Professional Documents
Culture Documents
U smiraj dana
Cijeli smisao zabave jest da si otišao na zabavu. Nagrada je večera nakon zabave, samo njih dvoje, a
zatim natrag kući.
Detalji se mogu razlikovati. Večeras to je Elena Petrova, domačica (muž joj je uvijek negdje drugdje,
najbolje je ne pitati što radi), pametna i glasna i prkosno vulgarna (Peter i Rebecca stalno diskutiraju:
zna li ona to za nakit i ruž i naočale, želi li time nešto reći, kako je moguće da je toliko bogata i
inteligentna, a da ne zna?); tu je mali, izvrstan Artschwager i velik, poprilično dobar Marden i Goberov
umivaonik u koji je jedan gost - nikada se nije saznalo koji - jednom ispraznio pepeljaru; eno Jacka
Johnsona koji dostojanstveno poput kipa sjedi na dvosjedu pokraj Linde Neilson, koja uživljeno nešto
objašnjava arktičkoj topografiji Jackova lica; tu je prvo piće (votka s ledom - Elena poslužuje famozno
nepoznatu marku koju je dopremila iz Moskve - stvarno, može li Peter ili bilo tko drugi primijetiti
razliku?), slijedi ga drugo piće, ali ne i treće; tu je neprekidno, svjetlucavo brujanje zabave, ogromnog
bogatstva, uvijek pomalo opijajućeg, ma koliko dobro poznatog; brz pogled na Rebeccu (dobro je,
razgovara s Monom i Amy, hvala Bogu na ženi koja se može snaći u ovakvim situacijama); ovdje je i
neizbježan razgovor s Bette Rice (žao mu je što nije došao na otvaranje, čuo je da su Inksys fantastični,
svratit će ovaj tjedan) i s Dougom Petrieom (ručak, sljedeći ponedjeljak, svakako) i s drugom Lindom
Neilson (da, doći ću porazgovarati s tvojim učenicima, nazovi me u galeriju da se dogovorimo za
datum), tu je pišalina ispod Kellyjeva crteža, nedavno obješena u WC-u (mora da Elena ne zna - ako
ovo može objesiti u WC, sigurno je ozbiljna i u pogledu naočala), evo i odluke da ipak popije treću
votku; evo koketiranja s Elenom - Ej, super mi je volka; Dragi, znaš da je možeš dobiti ovdje kad god
hoćeš (Peter zna da je poznat po stavu „Poševio bih te kad bi mi se pružila prilika" - i vjerojatno ga
preziru zbog glumatanja); tu je i suhonjavi, histerični Mike Forth, koji s Emmettom stoji pokraj
Terencea Koha i napija se tako da se može početi nabacivati Rebecci (Peter suosjeća s Mikeom, ne može
si pomoći, poznato mu je to - i trideset godina kasnije još uvijek ga čudi što ga Joanna Hurst ni najmanje
nije voljela); na trenutak se vidi nevjerojatno zgodan unajmljeni konobar koji potajice razgovara na
mobitel u kuhinji (s dečkom, curom, prostitutkom - barem su ti klinci koji dolaze posluživati na
ovakvim stvarima malo tajnoviti); a zatim natrag u dnevni boravak gdje je - jao - Mike ipak uspio
zarobiti Rebeccu, nešto joj ljutito objašnjava, a ona kima i traži spas koji joj je Peter obećao; Peter na
brzinu provjerava da nije nikoga zapostavio; još pozdravni razgovor s Elenom, kojoj je žao što nije
vidjela Vincente
(Javi se, želim ti još neke stvari pokazati); neobično topao rastanak od Bette Rice (nešto se događa);
preuzimanje Rebecce (Žao mi je , sada je moram uzeti, nadam se da se vidimo uskoro), paničan osmijeh
za rastanak od Mikea i doviđenja, Bog, hvala, vidimo se sljedeći tjedan, da, svakako, nazovi me, O. K.,
doviđenja.
Drugi taksi, natrag u grad. Peteru se katkada čini da će se na kraju, kad god taj kraj bude došao, sjetiti
vožnji taksijima jednako živo kao i sveg drugog tijekom svoje zemaljske karijere. Unatoč mučnim
mirisima (ovog puta nema osvježivača zraka, samo blag zapah žuči i motornog ulja) i ma kako agresivno
neprikladna vožnja bila (ovog je puta to jedan od onih tipova koji stalno ubrzavaju pa koče), prisutan je
osjećaj lebdenja u zatvorenom, zakriljenog kretanja ulicama ovog nevjerojatnog grada.
Sedamdeset sedmom ulicom prelaze Central Park, što je jedna od najljepših noćnih vožnji taksijem
uopće, kada park utone u zeleno-crni san o sebi, a zelenkasto-zlatna svjetla ocrtavaju krugove na travi i
pločniku. Svakako, ovdje ima i očajnika, neki su izbjeglice, neki kriminalci; svi se mi nosimo kako
znamo s tim nemogućim proturječjima, tim beskrajnim uzlovima ljepote i ubojstava.
Rebecca kaže: - Nisi me spasio od Uragana Mikea.
- Pa izvukao sam te čim sam te vidio s njim.
primijeti on.
•••
Soba je okupana sivim polusvjetlom, tipičnim za New York, raspršenim naizgled bez izvora;
ujednačenim osvjetljenjem bez sjena koje bi podjednako moglo izvirati s ulica i spuštati se s neba. Peter
i Rebecca leže u krevetu, piju kavu i čitaju Times.
Ne leže blizu jedno drugog. Rebecca je udubljena u književne osvrte. Evo je, nekoć čvrsta, mudra
djevojka, a sada snalažljiva i uglavnom razborita žena, umorna od umirivanja Petera u pogledu, pa,
gotovo svega, postala je strog, ali dobrohotan kritičar. Nekadašnja djevojka koja ne trpi budalaštine
preobrazila se u ženu koja hladne glave donosi odmjerene odluke.
Peterov BlackBerry ispusti mek, frulast ton. On i Rebecca razmijene poglede - tko bi zvao u nedjelju
ujutro?
- Halo?
- Peter? Ovdje Bette. Nadam se da ne zovem prerano.
- Ne, budni smo.
Pogleda Rebeccu, artikulira riječ „Bette".
- Si dobro? - upita on.
- Jesam. Jesi li možda slučajno slobodan danas za ručak?
Još jedan pogled prema Rebecci. Nedjelja bi trebala biti njihov dan.
- Mmm, jesam - prozbori. - Mislim da da.
- Mogu doći u grad.
- OK. Može. Hoćemo li oko jedan?
- Može oko jedan.
- Kamo bi htjela ići?
- Nikada mi ne pada na pamet kamo ići.
- Ni meni.
- Zar nemaš uvijek osjećaj da postoji neki savršen, očit restoran, a ti ga se samo ne možeš
sjetiti? - upita ona.
- I pritom je nedjelja, ima dosta mjesta u koja ne ćemo moći ući. Prune, na primjer. Ili Little
Owl. Mislim, možemo pokušati.
- Ja sam kriva. Tko zove na ručak u posljednji trenutak u nedjelju?
- Želiš li mi reći što nije u redu?
- Radije bih ti to rekla licem u lice.
- Mogao bih doći do tebe.
- Ne bih to mogla tražiti od tebe.
- Želio bih vidjeti Hirsta u Metu6.
- I ja. Ali ne samo da te zovem na slobodan dan, kako da te još dovlačim ovamo?
- Radio sam više za ljude do kojih mi je manje stalo.
- Payard's će biti krcat. Vjerojatno bih nam mogla rezervirati stol ujojou. Tamo nije baš... ma
znaš... popularno.
- U redu.
- Može li JoJo? Hrana je dobra, a i nema ništa blizu Meta...
- Može Jojo.
- Peteru Harrise, pravi si.
- Istina.
- Nazvat ću ih. Ako nas ne mogu primiti u jedan, ponovno ću te nazvati.
- O.K. Odlično.
Poklopi slušalicu, krajem plahte obriše mrlju od lica na BlackBerryju.
- To je bila Bette — kaže.
Izdaje li je time što se dogovorio za ručak u nedjelju? Pomoglo bi da zna koliko je ozbiljan Bettein...
Slučaj.
- Je li rekla o čemu se radi? - upita Rebecca.
- Zeli ručati sa mnom.
- Ali nije rekla o čemu se radi.
-Nije.
Oboje zašute. To nipošto ne može biti dobro. Bette ima šezdeset i nešto. Njezina je majka umrla od raka
dojke pred desetak godina.
Rebecca primijeti: — Znaš, kažemo li „nadam se da nije rak", to ne će utjecati ni na koji način.
- Istina.
U ovom je trenutku obožava. Maglovita je podvojenost isparila. Pogledaj je: naglašena vilica, izražajne,
pomalo arhaične linije lica (njezin bi profil mogao biti na novčiću) - koliko iza njega stoji naraštaja
12 The Whitney Museum of American Art, muzej američke moderne umjetnosti. (Nap. prev.)
ali nečim nabijenim, sazdanim od seksa i prkosa, pogled kakav je Helena morala uputiti Trojancima.
Bette Rice, kraljica koju su otele starost i bolest.
Dok se uspinje stepenicama, Peter se prilagodava Bettinu koraku, koja se penje brzinom pušača. Upravo
je popušila jedan Marlboro Light ispred muzeja i, kao odgovor na Peterov skeptični pogled koji joj ipak
nije uputio, kaže: - Vjeruj mi, kada se bojiš raka, onda nije najbolje vrijeme da prestaneš pušiti.
Na vrhu stepenica Tiepolov13 Marije14 i dalje trijumfira. Dječak i dalje udara u bubanj.
Na putu do suvremenih galerija Peter stane pred Rodinom na ulazu u europsku umjetnost devetnaestog
stoljeća. Bette krene nekoliko koraka naprijed, okrene se i vrati.
- Još je ovdje - prozbori ona. Došli su vidjeti Hirsta, zašto je zastao? Zar nije već vidio Rodina
stotine puta?
- Znaš kako... - kaže Peter.
- Da?
- Kako ti ponekad nešto upadne u oči?
- Danas ti je Rodin upao u oči?
- Da. Ne znam zašto.
Bette stane pokraj Petera, s mirom majke aligatora. Vjerojatno je takva bila sa svojim sinovima kad su
bili mali, kad ih je zanimalo nešto što je njoj bilo dosadno — s tim stavom upućene ali dobronamjerne
strpljivosti. Vjerojatno su zato ispali u redu.
- Ne mogu mu se poreći zasluge - kaže ona.
- Ne mogu.
Ovdje, kao i obično, stoji Auguste Neyt15, odnosno Pobijeđeni, odnosno Brončano doba: savršen mlad
čovjek u bronci u prirodnoj veličini, vitak i gibak, s nevidljivim kopljem u ruci. Rodin nije bio poznat
kad je u bronci izlio ovog nagog čovjeka bez starogrčke muskulature ili francuske ljubavi prema
alegoriji. Rodin je tada bio tek minoran umjetnik, ali mu je vrijeme dalo za pravo - herojstvo jest
izumiralo, a počela je dolaziti stvarnost koja će se jako dugo zadržati. Sada Rodin pripada prošlosti i,
dakako, dio je povijesti, o njemu se uči u školi, prolazi se pokraj njegovih kipova i studija da bi se došlo
do Damiena Hirsta.
Svejedno, to je jebena bronca, mogla bi trajati zauvijek (nije li Königova Kugla16 preživjela napad 11.
rujna?). Možda će ga arheolozi s nekog drugog planeta jednom otkopati i, recite pravo, bi li to bio tako
loš dokaz onoga što smo bili? Auguste Neyt, tada već stoljećima mrtav, izgubljena imena ali sačuvane
forme, nag, neidealiziran, tek mlad i zdrav, s čitavim životom pred sobom.
- Možemo? - upita Bette.
- Možemo.
U tišini namjerno prolaze pokraj Carrièrea i Puvisa de Cha- vannesa17, pokraj Géromeôva18 Pigmaliona i
Galateje. Na drugom kraju galerije skrenu, prođu kiosk s knjigama i suvenirima te još jednom skrenu.
Evo ga, tu je morski pas, ovješen u svijetloplavom, neobično lijepom formaldehidu, evo smrtonosnog
savršenstva njegova lika, evo nazubljenih ralja velikih poput otvora bačve, smrtonosno oružje — postoji
li ijedno drugo biće za koje je toliko jasno da je velika usta koja tijelo samo pokreće?
Ipak se trzneš - još uvijek može obasuti Peterovu kožu animalnom panikom. To je, naravno, jedno od
pitanja. Tko će ostati mrtav hladan na mrtva četirimetarskog morskog psa koji pluta u tanku
formaldehida?
13" Giovanni Battista Tiepolo, talijanski slikar iz 18. stoljeća. (Nap. prev.)
14 Marijev trijumf, Tiepolova slika iz 1729. (Nap. prev.)
15 Rodinovo djelo. (Nap. prev.)
16 Djelo njemačkog kipara Fritza Königa, stajalo je podno Blizanaca do terorističkog napada. (Nap. prev.)
17 Francuski simbolisti 19. stoljeća. (Nap. prev.)
18 Francuski kipar i slikar iz 19. stoljeća. (Nap. prev.)
Peterov se želudac stisne. Mučnina je gora nakon jela. Vjerojatno bi trebao ići liječniku.
- Hm - kaže Bette.
- Hm.
Peter razmišlja kako je mučnina sigurno povezana s tim prozirnim pakiranjem, s tim glomaznim ali
biserno čistim tankom od bijelog čelika (teškim dvadeset dvije tone), u kojem, u ažurnoj otopini, to biće
pluta. Morski je pas tako potpuno obuzdan, posve mrtav, mutnih očiju, bjelkaste, naborane kože. A
ipak...
- Ima nešto u tome kada ga vidiš ovdje — primijeti Bette.
- Ima nešto u tome.
Fizička nemogućnost smrti u umu živoga. Da. Ima nešto u tome.
Tri djevojke i dječak, imaju četrnaest ili petnaest godina, nervozno kruže oko tanka, prestravljeni, ne
mogu odlučiti kako da mu se točno počnu rugati. Jedan dečkić drži svojeg oca za ruku i upita: - Je li ovo
strašno? - Sredovječan par stoji pokraj repa morskog psa, stisnuti jedno uz drugo ozbiljno vijećaju na
jeziku koji zvuči poput španjolskog, međusobno se dogovaraju, kao da su poslani da naprave nešto
bolno ali nužno za više dobro.
Bette kaže: - Ovo je ženka.
- Misliš da su trebali zadržati prvog?
- Nema teorije da bi Steve Cohen19 platio osam milijuna dolara i onda samo promatrao kako se
prokleta stvar raspada.
- Da. Nema teorije.
- Sada je to već teško znati - kaže Bette. - Hoću reći, tu je predmet, pa onda Hirstova karijera, da
ne govorimo o samom Hir- stu, pa je tu Cohenovih osam milijuna i Met, koji smatra da je odvažno
pokazati nešto što već postoji dvadeset godina...
Srednjoškolci su se okupili pokraj trbuha morskog psa, gotovo drhteći od straha, seksualnosti i prijezira,
tiho govoreći na nekom privatnom jeziku (do Petera dolaze dijelovi: „...takav si tulipan..." (nije tulipan,
mora da je krivo čuo), „...nikad nismo...", „...Thomas i Esme i Prue..."). Jedna djevojka stavi ruku na
staklo, a zatim je brzo povuče. Druge dvije djevojke kriče i bježe iz galerije kao da je njihova prijateljica
pokrenula alarm.
Bette dođe do prednjeg dijela tanka, lagano se nagne da zaviri u otvorene ralje morskog psa. Djevojka
koja je dodirnula staklo ostaje uz tank, u društvu dječaka. Rukom prelazi po šavu njegovih traperica.
Znači, mladi ljubavnici. Djevojčino lice odaje odlučnost, usta su joj mala, ima nečeg pobožnog u njoj.
Možda je amiš, bez obzira na majicu sa slikom Courtney Love i zelenu kožnu jaknu. Lijepa je i
vjerojatno inteligentna, promatra morskog psa pokraj svojeg dečka (koji je gay, to svatko može vidjeti,
zna li on to već, zna li ona?), i Peter je na trenutak zaljubljen u nju, ili u svakom slučaju u ono što će
postati za deset godina (eno je za deset godina u uskoj svjetlucavoj haljinici, smije se na nekoj zabavi), a
onda joj dečko nešto šapne na uho i oni odlaze, a Peter je više nikada ne će vidjeti.
Bea je ljuta na njega, čini mu se da će tako i ostati, ali ipak, tek joj je dvadeset. No svejedno. Smanjuje se
tamo u Bostonu, tanušna je i stalno napeta, nema dečka, nema vidljivih strasti osim odluke da napravi
nešto praktično od svojeg života. Smatra da je umjetnost besmislena, a time smatra da je Peter
besmislen, time smatra da ju je zaveo da svih tih godina njega previše voli, a Rebeccu premalo, a
nedavno je ustanovila da je to uzrok njezine trajne usamljenosti i povremenih depresija, razočaranja u
muškarce i nemogućnosti povezivanja sa ženama.
19 Američki investicijski bankar, kupio je Hirstova morskog psa, ali je zbog loše kon- zervacije ovaj počeo trunuti. Na Cohenov
trošak Hirst ga je zamijenio drugim morskim psom, ženkom. Djelo je sada na posudbi, izloženo u muzeju Metropolitan Museum
of Art. (Nap. prev.)
- Baš je impresivan - kaže Bette o morskom psu. - Misliš, ma, to je samo izložak, to je samo mrtav
morski pas, puni su ih prirodoslovni muzeji, ali onda staneš u galeriju pokraj njega i...
Bette je s godinama narasla stražnjica. Nosi crne reebokice. Kada se bez straha nagne prema ustima
morskog psa, ganutljiva je, ali nije snažna - ne, možda je na svoj način snažna, ali nije moćna, nema onu
Ahabovu20 fanatičnu uznositost koja ga je ude- sila, premda je u svojem životu pokazala njegovo ludo
uvjerenje (sjetimo se samo umjetnika s kojima je radila). Ipak, sada, u nedjeljno poslijepodne u Metu,
ona je starica koja promatra usta mrtva morskog psa.
Peter joj se približi i stane pokraj nje. - Dojmljivo - kaže.
Iza Petero va i Bettina mutnog odraza na staklu zjape ralje morskog psa - redovi smrtonosnih, oštrih
zubi, iza kojih stoji bijela konzervirana šupljina koja je pak preuzela plavu nijansu otopine, te se dalje,
dublje u tami morskog psa, zasivljuje i produbljuje.
Bette Peteru nije rekla istinu. Barem ne cijelu. Kirurg nije sasvim izvadio tumor i ona ne će biti dobro.
Petera je ta spoznaja nagonski žacnula poput iskonskog opreza koji izaziva morski pas. U njegovu se
mozgu automatski briše sićušni dio trake i nikada ne će znati je li shvatio u JoJou ili kasnije da Bette u
stvari umire, i to dosta brzo. Zato odmah zatvara galeriju. Zato Jack odlazi s Columbije.
Peter posegne i uzme je za ruku... Manje-više nehotice, i tek kada ju je dodirnuo, pita se je li smiješno,
je li melodramatično. Hoće li mu to predbaciti? Prsti su joj iznenađujuće meki, poput krepa, to su prsti
starice. Nježno i brzo stisne njegovu ruku svojom. Nekoliko se sekundi drže za ruke, a zatim puštaju.
Ako je ova kretnja bila pretjerana ili usiljena, ako ju je Peter izdramatizirao, Bette ne smeta, ne sada, ne
ispred morskog psa.
Peter ulazi u stan. Četiri i petnaest je. Dolazi do kuhinjskog pulta, odlaže vrećicu iz ljekarne u kojoj su
Excedrin i zubni konac koje je kupio (zašto je toliko nemoguće izići u New Yorku a da ništa ne kupiš?),
svlači jaknu, vješa je. Dok mu se sluh prilago- đava na zvuk tišine doma, čuje tuš. Rebecca je ovdje. To
je dobro. Često je, kao i Rebecca, zahvalan na mrvici samoće kada se vrati kući, ali ne sada, ne danas.
Teško je objasniti kako se osjeća. Kada bi barem to bila samo tuga zbog Bette. No, to je nešto mnogo
mu- klije od tuge. To je nekakva duboka usamljenost pomiješana s nervoznim strahom, bogzna kako se
to zove, no on želi vidjeti svoju ženu, želi se stisnuti uz nju, možda gledati nešto glupo na televiziji,
pustiti da se svijet noćas smrači, pustiti da padne tama.
Peter prolazi spavaću sobu i ulazi u kupaonicu. Evo je, ružičasta mrlja iza zamagljenih staklenih vrata
tuša. U zraku se osjeća smrtnost, u vodi morski psi, no tu je i ovo, Rebecca koja se tušira, ogledalce
zamagljeno parom, kupaonica koja miriši na sapun i na ono što Peter može nazvati jedino „čistoćom".
Peter otvara vrata tuša.
Rebecca je ponovno mlada. Stoji u kabini leđima okrenutim Peteru, kosa joj je kratka, leđa su joj snažna
i uspravna od plivanja, para je zakriva i na trenutak sve ima toliko nemogućeg smisla: Bettina ruka u
Peterovoj i Rodinov mladić koji čeka da ga stoljeća pokopaju i Rebecca ispod tuša, voda je s nje sprala
posljednjih dvadeset godina te je ona ponovno djevojka.
Iznenađeno se okrene.
To nije Rebecca. To je Mizzy. Mistake.
Tako je. Čvrste prsne pločice, kukovi u obliku slova „V", tamni grm pubičnih dlaka, ružičasto-smeđa
izbočina uda.
- Bog! - srdačno pozdravi Petera. Očito mu nije nimalo neugodno zbog toga što je gol pred
Peterom.
- Bog - odzdravlja Peter. - Oprosti.
Rebeccina je obitelj na neki način zemlja za sebe. Peter se u nju priženio kao da se priženio u običaje,
legende i povijest djevojke iz nekog malog, egzotičnog naroda. Narod obitelji Taylor može pokriti svoje
financijske izdatke, ali nije bogat, cijeni regionalnu kuhinju i zanatske proizvode, ne mari previše za
rasporede i vozne redove vlakova i zbijen je na obroncima planinskog lanca koji izgleda dovoljno
obeshrabrujuće da ih zaštiti od uljeza, prido- šlica i većine izuma i zamisli na koje nije sâm došao.
Mizzy bi u tom slučaju bio njihov mučenik, svetac zaštitnik čiji se blijedi lik staklena pogleda svake
godine pronosi ulicama na glavni trg.
Ipak, prije Mizzyja... Postojala je, i još uvijek postoji, velika, stara kuća s tavanskim prozorima koju sad
već nepovratno nagriza vlaga više od osamdeset vrućih i vlažnih ljeta u Richmondu. Tu je Cyrus
(profesor lingvistike, nizak, tih i samopouzdan muškarac s glavom nalik Ciceronovoj) i Beverly
(pedijatrica, britka i puna ironije, prkosno nemarna prema kućanskim poslovima). I tu su bile, još
uvijek su, tri krasne kćeri: Rosemary, Julianne i Rebecca, medu kojima je pet godina razlike. Rose je
bila ljepotica, ozbiljna, nije bila antipatična, ali ni pristupačna; nju je uvijek čekao neki stariji dečko s
autom. Julie je bila manje lijepa, ali ju je bilo lakše nasmijati, bila je za društvo, glasna i duhovita,
nagrađivana gimnastičarka, prirodno seksi. A onda je tu bila i Rebecca, rođena poznata zbog dviju
starijih sestara, niska i svjetloputa Rebecca, fakinka, najmanje lijepa, ali najinteligentnija, koja je od
osmog razreda imala istog povučenog dečka koji je svirao gitaru, čije djevojaštvo (za Petera) predstavlja
slika u godišnjaku na kojoj nosi krunu za proslavu mature, drži ruže i smije se (tko zna čemu, možda
apsurdnosti situacije), u svjetlucavoj haljinici, okružena dvjema pratiljama, princezama, koje se
nadmoćno smiješe aparatu, koje su u svojoj ljepoti malo prazne, nedojmljive, potomkinje onih snažnih
djevojaka pogodnih za udaju, koje Jane Austen nikada nisu previše zanimale.
A tada, kad je Rebecca bila pred maturom, kad je Julie bila na drugoj godini na Barnadu, a Rosie već
pomišljala na razvod, dogodio se Mistake.
Beverly je već nekoliko godina prije toga podvezala jajovode. Bilo joj je četrdeset pet godina, Cyrus je
već prešao pedesetu. Beverly je rekla: - Mora da se očajnički htio roditi. - Ovu su izjavu svi uzeli
ozbiljno. Bila je stručnjak za djecu, dječja liječnica, i nije bila sklona romantičnim predodžbama o
njima.
Peter je upoznao Mizzyja kada ga je Rebecca prvi put dovela u Richmond. Bio je napet zbog toga što će
upoznati njezinu obitelj i bilo mu je neugodno zbog onoga što ljudi smatraju nepriličnim — nije li malo
ljigavo da se student diplomskog studija vida sa studenticom dodiplomskog sa svojeg seminara, iako je
čekao kraj semestra? Rebeccin otac bio je profesor - je li Peter zaista mogao vjerovati Rebecci kada ga je
uvjeravala da njezinu ocu to ne smeta?
— Samo šuti — rekla mu je kada je avion sletio. - Prestani se brinuti. Odmah.
Imala je onu opijajuću sigurnost mlade djevojke. Imala je virdžinijski naglasak. Prestani se brinut.
Odma'. Mogla je biti bolničarka u ratu.
Obećao je da će pokušati.
Tada su sišli iz aviona, a tamo ih je čekala Julie, živahna i prijateljski nastrojena, slična kaubojki, čekala
ih je izvan aerodroma u starom obiteljskom volvu.
A onda su došli do kuće.
Slika koju mu je Rebecca pokazala pripremila je Petera za tu oronulu raskoš - s grozdovima glicinije i
dubokim, sjenovitim trijemom - no ne i za kuću kao takvu, za dotrajala čuda čitava bloka, redove
krasnih matronskih kuća, od kojih su neke bolje uščuvane od drugih, a nijedna nije nova ili renovirana
- to očito nije takva četvrt, Richmond vjerojatno nije takav grad.
- Bože - otelo se Peteru kad su se dovezli.
- Što? - upita Julie.
- Recimo samo da je život prekrasan.
Julie je Rebecci dobacila brz pogled. Znači, jedan od onih vrlo, vrlo pametnih.
U stvari, nije htio zvučati cinično niti posebno pametno. Dapače. Zaljubljivao se.
Prije nego što je vikend došao kraju, već je izgubio traga svemu što ga je očaralo. Cyrusova radna soba -
radna soba! - sa strašno udobnom foteljom za ljuljanje, u kojoj si mogao sjediti i čitati cijelu vječnost.
Beverlyjin pokušaj da zadivi Petera ispečenom pitom, pozdravljen ali neuspio (kasnije su je prozvali
„onom groznom ne- jestivom pitom"). Prozor na katu kroz koji su djevojke noću bježale, tri gospodske,
lijene mačke, police krcate knjigama, zastarjelim dru- štvenim igrama, školjkama s Floride i uokvirenim
fotografijama koje izgledaju kao da su nasumično slikane, blag miris lavande, plijesni i dima iz
dimnjaka, ljuljačka od šiblja na trijemu na kojoj je netko ostavio Daniela Derondu u mekom uvezu,
nabrekla od kiše.
I Mizzy, s nepune četiri godine.
Nikom se nije sviđala riječ „napredan". Bilo je nečeg zlosretnog u njoj. No Mizzy je s četiri godine sâm
naučio čitati. Pamtio je svaku izgovorenu riječ i odonda ju je zauvijek mogao upotrijebiti u rečenici, i to
uglavnom točno.
Kao dječak bio je ozbiljan i sumnjičav, sklon povremenim izljevima smijeha, ali predvidjeti ono što će
mu biti smiješno bilo je nemoguće. Bio je zgodan, dosta zgodan, s visokim blijedim čelom, vodenastim
očima i izraženim, tankim usnicama - tada se činilo da će odrasti u lijepog princa neke male države ili,
jednako vjerojatno, u Ludwiga Bavarskog, s čelom nalik kupoli, prošaranim venom, i očima prepunih
drhtava senzibiliteta.
Uz sklonosti koje izazivaju nelagodu gajio je (hvala Bogu) i djetinje interese i sklonosti. Volio je Pop
Rocks 21 i obožavao je plavu boju. Očaravao ga je Abraham Lincoln, koji je za Mizzyja bio predsjednik,
ali za kojeg je također uporno tvrdio da ima nadljudsku snagu i sposobnost stvoriti odrasla stabla na
jalovoj zemlji.
Te je noći u krevetu (Taylori su im naprosto priredili zajednički krevet) Peter rekao Rebecci: - Ovo je
tako nevjerojatno lijepo.
- Što?
- Sve ovo. Svatko i sve.
- To je samo moja luda obitelj i stara škripava kuća.
22 Američki radnik u rasadniku bilja koji je u 18. i 19. stoljeću uveo stablo jabuke na američki Srednj i zapad. (Nap. prev. )
- O. K., Charlie. Jednu priču.
- „Charlie"?
- Ne znam zašto sam te tako nazvala.
- Ajde, jednu priču.
Legla je na leđa, glavu je položila na ruke, vitka i nalik dječaku. Bili su u sobi koju su Taylori zvali
sobom za kramu, jer se, osim u Beverlyjinoj i Cyrusovoj sobi, samo u njoj nalazio bračni krevet. Nekoć
je bila gostinjska soba, ali Taylorovi su imali više krame nego gostiju, pa su je davno namijenili
stvarima, predmnijevajući da povremenog gosta uvijek mogu ondje smjestiti uz isprike. Na drugom
kraju sobe blijeda je virdžinijska mjesečina djelomično osvjetljavala prekrivenu šivaću mašinu, tri para
skija, hrpu kartonskih kutija na kojima piše „Božić" i zbirku predmeta Taylorovih koje će popraviti
kada budu imali vremena: nevjerojatan ružičasti radni stol bez ručica za ladice, hrpu starinskih
pokrivača, okrhnut gipsani kip sv. Franje, koji bi trebao stajati u vrtu, zidnu sabljarku (iz kojeg je to
svemira dospjelo, i zašto su to zadržali?) i na visokoj polici, poput ugasla mjeseca, globus koji će opet
zasvijetliti čim se netko sjeti kupiti posebnu žarulju za njega. Bilo je tu još toga, još mnogo toga, stvari
koje čekaju poput trupâ duša u čistilištu, u dubljem mraku iza slabašne zrake prozora.
Neki bi - mnogi - ovu sobu smatrali obeshrabrujućom, ustvari bi ih čitava kuća naživcirala, kao i životi
Taylorovih. Peter je bio opčinjen. Nalazio se u društvu ljudi koji su bili previše zaposleni (studentima,
pacijentima, knjigama) da bi održavali savršen red, ljudi koji su radije imali vrtne zabave i provodili
večeri igrajući društvene igre nego četkicom čistili fuge pločica (iako bi, istini za volju, fugama
Taylorovih dobro došlo malo pažnje). Ovdje je živio u suštoj suprotnosti sa svojim djetinjstvom, svim
ledenim noćima, večerama dovršenim u pola sedam, barem četiri sata prije nego bi itko normalan
mogao ići u krevet.
Evo Rebecce, leži pokraj njega. Rebecca koja je toliko prirodno nastanjivala ovu kuću, kao što i sirena
nastanjuje potopljeni brod s blagom.
- A Julie u četvrtom.
- Da. Jedne noći mama i tata su izišli, a ja sam bila vani s Joeom...
- Tvojim dečkom.
- Da. Posvađali smo se...
- Jeste li spavali zajedno?
Praveći se uvrijeđena, rekla je: - Bili smo zaljubljeni.
- Znači, jeste.
- Da. Od ljeta nakon prvog razreda.
-
U
re
du
-
re
če
on
a.
-
Da
vi
di
m
o..
.
Je
dn
e
no
ći,
bil
a
sa
m
u
dr
ug
o
m
sr
ed
nj
e..
.
- Jesi li razgovarala s prijateljicama prije nego što si spavala s dečkom?
- Naravno. Želiš li radije čuti o tome?
- Mm, ne. Vrati se na Julie.
- Okej. Julie je mislila da ima cijelu kuću za sebe. Nemam pojma oko čega smo se Joe i ja
posvađali, ali tada se činilo jako važnim. Otišla sam, mislila sam da smo stvarno prekinuli i da sam sa
šesnaest godina potratila najbolje godine života na tog kretena. Ušla sam u kuću i odmah sam čula taj
zvuk.
- Kakav zvuk?
- Nekakvo tupo udaranje. Dolazilo je iz zimskog vrta. Kao da netko lupa nogom o pod.
- Stvarno?
- Nisam bila glupa, znala sam kako seks zvuči i da sam mislila da je to zvuk seksa Julie i nekog
dečka u zimskom vrtu, pustila bih je na miru.
- Ali netko je tamo lupao nogom o pod.
- Nisam znala što je to. Nisam znala čak ni da je Julie kod kuće. Mislim da se nisam tako
posvađala s Joeom da bih se bojala. Ali bila sam bijesna. Mislila sam: „U redu, ako si nekakav luđak iz
ludnice, imaš sjekim i sjediš u mojoj kući i lupaš nogom o pod, nemaš pojma u što si se upustio."
- Odlučila si istražiti što je to.
- Jesam.
- I što si ustanovila?
- Nabasala sam na Julie s Beauom Baxterom, njezinim tadašnjim dečkom, i Beauovim najboljim
prijateljem, Tomom Reevesom.
- Što su radili?
- Seksali su se.
- Svi troje?
- Zapravo, više njih dvojica s Julie.
- Detalje.
- Diraš se?
- Možda.
- Ovo je tako perverzno.
- To je jedan od razloga zašto je tako seksi.
- Imam osjećaj da je izdajem.
- Zbog ovoga će mi se Julie sviđati, ako ti to išta znači.
- Ako je samo takneš...
- Joj daj, molim te. Samo mi reci što si vidjela kad si ušla u zimski vrt.
- Ovo je bila grješka.
- Okej. A kakvo je to bilo lupanje?
- Ha? Aha, Beau je lupao nogom o pod.
- Zašto?
- Ne znam. Lupao je. -A daj.
- Dobro. Zato jer ju je ševio. Odostraga. A valjda kad se uzbudi, lupa nogom o pod.
- Gdje je bio ovaj drugi?
- Pogodi.
- Julie mu je pušila. Zar ne?
- Ne ću više ništa reći.
- Što si ti napravila?
- Otišla sam.
- Želiš li izmisliti verziju u kojoj si ostala?
- Ni pod koju cijenu.
- To te uznemirilo?
- Da.
- Jer si vidjela svoju sestru u grupnom seksu.
- Ne samo to.
- Nego?
- Jer je sve izgledalo tako... ružno. Joe se ponio kao gad prema meni, a tamo je moja sestra
naprosto obrađivala dva kretena. ..
- Ne misliš da su oni obrađivali nju?
- Poslije smo o tome razgovarale.
- I?
- Rekla je da je ona to predložila.
-Jesi li joj povjerovala?
- Htjela sam joj povjerovati. Mislim, bila je maturantica, položila je državnu maturu i išla je na
Barnard. U mojim očima bila je junakinja.
-I zato...?
-Još uvijek ne vjerujem. Ona je bila najkompetitivnija osoba koju poznajem. Ustvari, pretpostavila sam
kako je vjerojatno to išlo. Čak je i glupi Beau Baxter mogao razumjeti da nakon nekoliko pića nije
mogla odbiti izazov. Znam da je nakon toga morala misliti kako je to bila njezina zamisao. Morala je
sama sebi reći da je imala kontrolu. Zbog čega mi je nekako bilo gore.
- Ti si bila dobra.
- Nisam.
- Bolja od Julie.
- Ne baš.
- Ne misliš to?
- Dva dana kasnije spavala sam s Beauom. Točnije, poševila sam Beaua dva dana nakon toga.
- Šališ se.
- Prišao mi je na zabavi da se ispriča, navodno mu je bilo neugodno, ali je ustvari bio tako
odvratno zadovoljan samim sobom.
- A ti si...
- Rekla sam mu da dode za mnom.
- Gdje si ga odvela?
- U vrt. Kuća je bila velika, često su imali zabave i imali su vrt.
- I...
- Rekla sam mu da me poševi. Tamo, na mokroj travi.
- Ma daj.
- Bio mi je pun kufer. Pun kufer mojeg kretenskog dečka, pun kufer droljaste sestre koja je
smatrala da mora pobijediti na svakom natjecanju i bio mi je pun kufer biti nevina sestrica koja bi
histerizirala kada bi vidjela da se drugi ševe u zimskom vrtu. Te noći još uvijek sam mislila da sam
zauvijek ostavila dečka, a k tome sam i popila gotovo pola litre jeftine votke i samo sam htjela zajahati
kurac tog glupana koji je ponizio moju sestru. Nije mi se sviđao, ali u tom trenutku željela sam ga
poševiti više nego išta drugo.
- Uh.
- Sviđa ti se to, ha?
- Što se nakon toga dogodilo?
- Uplašio se. Kao što sam i pretpostavljala. Govorio je um, hej, Rebecca, ne znam... Tako da sam ga
malo gurnula u prsa objema rukama i rekla sam mu da legne.
- Je I' je?
- Naravno da je. Nikada nije vidio snagu odlučne djevojke.
- Što je dalje bilo?
- Spustila sam mu hlače i podigla majicu. Nije mi bilo važno da bude gol. Spustila sam mu se na
kurac i pokazala mu točno što treba raditi prstom po klitorisu. Mislim da do tog trenutka nije znao što
je klitoris.
- Ti ovo izmišljaš.
- Istina. Izmišljam.
- Nemoguće.
- Možda izmišljam.
- Stvarno, stvarno?
- Je li važno?
- Naravno da je.
- Ali priča je seksi bez obzira na to je li istinita ili nije, zar ne?
- Valjda. Da.
- Muškarci su tako perverzni.
- U pravu si. Jesmo.
- U svakom slučaju, za danas je dosta priče. Dođi ovamo, Charlie.
- Ma, kakav to Charlie?
- Stvarno ne znam. Samo dođi ovamo.
- Kamo?
- Ovamo. Točno ovamo.
- Ovdje?
- Aha.
Večera je gotova, Mizzyju je namješten krevet u Beinoj staroj sobi (koja je uglavnom ostala ista kao i
kad ju je napustila, za kad se vrati kući, ako se vrati kući). Peter i Rebecca u svojoj sobi zovu Beu.
Odnosno, Rebecca zove Beu, predmnijevajući kako će Bea pristati razgovarati s Peterom, ma kako
kratko.
Peter čeka pokraj Rebecce na krevetu dok telefon zvoni u Bostonu. Oprosti mi što se nadam da nije kod
kuće, što želim samo ostaviti poruku.
- Bog, draga - kaže Rebecca.
- Aha. Da, dobro smo. Ethan je ovdje. Da, Mizzy. Znam, već ga godinama nisi vidjela. Što radiš?
- Da. Tako je. Valjda će ti bolje plaćati kad budeš bila tamo duže.
- Aha. Aha. Ma, nemoj paničariti, znaš da će ti tvoja opse- sivna majka udijeliti koji dolar ako ih
pristaneš uzeti.
Izgleda da se Bea na drugoj strani smije. Rebecca se u odgovoru smije.
Bea, ljubav mojeg prokletog života. Kako si se pretvorila u tužnu, usamljenu djevojku koja radi u
hotelskom baru u Bostonu, u crvenom sakou, miješajući martinije za turiste i sudionike konferencija?
Jesmo li prvu grješku počinili u maternici, je li ti bilo preteško podnijeti ime Beatrice? Zašto si napustila
faks zbog ovakva posla? Ako sam ja zbog toga kriv, žao mi je svim srcem. Svim onim što mi je preostalo
od srca. Volio sam te. Volim te. Nemam pojma kako ili kada sam sjebao. Da sam bolja osoba, vjerojatno
bih znao.
Rebecca upita, kako pristojnost nalaže: - Kako je Claire?
Claire je cimerica, tetovirana djevojka bez vidljiva posla.
- Žao mi je - nado veže se Rebecca. - Travanj je zaista najteži mjesec. Dat ću ti oca, okej?
Doda mu slušalicu. Što može nego prihvatiti?
- Bog, Bea - kaže.
- Bog.
Takva je s njim u zadnje vrijeme. Prešla je s otvorenog zamjeranja na mlako prijateljstvo, kao stjuardesa
koja razgovara s putnikom koji nešto treba. Sad je gore.
- Što ima?
- Ništa. Večeras sam kod kuće.
U grudima mu cvatu šiljci. Vidio je dušu te djevojke, vidio je njezinu tanašnu treperavu bit kada je bila
sasvim nova. Vidio ju je kako se grči od sreće pri prizoru snijega, susjedova smrdljivog Lhase Apsa, para
crvenih gumenih sandala. Tješio ju je pri nebrojenim ozljedama, razočaranjima, umrlim ljubimcima. To
što su sada znanci kojima je zajedno malo nelagodno pri čavrljanju, znači da je ovaj svijet previše čudan
i tajnovit, previše strašan za njegovo malo srce.
- I mi. No, mi smo već stariji ljudi.
Tišina. U redu.
- Volimo te - kaže Peter bespomoćno.
- Hvala. Bog.
Ona poklopi slušalicu. Peter i dalje drži telefon u ruci.
Rebecca kaže: - To je samo faza. Stvarno.
- Aha.
- Mora se odvojiti od tebe. Nemoj to shvaćati tako osobno.
- Počinjem se brinuti zbog nje. Mislim, stvarno brinuti.
- Znam. I ja malo.
- Što da radimo?
- Da je pustimo, mislim. Barem za sad. Da je zovemo svake nedjelje.
Rebecca nježno uzme telefon iz Peterove ruke i vrati ga na noćni ormarić.
- Izgleda da smo pomalo kuća za zbunjenu djecu, zar ne? - primijeti ona.
Ah.
Naglo mu pada na pamet - Rebecca više voli Mizzyja. Mizzy ima dovoljno razuma da bude neshvatljiv,
šarmantan, da se kaje i da (recimo to naglas) bude lijep. Rebecca i Peter dali su sve od sebe s Beom, ali
stigla je tako rano (i da, bilo je govora o pobačaju, je li mu Rebecca ikada oprostila što ju je nagovarao?).
Kao da je naslutila da je nisu sasvim htjeli, Bea je uvijek bila sklona ranjenoj samoći, povremenim
ispadima bijesa dok je bila djevojčica, koje su kasnije, za vrijeme njezine adolescencije zamijenili
zlovolja i otvorena srdžba, duge i žučne kritike svisoka o patnjama siromašnih i zločinima u Americi.
To je bilo tim čudnije jer su Peter i Rebecca donirali u dobrotvorne svrhe i slagali se sa svim Beinim
uvjerenjima, osim s najparanoičnijima, o sidi kao vladinu eksperimentu, o tajnim zatvorima u kojima bi
jednom i ona sama mogla nestati jer je tako glasna o urotama o kojima ne trebamo ništa znati.
Kako se to dogodilo? Kao da je u jednom trenutku bila dijete koje je ushićeno kričalo u njegovu
naručju, a u drugom se pretvorila u žilavu djevojku oštrih crta lica, s mačetom i pištoljem, koja je došla
iz svojeg sela kako bi Petera suočila s njegovim zločinima. Nisu ga lecnule patnje njezina naroda,
udebljao se na njihov trošak, naočale su mu pretenciozne, zaboravio je podignuti njezinu haljinu u
kemijskoj čistionici.
Kao da je propustio jedan korak. Bio je nevin i onda se odjednom zatekao u Kafkinoj zemlji, gdje su se
postavljala samo pitanja o težini njegovih zločina i šteti koju su oni izazvali.
Peter se okrene prema Rebecci, umalo nešto kaže, ali se predomisli. Umjesto toga poljubi je i namjesti
se za spavanje, znajući da će ona čitati, drago mu je, smiješno je i djetinje sretan što će ići spavati dok
njegova žena - njegova savršeno topla, sve udaljenija žena - ostavlja noćnu svjetiljku upaljenom i okreće
stranice.
POVIJEST UMJETNOSTI
Ponedjeljak je, nije još deset sati. Uta je već u galeriji - ne možeš je ondje preteći. - Jutro, Peter - zazove
odostraga, na onom svojem pretjeranom njemačkom naglasku. Judrro, Peder. U Sjedinjenim Državama
već je više od petnaest godina, ali naglasak joj je sve teži. Uta je član sve veće skupine prkosno
neasimiliranih imigranata. S jedne strane, prezire svoju domovinu (Srećo, prvo što ti pada na pamet jest
riječ „turobno"), ali, s druge strane, svake godine postaje sve većom Njemicom (sve većom
Neamerikankom).
Peter prođe cijelom galerijom - doviđenja, Vincenti. Radnici ih dolaze spakirati. Čak i nakon petnaest
godina neprekidnih izložbi postoji tanak osjećaj razočaranja, dašak poraza kad mora skinuti izloške.
Nije tu riječ o prodaji (iako Vincenti nisu u stvari prošli onako kako se nadao). Riječ je o spoznaji (i
drugi prodavači će to priznati, bar neki od njih, nakon nekoliko pića) da si s tom izložbom mogao
napredovati djelić centimetra. Estetika? Povijest umjetnosti? Ma. No ipak. A što s beskrajnim trudom
da pronađeš ravnotežu između osjećaja i ironije, ljepote i strogosti, i pritom otvoriš pukotinu u
supstanci svijeta kroz koju bi mogla zasjati istina za smrtnike?
Dobro. To su predmeti, vise na zidu. Na prodaju su. Također, dosta su lijepi na svoj način - platna i
skulpture zamotani u smeđi papir, svezani konopcem, a zatim uronjeni u parafin, što malo podsjeća na
Krista obavijenog mrtvačkim pokrovom, kojeg je napravio ljubazan i pomalo slab čovjek po imenu
Bock Vincent, koji je prije tri godine završio Sveučilište Bard, koji živi s mnogo starijom djevojkom u
Rhinebecku i koji može do odredene mjere razgovarati o umatanju i vezanju i njihovoj vezi sa svetim, o
tome kako umjetničko djelo koje zamislimo uvijek nadmašuje djelo koje možemo stvoriti. Stalno
naglašava da se ispod papira nalaze slike i predmeti, stvarni pokušaji, iako ih ne želi pokazati ili opisati,
a papir je predobro umočen u vosak da bi bilo što otkrio.
U svakom slučaju, danas sve ide dolje. Do četvrtka će sve biti novo.
Uta izlazi iz svojeg ureda sa šalicom kave u ruci. Gnijezdo kanirane kose, debele naočale Alain Mikli.
Neko je vrijeme, prije nekoliko godina, medu njima dvoma vladala mogućnošću nabijena atmosfera,
kad se Rebecci žarko sviđao jedan fotograf iz Los Angelesa. Tad je bilo vrijeme, ako ikad može biti
vrijeme za to, da i Peter omasti brk - čini se kako je Rebecca to i htjela. Bilo je jasno kako je Uta voljna,
i činilo se kako bi radije željela da to bude neobvezna avantura (grozne li riječi), točka na sav zajednički
rad, zajednička putovanja, cijele tjedne u onom poluerotičnom, nedorečenom području fizičke
bliskosti. Ona bi, bez sumnje, bila seksi, dominantna i odana, uvrijedila bi je pretpostavka da želi nešto
više (Snači, ti mizliš da ze žene ševe zamo da fide što zauzvrat mogu to- biti?). Ali ipak. Možda je Peter
mislio da sve jasno vidi: sofisticirani veimarski cinizam, sladunjavi i umorni cinizam, ali ipak - cigarete,
kave i zadirkivanje, sve to gorko, duhovito, nihilističko njem- stvo. Jer Uta je Njemica, do kosti
Njemica, zbog čega je vjerojatno i napustila Njemačku i tvrdi da se u nju nikada ne će vratiti.
O, vi useljenici i vizionari, što se ovdje nadate pronaći, što se nadate postati?
Nekoliko mjeseci nakon toga Rebecca više nije bila opčarana fotografom, i, koliko Peter zna, nikada se
nije dogodilo ništa više od jednog poljupca pokraj noćnog bazena u Hollywood Hillsu. Iako mu se na
trenutke čini da su došli tako blizu seksa, fatalno blizu, on i Uta i dalje zajedno rade, kako je bilo i prije,
manje-više kao i prije jer je, budući da to nisu proveli do kraja, napetost popustila, čime je zauvijek
nestala svaka okrjepljujuća mogućnost za njih. Sada su počeli zajedno starjeti kao stari drugovi.
- Zvala je Carole Potter - kaže ona.
- Već?
- Srećo, Carole Potter diže se ujutro i ide hraniti jebene piliće.
Tako je. Carole Potter, nasljednica bogatstva stvorenog prodajom kuhinjskih aparata, živi na farmi u
Connecticutu. Bez brige: to je farma u stilu Marije Antoanete, s vrtovima začinskog bilja i egzotičnim
kokošima koje koštaju kao rasni psi. No ipak, mora se priznati - ona se o svemu brine. Uklanja kokošji
izmet, skuplja jaja. Kad je Peter prošle godine bio kod nje na večeri, pokazala mu je tek sneseno jaje,
nevjerojatno, dirljivo blijede pla- vozelene boje, zaprljano ostatcima perja, na strani koju mu je
pokazivala zamrljano crvenosmedom krvlju. Carole je rekla: ovako izgledaju prije nego što ih očistimo. A
Peter je rekao (ili, vjerojatnije, pomislio): volio bih pronaći umjetnika koji može napraviti nešto
ovakvo.
U mislima mu se stvara popis.
•••
I tako teče dan.
Trideset sedam novih e-mailova. Odgovori na njih petnaest, ostale ostavi za kasnije.
Još telefonskih poziva.
Dolaze Tyler i njegova ekipa, počinju pakirati Vincente. Uta se bavi time. Peter se na brzinu pozdravlja
i sakriva u uredu.
- Victoria, opet Peter, samo da ti javim da Vincenti izlaze, možeš odmah donijeti svoje radove.
Novi e-mail, od Glena Howarda. Njegov atelje posjetili su ljudi koji rade Bijenale, očito je da je njegova
zvijezda u usponu, možda Peter želi ponovno razmisliti o tome što mu daje samo stražnju prostoriju u
rujnu.
Glene, ovi s Bijenala posjećuju stotine umjetnika, a čak i ako te odaberu, iznenadio bi se koliko je to
nevažno. Pogledaj popis Bijenala od prije deset godina. Ne ćeš prepoznati ni jedno jedino ime.
Razmisli kako ćeš to sročiti. Može čekati do poslije ručka.
- Peteru, Bette je. Zvala sam Ruperta, čeka tvoj poziv.
Daje mu broj.
- Što bih ja bez tebe - kaže on.
- Ma, nije vrijedno spomena.
U glasu joj se čuje umor - je li njezina konačna analiza pokazala da je Peter samo još jedan šupak?
Zajebi to. Vjerojatno može prodati jednog Groffa odmah, a to umjetnici trebaju od trgovaca, zar ne?
Trebaju ih da im prodaju radove. Groff je na nezgodnoj točki - nije još dovoljno slavan da traži visoke
cijene, a izrada njegovih radova jako je skupa.
Zovi Ruperta Groffa. Dobij njegovu govornu poštu. - Bog, ovdje Groff, znate što trebate činiti.
- Ruperte, ovdje Peter Harris. Prijatelj Bette Rice. Rado bih porazgovarao s tobom kad budeš
imao malo vremena.
Ostavi broj.
Nazovi radi ručka, za sebe, Utu, Tylera i ekipu. Uta radi nešto drugo - Peteru Harrisu, Vrlo Dobru Sefu,
ne smeta da nazove sam. Za njega, Cezarova salata s piletinom na žaru ili smo- tuljak od dimljene
puretine? Salata. Dolazi ljeto, treba srezati ugljikohidrate. (S koliko godina prestaneš brinuti o takvim
stvarima?) A onda, opet ima onaj čudan osjećaj u želucu (rak?). Smo- tuljak od puretine.
Sedamnaest novih e-mailova otkad je zadnji put pogledao. Jedan je od Victorije - ona će učiniti sve kako
bi izbjegla razgovor. PETERU, RADIM JOŠ PAR ZAVRŠNIH POTEZA DONIJET ĆU RADOVE
SUTRA NAJKASNIJE U11, PUSE V
TO JE SUPER, VIC, VIDIMO SE SUTRA U l1, SVAKAKO MI RECI AKO MOGU BILO ŠTO UČINITI.
Bobby dolazi u podne ošišati ga. - Bog, ljepotane. - Bobby koketira s Peterom isto kao i Peter sa svojim
sredovječnim klijen- ticama, a i vjerojatno iz istih razloga. Ipak, Bobby je dobar, i hoće dolaziti
ponedjeljkom, kada su svi saloni, kao i galerije, zatvoreni.
Zajedno ulaze u kupaonicu i Bobby prione na posao. Bobby drži monologe, Peter se tu i tamo ubaci.
Upoznao je jednog Argentinca, malo starijeg od sebe ali slatkog kao bombon (izgleda da Bobby nikad
nije upoznao muškarca koji nije sladak kao bombon), želi odvesti Bobbyja u Buenos Aires na tjedan
dana, ali Bobby nije siguran, mislim, bio sam već tamo, zar ne, Peteru? Mislim, čine se dragi, ali onda
odeš negdje daleko s njima i oni sve plaćaju i očekuju, no, nema veze što očekuju (to je njihova
tradicija, da Bobby implicira mračne seksualne činove, ali nikad ne ulazi u detalje), i, iskreno, no, znaš
mene...
Ima toga još. Uvijek ima toga još (kako to Bobbyju uspijeva, kako mu nikad ne ponestane tema?), i
Peter se počinje gubiti u svojim mislima (hoće li ga Groff nazvati, je li izgubio Bettino poštovanje?). A
onda:
- Peter, dragi, jesi li razmišljao da se riješiš ovih sijedih?
Ha?
- To je samo ideja. Kol'ko je tebi, četrdeset pet?
- Četrdeset četiri.
- Možemo to postupno. Svaki tjedan malo. Mislim, ne bi se jednom pojavio sasvim bez sijedih.
Ljudi uopće ne bi primijetili.
U Peterovu trbuhu otvara se nešto poput vrata zamke.
- Ja sam nekako mislio da je to... uglađeno.
Ne govori Bobbyju da je mislio da je to... seksi.
- Uglađeno je kad imaš šezdeset godina. Ovako bi izgledao deset godina mlađe.
Petera obuzima iznenađujući kovitlac osjećaja. Stvarno izgleda tako staro? Je li jadno htjeti izgledati
mlade? Ne bi mogao, stvarno, bi li mogao čak i da hoće? Ljudi bi primijetili, ma kako postupno bilo, on
bi bio čovjek koji boji svoju kosu i nikada ga više nitko ne bi uzimao za ozbiljno, iako bi ga Bobby
možda mogao riješiti malo sijedih, na primjer pola, i ljudi stvarno ne bi primijetili, samo bi mislili da
izgleda vitalnije i, u redu, malo manje staro.
Jebi se, Bobby. Zašto si to spomenuo?
- Mislim da ne - kaže.
- Razmisli, okej ?
- Hoću.
Bobby završi i stavi u džep gotovinu. Peter ga otprati do ulaza, prođu Tylera i ekipu koji se, izgleda, ne
žure pretjerano da skinu Vincente. Carl, obrijane glave, jedan od Tylerovih pomoćnika, pogleda Petera
- je li moguće da misli da Peter ševi Bobbyja? U redu, neka misli.
Na pločniku Bobby poljubi zrak pokraj Peterova lica, hop- sne na svijetloplavu vespu i otprducka.
Bobby je nalik djevojkama u komedijama iz četrdesetih, zgodnim, pohlepnim i proračunatim, dovoljno
mladim da se pouzdaju u velika iznenađenja koja ih tek čekaju, koje brine jedino hoće li ili neće otići s
nekim zavodnikom u Argentinu. Eno ga, pun života i besramno trivijalan, ide u susret sljedećoj
avanturi.
Peter se vraća unutra. Opet je na redu posao.
Još desetak e-mailova. Pročitaj ih kasnije. Sada odgovori Glenu Howardu.
BOG, GLEN, ODLIČNO ZA OVE S BIJENALA! NADAM SE DA ĆE BITI DOVOLJNO PAMETNI DA
TE UZMU. ŽAO MI JE, PREDNJA DVORANA REZERVIRANA
JE CIJELU JESEN, ALI OBEĆAVAM DA ĆU TI NAPRAVITI ODLIČNU IZLOŽBU I DOVESTI
HRPETINU LJUDI DA JE VIDE. POZDRAV, P.
Rupert Groff zove.
- Bog, Peteru Harrise. Što ima? - Zvuči šokantno mlad.
- Znaš da se Bette povlači?
- Znam. Baš zeznuto.
- Jako mi se sviđaju tvoji radovi.
- Hvala.
- Mogu li te odvesti na večeru ovih dana?
- Možeš.
- Kakav ti je raspored?
- Ovaj tjedan je sjeban. Možda negdje sljedeću srijedu.
- Može. Ali čuj. Imam jako dobru klijenticu koja bi mogla odmah kupiti jedan rad, a ima zabavu
za neke druge ljude koji kupuju mnogo umjetnina. Ako te zanima, mogao bih to riješiti kao savjetnik.
To ne bi značilo da sam tvoj novi prodavatelj, ne bi bilo nikakvih obveza, ne ću se ljutiti ako odabereš
nekog drugog. Ali poprilično sam siguran da bih mogao prodati jedan tvoj rad, a to bi vjerojatno moglo
voditi do novih prodaja.
- To zvuči dobro.
- Evo što ja mislim. Možemo na tu večeru sljedeću srijedu, ali zašto ja ne bih došao u tvoj atelje
prije toga i onda možemo porazgovarati o tome što bi odgovaralo mojoj klijentici.
- Trenutačno nemam mnogo radova koje bih ti mogao pokazati.
- Što imaš?
- Nekoliko novih bronci. I nekakve terakote s kojima prtljam, ali zapravo još nisu gotove.
- Rado bih vidio nove bronce.
- O. K. Hoćeš doći sutra popodne?
- Može. U koliko?
- Oko četiri?
- Može četiri.
- Ja sam u Bushwicku.
Daje mu adresu. Peter je zapiše.
- Vidimo se onda sutra u četiri.
- Vidimo se.
Tri nova e-maila. Jedan od Glena.
PETERU, DRAGI, NEMA TAJNI MEDU ČASNIM LJUDIMA, DOBIO SAM PONUDU OD DRUGOG
MJESTA KOJU NAJRADIJE NE BIH PRIMIO JER TI SI MOJ ALI JAKO IM SE SVIĐAJU MOJI
RADOVI I SAD S BIJENALEM, ZNAŠ, KAO DA MI SE DOBRE STVARI POČINJU DOGAĐATI ŠTO
NE MOGU BAŠ VJEROVATI JER ZNAŠ, PROBLEMI SA SAMOPOUZDANJEM I TO © U SVAKOM
SLUČAJU VOLIM TE I JEL BI MOGLI ZAJEDNO RUČATI, ŠTO KAŽEŠ, MUŠKI PRIJATELJU? PUSE
Hm. Znači, Peter je netko koga mlad, polunepoznat umjetnik misli da može pritiskati.
Nemoj paničariti, ni malo. Glen je dobar slikar koji je vjerojatno privukao pažnju (uz pretpostavku da
ne blefira) galerije u Williamsburgu i zaista nije jak kandidat za Bijenale - navodno ovoga puta kustosi
rade gotovo isključivo skulpture, instalacije i filmove.
BOG GLEN, JA JESAM TVOJ MUŠKI PRIJATELJ, APSOLUTNO RUČAJMO I RAZGOVARAJMO O
TVOJOJ BLISTAVOJ BUDUĆNOSTI. OVAJ TJEDAN POSTAVLJAM IZLOŽBU, ŠTO KAŽEŠ NEGDJE
SLJEDEĆI? TVOJ P.
U redu, Glene. Hajdemo vidjeti hoće li te dobar ručak i uvjeravanje o mojoj cjeloživotnoj odanosti
umiriti. Ako ne, idi s Bogom. Ili...
Ako stvarno pridobiješ Groffa...
Realno govoreći, otvaranje sezone s Groffom u prednjoj dvorani bilo bi zaista nešto. Za rujan je u
časopisu Art in America pred- viden članak o njemu, a barem je upola toliko vjerojatno da će Newton iz
MoMA-e kupiti jedno djelo - jer Groff je baš za MoMA-u, supstancijalan i smrtno ozbiljan.
Peter osjeća u kostima - postao je uzbuđen zbog Groffa. Da, istina, ima razloga da se preispita
monumentalnost, vrijednost (u doslovnom smislu); ta čitava ideja o povratku umjetnosti kao blagu,
onom što je inkrustirano i udarano čekićem, prekrasne izrade, namijenjeno palačama i katedralama.
Međutim, to djelo zaista je perverzno - tvoja teta Mildred mogla bi reći s određene daljine, gle kako je
to krasno, ali kad pogleda bliže, vidjet će urezana imena svakog afričkog radnika koji je poginuo u
rudniku dijamanata (Groff je sigurno izmislio bar neke, sigurno ne vode preciznu arhivu); vidjet će
Unabomberov23dnevnik, obdukcijska izvješća o samoubojstvima u zatvorima i savršeno prikazanu
23 Ted Kaczynski (r. 1942.), američki terorist koji je ubijao šaljući bombe poštom. (Nap. prev.)
fetišističku pornografiju, homoseksualnu kao i heteroseksualnu; a sve to uredno posloženo, kao
hijeroglifi. Prešutno namijenjeno tomu da bude iskopano za deset tisuća godina.
A osim toga, nismo li već malo umorni od umjetnosti napravljene od užeta i alufolije, koja se, usput
budi rečeno, prodaje za sulude svote? Nismo li se zatekli u kraljevstvu gdje se smeće de facto tretira kao
blago?
Ako se dočepa Groffa...
Bi li ispao šupak da promijeni datum Lahktijeve izložbe? Ili da ga pita da ode u stražnju dvoranu? Peter
bi mogao osloboditi stražnju dvoranu ako potakne Glena da primi ponudu od toga novajlije u
Williamsburgu, Mislim, Glene, na jebenoj si prijelomnoj točki, trebao bi biti s nekim prodornijim od
mene...
Ispao bi šupak. A i pročulo bi se.
A pročulo bi se...
Da je Peter Harris čovjek koji mijenja tok stvari. Peter Harris može izabrati mladu zvijezdu iz ugasla
posla Bette Rice i dati joj, kako će se najvjerojatnije ispostaviti, jednu od spektakularnijih izložbi ove
jeseni. Da, to bi pokvarilo Peterov ugled medu nekim umjetnicima. Nekim umjetnicima. Drugi,
ambiciozniji (medu kojima je svakako Groff), bili bi impresionirani. Ako si popularan, ako imaš
potencijala, Peter te odmah može lansirati medu zvijezde.
Onaj čudan osjećaj u želucu ne prestaje. Koji su simptomi raka želuca? Postoji li uopće rak želuca? U
redu, idemo korak po korak. Trenutačno, sve što imaš od Groffa jest posjet ateljeu i zakazan ručak.
Još e'mailova. Još govorne pošte.
A zatim, ono čega se dugo bojao, zvuk nezgode u galeriji. Nešto se stropoštalo, treska, Tylerovo „A u
pičku materinu".
Peter dotrči. Nasred galerije stoje Tyler, Uta i Tylerovi pomoćnici, Branch i Carl. Na podu je žrtva:
jedna umotana slika, dijagonalno rasparana, rez dug petnaest-dvadeset centimetara.
- Koji kurac? - upita Peter.
Sve što Tyler ima ponuditi jest: - Ne mogu vjerovati.
Uta, Branch i Carl stoje kao žalobnici oko platna. Peter dode do njega, čučne da prouči štetu. To je baš
razrez, dug dvadesetak centimetara, od kuta platna prema središtu. Kirurški je precizan.
- Kako se ovo dogodilo? - upita Peter.
- Ispala mi je iz ruke — odgovara Tyler. Nije mu pretjerano žao. Čak bi se svađao - zašto se
prokletinja uopće tako poderala?
- Imao je skalpel u džepu - nadoveže se Uta. Ne miješa se. Iako je savršeno sposobna za
pravednički bijes kad je potrebno, ovakve su stvari Peterov posao. Već razmišlja o uvjetima naknade
štete od osiguranja.
- Skidao si izložbu sa skalpelom u džepu?
- Nisam mislio. Samo sam ga na sekundu stavio u džep i zaboravio sam na njega.
- Da — kaže Peter, i sam iznenađen mirnoćom u svojem glasu. Na trenutak mu se učini da to
može poništiti, jer je bilo toliko jasno da će se dogoditi. Bette Rice zaista ima rak u završnom stadiju, a
Tyler je hodao uokolo sa skalpelom u džepu jer Peter odbija cijeniti njegove asamblaže i kolaže. To je
Peterova krivica, mogao je znati da će se to dogoditi. Ne, to je Rexova krivica. Rex i njegova prokleta
procesija mladih genija koji su uvijek vitki, tetovirani mladići i koji nikad nisu zapravo geniji, iako Rex
to uporno tvrdi i uporno ih „mentorira", i to uništava njegovu karijeru, zbog toga ga nitko ne shvaća
ozbiljno.
- To je jedna od onih koje se nisu prodavale - primijeti Uta.
Peter kimne. Naravno, tim bolje. Ali, nema ničeg dobrog u
tome da se pročuje da se radovi uništavaju u Peterovoj galeriji.
- Prijatelju, stvarno mi je žao - kaže Tyler.
Peter ponovno kimne. Vikanje ne će pomoći. A i ne može odmah dati Tyleru otkaz. Postav se mora
danas skinuti.
- Vrati se na posao - Peter tiho kaže. - I probaj ne stavljati više ništa oštro u džepove.
Ubit će tog jebenog Rexa. Pohotna stara pederčina.
- Stavimo ovu iza - predloži Uta.
No Peter nije sasvim spreman napustiti leš. Pažljivo, vrlo, vrlo pažljivo gurne prst ispod papira
umočena u vosak i podigne ga.
Može vidjeti samo trokut zgrušane boje. Kružni nanosi oker boje obasuti točkama crne.
Pažljivo prstom odigne još jedan djelić papira od platna.
- Peteru — oglasi se Uta.
Nemoguće je sigurno znati, ali Peteru se učini da vidi tipičnu, nespretno naslikanu apstrakciju.
Studentski rad.
To se nalazi ispod zapečaćena, netaknuta omota? To je zamotana relikvija?
Peteru se želudac okrene. Koji kurac? Hoće li... da, hoće...
Želudac mu se digne. Dok uspije ustati, usta su mu već puna bljuvotine, ali ipak stiže do WC-a, gdje je
izbaci u školjku i zatim ostane stajati, podrigujući, dok mu se želudac nanovo i nanovo diže.
Uta stoji iza njega. - Dragi - kaže.
- Sve je u redu. Ne moraš ovo gledati.
- Odjebi, jednom ću ti mijenjati pelene. Nije to najgora stvar na svijetu. Znaš da smo osigurani.
Peter je još nagnut nad WC školjkom. Je li gotovo? Teško je reći.
- Nije stvar u jebenoj slici. Ne znam, već se neko vrijeme loše osjećam. Možda je puretina bila
malo stara.
- Idi kući.
- Nikako ne mogu.
- Vrati se onda kasnije ako budeš htio. Idi sad kući, makar i na sat vremena. Ja ću ove idiote
držati na oku.
- Možda sat vremena.
- Svakako sat vremena.
U redu. Začudo, neugodno mu je proći pokraj Tylera i njegovih pomoćnika - na djelu je nekakav
nejasan osjećaj poraza. Ovu su rundu dobili mladi i destruktivni; stari je postao osjetljiv, vidio je klanje
i pao na vlastiti mač.
Na uglu Desete avenije i Dvadeset četvrte ulice uzima taksi. U glavi mu zuji, ali je gotovo (molim te,
Bože, da je gotovo) s mučninom. Kako bi grozno bilo povratiti na stražnjem sjedalu taksija Zoltana
Kravchenka. Naravno, Zoltan bi bio bijesan, izbacio bi Petera i brže-bolje išao počistiti nered. Ne smije
ti biti zlo u javnosti, ne u New Yorku. Mučnina te čini siromašnim, ma kako dobro bio odjeven.
Peter stigne do kuće, daje Zoltanu veliku napojnicu, jer nije povraćao u njegovu taksiju, a mogao je.
Otvara vrata zgrade, ulazi u dizalo. U svem ovom ima nekakve nerealnosti obojene mučninom. Gotovo
nikada nije bolestan i nikada nije kod kuće ponedjeljkom u dva sata. Sad kad se uspinje dizalom - sad
kad je ušao u onaj kratki interludij lebdećeg ništavila - ispunjen je osjećajem djetinjeg oslobođenja od
obveza, starim osjećajem koji si imao kad su ti zbog bolesti bili obustavljeni svi treninzi i obveze.
Kad uđe u stan, osjeti... što? Nečiju prisutnost? Neki sitni poremećaj u atmosferi koja inače vlada...
To je Mizzy, spava na kauču. Opet nema majicu, nosi samo kratke hlače i brončani privjesak na kožnoj
vezici oko vrata. Dok se odmara, lice mu ima izraz mladosti koji se ne vidi kad je budan, kad su njegove
izmučene, ljubopitljive oči otvorene. Dok spava, neobično nalikuje bareljefu na sarkofagu
srednjovjekovnog vojnika - čak su mu i ruke prekrižene na prsima. Poput srednjovjekovnog bareljefa
ima izraz nečeg što Peter može nazvati jedino oličenjem mladosti, ostavlja dojam mladog junaka koji za
života vjerojatno nije bio tako lijep, a sasvim moguće ni tako velik junak, a sasvim sigurno je u bitki u
kojoj je poginuo od njega ostala krvava kaša. No nakon toga - poslije smrti - neki mu je neznani
zanatlija podario besprijekorne crte lica i udahnuo savršen san pod oslikanim očima svetaca i mučenika,
dok naraštaji privremeno živih ljudi, jedan za drugim, pale svijeće za svoje mrtve.
Peter klekne pokraj kauča kako bi bolje promotrio Mizzyjevo lice. Tek nakon što je kleknuo shvaća da
je to čudna kretnja - pokajnička, smjerna. A kako će je objasniti Mizzyju ako se probudi? No, Mizzyjev
dah tiho, pravilno zviždi - taj neometani san mladosti. Peter ostaje tako još jedan trenutak. Sad je jasno.
Mizzy je utjelovljenje Rebecce: mlade Rebecce, pametne djevojke čista lica koja je došla na Peterov
seminar na Columbiji prije svih onih godina i činila se... poznatom, na neki neizreciv način. To nije bila
ljubav na prvi pogled, to je bilo prepoznavanje na prvi pogled. Do sada nije bilo toliko jasno koliko
Mizzy nalikuje na nju, jer se Rebecca promijenila - Peter vidi koliko. Ona više nije prostodu- šna (kao
što se, naravno, moglo i očekivati), nije više onako nedefinirana, što je karakteristika koja kod ljudi
nestaje najkasnije sredinom dvadesetih.
Peter osjeća žestok poriv da dotakne lice tog dječaka. Samo da ga dotakne.
Ček, ček. Što je sad to?
U redu, u obitelji teče homoseksualni DNK i Peter je zajedno sa svojim prijateljem Rickom drkao u
srednjoj i da, može uvidjeti ljepotu muškaraca, bilo je nekih trenutaka (tinejdžer u bazenu u South
Beachu, mladi konobar Talijan u Babbou), ali ništa se nije dogodilo, a on se, koliko mu je poznato, nije
suzdržavao. Muškarci su super (barem neki), ali nisu seksi.
Ipak, želi dotaknuti Mizzyjevo lice. To nije stvar erotike, ne erotike kao takve. Želi dodirnuti to
uspavano savršenstvo koje ne će, koje ne može trajati, ali je sada ovdje, na njegovu kauču. Samo da ga
dodirne, onako kao što vjernici žele dodirnuti svečevu halju.
Naravno, ne će to učiniti. Dok stoji, koljena mu kvrcnu. Hvala Bogu, Mizzy se ne budi. Peter odlazi u
sobu, navlači zastor, ne pali svjetlo. Skida se i liježe na krevet. Na vlastito iznenađenje gotovo isti čas
tone u dubok, mračan san, gdje sanja o muškarcima u oklopima kako na snijegu stoje u stavu mirno.
BRATOUBOJSTVO
Peter je samo jednom pokušao ubiti svojeg brata, što je za bratske standarde malo. Bilo mu je sedam
godina, što znači da je Matthewu bilo deset.
Većina dečkića nalikuje djevojčicama; Matthew... Ono što je Matthew bio nije se vidjelo dok nije
postao stariji. Kad je imao deset godina, mogao je (loše) pjevati ama baš svaku pjesmu Cata Stevensa.
Silom je htio nositi šareni kućni ogrtač, koji je neprestano nosio kod kuće. Katkada je imao britanski
naglasak. Bio je to dječak nježna lica, koji je hodao prostorijama beživotne kuće od bež opeke u
Milwaukeeju, odjeven u zeleni kućni ogrtač s cvjetnim motivima koji mu je dopirao do gležnjeva,
dječak koji je nježno, čeznutljivo pjevao „Morning Has Broken" ili „Wild World", bez sumnje zato da ga
čuju.
Njihovi roditelji - luterani, republikanci, članovi različitih klubova - nisu mučili Matthewa, možda zato
jer su pretpostavljali da će ga svijet dovoljno mučiti, ili možda zato što nisu bili spremni odreći se ideje
da je njihov stariji sin čudo od djeteta koje ima nasumične, premda neobične interese koji će se s
vremenom učvrstiti u značajnu i unosnu karijeru. Njihova majka bila je pristala, krupna žena izražene
vilice, čistokrvna Šveđanka, čiji je najveći strah bio da će je netko prevariti i čije je najdublje uvjerenje
bilo da to svatko pokušava. Njihov otac, pristao ali pomalo bezizražajan, nekako nedorečena izgleda, s
nešto finske krvi, nikad se nije potpuno prilagodio tom što je imao sreću oženiti se za njihovu majku i u
svojem je braku živio poput osiromašena rođaka u gostinjskoj sobi. Možda njihova majka nije htjela da
je prijevarom odvoje od dva zdrava, nezahtjevna wisconsinska sina i da se njihov otac naprosto s tim
složio. Bilo kako bilo, nisu kudili Matthewa. Nisu se bunili kad je počeo nositi ženske gaćice u školu
niti kad je objavio da želi trenirati umjetničko klizanje.
Stoga je Peteru bilo prepušteno da ga muči.
Peter nije imao ni usredotočenost ni ambicije istinskog sadista. Nije ni mrzio Matthewa, barem ne u
doslovnom smislu. Međutim, većinu svojih prvih godina proveo je u gotovo neprestanu stanju
pravdanja. Roditelji su ga voljeli, ali nije mogao sa šest godina na- glas čitati iz Sabrane poezije Ogdena
Nasha njihovih roditelja, niti je, kad mu je bilo sedam godina, napisao i režirao predstavu Čovjek na
rubu u kojoj su, uz njega u glavnoj ulozi, glumila djeca iz susjedstva, a zbog koje je njihova majka
plakala od smijeha. Od samog početka Matthew je upijao molekule ekscentričnosti i talenta koje su
zalutale u kuću i obitavale u njezinim udaljenim kutcima. Matthewa nije bilo samo u tamnom
namještaju, satovima koji su kucali i zbirci antiknih kasica-prasica od lijevana željeza koje je njihova
majka skupljala još prije no što je upoznala njihova oca.
No Petera je najviše razbješnjivala Matthewova nevina i nesmetana naklonost prema njemu. Matthew
kao da je Petera smatrao nekakvim ljubimcem kojeg se može trenirati, ali je inače ograničen. Psa možeš
naučiti sjesti, da nešto donese i ostane na mjestu; bilo bi besmisleno učiti ga igrati šah. Kad su Peteru
bile otprilike dvije godine, Matthew mu je radio kostime i vodio ga uokolo u njima. Peter se toga ne
sjeća, ali postoje fotografije: mali Peter u kostimu pčele, sa zaštitnim naočalama i antenama; u togi
skrojenoj od jastučnice dok mu bršljanov vijenac zaklanja pogled. Kad je Peter bio malo stariji (toga se
mutno sjeća), Matthew je za njega smislio alter ego: slugu Gilesa koji je, unatoč svojem skromnom
podrijetlu, nakanio uspjeti u životu marljivošću, što je najčešće podrazumijevalo čišćenje njegove i
Matthewove sobe, pomaganje majci u kući i obavljanje poslića za Matthewa.
Peteru je bilo najstrašnije to što mu se sviđalo biti Giles. Volio je ispunjavati umjerena očekivanja.
Ispunjavao je naložene zadatke s usiljeno ozbiljnim zadovoljstvom i čak je vjerovao da će zaista i uspjeti
(u čemu?) ako vedro i bez pogovora bude slušao. Zapravo, iako se ne može sasvim sjetiti, moguće je da
je sluga Giles čak bio njegova ideja.
Tek je s otprilike sedam godina počeo shvaćati da je najniži član kućanstva i da je to oduvijek i bio. Bio
je netko u koga se možeš pouzdati, ni po čem poseban; dovoljno dobar dečko.
Pokušaj ubojstva dogodio se neočekivano, jednog vedrog, hladnog ožujskog dana. Peter je čučao na
popločanom dijelu dvorišta, koje je bilo posmedilo od zime, bio je sićušan lik u crvenoj kariranoj jakni
pod ledenoplavim nebom. Imao je očev odvijač koji je bez dopuštenja uzeo iz garaže kako bi nesmetano
mogao raditi na daru za majčin rođendan: kućici za ptice kupljenoj u dijelovima. Bio je pun nade, ali se
ipak brinuo. Sumnjao je da majka ne želi kućicu za ptice (nikada nije izrazila interes za ptice), ali bio je
s ocem u prodavaonici „sam svoj majstor" i vidio kutiju na kojoj je bila savršena kućica sa zabatima na
svijetlotirkiznom polju, okružena ushićenim kardinalima, modrorepkama i zebama. Peteru je to
izgledalo kao nebeska nagrada i pala mu je na pamet ideja — točnije, ponijela ga je — da majci može
prenijeti ovaj tračak savršenstva i da će se oboje nekako promijeniti, da će on postati dječak koji može
pogađati njezine tajne želje, a ona netko tko žarko želi ono što on može ponuditi. Peterov se otac namr-
štio nad time što je kućica namijenjena za slaganje djeci starijoj od deset godina i, prije nego što je
pristao kupiti je, od Petera je dobio obećanje da će je njih dvojica sagraditi zajedno.
Peter je to obećanje prekršio čim je ostao sam u kući. Trebao je izraditi nešto čudesno, vlastitom rukom.
Majka bi pustila suzu radosnicu, a otac bi kimao, mudro i nježno - da, naš mladi sin neobično je
napredan za svoje godine.
Naravno, kad je kućicu za ptice izvadio iz kutije, ispostavilo se da je od sumorne smeđe šperploče. Došla
je s potrebnim brojem srebrnih vijaka, jednom stranicom uputa na svijetlozelenom papiru i - nekako
najviše obeshrabrujućim od svega - malim paketom ptičjeg sjemenja umotanog u celofan.
Dok je čučao nad dijelovima koje je položio na kamene ploče, Peter se trudio zadržati optimizam.
Obojit će je u sjajne boje. Mogao bi je ukrasiti slikama ptica. Ipak, u tom trenutku ti dijelovi - dva
zabata i različiti pravokutnici koji su trebali biti zidovi, pod i krov - bili su toliko nepomični i toliko su
malo obećavali da je shvatio kako se bori s porivom da ode u kuću i malo pridrijema. Svijetla, keksasta
smeđa boja šperploče kao da je bila boja same malodušnosti.
No, nije mu bilo druge nego baciti se na posao. Peter je spojio zabat s jednim zidom, umetnuo vijak u
rupu i okrenuo ga.
- Što radiš? - Dolazilo je odozgo, od iza, s jedva zamjetnom primjesom oksfordskog naglaska.
Nije moguće. Nikoga nije bilo kod kuće.
Peter je, ne odvrativši pogled od kućice, rekao: - Što ti radiš ovdje?
- Gospoda Fletcher je bolesna. Što radiš?
- Iznenađenje.
Svrnuo je pogled na Matthewa. Matthewovo lice bilo je rumeno od hladnoće, što mu je davalo anđeoski
sjaj. Oko vrata nosio je zavezan svijetlozeleni šal.
- To je dar za mamu? - pitao je.
- Ne znam. - Peteru je pažnja ponovno bila na dijelovima kućice za ptice.
Matthew se nagnuo tik do Petera. - Gle - rekao je - to je kućica.
To je kućica. Tri nedužne riječi. Ali kad ih je Matthew izgovorio, točno pogodivši melodiju, oko Petera
se spustio nekakav vihor, vrtlog gorčine koji mu je oduzeo dah. Bio je zarobljen, pričvršćen na te
hladne ploče i na taj jadni mali pothvat; za njega nije bilo šanse, nije bilo nade, za njega koji je volio biti
sluga, koji je bio bez dara, koji je zadovoljno obavljao najbeznačajnije poslove. Matthew ga je ulovio u
izradi kućice, a sada je zauvijek ponižen, on je glupava trica i uvijek će to ostati.
Kasnije će se toga radije sjećati kao bijesnog, nepromišljenog, jedva svjesnog čina, ali u stvari je došao u
stanje usijane jasnoće, u kojem je shvatio da u tom trenutku ne može biti tamo, da ne može podnijeti
što ga Matthew gleda i govori „Gle, to je kućica", ali nije imao kamo pobjeći, stoga je trebao uzeti
odvijač i probušiti rupu u zraku oko Matthewa u kojoj će Matthew nestati. Peter se okrenuo i skočio s
odvijačem u ruci. Dohvatio je Matthewa po sljepoočnici, dva centimetra iznad lijevog oka. Do kraja
života bit će zahvalan što svojeg brata nije oslijepio, nego mu samo ostavio ožiljak.
Iako se nikada više nije ponovilo ništa tako dramatično kao što je napad odvijačem, to je jedva
primjetno ali trajno promijenilo Petero vu reputaciju u kući. Počeli su ga doživljavati opasnim, možda i
nestabilnim, što je s jedne strane bilo frustrirajuće, a s druge poboljšanje. Ako ništa drugo, svima je
pokazao da je loš ljubimac. Igru sluge Gilesa prestali su igrati bez ijedne riječi.
Nakon toga Matthew i on sljedećih nekoliko godina živjeli su zajedno kao navodno pitoma lisica i
paun. Matthew je uglavnom bio oprezno pristojan prema Peteru. Peter je uglavnom igrao na svoju
novu prednost. Do toga trenutka nije mu sinulo da jedan jedini čin nerazumna nasilja - s odvijačem, što
je nešto što bi svatko mogao počiniti - može u njegovu bratu, u svakom, izazvati trajno
strahopoštovanje i zamjeranje. Peter je malo-pomalo postao prijateljski nastrojenim sedmogodišnjim
generalom, na veselo prijeteći, gotovo udvoran način, kao da je ljubaznost privremeni ustupak surovu i
prijetvornu svijetu.
Tri su godine prošle u vladavini Petera Strašnog.
Matthew je imao petnaest godina.
Visok, vilinski lik koji žustrim koracima prolazi pokraj pročelja od opeke i kamena u Milwaukeeju, s
knjigama na prsima. Većinu vremena neobjašnjivo optimističan, iako je od djetinjstva do adolescencije
bio dovoljno pametan da postane ironičan. Lokalni glupani rugali su mu se, ali ne onako predano ni
otrovno kao što bi se moglo očekivati. Peter je uvijek vjerovao da Matthew ima u sebi nešto bezgrješno.
Iako u njemu nije bilo ničeg svetačkog, namjere su mu sigurno bile nedužne kao i u nižih svetaca.
Matthew je bio toliko vjeran sebi, toliko udubljen u svoje interese (s petnaest godina: filmovi, romani
Charlesa Dickensa, klizanje i akustična gitara), toliko bezazlen, tako srdačno nezainteresiran za sve
osim za dvije djevojke koje su mu bile jedini prijatelji da, iako su ga s vremena na vrijeme zadirkivali, a
jednom ga je i išamarala skupina sedmaša koja je htjela stvoriti reputaciju, nikada nije bio predmetom
dugih kampanja za uništenje koje su neki dječaci pokretali protiv šačice istinskih nesretnika. Matthewa
je svakako manje-više štitilo i tijelo klizača, jer je impliciralo snagu koja bi mogla izazvati nered
(premda ne bi imao pojma kako nekog udariti) i njegovo prijateljstvo s Joannom Hurst, poznatom
ljepoticom. Bilo to proračunato ili spontano, od petog razreda bio je prijatelj i povjerenik moćne,
željene djevojke i tako je uspio, po očito nedostatnu sudu okoline, proći kao sportaš (klizanje, no ipak) i
kao nečiji dečko (bez tragova seksa medu njima, no ipak). Ako je Matthew bio možda najženstvenija
osoba u Milwaukeeju, sve više resilo ga je nešto što Peter može zvati samo rano manifestiranom
veličinom. Peterova prijetnja, koja se nije stigla razmahati i koju nisu pratili daljnji napadi, tada se već
staložila u, kako su to smatrali, mrzovoljnost, što je njegova majka još umanjivala zovući ga Zajedalom
kad god je bio lošeg raspoloženja. Dobio je prištiće, kosa mu je postala masna i na vlastito iznenađenje
zatekao se u malom boj-bandu nezadovoljnika štreberski odanih rocku i Zvjezdanim stazama, koje nisu
ni obožavali ni ismijavali nego su ih naprosto puštali na miru. Matthew se pak isticao. Čak je bio
glamurozan. Bio je pametan, nesklon raspravama, nikad bezobrazan ili drzak, a čak su ga i najstroži i
najnasilniji dečki smatrali zabavnim. Na neki način postao je školskom maskotom. Dok je lutao
mladenaštvom, odnosio se prema ostalim članovima obitelji, uključujući i Petera, s dobrohotnim, iako
katkada umornim, stručnim strpljenjem, poput plemenitaškog djeteta koje su poslali da živi s običnim
pukom dok ne bude spremno preuzeti svoj pravi položaj. Kako je odrastao u sebe, u njegovoj se blizini
čovjek počinjao osjećati kao krastavi patuljak dobra srca ili dobar stari jazavac.
Kad je medu njima objavljeno nestabilno primirje, kad Peter više nije bio opasan, on i Matthew počeli
su noću voditi bratske razgovore. Njihove diskusije bile su o najrazličitijim temama, ali neobično
dosljedne. Nekoliko desetljeća kasnije, Peter može skrpati metarazgovor, sačinjen od komadića stotina
takvih.
- Mislim da je mami pun kufer - kaže Matthew.
- Čega?
- Svega. Života.
To je relativno moguće. Njihova majka može biti naprasita i nagla, gotovo se uvijek nalazi u početnom
stadiju očajanja, ali Peteru se uvijek činilo da joj nije „pun kufer" života, nego stotina sitnica: nemara
njezinih sinova prema kućanskim poslovima, lažljivog i nesposobnog poštara, poreza, vladâ, svih
njezinih prijatelja, cijene gotovo svega.
- Zašto to misliš?
Matthew uzdahne. Patentirao je dug, tih, ljušteći uzdah; podsjećao je na zvuk svirale.
- Zaglavila je ovdje - kaže. -Da...
Ali, zar nismo svi zaglavili ovdje?
- Još uvijek je lijepa. Ovdje nema ničega za nju. Ona je poput Madame Bovary.
- Stvarno?
U to vrijeme Peter nije imao pojma tko je Madame Bovary, ali ju je zamislio kao zloglasni lik koji je
pretkazao veliku propast. Vjerojatno ju je pobrkao s Madame Defarge.
- Možeš joj nešto reći za frizuru? Mene ne će slušati.
- Ne. Ne mogu s mamom razgovarati o frizuri.
- Kako ide s Emily?
- Kako što ide?
- Daj.
- Ne sviđa mi se Emily.
- Zašto ne? - upita Matthew. - Zgodna je.
- Nije moj tip.
- Premlad si da imaš tip. Sviđaš se Emily.
- Ne sviđam joj se.
- A bilo bi loše da joj se sviđaš? Moraš prestati podcjenjivati svoj šarm.
- Šuti.
- Mogu ti odati tajnu o djevojkama?
- Ne.
- One vole kad si dobar prema njima. Iznenadio bi se koliko daleko možeš doći s mnogo djevojaka
ako im samo priđeš i kažeš: „Super si mi, lijepa si". Jer sve se one boje da nisu.
- Da, kao da ti to znaš.
- Imam svoje izvore.
- Da. Znači, rekla ti je Joanna?
- Aha. Rekla mi je.
Joanna Hurst. Svjetlo sjevernog neba.
Teško je zamisliti nevjerojatniji objekt. Vitka je, elegantna i dirljivo skromna; ima dugu riđu kosu koju s
vremena na vrijeme miče s očiju. Kad sluša druge, spusti glavu, kao da zna da njezina ljepota - široko
razmaknute oči i puna donja usna, njezin baršunast sjaj - mora malo ustuknuti tako da netko drugi
uopće dobije šansu. Nedavno je počela hodati s popularnim maturantom, sportašem, tako uspješnim na
svakom polju da ne mora biti okrutan prema drugima, a njihova je veza slavljena kao što bi bile zaruke
prije- stolonasljednika i mlade princeze suparničke zemlje. Joanna bi Peteru bila nedostižna sve i da
nije bila tri godine starija i zauzeta.
Ali opet. Ali ipak. Ona je Matthewova najbolja prijateljica, sigurno bi, kada bi imala priliku, u Peteru
mogla vidjeti nešto od onog što vidi u Matthewu. Sigurno joj je njezin dečko (smiješnog imena Benton)
bar malo nezanimljiv, malo predvidljiv, jedan od onih praznih, mišićavih lokalnih junaka koji nikad ne
pobijede u filmovima; koji uvijek izgube od nekog običnijeg ali pametnijeg, nekog s dubljom dušom,
nekog kao... pa... Peter.
— Jesi li zaljubljen u Joannu? - upita Matthewa.
— Nisam.
— Misliš da je ona zaljubljena u Bentona?
— Nije sigurna. Sto znači da nije.
Na vrhu Peterova jezika stoji nemoguće, neizrecivo pitanje. Misliš li da bi možda... Ima li kojim slučajem
mala šansa da...
Ne može. „Ne" bi bilo nepodnošljivo. S dvanaest godina zna da se najvažnija prilika nikad ne će ukazati
njemu; da je on jedan od onih koji uzimaju ono što su ratnici i pljačkaši ostavili.
Ne otvara tu temu. Sljedeće tri godine zadovoljava ga biti kod kuće, sređen, onih relativno malobrojnih
puta kada dolazi Joanna (Matthew i on već su odavno shvatili da njihovi prijatelji nikad ne žele
provoditi dulje vrijeme u njihovoj kući - nikada nema ništa za jesti, a njihova majka smatra da će ih
okrasti ako ih se pusti same). Peter će reći Emily Dawson da je lijepa, nakon čega će uslijediti drkanje
pod tribinama tijekom nogometne utakmice, nakon čega nikad više ne će razgovarati s njime. Tu i tamo
Peter će sam sebe zateći kako se u Matthewovu društvu ponaša zavodljivo i muževno, u nadi da će to
Matthew prenijeti Joanni: Znaš, moj je brat postao nekako zgodan.
No kako mjeseci prolaze, a Matthew ne spominje Peterovu novopronadenu muževnost, Peter seže za
dramatičnijim mjerama. Počinje sa sjedećim stavom (dugo vježbanim, s kaubojski prebačenim
laktovima preko naslona kauča i stolica, širom rastvorenim nogama s malo povijenim koljenima, kao da
je u svakom trenutku spreman skočiti u akciju) i s gutanjem riječi malo mucavim baritonom, koji iz
dubine ošita izvlači najbolje što može. Kada uvidi da nema uspjeha, Peter pojača kampanju. Zanemari
svoju sramežljivost i skida se u gaćice čim se nade sam u sobi s Matthewom (Znaš, moj brat ima stvarno
utegnuto tijelo); počinje pjevati, vrlo tiho i kao nesvjesno, omiljene Matthewove pjesme Cata Stevensa
(Znaš, moj je brat poprilično dubok i ima super glus); i naposljetku, kako mu se približavao trinaesti
rodendan, počeo je gledati Matthewa duboko u oči kada bi razgovarali, iskazujući kako je najbolje znao
svoju sposobnost za nježnost i trezvenu analitičnost u vlastitim očima, osjećaj za duboku, znatiželjnu
pažnju (Znaš, moj je brat stvarno suosjećajan, vrlo je nježan).
Razmišljajući o prošlosti, Peter ne može shvatiti kako i zašto mu nikad nije palo na pamet da će
Matthew smatrati kako je to smiješno upucavanje namijenjeno njemu. Kasnije će zbog te svoje
usredotočenosti na jednu stvar biti dobar u poslu i očajan u pokeru i šahu. S nepunih trinaest,
odjednom će jedne zimske noći shvatiti da u najboljem slučaju sve to izvođenje nije uopće ni došlo do
Joanne, a da je u najgorem slučaju preneseno u katastrofalnu obliku (Znaš, mislim da se moj brat pali na
mene).
Jedne noći te veljače (veljače u Milwaukeeju, kad noć pada netom nakon tri poslije podne, a prozore
bombardiraju tvrde loptice tuče koje bi isto tako mogle biti i čestice smrznuta kisika), dok Peter i
Matthew leže jedan pokraj drugog u spojenim krevetima, razgovarajući kao i obično prije nego
Matthew ugasi svjetlo; dok Matthew nešto trtlja o dečku Bentonu, Peter će se dignuti iz kreveta (samo
u gaćicama i, kao ustupak hladnoći, vunenim čarapama), sjesti na rub Matthewova kreveta s dubokim,
slušačkim izrazom lica.
Matthew govori: - ... on je okej, mislim ljubazan je i sve to, ali ne trebaš biti doktor za romantiku da
znaš da djevojci ne ćeš za rođendan pokloniti karte za hokejsku utakmicu...
Zaustavi se i iznenađeno pogleda Petera, kao da se Peter čarolijom pojavio na njegovu krevetu. Ta je
gesta toliko neočekivana da Matthewu treba nekoliko sekundi da je shvati.
Obrati se Peterovu meku izrazu lica koji govori „reci mi sve". Upita: - Si u redu?
- Jesam.
- Što se događa?
- Ništa. Slušam te.
- Petey...
- Peter.
- Peter. Sad ću se dovesti u nezgodan položaj, u redu?
- U redu.
Dovesti u nezgodan položaj i... REĆI TI DA JE JOANNA HURST ZALJUBLJENA U TEBE.
- Imaš li u zadnje vrijeme... neke osjećaje zbog kojih ti je neugodno? - upita Matthew.
- Em, da, mislim.
Oprosti, Bentone, trebao si joj kupiti bolji dar.
- U redu je. Razumijem.
- Da?
- Mislim da da. Želiš o tome razgovarati?
- Mislim da ne mogu.
- I to razumijem. Hej, braća smo. DNK, što ćeš?
- Aha.
Mala tišina. Peter se pribere.
Uspije procijediti: - Znači, i ti je voliš.
Još jedna tišina, ova je strašna. Smrznute čestice zraka udaraju o staklo prozora kao da ih baca neki div.
Peter razumije. Ne sasvim, ali razumije. Od početka mu je jasno i od toga mu se okreće želudac, da je
počinjena grješka, da su otvorena pogrješna vrata. Matthew ga gleda istim onim izrazom mekih očiju
koji je Peter vježbao posljednjih mjeseci. Izgleda da ga Peter uopće nije izmislio - samo ga je pokupio od
Matthewa. DNK, što ćeš?
Peter se... što? Zaljubi?... u Matthewa na plaži u Michiganu, mjesec dana prije Matthe wo va šesnaestog
rodendana.
Na godišnjem su obiteljskom odmoru, tjedan dana u mirisnu bungalovu s borovim daskama na otoku
Mackinac. Matthew je sada već prestar da uživa u tim putovanjima, što će i Peter uskoro postati.
Bungalov više nije spremište poznatih čuda (kreveti su još uvijek omotani mrežama protiv komaraca,
sve su društvene igre još uvijek ovdje! ), nego dosadno i zamorno progonstvo, čitav tjedan majčine tihe
srdžbe zbog toga što se ne zabavljaju te oče- vih upornih pokušaja da smisli zabavu; pauci u kupaonici i
hladni valići koji zapljuskuju šljunčanu plažu.
No, ovog je ljeta - divna li čuda - Joanni dozvoljeno da dode za vikend.
Razmišljajući o prošlosti, nema objašnjenja za ovo kršenje tradicije Harrisovih. Sve dok Matthew nije
maturirao, Harrisovi su bili gotovo svetački privrženi onome što su zvali „obiteljskim vremenom" -
sakrosanktnim razdobljima četveročlane izolacije na kojima se insistiralo tim više što je postajalo jasnije
da nitko u njima ne uživa. Nijedan Peterov ili Matthewov prijatelj nikada nije bio pozvan na večeru ili
spavanje, pa je tako Joannina prisutnost na čak tri dana godišnjeg odmora na Mackinacu bila prava
zagonetka. Sada, kad je odrastao, Peter pretpostavlja da su se njihovi roditelji sa zakašnjenjem počeli
bojati Matthewovih pravih sklonosti i u zadnji tren poželjeli su postati, ili barem glumiti roditelje čiji bi
zgodan, popularan stariji sin mogao dovesti neku djevojku u nevolju ako ga ne bi pomno nadgledali, a
mogli bi ga pomno nadgledati samo ako je, naravno, djevojka zaista i prisutna. Peter je načuo telefonski
razgovor njihove i Joannine majke, u kojem je njihova majka uvjeravala drugu da će strogo pratiti
Matthewova i Joannina kretanja i da će Joanna spavati u sobi do njezine.
Jesu li te žene stvarno mogle misliti da su mjere opreza potrebne?
I zašto, zapravo, nikoga nije brinulo Peterovo ponašanje? On je bio taj koji je, bez pitanja ili oklijevanja,
prislanjao oko na procjep vrata kad je Joanna bila u kupaonici, koji je njuškao svaki kupaći kostim i
ručnik koji se sušio i koji bi se, da je imao hrabrosti (što očito nije), ušuljao u djevičansku, zaklonjenu
sobu pokraj sobe svojih roditelja i riskirao sve - Joannino vrištanje, sram njegovih roditelja - samo da je
na trenutak pogleda dok spava, djelomično pokrivenu plahtom sivom od mjesečine.
To je bio slučaj zamjene identiteta. To je bio još jedan od, kako se čini, bezbroj misterija.
Što se Peterova uzbuđenja tiče, o njemu se ima premalo i previše reći. Dvaput je povraćao od nervoze,
jednom prije nego što se njih petero uputilo za Mackinac i još jednom (kradomice, nadao se) u muškom
zahodu jedne benzinske crpke na putu. Kad su došli u bungalov, osjetio je kako mu se nutrina grči, ali
nije povraćao kad je Joanna, obavijena svojim mirisom i ostalim svojim ljudskim emanacijama, stajala u
dotad poznatu dnevnom boravku s čvorastim borovim daskama, koji je učinila dubokim i vječnim: i
kamin potamnio od čađi, i kauč s ulegnutim naslonom, pakosno neudobne fotelje od ratana, i
neizbrisivo inherentno, dugotrajno nekorištenje tijekom zime, mirise biljne vlage i dašak naftalina i
nečeg što Peter nikada prije nije namirisao i što odonda ne će na- mirisati, divlji smrad nalik smradu za
koji pretpostavlja da obitava u rakunovu krznu.
- Ovo je tako slatko - kaže Joanna. Peter se i dan-danas, nekoliko desetljeća kasnije, kune da je tu
otužnu smeđu prostoriju obojila blagim, mirisnim, roskastim sjajem.
Da, masturbirao je pet-šest puta dnevno. Da, ne samo da je njušio gaćice bikinija koje je ovjesila o
ogradu da se suše (nisu bile baš intenzivna mirisa, jezerska voda i nešto čisto, nejasno i mrvicu metalno,
poput željezne ograde za zimskog dana), nego ih je, s gadljivim nemarom alkoholičara pozvana na
večeru, stavljao na glavu. Da, osjećao je da se pojavljuju pukotine života svud oko njega i da, u
određenim trenutcima priželjkivao je da Joanna ode jer nije bio siguran da može podnijeti svoje duboko
saznanje, koje je nijekao svakim svojim atomom, da nikada ne će imati više od nje nego što sada ima, da
jest i da će uvijek biti dječak s gaćicama bikinija rastegnutim na glavi, i da su ovi dani Joanne, ma kako
opijajući bili, ujedno i početak cjeloživotnog, urođenog razočaranja. Neki je bog smatrao za shodno
dovesti ga tik do onoga što je podrazumijevao pod srećom (Joanna koja pristojno, ali s pravim apetitom
- nije brljavila - zagriza u cheeseburger; Joanna sjedi na stubama trijema u odrezanim trapericama i
bijeloj majici bez rukava, lakira nokte na nogama u ružičasto; Joanna se smije, poput smrtnika, na staru
epizodu serije I love Lucy na prastarom crno-bijelom televizoru) da mu pokaže ono što će uvijek htjeti,
a nikada ne će dobiti.
U Joannu će biti zaljubljen cijelog života, iako će joj, kako vrijeme bude protjecalo, dati veću vrijednost,
nadomještavat će je i mijenjati, do te mjere da, mnogo godina kasnije, kada bude prekopavao po
Matthewovim stvarima u Milwaukeeju i pronašao njegov stari godišnjak, isprva ne će na slici
prepoznati Joannu kao maturanticu - nježnu, običnu ljepoticu sa Srednjeg zapada, obla lica, s lijepim,
punim usnama, ali malo uskim očima, sa sjajnom i bujnom kosom, koja joj pada preko lica tako da joj
gotovo sasvim zaklanja čelo i desno oko, stil vremena koji je srećom već desetljećima zastario. To nije
Gospa od Jezera, ma ni blizu, i na trenutak Peter zaista pomisli da se Joannina fotografija pomiješala s
nečijom drugom, s fotografijom neke jedre, pouzdane djevojke iz Milwaukeeja koja će se udati za (kao
uostalom i Joanna) zgodnog glupaka kojeg će upoznati na lokalnom faksu, roditi troje djece jedno za
drugim i relativno tiho i sretno živjeti u onome što će se kasnije zvati planirano naselje.
Na samrtnoj postelji živo će se sjećati sljedeće epizode (odnosno, konkretnije, na onom dijelu kolnika
na koji će se srušiti kad mu srce bude implodiralo), epizode koja se odvila jednog lijenog nedjeljnog
poslijepodneva.
On, Matthew i Joanna otišli su na plažu — a kamo bi drugdje otišli? - i Peter sjedi na grubom pijesku
dok Matthew i Joanna besciljno lutaju jezerskim plićacima, razgovarajući tiho, ali izgleda o nečem
važnom. Joanna utjelovljuje žudnju oblim guzovima pokrivenim gaćicama bikinija boje dinje u obliku
slova „V". Matthew je sav napet i mišićav od klizanja; tamnoplava kosa pada mu gotovo do sredine
vrata. Njih dvoje stoji u plavocrnoj vodi, leđima okrenuti Peteru, gledaju u mliječno nejasan horizont, i
Petera, dok promatra s pijeska, obuzima more osjećaja, potpuno neočekivanih, osjećaja koji se počinju
nadimati u utrobi i svijetliti njegovim čitavim tijelom, omamljujući i ošamućujući. Nije to požuda, ne
samo požuda, iako ima i nje. To je čisto, potresno i pomalo zastrašujuće poimanje onoga pod čime će
kasnije podrazumijevati ljepotu, iako riječ „ljepota" nije dovoljna. To je žareći osjećaj božanske
prisutnosti, neizreciva savršenstva svega što postoji sada i svega što će postojati u budućnosti, a
utjelovili su ga Joanna i njegov brat (i njegov je brat, bez sumnje, dio toga), stojeći do gležnjeva u
jezerskoj vodi pod blijedosivim nebom iz kojeg će uskoro početi rominjati kiša. Vrijeme je izdajnik. Iz
Joanne i Matthewa, jezera i neba, širi se sjećanje na kupaći kostim koji Joanna upravo sada nosi, na
miris balzamaste jele koji je trenutačno u Peterovu nosu; na bespomoćan trud njihova oca i predatorsku
pažnju njihove majke i kako će oni zajedno ostarjeti i izblijedjeti (on ogorčen, ona smekšana, oslobo-
dena, jer je sve manje toga što može izgubiti); na Emily kako ga iz- drkava ispod tribina i njegovo
koketiranje s prepredenom, crveno- kosom Carol koja će biti njegova djevojka do mature; na školski sat
osvijetljen poput punog mjeseca u sumrak, na klimu koja miriši na puder u ljekarni Hendrix i na još
mnogo, mnogo, mnogo toga. Matthew i Joanna ušli su u jezero Michigan toga tromog nedjeljnog
poslijepodneva i dozvali beskrajan, začuđujući svijet. U sljedećem trenutku oboje će se okrenuti, doći
do plaže i sjesti pokraj Petera. Joanna će zavezati svoju kosu baršunastom gumicom, a Matthew će
proučavati žulj na lijevoj nozi. Sve će ponovno sjesti na svoje mjesto, samo će Peter nježno staviti ruku
na stražnju stranu Matthewova vrata, a Matthew će pustiti nogu sa žuljem i stisnuti Peterovo desno
koljeno, kao da razumije (kao da je moguće da nije razumio) kako je Peter imao viziju. Peter nikad ne
će sasvim shvatiti zašto mu se tog običnog trenutka svijet odlučio nakratko otkriti, ali će to povezivati s
Matthewom i Joannom, začaranim parom, mitskim, savršenim, vječnim i čistim poput Dantea i
Beatrice.
Peter leži u zamračenoj sobi već više od pola sata, što je nakon dvosatnog sna neodgovorno. Treba se
vratiti u galeriju. No, kao da je upao u neko stanje poluparalize, nešto kao Snjeguljica, stanje drjemljive
jave, kao da čeka na... poljubac prave ljubavi ne će ovdje baš puno pomoći, je 1' da?
Može čuti Mizzyja u dnevnom boravku.
Nije glup. Zna da je Mizzy na neki način njegov uskrsnuli brat.
No, zanimljivo je da samo saznanje ne mijenja bogzna što. To je naučio tijekom godina psihoanalize. U
redu. Možeš se ponašati zapovjednički jer si nesiguran, a nesiguran si jer su tvoji roditelji više voljeli
starijeg brata. Voliš ženu iz mnogo razloga, između ostalog i zbog sličnosti (koju u sebi preuveličavaš) s
nedostižnom djevojkom iz tvoje mladosti, koja je više voljela tvojeg starijeg brata, a ti je (jebi se) voliš
malčice manje sad kad više nije ta djevojka. Privlači te (seksualno?) njezin mlađi brat jer te s jedne
strane podsjeća na Matthewa, a s druge, omogućuje da prvi put u životu budeš Matthew.
Sve su to korisne informacije. A što sada s njima?
Ležeći na krevetu, Peter ustanovi da razmišlja o Danu Weissmanu, kojeg je vidio samo jednom, u
Matthewovoj bolničkoj sobi (Matthewovo je tijelo prevezeno na pokop u Milwaukee, Dan nije bio na
sprovodu, Peter se nikad nije mogao prisiliti da upita roditelje jesu li ga pozvali). Dan, koji je umro
malo više od godine dana nakon Matthewa. Dan, koji je, što se Petera tiče, cijeli svoj život posvetio
onim dvadeset minuta u ,,Sv. Vincentu" 1985. godine, kad je pomogao Peteru da se oprosti.
S druge strane zida Peter čuje kako Mizzy ulazi u kuhinju. Vjerojatno ne zna da je Peter tamo. Kako bi i
mogao? Ima nečeg slatkog u tome da drugi ne znaju da si prisutan i, još bolje, u skrivanju bez osjećaja
krivnje. Ako ga otkrije, naprosto može Mizzyju reći istinu. Nije mu bilo dobro, vratio se prileći.
Mizzy se vrati u dnevni boravak. Zidovi nisu nosivi, nego tanki. Peter može čuti gotovo sve. To je,
između ostalog, izluđivalo Beu koja je kad su se doselili ovamo imala jedanaest godina. Sto im je bilo na
pameti kad su mislili da će tako blizak suživot s roditeljima biti dobra zamisao za jednu adolescenticu?
No, dobro. Stan je bio toliko povoljan da bi bilo suludo propustiti ga. I, istina, u to vrijeme nisu imali
novaca da dograde deblje zidove.
Kratka tišina - Mizzy je vjerojatno sjeo na kauč. A zatim naposljetku njegov glas. Nazvao je nekog s
mobitela.
Peter, naravno, ne bi trebao slušati. Trebao bi odmah ustati i dati Mizzyju do znanja da je ovdje.
Međutim, izazov je prevelik. A u vremenu mobilnih telefona svi su razgovori javni, zar ne? Osim toga,
Peter se uvijek može praviti da je spavao.
Mizzyjev je glas jedva čujan.
- Bog. Ovdje Ethan.
- Da, nešto nešto.
- Neko vrijeme, nisam siguran. Da.
- Tipa, samo gram? Nisam sad tako nešto.
- OK. Super.
- Ulica Mercer. Nešto nešto. I Broomova.
- Super. Vidimo se uskoro.
U redu. Ponovno se drogira.
Što sad, Polonije24?
Nakon toga Peteru se smuči od onog što je učinio — što je sad on točno? Kako ga jedino Mizzy, od svih
muškaraca, može toliko uzbuditi? Je li moguće biti gay samo prema jednom muškarcu?
Sto ne valja s njim? Je li cijeli njegov jebeni život laž?
Ipak, Petera još više iznenađuje kako sada prema Mizzyju gaji tako nježne osjećaje, kako se osjeća tako
neobično zaštitnički. Možda nam, na kraju krajeva, srce ne slamaju vrline drugih, nego osjećaj gotovo
nepodnošljivo ganutljive sličnosti kad ih vidimo onakvima kakvi zaista i jesu, tužni, pohlepni i glupi.
Potrebne su i vrline - nekakve vrline - ali Emma Bovary, Ana Karenjina ili Raskoljnikov nisu nam dragi
zato što su dobri. Dragi su nam jer nisu dostojni divljenja, jer su oni mi i jer su im veliki pisci to
oprostili.
Mizzy je proveo poslijepodne u šminkerskom stanu svoje sestre, drogirajući se i drkajući. I da, to se
Peteru više sviđa od bilo koje odluke da sjedi u planinskom vrtu i gleda u stijene. Sad može početi
voljeti Mizzyja, sad kad više ne osjeća potrebu štititi ga ili mu se diviti.
Kad se Rebecca vratila kući (sad je prošlo jedanaest), nastala je malo neugodna stanka, jer se Peter
trebao pretvarati da je satima duboko spavao, zbog čega je morao simulirati bolest mnogo težu od one
koju zapravo ima, što je značilo samo zdjelicu juhe za večeru i ništa alkohola. (Usput, je li to njegovo
pijenje postalo problem, kako se to zna?) Mizzy je očito bio doveden u prilično neugodnu situaciju, a
tko i ne bi bio da odjednom sazna da je netko sve vrijeme bio u stanu, čak i da ovaj nije kupio drogu i
masturbirao... Stoga je Peter, po vlastitu mišljenju uvjerljivo, odigrao čovjeka kojeg je trbušni virus tako
satrao da je pao u komu, pometen, poput crkotine, a kad ga je Rebecca uskrsnula, bio je poput duha
Hamletova oca, klimava pojava koja će se svaki čas ugasiti, sigurno je majoneza u smotuljku od
tunjevine bila pokvarena, da, reći će Uti da ih sutra ujutro nazove, a sada juhica za bolesnika i zatim
natrag u krevet u, ono, pola devet, gdje će i dalje glumiti jadnika (usput budi rečeno, osjeća se gotovo
sasvim dobro, stvarna crijevna epizoda povratila se u uobičajeno stanje blage mučnine) gledajući stare
epizode Izgubljenih. Pri izlasku iz sobe na brzinu je dobro promotrio Mizzyja, koji ne izgleda sasvim
umiren, koji sjedi za stolom s čašom vina i izgleda tako mlad, kriv i... kakav?... tragičan, tragičan onako
kako to mogu biti samo mladi mučenici (kako će Peter uopće reći Rebecci da se Mizzy opet drogira?),
odnosno, svatko tko je dovoljno mlad da srlja u propast; to je sasvim različito od starih tragedija, pa čak
i srednjovjekovnih tragedija, kad svaku naznaku propasti zasjenjuju teškoće, rane, jednostavna ali
izludujuća nemogućnost zadržavanja mladosti. Mladost je jedina seksi tragedija, James Dean koji ulazi u
Porsche Spyder, Marilyn koja odlazi u krevet.
Do ponoći Peter je već toliko sati proveo kao lažni konva- lescent da se boji kako je dobio rane od
ležanja, što je naravno smiješno, ali možda ima nekakav blaži oblik rana na mozgu. Dovoljno je teško
brinuti se za sebe kad stvarno jesi bolestan - pola dana u krevetu kad si (relativno) dobro više-manje je
nepodnošljivo. Rebecca sad spava pokraj njega, Mizzy je u svojoj sobi. Peter leži sa svojom ženom, ona
diše. Sa suprotne strane krhkog zida Mizzy ne proizvodi ni zvuka. Peter se pita leži li Mizzy u sličnu
stanju, potpuno budan ali miran kao buba, zabrinut zbog onog što je Peter možda čuo, bez obzira na to
što ga uvjerava da je spavao kao zaklan? Peter nakratko zamišlja Mizzyja i sebe kao dva portreta na
srednjovjekovnim grobnicama, kao braću po oružju; ako je Mizzy ranije izgledao kao idealiziran,
isklesan ratnik, Peter ih sada vidi obojicu, položene u sarkofazima jedan uz drugog, sigurne od svijeta
onako kao što samo mrtvi mogu biti, stariji i mladi muškarac, zajedno pali u bitki za zemlju koja je sad
vjerojatno parkiralište ili šoping-centar, iako Mizzy i on i dalje leže jednako kao i kad je ta zemlja bila
nagrada bez premca, a svećenici su ih polegli, njih, nove članove vječnosti, stanovnike ne- stalog svijeta
koji nije bio lakši od ovog, ali nije bio ni bofl ni drečav. Bio je to svijet lugova i močvara, rijetko
napučen, gdje su ljudi jedni druge sjekli, međusobno se borili i ulubljivali štitove oko ledina na kojima
su još mogli rasti usjevi, svijet šuma gdje su bogovi i čudovišta još virili iz sjena. Nešto u Mizzyju
podsjeća na srednji vijek, ta blijeda ljepota nježnih kostiju, te nesretne oči, osjećaj (Peter nikako da
prestane razmišljati o tome) da je prolazan, on je Grješka, on je dijete-duh koji se ne može prihvatiti
svijeta onako čvrsto kao većina ljudi.
Peter će naravno reći Rebecci da je njezin Braco pozvao di- lera. Kako da joj ne kaže? Rekao bi joj
večeras, ali... što? Morao je glumiti, praviti se tako bolestan, oko njega su se brinuli, zamamno je da se
odnose prema tebi kao prema invalidu bez gnjavaže prave bolesti. I tako je sebi dozvolio da na jednu
noć odgodi dug, mučan razgovor sa svojom ženom, sva ta pitanja o tome što treba napraviti. Ne mogu
(provjerili su) odvesti Mizzyja u kliniku protiv njegove volje, a ne mogu ga ni izbaciti sad kad se
ponovno drogira, to bi bilo kao da pošalješ dijete sâmo u šumu, ali ne može ni ostati ovdje ako daje
njihovu adresu dilerima. A Mizzy, naravno, kao ni bilo koji ovisnik, ni najmanje ne drži do istine, može
se zakleti da nikada više ne će kupiti drogu iz stana, može drhtati, roniti suze i moliti za oprost, a da to
ama baš ništa ne znači. Jebeni Taylori. Zato što, budimo iskreni, oni žive za ovo, oni uživaju strepiti za
Mizzyja, to je obiteljska razonoda. Uostalom, tko bi mogao kriviti Petera što, nakon što je sebi dopustio
lažnu boljku, želi barem na jednu noć odgoditi duboko Rebeccino razočaranje i brigu, unezvijerene
pozive Rose i Julie, to da mu se obraćaju za mišljenje o tome što poduzeti i to što će njegovo mišljenje,
ma kakvo bilo, vjerojatno biti prestrogo ili preblago, jer on nikada ne može biti u pravu u vezi Mizzyja
jer nije član njihove zajednice.
Peter opet utone u san i opet se probudi. Raspršuju se bljeskovi sna: ima tajnu kuću u Miinchenu
(Miinchenu?), neki je liječnik tamo ostavio poruku. Tada se posve vrati u svoju sobu, dok Rebecca
spava pokraj njega.
I sad je potpuno, beznadno budan, u ponoć i dvadeset tri.
Osjeća, kao što inače zna osjećati, kao i sigurno većina ljudi, nekakvu prisutnost u sobi, ono za što
jedino može pretpostaviti da su živi duhovi njega i Rebecce, mješavina njihovih snova, dahova i mirisa.
Ne vjeruje u duhove, ali vjeruje u... nešto. Nešto živo, nešto što može živjeti, nešto što se iznenadi kad
je budan u ovaj sat, čemu zbog toga nije ni drago ni žao nego je samo toga svjesno, jer je bilo zadubljeno
u svoje noćne misli, a sad je prekinuto.
Vrijeme je za votku i tabletu za spavanje.
Ustaje iz kreveta. Rebecca se onako u snu pomakne, mrvicu se, ali jasno, povuče u sebe, pomakne prste,
namjesti usta, i njemu je jasno da, iako je nije probudio, ona na neki način u snu razumije da napušta
krevet.
Odlazi iz sobe. Prešao je polovinu boravka kad ga je ugledao: Mizzyja, koji stoji gol u kuhinji i gleda
kroz prozor.
Mizzy se okrene. Čuo je da Peter dolazi. Čvrsto stoji na objema nogama, s rukama položenim uza se, i
Petera podsjeti na Vidljivog Čovjeka, model od prozirne plastike s obojenim organima, koji je s
ljubavlju sastavio kad je imao deset godina i koji se njegovu desetogodišnju umu činio kao da je sišao iz
Raja. Mislio je da tako izgledaju anđeli, kakve halje i uvojci kose, anđeli su besprijekorno prozirni,
anđeo bi stajao pred tobom kao Vidljivi Čovjek, kao Mizzy sada, koji se nudi, koji ne moli niti je
hladan, naprosto je ovdje, gol i stvaran.
- Bog - kaže Mizzy tiho.
- Bog - odgovara Peter. I dalje se približava. Mizzy je nepokretan i neposramljen kao model na
satu crtanja aktova.
Okej, nije li ovo čudno? Peter i dalje prilazi, što drugo može? Ali nešto se događa, zar ne? Ima osjećaj
(ne može biti istinit, ali ipak) da ga je Mizzy čekao.
Peter ulazi u kuhinju. Mizzy stoji u sredini, ali dovoljno je mjesta da ga Peter može zaobići, tik do
njega, a da ga ne dodirne niti uloži velik napor da ga izbjegne. Na sudoperu natoči čašu vode, jer mora
nešto napraviti.
- Kako si? - upita Mizzy.
- Bolje. Hvala.
- Nisi mogao spavati?
- Ne. Ni ti?
- Ne.
- Imam Klonopina u kupaonici. Iskreno rečeno, u ovakvim slučajevima jako volim votku i
Klonopin. Želiš ga? Mislim, želiš ih?
Opa, samo malo, upravo je ponudio drogu ovisniku.
- Hoćeš li joj reći? - upita Mizzy.
- Reći joj što?
Mizzy ne odgovara. Peter napravi korak unatrag pijući vodu i promatrajući ovog golog dečka koji stoji
u njegovoj kuhinji - jedva vidljiva nit vene koja se lijeno proteže bicepsima, na svakom po jedna;
blijedoružičaste pločice abdomena bez dlaka, a iz nevelika busena pubičnih dlaka boje kestena
proviruje sama stvar, impresivna, velika ali ne pornografski golema, glavić mu je ljubičast pod slabim
svjetlom. Tu su i mišićave mlade noge, koje s lakoćom mogu pohitati planinom, a tu su i iznenađujuće
jaka, malo medvjeđa stopala.
Reći joj što?
Mizzy zna da treba pustiti da se tišina slegne, a Peter, nakon nekoliko sekundi tišine niti zna kako, niti
želi ustrajati na neznanju. Pravo rečeno, nema za to snage.
- Mislim da moram — kaže.
- Molim te da joj ne kažeš.
- Naravno da me moliš.
- Ne radi mene. Ne samo radi toga. Znaš jednako kao i ja. Sestre mi polude, a i to ne mijenja na
stvari.
- Kad si ponovno počeo?
- U Kopenhagenu.
Zanemari za sada neopisiv privilegij ovog dečka, čiji roditelji i dalje šalju čekove, koji skokne u
Kopenhagen na povratku iz Japana. Probaj ga ne mrziti zbog toga.
- Ima li uopće smisla da te pitam „zašto"? - upita Peter.
Mizzy uzdahne slatkim tonom nalik svirali, ne mnogo različitim od odredenog kraljevskog uzdaha koji
je Matthew usavršio prije toliko godina.
- Pitanje je odlično. Ali zapravo, na njega nema odgovora.
- Trebaš li pomoć da opet prestaneš?
- Mogu li biti iskren?
- Apsolutno.
- Ne odmah. Malo kasnije. - Digne ruke i zaokruži šake blizu lica kao da će piti vode iz njih. -
Uvijek zvuči tako glupo objašnjavati nekome tko se nikada nije drogirao, ne možeš ti to razumjeti.
Peter zastane na časak. Još je najmanje „glupo". Probaj s „uvrjedljivo" ili „pogrdno". I kakva krasna
implikacija da je „netko tko se nikada nije drogirao" tužan i sitan lik koji dosadno odjeven čeka na
stajalištu dok se autobus zaustavlja? Čak i sad, nakon svih tih oglasnih kampanja, nakon svega što smo
naučili o tom kako droga zaista uništava, postoji taj glamur samouništenja, vječan, tvrd poput stijene,
poput ukleta talismana koji se ne može uništiti ni na koji znani način. Ipak, ipak, oni koje povlači za
sobom kao da su kompliciranije, opasnije povezani s tugom i, da, nemogućom veličinom. Oni su
romantični, prokleti bili, trezveni i razboriti, ustrajni radnici naprosto nam nisu toliko privlačni, bez
obzira na količinu dobrog što naprave. Ne obožavamo ih onim iznimnim omalovažavanjem kao
ovisnike i nitkove. Naravno, pomaže - nemojmo se zanositi - ako ste mladi princ kao Mizzy, i uopće
imate nekakvu vrijednost koju možete uništiti.
Je li uopće čudno što su Taylorovi opsjednuti ovim dečkom? Što bi bili bez njega? Ostarjeli sveučilišni
profesor koji je objavio dvije nepoznate knjige (o razvoju ditiramba u govorništvu, o do sada
previđenim nagovještajima starogrčke kulture u Mikeni), žena koja je postala bezopasno ćaknuta
(opsjedali su je štednja i recikliranje u neobičnoj kombinaciji s potpunim manjkom brige za prljavštinu
u kući) i tri krasne kćeri kojima ide promjenjivo dobro (Rebecci), malo sumnjivo predobro (Julie) i ni
dobro ni loše (Rose).
- S takvom izjavom ne mogu baš bogzna što učiniti - kaže Peter Mizzyju.
I usput budi rečeno, što ako Rebecca sad slučajno iziđe iz sobe? Jasno ti je, zar ne, da bi joj onda mogao
jedino sve reći. A izgledalo bi čudno, što god da joj kažem, dok ti ovdje stojiš gol.
Nije li Rebecca jednom prilikom rekla Mislim da je Mizzy spO' soban za bilo što? Nije li to rekla s
određenom mješavinom ljutnje i poštovanja?
- Znam - odgovori Mizzy. - U redu.
U redu?
Mizzy stavlja prste na obje strane svoje vilice. Kako ponizna gesta. Mladi je molitelj milosti došao
objaviti svoju nevrijednost.
- Imam osjećaj da svijet naprosto... ide bez mene. I, onda, zašto i ne bi? Ali ja ne znam... što bih
radio. Dugo sam mislio da ako odbijem sve zamisli koje su očito loše, kao na primjer pravo, da će se
dobra zamisao sama ukazati. I počinjem uviđati da ovako počinju stare, otužne propasti. Mislim, prvo si
slatka, mlada propast, a onda... - nastavi.
Nasmije se dugim, tihim, otužnim smijehom.
- Mislim da je ipak još prerano za očajavanje - kaže Peter.
- Znam. Znam. Ali u lošem sam razdoblju. Tamo u onom svetištu upao sam u, ne znam, nekakvu
jamu, upravo se to nije trebalo dogoditi. Vidio sam... vidio sam da je sve prolazno, vidio sam spokojnu
odsutnost u središtu svijeta, ali nije bila utješna. Zbog nje sam se poželio ubiti.
Opet se zgrčio u onom otužnom smijehu.
- To bi bilo pretjerano - dometne Peter. U kurac, evo opet želje da bude čvrst ali pun
razumijevanja, zbog čega zvuči bezobrazno i grubo.
- Da ne dramim - kaže Mizzy. - Hoću reći da se trudim održati ravnotežu. Ne mogu si reći da mi
treba bolje svetište ili svetište u drugoj zemlji. Nemam više iluzija. Sad mi je potrebna pomoć da sve to
prebrodim. Nisam ponosan na to. Ako se neko vrijeme mogu osjećati dobro, ako se ujutro mogu dići i
pokrenuti, ako bi mi mogao pomoći naći posao, prestat ću. Već sam prije prestao. Znam da to mogu.
- Stavljaš me u nemoguć položaj.
- Molim te za malu pomoć. Znam, znam, ali to više ne možemo promijeniti i stvarno, stvarno,
kunem se, treba mi samo nekoliko mjeseci. Trebam se nekoliko mjeseci osjećati dobro, tako da mogu
početi živjeti. A, ono... Znaš što će se dogoditi ako kažeš Rebecci.
Zna.
- Obećavaš da ti je više ne će ovdje donositi? - upita.
- Apsolutno.
Da, baš.
- Ne kažem da hoću. Razmislit ću o tome.
- Samo mi je to potrebno. Hvala.
S tim riječima nagne se i nježno poljubi Petera u usta, bar napola nevino.
Ček, ček.
Mizzy se povuče i ponudi slatko sramežljiv osmijeh koji je sigurno godinama vježbao.
- Oprosti - kaže. - Svi se moji prijatelji ljube, ništa ne mislim pod tim.
- Kužim.
A ipak. Nudi li se to Mizzy?
Peter izvadi bocu „Stoličnaje"27 iz zamrzivača, svakom natoči čašicu. Kvragu sve. Zatim ode u
kupaonicu po Klonopin. Mizzy je dovoljno pametan da čeka u kuhinji. Kad se Peter vrati s malom
plavom tabletom za obojicu, kažu ,,čin-čin" i progutaju tablete s votkom.
U ovom ima nečeg uzbudljivog. Peter i dalje ne želi spavati s Mizzyjem, ali ima nečeg uzbudljivog u
trušenju votke s drugim, golim muškarcem. U tome ima pritajena bratstva, kao kod sportaša u
svlačionici, tihe, muževne, erotične ljubavne pjesme, koja se ne odnosi toliko na tijelo koliko na
zajedništvo. Ti, Peteru, bez obzira na to koliko voliš svoju ženu i savršeno razumiješ njezinu vrlo
stvarnu brigu za Mizzyja, također razumiješ Mizzyjevu želju da se sâm kreće kroz život, da izbjegne
vihor ženskog žara, u onom isključivo ženstvenom smislu izliječit ćemo te, htio ti to ili ne.
Muškarce povezuje njihova sličnost, možda je to naprosto tako.
I, dobro, na trenutak, samo na trenutak, Peter zamišlja da i on može biti Rodin, naravno ne dečko
brončanog doba, ali ni Građanin Calaisa; mogao bi biti neotkriven Rodin, star ali ne pognut, strogo
dostojanstven lik koji odlučno stoji, nenaoružan, golih prsa (prsa su mu još uvijek mišićava, trbuh nije
loš), s krpom oko prepona, kako i priliči gospodinu u određenim godinama (koji nije baš oduševljen
stanjem svoje stražnjice).
- Još jednom hvala - kaže Mizzy. - Što ćeš razmisliti o tome.
- Mm.
- Noć.
- Laku noć.
Mizzy se vrati u svoju sobu. Peter gleda kako odlazi, njegova gipka leda i male, savršene kugle
stražnjice. Što god bilo gay u Peteru, vjerojatno je vezano uz stražnjicu, tamo gdje je drugi muškarac
najranjiviji, poput djeteta; njegova je fizionomija tamo najmanje stvorena za borbu.
Izvoli. Reci to tiho, u sebi. Dobra guza, braco.
A sada, jadni stvore, u krevet.
Međutim, san se ne vraća. Nakon punog sata izlazi iz kreveta, traži odjeću. Rebecca se miče.
- Peteru?
- Šššš. Sve je u redu.
- Što radiš?
- Bolje mi je.
- Stvarno?
- Vjerojatno je bilo trovanje hranom. Odjednom mi je opet dobro.
- Vrati se u krevet.
- Treba mi zraka. Vratim se za deset minuta.
- Si siguran?
- Da.
Nagne se, poljubi je, udahne snen, slatko-znojni miris koji se širi iz nje.
- Nemoj dugo.
- Ne ću.
Ponovno ubod u njegovim prsima. Netko tko se brine za tebe, pazi te, za koga ti radiš isto to... Ne žive
li parovi dulje od samaca, jer se bolje brinu za sebe? Zar nije netko napravio studiju o tome?
Prisluškivao je brata svoje žene dok je drkao, može li joj ikako reći za to?
No mora joj reći da se njezin ljubljeni brat ponovno drogira. Kako i kad će to napraviti?
Kad se Peter sljedeće jutro probudi, sâm je u krevetu. Rebecca je već ustala. Snen ustaje, oblači donji
dio pidžame koji inače ne nosi, ali ne želi biti gol dok je Mizzy tamo (bez obzira na Mizzyjevu politiku
po tom pitanju).
U kuhinji je Rebecca upravo skuhala kavu. I ona je odjevena, u bijeli pamučni kućni ogrtač koji inače
ne nosi (oni kod kuće nisu sramežljivi, u svakom slučaju otkad je Bea otišla na fakultet).
Izgleda da Mizzy još uvijek spava.
- Pustila sam te da spavaš - kaže Rebecca. - Je li ti bolje?
Pride joj, nježno je poljubi. - Da - kaže. - Sigurno je bilo trovanje hranom.
Ona natoči dvije šalice kave, jednu za sebe, a drugu za njega. Stoji otprilike tamo gdje je Mizzy sinoć
stajao. Lice joj je malo bljedunjavo i podbuhlo od spavanja. Ona se nekim čudom u odre- denom
trenutku tijekom pripremanja za dan... odjednom pretvori u sebe. Nije to zbog šminke (ne šminka se
mnogo), nego zbog prikupljene energije i volje koje je obasjaju i osnaže, daju joj boju koži i dubinu
očima. Kao da tijekom sna nekakva njezina temeljna sposobnost da bude lijepa i puna života nekamo
odluta; kao da u snu otpušta sve svoje darove koji joj nisu potrebni, a najistaknutija je medu njima
vitalnost. Tih kratkih trenutaka ujutro ne samo da izgleda deset godina starijom, nego malo podsjeća na
staricu kakva će vjerojatno postati. Najvjerojatnije će biti vitka i držati se uspravno, malo formalna u
odnosu prema drugima (kao da dostojanstvo starosti zahtijeva odredenu distancu), kulturna,
besprijekorno odjevena. Za Rebeccu dio toga da „ne postane svoja majka" znači izbjegavanje
ekscentričnosti.
- Sinoć sam nazvao Beu - kaže on.
- Jesi?
- Jesam. Ovdje imamo odraslo dijete, pa sam odjednom dobio želju da razgovaram s našim
pravim.
- I što kaže?
- Ljuta je na mene.
- Prestani je pritiskati.
- Posebno me izribala zbog toga što sam razgovarao na mobitel za vrijeme Našeg grada.
Molim te, Rebecca, sad me podrži.
- Ne sjećam se toga.
Blažena bila, ljubavi.
Pridiže šalicu kave usnama. Stoji na mjestu gdje joj je brat stajao, kao da želi pokazati sličnost i razliku.
Mizzy, koji bi mogao biti odliven u bronci, i Rebecca, njegova starija blizanka kojoj je vrijeme podarilo
sloj ljudske patine, naznaku umora smrtnika koja se najviše ističe na jutarnjem svjetlu; duboku,
čemernu ljudskost koja je izvor umjetnosti i njezina suprotnost.
- Ona se kune da jesam. Ne mogu joj objasniti da nisam. Je li tako da nisam?
- Nisi.
Hvala ti.
- Znam da je malo rano za ovaj razgovor — nastavi on.
- Nije, ne smeta.
- Ma samo... Nisam znao što da kažem. Kako da joj kažem da se to sjećanje kojeg se drži nikada
nije dogodilo?
- Možda misli da si bio sposoban razgovarati na telefon dok je glumila u predstavi.
- Ti misliš da jesam bio sposoban?
Rebecca zamišljeno pijucka kavu. Ne će ga umiriti, zar ne? On ne može a da ne primijeti njezino
bljedilo i oštru kosu, razbarušenu jutarnju frizuru prošaranu sijedima.
Umri mlad, ostani lijep. „Blondie", zar ne? Mislimo da je to s mladošću moderni fenomen, ali u stvari
pogledajte sve velike portrete, od kojih su neki stari stoljećima. Botticellijeve i Rubensove božice,
Goyina Maja, Madame X. Pogledajte Mane to vu Olympiju, koja je u ono vrijeme bila šokantna. On je
senzualno laskavo naslikao svoju ljubavnicu, što je uglavnom bilo rezervirano za dobre plemkinje koje
su pozirale za prikaze božica. Danas više nitko ne zna, i nikoga nije briga, da je Olympija bila Manetova
kurva, iako itekako imamo temelja smatrati da je za života bila glupava, vulgarna i ne pretjerano čista (s
obzirom na Pariz 1860-ih godina). Sad je ovjekovječena, sad je velika povijesna ljepotica, a veliki ju je
umjetnik pomno oprao i dotjerao. I da, moramo primijetiti da je Manet nije naslikao dvadeset godina
kasnije, kad je vrijeme već učinilo svoje. Svijet oduvijek obožava mladost. Prokleti svijet.
- Teško je biti roditelj - kaže Rebecca.
- Što hoćeš reći?
- Što misliš, kako ide Mizzyju? - upita ona.
Mizzyju?
- Valjda dobro. Zar nismo razgovarali o Bei?
- Da. Oprosti. Samo imam osjećaj da je ovo nekako Mizzy- jeva zadnja šansa.
- On nam nije kći.
- Bea je jača od Mizzyja.
- Misliš?
-Joj, Peteru, vjerojatno je ipak prerano za ovaj razgovor. Moram se odjenuti. Danas imam onaj
konferencijski poziv.
Blue Light propada. Neki konkvistador iz, zamislite, Montane razmišlja o tome da ga kupi. -Uf.
- Znam.
Naravno, o tome su već razgovarali. Je li bolje naprosto se zatvoriti ili pak vjerovati ovom
dobročinitelju koji se pojavio niotkuda, a koji tvrdi da ne želi mijenjati časopis? Pogledajmo povijest.
Koliko je bogatih nacija preuzelo manje i ostavilo ih nedirnutima?
No ipak, želiš da se stvari nastave. Ipak, ne želiš biti četrde- setjednogodišnja urednica na ovom tržištu.
Nitko ne voli riječi „na ovom tržištu".
- Što misliš? - upita je.
- Znam da ćemo pristati ako je stvarno zainteresiran. Ne bi nam bilo drago da se ugasi.
- Da.
Pijuckaju kavu. Evo ih, dvoje radišnih, sredovječnih ljudi koji moraju donijeti odluke.
Ako joj misli reći za Mizzyja, sad bi bio logičan trenutak, zar ne?
- Danas idem pogledati Groffove - kaže on.
- Baš si imao sreće s njim.
- Jesam. Ali, ipak mi je to malo... čudno.
- Aha.
Ona baš nije veliki ljubitelj njegove estetske izbirljivosti. Podržava ga, ali nije luda za umjetnošću, voli
je, razumije je (uglavnom), ali ne može - ne želi, ne mora - biti toliko praktična, vjerovati (poput Ute)
da je Peter previše osjetljiv za svoje dobro, da je njemu umjetnost posao i da je, još konkretnije, doista
previše strog prema sebi, nikad nije preuzeo umjetnika zbog isključivo ciničnih ili poslovnih razloga.
Razumiješ li, ludi stari Peteru Harrise, razumiješ li da je pravi genij rijedak, rijedak je po definiciji, i
jedno je (i to dobro) usrdno i iskreno tražiti pravu stvar, a drugo je (i to manje dobro) biti njome
opsjednut, gurati kroz četrdesete još uvijek sumnjajući da je itko dovoljno dobar; ni jednom umjetniku
ni radu ne možeš oprostiti što je u prvom slučaju ljudski, a u drugom nepromjenjivo neljudski. Sjeti se
koliko često velika umjetnost prošlosti ispočetka nije izgledala velikom, koliko često uopće nije
izgledala kao umjetnost; koliko ju je lakše nekoliko desetljeća ili stoljeća kasnije obožavati - ne samo
zato što jest velika, nego zato što još uvijek postoji; jer se neizbježne gr- ješkice i nedostatci umanjuju u
predmetu koji je preživio rat iz 1812., erupciju Krakataua, uspon i pad nacizma.
- U svakom slučaju - kaže on - ima i gorih zločina od pokušaja prodaje Groffove urne Carole
Potter.
Ovo je ona jednako tako mogla reći njemu, zar ne?
A ona kaže: — Svakako. - Trenutačno ne razmišlja o njemu, a zašto i bi? Njezin časopis, koji je s
ljubavlju pomogla osnovati i podići, uskoro će se ugasiti ili postati vlasništvo nekog nepoznatog čovjeka
koji tvrdi da je ljubitelj umjetnosti, iako živi u Bil- lingsu, u Montani.
- Mogu li te zamoliti za uslugu? - upita on.
- Reci.
- Hoćeš li mi reći da nisam najgori otac na svijetu?
- Nisi. Ti nemaš veze s najgorim ocem na svijetu. Trudio si se najbolje što si mogao.
Čedno ga poljubi u obraz. I to je to.
Obavljaju jutarnju higijenu poput uhodana plesnog tima. On se brije dok se ona tušira, a kad je ona
gotova, ostavlja vodu otvorenu za njega jer se on brije točno onoliko koliko se ona tušira. Katkada to
izgleda baš kao filmska montaža, Bračne scene (ah, naša pokvarena mašta), to sinkronizirano pranje,
četkanje i oblačenje. Peter se oblači brže i odlučnije, što je smiješno, jer on je taštiji i nervozniji od nje,
ali za radni tjedan ide mu u prilog što je muško, samo odaberi jedno od četiriju odijela i jednu od deset
košulja, od kojih sve idu sa svim odijelima. Rebecca oblači tamnu usku suknju (Pradinu, bila je gotovo
nemoralno skupa, ali bila je u pravu, nosi je već godinama) i tanki pulover od kašmira boje bijele kave,
pita ga kako izgleda, on kaže dobro, ali ona se ipak presvuče. Peter razumije - iako je to samo
konferencijski poziv, njoj treba odjeća koja će joj donijeti sreću, u kojoj će se najbolje osjećati u svojoj
koži. Peter je ostavlja dok kopa po ormaru, u kuhinji nabrzinu potraži nešto slično doručku, odlučuje
da će ipak putem kupiti sendvič u „Starbucksu", vrati se u sobu, gdje je Rebecca obukla tamnoplavu
usku haljinu koja, kao što Peter odmah vidi po njezinu izrazu lica, isto tako ne će biti dobra.
- Sretno danas - kaže joj. - Nazovi me nakon konferencije.
- Znaš da hoću.
Brz poljubac i on je otišao, prošavši pokraj vrata ormara iza kojeg Mizzy spava, ili se pravi da spava.
Sljedećih nekoliko sati provodi u galeriji radeći ono što su Peter i Rebecca prozvali „deset tisuća stvari"
(na primjer, preko telefona: „Što radiš?" „Ah, ma znaš, deset tisuća stvari"), što je njihova kratica za
neprestanu lavinu e-mailova, telefonskih razgovora i sastanaka, na taj način jedno drugom poručuju da
su zauzeti, ali ne želiš znati pojedinosti, one čak ne zanimaju ni mene. Što se Groffa tiče, Uta nudi samo
svoj njemački pogled (kako ga Peter zove), teutonsku uznositost koja govori točno ono što i treba reći:
Maleni čovječe, ovo je velik svijet, počni se mučiti stvarima koje su zapravo bitne. Volio bi s Utom voditi
onaj razgovor koji je vodio s Rebeccom, onaj razgovor o kompromisu i o tom što ne želi odbaciti to
pitanje kao bespredmetno; u stvari, volio bi da je razgovarao s Utom o pomisli da zatvori galeriju i
radi... nešto drugo. Naravno, nema pojma što. A i zašto bi Uta, kojoj se sviđa njezin posao, koja je
zadovoljna s umjetnošću koja je dovoljno dobra - zašto Peter misli da bi ona htjela o tome razgovarati s
njim?
Ali ipak. Bilo bi lijepo s nekim porazgovarati o tome, i premda je Bette najočitiji kandidat, ne može o
tome s njom. Nije baš sasvim siguran da njezino razočaranje svijetom prodaje umjetnina nije obrana -
tko želi napustiti zabavu u samom jeku? Ako Bette glumi da joj se gadi trgovina, nije li time njezina
bolest slabija? Bi li on zaista želio biti zdrav mlađi muškarac koji se žali na to što ostaje na onoj istoj
zabavi koju ona mora napustiti?
Uzima liniju „L" za Bushwick (dani limuzina prošli su, čak i kad bi ih si mogao još priuštiti, ne bi dobro
izgledalo parkirati se ispred umjetnikova ateljea kao kralj jebene Engleske, ne sad, ne kad moliš
umjetnike da imaju razumijevanja što se, unatoč svemu trudu, radovi možda ne će prodati, jer je, kao
što ste možda čuli, međunarodna ekonomija u kolapsu). Peter još uvijek nosi odijela kad ih već ima, i
zbog toga što je već postao poznat po određenoj tomfordovskoj eleganciji. Tu moraš naći ravnotežu.
Želiš uvjeriti umjetnike kako se ne razbacuješ novcem na njihov račun, a u isto vrijeme moraš im
pokazati kako ti ide dobro, kako ne tražiš da ostanu na brodu koji tone. I tako sjediš, čitaš Times na
vlaku „L", koji ide za Bushwick, u crnom odijelu i antracitno sivoj polo majici.
A onda, na stanici Avenija Myrtle, uz stepenice medu šačicu luđaka i skitnica. Jedanaest i četrdeset
prije podne na liniji „L" za Canarsie nije ni vrijeme ni mjesto za uspješne - a potom u Bushwick, koji
izgleda kao predgrađe Krakowa (gdje, doduše, nikad nije bio) ili kao bilo koji nekadašnji sovjetski
istočnoeuropski grad koji je pod Sovjetima izgledao sumorno industrijski, a sada je, osim sumoran i
industrijski, i sve više oronuo. Poput istočnoeuropskog grada, u Bushwicku su posvuda nikle klice
života - trgovina živežnih namirnica, kafić - tik do ugaslih ugljevaka starog života, neosvijetljene i
izblijedjele trgovine vjenčanicama, kemijske čistionice gdje očito smatraju kako će izlog s hrpom
složenih košulja ispod lončanice uvela zelenog ljiljana privući klijente.
Peter se zaputi Avenijom Myrtle i traži Groffovu adresu. Bushwick je nedvojbeno otužno mjesto. Očito
nikad nije ni težio biti išta drugo doli otužno mjesto. Uvijek je bio nebitan i praktičan. Onima koji su
gradili ova skladišta, garaže i alatnice sigurno nikad nije palo na pamet da će netko ovdje zaista i živjeti.
U predgrađima, barem u ovom predgrađu, nalazimo se u društvu različitih urbanističkih namjena. Dok
se Manhattan u najvećoj mjeri uzdigao iz velikih ambicija industrijskog doba, uza sve one mišićave
radnike-bogove koji su nosili dijelove konstrukcija, sve one zgrade sa ziguratima koje sežu u nikad
bliže nebo, Bushwick je (Bog zna koliko je on star) skroman i neugledan, kao da je od početka bio
namijenjen da bude predgrađe, za proizvodnju manjih dijelova, skladištenje robe, poput krupna strica
ugledne obitelji, pomalo ograničenih sposobnosti, pristojna čovjeka bez ljepote i mašte, koji se bavi
nekim poslićem i nikad se nije oženio, kojeg znaju, ali baš i ne vole.
A opet, iza nekih prozora na ovim skladištima, stvaraju umjetnici.
Peter se pita utječe li ovaj marginalni urbani poluegzil, u kojem živi većina umjetnika, na njihov rad.
Da, od mladih se umjetnika očekuje da budu siromašni, oni bi trebali biti siromašni, ali su siromašni
umjetnici drugih generacija živjeli u Parizu, Berlinu ili Londonu, živjeli su u Greenwich Villageu. U
kojoj mjeri impresionizam uopće postoji zbog toga što je odjednom postalo jeftinije otići iz Pariza i
preseliti se u Provansu? Da, impresionisti su živjeli siromašno, ali su živjeli tamo gdje je ljepota stvarna,
premda katkad trošna; živjeli su u gradovima i selima koji su možda bili grubi, ali su bili sigurni u svoju
starinsku dubinu, svoja kraljevska prava ne samo da postoje, nego da se raduju svojim navikama i
posebnostima. Bushwick, pak, uglavnom nije nigdje. Njegovi utemeljitelji nisu se njime previše
gnjavili, a jasno je da su čak i najstarije zgrade izgrađene što je brže i jeftinije bilo moguće. Ne bi li u
ovakvu mjestu bilo nekako... bedasto razmišljati o pravom radu koji, ma kako nesavršen, teži biti
dubokim. Mislim, halo, Bushwick, halo, Amerika, halo, mega šoping-cen- tri i gigantske farme... „Evo
umjetnikova pokušaja da zareže površinu smrtnosti i vidi što se sjaji na drugoj strani." To bi bilo dosta
ponižavajuće.
Tko je ono rekao da zemlja dobiva vladu kakvu zaslužuje? Dobiva li Amerika umjetnost kakvu
zaslužuje?
I evo je, tu je, Groffova zgrada, na sredini industrijskog bloka na Aveniji Wilson. Peter zazvoni.
— Bog. - Duboko, snažno violončelo glasa.
- Bog. - Peter Harris, kul tip.
Groff mu pritiskom na tipku otvori vrata i on se nade u predvorju, ako se to može nazvati predvorjem -
nade se u treperavoj fluorescenciji ulaza s linoleumom bež boje, bez ičega posebnog osim izblijedjele
crne ploče iza napuknuta stakla na kojoj, s ponekim odlijepljenim slovom, stoje imena malih tvrtki
vjerojatno ugašenih još prije dvadeset godina.
Peter ude u dizalo, koje nekim čudom miriši na žvake od grožđa. Vrata se astmatično zatvaraju i Peter
na trenutak pomisli da će ostati zaglavljen u tom čudu, ili, što je još gore, da će se popeti skoro do šestog
kata, na kojem se nalazi Groffov atelje, i pasti. Nemoj misliti na kablove koje su nagrizli štakori, a koji
te podižu, molim te, Bože (ili bilo koje pokusno božanstvo kojem se Peter obraća u nervoznim
trenutcima), ne daj da umrem u dizalu kad idem vidjeti radove za koje nisam baš siguran, bilo bi
jezovito prikladno - Peter Harris skončava pokušavajući se vidjeti s umjetnikom čiji radovi nisu ni
raznovrsni ni utjecajni, koji stvara relativno dobro, a Peter smatra da će se prodavati.
Kad dizalo dosegne šesti kat, zastane malo drhteći, s još uvijek zatvorenim vratima, a Peteru je
neugodno kad shvati da su mu se dlanovi oznojili dok se vrata nisu uz škripu otvorila.
Otvaraju se izravno u Groffov atelje. Ta mala pizda ima cijeli prokleti kat. To je sigurno obiteljski
novac. Čak i mlada faca poput Groffa ne zaradi tako mnogo tako brzo.
Peter izlazi iz dizala u golemi sumračni prostor sa stupovima, nalik velikom foajeu prljave, ruševne,
gotovo prazne palače (osim pomalo nadrealno uređena salona, starog pohabanog kauča i dviju
starinskih drvenih stolica u različitim nijansama kita i kosti), a prljavo svjetlo pada kroz čađave prozore.
Najavljen zvukom peta svojih čizama na grubim podnim daskama, dolazi sâm umjetnik. Peter zna kako
to ide - oni nikad ne stoje uz dizalo i čekaju da te pozdrave. U njihovu svijetu najveći su grijeh
pretjerana revnost i želja da se nekom ugodi, iako, dakako, obje muče i razdiru većinu uspješnih. Oni
koji zaista ne mare obično završe kao ekscentrici u malim gradovima duž doline rijeke Hudson i tupe
svakom tko želi slušati kako je integritet jedina vrlina koja nekog vraga znači, vječito se pripremajući za
godišnju izložbu u lokalnoj galeriji.
A sada, Rupert Groff.
Ne trudi se previše oko izgleda. Blijed i dežmekast kao rock- -zvijezda (kako to tim klincima uspijeva,
kako mogu biti ofucani i izvan forme, a ipak nevjerojatno kul?), s kuštravom tamnocrvenom kosom,
velikim, gnjecavim, umiljatim licem, liči na mladog Charlesa Laugtona36. Nosi vrlo tanku majicu s
logom Oseara May era37 i sive radničke hlače Dickies.
- Bog, Bog - kaže. Bez sumnje, ima divan, bogat, pjevni glas. U nekom drugom životu vjerojatno
bi mogao biti pjevač.
- Peter Harris. Drago mi je.
Pruži ruku, a Groff je protrese. Peter je muškarac u odijelu, barem je dvadeset godina stariji od ovog
dečka i ne namjerava biti sasvim na „Bog, Bog".
- Hvala što si došao - kaže Groff. U redu, nije arogantan, ili barem nije nepodnošljivo arogantan.
Ili barem čeka da kasnije iskaže aroganciju.
- Hvala što si me pozvao.
Groff se okrene i krene prema unutarnjoj tami stana. Peter ga slijedi.
- Znači - kaže Groff. - Kao što sam rekao na telefon, sada imam samo nekoliko bronci, ali su
lijepe. Bile su... bile su za izložbu u Bettinoj galeriji.
Ne ćemo o tome, ne još.
- A ja sam ti rekao, imam izvrsnu klijenticu, mislim da bi bila savršena za jednu broncu - kaže
Peter.
- Kako se zove?
- Carole Potter.
- Ne poznajem je. Kakva je?
Lukavo. Nije dobro prodavati svoja djela bilo komu, čak ni za siguran novac.
- Zivi u Greenwichu. Ima raznovrstan ukus i nije uštogljena. Ima jednog Currina, jednog
Gonzales-Torresa i jednog izvanrednog Rymana kojeg je kupila dok je to još bilo moguće.
Bolje da prešuti starije stvari, Agnes Martin, Oldenburgov kip u sjevernom vrtu. Većina novih klinaca
neke starije umjetnike obožava, a druge prezire, i ne možeš znati koje će uvaženo ime za mladog
umjetnika biti božanstvo, a koje će biti crni vrag.
- Misliš da sam malo previše provokativan za nju? - upita Groff.
- Zbirka treba malo provokacije, i ona to zna. Iskreno, tvoj bi rad trebao zamijeniti Sashu Krima.
- E to je zaista ružno.
- Preružno za Carole Potter.
Pri kraju velikog mutnog prostora s duge željezne šipke visi stari zastor mišje boje. Groff ga povuče i
oni udu u atelje. Iz razloga koje Peter ne može dokučiti, odlučio je stanu podariti apsurdno velik ulaz -
gotovo predvorje. Možda je to smicalica Čarobnjaka iz Oza, namijenjena uglavnom posjetiteljima poput
Petera - strategija „čekaj da vidiš što je iza zastora".
Iza zastora nalazi se atelje, hladno organizirana prostorija nalik sobi od dvadesetak četvornih metara.
Groff je uredniji od drugih. Na jednom zidu vise različiti alati, a neki od njih baš su fora, posložene
žičane četke, dugački drveni špahtli, alatke nalik šilu s drvenom ručkom, svi namijenjeni oblikovanju
voska i gline. Atelje prožima miris topla voska koji nije samo ugodan nego i neobično umirujući, kao da
je povezan s nekom uspomenom iz djetinjstva, iako Peter ne može zamisliti što bi to iz djetinjstva
uopće moglo biti povezano s vrućim voskom. Prvo proročište u Delfima bilo je koliba napravljena od
pčelinjeg voska i ptičjih krila - možda je riječ o kolektivnom pamćenju.
A ovdje, na industrijskom čeličnom stolu s čvrstim nogama: djelo. Brončana urna visoka metar i
dvadeset, prekrasno ispoli- rana do one zeleno-oker boje tipične za broncu, s podnožjem i ručicama, u
srcu klasična ali s postmodernističkim proporcijama, podnožje joj je manje, a velike, savijene ručke
36 Charles Laugton (1899. - 1962.), engleski i američki glumac, scenarist, producent i redatelj. (Nap. prev.)
37 Američka tvrtka koja proizvodi meso i suhomesnate proizvode. (Nap. prev.)
veće su nego što bi to bilo kojem umjetniku u petom stoljeću prije Krista palo na pamet; taj nagovještaj
crtanog filma, životinjske živahnosti, spašava ga ne samo od imitacije nego i od svake pomisli na
grobnicu.
U redu. Na prvi pogled prolazi kontekstualni test. Ima težinu i karizmu. Iako galeristi ne vole o tome
govoriti, čak ni medu sobom, to je jedan od mogućih problema - u bijeloj prostoriji s uglačanim
betonskim podovima u kojoj vlada tajac naprosto bilo što izgleda kao umjetnost. U New Yorku ili bilo
gdje drugdje nema prodavatelja koji nije primio različite inačice ovakva telefonskog poziva: bilo mi je
odlično u galeriji, ali sada nikako ne paše u dnevnoj sobi. Postoji i standardan odgovor: umjetnost je
osjetljiva na okoliš, doći ću i, ako ne uspijemo nekako složiti, svakako ću je uzeti natrag... No zaista, i to
često, umjetničkom djelu kada dode u dnevni boravak nedostaje snaga da se istakne u stvarnoj sobi, čak
i ako je sama soba strašna (kao što one često i jesu - bogataši vole pozlatu i granit, drečave tkanine za
tapeciranje koje koštaju tristo četrdeset dolara po metru). Većina Peterovih kolega smatra da je stvar u
sobama, i Peter to razumije - one često ne samo da su kičaste i pretjerane, nego i djeluju osvajački, a
dotična slika ili skulptura obično ulazi u takve sobe kao najnoviji plijen. No Peter je drukčijeg mišljenja.
On smatra da je pravo umjetničko djelo moguće posjedovati, ali da je nemoguće učiniti ga plijenom, da
bi trebalo isijavati takvim autoritetom, takvom neobičnom ali samopouzdanom ljepotom (ili
neljepotom) da ga ne može poništiti ni najsmješniji kauč ili ukrasni stolić. Pravo umjetničko djelo treba
dominirati prostorijom, a klijenti bi trebali zvati, ne da se žale na djelo, nego da kažu kako su uz njega
shvatili da je soba zapravo užasna pogrješka i pitaju može li Peter predložiti dizajnera, jer bi htjeli sve
preurediti.
Groffova urna, valja reći, odaje dojam predmeta koji može stajati sam za sebe. Ima onu najvitalniju
fundamentalnu odliku, odliku koju je najteže opisati - autoritet. Autoritet prepoznaš kad ga vidiš. Neki
su radovi uočljivi, što je povezano s njihovim vidljivim, objektivnim odlikama, ali ta uočljivost nije
njima uvjetovana. To je dio misterija, djelomično ih zato toliko voliš (barem mi koji ih volimo).
Sikstinska kapela nije samo izvrsno oslikana, ona je poput orkestra. On ispunjava kapelu onako kako
ravna oslikana površina prema fizičkim zakonima ne bi mogla.
Peter se približi. Na boku urne urezane su gadarije i govor mržnje, uredni kao hijeroglifi, napisani
mirnim, pomalo ženska- stim rukopisom. Na strani koja je okrenuta Peteru: najmanje četrdeset ogavnih
izraza iz slenga za žensko spolovilo; riječi zaista ružne, mizogine i homofobne hip-hop pjesme (Peter je
ne zna, on nije ni upola toliko u tijeku); Oíos manifest Valerie Solanas (to prepoznaje), nešto pokudno s
neke web stranice o nekom tipu koji traži dojilje koje žele štrcati u njegova usta.
Dobro je. Sjebano je, ali je dobro. Ne samo da ima prezentnost predmeta, nego ima i sadržaj, što je danas
rijetko - i to sadržaj koji je više od djelića jednog djelića neke jednostavne ideje. Urna preispituje cijelu
uljepšanu povijest s kojom smo rasli, sve umjetničke reference na velike spomenike i teško izvojevane
pobjede koje ne bilježe uzdahe ljudskih patnji, a istodobno se predstavlja kao predmet koji bi, bar
teoretski, mogao preživjeti u dalekoj budućnosti, predmet koji će (prema Groffu) ispričati različite
neugodne istine.
Možda je Peter prestrog prema sebi. I prema Groffu.
I da, Peter već smišlja kako će obraditi Carole. Zapravo, urna je uistinu više nego dobra. To je
utjelovljena ideja, ideja koja možda ne vodi nikamo posebno, ali, površinski gledano, nije naivna ni
djetinja. A osim toga, lijepa je, što je danas rijetkost. To su njezini plusevi.
- Odlična je — kaže Peter.
- Hvala.
Carole će (vjerojatno) zagolicati feminizam koji implicira sva ta ružna mizoginija. Ona nije ljubitelj
šoka radi samog šoka (ma gdje mu je samo bila pamet kad joj je htio prodati Krima?), ali ovaj staloženi i
otrovni predmet dat će joj temu za razgovor, nešto što će objašnjavati Chenovima, Rinxovima i tko zna
komu.
- Rado bih je pokazao Carole. I dalje se slažeš s tim?
- Da. Slažem se.
- A rekao sam ti da bi je htjela vidjeti kod sebe, sada.
- Gospoda Potter navikla je dobivati ono što želi, a?
- Pa... da. Ali nikad te ne će sjebati. A ako je možemo postaviti u vrt do sutra, prekosutra će je
vidjeti Zhi i Hong Chen. Kao što vjerojatno znaš, Chenovi mnogo kupuju.
- Može, ajmo.
- Hajdemo.
Jedan trenutak stoje zajedno gledajući urnu.
- Moji dečki će otići tamo sutra da maknu Krima - kaže Peter. - Mogli bi uzeti urnu sa sobom
kad budu išli.
- A što Krim stavlja u ta čuda? - upita Groff.
- Katran. Smolu. Konjsku dlaku. -I...
- Iskreno rečeno, malo je tajnovit u vezi nekih materijala. To poštujem.
- Čuo sam da je jedna od njih curila po podu u MoMA-i.
- Zato su podovi betonski. Znači, mogu doći sutra ovamo s ekipom u podne?
- Radiš brzo, Peteru Harrise.
- Radim. I mogu ti se zakleti da se Carole ne će cjenkati. Ne sad, kad joj radimo uslugu.
- Dobro. I podne odgovara - kaže Groff.
- Sutra ću donijeti papir i sve potrebno, ne očekujem da mi je samo posudiš.
- Nisam ni mislio da to očekuješ.
- Onda, u redu - kaže Peter. - Bilo mi je zadovoljstvo.
- Također.
Rukuju se, krenu prema dizalu. Groff sigurno živi u relativno malenu stanu iza ateljea - nije moguće da
je kat toliko velik. To je neka vrsta fetiša, posebno s tim mladim dečkima - radni je prostor
besprijekoran, a stan donekle nalikuje na sobu adolescenta. Ofucani madrac na podu, odjeća posvud
razbacana, sićušna pećnica i mali frižider, šokantno prljava, skučena kupaonica. Peter se katkada pita je
li to kompenzacija za dojam ženskosti koju deklariranje umjetnikom implicira.
Groff pritisne gumb i pozove dizalo. A sada, trenutak nelagode. Rekli su što su imali, a ovo je dizalo
spooooro.
Peter: — Ako Carole odluči zadržati urnu, sigurno bi joj bilo drago da dodeš i vidiš je tamo.
- U stvari, ja uvijek i insistiram na tome. To je test za nas oboje, zar ne?
- Svakako.
- Stavit će je u vrt, je li tako?
- Da, engleski vrt, malo divlji i obrastao. Za razliku od, znaš, francuskog vrta.
- Zvuči lijepo.
- Stvarno je lijepo. Ne možeš vidjeti vodu iz vrta, ali možeš je čuti.
Groff kimne. Sto je to u vezi ove transakcije, zašto ima osjećaj da je tako... zašto ima osjećaj da je tako...
kakva? Uvijek su iste.
To je posao, naravno da je posao, Velásquez, Leonardo i svi drugi dogovarali su poslove. Ipak, ima nešto
u vezi Groffove trezvenosti prema kupcu i djelu... stanovita posjednička mirnoća. A bi li Peter radije
radio s histericima, bi li mu bili draži luđaci koji zahtijevaju „dužno" poštovanje, koji se vrijeđaju i na
najbezazleniji komentar, koji se u zadnji trenutak ipak ne žele rastati s radom? Naravno da ne bi.
Ali ipak...
Dok se dizalo s mukom uspinje, Peter shvaća kako su u povijesti ovi ljudi, Groff i toliki drugi, većinom
bili zanatlije, klesari i ljevači; oni oslikavaju pozadine i nanose zlatne listiće. Oni su ponosni na svoj
posao i imaju odmak od njega. Odaju se svojim uobičajenim navikama sumnjiva morala, ali nisu luđaci,
oni su radnici, moraju to biti u ovoj ekonomskoj situaciji. Oni ulažu svoje vrijeme. Oni spavaju noću.
Ali gdje se onda nalaze vizionari? Jesu li ih potamanile droge i malodušnost?
Vrata dizala otvaraju se uz tutanj i on uđe.
— Vidimo se onda sutra u podne - kaže.
- Da. Vidimo se.
Dizalo se cvileći spusti na prizemlje.
Peteru se opet okrene želudac. U kurac, hoće li mu opet biti zlo? Da bi došao k sebi, dodirne zid dizala
„Formicine" boje leša. I najednom se niotkuda sjeti Matthewa, od kojeg su sada ostale kosti i prnje
odijela u kojem je pokopan pod tvrdom zemljom groblja u Milwaukeeju (travanj tamo još uvijek znači
zimu). Previše je to, svi ti mladići i djevojke kojima ide dobro ili loše, ali koji su živi, živi, dok je
Matthew bio (dobro, možda je bio) ljepši, pametniji i na- dareniji od svih njih; Matthew, čija ga je
ljepota i elegancija ne samo spašavala nego i (grozna pomisao) uništila; Matthew, koji je sada ukopan
tisuću milja od Daniela (ma gdje bio Danielov grob; sigurno je negdje na Istočnoj obali), koji se na kraju
pokazao kao Matthewova prava i duga ljubav, njegova Beatrice (je li zato Peter htio baš to ime?),
dvojica mladića izbrisanih s kugle zemaljske još nedovršeni, još na početku, i tko zna što znači, ako
uopće išta znači, to što Peter jedva može podnijeti ništavilo na koje se sveo Matthewov život, tko zna
kakve to ima veze s Peterovom potrebom da pomogne, ako uopće s njom ima veze, da pomogne ako
može u stvaranju nečeg čudesnog, nečeg trajnog, nečeg što će poručiti svijetu (tom jadnom,
zaboravnom svijetu) da nestanak nije sve, da će jednom netko (možda arheolozi s drugog planeta?)
sigurno saznati o našim težnjama i našim dražima, da nas je netko volio, da smo bili važni - ne samo po
onome što smo ostavili nego u našim ponosnim, premda prolaznim tijelima?
Prizemlje. Preživio si dizalo. Uzmi svoj izmučeni želudac i idi u južni Williamsburg, nosi se u svoj
život.
39 Fiktivni lik iz televizijske serije 1 love Lucy iz pedesetih godina 20. st. (Nap. prev.)
I tako, Peteru je jasno. On ne će biti taj koji je trezven i odgovoran. Ne će reći Rebecci da su njezine
bojazni bar dijelom opravdane.
Rebecca, oprosti mi ako možeš. Gušim se u svojoj krivnji. Bojim se da bi se ti u njoj mogla utopiti.
Peter je, naravno, budan kad se Mizzy vrati. Dva i četrdeset tri je. Nije rano, ali nije ni kasno, barem ne
prema standardima newyorške mladeži. Sluša Mizzyjeve tihe, pažljive korake dok hoda prednjim
dijelom stana do svoje sobe.
Gdje si bio?
S kim si bio?
Hodaš li na vršcima prstiju jer nas ne želiš probuditi ili jer si nadrogiran? Čudiš li se svakim korakom
elektrificiranim, osvijetljenim podnim daskama?
Mizzy ude u svoju sobu. Prije nego što se svuče za krevet, počinje govoriti, previše tiho da bi se čulo.
Na trenutak Peter pomisli da je netko s njim, ali ne, samo zove nekog mobitelom. Peter može čuti
intonaciju njegova glasa, ali čak ni kroz kartonski zid nije u stanju čuti što govori. Ipak, on zove nekog
u... 2:58.
Peter leži posramljen u krevetu. Tko je to, Mizzy? Tvoj diler? Je li ti ponestalo, hoćeš li se s njim naći na
uglu za dvadeset minuta? Ili je to neka djevojka koju si poševio, pokušavaš li je bar malo oraspoložiti jer
si je ostavio samu u njezinu krevetu?
Dobro. U redu. Radije bi da je diler. Ne želi da se Mizzy vida s nekom djevojkom. Ne želi to jer,
priznajmo, želi posjedovati Mizzyja onako kako želi posjedovati umjetnička djela. Želi Mizzyjev bridak,
sjeban um, želi njegovo samouništavanje i želi da njegovo... biće bude ovdje, samo ovdje, ne želi da ga
trati na nekog drugog, svakako ne na djevojku koja mu može dati nešto što Peter ne može. Mizzy
postaje - Peter nije glup, možda je lud, ali nije glup - njegovo najdraže umjetničko djelo, performans
ako baš hoćete, i Peter ga želi skupiti, želi biti njegov gospodar i povjerenik (ne zaboravi, Mizzy, mogu
se oglasiti kad god hoću), Peter ne želi da on umre (zaista ne želi), ali želi biti njegov dušobrižnik, želi
biti njegov jedini... njegov jedini. To je dosta, zaista jest.
Matthew leži u grobu u Wisconsinu. Bea vjerojatno miješa koktel za nekog pohotnog poslovnjaka.
Bolje noćas popij dvije one plave tablete.
NAGRAĐIVANE KOKOŠI
Vlak od stanice Grand Central do Greenwicha prolazi kroz zbrku rubnih dijelova grada koje bi, recimo
to tako, bilo bolje sakriti od posjetitelja s drugog planeta. Pogledajte ovdje, ovo je Jardin du
Luxembourg, a ovdje vam predstavljam zgodnu građevinu koja se zove Plava džamija. Ne obraćajte
pozornost na ovo što okružuje New York: ograde ispod krugova bodljikave žice oko tvornica koje su
možda zatvorene, sumorni cigleni monoliti socijalnih stanova, razasute grupice stabala posute smećem,
namijenjene, čini se, da zorno prikažu krhkost prirode suočene s ljudskim nemarom. Ovdje bi se oči dr.
T. J. Eckleburga40 sasvim dobro uklopile.
Mizzy sjedi preko puta Petera i promatra prolazak sablasna gradskog krajolika. U krilu mu leži otvoren,
ali nečitan, Čarobni brijeg. Taylori imaju dar nepokolebljive smirenosti. Oni ne razgovaraju iz nervoze.
Harrisovi su pak uvijek neprestano razgovarali, ne toliko radi zabave ili informacija, nego da ne nastane
i predugo ostane tišina, jer tada bi mogli zapasti u mrzovoljnu, beskonačnu neslogu, u leden, zajednički
mir koji nikad ne bi prestao, budući da nikad nije postojala, niti će ikada postojati, dovoljno živahna i
hitna zajednička tema (barem ne neka koju bi ijedan od roditelja mogao načeti), te su tako trebali
zajedno ploviti dalje na klizavu terenu primjedbi i stajališta, ritualnih nenaklonosti (Znaš, nikad nisam
vjerovala tom čovjeku) i odavno poznatih sklonosti (Znam da je kineska hrana prljava, ali naprosto me
nije briga.) U razgovoru, Pe- terova majka bila je na svoj način veličanstvena. Uspijevala bi se gotovo
neprekidno žaliti, a pritom nikad ne ispasti trivijalnom ili gundalom. Bila je dostojanstvena, a ne
zanovijetalo, poslali su je iz jednog boljeg svijeta da živi u ovom, a izbavila se od puke zajedlji- vosti
tako što je ponudila rezigniranost umjesto žuči. Svake minute života davala je do znanja da je prigovor
na gotovo svakog i gotovo sve imala jer je ranije bila kraljevala nekom utopijom, pa je tako iz iskustva
znala koliko bismo se svi mogli više potruditi. Više od ičega htjela je živjeti pod dobronamjernim
diktatorom koji bi u svemu bio poput nje, a da ne bude ona - kad bi ona vladala, morala bi se odreći
prava na prigovaranje, a tko bi i što bila bez njega?
Peterov je otac zabavljao svoju ženu. Ukazivao je na ljepotu i pokazivao zanos, uzimao joj ruku i poput
majmuna grickao nje- zine jagodice, tražio stare filmove u TV vodiču, za koje je znao da će joj se
svidjeti, i potrudio se da jednom tjedno večeraju u dobru restoranu, čak i kad nisu imali previše novca.
Kad su došli u srednje godine, postali su misteriozan par, jedan od onih parova za koje se čovjek pita
„što on radi s njom" (njegova se ljepota produbila, njezina je počela blijedjeti); ali Peter zna da su samo
protokom vremena došli do inače uobičajena mladenačkog udvaranja: ona je bila mlada ljepotica koju
nije bilo lako zadovoljiti, a on lijep ali žgoljav dečko koji je svojim obožavanjem nadmašio svu silu
rivala.
Da, čitaoče, ona se za njega udala.
Nije to bio baš loš brak, ali nije bio ni dobar. Ona je previše predstavljala nagradu, on previše zahvalna
molitelja.
I tako ih je beskrajan, pomalo napet razgovor, struja bibajućeg zvuka, podsjećao da su vjenčani, da
imaju dva sina, život, da imaju razne pripreme, da moraju izbjegavati nedaće i jedno drugom tumačiti
sve na svijetu, svaki znak, svaki simbol, te da bi jedina sudbina gora od zajedništva bila da oboje
pokušaju živjeti sami.
Taylori iz Richmonda nisu imali problema s razgovorom, ali je njegova glavna svrha bila drukčija. Ništa
se nije vječito ponavljalo, ništa se nije zaobilazilo. Ta je fundamentalna odsutnost nervoze utjecala na
sve četvoro djece tako da, premda su bila svakojaka, nijedno nije bilo nesigurno. Mizzy je posebno
obdaren tim taylo- rovskim neometanim bivanjem. To nije toliko pitanje ponosa koliko jednostavno,
obično pouzdanje, koje je neobično samo zato što je toliko rijetko u općoj populaciji. Pogledajte ga kako
s velikom, debelom knjigom u krilu promatra krajolik, nije dalek nego miran poput princa koji ima
pravo biti gdje hoće, a ako je netko odgovoran za zabavu i razonodu, to sigurno nije on.
- Zamisli, samo smo pola sata udaljeni od Cheeverove41 zemlje - primijeti Peter.
- Sigurno je ovim vlakom išao u New York — dometne Mizzy.
- Valjda. Voliš Cheevera?
- Mm.
4058 Oglasni pano u Fitzgeraldovu Velikom Gatsbyju. (Nap. prev.)
41 John W. Cheever (1912. - 1982.), američki pisac. (Nap. prev.)
To bi trebalo biti „da", a očito se više nema što za reći o toj temi. Mizzy promatra kako prolazi pustoš i
Peter se zapita je li on samo zaokupljen pogledom ili pokazuje Peteru taj profil s čvrstom vilicom i
rimskim nosom. Koliko je on stariji od Bee, tri godine? Kao da je trideset.
Bea - izgubljena djevojko, osviještene mržnje i izgriženih noktiju, umotana u veliki, jeftini peruanski
džemper koji promiče opstanak u tvojem vjerojatno jedva grijanu stanu - mi oboje znamo da me
djelomično mrziš jer smatraš da sam te ja uvjerio kako nisi dovoljno lijepa. Nismo nikom rekli, svakako
ne jedno drugom, ali oboje znamo, zar ne? Trudio sam se, ali da, mrštio sam se na žute ta- jice koje si
obožavala kad ti je bilo četiri godine, smrznuo sam se na bijelo-zlatni komplet za sobu koji si htjela kad
ti je bilo sedam godina i da, istina je, nije mi se svidjela ona pomalo secesijska srebrna ogrlica koju si
kupila na sajmu vlastitim novcem, što je bila tvoja prva neovisna kupnja. Okretao sam leda onom što si
voljela i premda nikad nisam ništa rekao - trudio sam se da ne budem čudovište, zaista jesam - čitali
smo jedno drugom misli, i ti si uvijek znala. A kasnije, kad su ti se bokovi proširili, a lice posulo prišti-
ćima, kunem se, kunem se, nisam te ništa manje volio zbog tvoje adolescentske nezgrapnosti, ali onda je
već bilo prekasno, već sam došao na loš glas i ništa nisam mogao učiniti, nikakav znak pažnje koji sam
napravio, nikakva izjava ljubavi nije te mogla uvjeriti. Ako su mi bile mrske tajice boje pišaline i krevet
s baldahinom poput princezina, kako bih onda ikako mogao voljeti samu djevojku, sad kad joj se kosa
nakovrčala, a tijelo joj je u pubertetu naglo aktiviralo dotad uspavanu zavojnicu DNK-a (mojeg, Bea,
tvoja majka nije potekla od mljekaricâ i drvosječa) koji je sa strašnom, konačnom sigurnošću odredio:
teške, padajuće, velike ženske grudi i bokovi za rađanje dobrano prije četrnaestog rođendana. Tvoji su
roditelji vitki i privlačni, a ti zbog nekog genskog hira nisi.
Zbog mene se osjećaš ružnom. Tebi je strašno i razgovarati sa mnom telefonom.
- Kako ti se sviđa Thomas Mann? - Peter upita Mizzyja. Kao Harris ne može podnijeti previše
tišine. Možda vjeruje da će nestati.
- Volim ga. Dobro, možda „volim" nije prava riječ za Manna. Divim mu se.
- To je prvi put da čitaš Čarobni brijeg!
- Da i ne. To su sve knjige koje sam pročitao za otprilike pet sati na faksu, samo da budem u toku.
Sad se vraćam i čitam ih zapravo.
- Ja nikad ne bih diplomirao da nema kave i speeda - kaže Peter.
I sada konačno Mizzy odvrati pogled s prozora i pogleda Petera. Obojica se nijemo pitaju: zašto bi Peter
rekao takvo nešto? Kune li se ponovno da će čuvati Mizzyjevu tajnu? Pokušava li samo biti kul?
Pomisli na našminkanog starca s perikom kojeg je Peter vidio one noći na Osmoj aveniji. Pomisli na
samog Aschenbacha, našminkana i obojene kose, kako leži mrtav na ležaljci za plažu dok Tadzio gaca
plićakom.
Ne. Ovo je moj život, a ne jebena Smrt u Veneciji (ipak, neobično je da je Mizzy ponio Manna sa
sobom). Da, ja jesam stariji tip koji gaji odredenu naklonost za mnogo mlađeg tipa, ali Mizzy nije dijete
poput Tadzia, a ja nisam opsjednut kao Aschenbach (pa nisam li baš nekidan odbio da mi Bobby oboji
kosu?).
Peter neuvjerljivo doda: - To je, naravno, bilo na faksu.
- Reći ćeš joj, zar ne? — upita Mizzy.
- Zašto to misliš?
- Žena ti je.
- Ljudi u braku ne govore jedno drugom baš sve.
- Ovo nije obična stvar. Ona je histerična po tom pitanju.
- I upravo zbog toga joj nisam još rekao.
- Još.
- Ako joj još nisam rekao, poprilično je vjerojatno da joj uopće ne mogu reći. Zašto te to toliko
muči?
Mizzy ispusti još jedan oboast izdah, koji Petera neodoljivo podsjeti na Matthewa.
- Ne mogu podnijeti da mi sada obitelj skoči za vrat. Ne mogu. Oni misle da to trebaju napraviti,
imaju samo dobre namjere, ali zapravo, bojim se da će me to ubiti - kaže Mizzy.
- Dramatiziraš.
Dug, mračan pogled. Izvježban?
- Iskreno, osjećam se malo dramatično.
Izvježbano. U svakom slučaju. Ali ipak učinkovito.
- Da?
Hvala, gospodine Nepovjerljivi.
Mizzy se ozari. On zna potkopati sâm sebe - podsjeća na lik iz crtica koji otrči niz liticu, napravi
nekoliko koraka u zraku prije nego što se zaustavi, pogleda dolje, ponovno pogleda publiku s
osramoćenim izrazom lica i onda padne. Kaže nešto misaono, a onda se sâm sebi počne smijati. A i
pomaže to što je taj osmijeh takav kakav je, i da se smije grlenim smijehom nalik svirali. Ha- -ha-ha-ha-
ha, smijeh dublji od njegova glasa, bogatiji, kao da proizlazi iz jezgre humora koja je njegova istinska
priroda, ili bi to mogla biti. Kao da je to s mladim mučenikom sve varka, a da je pravom, unutarnjem
Mizzyju sve to urnebesno smiješno. Kao da pravi Mizzy ima papke i rogove i svira frulu.
- Da - kaže kroz smijeh, u odgovoru koji Peter nije očekivao. Peter za promjenu zna da treba
šutjeti.
- Sjeban sam — kaže Mizzy. Više se ne smije, ali je na licu zadržao skrušen osmijeh koji odaje
ponovnu ozbiljnost i iskrenost riječi.
- Ja sam malo lud - nastavlja. - Znaš to. Svi to znaju. Samo...
Pogleda kroz prozor kao da traži neki očekivani orijentir. Ponovno se okrene Peteru.
- Samo što postaje gore. Osjećam to. Jako se pogoršalo u Japanu. To je poput virusa. Nije toliko u
mojem umu koliko u tijelu, kao da imam nešto slično groznici, kao da imam gripu, ali nisam od nje
umoran nego razdražljiv. I, ono... Ono što nitko ne razumije, što nitko tko me istinski voli ne razumije,
jest da trenutačno ja znam što mi je potrebno bolje od ikog drugog. Nije da ih ne mogu razumjeti, moju
obitelj i sve druge. Ali, ako im dopustim, bojim se da će me ubiti. U najboljoj namjeri.
- Mogu li ti nešto iskreno reći? - upita Peter.
- Svakako.
- To zvuči iluzorno. Zvuči kao riječi ovisnika.
Ponovno dug, muzikalan smijeh.
- To misle svi osim ovisnika - odgovori Mizzy. - Mogu li ja tebi nešto reći?
- Svakako.
- Svaki put kad mi je išlo u životu, ama baš svaki put kad sam bio onaj divni, uzoriti dečko,
drogirao sam se. Kad sam bio na Exeteru, kad sam bio na Yaleu. Bistar sam, usredotočen, susretljiv i,
ako smijem reći, jebeno pametan. Kad prestanem, onda mi padne na pamet da trebam ići u Oregon
iskopavati tartufe s hrpom pušača marihuane.
- A lijekovi koje bi ti liječnik propisao?
- Sve sam ih probao. Znaš to, zar ne?
- Pa, da, uglavnom - odgovori Peter.
- Zar ne misliš da bih rado imao recept za lijek koji bi me zauvijek pretvorio u Dobrog Ethana?
Kako može biti toliko uvjerljiv i ujedno toliko u krivu? Sto bi mu Peter sad trebao reći?
- Misliš li da si stvarno pokušao? - naposljetku kaže.
Pogrješna replika. Vidi se po nečem što je utihlo na Mizzyjevu licu - neko se svjetalce ugasilo.
- Možda se zavaravam - kaže Mizzy. Glas mu je sad monotoniji, uobičajeniji. Postao je pomalo
služben. - No zaista mislim, znam da sam spreman biti odrastao. Želim posao, stan, stalnu djevojku.
Samo... samo trebam doći do toga na svoj način. Ako Bečka, Julie i Rose počnu intervenirati i prijave
me u neku kliniku, sigurno ću ponovno puknuti. Usput budi rečeno, te klinike su očajne. Možda su one
za bogate bolje, ali one koje si mi možemo priuštiti... mislim, i ti bi htio pobjeći.
- Znači, ti smatraš...
- Smatram da sam spreman kao nikad prije imati pravi život, a svi me trebaju samo pustiti da ga
stvorim na svoj način.
Laže li? Gaji li iluzije? Je li moguće da je on u pravu, a da su svi drugi u krivu?
Iziđu na Greenwichu, i tu je vozač Gus, muškarac tridesetih godina, znatiželjnih očiju, iz maloga grada
(pretpostavlja Peter), iz jednog od onih zaselaka u Connecticutu koji lokalnu gospodu snabdijevaju...
ljudima poput Gusa. Svijet je prepun Guseva - zgodnih mladića i djevojaka kojima su roditelji i bake i
djedovi dodijelili najbolje moguće genetske karte, koji već generacijama nisu ni posebno uspješni ni
posebno neuspješni, koji rađaju te pristojne klince i daju im upravo dovoljno da prežive na svijetu, ali
ne više od toga — ni spektakularnu ljepotu, ni nezajažljivu inteligenciju, ni kraljevsku, nezadrživu
ambiciju.
Nije li zadaća umjetnosti odati priznanje tim ljudima, oplemeniti ih? Uzmite, na primjer, Olympiju.
Djevojka s ulice postaje božica.
A ovdje, pokraj tamnoplavog BMW-a Potterovih, stoji Gus, crvena lica, klempavih ušiju, smije se od
uha do uha, ne može ti se ne svidjeti. Nije li Carole spomenula da je zaručen s „jednom krasnom
djevojkom odande"? U redu, malo je uvrjedljiva ta riječ „odande". Ali istovremeno, treba reći da Potteri
svoje osoblje plaćaju bolje no što je uobičajeno, da im daju prave praznike i ne očekuju da rade preteško
ili predugo bez dodatne nadoknade. Potteri pripadaju školi „naše osoblje naša je obitelj", što je na svoj
način groteskno, ali u stvari, kako itko može držan osoblje i ne biti bar malo groteskan?
- Dobrodošli, gospodine Harris - kaže Gus, dok se približava s ispruženom širokom crvenom
rukom.
- Hvala, Guse. Ovo je Ethan.
Gus protrese Peterovu, a zatim Mizzyjevu ruku, kaže: „Dobrodošli, dobrodošli", napravi zaokret da bi
Peteru i Mizzyju otvorio stražnja vrata BMW-a. Vozač Gus koji će se uskoro oženiti krasnom
djevojkom odande. Vozač Gus svugdje je prisutan, a opet se ne pojavljuje nigdje, ni na portretima ni na
fotografijama, čak ni u Barthelmeovim i Carverovim 42 pričama, koje pripovijedaju isključivo o ljudima
koji imaju poslove poput Gusova, te istu perspektivu, ali su daleko tužniji i tjeskobniji no što je Gus.
Ako Gus katkad plače bez razloga, ako stoji izgubljen između polica u trgovini, to se ne vidi u
svakodnevnom ponašanju i Peter je poprilično siguran da on nije takav tip. To ne znači da nema dušu
ili dubinu, nego da bi trebalo jako duboko kopati da se dopre do onog što je ispod sretnog momka,
pozitivca kojem je njegov posao u redu, koji voli svoj auto, stan, hobije i zanimanja koja mu krate
vikende, koji se već deblja i bez vidljiva žaljenja odbacuje mladenačku ljepotu (kad je prije pet godina
došao raditi za Pottere, bio je poput mladog radnika na farmi) jer se u životu zabavio i što se tu može, a
pritom će se s trideset godina, što nipošto nije dob očajnika, još i oženiti krasnom djevojkom odande.
Gus ih vozi zelenim i raskošnim ulicama Greenwicha. Ah, Greenwichu, Connecticute, koliko ste
razumno imućni. Ove ulice sa stablima nude bogato ukrašene kuće u viktorijanskom stilu, prave
42 Frederick Barthelme (r. 1943.) i Raymond Carver (1938. - 1988.), američki pisci. (Nap. prev.)
američke klasike, održavane poput muzejskih izložaka - što i jesu, a malo dalje, dalje od očiju javnosti
nalaze se zaista goleme zgrade od kamena i drva, zaklonjene iza vratâ i živica, uglavnom nevidljive
osim gdjegdje kojeg zabata ili dimnjaka. Ovdje je novac tih, nipošto nije kao u Hamptonima ili Hillsu, i
iako je to samo stav, prihvatljiviji je, barem Peteru, i barem na Petera ne ostavlja dojam golemih,
strašnih povlastica, nego poboljšane stvarnosti. U Greenwichu čovjek je naprosto dospio u paralelnu
dimenziju u kojoj su ljudi uspješniji i nitko to ondje ne smatra neobičnim. Obogatiti se? Što je tu tako
teško?
Automobil se penje uz brdašce s kojeg se uzdiže kuća Potte- rovih. Potteri su bogati čak i za standarde
Greenwicha, ali nisu megabogati, ne toliko da imaju privatne avione i pet kuća, a njihova je kuća
zaklonjena no ne i sasvim skrivena - s ulice se vidi više od polovice sjevernog pročelja.
To nije Gatsbyjeva kuća, to je kuća Daisy Buchanan, to je izvor zelena svjetla preko puta jezera. Ako je
Fitzgerald opisao Daisyjinu kuću, Peter je se ne sjeća, ali jasno se sjeća da to nije Gatsbyjeva vila s
tornjićima, obrasla bršljanom. Bilo da je to pročitao u Fitzgeraldu, bilo da je to plod Peterove mašte,
kuća koju je Tom kupio za Daisy sigurno je bar malo nalikovala na kuću Potterovih, kuća koju bi
Nathaniel Hawthorne43 razumio, naravno velika, ali ne ni imitacija dvorca niti kameni spomenik (za
razliku od onih golemih čudovišta u Newportu koja podsjećaju na grobnice), više od svega divovska
kuća u kojoj se možeš izgubiti, sva u kamenu i zabatima, s tri strane okružena verandama, a koju su
uspjeli sasvim vjerodostojno projektirati tako da izgleda kao da je tijekom godina bila više puta
nadograđivana, a u stvari je potpuno sagrađena takva sredinom 20-ih godina dvadesetog stoljeća. Stoji
spokojno, ali lako (sa svim tim stupovima koji dijele prozorska krila, koje majčinski natkriljuju velike
strehe), na sićušnu kopnenom otoku brižno njegovane trave, silno podsjeća na sanatorij, tamo gdje su
poslali Bette Davis u... hm, Na raskršću ili u Mračnoj pobjedi? U svakom slučaju, nalikuje na mitsko
sklonište milijunaša sa živčanim slomovima, na savršeno utočište kakvo danas više ne postoji, a
vjerojatno nije postojalo ni kad su snimili taj film s Bette Davis. Jesu li ikada zaista postojala mjesta
poput alpske klinike u Čarobnom brijegu7. (Vjerojatno zato Peter razmišlja o sanatorijima.)
A Mizzyja ni u kojem slučaju ne će poslati na takvo mjesto na novu rehabilitaciju. Njega bi poslali u
bolnicu sa smeđim podnim pločicama i pohabanim stolicama s mrljama. Peter to sasvim živo može
zamisliti. Zašto bi itko htio tamo ići?
Gus se parkira i gle, hvala Bogu, tamo je Tylerov kombi. Dok se Peter približava ulazu s Mizzyjem (Gus
im je otvorio vrata automobila i nestao u nekakvo svoje nevidljivo carstvo), Peter pogleda kroz stražnji
prozor kombija. Da, o, da, unutra je kutija, molim te, Bože, neka unutra bude odbijeni Krim, neka Tyler
i Branch sad instaliraju Groffa.
Svenka otvara vrata. To je žena tridesetih godina, široka lica, iznenađena izgleda, nešto je na njoj
nategnuto (ne kirurški); kao da je nekakvo prokletstvo bačeno na njezinu kolijevku (Ovo će dijete
narasti preveliko za svoju kožu). Da je ovo engleski dvorac iz devetnaestog stoljeća, na što ova kuća
podsjeća, Svenka bi bila glavna dvorkinja, ali kako je ovo Amerika dvadeset prvog stoljeća, ona se
zove... kako? Domoupraviteljica ili nekako slično. U svakom slučaju, ona je ovdje glavna, nadgleda
osoblje (troje izvan sezone, sedmero ljeti), zna gdje naći dostavu kvalitetna cvijeća u Darfuru, može
naručiti helikopter u grad za dvadeset minuta. Ima magisterij iz poslovnog upravljanja i u ovom poslu
dobro zarađuje. Jednom je povjerila Peteru kako je previše kućni tip za svoj posao savjetnika za
upravljanje („uvijek aerodromi i hoteli, nemaš život"), tvrdi da ne smatra ovaj posao ni po čemu gorim
od onog, a ipak, budući da Potterovi doživljavaju svoje osoblje kao „dio obitelji", budući da odobravaju
brakove s „krasnim djevojkama odande", Svenka je voljna (ili mora biti voljna) otvarati vrata ako je
Poljubac nije dugo trajao. Bio je strastven, dosta strastven, ali ne baš erotičan, ne potpuno. Može li
poljubac dvojice muškaraca biti prijateljski? Jer taj je dojam dobio Peter. Nije bilo jezika, nije bilo
hvatanja. Samo su se poljubili, ne baš kratko, ali ipak. Miz- zyjev je dah bio čist i slatkast, a Peter se nije
toliko izgubio u poljupcu koliko je brinuo ima li oštar dah sredovječnog tipa.
Razdvojili su usnice u istom trenutku - nijedan od njih dvojice nije prvi prekinuo poljubac - i jedno se
drugom nasmiješili, naprosto nasmiješili.
Peter se ne osjeća loše, čak se ni ne osjeća kao da je zgriješio, iako ne bi bilo lako objasniti eventualnom
promatraču (brz pogled - nitko nije vidio) da nije nekakav pohotnik. Omamljen je i ushićen, ali ga nije
stid.
Nakon poljupca razbarušio je Mizzyjevu kosu, kao da su se tek nedužno hrvali. Tada su se okrenuli i
šljapkajući vratili na plažu.
Mizzy razbije tišinu dok se bosi vraćaju na Carolinu tratinu. Peter bi ovog puta više volio tišinu.
- I tako, Peteru Harrise - kaže Mizzy. - Jesam li ti ja prvi?
- Uh, da. Ja sigurno nisam tvoj prvi, je li tako?
- Poljubio sam trojicu drugih. Ti si mi onda četvrti.
Mizzy se zaustavi. Peter napravi još dva koraka, a zatim primijeti pa se vrati. Mizzy ga pogleda
dubokim, vlažnim pogledom.
- Sviđaš mi se još otkako sam bio klinac - kaže.
Nemoj mi to govoriti.
- Ne sviđam — kaže Peter.
- Još od prvog puta kad si došao u kuću. Sjedio sam ti u krilu i čitao si mi Babara 50. Misliš da je to
bilo sasvim nevino?
- Naravno da mislim. Zaboga, imao si četiri godine.
- A obuzeo me nekakav dubok, topao osjećaj koji nisam razumio.
- Znači, gay si.
Mizzy uzdahne. - Mislim da sam gay prema tebi - kaže.
- Ma daj.
- Ovo je malo previše.
- Malo, da.
- Ma samo to želim reći. A zatim, možemo... ne znam. Ne moramo nikad više o tome govoriti ako
ne želiš - kaže Mizzy.
Peter čeka. Govorimo o svemu, iako moram glumiti suzdržanost.
- Kad sam bio s drugim muškarcima, mislio sam o tebi - kaže Mizzy.
- To ima nekakve veze s tim što ti predstavljam očinsku figuru - kaže Peter, iako ga boli to reći.
- Zbog toga nije važno?
- Zbog toga je... ne znam. Zbog toga je to što je.
- Nikad te više ne ću ponovno poljubiti ako ne želiš.
Što to želim? Bože, kad bih bar znao.
- Ne smijemo. Ja sam vjerojatno jedini muškarac na ovom svijetu s kojim se ne smiješ ljubiti.
Mislim, sa mnom i sa svojim pravim ocem - kaže on.
Je li to zato Mizzyju tako neodoljivo? Je li želja koju je sad iskazao imalo povezana s Peterom?
Mizzy kimne. Ne možeš znati slaže li se ili samo popušta.
Kakav bi se muškarac htio upuštati u nešto s mužem svoje sestre?
Očajan.
Kakav bi muškarac dozvolio da sve ode toliko daleko? Kakav bi muškarac uzvratio poljubac tako dugo
kao Peter?
Očajan.
Ostatak šetnje do kuće Peter i Mizzy provedu u tišini.
Carole ih pozdravi u vrtu s takvim lakomim, nervoznim oduševljenjem da Peter na trenutak pomisli
kako ih je promatrala. Nije ona promatrala. Ona naprosto svakog uvijek pozdravlja s oduševljenjem.
- Mislim da ću je zadržati - kaže.
- Izvrsno - odgovori Peter. I još doda: - Znaš da je sad posuđena? Radi Chenovih. Groff će je htjeti
doći vidjeti na licu mjesta.
Carole sluša trepćući i kimajući glavom. Ona nije početnik - zna da kod nekih umjetnika kolekcionar
mora proći provjeru.
- Nadam se da ću proći — kaže.
- Gotovo da mogu jamčiti da hoćeš.
Ona se okrene kako bi pogledala urnu. - Tako je prekrasna i zločesta - kaže.
Mizzy je ponovno došao u vrt, poput djeteta koje ne osjeća obvezu prema razgovoru odraslih. Ubere
stabljiku lavande i približi je nosu.
50 Slon Babar, fiktivni dječji lik Jeana de Brunhoffa (1899. - 1937.) (Nap. prev.)
Carole insistira da ih Gus vrati u grad i Peter zahvalno pristane nakon vrlo kratke predstave lažna
odbijanja. On, Peter
Kukavica rado bi izbjegao vožnju vlakom s Mizzyjem. O čemu bi razgovarali?
Gusova prisutnost nametnut će tišinu koja bi u vlaku bila previše neugodna. Hvala vam, Carole i Guse.
I tako Mizzy i on sjede jedan uz drugog na stražnjem sjedalu BMW-a, voze se utješnom običnošću
autoceste 1-95, medu drugim ljudima u drugim automobilima, od kojih većina vjerojatno nije ljubila
svoje šurjake.
Zavidi li im Peter ili ih žali?
Zapravo, oboje.
U njemu se digne bijes, brz poput panike, bijes prema svojoj kćeri s debelim gležnjevima i prema
prijateljski nastrojenoj, dalekoj ženi, Uti, jebenoj Carole Potter, prema svakom, prema svemu, Gusu koji
podsjeća na sokola, njegovim malim, crvenim, irskim ušima; prema svakom i svemu, osim prema
izgubljenu dječaku pokraj njega, jedinoj osobi na koju bi trebao biti ljut, dječaku koji je pozvao na
nemoguć poljubac (je li pozvao?) koji je završio nevjerojatnom laskom (jer je nevjerojatna, zar ne?).
Nije jasno koliko je Mizzy himben, koliko zavarava, a koliko je (neka ti Bog pomogne, Peteru Harrise)
iskren. Jer, dobro, on bi htio da je to istina, i možda, možda je moguće pojmiti da je istina kako Mizzy
pati za njim otkad je imao četiri godine. Peter sebe ne doživljava kao nekog za kim se pati, i nikada se
nije tako doživljavao. Da, privlačan je i izgleda pristojno, ali on je taj koji gleda na balkon dolje iz vrta, i
uvijek je bio taj. On je sluga ljepote, a ne sama ljepota, to je Mizzyjev posao, kao što je nekad bio
Rebeccin.
Kao što je nekad bio Rebeccin.
Ljutnja se smiri brzo kao što je i došla, a zamijeni je tuga, val duboke tuge dok baca pogled (nada se
neupadljivo) na Mizzyjev dostojanstven profil, na njegov aristokratski zakrivljen nos, pramen tamne
kose koji podrhtava na njegovu blijedom čelu.
To Peter želi od umjetnosti. Zar ne? Taj jad; taj osjećaj sebe u prisutnosti nečeg divnog i prolaznog,
nečeg (nekog) što isijava kroz krhkost tijela, da, poput Manetove božice-kurve, ljepote pročišćene od
sentimentalnosti jer Mizzy je svojevrstan bog-kurva (nije li?), bio bi manje neodoljiv da je benigno,
uspješno, duhovno biće kakvo tvrdi da želi biti.
Znači, to je ljepota, barem ljepota za kojom Peter žudi - ljudska mješavina slučajne milosti, zle kobi i
nade. Mizzy mora imati nadu, mora, ne bi ovako blistao da je u pravom očaju, a pritom, naravno, mlad
je, tko na ovom svijetu očajava bolje od mladih, jer stari to zaborave. Evo ga, Ethan, odnosno Grješka,
bez srama, hirovit, ovisnik, ne može htjeti ništa od onog što smatra da bi trebao htjeti. Sad bi ga trebalo
odliti u bronci, pokušati dočarati njegove bolne, sirove nerve, gotovo nepodnošljiv, konačni stadij sjaja
mladosti dok mu biva jasnim da je njegovo stanje ozbiljno, kao uostalom i svačije, ali prije nego što
poduzme potrebne korake kako bi polumirno živio u stvarnom svijetu.
U međuvremenu treba ostati na životu.
Gus ih ostavi ispred stana. Doviđenja i hvala. Gus se odveze. Peter i Mizzy zajedno stoje na pločniku.
- Evo nas - kaže Peter.
Mizzy se širom smiješi, sad nalikuje na satira. Kamo je otišla njegova žarka, tugaljiva verzija?
- Samo se ponašaj kao da se ništa nije dogodilo - kaže.
- A što se dogodilo?
- Reci ti meni.
Jebi se, neodrasli čovječe.
- Ne možemo imati vezu.
- Znam. Ti si muž moje sestre.
A kako si odjednom ti, Mizzy, postao glas pravičnosti?
- Sviđaš mi se - kaže Peter. Jadna izjava.
- I ti se meni sviđaš. Očito.
- Bi li mi mogao reći što želiš? Mislim, najbolje što možeš.
- Želio sam te poljubiti na plaži. Nemoj dramatizirati.
Dramatizirati? Tko ovdje dramatizira?
- Ja se ne mogu pretvarati da nije bilo ničega - kaže Peter.
- Pa nije da me moraš oženiti.
Mladost. Bešćutna, cinična, beznadna mladost. Ona uvijek dobiva, nije li tako? Štujemo Maneta, ali ne
vidimo njega golog na slici. On je bradati tip koji ovjekovječava iza stalka.
- Dobro. Uđimo onda.
- Poslije tebe.
Kako se ovo dogodilo? Kako je moguće da Peter stoji ispred vlastite zgrade i usrdno želi da mu Mizzy
još jednom izjavi ljubav pa da ga može zbog toga ukoriti? Je li se prebrzo vratio natrag u vrt
Potterovih? Je li propustio neku kritičnu šansu?
Šansu za što točno?
Budalasti ljudi. Udaramo u napukli kotao svirajući melodije da medvjedi plešu po njima, a istodobno
bismo da raznježimo zvijezde.51
Njih dvojica udu. Nijedan od njih više ništa ne govori.
Rebecca je već kod kuće, u kuhinji priprema večeru. Peter je odjednom grčevito uvjeren da zna što se
događa, da se vratila kući ranije kako bi se suočila s njima. Što je, naravno, smiješno. Ona dođe na vrata,
obriše ruke o traperice, poljubi Mizzyja u obraz, a Petera u usta.
- Kuham tjesteninu - kaže. Mizzyju doda: - Ja ipak nisam mama. Malo sam spretnija u kući.
- Čak ni mama nije baš bila mama - odvrati Mizzy.
- Dečki, natočite si vina - kaže Rebecca i vrati se u kuhinju. - Bit će gotovo otprilike za dvadeset
minuta.
To je vitalna, sposobna žena čiji su se muž i brat poljubili na plaži. Peter to nije zaboravio. Ipak, sad kad
je ovako vidi...
- Idem po vino - kaže Mizzy. Normalno, normalno, normalno.
- Kako je bilo u Greenwichu? - upita Rebecca.
Nemaš pojma kako je bilo u Greenwichu.
- Perfecto - odgovori Peter. Perfecto? Sto, sad je odjednom postao Dean Martin? I doda: - Sigurno
će je kupiti. Samo trebam odvesti Groffa da je odobri.
- Odlično.
Mizzy Peteru donese čašu vina. Kad mu doda čašu, kad im se ruke dodirnu, je li mu Mizzy dobacio
pogled? Ne. Na njegov užas, ne.
Rebecca uzme polupraznu čašu s pulta. - Za prodaju umjetničkih djela - kaže. Peteru se na trenutak
učini da je ironična.
On podigne svoju čašu. - Za plaćanje školarine sljedeći semestar - kaže.
- Ako se ikada vrati na faks - odvrati Rebecca.
- Naravno da će se vratiti. Vjeruj mi. Služenje pića pijancima najbolji je način da ti se faks
ponovno svidi.
Peter sanja da se popisao negdje u galeriji (o, besramna podsvijesti) i pokušava to očistiti prije nego itko
vidi, ali naravno, ne može naći pišalinu, samo zna da je tamo negdje. Probudi se, ponovno padne u neki
polusan, u kojem mu nepoznata žena za koju on zna da je Bette Rice govori: „Svi su oni već odavno
otišli", a kad se probudi, to mu više ne izgleda kao san, nego kao divlja, neobuzdana misao. Tek je dva i
petnaest, nije čak ni vrijeme za nesanicu. Ipak ustane po piće i tabletu. U dnevnom boravku... baš je
blesav što se čak i na trenutak zapitao čeka li ga Mizzy gol, i koliko je to gay, koliko to nije gay, što ga
Peter ponovno želi vidjeti takva, kao što bi ga Rodin ovjekovječio, u mišićavoj elastičnosti mlada tijela,
s plavim naznakama vena ispod svijetloru- žičaste kože, s nesigurnim očima i čvrstim stopalima. Ne,
Mizzy je u krevetu. S druge strane vrata... Što? Ništa se ne čuje, možda spava. Neka se jebe ako može
spavati. Da uđe? Naravno da ne bi smio. Natoči votku, uzme tabletu iz ormarića za lijekove, ode do
prozora i vidi tipa na četvrtom katu preko puta ulice, kako je to moguće, onaj kojeg nikad nije vidio na
njegovu jebenom prozoru, ovo je sigurno njegovo vrijeme. Jasno se vidi, svjetla su upaljena u njegovoj
dnevnoj sobi. Postariji je, možda mu je sedamdeset pet godina, oblak sijede kose lebdi mu oko ružičaste
lubanje. Nosi plavu majicu s kratkim rukavima i, čini se (odrezan je tik ispod struka), donji dio
pidžame. Nije epski lik, ispupčena trbuha, gotovo pritisnuta o prozorsko staklo, pije nešto iz velike
šalice. Postoji li, je li moguće da postoji, nekakav plan, nekakav prokleti božanski plan, po kojem se baš
večeras suočio sa svojim, nazovimo ga, kolegom po budnosti? Ne, Peter se samo digao i došao na prozor
ranije no inače, prešao je u obrazac nesanice tog drugog. Ne zna vidi li ga starac, kako ne bi, ali nema
znaka da ga je vidio, ne bi očekivao da mu mahne (ne u New Yorku, ne kad se radi o dvojici djelomično
odjevenih muškaraca), ali možda da mu kimne ili da se malo premjesti, što bi signaliziralo spoznavanje.
Ništa, kao da uopće nije ovdje, pa Peteru padne na pamet (možda je tableta već počela djelovati) da je
možda nevidljiv, da je duh samog sebe, da je umro u snu i nevidljivo ustao pogledati samog sebe, u dobi
od više od sedamdeset godina, kako još uvijek stoji na prozoru u muklo doba noći. Možda mrtvi ne
znaju da su mrtvi. Naravno, to je samo tlapnja, možda su tablete potakle maštu, ili tako nešto, umjesto
da ga sneno povuku dolje... No ipak, on je napokon, nakon toliko godina onaj drugi, duh, budan u
svojem svijetu, možda i on ima ženu koja je olimpijska spavačica, i Peter ne može ne zapitati se - već si
star, a još uvijek gledaš kroz prozor u blijedonarančasto svjetlo Ulice Mercer? Ne bi li trebao biti... gdje?
U Parizu? U jurti na obali sjevernog Pacifika? I što bi te u bilo kojem od tih mjesta spriječilo da
čeznutljivo gledaš u noć (čezne li za nečim i, ako da, za čim?)?
Peter se okrene od prozora. Ako je ovo trebalo biti nekakvo prosvjetljenje, nije se primilo.
A onda, možda zato što nije doživio prosvjetljenje, čak ni kad je naposljetku vidio tužnog starca preko
puta (nije to ostarjeli Peter, stvar nije tako uredna), Peter ode do vrata Mizzyjeve sobe i tiho, vrlo ih
tiho otvori.
Kako je to ludo!
Nije baš tako ludo. Ako se Rebecca probudi, postoji stotinu razloga zašto je u Mizzyjevoj sobi. Čuo sam
da jauče, mislio sam da mu nije dobro, ipak je bila samo noćna mora, svi u krevet.
Vrata se tiho otvaraju, previše su laka da bi škripala. Unutra: Mizzyjev uspavan dah i njegov miris, koji
je sad već poznata mješavina biljnog šampona, naznake cedra i mirisa dječačkog znoja koji je djelomice
oštar, a djelomice podsjeća na klor. Da, on čvrsto spava, sanja o tko zna čemu. Pod dekama nazire se
njegov tamni oblik.
Peter je i prije ovdje stajao, kad je to bila Beina soba. On bi dolazio pogledati kad je Bea noću plakala
(bilo joj je jedanaest godina kad su se ovdje doselili, nema sjećanja na nju kad je bila beba) te se sad
dosjeti - je li ovo u stvari sindrom izgubljena djeteta? Je li moguće da Mizzy nije inkarnacija Rebecce,
nego Bee; Mizzy, dijete s kojim je mogao bolje postupati, elegantni i osjet- ljivi Mizzy - je li ga Peter
mogao spasiti od besciljna drogiranja koje je (možda, tko će ga znati) poteklo od prekasna dolaska u
obitelj Taylorovih, odrastanja dok su njegovi roditelji prerastali svoju mladenačku ekscentričnost i
starjeli u blago ludilo? Jer, treba reći, Bea je bila zahtjevno dijete, snažne volje ali s neobičnim
pomanjkanjem znatiželje, ne pretjerano zainteresirana za školu niti, ustvari, za bilo što drugo. Treba li
Peter biti Mizzyjev izgubljen otac, a ne platonski ljubavnik?
U čemu je točno pogriješio s Beom? Zašto tako žarko želi predstaviti svoj slučaj nekakvu nebeskom
sudu? Koliko je ružno to što želi da mu kći snosi dio krivnje?
Djeca to ne rade. Djeca ne dijele krivnju. Roditelji su zbunjeni zločinci koji žmirkaju s optuženičke
klupe i samo si otežavaju situaciju svakom izgovorenom riječju.
Zatvori vrata i vrati se u krevet.
U krevetu novi snovi. Kad se drugi put probudi, od njih su ostali samo djelići: hoda Chelseajem, ne
može se sjetiti gdje je galerija, traže ga, ne policija nego netko mnogo opasniji. Drugi je put točan ko sat
- 4.01. Rebecca se pokraj njega pomakne i nešto promumlja. Hoće li se i ona probuditi? Ne će. Osjeća li
da se nešto dogada? Kako ne bi?
Dilema: jedino gore od toga da Rebecca sumnja jest da Rebecca ne sumnja; Rebecca toliko nesvjesna
njegova nemira i nezadovoljstva. Je li se toliko naučila na to da više i ne primjećuje? Je li za nju to
postalo tek Peterova priroda?
Ničim izazvana fantazija: Mizzy i on u nekoj kući, možda u Grčkoj (o, skromna mašto), zajedno čitaju,
samo to, ne spavaju zajedno, spavali bi s drugima, bili bi platonski ljubavnici, kao otac i sin, a bez
ogorčenosti ljubavnika ili srdžbe obitelji.
Dobro, zadrži tu fantaziju još tren. Kamo ona vodi? Hoće li se Mizzy prije ili kasnije zaljubiti u neku
djevojku (ili dečka) i napustiti je? Naravno da hoće. To je jedini vjerojatan ishod.
Pitanje: bi li bilo tako loše da te ostavi u toj kući na brdu s pogledom na lug i more, stara ali ne jako
stara, s ispuhanim i ispražnjenim životom, da nemaš što raditi osim napraviti nov korak u nepoznato?
Odgovor: ne bi. Bio bi netko kom se dogodilo nešto veliko, nepoznato i sablažnjivo. Bio bi u stanju - bio
bi primoran - iznenaditi samog sebe.
Usputna činjenica: kukce ne privlači plamen svijeće, privlači ih svjetlo onkraj plamena, oni odlaze u
vatru i ispeku se, odu u ni- štavilo jer toliko žude za svjetlom s druge strane.
Peter ustane i ode u kupaonicu po još jednu tabletu. Stan je i dalje ispunjen snovima dvoje njemu
dragih ljudi i njegovim još uvijek živim, nemirnim duhom, duhom Petera koji bi ovog trenutka lako
mogao umrijeti a da toga ni ne bude svjestan, koji bi mogao biti na početku svojeg života u obliku
lutajuće sjene.
Vrati se u krevet.
Otprilike deset minuta tvrdokorne jave, a zatim ga povuče plima druge tablete.
Sljedećeg jutra Mizzyja više nema. Krevet je uredno pospremljen, ali nema njegove odjeće i ruksaka.
— To malo govno — kaže Rebecca.
Ustala je prije Petera, njegova je dvostruka doza učinila svoje. Kad je ustao, zatekao ju je kako žalosno
sjedi na Mizzyjevu krevetu, kao da čeka autobus koji će je odvesti nekamo gdje baš ne želi ići.
- Otišao je? - upita Peter s praga.
- Izgleda - odgovara ona.
Sigurno se iskrao tijekom noći, nakon što su oboje zaspali.
Da, tablete su učinile svoje. Da ih Peter nije popio, možda bi čuo kako Mizzy odlazi.
A što bi točno napravio da ga je čuo?
Rebecca i on nasumično traže poruku, znajući da je ne će naći.
Rebecca bespomoćno stoji nasred dnevnog boravka s rukama položenim uz bok.
- To malo govno — ponovi.
- Odrastao je. - To je najbolje čega se Peter može sjetiti.
- On je sjebani dečkić čije je tijelo slučajno izraslo.
- Možeš li ga pustiti?
- Imam li izbora?
- Nemaš. Mislim da nemaš. Jesi li ga zvala?
- Da. Misliš da se javio?
Znači, rješenje je ovdje. Mizzy se sklonio. Tako je svima bolje. Hvala, Miz.
A naravno, Peteru se srce slomilo.
Naravno, njemu bi bilo najdraže da se Mizzy vrati.
Tuga i nemir protresu mu tijelo kao električni udar.
- Je li se jučer nešto dogodilo? - upita Rebecca.
Električni udar. Vrtoglav nalet krvi u glavu.
- Ništa posebno — odgovara.
Rebecca ode i ukočeno sjedne na kauč. Podsjeća na pacijenta u čekaonici. Uistinu, ovo je kao ponovni
gubitak Bee. Ovo je kao kad su je odvezli na Tufts, vrativši se kući s osjećajem otupljene praznine
pomiješanim s (nijedno od njih nije ovo moglo izgovo- riti) odredenim olakšanjem. Nema više zlovolje i
optužbi. Nov oblik brige, oštrije jer im nije na oku, ali istodobno prigušene, odijeljene. Sad je sama.
- Možda je zaista vrijeme da dignem ruke od njega - kaže Rebecca.
Peter je jedva može čuti od naleta krvi u uši. Kako je moguće da ona ne zna? Na trenutak je ubilački ljut
na nju zato što ga tako slabo poznaje. Zato što nije shvatila da je sve vrijeme bio predmet nečije
fiksacije, da lijep dečko već dvadeset godina mašta o njemu. (Peter je za sada počeo vjerovati da je
Mizzyjeva ljubav prema njemu stvarna i da je sve što je rekao u vrtu Carole Potter istina.) Zajedno s
Mizzyjem nestao je i Nevjerni Peter.
Pride joj i sjedne pokraj nje, zagrli je, upita se kako ne može nanjušiti prijevaru na njemu, kako joj ništa
ne zvoni.
- Ne možeš mu ti spasiti život umjesto njega. Znaš to, zar ne? - kaže on.
- Znam. Znam. Ali opet... nikad nije ovako nestao. Uvijek bi mi rekao gdje je.
Ah, da. Njezin je problem djelomice u pomisli da njih dvoje imaju poseban odnos. Da nju voli više od
Julie i Rose.
Blesavi ljudi.
Malo sjede zajedno u tišini. A zatim se obuku i odu na posao, jer nemaju što drugo.
Radovi Victorie Hwang već su napola postavljeni, zahvaljujući Uti. Peter stoji sa svojom jutarnjom
kavom iz „Starbucksa" medu postavljenim radovima (Uta je u svojem uredu, radi deset tisuća stvari).
Opet isto - sad nije vrijeme da Vic mijenja upute. Jedna je instalacija (bit će ih ukupno pet) već sasvim
postavljena: sada táman zaslon, kad ga uključe, prikazivat će desetsekundni filmić s krupnim,
sredovječnim crncem koji nekamo žuri, poslovno odjeven, kratko ošišane kose, koji nosi pristojno ali ne
skupo an- tracitno odijelo ispod uobičajena muškog pokrivala, bež balonera, koji je očito platio malo
više, nosi iznenađujuće pohabanu aktovku, zar ne zna da ga to razotkriva, ne možeš se pojaviti na
sastanku s tako ulubljenom i izgrebanom aktovkom, misli li da je kul i opušten (nije) ili su naprosto
preskupe da sad kupi novu? Prelazi cestu u Philadelphiji, medu drugim poslovno odjevenim pješacima,
spretno izbjegne plastičnu vrećicu koju nosi vjetar, i to je to. To je film.
Vic je na dobro osvijetljene police složila popratnu robu, prenesenu iz neke paralelne dimenzije u kojoj
je taj tip zvijezda. Akcijska figura (našla je nekog da ih proizvodi u Kini), majice, privjesci za ključeve,
kutije za užinu. I kostim za maškare za klince, novo ove sezone.
Dobro je. Cijela zamisao o proizvoljnoj slavi, koja se u Warholovu smislu može prenijeti na doslovce
bilo koga, ironična je, ali i humana. Lukava je. Da, ima elemenata ironije i podrugljivosti, ali u biti je
hommage (to je posebno jasno kad poznajete Vic Hwang). Svatko je zvijezda na planetu s kojeg dolazi.
Prave zvijezde, ljudi po kojima se zaista i rade akcijske figure i kutije za užinu, nisu bitne - znamo sve o
Bradu Pittu i Angelini Jolie, ali to kako ih doživljavamo blijedi dok poskakujemo da izbjegnemo
plastičnu vrećicu žureći ujutro na sastanak u Philadelphiji.
Ali ipak, Peteru to ništa ne znači. Ne sada, ne danas. Ne kad mu je potrebno... više. Više od ove dobro
provedene zamisli. Više od morskog psa u tanku, namijenjena da vas uplaši, više od tipa na cesti koji bi
trebao jezgrovito prenijeti poruku o slavi. Više od toga.
Vjerojatno je najbolje da ode u ured i šalje e-mailove. Obavi telefonske pozive.
Gdje si, Mizzy?
Osamnaest novih e-mailova, svi smatraju da je baš to hitno. Jedino što treba napraviti jest nazvati
Groffa u vezi onog jučer.
- Bog, ovdje Groff, znate što trebate činiti.
Još jedan od onih koji se nikad ne javljaju na telefon.
- Bog, Ruperte, ovdje Peter Harris. Carole Potter se jako sviđa urna i, koliko ja mogu reći,
prodana je. Nazovi me pa ćemo se dogovoriti kad da te tamo odvedem.
A zatim, u redu, ostavi poruku Victoriji.
- Bog, Vic, ovdje Peter Harris. Radovi izgledaju odlično. Dolaziš oko podneva objesiti ostatak, je
li tako? Jedva čekam da te vidim. Čestitam ti. Izložba je izvrsna.
Ne može odgovarati na e-mailove. Ne može nazvati nikoga drugog.
Naslonjen na zid njegova ureda stoji uništeni Vincent. Razrez je malo zavinut prema dolje, pokazuje
liniju mutna platna. Peter ode do slike i pažljivo, kao da je može boljeti, uzme poderano uho smeđeg
voštanog papira i još ga više razdere (uništena je, ne može se više popraviti, sad je sve u rukama
osiguravajućeg društva). Jako navošten papir ne dere se lako. Zvuk koji proizvodi dok ga Peter dere
mokar je, malo mesnat.
Peter otkrije običnu sliku. Boje kao kod Philipa Gustona, tehnika razmazivanja i struganja izravno
ukradena od Gerharda Richtera. Imitirano i loše.
Ponovno ude u Utin ured. Ona se mršti na računalo, šalica crne kave stoji joj kod desne ruke.
- Kako ti se za sad sviđaju Hwangini radovi? - upita ona.
- Dobri su. Da ti kažem što sam sad napravio?
- Slušam.
- Zgulio sam papir sa sjebanog Vincenta.
Ona ga mračno pogleda. - Nisi to trebao napraviti.
- Ionako je uništena. Ionako je ne bi popravio.
- Bit će teže objasniti ovima iz osiguranja, znaš kakvi su. Bi li mi rekao zašto si to učinio?
- Bio sam znatiželjan.
-1 što si otkrio, Znatiželjko?
- Samo lošu studentsku sliku.
- Šališ se. -Ne.
- Ta mala pizda...
Jesu li u dubini Uta i Rebecca jedna te ista žena? Je li on dvostruko oženjen?
- To sve mijenja - primijeti on. -Valjda.
- Valjda?
- Oni su konceptualni. Ako vjeruješ da se ispod nalazi nešto prekrasno, ali nikad to ne vidiš...
- Poput Schrödingerove mačke.
- Ni sama ne bih to bolje rekla.
- Ne možemo ga više izlagati.
- Ne možemo ga više izlagati - nadoveže se Uta - jer se ne prodaje.
Peterov mobitel zasvira Brahmsov interludij. Pozivatelj je nepoznat. - Javit ću se - kaže Uti i iziđe u
uzak hodnik. Je li moguće? Bi li mogao biti on?
- Molim? -Bog. On je.
- Gdje si?
- S prijateljem.
- Što to znači?
- To znači da sam kod prijatelja. Zove se Billy, živi u Wil- liamsburgu, nisam u nekakvu podrumu
za drogiranje.
Stvarno, Mizzy, zašto bi nas trebalo biti briga? Peter ipak kaže: - Znači, sve je u redu?
- Ne znam bih li mogao reći da je sve u redu. Ali dobro sam, ako znaš što mislim. Kako si ti?
Puno ti hvala što pitaš.
- Bio sam i bolje.
- Rado bih te vidio.
- I?
- Trebamo razgovarati.
- Da, valjda trebamo. Znaš li koliko je Rebecca sluđena? Na drugoj strani kratka tišina i dah.
- Naravno da znam - kaže Mizzy. - Misliš da sam je htio povrijediti?
- Nekakva poruka bi dosta pomogla da se ne osjeća tako loše.
- A što bih napisao u poruci? Jebi se, razmaženo derište.
- U pravu si - kaže Peter — moramo razgovarati. Želiš li doći u galeriju?
- A da se nađemo negdje drugdje?
- Neko ti drugo mjesto pada na pamet?
- Ima jedan „Starbucks" na Devetoj.
Tako je. „Starbucks". Ne će se naći na maglovitu polju. Ne će se naći na staroj utvrdi. „Starbucks", zašto
ne?
- U redu. Kada?
- Za jedno četrdeset pet minuta...
- Vidimo se tamo.
- Vidimo se.
Prekine vezu.
- Je li to bila Victoria? - upita Uta iz svojeg ureda.
- Ne. Nitko.
Peter se vrati u svoj ured, gdje i dalje stoji Vincent obavijen razderanim papirom.
Bilo bi romantično da Peter dugo i intenzivno zuri u tu istinsku nesposobnost, ali nije u stanju
koncentrirati se. Ako je to metafora, loša je. To je varka drugorazredna umjetnika, ni više ni manje od
toga.
Peter ima druge stvari na pameti.
Što je nakanio Mizzy? Kakvu će scenu odigrati za četrdeset dvije minute u prokletom „Starbucksu" na
jebenoj Devetoj aveniji? Je li pripremio kakvu tiradu o tome kako ne može podnijeti obmane? Hoće li
reći Peteru da pode s njim, da nehajno napusti pokolj koji su ostavili za sobom i da odu u... onu kuću u
Grčkoj ili možda stan u Berlinu... Što će Peter odgovoriti ako Mizzy to bude htio?
Da. Neka mu Bog pomogne, izgledno je da će pristati. Bez i tračka iluzije o kraju. Na najmanje
ohrabrenje spreman je uništiti vlastiti život i nitko, nitko koga zna ne će biti na njegovoj strani.
Peter odgovori na e-mailove. Normalno, sve je normalno. Pokušava zanemariti protok vremena, ali
naravno, u gornjem desnom kutu zaslona piše koliko je sati, minuta za prokletom minutom. A tada, kad
je još preostalo dvadeset šest minuta, dolazi Victoria. Peter čuje kako joj Uta otvara vrata i ode je
pozdraviti u galeriju.
Osmijesi. Sve sami osmijesi.
Victoria je pravi ekscentrik, visoka Kineskinja s vrlo kratkom kosom, voli nositi naušnice velike poput
tanjura i široke šalove s resicama.
- Bog, genijalko - pozdravi je Peter. - Ovo izgleda odlično.
Victoria i on razmijene jedan od onih brzih, suzdržanih zagrljaja koje Victoria podnosi. Usne ne će
dodirnuti lice.
- Misliš li da sam postala predvidljiva? - upita.
Uta odvrati kao pravi profesionalac: - Još uvijek radiš na tome. Ovo su varijacije. Znat ćeš kad bude
vrijeme za veću promjenu.
- Rekli biste mi, zar ne? - Victoria upita Petera. Ona mrzi žene.
- Da - odgovori Peter. - Sad radiš baš ono što treba i, usput budi rečeno, bit ćeš jako popularna.
Vjeruj mi.
Victoria se nasmiješi slabašno optimističnim, nepovjerljivim osmijehom. U stvari, ona je jedan od
Peterovih umjetnika s najmanje iluzija. Malo podsjeća na djevojčicu, ozbiljna je ali nervozna, puna
nade, kao djevojčica koja odijeva lutke i namješta ih u prizore, pokazuje ih odraslima s mješavinom
ponosa i srama, svaki put u strahu da ne će (malo svisoka?) dobiti obilje pohvala na koje je navikla.
Voljela bi da se Peteru malo više sviđa njezin rad, a malo manje ona.
- Spremna baciti se na posao? - upita Peter.
- Aha.
- Želiš čaj ? - Ona pije čaj.
- Može, hvala.
Peter ode po čaj i putem uhvati brz, zahvalan Utin pogled. Zašto bi ona trebala nositi piće ženi koja je
ignorira?
Peter ude u ostavu sa stvarima za kavu i čaj, upali električni čajnik. Ovdje se nalaze kutije, a u njima su
različiti radovi različitih umjetnika, spremni za pokazivanje zainteresiranoj stranci, svi su pažljivo
umotani u plastiku, svi označeni. Peter i Uta sve su dobro organizirali.
Ni ovo nije metafora. Je li tako? Umjetnici proizvode umjetnička djela, a dio tih djela leži i čeka u
prostoriji dok netko ne pokaže zanimanje. U tome nema ničeg lošeg. Ničeg tužnog.
A ipak, Peter treba otići iz te prostorije.
Može on čekati dok voda ne zavre, nije toliko skrenuo, i pripraviti šalicu zelenog čaja za Victoriju.
U galeriji Vic i Uta raspravljaju o drugoj instalaciji, koja će biti postavljena u sjevernom kutu. Peter
odnese Victoriji čaj. Ona ga primi objema rukama, kao da je dar.
- Hvala ti.
- Nema na čemu.
- Moram malo izići, brzo ću se vratiti - kaže Peter.
Izbjegne Utin upitni pogled - on nikad ne „izlazi malo", ne
po nešto što Uta ne zna. Oni nemaju tajni.
- Onda se vidimo kasnije - kaže Uta.
Bijednice, idi u WC i provjeri frizuru prije nego što odeš. Provjeri da nemaš nešto medu zubima.
I idi. Što ako se ne vrati? Može li zamisliti kako Uta uokolo
objašnjava Nije mi ni rekao kamo ide? Da. Može.
•••
Prisili se da kasni točno sedam minuta, jer ne može podnijeti da čeka Mizzyja, iako bi, naravno, Mizzy
mogao kasniti više od sedam minuta i pritom se Peter naravno pita, ako stigne sedam minuta kasnije,
hoće li sasvim promašiti Mizzyja, hoće li Mizzy doći i već otići, i još mu se, dok se približava poznatim
vratima „Starbucksa", paničan grč miješa s bolnom ljepotom prevelike brige. Toliko se već godina u
dubini svojeg uma nada da se urečeni sastanak u stvari neće dogoditi, da će biti slobodan, da će ipak
dobiti taj sat za neki poslić ili nalaženje s prijateljem (zapravo, nema pravih prijatelja ako ne računa Utu
- kako se to točno dogodilo? - kad je bio mladi, imao ih je hrpetinu).
Pokušava gurnuti jedno krilo staklenih vrata, zaključana su (zašto je u New Yorku jedno od dvaju krila
uvijek zaključano?), prebrodi malu nelagodu, ude kroz nezaključano. Ujutro je „Starbucks" otprilike
polupun, po dvije žene zajedno, dva mlađa tipa sama s laptopima ispred sebe, tu je najjeftinije, četiri
dolara četrdeset za kavu i možeš sjediti cijeli dan.
A tamo, kod prozora, u dnu kafića sjedi Mizzy.
- Bog - kaže Mizzy, jer zaista, što bi drugo mogao reći?
Peter odvrati: — Lijepo je vidjeti te. — Primjećuje li se sarkazam?
Mizzy je već naručio kavu (veliki cappuccino, moraš opaziti takve stvari). - Jesi za kavu?
Peter je za kavu. Zapravo nije, ali bilo bi čudno sjediti preko puta Mizzyja bez napitka. Ode i stane u
red (ispred njega dvoje ljudi, korpulentna crnkinja i tip s kosom počešljanom preko ćele, u džemperu s
mucicama, dvoje ljudi iz mnoštva koji slučajno nisu na Victorijinim majicama i kutijama za užinu, ali bi
vrlo Iako mogli biti). Peter prebrodi kako najbolje može strašno, uobičajeno čekanje u redu za kavu.
Zatim se vrati za Mizzyjev stol, hrvajući se s apsurdnim dojmom da je velika bijela kava na određen
način pogrješan odabir.
Mizzy je isti. Ako ništa drugo, ovo obično mjesto naglašava njegovu prinčevsku ljepotu. Evo i rimske
linije njegova nosa, dva velika smeđa oka koja kao da su došla iz Disneyjevih crtica. Evo i pramena
tamne kose koji mu dijeli čelo.
Ovdje, na podu pokraj stola, leži ruksak koji je donio sa sobom u New York.
Peter ponovno napadne. Imat će barem toliko dostojanstva.
- Jebeno si prestrašio Rebeccu - kaže.
- Znam. Zao mi je. Nazvat ću je danas.
- Hoćemo li početi s razlogom tvojeg odlaska?
- Zašto misliš da sam otišao?
- To te i pitam - kaže Peter.
- Ne mogu samo ostati ondje i praviti se da je sve po starom, kao da se ništa nije dogodilo.
- Čekaj malo. Zar nisi upravo ti tvrdio da se ništa i nije dogodilo?
- To je bila obrana. Pobogu, Peteru, ulazili smo u stan i trebali smo večerati s mojom sestrom.
Nisam ti baš mogao pasti u naručje na tvojem pragu, zar ne?
Strašan, toksičan, otrovan osjećaj, opojna žuč počinje se dizati u Peterovu grlu. Znači, ovo se događa.
Ovaj dečko, ova nova verzija mlade Rebecce, ova elegantna i čeznutljiva Bea, ova živa umjetnina
objavljuje ti ljubav.
- Ne - odgovori Peter. - Nisi mogao. - Drhti li mu glas? Vjerojatno.
Spusti se mala tišina. Na trenutak, samo na trenutak Petera obuzme osjećaj samilosti. Ne može on ovo.
Rebecca i Bea nisu to zaslužile, i kako će se Rebecca ikad oporaviti? (Bea će vjerojatno početi s
cjeloživotnom karijerom mržnje prema svojem ocu, što bi joj bila nekakva utjeha, a u tome ima već
dosta prakse.) U glavi mu se vrti i zuji. Na pragu je da počini neizreciv čin. Nikad se više ne će moći
smatrati dobrim čovjekom.
- Jesi li joj rekao? - upita Mizzy.
Što.7
- Naravno da nisam.
- Niti ćeš joj reći. Je li tako?
- Pa... ne misliš li da bismo o tome trebali razgovarati?
- Molim te, nemoj joj reći.
A tada Peter, izgleda, kaže sljedeće:
- Mizzy, gajim odredene osjećaje prema tebi. Razmišljam o tebi. Sanjam o tebi. - Nije istina,
sanjaš o pišalini i o tome da te progone, ali nema veze. - Ne znam jesam li zaljubljen u tebe, ali sam nešto
u tebe i, iskreno, ne mislim da se naprosto mogu vratiti svojem životu.
Mizzy ovo primi neobično pasivno. Samo mu se u očima nešto odražava. Ponovno postanu vlažne i
sjajne. Sada po prvi put, zbog mrvicu škiljavih očiju, izgleda malo blesavo.
- Mislio sam na drogu - kaže.
A, tako.
Nad njime se nadvije jezovita misao, ali ne spusti se sasvim. Peteru se naježi koža. Vrućina mu udari u
glavu i na trenutak mu se učini da će ponovno povraćati.
Čuje samog sebe kako govori: - Tebe brine da ću joj ja reći kako se ponovno drogiraš.
Mizzy ima dovoljno ukusa da ne odgovori.
Znači, to je ucjena. Namjestio mu je. Ništa više ni manje od toga. Ti, Peteru, šuti u vezi droge a ja,
Mizzy, ne ću ništa reći o poljupcu.
Sad mu se čini da govori: - Jesi li to sve onda izmislio? Ono o...
Nemoj plakati, bijednice. Da nisi plakao u „Starbucksu", pred ovim bešćutnim dječakom.
- A, ne - kaže Mizzy. - Uvijek si mi se sviđao, ne bih ti o tome lagao. Ali što se može, ipak si muž
moje sestre.
1 jesam muž tvoje sestre. Sto sam točno mislio da će se dogoditi?
Mislio je da će ga obuzeti neka sila koja nadilazi njegove snage, uzeti ga iz njegova života i odnijeti u
neki drugi. Vjerovao je u to.
- Tako mi je žao - izusti Peter. A što uopće time misli? Koga mu je točno žao?
- Nemoj žaliti.
- Dobro. Ne ću. Sto ćeš ti sada?
- Mislim da ću u Kaliforniju. Imam prijatelje kod San Francisca.
Ti ćeš u Kaliforniju. Imaš prijatelje kod San Francisca. U Zaljevskom području San Francisca, čak ne u
San Franciscu.
- Što ćeš tamo raditi? - Peter čuje svoj glas iz određene daljine. On stoji iza samog sebe.
- Jedan prijatelj mi se bavi računalnom grafikom, treba mu partner. Meni dobro idu računala.
Idu ti računala. Bavit ćeš se računalnom grafikom s prijateljem u Zaljevskom području San Francisca.
Ne želiš jedno vrijeme ljubiti, a zatim ostaviti nekog starijeg tipa u kući na brdu u Grčkoj. Ta ti
mogućnost nije ni pala na pamet.
Želiš samo da pazim da ti sestre ne skoče za vrat kad čuju za drogu. Trebao si se osigurati, nešto mi
smjestiti.
- To zvuči dobro - kaže glas koji dolazi otprilike iza Petero va lijevog ramena.
- Obećaj da ne ćeš reći Rebecci.
- Ako ti obećaš da će se pozdraviti s njom prije nego odeš.
- Naravno da hoću. Reći ću joj da sam jutros otišao jer me bilo sram što ipak ne želim biti trgovac
umjetninama. Razumjet će.
Hoće. Razumjet će.
- Što god bude zvučalo uvjerljivo - kaže Peter.
- Bio si vrlo dobar prema meni.
Dobar. Možda. Ili sam bio toliko opijen da sam te izdao, kao što ljubavnici često čine. Kad ćemo točno
primiti telefonski poziv o tome da si se predozirao u Zaljevskom području San Francisca?
- Nije vrijedno spomena - kaže Peter. - Na kraju krajeva, mi smo obitelj.
A tada u stvari ne možeš ništa doli otići.
Pozdrave se na vjetrovitoj svakodnevici Devete avenije i Sedamnaeste ulice. Plastična im vrećica
proleti tik iznad glava.
- Znači, vidimo se navečer kod kuće? - upita Peter.
Mizzy namjesti naramenicu ruksaka. - Ako nemaš ništa protiv, ot i ć i ć u do Rebec c i n a u r e da i t a mo
s e s njom pozdraviti.
- Ne ćeš ostati do sutra?
Kad je namjestio naramenicu ruksaka, Mizzy uputi Peteru posljednji vlažan pogled koji će mu ikada
up u t it i .
- Ne mogu ovako još jednu noć - izusti. - Ti možeš?
Hvala ti, Mizzy, hvala ti što si priznao da se nešto ipak jest dogodilo. Nešto zbog čega osjećaš osjećaj
sličan sramu.
- Rekao bih da ne. Misliš li...
Mizzy čeka.
- Misliš li da će Rebecci biti čudno što tako naglo odlaziš?
- Navikla je. Poznaje me.
Poznaje li te stvarno? Zna li da uza sve svoje lijepe kvalitete udaraš nisko i da si bar malo isprazan?
Vjerojatno ne zna. Ne predstavlja li Mizzy za Rebeccu umjetničko djelo, kao što je predstavljao i za
Petera? Ne bi li zapravo trebao takav i ostati?
- Dobro onda... - kaže Peter.
- Nazvat ću vas iz Kalifornije, u redu?
- Kako ćeš doći do tamo?
- Autobusom. Nisam baš pri novcu.
Ne ćeš ići autobusom, Mizzy. Rebecca to ne će dopustiti. Pokušat će te spriječiti da uopće odeš, a kad
shvati da te ne može spriječiti da napraviš ono što želiš (osim, jasno, kad ne zna što radiš), nazvat će i
kupiti ti avionsku kartu. Obojica to znamo.
- Sretan put.
S tim riječima ćete se rastati?
- Hvala.
Rukuju se. Mizzy odlazi.
Eto. Peter je zamišljao da će ga vihor odnijeti, da će uništiti živote drugih (a da ne spominjemo vlastiti),
a svejedno zadržati dio nedužnosti, jer strast je jača od svega, ma kako iluzorna, ma kako kobna bila.
Povijest voli tragične ljubavnike, Gatsbyje i Ane Ka- renjine, oprašta im, čak i kad ih odvodi u propast.
No Peter, sitan lik na neuglednu uglu na Manhattanu, trebat će sam sebi oprostiti, trebat će sam sebe
mučiti jer nitko drugi ne će. Nad njegovom glavom nema zvijezda od zlatnih listića na tamnoplavoj
površini, nego samo sivilo neobično hladna travanjskog poslijepodneva. Njega nitko ne će izliti u
bronci. On, poput mnoštva bezimenih, pristojno čeka vlak koji, po svemu sudeći, nikada ne će stići.
Što drugo može doli vratiti se na posao?
Barem mu je to preostalo — sigurnost da se ništa ne će dogoditi. U tome ima gorkog olakšanja. Vratio
mu se vlastiti život (doduše, nije mu ni bio oduzet). Sad ima stvarnu nadu da će mu krenuti nabolje
(Groff će vjerojatno postati jedan od njegovih, i tko zna tko bi sve mogao uslijediti jednom kada bude
imao umjetnika poput Groffa), sad ima malo varljiviju nadu da će Rebecca i on ponovno biti sretni.
Relativno sretni.
Jedino je problem...
Problem je što sve može vidjeti do kraja, do najboljih mogućih ishoda. Njegova će se galerija svrstati uz
bok najpoznatijima, Rebecca i on ponovno će pronaći svoj mir. I to je to.
Postaje hladnije, baš kao što je jutros predvidjela vremenska prognoza - neobičan pad temperature za
ovo doba godine. Peter, međutim, nije toliko skrenuo - a bi da ima više samopoštovanja - da ga omete
malo hladnoće u travnju. Nije toliko skrenuo da ne primijeti vrevu ulica kojima hoda: užurbane,
pognute prolaznike, pokretan, neprobojan red pet djevojaka koje razgovaraju (Ma daj nemoj me zezati,
rekla sam joj, blesačo, Rita, Dymphna i Inez); iznenađujuće dobro odjevenu ženu koja traži limenke u
smeću; ljude koji se smiju, gledaju izloge i razgovaraju mobitelom. Takav je svijet, živiš u njemu iako te
neki dečko nasamario.
Kada se vratio u galeriju, Vicina druga instalacija tek što nije bila postavljena. Uta i dečki (možda im
nikad ne će uspjeti dati otkaz, kao da uvijek iskrsava nešto hitno) namještaju police za prodaju robe dok
Vic promatra sa svojim uobičajenim izrazom djevojačkog iznenađenja - gle u što se pretvara!
- Vratio si se - primijeti Uta. Pritom misli: „Gdje si dovraga bio?".
- Vratio sam se - odvraća on. - Dobro izgleda.
- Upravo smo mislili napraviti pauzu za ručak - kaže Uta. - Mislim da ćemo biti gotovi do devet
ili deset navečer.
- Dobro. To je dobro.
On ode u svoj ured. Tamo stoji uništeni Vincent, koji ne znači ništa posebno. Sjedne za stol i misli da bi
trebao nešto napraviti. Ima dosta stvari koje treba napraviti.
Trenutak kasnije ondje se nade Uta.
- Peteru, što se događa?
- Ništa.
- Joj, daj.
Reci joj. Reci nekom.
- Izgleda da sam se zaljubio u brata svoje žene — kaže.
Uta je čitav život vježbala kako ne izgledati iznenađeno. - U onog klinca? — upita.
- Kako je to jadno... - kaže Peter. - Kako glupo, bijedno i jadno.
Ona nagne glavu, pogleda ga kao da joj odjednom dim zaklanja pogled. - Znači, ti si gay7.
Brz, nagao povratak u vrt Carole Potter, u trenutak kad je Peter Mizzyju rekao „Znači, ti si gay". I da i
ne. Kad bi barem bilo tako jednostavno.
- Ne znam. Mislim, kako bih mogao biti zaljubljen u drugog tipa i ne biti gay! - odgovori on Uti.
- Lako - kaže Uta.
Ona prebaci težinu na jedan bok, namjesti naočale. Lekcija počinje.
- Želiš li mi ispričati kako je to bilo? - upita.
- Naravno.
U redu. Pričaj.
- Ništa se nije dogodilo. Samo jedan poljubac.
- Nije da je poljubac ništa.
To si dobro rekla.
- Da budem sasvim iskren, mislim da sam se zaljubio u... ne znam mogu li to izgovoriti s
ozbiljnim izrazom lica... u ljepotu. Mislim, onako kako se manifestirala u tom dečku.
- Ti si uvijek bio zaljubljen u ljepotu. Uvijek si bio na tu stranu.
- Jesam, uvijek sam bio na tu stranu...
-1 znaš, Peteru...
Njezin naglasak, divan, težak, Utin naglasak koji se nikad ne gubi, kao da je čak postao težim pod
ozbiljnošću trenutka. I snaš, Pederu...
- ... znaš, bilo bi ti jednostavnije da si se zaljubio u neku djevojku. Jadnice, ti nikad ne biraš
jednostavno rješenje.
Ti nikat ne biraš jetnostafno rješenje. Isuse Kriste, Uta, koliko te volim.
- Misliš li da želim odnekud pobjeći?
- A ne ž el i š ?
- Volim Rebeccu.
- Nije u tome stvar.
- A što misliš, u čemu je stvar?
Ona na trenutak zastane, ponovno namjesti naočale.
- Tko je ono rekao da je najgora stvar koju možeš zamisliti vjerojatno ono što se već događa? To
govore psihijatri. No nije netočno.
- Jesi li spremna za ono najbolje? - upita Peter.
- Uvijek sam spremna za najbolje.
- Samo me navlačio.
- Naravno da je. Pa klinac je.
- Ima još nešto.
- Slušam.
- Ucijenio me je.
- To podsjeća na devetnaesto stoljeće - primijeti ona.
- Saznao sam da se ponovno drogira pa me zaveo kako ne bih rekao Rebecci.
- Opa. Mali ima muda.
Čuje li se to u njezinu glasu divljenje?
Divila se ona ili ne, Peter shvaća - on je komičan lik. Kako je mogao ma i nakratko misliti da nije? On je
lik koji skakuće uokolo, a drugi se s njim sprdaju. Jednostavna je meta, tako tašt i nalickan.
Udaramo u napukli kotao svirajući melodije da medvjedi plešu po njima, a istodobno bismo da
raznježimo zvijezde.
- Baš sam budala - kaže.
- Jesi - odgovori Uta.
Uta dođe do njegove strane stola i obuhvati mu rukom ramena. Samo jedna lagano spuštena ruka, ali i
to je nešto za Utu. Ona se ne voli grliti.
- Nisi prva zaljubljena budala - kaže.
Hvala ti, Uta. Hvala ti, prijateljice. No mislim da to ne će biti dosta. Izgleda da mi utjeha više ne može
pomoći, nije mi baš puno preostalo od slike samog sebe, ma koliko istinite, kao još jednog jadnika koji
pleše svoje korake.
Bilo bi bolje da mogu briznuti u plač s tobom. No, ne mogu, čak i da želim, čak iako sam mislio da
mogu podnijeti ruglo. Suh sam iznutra. U želucu mi je kugla dlake i katrana.
- Da - kaže. - Nisam. - Uostalom, što drugo može reći?
Ostatak dana nekako prođe. Postav je ovješen do devet i petnaest. Tyler, Branch i Carl otišli su kući.
Peter stoji nasred galerije s Utom i Victorijom.
- Dobro je - kaže Uta. - Dobra je izložba.
Oko njih, na zidovima i podovima galerije posloženo je petero Victorijinih superjunaka: crnac u
kaputu, sredovječna žena koja u torbici traži sitniš za sat za parkiranje, krupna, mlada žena oštrih crta
lica koja izlazi iz pekare s bijelom vrećicom u ruci (zacijelo s pecivom za ručak), klinac, Azijat
štakorskih crta lica, od otprilike dvanaest godina, koji huji na skateboardu, te mlada Latinoamerikanka
koja gura dvostruka kolica, dok se u njima nadmoćno deru blizanci. Filmići se istodobno prikazuju, a
početak Beethovenove Devete opetovano tutnji iz tri diskretna crna zvučnika. Impozantna roba stoji na
policama: majice, akcijske figurice, kutije za užinu i kostimi za maškare.
- U redu je, zar ne? - upita Victoria.
- Više je nego u redu — kaže joj Peter, iako bi to rekao bilo kojem umjetniku.
Vrijeme je da sve ugase, da priguše svjetla i odu kući. Sutra dolaze kustosi i dio uglednijih klijenata
galerije. Onaj članak u Ar t f oru mu izlazi početkom sljedećeg tjedna. Blagoslovljena bila, Victoria, dok
se uspinješ u svijetu umjetnosti. Ako uspijem pridobiti Ruperta Groffa, možda me ipak ne ostaviš.
Pokušaj mariti. Trudi se ponašati kao da ti je bitno.
Što radiš kad prestaneš biti glavnim junakom vlastite priče?
Zatvoriš galeriju i vratiš se kući ženi, zar ne? Popiješ martini, naručiš večeru. Čitaš ili gledaš televiziju.
Ti si Brueghelov sićušni Ikar koji se neprimijećen utapa u kutu velikog platna dok drugi oru i čuvaju
ovce.
- A da odemo nekamo na večeru? - upita Uta.
Hm. Zapravo, ne može. Ne večeras. Ne može sjediti u restoranu i voditi isprazan razgovor, čak ni sa
slatkom i samozatajnom Victoriom.
- Idite vas dvije - odgovori on. I doda Victoriji: - Zadnjih nekoliko dana ne osjećam se baš
najbolje, a sutra trebam briljirati u graji tvojih obožavatelja.
Kako bi to mogla odbiti?
Uta mu uputi učiteljski pogled. Da ga pusti kući?
- Možemo samo uzeti nešto brzo i jeftino - kaže.
- J a sam brz i jeftin - odgovori Peter. Ha ha ha. - Stvarno, sutra ćemo jesti i napiti se, kad bude
otvaranje. Sada trebam kući u krevet.
- Ako ti tako kažeš - odvrati Uta.
- Idite onda - kaže Peter. - Ostat ću ovdje još malo. Htio bih biti malo sâm s postavom.
Kako bi to itko mogao odbiti?
Victoria i Uta uzmu kapute i zastanu s Peterom kod vrata.
- Hvala na svemu, Peteru - zahvali Victoria. - Divan si.
Hvala ti, Victoria, što si dobar i pošten čovjek. Kako su jednostavne vrline važne.
- Nazovi me ako budeš trebao - kaže Uta.
- Naravno.
Stisne mu ruku, kao što je on stisnuo Bettinu kad su stajali ispred morskog psa.
Hvala ti, Uta. I laku noć.
I tako on stoji s pet običnih ljudi tijekom djelića njihove svakodnevice dok Londonski simfonijski
orkestar opetovano svira početne zvuke Devete simfonije. Beethoven se vrti i vrti i vrti.
Kako su ovi ljudi spašeni pa napušteni? Što će im se dogoditi, što im se sada događa? Vjerojatno ne
bogzna što. Poslići i spori radni dani, škola za dječaka, večernje gledanje televizije za svakog. Ili nešto
drugo. Tko zna? Naravno, oni, svatko od njih u sebi nosi vlastiti dragulj, ne samo rane i nade, nego i
nutrinu, ono što bi Beethoven mogao zvati dušom, žižak samih sebe koji nosimo, jednostavno to što
smo živi, spetljani sa snovima i sjećanjima, ali nismo samo snovi i sjećanja, nismo samo trenutak (dok
prelazimo ulicu, izlazimo iz pekare); ta malena beskonačnost, privatni svemir u kojem si uvijek hujao
na skateboardu i uvijek ćeš to činiti ili ćeš tražiti sitniš u torbici ili se vraćati kući s djecom koja se deru.
Što je ono Shakespeare rekao? Naše sićušne živote okružuje san.
Peter bi najradije sada otišao u krevet. Spavati, spavati, spavati.
Ili plakati. Plakanje bi bilo dobro, možda bi bilo dobro, pročistilo bi ga, ali iznutra je suh, kao da više
osjeća lošu probavu nego očaj.
Bijedan, smiješan čovječuljak.
Malo ostane s postavom koji će se možda prodavati, a možda i ne će. Koji će opet ukloniti, a zamijenit
će ga novi. Groff, ako bude imao sreće. Lahkti ako bude imao... manje sreće. Ne želi reći da je Lahkti
najgora stvar na svijetu, te pomne i komplicirane sličice Calcutte Peteru se stvarno sviđaju (prilično mu
se sviđaju), i, premda Lahkti nije senzacija (male se slike naprosto ne prodaju tako dobro kao velike),
bilo bi pravo olakšanje da ga ne treba zgurati u stražnju dvoranu radi Groffa. Tako bi se Peter i dalje
mogao osjećati časno, mogao bi nastaviti živjeti kao solidan manji galerist kojeg poštuju, ali ga se ne
boje. Ako dobije Groffa, (možda) će prijeći u prve redove, ako ne uspije dobiti Groffa (a zaista, bi li ga
mogao kriviti ako odabere veću galeriju?), vjerojatno će zauvijek (sad već gotovo deset godina nije
novajlija) zaglaviti u konačnu poluporazu, kao prvak previđenih i gotovo uspješnih.
Victorijinih petero običnih građana vrti se i vrti. Beethoven trijumfalno trešti. Mizzy vjerojatno već leti
preko kontinenta, preko svjetlima optočene Amerike noću.
Bilo bi lijepo ovdje zaspati, točno ovdje, na podu galerije, dok petero nasumičnih stranaca ponovno i
ponovno živi kratke djeliće sada već svoje zaboravljene prošlosti.
Treba ih pogasiti, prekinuti glazbu, ugasiti i svjetla i otići kući.
A ipak, ne miče se. Ovo možda nije velika umjetnost, ali je sasvim dobra umjetnost, ona ga tješi, prati
ga i više nikad ne će biti tako čista kao večeras, prije nego što je kupci dodu vidjeti.
On uzme jednu akcijsku figuricu, crnca s otučenom aktovkom. Figurica je namjerno jeftine izrade -
obojene oči malo su ukrivo nacrtane, koža mu je beživotne boje kakaa, odijelo je nemarno napravljeno
od sjajne metalik-sive sintetike. Idolatrija obično prelazi u demociju, kao kod onih šarenih Djevica
Marija staklenih očiju i pozlaćenih Buda. Tijelo, stvarno i živo, ne može se mjeriti s bilo kakvim
prikazom.
Tko bi sada najbolje prikazao Petera? Sigurno Francis Bacon. Jednim ružičastim, putenim aktom
izmučena sredovječnog muškarca u mirovanju. A kad pomislimo da se zamišljao u bronci. Toliko je tašt
bio.
Udaramo u napukli kotao svirajući melodije da medvjedi plešu po njima, a istodobno bismo da
raznježimo zvijezde.
No, i to je nešto - imati kotao za plesanje. Doduše, ne ako ste medvjed.
Kad se Peter vrati kući, pronađe Rebeccu u krevetu. Tek je prošlo devet i trideset.
Skupila se, okrenuta je zidu, umotana u pokrivač. Petera podsjeti na Indijanku, umotanu za pogrebnu
lomaču.
Ona zna. Mizzy joj je sve rekao. Peter nakratko izgubi ravnotežu, kao da se pod nagnuo. Da poriče? To
bi bilo jednostavno. Mizzy je nepopravljiv lažov, lako bi mogao tvrditi da je nevin. Ali, ako sad bude
lagao, lagat će uvijek, a Mizzy će zbog svojih ranijih grijeha zauvijek biti lažno optužen. Peter se othrva
porivu da se naprosto okrene i ode, da napusti stan i pobjegne u... što točno? Što vani ima za njega?
Uđe u sobu. Tu stoje svjetiljke koje su kupili prije toliko godina na pariškom buvljaku. Nad krevetom
vise tri crteža Terryja Wintersa.
- Bog - procijedi Peter. - Nije ti dobro?
- Samo sam umorna. Mizzy je danas otišao.
- Otišao je?
Je li previše prozirno, prestrašno, da se ovako pravi glup? Može li Rebecca nanjušiti miris prijevare na
njemu?
Ona se ne okrene prema Peteru.
- U San Francisco - kaže. - Izgleda da će mu neki prijatelj tamo dati posao.
Peter s mukom pokušava glumiti samog sebe, ali ne može se baš sjetiti kako zvuči i kako se ponaša.
- Kakav posao?
- Računalna grafika. Nemoj me pitati što je to točno. Odnosno, kako bi to mogao biti posao.
- Zašto odjednom želi to raditi? - upita Peter i osjeti trnce u kralješnici. Ubij me, Rebecca.
Zaustavi me. Oboje znamo zašto je odjednom otišao u San Francisco. Stojim pred tobom kao pravo
govno. Viči na mene. Izbaci me. Možda će to biti olakšanje za nas oboje.
- Mislila sam se da će se ovog puta promijeniti. Stvarno sam to mislila - kaže Rebecca.
- Možda trebamo prihvatiti mogućnost da se nikada ne će promijeniti - kaže Peter nesigurno.
- Možda trebamo.
Glas joj je tako tužan. Peter joj se približi i sjedne na rub madraca. Nježno, vrlo nježno stavi ruku na
njezino pokriveno rame.
Bi li trebao biti muško i sve priznati? Naravno da bi. Onda bi zadržao barem malo dostojanstva.
- Mizzy provocira - kaže. - Drugi odgovaraju na to.
Loš uvod. Ali ipak je nešto. Nastavi.
- Previše za svoje dobro — odvrati Rebecca.
Jesi li spreman? Hajde.
- Što ti je rekao kad ste razgovarali?
Peter ne zna hoće li lagati. Nije u stanju vidjeti tako daleko u budućnost. Može samo bespomoćno
čekati da vidi što će napraviti.
- Pa nešto mi je rekao - odgovori Rebecca.
O, evo nas. Dovidenja, moj živote. Dovidenja, svjetiljke i crteži.
Peter se potrudi zadržati mirnoću u glasu.
- Mislim da znam. Znam li?
Znači, istina. Reći će joj istinu. Barem će biti iskren.
Rebecca nastavi: - Rekao mi je da me voli, ali da me neko vrijeme ne bi trebao viđati. Izgleda da ga,
obasipajući ga tolikom ljubavlju, sprječavam da radi na sebi.
Stvarno? Samo malo. Stvarno? To je to?
- Pa, možda je u pravu - odvrati Peter. Je li moguće da ona ne čuje kolebanje u njegovu glasu?
- Jedino...
Peter zastane na trenutak. Na prozoru osjeti, više nego što čuje, tiho šaputanje, nježne dodire. Snijeg.
Lak snježni veo nošen vjetrom, kao što su predvidjeli u prognozi.
Rebecca nastavi: - On mene voli i sve to, ali treba se brinuti sâm za sebe. Ah.
Možda Mizzy ipak nije trebao ucijeniti Petera. Možda je znao da mu nitko ne će vjerovati. Ili, što je
gore, možda mu pričinjava određeno zadovoljstvo upropastiti druge, a zatim otići. Možda se poigravao s
njima, možda je htio vidjeti u kojoj će mu mjeri to uspjeti.
Rebecca se okrene k Peteru. Lice joj je blijedo, s umornim, znojavim sjajem.
- Shvatila sam nešto - kaže.
- Da?
- Živjela sam u nekakvoj sjebanoj fantaziji.
Evo ga, ipak. Živjela je u iluziji da joj je muž častan, da je čovjek s manama, ali da nikada ne bi napravio
ono što je Peter napravio.
- Mm? - oglasi se on.
- Mislila sam da bi se, kad bih usrećila Mizzyja, dogodila čarolija.
- Kakva čarolija?
- Da ću i ja postati sretna.
Njemu se okrene želudac.
Mislio je da je sretna.
- Mislim da si uzrujana — kaže joj.
Ona hrapavo udahne. Ne plače.
- Da - odgovori. - Uzrujana sam. I znaš što?
On ne kaže ništa.
- Kad mi je Mizzy rekao da ide u San Francisco radi nekakva nepostojećeg posla i nažicao me za
avionsku kartu, nisam bila ljuta. Mislim, bila sam ljuta, naravno, ali i još nešto - kaže ona.
- Što? - Peter se nikad prije nije osjećao tako glupo.
- Bila sam zavidna. Nisam htjela biti ja. Nisam htjela biti zrela, trezvena osoba koja mu može
napisati ček. Htjela sam biti mlada, sjebana i... ne znam. Slobodna.
Ne, Rebecca, ne želiš to. Želiš trajnost. Ja sam taj koji želi biti slobodan. Ja sam taj koji je u stanju
počiniti neizrecivo.
- Slobodna - kaže. Glas mu je šupalj i nepoznat.
Rebecca, ne smiješ imati tu fantaziju. Ona je moja.
Tišina. Peter može čuti snijeg kako lupka o prozor. Ima osjećaj da će pasti u nesvijest, da će se samo
srušiti.
Čuje samog sebe kako govori: - Želiš li biti slobodna od nas?
- Da - odgovori ona. - Mislim da želim.
Što? Što? Ne. Ti, Rebecca, ti si ta koja je sretna - ta koja je dovoljno sretna. Ti si ta koja je zadovoljna
našim žustrim (premda katkad suhoparnim) životima, ti si ta od koje sam ja, Peter, htio pobjeći, ti si ta
koju nisam htio povrijediti.
- Draga - kaže. Samo to.
- Ni ti nisi sretan, zar ne? - upita ona.
Peter ne odgovori. Da, da, naravno da je nesretan, ali nesreća je njegovo carstvo, Rebecca na njega nema
pravo, čvrsta je i silna, može biti ranjena, ali nije nesretna, i to vlastitom zaslugom. Ona je ta koja mu u
dobroj namjeri predstavlja smetnju.
- Znači, ti želiš da se rastanemo? - upita Peter.
- Žao mi je. Već dugo o tome razmišljam.
Koliko dugo? Koliko dugo glumiš da si zadovoljna?
- Ne znam što da kažem.
Ona se uspravi u sjedeći položaj i otvoreno ga pogleda. Oči su joj bezizražajne. — Izgleda da sam imala
neizgovoren dogovor sama sa sobom, u kojem ću, usrećim li Mizzyja, moći usrećiti i samu sebe — kaže.
- Ne misliš li da to nekako...
Ona se nasmije šupljim smijehom. - Nema veze s vezom. Istina.
- I zaista me želiš ostaviti jer se Mizzy preselio u San Francisco?
- Ne bih te ostavila - odgovori ona. - Rekli bismo da je to to. Lijepo bismo pozdravili jedno drugo.
Je li moguće da je ta stijena koju je Peter nazivao svojim brakom sve vrijeme bila tako krhka? Je li
moguće da su sve njegove tajne, sve njegove pretpostavke, sve ugađanje i zavođenje bili nepotrebni?
Znači, jedno od njih naprosto je trebalo... otkazati stvar i puf?
Lice mu je oblio hladan znoj. Bori se za dah.
- Rebecca - zamoli - objasni mi to. Govoriš mi da se trebamo rastati jer se tvoj brat, ništarija,
preselio u San Francisco kako bi radio u računalnoj grafici.
- Ne će on raditi u računalnoj grafici - odgovori Rebecca. - Samo će se drogirati na novom mjestu.
- Svejedno.
Ona proučava jagodice prstiju. I odjednom naglo stavi kažiprst u usta i zagrize ga.
- Koji sam ja idiot - kaže.
- Nemoj. Ne govori to.
Lice joj je poprimilo paničan, malo divlji izraz.
- Uvijek sam mislila da pokušavam izgraditi mjesto na koje Mizzy može doći - kaže. - Još otkad je
bio izgubljeni dječarac. Znala sam da naša obitelj ne zna s njim, hoću reći, s određene daljine izgledaju
romantično, ali se u stvari nisu u stanju ni o čemu brinuti. A sada ispada da to uopće nisam ni htjela.
Htjela sam biti Mizzy. Htjela sam biti ona koja je u problemima. Htjela sam da se drugi brinu za mene.
Peter je želi ošamariti. To želi.
- A ja se ne brinem za tebe? - upita.
- Nisam htjela biti gruba. Oprosti.
Peter može reći samo: - Dobro, nastavi.
- Ovdje se osjećam kao stranac, Peteru. Znam se vratiti kući i pomisliti: „Tko živi ovdje?". Mislim,
stvarno te volim. Stvarno sam te voljela.
- Voljela si me.
A što sa svim zajedničkim večerama, što s našim nedjeljama1
- Ne, volim te, stvarno te volim, ali sam... sva zbrkana. Imam osjećaj da svugdje gubim tlo pod
nogama.
Ona ponovno zagrize svoj prst.
- Prestani - kaže Peter.
- Loša sam majka. I to svakome. Nisam mogla pomoći Bei, nisam mogla pomoći Mizzyju. Ja sam
samo dijete koje je naučilo glumiti odraslu osobu.
Peter se mora truditi da ne padne u nesvijest. Sto joj treba reći, što joj želi reći? Da je sav njezin napor
da stvori utočište za izgubljena brata poništio njezin omamljeni muž, koji je otjerao
Mizzyja ne samo zaljubljenošću, nego i čuvanjem tajne? Treba li joj reći da je u krivu sve ove godine, da
je mladi princ nažalost samo jeftini prevarant kojem zadovoljstvo čine muljaže u hramu sagrađenu za
njega?
Nije li uvijek tako? Gradimo palače da ih mladi poslije mogu rušiti, da mogu pljačkati vinske podrume i
pišati s balkona prekrivenih tapiserijama.
Pogledajte samo Beu. Nisu li smatrali da bi htjela živjeti u SoHou, da bi htjela odrasti, nositi uske
Chanelove suknjice i svirati u bendu? Jesu li mogli pomisliti kako će se njihova želja da je usreće na
kraju pokazati kao prijetnja koja vreba iz mraka?
Dajemo li ikada ikomu darove koje želi?
Kako je mogao zaboraviti da Rebecca ima vlastiti život i da se njezin neprekidni trud da bude Rebecca
ne vrti uvijek oko njega?
- Nisi loša - odvrati. - Čovjek si.
- Ne bi li radije bio slobodan? - upita Rebecca.
- Ne. Ne znam. Volim te.
- Na svoj način.
Na svoj način. U njemu se digne plimni val, najezda nepodnošljive tuge. Sve ih je iznevjerio. Bio je gluh
i slijep.
- Ne bismo se trebali rastati - kaže. - Ne sada.
- Misliš li da naprosto trebamo ovako nastaviti?
On umalo kaže da, upravo tako. Trebamo samo ovako nastaviti.
A ne bi li on ostavio nju, samo na jedan Mizzyjev mig?
On želi... iskašljati smetnju iz utrobe i ići spavati. Kasnije se probuditi u svojem starom, sad već
nemogućem životu. To želi.
Naposljetku Rebecca kaže: - Ha, valjda bismo mogli pokušati.
Peter kimne.
Je li to onda to? Suosjećanje prema drugom, je li, na koncu konca, to jedino važno? Voljeti, oprostiti,
pomiriti se?
Nije baš tako jednostavno. Sposobnost brige za drugog, ulaska u tuđu kožu, dio je zavrzlame. To je
nešto najvažnije pokojem čudnom svetcu (ukoliko postoje bića poput svetaca), ali je samo jedan dio
života, velikog, nerazumljivog, jebeno bolnog života.
Ipak. I to je nešto.
Rebecca više nije Galateja, više nije Olympia. Vrijeme nas neprestano orobljava, a kad počnemo moliti
za milost, opet nas orobi. Tu je njezino umorno lice. Tu je njezino lice u budućnosti, upalo i blijedo lice
koje se svakim danom sve više pokazuje, lice koje će (poput Peterova) svakog dana sve teže pobuđivati
žar, čak i u nesretnom Mikeu Forthu ili proračunatom, sebičnom Mizzyju. Pramen tamne kose
zalijepljen joj je na blijedo čelo.
Sada neobično nalikuju bezimenu paru u nekoj čekaonici, zagrljenu, zahvalnu, ako ni na čemu drugom,
onda na toplini prostorije.
Male sivkaste pahuljice padaju i kruže, kruže, vrte se i padaju na prozor.
Peter baci pogled na snijeg koji pada. O, mali čovječe. Srušio si vlastitu kuću, ne strašću nego nemarom.
Ti, koji si se drznuo smatrati se opasnim. Kriv si, ne za grijehe epskih razmjera, nego za sitne prekršaje.
Pogriješio si u onom najosnovnijem i najljudskijem - nisi zamislio živote drugih.
Vani, iza stakla, Bette Rice smije se s mužem uz čašu vina. Mizzy leti zrakom, gleda romantičnu
komediju na sićušnu ekranu dok mu Čarobni brijeg leži otvoren u krilu. Bea vadi led iz zamrzivača iza
šanka, razmišlja kako joj je dosta tog posla, možda bi mogla malo putovati, možda bi trebala... otići
nekamo. Nekamo drugamo. Uta stoji na prozoru svoje spavaće sobe, puši i razmišlja o praznom, bijelom
platnu.
Snijeg pada u urnu u vrtu Carole Potter, pada na gredice začinskog bilja, u latičasta usta cvjetova
origana. Bijela snježna plahta puše nad praznim vrtom dok se preda snijega koji pada okreće i upreda u
srebrni mrak.
Nema nikoga da vidi. Svijet radi što i uvijek, prikazuje se sâm sebi. Svijet ne zanimaju sićušni, prolazni
likovi, fantomi koji brinu i obožavaju, koji grabljaju šljunčane stazice i tu i tamo podižu vrt sa
stijenama, brončani dječak-muškarac, iskovani kalež u koji će padati snijeg.
Ovo je posljednji ovogodišnji snijeg. Poslije ove večeri, dani i noći polako će zatopljavati, a sitni, žilavi
pupoljci na tisama Pot- terovih otvorit će se i procvasti.
A ovdje, ove hladne noći, nalaze se Peter i Rebecca, u dobro poznatoj sobi.
Nešto se podigne u Peteru, ne toliko uzlet duše, koliko osjećaj da je neka nevidljiva ruka iščupala biljku
s korijenjem. Osjeća korijenje nalik dlakama, kako se izvlači iz njegova tijela. Diže se sâm od sebe,
odbacuje vlastitu ljusku, ljusku jadna, gladna čovjeka, akcijsku figuricu s nemarno nacrtanim očima i
nažvrlja- nim poliesterskim odijelom. Ali ako je klaun, onda je i (daj, Bože) odan sljedbenik,
zaljubljenik u ljubav, a ovo njegovo dipanje na zemlji trebalo je umiriti božanstvo, ma kako blesava i
nedostatna ta žrtva bila. Vidi snijeg kako pada i sobu s vanjske strane prozora, skromnu prostoriju koju
napadaju vremenske neprilike, ali koja je za sada čvrsta, za sada dom njemu i njegovoj ženi, dok drugi
ne zauzmu njihova mjesta. Kad bi umro ili kad bi samo otišao u mrak, bi li Rebecca i dalje osjećala
njegovu prisutnost? Bi. Predalek su put zajedno prevalili. Pokušavali su, griješili, pokušavali i griješili i
vjerojatno konačna analiza pokazuje da mogu samo još ponovno pokušati.
Pogleda je.
Ona blista u svojoj tuzi, izmoždena je i divna, ogleda se u svim svojim crtama lica, u širokom, blijedom
čelu i lûku obrva kao u Atene, u sivoj životnosti očiju, u čvrstoj liniji odlučnih usta, izraženu profilu
svoje gotovo muške brade. Ovdje je, upravo ovdje, izgleda točno tako. Nije loša kopija sebe kao mlade.
Ona je ona sama, upravo to, zanesena, izgleda razoreno, neusporediva je i jedinstvena.
- Što misliš? - ona upita.
To je njezin glas, za ženu dubok, malo hrapav, jedva primjetno grebe, kao kad štapom crtate po pijesku.
Ako pažljivo poslušate, čut ćete da još uvijek ima lagani, stari melodiozni naglasak iz Rich- monda, koji
su godine odsutnosti ispolirale u meku, iznenađenu uzlaznu intonaciju koja riječ „misliš" pretvara u
pravu glazbu.
Znači, ovo je Peterova umjetnost. Ovo je njegov život (iako ga žena možda napusti, iako je toliko puta
pogriješio). Ova se žena neprestano mijenja, ne možeš je odliti u metalu jer već nije ona koja je bila kad
je Peter ušao kroz vrata, nije ona koja će biti za deset minuta.
Možda i nije prekasno. Možda sve Peterove šanse još nisu profućkane.
On lagano poljubi Rebeccu u njezine ispucane usne.
- Da - kaže. - Mislim da možemo pokušati. Mislim to. Da.
I počne joj pričati sve što se dogodilo.
KRAJ
SKEN I OBRADA: KIKA