Filozofski fakultet

Sveučilište u Splitu
Odsjek za povijest

Seminarski rad
Pogled u međuratni svijet dalmatinskih socijalista
na temelju memoara Vicka Krstulovića

Student: Mentor:
Ivan Rak Prof. dr. Aleksandar Jakir

Split, 2014.

1
Sadržaj
1. Uvod__________________________________________________________1
2. Začeci socijalističkog pokreta u Dalmaciji_____________________________2
3. Između dva rata__________________________________________________4
3.1. Prva generacija dalmatinskih skojevaca___________________________6
3.2. Vodstvo dalmatinske Partije___________________________________10
4. Zaključak______________________________________________________14
5. Literatura______________________________________________________15

/ć

2
 1. Uvod
U ovom sam radu nastojao prikazati djelovanje i život dalmatinskih komunista,
pripadnika dalmatinskog ogranka KPJ, u međuratnom razdoblju na osnovu slike koji o njemu
pružaju memoari Vicka Krstulovića, organizatora i predvodnika narodnooslobodilačke borbe
Dalmacije, istaknutog komunista koji je zajedno s Kočom Popovićem i Milovanom Đilasom
spadao među najvažnije unutarnje kritičare Partije, predstavnike kritičke, slobodarske misli
suprotstavljene dogmama i oportunizmu vladajuće birokratske klase. Njegovi zabranjeni
memoari naslovljeni kao Memoari jednog revolucionera uzbudljivo su svjedočanstvo,
jedinstven povijesni izvor u pogledu povijesti dalmatinskog socijalističkog pokreta u
predratnom i međuratnom razdoblju kao i dalmatinskog NOB-a, čije su objavljivanje
jugoslavenske tajne službe zabranjivale i opstruirale zbog podataka koji su narušavali
prihvaćene dogme na kojima je bio izgrađen postojeći sustav uključujući one o Titovoj
nepogrešivost i njegovoj ulozi u bitkama na Neretvi i Sutjesci. Oni predstavljaju nov,
neistražen doprinos dekonstrukciji službene jugoslavenske i postjugoslavenske historiografije
na temelju kojih bi neki sporni događaji i procesi mogli biti viđeni u novom svijetlu te postati
znatno jasniji. Ovaj seminar je usredotočen na prva dva dijela prve knjige Krstulovićevih
memoara - prvi Stavi prst u more i imaš vezu sa cilin sviton! (u kojem Krstulović pripovijeda
o svojoj obiteljskoj povijest, djetinjstvu i odrastanju u predratnom, ratnom i poslijeratnom
Splitu do 1931.) i drugi Maksim, Nataša, Viborg (u kojem se Krstulović nastavlja svoju
životnu priču od trenutka kada je 1931. upoznao svoju suprugu Luciju do odlaska u
narodnooslobodilačku borbu 1941.). Pripovijedajući o svom životnom putu Vicko dočarava
prilike u ondašnjoj Dalmaciji, svijet u kojem su živjeli dalmatinski komunisti u međuratnom
razdoblju pružajući uvid u okolnosti nastanka i razvoja socijalističkog pokreta u Dalmaciji,
način funkcioniranja i organizacije dalmatinske Partije kao i probleme sa kojima je bila
suočena, odnose unutar nje te promijene i djelovanje njezina vodstva pri čemu središnje
mjesto zauzima djelovanje SKOJ-a. To su teme koje sam nastojao kontekstualizirati i
analizirati u ovom seminaru.

3
 2. Začeci socijalističkog pokreta u Dalmaciji
Krajem 19. stoljeća, nakon što je Austrija s Italijom sklopila vinsku klauzulu, Dalmacija
zapada u gospodarsku i političku krizu. Izbijanjem filoksere dolazi do potpune propasti
dalmatinskog vinogradarstva – osnove dalmatinske poljoprivrede i unosne trgovine vinom –
čime dalmatinski težaci dospijevaju u težak položaj koji ih nagoni da sreću pokušaju pronaći
u prekomorskim zemljama. Takav je razvoj događaja proizlazio iz činjenice da je Dalmacija
naime bila među krajevima s najnepovoljnijim omjerom stanovništva i obradiva zemljišta u
Europi. Paralelno s propadanjem vinogradarstva dolazi do intenziviranja industrijalizacije.
Premda su začeci industrije i rudarstva postojali i ranije oni su bili relativno zanemarivi i
ograničeni. Intenziviranje industrijalizacije koja je išla ruku pod ruku s osiromašenjem težaka
– koji su kako bi prehranili svoje obitelji bili prisiljeni potražiti dodatni posao u rudnicima i
tvornicama – dovela je do širenja nadničarenja i razvoja radničke klase. Kao reakcija protiv
Austrije javlja se u to vrijeme politika Novog kursa koja se suprotstavlja austrijskom
zanemarivanju i iskorištavanju Dalmacije polažući nade u raspad Monarhije i stvaranje
zajedničke jugoslavenske države sa Srbijom. Među osiromašenim težacima otpor Austriji išao
je ruku pod ruku s prihvaćanjem novih socijalističkih ideja koje su značile borbu za promjenu
političkog i socioekonomskog poretka iz temelja, borbu za agrarnu reformu i priznanje
temeljnih radničkih prava, borbu protiv cara i Austrije i naravno protiv veleposjednika –
Crkve i plemstva. Teški socijalni, ekonomski i nacionalni uvjeti, kako Krstulović navodi,
stvarali su plodno tlo za širenje socijalističkih ideja i rađanje radničkog pokreta koji je
privlačeći ne samo rastuću, ali ipak još uvijek veličinom ograničenu radničku klasu, nego
najšire narodne slojeve polako prodirao i zadobivao podršku u poluzaboravljenoj pokrajini na
rubu austrijske carevine.1

Krstulović pri početku svojih memoara pripovijeda kako prve ideje socijalizma i njihovi
vjesnici koji ih donose u male urbane sredine dalmatinskog priobalja poput Splita dolaze još u
vrijeme narodnjačko – autonomaških borbi u Splitu. Prvi vjesnici socijalizma su u prvom redu
bili oni koji su na ovaj ili onaj način bili povezani s vanjskim progresivnijim krajevima svijeta
– s jedne strane pomorci, a s druge talijanski stručni radnici i službenici koji su dolazili iz
industrijski razvijenijih habsburških pokrajina sjeverne Italije u kojim je socijalistički pokret
već zaživio. Socijalističke ideje u Dalmaciju su stizale uglavnom iz Italije i Trsta, a manjim
djelom preko Zagreba, Beča i Budimpešte. Pri tom je svoju ulogu kao mjesto njihova širenja
imalo odsluženje vojnog roka – posebno vojni pritvori – na koji su, često protiv svoje volje,
odlazili i tamo u doticaj dolazili mladi ljudi različitih profila dijeleći zajedničke nedaće i
nezadovoljstvo prema Austriji. U takvim su okolnostima prvi socijalisti širili ideje koje su
privlačile mnogobrojne nezadovoljne mlade težake, radnike, zanatlije, ribare i pomorce. Na
odsluženju vojnog roka u dodir s njima došao je i Vickov otac Marko kome je u
garnizonskom zatvoru u ruke dospjela socijalistička literatura. Prihvaćanje socijalističkih
ideja za ondašnju mladu generaciju značilo je prihvatiti borbu za bolje sutra, za osiguranje
socijalnih i ekonomskih prava. U takvim uvjetima stvarale su se nove veze i brisale stare

1
Krstulović, Vicko, Memoari jugoslavenskog revolucionera, Most Art – Buybook, Beograd –
Sarajevo – Zagreb, 2012., 21-29.

4
podjele između puntara i tolomaša. 2 Tako se socijalistički pokret na prijelazu 19. i 20. stoljeća
postupno širio Dalmacijom da bi 1903. konačno bila organizirana Socijaldemokratska stranka
Dalmacije.

Krstulovićevi memoari dočaravaju način života i atmosferu koja je u tom razdoblju

vladala među stanovnicima splitskih predgrađa kroz prizmu njegovih dječačkih doživljaja i
života njegove obitelji. Poseban pogled Vicko pruža u svijet splitskih socijalista među koje je
pripadao njegov otac, kao i mnogi drugi pripadnici njegove generacije, spominjući anegdote
koje govore o antiklerikalnom duhu vremena poput one da je na prijelazu stoljeća među
stanovnicima splitskih predgrađa u modu ušlo ime Đordano Bruno. Socijalizam se nastavljao
na dugu antiklerikalnu tradiciju težaka dalmatinskih komuna koja je izvirala iz njihove borbe
s crkvom kao većinskim posjednikom odnosno ustanovom koja je bila glavni temelj, sudionik
i oslonac feudalnog tj. kolonatskog sustava i koja je kao takva kroz povijest kontinuirano
nastojala na račun težaka za sebe osigurati moć i bogatstvo. O toj tradiciji Vicko slikovito
svjedoči pripovijedajući anegdote iz obiteljske povijesti o sukobu Poljičana i splitskog
biskupa te o Tomasu Krstuloviću Opari – čukundjedu njegova oca – koji je svoj nadimak
stekao oparivši kuburom biskupa kada mu je ovaj došao s prijedlogom povišenja rente. No,
dok su težaci nekada ostajali duboki vjernici koji su se predstavnicima crkve suprotstavljali
kao onima koji su djelovali suprotno od ideala kršćanske vjere, socijalizam je donio
odbacivanje starih i prihvaćanje novih ideala. Krstulović također priča o tome kako je kao
dječak doživljavao svijet, o načinu na koji je živio težački svijet poput njegove obitelji i kako
su se promijene s viših razina poput prvog svjetskog rata i Oktobarske revolucije održavale i
prelamale na njihovim životima i utjecale na njihov način mišljenja. Pripovijedajući o
teškoćama sa kojima se poput mnogih drugih suočavala njegova obitelj Vicko oslikava
ondašnji način života u umjerenoj oskudici u kojoj je važila poslovica krpež i trpež kuću
održava, ali u kojoj je u isto vrijeme postojala solidarnost među članovima obitelji i društva te
razvijena klasna osviještenost. U tom razdoblju izbijaju brojni štrajkovi, a jačanjem i
organiziranjem radničke klase stvoreni su uvjeti da se izbori pravo na proslavu radničkog
praznika Prvog maja koji je ubrzo postao simbolična smotra snaga radnika i težaka koji su
iskazivali međusobnu solidarnost i prihvaćanje socijalističkih ideja i ciljeva. Pored
prvomajskih proslava drugi vid aktivnosti socijalističkih organizacija bili su izleti koji su bili
osobita manifestacija i put povezivanja socijalista iz različitih dijelova Dalmacije. U tome su
kako Vicko svjedoči naročito bili aktivni socijalisti iz Splita gdje je radnički pokret, kako
Krstulović u više navrata naglašava, bio najjači. Kako bi pridonijeli jačanju socijalističkog
pokreta i u ostalim dijelovima Dalmacije splitski socijalisti organizirali su izlete u Šibenik,
Zadar i druga manja mjesta. Ti su izleti Vicku ostale kao najljepše uspomene iz djetinjstva
uvelike kako navodi utječući da se zagrije za socijalističke ideje. Pripovijedajući o svom
djetinjstvu Krstulović pruža jedinstven uvid u okruženje u kojem su odrastala djeca aktivnih
dalmatinskih socijalista koja će u međuratnom razdoblju kao omladinci postati skojevci koji
će imati ključnu ulogu za opstanak socijalističkog pokreta u Dalmaciji u doba međuratnih
progona. Djeca socijalista i njihovih simpatizera poput Vicka od rođenja su odgajana u
antiklerikalnom, slobodarskom duhu – poput Vicka slušala su priče o buni Matije Ivanića, o
Francuzima u Dalmaciji, o nastojanjima posjednika i Crkve u izrabljivanju njihovih predaka i
2
Isto, 21-23., 31.

5
otporu koji su im oni pružali. Vicko pripovijeda kako su on i njegovi vršnjaci upijali romane
Maksima Gorkog i Winnetou Karla Maya koji su budili njihovu maštu i slobodarsko-
humanistički duh, a blagdanima i nedjeljom skupili bi se momci i djevojke pa bi čitali
Razgovor ugodni naroda slovinskoga što je zasigurno bio čin otpora prema Austriji koji je
među mladima budio svijest o (jugo)slavenskoj uzajamnosti. Također su prisustvovali
praznicima Prvog maja koji su za njih kao djecu predstavljali posebno uzbudljiv doživljaj.
Vicko navodi kako su kod njega kao i kod druge radničke i težačke djece te proslave razvijale
ljubav prema idejama socijalizma te ih ispunjali ponosom i divljenjem prema njihovim
očevima koji su se smjelo borili za svoja prava i ideje. 3 Ta iskustva sigurno će imati presudan
utjecaj na njihovu kasniju nepokolebljivu odanost idejama socijalizma.

Činjenica da u Austro – Ugarskoj socijalisti nisu bili proganjani kao što će to biti u prvoj
Jugoslaviji nakon objavljivanja Obznane omogućavala je u razdoblju pred prvi svjetski rat
relativno nesmetano postupno širenje i izgradnju radničkog pokreta. Kako Krstulović navodi:
Pored svih objektivnih teškoća – kruti režim Austro-Ugarske monarhije i nerazvijenosti
kapitalizma te posljedične malobrojnosti radničke klase – kao i subjektivnih slabosti, koje su
se pokazivale prema nacionalnim, socijalnim i drugim društvenim pitanjima – a te su slabosti
također bile posljedice malobrojnosti i nerazvijenosti radničke klase, političke i kulturne
zaostalosti masa i općih ekonomskih i društvenih prilika tog vremena – organizacije
Socijaldemokratske stranke Dalmacije odigrale su vrlo značajnu ulogu u buđenju klasne i
nacionalne svijesti svoga članstva i svojih simpatizera te ih organizirano uvlačile u klasnu
borbu za socijalna i druga prava radnika i seljaka.4 U tom razdoblju relativne slobode i
postupnog širenja u kojem je bilo moguće voditi borbu za socijalna prava legalnim putem
položeni su čvrsti temelji socijalističkog pokreta koji neće pokleknuti pred progonima u novoj
državi.

3. Između dva rata

Rat je donio Oktobarsku revoluciju i raspad Austro-Ugarske Monarhije koji su probudili
oduševljenje i nadu većeg dijela pučanstva Dalmacije koji su svoj odraz našli između ostalog
u pobuni mornara u Boki Kotorskoj.5 No, po stvaranju Kraljevine SHS ekonomski i socijalni
problemi ostali su neriješeni. Nova država uskoro će pokazati koliko je bila daleko od ideala i
nada koje su nju polagali Dalmatinci spremni ako treba da i bez Zagreba uđu u zajednicu s
Beogradom. Nade u novu državu koje su svoj iskaz našle u kolektivnoj euforiji poput one pri
ulasku famoznog majora Stojana u Split bile su ne samo rezultat jugoslavenskog patriotizma i
oduševljenja Srbijom koji su u Dalmaciji bili prisutni još od Balkanskih ratova nego odjek
očaja i potrebe da se u jugoslavenskom ujedinjenju vidi događanje spasa koje će donijeti izlaz
iz nagomilanih problema. Krajnji očaj kako to obično biva rađao je pretjerane i neutemeljene
nade, nade koje će se vrlo brzo pretvoriti u sveopće razočaranje. One će se sudariti sa
surovom realnosti monarhističke Jugoslavije i vlašću korumpirane beogradske čaršije koja će

3
Isto, 21-34.
4
Isto, 27.
5
Isto, 25-26., 31.

6
se pokazati nepravednijom, nasilnijom i represivnijom od Beča. S obzirom na to Krstulović
navodi: Mi smo željeli republiku i socijalističku revoluciju, kao u Rusiji, a dobili smo
primitivnu, korupcionašku monarhiju Karađorđevića.6 Taj citat zorno odražava gledišta koja
su po pitanju ujedinjenja imali dalmatinski socijalisti, ali i većina težaka i radnika za koje je
kako Vicko kaže stvaranje južnoslavenske države i socijalistička revolucija prirodno išlo
jedno s drugim ruku pod ruku. U prijelaznom razdoblju kaosa Dalmacija se našla izravno
suočena s talijanskim prijetnjama opipljivim doslovno na svakom koraku – tako je primjerice,
što i Vicko spominje, do 1921. u splitskoj luci bilo stacionirano talijansko brodovlje.

Sa stvaranjem nove države dolazi do povezivanja i ujedinjenja socijalističkih stranaka

u Socijalističku radničku partiju Jugoslavije. Njoj se na kongresu ujedinjenja održanom 1919.
u Beogradu pridružuju i dalmatinski socijaldemokrati. Krstulović ističe da je socijalistički
pokret u Dalmaciji bio je među najjačima u novostvorenoj državi. 7 Razlog za to je barem
jednim djelom ležao u već razmatranom teškom položaju dalmatinskih težaka. Na prvim
parlamentarnim izborima 1921. u Dalmaciji niti jedna stranka nije dobila više od trećine
glasova – na prvom mjestu bio je Klerikalni blok tj. HPS sa skoro 28 % glasova, na drugom
Zemljoradnici s nepunih 21 % (koji su doduše zajedno s Demokratima imali oko 33 % ), dok
je KPJ bila treća s nešto više od 16 % glasova. Za razliku od toga u svim ostalim pokrajinama
jedna ili dvije stranke imale su izrazitu dominaciju – tako je u Hrvatskoj i Slavoniji HRSS
dobio više od polovice glasova, a Srbija je bila podijeljena između radikala i demokrata koji
su zajedno imali skoro dvije trećine glasova. 8 To jasno svjedoči o nehomogenosti i
podijeljenosti dalmatinskog društva. U Dalmaciji je pored složena klasne i nacionalne
situacije postojala izražena dihtomija između naprednijeg svijeta dalmatinske obale
(nekadašnje mletačke stare stečevine) i zaostale Zagore u kojoj je utjecaj klera napose
franjevaca bio duboko ukorijenjen. Tome razlog leži u činjenici da tijekom stoljeća
otomanske vlasti svećenstvo nije bilo u ulozi posjednika pa ih narod Zagore za razliku težaka
dalmatinske obale i otoka nije vidio kao eksploatatore, nego kao predvodnike otpora
osmanskoj vlasti i čuvare nacionalne svijesti. 9 S tim na umu treba prići i Vickovoj tvrdnji da
se Dalmacija u novostvorenoj državi našla podijeljena između građanske, unitarističke opcije
predstavljene u građanskim strankama (Zemljoradnicima i Demokratima) i Orjunom i
radničkog pokreta koji je predvodila KPJ, dok su se Pučka i Seljačka stranka kao značajniji
politički faktori pojavili tek kasnije. 10 Premda to vrijedi za HSS, ta tvrdnja što se tiče Zagore
ne stoji za klerikalce koji su u njoj, jedinom svom značajnom uporištu na tlu Hrvatske, na
izborima 1921. dominirali. Partija u Zagori tijekom međuratnog razdoblja nije uspjela
pridobiti značajniju podršku, njezin utjecaj ostao je ograničen na dalmatinsku obalu i otoke.
Premda sa žaljenjem Krstulović to ipak u više navrata priznaje, pripisujući to ne samo
6
Krstulović o općim prilikama u Dalmaciji neposredno nakon Prvog svjetskog rata govori od
31. do 34. str.; navedeni citat: str. 32.
7
Isto, 32-34.
8
Banac, Ivo, Nacionalno pitanje u Jugoslaviji, 362-3.
9
Isto, 326-7.
10
Memoari jugoslavenskog revolucionera, 33.

7
objektivnim preprekama koje su stajale pred Partijom nego i unutrašnjim slabostima iz koje je
proizlazila nedovoljna poduzetnosti Partije na tom planu.11

3.1. Prva generacija dalmatinskih skojevaca

Krstulovićevi memoari posebno su zanimljivi jer nude izravan uvid u svijet i okolnosti
u kojima je izrastala prva generacija skojevaca od kojih će mnogi kasnije postati narodni
heroji poput Ivana Lučića Lavčevića. Kako Vicko svjedoči prva su u SKOJ primana djeca
uglednih socijalista.12 Ta prva generacija komunističkih omladinaca rođenih u predratnom
razdoblju kojoj je pripadao Vicko gajila je istinski zanos i odanost socijalističkim idejama i
duboku vjeru u ostvarivost revolucije kojom bi se srušio postojeći i iz temelja izgradio jedan
novi, bolji i pravedniji poredak. Što posebno ne čudi s obzirom da su kataklizmičke promijene
do kojih je doveo prvi svjetski rat – rušenje starog poretka europskih carstva koji se činio
vječnim te Oktobarsku revoluciju – obilježile njihovo odrastanje. Mnogi od njih poput Vicka
rođeni su i odrastali u obiteljima socijalista i u predratnoj atmosferi osiromašenja težaka i
buđenja socijalističkog pokreta. Većina dalmatinskih težaka koji su se nakon propasti
vinogradarstva našli osiromašeni nisu svojoj djeci mogli priuštiti školovanje. Za većinu njih
revolucija je bila put kojim bi mogli promijeniti težak položaj manualnih radnika na koji su
bili osuđeni zbog neimaštine i ograničene socijalne mobilnosti. Naravno postojale su i druge
mogućnosti – odlazak u emigraciju ili prihvaćanje života unutar skučenih zadanih okvira
(život kakav je izabrao Vickov brat), ali za idealističke borce koje se nisu pristajali na
kompromise i koji su vjerovali da je moguće izboriti se za promjenu vlastita društva i vlastita
položaja u njemu to jednostavno nije bila opcija. Među njih je spadao i Vicko kojeg su od
djetinjstva privlačili svi građevinski poslovi od zidarskog do inženjerskog no bio je primoran
od sedamnaeste godine kao nekvalificirani radnik na rad u kavama tupinoloma koji su
opskrbljivali rastuću cementnu industriju.13 Idealan primjer ograničene socijalne mobilnosti je
i Ivan Lučić Lavčević koji je kao jedno od devetoro djece hvarskih težaka, premda odličan
učenik, zbog siromaštva svojih roditelja u 5. razredu gimnazije morao odustati od daljnjeg
školovanja.14 Bilo kakvo više školovanje bilo je rezervirano za one koji su si mogli priuštiti
školovanje izvan Dalmacije. Utoliko je možda jasnije zašto je među mnogobrojnim mladima
koji su poneseni uspjehom Oktobarske revolucije prilazili socijalističkom pokretu u
Dalmaciji, za razliku od nekih drugih krajeva, bio veoma mali broj intelektualaca. 15

Treba imati na umu da su za vrijeme legalnog djelovanja revolucionarnog radničkog

pokreta organizacije SKOJ-a bile osnovane gotovo u svim većim mjestima u Dalmaciji i da su
neumornom političkom agitacijom i aktivnošću posredstvom kulturnih i sportskih

11
Isto, 126.
12
Isto, 34.
13
Isto, 30-35.
14
http://hr.wikipedia.org/wiki/Ivan_Lu%C4%8Di%C4%87-Lav%C4%8Devi%C4%87
15
Šitin, Tonći, „Karakteristike razvitka sindikalnog pokreta u Dalmaciji do 1920. godine“,
Povijesni prilozi, 4/l985/1986., str.227-228.

8
organizacija uspjele mobilizirati, kao malo gdje drugdje, uglavnom radničku i težačku
omladinu za borbu protiv građanskih omladinskih organizacija te za realizaciju programa i
konkretnih zadataka. Nakon zabrane Komunističke partije njihova je požrtvovnost imala
ključnu ulogu za održanje i daljnji razvoj njezina djelovanja u uvjetima progona. Upravo
zahvaljujući svemu tome dalmatinska skojevska i partijska organizacija izrasla je u jednu od
najjačih u cijeloj zemlji. Vicko to u više navrata ponavlja i naglašava izražavajući to najbolje
u parafrazi govora Zlatka Šanajdera na Prvoj oblasnoj konferenciji dalmatinskog SKOJ-a. 16
Iznimno važnu ulogu u partijskom djelovanju i pridobivanju masovne potpore radničke
omladine za socijalistički pokret imalo je pokretanje i djelatnost radničkih sportskih društva
naspram građanskim sportskim organizacijama. Na tom se tragu nalazi i obnavljanje
radničkog nogometnog društva Anarh 1919., preteče današnjeg RNK Split, koje će kako bi
zaobišlo zakonske mjere donesene s ciljem njegove zabrane do 1931. više puta biti prisiljeno
mijenjati ime. Upornim i osmišljenim radom, uz svesrdnu političku i propagandnu aktivnost
skojevske organizacije, vodstvo Partije uspjelo je, unatoč nastojanjima vlasti, splitski radnički
nogometni klub pretvoriti u okupljališni punkt radne omladine na kojem su se širile
komunističke ideje. Ono je štoviše svoj utjecaj uspjelo proširiti na sam Hajduk. 17 Vicko se
ovoga ne dotiče, ali o polariziranost splitske i dalmatinske javnosti svjedoči spominjući
nezaobilazne okršaje orjunaških bandi, nakon uvođenja Obznane potpomognutih žandarima, i
komunista u prvom redu skojevaca.18 Kao i drugdje tako i u Dalmaciji omladina je često bila
radikalnija u svojim stavovima te je nerijetko na sebe preuzimala akcionu inicijativu čineći
gotovo svugdje revolucionarnu avangardu. Pri tom ipak treba naglasiti kako u Dalmaciji nije
bilo većih ideoloških razmimoilaženja između SKOJ-a i partijskog vodstva koje je pripadalo
lijevoj frakciji.

Vickov život oslikava životne uvijete ondašnjih splitskih radnika koji su kako bi
osigurali svoju egzistenciju uz rad na izgradnji marjanskog puta i rastućeg međuratnog Splita,
rad u tvornicama i kamenolomima solinskog bazena te brodogradilištu redovno radili i u
poljima. Vicko je kao i mnogi njegovi vršnjaci bio osuđen na cjelodnevni rad – dizao bi se i
odlazio u polje rano ujutro prije sunčeva izlaska gdje bi radio sat-dva nakon čega bi kretao na
posao koji bi trajao do kasno navečer. Pri tom su ipak vidljive osobitosti njegove ličnosti –
njegova želja za znanjem koja se ogledala u tome što je pored svih obaveza ipak pronalazio
vremena za izučavanje i čitanje knjiga do kojih je najvećim djelom dolazio preko partijske
organizacije. Zahvaljujući knjigama, radničkom tisku i iskusnijim aktivistima pred njim su se
otvarali novi vidici. Vicko navodi kako se rad skojevaca u to vrijeme sastojao u odlaženju na
sastanke na kojima su im instruktori tumačili i objašnjavali program i organizaciju KPJ i
SKOJ-a. Također se razgovaralo o aktualnim događanjima i problemima o kojima je pisao
radnički i građanski tisak uključujući Novo doba, Jadransku poštu i Oslobođenje. Vicko
pripovijeda kako su on i njegovi drugovi, onako mladi, zaneseni i željni znanja, unatoč
bijednim nadnicama otkidajući sebi od usta uspijevali izdvojiti sredstva za radničku štampu i
16
Memoari jugoslavenskog revolucionera, 38.
17
Šitin, Tonći, „Karakteristike razvitka sindikalnog pokreta u Dalmaciji do 1920. godine“,
Povijesni prilozi, 4/l985/1986., str.235-236.
18
Memoari jugoslavenskog revolucionera, 31.

9
literaturu. Glad za znanjem tjerala ih je da kupuju nove knjige, a najveća sreća bi ih
obuzimala kada bi došli do prijevoda Marxa, Engelsa, Lenjina, Lassallea, Bakunjina ili
Kautskog. Ta literatura imala je ključan utjecaj na razvoj i izgradnju njihovih stavova. 19

Opisujući djelovanje splitskog SKOJ-a Vicko posebnu pozornost posvećuje posjetima

i sastancima s instruktorima i predstavnicima viših partijskih i skojevskih struktura
uključujući između ostalih Zlatka Šnajdera, Ivana Krndelja, Đuru Đakovića, Simu Miljuša,
Trifuna Mašanovića, Peru Popovića Agu, Štefeka Cvijića, Ivana Gržetića Flajšera i Tita. 20
Ono što zapinje za oko jest da su svi navedeni osim Tita ili u predratnom razdoblju ili tokom
drugog svjetskog rata umrli. Oni koji su ostali u zemlji izginuli su u policijskim progonima ili
su izmoreni mučenjima i naporima života u ilegali umirali od tuberkuloze – u međuratnom
razdoblju sveprisutne bolesti u siromašnim predgrađima. Oni pak koji su otišli u SSSR redom
su stradali u Staljinovim čistkama. Slične sudbine dijelili su i mnogi hrvatski i dalmatinski
komunisti. U uvjetima ilegale, stalne prismotre i progona komunista od strane vlasti gore
spomenuti sastanci su kako ih se ne bi razotkrilo zahtijevali posebno razrađenu tajnu
organizaciju i određena konspirativna pravila. Organizacija se pri tom oslanjala na
komunističke simpatizere koji su izlažući se opasnosti ustupali prostor za smještaj i odvijanje
partijskih djelatnosti. Sastanci su se obično odvijali u kućama i stajama u splitskom polju,
izvan grada, ili u kućama istaknutijih članova Partije. Pri tom su u partijsku djelatnost
nerijetko u većoj ili manjoj mjeri, makar u njezinu prikrivanju, bili uključeni svi članovi
obitelji. Tako su Vicku u partijskom radu pomagale njegove sestre, a glavni mu je oslonac bio
otac koji je – i sam pripadnik socijalističkog pokreta – svesrdno podupirao sina i s njim
zajedno prolazio kroz sve nedaće i progone. Zahvaljujući njegovoj pomoći Vicko je zajedno s
njim izgradio takva skloništa za ilegalce i propagandni materijal da ih policija nije nikako
uspijevala pronaći. Ona su, kako Vicko zaključuje, imala neizmjernu važnost za uspješnost
djelovanja dalmatinskog ogranka Partije, ali i za to da i on sam usprkos svim opasnostima
uspije preživjeti.21

Na prvoj oblasnoj konferenciji dalmatinskog SKOJ-a, na kojoj je kao sekretar SKOJ-a

sudjelovao Zlatko Šnajder, održanoj 1924. potvrđeno je vodstvo dalmatinskog ogranka SKOJ-
a na čelu sa Daliborom Jakšom kao političkim i Josipom Donelijem kao organizacionim
sekretarom. Pored Jakše i Donelija u vodstvo su izabrani: Fabijan Razmilović, Berislav
Kukoč, Josip-Bepo Treursić, Josip-Pera Antonini, Marin Ninčević, Stipe Perić, Jozo
Radobolja, Ivan Lučić Lavčević i sam Krstulović. Presjek kroz profile ličnosti članova
vodstva dalmatinskog SKOJ-a koji izlaže Krstulović pokazuje kako su se njihovi životni
putovi razlikovali, neki od njih otišli su u SSSR odakle se neki nisu vratili, a četvorica su pala
u drugom svjetskom ratu – Treursić i Antonini stradali su u ustaškom logoru Staroj Gradiški,
Ivana Lučića Lavčevića ubili su fašisti u Splitu 1942., a Kukoč je pao u Petoj neprijateljskoj
ofenzivi. Mnogi od njih su bili barem na kraće vrijeme poslani u SSSR, pri čemu su neki tamo

19
Isto, 34-37.
20
Isto, 37-118.
21
Isto, 24-25., 31., 67-76.

10
i trajno ostali.22 Vicko je u tom pogledu kako sam ističe bio iznimka – on nije poslan u SSSR
niti je osuđen na višegodišnji zatvor da bi bio poslan u jednu od velikih kaznionica, zatvorski
crveni univerzitet, tako da nije imao prilike da se intenzivno posveti teorijsko – političkim
izučavanjima i uzdizanjima, kao ni da upozna SSSR – tu zemlju velike laži – izbliza. Njegova
životna škola bila je organizaciona aktivnost na terenu i djelovanje među radnicima od kava
vranjičkih tupinoloma do splitskog brodogradilišta.23

Krstulovićevi memoari pružaju uvid i u to kako je dalmatinsko rukovodstvo nastojalo

nametnuti svoj nadzor nad SKOJ-em pri čemu nisu pazili na interese njegova članstva. Tako
su nakon Donelieva i Jakšina bijega u SSSR Jelaska i njegova grupa odabrali i za političkog
sekretara dalmatinskog SKOJ-a nametnuli Jozu Čulića – Žavu ne poštujući želju većine
skojevaca koji su bili za Zvonka Jakšu koji nije odgovarao Jelaskinoj volji. Žava je bio
rješenje kojim je trojstvo na čelu s Jelaskom željelo osigurati nadzor i izostanak moguće
opozicije iz redova skojevske organizacije. Žava je konformistički redovno u diskusijama
držao linije koju su je odredilo vodstvo na čelu s Jelaskom. Inače vlasnik kovačnice koji se
tim zanatom kako Vicko tvrdi bavio isključivo kao poslodavac isticao se kao neradnik,
ženskar i kockar pri čemu je često bio u društvu policijskih agenata što je kod Vicka, pored
navedenog i zbog njegova slabog sudjelovanja i nezainteresiranosti za rad SKOJ-a, budilo
sumnju da je dvostruki agent. Te sumnje na kraju su se pokazale točne, nakon čega je Žava
izoliran i isključen iz rada skojevske organizacije.24

Vicko također svjedoči kako je šestojanuarska diktatura stvorila demoralizaciju kod

mnogih pripadnika i simpatizera SKOJ-a i Partije te kako je bilo dosta onih koji su se povukli
iz partijskog života. To razdoblje monarhističke diktature, u kojem je paraliziran politički
život u zemlji, bilo je doba najžešćih progona svake opozicije režimu pri čemu su se na udaru
vlasti osobito našli komunisti. Rad Partije – koja je suočena s dotad neviđenim udarima
režima (uhićenjima, terorom i ubojstvima) potisnuta u duboku ilegalu – gotovo je razbijen.
Partijsko članstvo, ako nije bilo po zatvorima i kaznionama ili našlo spas u inozemstvu u
prvom redu u SSSR-u, bilo je pasivno i obezglavljeno. U takvim uvjetima samo su najodaniji
i najodvažniji skojevci poput Vicka, koji su u revolucionarnom aktivizmu vidjeli životni poziv
za koji su bili spremni žrtvovati ne samo svoju privatnu sferu nego i svoj život, bili spremni
nastaviti s partijskom aktivnošću. Neki su se bivši skojevci povukli pošto su se oženili i dobili
djecu opterećeni brigom za egzistenciju svoje obitelji. I sam Vicko po izlasku iz splitskog
zatvora 1931. – nakon što se po prvi put našao u njemu i tu proveo dvije godine – nije bio
spreman aktivirati se punom snagom u partijskom radu s obzirom da je bio suočen s
nesređenim obiteljskim prilikama, ali i sumnjama koje su se počele uvlačiti u njega zbog
izdajstava viših struktura. Tu se pokazuje kako je politički aktivizam u partijskim redovima
onodobnim uvjetima progona zahtijevao odricanja na polju privatnog života. Tako je Vicko
još ranije donio čvrstu odluku da se neće ženiti pošto su, kako kaže, za njega partijski rad i
aktivizam predstavljali mnogo veći izazov i uzbuđenje od bilo koje djevojke. Borba za opće

22
Isto, 39-40.
23
Isto, 75-76.
24
Isto, 40, 51-52.

11
dobro potlačene radne klase kojoj je sam propadao ispunjavala je njegov život smislom.
Slično su vjerojatno razmišljali i mnogi drugi pripadnici komunističkog pokreta koji su svoj
život podredili Partiji poput primjerice Ivana Lučića Lavčevića koji se nikada nije oženio. No,
Krstulovićev život nije tekao prema njegovim planovima, već je radeći na partijskim
zadacima kao kurir između Splita i Omiša u jednoj gostionici susreo Luciju (rođenu Kuvačić)
s kojom je doživio ljubav na prvi pogled i s kojom se uskoro potom vjenčao. Pri tom mu je – a
znakovito je da to Vicko izostavlja napomenuti – vjenčani kum bio odvjetnik dr. Ljubo
Leontić, mason, odvjetnik, demokratski političar i jedan od vođa ORJUNE, koji je – prema
svjedočenju Vickova sina Vladimira – tvrdio da su ga upravo Vicko i njegova pojava uvjerili
u ispravnost potpore socijalističkom pokretu. Vicko i Lucija zajedno su dobili blizance
Maksima i Natašu, a kasnije i Viborga, koji su odrastali u nezahvalnim prilikama, morali su
kako Vicko navodi: trpjeti nepravdu i tugu da im nema ćaće, koji je u zatvoru. Unatoč tome
njegova je žena s razumijevanjem prihvatila nesiguran život s njim kao komunističkim
aktivistom koji je bio suočen sa stalnom policijskom prijetnjom. Bila mu je glavna potpora i
kasnije je zajedno sa njim i djecom pošla u rat i prošla strahote Neretve i Sutjeske. 25 Vickova
sjećanja u tom pogledu pružaju uvid u intimnu privatnu sferu života onih komunista koji su u
godinama koje su prethodile izbijanju drugog svjetskog rata zasnovali obitelj. Kada su se
mnogi pripadnici njegove generacije povukli iz aktivne borbe, a ostali su samo najhrabriji i
najustrajniji spremni sve žrtvovati za viši cilj.

3.2. Vodstvo dalmatinske Partije

Osim što pruža pogled u svijet dalmatinske preciznije splitske komunističke omladine
Krstulović pruža uvid i u način funkcioniranja vodstva dalmatinskog ogranka Partije u
međuratnom razdoblju. Na čelu dalmatinskog ogranka Partije nalazio se Vicko Jelaska koji je
zajedno sa Ivom Marićem i Ivom Baljkasom stvorio trijumfirat koji je u međuratnom
razdoblju uspio izgraditi neupitan utjecaj i autoritet nad njim. Jelaska i Marić bili su Splićani
– prvi težak, pučki tribun i sudionik Oktobarske revolucije koji je popularnost stekao nakon
što je kao predstavnik KPJ 1921. izabran u Konstituantu, drugi imućni obrtnik
(elektroinstalater) koji je postao poznat kao tribun – mučenik, nakon što ga je policija brutalno
pretukla na demonstracijama koje su se održavale u turbulentnom razdoblju neposredno
nakon rata, koji je izdvajao svoja primanja za rad Partije sam živeći asketskim životom. Treći
član dalmatinskog trojstva bio je Šibenčanin Ivo Baljkas istaknuti novinar i publicist u
radničkom tisku, pokretač i urednik niza radničkih listova. Sva trojica bili su članovi CK KPJ.
Zbog svega toga su kako Vicko navodi prema delegatima Kominterne i CK KPJ zauzimali
ravnopravan stav razgovarajući i raspravljajući s njima na ravnoj nozi, čak i s
podcjenjivanjem, dok su prema običnim članovima – većinom mlađima – zauzimali
superioran stav koji ne trpi prigovora. Jelaska i njegova grupa predstavljali su zasebnu
frakciju unutar KPJ – oni se nisu libili suprotstaviti odlukama CK ukoliko ih je smatralo
pogrešnim. Najdramatičniji primjer toga bio je njihovo nepopustljivo protivljenje nerealnoj
uputi Kominterne da se organizira narodni ustanak 1928. koje je doveo do njihove smijene i
postavljanja novog vodstva. Politika dalmatinskog trojstva općenito je bila pasivizacijska što
je, kako Vicko navodi, bilo donekle razumljivo s obzirom na represiju i progone koji su bili

25
Isto, 79-80., 84-5., 91.

12
na snazi, ali svejedno ne opravdava njihovo neprovođenje mjera koje su bi mogle doprinijeti
oživljavanju Partije u postojećim uvjetima. Umjesto da provede sređivanje Partije i uvede rad
na principu ćelija dalmatinsko je trojstvo suprotno direktivama nastavljalo rad po starom –
zasnivajući sve na utjecaju pojedinih ličnosti oko kojih su se okupljali komunisti i simpatizeri.
Učvršćivanju njihova autoriteta, koji se temeljio djelom na njihovu ugledu, djelom na vezama
i klijentelizmu, posebno su doprinosile slabosti i nekompetencija viših struktura. Kako Vicko
navodi Jelaska je Partiju tretirao kao svoje poduzeće, kao neku svoju prćiju. Ta politika
posebno je vidljiva u odnosu prema SKOJ-u – Krstulović Jelaskinom trojstvu posebno
zamjera nebrigu za izgradnju mlađih kadrova, uključujući nedovoljan angažman na
pridobivanju novih članova kroz djelatnost sindikata, umjesto koje su prioritet davali
učvršćivanju vlastita položaja.26

Novo vodstvo postavljeno 1928. – na čelu s Matom Ivišićem i Dujom Grčićem –

pokazalo se potpuno nesposobnim. Ono ne da nije bilo sposobno nametnuti novi način i
metode rada, nego je čak i onaj rad koje je dotadašnje vodstvo održavalo zamro. Pri tom
naravno treba imati na umu da je to razdoblje šestojanuarske diktature i najžešćih progona
preko čega Krstulović prelazi. Taj neuspjeh doveo je naravno do rasta ugleda i
samouvjerenosti Jelaske i njegove grupacije koji su se 1934. ponovno vratili na čelo
dalmatinske Partije nakon dolaska Milana Gorkića na čelo KPJ i njegova priznanja da su oni
bili u pravu. Kako je Baljkas u međuvremenu, za vrijeme diktature kralja Aleksandra,
emigrirao u Argentinu njegovo mjesto u dalmatinskoj trojci zauzeo je Josip Rosić ( premda
navodi tu činjenicu Vicko je na nekim mjestima previđa). U prosincu 1935., nakon provale u
Zemaljski biro KPJ, Jelaska je zajedno još nekim drugim istaknutim članovima Partije uhićen,
osuđen na višegodišnji zatvor i interniran u Požarevac. Marić je tu sudbinu izbjegao pošto je
bio u Parizu gdje je očekivao da od Kominterne dobije mandat za sređivanje stanja u KPJ.
Tako je još jednom došlo do promijene vodstva dalmatinskog ogranka Partije – za političkog
sekretara postavljen je inženjer Henrik – Riki Zindarčić, a za organizacijskog Petar Cecić.
Premda kako navodi isprva nesklon, zbog nesređenih obiteljskih prilika te sumnje i
razočarenja u više partijske strukture, da i sam uđe u Pokrajinski komitet na ustrajno
nagovaranje njegovih članova da im se pridruži Vicko ipak na posljetku pristaje. Po
partijskom zadatku Vicko se tada zapošljava u splitskom brodogradilištu – poduzeću s
najvećom koncentracijom radne snage u pokrajini – s ciljem da unutar njega aktivira u
sindikatima te da konsolidira partijsku organizaciju te privuče nove članove. Zahvaljujući
svojim radničkim i organizacijskim sposobnostima Krstulović je tada među radnicima škvera
stekao ne samo ugled nego je i za Partiju pridobio brojne simpatizere koji će 1941. za njim
poći u narodnooslobodilačku borbu.27

U to vrijeme izbija Španjolski građanski rat što u Split, radi organizacije odlaska
dobrovoljaca u Španjolsku, po prvi put dovodi Tita. Međutim, taj je pokušaj organizacije
policija uspjela razotkriti nakon čega je pohvatala dobrovoljce. Oni su zatim izloženi
standardnim policijskim mučenjima koja su dovela do provale cijelog dalmatinskog vodstva
zajedno s instruktorom Antonom Franovićem koji je na policiji odao mnoge komuniste
26
Isto, 54-58.
27
Isto, 84-88.

13
uključujući Krstulovića koji tako po treći put završava u zatvoru. Za Vicka bio je to još jedan
dokaz nepouzdanosti i izdajstva viših struktura.28

Nakon što je od strane Kominterne postavljen na čelo Partije 1937. Tito će nastojati u
drugi plan potisnuti istaknute starije komuniste koji su mu predstavljali konkurenciju
okružujući se mlađim kadrovima. Poseban sukob uslijedit će između Tita i sljedbenika lijeve
frakcije Petka Miletića, u ono vrijeme najpoznatijeg jugoslavenskog komunista, kojem su
potporu pružili Jelaska i njegova grupacija. Znakovito je da Vicko koji inače redovno
kontekstualizira događaje u vezi obračuna s petkovcima ostaje nejasan i nedorečen. U
Dalmaciji će taj sukob biti možda i najdramatičniji. Kako bi se iz Partije uklonio Jelaskin
utjecaj postavljen je tročlani sekretarijat koji su činili politički sekretar Duško Mrduljaš,
organizacioni sekretar Ivo Amulić i Lovre Borovčić – Kurir. Prva dvojica bili su pitomci
sovjetskih crvenih univerziteta, dok je Kurir već niz godina radio kao veza u skojevskim i
partijskim forumima i bio član CK KPH. Njima je povjeren zadatak da srede stanje u
dalmatinskom ogranku Partije što je podrazumijevalo njezino organiziranje po sistemu ćelija i
uklanjanje utjecaja Jelaske i ostalih petkovaca. Međutim, novo rukovodstvo je kako Vicko
navodi ostalo pod Jelaskinim utjecajem – premda se javno deklariralo protiv njega nastavilo
mu je dolaziti na razgovore te primati od njega savijete i direktive. Tu na scenu stupa
Krstulović. Naime, vrh Partije na čelu s Titom nakon smijene vodstva Mrduljaš-Amulić-Kurir
zaključio je da je njegovo preuzimanje kormila dalmatinskog ogranka KPJ najbolje rješenje u
danim okolnostima. Tome je vjerojatno doprinijelo više razloga uključujući Vickovu
dokazanu organizacionu sposobnost, predani angažman i inicijativnost, ali i to što je za
razliku od nekih drugih Vicko nije bio posebno kvalificiran te nije imao veze izvan pokrajine.
Pošto je prihvatio dužnost Vicko je krenuo u konzultacije s onima koje je vidio u novom
vodstvu, uglavnom njemu bliskim drugovima. Na kraju su u vodstvo na čelu s Vickom kao
političkim sekretarom ušli Berislav Kukoč kao organizacioni sekretar, Ivan Lučić – Lavčević,
Andrija Božanić, Ivo Amulić, Jozo Radobalja, Karla Njegovan i Pjero Šegvić. Novo vodstvo
trebalo je srediti partijske redove, učvrstiti organizaciju i uhodati rad na principu ćelija i
demokratskog centralizma. Krstulović navodi kako mu borbu protiv Jelaskinih pristaša nije
bilo ništa lakše izvojevati nego pobjede u ratu, ali je vodstvu na čijem je čelu bio to ipak pošlo
za rukom. Jedino rješenje za novo vodstvo bio je obračun i izbacivanje Jelaskinih pristaša iz
redova Partije. Pri tom je svoj oslonac našlo u mlađim članovima. Prema Vickovim riječima
ta pobjeda u borbi protiv frakcionaša tj. dalmatinskih petkovaca kroz njihovo isključenje i
uspješna reorganizacija Partije osigurali su uvijete za pobjedu u predstojećem
narodnooslobodilačkom ratu i revoluciji.29 Bez obzira slažemo li se s ovom Krstulovićevom
ocjenom presudne važnosti ovakvog razvoja događaja za uspješnu organizaciju Dalmacije u
NOB-u, neupitno je da se time on pokazao kao vješt organizator što će svoju dodatnu potvrdu
dobiti u predstojećem ratu.

28
Isto, 90-91.
29
Isto, 93-98.

14
 4. Zaključak
Pripovijedajući o svome životnom putu od djetinjstva u predratnom Splitu do dolaska
na čelo dalmatinskog ogranka KPJ i odlaska u NOB Krstulović kroz svoje memoare pruža
pogled u svijet, život i djelovanje splitskih i dalmatinskih komunista i skojevaca u
međuratnom razdoblju. Oni su ne samo svjedočanstvo o nekim važnijim događajima u
redovima Partije, već na prvom mjestu daju sliku koja oživljava ličnosti toga vremena i
razotkriva neke intimnije dimenzije života skojevaca u međuratnom razdoblju, način
funkcioniranja i organizacije Partije i SKOJ-a kao i probleme sa kojima su bili suočeni te
konflikte unutar njih. Vicko pri tome ne ostaje uvijek posve objektivan, a iščitavajući njegove
memoare ponegdje – pa čak i na nekim ključnim mjestima – možemo naići na određene
nedosljednosti, nedorečenosti i nejasnoće koje govore o ograničenjima ovoga djela kao
povijesnog izvora. Ukoliko bismo željeli rezimirati ono što o prije spomenutim temama
iščitavanjem ovih memoara možemo saznati prije svega treba istaknuti da se socijalistički
pokret u Dalmaciji nastavljao na dugu antiklerikalnu tradiciju prisutnu u dalmatinskom
priobalju – nekadašnjoj mletačkoj Staroj stečevini – dok je u dalmatinskoj Zagori – mletačkoj
Novoj stečevini – uspjeh u širenju njegova utjecaja izostao upravo s obzirom na razlike u
tradiciji koja je ondje bila klerikalna. Premda nam – s obzirom da Vicko u čitavom razdoblju
koje je prethodilo izbijanju Drugog svjetskog rata nije napuštao područje Splita –
Krstulovićevi memoari mogu malo toga reći o vandalmatinskoj stvarnosti SSSR-a i zatvorskih
crvenih univeriziteta većih jugoslavenskih kaznionica oni pružaju uvid u meritum ključnih
zbivanja i procesa međuratnog perioda važnih za dalmatinski ogranaka Partije ( u prvom redu
imajući na umu perspektivu prve generacije splitskih skojevaca) te omogućuju presjek kroz
profile niza ličnosti koje su tu tih godina prodefilirale njome. Zaključno možemo istaknuti
kako kretanja unutar dalmatinskog ogranka Partije i njezina rukovodstva prate važnija
kretanja i prekretnice u radu KPJ. Prvih petnaest godina postojanja KPJ u Dalmaciji moglo bi
se općenito opisati kao borbu između najviših foruma CK KPJ i pokrajinskog rukovodstva na
čelu s Jelaskom, dok je naknadnih godina došlo do stišavanja toga sukoba. Krstulović ne
propušta ukazati na slabosti i propuste u radu Partije – o dezorijentaciji koja je vladala među
običnim članovima izazvane ne samo progonima nego i unutarnjim frakcijskim sukobima,
sukobima koji su često uključivali razmimoilaženja između pokrajinskog vodstva na čelu s
Jelaskom – koje je samo za sebe činilo posebnu frakciju – i viših foruma koji su nastojali
nametnuti svoja nerijetko nerealna i u stvarno stanje na terenu neupućena rješenja. Pored toga
postupci i direktive viših struktura često su bili nedosljedni. Upravo su njihovih redova
dolazile provale zbog kojih su stradavali oni dolje što je rezultiralo time da su i najodlučniji
članovi među kojima i Vicko bili demoralizirani i pokolebani. To je osim toga članstvo još
više vezivalo uz Jelasku i njegovu grupu koji su svojim odlučnim protivljenjem nerazumnim
direktivama viših struktura stekli famu nepogrešivosti i neupitnosti vlastita autoriteta koji je
bio na tragu stvaranja kulta ličnosti. U pokušaju da ih defamira Krstulović naglašava upravo
to zamjerajući im napose to što je rad dalmatinskog ogranka KPJ tokom čitavog međuratnog
razdoblja ostao stihijski i pasivizirajući, a ne konspiracijski konsolidiran na principu ćelija
koje bi znatno više odgovarale njezinim ilegalnim uvjetima djelovanja i time zasigurno
doprinijele širenju njezina utjecaja. Tek će dolazak Vicka na njezino čelo uslijed priprema
koje je vrh Partije poduzeo uoči novog svjetskog rata zapravo označiti kraj njihova utjecaja i

15
to zahvaljujući ponajprije njegovoj već osvjedočenoj organizacijskoj sposobnosti koja će se
dokazati i u predstojećem ratu.

16
4. Literatura
Primarna literatura

Krstulović, Vicko, Memoari jugoslavenskog revolucionera I: 1905 – 1943., Most Art –

Buybook, Beograd – Sarajevo – Zagreb, 2012.

Sekundarna literatura

Banac, Ivo, Nacionalno pitanje u Jugoslaviji: porijeklo, povijest, politika, Globus, Zagreb,
1988.

Šitin, Tonći, „Karakteristike razvitka sindikalnog pokreta u Dalmaciji do 1920. godine“,

Povijesni prilozi, 4/l985/1986., str.171-272.

17