Ideja o samoučinkovitosti je u samoj srži socijalno kognitivne teorije Alberta Bandure.

Bandura vjeruje da svaka osoba sadrži samostalni sustav koji se sastoji od stavova, sposobnosti i
kognitivnih procesa. Samoučinkovitost je glavna komponenta u ovom sustavu. Oba sustava,
self-system i samo-učinkovitost pomažu u određivanju kako osoba percipira i reagira na različite
situacije. Samoučinkovitost (samodjelotvornost, samoefikasnost) odnosi se na uvjerenja o
vlastitim sposobnostima za učenje ili izvođenje određene aktivnosti (Bandura, 1997). Vjerovanja
o samoučinkovitosti povezana su s postignućem i razinom samoregulacije. Samoučinkovitost je
razlog zašto se osoba ponaša, razmišlja, osjeća i motivira na način na koji to čini.
Samoučinkovitost nastaje kroz četiri glavna procesa; afektivnih procesa, motivacijskih procesa,
kognitivnih procesa i procesa odabira. Samoučinkovitost utječe na postignuće i dobrobit. Osoba
koja sumnja u svoje sposobnosti radi nekakav zadatak sa smanjenim naporima i odustaje brže od
osobe koja čvrsto vjeruje u svoje sposobnosti (Bandura, 1977).
Kao što je navedeno, percipirana samoučinkovitost se odnosi na uvjerenja u sposobnosti
organizacije i izvršavanja  slijeda djelovanja (akcija) koje su potrebni za stvaranje određenih
postignuća (Bandura, 1997). Ono što je najvažnije, da osobe mogu imati izravan utjecaj na svoju
neposrednu osobnu okolinu, osobito s obzirom na osobne odnose. Ono što osobe motivira da
pokušaju utjecati na svoju okolinu je specifičan način vjerovanja da mogu, doista
napraviti razlike u smjeru kojem žele. Tako,  istraživanja su se uglavnom usredotočila na ono što
ljudi misle o vlastitoj učinkovitosti, radije nego na njihovu stvarnu sposobnost da postignu svoje
ciljeve (Bandura, 1997).

15. 5. DEFINICIJA LIČNOSTI U SOCIJALNO-KOGNITIVNOJ TEORIJI

Socijalno – kognitivna teorija naglašava važnost naših kognitivnih kapaciteta. Osnova

ličnosti je da postoje različiti načini na koje različite osobe doživljavaju pojedine situacije te
stvaraju očekivanja od budućnosti na temelju tih doživljaja i očekivanja, pa se različito ponašaju.
Samoregulacija omogućuje da odabiremo kako ćemo se ponašati i omogućuje da naše ponašanje
bude usmjereno prema ostvarivanju dugoročnih ciljeva. Ona usmjerava naše vlastito ponašanje.
Ljudi imaju kapacitet da se sami motiviraju: određuju ciljeve, planiraju strategije ostvarivanja
ciljeva, vrednuju i mijenjaju vlastito ponašanje. Bandura smatra da na našu motivaciju utječe
naša kognicija.
Glavna obilježja socijalno-kognitivne teorije je da: ljudi aktivno djeluju u vlastitoj
okolini, ponašanje izvire iz iskustva u vlastitoj socijalnoj okolini, tj. postoji interakcija s drugima
(“socijalno”) te postoji naglasak na procesima mišljenja (“kognitivno”). Ponašanje je specifično
za određenu situaciju. Složeni obrasci ponašanja se uče. Proces samoregulacije uključuje sve
strukture ličnosti – vjerovanja, ciljeve, doživljaj samoefikasnosti (Bandura, 1977). U razvoju
ličnosti bitna je sposobnost odlaganja zadovoljenja vlastitih potreba. Vlastite se potrebe
zadovoljavaju u za to optimalno vrijeme. Uči se modeliranjem i opažanjem. Npr. djeca koja su s
5 godina sposobna odgoditi zadovoljenje potreba imaju manje šanse postati alkoholičari i
ovisnici kasnije u životu. Dakle, definicija ličnosti prema Bandurinoj teoriji bi glasila:
ličnost je skup pojedinčevih osobina koje proizlaze od interakcije socijalnih aspekata i
kognitivnih aspekata te osobe, odnosno ličnost oblikuju socijalna iskustva i procesi
mišljenja koji daljnje oblikuju ponašanje.
15. 6. STRUKTURA LIČNOSTI U SOCIJALNO-KOGNITIVNOJ TEORIJI

Prema Bandurinoj socijalno-kognitivnoj teoriji stuktura ličnosti se sa sastoji od:

1. Kompetencije – vještine rješavanja problema, nošenja sa zahtjevima okoline. Naše
kompetencije ovise o kontekstu – osoba koja je kompetentna u jednom kontekstu ne mora biti u
drugom. Netko je vrlo kompetentan u svojoj profesiji, ali ne osobito kompetentan u drugim
područjima života (npr. u odnosima s drugima “zbunjen” ili obavljanju svakodnevnih obaveza
“nepraktičan”).
2. Vjerovanja i očekivanja – misli o tome kakav je svijet (vjerovanja) i kakav će biti u budućnosti
(očekivanja). Naše djelovanje prvenstveno je pod utjecajem toga što očekujemo u budućnosti.
Očekivanja su također vezana uz specifični kontekst. Npr. imamo velika očekivanja u pogledu
svojih odnosa s drugima (bliskost, puno prijatelja, popularnost), ali niska u pogledu svog uspjeha
u školi ili na studiju (“samo da prođem”). Očekivanja koja imamo od samih sebe su posebno
važna za ličnost i očekivanja o našim kapacitetima da budemo uspješni u nekim situacijama.
Percipirana samoefikasnost bitno utječe na naša postignuća i našu dobrobit. Istraživanja
pokazuju da osobe s većim osjećajem samoefikasnosti prije će odabrati teže zadatke i biti ustrajni
u svojim naporima, smireni unatoč teškoćama. Vjerovanja o samoefikasnosti je jaka veza između
mjera percipirane samoefikasnosti i uspjeha u različitim aktivnostima i utječe na različite aspekte
našeg ponašanja. Osobe s višom samoefikasnošću biraju teže ciljeve. Tako napor, ustrajnost
znači viša samoefikasnost, više uloženog napora, bolji uspjeh u zadacima. Također, osobe s
višom samoefikasnošću pozitivnije pristupaju zadacima (manje straha, anksioznosti), bolje
suočavanje sa stresom i razočaranjima.
3. Ciljevi – misli o tome što osoba želi postići u budućnosti. Ciljevi su hijerarhijski organizirani,
neki su nam ciljevi važniji - centralni, a drugi manje važni. Neki su ciljevi vremenski bliži
odnosno proksimalni, a drugi udaljeniji ili distalni. Vodimo se svojim ciljevima u određivanju
prioriteta i u odabiru situacija u kojima ćemo sudjelovati. Ciljevi organiziraju naše ponašanje
tijekom duljeg vremena, a sistem ciljeva je također fleksibilan – odabiremo svoje ciljeve ovisno
o tome što nam je trenutačno važno i što očekujemo. Očekivanja utječu na proces postavljanja
ciljeva.
4. Standardi ponašanja – standardi u odnosu na koje vrednujemo vlastito ponašanje. Standard je
kriterij prema kojem vrednujemo koliko vrijedi nešto – osoba, događaj, stvar i slično. Osobni
standardi su važni za motivaciju i uspjeh. Standardi su i naša moralna i etička načela.

15. 7. DINAMIKA LIČNOSTI U SOCIJALNO-KOGNITIVNOJ TEORIJI

U Bandurinoj socijalno-kognitivnoj teoriji, učinkovita dispozicija osobnosti je dinamična,

višeslojni sustav koji varira na različitim područjima aktivnosti i koji je pod različitim
situacijskim zahtjevima. Socijalna kognitivna teorija koja kombinira strukture morala i
samoregulacijske procese te time nije ništa manje strukturna teorija osobnosti nego, na primjer,
psihoanalitički pristup u kojem se superego postavlja kao strukturalna osobina koja kontrolira
ponašanje. Glavne razlike između ove dvije teorije su u globalnosti konstrukata, eksplicitnost
mehanizama, te objašnjenja i predviđanja, ne u tome da li jedna teorija postulira strukturu, a
druga ne.
 Bilo da je društveno ponašanje nepromjenjivo ili se mijenja tijekom vremena, to
djelomično ovisi o stupnju kontinuiteta uvjeta okoline koji utječu na funkcionalnu vrijednost
različitih oblika ponašanja. Međutim, u socijalno-kognitivnoj teoriji ljudi utječu na kontinuitet u
svom životu. To čine odabirom okruženja koji su kompatibilni s njihovim vrijednostima,
atributima i težnjama te izgradnjom društvenih sredina kroz svoje postupke. Ljudi reguliraju
svoju motivaciju i akcije po prosudbama njihovih sposobnosti, težnji cilja, očekivanja ishoda
(Bandura, 1986). Socijalno-kognitivna teorija dodjeljuje središnju ulogu kognitivnim,
posredničkim, samoregulirajućim i samoreflektirajućim procesima u ljudskom razvoju i
funkcioniranju (Bandura, 1986). Kognitivni faktori djelomično određuju koji su događaji u
okolini promatrani, što im je značenje, koje emocionalno djelovanje imaju i motivaciju, i kako su
informacije koje se prenose organizirane i sačuvane za buduću uporabu.
Utjecaji modeliranja mogu mijenjati motivaciju (Bandura, 1986). Vidjeti druge da postižu
željene ishode svojim naporima može usaditi motivirajući ishod očekivanja promatrača da mogu
osigurati slične pogodnosti sa usporedivom izvedbom. Ti se motivacijski učinci oslanjaju na
procjene promatrača koji imaju učinkovitost za izradu modelirane razine dostignuća i usporediva
dostignuća donijet će im slične korisne ishode. Isto tako, gledajući kako su drugi kažnjeni
upuštanje u određene aktivnosti može usaditi negativna ishodna očekivanja. Ljudi su lako
uzbuđeni emocionalnim izrazima drugih. Promatrači mogu stjecati trajne stavove i emocionalne
stavove prema osobama, mjestima ili stvari koje su bile povezane s modeliranim emocionalnim
iskustvima (Bandura, 1992; Berger, 1962; Duncker, 1938). Strahovi i neumorne fobije mogu biti
ublažene modeliranjem tako da se prenesu informacije o rješavanju strategija za ostvarivanje
kontrole nad stvarima koje se boje. Što je jači ugrađeni osjećaj percipirane učinkovitosti
suočavanja, to je ponašanje hrabrije (Bandura,1997a). Ukratko, modeliranje ima različite
funkcije - kao motivatori, društveni poticaji, emotivna uzbuđenja i oblikovatelji vrijednosti i
koncepcija stvarnosti.

Zanimljiva je i činjenica da kreativnost rijetko potječe iz individualne inovacije. Puno

modela utječe na kreativnost. Proučavanjem postojećih inovacija na osnovu modeliranja,
njihovom sintetizacijom na nove načine i dodajući im nove elemente stvara se nešto novo. Kada
su različiti pojedinci izloženi različitim modelima i stilovima razmišljanja i ponašanja,
promatrači se razlikuju u onome što prihvaćaju iz različitih izvora i time stvaraju nove mješavine
osobnih karakteristika koje se razlikuju od pojedinih modela (Bandura, Ross & Ross, 1963).
Modelirajući utjecaji koji prikazuju nove perspektive i inovativni stilovi razmišljanja također
potiču kreativnost oslabljujući konvencionalne umne postavke (Belcher,1975; Harris & Evans,
1973).

15. 8. RAST, RAZVOJ I DIFERENCIJACIJA LIČNOSTI U SOCIJALNO-

KOGNITIVNOJ TEORIJI

Stadiji socijalnog razvoja u Bandurinoj socijalno-kognitivnoj teoriji idu od: modeliranja,

opservacijskog učenja, zatim slijedi recipročni determinizam te samoučinkovitost. Rezultat
interakcije ovih čimbenika utjecat će na osobnost, bila ona toksična ili produktivna, što će daljnje
oblikovati kognitivni procesi poput kritičkog razmišljanja, donošenje odluka, kontrola stresa,
rješavanje problema i drugo. Ovi stadiji osobnosti obuhvaćaju teoriju socijalnog učenja. Naša
jedinstvena osobnost je određena i modeliranjem ponašanja drugih. To ne mora nužno biti
učinkom imitacije, nego i motivacijom koja određuje hoćemo li regulirati naše ponašanje pod
utjecajem drugih. Recipročnim determinizmom Bandura ističe da okolina i ponašanje osobe
izazivaju jedni druge. Samoučinkovitost je vrijednost koju dajemo našoj sposobnosti da prijeđe
određene izazove. Samoučinkovitost ima nekoliko učinaka na obrasce misli i odgovore
pojedinaca u određenim situacijama. Niska samoučinkovitost može dovesti ljude da vjeruju da su
zadaci teži nego što zapravo jesu. To često dovodi do lošeg planiranja zadataka, kao i povećanog
stresa. Ljudi postaju neuredni i nepredvidivi kada se upuštaju u zadatak u kojem imaju nisku
samoučinkovitost. Osobe s visokom samoučinkovitosti imaju tendenciju da se širi pogled na
zadatak kako bi se odredio najbolji plan. Prepreke često potiču ljude s visokom
samodjelotvornosti na veće napore, dok će ljude s niskom samoučinkovitom moći okrenuti
obeshrabrivanju i odustajanju. Ljudi su od početka svog života izloženi situacijama u kojima
moraju riješiti probleme, da razlikuju prikladno od neprikladnog ponašanja i da vjeruju svojim
vlastitim sposobnostima (Bandura, 1977). Očekivanja koja imamo od samih sebe su posebno
važna za ličnost i očekivanja o našim kapacitetima da budemo uspješni u nekim situacijama.
Percipirana samoefikasnost bitno utječe na naša postignuća i našu dobrobit. Istraživanja
pokazuju da osobe s većim osjećajem samoučinkovitosti će odabrati teže zadatke i biti ustrajni u
svojim naporima, smireni unatoč teškoćama. Vjerovanja o samoučinkovitosti je jaka veza
između mjera percipirane samoučinkovitosti i uspjeha u različitim aktivnostima i utječe na
različite aspekte našeg ponašanja. Tako napor, ustrajnost znači viša samoučinkovitost, više
uloženog napora, bolji uspjeh u zadacima. Također, osobe s višom samoefikasnošću pozitivnije
pristupaju zadacima (manje straha, anksioznosti), bolje suočavanje sa stresom i razočaranjima.
Osoba koja ima visoku samodjelotvornost pripisuje neuspjeh vanjskim čimbenicima, gdje će
osoba s niskom samoučinkovitosti kriviti vlastitu nisku sposobnost (Bandura, 1977). Osobnost
koja je dobro formirana i prilagođena u skladu sa svojom okolinom obično pokazuje osobine
samosvijesti, svjesnosti i zdravu ulogu identiteta.