7.

POGLAVLJE
Teorija razmjene i bihevioralna sociologija
SKINNER I SOCIOLOGIJA

- B.F.Skinner -> svi njegovi radovi imali ulogu u razvoju sociološke varijante biheviorizma

- druge sociološke teorije smatra mističnim pojavama (strukturalni funkcionalizam, konfliktna teorija,
simbolički interakcionizam, fenomenologija i etnometodologija)

- smatra da spomenute teorije uobličuju mistične entitete koji odvajaju sociologa od jedinog
konkretnog predmeta njegovog proučavanja - ponašanja i konzekvenci do kojih će ponašanje
najvjerojatnije dovesti

- Skinnerova kritika koncepata kulture -> drži da su teorije stvorile nepotrebne mistične elemente
kakve su npr. "ideje" i "vrijednosti", jer kada znanstvenici proučavaju društvo oni ne vide ideje i
vrijednosti nego ono kako ljudi žive, kako podižu djecu, kako sakupljaju i prerađuju hranu, gdje
stanuju, kako se oblače, kako se međusobno odnose i slično

- da bismo razumjeli kulturu odnosno ponašanja, nisu nam potrebni ideje i vrijednosti, nego treba
razumjeti pojmove kao što su "nagrada" i "cijena"

- najjaču kritiku upućuje teorijama socijalne definicije -> ne podnosi ideju koju je nazvao
"autonomnim čovjekom" (npr. Meadov "ja")

- Prema Skinneru, ideja da ljudi imaju unutarnju, autonomnu jezgru, predstavlja mistično, metafizičko
stajalište koje mora biti eliminirano iz društvenih znanosti: "Autonomni čovjek služi samo da bi
objasnio one stvari koje još uvijek ne možemo objasniti na neki drugi način. Njegovo postojanje u vezi
je s našim neznanjem, i on će prirodno izgubiti svoje značenje što više i više budemo saznali o
ponašanju."

- Skinner osjećaje, misli i percepcije naziva "privatnim događajima" te prihvaća postojanje takvih
stanja ali uz 2 uvjeta: prvo, to ne mogu biti eksplanatorne varijable, nego samo varijable koje se mogu
objasniti uz pomoć drugih činitelja; drugo, njih se na neki način ipak može proučavati
(samoizvještavanja aktera mogu se tretirati kao fenomeni podobni opažanju)

- Bushell i Burgess određuju predmet kojim se bave bihevioristi kao "ponašanje pojedinaca koji
djeluju u okolišu na takav način da proizvode neke učinke ili promjenu u njemu što zatim modificira
načine izvedbe tog istog ponašanja. (usmjeravaju se na FUNKCIONALNI ODNOS između ponašanja
aktera i njegovog okoliša

BIHEVIORALNA SOCIOLOGIJA

- interesira se za odnos koji postoji između učinaka ponašanja nekog aktera na okoliš i njegovog
utjecaja na akterovo kasnije ponašanje

- djelatno uvjetovanje -> proces učenja kroz koji se ponašanje modificira u skladu sa svojim
posljedicama; ako je reakcija na neko akterovo ponašanje bila negativna i uslijedila je kaznom, takvo
se ponašanje najvjerojatnije neće ponoviti; ako je reakcija bila pozitivna i uslijedila nagradom, vrlo
vjerojatno će se ponoviti i ubuduće

OSNOVNI KONCEPTI BIHEV.SOC.

- koncept "potkrijepljivača" -> nagrada; hoće li nešto biti nagrada ili ne, ovisi o razini deprivacije
aktera (npr. ako su gladni, onda će hrana biti dobar potkrijepljivač, a ako su tek jeli onda nema smisla
da nagrada bude hrana); potkrijepljivanje može biti pozitivno i negativno

- pozitivno -> kada okolišne reakcije imaju oblik nagrade; mogućnost da će se ponašanje ponoviti

- negativno -> također pojačava mogućnost ponavljanja ponašanja u budućnosti, ali tada uzima oblik
uklanjanja nečeg odbojnog iz okoliša (npr. kada bi nam se oduzelo nešto što nas spriječava u
obavljanju određenih stvari)

- bitan koncept je također i "kažnjavanje" -> pozitivno i negativno

- pozitivno -> npr. Kada viknemo na dijete svaku puta kada je zločesto

- negativno -> tzv. NEDOSTATAK POTKRIJEPLJIVAČA -> npr. ako dijete plače zaprijetimo mu da
neće dobiti čokoladicu poslije večere

- "generalizirani potkrijepljivači" -> MOĆ I NOVAC

TEORIJA RAZMJENE

- predstavnik -> Georg Homans

HOMANS I DURKHEIM

- kritizira Durkheima u 3 točke: 1. problem proširivanja socijalne interakcije

2. Durkheimovo poimanje psihologije

3. njegova metoda objašnjenja

1. Durkheim je smatrao da se nastajući oblici socijalnih fenomena mogu sociološki objasniti, Homans
smatra da ih možemo objasniti psihologijskim principima

2. Homans smatra da je suvremena psihologija mnogo profinjenija i kompleksnija nego u

Durkheimovo vrijeme; činjenica da je Durkheim odvojio sociologiju od psihologije ne znači da se isto
može postići i danas

3. Homans priznaje da su društvene činjenice često uzrok pojave drugih društvnih činjenica, no takav
nalaz ne predstavlja i objašnjenje. Po njemu, treba objasniti odnos između uzroka i posljedice,
odnosno pokušati odgovoriti zašto jedna društvena činjenica uzrokuje drugu društvenu činjenicu.
Bitan element je, međutim, ponašanje, a ne društvena činjenica.
HOMANS I LEVI-STRAUSS

- Levi-Strauss -> vjeruje u kolektivnu nesvjesnost, koja je duboko ugrađena u ljudsku vrstu, a koje ni
sami akteri nisu svjesni

- ovaj element prema ,Homansovom stajalištu, još je više ograničavajući, nerješiv i mistificirajući,
negoli su ti bile Durkheimove ideje o kolektivnoj svijesti i društvenim činjenicama

- Levi-Strauss je svoju teoriju razmjene formulirao oslanjajući se na dvije osnovne pretpostavke:

*vjerovao je da socijalna razmjena predstavlja distinktivan proces koji se odvija isključivo među
ljudima, a koji ne mogu izvoditi niže životinje; stoga se iz proučavanja životinja ništa ne može
zaključiti o ljudskoj razmjeni; smatra aktere sposobnima za kreativno, dinamičko djelovanje,a
životinje se mogu ponašati samo na statički način

- Homans na to kaže da nema nikakve bitne razlike između ljudi i nižih životinja -> odbauje Levi-
Straussove pretpostavke o posebnosti ljudskog ponašanja

* odbacuje ideju da je ljudsku razmjenu moguće objasniti pojmovima individualnog samointeresa;

kaže da takav interes može postojati, ali smatra da nije dovoljan za održavanje društvenih odnosa
zasnovanih na razmjeni; vjeruje da se socijalna razmjena podržava nadindividualnim snagama,
kolektivom i kulturnim silama; ljudsku razmjenu vidi prije kao simboličku nego kao samointeresno
orijentiranu razmjenu; bitnim smatra moralni sistem razmjene, a ne individualni samointeres

- Homans ovo sve odbacuje; on razmjenu proučava razmjenu samo između dva elementa, odbacuje
naglasak namoralni sistem, smatrajući da osnova ljudske razmjene leži u samointeresu osnovanom na
kombinaciji ekonomskih i psiholoških potreba

HOMANS I STRUKTURALNI FUNKCIONALIZAM

Homans odbacuje strukturalno I funkcionalno objašnjenje institucija.

Koristi historijski tip – institucije se tumače kao završni proizvodi historijskog procesa.
Historijski tip je u srži psihologijski jer se promjena može objasniti samo psihologijskim
principima.

Smatra da institucionalnu promjenu moraju objasniti sociolozi, a da bilo koje objašnjenje

promjene mora u osnovi biti psihologijsko.

1. Ljudi obično poduzimaju akcije za koje pretpostavljaju da će im, pod određenim

okolnostima, kao rezultat omogućiti nagradu.
2. Poduzetnici su ljudi.
3. Kao poduzetnici, rezultate svog djelovanja vjerojatno će vidjeti kao rast profita i
nagrada
 Njegove osnovne pretpostavke se osnivaju na psihologijskim principima.

One su psihologijske iz dva razloga: a) "obično su ih formulirale i empirijski testirale

osobe koje same sebe nazivaju psiholozima"

b) one su psihološke zbog razine na kojoj raspravljaju ο položaju osobe u društvu: "To su
pretpostavke ο ponašanju individualnih ljudskih bića, a ne pretpostavke ο grupama ili
društvima.

TEORIJA RAZMJENE otkriva socijalno ponašanje kao vidljivu ili nevidljivu razmjenu
aktivnosti, više ili manje nagrađujući ili skupu, između najmanje dviju osoba.

Ljudska razmjena je uvijek dvostrana. Ponašanje npr. goluba sa svojim fizičkim okolišem je
tip ponašanja koji naziva individualnim jer nema reciprociteta. Ovakav tip ponašanja on
namjenjuje psiholozima, dok bi sociolozi morali proučavati socijalno ponašanje "gdje
aktivnost svake od najmanje dvije životinje potkrepljuje (ili kažnjava) aktivnost druge i kada
jedna utječe na ponašanje druge.

Pretpostavke teorije razmjene:

1. Pretpostavka uspješnosti –osoba će najvjerojatnije tražiti savjet od drugih ukoliko je u

prošlosti bila nagrađena korisnim savjetom. Što je češće neka osoba dobila koristan
savjet u prošlosti, on ili ona će češće tražiti savjet. Slično tome, druga će osoba željeti
davati savjete što češće ako je često bila nagrađivana, odnosno dočekivana s
odobravanjem u prošlosti.
Ponašanje usklađeno s pretpostavkom ο uspješnosti, uključuje tri stadija: prvi, sama akcija
pojedinca; zatim, nagrađujući rezultat; i konačno, ponavljanje početne akcije.

Povremene će nagrade češće poticati ponavljanje ponašanja negoli uobičajene nagrade.

Regularne nagrade uzrokuju dosadu i zasićenje, dok će nagrade koje se realiziraju u
neredovitim intervalima (kao, na primjer, u igrama na sreću) vrlo vjerojatno izazivati
ponavljanje ponašanja.

2. Pretpostavka o stimulansu - "Ako je u prošlosti pojavljivanje posebnog stimulansa ili

cjeline stimulansa bilo poticaj za nagrađivanje akcija neke osobe, tada će sadašnji
stimulansi, što sličniji prošlima, najvjerojatnije dovoditi do pojave istih ili nekih njima
sličnih akcija".
3. Pretpostavka vrijednosti - "Što je nekoj osobi vrjedniji rezultat njene akcije,
najvjerojatnije će češće izvoditi tu akciju"- Nagrade su akcije s pozitivnim
vrijednostima; povećanje nagrada najvjerojatnije će potaknuti željeno ponašanje.
Kažnjavanja su akcije s negativnim vrijednostima; povećanje kažnjavanja znači da
postoji manja vjerojatnost da će akter manifestirati neželjena ponašanja. Homans
smatra da su kažnjavanja neefikasne mjere kojima se pokušava promijeniti ponašanje
ljudi.
 4. Pretpostavka deprivacija – zadovoljenje - "Što je češće u nedavnoj prošlosti neka
osoba primala posebnu nagradu, utoliko će joj biti manje vrijedna svaka sljedeća
jedinica te nagrade".
"Osoba" i "Drugi" mogu međusobno nagrađivati jedan drugoga toliko često da nagrade
počinju gubiti bilo kakvu vrijednost. Ako se posebna nagrada protegne kroz duži
vremenski period, ljudi će sve manje i manje biti njome zadovoljni. Cijena bilo kojeg
ponašanja definirana je kao nagrada koju je neki akter izgubio poduzimajući alternativne
akcije. Profit u socijalnoj razmjeni predstavlja veći broj nagrada koje su postignute u
odnosu na plaćene cijene. Homans ponovno oblikuje pretpostavku ο deprivaciji kao
zasićenju: "što je veći profit koji neka osoba ostvaruje svojom akcijom, veća je
vjerojatnost da će izvoditi tu akciju.

5. Pretpostavka o agresiji – odobravanju - Ukoliko akcija neke osobe ne bude

nagrađena nagradom koju je očekivala ili pak dođe do neočekivanog kažnjavanja,
osoba će biti ljuta; vjerojatnost njenog agresivnog ponašanja će se povećati, a
rezultati takvog ponašanja postat će mu sve vrjedniji"

KRITIKA HOMANSOVE TEORIJE DRUŠTVA I KULTURE

- nesposobnost da adekvatno raspravi s kulturnom i socijetalnom ravni, neuspjeh da

objasni unutarnje mentalne procese, previše se usredotočuje na istraživanje polja
aktivnosti samo dvaju osoba ili dijade, zanemaruje važnosti normi i vrijednosti.

PARSONS VS HOMANS

Parsons izdvaja dvije osnovne razlike između svog i Homansovog stajališta:

a) Homans teži "izgladiti" razlike između ponašanja ljudi i nižih životinja. Parsons,
međutim, tu vidi vrlo jasnu liniju razgraničenja.
b) Psihologijski principi ne objašnjavaju i ne mogu objasniti socijalne činjenice. Homans
nije bio u stanju pokazati kako se psihologijski principi mogu primijeniti na
socijetalnoj razini.
Parsons misli da psihologijske pretpostavke ne zadovoljavaju objašnjenje; ja mislim da
zadovoljavaju (Homans) . Homans utvrđuje da socijalne činjenice proistječu iz interakcije,
no drži da se one mogu objasniti pomoću psihologijskih principa, a Parsons misli da
jedino socijalne činjenice mogu objasniti socijalne činjenice.

INTEGRIRANA TEORIJA RAZMJENE PETERA BLAUA

PETER BLAU:

- razvijao teoriju razmjene koja kombinira socijalni biheviorizam i paradigmu socijalnih

činjenica

- CILJ: razumjeti socijalne strukture analizirajući socijalne procese koji upravljaju odnosima
pojedinaca i grupa

- Osnovno pitanje koje postavlja - kako društveni život postaje organiziran u sve
kompleksnijim stukturama udruživanja ljudi

- Blau želio analizirati kompleksne strukture, za razliku od Homansa (kojem je bilo dovoljan
rad na bihevioralnoj razini)- Blau smatrao da je to (Homansovo) samo sredstvo za postizanje
šireg cilja

-Blau se usredotočio na proces razmjene koji, prema njemu usmjerava velik dio ljudskog
ponašanja i naglašava odnose između pojedinaca i grupa.

-Razrađuje 4 stadija procesa koji polaze od razine interpersonalane razmjene i razvija se

prema socijalnoj strukturi i promjeni: 1. stadij: Lična razmjena među ljudima dovodi do
porasta..

2. stadij: Razlika u statusima i količini moći dovodi do ...

3. stadij: Legitimacija i organizacija, koja sije sjeme za ....

4. stadij: Pojava opozicije i promjene.....

- Blauov koncept socijalne razmjene ograničen je na akcije koje su moguče i ovise o

nagrađujćim reakcijama drugih, no one prekidaju ukolko očekivane reakcije ne budu
ispunjene.

-Dakle nakon što se ljudi privuku, postoje nagrade pomoću kojih te veze opstaju - ukoliko
nagrade nisu uzajamne veze često bivaju prekinute

-Nagrade mogu biti intrinzične (ljubav, pažnja) ili ekstrinzične (novac,fizički rad)

- Kad jedna strana nešto potražuje od druge a nema šta zauzvrat ponuditi javlja se jedna od 4
mogućnosti: 1. Ljudi mogu prisiliti druge osobe da im pomognu

2. Mogu pronaći drugi izvor koji će im pomoći u postizanju cilja

3. Mogu pokušati nastaviti bez pomoći drugih

4. Mogu se podrediti drugima i dati im „opći kredit“ za kad im zatreba

-Blau proširuje svoju teoriju do razine socijalnih činjenica - dakle ne možemo analizirati
procese socijalne interakcije odvojeno od socijalne strukture koja ih okružuje. Socijalna
struktura proistječe iz socijalne interakcije, no jednom kad je formirana, socijalna struktura
stječe nezavisno postojanje.

- Osobe s većom moći nagrađivanja istiću se kao lideri u grupi i grupa se diferencira.

- Iako su diferencirane grupe, njihovi lideri pokušavaju svojom „nesigurnosti“ (da nisu
superiorni u svakom aspektu života) postići reintergraciju grupe.

-Blau (za razliku od Homansove rasprave o teoriji razmjene) upućuje nk socijalnoj razini
razlikujući dva tipa socijalne organizacije: 1. Tip u kojem Blau uočava pojavljivanje odlika
socijalnih grupa proistječe iz procesa razmjene i kompeticije

2. Drugi tip soc. org. se ne pojavljuje nego je izričito osnovan s

namjerom da se postignu određeni ciljevi (pr. prerada dobara koje se mogu prodat,
natjecanja)

-Blau pokazuje interes i za podgrupe navedenih organizacija. Npr. smatra da i rukovodeće i

opozicijske grupe mogu naći u oba tipa organizacija. U prvom tipu - grupe proistječu iz
procesa interakcije. U drugom tipu - rukovodeće i opozicijske grupe utemeljene su u strukturi
organizacije.

-Kompleksne socijalne stukture i vrijednosti, prema Blauu posjeduju mehanizam normi i

vrijednosti (vrijednosni konsenzus) koji postoji u drušvu.

-Blau razlikuje 4 osnovna tipa vrijednosti od kojih svaki uzrokuje različite funkcije :

1. Partikularističke vrijednosti one su sredstvo integracije i solidarnosti (služe jedinstvu

članova)

2. Univerzalističke vrijednosti standardi pomoću kojih se može procjeniti relativna vrijednost

različitih stvari koje se mogu razmjenjivati .

3. Vrijednosti koje legitimiraju autoritet - vrijednosni sistem koji nekim ljudima daje veću
moć (šef, direktor)

4.Vrijednosne opozicije - opozicione (revolucionarne) vrijednosti omogućavaju širenje

osjećaja o potrebi promjene mnogo dalje nego od mogućnosti ličnog kontakta među onima
koji oponiraju socijalnom poretku. (socijalizam, anarhizam)

-Kod Homansa najvažniji osoba i individulano ponašanje, kod Blau gotovo nestaju (zauzima
ih raznolikost socijalnih činjenica)-(organizacija, kolektivi, društva, norme, vrijednosti)

-Teoriju razmjene u potpunosti promjenio u neku drugu teoriju skladnu paradigmi soc.
činjenica

KRITIKA HOMANSOVE TEORIJE SVIJESTI

- Glavni kritičari govore o Homansovom neuspjehu kod prikazivanja analize svijesti

-Bengt Abrahamsson smatra da se H. koncentria samo na otvoreno ponašanje, ignorira

unutranja iskustva aktera

- J.N. Mitchell kritizira H.-ov redukcionizam, te neuspjeh da razmotri dinamiku svijesti - želi
uključenje definicionista

INTEGRACIJA TEORIJE RAZMJENE I SIMBOLIČKOG INTERAKCIONIZMA

-Toeriju raz. i simb. interk. pokušao integrirati Peter Singelmann . On započinje s Meadovim
kategorijama svijesti, osobe i društva želeći utvrditi moguće podudaranje dviju teorija.

- Svijest : Singelmann ističe da je za simb. interak. koncept svijesti : sposobnost ljudi da

zamisle ono što organizam percipira. Prema Singelmannu akter je aktivna jedinica i za simb.
interakcioniste i za teoretičare razmjene.

-Singelmann smatra da nagrada kako nagrada mora prvo biti definirana da bi funkcionirala
kao potkrepljivač - ovaj proces definiranja dovodi teoriju razmjene na istu razinu sa
stajalištima simb. interakcionizma.

-Osoba: Singelmann tvrdi da na određenom stupnju teoretičari razmjene shvaćaju da osoba

posjeduje ličnost i ideju o sebi te da su te ideje idealno prihvatljive i za teoriju razmjene. Svi
koji daju i primaju nagrade moraju se staviti u poziciju drugog kako bi znali koje se nagrade
primaju a koje daju.

- Društvo: Singelmann samtra kako se i teoretičari razmjene i simb. i nter. analizirajući soc.
strukturu, usredotočuju na mikro socijalnu razinu. Osim toga vide i dvije točke približavanja.
1. smatraju da simb. interakc. proučavaju kako ljudi oblikuju svoje zajedničke interakcijske
obrasce, dok se Homes interesira za stabilizaciju odnosa na osnovici najprofitabilnijih
razmjena. 2. S. smatra da da razmjena maože biti konceptualizirana kao simbolička
interakcija, čime tvrdi da razmjenaobuhvaća komunikaciju simbola.

- Dakle za Singelmana je duštvo satavljeno samo od stukture interakcija i simbola.

- Sinteza Singelmanovih nalaza u 4 osnovne točke:

1. U razmjeni, akteri kontituiraju normativne i egzistenencijalne definicije samih sebe,

drugih, akcija, ciljeva i procjena o nepristranosti.

2. Ove definicije nisu samo subjektivno konstruirane nego su velikoj mjeri zajedničke svima
te s toga individualnim akterima predstavljaju izvanjska ograničenja.

3. U razmjeni hedonističko nagnuće aktera je ograničeno i određeno prirodom subjektivnih i

zajedničkih socijalnih definicija u objektivnom svijetu koji uključuje osobu i druge.
4. U razmjeni će akteri promjeniti svoje ponašanje i definicije onda kada: a). promjene u
objektivnom svijetu iskažu postojeća ponašanja i definiranja problematičnim. b)Promjene u
nekoj od njihovih subjektivnih definicija učine definicije ili postojeće objektivne uvjete i
ponašanja problematičnim.

TRENUTNI STATUS BIHEVIORALNIH TEORIJA

-Jedinstveno područje za koje raste interes u suvremenoj sociologiji, posebno u teoriji.

-Može se pretpostaviti nastavak na radu i istraživanju ovih teorija, mose pretpotaviti i veći
stupanj povezanosti s teroijom mreže.

-Neki su spremni preći dalje do tradicionalnih granica biheviorizma, kako bi u područje

uključili i svijest , kao i najšire društvene strukture i institiucije.

-Moguće je anticipirati ubrzanje kritike soc. biheviorizma kada paradigma potigne pravi
zamah.

- L. Molm glavna kritika na socijalni biheviorizam,, glavna postavka tvrdi da je soc.

biheviorizam legitimni oblik soc. i da se ne razlikuje mnogo od drugih soc. pristupa

-Molm U kontesktu stajališta o nerazumjevanju koje okružuje sociološki biheviorizam , ističe

tri osnovna oblika kritike: 1. Prva teza kritike tvrdi da je soc. biheviorizam redukcionistički,
budući da proučava samo individualno ponašanje, što nije točno za makrobihevioriste pa čak
ni mikrobihevioriste.Bihevioralni sociolozi nasuprot tome proučavaju kako ponašanja dvaju
ili više subjekata zajednički održava utjecaj međusobnih socijalnih okolnosti.Socijalni
bihevioristi nisu redukcionisti zato sto promatraju strukturalne odnose koji postoje između
osoba i koji prema tome jasno pripadaju području sociologije.

-Molm. i dalje naglašava da socijalni biheviorizam manje redukcionistički negoli neke druge
sociološke teorije.

- Druga kritika bihevioralne sociologije tvrdi da ona ostavlja mnogo toga ne objašnjenog
posebno norme i vrijednosti.

- Treća kritika tvrdi da socijalni biheviorizam obrađuje mehaničku i bezosjećajnu koncepciju

aktera.
 8. POGLAVLJE

Feministička teorija dio je novog oblika izučavanja o ženama koji implicitno ili formalno
prezentira uopćeni, vrlo široki sistem ideja o osnovnim karakteristikama društvenog
života i ljudskog iskustva shvaćenog sa ženskog stajališta.

Feministička teorija je usredotočena na ženu na tri načina:

1.njen osnovni predmet istraživanja, početna točka svih istraživanja – situacija

(situacije) i iskustva žena u društvu

2.ta teorija raspravlja o ženama kao o osnovnim ''subjektima'' u procesu istraživanja, tj.
takva teorija pokušava proučiti svijet s dinstiktivno povlaštenog polazišta o položaju
žena u socijalnom svijetu

3.Feministička teorija je kritička i aktivistička zato što se sa ženske pozicije trudi stvoriti
bolji svijet za žene, a time (smatraju one) i za cijeli ljudski rod

Feministička teorija se na mnogo načina razliku od većine socioloških teorija:

1.ono predstavlja djelovanje interdisciplinarne zajednice, koja uključuje ne samo

sociologe nego i znanstvenike iz drugih disciplina – antropologije, biologoije, ekonomije,
povijesti, prava, književnosti, fiolozofije, političkih znanosti, psihologije i teologije

2. feministički sociolozi, kao i drugi fem.teoretičari, usmjeravaju svoje djelovanje samo

djelomično kroz proširivanje svojih matičnih disciplina

 u cjeloukupnom feminističkom razvoju jako je bitna ideja kritičkog shvaćanja društva,

usmjerena promjeni socijalnog svijeta u pravcima za koje se vjeruje da su mnogo
ispravniji i humaniji

3. većina sociologa posebno je neodlučna da li da uključi feminističku teoriju u svoj

sociologijski rad, dijelom stoga što je teorija nova i radikalna, a dijelom zbog toga što
mnogi njeni stvaraoci nisu sociolozi.

4.fem.teorija nije utemeljena ni na jednoj od tri postojeće paradigme koje su toliko dugo
oblikovale sociološku orijentaciju prema njenom osnovnom predmetu – u paradigmi
socijalnih činjenica, u socijalno-definicionističkoj paradigmi i u socijalno-bihevioralnoj
paradigmi

jedna od najuzbudljivijih implikacija feminističke teorije za sociologiju je ta da ona

predstavlja perspektivu koja se čini kao da ublažava oštre granice između tri navedene
paradigme, pokazujući da je društveni život međuuvjetovana cjelina nerefleksivnih
bihevioralnih procesa, determinirajućih socijalnih institucija i struktura, kao i
neprekinutih procesa definiranja situacija od strane pojedinca i kolektiviteta.

OSNOVNA TEORIJSKA PITANJA

Osnovni poticaj suvremene fem.teorije obuhvaćen je jednostavnim pitanjem: I,KAKO I

ZAŠTO O ŽENAMA?  tj.jesu li žene proučavane u bilo kojoj situaciji? Ako nisu, zašto
nisu? Ako postoje, što one zapravo rade? Kako doživljavaju situaciju? Na kakav način
doprinose određenoj situaciji? Što im ona znači?

Posljedice pokušaja da se odgovori na osnovna feministička pitanja su bila

revolucionarne.

Dvadeset godina ponavljanja tih pitanja dovelo je to uopćavajućih zaključaka: žene su

pristune u većini socijalnih institucija, tamo gdje su pristune žene igraju vrlo različite
uloge od onih popularno stvorenih o njima (majke).. i kao majke i žene ( i mnoge druge
uloge) žene su jednako kao i muškarci stvarale situacije koje se analiziraju.

Sve u svemu, uloge žena su bile različite, manje priznate i podređenim ulogama
muškaraca  njihova nevidljivost samo je jedan od indikatora te nejednakosti.

Sve to dovodi nas do pitanja Zašto je sve takvo kakvo jest? To pitanje traži objašnjenje
socijalnog svijeta. Opis i objašnjenje soc.svijeta su dvije strane bilo koje sociologijske
teorije.

Feministički pokušaji da se da odgovor na ta pitanja stvorili su teoriju od univerzalnog

značenja za sociologiju

Dva bitna feministička pitanja također dovode do preokreta u našem razumijevanju

svijeta. Ova nas pitanja također vode k otkrivanju činjenice da je ono što smo smarali
univerzalnim ili apsolutnim znanjem o svijetu, zapravo znanje koje proistječe iz iskustva
muškarca kao ''gospodara''.

OSNOVNI HISTORIJSKI KORIJENI

Da bismo razumjeli značaj sadašnjeg približvanja feminističke teorije i sociologije,

potrebno je obratiti pažnju na dva toka intelektualne aktivnosti.

Feminizam: 1600-1960

Feministička perspektiva je na određen način oduvijek postojala. U zapadnom svijetu,

formalni početak feminizma bilježi se s publiciranom radovima o takvom protestu. S
jednim ili dva izuzetka, prvi se radovi pojavljuju u 1600-tim godinama i nastavljaju se
objavljivati tijekom idućih 150 godina. U rasponu od dva stoljeća, počevši od 1770. Pa
sve do današnjih dana feminističko pisanje sve više postaje značajan dio kolektivnog
napora koji raste i brojem sljedbenika i dosegom svoje kritike.

Feminizam se nije razvijao kao postupan i neprekinut razvoj. Ž ene su relativno

bespomoćna i podređena grupa u zapadnim društvima – ''manjina''. Feministički protest
protiv takvog stausa manjine oduvijek je ugrožavao i suprostavljao se mnogo moćnijoj i
dominatnijoj ''većini'' – muškarcima.

Najviša točka zabilježene fem.aktivnosti i pisanja zbivala se u vrijeme liberalističkih

''pokreta'' u suvremenoj zapadnoj povijesti.

Ž ene su uspjele stvoriti feminističke teorije. Svaki od njih je posebno djelo, poseban
uzorak kritičkih ideja oblikovan piščevim historijskim kontekstom, sredinom, ličnošću i
biografijom. Ipak uz svu raznolikost, mogu se razabrati tri osnovna tipa teorija:

-jedna orijentacija koja proučava razlike među rodovima

-druga koja raspravlja o nejednakostima rodova

-treća koja se usredotočuje na ugnjetavanje roda

Sociologija i feminizam: 1840-1960

Sociologija se kao usmjerenje započinje oblikovati između 1840-ih i 1860-ih godina, u

vrijeme snažnog feminističkog protesta, a kao organizirana profesija se oblikuje između
1890.i 1920. Za trajanje druge ekspanzionističke feminističke faze.

Kako je rana sociologija odgovorila na tu intelektualnu tradiciju?

Slijede tri najšira moguća odgovora:

1.između 1840. I 1960. Godine, kada sociologija tek nastaje kao specifična perspektiva,
pretvarajući se postupno u profesionalnu akademsku dicsiplinu, svi glavni likovi tog
kontruiranja bili su muškarci.

2. feministički interesi samo su se marginalno uključili u sociologiju, samo kroz

djelovanje manje važnih muških teoretičara, ili pak žena koje su gotovo uvijek bile na
rubu profesije.

3.Činjenica je da muškarci koji su stvorili sociologiju, a osobito oni najbitniji za profesiju

nisu bili pod nikakvim utjecajem feminističkih ideja.

Podatke koji bi potkrijepili naše prvo poopćavanje vrlo je lako priskrbiti. 1960-ih godina
feminističke ideje u sociologiji bile su prisutne jedino na marginama discipline. Na
primjer, takve su ideje potjecale od raznih teoretičara, marginalnih za profesionalnu
sociologiju, bez obzira na činjenicu da su te ideje vrlo brzo postajale značajne za
disciplinu ( u tu skupinu ubrajamo Simmela, W.I.Thomasa, Marxa i Engelsa).
Muškarci nisu bili previše zainteresirani za feminizam i nisu se previše doticali pitanja
roda kao problema socijalnog poretka. Rijetko kada se pronašao neki primjer da
muškarci raspravljaju o ženama. Najbolji primjer konvencionalnosti se može naći u
teorijama T.Parsonsa. Osnovni element u njegovoj teoriji je prosudba da je institucija
nezamjenjiva pretpostavka socijalne stabilnosti.

Varijante suvremene feminističke teorije

Suvremeni fem.znanstvenici stvorili su brzo rastuću, izuzeto bogatu i vrlo razvedenu

skupinu teorijskih rasprava koju je Jessie Bernard nazvala ''feminističko
prosvjetiteljstvo''.

Tipologija fem.teorije oslanja se na dva osnovna pitanja: Zašto o ženama? Zašto je

navedena situacija takva kakva jest?

 Odgovori na pitanje Zašto o ženama?

-položaj žene je različit od muškaraca u istim situacijama
-ženina pozicija u mnogim situacijama nije samo različita, nego i manje povoljna
pa čak i NEJEDNAKA
-treći odgovor tvrdi da se situacija žena mora shvatiti u pojmovima izravnih
odnosa moći između M i Ž , žene su ugnjetavane, tj.ograničene, subordinirane,
ukalopljene, iskorištene i zloupotrebljavane od strane M
svaki od raznih tipova fem.teorije može se klasificirati kao teorija razlike ili
nejednakosti ili ugnjetavanja

Ova klasifikacijska metoda ima jednu značajnu funkciju: omogućuje nam stvaranje
obrasca ne samo opće cjeline suvremene fem.teorije, nego također i sve šire literature,
osobito one teorijskog tipa o pitanjima roda koja se u soc.razvija nakon 1960.
Teorije o razlikama između rodova

U okviru ovog pristupa postoje također i istraživački dokumenti o nalazima o

muško/ženskim razlikama koji su bitno utjecali na suvremeno feminističko razmišljanje.

Osnovna tema u suvremenoj literaturi o razlikama među rodovima sadržana je u tvrdnji

da je unutranji psihički život žene – u najopćenitijem smislu različit od muškog. U svojim
osnovnim vrijednostima i interesima, u svojem vrijednosnom prosuđivanju, u
konstruiranju motiva postignuća, u literarnoj kreativnosti, u svojim seksualnim
fantazijama, kao i u procesima osviještenosti i individualuzacije, žene imaju različitu
viziju i doprinos konstrukciji socijalne stvarnosti.

Biološka objašnjenja razlika između rodova

Biološka objašnjenja polazišna su točka konzervativnih razmišljanja o razlikama između

rodova. Freud je postavio teoriju o različitim strukturama ličnosti muškaraca i žena koje
potječu od razlika njihovih genitalija i kongitivnih i emocionalnih procesa što započinju
kada djeca otkriju ove fiziološke razlike.

Suvremeni sociobiolozi L.Tiger i R.Fox tvrde da su varijable ''biogramatike'' postavljene

u ranom periodu ljudske evolucije, usmjerile žene da se emocionalno vežu uz svoju
djecu, a muškarce da se druže s drugim muškarcima.

Ispitivanje Masters i Johnson o anatomiji ženske seksualnosti pruža feminističkim

teoretičarima osnovne činjenice za ponovno razmišljanje o cjelokupnom pitanju
socijalnog oblikovanja seksualnosti, a Alice Rossi je posvetila ozbiljnu pažnju pručavanju
biologijskih osnovica oblika ponašanja utemeljenih na rodnim razlikama. Rossi povezuje
različite biološke funkcije muškaraca i žena s različitim obrascima hormonalnog razvoja
tijekom ljudskog ciklusa, a nadalje sa spolno specifičnim varijacijama prema elementima
kakvu su npr osjetljivost na svjetlo i zvuk te na razlike između lijeve i desne strane
mozga. Sve te razlike uklapaju se u različite obrasce igranja u djetinjstvu koje su uočili
C.Gilligan, J.Lever i R.Best.

Institucionalna objašnjenja razlika između rodova

Ovaj tip objašnjena često naglašava distinktivne ženske funkcije trudnoće i brige oko
djece. Ž enina majčinska odgovornost glavna je determinanta šire spolne podjele rada
koja žene općenito vezuje uz njihove uloge. U tom smislu, žena razvija distinktivne
interpetacije osobnih postignuća, dinstiktivne interese i vrijednosti, karakteristična, ali i
nužna umijeća otvorenosti u ophođenju, ''poklanjanja pažnje drugima'', a posebno
mreže odnosa potpomaganja s drugim ženama (majkama, kćerkama, sestrama,
prijateljicama)

Iako neki od institucionalnih teoretičara razlike između Ž i M prihvavaćju spolnu podjelu

rada kao socijalno nužnu, drugi su svjesni da odvojene sfere Ž i M mogu biti ugrađene u
šire obrasce nejednakosti između rodova ili čak u ugnjetavanje.
Socijalno-psihologijske teorije roda

Socijalno-psihologijsko objašnjenje o rodnim razlikama dvojakog je karaktera:

- U najširem smislu radi se o fenmenološkim teorijama i teorijama socijalizacije

Fenomenologijske teorije usredotočuju se na duboki utjecaj našeg zdravorazumskog

znanja o svakodnevnoj stvarnosti, koje funkcionira pomoću jednostavnih dihotomnih
kategorija ili ''tipizacija'', o muškosti i ženkosti, o interakcijskom i konceptualnom
''radu'' koji svi činimo da bi podržali te tipizacije, kao i načinima na koje ovaj kolektivni
rad determinira svojim definicijama odvojene sfere i psihološke profile M i Ž .

Socijalizacijska teorija nadopunjava institucionalne analize istražujući iskustva

socijalnog učenja koja u najopćenitijem msmislu oblikuju ljude, a posebno malu djecu, za
posebne uloge institucionalne sfere muškosti i ženskosti.

Teorije o nejednakostima između rodova

Četiri teme odlikuju teorije o nejednakosti između rodova:

1.muškarci i žene nemaju samo različit društveni položaj, nego su i nejednako locirani u
društvu (žene dobivaju manje materijalnih sredstava, imaju niži socijalni status, manju
moć i manje mogućnosti samoaktualizacije od muškaraca koji se nalaze na istom
socijalnom položaju)

2.ova nejednakost proistječe iz organizacije društva, a ne iz neke bitne biološke razlike

ili razlika između žena i muškaraca osnovanih na različitim odlikama ličnosti

3. iz svih teorija nejednakosti tvrdi se da iako se individualna bića mogu do izvjesne

mjere razlikovati po svojim potencijalima i naslijeđu, ne postoji nikakav značajan
obrazac prirodne varijacije koji bi razlikovao spolove

4. sve teorije nejednakosti pretpostavljaju da će i žene i muškarci vrlo lako i prirodno

prihvatiti elagitarnije socijalne strukture i situacije

( u knjizi od 302. do 305. Strane nalaze se tablice s datumima i događajima za koje

nez koji su bitni jer je tablica samo umetnuta između teksta)

LIBERALNI FEMINIZAM

Najprošireniji pristup unutar suvremenog ženskog pokreta u Americi.

Liberalna feministička objašnjenja nejednakosti između rodova započinju tamo gdje teorije o
razlikama prestaju: s identifikacijom spolne podjele rada, s postojanjem posebnih javnih i
privatnih sfera socijalne aktivnosti spolova, s primarnošću muškaraca u javnoj, a žena u
privatnoj sferi.

Nasuprot teoretičarima razlike, liberalni feministi ipak ne vide neku posebnu vrijednost
privatne sfere. Osim toga, privatna se sfera sastoji od beskrajno ponavljajućih zahtijevanja,
besmislenih, neplaćenih i podcjenjujućih zadataka. Stvarne nagrade u socijalnom životu
omogućene su samo u javnom području. Sistem koji ograničava ženi pristup toj sferi,
ograničava je zbog odgovornosti privatne sfere.

Liberalni feministi naglašavaju seksizam, ideologiju sličnu rasizmu, koja se dijelom sastoji od
predrasuda i diskriminacijskih praksa protiv žena, a dijelom od preuzetih pretpostavljenih
stavova.

Djelo Jessie Bernard – The Future of Marriage, 1982.

Brak je istodobno i kulturni sistem vjerovanja i ideala, i institucionalni ustroj uloga i normi, te
komplekst interakcijskih iskustava žena i muškaraca kao pojedinaca.

S kulturnog aspekta brak je idealiziran kao sudbina i glavni povod ispunjenja žena.
Institucionalno, brak ojačava ulogu muža s autoritetom i slobodom, on određuje ženama da
budu podložne.

Postoje dva braka: Muški brak – on misli da je ograničen dok zapravo uživa sve ono što
norme određuju.

Ženski brak – ona afirmira kulturno vjerovanje o ispunjenju dok zapravo

iskustveno doživljava normativno ustanovljenu besmopoćnost i ovisnost.

Podaci koji mjere razinu ljudskog stresa:

Udate žene i neoženjeni muškarci – na različitim izmjerama indikatora stresa zauzimaju
najviša mjesta

Neudate žene i oženjeni muškarci – na indikatorima stresa zauzimaju vrlo niska mjesta.
Stoga je brak dobar za muškarce, a loš za žene.

Liberalni feministi predlažu sljedeće strategije za eliminiranje nejednakosti između rodova:

- Mobilizaciju za korištenje postojećih političkih i legalnih kanala za promjenu

- Jednake ekonomske mogućnosti
- Promjene u obitelji, školi i porukama masovnih medija
- Napori da se sve osobe suprotstave seksizmu s kojim se suočavaju u svom
svakodnevnom životu

Za liberalne feministkinje idealni raspored rodova je onaj u kojem svaka osoba sama odabire
svoj životni stil, no tako da takav odabir bude prihvaćen i respektiran.

MARKSISTIČKI FEMINIZAM

Teorija socijalnog ugnjetavanja, a razvila se i kao teorija socijalnog klasnog ugnjetavanja. Ova
teorija ujedinjuje i Marxovu analizu klase i feministički socijalni protest.

Marx i Engels

Njihovo najpoznatije istraživanje rodnih problema predstavljeno je u knjizi Porijeklo obitelji,

privatnog vlasništva i države. Osnovne postavke ove knjige su:

- Podčinjavanje žena proistječe iz socijalnog ustroja društva, a ne njenih bioloških

karakteristika, te može biti izmijenjen.
- Osnovica đenine subordinacije leži u familiji, instituciji koja svoje porijeklo vuče od
latinske riječi koja označava slugu. Osnovne karakteristike obitelji => dvoje ljudi i
njihovi potomci, patrilinearna, patrijarhalna, monogamna te postoje dvostruki
standardi koji muškarcu dopuštaju daleko veću seksualnu slobodu.
- Društvo opradava takav obiteljski sistem tvrdeći da je on temljna institucija svih
društava. Međutim, drugi dokazi pokazuju da obitelj ovog tipa nije postojala, ljudi su
živjeli u rodovima, na temelju ženske linije, matrijarhalno društvo, žene i muškarci su
imali slobodan i neograničen izbor ljubavi i seksualnih partnera.
 - Ekonomski činioci, a posebno zamjena lovačko-sakupljačkog tipa društva
uzgajivačkim društvima dovode do „historijskog poraza ženskog spola“. Od tada je
došlo do nastanaka vlasništva koje je bilo u posjedu muškarca.
- Eksploatacija rada razvila se u sve kompleksnije strukture dominacije, naročito u
klasne odnose; stvoren je politički poredak da bi sačuvao sve ovakve sisteme
dominacije.

Kritike: nisu objašnjene sve kompleksnosti ženskog ugnjetavanja

Suvremeni marksistički feminizam

Karakteristike svakog osobnog životnog iskustva provenstveno su odraz njene ili njegove
klasne pozicije, a tek zatim, njegovog roda.

Marksisitčki feministi priznaju da se unutar bilo koje klase žene nalaze u manje povoljnoj
poziciji negoli muškarci. Uzroci ove nejednakosti leže u organizaciji samog kapitalizma.

Muškarci, većinski pripadnici buržoazijske klase, posjeduju proizvodna i organizacijska

sredstva za industrijsku proizvodnju, za naprednu poljoprivredu, za nacionalnu i
međunarodnu trgovinu. A žene, pripadnice iste klase, ne posjeduju vlasništvo, ali same
predstavljaju vlasništvo kao udate žene i nalaze se zapravo u posjedu muškaraca buržoaske
klase. Buržujske žene rađaju sinove koji će naslijediti svoje očeve te pružaju emocionalne,
socijalne i seksualne usluge svojim muškarcima. One su zapravo „paraziti parazita“

Žene kao radnice, zbog svog nižeg socijalnog statusa, mnogo su slabije plaćene, a zbog
marginaliziranosti svog položaja u plaćama teže se sindikalno udružuju. To ih čini značajnim
dijelom rezervne snage. Žene domaćice potpomažu procesu buržoaskog stjecanja profita kao
potrošači pomogala u svojim domaćinstvima. Žene su „robovi robova“.

Dosljedno tome, rješenje nejednakosti između rodova leži u uništenju klasnog ugnjetavanja i
to ujedinjenjem klase najamnih radnika – žena i muškaraca. Mobilizacija žena protiv
muškaraca je kontrarevolucionarna.
TEORIJE O UGNJETAVANJU RODA

Opisuju situaciju žena kao posljedicu izravnih odnosa moći između muškaraca i žena, u
kojima muškarci koji imaju interese kontroliranja učinkovito ostvaruju te interese.

Obrazac ugnjetavanja ugrađen je u najdublje i najprodornije oblike organizacije društva, a

provodi se pomoću osnovne strukture dominacije, patrijarhata.

Ova teorija bavi se širinom i intenzitetom izučavanja ugnjetavanja.

Psihoanalitička feministička teorija

Objasniti kategoriju patrijarhata koristeći se Freudovim teorijama i teorijama njegovih

intelektualnih nastavljača. Usredotočuju se na emocionalnu dinamiku ličnosti – emocije.

Feministi moraju preraditi Freudove zaključke s obzirom da je i on bio notorno patrijarhalan i

tvrdio da su žene bića drugog reda.

Ova teorija patrijarhat objašnjava kao sistem koji objedinjuje sve muškarce koji svojim
svakodnevnim aktivnostima kontinuirano rada da ga stvore i održe. Žene se samo
privremeno opiru, a mnogo se češće podvrgavaju.

U potrazi za energijom koja održava patrijarhat, psihoanalitički feministi identificiraju dva

moguća objašnjenja muške dominacije nad ženama: strah od smrti i socio-emotivni okoliš u
kojem se oblikuje ličnost malog djeteta.

Strah od smrti – budući da su žene u mogućnosti stvarati i njegovati novi život, mnogo su
manje od muškaraca zastrašene spoznajom o vlastitoj smrtnosti. Muškarce tjera želja za
stvaranjem stvari koje će ih nadživjeti (arhitektura, znanost, bogatstvo) i ljubomora na
žensku reproduktivnu ulogu. Žena je za njih simbol vlastite smrtnosti pa je se nje treba
plašiti, izbjegavati i kontrolirati.

Socio-emotivni okoliš u kojem se oblikuje ličnost malog djeteta – mala djeca proživljavaju
svoje najranije i najbitnije faze razvoja sa ženom, majkom ili majčinom zamjenom.
Emocionalne posljedice ranih iskustava trajno se zadržavaju u ličnosti pojedinca kao snažne i
često nesvjesne uspomene. Odnos djece prema muškarcu mnogo je povremeniji. Kroz razvoj
i odgoj dijete stvara ideju o posjedovanju vlastite žene koja će biti ovisna o njemu ili kao
žensko dijete stvara ideju o svom vlastitom identitetu koji obezvređuje žene.

Ugnjetavanje žena nastaje muškim dubokim emocionalnim potrebama da kontroliraju žene.

Ženama nedostaje ekvivalentan izvor energije kojim bi se oduprle dominaciji.

Radikalni feminizam

Polazi od pozitivnog vrednovanja žena, dubokog žaljenja i bijesa zbog spoznaje o njihovoj
ugnjetenosti. Smatraju da je cijelo društvo obilježeno ugnjetavanjem. Svaka institucija je
sistem pomoću kojega neki ljudi dominiraju drugim ljudima.

Patrijarhat je najfundamentalnija struktura ugnjetavanja. Muškarci uče kako da omaložavaju

druga ljudska bića, kako da ih kontroliraju. Patrijarhat je najznačajnija struktura socijalne
nejednakosti.

Patrijarhat može imati oblik prikrivenih okrutnosti; u standardima mode i ljepote, u idealima
majčinstva, monogamije, djevičanstva i heteroseksualnosti, u seksualnom zlostavljanju na
radnom mjestu i sl. A primjeri otvorene fizičke okrutnosti prema ženama su: silovanje,
seksualno zlostavljanje, incest, seksualno ropstvo i dr. Sve se to može povezati sa
spaljivanjem vještica, ubijanja ženske novorođenčadi, kamenovanja i sl.

Radikalni mislioci smatraju da se patrijarhat može poraziti s ponovnim buđenjem ženske

svijesti te uspostaviti podršku, uvažavanje i zajedničku obranu svih žena. Kritički se
konfrotirati sa oblikom patrijarhalne dominacije, ali i specifična izolacija kada se žene povlače
u svoje uloge (zanimanja).

Kritike: isključiva orijentacija na patrijrhalnosti.

SOCIJALISTIČKI FEMINIZAM

 Tri osnovna CILJA koja upravljaju cjelinom socijalističkog feminizma:

1. Teoretska sinteza
2. Kombinacija teorijske širine i preciznosti
3. Eksplicitna i adekvatna metoda socijalne analize i socijalne promjene
 Soc. feministi izradili su formalni projekt postizanja i sinteze i teorijskog pomaka koji ide
dalje od postojećih feminističkih teorija socijalistički feministi teže povezati ono što
 smatraju najvažnijim, najširim i najglobalnijim elementima vrijedne feminističke tradicije:
marksizam i radikalnu feminističku misao
 Iz ovakvog projekta nastale su dvije disntinktivne podvarijante socijalističkog feminizma:
1. Usmjerava se na probleme ugnjetavanja žena i na razumijevanje načina na koji se
mogu udružiti saznanja (iz marksizma) o klasnom ugnjetavanju i (iz radikalnog
feminizma) o rodnom ugnjetavanja
 Najčešće korišten pojam kojim ovi teoretičari opisuju sistem što ga proučavaju jest
kapitalistički patrijarhat
2. Varijanta soc. feminizma trudi se opisati i objasniti sve oblike socijalnog ugnjetavanja
koristeći se znanjem o hijerarhijama klasa i roda kao osnovicom s koje ispituju sistem
ugnjetavanja, koncentrirajući se ne samo na klasu ili rod, nego i na rasu, etnicitet,
starost, seksualne preferencije, i položaj unutar globalne hijerarhije nacija
 Najčešće korišten pojam kojim ovi teoretičari opisuju sistem što ga proučavaju jest
dominacija
 Ove teorije proučavaju sva iskustva ugnjetavanja – ženska ili muška; one čak ispituju
kako neke žene, i same ugnjetene, mogu ipak aktivno učestvovati u ugnjetavanju
drugih žena (kao npr. slučaj s bijelom ženom američkog društva koja ugnjetava crnu
ženu)
 I stvarno, jedna od strategija svih socijalističkih feminista je konfrontirati se s
predrasudama i praksama ugnjetavanja unutar same ženske zajednice
 Obraćanje pažnje kapitalističkom patrijarhatu i isticanje fenomena dominacije povezani
su s prihvaćanjem – eksplicitnim ili implicitnim – historijskog materijalizma kao analitičke
strategije
 Historijski materijalizam, osnovni princip marksističke socijalne teorije, govori o
tome da su materijalni uvjeti ljudskog života, uključujući aktivnosti i odnose koji i sami
proizvode takve uvjete, zapravo ključni čionioci koji oblikuju ljudsko iskustvo, ličnost,
ideje i socijalni poredak; ti se uvjeti mijenjanju kroz vrijeme zbog dinamike koja im je
imanentna; historija je zapravo bilježenje promjena u materijalnim uvjetima grupnog
života i pratećim promjenama u iskustvima, ličnostima, idejama i socijalnim uvjetima
 Historijski materijalisti drže da bilo koja socijalna analiza mora tragati za historijski
konkretnim detaljima koji specificiraju materijalne uvjete grupnog života, kao i za
vezama između tih uvjeta i iskustava, ličnosti, događaja, ideja i socijalnih uvjeta života
karakterističnih za pojedinu grupu
 Povezujući historijski materijalizam sa svojim interesom za problem dominacije (od sada
pa nadalje koristit ćemo se pojmom dominacije da bismo označili najvažnije interese
obiju varijanti soc. feminizma; oba smjera se u biti interesiraju za hijerarhiju u najširem
smislu riječi, a ne za neki posebni sistem hijerarhije) soc. feministi se trude realizirati svoj
cilj pomoću teorije koja prodire u najšire okvire socijalnog ustroja, dominaciju, a opet se
čvrsto drže precizne konkretne historijske analize materijalnih i soc. uvjeta koji uokviruju
posebne sisteme dominacije
 Koristeći se spomenutim principima, socijalistički feministi idu i dalje od marksizma na tri
bitna načina: u svom usredotočenju na dominaciju, u svojim redefiniranjima materijalnih
uvjeta života i u ponovnom prosuđivanju značenja pojma ideologije
 1. za njih predmet analize nije primarno klasna nejednakost, kako je to slučaj s većinom
marksista, nego širi raspon socijalnih nejednakosti
2. oni proširuju razumijevanje značenja ideje materijalnih uvjeta ljudskog života
- marksisti razumijevaju ekonomsku dinamiku u društvu kao načine na koje se dobra
različitih vrsta stvaraju i razmjenjuju na tržištu
- u različitim eksploatataorskim uvjetima, koji jedne čine bogatima, a druge
siromašnima, oni pronalaze korijene klasne nejednakosti i klasnog konflikta
- socijalistički feministi idu dalje od dimenzije ekonomske dinamike i mnogo šire
govore o uvjetima koji stvaraju i podržavaju ljudski život: o ljudskom tijelu, njegovoj
seksualnosti i aktivnostima prokreacije i podizanja djece; o neplaćenom radu
kućanice, o nevidljivom krugu domaćinskih poslova; o emocionalnoj podložnosti
potpuno razumijevanje ovih osnovnih uvjeta životne proizvodnje i eksploatacije
predstavlja bitno utemeljenje teorije dominacije
- ova redefinicija koncepta materijalnih uvjeta života transformira marksističku
pretpostavku o tome da su ljudska bića proizvođači dobara u temu o ljudskim bićima
kao kreatorima i pomagateljima drugih ljudskih bića na taj se način središte analize
pomiče s ekonomskih vrijednosti dobara na izgradnju ljudske ličnosti
3. točka razlikovanja između marksističkog historijskog materijalizma i hist.
materijalizma kakav je razvijen u soc. feminizmu- s obzirom na naglasak kojim soc.
feminizam obilježava fenomene koje bi neki marksisti mogli nazvati, proglašavajući ih
nevažnima, duhovnim ili idejnim tvorbama:svijest, motivacija, ideje, socijalne
definicije situacija, znanje, ideologija, volja da se radi u skladu s interesima drugoga ili
da se podvrgava interesima drugih za soc. feministe svi ovi činioci duboko utječu
na ljudsku ličnost, ljudsku akciju i na strukture dominacije koje se realiziraju akcijom
- analiza procesa koji oblikuju ljudsku subjektivnost od vitalnog je značenja za teoriju
dominacije i ta analiza također može biti-primjenom principa historijskog
materijalizma- izoštrena do preciznosti
 tako su soc. feministi razvili sliku socijalne organizacije u kojoj makrosocijalne strukture
ekonomije, politike i ideologije interaktiraju s intimnim, privatnim mikrosocijalnim
procesima ljudske reprodukcije, domaćeg života, seksualnosti i subjektivnosti koji
podržavaju raznolik sistem dominacije
 da bi analizirali taj sistem, socijalistički feministi se kreću između lociranja širokih
sistema dominacije i situaciono specifičnih, preciznih ispitivanja običnih dnevnih
iskustava ugnjetenih ljudi = ova strategija promjene počiva na procesu otkrivanja u
koji se postupno uključuju ugnjetene grupe koje istraživači proučavaju, i pomoću
kojih se nadaju da će i pojedinci i grupe, malim ili velikim koracima, naučiti kako
trebaju djelovati da bi postigli kolektivnu emancipaciju
 dvije osnovne kritike feminističke teorije:
1. zbog mnogobrojnih varijanata, feministička se teorija ponekad uopće ne smatra
teorijom, nego beskrajnom svađalačkom raspravom između različitih pristalica
ženskog pokreta
 odgovori na takvu kritiku tvrde: prvo, da većina feminističkih teoretičara uzima
zdravo za gotovo da je znanje o pojedinim fenomenima utemeljeno u različitim
socijalnim situacijama, te da pravo rješenje socijalne situacije leži u podjednakom
 osluškivanju stajališta svih zainteresiranih strana i drugo, da svi feministički
teoretičari nude viziju socijalnog života sa stajališta žena pa nam to dozvoljava da o
feminističkoj teoriji razmišljamo kao o jedinstvenoj teoriji
2. mnogo značajnija kritika, koju ističu obojene žene tvrdi: usprkos isticanju zahtjeva
da se teži pravednom rješenju, veći dio feminističke teorije reflektira zapravo iskustvo
bijelaca srednje klase
 u feminističkoj teoriji sve više raste interes za proučavanje eksploatacije žena,
pripadnica jedne klase, jedne rase, etničke skupine ili eksploatacije općeg ženinog
položaja od žena nekog drugog statusa
 za feminističke teoretičare pojavljuje se novo pitanje: „A što razlikama među samim
ženama?“
FEMINISTIČKA SOCIOLOŠKA TEORIJA

 jedan od principa intelektualne prakse koju ističe feminizam, a koju ćemo i mi uzeti kao
polaznu točku za feminističku sociološku teoriju je princip koji tvrdi da nema neutralnih
promatrača
 obzirom na opise koje smo do sada iznijeli, mi pripadamo teorijama ugnjetavanja koje se
nalaze između radikalne i socijalističke teorije – s tog stajališta identificirat ćemo četiri
distinktivne karakteristike feminističke sociologije:
1. distinktivni stil dijalektičkog mišljenja
2. distinktivni model organizacije društva na makrosocijalnoj razini
3. istraživanje relacijskih situacija žena koje mijenjaju tradicionalno sociološko
razumijevanje mikro interakcije
4. revizija sociološkog modela subjektivnosti
Feministička dijalektika

 u jezgri feminističke dijalektike nalazi se sociologija znanja- koncepcija koja smatra da se

svijet shvaća obzirom na različita povlaštena polazišta razumijevanja aktera koji su
nejednako situirani u soc. strukturi
 akteri oblikuju svoja znanja na temelju svojih situiranih iskustava i interesa
 feministi su, polazeći od mjesta gdje je Marx zastao, identificirali tri bitne grupe:
vlasnike, radnike i žene – čiji su životni uvjeti i odnosi jedni s drugima samo
djelomično oblikovani ekonomskim činiocima
 ispitujući odnose među svim navedenim grupama, feministi idu dalje od klasnog
modeladominacijeprema viziji kompleksnog sistema nejednako moćnih grupa koje se
međusobno odnose promjenjivim kombinacijama koalicije i opozicije
 u okviru takvog sistema, stajalište da je znanje utemeljeno strukturom situacije
povlaštenog polazišta konkretne osobe, vodi nas do gledišta da je samo znanje za
sebe ključ problematike
 opisujući znanje kao „ključ problematike“, mi tvrdimo da je za feminističku sociologiju
središnji problem razumijevanje kako je bilo koje znanje o socijalnoj stvarnosti
moguće, s obzirom na činjenicu da je ljudska (uključujući i sociologijsku) percepcija
socijalne stvarnosti uvijek parcijalna i interesno osnovana
  stoga se feministička sociologija trudi razumjeti kako ljudi dolaze do svojih stajališta
o socijalnoj stvarnosti, kako opravdavaju takva stajališta s obzirom na očigledno
suprotstavljena stajališta i dokaze, kako djeluju s obzirom na takva stajališta,
napuštajući svoja osobna ponašanja usklađena s tim stajalištima, ili se samo
priklanjaju svojim socijalnim situacijama s obzirom na ta stajališta
 fem. sociolozi zainteresirani za utemeljenje teorijske osnove za praktične akcije,
pokušavaju ukazati ljudima da trebaju postići nešto slično zahtjevu Jűrgena
Habermasa za „racionalnom raspravom“ kako bi osigurali osno čemu fem. sociolozi
teže iznad svega, a to je „egalitarna rasprava“što će dovesti do ispravnog i otvorenog
društva
 feminizam ne sumnja da postoji stvarnostkoju znalac može saznati i opisati, ali feministi
teže da znanje u opisivanju socijalne stvarnosti bude izloženo s različitih povlaštenih
polazišta i sistema znanja, od kojih nijedno nema konačnu deterministički autentičnost- i
zaista, neki od tih pogleda mogu biti namjerno manipulirajući i stoga neautentični
 mnoge sociologijske teorije koje su to spoznale povukle su se zbog nečega što nam se
može učiniti logičnim zaključkom: zbog paralizirajućeg i totalnog relativizma
 ova posebna varijanta sociologije znanja osigurava filozofsku osnovnicu za neprekidnu
feminističku provjeru stajališta društveno manje privilegiranih grupa
 osnovni činilac privilegiranosti sastoji se u tome da stajališta povoljno situiranih
aktera postaju „stajalište društva“ ili –da prafraziramo Marxov poznati stav-
„vladajuće ideje neke epohe su ideje njegove vladajuće klase“
 svijest o tome neprekidno nagoni feministe da obraćaju pažnju ne samo na „ženski“
pogled na situaciju, nego i na poglede među ostalim grupama žena
 feministički zadatak: ispitati postojeće percepcije stvarnosti pripadnika više klase,
srednje klase, radnog stanovništva, žena nižih klasa, žena različitog rasnog i etničkog
porijekla, kao i žena različitih političkih, religioznih ili seksualnih orijentacija
 feministička dijalektika proistječe ne samo iz feminističke sociologije znanja, nego
podjednako i iz svakodnevnih ženskih životnih iskustava
 feministička dijalektika također zahtijeva restrukturiranje sociologijske prakse, čime bi
se sociolozima omogućilo da potpuno obuhvate procese kojima ljudi, uključujući i same
sociologe, stvaraju socijalno znanje
 s tog stajališta, sociolozi se moraju i sami promijeniti, moraju ponovno ispitati svoje
najvrednije koncepte i uvidjeti da pokušaj izgradnje statističkih koncepata neće
omogućiti razumijevanje fluidne prirode socijalne stvarnosti, te spoznati da su,
proučavajući je, proučavali samo zrcaljenu iskrivljenu sliku onog što su istraživali
 na koncu, feministička dijalektika jasno tvrdi, socijalni je svijet konstrukcija stvorena
razmjenom ljudi svih mogućih povlaštenih polazišta – svi ljudi nemaju podjednak
udjel u konačnom kreiranju takve konstrukcije, no svi su u taj proces uključeni, pa čak
i onda kada se ne vide
 ljudi razumijevaju svijet i djeluju u njemu s različitih povlaštenih polazišta svojih
strukturalno oblikovanih situacija – budući da ta činjenica vrijedi i za sociologe, sigurnost
o tome što je istinito postaje sumnjiv i nejasan uvjet; sigurnost se jedino može postići ako
sociolozi:
1. tragaju za svojim činjenicama u točki presijecanja razumijevanja svijeta koju imaju
različito situirane i često opoziciono postavljene grupe
2. nastave proučavati ne samo ove različite spoznaje, nego i uvjete povlaštenih polazišta iz
kojih proistječu
3. ostanu osjetljivi na situacioni karakter osobnih profesionalnih napora upoznavanja svijeta
4. uvažavaju razlike u percipiranju koje ljudi mogu imati s obzirom na zahtjeve svojih
strukturalnih položaja
5. ostanu skromni s obzirom na osobnu „sigurnost“ i uoče njenu procesualnu osnovu,
osjetljivnost i propusnost svih svojih koncepata
6. ostaju stalno svjesni potrebe poduzimanja napora za kompenziranje načina na koje
strukturalne nejednakosti različitih grupa opterećuju opise socijalne stvarnosti
Makrosocijalni poredak

 feministička sociologija promatra makrosocijalni poredak ističući utjecaj i socijalne

strukture (ili makroobjektivne proizvodnje) i idelogije (ili makrosubjektivnosti) na
akterovu percepciju socijalne stvarnosti
 feministička sociologija započinje proširivanjem marksističkog koncepta ekonomske
proizvodnje u mnogo općenitiji koncept društvene proizvodnje, tj. prozvodnje
sveukupnog ljudskog socijalnog života
 osim proizvodnje roba za tržište, za feministe socijalna proizvodnja također uključuje:
obitelj ili zdravstvena zaštita koji reproduciraju i podržavaju ljudski život;
organizacija kućedomaćinskog rada, koja izvan tržišta ili novčane ekonomije proizvodi
robe i usluge nužne za domaćinstvo;
ustroj, kakva je socijalna organizacija seksualnosti koja oblikuje i zadovoljava ljudsku želju
i emocionalne potrebe za prihvaćanjem, odobravanjem, ljubavlju i samopotvrđivanjem;
ustroje kakvi su npr. država i religija koji stvaraju pravila i zakone zajednice:
ustroje kakvi su politika, masovni mediji i akademske rasprave koji utemeljuju
institucionaliziranu, javnu definiciju situacija
 svaki od različitih tipova društvene proizvodnje oslanja se na uvjete pomoću kojih neki
akteri, kontrolirajući bitne resurse društvene proizvodnje, djeluju kao dominante ili
„gospodari“ koji diktiraju i profitiraju od uvjeta proizvodnje
 u svakom proizvodnom sektoru proizvodnost se osniva na radu subordiniranih ili
„sluga“čije energije kreiraju svijet uređen prema zahtjevima njihovih gospodara i čija im
eksploatacija onemogućava nagrade i zadovoljstva proizvedena njihovim radom
 društvena proizvodnja se odvija kroz multidimenzionalnu struktru DOMINACIJE i
EKSPLOATACIJE kojom se organizira klasa, rod, rasa, spol, moć i znanje u hijerarhijama
koje se preklapaju između tijesno povezanih gospodara i radnika
 drugi aspekt makroporetka-fem. istraživanje pokazuje da žene, suprotno od mišljenja
strukturalnih funkcionalista, ne doživljavaju svoj socijalni život kao kretanje između
pojedinačnih razdvojenih uloga
 umjesto toga one uravnotežuju vlastite uloge, stapaju interese i orijentacije povezane
s pojedinim ulogama i pomoću toga stapanja utječu i na zajedničko oblikovanje
socijalnih institucija
 feministički model stratifikacije u dr. proizvodnji osigurava izravnu kritiku strukturalno-
fukcionalističke vizije društva sastavljenog od sistema odvojenih institucija, distinktivnog
s obzirom na međusobno povezane uloge
 nasuprot strukturalno-funkcionalističkom modelu, feministički model naglašava da se
iskustvo stapanja uloga žena može poopćiti i na iskustva mnogih drugih suboordiniranih
„služinskih“ grupa čiji rad stvara finu strukturu svakidašnjice
 feminizam naglašava središnji značaj ideologijske dominacije u strukturi socijalne
dominacije
 idelogija kao složena mreža vjerovanja o stvarnosti i socijalnom životu
institucionalizirana je kao javno mišljenje i efikasno proširena u društvu tako da
postoje „pretpostavljeno“ znanje svih socijalnih grupa
 stoga, ono što feministi smatraju „javnim znanjem o socijalnoj stvarnosti“nije ideja o
sveobuhvatnoj kulturi, zajednički dogovorenom socijalnom proizvodu, nego odraz
interesa i iskustava društveno dominantnih grupa, ali i odlučujući podatak o moći
kojom raspolažu
 bitan element razlikovanja ovog nazora od drugih marksističkih pristupa je u tome da
feministi smatraju ideologijsku kontrolu osnovnim procesom dominacije te da
hijerarhijska kontrola raspravljanja i znanja predstavlja ključni element socijetalne
dominacije
 središnji feministički interes u makrosocijalnom poretku: strukturalno oblikovanje
nejednakosti rodova- reproducirana je putem sistema institucionalnog znanja koje
reflektira interese i iskustva muškaraca
 ideologija roda identificira muškarce kao nosioce socio-kulturnog autoriteta i daje im
muške uloge i pravo dominacije, a ženama ulogu obaveze i služenja u svim dimenzijama
društvene proizvodnje
 ideologija roda sistematski ujednačava i iskrivljuje ženske proizvodne aktivnosti
pomoću:
1) procesa trivijaliziranja nekih od njih, npr. kućedomaćinski rad
2) idealiziranja do neprepoznatljivosti neke druge aktivnosti, npr. majčinstva
3) zataškavanja nekih krucijalnih djelatnosti, npr. ženskih višestrukih i vitalnih
doprinosa u proizvodnji roba za tržište
Mikrosocijalni poredak

 na mikrointerakcijskoj razini, fem. sociologija usredotočuje se na to kako osobe

doživljavaju jedna drugu kada teže ostvariti objektivan cilj ili zajednička subjektivna
značenja
 fem. sociologija razlikuje se u 5 bitnih točaka od socijalnog definicionizma i socijalnog
biheviorizma, koji također proučavaju mikrointerakcijski poredak
 pregled ovih 5 razlika otkrit će najznačajnije aspekte feminističkog modela na razini
mikroporetka
RESPONSIVNA AKCIJA NASUPROT NAMJERNOJ AKCIJI
 veći dio osnovnog tijeka mikrosociologije raspravlja o modelu svjesno orijentiranih ljudi
koji, postavljajući i ostvarujući svoje ciljeve, linearnim tokovima akcija (individualno ili
kolektivno) teže povezati sredstva i ciljeve
 nasuprot tome, feminističko istraživanje pokazuje: 1) ženski životi imaju obilježja
slučajnostiu svim onim zbivanjima u kojima se žene nađu uhvaćene u programe koji se
stalno mijenjaju s nepredvidljivošću udaje, muževljevih aktivnosti, dječjim
nepredvidljivim utjecajima na životne planove, rastavom braka, udovištem kao i s
nesigurnošću većine plaćenih ženskih zanimanja2)u svojim dnevnim aktivnostima, žene
se uglavnom ne usmjeravaju prema zadovoljavanju vlastitih ciljeva u linearnim nizovima,
nego kontinuirano odgovaraju potrebama i zahtjevima drugih ovu temu razvila Nany
Chodorow
 umjesto mikrosociološkog konvencionalnog modela svrsishodne akcije, fem. istraživanje
prezentira model aktera koji se u svakodnevnim aktivnostima responsivno postavlja u
centar mreže akcija drugih
PREKIDANA INTERAKCIJA NASUPROT KONTINUIRANOJ INTERAKCIJI

 tipična slika mikrosociološkog opisa socijalnog života uključuje svjesno usmjerene aktere
koji su gotovo stalno u licem-u-lice interakcijama, u kojima su upućeni jedni na druge i
koji pretpostavljaju da se svi ostali akteri nalaze u bitno sličnim situacijama
 feministička teorija opisuje svijet u kojem žene imaju iskustvo krajnje varijabilnih
interakcija koje rijetko uključuju sve interaktivne oblike prezentiranog modela
 poduže vrijeme svakog dana, odrasla je žena koja se bavi domaćinskim poslom izolirana
od licem-u-lice interakcija i usmjerena k drugima jedino subjektivno i responsivno, a ne
namjerno
 u nekim drugim situacijama, posebno u slučajevima zaposlene žene nižeg statusa u
uredu, tvornici ili na uslužnom poslu, žene su često prirodom organizacije posla blizu
jedna drugoj, ali ne i u interakciji jedna s drugom
 tek onda kada se žene spontano i otvoreno udruže s drugim odraslim ženama, njihovo
interaktivno iskustvo zadovoljit će pretpostavke ugrađene u konvencionalni
mikrosociologijski model tipične interakcije
PRETPOSTAVKA O NEJEDNAKOSTI NASUPROT PRETPOSTAVCI O JEDNAKOSTI

 U svojim dnevnim aktivnostima žene su pod utjecajem strukturalne podređenosti

muškarcima s kojima interaktiraju u povremenim druženjima, izlascima, ženidbama,
obitelji i plaćenom radu
 Svaka osobna jednakost ili dominacija koju žene kao osobe mogu postići, objektivno je
isključena zbog prirode interaktivnog procesa određenog spomenutim strukturalnim
obrascima-od kojih je najprodornija institucija rod
 Makrostrukturalno oblikovanje nejednakosti rodova duboko je ugrađeno u interakciju
žena i muškaraca i utječe ne samo na široku podjelu rada u određivanju toga tko
postavlja, a tko realizira pojedine zadatke, nego i u procesualnim detaljima koji,
ponavljajući se, jasno pokazuju primjenu autoriteta i razliku, u npr., zauzimanju sjedećih
 ili stojećih smještaja, oblicima obraćanja i konverzacije, pogledima, i kontroli prostora i
vremena
STRATIFICIRANA ZNAČENJA NASUPROT UOBIČAJENIM ZNAČENJIMA

 Ženske svakodnevne aktivnosti i odnosi zbivaju se iza zavjese javnog ili institucionalnog
razumijevanja svakodnevnog iskustva, odnosno zbog djelovanja makrostrukturalnog sloja
ideologije koja izjednačava i izobličava stvarnost trivijalizirajući, idealizirajući ili čineći
nevidljivim ženske aktivnosti i iskustvo
 Ova ideologija oblikuje značenja koja se pripisuju interaktivnim aktivnostima
 Muškarci (dominanti), interaktirajući sa ženama, najvjerojatnije će ženskim
aktivnostima pripisati značenja izvučena iz makrostrukture ideologije o razlikama
između rodova prije nego što će pristupiti situaciji sa stavom otvorenog istraživanja ili
se usredotočiti na bilo koji tip makro razine interpretiranja ženskih aktivnosti
 Žene, s druge strane, uključene u istu ideologijsku interpretaciju svojih iskustava,
nalazeći se u točki dijalektičke tenzije, uravnotežuju ovu ideologiju sa stvarnostima
svojih života iz ovakve tenzije može se razviti mnogo različitih značenja
 Feminističko istraživanje braka kao najintimnijeg oblika dugoročnog muško-ženskog
udruživanja, pokazuje da zbog niza razloga koje smo ranije naveli, postojeći obrasci braka
i nadalje razdvajaju bračne drugove te da oni, poput stranaca, žive u odvojenim
svjetovima značenja

OGRANIČENJA NASUPROT IZBORA U ZNAČENJIMA-KREIRANJIMA

POLOŽAJA
Konvencionalni modeli analize sugeriraju da ljudi imaju prilično podjednake mogućnosti
slobode i izbora ulazeći u ili izlazeći iz interakcijskih okvira, no feminističko istraživanje
pokazuje da žene najslobodnije otkrivaju svoja životna iskustva kada ulaze u interakciju s
drugim ženama sličnog položaja u društvu.

→ to pokazuje da su konvencionalni modeli analize neadekvatni i parcijalni

SUBJEKTIVNOST

- jedna od upadljivih karakteristika feminističke sociologije

- Žene su , kao i ostali subordinirani (podređeni) ,posebno svjesne distinktivnosti isključivo

svog subjektivnog iskustva jer se njihovo osobno iskustvo često odvija protivno
prevladavajućim kulturnim i mikrointerakcijskim utvrđenim određenjima.
- U proučavanju subjektivnih razina iskustva, sociolozi razmatraju četiri osnovna pitanja:
preuzimanje uloga i znanje ο drugom; proces internalizacije normi zajednice; priroda osobe
kao socijalnog aktera; i priroda svijesti ο svakodnevnom životu

PREUZIMANJE ULOGE I OSJEĆAJ O DRUGOME

- Konvencionalni sociološki model subjektivnosti (prezentiran u ovoj knjizi teorijama Meada

[vidi 5 . poglavlje] i Schutza [vidi 6. poglavlje]) ističe kako socijalni akter uči sam sebe vidjeti u
očima drugih (koji su slični njemu), no žene su socijalizirane tako da same sebe vide u očima
muškaraca, koji su njima „stranci“.

- Muškarci se socijaliziraju tako da se vide u očima drugih muškaraca sličnim njima

INTERNALIZACIJA NORMI ZAJEDNICE

- internalizacija normi se događa putem učenja socijalnog aktera da preuzme ulogu

"generaliziranog drugog"

- u patrijarhalnoj kulturi generalizirani drugi predstavlja cjelinu zajedničkih normi što su ih

odredili dominirajući muškarci koji ženu prisiljavaju da sama sebe ocrta kao stvorenje "manje
nego" ili "nejednako" muškarcima

- spoznaje feminizma dovode u pitanje i samo postojanje jedinstvenog generaliziranog

drugog za većinu ljudi

PRIRODA OSOBE KAO SOCIJALNOG AKTERA

- Feministički sociolozi smatraju da su žene toliko ograničene svojim ženskim statusom, da

ideja projiciranja njihovih osobnih planova u svijet postaje besmislena (jer su cijeli život
posvećene nekom drugom, tj. djeci)

- umjesto koncepta „konflikt uloga“, uvodi se koncept „uravnoteženja uloga“ koji žene, a i
ostale subordinirane grupe moraju savladati

SVIJEST O SVAKODNEVNOM ŽIVOTU

- feministički sociolozi kritiziraju mikrosociološku teoriju o postojanju jedinstvene svijesti o

svakodnevnom životu
- najprodornija karakteristika kognitivnog stila svakodnevnog života za žene je odlika
razdvojene svijesti

- svakodnevni život se za subordinirane grupe (pa tako i žene) dijeli na dva tipa stvarnosti: na
aktualno, proživljeno iskustvo i na stvarnosti socijalnih tipova ( ovo aktualno znači ono što
žene zapravo jesu, a ova stvarnost socijalnih tipova se odnosi na to što društvo od njih
očekuje. Teško im je ispuniti to očekivano jer, kao prvo, to im je nametnuto od nekoga njima
nadređenog (muškaraca), žene same sebe ne doživljavaju kao ciljno orijentirane socijalne
aktere koji mogu upravljati svojim životom (iako mogu zapravo) i kao zadnje, one žive s
podijeljenom sviješću jer osjećaju liniju pogreške između proživljenog iskustva i onoga što im
dominantna kultura kazuje da je socijalna stvarnost

POVEZANOST SA SOCIOLOGIJSKIM PARADIGMAMA

- feministička sociološka teorija učinkovito sintetizira tri sociološke paradigme - paradigmu

socijalnih činjenica, paradigmu socijalnih definicija i socijalno-biheviorističku paradigmu

- feministička sociološka teorija uspješno prevladava tradicionalne podjele u sociološkoj

teoriji na makrosocijalne organizacije (socijalne činjenice) i mikrosocijalne organizacije
(socijalne definicije i socijalni biheviorizam)

- Feministička sociologijska teorija tvori i bitan most k socijalnom definicionizmu razvijajući

široko zamišljen koncept "proizvodnje" koja naglašava značaj mikrointerakcija u stvaranju
socijalnog svijeta (odnosi se na proizvodnju ideja, emocionalnog blagostanja i
zadovoljavajuće količine zajedničkih definicija situacija što omogućava socijalnom životu da
se i dalje nastavi )

9. POGLAVLJE

TEORIJA AKCIJE
 Danas interes za teoriju akcije oslabio
 Teorija akcije temelji svoje porijeklo na radovima Maxa Webera o
socijalnom djelovanju
 Weber ugradio pretpostavku o akterima i njihovom djelovanju
njegov interes proučavanje kulturnih i strukturalnih ograničenja na
aktere
 NO, umjesto Weberovih akciona teorija operira na razini individualnih
misli i akcija
  (neke) Osnovne postavke akcione teorije Roscoea Hinkela:
 Socijalne aktivnosti ljudi proistječu iz njihove svijesti o
samima sebi, kao i drugima, kao i ostalim vanjskim
situacijama
 Kao subjekti ljudi djeluju nastojeći postići
svoje(subjektivne) namjere, potrebe, težnje, ciljeve,
zadatke ili svrhe
 Da bi se donijela neka odluka, primjenjuju se standardi,
pravila i moralni principi
 Takav stav anticipirali sociolozi prije 1. svj. Rata( Small, Cooley, Ross..)
PARSONSOVA TEORIJA AKCIJE
 Trudio se razlikovati teoriju akcije od biheviorizma
 Izabire pojam akcije jer akcija ima drugačiju konotaciju od riječi
ponašanje( Akcija= kreativni, aktivni i „mentalni“ proces)
 Parsons smatra da teorija akcije ne može adekvatno objasniti socijalne
strukture, no MOŽE objasniti elementarne oblike društvenog života
JEDINICA DJELOVANJA
 Osnovni element Parsonsove teorije akcije jest JEDINICA
DJELOVANJA
 Jedinicu djelovanja definira s 4 komponente: 1. postojanje jednog aktera
2. uključuje jedan cilj ili buduće
stanje prema kojem se djelovanje usmjerava Kul
3. odvijanje u situaciji koja
uključuje dva argumenta- prvi su uvjeti( akter ih ne može kontrolirati), a drugi
sredstva( akter ih može kontrolirati)
4. Norme i vrijednosti služe
oblikovanju akterovog izbora sredstava za postizanje ciljeva
 Kulturni etniteti- norme i vrijednost- ovdje imaju ključnu ulogu, kao i u
cjelini njegova rada
 Smatra se da Parsonsova inicijalna orijentacija na akciju na mnogo
načina slična SIMBOLIČKOM INTERAKCIONIZMU
VOLUNTARIZAM
 Koncept voluntarizma vrlo blizak ideji jedinice djelovanja, te Parsonsov
koncept voluntarizma blizak simb. Interak.
 Kao koncept istaknut u knjizi The Structure of Social Action ( 1937.)
  Voluntarizam kao koncept= akteri u socijalnim situacijama vrše izbore, no ne
želi se reći da su akteri potpuno slobodni u tim izborima
 Voluntarizam implicira jasno svijest, razum i osobe koje donose odluke
 John F. Scott smatra da je Parsons napustio voluntarizam poslije 1937.
 Parsons je oduvijek smatrao da je osobni izbor određen normama,
vrijednostima, idejama, situacijama itd.
PROBLEMI U PARSONSOVOJ TEORIJI AKCIJE
 Pokušaj integriranja akcije i strukture povlači se kroz veći dio Parsonsovog
rada
 Neki odobravali, drugi smatrali konfuznim te nespojivim
 Neki kritičari smatraju da je Parsons počeo kao mikro teoretičar akcije, no
na kraju se orijentirao makro strukturalno- funkcionalnoj teoriji
 Jedno stajalište smatra da Parsons nikada nije u potpunosti dovršio prijelaz
s teorije akcije na strukturalni funkcionalizam ; obje teorije isprepletene na
nejasan način u njegovim djelima
 KONTINUIRANI DUALIZAM jer Parsons koristi dvije različite
definicije mnogih ključnih koncepata
 Primjerice Parsons na devijantnost gleda kroz strukturalno-
funkcionalistički pristup( npr. Neuspjeh šireg sistema da na adekvatan
način socijalizira aktera), ali koristi i pristup teorije akcije( tendencija
aktera da se ponaša protivno normama)
 Najznačajnija dvosmislenost je: nikada nije pomirio svoju interpretaciju
Weberove teorije akcije sa svojom interpretacijom Durkheimovog strukt.
Funk.
 I Weber i Parsons najveći dio svoje pažnje usmjerili na ograničenja koja
pojedincu predstavljaju KULTURNI FENOMENI- najveći dio njihove
sociologije posvećen analizi kulturnih ograničenja
 Metodologija Verstehen- sredstvo za razumijevanje odnosa svijesti i
akcije- osnovna ideja je ta da sami sebe stave na mjesto aktera koje
proučavaju kako bi razumjeli ograničenja koja im se postavljaju
 Opadanje teorije akcije zbog konfuzije koja postoji od početka, ali neke
od osnovnih postavki( svijest, akcija, interakcija) preuzele su i raspravile
druge mikroteroije( npr. Fenomenologija, etnometodologija i simb. Inter.)
NOVIJI RADOVI NA PODRUČJU TEORIJE AKCIJE
 James Coleman(1986.) vraća se korijenima teorije akcije u onom smislu
u kojem su izloženi u knjizi Structure of Social Action
  On smatra da je Parsons pogriješio napuštajući teoriju akcije te da ne
bismo smjeli napustiti pojmove kao što su smišljenosti, ciljne
usmjerenosti te usklađenosti
 Sciulli(1986.)- povezuje voluntarističku akciju s radovima iz legalističke
teorije
SISTEMSKA TEORIJA
 Nakon pada teorije akcije u 1930-im i 1940-im godinama
 Sistemska teorija- rasla i pala u 1960-im i 1970-im godinama
 Sistemska teorija je proizvod različitih znanstvenih ideja koje su u sociologiju
uvezene iz drugih oblasti, uključujući kibernetiku, teoriju informacija,
operacijska istraživanja i ekonomsku sistemsku teoriju
 Prvo, teorija potječe iz „tvrdih“ znanosti te u očima onih koji podržavaju ovu
teoriju ona je primjenjiva na sve bihevioralne i društvene znanosti
 Drugo, sistemska teorija ima više razina te može biti primjenjiva na različite
nivoe- lokalne i globalne te objektivnih i subjektivnih aspekata soc. svijeta.
 Treće, sistemska teorija zanima se za varijacije međusobnih odnosa
mnogobrojnih aspekata socijalnog svijeta
 Sistemski teoretičari smatraju da ne možemo društvo ili druge globalne
komponente društva tretirati kao jedinstvene socijalne činjenice
 Četvrto, sistematski pristup pokušava sve aspekte sociokulturnog sistema
predočiti u procesualnim pojmovima, kao što su mreže informacija i
komunikacija
 Peto, možda i najvažnije, sistemska teorija je BITNO INTEGRATIVNA
 BUCKLEY razmatra i odnose između sociokulturnih, mehaničkih i organskih
sistema, usredotočujući se na navođenje bitnih razlika između tih sistema!
 3 sistema: sociokulturni, mehanički i organski

Mehanički sistem- teži zatvorenosti, međuodnosi dijelova osnivaju se na prijenosu

energije
Organski sistem- otvoreniji od mehaničkoj, no manje otvoren od sociokulturnog
sistema, međusobni odnosi dijelova osnivaju se više na razmjeni informacija, nego na
energiji
Sociokulturni sistem- najotvoreniji od sva tri tipa, nastoji imati više od druga dva tipa
sistema ugrađenu višu razinu tenzije, ovakav tip sistema nastoji imati namjere ili biti
ciljno usmjeren, međusobni odnosi dijelova najviše se osnivaju na razmjeni
informacija( soc.kul. sistem više od organskog se odnosi na razmjeni info.)
  Povratna sprega jedan je od bitnih koncepta kibernetskog pristupa koji
sistemski teoretičari koriste u analizi socijalnog sistema
 Korištenje povratne sprege omogućava kibernetskim sistemskim teoretičarima
da raspravljaju o fikciji, porastu, evoluciji te iznenadnim promjenama sistema
 Na socijalne sisteme utječe velik broj unutarnjih procesa 2 važna procesa:
 MORFOSTAZA- odnosi se na procese koji pomažu održavanju samog
sistema
 MORFOGENEZA- označava one procese koji pomažu promjeni sistema
 Socijalni sistem se sve više i više razvija prema kompleksnim „ posredujućim
sistemima“ koji interveniraju između vanjskih snaga i akcije samog sistema
 Posredujući sistemi pomažu održavanju sistema, a neki utječu na njegovu
promjenu; obavljaju velik broj funkcija u soc. sistemu
 Buckley(da bi pokazao primjenjivost ove teorije) započinje na individualnoj
razinim Buckley impresioniran Meadovim djelom u kojem su akcija i svijest
povezani
 Buckley oblikuje Meadovu problematiku u pojmovima sistemske teorije
Akcija započinje signalom iz okoline, koji se prenosi akteru. Kad signal bude
prenesen, on akteru osigurava informaciju. Na osnovi informacije akter
selektira odgovor.
 Buckley se odvaja od kocepta svijesti i približava se interakcijskom području;
on povezuje interpersonalno područje sa sistemom ličnosti; okreće se i
proučavanju najširih oblika organizacije društva, posebno ulogama i
institucijama
 Buckley zaključuje svoju raspravu s nekoliko točaka: 1. sistemski teoretičari
prihvaćajku tenziju kao normalnu, stalno prisutnu i nužnu 2. naglasak na
prirodi i izvorima varijacija u soc. sistemu 3. postoji interes za selektivne
procese i na individualnoj i na interpersonaloj razini; događa se dinamizacija
procesa 4. interpersonalna razina tretira se kao razina razvoja širih struktura
 Usprkos dinamizmu sistemskog prostora, u njemu se priznaje postojanje
procesa perpetuiranja (održavanja) i prenošenja

KRITIKE SISTEMSKE TEORIJE

 Robert Lilienfeld (1978.) kritizira sistemsku teoriju- kritizira znanstvene
pretenzije socioloških sistemskih teoretičara
 kritizira ih zbog njihove ljubavi za utvrđivanje analogija između različitih
područja( one mogu biti estetski privlačne, no nisu nužno i točne)
 kritizira generaliziranost sistemske teorije
  smatra ovu teoriju krajnje spekulativnom, vidi ju kao mješavinu spekulacije i
empirijskih podatka
 Lilienfeld smatra da nikakve nove podatke koji se osnivaju na sistemskoj
teoriji nećemo moći pronaći u nijednoj znanosti
 Konačno, sistemska teorija ne može se testirati te se ne može dokazati je li
ispravna ili pogrešna
 Lilienfeld smatra da sistemsku teoriju treba promatrati kao ideologijski
sistem, a ne kao znanstveni sistem
 Za njega sistemska teorija me samo da održava status quo, nego teži
autoritativnim implikacijama

 Budućnost ove teorije nesigurna. Njen integrativni pristup socijalnom

svijetu je privlačan.

STRUKTURALIZAM

 Strukturalizam možemo definirati kao traganje za ,,univerzalnim i nepromjenjivim

zakonima ljudske vrste koji funkcioniraju na svim razinama ljudskog života – od
najprimitivnijih do najrazvijenijih“

 Lingvistički korijeni: izvor suvremenog strukturalizma i njegov najsnažniji bastion sve

do danas je lingvistika. Rad Ferdinanda Saussurea osnovica je razvoja strukturalne
lingvistike i strukturalizma u mnogim drugim područjima. Značenje langue i parole:
langue je formalni, gramatički sistem jezika. To je sistem fonetskih elemenata kojima
upravljaju, kako misle De Saussure i njegovi sljedbenici, determinirajući zakoni.

Postojanje langue omogućava postojanje parole. Parole je stvarni govor, način na koji
govornici koriste jezik da bi se izrazili. Znanstveno orijentirani lingvost mora
pručavati langue, formalni sistem jezika, a ne subjektivne načine na koje akteri koriste
jezik. Interes za strukturu proširio se izvan granice proučavanja jezika k izučavanjima
svih sistema znakova. Ovo usredotočenje na strukturu znakovnih sistema nazvano je
semiotikom– šire područje od strukturalne lingvistike, jer obuhvaća, ne samo jezik
nego i druge znakove i simboličke sisteme kakvi su npr., izrazi lica, govor tijela,
literarni tekstovi, odnosno, svi oblici komunikacije.

 Antropološki strukturalizam: Claude Lévi Strauss

- Najznačajniji rad u strukturalizmu, otkako je povezan sa sociologijom, izveo je ,,otac

strukturalizma“ - ovaj iz naslova – u području antropologije. Jedan od razloga
kompleksnosti CLS-ovog rada je taj što u njegovom djelu nalazimo različite tipove
struktura. Prvi tip – globalne strukture i institucije socijalnog svijeta jest onaj kojem je,
uz poteškoće, pokušao negirati svojstvo struktura. Iako te strukture i institucije
 predstavljaju strukturalne realnosti za najveći broj sociologa, Straussu služe da prikriju
stvarne, nevidljive strukture društva. To nas dovodi do drugog mnogo važnijeg tipa
strukture, modelu što ga socijalni znanstvenik konstruira da bi se približio nevidljivoj
strukturi društva. Međutim ovdje postoji i treći,mnogo važniji tip strukture, a to je
struktura ljudske svijesti. Modeli socijalnog svijete koje konstruira znanstvenik imaju
slične oblike u različitim društvima, jer ljudski proizvodi u cijelom svijetu imaju
sličnu osnovicu – ljudsku svijest. Struktura svijesti je najvažnija struktura u radu CLS-
a.
- Njegova osnovna inovacija, u usporedbi sa Saussureom, sastoji se u
rekonceptualizaciji vrlo širokog područja socijalnih fenomena ( na primjer, sistema
srodstva) kao sistema komunikacije, što ih čini prihvatljivim za strukturalnu analizu.
Razmjena supružnika, na primjer, može se analizirati na isti način na koji i razmjena
riječi. Oba primjera predstavljaju socijalnu razmjenu koju možemo proučavati
koristeći strukturalnu antropologiju.

- Razmišljanje CLS-a možemo ilustrirati primjerom sličnosti između sistema u

lingvistici i sistema srodstva. Prvo, pojmovi koje upotrebljavamo da bismo opisali
srodstvo, kao i pojmovi fonema u jeziku, za strukturaliste predstavljaju osnovne
jedinice analize. Drugo, niti osnovni pojmovi o srodstvu, niti fonemi nemaju nikakvo
značenje sami za sebe. Umjesto toga, i jedni i drugi dobivaju značenje jedino ako su
integralni dijelovi šireg sistema. Ukupna struktura sistema daje značenje svakoj od
komponenat. Treće, treba istaći da CLS priznaje postojanje empirijskih varijacija, od
slučaja do slučaja, i u sistemu fonema i sistemu srodstva, no čak i one mogu biti
povezane s djelovanjem općih, iako implicitnih zakona. Konačno, a i najvažnije za
CLS-ovo poimanje strukture je to da su i fonemski sistemi, kao i sistemi srodstva,
proizvodi strukture svijesti. Međutim, oni nisu proizvodi svjesnog procesa. Oni su,
naprotiv proizvodi nesvjesne, logičke strukture svijesti. Ti sistemi, kao i logičke
strukture svijesti iz kojih potječu, djeluju na osnovi općih zakona.

- U svojim istraživanjima primitivnih društava CLS želi utvrditi osnovne strukture

mitova i sistema srodstva, zapravo, cijelog društva. Interesira se za primitivna društva
jer su ona manje deformirana i u njima je lakše otkriti strukturu. U modernim
društvima razvijaju se serije svjesnih modela ili normativnih sistema koji prikrivaju
strukturalnu stvarnost.

- Utjecaj Durkheima i Freuda: na prvi pogled možda će nam se učiniti da su strukture

CLS-a identične Durkheimovim socijalnim činjenicama; i jedne i druge izgleda da
imaju nezavisno postojanje i da su izvanjske i prinudne na aktere. Međutua, CLS ne
operira na na socijetalnoj razini, na razini socijalnih činjenica. On je bio pod utjecajem
Durkheimovog kasijeg rada o primitivnim klasifikacijama, a manje ranijeg rada o
socijalnim činjenicama. Ljudi su, prema njemu, ograničeni strukturama svijesti. –
možda je zapravo S. Freud, a ne Durkheim bio najbliži CLS-ovoj orijentaciji i imao
najviše utjecaja na njegov rad. Pokazat će se da CLS prihvaća stajalište freudovske
psihijatrije da ponašanje aktera određuje nesvjesne sile. Iako se CLS interesirao za
nesvjesno, između njega i Freuda postoji velika razlika.Freud nesvjesno shvaća u
 najširim pojmovima skrivenog emocionalnog sadržaja; aktere pokreću emocije koje su
im na svjesnoj razini nepoznate. No, CLS-a ne zanimaju emocionalni aspekti
nesvjesnog; njegovo usredotočenje na nesvjesno povezano je s ,,permanentim i
logičkim strukturama svijesti“. Akteri nisu ograničeni nesvjesnim emocijama, nego
nesvjesnim, logičkim strukturama svojih svijesti.

 Strukturalni marksizam
- Osim antropološkog strukturalizma CLS (Straussa), druga važna grana strukturalizma
je francuski strukturalni marksizam. Iako smo istaknuli da moderni strukturalizam
započinje s De Saussureovim radom u lingvistici, postoje i autori koji tvrde da
strukturalizam započinje s Karlom Marxom: „ Kada je Marx pretpostavio da strukturu
ne smijemo miješati s vidljivim odnosima i kada je objasnio njihovu skrivenu logiku,
on je prvi uveo moderni strukturalistički način razmišljanja“. Zajedničko: i
strukturalisti i strukturalni marksisti proučavanje strukture pretpostavka proučavanja
povijesti – geneze – evolucije. Drugo, stav da se ova teorijska orijentacija mora
interesirati za strukture ili sisteme koje oblikuje međuigra socijalnih odnosa. Obje
škole shvaćaju strukture kao stvarne (iako nevidljive), međutim, značajno se razlikuju
u tumačenju prirode struktura koje smatraju stvarnima. Za CLS-a stvarna struktura je
model, dok je za strukturalne marksiste osnovna nevidljiva struktura društva. Možda je
najvažnije da i strukturalizam i strukturalni marksizam odbacuju empirizam, a
prihvaćaju interes za proučavanje osnovnih, nevidljivih struktura.

 Goffmanov strukturalizam: Djela Ervinga Goffmana, naročito njegovi kasniji radovi,

uključujući posebno knjigu Frame Analysis (Analiza okvira), također ilustriraju obrat
k strukturalizmu. George Gonos smatra da Goffmanov rad predstavlja američku
varijantu suvremenog strukturalizma. Goffman proučava pozadine svakodnevnih
situacijas pokušavajući utvrditi strukture koje nevidljivo upravljaju akterima. One
su ,,sheme interpretacije“ koje omogućavaju ljudima da lociraju, uvide, identificiraju i
označe događaje u okvirima svojih životnih prostora, kao i svijeta uopće.
Označavajući događaje i zbivanja na smislen način, okviri djeluju kako bi organizirali
iskustvo i usmjerili i individualnu kolektivnu akciju. Goffman te nevidljive strukture
naziva okvirima. Okviri su pravila ili zakoni koji učvršćuju interakciju. Pravila su
obično nesvjesna i o njima se uglavnom ne raspravlja. Među pravilima koje Gonos
identificira nalaze se i ona koja definiraju kako treba interpretirati signale, kako
vanjske indikacije treba staviti u odnos s nama, te kakvo iskustvo slijedi neku
aktivnost. Goffmanova problematika na taj način promovira proučavanje ne samo
interakcije koju vidimo u svakodnevnom životu kao takvom, nego njegovu vječnu
strukturu i ideologiju; ne pojedinačne situacije, nego njihove okvire.

 Postsrukturalizam: ideje Michela Foucaulta

- Na njega je imala utjecaj i Weberova teorija racionalizacije, ali za Foucaulta ona

postoji samo u posebnim bitnim točkama, pa ju ne treba shvatiti kao neizbježni
 željezni kavez; uvijek postoji i otpor. Marksističke ideje će se također naći u
Foucaultovom radu, no on se ne ograničava samo na ekonomiju; on se usredotočuje na
velik broj institucija. Više je zainteresiran za mikropolitiku moći nego za tradicionalne
marksističke interese za proučavanje moći na socijetalnoj razini. On prakticira
hermenautiku kako bi bio u stanju bolje razumijeti socijalne fenomene koji ga
interesiraju. Štoviše, Foucault ne traga za nekom dubokom, konačnom istinom; uvijek
postoji mnogo novih slojeva koje treba istražiti. Konačno, a što je možda i najvažnije,
Foucault prihvaća Nietzscheov interes za odnos koji postoji između znanja i moći, no
tu vezu Foucault analizira mnogo više sociologijski.
- U svom ranom radu o metodologiji, Foucault razrađuje jednu ,,arheologiju znanja“.
Njegov predmet interesa su cjeline znanja, ideja i načina raspravljanja. Određenije
rečeno, Foucault se interesira za osnovne diskurzivne prakse koje oblikuju osnovicu
znanstvenog diskursa, osobito u humanističim znanostima. Ovaj krajnje
strukturalistički pristup u svojim ranim djelima Foucault kasnije napušta, zato što tada
ne raspravlja o problemu moći, a ni o povezanosti između znanja i moći.

- Geneaologija moći – ovdje on dosta posuđuje od Nietzschea koji je smatran filozofom

moći. Foucault je zaokupljen načinima na koje ljudi sami sobom i drugima upravljaju
u proizvodnji znanja. Foucaulta interesiraju tehnike i tehnologije koje proistječu iz
znanja, te načini na koje ih koriste razne institucije kako bi se ispoljila moć nad
ljudima.

- O koncepciji ,,ludila“ – to je jasna veberovska zamisao o željeznom kavezu – ludilo

(iracionalno) provodi ,,monotone“ noći u željeznom kavezu koji su konstruirali oni što
imaju razum (racionalnost)

- Panoptikum – struktura koja službeenicima osigurava mogućnost potpunog

promatranja kriminalaca. Ona može imati oblik tornja u središtu kružnog zatvora, iz
kojeg straža može vidjeti što se događa u pojedinim ćelijama. Panoptikum je izvor
ogromne moći za službenike zatvora jer im daje mogućnost potpunog nadgledanja.
Ono što je još i važnije, njegova se moć proširuje, budući da zatvorenici počinji sami
sebe kontrolirati; oni sami sebe obuzdavaju jer se boje da ih stražari mogu vidjeti.
Ovdje se jasno povezuju znanje, tehnologija i moć. Panoptikum je prethodnik
socijalno-znanstvenog laboratorija i drugih socijalno-znanstvenih tehnika za
prikupljanje informacije o ljudima. Foucault drži da je panoptikum osnovica sveopćeg
tipa društva – disciplinskog društva.
STRUKTURALNA TEORIJA
- ponovno rađanje interesa za strukturalnu teoriju - odnosno, povratak sociološkim
korijenima pomoću koncepta socijalnih činjenica Emila Durkheima

- Ovo ponovno rađanje interesa za ovu orijentaciju potpomogli su mnogi likovi "stare garde"
sociologa, uključujući, na primjer, Roberta Mertona , Lewisa Cosera, Williama Gooda,
Seymora Martina Lipseta i najznačajnijeg autora - Petera Blaua

- Lewis Coser smatra da proučavanje globalnih socijalnih struktura predstavlja "kamen

temeljac" sociologije. Sociolozi se ne trebaju predati subjektivistima, nego se moraju vratiti
radovima Durkheima i djelima Simmela i Marxa , koji naučavaju "da individualno nagnuće
nije dovoljno da nas oslobodi od potrebe proučavanja elemenata socijalnih ograničenja"

- Sljedeći osnovni "neprijatelj" strukturalista je grupa sociologa koji su se usredotočili na

kulturnu razinu, odnosno normativni sistema društva

Strukturalna teorija Petera Blaua

- Djelo Petera Blaua zapravo je najznačajnija prezentacija ovog "ponovno rođenog"

strukturalizma

- razvija dosta ekstremnu varijantu ove strukturalne teorije. S jedne strane, on vrlo jasno
određuje zadatak sociologije u strukturalnim pojmovima: "Najdistinktivniji zadatak
sociologije je strukturalna analiza različitih oblika diferencijacije, njihovih međusobnih
odnosa, uvjeta koji dovode do promjene u njima i njihovih implikacija za društvene odnose

- namjerno eliminira iz sociologije kulturne varijable i varijable individualne razine

- Po njegovu mišljenju, osnovni dijelovi društva su grupe ili klase ljudi, a ne akteri, njihove
misli i akcije

- Blau definira socijalnu strukturu na sljedeći način: distribucija stanovništva u socijalne

položaje različitih pravaca, koji utječu na ljude u njihovim ulogama, odnosima i na njihovoj
socijalnoj interakciji

- >U ovoj se definiciji susrećemo s dva ključna elementa: s položajima i stanovništvom.

Socijalni položaji određuju socijalne strukture. Njih, zatim, definiraju različiti parametri koji
su implicitni socijalnim razlikovanjima primjetnim u njihovim socijalnim interakcijama.
Primjeri ovih parametara uključuju starost, spol, rasu te socioekonomski status.

- Blau se zanima i za diferencijaciju i za međusobnu povezanost društvenih položaja

--> dva bitna činioca koji povezuju društvene položaje: 1) različite oblike udruživanja ljudi 2)
proces socijalne mobilnosti koju ovaj autor vrlo široko definira kao ukupno kretanje ljudi
medu socijalnim položajima

--> Raspravljajući ο diferencijaciji, Blau naznačuje dva osnovna tipa strukturalnih parametara
1) nominalni parametri koji služe razlikovanju stanovništva bez njihovog raspodjeljivanja u
različite manje cjeline. Svaka manja cjelina ima jasnu granicu. ->spol i rasa
2) gradualni strukturalni parametri koji služe diferenciranju ljudi u dimenzijama statusa.
Razlike se ispoljavaju u pojmovima gradacije, i ne postoji nikakva jasna linija razgraničenja
između podcjelina (na primjer, prihod i bogatstvo

- razvija dva tipa socijalnih položaja, od kojih se svaki može razlikovati prema tipu
strukturalnog parametra 1) Grupa je određena nominalnim parametrima 2) status
gradualnim

- razvija dva generička oblika diferencijacije 1) heterogenost, koji uključuje raspored

stanovništva između različitih grupa u pojmovima nominalnih parametara. 2) nejednakost
koja je određena distribucijom statusa u gradualnim parametrima

--> Ovakvom klasifikacijom oslikavaju se i osnovne vrijednosti koje zastupa Blau: u društvu
postoji previše nejednakosti, a nikada neće biti previše heterogenosti

- Blau se zanima za najšire strukturalne činioce, a ne za fenomene niže razine kakvi su

ponašanje ili namjere aktera.

-Da bi ilustrirao svoj pristup, Blau identificira nekoliko problema prema kojima usmjerava
strukturalnu analizu. Jedan od takvih problema je i socijalna diferencijacija i integracija

- ne vjeruje da kultura, vrijednosti i norme proizvode socijalnu integraciju. Suprotno od toga,

stupanj strukturalne diferencijacije je taj koji proizvodi integraciju medu grupama i
pojedincima. Parametri Blaua, a posebno nominalni parametri, determiniraju stupanj
integracije. Općenito, do integracije dolazi onda kada jedan segment populacije ima visok
stupanj sličnosti u parametrima kakvi su, na primjer, starost, spol, rasa, zanimanje ili
stambena četvrt s obzirom na susjedstvo. Veliki stupanj heterogenosti može uzrokovati
barijere socijalnoj integraciji. Na izvjesnoj točki, međutim, kada heterogenost postaje
prevelika, barijere će najvjerojatnije pasti. Ako postoji dovoljna količina diferencijacije, ljudi
se žele udruživati izvan grupa, radije negoli da se uopće ne udružuju.

- Blauova teorija je potaknula veći broj empirijskih studija

- Jedan od najnovijih primjera pokazuje kako je Terry Blum testirao dvije hipoteze derivirane
iz Blauove teorije: "(1) etnička heterogenost pojačava interetničku interakciju usprkos
prevladavanju sklonosti za unutargrupno druženje, i (2) religiozna heterogenos t podstiče
medureligioznu interakciju usprkos pretežnosti unutargrupnih sklonosti.

--> Blumovi rezultati podržavaju Blauovu teoriju i njene najznačajnije točke da

"makrosocijalne strukture proizvode ograničenja na razini interpersonalne interakcije,
osiguravajući ili ograničavajući mogućnosti za uspostavljanje takve interakcije

TEORIJA MREŽE
- Drugi primjer strukturalnog pristupa u modernoj sociologiji je teorija mreže

- iako se zastupnici primjene teorije mreže interesiraju za "duboke strukture", te su strukture

daleko bliže tradicionalnim sociološkim strukturama negoli, na primjer, interesiranju Levi-
Straussa za mentalne strukture
- Teoretičari mreže također su na jedan drugačiji način povezani s glavnim tijekom razvoja
sociologije; manje su zainteresirani za filozofiranje ο strukturama, a mnogo više za
metodološke, čak i matematičke, stroge empirijske analize različitih tipova mreža

- Po mišljenju teoretičara mreže, normativni pristupi proučavaju kulturu i proces socijalizacije

pomoću kojeg akteri internaliziraju norme i vrijednosti. Normativna orijentacija tvrdi da
cjeline zajedničkih ideja održavaju ljude na okupu. Teoretičari mreže odbacuju takvo
tumačenje i smatraju da se moramo usmjeriti na objektivni obrazac veza koje povezuju
članove društva

- teoretičari mreže odbacuju veći dio strukturalnog funkcionalizma, Parsonsov kulturni

determinizam, Durkheimovo usredotočenje na kolektivnu svijest, Simmelove interese za
objektivnu i subjektivnu kulturu, interes kritičkih teoretičara za kulturu itd

- glavni interes - utvrđivanje objektivnog obrasca veza koje povezuju članove (individualne i
kolektivne) društva

- ona obuhvaća vrlo širok raspon interesa - od mikro do makro struktura. T o znači da u
teoriji mreže akteri mogu biti osobe, no mogu biti i grupe,, ali i društva

- Povezanosti nastaju na globalnoj razini, na socio-strukturalnoj razini, ali i na mikroskopskim

razinama

- Bitan aspekt analize mreže je u tome da ona želi pokrenuti sociologe dalje od proučavanja
socijalnih grupa i kategorija prema proučavanju veza koje postoje između, ali i unutar aktera
koji nisu "dovoljno zbito i čvrsto povezani da bi se mogli nazivati grupama

- Dobar primjer za ovo predstavlja Granovetterov rad ο "snazi slabih veza

--> razlikuje "čvrste veze" ilustrirajući ih povezanošću ljudi s njihovim bliskim prijateljima i
"slabe veze" koje ilustrira povezanošću osoba koje se jedva poznaju

-->Sociolozi su se obično usmjeravali na proučavanje osoba sa snažnim oblicima

povezanosti, odnosno na socijalne grupe. Granovetter, ističe da i slabe veze mogu biti vrlo
značajne. Na primjer, slabe veze između dvaju aktera mogu poslužiti kao most između dviju
grupa koje imaju razvijene bitne unutarnje veze. Bez takve slabe povezanosti, dvije bi grupe
mogle biti potpuno izolirane. To , može voditi prema fragmentiranijem socijalnom sistemu.
Osoba bez razvijenih slabih veza može se u jednoj čvrstoj grupi naći u potpunoj izolaciji i biti
neinformirana ο tome što se događa u drugim grupama, a i u širem društvu. Slabe veze,
prema tome, sprječavaju izolaciju i omogućavaju osobama bolju integraciju u šire društvo

--> "snažne veze također mogu imati vrijednost. N a primjer, osobe koje su povezane čvrstim
vezama više su motivirane da pomognu jedna drugoj i mnogo su češće jedna drugoj
dostupne

- Teorija mreže još je relativno nova i nerazvijena. Međutim, ona postaje sve značajnija, što
se može dokumentirati brojem članaka i knjiga koje se tiskaju i koje raspravljaju ο ovoj teoriji

- Iako zasad možda izgleda kao labava skupina radova, teorija izgleda da se mreže osniva na
koherentnoj cjelini principa:
1) veze između aktera obično su simetrične i po svom sadržaju i po intenzitetu. Akteri se
međusobno snabdijevaju različitim stvarima s većim ili manjim intenzitetom

2) veze između pojedinaca moraju se analizirati unutar konteksta strukture širih mreža

3) strukturiranje socijalnih veza vodi k različitim tipovima neslučajnih mreža

4) postojanje klastera dovodi do mogućnosti njihove međusobne povezanosti, kao i

povezanosti između pojedinaca

5) - postojanje asimetričnih veza između elemenata u sistemu rezultira time da se vrijedni

resursi različito distribuiraju. Konačno, nejednaka distribucija vrijednih resursa podjednako
dovodi i do kolaboracije, ali i kompeticije. Neke grupe se udružuju kako bi surađujući
ostvarile pristup vrijednim resursima, dok se druge takmiče i sukobljavaju oko resursa

EGZISTENCIJALISTIČKA SOCIOLOGIJA
- "proučavanje ljudskog iskustva u svijetu u svim njegovim oblicima

- Ona proučava načine na koje ljudi žive, osjećaju, razmišljaju i djeluju. Posebna se pažnja
posvećuje osjećajima i emocijama, kao i "problematici situirane prirode iskustva sa
značenjem

- odbacuje jednodimenzionalno uzročno objašnjenje ljudskog života. Za egzistencijalističkog

sociologa, "čovjek se mijenja, sklon je promjenama, nesiguran je, konfliktan i tek djelomično
slobodan da izabere što može činiti i što će postati, jer takav mora biti kako bi mogao opstati
u svijetu koji se mijenja,

- Ova ideja, kao i veći broj aspekata egzistencijalističke sociologije, povezani su s radom Jean-
Paula Sartrea. Sartreov pokušaj povezivanja individualne slobode i socijetalnih ograničenja
bio je od posebnog interesa za sociologiju.

- Sartre je želio povezati svoje rane fenomenologijske interese s kasnijim marksističkim

interesom za dijalektičku cjelinu

- U svom ranom radu on problematizira individualnu razinu, posebno osobnu slobodu. Tada
se priklanja stajalištu koje tvrdi da ljudi nisu podvrgnuti ili determinirani bilo kakvim
društvenim zakonima. Međutim, kasnije u svojoj karijeri, Sartre se sve više interesira za
marksističku teoriju pa se i njegovi interesi usmjeravaju k "slobodnoj osobi smještenoj u
masivnoj i ugnjetavajućoj socijalnoj strukturi koja ograničava i alijenira njene aktivnosti

- osnovne karakteristike egzistencijalističke misli: 1) pažnja je upućena na aktera 2) ovdje

postoji situiran i problematičan karakter društvenog života 3) e postoji i socijalno okruženje -
gomila - koja "prisiljava"
Egzistencijalizam i fenomenologija

- imaju slične filozofske korijene. Obadvije orijentacije su duboko ukorijenjene u filozofskoj

fenomenologiji, posebno u radu Edmunda Husserla

- Iako fenomenologijski sociolozi priznaju ovo porijeklo, egzistencijalistički su se sociolozi

pokušali odvojiti i od filozofske i sociološke fenomenologije.

- Herbert Spiegelberg s velikom je pažnjom pokušao razdvojiti Sartreov egzistencijalizam od

Husserlove fenomenologije

-->1) fenomenologija nastoji biti rigorozna znanost, a egzistencijalizam nema takve

aspiracije. 2) fenomenologija stavlja u zagrade, ili ostavlja po strani, svakodnevni svijet kako
bi se moglo prodrijeti do biti svijesti, dok se egzistencijalizam usredotočuje na svakodnevicu.
3) fenomenolozi se oslanjaju na intuiciju i opise kao principe svoje metodologije, dok
egzistencijalizam izbjegava upotrebu samo jedne metode. 4), dok se fenomenolozi trude
prodrijeti do suštine svijesti, egzistencijalisti pokušavaju razumjeti širu situaciju u kojoj se
razvijaju misli i akcija. 5) fenomenolozi proučavaju sve tipove vjerovanja, ne dajući prednost
nijednom tipu, dok egzistencijalisti daju prednost posebnom načinu postojanja koji nazivaju
"autentična egzistencija".

Osnovni interesi

- obaveza prema naturalističkom proučavanju aktera, njihovih misli, osjećaja i akcija

- Drugi bitan interes egzistencijalističkih sociologa usmjeren je prema ili "ukupnom iskustvu
neke osobe kao bića".

- Za egzistencijaliste se osoba ne može se odvajati od fizičkog tijela u kojem obitava

- Odnos između mentalnih i fizičkih dimenzija života veoma je važan i vrijedi ga . Štoviše,
osoba nije statička struktura nego proces, nešto što se stalno nalazi u stanju postajanja

- T o znači da je osoba kreativna i spontana, snažno pod utjecajem neposrednih situacija. U

takvom određenju osoba je uvijek, barem djelomično, problematična i situaciona

Budući razvoji

- Da bi stekla važniji položaj, mora prevladati nekoliko problema.

- 1) oni koji je primjenjuju moraju uvjeriti veći broj sociologa da nudi nešto različito i
superiornije od drugih, etabliranijih tipova sociologija svakodnevnog života. 2) usprkos
Sartreovim kasnijim radovima, egzistencijalistička sociologija nema mnogo novog ponuditi
našem razumijevanju globalnih struktura i njihovoj povezanosti s procesima koji se odvijaju
na nižim razinama. 3) egzistencijalizam će morati razviti bolje razumijevanje povijesti; za
mnoge je uglavnom ahistoričan.
 10. POGLAVLJE
OSNOVNI PROBLEMI U SUVREMENOJ SOCIOLOŠKOJ TEORIJI

 glavnim problemom u suvremenoj sociološkoj teoriji smatra se proučavanje

odnosa mikro i makro razine, odnosno njihovo integriranje
 postoji mnogo raznih načina teoretiziranja o ovome problemu, a gotovo sve
teorije proizlaze iz 1980-ih godina
 također, kako je rastao taj konsenzus da je to najveći problem soc. teorije, u isto
vrijeme rastu i teorije koje ga dovode u pitanje (uglavnom mikro usmjerne teorije
kao Homansova, Blumerov simbolički interakcionalizam, Foucaultova teorija...)
 drugi problem u teoretiziranju ovog problema je što sociolozi u pokušaju
integracije mikro i makro razine često završe ili na ekstremno mikro ili na
ekstremno makro razini

TEORIJA STRUKTURACIJE A. GIDDENSA

 najpoznatije nastojanje integracije mikro i makro razine (djelo Konstitucija

Društva, 1984.)
 on u djelu kaže kako je svako istraživačko pitanje u društvenim znanostima
uključeno u međusobni odnos akcije (mikro razina) i strukture (makro)
 iz ovoga vidimo da smatra kako rigidna podjela na makro i mikro nije korisna,
nego da je njihova integracija korisna i smatra da treba i raspravljati o njihovoj
povezanosti
 on započinje razlikovanjem makroteorija poput strukturalnog funkcionalizma i
stukturalizma, i mikroteorija poput simboličkog interakcionizma i
fenomenologije
 Giddens kritizira pretjerano naglašavanje proučavanih elemenata od strane i
mikro i makro razine te im suprotstavlja TEORIJU STRUKTURACIJE: osnovni
interes proučavanja teorije strukturacije su socijalne prakse koje su upravljane
vremenom i prostorom, a ne individualni akteri i socijalna struktura zasebno
kako nalažu mikro i makro teorije
 kao polazište svoje teorije Giddens uzima ljudske aktivnosti, no inzistira na
tome da se moraju promatrati kao promišljeno repetitivne i kaže da ih nisu
stvorili socijalni akteri nego ih oni samo kontinuirano rekreiraju
 Giddensova ontologijska pozicija nije svijest, nego upravo ta dijalektika koja
postoji između aktivnosti i uvjeta u vremenu i prostoru što mu omogućuje mikro-
makro distinkciju promotri na dinamičan način
 započinje teoriju s akterima (agentima) koji kontinuirano nadgledaju svoje
aktivnosti i njihove socijalne kontekste, akteri su u stanju racionalizirati razloge
svojih postupaka i raspolažu motivacijama za djelovanje (kaže da je o motivaciji
najprikladnije misliti kao o potencijalu akcije i uglavnom je nesvjesna, ali ima
veliku ulogu u ljudskom ponašanju)
 unutar svijesti Giddens uočava razliku između diskurzivne svijesti (sposobnost
da se stvari izreknu riječima) i praktične svijesti (ono što se uobičajeno čini i ne
izražava se riječima)
 praktična svijest posebno je značajna za teoriju strukturacije (kao i za neke
mikroteorije poput simboličkog interakcionizma)
 dalje razvija teoriju prema agencijama, tj stvarima koje akteri (agenti) čine

 šrž teorije strukturacije leži u konceptu strukture, sistema i u ideji dualnosti

strukture:
 struktura se definira kao pravila koja omogućavaju ‘spajanje’ vremena i prostora
u socijalne sisteme, a ti sistemi čine mogućim postojanje sličnih socijalnih praksi ,
tj. odnosa između aktera i kolektiviteta
 socijalni sistemi ne posjeduju strukturu, nego ispoljavaju strukturalna svojstva!
 Giddens povezuje strukturu (pravila i resurse) s makro (socijalni sistem) i mikro
razinama (pamćenje aktera) i tu integraciju smatra najbitnijom
 kaže da akteri i struktura (svojstva soc. sistema) ne predstavljaju dvije neovisne
cjeline fenomena tj dualizam, nego predstavljaju DUALITET (dvije strane istog
fenomena) na način da su i sredstvo i proizvod praksi aktera, a te osobine sistema
u povratnom smislu organiziraju i prakse samih aktera
 tvrdi da je struktura uvijek i ograničavajuća i omogućavajuća, iako akteri ponekad
mogu izgubiti kontrolu nad strukturiranim svojstvima socijalnih sistema
 daje i ideju neintendiranih konzekvenci (posljedica)→ akcije ljudi stalno dovode
do njih i one mogu povratno djelovati na akciju,stalno izmiču naporima da ih se
stavi pod kontrolu

HABERMASOVA INTEGRACIJA AKCIJSKE I SISTEMSKE TEORIJE

 Habermas se usmjerava prema integriranju teorije akcije i sistemske teorije

 On razlikuje svijet života (mikrorazine svijeta gdje se učesnici u komunikaciji
sporazumijevaju) i socijalne sisteme šire razine i njihove subsisteme
 Smatra da je prvo potrebno izvršiti razlikovanje ova dva termina i zatim odvojeno
proučavati njihovu racionalizaciju, on želi razviti pristup koji bi obuhvatio i
teoriju akcije i teoriju socijalnog sistema
 Racionalizacija socijalnog sistema uključuje institucionalizaciju normativnog
sistema, a racionalizacija svijeta života dozvoljava interakcije koje nisu
usmjeravane normativno pripisanim sporazumima, nego komunikativno
postignutim razumijevanjem
 Tvrdi da se u suvremenom svijetu racionalizacija ne razvija podjednako brzo,
socijalni sistem se brže racionalizirao od svijeta života i sada dominira njime, a
posljedica toga je da je svakodnevni život osiromašen
 Rješenje ovog problema leži u socijalnoj ''dekolonizaciji svijeta'' , tj.
Racionalizaciji svijeta života putem slobodno razvijenog komunikativnog
sporazumijevanja

MULTIDIMENZIONALNA SOCIOLOGIJA JEFFREYJA ALEXNDERA

 Nastoji razviti novu teorijsku logiku sociologije koja se osniva na 2 bitne
pretpostavke:
1) Problem djelovanja, tj posebna priroda normi i motivacije
2) Problem poretka, tj kako većina takvih djelovanja postaje međusobno
povezana i urođena
 Alexander sugerira da kontinuum mikro-makro (individualni i kolektivni nivo
analize) postoji u odnosu na način na koji je poredak stvoren u društvu
 Na makro kraju kontinuuma poredak se kreira izvana i po svojoj prirodi je
kolektivističan
 Na mikro kraju kontinuuma poredak se derivira iz internaliziranih sila i
individualističke je prirode
 Djelovanje podrazumijeva postojanje i materijalističko-idealističkog kontinuuma
koje također ima mikro-makro dimenziju
→ na idealističkom (subjektivnom) kraju kontinuuma djelovanje je normativno i
implicira makro razinu
→ na materijalističkom (objektivnom) kraju kontinuuma djelovanje je
instrumentalno, implicira mikro razinu
 Alexander odbacuje sve teorije koje počinju s voluntarističkom akcijom na
mikrorazini, a zatim se uzdižu prema makro razini, poput simboličkog
interakcionizma jer one ne mogu raspraviti jedinstveni karakter kolektivnih
fenomena
 Njegov prioritet leži u kolektivističkom, normativističkom stajalištu i daje
pretpostavku da je izvor poretka unutarnji, a ne izvanjski i shodno tome
voluntarizam se održava skupa sa sistemom poretka
 Prema njegovom mišljenju, autori moraju izabrati ili kolektivističku ili
individualističku perspektivu i završava tako što odabire kolektivističku i daje
pretjerano značenje makro fenomenima

MIKROTEMELJI MAKROSOCIOLOGIJE

 Randall Collins daje redukcionističku orijentaciju prema pitanju povezanosti

makro i mikro razina i taj pristup naziva radikalna mikrosociologija
 On se fokusira na interakcione ritualne lance tj. skupinu osobnih lanaca
interakcionih sustava koji se tijekom vremena međusobno križaju u prostoru
 On podiže razinu analize prema interakciji, lancima interakcije i ''tržištu'' takve
interakcije i na taj način odbacuje ekstremne mikrorazine mišljenja i akcije
 Njegova osnovna postavka je da su samo ljudi u stanju izvesti bilo što →
strukture, organizacije, klase i društva nikad ne čine ništa
  Pokušava i pokazati da svi mikro fenomeni mogu se prevesti u kombinacije mikro
događaja, tj da se socijalne strukture mogu prevesti u obrasce repetitivnih mikro
interakcija
 On očito ne teži izgradnji integriranog pristupa, nego dominaciji mikrorazine

PRISTUP TEORIJE RACIONALNOG IZBORA POVEZANOSTI MIKRO I MAKRO RAZINA

 Ovaj pristup razvio je Michael Hechter

 Započinje kritičkom analizom dvaju pristupa analize makro razine (orijentirajući
se na normativne i strukturalne fenomene) koji ograničavaju individualni izbor
smatrajući da akter može izvršiti svoj izbor koliko god strukturalno ograničenje
bilo
 On uviđa da norme i strukture determiniraju ograničenja pod kojima osoba
djeluje, međutim smatra da ta ograničenja predstavljaju samo granice koje ne
određuju osobno ponašanje
 Kao polaznu točku uzima mikrorazinu teorija racionalnog izbora koje
pretpostavljaju da su osobni ciljevi i preference dati i utvrđeni, da akteri moraju
izvršiti izbor između alternativnih akcija kako bi ostvarili te ciljeve i da će
selekcija tokova akcije biti racionalna
 Proučavajući grupnu solidarnost, prihvaća pristup racionalnog izbora i shvaća ju
kao osnovicu racionalne akcije pojedinca
 Zaključak je da se Hecher više trudi istaknuti teoriju racionalnog izbora i protiviti
se normativnim i strukturalnim pristupima, nego što daje neki integrativni
pristup

INTEGRACIJA AKCIJE I SISTEMA JAMESA COLEMANA

 Ž eli razmotriti svoju vlastitu integrativnu teoriju akcije

 Nastoji pokrenuti teoriju akcije unatrag prema njenim mikro korijenima i
usredotočiti je na aktere → akteri mogu biti ili osobe ili korporativni akteri
 Coleman se koristi terminologijom i ograničenjima teorije akcije i strukturalnog
funkcionalizma, što dovodi do pitanja zašto ograničava svoju analizu samo na
namjernu akciju, i zašto ograničava svoj pristup i terminologiju na stukturalno-
funkcionalističku teoriju?
 MAKRO RAZINA
Religijska doktrina ekonomski sistem
(Protestant) (kapitalist)

2 3

1
Individaulne vrijednosti orijentacije prema ekonom. ponašanju

MIKRO RAZINA

 Putem ovog dijagrama, Coleman kaže da ako su tradicionalni strukturalno-

funkcionalni problemi uzeti zajedno, osigurava se jedinstveni rezultat kojemu
teži funkcionalna analiza → on zapravo reducira problem što nije dobro
 Najvažniji dio, po njemu, je teorija akcije, odnosno veza označena brojem 1, no
ona mora biti povezana s makro razinama i u odnosima 2 i 3
 Ovome dijagramu nedostaju detalji o općim tipovima fenomena makro i mikro
razine i nedostaju mu veze povratne sprege, ovaj model je uglavnom
monouzročan

PREMA INTEGRATIVNOJ TEORIJI RAZMJENE

 Specifičnu varijantu teorije razmjene, koja se bavi proučavanjem mikro i makro

povezanosti, predstavljaju Richard Emerson i Karen Cook, njegova sljedbenica
 Emerson kaže da treba proširiti teoriju razmjene od mikro prema više makro
nivoima analize proučavajući razmjenske mrežne strukture
 Prihvaćaju osnovne postavke teorije razmjene na mikro razini
 Emerson kaže kakopristup teorije razmjene za svoj osnovni interes uzima koristi
koje ljudi ostvaruju od procesa socijalne interakcije , kojemu ujedno i doprinose
 On razvija svoju teoriju razmjene započinjući s psihologijom razmjene,a zatim se
upućuje prema makro fenomenima
 Kritizira Homansa i druge teoretičare razmjene jer smatra da nisu bili dovoljno
adekvatno psihologijski usmjereni jer su se previše orijentirali na interakciju
 Posebno naglašava da dalje treba raditi na proučavanju problema ljudskog
vrednovanja → smatra da je vrijednost pod utjecajem ljudskih potreba i o
nesigurnosti hoće li se ostvariti neka nagrada
  Emersonova teorija je zapravo usmjerena u strukturalno pravcu da se postavlja
pitanje hoće li uopće uspjeti zadržati svoje mikro korijene – on smatra da su
vanjski strukturalni obrasci dani, a da pojedinac izabire smjerove ponašanja koji
obećavaju neke koristi

ZAKLJUČCI

1) Iako postoji potreba da se radi na proučavanju povezanosti mikro i makro razina,

treba raditi i u zasebnim okvirima mikro i makro područja
2) Treba specificirati smisao prirode onoga što se sada čini vrlo općenitom
orijentacijom – mnogi autori radi na ovim općim pitanjima integracije obiju
razina, ali se u stvari fokusiraju na sasvim različite stvari
3) Treba izbjeći ekstremizam u proučavanju integracije da se ne bi otišlo previše u
jednom smjeru
4) Treba se potruditi da se razjasni veza između socijalnog svijeta i teorija koje su o
njemu razvijene – neki sociolozi se interesiraju za probleme mikro-makro
integracije u društvenom svijetu, dok su drugi više zainteresirani za integraciju
različitih teorija

DODATAK

METATEORIJA

- Meta-analiza -> proučavanje temeljnih principa neke cjeline već postojećeg znanja

- metasociologije -> različiti tipovi meta-analiza u sociologiji

- metasociologija i metateorija postoje od samih početaka sociologije

-> veći dijelovi Durkheimove knjige Pravila sociološke metode predstavljaju tip
metasociologije

- Furfey definira metasociologiju kao znanost različitu os sociologije -> sociologija kao predmet
istraživanja uzima društveni svijet, dok je predmet proučavanja metasociologije sama sociologija

- Turner razlikuje metateorije koje nastoje postaviti pretpostavke za razvoj teorije i metateorije što
kao predmet razmatranja uzimaju postojeće teorije
- u sociologiji zastupnici metateorije najčešće naglašavaju da obično nisu u stanju razviti metateoriju
sve dok se ne razriješe ova mnogo fundamentalnija epistemološka i metafizička pitanja

- Furfeyjevametasociologija ne uključuje proučavanje same sociologije nego onoga što joj prethodi

- započinje raspravu s pretpostavkom da sociologija jest znanost i nastavlja tvrdeći da metasociologija

za područje sociologije treba ispuniti tri osnovna zadatka:

1. treba razviti kriterije za razlikovanje znanstvenog od neznanstvenog sociološkog znanja

2. treba razlikovati fenomene koji jesu ili nisu relevantni za područje sociologije

3. treba osigurati praktična proceduralna pravila za primjenu dvaju tipova kriterija

- proučavanje posebnih socioloških teorija može biti velika pomoć u unapređivanju i razvijanju
budućih teorija

VARIJANTE METATEORIJE

- u suvremenoj sociologiji postoji nekoliko dobro definiranih metateorija od kojih sve uključuju
formalno ili neformalno proučavanje sociološke teorije

- filozofija znanosti ThomasaKuhna -> teži identificirati osnovnu paradigmu u sociologiji

- napori da se lociraju kognitivne strukture sociološke teorije ne ograničavaju se na one autore koji se
inspiriraju Kuhnovim radom

- Ritzerova opća shema multiple paradigme potakla je veći broj praktičnih testiranja, teorijska
proširivanja, rasprave, oštre kritike…

- drugi pristup samo djelomično slijedi Kuhna naglašavajući zajedničke elemente raznih socioloških
teorija

->usredotočavanje na malu grupu teoretičara koji su u izravnoj međusobnoj vezi

- treći pristup – „škola mišljenja“ -> predstavljaju šira grupiranja teoretičara od kojih većina nemaju
nikakav izravan međusobni kontakt, povezani su zajedničkim razumijevanjem određene teorije

- te tri pristupa uglavnom su statičke orijentacije i samo identificiraju postojeće paradigme, škole ili
škole mišljenja

- doveli su do četvrtog pristupa u kojem je razvijen mnogo dinamičniji pristup analizi temeljne
strukture sociološke teorije

-> centar proučavanja – ono što uzrokuje paradigme, teorije ili škole mišljenja, što dovodi do
promjene, rasta ili pada neke teorije itd.

- peti metateorijski pristup uključuje preokret od razine zajednice k mikrorazini, interesirajući se za

pojedine teoretičare i ispitujući njihovo školovanje, institucionalno udruživanje, obrasce njihovih
karijera i položaje u sociologiji
- šesti pristup uključuje pomak k makrorazini pomoću kojeg bi se proučavalo globalno društvo i
priroda njegovog utjecaja na sociološko teoretiziranje

- sedmi pristup proučava sociološke teorije kao oblike diskursa i analizira ih koristeći se većim brojem
lingvističkih oruđa

- osmi pristup je razvijanje općih metateorijskih oruđa pomoću kojih se mogu analizirati različite
sociološke teorije, ali također i razviti nove teorije

IDEJE THOMASA KUHNA

- filozof znanosti

- jedan od Kuhnovih ciljeva u knjizi Struktura naučnih revolucija bio je da se suprotstavi uobičajenim
pretpostavkama o načinima na koje se znanosti mijenjaju

- po mišljenju većine laika i mnogih znanstvenika, znanost se razvija kumulativno -> nastavljajući se
na otkrića koja su joj prethodila

- Kuhn priznaje da akumulacija znanja ima izvjesnu ulogu u napredovanju znanosti, no bitna
promjena dolazi kao rezultat revolucija

- smatra da je znanost u bilo kojem historijskom periodu bila determinirana specifičnom paradigmom

- normalna znanost predstavlja period akumulacije znanja u kojem znanstvenici rade da bi proširili i
učvrstili vladajuću paradigmu

- takav znanstveni rad neizbježno proizvodi anomalije

- krizno stanje nastupa kad se količina tih anomalija nagomila i ona može na koncu završiti u
znanstvenoj revoluciji

- vladajuća paradigma se ruši i nova paradigma zauzima njeno mjesto u centru znanosti

- nova dominantna paradigma je rođena, a time i mogućnost da se taj ciklus ponovno dogodi

Kuhnova teorija može se dijagramski prikazati ovako:

Paradigma I. -> Normalna znanost -> Anomalije -> Kriza -> Revolucija -> Paradigma II.

- osnovni koncept u Kuhnovom pristupu je koncept paradigme

- dosta nejasno objašnjava što misli pod pojmom paradigme

- prema MargaretMasterman on koristi najmanje 21 oblik definiranja pojma paradigme

- paradigma služi da se jedna znanstvena zajednica diferencira od druge

- paradigme mogu poslužiti za razlikovanje kognitivnih grupiranja unutar iste znanosti

- u psihoanalizi postoji multipla paradigma – točno i za sociologiju kao i za većinu drugih područja
znanosti

- teorije su samo dijelovi širih paradigmi – paradigma može uključivati jednu ili više teorija, slike,
metode, primjere

SOCIOLOGIJA: MULTIPARADIGMATIČNA ZNANOST

- Friedrichsprezentira dvije različite slike paradigmatičkog statusa sociologije, ali u obadvije afirmira
ideju da je sociologija multiparadigmatička znanost

- smatra da je sociologija podijeljena pretežno na sistemsku paradigmu (naglašava socijetalnu

integraciju i konsenzus) i na konfliktnu paradigmu (naglašava socijetalnu dezintegraciju i prinudu) kao
i na velik broj ideja kao potencijalnih paradigmi

- proročke i svećeničke paradigme -> predodžbe sociologa o samima sebi kao znanstvenim
kreatorima

- sociolozi – proroci sebe vide kao agente socijalne promjene, sociolozi – svećenici misle o sebi kao o
vrijednosno neutralnim znanstvenicima

- Effrat se pridružuje onima koji sociologiju vide kao multiparadigmatičku znanost

- Einstandt i Curelaru razlikuju diskretnu, sistemski zatvorenu i sistemski otvorenu paradigmu

- najranija od paradigmi je diskretna paradigma u kojoj je centar interesa bio na odvojenim

konkretnim etnitetima kao što su ekološke karakteristike, veličina grupe, rasne ili psihološke
karakteristike

- u historijskom razvoju zamijenio ju je model zatvorenog sistema čiji pristalice smatraju da se

društvo sastoji od odvojenih no međusobno povezanih elemenata -> Marx

- kasnije zamijenjena modelom otvorenog sistema koji se koncentrira na unutarnje sistemičke

dinamike, međusobne povezanosti i stalne procese povratne sprege koji postoje između
komponenata socijalnog poretka

- Lemert smatra da umjesto raspravljanja o sociologiji sastavljenoj od većeg broja paradigmi o njoj
valja raspravljati kao o znanosti ujedinjenoj specifičnim homocentrizmom

-zaključuje da usprkos njihova homocentrizma postoje značajne paradigmatičke razlike u načinima

sociološke rasprave

-> leksička sociologija – tehnička u orijentaciji

-> semantička sociologija – usmjerava se na interpretiranje značenja koje samo ljudi mogu
proizvesti

->sintatička sociologija –političnija

OSNOVNE SOCIOLOŠKE PARADIGME

- tri izdvojene paradigme koje dominiraju suvremenom sociologijom

- svaka paradigma razrađena je pomoću četiri osnovne komponente: primjer, slika predmeta
znanosti, metode i teorije

1) paradigma socijalnih činjenica

2) socijalno- definicionistička paradigma

3) socijalno – bihevioralna paradigma

PREMA INTEGRIRANIJOJ SOCIOLOGIJSKOJ PARADIGMI

- postoji potreba za višom razinom integracije posebnih paradigmi

- najčešće su ograničeno specificirane posebnim razinama socijalne stvarnosti, a drugim razinama ne

obraćaju nikakvu ili nedovoljnu pažnju

- to je vidljivo u interesu socijalnih faktista za makro strukture; socijalnih definicionistaza proučavanje

akcije, interakcije i socijalne konstrukcije stvarnosti; i u socijalno- bihevioralnom interesu za
proučavanje ponašanja

- Robert Merton, jedan od predstavnika socijalnog faktizma, smatra da se taj pravac i socijalni
definicionizam međusobno obogaćuju

- Mehan i Wood, socijalni definicionizam, smatraju da jedna teorijska komponenta socijalnog

definicionizma prihvaća barem jedan osnovni princip socijalnog faktizma

- osnovni element integrirane paradigme je pojam razina socijalne stvarnosti

- socijalni svijet u stvarnosti nije podijeljen na razine

- socijalna stvarnost se najbolje može promatrati kao ogromna raznolikost socijalnih fenomena koji su
međusobno uključeni u kontinuirane interakcije i promjene

- pojedinci, grupe, obitelji, birokracije, politika i mnogi drugi sasvim različiti socijalni fenomeni
predstavljaju zbunjujuće cjeline fenomena koji tvore socijalni svijet

Razine socijalne stvarnosti: pregled literature

- dva kontinuuma socijalne stvarnosti korisna su u razvijanju osnovnih razina socijalnog svijeta

- prvi je makroskopsko – mikroskopski kontinuum

- za laike i podjednako za profesionalce, kontinuum se osniva na jednostavnoj ideji da socijalni

fenomeni u velikoj mjeri variraju u svojoj veličini
- na makro kraju ovog kontinuuma nalaze se globalni socijalni fenomeni kakvi su grupe društava,
društva i kulture

- na mikro kraju se nalaze individualni akteri, njihove misli i akcije

- između toga svrstavaju se različiti tipovi grupa, kolektiviteti, socijalne klase i organizacije

- drugi kontinuum predstavlja objektivno – subjektivnu dimenziju socijalne stvarnosti

- na mikro ili individualnoj razini razvijaju se subjektivni mentalni procesi jednog aktera i objektivni
obrasci akcije i interakcije u kojima se on ili ona angažira

- subjektivno se odnosi na nešto što se dešava isključivo u području ideja, dok se pojam objektivno
odnosi na stvarne, materijalne događaje

- Marx se zauzimao za stvarne, kreativne aktere, a ne za sisteme ideja

- proučavao je objektivne strukture kapitalističkog društva, posebno njegove ekonomske strukture

- sve više se interesirao za stvarne materijalne strukture kapitalizma kao i za kontradikcije koje su
postojale

- pojmovi lažne i klasne svijesti imaju bitnu ulogu u njegovu radu

- manifestira se materijalističko - idealističko razdvajanje i predstavlja jedan od glavnih filozofijskih

korijena kontinuuma objektivno- subjektivno u suvremenoj sociologiji

- ovaj kontinuum možemo naći i kod Durkheima

- razlikuje materijalne ( objektivne) i nematerijalne (subjektivne činjenice)

- ovi socijalni tokovi nemaju materijalnu opstojnost; oni postoje jedino u svijesti osoba i među
osobama

- on povezuje razlike u stupnjevima samoubojstva u različitim socijalnim događanjima -> snažno

jačanje anomije visok stupanj anomičkih samoubojstava

- socijalni tokovi kakvi su anomija, egoizam i altruizam nemaju materijalno postojanje iako mogu
imati materijalne učinke

- Peter Blau nalazi se na čelu onih koji koriste objektivno – subjektivni kontinuum

- njegovo razlikovanje između institucija (subjektivni entiteti) i socijalnih struktura (objektivni entiteti)
pripada ovoj vrsti

- primjer korištenja objektivno-subjektivnog kontinuuma na makroskopskoj razini je empirijska

studija koju su izradili Mary i Robert Jackman o problemu koji nazivaju objektivnim i subjektivnim
statusom

- mikrosubjektivnost je u ovoj studiji uključila osjećaje, percepcije i mentalne aspekte akterovih

položaja u sistemu stratifikacije
- oni su u vezi s različitim komponentama mikro-objektivnog prostora koji uključuje akterov
socioekonomski status, socijalne kontakte, veličinu kapitala koji osoba posjeduje, etnički sastav grupe
kojoj osoba pripada, status osobe koja uspijeva preživljavati samo svojim radom ili status osobe kao
člana sindikata

- ove dimenzije uključuju mnogo objektivnije karakteristike osoba

Razine socijalne stvarnosti: model

- najvažniji mislilac o problematici razina socijalne stvarnosti bio je francuski sociolog

GeorgesGurvitch

- imao jasnu sliku o makro-mikro i o objektivno-subjektivnom kontinuumu

- imao dubok osjećaj o tome u kakvom su odnosu ta dva kontinuuma

- njegova analitička shema rada je ekstremno kompleksna i neprilična

- jednostavan model kojemu i mi težimo oblikovan je u presjeku dvaju kontinuuma razina socijalne
stvarnosti

- makroskopsko-mikroskopski kontinuum (slika D.1)

- objektivno- subjektivni kontinuum predstavlja veći problem, no nije manje važan

- ima socijalnih fenomena koji postoje isključivo u prostoru ideja, nemaju nikakvu materijalnu
egzistenciju

- to su mentalni procesi, socijalna konstrukcija stvarnosti, norme, vrijednosti, kao i mnogi elementi
kulture

- problem s objektivno-subjektivnim kontinuumom sadržan je u tome da postoji mnogo fenomena u

sredini koje odlikuju i objektivni i subjektivni elementi

- paradigma socijalnih činjenica usredotočuje se prvenstveno na makro-objektivne i

makrosubjektivne razine
- socijalno definicionistička paradigma je uglavnom usmjerena na mikro subjektivni svijet i dio je
mikro-objektivnog svijeta koji ovisi o mentalnim procesima (akcija)
- socijalno-bihevioralna paradigma raspravlja s onim dijelom mikro-objektivnog svijeta koji ne
uključuje proces razmišljanja (ponašanje)
- ove tri paradigme sijeku razine socijalne realnosti horizontalno, integrirana paradigma ga presijeca
vertikalno
- svaka od tri postojeće paradigme raspravlja s određenom razinom socijalne stvarnosti veoma
precizno, integrirana paradigma raspravlja sa svim razinama, no ne ispituje svaki nivo preciznošću s
kojom to čine posebne paradigme
- izbor paradigme ovisi o vrsti pitanja koja se postavljaju