POŽEŠKA BISKUPIJA

POVJERENSTVO ZA ŽUPNU KATEHEZU

EDUKACIJA ŽUPNIH ANIMATORA
- PRIPREMA ZA RADIONICU -
Program
(radionica): Pristup djeci s teškoćama u razvoju i osobama s invaliditetom

Ciljevi: - ispravno se odnositi prema djeci s teškoćama i osobama s invaliditetom

- koristiti ispravnu terminologiju
- promijeniti stavove o mogućnostima djece s teškoćama
- usvojiti suvremene spoznaje o integraciji i doprinosu osoba s invaliditetom u
društvenu i vjersku zajednicu
- upoznati osobitosti djece s teškoćama prema klasifikaciji teškoća
- naučiti prilagoditi sadržaje
- uključiti osobe s invaliditetom
- ohrabriti se u pristupu osobama oštećena vida, sluha, osobama s autizmom

Ciljana skupina: Mladi, do 20 sudionika

(i broj osoba za
jednu radionicu)

Nositelji: Stanislava Đurčević, prof. rehabilitator

Materijali Laptop, projektor, Internet, papirići u boji, pomagala za slijepe osobe, razni rekviziti za
potrebni za rad s djecom s teškoćama
izvođenje
radionice:
Oblici i metode - frontalni
rada: - rad u grupama
- skupni rad

Očekivani - bolja integracija djece s teškoćama u razvoju u zajednice, interesne grupe i

rezultati: radionice
- povećana osjetljivost za potrebe i osjećaje drugih
- razvijenija empatija
- bolja komunikacija među mladima
- ispravni stavovi o osobama s invaliditetom
- mladi će znati ispravno pristupiti osobama s invaliditetom
Detaljna razrada 1. Predstavljanje i uvod u radionicu
radionice: Voditelj radionice se predstavlja i najavljuje temu radionice: „Služiti djeci s teškoćama u
razvoju“. Poziva svakog sudionika da napiše svoje ime i zalijepi ga na majicu (potrebno
unaprijed pripremiti post-it papiriće i flomastere). Voditelj pita sudionike radionice
imaju li kakvo iskustvo u susretanju s djecom s teškoćama u razvoju ili možda odraslim
osobama s invaliditetom, da li su negdje volontirali, imaju li u školi/razredu kojeg
prijatelja s nekim teškoćama. Voditelj poziva da ga, ukoliko netko ima takvo iskustvo,
podijeli s grupom.

2. Rad u grupama: „Ući u tuđe cipele“

Voditelj najavljuje prvu današnju aktivnost: „Prva aktivnost danas omogućit će nam da
vidimo kako je to imati neku teškoću, kako bismo bolje razumjeli i suosjećali sa svojim
bližnjima koji ih uistinu i imaju“ te dijeli sudionike u 7 grupa. Sudionici će biti podijeljeni
po načinu na koji sjede – do 3 ili 4 sudionika u svakoj grupi. Voditelj svakoj grupi
dodjeljuje jednu situaciju – na papiru imaju objašnjeno koji im je zadatak te ga trebaju
izvršiti. Voditelj svakoj grupi daje dodatnu motivaciju i upute usmeno. (Potreban
materijal za pripremiti: pomagala za slijepe – štap, šah za slijepe, Biblija na Brailleovom
pismu, prijevod Brailleovog pisma - u prilogu, zvučna lopta, tekstovi s riječima u boji i
zamijenjenim slovima, povez za oči – 5 komada, ADHD simulator - s interneta –
najbolje na tabletu.)

Grupa 1: igrati šah prilagođen slijepim osobama s povezom na očima – dvije osobe
stavljaju povez na oči i trebaju započeti igru šaha, složiti figurice, krenuti igrati.
Grupa 2: ADHD simulator – potreban tablet i video-zapis s interneta – u prilogu,
najbolje 4 člana koja znaju engleski, na tablet im se pusti ADHD simulator – trebaju
pročitati tekst koji je ometan na razne načine.
Grupa 3: otkriti koji tekst iz Biblije je napisan na Brailleovom pismu – članovima grupe
daju se isprintani prijevodi Brailleovog pisma i tekst iz Biblije na brailleovom pismu –
članovi trebaju odgonetnuti slovo po slovo i otkriti o kojem tekstu se radi.
Grupa 4: Igrati nogomet/dodavati se zvučnom loptom s povezom na očima – članovi
grupe stoje u krugu, jedan član ima povez na očima i pokušavaju se dodavati loptom u
krug, zatim dva člana mogu staviti povez na oči i pokušaju se dodavati loptom –
nogama.
Grupa 5: Samostalno hodati s povezom na očima prema usmenim uputama drugih
članova grupe (svi članovi grupe trebaju pokušati). 1 član grupe ima povez na očima i
mora doći od jedne točke do druge točke u prostoriji orijentirajući se prema glasovnim
uputama ostalih. Nakon toga isprobava doći do zadane točke na način da je vođen od
druge osobe. Svi članovi grupe mogu isprobati biti vođeni i voditi.
Grupa 6: hodati uz pomoć bijelog štapa do zadane točke. S povezom na očima hodati
od jedne točke do druge uz pomoć štapa, svi članovi grupe trebaju isprobati.
Grupa 7: čitati pravilno tekst u kojemu su izmijenjena slova. Svaki član čita tekst u
kojemu su izmijenjena slova b, p, d i u kojemu su riječi napisane u različitim bojama.

Nakon što su grupe izvršile zadatke svi sudionici ostaju sjediti u svojim grupama i svaka
grupa treba opisati kako su uspjeli izvršiti zadano, kako su se osjećali pri ulasku „u tuđe
cipele“, da li im se činilo da mogu sve sami ili su trebali pomoć. Voditelj ih pita da li su
tražili pomoć, kako su se osjećali kada im je netko pomagao. Voditelj objašnjava
pojedine teškoće s kojima su se susretali – kako je teško učeniku koji ima ADHD čitati i
pratiti upute jer je „ometano“ kao u ADHD simulatoru, zatim kako je teško čitati i pisati
kada ti slova izgledaju naopako ili u „bojama“ te koliku koncentraciju treba slijepa
osoba uložiti za najjednostavnije stvari kao što je npr. dodavanje loptom i hodanje
ulicom.

3. Prezentacija u PowerPointu – Djeca s teškoćama u razvoju i osobe s invaliditetom

Ukratko o onome što ćemo sada naučiti: uočit ćemo važnost ispravne terminologije,
brigu o osobama s invaliditetom kroz povijest, današnji pogled na integraciju u društvo,
što podrazumijeva invaliditet i teškoće u razvoju, konkretne metode i tehnike koje
mogu pomoći kada je u grupi dijete s teškoćama, prikaz dobre prakse – Intervju s
vjeroučiteljicom nakon pripreme dječaka s autizmom za Prvu sv. Pričest.

Voditelj vodi kroz prezentaciju i objašnjava svaki slajd – sudionici prate putem
handoutsa – unaprijed pripremljenih i podijeljenih svakom sudioniku.
Voditelj naglašava kako je potrebno ispravno koristiti terminologiju – dakle, NE -
OSOBA S POSEBNIM POTREBAMA - nego djeca s TUR i osobe s invaliditetom. Zašto je
to važno: zato što se naš stav prema određenoj grupi ljudi odražava već u nazivu kojim
ih oslovljavamo. Pravo na život u zajednici svih njezinih članova, pa tako i djece s
teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom, jasno je definirano i zajamčeno nizom
dokumenata iz međunarodnog i domaćeg pravnog okvira.
Osobe s invaliditetom uključuju one koji imaju dugotrajna tjelesna, intelektualna ili
osjetilna oštećenja, koja u međudjelovanju s različitim preprekama mogu sprečavati
njihovo puno i učinkovito sudjelovanje u društvu na ravnopravnoj osnovi s drugima.

(Konvencija o pravima osoba s invaliditetom)

Prema Konvenciji, invaliditet nije samo oštećenje koje osoba ima, nego je rezultat
interakcije oštećenja osobe (koje nije samo tjelesno oštećenje kao najvidljivije) i
okoline. Drugim riječima, društvo je to koje svojom neprilagođenošću stvara invaliditet,
ali ga isto tako kroz tehničke prilagodbe prostora, osiguranje pomagala i drugih oblika
podrške može ukloniti.
Osobama s invaliditetom smatraju se i osobe s intelektualnim oštećenjima i osobe s
mentalnim ili psiho-socijalnim oštećenjem (osobe s duševnim smetnjama, psihičkim
bolestima ili problemima mentalnog zdravlja).
Uz navedeno preporuča se i korištenje ovih termina: osoba koja se kreće uz pomoć
invalidskih kolica, osoba s teškoćama u kretanju umjesto invalidi prikovani uz kolica,
osoba oštećena vida, osoba oštećena sluha, osoba s mišićnom distrofijom, osoba s
multiplom sklerozom, osobe s intelektualnim teškoćama (umjesto osobe s mentalnom
retardacijom ili mentalno retardirane osobe budući da je termin 'retardiran' u
kolokvijalnom govoru dobio izrazito pogrdno značenje), osobe s psiho-socijalnim
invaliditetom umjesto psihijatrijski pacijenti, psihički/duševni bolesnici, mentalni
bolesnici.
Dug je i trnovit put u kojemu su osobe s posebnim potrebama prešle civilizacijski razvoj
odnosa, od potpune obezvrijeđenosti i obespravljenosti, preko stava ignoriranja,
tolerancije, karitativnog milosrđa, posebnosti i integracije do punog društvenog
uvažavanja. Takve su osobe stavljane na marginu svih zbivanja, pri čemu su najčešće
bile u podređenom političkom, pravnom, socijalnom i gospodarskom položaju. Tek se
unazad dvjesto godina nešto zbilo u ljudskim odnosima prema osobama s
invaliditetom, a u smislu stvarne i opće civilizirane jednakosti, takvo što dogodilo se u
tri posljednja desetljeća 20. stoljeća. U srednjem vijeku dobrotvori (milosrdni bogataši),
i pojedini crkveni redovi osnivaju prva utočišta (azile, ubožnice) za siromašne,
bolesne i osobe s invaliditetom. Za vrijeme humanizma i renesanse osobe s
invaliditetom postaju brigom bogatih pojedinaca, a kasnije i zajednice. Stvaranjem
građanskog društva, razvijaju se opća građanska prava, a također i drugačiji pogled na
osobe s invaliditetom. Otvaraju se prve škole za slijepe i gluhe osobe u Parizu: 1776. za
gluhe, a 1785. godine za slijepe; zavodi za smještaj gluhonijemih u Leipzigu 1788. i Beču
1799. godine. Prva škola za mentalno retardirane, također je otvorena u Parizu 1837.
godine. Širom Europe i SAD-om do kraja 19. stoljeća otvoreno je veći broj škola i
domova za smještaj djece s teškoćama. Djeca su osposobljavana u pismenosti,
socijalnim navikama i ponašanju, te za rad u poljoprivredi i industriji za manje složene
poslove. Na prostoru današnje Hrvatske prava edukacija osoba s invaliditetom
započinje 1891. (Zemaljski zavod za gluhonijemu djecu u Zagrebu), i 1895. godine
Zemaljski zavod za slijepu djecu u Zagrebu.

Početkom sedamdesetih godina javlja se ideja integracije koja odbacuje koncepciju

invaliditeta kao apsolutnog i posebnog stanja jedinke. Osobe s invaliditetom uvažavaju
se kao ravnopravna socijalna bića u školovanju, zapošljavanju, radu, kulturnim
aktivnostima, sportu, političkom djelovanju i slično. Politika integracije se prihvaća u
razvijenim zemljama svijeta, osobito u europskim državama.
Iskustva razvijenih zemalja ukazuju da je budućnost u socijalnim uslugama koje će moći
pružati različite oblike podrške obiteljima koje žive sa svojim članom s posebnim
potrebama. Ovakav novi pristup ima jasne ciljeve o integraciji osoba s posebnim
potrebama u prirodnoj sredini, koju predstavlja obitelj i lokalna zajednica. Važno je
osnažiti obitelj i njezine potencijale kojima bi mogla odgovoriti svim potrebama
djeteta.

Crkva je od svojih prvih, apostolskih dana, neprekidno i posvuda djelovala kao

zaštitnica slabih, zapostavljenih, ugroženih osoba, i tako nastavljala djelo Isusa Krista.
Osnivala je bolnice, a mnogi monaški redovi svoju su karizmu vidjeli upravo u skrbi i
njezi bolesnih.
Danas je obnovljeno i pojačano pastoralno djelovanje koje nužno i koordinirano utječe
na sve sastavnice crkvene zajednice, u tome da se bolesnike, hendikepirane i sve
patnike ne gleda naprosto kao predmet ljubavi i služenja Crkve, nego kao aktivne i
odgovorne subjekte u djelu evangelizacije i spasenja.
Kvaliteta života svakog pojedinca u velikoj mjeri ovisi o zajedništvu s okolinom, tj. o
svakodnevnim međuljudskim interakcijama u socijalnoj okolini. Svi ljudi imaju socijalne,
emocionalne i duhovne potrebe koje se zadovoljavaju u krugu obitelji i drugih ljudi iz
uže i šire okoline. Socijalna podrška vršnjaka, prijatelja i ostalih pomaže u izgrađivanju
osobnog identiteta i omogućava jedan prirodan razvoj socijalne mreže unutar
zajednice.
U razvoju suvremenih sustava skrbi i podrške djeci s teškoćama osobita pažnja se
posvećuje načelu sudjelovanja i uključenosti pojedinca u život zajednice te na
mogućnost pristupa i sudjelovanja u aktivnostima zajednice. Pri tome nije dovoljno
samo imati pristup nego i sudjelovati, vršiti vlastiti utjecaj.
Fizička integracija i prisutnost ne mora značiti i socijalnu integraciju, za nju su potrebni
socijalni odnosi, dakle integracija nije dijeljenje zajedničkog prostora, nego
sudjelovanje u zajednici interesa.
Istraživanja su pokazala da koristi od socijalnog uključivanja ima i zajednica. Iskustva
socijalne interakcije kod djece i mladih bez teškoća doprinose njihovom osobnom
razvoju, smanjenju predrasuda te većoj toleranciji i poštivanju različitosti među
ljudima; učenju načina kako se može pomoći ljudima, većem uvažavanju potreba
drugih ljudi, većoj odgovornosti prema drugima...
U upoznavanju djeteta i njegova ponašanja nije cilj obratiti pozornost samo na
teškoće/poremećaje, već je potrebno usmjeriti se na djetetove mogućnosti, “jake
strane”, na pozitivne osobine i vrijednosti. Planiranje rada s mladima ili djecom u
grupama gdje je uključeno i dijete s teškoćama treba sadržavati viziju onoga što dijete
može, računati s njim.
„Razumna prilagodba“znači potrebnu i odgovarajuću prilagodbu i podešavanja, koja ne
predstavljaju neproporcionalno ili neprimjereno opterećenje, da bi se tamo gdje je to
potrebno, osobama s invaliditetom osiguralo ravnopravno uživanje ili korištenje svih
ljudskih prava i temeljnih sloboda na izjednačenoj osnovi s drugima – primjer: ako
grupu pohađa dijete s oštećenjem vida nećemo ostaviti otvoren prozor ili vrata „na
pola“ otvorena, i nećemo reći „tu sam“, potaknut ćemo ga da čita na misi, ali naravno
na Brailleovom pismu ..., ako je uključeno dijete s poremećajem iz autističnog spektra
uzet ćemo u obzir njegovu potrebu da uvijek sjedi na istom stolcu, npr. ili da unaprijed
planiramo sadržaje i o tome ga obavijestimo, da mu ne govorimo u dugačkim
rečenicama nego u više kratkih uputa..., da od djeteta s ADHD-om ne očekujemo da
sjedi 45 minuta na jednom mjestu nego će on biti zadužen za npr. otvoriti prozore,
donijeti vodu voditeljima susreta, ako je u grupi dijete s teškoćama u čitanju i pisanju –
potaknut ćemo ga da on bude zadužen za odabir pjesama koje će se pjevati umjesto da
čita molitvu ili tekst Sv. pisma...
Voditelj pita: „Što mislite koji su elementi prilagodbe za osobu koja se kreće uz pomoć
invalidskih kolica?“
U daljnjim slajdovima objašnjava se tko su konkretno djeca s teškoćama u razvoju,
odnosno kakve sve teškoće postoje. Ovdje nije potrebno ići u detalje, već samo
spomenuti, odnosno može se pitati sudionike radionice da sami nabroje koje sve
teškoće postoje pa samo nadopuniti ono što nisu spomenuli:
Kada govorimo o djeci s teškoćama u razvoju mislimo na djecu koja imaju:
1. Oštećenja vida
2. Oštećenja sluha
3. Oštećenja jezično-govorne komunikacije i specifične teškoće u učenju.
Poremećaji jezično-govorne komunikacije (glas, govor, jezik, čitanje, pisanje) su oni u
kojih je zbog organskih i funkcionalnih oštećenja komunikacija govorom otežana ili ne
postoji.
Specifične teškoće u učenju su smetnje u području:
- čitanja (disleksija, aleksija),
- pisanja (disgrafija, agrafija),
- računanja (diskalkulija, akalkulija).
4. Oštećenja organa i organskih sustava
5. Poremećaji u razvoju intelektualnog funkcioniranja
6. Poremećaji u ponašanju i oštećenja mentalnog zdravlja
Poremećaji u ponašanju i oštećenja mentalnog zdravlja za koje je na temelju
medicinske, psihologijske, pedagoške i socijalne ekspertize utvrđeno da su uvjetovani
organskim faktorom ili progredirajućim psihopatološkim stanjem, a očituju se
oštećenim intelektualnim, emocionalnim i socijalnim funkcioniranjem.
Organski, uključujući simptomatski mentalni poremećaji
Poremećaji raspoloženja
Neurotski poremećaji, poremećaji vezani uz stres i somatoformni
Specifični, mješoviti i drugi poremećaji ličnosti
Shizofrenija, shizotipni i sumanuti poremećaji
Poremećaji iz autističnog spektra
7. Postojanje više vrsta i stupnjeva teškoća u psihofizičkom razvoju
Teškoće se mogu očitovati u:
• Razumijevanju i praćenju uputa
• Izražavanju misli
• Zadržavanju na aktivnosti
• Snalaženju u prostoru i vremenu
• Slaganju s vršnjacima
• Samopouzdanju
Djeca s poteškoćama u učenju npr. mogu biti i emocionalno nezrelija, neodlučna,
impulzivna, lako frustrirana, osjetljiva, sramežljiva i povučena, ne pridržavati se pravila,
ostvarivati slab kontakt očima...
Voditelj dalje objašnjava kako u vođenju grupe u koju je uključeno dijete s teškoćama u
razvoju može pomoći sam voditelj, čitajući jednu po jednu metodu pita sudionike
radionice da malo pojasne svaku metodu, što oni misle zašto je to važno:
Metode koje mogu pomoći pri vođenju grupe:
• Posjednite dijete blizu sebe
• Okružite dijete s djecom koja imaju pozitivan stav
• Prozovite ga po imenu prije nego što ga nešto pitate
• Uspostavite kontakt očima dok pričate s njim
• Nagradite točan i prihvatljiv rad
• Ohrabrite djetetov interese i talente kroz povremene slobodne projekte
• Dajte konkretne upute i ponovite ih koliko god puta treba
• Pridržavajte se rasporeda
• Ne dovodite dijete u natjecateljsku situaciju
• Pomozite mu u socijalnim interakcijama
• Pohvalite ga i podsjetite na njegove uspjehe u prošlosti
• Izgradite svoj vlastiti pozitivan stav
Korisno je još i....
- dobro planiranje aktivnosti;
- individualan pristup svakom djetetu;
- planiranje utemeljeno na interesima djece;
- od lakšeg k težem, od jednostavnog k složenom, od bližeg k daljem, od poznatog k
nepoznatom;
- korištenje iskustava iz svakodnevnog života;
- svaka aktivnost treba biti kratka i djetetu zanimljiva;
- poželjno je da se materijali, metode i aktivnosti češće izmjenjuju;
- aktivnosti u grupi treba povezati s aktivnostima van grupe (tj. nastavu sa životom),
poticati generalizaciju na razne situacije;
- djetetu treba davati one aktivnosti koje može uspješno savladati;
- potrebno je izbjegavati apstraktne materijale, a što više koristiti konkretne i zorne
materijale;
- kod djece više uspjeha ima poticanje i nagrada, nego kažnjavanje;
- treba poticati zatvoreniju djecu.
Voditelj najavljuje da će pročitati tekst koji je napisala jedna vjeroučiteljica o svom
iskustvu pripreme djeteta s poremećajem iz autističnog spektra za sakrament sv.
Pričesti:
Dijete s tur vraća vjeroučitelja na Središnje, na Bitno.
• Ono mora unutar grupe imati jednu osobu na koju se može u svakom trenutku
osloniti, koja mora biti i fizički prisutna uz njega cijelo vrijeme te ga pomaže
usmjeravati. Grupa mora biti pripremljena, dobronamjerna, prijateljska (to ionako
treba graditi), atmosfera smirujuća kako bi se razvijao osjećaj za sveto (jedan od
najvažnijih ciljeva u pripremi). U radu naglašavati važnosti tišine, važnost pokreta, stava
 tijela u određenim trenucima mise i molitve. Voditelj/vjeroučitelj treba vježbati jasnoću
u govoru, u uputama što, kako i zašto djeca trebaju raditi. Djetetu je važno objasniti
dijelove mise, naglasiti svetost trenutka kod Isusove prisutnosti (sabrati se, biti tih...).
Voditi dijete na blagoslov barem mjesec dana prije primanja Prve sv. Pričesti zbog
konkretne pripreme – kako stajati u redu, čekati... Djeca s tur imaju jednostavniji
pristup što se tiče sadržaja, otvorenijeg su srca, upijaju što osobe i kako osobe uz njih i
svećenik (kojeg doživljavaju kao velik autoritet) čine. Često ih sitnice mogu izbaciti iz
„takta“ no to treba unaprijed znati i razumjeti. Potrebno je prilagoditi komunikaciju –
pogotovo na ispovijedi (dati više vremena jer im treba duže da odgovore, neka djeca
mogu samo odgovoriti s DA i NE...) Neka djeca imaju problem s gutanjem pa kod
pričesti važno isprobati prije da nas reakcija ne iznenadi i dopustiti odmah vodu. Treba
pronaći način da sudjeluju – presudno za rast vjere...

4. Igra: „Odbačeni“
Voditelj najavljuje slijedeću aktivnost: „Igrat ćemo igru 'Odbačeni'“ i naglašava da je
jako važno točno se držati pravila ove igre. Na kraju igre objasniti će im se svrha igre.
Svim sudionicima na čelo se zalijepi papirić s jednom bojom (u igri su papirići 4 boje i
samo jedan papirić s crnom bojom). Sudionici ne znaju i ne smiju znati koja su boja.
Daje im se zadatak da se grupiraju u skupine koja ima istu boju na čelu, ali pri tome NE
SMIJU GOVORITI niti GLASOVNO KOMUNICIRATI. Ovdje je važno za voditelja da
promatra kako se sudionici snalaze – da li gestikuliraju, kako se dogovaraju. Svrha je da
shvate kako samo kad si počnu međusobno pomagati mogu izvršiti ovaj zadatak
odnosno posložiti se u grupe s istom bojom. Dok god pokušavaju saznati koja boja su
oni sami ne mogu ništa. Tek kad shvate da ako pomognu drugima, i drugi njima, onda
će se uspjeti složiti u grupe. Pažljivo promatrati kakav je odnos onih koji imaju „boju“
prema onom jednom članu koji ima na čelu crnu naljepnicu.
Osvrt i razgovor nakon završetka aktivnosti:
- kako su se osjećali kada nisu znali što da učine
- kako su shvatili da moraju pomoći drugima da se grupiraju
- kako se osjećao onaj s crnom bojom kada je bio izostavljen, nije nigdje pripadao
- da li su primijetili da samo jedan član ima crnu naljepnicu, da li su se pitali što s njim?

5. Video-zapis „Besplatan zagrljaj“

Voditelj najavljuje da se bliži kraj radionice i potiče sudionike da pogledaju video-zapis
– u njemu se radi o osobi s teškoćama u razvoju koja se oblači u velikog plišanog
medvjeda koji stoji na ulici i „zove“ da ga prolaznici zagrle. Svi dolaze i rado ga grle,
slikaju se s njim. Na kraju osoba skida masku i slijedi poruka „Da li biste ga zagrlili kada
ne bi bio zamaskiran?“

Evaluacija: - evaluacijski listić za animatore i evaluacijski listić za voditelja radionice

- fotografije