Sveučilište u Rijeci

Filozofski fakultet u Rijeci

Odsjek za psihologiju

Inteligencija

Seminar

Inteligencija u životinja: pčele medarice

Mentorica: dr.sc. Tamara Mohorić

Studentica: Vanja Ilić

Rijeka, siječanj 2023.

Sadržaj
1. Uvod....................................................................................................................................3

2. Konstrukt inteligencije........................................................................................................3

3. Inteligencija kod životinja...................................................................................................4

4. Kognitivni procesi u podlozi inteligentnog ponašanja........................................................5

5. Pčele medarice: Apis Mellifera............................................................................................6

6. Inteligentno ponašanje pčela medarica................................................................................7

7. Ostalo inteligentno ponašanje kod pčela medarica..............................................................7

8. Zaključak.............................................................................................................................8

9. Literatura.............................................................................................................................9

2
 1. Uvod

Cilj ovog seminarskog rada je pokušati objasniti što je to zapravo konstrukt inteligencije i na
koji se način manifestira. Također, je navedeno koji sve faktori mogu utjecati na inteligenciju
odnosno koje sve perspektive je moguće zauzeti prilikom istraživanja konstrukta. Glavni dio
seminara koncentrira se na konstrukt inteligencija kod životinja odnosno na proučavanje
inteligentnog ponašanja. Kao teorijski okvir inteligentnog ponašanja, odnosno kognitivnih
procesa u podlozi, navedene su i objašnjene dvije teorije to jest teorija generalnih procesa i
teorija kognitivne adaptacije na specifične situacije. Za kraj se seminar posebno koncentrira
na kognitivne procese kod pčela medarica s posebnim naglaskom na samoorganizirajuće
ponašanje, komunikacijske vještine te vještine snalaženja u prostoru koje su neki od
indikatora inteligentnog ponašanja ove vrste.

2. Konstrukt inteligencije

Inteligencija je konstrukt koji usprkos brojnim istraživanjima ni dan danas nije jednoznačno
interpretiran. Najopćenitija definicija inteligencije koja se može primijeniti glasi da je
inteligencija svojstvo uspješnog snalaženja jedinke u novim situacijama gdje ne pomaže
tipično nagonsko ponašanje ili učenjem stečene navike, vještine i znanja (Furlan i sur., 1992).
Međutim, iako ova definicija je sveobuhvatna, ona ne definira što je to točno inteligencija.

Tijekom prethodnog stoljeća mnogi istraživači poput Bineta, Spearmana i Guilforda definirali
su inteligenciju na svoj jedinstven način te osmislili načine na koji bi se taj kompleksan
konstrukt mogao mjeriti. Prema tome, Binet je prvi definirao inteligenciju te je smatrao da je
to naziv za skup, više-manje povezanih, intelektualnih sposobnosti. Spearman je tvrdio da
postoji g-faktor odnosno generalni faktor koji u većoj ili manjoj mjeri sudjeluje u svim
intelektualnim operacijama. Te na posljetku Guilford koji je zastupao multifaktorsko stajalište
i tvrdio da se inteligencija ne može svesti na g-faktor već se može opisati samo kao spektar
užih ili širih grupnih faktora (Furlan i sur., 1992; Sternberg, 2020).

Ono što je proizašlo iz svih ovih teorija je zaključak da inteligenciju nije moguće te možda
čak nije potrebno definirati jednoznačno i jedinstveno. Međutim, potrebno je definirati neke
aspekte ovisno o istraživanju koje istraživač provodi. Prema tome, Sternberg (2020) razlikuje
sedam perspektiva odnosno pristupa iz kojih se može promatrati konstrukt inteligencije, a to
su: zemljopisni pristup, računalni pristup, biološki pristup, epistemiološki pristup, sociološki

3
pristup, antropološki pristup i sistemski pristup. Prilikom istraživanja inteligencije u nekom
istraživanju, svaki istraživač će barem djelomično zauzeti neku od ovih perspektiva ili ih
kombinirati kako bi konceptualno, a prema tome i operacionalno, definirao inteligenciju. U
skladu s time njihove će se definicije razlikovati prema nekim stajalištima kao što su, je li
inteligencija nasljedna ili ne te u kojoj mjeri, u kojoj mjeri okolina utječe na inteligenciju, je li
inteligencija hipotetski faktorski konstrukt i slično (Sternberg, 2020).

Osim toga, izuzetno je bitno prilagoditi koncept inteligencije, a još više samu operacionalnu
definiciju, predmetu istraživanja. Naime, istraživanjem inteligencije, ali i drugih apstraktnih
psiholoških konstrukata, uočene su velike razlike u njihovom manifestiranju. Na primjer,
inteligencija će se različito manifestirati kod različitih kultura među ljudima. Odnosno u
zapadnoj Europi, gdje je većina stanovništva pismena i u prosjeku srednjeg ekonomskog
statusa, i u južnoj Africi, gdje stanovništvo uglavnom nije pismeno i ekonomski status je
lošiji, inteligencija će se različito manifestirati jer su uvjeti života, to jest situacije u kojima su
potrebne inteligentne sposobnosti i operacije, različite. Stoga je potrebno prilagoditi i način na
koji se inteligencija ispituje (Hunt i Carlson, 2007). Ove razlike su još veće između različitih
vrsti te je zbog toga inteligenciju, pri istraživanju kod na primjer životinja, potrebno
promatrati iz potpuno druge perspektive za razliku od istraživanja provedenih kod na primjer
ljudi.

3. Inteligencija kod životinja

Kako je već spomenuto, proučavanje inteligencije kod životinja zahtjeva jedan u potpunosti
drugačiji pristup. Naime, životinje pokazuju veliku fleksibilnost i vještinu pri prilagođavanju
različitim situacijama u životu (Wasserman, 1993). Međutim, inteligenciju životinja nije
moguće ispitati jednako kao inteligenciju ljudi. Naime, inteligenciju ljudi moguće je ispitati
različitim testovima inteligencije na temelju kojih im je dodijeljen određen rezultat koji
reprezentira njihovu inteligenciju. Životinje s druge strane nisu u mogućnosti rješavati testove
takve prirode već je potrebno ispitivanje inteligencije prilagoditi njihovim sposobnostima
odnosno njihovim načinima izražavanja iste.

Stoga, pri istraživanju inteligencije u životinja istraživači uglavnom proučavaju inteligentno

ponašanje životinja. Pri tome, treba razdvojiti ona ponašanja koja su karakteristična za vrstu
kao što su urođena ponašanja, na primjer sisanje, i ona koja se smatraju inteligentnima.

4
Inteligentnim ponašanjem smatraju se ona ponašanja koje jedinke iskazuju u specifičnim,
jedinstvenim, problemskim zadacima (Wasserman, 1997).

Brojnim istraživanjima, na primjer Pavlovljevo istraživanje klasičnog uvjetovanja ili

istraživanja operantnog uvjetovanja, dokaz su da su životinje uistinu sposobne inteligentno se
ponašati. Međutim, nije još u potpunosti jasno koji su kognitivni procesi u podlozi tog
inteligentnog ponašanja i razlikuju li se od onih koji su prisutni kod ljudi.

4. Kognitivni procesi u podlozi inteligentnog ponašanja

Kako bi se mogle inteligentno ponašati pretpostavka je da životinje imaju određene

kognitivne procese. Prema Wassermanu (1997), glavni kognitivni procesi u podlozi su
pamćenje i konceptualizacija. Pamćenje pruža životinjama fleksibilno korištenje informacija,
dok proces konceptualizacije, odnosno podjela percepata u kategorije, omogućava jedinkama
da generaliziraju znanje o pojedinim vrstama podražaja. Kombinacija ova dva procesa čine
temelj inteligentnog ponašanja.

Međutim, novijim saznanjima unutar područja nastale su nove teorije koje obuhvatnije
opisuju ovaj fenomen životinjske inteligencije. Jedna od tih teorija se bazira na pretpostavci
da životinje moraju posjedovati generalne procese odnosno, učenje i pamćenje, kako bi se
inteligentno ponašale. Ova teorija tvrdi kako je cijelo inteligentno ponašanje moguće opisati
stimulus-response (S-R) efektom, odnosno asocijativnim učenjem. Što se više ponavlja i što je
jača S-R veza to će ciljano ponašanje biti bolje, jače, ispravnije. Osim toga, ovaj oblik
manifestiranja inteligencije kod životinja može se generalizirati na različite vrste, odnosno
različite vrste na isti način mogu naučiti riješiti problemski zadatak i onda to manifestirati.
Međutim, postoje i razlike među vrstama, koje su prema ovoj teoriji rezultat urođenih razlika
u sposobnostima učenja i pamćenja za određene percepte (Lind i Vinken, 2021). Dakle prema
teoriji generalnih procesa, svaka će vrsta, u skladu sa svojim genetskim predispozicijama, uz
pomoć asocijativnog učenja i pamćenja biti u mogućnosti riješiti neku specifičnu situaciju,
odnosno inteligentno se ponašati.

Druga teorija tvrdi da su u podlozi inteligentnog ponašanja životinja kognitivne adaptacije na

specifične situacije. To jest, temelji se na ideji da postoje situacije specifične za vrstu i
situacije specifične za jedinku. Prema tome, korištenjem kognitivnih adaptivnih mehanizama,

5
jedinka, odnosno vrsta, će riješiti trenutni problem te dolazi do pojave novog adaptivnog
ponašanja odnosno inteligentnog ponašanja (Lind i Vinken, 2021).

Lind i Vinken (2021) su pokušali utvrditi koja od ove dvije teorije bolje objašnjava
inteligentno ponašanje životinja. Kako bi to utvrdili računalno su definirali teoriju
asocijativnog učenja pod imenom „A-learning“ te napravili simulaciju raznih zadataka koji
zahtijevaju kognitivne procese i koriste se za testiranje inteligencije u životinja, koje su u
ovom slučaju reprezentirali posebno napisani algoritmi. Neki od zadataka su bili labirint s dva
izbora (T i Y labirint), odgođena gratifikacija, Thorndikeov „puzzle box“ zadatak, zadatak
trajnosti objekta i tako dalje. Njihov zaključak je da model „A-learning-a“, a potom i
asocijativnog učenja može riješiti skoro sve zadatke kognitivnog procesiranja s velikom
točnošću te su potvrdili da životinje uz pomoć asocijativnog učenja mogu naučiti adaptivna
ponašanja kao što su planiranje, samokontrola, socijalno snalaženje i kako koristiti oruđe.
Međutim, ograničenja su nastupila kada algoritmi koji predstavljaju karakteristike životinja,
nisu bili prilagođeni zadatku. Na primjer, životinja zbog svojih fizičkih obilježja nije mogla
koristiti oruđe zadano u simulaciji. Prema tome, autori dolaze do zaključka, da asocijativno
učenje je odgovor na pitanje inteligentnog ponašanja životinja, ali genetski predodređeni
nedostaci onemogućavaju njegov puni potencijal. Ovaj je nalaz izuzetno bitan za umjetnu
inteligenciju, jer dok kod živih bića ne možemo ubrzati proces evolucije, u umjetno
inteligencije moguće je prilagoditi sustav kako bi asocijativno učenje doživjelo puni
potencijal.

5. Pčele medarice: Apis Mellifera

Pčele medarice odnosno Apis Mellifera (lat.) su pčele koje proizvode med, a poznate su kao i
jedne od najvrjednijih bića koja ujedno pokazuju veliku fleksibilnost ovisno o kontekstualnim
utjecajima. Utjecaji mogu biti vanjske ili unutarnje prirode. Pod vanjske utjecaje
podrazumijevaju se situacije kao što je nagli pad temperature zraka, a unutarnje se odnose na
promjene unutar roja, na primjer roj je prerastao košnicu. Kako bi uspješno riješile probleme
ove prirode, problem prvo započinje rješavati individualna jedinka, zatim ju rješava skup
jedinki i na kraju se problem rješava na razini košnice. Pri tome, pčelama nije potreban
supervizor koji će dati zaduženja i nadgledati rad drugih već svaka pčela svoju ulogu
ispunjava svojevoljno. Ova pojava se naziva samoorganizirajuće ponašanje [self-organized
behaviour]. Ova pojava može se objasniti asocijativnim učenjem. Svaka pčela za sebe reagira

6
na specifični podražaj, stimulus, te ispunjava svoju dužnost u skladu s njim, response, bez
znanja o situaciji košnice (Garnier i sur., 2007).

6. Inteligentno ponašanje pčela medarica

Postoje četiri vrste samoorganizirajućih ponašanja, koordinacija, kolaboracija, kooperacija i

deliberacija. Koordinacija je pojava kada pčele izabiru prikladno mjesto i vrijeme kako bi se
riješio specifičan problem, na primjer pri gradnji košnice pčele izabiru mjesto gdje i vrijeme
kada će je izgraditi. Kolaboracija je pojava kada su različite aktivnosti izvođene od skupa
pčela kako bi se ispunio neki zadatak, na primjer održavanje košnice. Koordinacija i
kolaboracija imaju izrazito visoku socijalnu i spacijalnu ulogu u održavanju roja i košnice
stabilnima. Kooperacija se odnosi na to kada se jedinke skupe kako bi zajedno obavile jedan
zadatak jer bi bio pretežak za jednu jedinku da ga obavi samostalno, na primjer pomaknuti
teški predmet. Zadnji oblik samoorganizirajućeg ponašanja je deliberacija, odnosno proces
koji se odnosi na zajedničko odlučivanje pri ponuđenom većem brojem opcija. Na primjer, pri
odlučivanju na koju se parcelu cvijeća najviše isplati ići kako bi se skupilo najviše peludi.
Kooperacija i deliberacija se koriste kao oruđe za nošenje s vanjskim uvjetima (Garnier i sur.,
2007).

Sva kolektivna ponašanja unutar socijalne vrste kukaca kao što su pčele medarice, može se
objasniti kombinacijom najmanje dva samoorganizirajuća ponašanja. Na primjer, prilikom
razvoja roja pčela, moguće je da roj s vremenom preraste košnicu. Pri tome, pčela matica će
napustiti košnicu sa skoro polovicom pčela medarica i formirati klupko na grani drveta. S te
pozicije započinje traženje novog mjesta za graditi košnicu. Dio pčela ide u izvidnicu i traži
mjesta prikladna za novu košnicu odnosno dolazi do kolaboracije to jest dio pčela ide u
izvidnicu, a dio ostaje s maticom. Zatim se pčele izvidnice vraćaju te daju informacije o
mjestu. Moguće je da su različite pčele posjetile različita mjesta te da je potrebno odlučiti koje
mjesto treba nastaniti. Kako bi taj problem bio riješen dolazi do deliberacije. Nakon što je
došlo do odluke pčele koje znaju novu lokaciju daju informaciju ostalima gdje se mjesto
točno nalazi i znak za pokret što je proces koordinacije (Garnier i sur., 2007).

Na ovaj način samoorganizirajuća ponašanja koja su naizgled samo promjene na individualnoj

razini, čine promjene na razini košnice te rezultiraju rješavanjem problema. Stoga se mogu
smatrati inteligentnim ponašanjem.

7
 7. Ostalo inteligentno ponašanje kod pčela medarica

Kako je spomenuto ranije, pri izvođenju samoorganizirajućih ponašanja pčele često koriste i
komunikacijske vještine u izvršavanju zadataka. Najpoznatiji način komunikacije među
pčelama je waggle dance kojim pčele prenose informacije kao što su one o smjeru,
udaljenosti, kvaliteti i kvantiteti hrane te slično. Izrazito je bitno napomenuti kako ovaj tip
komunikacije među pčelama nije urođen već se socijalno uči. Prema tome, izolirane jedinke
mogu trpjeti velike posljedice po njihovu funkcionalnu, produktivnu ulogu te utjecaj izolacije
može utjecati na socijalno afirmiranje (Dong i sur., 2023). Odnosno pčele koje nisu sposobne
izvesti znakove komunikacije, ne ispunjavaju svoju ulogu te nisu u stanju pomoći niti pri
nekim novim situacijama ili izazovima to jest ne ponašaju se inteligentno.

Neadekvatno razvijen sustav komuniciranja znatno može utjecati na sposobnost pčela da se

snađu u prostoru. Međutim, komunikacija nije ključni i jedini potreban mehanizam. Kako bi
se uspješno snalazile u prostoru, pčele medarice koriste egocentričan i alocentričan sustav
integracije prostora. Odnosno informacije potrebne za na primjer let ili nalaženje hrane
dobivaju u odnosu na sebe, u odnosu na sunce ili prema naučenim prirodnim obilježjima
(egocentrični sustav) te stvaraju spacijalne kognitivne mape u kojima stvaraju odnose među
predmetima u prostoru (alocentrični sustav) (Menzel i sur., 2012).

U ranijim godinama istraživanja snalaženja pčela u prostoru smatralo se da pčele koriste

isključivo egocentrični sustav. To je zato što je uočeno da se pčele kreću u određenom smjeru
u odnosu na košnicu, sunce i njih same, recimo prema mjestu hranjenja, odnosno sakupljanja
peludi. Zatim ako bi pčela u trenutku dolaska na mjesto hranjenja bila uzeta te premještena na
novo mjesto, ne bi doživjela prijeđeni put kao promjenu lokacije te bi opet u odnosu na sebe,
sunce te sada novo mjesto krenula prema košnici koja zbog promijenjene lokacije ne bi bila
tamo. Međutim, nakon što bi prvi put pogriješila i došla na krivo mjesto, ubrzo bi počela
istraživati novi okoliš i tražiti poznata prirodna obilježja putem kojih bi se uspješno vratila do
svoje košnice. Ovaj nalaz, da se pčele unatoč nepoznatoj okolini mogu vratiti do svoje
košnice, implicira da pčele ipak imaju spacijalne kognitivne mape, odnosno alocentrične
mehanizme snalaženja u prostoru koji se aktiviraju kada egocentrični nisu uspješni (Menzel i
sur., 2012).

8
 8. Zaključak

Pčele medarice su životinje koje pokazuju uistinu veliku razinu fleksibilnosti u različitim
problemskim situacijama. Njihova ponašanja su najčešće adaptivna te se brzo prilagođavaju
ili rješavaju novonastalu situaciju. Zanimljiva je činjenica da iako svaka jedinka ima zasebno
svoju ulogu koju ispunjava bez nadzora, sposobne su i raditi zajedno te riješiti novonastalu
situaciju na razini košnice. Pored toga što pokazuju mehanizme samoorganizirajućeg
ponašanja koje je u podlozi inteligentnog ponašanja, postoje mehanizmi koji su slični
ljudskim procesima inteligentnog ponašanja kao što su sposobnost komunikacije i formiranje
spacijalnih kognitivnih mapa. Ovi nalazi potvrđuju da životinje uistinu u nekim granicama
razmišljaju jednako ili barem slično kao ljudi, ali i da su u nekim domenama i naprednije od
ljudske vrste. Stoga, smatram da je izuzetno bitno i dalje istraživati ovo područje te se
posebno koncentrirati na sličnosti i različitosti ljudske vrste i životinja u inteligentnom
ponašanju. Na taj način moguće je doći do novih saznanja o ljudskoj kogniciji, načina kako ju
poboljšati, ali i do novih saznanja vezanih uz umjetnu inteligenciju.

9. Literatura

Dong, S., Lin, T., Nieh, J.C. i Tan, K. (2023). Social signal learning of the waggle dance in
honey bees. Science, 379(6636), 1015-1018.

Furlan, I., Kljaić, S., Kolesarić, V., Krizmanić, M., Petz, B., Szabo, S. i Šverko, B. (1992).
Psihologijski rječnik. Jastrebarsko: Naklada Slap.
Garnier, S., Gautrais, J. i Theraulaz, G. (2007). The biological principles of swarm
intelligence. Swarm intelligence, 1, 3-31.

Hunt, E. i Carlson, J. (2007). Considerations to the study of group differences in intelligence.

Perspectives on psychological science, 2(2), 194-213.

Lind, J. i Vinken, V. (2021). Can associative learning be the general process for intelligent
behaviour in non-human animals? BioRxiv, 2021-12.

Menzel, R., Fuchs, J., Kirbach, A., Lehmann, K. i Greggers, U. (2012). Navigation and
communication in honey bees. Honeybee neurobiology and behavior, 103-117.

Sternberg, R.J. (Ur.). (2020). The Cambridge handbook of intelligence (2. izd.). Cambridge
university press.

9
Wasserman, E.A. (1993). Comparative cognition: Beginning the second century of the study
of animal intelligence. Psychological bulletin, 113(2), 211-228.

10