Senahid Halilović

JEZIČKA KULTURA

S a r a j e v o, 2007.
 SAD RŽAJ

Jezička kultura 3
Uvjeti za dobru pismenost 5
Govorni događaj. Govorna situacija. Govorne
uloge 6
Govorni čin. Struktura i tipovi govornih činova 7
Kompozicija različitih pisanih sastava 8
Pisanje teksta 12
Esej, seminarski i diplomski rad 13
Poslovno komuniciranje 16
Poslovno pismo 19
Retorika. Osobine dobroga govora 27
Priprema govora 29
Govornički stilovi 31
Dikcija 32
Neverbalna komunikacija 33
Sposobnost slušanja 36
Negativne osobine stila 38
Literatura 41

I. JEZIČKA KULTURA

Pojam jezičke kulture, u jednom širem sociolingvističkom smislu, ne obuhvaća samo kulturu govora u
tradicionalnom, usko normativističkom shvaćanju, čiji je ideal poštovanje normi jednog standardnog jezika i u
2
govoru i u pisanju, tj. pravilnost i čistota u upotrebi prestižnog varijeteta maternjeg jezika; njeno se težište
prebacuje na stvaralačku upotrebu jezika, na prikladno, svrsishodno općenje, na njegovanje koherentnog,
logičnog i ekonomičnog a iznijansiranog izražavanja u raznim registrima i funkcionalnim stilovima govornog i
pisanog jezika, dakle, na aktivno razvijanje jezičke i komunikativne sposobnosti.

Ogrješenja o normativna načela često su najprimjetnija, te je razumljivo da se briga o kulturi govora usmjerava
najprije na ono što se u jeziku ne smije, dok obuhvatniji i nadređeni koncept jezičke kulture upućuje ka onome
što se u jeziku i jezikom može. Savladavanje standardnojezičke norme samo je prvi korak (“tablica množenja”)
jezičke kulture, a pravi je sadržaj njezin – ispunjavanje slobode koju norma pruža.

“A jezik i nije nešto što jest, nego je uvijek nešto što može da bude.” R. Katičić

Ovakva cjelovitija, razuđenija vizija jezičke kulture obuhvaća i kulturu verbalnog komuniciranja, koja uvažava
principe pragmatike i retorike. Ovdje se najprije misli na sveobuhvatne konverzacione principe kooperativnosti
i učtivosti u ophođenju sa sagovornikom.

Kooperativnost se ogleda u sljedećim zahtjevima:

1. u kvalitetu (govoriti istinu; izbjegavati obmane i laži);
2. u kvantitetu (govoriti koliko treba da bismo bilo informativni – ni manje ni više od toga);
3. u relevantnosti (držati se teme);
4. u načinu (biti jasan i sređen u izlaganju).

Drugi princip nalaže da pritom budemo učtivi, kako bismo sagovorniku iskazali poštovanje.

Pod retorikom se ovdje uglavnom podrazumijeva vještina organiziranja govornih događaja i smjenjivanja
govornih činova u različitim govornim situacijama (npr. školski čas, kupovina, politička debata ...).

Izbor jezičkih sredstava situaciono je uvjetovan: iz toga kako neko govori ili piše lahko se naslućuje i kako misli
– stoga su u vezi kultura izražavanja i kultura mišljenja. Napokon, budući je prikladno jezičko ponašanje važan
sastavni dio odgovarajućeg društvenog ponašanja, to se jezička kultura smješta u širi okvir kulture društvenog
ponašanja.

Slijedi da jezička kultura obuhvaća i odnos, stav prema drugom jeziku / varijetetu. Negativan odnos
(potcjenjivanje, ruganje, omalovažavanje, podsmjehivanje) prema drugom, drugačijem jeziku / govoru /
varijetetu i sl. istodobno je i negativan, dakle društveno i ljudski neprihvatljiv odnos prema predstavnicima
drugog, drugačijeg jezika / govora / varijeteta. Poštovanje dugog i drugačijeg uvjet je prave komunikacije i
mogućnosti koje ona otvara; nasuprot tome stoji jezička, kulturna, pa i nacionalna isključivost (lingvocentrizam,
etnocentrizam). Odnos prema drugom varijetetu, tuđem govoru ili saopćenom drugačijem mišljenju, u vezi je i
sa kulturom slušanja – i to ne samo slušanja tuđega govora nego i drugog mišljenja. Ne moramo poznavati neke
varijetete / jezike (razumljivo je da su jezički kulturniji oni koji poznaju druge varijetete, tj. obilježene oblike i
njihovu stilističku hijerarhiju, te druge jezike), ali se barem možemo potruditi da ih valjano primamo. Ukratko,
riječ je o prihvaćanju drugog – a to je temelj jezičke i opće kulture; o spremnosti da se čuju i drugi glasovi – da
se tolerantno i civilizirano opći putem jezika.

Naposljetku, ovako shvaćena jezička kultura uključuje i lingvističku kulturu, koja zahvaća praktično (aktivno ili
pasivno) poznavanje stranih jezika te osnovna teorijska znanja o jeziku i jezicima. Dakle, da bi se za nekoga
moglo reći da je jezički kulturan čovjek, on treba da se služi i nekim stranim jezikom (najprije nekim od tzv.
svjetskih jezika), jer nije dovoljno da dobro vlada maternjim jezikom. Spomenuta praktična i teorijska znanja
čine jezičko obrazovanje, koje doprinosi obogaćivanju duhovnog svijeta i općem razvoju ličnosti, a ujedno je i
najsigurnija brana od raširenih stereotipa i raznovrsnih predrasuda o pojedinim jezicima / varijetetima i
njihovim govornicima.

Značaj jezičke kulture proizlazi iz samog značaja govorne i pisane riječi, iz općeljudske potrebe za što
uspješnijom komunikacijom. Jezička kultura ne treba da je sama sebi svrha i nije samo bitan dio opće kulture
pojedinca: doprinoseći razvoju ličnosti i podižući opću kulturnu razinu pojedinaca i cijele zajednice, ona
3
unapređuje kakvoću života u pojedinim društvima i svijetu uopće; ona ne treba da pothranjuje nesigurnost i da
sputava izražavanje – naprotiv, ona treba da spotiče želju za komuniciranjem sa različitim pojedincima,
grupama i kulturama, želju za sporazumijevanjem i razumijevanjem. Takva jezička kultura doima se kao bitan
cilj obrazovne i jezičke politike, ali i opće kulturne i društvene politike; takvom bi pregnuću trebalo da teže ne
samo jezički stručnjaci nego i pedagozi, pisci udžbenika, lektori, novinari, prevodioci i svi sudionici javne
riječi.1

Svoje sagovornike stalno procjenjujemo na osnovu onoga šta su rekli i kako su rekli; tako i oni nas. Ne kaže se
uzalud: Progovori, da vidim ko si! Ta uzgredna saznanja o govorniku bitno utječu na to kako ćemo primiti
sadržaj njegova iskaza: hoćemo li taj sadržaj valjano saslušati, shvatiti, usvojiti ili odbaciti. O govorniku,
ukoliko umijemo slušati, možemo mnogo saznati prvenstveno na osnovu njegovih govornih osobina:
artikulacije, akcenta, tempa govora, boje glasa, izražajnosti, osmišljenosti svrsishodnosti.

Jezik nije samo element kulture jednog društva; on je osnova svake djelatnosti koja je u vezi s kulturom.2

Čovjek u sebi nosi duboko ukorijenjenu potrebu za općenjem. Jezikom se najbolje opći kad se to zaista želi.
Potreba za simboličnom aktivnošću, tj. za govorom, može se pratiti od samozadovoljnog brbljanja bebe u
kolijevci.3 Ukoliko neka osoba malo opći, za to postoje duboki razlozi (način života; neuspjelo društveno
prilagođavanje); kad neko prekida sa općenjem, za njegovo se duševno zdravlje treba ozbiljno zabrinuti.

Govor i pisani jezik s razvitkom civilizacije dobijaju sve veći značaj. Stoga je naša civilizacija i označena kao
govorna civilizacija. Međutim, bitno obilježje našeg doba jeste tzv. suvišno komuniciranje. Svakodnevno nas
preplavljuje more riječi (pisana riječ - novine i dr.; preko zvučnih talasa – radio, televizija), pa se nadaje potreba
odvajanja bitnog od nebitnog, istine od laži, pravog obavještenja od propagande; to ćemo uspjeti samo ukoliko
njegujemo pravilan odnos prema jeziku i kulturi riječi. Takav odnos osigurat će nas od dviju glavnih opasnosti
pri općenju: da kao pošiljalac pogrešno sastavimo poruku, ili da kao primalac pogrešno protumačimo, primimo
poruku. Proučavanje općenja ima za cilj usavršavanje općenja.4
Oba vida izraž
izražavanja,
avanja, i usmeno i pisano,
pisano, imaju zajednič
zajedničku osnovu:
osnovu: poč
počivaju na pravilnoj upotrebi jedinica
jezič
jezičkog sistema.
sistema. Ta dva međ međusobno ravnopravna vida izraž izražavanja,
avanja, međ
međutim,
utim, posjeduju i naroč
naročite zahtjeve.
zahtjeve.
Tako su za usmeno izraž izražavanje (kazivanje
(kazivanje,, interpretiranje)
interpretiranje) bitni i pravilna artikulacija glasova te pravilno
naglaš
naglašavanje riječ
riječi i reč
rečenica,
enica, kao i odgovarajuć
odgovarajuća misaono-
misaono-emocionalna angaž
angažiranost govornika (interpretatora
(interpretatora);
);
pisano izraž
izražavanje (uz(uz primjenu pravopisnih pravila)
pravila) poč
počiva i na vješ
vještini oblikovanja dijelova odgovarajuć
odgovarajućeg
sastava.
sastava.

Jezička kultura izgrađuje se:

a) upoznavanjem jezičkog sistema i norme općenito; zato su za jezičku kulturu prijeko potrebni dobri
priručnici (gramatike, opći i specijalni rječnici, pravopisi, jezički savjetnici i dr.) – s tim što (još u osnovnoj
školi) valja stvoriti potrebu i naviku svih da se njima i služe;
b) izučavanjem jezika i stila dobrih pisaca;
c) vježbanjem, kojim se stečena znanja pretvaraju u sposobnosti i vještine (npr. vježbe sažimanja, proširivanja
i parafraziranja tekstova; različite stilske vježbe5).

1
R. Bugarski, Od kulture govora do jezičke kulture, 62-65.
2
R. Simeon, o. c., I/ 726.
3
Otprilike u četvrtome mjesecu dijete počinje očima pratiti izvor zvuka i reagirati na glas. Ujedno počinje slušati samo sebe i
postepeno počinje razaznavati majčin glas i razne druge zvukove. Od sedmog mjeseca nadalje dijete povezuje dva glasa u cjelinu i
počinje ih svjesno primjenjivati u komunikaciji. S dvanaest mjeseci po pravilu se javlja i prva smislena riječ. Do bržeg razvoja govora
osobito dolazi u drugoj polovici druge godine. Nakon druge godine javljaju se rečenice od dviju-triju riječi. Do šeste godine izgovor
glasova postaje jasan i razumljiv; obogaćuje se rječnik.
4
R. Bugarski, Uvod u opštu lingvistiku; S. Vasić, Veština govorenja.
5
R. Keno (Raymond Queneau) u djelu Stilske vežbe (prijevod i pogovor: Danilo Kiš) nudi poticajan primjer vježbanja stila. Jedan
banalan događaj (negodovanje ekscentričnog putnika na platformi gradskog autobusa; sat kasnije taj putnik viđen u društvu s nekim
čovjekom) autor donosi u 99 varijacija (npr.: metaforično, iznenađenja, kolebanje, precizno, priča, zvanični izvještaj, recenzija
izdavača, onomatopeje, negacije, neznanje, sadašnje vrijeme, preterit, imperfekt, ja pa ja, otmjeno, priprosto, sebi u bradu, filozofski,
nespretno, neusiljeno, pristrasno, sonet, oda, haiku, slobodan stih, ženski, anglicizmi, šatrovački, kuhinjski latinski, pogrdno,
gurmanski, zoološki, nemoćno, matematički, seljački, neočekivano...). U posebnom dodatku autor navodi još stotinjak mogućih
varijacija (119-120).
4
Sve to doprinosi bogaćenju rječničkog fonda, izgradnji sposobnosti proširivanja značenja riječi te vještini
oblikovanja misli.6

II. UVJETI ZA DOBRU PISMENOST

Pismenost se može naučiti strpljivim radom. Za bolju pismenost potrebno je zadovoljiti više zahtjeva. (Ovdje
nećemo razmatrati pitanje prirode obdarenosti; navest ćemo osnovne uvjete za konkretnu pismenost.) Mnogo je
puteva koji vode stjecanju dobrog stila i jezika, vještine živog izražavanja i originalnosti ličnog stila. Prvi,
osnovni – što je iskustvo potvrdilo – jeste čitanje.
čitanje. Čitanjem ne samo da se stječe znanje i obogaćuje opća
kultura, već se razvija i lični osjećaj za stilsku i jezičku istančanost. Svoj rječnik i uopće stil najbolje ćemo
izgraditi čitanjem dobrih pisaca. (Ne da bismo ih slijepo slijedili, već da usvajamo od njihova umijeća ono što
će oplemeniti naš iskaz.)

1. Potrebno je dobro posmatrati predmet o kojem se piše. Ako znamo šta treba reći / napisati, ako je jasno u
glavi – bit će jasno i u izrazu.
2. Pisati jednostavno, jasno, prirodno, primjereno svojoj misli, svojim mogućnostima – ne podražavati tuđi stil:
samostalnost u pisanju – sukladno svojim sposobnostima.
3. Vježbanje: što češće zapisivati (vođenje dnevnika, bilješke o susretima, putovanjima, o pročitanoj knjizi,
posjeti pozorištu, bioskopu; prepričavanje, rezimiranje, pisanje raznih sastava i sl.) i porediti svoje sa
sličnim tuđim zapisima.
4. Napraviti plan pisanog rada prije negoli smo počeli pisati (ukratko zabilježiti red u izlaganju; bez plana
veći su izgledi da će izlaganje biti zbrda-zdola, da ćemo se ponavljati...).
5. Pregledati, triput pročitati i pažljivo ispraviti ono što je napisano. Biti strog prema sebi: odlučno odbaciti
sve što je suvišno; pokušati pronaći pravu riječ, što sretniji izraz. Tokom prvog čitanja usredotočiti se na
pravopisnu i gramatičku normu; tokom drugog – na stil (red riječi, jasnost i stilizacija rečenica, slijed
paragrafa); tokom trećeg – pratiti razvijanje misli i ocijeniti rad u cjelini. Ukoliko se pisani rad piše rukim,
potrebno ga je pažljivo, čitko, čitljivo prepisati (učenički i studentski pisani radovi obično se pišu na lijevoj
polovici presavijenog lista hartije – desna se ostavlja onome ko će rad čitati: za bilješke, ispravke; inače se u
rukom pisanim radovima, kao i u prekucanim na mašini, ostavlja bjelina širine 4-5 cm i slijeva i zdesna, tzv.
margina. Ukoliko se nešto želi tiskati – valja bdjeti nad rukopisom sve do objavljivanja (tzv. autorska
korektura). Korisno je iznova se vraćati ranije napisanom; povjeriti drugima da iščitaju rukopis prije
objavljivanja.7

Osobine dobrog pisanog sastava

Pisani sastav općenito, osobito naučno djelo, pored pravopisne i gramatičke korektnosti, na stilskom planu treba
da odlikuju jasnoća, preglednost, preciznost, jednostavnost, prirodnost i konciznost.

Stil je čovjek sam. Buffon (Bifon)

Korektnost se u pisanom djelu podrazumijeva, stoga ona ne doprinosi kakvoći djela i ugledu pisca: zato njeno
odsustvo umanjuje taj kvalitet i ugled. Ko nekorektno, aljkavo piše najprije priznaje da ne pridaje važnost
samome sebi, a ujedno omalovažava čitaoca. Gramatička i pravopisna korektnost preduvjet su za svaki pisani
sastav.

Jasnoća. Ne pišemo za sebe, već za druge. Potrebno je uložiti sav svoj trud da se izoštri misao i dotjera izraz,
kako bi nas čitalac bez poteškoća shvatio. Upravo od jasnoće zavisi koliko će djelo biti razumljivo, prihvaćeno.
6
Opširnije: R. Katičić, Jezična kultura, Jezik: Časopis za kulturu hrvatskoga književnog jezika, Zagreb, 1975-1976, god. XXIII, 3-4,
79-91; R. Bugarski, Od kulture govora do jezičke kulture, 62-65.

7
D. Živković, Pravi put i stranputice u pisanju, 9-14; 83-85.

5
Jednostavnost. Jednostavan se stil ne postiže jednostavno. Postizanje jednostavnog stila nije lišeno truda i
napora. Jednostavnost ide podruku s preciznošću i prirodnošću.

“Do jednostavnosti treba narasti.” Gogolj

Konciznost. Treba imati na umu načelo: ono što ničemu ne služi – smeta; ono što nije dobro – loše je. Stoga je
epska opširnost zapravo stilska slabost, osobito u znanstvenom stilu. Konciznost, ekonomičnost izraza postiže
se pravilnim izborom riječi, bez nepotrebnih fraza, bez ponavljanja, gomilanja – tzv. inflacije riječi – kad se
izobilje pretvara u siromaštvo.

Da bi se postigla konciznost, sažetost, kratkoća, potrebno je pridržavati se sljedećih naputaka:

1. ne počinjati pisanje odveć izdaleka;
2. ne udaljavati se od teme (izbjegavati neopravdane digresije), tj., ne unositi u rad ono što nije u izravnoj vezi
s temom;
3. ne opterećivati rad beznačajnim pojedinostima – znati odvojiti bitno od sporednog (“Bolje je izostaviti u
radu nešto dobro nego unijeti u njega nešto beznačajno” – Schopenhauer /Šopenhauer/);
4. ne ponavljati ono što je već rečeno (kratki rezimei donekle su neizbježni u obimnijim radovima);
5. ne obrazlagati ono što je općepoznato. Tajna da čovjek bude dosadan leži u tome da se sve kaže (francuska
poslovica); Sva tajna dobrog pisanja sastoji se u tome da se “ideje koje se same po sebi razumiju preskoče”
(Montesquieu /Monteskije/).

Dobar pisani rad (npr. znanstveno djelo) odlikuje se – pored sažetosti – još i skladom (tzv. koherentnost,
međusobna usklađenost između svih dijelova i cjeline); odgovarajućim isticanjem (sve treba istaknuti prema
svojoj važnosti: i s obzirom na prostor koji će se nečemu posvetiti, i samo mjesto koje će čemu pripasti –
najvažnije se stavlja na prvo ili posljednje mjesto); originalnošću, pravilnim rasuđivanjem, dobrim primjerima.8

Odmjerenost (ovo je osobito bitno u naučnom stilu) podrazumijeva da način na koji pišemo ne smije biti
pretenciozan, patetičan, ironičan, polemičan, familijaran, ležeran, svečarski itd. Najpodesniji stil za naučno
djelo jeste jednostavan i odmjeren stil.

III. GOVORNI DOGAĐAJ. GOVORNA SITUACIJA. GOVORNE ULOGE

Govorni je događaj osnovna jedinica za analizu govorne interakcije, što znači da je težište na ulozi učesnika
koji svojom verbalnom razmjenom grade diskurs (skup iskaza koji čine prepoznatljiv govorni događaj).9
Govorni događaj obuhvaća ukupnost kominikacijskih aktivnosti i odnosa među osnovnim komponentama u
jednom ostvarenom procesu sporazumijevanja u interakcijskoj matrici jedne govorne zajednice. Tu se misli ne
samo na upotrebu jezika nego i na nejezičke postupke kao prateća sredstva (gestovi, mimika, kretnje u prostoru,
opće ponašanje).
Za ostvarenje govornog događaja važno je da učesnici u njemu poznaju i norme interakcije (one reguliraju
ustroj govornog događaja).
Govorni događaj može se sastojati od jedne ili više riječi (npr. pozdravljanje: Zdravo! – Zdravo!), a može to biti
i višesatni razgovor (npr. stručna polemika na skupu, dijalog na sastanku i sl.).
Govorni je događaj najčešće interakcija licem u lice, ali može biti i bez neposrednog vremenskog i prostornog
kontakta (pismo, telefonski razgovor).

Govorna situacija jest nejezički kontekst u kojem se ostvaruje sporazumijevanje, odnosno govorni događaj.
Govornu situaciju čine: okvir (fizički ambijent: mjesto, vrijeme, okolnosti), institucionalizirani ambijent
(domen, društvene uloge), referent (ono što je u funkciji “teme” saopćavanja) i scena (kao pragmatičko,
psihičko, sociokulturno okruženje komunikacije). Ona je matrica u koju se smješta proces sporazumijevanja.
8
M. Šamić, o.c., 15-20, 101-107.
9
D. Kristal, s.v.

6
Govorna situacija, kao skup okolnosti u kojima se odvija govorni događaj, imenuje se i kontekstom. (Primjer za
situaciono obilježje: vani je nevrijeme, a kažemo da je vrijeme lijepo – dakle, posrijedi je ironičan iskaz.)

Govorne uloge. Govorni predstavnik nekoga jezika kao učesnik govornog događaja biva u različitim društvenim
ulogama (rukovodilac ustanove, otac, sin, kupac, vozač, prijatelj ...). Od tih uloga i društvenog statusa učesnika
zavisi upotreba jezičkih sredstava (npr. solidarnost: – Zdravo! – Zdravo!, ti – ti; distanciranost i statusna
razlika: vi – vi, etiketa kolega).

IV. GOVORNI ČIN. STRUKTURA I TIPOVI GOVORNIH ČINOVA

Govorni čin (ili govorni akt) jest jedan iskaz, odnosno jedno saopćenje u okviru govornog događaja (odnosno
teksta), jedna “akcija” u okviru cjelokupne “interakcije”. Varira od pojedinačne riječi pa do rečeničnog
kompleksa (Zdravo!, Ne!, Ah!, Vatra!).10

Govorni je čin osnovna sociolingvistička jedinica, tj. najmanja sociolingvistički relevantna komunikacijska
jedinica. Kad ljudi međusobno komuniciraju, oni vrše određene socijalne radnje; te radnje nazivamo govornim
činovima (u pisanom su jeziku takvi govorni činovi uglavnom saopćenja).

Govorni događaj sadrži najmanje jedan govorni čin. Govorni čin odlikuje se relativnom smisaonom,
pozicionom i funkcionalnom autonomnošću. Svaki govorni čin sadrži dvije komponente:
1. sadržaj informacije (propoziciju);
2. namjeru govornika (ilokuciju) da svojim iskazom nešto saopći, postigne, izmijeni...

Namjera govornika najlakše se identificira ako je govorni čin realiziran pomoću performativnoga glagola (to su
glagoli koji svojim sadržajem ilustriraju određeni govorni čin). Bez takvoga glagola govorni čin nekada je teško
odrediti. Tako je, npr., govorni čin Dođite sutra – mnogoznačan (ovdje mogu pomoći situacija, kontekst,
intonacija), dok u sljedećim primjerima performativni glagoli jasno specificiraju vrstu ilokucije (namjeru
govornika):

Ilokucija Propozicija Govorni čin

Molim vas da dođete sutra. Molba

Preporučujem vam da dođete sutra. Preporuka
Pozivam vas da dođete sutra. Poziv
Zabranjujem vam da dođete sutra. Zabrana

Kada je riječ o govornom činu, nužan je uvid i u jezički i u nejezički kontekst, osobito u tzv. pragmatički
kontekst, “scenu”, jer izbor govornih činova ovisi o namjeri komunikator‚, svrsi poruke, cilju uspostavljanja
komunikacije i dr. (Npr., na pitanje Da li želite još čaja? englesko “Thank you.” znači “Da.”, dok bi francusko
“Merci.” značilo – ne. Također se od jezika do jezika vrlo razlikuju konvencije koje se odnose na pozdravljanje,
opraštanje i dr.)

Budući da uz iskaze šalju i sliku o sebi, subjekti govornog čina – svjesno ili nesvjesno – međusobno se
procjenjuju. Stoga je govorni čin redovito dinamičan; rezultat je interakcije, obostrane igre, procjenjivačkih
pogleda. Svaki govorni čin može se smatrati avanturom: subjekti režiranja govornog čina proizvode ili
interpretiraju poruke, ali pritom ne postoji simetrija između značenja koje govornom činu pripisuje
komunicirajući subjekt i onog koje mu pripisuje interpretirajući subjekt.

Teorija govornih činova analizira ulogu iskazâ u odnosu na ponašanje govornika i slušaoca u međusobnoj
komunikaciji. Uočena je trostruka distinkcija:
10
Termin je preuzet od britanskog filozofa J. L. Austena (Dž. L. Ostina, 1911-1960) i široko je prihvaćen u lingvistici.

7
1. možemo konstatirati puku činjenicu da se odvija komunikativna aktivnost (tad govorimo o lokucionom
činu);
2. posmatramo čin koji se vrši kao rezultat govornikova iskaza (tad govorimo o ilokucionim činovima; oni
predstavljaju jezgro svake teorije o govornim činovima; definiraju se, dakle, s obzirom na namjere
govornika, tzv. ilokucionu moć; to su slučajevi u kojima reći znači izvršiti, gdje je “kazivanje = činjenje”,
kao: klađenje, obećavanje, zapovijedanje, opominjanje, davanje imena itd.);
3. posmatramo djelovanje koje govornikov iskaz izaziva kod slušaoca; izazivanje ovakvih efekata imenuje se
kao perlokucioni čin.11

Postoje hiljade mogućih govornih činova, a bilo je i više pokušaja njihove klasifikacije. Jedna od podjela sadrži
pet osnovnih tipova govornih činova:

1. direktivni – njima govornik pokušava navesti slušaoca da nešto učini (npr.: molba, izazivanje, naredba,
zahtjev);
2. obavezujući (ili komisivni) – njima se govornik u različitom stupnju obavezuje na određene postupke u
budućnosti (npr.: obećavanje, garantiranje, zavjetovanje);
3. ekspresivni – njima govornik izražava svoja osjećanja ili stav o nečemu (npr.: izvinjava se, izjavljuje
saučešće, žali, zahvaljuje se, iskazuje dobrodošlicu);
4. deklaracije – govornikov iskaz dovodi do promjene u spoljnoj situaciji (npr.: ženidba, podnošenje ostavke,
otpuštanje s posla, objavljivanje rata i sl.);
5. predstavni – njima se govornik u različitom stupnju obavezuje na istinitost rečenog (tvrdi, vjeruje, odriče,
zaključuje, pretpostavlja).12

Da bi bili uspješni, govorni činovi moraju zadovoljiti uvjete prikladnosti:

prikladnosti:
1. osoba koja izvodi govorni čin mora biti ovlašćena za to (ovo se ne odnosi na glagole kao izviniti se, obećati,
žaliti i sl., ali se odnosi na iskaze kao Uhapšeni ste!, Otpušteni ste!, Ovim je rat objavljen! i sl., jer su samo
određene osobe kvalificirane da ih upotrijebe);
2. govorni se čin mora obaviti na ispravan način (dobrodošlica se, npr., iskazuje samo ljubaznim ponašanjem);
3. govorni čin mora se izvršiti iskreno (npr., glagoli tvrditi, vjerovati validni su samo ako govornici ne lažu;
glagoli obavezati se, obećavati i sl. imaju efekta samo ako govornici uistinu misle ono što govore).

V. KOMPOZICIJA RAZLIČITIH PISANIH SASTAVA

Pisati o nečemu znači razvijati svoje misli o postavljenoj temi tako da se predmet o kojem je riječ prikaže,
objasni ili dokaže. Ako želimo to postići, potreban nam je plan misaonog kretanja, tj. plan našeg pisanog
sastava, kojim postižemo pravilnu kompoziciju našeg pisanog sastava.

Kompozicija jednog djela ili pisanog sastava jeste način i vještina raspoređivanja građe (činjenica, ideja,
argumenata) u jasnom, prirodnom, logičnom i uvjerljivom redu.

Da bismo ostvarili pravilnu kompoziciju nekog pisanog sastava, potrebna je, prije svega, pažljiva i detaljna
analiza teme o kojoj pišemo.

Analiza teme osigurava nas od kretanja krivim putem, od promašaja teme i daje nam pravilnu orijentaciju za
postavljanje plana kompozicije našeg pisanog sastava.

Analiza tema sastoji se u tome da iz naslova tačno utvrdimo:

– predmet o kome treba pisati (materija teme);
– misao ili pravac u kome treba odgovoriti na temu (težište teme).

11
Ilokuciona moć iskaza i njegovi perlokucioni efekti ne moraju se podudarati; npr., ako nas neko upozori na neki postupak, mi se ne
moramo obazirati na to upozorenje. Up.: V.: D. Kristal, Kembrička enciklopedija jezika, Beograd, Nolit, 1995, 121.
12
V.: D. Kristal, Enciklopedijski rječnik, s.v.; Isti, Kembrička enciklopedija jezika, 121.
8
Na osnovu ovog razdvajanja tačno znamo o čemu ćemo pisati i u kom pravcu ćemo pisati o temi. U isto
vrijeme, na osnovu analize teme mi donosimo odluku o obliku (formi) koji će imati naš pisani sastav.

Drugi uvjet za dobru kompoziciju nekog pisanog sastava jeste prikupljanje što više činjenica (materijala)
kojima ćemo objasniti i potvrditi postavljenu temu. U ovoj etapi potrebni su nam listići na koje bilježimio sve
što je u vezi s temom. Da bi prikupljanje materijala bilo što plodnije, potrebno je vidjeti i najsitnije detalje i
zabilježiti ih.

Red kojim ćemo ispisivati misli sasvim je proizvoljan. Zato se služimo izdvojenim listićima, da bismo ih poslije
grupirali prema nekom planu. Ukoliko se više budemo vježbali u pravljenu plana za kompoziciju pisanog
sastava, utoliko će i prikupljanje materijala ići sve više onim redom kojim ćemo taj materijal poslije srediti.

Analizom teme i prikupljanjem materijala urađeno je pola posla oko izrade plana za kompoziciju.

Za svaki pisani sastav postoje tri osnovna načela kojih se treba pridržavati pri izradi plana. To su: načelo
jedinstva, načelo progresije i načelo ravnomjernosti.

Načelo jedinstva

Ovo načelo odnosi se na to da čitav sastav, svim svojim dijelovima, govori o temi, odnosno da odgovara i na
materiju i na težište teme. To smo postigli već samom analizom teme kojom smo utvrdili o čemu tema govori i
šta ona traži kao odgovor, kao i samim prikupljanjem materijala. Prilikom sređivanja prikupljenog materijala
moramo stalno voditi računa o tome da ćemo njime govoriti samo o temi.

Načele progresije

Načelo progresije sastoji se u tome da naša misao stalno napreduje, da prelazi na nove stepene i da nas svakim
stepenom sve više približava potpunom odgovoru na temu. Nema ničeg pogrešnijeg i dosadnijeg od tapkanja u
mjestu, tj. ponavljanja nekog podatka ili misli na različite načine. Npr.: ja volim pjesme..., mene pjesme jako
interesuju..., u pjesmama nalazim uživanje..., pjesme su moja najmilija zabava... i sl.

Načelo ravnomjernosti

Ovo načelo podrazumijeva da svakoj misli u sastavu bude posvećeno onoliko mjesta koliko to njena važnost
zahtijeva. Svaka misao nije istog značaja. Onim širim posvetit ćemo više prostora, a onim užim samo jedan
paragraf i sl.

Imajući na umu ova načela, možemo pristupiti samoj izradi plana.

Plan za kompoziciju pisanih sastava može biti prostiji i složeniji. Najprostiji plan obuhvaća: uvod, razradu i
zaključak, pri čemu se za svaki od ovih dijelova u jednoj ili dvjema rečenicama formulira sadržina svakog od
tih dijelova. Plan za izradu naučnih studija ili monografija obuhvaća: naslov, predgovor, uvod, razradu,
zaključak, bibliografiju, rezime, indeks, dodatak i sadržaj.

Za određeno djelo je najbitnije da se, što je moguće više, iscrpi predmet prilikom prikupljanja građe. Kad je
građa prikupljena, prelazi se na novu etapu: sistematiziranje i raspoređivanje građe. Ove dvije etape
međusobno su povezane, jer kao što će se građa u toku rada morati dopunjavati, tako je i tokom njenog
prikupljanja unekoliko vršeno sistematiziranje.

Etapa raspoređivanja građe provodi se u skladu s težnjom za čvrstom i organiziranom kompozicijom, što
podrazumijeva jak, logičan i uvjerljiv raspored, kako unutar samog djela i njegovih većih dijelova (glava,
poglavlja, paragrafa), tako i unutar njegovih manjih dijelova (mjesto rečenice u paragrafu i riječi u rečenici).
Ako je sve urađeno prirodno, svaki dio će imati funkcionalnu vrijednost i doprinosit će jedinstvu i skladu djela.
9
U ovoj etapi autor mora voditi računa o tome da slične ideje, činjenice i dr. međusobno poveže, da između
elemenata pronađe određene logične odnose, te da svakom sastavnom dijelu dodijeli prostor srazmjeran
važnosti činjenica i ideja koje on sadrži.

Sve segmente dobre kompozicije lakše je postići ukoliko istraživač u potpunosti ovlada građom i ukoliko uradi
kvalitetan plan djela. Pažljivim i višestrukim čitanjem prikupljene građe i razmišljanjem, autor vrši asimilaciju
građe, čime sebi pojednostavljuje izražavanje i pisanje.

Izrada je plana, ma koliko bila osporavana od pojedinih autora, izuzetno bitna za naučno djelo, jer omogućuje
sklad svih dijelova i njihovu dobru povezanost u cjelinu. Plan zavisi od naučne discipline, oblika i karaktera
prikupljene građe i stvaralačkih mogućnosti autora, a zavisi prvenstveno od autorovog načina prilaza temi.
Autor treba izabrati najpovoljniji vid, svjestan da će ga vjerovatno dopunjavati ili prerađivati. Plan treba iznad
svega biti funkcionalno korektan, treba predstavljati strukturu samog djela.
Obilježavanje dijelova plana može se vršiti na različite načine, o čemu postoje dobra uputstva.13

Hijerarhija brojeva i slova u označavanju redoslijeda odsječaka teksta

Odsječke teksta moguće je organizirati:

1. arapskim brojevima s tačkama;
2. brojevima i slovima;
3. grafičkim simbolima i znacima.

1. Ako se redoslijed odsječaka teksta označava arapskim brojevima s tačkama, prvi se odsječak označava
brojkom 1 s tačkom (1.). Višestepena hijerarhija postiže se nizanjem brojeva, dok se ne iscrpi odsječak, npr.:
1.1.
1.1.1.
1.1.1.1.
1.1.1.2.
1.1.1.3.
1.1.2.
1.1.3.1.
1.1.3.2.
1.2. (itd.)

Sljedeći odsječak označava se brojem 2 s tačkom (2.) i dalje se razvija kao i prethodni odsječak. Itd.
Poslije posljednjeg broja ne mora se stavljati tačka:
1.1
1.1.1
1.1.2 (itd.)

2. Ako se redoslijed odsječaka teksta označava brojevima i slovima:

a. na prvo mjesto dolazi rimski broj (I.);
b. na drugo – veliko slovo abecede (A.);
c. na treće – arapski broj (1.);
d. na četvrto – malo slovo abecede (a.).

Zavisno od karaktera odsječaka, iza brojeva i slova može biti tačka (I., A., 1., a.) i okrugla zagrada (luk): I), A),
1), a). Unutar broja I. (II., III.) razvrstavaju se slova A., B., C. itd.; unutar slova A. (B., C.) brojevi 1., 2., 3 itd. i
unutar broja 1. (2., 3.) slova a., b., c. itd.
Četverostepena hijerarhija (umjesto gore navedene, s brojevima i tačkama) izgledala bi, npr., ovako:
I.
A.
13
V. o tome: S. Bratonožić - B. Ranilović – J. Silić: Hrvatski računalni pravopis: Gramatičko-pravopisni računalni vodič, Zagreb,
Matica hrvatska, 1996, 79; M. Šamić, o. c., 69-71.
10
 1.
a.
b.
c.
2.
3.
a.
b.
B. (itd.)

3. Pri kompjuterskoj obradi teksta pored brojeva i slova mogu se koristiti i razni grafički simboli i znakovi (ª,

•, o itd.).
Odjeljci

Odjeljeci su najviše grupe u dijeljenju naše teme i obilježavamo ih rimskim brojevima: I, II, III... Prema tačno
određenom težištu teme zaključili smo da se naš pisani sastav može podijeliti u više grupa srodnih činjenica i
misli, pa ih dijelimo u odjeljke. U svakom od odjeljaka formuliramo uopćavajuću misao (tezu), koja u okviru
svakog od tih odjeljaka obuhvaća niz srodnih misli. Na taj način temu smo razbili na nekoliko grupa, misli i
činjenica, i u svakoj od tih grupa formulirali osnovnu misao.

Pododjeljci

Pristupajući daljoj analizi formiramo pododjeljke. Svaku od osnovnih misli odjeljaka posmatramo kao novu
temu. Dijelimo i tu misao na njene uže dijelove, tj. na pododjeljke. Za svaki pododjeljak formuliramo
uopćavajuću misao bilo čitavom rečenicom bilo nekim sažetim izrazom.

Paragrafi

Analizirajući svaku od osnovnih misli pododjeljaka, utvrđujemo da se ona razvija i dokazuje određenim,
najužim mislima najužih cjelina koje nazivamo paragrafima.

Paragraf je misaona cjelina koja se sastoji od niza rečenica povezanih međusobno tako da čine širu koherentnu
cjelinu.

Unutar paragrafa treba da postoji čvrsta povezanost rečenica i ne smije se iz jednog paragrafa skakati na drugi.
Misao svakog paragrafa formulira se nekom rečenicom ili nekim sažetim izrazom.

Broj odjeljaka, pododjeljaka i paragrafa zavisi od složenosti teme, od ličnosti koja piše o temi, od bogatstva
materijala i dr.

Razvijajući misli pojedinih paragrafa u okviru jednog pododjeljka, ujedno razvijamo i misao tog pododjeljka, a
razvijanjem misli pododjeljka razvijamo misao odjeljka koji sa onim drugim razvija misao teme.

Rasprava ne treba da bude komplicirana i sa puno razdjela. Treba da bude što prirodnija i da odgovara
prirodnom toku stvari, događaja i pojava.

VI. PISANJE TEKSTA

Prethodne radnje, ukoliko su osmišljeno i planski vođene, olakšat će u znatnoj mjeri proces pismenog
uobličavanja i redigiranja rukopisa, čime izrada naučnog djela ulazi u završnu fazu.

11
Redigiranje rada najbitnija je, ali i najteža etapa u procesu izrade rukopisa. Uz sve dosad navedeno, ova etapa,
iznad svega, podrazumijeva i znatno razvijene sposobnosti pismenog izražavanja. Od tehnike pisanja zavisit će i
konačni rezultat istraživačkog rada.

Dijelovi knjige

Jedno djelo obično ima sljedeće dijelove:

Naslov – treba biti precizan i u sažetom obliku izraziti što potpunije sadržinu i predmet djela. Dakle, nužno je
izbjegavati razvučene i neodređene naslove ili, kako definira Day: "Naslov mora sa što manje riječi točno
opisati sadržaj članka."14

Predgovor – dio općeg karaktera; u njemu se iznose razlozi zbog kojih je autor napisao djelo.

Uvod – većeg je obima od predgovora, a u njemu se autor dotiče dijelom i same sadržine djela. Cilj mu je da
kod čitaoca probudi zanimanje za predmet djela. Uvod često zamjenjuje predgovor, i obrnuto. Uvod se često
piše posljednji, kada je djelo u cijelosti gotovo, s obzirom na to da se tek tada mogu u cjelini sagledati svi
elementi i da je tek tad moguće ukazati na najinteresantnije od njih.

Razrada – predstavlja okosnicu djela i zauzima najviše prostora. U njoj se izlaže prikupljena građa u svrhu
dokazivanja teze postavljene u uvodu. Razrada može imati više dijelova, a svaki od njih glave i poglavlja,
odsjeke i pododsjeke.

Zaključak – predstavlja završni dio, sintezu svega što je analizirano u djelu. Dobar zaključak treba da proizlazi
iz prethodnih izlaganja i da sintetički izloži opće rezultate istraživanja.

Bibliografija – obično se na osnovu radne bibliografije radi konačna. Svako obimnije djelo mora imati poptunu
bibliografiju.

Rezime – to je sažetak koji se obično piše na jednom od univerzalno rasprostranjenih jezika. Cilj mu je da se i
strana naučna javnost upozna sa bitnom sadržinom određenog djela.

Indeks – ima ga, po pravilu, svako obimnije djelo. Može sadržavati popis imena (imenski indeks) ili predmeta
(predmetni indeks), a uvijek se prilaže rukopisu.

Dodatak – sadrži ono što nije neophodno u tekstu. Obično se sastoji od raznih tabela, formulara, ilustracija i sl.

Sadržaj – čine ga naslovi pojedinih dijelova knjige sa odgovarajućim brojem stranice. Sadržaj mora biti
pregledan, a mora sadržavati i spiskove ilustracija, tabela i sl.

Pisanje teksta

Pisanje teksta obuhvaća dvije faze: pisanje koncepta i pisanje konačnog teksta.

Način pisanja koncepta različit je od autora do autora, no u svakom slučaju ga je potrebno pisati s bilješkama i
planom. Opće crte pisanja koncepta označavaju potrebu svakodnevnog pisanja, potrebu predaha, bez suvišnih
otezanja i bez razmišljanja o tačnosti svih pojedinosti i dotjeranosti teksta. Poželjno je da se već u ovoj fazi pišu
fusnote, ispod teksta ili u samom tekstu, odvojene zagradom.

Savjesnim dotjerivanjem i strpljivim traženjem najboljeg izraza autor će učiniti najviše za konačnu verziju
svoga teksta; stoga se često dešava da prva verzija koncepta pretrpi značajne promjene. Poželjno je da autor
prije revizije koncepta rukopis ostavi nekoliko dana da "odleži", kako bi autor mogao od završetka koncepta do
revizije rukopis pročitati nekoliko puta. Ovakvo čitanje omogućilo bi obraćanje pažnje na sve segmente djela –
od cjeline do pojedinosti, od sadržine do pravopisa, od jedinstva do logične strukture itd. Pritom je vrlo bitno
14
Up.: V. Silobrčić, o.c., 29.
12
znati i moći odstraniti iz rukopisa sve što je suvišno, osobito banalne pojedinosti. Rukopis bi valjalo pročitati
barem tri puta i svaki put obratiti pažnju na pojedini segment (sadržinu, strukturu, tehniku).

Istinska revizija zahtijeva mnogo vremena. Potrebno je, osim toga, provjeriti niz drugih bitnih, sastavnih
elemenata dobrog naučnog djela – urediti naučnu podlogu rukopisa (citati, fusnote, bibliografija). Prije tehničke
obrade i štampe rukopisa, koji također zahtijevaju maksimalnu pažnju, potrebno je provjeriti stilske
karakteristike rada i gramatičku korektnost, uvjeriti se da je izvršen najpravilniji i najpodesniji izbor riječi,
najsretnije i najkorektnije formulirane rečenice i paragrafi.

Stilske odlike

Uz potrebu ovladavanja svim tajnama metodologije i tehnike naučnoistraživačkog rada u određenoj disciplini,
autor naučnog djela mora iznad svega ovladati primjerenim izrazom. Karakteristike izraza, bez obzira o kojoj je
naučnoj disciplini riječ, trebaju se ogledati prvenstveno u jasnom i preciznom, jednostavnom i konciznom
iskazivanju misli, uz visok nivo gramatičke i pravopisne korektnosti.

Ovdje su predočene karakteristike naučnoistraživačkog rada i naučnog djela u svjetlu metodologije i tehnike
naučnoistraživačkog rada, bitnih obilježja svake naučne discipline. Posebna pažnja posvećena je procesu izrade
jednog naučnog djela – od mogućeg načina izbora teme do poželjnih stilskih odlika djela.

VII. ESEJ, SEMINARSKI I DIPLOMSKI RAD

Seminarski rad je esej koji se temelji na kritičkom razmišljanju o temi koju student sam predlaže (ili odabire s
popisa tema i u dogovoru s profesorom). Esej mora biti temeljen na proučavanju teme iz više izvora (najmanje
pet). Preporučuje se i korišćenje stručnih i znanstvenih tekstova putem Interneta. Veoma često esej se zasniva na
kritici ili analizi nekoga djela (tzv. sekundarni podaci); pritom je važno izgrađivati osobni stav o temi. 15 Iako je
svrha eseja pokazati: 1. sposobnost samostalnog služenja stručnom literaturom; 2. zrelost u obradi teme, tj.
sposobnost rješavanja problema iz naučno-nastavnih područja koja su predmet studija; 3. izgrađenu pismenost
– ne treba zapostaviti ni formu rada.

I. Opće napomene. Literaturu najprije treba iščitavanjem usvojiti. Zatim se piše svoj tekst. Prije nego počnete
pisati, napravite plan rada, koji će vam poslužiti kao vodič, a koji u hodu može biti preinačavan (najprije
definirajte podnaslove; oni će vam poslužiti za organizaciju sadržaja članka). Bitno je udovoljiti sadržajnim
kvalitetima (dosljedno poštovati temu, korektno primjenjivati odgovarajuće metode, argumentirati stavove,
pravilno izvoditi zaključke i prijedloge i sl.) i općim intelektualnim standardima (jasnoća mišljenja i preciznost
izražavanja – nastojte se izražavati koncizno i jasno; te logičnost – slijedi li to iz onoga što je tu rečeno?). Ako
neku rečenicu ili riječ možete izbaciti – izbacite je. Tvrdnja ne samo da treba biti jasna, tačna i precizna, ona
mora biti i relevantna za pitanje koje se razmatra. Razmatranju stvari ne smije nedostajati dubina (Koliko je
moj odgovor u skladu s kompleksnošću ove pojave? U kojoj mjeri uzimam u obzir sve probleme ovoga pitanja?
Odnosi li se to na najznačajnije faktore?) i širina (Možemo li pitanje osmotriti i s drugog stajališta? Postoje li
drugi načini razmatranja tog problema?).

Zamolite kolegicu ili kolegu da pročita vaš esej prije nego ga predate i da vas upozori na slaba mjesta.16
15
Prikaz knjige (kao predmet eseja – seminarskog rada) uglavnom sadrži: kratku biografiju autora knjige; teorijski okvir
njegova rada općenito i posebno teme obrađene u knjizi koja se prikazuje; kratak sadržaj knjige; po vlastitom izboru navođenje
ilustrativnih primjera iz knjige (opis slučaja, vježbi, tehnika rada i sl.); kritički osvrt; preporuku za čitanje.

16
Studenti mogu biti podijeljeni u grupe po četvero; svaka će grupa dobiti po četiri eseja studenata iz drugih grupa. Svaka će grupa
procijeniti sve dobivene eseje i dati pismene komentare slijedeći ove kriterije: 1. Je li važnost teme dobro argumentirana i koliko su
problemi i ciljevi jasno definirani? 2. Jesu li i kako su bitni argumenti potkrijepljeni detaljima i/ili primjerima? 3. Jesu li prikupljene
informacije prikazane detaljno, argumentirano i jasno. 4. Koliko su ključni korićeni pojmovi jasno definirani? 5. Postoji li jasna veza i
logički slijed između korišćenih informacija, zaključaka i implikacija? 6. Jesu li uključena i dobro opisana suprotstavljena gledišta i
stavovi? 7. Jesu li otvoreno iskazani potencijalni problemi s kojima se autor suočava i za koje ne nalazi najbolja rješenja? 8. U kojoj
je mjeri pokazana samostalnost u izboru literature? – Esej će potom biti vraćen studentu s komentarima. Primjedbe valja uvažiti i pri
13
II. Forma rada. U formalne kvalitete ulaze: jezik, stil, pravopis, paginacija rada, klasifikacija sadržaja i
označavanje odjeljaka teksta, način citiranja17, pozivanje na izvore, izgled podnožnih napomena, pravilno
sastavljen abecedni popis upotrijebljene literature s podacima o ostalim izvorima, pravilan popis izvora,
pregledna dokumentacija i dr. Seminarski rad valja napisati u skladu sa standardima za pisanje preglednih
radova, i to na 10 do 16 stranica teksta (u opseg se računa samo glavni dio rada (uvod, obrada teme, zaključak),
a ne i dodatne stranice – vanjska, unutarnja naslovna, sadržaj, popis literature, prilozi).18

Seminarski rad sastoji se od:

1. omotne ili vanjske stranice (Prilog br. 1);19

2. unutarnje naslovne stranice (Prilog br. 2);20

3. sadržaja (koji može biti i na kraju rada; sadržaj je konačni plan rada);
4. uvodnog dijela, u kome treba jasno naznačiti predmet o kojem ćete pisati (precizno se određuju tema ili
problemi koji će se obrađivati), kao i stav koji ćete zauzeti tokom pisanja. Tu se daje kratki pregled
područja koje je vezano za temu rada; definira se osnovni cilj; daje se i opis metodologije prikupljanja
podataka (ukoliko je rad utemeljen na vašem istraživanju, tj. na primarnim podacima);
5. glavnog dijela, koji sadrži analizu prikupljenih informacija i najvažnije argumente vezane uz temu; ovaj
dio potrebno je razlomiti na više smislenih cjelina (poglavlja, potpoglavlja; postići ravnotežu između
citata i rezimea, opisa i analize – uopće: između dijelova rada) te ih uredno označiti (v. niže);
6. zaključaka (izvedeni iz navedenih informacija i dobivenih podataka);
7. popisa literature (navedite abecedno svaki izvor koji ste koristili – izuzevši opće priručnike, npr.
rječnike, enciklopedije), npr.:

a) knjige: Isaković, Alija (1992) Rječnik karakteristične leksike u bosanskome jeziku, Svjetlost, Sarajevo.

b) časopisi: Isaković, Alija (1970) “Varijante na popravnom ispitu“. U: Život, br. XIX/11-12, str. 54-71,
Sarajevo.

8. popisa priloga (ako postoje).

Prilog br. 1: Izgled omotne ili vanjske stranice

doradi postići maksimalnu jasnoću i preciznost. Nakon toga se konačni nacrt rada dostavlja nastavniku (rad jeste nacrt sve dok ga
voditelj ne odobri kao konačan tekst seminarskog rada), koji pri ocjenjivaju također slijedi navedene kriterije.

17
Podaci o izvoru mogu se navesti u samome tekstu, u zagradama, npr.: (Isaković, 1992:6-26). Citirani (i parafrazirani) dijelovi mogu
se označiti i brojem, a podatke o izvoru potrebno je navesti pod istim brojem na dnu stranice, npr.: V.: Isaković, 1992:6-26. Na kraju
knjige, cijeloga rada (ili poglavlja) navodi se popis literature.
18
Danas je standard da se seminarski radovi sastavljaju na kompjuteru. Stranica rada treba da odgovara standardnoj autorskoj kartici,
tj. da na njoj (uključujući i razmake i prazne redove) bude oko 1800 slovnih znakova (piše se na papiru formata A4 – 21x29,7 cm). To
se postže tako da redak teksta u prosjeku ima 60 slovnih mjesta, a da na stranici (uključujući i podnžne napomene) bude oko 30 redaka
(oko 300 riječi). Kurziv (italik) i potcrtavanje osnovni su načini isticanja; boldiranje ili s p a c i o n i r a n j e valja koristiti samo
iznimno. Margine su po 2,5 cm sa svake strane (gore / dolje, lijevo / desno). Prored: dvostruki u glavnom tekstu rada; jednostruki u
bilješkama. Velićina slova: 12 tačaka (u bilješkama: 10). Stranice u radu potrebno je obavezno numerirati. Numeracija se ne stavlja na
prvu niti na stranicu na kojoj je sadržaj, a u numeraciju se ne uključuje naslovna stranica. (Ostale pojedinosti precizira pravilnik o
izradi seminarskog i diplomskog rada.)
19
Na omotnici ili vanjskoj stranici upisuju se sljedeći podaci: 1. Naziv Univerziteta i Fakulteta; 2. Ime i prezime studenta; 3. Naslov
rada; 4. Vrsta rada (seminarski rad – odnosno: diplomski rad); 5. Mjesto i godina.
20
Na unutarnjoj naslovnoj stranici upisuju se sljedeći podaci: 1. Naziv Univerziteta i Fakulteta; 2. Ime i prezime studenta; 3. Broj
indeksa; 4. Status (redovni ili vanredni student); 5. Odsjek/ Smjer studija; 6. Stepen studija; 7. Naslov rada; 8. Vrsta rada (seminarski
rad – odnosno: diplomski rad); 9. Naziv predmeta; 10. Ime i prezime mentora; 11. Mjesto, mjesec i godina.
14
 Univerzitet u Sarajevu

Filozofski fakultet

Alma Alić

Prijedlozi u bosanskom jeziku

Seminarski rad

Sarajevo, 2007.

Prilog br. 2: Izgled unutarnje naslovne stranice

Univerzitet u Sarajevu

Filozofski fakultet

Alma Alić

Indeks br. 1203/2001; redovna studentica

Odsjek za bosanski, hrvatski i srpski jezik; dvopredmetni petogodišnji studij

15
 Prijedlozi u bosanskom jeziku

Seminarski rad

Predmet: Savremeni jezik II

Mentor: prof. dr. Hasnija Muratagić-Tuna

Sarajevo, april 2007.

VIII. POSLOVNO KOMUNICIRANJE

Osnova dobrih poslovnih manira jeste uvažavanje interesa i osjećanja drugih: moramo pokazati da o osobi s
kojom kontaktirmo vodimo računa koliko i o sebi.21
Najvažniji vid dobrih poslovnih manira jeste izravni kontakt s ljudima.22
Tokom razgovora atmosfera treba biti opuštena. Pažljivo pratite o čemu govori vaš domaćin. Vaši komentari
treba da su zanimljivi, sažeti, da ne prelaze u raspravu.23
Posebna pravila ponašanja vrijede za razgovor povodom konkursa za posao.24
21
Zlatno pravilo poslovnog ponašanja obuhvaća: izgled – pokušajte u svom izgledu istaknuti ono najbolje; manire – nemojte se nikada
ponašati sebično; poštenje – ponašajte se iskreno i pošteno; uvažavanje – posmatrajte sebe u očima drugih; ličnost – iskažite svoje
kvalitete; stil i takt – razmislite prije negoli nešto kažete (sve ovo može se sažeti u riječ impuls). Robinson, Poslovni bonton, 9, 13.
22
Kada idete na sastanak, uvijek treba doći na vrijeme, jer tačnost može biti od velikog značaja za vas i vašu kompaniju. Ako se
sastajete prvi put, prije nego što stignete na sastanak treba da se obučete pristojno. Kada stignete na sastanak, treba da se najavite kod
sekretarice. Sekretarica vas najavljuje kod vašeg domaćina; ne ulazite u kancelariju prije najave. Učtivost nalaže vašem domaćinu da
ustane da vas pozdravi, bez obzira da li je mlađi ili stariji od vas. Rukovanje je općeprihvaćen način pozdrava (stisak ruke uz osmijeh i
pogled pravo u oči). Na isti način treba da se pozdravite sa svim prisutnima u uredu. Nemojte sjedati dok vam domaćin ne ponudi –
ako to propusti, vi upitajte da li je uredu da sjednete. Podsjetnicu treba da date na kraju sastanka. Ukoliko vašem domaćinu nije
poznata kuća za koju radite, prihvatljivo je vizitkartu dati na početku sastanka. Up.: Robinson, l.c.
23
Imajte na umu da razgovor treba završiti u predviđenom vremenu. Ne treba da pravite bilješke, ako zato niste dobili dozvolu
domaćina. Na kraju sastanka važno je ponoviti kurtuoazni postupak s početka (pozdrav, osmijeh i pogled u oči poslužit će vam da
učvrstite poznanstvo koje se razvilo tokom razgovora). Robinson, o.c., 20-26.
24
Osoba koja poziva na razgovor sa svih aspekata procjenjuje da li je kandidat pogodan za mjesto na koje se prijavljuje – uključujući
i njegove poslovne manire, a kandidatu se obično ne pruža druga šansa da ispravi eventualne greške. Uobičajena pravila koja se
odnose na prepreme za sastanak (lijep izgled, dolazak na vrijeme) važna su i za razgovor povodom konkursa za posao. Pritom imate
vrlo malo vremena da ostavite dobar dojam. Rješenje je u tome da se pripremite za sljedeće mogućnosti: 1. možete biti zamoljeni da
opišete svoju karijeru; 2. možete biti zamoljeni da objasnite zašto vam se ovaj posao dopada i zašto ste osoba pogodna za njega; 3.
mogu vam biti postavljena pitanja lične prirode. U toku prvih trideset sekundi vaš sagovornik procijenit će povoljno ili nepovoljno vaš
izgled, ponašanje i nastup. Najvažnije je da izgledate samouvjereno, inteligentno i raspoloženo. Kada govorite o sebi, nemojte se
ustručavati da pričate o svojim uspjesima, ali nemojte pretjerivati u komplimentima na svoj račun. Iskusan sagovornik u stanju je
16
Prije nego što budete pozvani na razgovor, vjerovatno ćete uz molbu podnijeti i biografiju.

Biografija

Molbu, tj. prijavu na konkurs treba otkucati na kompjuteru. U samoj molbi možete dati kratak pregled poslova
koji su prethodili sadašnjem (hronološkim redom), uz podatke o razlozima zbog kojih ste ih napustili te
istaknuti zašto je ovo važna prilika za vas (uz prijavu može biti priloženo i kratko popratno pismo, u kome to
možete navesti).
Vaša biografija mora biti pravilno napisana. Najprije, potrebno ju je ograničiti na najviše dvije strane. Biografija
počinje ličnim podacima (ime i prezime, datum rođenja, mjesto rođenja, adresa), zatim su tu podaci o školskoj
spremi (naznačiti kada ste i s kakvim uspjehom završili školovanje: srednje, fakultetsko; postdiplomski studij,
doktorski studij); mogu slijediti podaci o stručnom usavršavanju (studijski boravci), o priznanjima, o naučnim
skupovima, o gostovanjima (održanim predavanjima), o saradnji s relevantnim institucijama, o projektima u
kojima ste sudjelovali te podaci o znanju stranih jezika (aktivno / dobro / služi se / pasivno). Možete još ukratko
opisati slobodno vrijeme i druga interesiranja izvan posla.25

Poslovni sastanci

Sastanci troje ili više ljudi koji razgovaraju o poslu mogu biti neformalni (održavaju se da bi se razmotrio neki
konkretan problem) i formalni (održavaju se redovno s nekim određenim razlogom i dnevnim redom).
Bilo da su formalni ili neformalni, svi sastanci su produktivniji ako ljudi u njima učestvuju uvažavaju nekoliko
osnovnih pravila ponašanja. Mnogi sastanci predugo traju, nisu dovoljno konkretni i, konačno, bezuspješni su,
zato što jedan ili više učesnika ne poštuju pravila.
Neformalni sastanci mogu biti unaprijed dogovoreni ili improvizirani. Improvizirane sastanke saziva najčešće
šef za nekoliko svojih službenika ili jedan od direktora za svoje kolege iz drugih odjela. Uglavnom su manje
formalni od svih sastanaka. Mogu poslužiti kao relaksacija na kraju radnog dana.26
Formalni sastanci redovno se održavaju (jednom sedmično, mjesečno itd.); vode ih osobe koje su imenovane
kao presjedavajući.
U vezi s formalnim sastancima treba se pridržavati sljedećih uputstava:
1. pripremiti se za sastanak tako što ćete pročitati posljednji zapisnik, dnevni red i sve izvještaje koji su
prethodno podijeljeni. Pogrešno je predstaviti materijal na samom sastanku i očekivati da se odluka
odmah donese;
2. obući se formalno i doći na vrijeme;
3. zahvaliti se riječima dobrodošlice predsjedavajućeg;
4. dopustiti predsjedavajućem da vodi sastanak, tako što ćete sačekati njegov znak kojim neko pitanje
stavlja na diskusiju;
5. poštovati svoje kolege i njihove stavove;
6. postarati se da zaključci budu doneseni o svakom pitanju;
7. treba imati na umu da je sve o čemu se razgovara na formalnim sastancima povjerljive prirode;
8. što se tiče zapisnika, običaj je da na njegov sadržaj i formulacije saglasnost daje predsjedavajući;
9. u slučaju da ne odobravate odluke i postupke tijela čiji ste član, možete se povući sa sastanka ili dati
ostavku.27

Telefonski razgovori

Ljudi dnevno obave stotine telefonskih razgovora. Mnogi razgovori ne završavaju onako kako bi trebalo, jer se
jedan od sugovornika iznervira. Razlog za to često nije u sadržaju razgovora, već u načinu na koji se razgovara.

odmah primijetiti izmišljanja; uostalom, većina informacija može se brzo provjeriti. Vaš sagovornik će postavljati pitanja, a od vas
očekuje pitanja u vezi s mjestom na koje konkurišete. Često vrijede sljedeća pravila pri odgovaranju na pitanja vašeg sagovornika:
nemojte biti servilni (“Izuzetno dobro pitanje, gospodine”) ni neozbiljni (“Au, super pitanje!”); odgovorite na pitanje kako vam je
postavljeno; neka vaš odgovor bude sažet i relevantan u odnosu na pitanje; ako ne znate odgovor, recite odmah – nemojte se
pokušavati izvući blefiranjem.
Nemojte sugovornika pitati šta slijedi u daljnjoj proceduri. Kada polazite, nemojte pokazati da ste zabrinuti. Robinson, o.c., 27-29.
25
Robinson, o.c., 26-27.
26
Robinson, o.c., 41-45.
27
Robinson, o.c., 46-48.
17
Kada vi upućujete poziv, potrebno je da se za njeg pripremite – prije negoli dignete slušalicu. Svrha dobre
pripreme u tome je da poziv bude efikasniji; ujedno ćete poštovati vrijeme onoga koga zovete.28
Ako se javljate telefonom nekom koga ne poznajete, vrlo je važno da se na početku predstavite i kažete razlog
poziva. Telefonski razgovori treba da budu dijalozi; zato osobi koju zovete uvijek pružite mogućnost da
komentira ono o čemu govorite i reagira to. Ako se desi da veza tokom razgovora bude prekinuta, učtivost
nalaže ponovo pozove ista osoba. Ako razgovor prekine osoba kojoj je bio upućen poziv (npr., da bi preuzela
drugu vezu), na njoj je da se vama ponovo javi. Kada zovete osobu koju lično ne poznajete, trebalo bi da se
obratite prezimenom, a ne imenom. Kad god treba u toku telefonskog razgovora, ne zaboravite reći “Molim
vas” i “Hvala”.29

Strani jezik u poslovnom komuniciranju

Može se desiti da ne govorite jezik svog poslovnog gosta. Šta da radite?

Nemojte računati s tim da vaš gost govori jezik kojim vi govorite. Ako vam je potreban prevodilac, potražite ga
(najprije u svojoj firmi). Neka vam gost potvrdi da li mu smeta prevodilac i provjerite da li mu odgovara osoba
koju ste izabrali (u razgovoru na visokom nivou obje strane imaju svoje prevodioce). Pripremite potrebnu
dokumentaciju na oba jezika. Naučite da na jeziku gosta kažete nekoliko fraza za pozdravljanje i zahvaljivanje.
Izvinite se svome gostu ako ne govorite njegov jezik, ma koliko to vama preskromno zvučalo.30
Korisno je na vrijeme se upoznati sa specifičnostima poslovnog komuniciranja koje su u vezi s porijeklom vašega gosta i kulturom
kojoj pripada..31

IX. POSLOVNO PISMO

28
Kada zovete nekoga preko centrale, službenika na centrali pozdravljate, kažete svoje ime i to s kim biste htjeli razgovarati. Učitivo
obraćanje važno je na centrali isto kao i kad razgovarate sa sekretaricom. Kada vaš poziv stigne do sekretarice, ponovo se predstavite i
dodajte riječ-dvije o razlogu poziva. To će pomoći sekretarici da odluči hoće li svoga šefa prekinuti ako je na sastanku ili ima drugi
telefonski razgovor. Robinson, o.c., 71-74.
29
Robinson, o.c., 74-75.
30
Robinson, o.c., 84-85.
31
Tako, npr., Amerikanci se po pravilu rukuju prilikom upoznavanja – žene to rjeđe čine. Izuzetno je važno da budete tačni.
Podsjetnica se na sastancima ne razmjenjuje automatski. Kod Amerikanaca vrlo su popularni sastanci uz doručak. Na sastanku
Amerikanci će često ponavljati naglas vaše ime i početi vas oslovljavati imenom, bez obzira na to da li ste im to dozvolili. Razgovor
obično počinje pitanjem: “Čime se bavite?”, a mogu vas upitati i to koliko zarađujete. Amerikanci su osjetljivi kada su u pitanju
poslovni pokloni. Oni uglavnom drže do lijepih manira u poslu.
U Japanu je uobičajen način pozdravljanja dubok naklon, a ne rukovanje. Kada dolaze u Evropu, Japanci očekuju samo rukovanje s
vama i ne treba da krećete s naklonom. Vizitkarte se razmjenjuju na prvom sastanku. Poslovnom gostu nikad se nemojte obraćati
imenom, koristite “Mr.” ili japansku formu “san”. Japanci osjećaju averziju prema fizičkom kontaktu, pa treba izbjegavati tapšanje po
ramenima. Za Japance je nepristojno reći “Ne”. U poslovnom životu Japanaca supruga nema značajno mjesto. Ako je gost u vašoj
kući, izbjegavajte pitanja o njegovom porodičnom životu. Japanci pridaju velik značaj poklonima. Nemojte im slati novogodišnje
čestitke na kojima prevladava crvena boja – u Japanu crvena boja služi za obavještenje o sahranama.
Standardan pozdrav u većini arapskih zemalja jeste “Selam alejkum!” (Mir vama!), s rukovanjem istovremeno ili poslije; pritom će
vaš gost možda desnu ruku položiti na srce, ili vam spustiti ruku na desno rame, ili vas poljubiti u oba obraza. U mnogim arapskim
zemljama kašnjenje na sastanak ne smatra se nepristojnim. Razgovori s Arapima traju mnogo duže nego sa sagovornicima sa Zapada.
U mnogim arapskim zemljama dominiraju muškarci. Ne treba očekivati susret sa suprugom svoga gosta. Lijepi maniri nalažu da
arapskom gostu, čim dođe, ponudite nešto za osvježenje (čaj, kahvu, kolač ili čokoladu). Pokloni nisu od primarnog značaja; skuplji
pokloni daju se kao znak posebne naklonosti.
Kad imate sastanke sa Skandinavcima, od vas se očekuju konvencionalna odjeća, formalno ponašanje i tačnost. Humor je na
prihvatljiv na sastanku sa Skandinavcima (ali da ne bude uvredljiv). Govor i zdravica upućene vašim kolegama i gostima omiljeni su
maniri; domaćin je taj koji nazdravlja, a gost mu se pridružuje klimanjem glave. Vrlo je važan direktan pogled. Prihvatljivo je
razmijeniti poslovne darove skromne vrijednosti.
Francuski poslovni ljudi nerado koriste engleski kao poslovni jezik. Rukovanje je uobičajeno pri susretu i na rastanku. Zagrljaj, uz
poljubac u oba obraza, čest je način pozdravljanja između poslovnih partnera suprotnog spola.
Kada je posao u pitanju, Nijemci očekuju formalno ponašanje. Obraćanje imenom dolazi u obzir samo ako je inicirano, a žena se
oslovljava s “Frau”, bez obzira na to da li je udata ili ne. U prvom planu je tačnost. Poslovni izlasci ne prakticiraju se dok traju
pregovori, jer bi možda mogli utjecati na njihov ishod; kasnije su prihvatljivi.
Holandski poslovni ljudi navikli su da u poslu koriste nekoliko jezika i obično govore tečno engleski. Njihov je pristup poslu
opušteniji.
Italijani i Španci u poslu ne insistiraju na tačnosti. Za njih je vrlo važan porodični život. Treba ih pitati za porodicu prije nego počne
razgovor o poslu. Prihvatljiva je razmjena prigodnih darova.
Zemlje Istočne Evrope i Rusije još uvijek se prilagođavaju uobičajenim poslovnim manirima Zapada. Navikli su na vrlo krute i
birokratske strukture. Up.: Robinson, o.c., 86-91.
18
Pismo kojim se jedni drugima službeno obraćaju pojedinci, ustanove, preduzeća itd. naziva se poslovnim
pismom.
Poslovno pismo sadrži:
1. adresu pošiljaoca (tj. adresu pojedinca, ustanove, preduzeća itd. koji šalju poslovno pismo);
2. adresu primaoca (tj. adresu pojedinca, ustanove, preduzeća itd. kojima se šalje poslovno pismo);
3. datum slanja poslovnog pisma;
4. pozivnu oznaku;
5. oslovljavanje osobe ili osoba kojima se šalje poslovno pismo;
6. sadržaj poslovnog pisma;
7. zahvalu i pozdrav;
8. potpis osobe koja šalje poslovno pismo (sama ili u ime ustanove, preduzeća itd.);
9. mjesto navođenja priloga (dokumenata koji se prilažu poslovnom pismu);
10. mjesto dostave poslovnog pisma.

1. ADRESA POŠILJAOCA POSLOVNOG PISMA

Adresa pošiljaoca poslovnog pisma navodi se s lijeve strane (u gornjem lijevom uglu).
Pošiljalac može biti: a) pojedinac i b) ustanova, preduzeće itd.

a) Ako je pošiljalac pojedinac, adresa pošiljaoca sadrži: ime i prezime; poštanski broj i mjesto boravka; ulicu i
kućni broj; telefonski broj; telefaks; e-mail (ukoliko ga ima). Ove se dionice nižu jedna ispod druge i ne
odjeljuju se nikakvim pravopisnim znakom:

Mumin Muminović
71000 Sarajevo
Ferhadija 10
Telefon: (033) 444-567

Ulica i kućni broj mogu se navesti još na dva načina:

– ispred mjesta boravka:

Mumin Muminović
Ferhadija 10
71000 Sarajevo
Telefon: (033) 444-567

– u istom redu s mjestom boravka; tad se od mjesta boravka odjeljuje zarezom:

Mumin Muminović
71000 Sarajevo, Ferhadija 10
Telefon: (033) 444-567

Ako pošiljalac ima akademsku titulu (akademik, dr. ili mr.), ona se piše ispred imena; zanimanje se navodi
poslije prezimena i odvaja se zarezom:

Dr. Mumin Muminović, prof.

71000 Sarajevo
Ferhadija 10
Telefon: (033) 444-567

Napomena. U adresi pošiljaoca (a tako i u adresi primaoca), tj. u naslovljavanju (a tako i u oslovljavanju)
suvišno je nizati titule različitih nivoa i značenja. Tako nije potrebno pisati: akademik prof. dr. Midhat Begić jer
je akademik najviša titula, pa je dostatno navesti samo nju: akademik Midhat Begić; suvišno je, npr.: prof. dr.
Mumin Muminović, dipl. inž. arh. ili prof. doc. dr. prim. Mumin Muminović, spec. otorinolaringolog. Također
19
nije potrebno dvostruko tituliranje (npr. ako je doktor nauka ujedno i general ili ministar, titula dr. pisat će se
unutar akademske ili strukovne sredine, a general u vojnom krugu, ministar – u saobraćanju s državnom
administracijom). Potrebno je, dakle, staviti samo onu titulu koja se odnosi na nivo kojem se obraćamo.

b) Ako je pošiljalac ustanova, preduzeće itd.: puni naziv ustanove, preduzeća itd.; poštanski broj i mjesto
poslovanja; ulica i kućni broj; telefon; telefaks; e-mail (ukoliko ga ima):

Univerzitet u Sarajevu
Filozofski fakultet
71000 Sarajevo
Franje Račkog 1
Telefon: (033) 667-844
Telefaks: (033) 667-873

ili:

Univerzitet u Sarajevu
Filozofski fakultet
71000 Sarajevo, Franje Račkog 1
Telefon: (033) 667-844
Telefaks: (033) 667-873

Ako poslovno pismo u ime ustanove, preduzeća itd. šalje koji od njihovih odjela, njihov se naziv navodi ispod
naziva ustanove:

Univerzitet u Sarajevu
Filozofski fakultet
Odsjek za bosanski, hrvatski i srpski jezik
71000 Sarajevo
Franje Račkog 1
Telefon: (033) 667-844
Telefaks: (033) 667-873

Ako se uz ime ustanove, preduzeća itd. navodi i znak njihova ustrojstva dat u skraćenicama, taj se znak piše u
redu s nazivom ustanove i ne odvaja se nikakvim pravopisnim znakom:

Energoinvest d.d.
ili: Energoinvest DD
71000 Sarajevo
Hamdije Čemerlića 2
Tel./ Faks: (033) 610-114

2. ADRESA PRIMAOCA POSLOVNOG PISMA

Adresa primaoca obično se navodi na dva načina:

a) u gornjem desnom uglu u istom redu s adresom pošiljaoca:

Univerzitet u Sarajevu (pošiljalac) Energoinvest d.d.

Filozofski fakultet (primalac) 71000 Sarajevo
71000 Sarajevo Hamdije Čemerlića 2
Franje Račkog 1 Telefon: (033) 667-844 Telefon:
(033) 610-114 Telefaks: (033) 667-833
Telefaks: (033) 610-114

20
b) ispod adrese pošiljaoca:

Univerzitet u Sarajevu (pošiljalac)

Filozofski fakultet
Odsjek za bosanski, hrvatski i srpski jezik
71000 Sarajevo
Franje Račkog 1
Telefon: (033) 667-844
Telefaks: (033) 667-873

Energoinvest d.d. (primalac)

71000 Sarajevo
Hamdije Čemerlića 2
Tel./ Faks: (033) 610-114

Napomena. Adresa primaoca može se navesti i na još jedan način: u gornjem lijevom uglu, u istom redu s
adresom pošiljaoca. Ovaj se način obično koristi u saobraćaju unutar ustanove:

Univerzitet u Sarajevu (primalac) Univerzitet u Sarajevu

Filozofski fakultet (pošiljalac) Filozofski fakultet
Dekanat Biblioteka
71000 Sarajevo (itd.)
Franje Račkog 1
Telefon: (033) 667-844
Telefaks: (033) 667-833

Napomena. Ako se poslovno pismo šalje u inozemstvo, potrebno je:

– iznad adrese pošiljaoca i primaoca navesti ime zemlje;
– ispred broja mjesta pošiljaoca napisati ime države u međunarodnoj skraćenici; između te skraćenice i broja
mjesta piše se crtica;
– s lijeve strane broja telefona i telefaksa navesti pozivni broj telefona i telefaksa zemlje te pozivni broj
mjesta;
– pozivni broj mjesta odvojiti bjelinom od pozivnog broja zemlje (i jedan i drugi broj obično se stavljaju u
oble zagrade);
– riječ telefaks pisati telefax (ili fax):

Bosna i Hercegovina Sarajevo, 12. travnja 2005.

Univerzitet u Sarajevu
Filozofski fakultet, Dekanat
BH-71000 Sarajevo
Franje Račkog 1
Telefon: (00387 33) 667-844 /Umjesto 00 može biti ++ : (++387 33)./
Telefax: (00387 33) 667-873

Republika Hrvatska
Sveučilište u Zagrebu
Filozofski fakultet, Dekanat
RH-10000 Zagreb
Ivana Lučića 3
Tel.: (0385 1) 222-333 /Umjesto 0 može biti + : (+385 1)./
Fax: (0385 1) 513-834

21
Naslovljavanje u poslovnom pismu upućenom nekim uvaženim osobama:

Osoba Naslovljavanje
Predsjednik države ili vlade Gospodin* Predsjednik / Poštovani gospodin
Predsjednik
Kralj Njegovo veličanstvo Kralj
Car Njegovo visočanstvo Car
Reisul-ulema Njegova ekselencija Reisul-ulema
Ambasador / konzul / veleposlanik Njegova ekselencija ambasador / konzul / veleposlanik
Ministar Gospodin ministar / Poštovani gospodin ministar
Član Skupštine Gospodin zastupnik / Poštovani gospodin zastupnik
Akademik, rektor / prorektor Gospodin akademik / Poštovani gospodin akademik
univerziteta, dekan / prodekan
fakulteta, general itd.
Doktor / profesor / inžinjer itd. Gospodin doktor / Poštovani gospodin doktor

* Ili: Gospođa; to se odnosi na sva zanimanja koja mogu posjedovati žene.

3. DATUM SLANJA POSLOVNOG PISMA

Datum slanja poslovnog pisma navodi se ili ispod adrese pošiljaoca (v. gore navedene primjere) ili u gornjem
desnom uglu, u redu s prvom dionicom adrese pošiljaoca:

Univerzitet u Sarajevu Sarajevo, 12. aprila 2001.

Filozofski fakultet
71000 Sarajevo, Franje Račkog 1
Telefon: (033) 667-844
Telefaks: (033) 667-873

Dan, mjesec i godina u datumu se iskazuju rednim brojevima (mjesec i imenicom, npr. mart, april, travanj itd.)
u genitivu jednine. Dan i godina iskazuju se arapskim, a mjesec arapskim ili rimskim brojevima. Uz brojeve od
jedan do deset može se pisati i nula.
Tako se može pisati:
12. 4. 2005. (= dvanaestoga aprila dvije hiljade pete)
12. 04. 2005.
12. IV 2005.
12. aprila 2005.
12. travnja 2005.

Napomena. Uz godinu iskazanu rednim brojem nije potrebno navoditi godine: 12. aprila 2005. (a ne: 12. aprila
2005. godine). Ako se godina iskazana rednim brojem navodi sama, moguće je dvojako pisati: 2005. i 2005.
godine. Također, ispred datuma nije potrebno navoditi dana (dne): 12. aprila 2005. (a ne: dana 12. aprila 2005).
Međunarodni standard traži da se u datumu godina piše na prvome mjestu, mjesec na drugome, a dan na trećem:
2005-04-12 (između ovih dionica piše se crtica).

4. POZIVNA OZNAKA

Pozivna oznaka stavlja se s lijeve strane, ispod adrese pošiljaoca (odnosno, ispod adrese primaoca, ukoliko je i
ona na lijevoj strani). U pozivnoj oznaci navode se podaci o odjelu (obično šifrirani), inicijali osobe (bez tačke)
i dr., kao i broj poslovnog pisma te godina; s lijeve strane navodi se skraćenica Br. (dionice pozivne oznake
odvajaju se crticom; godina može biti odvojena i kosom crtom), npr.:

Br. AH-45-216-2001.
Br. AH-45-216/2001.
22
5. OSLOVLJAVANJE U POSLOVNOM PISMU

Oslovljavanje se navodi po načelu novoga reda (tj. “uvučeno”) a završava uzvičnikom ili zarezom:
Poštovana gospođo! (odnosno: Poštovani gospodine!) ili
Poštovana gospođo, (odnosno: Poštovani gospodine,);
a može se navoditi i na početku novoga retka (tad ne počinju “uvučeno” ni odjeljci teksta sadržaja):
Poštovana gospođo! (odnosno: Poštovani gospodine!) ili
Poštovana gospođo, (odnosno: Poštovani gospodine,) (...).

Ako se osoba oslovljava prezimenom, onda se:

– prezimena sa završetkom na -ić (i -ič) osoba muškog spola stavljaju ili u oblik vokativa ili u oblik
nominativa: Poštovani (cijenjeni i sl.) gospodine Prohiću (Prohić) (...);
– prezimena osoba muškog spola s kakvim drukčijim završetkom obično stavljaju u oblik nominativa:
Poštovani (cijenjeni i sl.) gospodine Dizdar (...); odnosno, vokativ im je oblički jednak nominativu:
Poštovani (cijenjeni i sl.) gospodine Zec / Maglajlija / Peco (...);
– prezimena osoba ženskog spola stavljaju u oblik nominativa: Poštovana (cijenjena i sl.) gospođo
Prohić (...); Poštovana (cijenjena i sl.) gospođo Prohić-Hodžić (...).

Ako se poslovno pismo šalje ustanovi, preduzeću itd., oslovljava se općenito:

Poštovana (cijenjena i sl.) gospodo (...),
Poštovane (cijenjene i sl.) gospođe (...) ili
Poštovane (cijenjene i sl.) gospođe i gospodo (...).

Napomena. U oslovljavanju (za razliku od naslovljavanja) treba izbjegavati kraćenja kao gosp., gđice, gđo itd.

Nazivi zanimanja u oslovljavanju pišu se malim slovom: Poštovani (cijenjeni i sl.) gospodine direktore / dekane
/ profesore / predsjedniče / sekretare itd.

Velikim početnim slovom pišu se jedino nazivi državnih poglavara i vjerskih velikodostojnika najvišeg reda, i to
kad se navode bez imena:
Poštovani (cijenjeni i sl.) gospodine Predsjedniče / Reisul-ulema i sl.

Ukoliko se pojave uz ime, ovakvi se nazivi u oslovljavanju pišu malim slovom: Poštovani (cijenjeni i sl.)
predsjedniče Bijediću / reisul-ulema Čauševiću i sl.
Velikim početnim slovom piše se prvi član uobičajenih obrazaca u oslovljavanju visokih ličnosti: Vaše
veličanstvo, Vaša visosti, Vaša preuzvišenosti, Vaša uzoritosti, Vaša ekselencijo itd.

Oslovljavanje u poslovnom pismu može biti službeno i neslužbeno. Iz donje se tabele vide obrasci oslovljavanja
nekih uvažanih osoba:

Osoba Službeno oslovljavanje Neslužbeno oslovljavanje

Predsjednik države ili Gospodine Predsjedniče / Poštovani Dragi gospodine Predsjedniče
predsjednik vlade gospodine Predsjedniče
Kralj Vaše veličanstvo Kralju Dragi Kralju
Car Vaše visočanstvo Care Dragi Care
Reisul-ulema Vaša ekselencijo Reisul-ulema Dragi Reisul-ulema
Ambasador / konzul / Vaša ekselencijo ambasadore / Ekselencijo
veleposlanik konzule / veleposlaniče
Ministar Gospodine ministre / Dragi ministre
Poštovani gospodine ministre
Član Skupštine Gospodine zastupniče / Poštovani Dragi gospodine /
gospodine zastupniče Dragi zastupniče
Akademik, rektor / Gospodine akademiče / Uvaženi Dragi gospodine /
prorektor univerziteta, gospodine akademiče / Poštovani Dragi akademiče
23
dekan / prodekan gospodine akademiče
fakulteta, general itd.
Doktor / profesor / Gospodine doktore / Poštovani Dragi doktore (...)
inžinjer itd. gospodine doktore (...)

6. SADRŽAJ POSLOVNOG PISMA

Tekst sadržaja poslovnog pisma počinje:

– po načelu novoga reda (tj. “uvučeno”), ispod početka oslovljavanja:

Poštovani gospodine direktore!

U skladu s našim dogovorom od 22. marta 2005. mogu (...); ili:

– na početku novoga retka, također ispod početka oslovljavanja:

Poštovani gospodine direktore!

U skladu s našim dogovorom od 22. marta 2005. mogu (...).

Tekst počinje velikim početnim slovom ako je iza oslovljavanja uzvičnik (kao u gornjem primjeru). Ako je iza
oslovljavanja zarez, tekst sadržaja počinje malim slovom (ovaj je način manje uobičajen):

Poštovani gospodine direktore,

u skladu s našim dogovorom od 22. marta 2005. mogu (...).

Ako se pošiljalac poslovnog pisma obraća jednoj osobi, oblike ličnih i prisvojnih zamjenica za drugo lice piše
velikim početnim slovom:

Poštovani gospodine direktore!

U skladu s Vašom odlukom od 22. marta 2005. možemo Vas obavijestiti (...).

Ako se pošiljalac poslovnog pisma obraća osobama, tj. većem broju lica, zamjenice koje upućuju na drugo lice
množine pišu se malim početnim slovom:

Poštovana gospodo!

U skladu s vašom odlukom od 22. marta 2005. možemo vas obavijestiti (...).

Ako se u poslovnom pismu upotrebljava izraz u vezi, iza njega dolazi prijedlog s(a) i instrumental, a ne genitiv:

U vezi s Vašim (ili vašim) pismom od 22. marta 2005. mogu Vas (ili vas) obavijestiti (...).
Ne: U vezi Vašeg (ili vašeg) pisma...

7. ZAHVALJIVANJE I POZDRAVLJANJE U POSLOVNOM PISMU

Zahvaljivanje i pozdravljanje idu u završni dio poslovnog pisma. Zahvaljivanje, kao i tekst sadržaja poslovnog
pisma, navodi se ili po načelu novoga reda (tj. “uvučeno”) ili na početku novoga retka:

U nadi da ćete prihvatiti moju ponudu unaprijed Vam se (ili vam se) zahvaljujem i srdačno Vas (ili vas)
pozdravljam. Ili:

24
U nadi da ćete prihvatiti moju ponudu unaprijed Vam se (ili vam se) zahvaljujem i srdačno Vas (ili vas)
pozdravljam.

Iza pozdrava S poštovanjem i sl. ne stavlja se zarez ili koji drugi pravopisni znak.

Pozdravljanje u službenom pismu upućenom nekim uvaženim osobama (kao i oslovljavanje) može biti službeno
i neslužbeno:

Osoba Službeno pozdravljanje Neslužbeno pozdravljanje

Predsjednik države ili
predsjednik vlade
Kralj
Car
Reisul-ulema
Ambasador / konzul /
veleposlanik
Ministar
Član Skupštine
Akademik, rektor /
prorektor univerziteta,
dekan / prodekan
fakulteta, general itd.
Doktor / profesor / inžinjer
itd.
S iskrenim poštovanjem Vaš Iskreno Vaš
Ponizni sluga Vašeg veličanstva
Ponizni sluga Vašeg visočanstva
S iskrenim poštovanjem Vaš
S iskrenim poštovanjem Vaš Iskreno Vaš
S iskrenim poštovanjem Vaš Iskreno Vaš
S iskrenim poštovanjem Vaš Iskreno Vaš
S iskrenim poštovanjem Vaš Iskreno Vaš
S poštovanjem
S iskrenim poštovanjem Vaš Iskreno Vaš
S poštovanjem

8. POTPIS U POSLOVNOM PISMU

Mjesto potpisa pošiljaoca pisma nalazi se u donjem desnom uglu. (Potpis s lijeve strane nije u evropskoj
tradiciji; u lijevom donjem uglu potpis se može stavljati samo u pismima u kojima je i adresa pošiljaoca i adresa
primaoca uz gornji lijevi rub pisma.)
Potpis pošiljaoca pisma uređuje se ovako: velikim početnim slovom navodi se funkcija osobe koja šalje pismo;
ispod nje otisne se puna crta; između funkcije i crte ostavlja se mjesto za potpis; ispod crte navodi se puno ime
osobe s akademskim titulama (navode se ispred imena; prva od njih piše se velikim početnim slovom) i
zanimanjem (navodi se iza prezimena i od njega se odvaja zarezom; počinje malim slovom):

S poštovanjem
Dekan

_________________________
Dr. Kasim Prohić, univ. prof.

Napomena. Osoba koja svojim potpisom zamjenjuje pošiljaoca poslovnog pisma s lijeve strane svog imena
stavlja riječ za (malim slovima) a uza svoje ime ne navodi niti akademske titule niti oznaku zanimanja.

9. MJESTO NAVOĐENJA PRILOGA

Mjesto navođenja priloga (zove se Prilog ili Prilozi) nalazi se u donjem lijevom uglu poslovnog pisma (ispod
reda u kome je ime potpisnika); tu se navode dopunski dokumenti koje zahtijeva sadržaj pisma:

Prilozi: Ovjerena kopija lične karte

Dvije fotografije
25
10. MJESTO DOSTAVE POSLOVNOG PISMA

To se mjesto nalazi u donjem llijevom uglu (ispod mjesta na kome se navode prilozi); na tom se mjestu navode
osobe, odjeljenja, preduzeća itd. kojima se šalje poslovno pismo:

Dostaviti: Svjetlost d.d. – Sarajevo

Arhiva

11. MEMORANDUMI

Preduzeća, ustanove i sl. nerijetko izrađuju memorandume – obrasce za službene dopise. Ti obrasci sadrže naziv
i karakterističan znak, adresu pošiljaoca te prostor za datum, pozivni broj i adresu primaoca. Uz memorandume
običavaju se izrađivati i odgovarajuće koverte. Na memorandumskim obrascima obično se ispisuje samo prva
stranica poslovnog pisma (ostale stranice, ako ih pismo ima, označavaju se brojevima – na njihovu vrhu ili
dnu).32

SHEMA POSLOVNOG PISMA

32
Opširnije: S. Bratnožić – B. Ranilović – J. Silić: Hrvatski računalni pravopis: Gramatičko-pravopisni računalni vodič, Zagreb,
Matica hrvatska, 1996, str. 88-100; M. Urbany, Business letters in English, Zagreb, Školska knjiga, 1987, 1-37.

26
 Univerzitet u Sarajevu Sarajevo, 28. 03. 2007.
Filozofski fakultet
Dekanat
71000 Sarajevo
Franje Račkog 1

Energoinvest d.d.
71000 Sarajevo
Hamdije Čemerlića 2

Br. IT-63-123-1995.

Poštovana gospodo!

U vezi s vašom ponudom od 22. marta 2007. mogu vas obavijestiti (...)

S poštovanjem
Dekan

__________________________
Dr. Midhat Begić, univ. prof.

Prilozi: (...)

Dostaviti: Arhiva
(...)

X. RETORIKA. OSOBINE DOBROGA GOVORA

Retorički govor najstariji je i još uvijek optimalan vid javnog komuniciranja. Retorika je jedna od najstarijih
teorija govora. Njezin se razvoj može pratiti od antičkih temelja, preko novovjekovne do moderne retorike. Ona
nas uči što uspješnijem usmenom izražavanju svojih misli.
Kao posebnu nauku izdvaja je već Aristotel. Retoriku su kod Rimljana svojim djelima osobito obogatili Ciceron
i Kvintilijan. Besjednik se u Grka zvao retoros, a u Rimljana orator. Između mnoštva primjera iz besjedništva
antičke epohe možemo spomenuti Demostenove (383-322. pr.n.e.) filipike, osobito njegovu Treću filipiku
(Demosten ih je govorio Atinjanima protiv Filipa Makedonskog; razgolitio je njegove osvajačke namjere i
potakao snažan otpor Atinjana) te Ciceronov (106-43. pr.n.e.) Prvi govor protiv Katiline (u kome je Ciceron
pred senatom optužio patricija Katilinu za zavjeru protiv republikanske vlasti u Rimu); kao primjer političkog
besjedništva Dantonov (1759-1794) govor Za odbranu otadžbine; kao primjer duhovnog besjedništva govore
Ali ibn Ebi-Taliba iz Nehdžul-belage (Staze rječitosti); kao primjer vojničkog besjedništva Napoleonov (1769-
1821) govor Na Austerlicu; kao primjer sudskog besjedništva – Odbrana Orsinija Žila Favra (1809-1880); kao
primjer prigodnog i pohvalnog besjedništva – svečanu besjedu Viktora Igoa (1802-1885) O stogodišnjici
Volterove smrti.33

33
Up. izbor besjeda u: B. Š. Nušić, Retorika: Nauka o besedništvu, Beograd, Izdavačko i knjižarsko preduzeće ‘Geca Kon’, 1938,
253-544. V. i: Ali bin Ebi-Talib, Nehdžul-belaga (Staza rječitosti).
27
Savremena govornička djelatnost obuhvaća političko, sudsko, prigodno, poslovno, duhovno, školsko
govorništvo.
Sastavna dionica antičke retorike – umjetnost govorenja (zvala se pronuntiatio) – podrazumijevala je i govor i
gestove. Ovdje će biti riječi o osobinama dobroga govora, a u odjeljku Umijeće komuniciranja o gestovima (o
govoru tijela ili o jezičkim pomoćnicima, paralingvističkim kodovima).

Osobine dobroga govora

Kao što postoji pravi put i stranputice u pisanju – postoje i u govorenju. U odnosu na pisanje, govor je u životu
prosječnog pojedinca gotovo tri puta više zastupljen.

Govor se ne razvija kod usamljenih bića – govor i jezik razvit će se jedino u svijetu koji govori, u društvenom
dodiru (u socijalnom kontaktu).

Od jezičke sposobnosti u velikoj mjeri zavisi i logičko mišljenje. Od vještine govorenja u mnogome zavisi i
uspjeh općenja. Ako dobro govori, dijete povećava uticaj i ugled među drugovima.

Na govor tokom ljudskog života presudno utječu četiri društvene grupe:

grupe: porodica, drugovi, škola i radno
mjesto.
mjesto.

Govor se najlakše i najbolje usvaja u djetinjstvu: ono što usvojimo poslije nije toliko stabilno i automatizirano.
Jezičke navike lahko se stvaraju u ranom djetinjstvu, a kasnije se mijenjaju teško. (Zato djeca lakše od odraslih
uče i maternji i strani jezik.) Tako je najpogodnije vrijeme za usvajanje akcenatskog sistema period do treće
godine; za razvoj osnovnih morfoloških i sintaksičkih oblika – do pete; za razvitak artikulacije – do osme; za
razvitak rječnika i usvajanje složenijih sintaksičkih struktura – do dvadesete godine. O ovome je potrebno voditi
računa ukoliko se želi brz i pravilan razvitak govora i govorne kulture; u tom periodu savladavanju govora i
govornoj kulturi treba posvetiti posebnu pažnju. Osposobljavanje za upotrebu različitih varijeteta i stilova kao i
različitih vidova govorne komunikacije dugotrajan je proces.

Dobar govor odlikuju sljedeće osobine: osmišljenost, svrsishodnost, jasnost, glasnost, pravilnost, živost
izražavanja. Njegovanje ovih osobina znači razvijanje kulture govora.

Osmišljenost. To je osnovna osobina dobrog govora. Bez dobre misli nema dobrog govora. Zato su vježbe
mišljenja ujedno i vježbe dobrog izražavanja.

Svrsishodnost. Dobar je govor redovno usmjeren nekom cilju. Dakle, nema dobrog govora ako ne služi nekom
cilju. Ne treba govoriti ako nemamo šta reći.

Jasnost. Način izgovora glasova može bitno utjecati na razumljivost saopćenja. Česte poštapalice, nepotrebne
pauze, ponavljanje glasova, slogova i dijelova rečenica, mucanje, brz i nejasan govor, gutanje slogova,
nerazumljiva rečenica – sve to ometa sporazumijevanje i umanjuje jasnost govora. Ovakve nepravilnosti govora
svrstavaju se u govorne poremećaje. Uzroci im mogu biti loše navike donesene iz sredine u kojoj se oblikovao
govor, ali se mogu zasnivati i na organskim ili neurološkim oštećenjima. Mnogo neispravljenih omaški ostaje u
usmenom izlaganju.

Glasnost. Glasnost govora zavisi od rada glasnica. Ukoliko glasnice pravilno koristimo, govor će biti prijatan i
uvjerljiv; lakše ćemo ga proizvesti i sagovornik će ga sa manje napora razumjeti i prihvatiti. Pravilno korišćenje
glasa jeste vještina koja se uči: cilj je upotrijebiti onoliko snage u govoru koliko je potrebno, da se sa najmanje
napora postigne što bolji dojam.
Glasnice moramo pravilno upotrebljavati, tj. održavati i štedjeti; u protivnom može doći do afonije – gubitka
glasnosti. (Afoniju, međutim, mogu prouzročiti i organska i psihološka oboljenja.)

Pravilnost. Ona predstavlja poštovanje svih normi nekog varijeteta.

Na fonetsko-fonološkom planu – kada je, npr., riječ o bosanskom standardnom jeziku – to znači pravilno
artikuliranje svih fonema te korektan izgovor vokala sa sva četiri naglaska nenaglašenom dužinom. Bez ovog
28
uvjeta nema čvrstih temelja dobrog govora. Nepravilnosti u vezi sa izgovorom skreću na se pažnju sagovornika
sa sadržaja poruke i mogu dovesti do prijekida u općenju.

Živost izražavanja. Naš je govor tijesno vezan s pokretom. Npr., tokom čitanja vijesti (a to je primjer za miran,
tzv. “objektivni govor”) aktivno sudjeluje preko petsto mišića. Bez pokreta lica i tijela (tj. bez mimike i gestova)
naš bi govor psihološki bio vrlo neprijatan i brzo bi uspavao slušaoce.34

XI. PRIPREMA GOVORA

Specijalisti za moderno komuniciranje ostali su vjerni metodama formuliranim još u antičko doba. Naime, da bi
rasuđivati.35
se jasno i uvjerljivo govorilo i pisalo, potrebno je ispravno rasuđivati.

Javno govorenje redovito biva procjenjivano i s obzirom na strukturiranje i organiziranje ideja; dakle,
provjerava se moć rasuđivanja koju ispoljava govornik. Svaka je publika osjetljiva na kvalitet rasuđivanja
govornika.

Kad se iznose nedovoljno definirane ideje, govorenje je isuviše površno i zbrkano. Time je otežano
komuniciranje; svako od govornika očekuje što preciznije rasuđivanje.

Ispravno rasuđivanje kao intelektualna djelatnost u osnovi je svakog izražavanja koje teži nekome cilju. To je
prva i najbolja garancija koju treba osigurati ako se želi uspješno komunicirati.

Proces razmišljanja ne treba brkati s načinom izlaganja. “Govoriti znači ići ispred sebe” (R. Queneau); tj.,
govoriti – najprije znači misliti o nečem, potom rasporediti bitne činjemice, mišljenja, stavove, a onda ih
rasporediti.

Razmotrit ćemo pet operativnih načina na koje možemo reći ono što namjeravamo: faktografski, kritički,
konstruktivni, sugestivni i emotivni.

1. Faktografski način sastoji se u prikupljanju činjenica, primjera, informacija. Ovdje treba biti konkretan,
nabrajati podatke bilo hronološkim redom bilo u skladu s kojim drugim kriterijem klasifikacije. Sposobnost
služenja činjenicama podrazumijeva: znati ih grupisati, klasificirati, odabrati te predstaviti. Od govornika se
očekuje jednostavnost i objektivnost.

2. Kritički način služi za procjenu i vrednovanje. Ovdje spadaju vrijednosni sudovi, primjedbe, osuđivanja.
Kritika podrazumijeva da je onaj ko je iznosi usvojio osnovne vrijednosti (poštenje, ugled...). Kritika, bila
direktna bila indirektna, treba da je usmjerena na činjenice. Kritiku valja znati vješto izreći; prosuđivanje je
vrlo delikatno: uvijek postoji rizik od subjektivnosti, a subjektivnost je uvijek na nekog usmjerena. Ružne
riječi izgovorene o nekome zapravo su ružne riječi o samome sebi. Previše se vremena i energije troši na
žalopojke, kritike i osude. Napadati i kritizirati druge znači stvarati atmosferu pesimizma. Odveć je labava
granica između ličnog napada, klevete, licemjerja ili podvale.36

3. Konstruktivni način – za razliku od kritičkog, koji razmatra poteškoće – u prvi plan ističe prednosti. Ovo je
optimistički način govora. Potrebno je uložiti napor da se – pošteno i bez pretjerivanja – naglasi ono što je
vrijedno, korisno, ispravno, najbolje, ono što treba upamtiti za ubuduće. To je ono što ovakav govor uvodi u
pozitivni registar djelovanja, u pozitivno mišljenje. Od usmjerenosti na dobro može se samo dobiti: ljudima
je draži i pretjerano pozitivan govor od pretežno negativnog. Oni koji su skloniji konstruktivnom načinu

34
S. Vasić, Veština govorenja.
35
O umijeću ispravnog rasuđivanja opširnije u: L. Bellenger, o.c., 31-61.
36
Kritika često proistječe iz negativne vizije svijeta. Napola punu čašu pesimist vidi kao polupraznu. “Buntovnici po funkciji” svoj
identitet traže u duhu suprotstavljanja. Pretjerano su normativni; stavljaju se u ulogu tužioca, cenzora, upuštaju se u polemike,
reagiraju da bi zauzeli suprotan stav, da bi osporavali ili obezvređivali, što uzrokuje konflikte i napetosti. Ljudi su često strogi prema
negatorima, liče im na “dosadni svrab”, te iz nastoje izolirati. L. Bellenger, 1992: 34.
29
 mišljenja imaju više izgleda na uspjeh i da privuku pozitivnu pažnju na se. Svakako, treba zazirati od
nerealnoga govora, u kome je “sve suviše lijepo da bi bilo istinito”. EPP govor postaje sumnjiv; ne
vjerujemo govorniku čim se govor pretvori u hvalospjev, kad argument postane propaganda.

4. Sugestivni način ide dalje od konstatacije, od onoga što je očigledno: ovakav način govora usmjeren je na
djelovanje (onaj ko sugerira reći će: “Pretpostavimo da... Zamislimo da... Šta sad treba činiti?”). Sugestivan
govor daje riječima pokretačku snagu; njime se auditorij pridobija i podstiče na djelovanje. Za uspjeh
ovakvoga govora bitan je stav govornika, njegova spremnost da sprovede riječi u djelo; on zato mora
ponuditi nove ideje i angažirati se, ispoljiti želju da se nešto od onoga što kaže primijeni, ostvari.

5. Emotivni način govora jeste onaj u kome govornik nije u stanju uspostaviti distancu prema predmetu.
Govornik je “svim svojim bićem” u onome o čemu govori; njegova osjećajnost predstavlja barijeru u
razlučivanju faktografskog, kritičkog, konstruktivnog i sugestivnog načina izlaganja. Auditorij više pamti
zanos, nemir, radost ili srdžbu govornika nego sam sadržaj govora.

Pravilno uslojavanje spomenutih pet načina govorenja, uspostavljanje prave ravnoteže između njih, ili pak
pronicljivi izbor jednoga od njih – zavisno od cilja koji želimo postići – učinit će da naše mišljenje dobije na
snazi i da pojača svoje djelovanje.

U zavisnosti od redoslijeda ovih pet načina govorenja, potom intenziteta i trajanja svake od etapa, razlikujemo:
1. analitički govor – polazi od činjenica, potom ih ocjenjuje, onda izdvaja ono što je pozitivno, sugerira i
zaključuje u emotivnom registru; dakle za njeg je karakterističan ovakav slijed operativnih načina:
faktografski, kritički, konstruktivni, sugestivni, emotivni;
emotivni;
2. operativni govor – usmjeren je ka akciji: odmah ukazuje na ono šta treba učiniti; za njeg je karakterističan
ovakav slijed operativnih načina: sugestivni, konstruktivni, faktografski, kritički, emotivni;
emotivni;
3. govor uvjeravanja – za njeg je karakterističan ovakav slijed operativnih načina: emotivni, emotivni, sugestivni,
kritički, konstruktivni, faktografski;
faktografski;
4. govor osporavanja – za njeg je karakterističan ovakav slijed operativnih načina: kritički, emotivni,
sugestivni, konstruktivni, faktografski;
faktografski;
5. govor ohrabrenja – za njeg je karakterističan ovakav slijed operativnih načina: konstruktivni, sugestivni,
emotivni, faktografski, kritički.

Da bi se izbjegla zbrka, treba odabrati pravi ton i odrediti slijed i trajanje spomenutih operativnih načina. To se
postiže planom.

Ovladati planom znači: predvidjeti uvod (sadrži ono što je bitno; cilj mu je pridobijanje pažnje i naklonosti
slušalaca),
slušalaca), zatim razradu i na kraju zaključak (potvrđuje ono što je rečeno).
rečeno).

Valja imati na umu ovaj savjet: “Kažem šta ću reći; i to reknem. Kažem da sam to rekao.” (J. Guitton)

Koncipirati plan znači raditi na organiziranju koherentnog sistema ideja. Postoje linearni plan izlaganja, plan
izlaganja po kategorijama te plan za objašnjavanja. Različite su i metode u argumentiranju (silogizam,
disjunktivno rasuđivanje, rasuđivanje u hipotezi, dilema).
Plan za uspješan govor sadrži sedam tačaka:

1. Izložiti predmet izlaganja

2. Uvući auditorij
3. Razviti sadržaj
4. Pojačati poruku
5. Iznijansirati temu
6. Ponoviti ono što treba upamtiti
7. Primijeniti (sprovesti u djelo)

30
XII. GOVORNIČKI STILOVI

Umjetnost govorenja može se savladati: “Pjesnik se rađa, govornik se postaje.” Zahtjevi koji stoje pred
govornikom danas drugačiji su od onih koji su stajali pred oratorima za govornicima. Danas se više cijeni
konverzacioni stil, televizijska elokvencija negoli elokvencija na sudu. Televizija prisiljava na sasvim novu
formu rječitosti. Efikasna riječ nije solistička numera: govoriti – znači izraziti mišljenje s ciljem postizanja
efekta; istovremeno, to znači neprestano nastojati da se što bolje prilagodi govor, da se prati odjek govora (bez
aktivnog slušanja nema efikasne riječi). Na efikasan govor potječe želja da se uspije, da se od svog potencijala,
od kompetencije združene s personalnošću – izvuče najveća moguća dobit. Oblici elokvencije katkad su
uvjetovani profesijom (političari, profesori, advokati, vojnici...). Međutim, govornik, moderni komunikator, i
dalje je garancija za kompleksnu vezu između riječi i vlasti (riječ je združena s vlašću). Ključni je zahtjev moći:
znati se usmeno izraziti i time očarati masu, oduševiti je, izazvati, motivirati, utjecati na nju. Ne postoji
govornik bez mase: on fascinira riječima i na taj način vrši vlast nad grupom, svijetom. (“Postoje vrata prema
moru koja se otvaraju riječima.” R. Alberti) Govornika zamišljamo kao čarobnjaka, maga riječi. Fascinira
njegova lahkoća, njegov stil, energija, magnetizam.

Prema jednoj od savremenih klasifikacija, postoji šest velikih govorničkih stilova: improvizator, recitator,
jurišnik.37
polemičar, učenjak, parničar i jurišnik.

Predstavit ćemo ukratko svaki od spomenutih tipova govornika te ukazati na dobre i loše strane svakog od tih
modela.

1. Improvizator

Improvizator ideje povezuje putem asocijacija. Gomila obrazloženja i zaključke; upušta se u digresije.
Sposoban je ilustrirati svoje tvrdnje, ali ne rasuđuje. Govor mu je neujednačen: oduševljava se i razdražuje.
Doživljava ono što govori, pun je živosti, uživa u tom što proizvodi. Dok ga slušamo, stalno očekujemo kraj –
ali kraja nema. Sposoban je za uzlet, ali mu se dešava i da omahne, “zaglavi”. Zato se za njeg kaže: “Da li će
danas biti dobar?”

2. Recitator

Recitator je “čovjek koji nije spavao”. To je čitač: on zalegne iza mjesta odakle govori kao iza šanca. Iznenađuje
njegov strah da se ne izgubi; stog mjestimično ubrzava. Hotimice se zaustavlja, da bi ljudi pomislili da traži
riječi. Za njeg se kaže: “To je glumac koji je sam sebi sufler.” Ne gleda u svoje slušaoce, iz straha da ga ne
prekidaju. On impresionira izgrađenom rečenicom, “ulickanim” stilom. Međutim, auditorij zna da iskrenosti
bolje pristaje spontano izražavanje. Zato mu i zamjeraju što je sve unaprijed smislio, što ne kazuje ono šta misli
i neposredno osjeća. Njegova rečenica, sintaksa, plan – sve to pripada pisanom jeziku: instrumentima pisanog
jezika recitarot nanosi povrede usmenom govoru.

3. Polemičar

Napada i kritizira sve, traži svađu, ironizira, podsmjehuje se, uzrujava se, u rasprave unosi otrov. Bori se, tribina
je za njeg ring. Brzo se zamori, te ušuti: s njim je ili tišina ili bura. Ljudima se dopada njegova živost, hrabrost.
Pripada soju kontroverznih ljudi, “debatnika”. Smatraju ga osporavateljem, agresivcem, “nervčikom”. Vjeruje u
ono što govori.

4. Učenjak

On propovijeda: njegov je govor – njegov predmet; govori s redom, stvari postavlja na svoje mjesto, ideje
razvrstava po kategorijama. Ekspert je u poslu; koristi se efektima kompetencije. Razmišlja, služi se
usporedbama; pobuđuje i druge na razmišljanje. Njegov je govor poput mašine na tračnicama. On je pun riječi;
koristi i uzrečice (“zar ne”, “dakle”, “ako hoćete” i sl.); prigovori ga ne uznemiravaju, ali se katkad zna

37
Up. L. Bellenger (L. Belendžer), Umijeće komuniciranja, 144-155.
31
uznemiriti zbog onog što sam govori. Ima svoje ćudi, svoj humor; ukratko – igru vodi kompetentno i
prepredeno.

5. Parničar

To je specijalist za “prljave govore”, dežurni advokat: govori o svemu što mu padne u zadaću, govori kome god
treba i koliko god treba. Činjenice ga ne zanimaju: on se bori za druge, govori “u ime...”, opredjeljuje se,
pozvan je da brani ili sahranjuje. Njegovo je područje: mnoštvo uzroka i posljedica – stručnjak je za “zbog
čega” i “zato”. Pedantan je, uporan, navaljuje; poziva se i na velike principe, na pravdu, istinu... To je govornik
za velike stvari.

6. Jurišnik
Juriš
Jurišnik je hrabar,
hrabar, gord,
gord, to je vojnik riječ
riječi: bije iz teš
teške artiljerije.
artiljerije. Ne brine za gramatiku, ispaljuje ideje, hici su
mu precizni, čeka učinak. Govor mu je imperativan (“Vi morate... Krenite... Uzmite za primjer... Neophodno
je...”). Ne uzbuđuje se ni zbog čega, prodaje garantirane stvari, ali zna i prezirati i klevetati. Redovito “jače
boji” ono o čemu govori.

XIII. DIKCIJA

Sredstva rečenične melodije, koja čine prozodiju i dikciju,

dikciju, jesu: jačina, visina i boja glasa, logički akcent i
pauziranje. Prozodijski je sistem standardiziran, a elementi dikcije uvijek zavise od sadržaja rečenice – dakle,
promjenljivi su.
U zavisnosti od vrste teksta koji čitamo ili govorimo (interpretiramo), dikcija se najčešće javlja u sljedećim
vidovima:
– konstatacija (tvrđenje);
– informacija (obavještavanje);
– pripovijedanje;
– poistovjećivanje.

1. Konstatacija. Ovim vidom dikcije interpretira se tekst prema kome govornik nema osobit emocionalni
odnos (ni pozitivan ni negativan). Ovu vrstu govora najčešće susrećemo u kratkim vijestima na radiju i
televiziji. (Usvojena znanja djelimično se također kazuju ovim dikcijskim oblikom; ovo ne treba
izjednačavati s negativnom pojavom “deklamovanja”.)

2. Informacija. Ovaj se dikcijski oblik razlikuje od prethodnog po angažiranosti govornika. Ovdje govornik
pokazuje samo mali stupanj angažiranosti prema sadržaju. Najčešće je prisutan u spikerskom načinu
kazivanja, pri čitanju referata, u usmenom izlaganju itd.

3. Pripovijedanje. Za razliku od prethodnih vidova usmenog izražavanja, ovdje je znatno uvećan stupanj
emocionalne angažiranosti govornika (pripovjedača, interpretatora). Taj intenzitet, međutim, nije isti tokom
čitavog kazivanja. U zavisnosti od prirode i sadržaja teksta (npr.: opis prirode, opis ličnosti, dijalog), u
pojedinim dijelovima on može opasti do informiranja, drugdje može otići visoko – do poistovjećivanja.
Dakle, različite vrste tekstova uvjetuju različite načine kazivanja. Također, pripovjedna materija po pravilu
se oblikuje gradacijski: uvodni dio traži jedan način, glavni dio drugi, a zaključni dio treći način izražavanja.

4. Poistovjećivanje. Ovo je najzahtjevniji oblik kazivanja – mogu ga ostvariti daroviti pojedinci ili osobe koje
se specijalno obrazuju za ovaj vid kazivanja kao oblik umjetnosti. Ovim vidom izražavanja najbolje
ovladavaju glumci, ali svi ljudi imaju potrebu za tim načinom interpretiranja. U svakodnevnom životu ovim
oblikom kazujemo o događajuma u kojima smo sudjelovali. Ovaj vid interpretiranja tuđeg teksta
pretpostavlja vještinu poistovjećivanja s piscem ili ličnostima iz djela – kao da kazujemo svoje doživljaje,
misli i osjećanja. Osobito je ovdje bitno postići pripadajući stupanj emocionalne angažiranosti;
odgovarajuću jačinu, visinu i boju glasa; pravilno naglašavati riječi i rečenice; koristiti pauze između
blokova riječi i dr.
32
Ovdje ćemo ukratko ukazati i na akcenat rečenice kao dikcijsko sredstvo.
Kada govorimo o akcentu i akcentuaciji, mislimo obično na akcenat izoliranih riječi, na leksički akcenat. Pored
toga postoji i rečenični akcenat, shvaćen u širem smislu te riječi, koji se i jedino realizira u govornom procesu.
Akcenat riječi i akcenat rečenice mogu se i razlikovati; međutim, oni se ne isključuju. Akcenat rečenice
obuhvaća i akcenat pojedinih riječi koji je u govornom procesu saobražen sa rečeničnom intonacijom. I kod
rečenica razlikujemo dvije intonacije: uzlaznu i silaznu.
Da li će jedna rečenica imati izjavni, upitni ili neki drugi karakter, zavisi između ostalog i od rečeničnog
akcenta: Roditelji se ponose tvojim uspjesima. Roditelji se ponose tvojim uspjesima? Roditelji se ponose tvojim
uspjesima!

XIV. NEVERBALNA KOMUNIKACIJA. JEZIČKI POMOĆNICI

Ljudi različ
različitih kultura misle na različ
različite nač
načine i to izraž
izražavaju ne samo jezikom nego i brojnim neverbalnim
nač
načinima (kao
(kao što
što su:
su: tjelesni dodir,
dodir, gestovi,
gestovi, grimase,
grimase, dodir,
dodir, poimanje prostora,
prostora, poimanje vremena,
vremena,
raspoređ
raspoređivanje vremena i drugi nač
načini koji se imenuju kulturnim ponaš
ponašanjem).
anjem).

Neverbalna poruka javlja se kao moćan dio komunikativnog procesa. Ona omogućava saznanja o učesnicima u
procesu komunikacije, ali i o vrsti odnosa u kome se nalaze; prenosi drugome informaciju i o govorniku i o
situaciji u kojoj je.

Prema stajalištu da se ne može ne-komunicirati, sveukupno neverbalno ponašanje shvaća se kao komunikacija. I
kad pojedinac prestane govoriti, on nastavlja komunicirati neverbalno. Neki autori neverbalno ponašanje
shvaćaju kao komunikaciju samo ukoliko je ono bilateralno (za razliku od unilateralnog neverbalnog ponašanja,
koje podrazumijeva samo neverbalne znake, ne i komunikaciju).

Neverbalni kodovi ne djeluju izolirano – oni se kombiniraju i tako proizvode razne funkcije komunikacije:
sudjeluju u stvaranju i obradi poruke, stvaranju dojma, obmanjivanju i dr. Poruka kodova ove vrste trenutna je;
oni se najčešće koriste u komunikaciji licem u lice.

Kad je riječ o stvaranju i obradi poruke, neverbalni kodovi komplementarni su verbalnim, tako da zahvaljujući
njima poruka dobija na snazi. Neverbalne poruke nose redundancu38 – one su osiguranje od mogućeg šuma,
ponavljanje onoga što se izražava verbalno, s ciljem pojačavanja poruke (npr., ako imamo još pet minuta
vremena, možemo usput rašititi prste jedne šake). Neverbalna poruka može i elaborirati poruku, tj. izmijeniti je
ili proširiti. Mogućna je i kontradikcija između verbalne i neverbalne poruke: npr., nekom grimasom možemo
opovrgnuti izrečeni stav. Verbalna poruka može, naposljetku, i odmijeniti (supstituirati) dio verbalne (npr.,
umjesto da ponavljamo da smo u vremenskoj oskudici, poglédat ćemo na sat; gestom, pogledom, galamom
govornik može dokrajčiti izražavanje svoje namjere ili stava).

Neverbalna komunikacija koristi se i za stvaranje dojma o nekome ili nečemu kod drugog (npr., političar
energičnim pokretima nastoji stvoriti imidž jake i dinamične osobe). Ovaj vid komunikacije, dalje, uspostavlja
relacione poruke: njima se prenosi informacija o tome šta sudionici komunikacije osjećaju spram drugih
(dopadanje, privlačnost, naklonost, nedopadanje, kao i poruke koje ukazuju na status i moć). Suptilne relacione
poruke pokazuju zainteresiranost partnera za razgovor, utječu na razvijanje prijateljskog osjećanja (razvija se
tzv. altercentrizam, tj. fiksiranost na drugog). Poseban je tip relacionih poruka kojima se saopćava o statusu i

38
Redundanca je izuzetno važna u svakodnevnoj komunikaciji; nju čini ono što je u poruci predvidljivo i konvencionalno. Nasuprot
njoj stoji entropija, koja se određuje kao maksimum nepredvidljivosti; odlikuje se novinom i originalnošću. Poruka visoke
predvidljivosti naziva se redundantnom, dok je poruka s niskom predvidljivošću – entropična; prva ne posjeduje visoku
informativnost – druga je visoko informativna. Povećanje redundance pomaže prijemu entropične poruke. Neočekivana ili neobična
poruka zahtijeva ponavljanje ili pripremu primaoca (npr.: “a sad nešto posebno”, “nešto što niste očekivali”; u ovoj se ulozi mogu naći
i neverbalni kodovi). Reklama koja želi brzo doprijeti do publike odlikuje se jednostavnim, ponavljanim, predvidljivim porukama, ali
će, npr., reklama u tehničkom časopisu, namijenjena visoko specijaliziranoj publici, biti puna informacija, vrlo entropična. Popularna
je umjetnost redundantnija od visoke umjetnosti; djelo nekonvencionalnog pisca entropičnije je negoli je to djelo pisca koji se, zarad
lakše komunikacije s publikom, koristi brojnim konvencijama. (Konvencija je glavni izvor redundance i lahkog dekodiranja.)
Ustanovljeno je, npr., da je engleski jezik 50% redundantan: samo je pola od onog što se kaže potrebno da bi se rekonstruirala poruka
– druga je polovica osiguranje od šuma u kanalu. V. J. Janićijević, Komunikacija i kultura, 39-40.
33
moći (npr. pojedini predmeti – luksuzni automobili, odjeća ili obuća poznatih proizvođača i sl. – dokaz su
mjesta koje neko ima u društvu; također, osoba koja želi pokazati svoju nadmoć pušta druge da je čekaju).

Neverbalnim se porukama otkriva emocionalno stanje govornika; njima se postiže ekspresivna komunikacija.
Emocije se najčešće ispoljavaju spontano, ali ih je ponekad potrebno kontrolirati. Postoji više načina za
reguliranje količine emocija koje želimo pokazati: intenzifikacija (pretjerivanje afekata; npr., oduševljavamo se i
više negoli nam se nešto dopada); maskiranje (npr., poklon nam se ne dopada, ali ćemo jednu emociju maskirati
drugom); dezintenzifikacija (da ne bismo burno reagirali, neko jako osjećanje nastojimo ublažiti); neutralizacija
(također jedan od načina samokontrole) te simulacija (pretvaranje da nešto osjećamo ili pak ne osjećamo).
Miješane poruke (verbalne i neverbalne) mogu biti iskorišćene u svrhu obmanjivanja (to je širi pojam od
laganja; obuhvaća i sumnju, pretjerivanje, skrivanje). Obmanjivanje je ponekad teško otkriti (stereotipno se,
npr., smatra da je direktan pogled skopčan s istinitošću). Međutim, budući da je tijelo pod manjom kontrolom
negoli je lice, ono može ostaviti podatke da je došlo do prevare. Osobito donji dio tijela (nasumičan rad nogom,
meškoljenje) te vokalne naznake (oklijevanje u govoru, nagla piskavost glasa i dr.) mogu izdati, “provaliti” da
se radi o prevari.

Vidovi neverbalnog ponašanja

1. Tjelesni dodir (ili haptički kod) jedan je od (sasvim primitivnih) vidova prenošenja poruka o našem odnosu.
Kulturno je kodiran i s obzirom na količinu i kvalitet. Istraživači govore o kulturama kontaktnog i nekontaktnog
tipa. U prvu grupu spadaju Arapi, Južnoamerikanci, Latinoamerikanci i Južnoevropljani; u drugu Azijci,
Indijanci, Sjeverni Evropljani i (Sjeverni) Amerikanci. U većine zapadnih naroda muškarci se ustežu od bilo
kakva dodira osim stiska ruke. I dok je za Latinoamerikance jednostavan stisak ruke nešto sasvim bezlično, gest
bez srdačnosti i naklonosti, akt distanciranja (u njih je uobičajen pozdrav – zagrljaj; dodirivanje rukama,
stiskanje mišice, tapšanje po ramenu – slično kao i u nas – ima smisao da proširi i poboljša komunikaciju),
Amerikancima je nepojmljivo da ga neko dodirne dok razgovara (u njegovoj je kulturi to nešto neprijatno, čin
koji odmah poprima seksualnu konotaciju i istodobno ugrožava komunikaciju).

2. Bliskost (prostorni ili proksemički kod). Koliko kome prilazimo – toliko smo bliski. Ljudi različito uobličuju i
koriste prostornu komunikaciju; pripadnici različitih kulturnih sredina različito reagiraju na ulazak u njihov lični
prostor (ili većim distanciranjem ili većom bliskošću), što može dovesti do međukulturnih nesporazuma. Dok
je, npr., Južnoamerikancima distanca od pola metra prevelika i dokaz hladnoće i nadmenosti onog drugog,
Amerikanci se na ovoj udaljenosti osjećaju ugroženim. Kultura nekih naroda nalaže da se s nepoznatima ne
može razgovarati na udaljenosti koja je manja od pola metra; pripadnicima te kulture distanca od pola metra
nužna je da bi razgovor bio ugodan. Tako će Amerikanac nastojati sačuvati takvu distancu, a Južnoamerikanac
će se nastojati približiti: čim Južnoamerikancu bude ugodno, Amerikanac će se odmaknuti jer će se osjetiti
nelagodno.

Edward Hall (Edvard Hol) naročito je istraživao korišćenje prostora i zaključio da se prije svega radi o
“nesvjesnom postavljanju distanci”. Predložio je i tipologiju proksemičnog ponašanja na osnovu njegova
prostornog širenja. Proksemično ponašanje dešava se u: mikroprostoru (to je područje čovjekove privatnosti;
neposrednja čovjekova okolica), mezoprostoru (to je čovjekova šira okolica, koja mu je nadohvat) i
makroprostoru (proširuje se na veće teritorije, od naselja, gradova, nadalje).

Ljudi imaju dvije osnovne prostorne potrebe: teritorijalnu i ličnu.

Teritorijalna se dijeli na primarnu (lično okruženje, stambeni ili radni prostor ličnosti), sekundarnu (razna javna
mjesta. škola, ustanova u kojoj se radi i dr.) i javnu (javna mjesta uopće, na kojima se nastoji izbjeći bliži dodir
s nepoznatim).

3. Upotreba vremena (hronomički kod) prevazilazi granice neverbalne komunikacije. Vrijeme je pojava koja se
ne pokazuje izolirano: opaža se samo kao promjena predmeta u prostoru ili ljudi u akciji. Ono je element
kulture; različite kulture razvile su različite stavove prema vremenu. E. Hall pokazuje da vrijeme govori (kao i
prostor), komunicira istom snagom kao i jezik. On vrijeme dijeli na tri kategorije: tehničko (mjeri se egzaktnim
metodama; to je etičko vrijeme; ima malo veze s neverbalnom komunikacijom), formalno (ili tradicionalno
34
vrijeme, tj. podjela na dane, mjesece, godine; to je sistem mjera važeći u određenoj kulturi) i neformalno
vrijeme (koje, prije svega, zavisi od konteksta u kome se zbiva komunikacija; ovdje su manje precizne jedinice
koje se odnose na tačnost, trajanje i sl. i najčešće su izražene prilozima za vrijeme: prije, poslije, uskoro, uvijek i
dr.).

Odnos prema vremenu, tačnost u izvršavanju obaveza, dolazak na vrijeme i sl. različiti su u različitim
kulturama. Za poslovne ljude Zapada vrijeme je novac, tačnost – vrlina i znak za nečiju pouzdanost. U Južnoj
Americi uobičajeno je organizirati sastanak s više ljudi istovremeno, a o različitim stvarima; također je
uobičajeno satima čekati po kancelarijama: niko se zbog tog ne vrijeđa i ne ljuti. Istraživači semiotike vremena
zato kažu da sat na zidu može izgledati isti, ali on svakom pokazuje drugu vrstu vremena. Amerikanac će se,
zato, morati pomiriti s činjenicom da s Južnjacima (Amerike i Evrope) ništa ne može obaviti brzo i s malo riječi
– ili će, uvrijeđen, odustati od posla. Želi li obaviti posao, bit će prinuđen utrošiti mnogo vremena u razgovoru
koji nema veze s poslom: Južnjaci posao moraju začiniti zadovoljstvom, tj. neposlom. Za njih je razgovor začin
koji od onog što je u američkoj kulturi obični posao treba da napravi u njihovoj kulturi društveni događaj. Tako,
dok Amerikanci misle da odmah valja prijeći na glavnu stvar (a detalji će se sami srediti), Grk insistira na
detaljima, i misli da mu želite podvaliti ako odmah krećete in medias res. Slično je i s rasporedom vremena:
tačni, precizni i programirani Amerikanci ne mogu raditi bez rasporeda, rokova i raznih rokovnika, tabela, reda
vožnje i sl.; za razliku od njih, ljudi na Bliskom Istoku sve rade mimo rasporeda, nezamisliva im je i pomisao na
rok.

4. Orijentacija.
Orijentacija. Okretanje (intimno
(intimno – ili agresivno)
agresivno) prema nekome takođ
također saopć
saopćava o vezama i odnosima međ među
učesnicima u komunikaciji.
komunikaciji.
Jačina glasa također može dovesti do međukulturnih nesporazuma. Dok Arapi, Grci ili Italijani galame, skaču i
viču kad žele iskazati svoju iskrenost i dobru volju – Amerikanci to smatraju agresivnošću. Lični status u Arapa
uvjetuje visinu glasa: ako se obraćaju nekom statusno višem, govorit će tiho, iskazujući mu tako poštovanje. Da
bi ukazao poštovanje, Arapin će Amerikancu govoriti tiho, a ovaj će nesvjesno govoriti glasnije, ne bi li Arapina
natjerao da bude glasniji; Arapin će to razumjeti kao da ga Amerikanac prezire jer mu ne ukazuje dovoljno
poštovanja, pa će govoriti još tiše...

5. Fizički izgled (odijevanje i dr.) također nosi poruke o nama, o našem statusu u društvu, o uklopljenosti u
sredinu u kojoj živimo. Tako je, npr., boemsko odijevanje i ponašanje umjetnika pokazatelj njihova životnog
stila, društvenog statusa i dr.

6. Kinetički (mimički) kod. Tjelesni pokreti imaju komunikativnu vrijednost. Ta je vrijednost određena
društvenim kontekstom. Tako, npr., klimanje glavom naprijed-nazad u većine evropskih naroda znači
odobravanje, a u Grka – negaciju.
Neverbalna komunikacija prenosi se preko raznih pokreta: grimase, gestovi, položaj, pokreti oka.

Grimase, tj. izrazi lica, imaju više funkcija: osnovne su ekspresivna (izražavanje emocija), fatička i konativna.
Pokreti mišića lica donekle se mogu kontrolirati, mijenjati, pojačavati, maskirati i sl.; mogu biti spontani
ili namjerni. Grimase se mogu javiti istovremeno s govorom, ali i bez njeg. Izrazi lica uvjetovani su
kulturno i individualno.
Gestovi su pokreti ruku, glave, nogu, pa i cijelog tijela. Da bi neki pokret bio gest, on mora prenositi neku
poruku, informaciju. Gestovi su vezani za govor i dopunjavaju verbalnu komunikaciju; predstavljaju glavni
komunikativni potencijal ljudskog tijela. Njihov je zadatak odašiljanje signala, zazo moraju bit očigledni onima
kojima su upućeni. Kod gestova nije toliko bitna namjera onoga ko gestikulira – važna je recepcija gesta kod
drugog, bez obzira na to je li gest slučajni (kihanje, zijevanje, češanje) ili namjerni (tzv. primarni gest, npr.
namigivanje, prijetnja prstom i dr.). Najčešće su to konvencionalni pokreti tipična oblika i prenose se u okrilju
određene tradicije i kulture (samo su tzv. izražajni gestovi – kao vrsta bioloških, uglavnom slučajnih,
mehaničkih gestova – zajednički svim ljudima; u njih spadaju osmijesi, slijeganje ramenima, mahanja,
klimanja, nakloni, crvenilo, bljedilo i dr.). Iako mogu biti i simbolični (npr., raširena dva prsta oblikuju slovo v i
simboliziraju pobjedu), njihova poruka mora biti jasna i nedvosmislena, inače neće biti pravilno shvaćena.
Mogu pokazivati unutrašnje, emocionalno stanje govornika, ali i podražavati neku spoljašnju stvar, ukazivati na
pravac, izražavati molbu i dr.

35
Prema jednoj klasifikaciji, razlikuje se pet vrsta gestova:
1. amblemi ili znamenja – to su konvencionalni, namjerni znaci, autonomni u odnosu na jezik (npr., prst na
ustima označava tišinu). Iako se geografska rasprostranjenost gestova ne podudara s granicama jezika,
amblemi su ograničeni na posebne kulture.;
2. ilustratori (moguće ih je nazvati i gestikulacijom) – to su gestovi povezani s govorom; predstavljaju dodatak
riječima; služe za ilustraciju onog što se govori. Jedni od njih naglašavaju pojedine riječi ili rečenice (tzv.
palice); drugi nagovještavaju pravac misli (ideografi); treći slikaju radnje (kinetografi); četvrti pokazuju
predmete (piktografi); peti opisuju ritam ili tempo nekog događaja (ritmički); šesti opisuju prostor
(spacijalni); sedmi ukazuju na predmete (deiktički);
3. pokazatelji osjećanja – to su neverbalni izrazi emocija i afekata (emocionalno stanje govornika najčešće se
pokazuje izrazom lica, npr. osmijehom, mrštenjem čela i dr.);
4. tjelesni manipulatori ili adaptori – to su gestovi kojima se najprije daje informacija o samoj ličnosti,
ukazuju na njene potrebe ili probleme (npr. češanje, kršenje ruku, udaranje prstom ili olovkom o sto);
5. regulatori – to su gestovi koji reguliraju govornu interakciju: pomažu njeno pokretanje, održavanje bez
zastoja te nagovještavaju njen kraj (tu sudjeluju gestovi glavom i tijelom, potom pravac tijela).

Položaj (ili “tjelesni jezik”). Način na koji stojimo, sjedimo, ležimo i dr. može nositi značenja prijateljstva,
neprijateljstva, nadmoći, inferiornosti. Međutim, za razliku od gestova, “tjelesnim jezikom” mogućno je
prenijeti samo slabo kodirane poruke.

Pokreti oka. U kontaktu licem u lice važne poruke ostvaruju se pokretima oka. Bitno je koliko se sagovornici
gledaju u oči. izbjegavanje pogleda ili slobodno gledanje u oči mnogo govori o odnosu među ljudima. Kao i
ostali signali lica, i pogled ima prirodnu i kulturnu osnovu. Osobito su uočljive kulturne razlike kad je riječ o
dužini i učestalosti pogleda. U naroda na Istoku (od Japana do Arabije) spušten pogled znak je poštovanja
prema drugom, a na Zapadu ne gledati nekome u oči dok se s njim rukujemo ili dok razgovaramo – znak je
lošeg odgoja, loših manira, nesigurnosti ili arogancije. I pogled ima fatičku funkciju (poticanje ili održavanje
razgovora), potom ekspresivnu (izražavanje različitih emocija govornika: očima se može izraziti zadovoljstvo,
iznenađenje, strah, bijes itd.) i konativnu (odnosi se na sagovornika: pogledom prenosimo na nj razne emocije
ili stanja – bliskost, neprijateljstvo i dr.).

7. U krug neverbalne komunikacije spada i tzv. artefaktni kod. Predmeti (artefakti) koji nas okružuju zapravo su
naši produžeci, odražavaju naš ukus i osobenosti. Elementi naše sredine (npr. u kancelariji) prenose poruke o
nama i bitno utječu na tok komunikacije (pomažu u tumačenju svih drugih neverbalnih kodova).39

XV. SPOSOBNOST SLUŠANJA

Sluš
Slušanje je u uskoj vezi s govorenjem;
govorenjem; ono je jedan od osnovnih temelja efikasne riječ
riječi. Dobro komunicirati –
podvlač
podvlači se u savremenoj literaturi – iznad svega znač
znači dobro sluš ati.40
slušati.

Slušanje je znak povjerenja: ono otvara put do drugog. Ono je više nego stav: garancija je stvarnog uvažavanja
sabesjednika; to nije fasada, već autentična komunikacijska činjenica. Istodobno, ono znači otvaranje prema
sebi, jer onaj ko njeguje kulturu slušanja zadobija povjerenje drugih.

Loše slušanje uzrokom je mnogih nesporazuma, neuspjeha, pa i sukoba. Nonšalantno slušanje donosi pustoš u
odnosima; ukratko, mnogostruke su razorne posljedice hroničnog nedostatka slušanja.

Nedostatak slušanja očigledan je svuda oko nas: daju se odgovori koji nemaju veze s postavljenim pitanjem,
sagovornici govore istovremeno, drže monologe, međusobno se prekidaju... Za slušanje su izgubljeni ljudi koji
misle da sve znaju.

39
V.: J. Janićijević, Komunikacija i kultura, 291-311.
40
Opširnije: L. Bellenger, o.c., 65-75.

36
Prema jednoj anketi, 92% ispitanika smatra da je druga osobina šefa preduzeća da zna slušati (prva po važnosti
– od 15 kvaliteta – jeste da zna sastaviti sposobnu ekipu), ali da to uspijeva postići samo 42% njih. Najbolji
rukovodioci shvaćaju da je za dobru odluku neophodno konsultirati se. Zato oni aktivno slušaju – oni su, može
se reći, u stanju slušanja. Slušanje je, dakle, vrhunska osobina najslavnijih menadžera, za koje, ujedno, vrijedi
da su najbolji postavljači pitanja na svijetu. Aktivno slušanje najbolji je ključ uspjeha (kako preduzeća, tako i
pojedinca: učenika, nastavnika, prodavača spram kupca, rukovodioca spram podređenog...). Bez visokog
kvaliteta slušanja nema kreativnosti niti uspona.

Ankete inače potvrđuju da slabo slušamo i teško pamtimo ono što čujemo. Ovo najprije zato jer se pogrešno
misli da je slušanje prirodan, automatiziran proces, da se događa samo od sebe. Međutim, slušanje je
kontrolirani postupak: mi možemo birati informacije – ljudi istu stvar ne čuju, tj. ne shvaćaju na isti način.

Sposobnost slušanja možemo razviti pod sljedećim uvjetima:

1. ako se koncentriramo na ono što je predmet razgovora;
2. ako nastojimo shvatiti sagovornika te predvidjeti šta će reći;
3. ako razlučujemo bitna mjesta od redundantnih detalja;
4. ako nastojimo sažeti i upamtiti ono što treba;
5. ako se usput u sebi ispitujemo o valjanosti, logičnosti, šupljinama onog što čujemo (tzv. konstruktivna
sumnja, koja je znak velike zrelosti u slušanju);
6. ako slušamo na trima razinama: neverbalnoj (koja često govori više od riječi), verbalnoj (izbor riječi, tema,
povezivanje misli... sve to osvjetljava našeg sabesjednika) i na razini vjerovanja (sistem vrijednosti,
referenci, predstava).

Obuke za vođenje razgovora temelje se najprije na poboljšavanju slušanja. Na tim se obukama traži da se sluša
na pet odvojenih planova:
1. kontekstualno slušanje (potrebno je utvrditi stvarni sagovornikov zahtjev, istinsku potrebu);
2. distancirano slušanje (treba savladati vlastitu afektivnu upletenost, odabir informacija i sl.);
3. analitičko slušanje (identificirati sagovornikove motive, opažati njegove igre, odbrambene mehanizme i
dr.);
4. regulacijsko slušanje (tu je riječ o kapitaliziranju, preformuliranju onog što smo čuli – ali bez izricanja
svoga suda – kako bi se moglo nastaviti s otvorenim pitanjima);
5. senzibilno slušanje (opažati neverbalne poruke: geste, igre pogleda, upravljanje periodima šutnje i dr.).

Slušanje je rad s punim radnim vremenom; pasivnost je pritom tek prividna. Potrebno je htjeti i umjeti slušati –
postoji htijenje i umijeće slušanja. Suptilno slušanje pomaže nam da shvatimo poruku, a “shvatiti znači
osujetiti”.

Aktivno slušanje postoji kad slušamo sagovornika ne iznoseći sud o onome što govori i kad svojom reakcijom
pokazujemo da smo shvatili njegova osjećanja.
Aktivno slušanje kao lični stav u svakodnevnom životu pretpostavlja posjedovanje dara za pronalaženje smisla
u onome što nam drugi kažu. Aktivnog slušanja nema bez uvažavanja drugih, pažnje, vremena i uložene
energije da shvatimo druge.

Višestruke su prednosti aktivnog slušanja: njime ublažavamo defanzivan stav, uspostavljamo komunikaciju s
više povjerenja, sigurnosti i autentičnosti. Ako drugima dopustimo da budu saslušani i shvaćeni, možemo
očekivati da će uzvratiti na sličan način.

O značaju slušanja svjedoče mnoge poslovice; također su se u svim vremenima podizali glasovi koji su pozivali
na pažljivije slušanje:

“Zrelo znanje sluša, a nezrelo govori.” (holandska poslovica)

“Ko govori sije, a ko sluša žanje.” (perzijska poslovica)
“Kad malo govoriš, puno čuješ.“ (ruska poslovica)
“Priroda nam je dala dva uha i samo jedan jezik kako bismo mogli više slušati a manje govoriti.” (grčka
poslovica)
37
XVI.
XVI. NEGATIVNE OSOBINE STILA

U pisanoj riječi susrećemo se sa sljedećim nedostacima:

1. raznovrsne pravopisno-gramatičke greške;
2. ogrešenja o zahtjeve kompozicije teksta:
a) rad (većim dijelom ili u cijelosti) nije u vezi sa zadatom temom;
b) rad nema uvoda ili zaključka – ili nijedno od to dvoje;
c) nesrazmjerno dug uvod;
d) počinjanje izdaleka, preobimno;
e) neodgovarajući obim glavnog dijela;
f) pogrešan raspored odjeljaka, pododjeljaka, paragrafa itd.;
3. različite stilske greške;
4. pogrešno korišćenje literature:
a) neprecizno navođenje tuđeg teksta;
b) pogrešni bibliografski podaci;
c) citiranje općepoznatih podataka;
d) neadekvatan izgled podnožne napomene;
e) nenavođenje korišćenih izvora...

Javna upotreba jezika obilježena je fenomenima na koje vrijedi ukazati s ciljem da ih pokušamo izbjeći u svome
tekstu (bilo pisanom bilo usmenom).

Tako je mistifikaciju jezika i manipulaciju jezikom moguće izbjeći ukoliko imamo – između ostalog – u vidu
sljedeće upute.

1. Ne upotrebljavati nejasne i komplicirane skraćenice.

2. Definirati ono što je sagovorniku nejasno te ono što će mu pomoći da bolje razumije iskaz.
3. Definirati nepoznate i neobične pojmove, i to što jednostavnije, sa što manje riječi.
4. Izvan stručnih krugova izbjegavati znanstvene termine i njihove definicije, jer ne moraju biti poznati
sagovornicima.
5. Umjesto obične, općepoznate riječi ne koristiti perifraze.
6. Kad god je moguće, umjesto kompliciranog iskaza upotrijebiti jednostavan (duže, složenije rečenice mnogi
će teško razumjeti).
7. Ne pozivati se (ni unaprijed ni unatrag) na vlastiti tekst – ukoliko nije osobito nužno. (Osobito je ova vrsta
mistificiranja česta u dugim govorima: “ Kao što smo na početku rekli...” – kad više niko ne zna šta je sve
zapravo kazano.)
8. Ne pozivati se u svome tekstu na tekstove koji nisu dostupni sagovorniku; istodobno, ne tvrditi pritom da su
tamo data potrebna objašnjenja (bilo da su data bilo da je to laž).
9. Ne pozivati se na neodređene autoritete, do kojih sagovornik nema pristupa (kako bi sagovornik
pretpostavio da s njima komuniciramo kad kod želimo – bez obzira na to da li je to tačno ili nije).
10. Učiniti sve što je potrebno da komuniciranje sa sagovornikom ne bude jednosmjerno (da sabesjednik ne
bude ograničen jedino na izraze slaganja, poslušnosti).41

U javnom životu, nažalost, umjesto kulture dijaloga, koja je jedina zaista primjerena slobodnom ljudskom biću,
sve više maha uzima kultura monologa. Ona sve agresivnije opsjeda i privatnu sferu (beskrajno sjedenje pred
monološkom televizijom).

Mnoge govornike obuzimaju demoni digresije, ponavljanja, eliptičnih misli, aluzija, dvosmislenih obrta,
prikrivanja, smušenih pretpostavki.

41
D. Škiljan, Lingvistika svakodnevnice, 10-19.
38
Mislima treba upravljati kao autom; ali – neki ne najavljuju kad će skrenuti (potrebno je najaviti različite tačke
izlaganja); neki opet ne gledaju u retrovizor ( treba se vraćati na već iznesena objašnjenja).42

Poremećaji u komunikaciji

Mogu se razlikovati tri osnovna tipa poremećaja u verbalnoj komunikaciji:

1. poremećaji u govoru;
2. poremećaji u jeziku;
3. poremećaji u procesu iskazivanja.

U prvu kategoriju mogu se uvrstiti glasovni poremećaji, poremećaji artikulacije te poremećaji fluentnosti
govora. Visina tona, glasnoća, boja glasa, artikulacija glasova, brzina govora – u toj mjeri mogu biti neprirodni i
nedjelotvorni da poruke prenesene govorom postaju pretežno ili u cjelini nerazumljive.

Glasovni poremećaji razvrstavaju se na poremećaje fonacije (nenormalna visina glasa te glasnoća; niz
promuklih, hrapavih, zadihanih efekata; hendikepi ove vrste zbirno se imenuju disfonijom) i poremećaje
rezonancije (pretjerana nazalnost /”unjkavost”/ ili smanjena nazalnost /”efekti začepljenog nosa”/). Prekomjerna
upotreba glasa (“prenaprezanje glasa”)

Među poremećajima u govoru najučestaliji su poremećaji artikulacije (oko dvije trećine od svih poremećaja).
Artikulacioni hendikepi kreću se od lakših (kakvo je, npr., vrskanje /“slabo” r/, koje jedva da ometa
komunikaciju), preko nemogućnosti uočavanja razlika između srodnih glasova (npr. /p/ i /b/), do toliko loše
artikuliranih ili dezorganiziranih glasovnih sistema da je takve osobe teško razumjeti.

U poremećaje fluentnosti govora spadaju mucanje (zamuckivanje) i brgljanje (pretjerana brzina govora).

Mucanje je govorni poremećaj obilježen narušavanjem ritma, tempa i tečnosti govora. Može biti praćeno dugim
zadržavanjem govora, a može i opetovanjem glasova (npr. m–m–m–olim) ili slogova, riječi i dijelova rečenica,
produživanjem glasova (npr. ssssoba), uvođenjem dodatnih riječi (npr. ovaj) te zastojima (kako bi se izbjegle
riječi koje zadaju probleme).

Osoba koja muca dož doživljava neugodnosti zbog tog,

tog, tako da se vremenom u nje stvara osjeć osjećaj inferiornosti i
bespomoć
bespomoćnosti u socijalnim kontaktima,
kontaktima, strah od govorenja i nastojanje da se ono izbjegne.izbjegne. Mucanje se
najuspješ
najuspješnije otklanja u predš
predškolskoj i školskoj
školskoj dobi.
dobi. Najbolji se uspjeh postiž
postiže ako su struč
stručno vođ
vođene govorne
vjež
vježbe prać
praćene odgovarajuć
odgovarajućim ponaš
ponašanjem roditelja,
roditelja, odgajatelja,
odgajatelja, učitelja te dječ
dječijih drugova.
drugova. Osobe s ovim
poremeć
poremećajem ne smiju biti kaž kažnjavane niti ismijavane zbog tog:
tog: treba im pomoć
pomoći da se ispolje,
ispolje, ohrabrivati ih,
ih,
strpljivo ih sasluš
saslušati.
ati.

Brgljanje također za rezultat ima uglavnom nerazumljiv govor. Glasovi dolaze na pogrešna mjesta, bivaju
ispušteni ili pogrešno artikulirani; slogovi se stapaju; iskazi se javljaju kao kratki rafali, što remeti
sintaksu. Brzanje u govoru (ili tahifemija) često je praćeno vrskanjem, šuškanjem). Za razliku od
mucavaca, brgljaši često nisu svjesni problema koje stvara njihov hendikep.

Poremećaji u jeziku (ili afazije) predstavljaju gubitak sposobnosti upotrebe ili razumijevanja riječi. Afazije su
vrlo raznovrsne – kreću se od vrlo blagih do vrlo teških poremećaja, a objedinjava ih njihovo anatomsko
porijeklo (oštećenje mozga).

1. Afazije u izražavanju. One mogu biti:

a) afazije vezane za realizaciju fonema (motoričke i grafičke afazije); u ovim slučajevima uglavnom nije
poremećeno razumijevanje usmene ili pismene poruke;
b) agramatičke afazije; tu se ispoljavaju poremećaji u obrazovanju rečenica;
c) afazije u rečeničnoj programaciji; teškoće u povezivanju elemenata (povećavaju se s dužinom i
složenošću riječi i rečenica).
42
L. Bellenger, 1992: 32-33.
39
Za sve oblike afazija u izražavanju karakteristični su i poremećaji u spontanom pisanju i pisanju diktata.

2. Afazije u primanju (senzorne afazije). Ovdje je pogođen prijem verbalnih znakova. Terminom verbalna
gluhoća označava se manje ili više potpuna gluhoća za glasove. Ove su teškoće redovito praćene poremećajima
u odašiljanju: riječ ponekad biva zamijenjena drugom, što značenje iskaza čini nerazumljivim (parafazije).
Teško se postiže razumijevanje pročitanog teksta. Pismeno je izražavanje slično usmenom.

3. Amnezijske afazije. Bolesnici s ovim poremećajima često zamjenjuju riječ koju traže (perifrazom, drugom
riječju, gestovima). I ovdje se sreću smetnje u pisanju.

4. Dislogije. To su afazični poremećaji kao posljedica cerebralnih povreda (susreću se kod osoba oboljelih od
dementnosti; pogođene su opće intelektualne sposobnosti); zajedničko im je obilježje nesuvislost iskaza
(neprimjerenost odgovora situaciji; neprikladnost logičkih veza unutar iskaza).

Postoje i drugi poremećaji:

– aleksija (ili disleksija); to je izostavljanje, zamjena i dodavanje glasova; nesposobnost da se pročita
neka riječ (verbalna aleksija) ili da se prepozna neko slovo (slovna aleksija);
– agrafija; odlikuje se izobličenjem, zamjenom riječi, ispuštanjem slova itd.;
– dislalije (tepanje, funkcionalni poremećaji izgovaranja);
– mutizam (odbijanje da se govori; uzročnici mogu biti različiti).43

LITERATURA

 Aristotel, Retorika, Novi Sad, Svetovi, 1997.

 Babić Stjepan – Finka Božidar – Moguš Milan, Hrvatski pravopis, 3. izdanje, Zagreb, Školska
knjiga, 1995, 473.
 Batnožić Slaven – Ranilović Branko – Silić Josip, Hrvatski računalni pravopis: Gramatičko-
pravopisni računalni vodič, Zagreb, Matica hrvatska – SYS, 1996, 148.
 Bellenger, L.: Umijeće komuniciranja, Sarajevo, Svjetlost, 1992.
 Carnegie Dale, Kako savladati govorno umijeće ili kako steći samopouzdanje, VI izdanje, Zagreb,
Prosvjeta – Draganić, 1990, 207.
 Dikro, O. – Todorov, C., Enciklopedijski rečnik: Nauka o jeziku, I (110-121, 130-138, 217-226, 278-
287); II (219-305), Beograd, Prosveta, 1987.
 Đorđević, Branivoj, Gramatika srpskohrvatske dikcije sa praktikumom, Beograd, Fond za izdavačku
delatnost Univerziteta umetnosti u Beogradu, 1984, 476.
 Janićijević, Jasna, Komunikacija i kultura: sa uvodom u semiotička istraživanja, Sremski Karlovci –
Novi Sad, Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića, 2000, 354.

43
O. Dikro – C. Todorov, Enciklopedijski rečnik: Nauka o jeziku, 1;
1; Beograd, Prosveta, 1987, 278-286; D. Kristal, Kembrička
enciklopedija jezika, Beograd, Nolit, 1995, 270-278.

40
 Keno, Rejmon, Stilske vežbe, Beograd, Rad, 1999, 127.
 Kristal, D., Kembrička enciklopedija jezika, Beograd, Nolit, 1995, 270-278.
 Radovanović, Milorad, Sociolingvistika, 2. izdanje, Novi Sad, Dnevnik – Književna zajednica
Novog Sada, 1986, 304.
 Silobrčić, Vlatko, Kako sastaviti, objaviti i ocijeniti znanstveno djelo, Zagreb, 1998.
 Šamić, Midhat, Kako nastaje naučno djelo, VII izdanje, Sarajevo, Svjetlost, 1988.
 Škiljan, Dubravko, Lingvistika svakodnevnice, Novi Sad, Književna zajednica Novog Sada, 1989,
142.
 Urbany Marijan, Business letters in English, Zagreb, Školska knjiga, 1987, 207.
 Vuletić, Branko, Gramatika govora, Zagreb, Grafički zavod Hrvatske, 1980.
 Živković, Dragiša, Pravi put i stranputice u pisanju, Beograd, Nova prosveta, 1985.

41