Ema Vesely TEOLOGIJA OSLOBOENJA (Postanak, razvoj, dvojbe) Teologija osoloboenja, roena i razvijana na tlu latinskoamerikog kontinenta kao

odraz tamonjih drutvenih, politikih i crkvenih prilika, nala se u posljednje vrijeme u aritu panje svjetske pa i nae javnosti. Nije tome razlog samo stav Rima, odnosno Ivana Pavla II. i Kongregacije za nauk vjere, koja se svojom Uputom o nekim aspektima "Teologije osloboenja" izravno umijeala u raspravu, nego i sama narav te teologije, koja je za objekt svojega razmatranja uzela specifine latinskoamerike prilike s jasnim ciljem da ih mijenja u prilog siromanih, potlaenih i obespravljenih narodnih masa.' Takav cilj, prirodno, dovodi do polarizacije razliitih miljenja i stavova prema samoj teologiji osloboenja i, naravno, prema teolozima koji je stvaraju. Treba takoer imati na umu da je to relativno mlada teologija i da u sebi nosi sve nedostatke i prednosti mladosti. Teologija osloboenja takoer je novost u nainu teolokog razmiljanja: dok je takozvana normalna teologija redovito nastajala u laboratorijima crkvenih uilita i u glavama teologa, teologija osloboenja nastaje u takozvanoj kranskoj bazi, odnosno poticana iz baze, kao plod vjernikog razmatranja nad konkretnom povijesnom stvarnou. Teolozi joj daju samo konani oblik, a ona pak izravno tei za aktivnim sudjelovanjem u mijenjanju nepravednih drutvenih i politikih struktura u korist obespravljenih masa. Od pokreta do teolokog pravca Teologija osloboenja jedna je od mnotva tzv. pastoralnih teologija koje su se osobito rascvjetale nakon Drugoga vatikanskog koncila. No ona je i posve novi teoloki razvojni pravac, pokret smjeten u konkretni ivot mjesnih crkvi, odraz cijeloga spektra latinskoamerike stvarnosti i razvitka u toku, jedan od najzauzetijih pokuaja da se odgovori na izazov nepravdi u svijetu; to je krik siromaha, njihov glas na pozornici svijeta. Nije ju lako odrediti, jer je jo uvijek u razvitku, ona je toloko razmiljanje, ali i konkretni nain prikazivanja i proivljavanja vjere, ivota i strukture Crkve. Novost u teologiji osloboenja jest suoavanje u ime vjere sa siromatvom i potlaenou naroda, te kranski zahtjev za stvaranje novih oblika drutvenog suivota u Latinskoj Americi. Mjesto nastanka i razvitka teologije osloboenja jest Latinska Amerika. Meutim, ona je danas ve prerasla okvire svojega rodnog kontinenta i proirila se po
Vidi: Kongregacija za nauk vjere, Uputa KS, Zagreb 1 9 8 5 .
1

o nekim

aspektima

Teologije

oslobodjenja,

18

crkvama treega svijeta, osobito u Indiji, Sri Lanki, na Filipinima i na Taivanu, a ima sljedbenika i u Africi. Openito teolozi treeg svijeta s panjom prate njezin razvitak i djelovanje. Stvaranje teologije osloboenja potakle su posve nove teoloke i misaone prilike u Crkvi. Nakon Koncila: ideja da tradicionalna teoloka misao nije vie dovoljna i da treba potraiti polazei od Sv. pisma i znakova vremena - nove teoloke i duhovne orijentacije, zatim, u novije doba, otvorenost Crkve prema drutvenim znanostima te naglaeno kritiki stav prema crkvenoj tradiciji. Na teologiju osoloboenja utjee i odreena praznina na filozofskom i duhovnom polju, koja se osobito osjea u poratnom vremenu, to je razlog njezina posezanja za marksistikim metodama drutvene analize u elji da u svojem traenju nae odgovore na izozov bijede u latinskoamerikom svijetu. Na istom humusu niknule su teologija revolucije i politika teologija. Zbog svoje ukorijenjenosti u povijesne i drutvene prilike te originalnosti metode razmiljanja i samih ideja, teologija osloboenja naila je na iroki odjek u svijetu. Povijesni okviri teologije osloboenja

Nije sluajno to teologija latinskoamerikog kontinenta stupa na pozornicu u asu kada svijet slavi pet stoljea otkria Amerike. Teologija osloboenja dio je probuene svijesti tog kontinenta o vlastitoj povijesti, o originalnom identitetu, specifinoj kulturi i nastojanjima. Plod je to viestoljetnoga rasta latinskoamerikog kontinenta i njegove Crkve, od onih prvih kobnih susreta domorodakog stanovnitva s ratobornom pasnjolskom i openito evropskom civiliziacijom, susreta s kranstvom, borbom mjesnih biskupa za prava i slobodu Indijanaca pod razliitim kolonijalnim vlastima sve do ostvarenja vlastitih graanskih, politikih i crkvenih struktura. Devetnaesto stoljee obiljeeno je borbama za nezavisnost latinskoamerikog kontinenta od evropskih kolonijalnih sila. stvaranjem novih drava pod politikom i ekonomskom prevlau malobrojne i bogate graanske klase. Treba jo spomenuti sukobe i previranja ovoga, naeg stoljea, ideologiju nacionalne sigurnosti s estim vojnim diktaturama, demokratska nastojanja posljednjih desetljea te sve veu elju za nezavisnou od bilo kojeg stranog utjecaja. Ovdje ne moemo mimoii ni gerilske pokrete organizirane gotovo u svim latinskoamerikim dravama, zagonetni lik sveenika revolucionara Camilla Toresa iz Kolumbije, ostvarenje realnog socijalizma na Kubi, to je dovelo do izolacije njezine Crkve od ostalih zbivanja na kontinentu, i, napokon, najnovije politke prilike u Nikaragvi i Salvadoru. Socijalni okviri teologije osloboenja
1

Latinsku Ameriku, gledano pod socijalnim vidikom, obiljeavaju sve nevolje treeg svijeta: nerazvijenost nekih sredina, teke socijalne razlike, prevelika zaduenost kod bogatih zemalja i zbog toga ekonomska i kulturna ovisnost o njima, ravnodunost irokih narodnih slojeva prema drutvenim i politikim problemima, podvrgavanje nacionalnih interesa politikima i nepotedna borba za vlast razliitih politikih snaga. Na razvoj teologije osloboenja posebno su utjecale socijalne i politike prilike ezdesetih godina. Kudikamo najvei dio stanovnitva iO t o m e detaljnije u E. VESELY, Crkva u Latinskoj Americi, u O br. 5, 1 9 7 9 . , str. 404^*43; S. K U A R , Preferencijalno opredjeljenje za siromane i sveobuhvatno oslobodjenje ovjeka, u Glas Koncila, br. 2 5 , 2 6 , 1 9 8 4 .
2

19

vi u nezamislivoj materijalnoj i duevnoj bijedi, neprestano raste ekonomska, drutvena i kulturna ovisnost o razvijenim zemljama Sjevera, a politike diktature pospjeuju rast nejednakosti i nepravde na dobro manjine u ijim je rukama materijalno bogatstvo i politika vlast. Do tih, ezdesetih godina latinskoameriki narodi gajili su optimistiku nadu da e ih iz siromatva izvui ekonomski razvitak koji je mnogo obeavao, ali su usred zaotravanja razlika izmeu bogatih i siromanih postali svjesni da se njihovoj nerazvijenosti, nepismenosti, bijedi, nepravdama i pasivnosti zapravo gradi tue blagostanje. Reagiranja na takvu stvarnost bila su razliita: bogatiji sloj stanovnitva sklon je posezanju za integristikim idejama; drugi se pak vode nekim utopijskim narodnim mesijanizmom uvjereni da e novo doba poeti onim danom kad oni ostva- ~ re revoluciju. Ima i onih koji misle da e se kranske ideje moi provesti u ivot ako postanu sastavni dio vladajui elite, to pogoduje stvaranju shizoidnih naravi: mnogi se, naime, istodobno smatraju i marksistima i kranima, liberalnim politiarima i dobrim vjernicima. Svima je zajedniko odbacivanje kolonijalne prolosti i okretanje nejasnoj budunosti. Takozvani populisti ivjeli su nekritiki prihvaajui dogaaje onako kako bi nailazili bez nekog izraenog plana i jasnih principa. Sadanjosti nije dan smisao. Usred takvoga idejnog stanja ivo se osjeala potreba realistinog historijskog stava koji bi osmislio sadanjost, i koji bi dao neku vrstu prorokog usmjerenja izraenu kroz kransku ljubav i pravdu. Dok u zapadnoj Europi srednja klasa, koja ublaava drutvene sukobe, ini vie od polovice sveg stanovnitva, u Latinskoj Americi ona ne dosee ni etvrtinu stanovnitva. Narod je proet religioznou. Siromaan je i iskoritavan, alije kranski, nije proivio europska protuvjerska iskustva, ni historijski ostvaren marksizam. Samo malobrojna politika i intelektualna elita proivjela je to iskustvo kroz masoneriju, politiki liberalizam i marksizam. U posljednje vrijeme osjea se prodiranje sekularizacije koja ipak nije zahvatila veinu naroda i nije razvila protuvjerske i protucrkvene oblike. Narod je otvoren i spreman uti rije Crkve."
3

Crkva u latinskoamerikim

prilikama

U Europi kranstvo postoji gotovo dva tisuljea. U Latinskoj je Americi etiri puta mlae. Odnos je poput petnaestgodinjaka prema ezdesetgodinjaku. Bio je to jo nedavno misijski kraj, a crkvena povijest Latinske Amerike dodatak povijesti misija. Danas je to punoljetna Crkva s ostvarenim institucijama. Tako latinskoamerika Crkva ima mladoliko lice s kojega se oituje vedar pogled u budunost. Treba jo s obzirom na strukturu spomenuti da je cijela latinskoamerika Crkva okupljena u veliku biskupsku konferenciju koja svakih desetak godina odrava svoje generalno zasjedanje. Njezine su etape: Rio de Janeiro 1955., Medellin.1968. i Puebla 1979. Na prvom sastanku u Riju osnovano je koordinacijsko tijelo latinskoamerikih biskupa Vijee biskupa Latinske Amerike (Consejo Episcopal Latinoamericano = CELAM). Na konkretnom planu latinskoamerika Crkva suoava se osobito s tri fenomena prema kojima e teologija osloboenja zauzeti konkretni stav. To su puka religioznost, bazine zajednice i konkretno suoavanje sa siromatvom.
Usp. E. DUSSEL, Histoire 152-155.
3 4

et thologie

de la libration,

Les Ed. ouvr., Paris 1 9 7 4 . , str.

Usp. C. B O F F , Lettera alie chiese d'Europa, u / / r e g n o - a t t u a l i , br. 4 , 1 9 8 5 . , str. 5 4 .

20

Puka religioznost Poznato je da je 90% stanovnitva Latinske Amerike kransko. No statistiki podaci ne otkrivaju cijelu stvarnost. U mhogim je krajevima katehizacija bila brza i povrna, pa je pod platem kranstva ostao poganski sadraj, osobito kod obojenog stanovnitva afrikog podrijetla. Puka religioznost jedna je od uvjetovanosti Latinske Amerike. Iako se radi o nekom nejasnom kranstvu i sumnjivoj pobonosti naslijeu predpanjolskog vremena i pridodanih praznovjerja ona je sveobuhvatni puki izraz bogotovlja. Pokuava se promatrati kao originalni kulturni izraz naroda, kao nain kojim narod tumai smisao svojega ivota, stvarnosti i svog odnosa prema Bogu. Zbog svojih nedostataka ona ujedno znai otvaranje prema neizmjernome, iskustvo je ovjekove ogranienosti i Boje svemoi. Crkva u svojem pastoralnom djelovanju tu esto prezrenu vjeru naroda pokuava uzeti ozbiljno, promatrati je s potovanjem, jer je to vjera puka na kojoj eli graditi nove i prikladnije oblike i sadraje. Kritiari puke religioznosti istiu da takva pobonost pogoduje stanju potlaenosti kranskih masa i smatraju je nekranskim izrazom bogotovlja. Takav stav ne dijeli hijerarhija koja misli da bi on pogodovao udaljavanju naroda od Crkve. Oit je u toj pobonosti naglaeni antropoloki element: njezin monolitni znaaj koji proizlazi iz primitivne naravi i naglaeni obrambeni stav uvjetovan pradavnim kulturama, koje se osjeaju ugroenima od suvremenih duhovnih strujanja. Pokuaj da se spase kranske vrednote u njima odvajanjem od nekranskih segmenata ini se da nema uspjeha, jer se nema na umu da je sve ovo povezano u jedinstveno egzistencijalno poimanje, gdje svaka promjena naglaeno postaje pitanje opstanka i zato se ini opasna. injenica je da danas pastoralni rad s tim ljudima trai mnogo energije i da je tek laganim procesom mogue mijenjati obiaje, obrede, mjesta, sredstva kulta i vjerska poimanja. Rezultati nisu zadovoljavajui.
5

Bazine

zajednice

Dok je u 17. i 18. stoljeu na deset tisua vjernika u Latinskoj Americi dolazilo sedam do deset sveenika, kao posljedica krize u 19. stoljeu, ezdesetih godina ovog stoljea na jednog sveenika dolazi sedam do deset tisua vjernika. To je statistiki podatak, ali je konkretna stvarnost u nekim krajevima mnogo loija. God. 1956. poele su se u Brazilu, gdje je pomanjkanje klera osobito veliko, iz pokreta za bazini odgoj kao odgovor na konkretnu pastoralnu situaciju, razvijati prve bazine zajednice unutar kojih su laici imali odgovornost subjekta, koju im je povjerio biskup. Danas u Brazilu ima oko 150000 bazinih zajednica. Budui da u Brazilu ima oko 14000 sveenika, mnoge od njih preputene su vodstvu karizmom obdarenih laika. U mnogim crkvenim pokrajinama vjerski ivot iskljuivo se dogaa u tim bazinim zajednicama. U onim pak zemljama Latinske Amerike gdje ima vie klera pa je mogue razvijati tradicionalno pastoralno djelovanje krani su organizirani u pokrete i djeluju unutar politikih stranki. U bazinim se zajednicama nuno javljaju i neke nove karizme: sposobnost predsjedanja, itanja i tumaenja Sv. pisma, povezivanja s drugim slinim zajeUsp. E. DUSSEL, nav. dj., str. 1 6 9 - 1 7 1 ; J.L. S E G U N D O , Les deux thologie de la libration en Amrique latine, u Etudes, 361 / 3 , 1 9 8 4 . , str. 1 5 8 - 1 6 0 .
5

21

dnicama, djelovanja u drutvenom i politikom ivotu i sindikatima, razvija se sposobnost prosuivanja konkretnih drutvenih problema i osebujna pastoralna i liturgijska kreativnost. Te zajednice nicale su iz baze, iz naroda, iz Rijei Boje, ostvarile su novi nain postojanja Crkve, vrsto povezane s narodom i niim klasama, po njima je Crkva postala Crkva siromaha, sa siromasima za siromahe. Od zemlje do zemlje bazine se zajednice donekle i razlikuju. Biskupi se trude da se one ne izoliraju od strukturalne, hijerarhijske Crkve. Ve je papa Pavao VI. upozoravao na njihovu nestalnost i kratkotrajnost, to jest da su sklone raspadanju kada ih napusti karizmatiki voa. One su na slubu Bogu i siromanom narodu.
6

Izazov

siromatva

Siromatvo u Latinskoj Americi nije tek gramatiki pojam ve gorko iskustvo. Godinji prihod po glavi stanovnika iznosio je 1979. god. 75 dolara . Naknadno zaduivanje pojedinih zemalja jo je vie osiromailo siromane. Velike su razlike izmeu siromanih masa i bogate manjine. Krani su poeli uviati pitanje siromaha i siromatva. To je postalo vjersko pa ak i teoloko iskustvo. Vjera ne uzmie pred injenicom siromatva ve potie na aktivno sueljavanje. U nekim su sredinama prilike takve da su krani prisiljeni birati izmeu vjernikog heroizma i kukaviluka. U toj situaciji Crkva se, na sreu, uglavnom postavila na stranu siromaha, poela je braniti i promicati njihova prava, a to, naravno, nije ostalo bez posljedica. Ljeviarski pokreti marksistike inspiracije ostali su zateeni tim stavom Crkve i njezinim govorom o pravima siromaha i osloboenju. Nije izostala reakcija ekstremne desnice kao idejnog inspiratora bogatih slojeva. Nelson Rockfeller, ameriki bankar, prigodom pohoda Latinskoj Americi upozorio je kako treba pripaziti na Katoliku crkvu, jer da se ostvarivanjem odluka iz Medellina protivi interesima SAD. U Boliviji je 1970. bio objavljen dokument koji je izradila amerika agencija CIA, s uputama kako da se napada Crkva obiljeena Medellinom i onemogue oni sveenici koji su se opredijelili za siromaan narod, priivajui im etiketu marksista. Predsjednik arter naredio je 1979. provoenje temeljite istrage o djelatnosti katolika u Latinskoj Americi. Godine 1982. izaao je u Santa Feu (Brazil) na vidjelo dokument u kojemu su Reaganovi savjetnici traili da se napadne opredjeljenje katolika u Latinskoj Americi za siromane. Nisu izostali ni radikalni "odgovori": u Salvadoru je bilo ubijeno jedanaest sveenika, pet redovnica i nadbiskup Romero, slijedila su muenja i ubijanja bezbrojnih katehista i sveenika u Gvatemali, u ileu, Brazilu i posvuda gdje je Crkva stala na stranu siromaha. Biblija u rukama Indiosa jo i danas donosi smrtnu osudu. Preferencijalno opredjeljenje za siromahe Crkva je u Latinskoj Americi platila brojnim muenicima i otvorenim progonima.
7

Razvijanje kritike svijesti pred siromatvom naroda Posebni je problem u Latinskoj Americi injenica da se tlaitelji, malobrojna klasa bogatih, diktatori i oligarhi takoer smatraju dobrim kranima, dok istodo6

Usp. Y. CONGAR, Appello alla permanente riforma della Chiesa, \x II Usp. J. SOBRINI, Quel d o c u m e n t o non mi riguarda, u 30gomi,

regno-attuali-

t, br. 2 0 , 1 9 8 4 . , str. 4 8 9 - 4 9 0 .
7

br. 1 0 , 1 9 8 4 . , str. 57.

22

bno druge krane prisiljavaju na ivot u neljudskim prilikama Ta situacija bila je znak obraenja za Crkvu; siromasi su postali subjekt i njezina teolokog razmiljanja. Nije mogla ostati ravnoduna pred tolikim patnjama naroda, pa je bila prisiljena javno se izjasniti da nije sasvim na strani bogatih vladajuih slojeva. ezdesetih godina krani su se, potaknuti Koncilom i konstitucijom Gaudium et spes, poeli po bazinim zajednicama pitati to im njihova kranska vjera moe rei u ovim prilikama, kako Evanelje odgovara na problem potlaenosti, ovisnosti, nepismenosti, bolesti i bijede? itajui Bibliju, pokuali su traiti izlaz iz situacije potlaenosti kao posljedice grenog stanja. Pitali su se kako iz tih patnji, stanja potlaenosti, pesimizma, robovanja, tj. iz situacije groba, doivjeti uskrsnue? Kraljevstvo Boje prestalo im je izgledati neto daleko i eterino; shvatili su napokon da su pozvani ostvarivati ga. Misaoni proces nije bio teorijski ve konkretan, izgraivan na Jemelju stvarnog stanja potlaenosti kranskih siromaha. Polazei od poruke Sv. pisma, od ivotnih prilika, otkrili su,novu dimenziju vjere, njezinu kritiku ulogu preko kojeJJIJ doli do njezina oslobaajueg poslanja. Tako se u bazi latinskoamerike Crkve razvila kritika svijest kojom su krani stali prosuivati ivotnu stvarnost oko sebe. Kritika uloga nije Crkvi bila lagana, mnoge je stajala ivota, ali je bila jedini mogui put u kransku obnovu i ivotni polet. Po bazinim zajednicama u malim skupinama, pokretima, upama, vjernici su molili, razmiljali i slavili Euharistiju. Nepismena, prepaena i potlaena vjernika masa razmiljala je o svojem stanju u svjetlu Rijai Boje. Ne pojedinac, stvaralac sistema i uzvienih misli, ve zajednica vjernika poinje doivljavati Boju Rije kao neto svoje, kao vlastito buenje i prisutnost, kao novu svijest nad ivotnom situacijom, krik cijelog kontinenta ne samo za eshatolokim spasenjem ve i ovozemaljskim historijskim osloboenjem cijelog ovjeka i svih ljudi. Teologija osloboenja proizala je iz toga kranskog iskustva bazinih zajednica i dubokog uvjerenja da Bog ne eli rtvu radi rtve, patnju radi patnje, ne eli da narod ivi u ropstvu grijeha, bijede i siromatva, nego da bude osloboen i ivi slobodan. Poeci nastajanja teologije osloboenja od Koncila do Medellina ezdesete i sedamdesete godine bile su u Latinskoj Americi godine previranja, bogate raznolikim iskustvima, traenjima novih putova i preivljavanja problema i duhovnog bogaenja vjernikog naroda. Mladi teolozi vraali su se u mjesne Crkve nakon zavrenih studija u Europi i Sjevernoj Americi, dolazili su s novim idejama i pokoncilskim poimanjima. Poela su i traenja vlastitog identiteta na kulturnom, graanskom i vjernikom podruju. U predveerje Medellina pojavili su se prvi originalni i latinskoamerikom milju obojeni teoloki tekstovi koji su zastupali misao da svaka kultura stvara svoju teoloku misao kojom otkriva svoje poslanje i kree u punoljetnost. Na razvitak teologije osloboenja utjecao je, dakle, politiki, socijalni i vjerski ambijent Latinske Amerike. Drukiji je bio odnos izmeu Crkve i svijeta, koji je stvorio II. vatikanski koncil svojom konstitucijom Gaudium et spes, koju je onda konferencija u Medellinu utjelovila u domae prilike. Koncil i Medellin mogu se nazvati etapama rasta latinskoamerike Crkve: Prvom vatikanskom koncilu u prolome stoljeu prisustvovala je skupina od 56 latinskoamerikih biskupa, a na Drugom vatikanskom ve je bio prisutan 601 biskup, a to je 22% od svih biskupa (katolikih) koji su predstavljali 38% katolika u svijetu. U studijskim komisijama 23

imali su tek pedesetak strunjaka, dok ih je Europa imala oko dvije stotine, a Rim i Kurija 318, tj. est puta vie. Utjecaj latinskoamerikih biskupa na Koncilu nije bio osobito znaajan, ali su se oni tada prvi put sastali s drugim biskupima treeg svijeta i izradili tzv. Poruku biskupa treeg svijeta koju je medu prvima potpisao nadbiskup Recifea Helder Camara. Ta je Poruka utjecala na sastanak biskupa u Medellinu, koji se moe nazvati koncilom latinskamerike Crkve. Pavao VI., prvi papa koji je pohodio latinskoameriku Crkvu, rekao je da se Medellinom "zapoinje novo razdoblje crkvenog ivota" za Latinsku Ameriku. U peruanskom gradu Chimbote, na sastanku sveenika god. 1968. nekoliko dana prije poetka konferencije u Medellinu, peruanskom teologu Gustavu Gutierrezu bilo je povjereno da govori o teologiji razvitka, o kojoj se u to vrijeme dosta raspravljalo. Prilikom izrade interventa njemu se vie biblijskim i teolokim uinilo govoriti o teologiji osloboenja kao teologiji spasenja u konkretnim povijesnim prilikama. Tako je prvi put izala u javnost ideja o teologiji osloboenja. U Medellinu se nije govorilo o teologiji osloboenja ve o slobodi koju Bog daje ovjeku po Sinu u punini vremena, o slobodo od svih robovanja koja su posljedica grenog stanja, a raaju neznanje, glad, bijedu i potlaenost. Govorilo se o konkretnom problemu tue prevlasti nad kontinetnom, o imeprijalizmu novca, nedopustivoj ovisnosti o bogatima, razmiljalo se o novim putovima, o nepravednim zakonima meunarodne trgovine. Tako su odjednom ekonomski i politiki problemi postali teoloka pitanja. U Medellinu je, slijedei metode i ideje Drugog vatikanskog sabora, poeo svojevrstan proces: analiziralo se stanje, zatim se promatralo u svjetlu Evanelja, da bi se na kraju odabrale konkretne smjernice djelovanja, izradio program. Tako se iskristalizirao pojam opredjeljenja za slobodu i osloboenje kao polazite novih pastoralnih perspektiva teologije i Crkve. Stvorenje novi odnos prema situaciji u svijetu, a djelovanje Crkve ukljueno je u tenje naroda za osloboenjem. Pojavljuje se svijest da e Crkva biti vjerna Objavi ako podri tenje naroda, da kateheza mora obuhvatiti tjeskobe i nade dananjeg ovjeka kako bi mu mogla ponuditi osloboenje i bogatstvo cjelovitog spasenja u Kristu. Zato mora biti vjerna prenoenju biblijske poruke ne samo u njezinom intelektualnom sadraju ve i u ivotnoj stvarnosti koja se utjelovljuje u injenicama ivota suvremenog ovjeka. U Medellinu se pokuavao sagledati problem nerazvijenih naroda polazei od njih samih, od njihove kolonijalne ovisnosti, sukoba i revolucionarnih previranja, pokazujui kako bi trebalo da Crkva postane prisutna na kontinentu bijede i nepravde.
8 9

Crkva u Latinskoj Americi u drukijoj je situaciji nego Crkve u blagostanju. Oslonjena na razmiljanje bazinih zajednica ona se neprestano pita: to znai biti Crkva za siromane i nepravdom pritisnute mase? to znai navijetati Evanelje i kako shvatiti vjeru? Pomalo se javlja misao da je vjera tuma konkretnoga povijesnog zbivanja i prilika. Polazi se od biblijske situacije Izabranog naroda u egipatskom ropstvu i pokuava se shvatiti dananja situacija, te to Bog, polazei od biblijskog teksta, govori za dananje prilike. Povijest postaje mjesto objave, horizont i konkretni izvor teolokog razmiljanja. Bog se preko siromaha objavljuje u povijesti i oni postaju Boja epifanija objava. Poinje se uviati da ustaljeni red
8

Usp. G. G U T I E R R E Z ,

Itinraire d'un thologien de la liberation, u La

documentaCattolica,

tion catholique,
9

br. 17, 1 9 8 4 . , str. 9 0 6 - 9 0 7 .

Usp. S. MOSSO, I temi centrali della teologia della liberazione, u La Civilt 2 4 , 1 9 8 4 . , str. 3 5 6 - 3 5 9 .

24

moe biti komotna stabilnost ustajale movare. Kranin i vjera mrtvi su ako njihova rije i djelovanje ne uznemiruju. Poput prvih krana treba ustati protiv lanih boanstava, idola, kulta novca, vlasti, raima i lanih uvjerenja. To e voditi u odreenu politiku ulogu, znait e okaljati se pred reimima i njihovim policajcima, jer nije komotno biti na strani potlaenih. To znai poput prvih krana negirati ustaljene vrednote i umirati osuen kao "bezboac", kao onaj koji ne vjeruje u boanstva reima na vlasti, koji naravno ne podnosi propovijedanje nove kranske prakse opredjeljenja za siromahe.'
0

Doivljaj siromatva naroda i njegova robovanja postavlja pitanje o praksi: faraon puta idove-robove ne u ime pravde, nego zato to je zastraen nasiljem koje je preplavilo Egipat (Izl 11). Izlazak izabranog narod protuzakoniti je in za faraona, oslobaanje naroda za njega je nedopustivo, jer Egiptu trebaju robovi, ljudi ugraeni u odreene planove, sredstvo da se postigne planirana budunost. U tom smislu izlazak idova iz Egipta izgleda izvanredno dobar in, jer se temelji na posve novom redu, na ovjekovu dostojanstvu, otvoren je novim vrednotama i novome ivotu koji tek treba ostvariti, a to nee biti lako jer je narod optereen dugom tradicijom pedagogije robovanja. Njegova je istina izmijeana s lanim elementima, postoji i otueni narod u kojemu buja dobro i loe. Zato je narodu potrebna proroka rije koju je on oekivao i oekuje od Crkve. Kritiki osvrt Pueble Sastanak latinskoamerikih biskupa u Medellinu bio je as raanja teologije osloboenja, a konferencija u Puebli, od 27. sijenja do 13. veljae 1979., bila je kritiki osvrt na desetogodinji razvitak. Nije bila osuda, nego premiljanje o cjelovitu osloboenju i o opredjeljenju za siromahe, s ispravcima, upozorenjima na opasnost od reduktivnih ideologija, liberalizma i marksistikog kolektivizma, koji su u biti materijalistiki pogledi na teoriju i praksu, idolatrija bogatstva u individualnom ili kolektivom obliku, negacija dostojanstva ljudske osobe u odnosu prema shvaanju Crkve, institucionalizacija nepravde. Crkva eli biti slobodna od sistema kako bi se mogla opredijeliti za ovjeka. Biskupi su pozvali teologe da se suoe s kritikim primjedbama i smjernicama iz Pueble i da razviju zrelo razmiljanje o kranskom osloboenju. Ono nije samo socijalno. Uzrok zala ne moe se traiti samo na politikom i drutvenom podruju, treba oslobaati i od osobnog grijeha koji je izvor ovjekova otuenja. Osloboenje od osobnog i socijalnog grijeha istinski je put ljudskog bia i ostvarenje zajednitva s Bogom i ljudima. Grijeh otuuje u vertikalnoj i horizontalnoj dimenziji. Puebla je naglasila pozitivni aspekt osloboenja, smjestila ga u sveopi plan spasenja koje ovjek prima od Boga, svojeg osloboditelja. Tako se osloboenje ostvaruje u povijesti, ali ne ostaje na povijesnom, politikom i socijalnom planu, dobiva svoju eshatoloku dimenziju u Kristu prema Ocu. '
1

Glavne teme i predstavnici Teologija osloboenja ima svoje zaetnike u Metzovoj politikoj teologiji kao i u Moltmannovoj teologiji nade. Obje su traile obnovu teolokog razmiljanja, bile su
Usp. E. Dl'SSEL.nfli-.rf/., str. 13-16. 31-33. Usp. G. MARCHESI, Puebla e la teologia della liberazione, u La Civilt 1 9 8 0 . , str. 1 1 8 - 1 2 3 .
1 0 1 1

Cattolica,

25

reakcija na tendenciju tzv. privatizacije teologije i pokuaj kritikog ispravljanja nesposobnosti da teologija i vjera utjeu i rijee neku konkretnu povijesnu situaciju, da navijetanje spasenja dobije i politiku dimenziju, potakne na djelovanje u povijesti, u stvaranju drutveno-politikih struktura koje e biti odraz zahtjeva pravde i slobode kraljevstva Bojeg. Teologija osloboenja jednako tako eli deprivatizirati teologiju, kritiki analizira drutvenu stvarnost i drutvene nepravde i jaa vezu izmeu teologije i prakse, drutveno-politike prakse. Glavni su predstavnici ove teoloke struje ve spomenuti Gutierrez, Assman, Segundo, Sobrino, Richard, de Oliveira, braa Boff i Dussel. Ne moe se govoriti o nekoj jedinstvenoj teologiji osloboenja. Mnoge njezine struje vrlo se meu sobom razlikuju, pa se danas s pravom govori o vie struja ili o razliitim teologijama osloboenja. Zaetnik teologije osloboenja Gustavo Gutierrez smatra da latinskoamerike prilike zahtijevaju teologiju koja e biti "kritiko razmiljanje nad povijesnom praksom u svjetlu vjere", da je teologija osloboenja pokuaj da se vjera shvati kao povijesna osloboditeljska praksa iskoritavanih klasa, prezerenih rasa i na rub gurnutih kultura. Ona je "razmiljanje koje polazi od povijesne prakse ovjeka koji pokuava o vjeri razmiljati polazei od prakse."' Brazilac Hugo Assmann, koji ivi u ileu, takoer jedan od osnivaa teologije osloboenja, ide Gutierrezovim smjerom. Polazite teolokog razmiljanja za njega je vjera naroda izraena u povijesnoj praksi osloboenja od nepravdi. Praksa je poetak i svrha teologije, koja je drugi in s obzirom na prvi, na praksu. Vjera postaje isto to i ovjekovo djelovanje. ovjek se s Bojim misterijem susree u povijesti, a ne izvan nje. Assmann je radikalniji od Gutierreza; za njega praksa ima primat nad teorijom: govoriti istinu nema smisla ako ne znai initi istinu. Istina je uvijek povijesna i isto to i djelatna praksa, koja preobraava svijet. Vjera moe biti povijesno istinita samo kada postaje, kada je povijesno djelotvorna za osloboenje ovjeka. Tako je istina vjere usko povezana s etiko-politikom dimenzijom. Ne postoje kriteriji izvan povijesnoga konteksta. Assmann smatra da su druge teologije podijelile, razlomile teologiju na pojedinane teologije. Samo je teologija osloboenja "kritiko razmiljanje o praksi" i reakcija je na one podijeljene teologije. Assmann upozorava da teologiji osloboenja prijeti opasnost da postane regionalna teologija, teoloko razmiljanje samo jednoga kulturnog i geografskog podruja.
2

Brazilski teolog Leonardo Boff pokuao je pod kristolokim vidikom odgovoriti na pitanja latinskoamerikog ovjeka, koji iz stanja potlaenosti gleda u budunost, trai perspektivu nade, u Isusovoj poruci vidi poticaj za novi nain ivota i djelovanja u svijetu.
1 3

Boff upozorava da je za kranina Isus Krist odgovor za svaku ljudsku situaciju; on je doao ozdraviti cijelu stvarnost u svim njezinim kozmikim, ljudskim i drutvenim dimenzijama. S njime zapoinje postojanje, ostvarenje kraljevstva Bojeg, koje ne znai samo kraj grijeha ve i svega onoga to grijeh donosi kao posljedicu za ovjeka, drutvo i svemir. Kraljevstvo Boje mora unijeti promjene u konkretni ovjekov ivot. U Isusovoj osobi, u njegovu uskrsnuu vrhunac je radikalnog osloboenja. Kristovo uskrsnue izvor je osloboditeljske nade. Tako Isus Krist kroz
1 2

'

G. G U T I E R R E Z , La forzadeipoveri, Usp. L. B O F F , Gesti Cristo liberatore,

Queriniana, Brescia 1 9 8 1 . , str. 4 6 . Cittadella, Assisi 1 9 8 2 .

26

kristoloke formulacije i danas odgovara na tenje ovjeka Latinske Amerike, kao to e nastaviti odgovarati zahtjevima i traenjima ljudi svih vremena, jednako kao to su kristoloke formulacije odgovorile kulturnim i povijesnim traenjima prijanjih vremenea. Boff smatra da za dananjeg ovjeka, koji u Latinskoj Americi ivi u stanju nepravedne potlaenosti iz koje eli izai, Kristovu stvarnost najbolje izraava izraz Krist Osloboditelj. Svjestan je da taj izraz moe biti ideologiziran i politiziran, da moe biti ideoloki i politiki instrumentaliziran kao to se to uostalom u prolosti dogaalo s tradicionalnim kristolokim naslovima. Inae Boff ne negira tvrdnje tradicionalne kristologije, no ipak misli da neki kristoloki nazivi koje je stvorila i prenijela tradicija odgovarajui na konkretne zahtjeve svojega vremena nisu do kraja izrazili bogatstvo Isusove osobe, te da dananjem ovjeku koji je ivotno smjeten u drugi kontekst mogu biti nerazumljivi. Jon Sobrino, isusovac, podrijetlom Bask, ivi u Salvadoru i jedini je teolog ije se ime nalazi u biljekama Upute Kongregacije za nauk vjere. Za njega je teologija osloboenja prodor siromaha na pozornicu jednoga kranskog kontinenta; nakon stoljea nepravdi latinskoameriki siromasi postali su svjesni svoje situacije, shvatili su da nije volja Boja da budu iskoritavani. Znak je vremena to je i Crkva postala solidarna sa siromasima, pa je poela raditi i boriti se za njihovo osloboenje. Sobrino se inae udi kako se moglo dogoditi da bude optuen da se slui marksistikom analizom i navodi sudove drugih teologa, koji pak izjavljuju da on nije marksist.
1 4

Dva vala teologije

osloboenja

Prema isusovcu Juanu Luisu Segundu, razliite teologije osloboenja mogu se svesti na dvije, na dva smjera, odnosno vala teolokog razmiljanja koje obuhvaa oslobodilaku praksu. Svaki ima svoje mjesto postanka, predstavnike i ideje, prednosti i negativnosti. Srednji, graanski sloj prvi se u Latinskoj Americi oduevio, prihvatio i irio teologiju osloboenja. Shvatili su da su i oni tlaitelji naroda ako podravaju ideologiju koja brani njihove interese na tetu siromaha. Do te svijesti doli su najprije studenti na sveuilitima. Kao krani, eljeli su se boriti za osloboenje siromaha i potlaenih. Taj prvi val teologije osloboenja izazvao je nade, oduevljenja i obraenja meu mladim lanovima graanske klase koja se oduevljavala i bila proeta idejama europske kulture. Ova, da je tako nazovemo, prva teologija osloboenja nije polazila od sistematskog popisa problema da bi na svaki dala pravi i vjerodostojni odgovor. Angairala se svojom misli u slubi siromaha i potlaenih, eljela je otkriti koliko je praksa povezana s opresivnim mehanizmima cijele kulture, nastojala se ostvariti takva teologija koja e praksu preobraziti u vie osloboditeljsku, tj. u ortopraksu koja bi imala prevladati fatalizam i pasivnost masa. Segundo upozorava da teologija osloboenja ne nastaje iz prakse te da ona ortopraksu ne postavlja kao glavni kriterij svojih rjeenja na raun ortooksije. Prva struja, odnosno val teologije osloboenja ulazi god. 1975. u krizu i pomalo se stvara druga struja, drugi val. Osjetila se potreba da teolozi izbliza shvate kako potlaeni i siromasi proivljavaju svoju vjeru. Dussel je to rijeio formulom: poi u kolu siromaha. Boff je poeo govoriti o ekleziogenezi, a Gutierrez otkriva povi1 4

Usp. J. SOBRINO, nav. l., str. 5 6 - 6 0 .

27

jesnu snagu siromaha. U sreditu zanimanja nala se vjera siromanog svijeta i njegova vjernika praksa. Mnogi teolozi prelazili su iz prve u drugu struju. Ima teologa koji pripadaju i prvome i drugom valu, a neki pak ostaju u nesvjesnoj kontradikciji. Osnovna je znaajka drugog vala teolokog razmiljanja jaka tenja pribliavanja narodu. Tako braa Leonardo i Clodovis Boff odlaze ivjeti s lanovima najsiromanijih brazilskih bazinih zajednica i, boravei meu njima, prouavaju njihovu sliku Boga i zakljuuju kako je ona obojena rezignacijom, fatalizmom, trpljenjem i kriem. Iz toga im se pak namee zakljuak kako je takvu sliku Krista narodu nametnuo tlaitelj. Gospodar je time prevario narod i teolog je pozvan otkriti mu drugu stranu Kristova lika, otkriti mu Krista koji eli da ovjek bude slobodan. U tom procesu prisutne su dvije pojave: siromasi evangeliziraju teologa dok ih on slua, a zatim on njih obogauje svojim kritikim osvrtom. Postoji i kontradikcija, upozorava Segundo: Kako e pasivno i fatalistiko poimanje Boga evangelizirati teologa? Zato bi opet on pretendirao da siromasima ulije pravi smisao kria i trpljenja? Ipak pozitivan je cilj: one koji trpe osloboditi od nepravedniji struktura, uiniti ljudskijim njihove ivotne uvjete, jer stanje je potlaenosti nesvjesno i prikriveno, proima cijelo drutvo, kulturu i sve oblike ivota, pa ak i teologiju koja je bila iskrivljena i sama postala sredstvo potlaivanja mjesto da bude put osloboenja. U okviru drugog vala teolokog razmiljanja eljelo se da teologija bude u slubi naroda-subjekta, da uroni u svijet siromaha, zaboravi svoje teorije koje pripadaju srednjoj klasi, lii se balasta kulture, pokua razumjeti narod. Ilo se za utemeljenjem teoloke prakse vjere naroda pokazujui da je Bog pristutan dok oslobaa narod. Tako teolog ne kritizira narod, manje se oslanja na drutvene znanosti, jer je vie usmjeren na zbivanja u narodu, pitajui o njihovu znaenju ne znanost, ve narod. Prvenstvo je dano filozofiji i biblijskim temeljima. No i ovdje Segundo otkriva jednu negativnost za intelektualca: teolog se, dodue, pribliava narodu, ali je prisiljen odricati se karakteristinog mu duha kritinosti i kreativnosti. Zato mnogi teolozi ne pristaju uz ovaj drugi val. Dok je prvi val teologije osloboenja zauzeo vrlo kritiki stav prema pukoj religioznosti, to je nailo na osudu hijerarhije, drugi je bio u tome mnogo uravnoteeniji: eli spasiti i promicati kranske vrednote puke kulture uranjajui u nju. No ne eli zatvoriti oi: svaka kultura ima i negativnih elemenata. Zadatak je teologa otkrivati one oslobaajue elemente i priznati toj religioznosti postojee osloboditeljske znaajke. Time je ovaj drugi pokret teologije osloboenja naiao na simpatije kod vrlo vanog dijela hijerarhije. Ti teolozi postali su, naime, svjesni da se narod u biti malo zanimao za onu prvu struju teologije osloboenja, koju su promicale srednje klase, intelektualci. Narod je tada zanimao tradicionalni nain pobonosti, procesije, protenja, svetita i na taj se nain izraavao i bio Crkva. Druga struja teologije osloboenja pokazala je kako narod ima neke znaajke koje druge klase ne poznaju: gostoljubiv je, nije ga jo naeo crv potroake groznice. Poele su se isticati te autentine vrednote i predstavljati u svjetlu Evanelja, otkrivajui njihov oslobodilaki karakter. Segundo upozorava na opasnost da puka pobonost brani sve oblike svoje opstojnosti, da ostanu nedirnuta sva svetita, obredi, procesije i praznovjerja, da bi se mase poto-poto zadrale u Crkvi, pa i uz opasnost od prave vjerske zbrke. Openito o teologiji osloboenja o. Segundo misli da ona nema nita vie zajednikog s nasiljem od tradicionalne teologije, koja je, kako on misli, u zapadnome svijetu mirno prela preko ubijanja milijuna ljudi u drugome svjetskom radu. 28

Priznaje, meutim, da je teologija osloboenja esto povrna, odve zahtjevna i u nekim stavovima pretjerana. to se tie dvaju valova teologije osloboenja, i jednome i drugome zajedniko je itanje Boje Rijei polazei od stanja siromaha, od potlaenoga, od naroda, zajedniki im je i hermeneutiki princip. Sljedbenici teologije osloboenja najaktivniji su u pastoralu, na raspologanju su hijerarhiji. to se pak tie uspjeha i promaaja, o. Segundo smatra da ni prvi ni drugi val nije odgovorio oekivanjima: prvi pokret nije latinskoamerikoj Crkvi dao novu teologiju koja bi se oslobodila ideologija i osloboditeljski ponijela one uobiajene pastoralne teme: Bog, milost i sakramenti. Mjesto da je dotadanjoj teologiji dala novi sadraj, ona svojim imenom oznaava novu opasnu teologiju koja se vie bavi politikom nego ozbiljnim napretkom teolokog uenja na sveuilitima i bogoslovijama. Vie vremena troi da sebe opravda nego da izradi pravi teoloki sustav. Prva struja teologije osloboenja nije uspjela ponovno premisliti teologiju u svjetlu osloboenja, previe se opravdavala pred europskom teologijom i nije postala teologija premiljena na drugi nain, nego tek teaj teologije na latinskoamerikim sveuilitima. Druga je struja jednako tako ostavila praznine, bila je apologetska, govorila je narodu, a nije bila do kraja narod, stvorila se i stanovita pomutnja tog smjera s nekim konzervativnim pastoralnim tendencijama. Sve u svemu, Segundo misli da se latinskoamerika teologija jo nije obnovila. Prva tendencija, koja prouava narod i pokuava ga shvatiti, u opasnosti je da govori u ime naroda, a zapravo ne poznaje dovoljno tenje tog naroda. K svemu tome treba jo dodati prijetnje vlasti upuene Crkvi, da se i ona kao institucija ne bi pridruila kojem pokretu teologije osloboenja. Razlika je izmeu tili dvaju pokreta razlae o. Segundo u tome to prvi polazi od naroda kao objekta kojemu se donosi osloboenje. Drugi polazi od naroda kao subjekta, od itanja Boje rijei i injenice kako tu rije narod tumai, uranja u narod, postaje lan naroda, prihvaa da narod sam stvara teologiju ili da je barem izraava kroz svoj vjerski ivot. Na kraju se Segundo pita o suprotnosti i upotpunjavanju tih dviju struja, i zakljuuje da im je zajednika elja osloboditi siromane, pruiti im dostojniji ivot. Razlikuju se s obzirom na postavke, na strategiju i metode. I jednoj i drugoj moe se prigovoriti da nije izradila sustavnu teologiju osloboenja, da im je teologija vie govorena nego napisana, to se na neki nain opravdava nedostatkom materijalnih sredstava s kojima Crkva u tom dijelu svijeta raspolae.
15

Odnos prema znanosti i marksistikoj analizi Unutar pojedinih teologija osloboenja vaan je odnos teologije i znanosti, te pitanje koju ulogu ima znanost u analizi povijesne stvarnosti. U pitanju je marksistika analiza ukoliko se smatra da ona iznosi neke konkretne prijedloge za rjeavanje povijesnih problema. Pitanje je, meutim, moe li tu analizu preuzeti kranin i u kakvu je odnosu kranska vjera i ta marksistika analiza povijesne stvarnosti, kakav se odnos uope moe ostvariti izmeu teologije i marksistike analize? Kakav odnos moe postojati izmeu pojma osloboenja kako ga shvaa marksizam i kranski shvaenog osloboenja? S Althusserom se dolo na misao da se, ne dirajui vjeru, iskoristi Marx ovo eko1 5

Usp. J. L. S E G U N D O , nav. l., str. 1 4 9 - 1 6 1 .

29

nomsko i politiko tumaenje svijeta. Tako su nastale dvije razine stvarnosti: drutveno-politiko tumaenje svijeta i kranska vjera, te pitanje kako sloiti te dvije raznine stvarnosti u njihovim ontolokim temeljima. Althusser Marxa smatra samo ekonomistom, tako da su mnogi u Latinskoj Americi poeli govoriti kako Marxa prihvaaju samo za prosuivanje ekonomske stvarnosti, dok inae i dalje ostaju vjernici. No Althusser nije vidio da je strukturalistika filozofija, kako dobro primjeuje teolog Dussel, zapravo "trojanski konj": za poetak se Marx prihvaa kao ekonomist, a kada se proguta cijeli njegov sistem, mnogi odbacuju vjeru, jer se s marksizmom pod ekonomskim vidikom prodaje antropologija, pa ak ontologija i teologija; u takvu, naime, poimanju Marx ne bi bio ateist ve panteist, za njega je cjelina boanstvo. Razlog mnogih zabuna jesu povrne analize cijeloga Marxova sistema, tvrdi Dussel. Krani su poeli traiti neki izlaz iz te situacije zauzimajui se za socijalizam, koji se ne izjednauje s marksizmom, poeli su g'a traiti u zalaganju protiv socijalnih nepravdi. Mnogi su jo uvijek u nedoumici pred marksistikom analizom jer je smatraju sredstvom za postizanje drutveno-politikog preobraaja, makar ostaje pitanje vodi li ona doista pravom osloboenju.
16

Teologija osloboenja pokuava se koristiti drutvenim znanostima traei konano nadahnue u Bojoj Rijei. Mnogi u tom smislu poseu za nekim elementima marksizma i smatraju ga tek sporednim, a ne glavnim problemom teologije osloboenja. Primjeuju, osim toga, daje u Latinskoj Americi suoavanje,krana s marksizmom drukije negoli u Europi, gdje se odvija na razini teorije. U Latinskoj se Americi suoavanje odvija na razini prakse. Marksistika se analiza upotrebljava onoliko koliko moe biti sredstvo analize stvarnosti, produbljavanja pitanja koja se postavljaju pred dananjeg kranina. Ona nije bitna znaajka teologije osloboenja nego tek neto sekundarno. Postoji ipak opasnost da marksistika analiza unese u teologiju osloboenja marksistiko poimanje povijesti, da dovede do selektivnog itanja Biblije, do izjednaavanja biblijskog siromaha s potlaenim klasama u kapitalistikom sistemu, da se iskustvo borbe za osloboenje pone smatrati iskustvom Boga. Postoji opasnost da se teologija osloboenja pretvori u neku klasnu teologiju, da Crkva postane partijska, a da Evanelje bude koriteno kao sredstvo revolucije. Na te primjedbe teolozi odgovaraju da i u suvremenim drutvenim znanostima elemenata marksistike analize ima i kod protivnika marksizma. Drutvene se znanosti ipak zbog toga ne izjednauju s marksistikom analizom. Posebno je Gutierrez upozorio da se ne radi o pribliavanju teologije i marksistike analize, ve o pribliavanju teologije i drutvenih znanosti. Ne postoje tako teke situacije koje bi mogle opravdati iznimke pred sveopim zahtjevima kranske ljubavi, paGutierrez u tom svjetlu promatra klasni sukob, prihvaa borbu, ali ne i mrnju. Evaneosko zauzimanje trai da ljubimo neprijatelje. Gutierrez, osim toga, spominje kako klasnu borbu kao pojam nije izmislio Marx ve jo prije njega graanski povjesniari, te dodaje da je povijesni sukob oita injenica. U Latinskoj Americi nasilje je ve na djelu. Teologija to stanje mora protumaiti u svjetlu vjere, mora dati pastoralne upute kako se treba "boriti", iskljuujui neprijateljstvo i mrnju, u skladu s kranskom ljubavlju. Teologija je pozvana pokazati kako se u tom latinskoamerikom kontekstu moe ivjeti kranski p o z i v .
17

Usp. E. DUSSEL, nav. dj., str. I 3 3 - 1 3 4 . Usp. G. GUTIERREZ, Teologia e scienze sociali, u / / regno-documenti, str. 6 2 0 - 6 2 8 .
1 6 1 1

19, 1984..

30

Braa Boff u marksistikoj analizi vide intelektualno pomagalo, sredstvo drutvene analize. Neke njezine kategorije bile su ukljuene u govor o vjeri, a ne obratno. Smatraju daje marksizam u teologiji opasan, ali da moe biti i koristan kako bi se shvatila socijalna stvarnost, osobito kada se radi o siromatvu. Trenutno ne nalaze ni jedno drugo sredstvo koje bi se moglo upotrijebiti u istu svrhu. Priznaju daje s preuzimanjem marksistikih kategorija bilo pretjerivanja, ali to nije bila bitna orijentacija ni temeljna nakana teologije. Marksizam se pokuao preuzeti kao posrednik za neto vee, za vjeru i njezine povijesne potrebe, da bi se razjasnili pojmovi kao "narod", "siromah", "povijest", "praksa" i "politika"; radilo bi se tek o kritikom preuzimanju, to je teologija uvijek radila sa sistemima i ideologijama. Braa Boff priznaju da postoji odreena zbrka pojmova, jer se ni jedna misao ne raa odrasla.
1 8

Teolog Sobrino smatra da drutvene znanosti imaju danas onu istu ulogu s obzirom na teologiju koju je u prolosti stoljeima imala filozofija; one su vrijedna sredstva, iako zbog svoje sloenosti izvan dometa najveeg dijela ljudi. On jednako tako misli da je nekritiko preuzimanje marksistike analize opasno, jo vie ako se radi o marksistikoj ideologiji u njezinoj ateistikoj jezgri. Teologija i ideologije Jedan o.d problema teologije osloboenja jest odnos prema ideologijama. Teolozi osloboenja misle da vjera u Boga izraava svoje sadraje u pozitivnim etikim formulacijama koje su uvijek utjelovljene u ideologije nekoga odreenog doba, uvjetovane potrebom da naznae rjeenja ljudskih, drutvenih, politikih i kulturnih problema to se postavljaju pred pojedine skupine ljudi. To se oito vidi u Bibliji kao i u tradiciji Crkve. Tako Segundo smatra da vjera nikada ne moe biti odijeljena od ideologija, u kojima je nastala, bilo da se radi o Bibliji ili pak o ljudskoj povijesti. No, kao vjera, ona se ne poistovjeuje s pojmovnim formulacijama izraenima u ideologijama, makar bez njih ne postoji. Nema smisla pitati se to je vjera kada se od nje odijele ideologije u koje se ona utjelovljuje u Bibliji i u ljudskoj povijesti. Vjera utjelovljena u ideologije stalni je odgojni proces koji vodi Bog uei ovjeka. Zato je zadatak teologa traiti istinu vjere u povijesnoj situaciji svojega vremena i izraditi je u ideologiji tog vremena. Objavljenu istinu treba shvatiti kao osnovni element za traenje istine u uvijek novoj sredini i situaciji. Vjera je u slubi povijesnog rjeavanja problema, pa makar to rjeenje bilo provizorno ili nepotpuno. ' U ovom teolokom razmiljanju posebnu je ulogu imala henneneutika. Taj stari pojam izvukao je na svjetlo naih dana Bultmann i dodao mu novu dinamiku: stvarno razumijevanje povijesnih tekstova ne susree se u jednostavnome povijesnom tumaenju. Zato hermeneutika ima zadatak da aktualizira odreene povijesne podatke, spoji horizont od onda" s onim od danas". Hermeneutika postavlja pitanje: to znai "onda" za ovaj na "danas"? Idui Bultmannovim koracima sluei se Heideggerovom filozofijom, poinje se egzistencijalistiki tumaiti Biblija, dolazi se na misao da se Isusov lik sa svim znaenjem uz pomo nove hermeneutike prenese u sadanjost. No na ovu hermeneutiku utjecala je filozofska
1

Usp. L. i C. B O F F , Cinq observations des PP. Leonardo et Clodovis Boff, u La documentation catholique, 17, 1 9 8 4 . , str. 909,-912.
1 8

'

Usp. J. L. S E G U N D O , Liberazione

dlia teologia,

Queriniana, Brescia 1 9 7 6 .

31

misao obiljeena marksistikom analizom povijesti i drutva, to je, naravno, imalo posljedice u misaonoj orijentaciji teologa osloboenja.
2 0

Interventi sredinje uprave Crkve Uz teologiju osloboenja vezani su, dakako u ovo posljednje vrijeme, konkretni interventi i mjere sredinje uprave Crkve, pa je potrebno ukratko se osvrnuti i na njih. Teologija osloboenja naila je ve od samog poetka na oprena miljenja, osude, protivljenja, sumnje i nepovjerenje. Kongregacija za nauk vjere poela je posljednjih godina intenzivno pratiti teoloki rad Gustava Gutierreza zbog pastoralnih primjena nove metodologije teologije osloboenja, Leonarda Boffa zbog njegove ekleziologije i Jona Sobrina zbog kristolokih nauavanja. U oujku 1983. Kongregacija poziva peruanske biskupe da odrede svoj stav prema deset teza Gustava Gutierreza. U kolovozu iste godine trai da biskupi ispitaju pastoralne primjene teologije osloboenja u Peruu. Na jednom sastanku u rujnu 1983. bili su u Papinoj prisutnosti itani dijelovi izvjetaja o teologiji osloboenja prefekta Kongregacije za nauk vjere kardinala Ratzingera. Dokument nije bio pisan za objavljivanje, meutim ve je u sijenju u dijelovima bio tiskan u Limi, a onda i drugdje. Potkraj oujka 1984. odranje u Bogoti sastanak doktrinalnih komisija Latinske Amerike, na kojemu su u ime Vatikana bili prisutni kardinali Ratzinger i Baggio. Prisustvovali su i predstavnici CELAM-a. Sastanak je organizirala Kongregacija za nauk vjere. Kardinal Ratzinger 13. je travnja 1984. odrao konferenciju u Rimu, na kojoj je izvjestio o sastanku tih doktrinalnih komisija, kojemu je svrha bila razjanjenje nekih pitanja nastalih u vezi s teologijom osloboenja. Dana 15. svibnja 1984. poslao je kardinal Ratzinger pismo teologu Leonardu Boffu u vezi s njegovom knjigom Crkva: karizma i vlast i pozvao ga na razgovor do kojega je dolo tek 9. rujna iste godine. Prije spomenuti Izvjetaj kardinala Ratzingera o teologiji osloboenja izazvao je u Peruu oprena tumaenja. Posebna komisija peruanskih biskupa ve je godinu dana prouavala teze teologa Gutierreza. Biskupi se u svojim stavovima nisu mogli sloiti i obratili su se Rimu za savjet. To je dovelo do sastanka peruanskih biskupa u Vatikanu, ujesen 1984. ini se da se kardinal Ratzinger s peruanskim biskupima i teologom Boffom elio sastati prije objavljivanja Upute Kongregacija za nauk vjere, 3. rujna 1984. No to nije bilo ostvareno, tako daje dokument prethodio susretu s biskupima i s Boffom. Prema pisanju novinstva, od pedesetak peruanskih biskupa samo desetorica zauzimaju jasni stav protiv teologije osloboenja. Na sastanku u Vatikanu, koji je zapoeo komisijskim radom 24. rujna 1984., bila su prisutna tek 44 peruanska biskupa i strunjaci Kongregacije za nauk vjere. U pitanju je bio cijeli pastoralni rad peruanskih biskupa pa se raspravljalo o nacrtu dokumenta o teologiji osloboenja, u kojemu bi trebalo da budu osuena nepravovjerna liturgijska slavlja, sumnjivo postavljeni katekizmi i preveliki prostor dan idejama teologije osloboenja. Biskupi
Usp. J. RATZINGER, Les consquences fondamentales d'une option marxiste. Document du travail du cardinal Ratzinger, u La documentation catholique, 17, 1 9 8 4 .
2 0

32

nisu htjeli potpisati takav dokument pa su 5. listopada 1984. sastanak zakljuili dokumentom koji su poslije objavili u Limi. Dana 4. listopada, za vrijeme susreta s Papom, peruanski su biskupi doli do uvjerenja da Papa ne eli osudu teologije osloboenja, ve samo ogradu od moguih zastranjenja, da potuje njihovu autonomiju i odgovornost za krajevnu Crkvu. tovie, Papa im je govorio kako je Crkva na strani siromanih, podrava i brani najpotrebnije i u tome vidi svoje poslanje. Prigovori kardinala Ratzingera Prije spomenuta relacija kardinala Ratzingera bila je neka vrsta radnog, pripravnog dokumenta za izradu Upute Kongregacije. U relaciji je bio iznesen osobni stav prefekta Kongregacije za nauk vjere. Teologija osloboenja ne eli biti tek jedna od postojeih teologija, napomenuo je kardinal, nego nova hermeneutika kranske vjere, novi oblik shvaanja i ostvarivanja kranstva u cjelini, sveope tumaenje kranstva, koje postaje oslobodilaka praksa. Budui da je stvarnost politiki obiljeena, i kretanje prema osloboenju mora ii za politikim djelovanjem. Tako ona teologija koja ne ide izriito za neposrednom praksom nije, dakle, politika, poinje biti smatrana idealistikom, konzervativnom, opresivnom. Kardinal, meutim, primjeuje da se stvarnost kranstva ne moe iscrpsti u nekoj shemi drutveno-politike prakse osloboenja. On posebnu opasnost vidi u injenici da teologija osloboenja upotrebljava tradicionalni asketski i dogmatski jezik Crkve u novom registru, tako da se doima kao batina Crkve s novim tvrdnjama i naglaenom revnou.
2 1

Ratzinger dalje upozorava da teologija osloboenja ne ulazi ni u koju shemu do danas postojeih hereza. Svaki zahvat hijerahije, svako drukije tumaenje kranstva navuklo bi Crkvi optubu da je na strani bogatih, tlaitelja, protiv siromaha i Isusa. Iskustvo zajednice odreuje shvaanje i tumaenje Svetog pisma, pa je ona, a ne Crkva, glavna hermenutika instancija. Zajednica iskustvom tumai dogaaje i nalazi svoju praksu, iskustvo naroda tumai Sveto pismo. Narod je suprotstavljen hijerarhiji i institucijama koje su promatrane poput neke vrste tlaiteljskih snaga, a to bi postupno moglo voditi stvaranju neke narodne Crkve. Pojam povijesti postaje odluujue hermenutiko polazite, dok bi vjera zapravo bila samo vjernost povijesti. Nada je protumaena kao pouzdanje u ljubav i rad za nju. Ljubav je postala opredjeljenje za siromahe, odnosno klasnu borbu. Kraljevstvo Boje, prema marksistikom hermeneutikom tumaenju, nije vie duhovno kraljevstvo tumai kard. Ratzinger - ve zauzimanje stava i opredjeljenje za praksu, rad unutar povijesne stvarnosti za ostvarenje kraljevstva u politiko-ekonomskoj stvarnosti. Time je razorena sadanjost u korist hipotetske budunosti. Izlazak narod iz Egipta (Izl 11), sredinja slika povijesti spasenja, pashalno otajstvo, postalo je revolucionarni simbol. Euharistija je pretvorena u osloboditeljsko slavlje obiljeeno politiko-mesijanskom praksom i nadom. Rije "otkupljenje" zamijenjena je rijeju "osloboenje", shvaenom kao proces. Da se ne bi upalo u idealizam - tvrdi kardinal - istina je izgubila svoj metafiziki karakter, ostvaruje se samo u povijesti i praksi, ona je djelovanje, samo ortopraksa bila bi prava ortodoksija. Kardinal Ratzinger upozorava i na besprijekornu loginost teologije osloboenja: polazei od pretpostavki biblijske i hermenutike kritike utemeljene na iskustvu s
2 1

Na istome mjestu.

33

jedne i marksistikoj analizi s druge strane, napravljen je cjeloviti pogled na kranstvo, koji izgleda kao da posve odgovara zahtjevima znanosti i moralnim izazovima naeg vremena, tovie, namee se kao dunost konkretnog preobraaja svijeta za sve napredne snage dananjice. Tako se moe shvatiti privlanost ovakva tumaenja kranstva za teologe, sveenike i redovnike, posebno treeg svijeta. Uputa Kongregacije za nauk vjere Za razliku od naglaeno negativnog stava prema teologiji osloboenja u pripravnom dokumentu kardinala Ratzingera, Uputa s obzirom na neke aspekte teologije osloboenja znai pozitivni kritiki osvrt koji o toj teologiji govori kao o po sebi pozitivnoj pojavi, a o osloboenju kao o kranskoj temi sa solidnim biblijskim temeljima. Tenja naroda za slobodom znak je vremena koji i Crkva mora ispitivati, prouavati i tumaiti u svjetlu Evanelja. Teologija osloboenja kako stoji u prvom dijelu, u prvih pet toaka proizala je iz bijednog stanja naroda i iz njegove tenje za osloboenjem (napominje se da se radi o teolokom i pastoralnom pokretu). Opasni su, meutim, oni pokreti koji bi se tenjom siromaha mogli okoristiti u neke svoje svrhe. U drugom dijelu, od 6. do 10. toke, Uputa iznosi kritiku teologije osloboenja: neke su teologije zastranile, nekritiki su preuzele elemente marksistike ideologije, marksizam im je izmijenio ideoloku jezgru i postao odreujui princip za tumaenje povijesti, drutva, istine i Crkve, Svetog pisma i cijele stvarnosti u svjetlu teorije o klasnoj borbi. Osloboenje je svedeno samo na ovozemaljsko i vremenito. Osloboenje od grijeha gurnuto je u drugi plan. Dokument eli upozoriti na ta zastranjenja i odreene opasnosti, a ne osuditi. Nije osueno opredjeljenje za siromahe, ve se napominje da ideoloka zastranjenja neminovno zavravaju izdajom siromaha. Preuzimajui jezgru marksistike analize, prema kojoj je osnovna struktura povijesti obiljeena klasnom borbom, istina jedne klase, tj. klasna istina postaje jedina istina. Postoji opasnost da klasni pogled na stvarnost prevlada kao hermeneutiki princip, ime bi tumaenje kranske poruke bilo iskrivljeno, evaneoska poruka osloboenja i spasenje reducirano, a Evanelje pretvoreno u navjetaj ekonomskoga i politikog osloboenja. Dokument upozorava da je marksistika analiza totalizirajue poimanje stvarnosti, da polazi od "apriornih teolokih postavki", pa je u pitanju i njezina znanstvena vrijednost. Takvo tumaenje stvarnosti vodi prema perspektivi klasne borbe, ateizmu i negiranju uloge pojedinca. Ma kako razgranata, marksistika misao, napominje Uputa, ostaje i dalje vezana uz neke temeljne postavke koje se ne mogu sloiti s kranskim poimanjem ovjeka i drutva. Dokumnet jednako tako upozorava da se moralno dobro i zlo ne mogu procijeniti na temelju klasnog opredjeljenja, da marksistika analiza ne vodi pravom poimanju Boga i Crkve, kako su dvoznane tvrdnje d a j e Bog postao povijest i da se povijest spasenja ne razlikuje od profane povijesti jer je to jedna jedina povijest. Opasno je izjednaiti kraljevstvo Boje s pokretom ljudskog osloboenja, nekom vrstom procesa samootkupljenja ovjeka kroz klasnu borbu. Sve to vodi politizaciji vjere, a stvarnost i poimanje Crkve svode se na zakone povijesnog zbivanja. Biblijski siromah izjednauje se s Mancovim proletarijatom. Klasna Crkva, Crkva siromaha, narodna Crkva postavljaju se nasuprot hijerarhijskoj Crkvi i njezinim sakramentalnim strukturama izjednaenim s klasom na vlasti. Narod postaje izvor slubi, odabire svoje slubenike na temelju povijesnoga revolucionarnog poslanja. 34

Trei dio dokumenta, praktino samo jedna toka (jedanaesta), iznosi smjernice i konkretne prijedloge. Kritika nekih teologija ne znai odobravanje djelovanja onih koji dre narod u bijedi i tom se bijedom koriste. Teolozi su pozvani prouiti socijalnu nauku Crkve i krenuti od cjelovita shvaanja evangelizatorskog poslanja oslanjajui se na istinu o Isusu Kristu, Spasitelju, na istinu o Crkvi, o ovjeku i njegovu dostojanstvu. Osloboenje treba ostvariti sredstvima u skladu s ljudsim dostojanstvom, ne uz pomo nasilja, ve radikalnom reformom svih struktura koje su izvor bijede i nasilja. Uputa istie da je izvor nepravdi u ljudskome srcu, a promjene treba ostvariti oslanjajui se na etiku. Dokument potie biskupe da ne budu pasivni pred nepravdama i politikim sistemima koji ih podravaju. Od svih trai obraenje, ljubav prema Bogu i blinjemu, revnost za pravdu i mir, evaneoski osjeaj za siromahe. Uputa ne osuuje ni jednog teologa poimence, ali ih sve dovodi u pitanje, baca sumnju. Jasno se postavlja na stranu siromaha i najavljuje izradu posebnog dokumenta u kojemu e pojam "osloboenja" biti potanje obraen pod teolokim vidikom. Uz to Uputa potie teologe da kritiki provjere svoje stavove i odmaknu se od krajnosti. Nakon objavljivanja Upute bilo je primijeeno da ona moe biti izvor nesporazuma: moe biti shvaena kao uopeno odbacivanje teologije osloboenja iz politikih razloga. Budui da nema tonih referencija na djela i autore, svi i nitko se ne mora, ali i moe osjeati osuen. to se pak tie najavljenog dokumenta o osloboenju, trebalo bi da u njegovoj izradi sudjeluju pastiri i teolozi latinskoamerike Crkve, jer e mu biti potrebno iskustvo onih koji izravno rade u evangelizaciji i promicanju siromaha i potlaenih, dok e pozitivni prinos izradi dokumenta slabo moi dati oni koji ne ive meu siromasima, koji svakoga dana iznutra ne doivljavaju siromatvo, tlaenje i eu za pravdom i osloboenjem.
2 2

Ovom Uputom Kongregacija je cijelu Crkvu upozorila na problematiku teologije osloboenja, njezina pitanja upuena su teolokom razmiljanju cijele zajednice, koja postaje svjesna da je nepravda izazov upuen Crkvi, njezinu teolokom razmiljanju, vjeri krana, da ugroava nain poimanja i preivljavanja vjere i Crkve. Teologija i pastoralno djelovanje Crkve ne mogu zanemariti taj izazov, makar odgovor ukljuuje odreene opasnosti i dvoznanosti i trai napor teolokog razmiljanja te vjernost Crkvi i tradiciji. Uputa se nije radikalno negativno postavila prema cijeloj teologiji osloboenja, ve je eljela upozoriti na opasnosti za vjeru, moral i crkvenu disciplinu, koje bi mogle potei od nekih teologija osloboenja. Stav peruanskih biskupa Peruanski biskupi bili su pozvani da meu prvima, kao episkopat, zauzmu stav prema teologiji osloboenja. Oni su u svojem dokumentu istaknuli vrijednost Upute i injenicu da bi osloboenje moralo voditi jedinstvu, a ne sukobu meu ljudima, moralo bi produbiti jedinstvo Crkve. Istaknuli su takoer daje poruka osloboenja posljednjih godina nadahnula ivot Crkve u Peruu, dokumente biskupa, i daje bila izvor duhovnog produbljivanja. Crkva je postigla znaajnu prisutnost u drutvu, gdje je znak nade i spasenja za siromane. Stav biskupa proizaao je iz svijesti o nepravdama koje podnosi narod. Zato su osudili svako nasilje, jer je skandal i protivi
1 2

gia

Usp. S. MOSSO, Contenuti e significato dell'Istruzione su alcuni aspetti della teolodella liberazione, u La civilt Cattolica, 2 / 1 9 8 5 . , str. 1 2 0 - 1 3 3 .

35

se kranstvu. Nita ne znai mijenjati strukture, istaknuli su biskupi, ako se ne promijeni ovjekovo srca. Peruanski su biskupi, dalje, teologiju osloboenja ocijenili kao najznaajniji napor i proces u hodu peruanske Crkve unutar koje je ona nastala i razvila se. Crkva se i danas u slubi siromaha eli zauzeti praktinim radom i teolokim razmiljanjem. Biskupi su istaknuli da su razliite teoloke struje dale vrijedan prinos. No donijele su i opasnosti i deformacije koje sada treba uoiti i razluiti oslanjajui se na crkveno uiteljstvo. Upozorili su na bitno hijerarhijski karakter Katolike crkve, na pravo tumaenje Kristove uloge, a osudili su pijetistiko proivljavanje vjere kao i iskljuivo socijalno i povijesno tumaenje Evanelja. Navodei niz pastoralnih smjernica, biskupi su na kraju pozvali teologe da pomognu sveenstvu razlikovati prave teologije osloboenja od onih koje nemaju oslobodilaki karakter.
23

Sluaj brazilskog teologa Leonarda Boffa U novinstvu je najvie zanimanja izazvao sluaj brazilskog teologa Boffa, koji je 7. rujna 1984. bio pozvan na razgovor s predstavnicima Kongregacije za nauk vjere. Franjevac Leonardo Boff, profesor sistematske teologije na Filozofsko-teolokom institutu u Petropolisu, 80-ak kilometara od Rio de Janeira. Urednik je asopisa Revista Ecclesiastica Brasileira i vodi vjerski odio Teologije treeg svijeta meunarodnog asopisa Concilium. Napisao je tridesetak knjiga koje su prevedene na mnoge svjetske jezike. U pismu kojim ga je pozvao u Rim kardinal Ratzinger spoitava Boffu da se u svojem nauavanju ne nadahnjuje na crkvenom uiteljstvu, ve na spornoj teolokoj liniji Hasenhiittla, Kiinga i protestantskog egzegeta Kasemanna, da mu nain pisanja ima pamfletistiki i difamatorski karakter, da u svom teolokom govoru upotrebljava naela ideoloke prirode neomarksistikog nadahnua, da strukturu Crkve smatra relativnom, dok mu poimanje dogme i objave poprima pretjerani povijesni karakter, a izvravanje vlasti u Crkvi opisano je kao hegemonistiko. Prigovori se odnose na posljednju Boffovu knjigu Crkva: karizma i vlast , koju je jo u Brazilu osudio mjesni biskup.
2 4

Boff je zavrio studij teologije u Njemakoj. Teologijom osloboenja poeo se baviti u Brazilu, nakon to je u pastoralnom radu doivio probleme svojih ljudi, glad, bijedu, nerazvijenost. Tada se poeo pitati kako promatrati Crkvu u tom tako negativnom i okrutnom svijetu? Njegova teologija proizala je iz susreta s bijedom naroda. On sam teologa osloboenja smatra organskim intelektualcem Crkve, intelektualcem u ivotnoj organskoj povezanosti s hodom Crkve. Za njega je polazite razmiljanja i djelovanja potlaenost, taj veliki izazov upuen kranima i teolozima: sve promatra pod tim vidikom. U Boffovu sluaju, osim spornih postavki teologije osloboenja, u pitanju je i odreena eklezioloka vizija. U knjizi Crkva: karizma i vlast Boff nesistematski, u nizu konferencija, iznosi svoju ideju o ekleziogenezi o raanju Crkve. Crkva raste u bazinim zajednicama koje su novi i originalni oblik proivljavanja vjere, organiziranja oko Rijei, sakramenata i novih slubi laika. Za Boffa je ekleziogeneza
Usp. Conferenza episcopale del Peru, Sulla teologia della liberazione, u documenti, 3 , 1 9 8 5 . , str. 1 0 9 - 1 1 5 . L. B O F F , Teologiade la liberacion, Lima 1 9 7 1 .
2 3 2 4

//

regno-

36

zapravo raanje Crkve iz vjere siromaha, razumljiva je samo polazei od iskustva bazinih zajednica, napose onih u brazilskoj Crkvi. To iskustvo vodi i otkrivanju jednog novog oblika Crkve koja bi se raala iz srca Bojeg naroda. Zato Boff ne smatra Crkvu neim konanim i definiranim; ona se moe uvijek na novi nain organizirati, a njezinoj se institucionalnosti moe dati novi smisao. Odnos izmeu hijerarhije i naroda moe postati drukiji, na drugi nain mogu biti podijeljene uloge i ostvarene karizme. Boff smatra da Isus eli onakvu Crkvu kakva je nastala iz odluke Apostola pod utjecajem Duha, suoena s konkretnim povijesnim prilikama. Smatra d a j e Crkva kao institucija podlona odreenoj drutvenoj sredini, daje dananja Crkva organizirana po uzoru na klasno ureenje, a narod lien blizine hijerarhije, laici su lieni karizme rijei i intervencije unutar zajednice. Tako je u Crkvi nastala struktura vlasti ije je sredite Papa, biskup i sveenik, dok su laici, a dijelom i redovnici iskljueni.
15

Time su ljudska prava vjernika umanjena, narod je postao Crkva koja se samo pouava, a kler Crkva koja ui, dok bi to trebalo da bude naizmjenino uloga cijele zajednice Bojega naroda u isto vrijeme.
26

Boff eli novi nain postojanja Crkve, koje bi jezgra trebalo da bude rije i prisutnost svjetovnjaka, iz ega bi trebao proizai novi oblik institucionalne prisutnosti kranstva u svijetu, jer bi po njemu sadanji sistem bio obiljeen "institucionalnom okorjelou". Boff ne mjeri rijei i pie o "diktaturi papinstva", povredi ljudskih prava u Crkvi, kritizira biskupe da autoritarizmom pokrivaju vlastito neznanje, ali se, prema miljenju drugih teologa, u svim njegovim tekstovima istodobno osjea velika ljubav prema Crkvi. Boff ne iskljuuje institucionalni i hijerarhijski element u Crkvi, ali kritizira pretjeranosti i eli da u Crkvi bude ostvarena odgovornost svakog pojedinog vjernika. Njegovo posljednje djelo moglo bi se nazvati pozivom da naelo karizme dobije primat nad naelom hijerarhije. Zauzimae zapneumatoloku Crkvu u kojoj je svaki kranin nositelj neke karizme, jer smatra da pneumatoloki element stvara institucije i dri ih na ivotu. Crkva, naime, prema Boffu, ne moe biti poistovjeena samo sa svojom strukturom ni samo s uiteljstvom, jer ju neprestano gradi i preobrava Duh Sveti kroz darove karizme. Boffu se, nadalje, predbacuje nekritiki odnos prema drutvenim znanostima. Naime, on istie kako za teologiju osloboenja nisu vane apstraktne teme koje se mogu nai u bilo kojem biblijskom rjeniku, ve stvarnost potlaenosti, ivotni povijesni proces siromaha koji se oslobaaju organizirajui se. Smatra, nadalje, daje ta tenja oduvijek postojala u pastoralnom djelovanju Crkve. U vrijeme kolonijalizma misionari su se borili protiv ropstva i tlaenja. Danas je teologija poela razmiljati o praktinom ostvarenju osloboenja. On smatra daje temeljni zadatak teologije razmiljati o Bogu: "Za nas je danas bitni problem bijeda, glad, genocid, konkretna moralna i politika potlaenost. Baviti se pravom teologijom znai razmiljati o tome u Bojem svjetlu." Teologija je zapravo umjetnost kombiniranja: kritiki govor o vjeri zajedno s kritikim govorom o drutvenoj stvarnosti. Za Boffa je, dalje, mnogo vanije osloboenje naroda negoli teologije osloboenja. Smatra da kranska vjera posjeduje polog slobode koji moe biti ostvaren u slubi oslobodilakog drutvenog procesa. Ne radi se o manipulaciji vjere, ve o injenici da treba razviti mogunost oslobodilakih dimenzija prisutnih u vjeri.
1 1

Isto, str. 192. Isto, str. 2 3 0 - 2 3 1 . L. B O F F , Ancora un intervento sulla teologia della liberazione, Razgovor za talijanski asopis Jesus, 2, 1 9 8 5 . , str. 3 0 - 3 4 .
2 5 2 6 2 1

37

Boff, osim toga, u svojem teolokom razmiljanju posee za drutvenim znanostima jer smatra da na taj nain vjeri dodaje racionalnost. U srednjem vijeku taj racionalni element bila je filozofija, danas su to drutvene znanosti, koje vode tumaenju mehanizma stvarnosti, kritikom promatranju povijesnih i drutvenih struktura. Svaka znanost moe imati sjenu ideologije, neijeg interesa. Marx nije ni otac ni kum teologije osloboenja primjeuje Boff. Optube o povezanosti s marksizmom mogu nastati ako se teologija osloboenja samo ita, ako se ne ide na njezine izvore nadahnua i konkretnih borbi. On tvrdi da se samo iz knjiga, bez ivotnog konteksta ne moe shvatiti teologija osloboenja, te da se njezinom osudom nanosi nepravda siromasima. Marksizam je za teologiju osloboenja drutveno-politiko posrednitvo u otkrivanju stvarnosti, u traenju uzroka siromatva, potlaenosti i emarginacije. Mnogi se teolozi koriste intuicijama marksizma, ali nakon analize prelaze na teoloko tumaenje na temelju izvora vjere, Svetog pisma, tradicije, vjerskog osjeaja, crkvenog uiteljstva, miljenja teologa i puke religioznosti. Marksizam se, prema Boffu, kao blok suprotstavlja vjeri i kao takav ne smije se upotrijebiti u teologiji. No, ako se metoda odijeli od marksistike metafizike, onda metoda vrijedi onoliko koliko vrijedi, onoliko koliko otkriva stvarnost, tumai pojave. Povijest e odluiti o vrijednosti takva prosuivanja, zakljuuje Boff. "Pravi problem nije marksizam, ve strah od promjene ili u Crkvi ili u drutvu" tvrdi Boff i dodaje da teologija osloboenja moe biti put u svakom tlaiteljskom sistemu, pa i u onom marksistikom. Spominje pokuaje prezbiterijanaca na Kubi i zakljuuje da su "reimi tzv. realnog socijalizma proveli revoluciju gladi, ali jo nisu podigli revoluciju s l o b o d e " .
28

Neke konkretne mjere protiv nauavanju brazilskog teologa Razgovori u jesen prole godine u Kongregaciji za nauk vjere, Boffova pismena obrana ' i interventi dvojice brazilskih kardinala nisu uvjerili Kongregaciju za nauk vjere u ispravnost teza, paje 20. oujka 1985. objavila Izjavu o knjizi "Crkva: karizma i vlast", u kojoj su osuene neke autorove teze, jer da dovode u opasnost nauku Crkve. Dokument je odobrio Papa i on je slubena rije Svete Stolice o nauavanju brazilskog teologa s obzirom na strukturu Crkve, poimanje dogme, ispunjavanje "svete vlasti" i "proroke uloge Crkve".
1 3 0

to se tie prve toke, strukture Crkve, dokument smatra daje neodriva tvrdnja da "Crkvu kao instituciju nije zamislio Isus, ve daje rezultat kasnije evolucije", te da je, prema tome, "hijerarhija posljedica potrebe da se institucionalizira, da poprimi svjetovni oblik po uzoru na rimski i feudalni stil". S obzirom na dogmu, Izjava osuuje relativizam brazilskog teologa, da, naime, dogma vrijedi "za neko vrijeme i odreene prilike", dok se pravo katoliko poimanje dogme u njegovim djelima "osuuje kao dogmatizam". to se pak tie "svete vlasti", dokument osuuje Boffove ideje o hegemoniji rimske Crkve, te o oduzimanju sredstava vlasti narodu. Sakramenti i ivot Crkve ne mogu se tumaiti pojmovima koji odiu marksistikom analizom.
2 8

Usp. Isto, str. 3 1 .

Usp. L. B O F F , La mia difesa, uli regno-documenti, 17, 1 9 8 4 . , str. 5 4 0 - 5 5 6 . . Usp. Congregazione per la dottrina della fede, Notificazione sul volume Chiesa: Carisma e Potere, Saggio di ecclesiologia militante del padre Leonardo Boff OFM, u L'Osservatore Romano, 2 0 . - 2 1 . oujka 1 9 8 5 .
2 9 3 0

38

0 daru prorotva u Crkvi Kongregacija tvrdi kako nema sumnje da Boji narod sudjeluje u Kristovom prorokom djelovanju, meutim, ta se karizma ostvaruje "potujui hijerarhiju Crkve, ija je dunost prosuivati autentinost sadraja prorotva". Dokument ostaje na ispitivanju specifino teoloke metode brazilskog teologa, ne ulazi u analizu same teologije osloboenja ni marksistike analize i u njemu nema spomena o nekoj konkretnoj mjeri protiv Boffa i njegova djelovanja. Izjava je imala vie karakter opomene. Na tu Izjavu Boff je dao svoje kratko objanjenje u kojem je uzeo na znanje doktrinarni sud Crkve u svijesti da mu je kao kraninu, franjevcu i teologu dunost sluati i potovati. "Radije ostajem s Crkvom negoli sam sa svojom teologijom" izjavio je Boff dodajui da prima sve opaske Kongregacije koja njegove ideje nije nazvala heretikima ili nepobonima, ve opasnima za nauku vjere. Priznao je da crkvena vlast moe prihvatiti ili odbaciti pokuaje rjeavanja problema koje predlau i o kojima raspravljaju teolozi. Na kraju primjeuje kako namjerava vedro i ustrajno, s pojaanom panjom, nastaviti svoj teoloki rad imajui na umu pitanja na koja je upozorila vrhovna vlast Crkve.
31

Dana 26. travnja 1985. zajednikim pismom Kongregacije za nauk vjere i Kongregacije za redovnike i svjetovne institute bila je generalu Manje brae priopena odluka Svete Stolice da se Boff na neko vrijeme ima povui u utnju i razmiljanje te da se mora uzdrati od odgovornosti u urednitvu asopisa Revista Ecclesiastica Brasileira. Prvog svibnja franjevaki je general o tome obavijestio Leonarda Boffa, koji je tu odluku prema pisanju novinstva primio u "redovnikom duhu". Nije, meutim, jasno koliko ima trajati ta utnja. U Brazilu, gdje je odredba primljena s iznenaenjem, smatra se da ima trajati godinu dana. Kroz to vrijeme Boff nee moi davati intervjue, sudjelovati ili drati konferencije, predavanja, seminare, pisati bilo kakve tekstove za objavljivanje. Tjedan dana prije ove odredbe bilo je Boffovu bratu Clodovisu, teologu i profesoru, zabranjeno pouavati po bogoslovijama u biskupijama Rio de Janeira i Sao Paola. Zbog istih razloga bilo mu je zabranjeno da poe pouavati na "Marianum" zavod otaca servita u Rimu. Deset brazilskih biskupa poslalo je pismo Svetom Ocu i Kongregaciji za nauk vjere u kojemu su izrazili svoje neslaganje s ovom posljednjom mjerom, jer je njome na neki nain dovedena u pitanje brazilska biskupska konferencija koja se osjea suodgovornom za otpube upuene na Boffov raun. Talijanski dnevnik Messaggero donio je vijest daje kardinal Ratzinger u razgovoru na jednom skupu izjavio kako zapravo Boffovu godinu utnje smatra sabatskom godinom. Izjavio je da je "doista potaknut primjerom 0 . Boffa, dranjem koje dolikuje ovjeku Crkve i moe posluiti kao primjer i drugima". Talijanski dnevnik u istom lanku spominje daje brazilska biskupska konferencija 3 1 . svibnja 1985. objavila dokument u kojem prihvaa mjere protiv teologa Boffa, za razliku od desetorice biskupa koje je apostolski nuncij u Braziliji opomenuo zbog "pobune". Brazilska biskupska konferencija istaknula je da "Papa ima teku ali nunu odgovornost posegnuti na podruje kranske vjere i crkvene discipline".
3 2

3 1

Usp. B O F F , Teologia de la liberacin, str. 2 7 8 . Usp. M. POLITI, Incontro con Ratzinger il prefetto dell'ex Sant'Uffizio, u talijanskom od 1. lipnja 1 9 8 5 .

dnevniku Messaggero

39

Papin stav prema teologiji

osloboenja

Stav je Ivana Pavla II. jasan: Crkva je pozvana zastupati pravo i potpuno kransko osloboenje i na strani je siromaha. Papa je o tome govorio jo u Puebli u sijenju 1979. Osloboenje se mora temeljiti na istini o Isusu Kristu, o Crkvi i o ovjeku. Treba izbjegavati redukcije i dvoznanosti, jednostrano tumaenje Kristova lika zasjenjujui neke bitne vidike njegove osobe i zauzeti jasne stavove. Upozorio je na nepovjerenje koje raste prema institucionalnoj Crvki i na opasnost od stvaranja narodnih, ideoloki uvjetovanih Crkava. I za vrijeme posljednjega apostolskog putovanja po Latinskoj Americi od 26. sijenja do 6. veljae 1985., kada je pohodio Venezuelu, Ekvador, Peru,Trinidad-Tobago, Papa je vie puta govorio o pitanjima kojima se bavi teologija osloboenja. Ponovio je misli iz Pueble: Bogatstvo manjine uvreda je bijedi velike mase i to se protivi Stvoriteljevoj zamisli. U dnu zala nalaze se ekonomske, drutvene i politike situacije i strukture, mnogo puta meunarodnog dometa, koje Crkva naziva "drutvenim grijesima". No ti su grijesi plod nagomilavanja osobnih grijeha, koje treba ukloniti u korijenu. Osnovno je naelo kranskog poimanja drutva neotuivo dostojanstvo osobe. Grijeh je korijen mrnje i nasilja to provire iz ovjekova srca, iz njegovih strasti, iskrivljenih naela i lai. Ideoloka uvjerenja mogu utjecati na borbu dobra i zla, ljubavi i mrnje, to se odvija u srcu prepaenog ovjeka. esto su skupine ljudi eljele rijeiti socijalne nepravde, obeavale su osloboenje potiui sukobe i nasilja, a sve je to dovelo do jo vee frustracije i veih boli. Teku odgovornost snose sve one ideologije koje mrnju proklamiraju kao pokretaa povijesti, koje ovjeka svode na ekonomsku dimenziju, gaze njegovo dostojanstvo. Mrnja nije put, ve je to ljubav. Samo osobno konstruktivno zauzimanje moe rijeiti probleme. Nasilje, nikamo ne vodi, esto je prevara ideologije, bolji svijet ne moe se ostvariti bez obraenja srca. Zlo ne moe biti put k dobru. ovjek nema pravo unititi ivot svoje brae. Put je dijalog, a ne nasilje. Nepravda mora poticati na djelovanje. Svim ljudima treba priznati dostojanstvo slike djece Boje i osigurati pravo da sudjeluju u duhovnim, kulturnim i materijalnim dobrima. Nepravedne razlike moraju biti poticaj na djelovanje za svaku kransku savjest. ovjeka treba osloboditi svakog robovanja. Crkva eli biti garancija i mjesto dijaloga, pomirenja i stjecite svih kulturnih nastojanja koja idu za uzdizanjem ovjeka. Papa je vrlo esto isticao vanost socijalne nauke Crkve. Kransko osloboenje mora polaziti od vjernosti Evanelju, od izbjegavanja politike ili ideoloke motivacije. U djelovanju biskupa i sveenika evangelizacija mora zauzeti prvo mjesto.
3 3

Iz ovakvih, u biti pozitivnih stavova Ivana Pavla II. o teologiji osloboenja, 0 apostolskom zauzimanju latinskoamerike Crkve i o njezinu opredjeljenju za siromane i potlaene oito proizlazi da sredinja uprava Crkve nije u naelu svrstana u neki protivni tabor, kako se to esto eli prikazati kroz napise nekog novinstva. Upozoravanje na oita ili prikrivena zastranjenja nekih teologa i na neprihvatljivost tvrdnji koje nisu u skladu s tradicijom Katolike crkve ne znai istodobno 1 osudu cijelog sustava.
Usp. govore Ivana Pavla II. odrane na putovanju po latinskoamerikim zemljama u veljai 1 9 8 5 . , u // regno-documenii, 5,1985.
3 3

40

Mogli bismo ovdje nabrojiti pozitivna i pohvalna miljenja o teologiji osloboenja, uz tek poneku ogradu, uglednih crkvenih dostojanstvenika kao to su kardinali Hoeffner, Lorscheider, Danneels, Hamer... Openito je poznata simpatija za tu teologiju i njezine predstavnike kod najutjecajnijih teologa poput Karla Rahnera, Schillebeeckxa, Congara, da se ograniimo tek na najpoznatije. * ** ,

Teologija osloboenja izala je iz okvira krajevne latinskoamerike Crkve i postala u neku ruku batina cijele Crkve, pa i ove nae kojoj ovo iskustvo moe biti poticaj i za razmiljanje i za djelovanje. Istina je da izazov teologiji osloboenja nije kao u nas u Europi "ne-vjernik", ve onaj kome nije priznato dostojanstvo ljudske osobe u postojeem drutveno-politkom poretku. I dok tradicionalna teologija zapoinje svoje razmiljanje od Objave kao izvora i inspiratora za kransku praksu, teologija osloboenja polazi od povijesnog osloboanja da bi razvila svoj teoloki govor. Dosljedno tome, to je teologija koja je po svojoj naravi refleksija u i nad praksom. Evaneoska se poruka ita u ambijentu oslobodilake prakse: a, s obzirom na svoj cilj, razumijevana je i reinterpretirana s obzirom na konkretnu situaciju koja nuno trai djelovanje to je upueno povijesnom oslobaanju cijeloga ovjeka. Spasenje, koje je u Evanelju izraeno pojmom kraljevstva Bojeg, u ovom sluaju preuzima neku drutvenu, politiku i religioznu dimenziju. To je integralno osloboenje koje se u odnosu prema eshatolokom, savrenom spasenju, ostvaruje u povijesti. To, dakako, u sebi ukljuuje i novi tip duhovnosti, neku vrstu mistike oslobodilakog djelovanja i zauzimanja za potpuno osloboenje koje svoju inspiraciju nalazi kod Krista, apostola i proroka. Teologija osloboenja ne eli se zaustaviti na samom razmiljanju " u " i "nad" praksom, nego eli biti konkretna refleksija za praksu. Ona izriito i otvoreno trai promjenu situacije svih vrsta i oblika ugnjetavanja i uvjetovanja ovjeka. Tako se naglasak s "teorije" pomakao na "praksu", to u konkretnom sluaju znai na sociopolitiku i religioznu latinskoameriku stvarnost. Njezina specifina funkcija jest vrednovanje svih pastoralnh opredjeljenja Crkve te oznaavanje pravaca efikasnog djelovanja za ostvarenje kranskog osloboenja sve u svjetlu Evanelja koje se ita i tumai u ambijentu latinskoamerike stvarnosti. Da bi pak takva teoloka refleksija imala znanstveni temelj, posee se za znanstvenom analizom drutvenih prilika. Tu neki teolozi prave skok na marksistiku analizu, to im zamjera sredinja uprava Crkve. Budui da se u ovom sluaju evangelizacija temelji na solidarnosti s iskoritavanim i potlaenim siromanim masama, to bez sumnje izaziva srdbu i strah vladajuih ili drutveno dominirajuih slojeva i politikih sila. Ovo je vano imati na pameti pri stvaranju suda o teologiji osloboenja i opredjeljenju latinskoamerike Crkve za siromane. Teologija osloboenja, iako je jo na putu razvoja, bez sumnje je najoriginalniji i najozbiljniji teoloki sustav nastao u zemljama tzv. treeg svijeta, koji, uz razumljive nesavrenosti, ima mnogo vie pozitivnosti, napose u smislu buenja svijesti siromanih narodnih slojeva Latinske Amerike. Crkva se u ovom sluaju jasno i nedvosmisleno svrstala, uz cijenu nemalih rtava, na stranu slabih, da bi se sazidalo novo, pravednije i kranskije drutvo u kojem bi svaki ovjek imao ono dostojanstvo koje mu je Bog stvaranjem odredio i Isus otkupljenjem zasluio.

41