GRIJEH I POKAJANJE

Grijeh je sve ono što se čini suprotno onome kako se o tome izrazio Allah dž.š.

Grijesi se međusobno razlikuju po svojoj štetnosti i zauzimaju različita mjesta na

skali grijeha. Prema tome razlikuju se i po posljedicama koje izazivaju. Svrstavaju
se u dvije osnovne vrste: 1. Neizvršavanje naređenog i 2. Činjenje zabranjenog.

Potom se dijele na : 1. Teške grijehe:znate li vi nabrojati neke? To su npr.

nevjerovanje u Boga, politeizam-mnogoboštvo, vračanje, neopravdano ubistvo,
potvaranje čestitih žena itd. 2. Velike grijehe npr.: lažno svjedočenje, pijenje
alkohola, blud, krađa itd. Te 3. Male grijehe, koji, ako ih čovjek čini ustrajno,
postaju veliki.

Islamski propisi idu za tim da čovjeka održe u skladu sa ostalom prirodom i

zakonima u njoj. Grijesi predstavljaju odstupanje od toga i čovjeka dovode u
konfrontaciju s pirodnim poretkom stvari, izazivaju promjenu u životnom
ambijentu i uzrokuju poremećaj ravnoteže i nered.

Da ne bi dolazilo do toga, Allah je za prekršitelje propisao sankcije i naredio

njihovo sprovođenje. Cilj sankcija je u tome da se spriječi masovno činjenje tih
grijeha, jer sve dotle dok njih čine samo pojedinci njihova štetnost se i ograničava
samo na pojedince. Kad ljudi pak prestanu sprovoditi te sankcije onda se grijesi
umnože i počnu se činiti javno i u vleikoj mjeri, ne nailazeći na osudu javnosti.
Štaviše, šejtan ih ljudima prikaže lijepim i oni se čak počnu ponositi time što čine,
ne imajući svijesti da će to rezultirati lošim posljedicama po njih. Naime, grijesi
zasljepljuju duhovno oko pa ljudi istinu ne vide u pravom svjetlu. Tada izazivaju
poremećaj u prirodi, dovode do nereda i meteža i počnu se suočavati sa velikim
katastrofama i nedaćama: nezdravim zrakom i vodom, zarazama i bolestima kakvih
prije nije bilo, zatim ubijanjima, raspadima porodica, strahom jednih od drugih itd.
U Kur'anu se kaže: '' izbjegavajte ono što će dovesti do pometnje koja neće
pogoditi samo one među vama koji su krivi ''. Poslanik a.s je upozorio na tu
uzročno posljedičnu vezu između grijeha i posljedice koju prouzokuje u životnoj
stvarnosti. Rekao je : '' nikada se u nekom narodu ne pojavi razvrat tako da ga oni
počnu činiti javno a da se taj narod ne suoči sa zarazama i bolestima kojih nije bilo
kod njegovih predaka. Nikada neki narod ne počne zakidati na vagi i mjeri, a da se
ne suoči sa sušom, oskudicom i tiranskom vlašću ''. A čujte sada jedan kratak i
zanimljiv hadis u ovom smislu: '' čovjeku se doista i opskrba može smanjiti zbog
grijeha koje počini''.

Svoj najpogubniji utjecaj grijesi vrše na čovjekovo duhovno srce, na njegovu dušu.
Oni na njega djeluju onako kako na tijelo djeluju otrovi. Naime, kako god otrov
uništi tijelo, ili ga učini bolesnim, tako isto grijesi ubijaju srce ili ga obole.

Kaže Poslanik a.s.: ''kad čovjek počini neki grijeh na njegovom srcu se pojavi
jedna crna tačka, pa ako se pokaje, okani ga se i Allaha zamoli za oprost, ona bude
izbrisana, a ako uveća činjenje grijeha uveća se i crna mrlja. Tako sve dok ne
prekrije njegovo srce ''.

Ustrajavanje u grijesima u čovjekovom srcu umanjuje poštovanje prema Allahu

dž.š.i slabi mu volju za ibadetom i činjenjem dobra. Srce se svikava na grijeh i on
mu, postupno, postaje mio i sladak i zgleda mu lijep, te čovjek zapada u duhovnu
sljepoću. Kur'an kaže:'' nisu oči slijepe , nego srca u prsima''. Budući, znači, da
tada istinu ne vidi istinom, čovjek prelazi granice koje je postavio Allah dž.š. ono
što je unutar granica koje je Allah postavio ispunjeno je milošću, a ono što je preko
njih nosi u sebi prokletstvo. Prema tome, prelaženjem tih granica čovjek ulazi u
zonu prokletstva i u tom mraku gubi orijentaciju.

Allah dž.š.je obećao onima koji Mu budu u pokornosti da će imati lijep život,
ispunjen zadovoljstvom i srećom josš na ovom svijetu: '' ko bude radio dobro, bio
muškarac ili žena, i bio vjernik, Mi ćemo njemu, doista dati da proživi lijep život''.
Dok je za one druge rekao da će imati '' tjeskoban život ''.

Da bi čovjek mogao vršiti svoju zadaću, njegov um ne smije ništa pomutiti i

uplitati se u vezu između njega i Allaha dž.š.

Ako mu išta drugo zarobi um – alkohol i droga ga opiju; strast, bijes i srdžba ga
zaslijepe, pohlepa i proždrljivost ga ošamute, lijenost ga umrtvi – on ne može vršiti
ulogu Božijeg namjesnika i unizuje se kao stvorenje. Dok je čovjek u pokornosti
Bogu, on je Božiji rob i ništa drugo ga ne može učiniti svojim robom. Međutim
kada izađe iz pokornosti Bogu, tada ga zarobljava i svojim robom čini nešto
drugo, što nije Bog i što ne pridonosi njegovom dobru. Tako umjesto da bude
gospodar – kakvu mu je ulogu namijenio Allah – on postaje sluga.
POKAJANJE

Čovjek po svojoj prirodi ne može postići savršenost do te mjere da se Allahu dž.š.

ne treba obraćati za oprost. Poslanik a.s.je rekao: '' svi ljudi griješe, a najbolji
griješnici su oni koji se kaju za svoje grijehe ''. Čovjek kajanjem rasterećuje svoje
srce. Pokajanje je značilo spas za čovjeka, dok je šejtan odbijanjem pokajanja,
izašao iz Božije milosti.

Čovjekovo biće je stakano od čitavog spleta svojstava. Neka su životinjske naravi,

neka zvjerske, neka šejtanske. Sve te osobine isprepletene su međusobno i u
određenim okolnostima stupaju na scenu, nekad samostalno a nekad u koordinaciji
sa drugima. Sve njih pak može i treba da kontrolira razum, oplemenjen svjetlom
Objave, i da ih drži zauzdanim. Svojstva životinjske naravi – i time grijesi koji
proizlaze iz njih – su, npr.,povođenje za strašću, pohlepa i besidnost, iz čega
proizlazi blud, krađa, jedenje imetka siročeta, škrtost, sebičnost i sl., i ljudi u
najvećoj mjeri čine grijehe ove vrste; zvjerska su: agresivnost, prolijevanje krvi,
neprijateljstvo, atakovanje na slabe i nejake, nasilnost i sl.; šejtanska su: oholost,
varanje, spletkarenje, obmanjivanje, zavođenje, lažno obećavanje i sl.

Do konfrontacije razuma i tih osobina neminovno dolazi u životu čovjeka, i to vrlo

često. Čovjek je skoro uvijek u situaciji kad neka od tih osobina u njemu želi da se
izrazi, ili kad nahrupi silovito.poneka od njih na jedan skrovit način ovlada
čovjekom pa on njenoga djelovanja postane svjestan tek nakon nekog vremena,
druga mu odvue pažnju i odvrati ga od onoga što je bio dužan uraditi, trća ga
navede da uradi nešto za što zna da je zabrnjeno. Tako je čovjek uvijek na ispitu,
često na iskušavanju svoje čovječnosti, uvijek pokazujući stanovitu slabost. Stoga,
ljudi treba da se obraćaju svome Gospodaru i mole Ga za oprost, da Mu izraze
svoje kajanje. I sam Poslanik a.s., kao najpotpuniji pojedinac u ljudskoj vrsti
općenito, često se kajao i Allaha molio za oprost. '' Allaha mi, ja se u jednom danu
više od 70 puta obratim Allahu za oprost grijeha''.

Pokajanje dolazi onda kad u srcu bljesne svjetlo spoznaje pa čovjek shvati da su
grijesi otrov za srce, da su pogubni za njega onako kako je zatrovana hrana
pogubna za tijelo. Kad shvati da je svojim griješenjem izražavao nepoštivanje
Allaha ili prkosan odnos prema Njegovoj zabrani, u čovjeku se tada pojavi kajanje
zato što je konzumirao taj otrov i on to odmah prestaje činiti s iskrenom namjerom
da mu se više nikada neće povratiti, a ono što je ranije bilo pokuša ispraviti koliko
je to moguće, naročito ako se radi o pravima drugih ljudi. To je ona tevba za koju
ima naznaka da će biti primljena. To je veličanstven trenutak i on prožme čitavo
čovjekovo biće. On čovjeka pročisti i ispuni ga posebnim osjećanjem. Funkciju
pokajanja – u smislu čišćenja srca – djelimično vrše i ibadeti. Poslanik a.s.kaže: ''
pet dnevnih namaza, džuma do džume i ramazan do ramazana bršu grijehe koji se
učine između njih, ukoliko se čovjek kloni velikh grijeha''.svaki grijeh na srcu
ostavi jednu crnu mrlju, a svako dobročinstvo u srce unese svjetlosti. Ako se crna
mrlja ne ukloni tevbom ili nekim dobrim djelom, te crne tačke se umnožavaju i na
kraju prekriju cijelo srce tako da ono postane grubo i neosjetno za ono što je dobro.
Da se to ne bi desilo, čovjek često treba činiti tevbu, te odmah nakon što počini
neki grijeh nastojati učiniti neko dobro djelo. Kaže poslanik a.s.:''proprati svako
ružno djelo dobrim djelom koje će ga neutralizirati''.

Jer,'' dobra djela zaista poništavaju hrđava'' ( kur'an)

Tevba je za dušu kao deterdžent za odjeću, pa ako se tevba učini na ispravan način,
njome će se, neminovno, odstraniti prljavština sa duše.

Čovjeka njegove slabosti mogu pritisnuti tako da on skoro svoj sav život potroši u
nečemu čime Allah nije zadovoljan, odnosno u zanemarivanju dužnosti prema
Bogu. Potom, kada to shvati, u sebi osjeti gorko kajanje i požali za vremenom koje
je proveo u tome, a koje ne može vratiti. Ali, Allah ne ostavlja čovjeka samog i
bez nade, vrata Njegove milosti su otvorena. Hadis kaže da ''Allah prima pokajanje
čovjekovo ukoliko se pokaje prije smrtnog hropca'' i to će važiti sve dok se sunce
ne pojavi sa zapada, kada će se vrata tevbe zatvoriti.

Čovjeku nije prilično činiti ono što je Allah zabranio, odgađajući tevbu za
kasnije,za kraj života.takav čovjek ne cijeni dovoljno Allaha i ne uzima Ga za
ozbiljno. Uz to, neodgovorno se odnosi pema svom konačnom boravištu, jer
nikada ne može biti siguran da će imati vrmena pokajati se prije svog smrtnog
časa.