HARMONIJA IZMEĐU DUHOVNOG I MATERIJALNOG

Kao što nam je poznato, islam priznaje realnost čovjeka i ne poriče njegovo
materijalno porijeklo i fizički aspekt njegove egzistencije, jer je čovjek time čvrsto
vezan za pojavni svijet i njegove zakone. On je dužan da te zakone upoznaje i da
postupa sukladno njima. Materijalna komponenta je veoma važna za čovjeka, ona
mu osigurava funkcioniranje i obavljanje zadaće. Bez nje čovjek ne bi uopće bio
čovjek, bio bi neko duhovno biće. Stoga je obavezan voditi računa i o toj
komponenti.

Svaka od ovih komponenti ima svoje potrebe i sebi svojstvenu hranu kojom
održava svoj život i svoje zdravlje. Tijelo se hrani onim što dolazi iz zemlje, jer je i
samo porijeklom iz elemenata zemlje, a duša treba da se hrani onim što dolazi iz
duhovnog svijeta, onim što je Allah dž.š.podario čovjeku iz plemenitih visina, a
što je čovjeku došlo putem Objave i proisteklo iz nje.

Ako se tijelo hrani zdravom hranom i samo će biti zdravo. Isto tako, ako se duša
hrani zdravom hranom – a za nju je zdrava hrana ono što je došlo Objavom i iz nje
proisteklo, jer je i ona iz toga svijeta – i ona će biti zdrava. To je ono što nju
održava zdravom i što joj podaruje ugodnost i sreću.

Islamski propisi nemaju za cilj da dematerijaliziraju čovjeka i od njega naprave

meleka. Naprotiv, čovjek treba da ostane u granicama svoje prirode. Ono što se
želi ostvariti islamom jeste uspostavljanje i održavanje ravnoteže između
čovjekove materijalne i duhovne komponente, s obzirom na to da čovjek postoji
kao fizičko i duhovno biće te da se njegov život ispoljava i u jednom i u drugom
vidu. Jedan kur'anski ajet kaže ''...nastoj da time što ti je Allah dao stekneš onaj
svijet, a ne zaboravi ni svoj udio na ovome svijetu i čini drugima dobro, kao što je
Allah tebi dobro učinio, i ne čini nered na zemlji jer Allah ne voli one koji nered
čine''

Znači, i jedno i drugo postojanje ima svoje potrebe, osnove i vrijednosti. Samo u
harmoničnom odnosu tih potreba i uravnoteženosti materijalnog i duhovnog
postojanja čovjek može postći sreću i potvrditi se kao čovjek. Svaki poremećaj na
uštrb ove ili one komponente, dovodi do potresa, kriza i deformacija u ljudskom
životu. Muhammed a.s.je često učio sljedeće: '' Gospodaru naš, podari nam dobro i
na ovom i budućem svijetu, i sačuvaj nas patnje u vatri!''
 PRAVO TIJELA I PRAVO DUŠE

U jednom hadisu kaže poslanik a.s.:''tvoj Gospodar ima kod tebe svoje pravo, i
tvoje tijelo kod tebe ima svoje pravo, i tvoja porodica ima kod tebe svoje pravo, pa
svakome od njih, daj njegovo pravo''. Šta smo razumjeli iz hadisa?koja su prava
kojeg od navedenih? Znači, pravo tijela je da ga čovjek nahrani kada je gladno, da
ga odmori kada je umorno, da ga liječi kada se razboli itd.

Islam snažno zagovara tjelesni odgoj, smatrajući ga sredstvom, a ne ciljem. To je

odgoj koji organizam navikava na vitalnost, izdržljivost i snagu. Kaže poslanik
a.s.'' snažan vjernik je bolji i Allahu draži od slabašnog, iako se u obojici nalazi
dobro''.

Na drugm mjestu je poslanik a.s.je rekao da je sve ono što je izvan zikra Allahu
''besposlica i razonoda'' osim četveroga:''....vježbanja gađanja, treniranja konja,
igranja sa kućnom čeljadi i plivanja''. Tj. vrijeme koje se provede u tome nije
vrijeme koje je provedeno uprazno, već će čovjek za to biti nagrađen.

Sa druge strane, odgajanju i njegovanju duhovne komponente islam posvećuje

posebnu pažnju. Zapravo to mu i jeste krajnji cilj koji želi ostvariti. '' uspjet će onaj
koji dušu očisti a bit će izgubljen onaj ko je zanemari '' stoji u Kur'anu. Stoga će se
islam snažno založiti da se dijete navikava na namaz već od svoje sedme godine,
da se uči lijepim manirima, u ponašanju i odnosu prema svijetu, da živi okruženo
pažnjom u produhovljenom ambijentu, da se u njemu razvija naklonost prema
dobru a odbojnost prema zlu i da se njegov karakter izgrađuje i usavršava shodno
Božijoj uputi, te da se posebno vodi računa o njegovanju darovitosti koje se zapaze
kod njega. Muhammed a.s.je podsticao muslimane da čine što brojnija i što
raznovrsnija dobročinstva, da u što većoj količini i što većem valitetu ostvaruju
duhovna i materijalna dobra. Odmah na početku dana kada bi se sastao sa njima,
znao ih je pitati o tome.

Božiji poslanik je rekao: '' ko je od vas jutros osvanuo kao postač?'' i javio se Ebu
Bekr. '' a ko je do vas danas ispratio dženazu?'' i opet se javio Ebu Bekr. '' a ko je
nahranio siromaha?'' i opet se javio Ebu Bekr. '' A ko je posjetio bolesnika?'' i tada
se javio Ebu Bekr! Poslanik je tada rekao:'' kada se sve to nađe kod čovjeka, taj
čovjek ulazi u džennet!''
Prvi muslimani su tako nastojali ostvariti svako dobro, duhovno i materijalno, i
malo vremena su provodili u dokolici.

Proizveli su toliko dobara da su se ona razlila na sve četiri strane svijeta i izazvala
divljenje svih naroda do kojih su stigla. I na kraju da završimo jednim ajetom u
kojem se kaže: '' oni koji čine dobra djela imat će još na ovom svijetu lijepu
nagradu, a onaj svijet je, sigurno, još bolji.''