Razvoj dalmatinskih gradova, kao i stanje u Dalmaciji krajem srednjeg vijeka doista je

izazovan period za istraživanje povjesničara. Izvori su oskudni, a dio očuvanih izvora nekada
zna biti falsifikat ili kontradiktoran. Deveto i deseto stoljeće Dalmacije su nam zato vrlo ne
poznato vrijeme kojim su se bavili N. Klaić i I. Petricioli u svojoj knjizi Zadar u srednjem
vijeku. U toj knjizi autori istražuju unutarnje stanje bizantske Dalmacije, ali i njezinih
autonomnih komuna, prvenstveno Zadra.
Autori u svojoj analizi tadašnjih prilika pišu kako Dalmacija sve do dolaska Bazilija I.
867. godine ne mijenja svoju vanjsku politiku prema carskom središtu, ali i prema okolnim
Hrvatima i Neretljanima. Kao temelj takve tvrdnje navode šutnju izvora. Naime, mletački
kroničar Ivan Đakon ne spominje sudjelovanje stanovnika dalmatinskih gradova u mletačko-
hrvatskim ili mletačko-neretljanskim sukobima. Iako su Mlečani 842. godine sredili svoj
odnos s Hrvatima, Dalmatincima to nije pošlo za rukom pa ostaju prepušteni sami sebi.
Sljedeći vrlo važan izvor za odnos bizantskih podanika i hrvatskih vladara je Gotschalk koji
nam prenosi vijest o sukobu Grka i Hrvata za vrijeme Trpimira što autori smatraju
vjerodostojnim izvorom. Do obrata, prema izvorima, dolazi nakon dolaska Bazilija I. na
prijestolje koji pristupa temeljitim reformama u Dalmaciji. On je prema anonimnom
sastavljaču 30. poglavlja De administrando imperio odredio da će dalmatinski gradovi
umjesto strategu teme, podavanja davati Slavenima, „da u miru žive s njima“. Izvor u
daljnjem pisanju navodi kako je zapovjedio da se ipak dio podavanja da strategu kako bi se
pokazala podanost gradova carskom namjesniku, ali i samom caru. Osim novčanih podavanja,
anonim piše i o „ostalim podavanjima“ koja su bila veća nego ona novčana. Ovaj izvor
anonimnog autora predstavlja prvo sigurno svjedočanstvo o dalmatinskom strategu, tj. o
novom uređenju bizantske Dalmacije. No, kao što nam je dotični izvor omogućio saznanja o
novom uređenju jadranskog dijela Bizantskog carstva, neki izvori nam indirektno aludiraju
kako spomenute reforme nisu provedene do kraja. U prilog tomu ide i činjenica što izvori 11.
stoljeća ne razlikuju stratega, tj. dalmatinskog prokonzula i zadarskog priora. Naime, nakon
slabljenja carske moći smrću Bazilija, stvaranja novih gospodarskih i društvenih podloga
dalmatinskih gradova, moć carskog činovnika ograničena je samo na okrug Zadra.
Upravo kod procesa stvaranja novih gospodarskih i društvenih podloga, prvenstveno u
Zadru, nailazimo na problem manjka vjerodostojnosti izvora, a povjesničari su u zaključivanje
upućeni pomoću analogija. O statusu stanovnika općine zaključak možemo donositi na
temelju situacija u drugim gradovima Mediterana, ali i po nekim kasnijim privilegijima (u
slučaju Zadra po privilegiju Arpadovića iz 12. stoljeća). Tako se za Zadar 12. vijeka može reći
kako u pravu imuniteta uživa čitavo građanstvo, a ne samo neki povlašteni sloj. Struktura
podijele tereta i statusa unutar općine drugo je pitanje, ali i ovdje istraživanje koči nedostatak
izvora. Pomoć u otkrivanju socijalne strukture unutar Zadra pružaju i izvori koji govore o sve
većem broju samostana u 10. i 11. stoljeću pa dolazimo do zaključka kako je broj duhovnih
lica u gradu postupno rastao. Može se reći kako bi pogrešno bilo zaključivati da se u
mediteranskim gradovima sačuvala stoljećima i socijalna jednakost tako kako se sačuvao i
pravni položaj civisa. U analizi procesa raslojavanja, među ostalima, autori knjige su se
koristili metodom komparacije. Tako donose mogućnost ponavljanja scenarija u režiji
Salonitanca Severa kada je u Splitu prisvojio najbolje stambene prostore u palači, ali ovaj put
takav scenarij proglašavaju mogućim i u Zadru. Osim izvora vezanih za gradske
velikodostojnike, autori se osvrću i na prve težačke ugovore uz pomoć kojih se otkriva kako
na zadarskom teritoriju kulture nisu dopuštale latifundijsku obradu iz čega možemo zaključiti
kako materijalna podloga bogatih obitelji nije mogla biti isključivo zemlja, tj. da zadarski
patricij u tom vremenu nije veliki posjednik. Iako nema podataka o zadarskoj trgovini, autori
upozoravaju da nema razloga pretpostavljati da ona nije bila i izvan zadarskog kotara vrelo
prihoda patricijata. Takvu tvrdnju možda potvrđuje Konstantin VII Porfirogenet (on tvrdi da
hrvatski brodovi trguju i obilaze dalmatinske gradove, pa se može zaključiti da su Dalmatinci,
u ovom slučaju Zadrani radili isto). Sliku materijalnog stanja zadarskog patricijata u 10. st.
daje (kasnije nastala) oporuka priora Andrije. Upravo pomoću ove oporuku potvrdila se
metoda da se na zadarske prilike mogu primijeniti rezultati do kojih je došla talijanska
historiografija ispitivajući ekonomiju i društvo Venecije tog perioda, no u zaključivanju treba
biti oprezan. Opreza treba imati i pri strukturiranju unutrašnjeg stanja nakon procvata
patricijata u 10. stoljeću. Naime, iako neki izvori spominju minores i maiores ne treba
zaključivati da je došlo do staleške organizacije kojom će zatvarati svoje redove nižim
slojevima, pa se može reći kako je ranosrednjovjekovno zadarsko društvo imuno na oštre(!)
razlike. Poglavlje 30. De administando imperio koje govori o podavanjima hrvatskom vladaru
pomaže i pri rekonstrukciji gospodarstva, pa se može konstatirati razvijeno naturalno
gospodarstvo i trgovina tadašnje općine. Što se tiče nižih slojeva, rekonstrukcija njihova
života i položaja skoro pa je i nemoguća zbog nedostatka pouzdanih podataka. Jedini izvor
kojim bi mogli razotkriti barem mali dio života npr. posluge je podatak iz splitske okolice iz
11. stoljeća koji svjedoči o svojevoljnoj predaji seljaka u ruke gospodara (radije žrtvovanje
slobode, nego gladovanje kod kuće). Podatci iz tog vremena svjedoče i o otvorenosti Zadra
svome zaleđu, jer su već neka hrvatska imena zastupljena u redovima patricijata u 10. stoljeću
(Dobra ili Dobronja) što podupire zaključak europske historiografije kako su gradovi
neodoljivo privlačni plemstvu iz svoje okolice.
Za Zadar je od velike važnosti bila i borba za crkveni primat na području Dalmacije u
10. stoljeću. Borba koja se vodila između Grgura, Ivana i Formina promijenila je crkvene
prilike na ovom području, ali je za sobom ostavila brojne zapise i pisma između dalmatinskih
crkvenih središta i Rima koji su sačuvani u djelu Tome Arhiđakona Historioa Salonitana
Maior. Poraz zadarskog Formina dovela je do toga da već potkraj 10. stoljeća Ivan Đakon,
Split naziva dalmatinskom metropolom, a Zadar jednostavno „urbs jatarensis“. Tako se Zadar
bez carske zaštite i bez crkvenog vrhovništva pretvorio u obično sjedište stratega. Procesu
razbijanja teme u 10. stoljeću pridonosi i osnutak trogirske biskupije na teritoriju koji je
trebao pripasti splitskoj metropoliji. Za ovo stoljeće, kao i za 11. nije sačuvan ni jedan
dokument na osnovu kojega bismo mogli zaključiti da su priori drugih dalmatinskih gradova
priznavali vlast stratega. To možemo vidjeti i u titulaturi zadarskih Madijevaca, ali i u
njihovoj novoj politici odcjepljivanja Dalmacije od carstva. Izvori koji govore o Madijevcima
su za razliku od drugih, dostupniji, a ovaj rad prekratkog formata za dublju analizu. Valja
spomenuti nastalu zabunu oko Grgura zadarskih latinskih isprava i Dobronje grčkog pisca.
Pretpostavlja se da je riječ o istoj osobi iz obitelji Madijevaca kojega se smatra najsvetijim
likom zadarske i dalmatinske povijesti do 12. stoljeća. Priča o dotičnom Madijevcu i njegova
tri posjeta prijestolnici svjedoči o novoj politici zadarske patricijske obitelji. Značajna je i
izmjena koju Madijevci u 11. stoljeću provode u titulaturi, jer odbacuju naslov stratega i
katepanta, te samo spominju carevo ime na početku isprava. Nastojanje da se u obitelji zadrži
nasljedna čast i vlast dovodi do učvršćenja patrcijata u Zadru, a karakterističan u tom pogledu
je darovnica priora Dragana u korist samostana sv. Krševana koja svjedoči o nastojanjima
očeva da osiguraju vlast sinovima ili braći.
U to vrijeme još nema govora o nekoj notarskoj praksi ili vještini u pisanju, pa je ta
činjenica povod zašto se nisu sačuvale originalne isprave i pismena svjedočanstva iz 11.
stoljeća. Sve ovo gore navedeno ide u prilog mišljenju autora kako se povijest Zadra sve do
početka 12. stoljeća odvija u okvirima općemediteranskog razvoja. S kakvim su uspjehom
mogli provoditi borbu za autonomiju i opstanak pokazuju zadarsko-mletački odnosi u 10. i 11.
stoljeću. Upravo je Venecija jedan od primjera kako bogatstvo izvora može dovesti do zabune.
Tako je mišljenje o procesu oslobađanja Venecije od bizantske vlasti i njezinog odnosa s
Langobardima i Francima (pacte s zapadnim carevima) uvelike uvjetovan perspektivom
promatrača. Baš u tom leži problem jedinog nam izvora o mletačkim sukobima s Neretljanima
i Hrvatima. Ivan Đakon promatrao je događaje iz mletačke prošlosti očima svog vremena (on
piše 2 stoljeća kasnije), kao tajnik najratobornijeg dužda Petra II. Orseola. Pri tome su njegovi
opisi sukoba siromašni i kratki, bez spominjanja uvoda u sukob ili njegovih posljedica. No, iz
dostupnih izvora nesumnjivo se može iščitati kako je Zadar posljednjih godina 10. stoljeća
postao važno čvorište na Jadranu (npr. izvještaj Popa Dukljanina o dolasku Samuila do
Zadra). Promjena koja je došla s vojnom Petra II. Orseola dovela je do nove politike na
istočnoj obali Jadrana. Dalmatinski gradovi nakon pokoravanja Veneciji našli su se opet u
sukobu s Hrvatima, a vlast Venecije trajat će sve do zbacivanja Orseola iz Venecije.
Nevjerodostojnost ionako siromašnih izvora pokazala se i u epizodi „ponovnog osvajanja
Zadra“ od strane dužda Kontarena koji je zbog utjecaja ugarskog kralja Salamona morao
gušiti pobunu z Zadru. No budući da ni o mletačkom ni o ugarskom utjecaju ili vlasti u to
vrijeme iz zadarskih izvora ne saznajemo ništa, ne možemo spomenute podatke provjeravati,
pa ih autori s toga ne prihvaćaju bez ustručavanja kao povijesno točne.
Raspad teme i katepanta vidljiv je iz nekoliko izvora. Prvi pokazatelj raspada su titule
koje nosi prior Grgur, a one otkrivaju ograničenje njegove vlasti na Donju Dalmaciju.
Nadalje, isprava papinskog poslanika Teuza u kojoj se titula stratega veže uz čast gradskog
načelnika, jasno svjedoči razbijenom jedinstvu Donje Dalmacije. Osim spomenuta 2, važan je
i zapis Rejmunda od Agilesa iz 11. stoljeća koji Dalmaciju vidi kao izduženu jadransku
provinciju u kojoj četiri glavna grada uživaju podjednak položaj. Činjenica da se od 1069. do
1165. u Zadru ni izvan njega ne spominju carski namjesnici poslužila je kao podloga za
tvrdnju da se u tom razdoblju i ne može govoriti o bizantskoj upravi u Dalmaciji, iako se
Carigrad nikad nije odrekao svog prava suvereniteta nad Dalmacijom, a dokaz tomu su
datacije zadarskih isprava iz 8. i 9. desetljeća 11. stoljeća koje nose u dataciji ime cara, a
njegovo ime se spominje i u laudama. Prava promjena provest će se u 12. stoljeću dolaskom
Arpadovića.