HARMONIJA IZMEĐU DUHOVNOG I MATERIJALNOG

Kao što nam je poznato, islam priznaje realnost čovjeka i ne poriče njegovo
materijalno porijeklo i fizički aspekt njegove egzistencije, jer je čovjek time čvrsto
vezan za pojavni svijet i njegove zakone. On je dužan da te zakone upoznaje i da
postupa sukladno njima. Materijalna komponenta je veoma važna za čovjeka, ona
mu osigurava funkcioniranje i obavljanje zadaće. Bez nje čovjek ne bi uopće bio
čovjek, bio bi neko duhovno biće. Stoga je obavezan voditi računa i o toj
komponenti.

Svaka od ovih komponenti ima svoje potrebe i sebi svojstvenu hranu kojom
održava svoj život i svoje zdravlje. Tijelo se hrani onim što dolazi iz zemlje, jer je i
samo porijeklom iz elemenata zemlje, a duša treba da se hrani onim što dolazi iz
duhovnog svijeta, onim što je Allah dž.š.podario čovjeku iz plemenitih visina, a
što je čovjeku došlo putem Objave i proisteklo iz nje.

Ako se tijelo hrani zdravom hranom i samo će biti zdravo. Isto tako, ako se duša
hrani zdravom hranom – a za nju je zdrava hrana ono što je došlo Objavom i iz nje
proisteklo, jer je i ona iz toga svijeta – i ona će biti zdrava. To je ono što nju
održava zdravom i što joj podaruje ugodnost i sreću.

Islamski propisi nemaju za cilj da dematerijaliziraju čovjeka i od njega naprave

meleka. Naprotiv, čovjek treba da ostane u granicama svoje prirode. Ono što se
želi ostvariti islamom jeste uspostavljanje i održavanje ravnoteže između
čovjekove materijalne i duhovne komponente, s obzirom na to da čovjek postoji
kao fizičko i duhovno biće te da se njegov život ispoljava i u jednom i u drugom
vidu. Jedan kur'anski ajet kaže ''...nastoj da time što ti je Allah dao stekneš onaj
svijet, a ne zaboravi ni svoj udio na ovome svijetu i čini drugima dobro, kao što je
Allah tebi dobro učinio, i ne čini nered na zemlji jer Allah ne voli one koji nered
čine''

Znači, i jedno i drugo postojanje ima svoje potrebe, osnove i vrijednosti. Samo u
harmoničnom odnosu tih potreba i uravnoteženosti materijalnog i duhovnog
postojanja čovjek može postći sreću i potvrditi se kao čovjek. Svaki poremećaj na
uštrb ove ili one komponente, dovodi do potresa, kriza i deformacija u ljudskom
životu. Muhammed a.s.je često učio sljedeće: '' Gospodaru naš, podari nam dobro i
na ovom i budućem svijetu, i sačuvaj nas patnje u vatri!''
PRAVO TIJELA I PRAVO DUŠE

Islam snažno zagovara tjelesni odgoj, smatrajući ga sredstvom, a ne ciljem. To je

odgoj koji organizam navikava na vitalnost, izdržljivost i snagu. Kaže poslanik
a.s.'' snažan vjernik je bolji i Allahu draži od slabašnog, iako se u obojici nalazi
dobro''.

Sa druge strane, odgajanju i njegovanju duhovne komponente islam posvećuje

posebnu pažnju. Zapravo to mu i jeste krajnji cilj koji želi ostvariti. '' uspjet će onaj
koji dušu očisti a bit će izgubljen onaj ko je zanemari '' stoji u Kur'anu. Stoga će se
islam snažno založiti da se dijete navikava na namaz već od svoje sedme godine,
da se uči lijepim manirima, u ponašanju i odnosu prema svijetu, da živi okruženo
pažnjom u produhovljenom ambijentu, da se u njemu razvija naklonost prema
dobru a odbojnost prema zlu i da se njegov karakter izgrađuje i usavršava shodno
Božijoj uputi, te da se posebno vodi računa o njegovanju darovitosti koje se zapaze
kod njega.

Muhammed a.s.je podsticao muslimane da čine što brojnija i što raznovrsnija

dobročinstva, da u što većoj količini i što većem valitetu ostvaruju duhovna i
materijalna dobra.

Odmah na početku dana kada bi se sastao sa njima, znao ih je pitati o tome.

Božiji poslanik je rekao: '' ko je od vas jutros osvanuo kao postač?'' i javio se Ebu
Bekr. '' a ko je do vas danas ispratio dženazu?'' i opet se javio Ebu Bekr. '' a ko je
nahranio siromaha?'' i opet se javio Ebu Bekr. '' A ko je posjetio bolesnika?'' i tada
se javio Ebu Bekr! Poslanik je tada rekao:'' kada se sve to nađe kod čovjeka, taj
čovjek ulazi u džennet!''

Prvi muslimani su tako nastojali ostvariti svako dobro, duhovno i materijalno, i

malo vremena su provodili u dokolici.