APSOLUTIZAM

U Europi, uzor apsolutističke vlasti je dugo bilo Otomansko Carstvo, koja je od europskih mislilaca s kraja
16. i početka 17. stoljeća zaokupljenih pitanjem suvereniteta prikazivana kao primjer bolje uređene
države. Nakon što je Europa krajem 17. i tijekom 18. stoljeća iskusila vladavinu znatnog broja
apsolutističkih monarha - koji su nastojali (i uspijevali) apsolutistički vladati svojim zemljama u kojima
vlast kralja tradicionalno nije bila ni približno jaka kao što je bila vlast istočnjačkih sultana (tako su
primjerice vladali Fridrik II. Pruski i Josip II. Habsburški, zanemarujući tradicionalne obzire prema
plemstvu i drugim staležima u društvima kojima su upravljali) - počinju europski pisci prikaze Turske i
drugih orijentalnih despocija bojati drugačijim bojama: prepoznaju u njihovom državnom ustroju sve
one negativnosti koje su europski narodi imali prilike vidjeti kod svojih apsolutista u 17. i 18. stoljeću.[2]

Razdoblje prosvijećene monarhije, kada je apsolutizam u Europi bio smatran najracionalnijim oblikom
vladavine, povjesničari uglavnom računaju od 1660. godine do izbijanja Francuske revolucije 1789.
godine.[3] Krajem 18. stoljeća je već postala prihvaćenom nova vizija upravljanja državom, gdje se
slijedom teorijskih djela Montesquieua iz prve polovine 18. stoljeća [4] prihvaća doktrina diobe vlasti -
koja je sagrađena na boljim uzorima iz europske tradicije, te na razočaranju s iskustvom apsolutne
monarhije.