Kemal Mahmutefendi

DJETINJSTVO
POD VRTALJICOM
Selmi i Adamu, mojoj dragoj djeci
Koja mi nisu dozvolila da odrastem

AUTOBIOGRAFIJA
Zovem se Liso.
Zapravo, takvo ime su mi dali ljudi. Ako ve na rod njima ne daje
imena, odakle njima pravo da nama, hranei nas kostima i otpacima, i
nekakva proizvoljna imena nadijevaju? Ponekad sam, vjerujte, strano
ljut i povrijeen zbog njihove zlobe a znaju i te kako biti opaki da se
jednostavno, u znak protesta, ne odazivam na nametnuto mi ime.
Ali, djecu volim. I zbog njih sam spreman sve da oprostim. Njima, u
stvari, i priam ovaj svoj pomalo udan ivotopis.
Roen sam u dalekom planinskom selu. Moji roditelji su pripadali
istokrvnoj rasi ovara ili tornjaka, kako nas zovu u Hercegovini. Jo kao
mali sam dospio ovamo, u grad, gdje me je gazda donio po elji mojih
sadanjih vlasnika, da im uvam domainstvo tako da se jedva, iako jo
uvijek snano, sjeam istih planinskih kosa, sa maglama koje se
polagano vuku, velikih snjegova, blejanja i mirisa ovaca...
Bio sam toliko mali da me je gazda donio u bisagama, objeenim na
konjske sapi, koje su se osjeale na jak, kiselkast znoj i ljuljale se tako
iroko i tako snano da sam uuren premirao od straha.
Tako malog, moj vlasnik me je ostavio u kui gdje i danas ivim; to
je bilo prije desetak godina.
Prvo poznanstvo bilo je s djecom. Njihove male, nemirne ruice
odmah su me dohvatile; mene, planinskog divljaka; drhtao sam kao prut,
istovremeno osjeajui njihovu grubost, koja je bila nenamjerna, i njihovu
njenost kakvu u svom planinskom selu ne bih doivio ni za sto godina.
as su mi pravili leaj od nekakvih jastuka i ebadi i pokrivali me starim

demperima; as su me hranili svim i svaim, hranom koju sam ja tad

vidio prvi put, tako da sam oprostite i stomak pokvario. Sve dok me
jedna snana i ne ba njena ruka, i pored djejih opiranja i molbi, nije
odluno iznijela napolje, na hladnou i pusto nepoznatog mi dvorita.
Cijelu tu prvu no sanjao sam majku, brau i sestre; cvilio sam
bespomono. Padala je kia, no je bila opasno tamna, a ja sm u
nekakvoj ogromnoj pseoj kuici, u kojoj se osjeao neprijatan, ustajao
miris valjda nekih prolih stanovnika. Samo djeli onoga to sam tad
osjetio bio bi dovoljan, kao dokaz, da mi psi imamo veliku i tanano
osjetljivu duu. Cijelu tu prvu no, budan, ne znajui to da inim, dok su
oluci kapali na sve strane, lizao sam svoje hladne i vlane ape, tiho
cvilei, u strahu od sopstvenog glasa.
Ipak sam preivio.
Ve deset godina sam ovdje. Tko zna da li me se iz mog planinskog
zaviaja jo itko imalo sjea? Tko zna to je bilo sa mojima? Moda je
koga vuk rastrgao? Ili se netko otisnuo niza stijene? Ili je koga ujela
zmija? Napali i izgrizli drugi psi?
Samo jednom, i to prije nekoliko godina, vidio sam svog vlasnika,
seljaka-planinca koji me je, u konjskim bisagama, donio ovamo. Uao je
u ovo dvorite, poplaio nekoliko kokoiju i jednu utu maku, jato
vrabaca je prhnulo sa krova kokoinjca. Polako mi je priao, posmatrajui
me sa oiglednom znatieljom. Nije me zovnuo po imenu, vjerojatno ga
nije znao, ali uh da neto proapta. Znao sam da mi tepa. Raznjeen,
dopuzah do njega, nisko, tik uz zemlju sputene glave, to je kod nas pasa
znak potovanja, a ne ropske poniznosti, kako se obino misli. im mi je
spustio dlan na elo, osjetih onako na lancu, u memljivom dvoritu,
izjednaen u svemu sa kokoima i makama miris sela i planine,
neizmjerno jak zov za prostranstvima prirode, za njenom istotom, i zbog
toga svega me proe snaan bol, zbog kojeg poeh cviljeti. On kao da je
znao to se u meni deava, tapao me i grlio, neprekidno mi tepajui.
Da pas ili bilo koja druga ivotinja moe da ivi od sjeanja ili,
istovremeno, od nade, to sigurno niste znali, niti moete vjerovati. Poslije
onog susreta sa vlasnikom mojih roditelja i moje brae i sestara, moj ivot
se iskljuivo sveo neka mi oproste oni koje volim na sjeanje na rodni
kraj, i na neku neobjanjivu nadu da u se opet nekad tamo vratiti. I na
kraju, ba na onom pravom kraju, neminovnom i ljudima i ivotinjama, to
se i desilo nada me nije prevarila; ali o tome kad doe vrijeme.
Moj gradski gazda je imao dvoje djece. Djeaka Seada i djevojicu
Selmu. Nije mi bilo dosadno u mome dvoritu, jer je, uz dvoje gazdine
djece, kua bila puna maliana. Svi su me zivkali kako god bi im palo na
pamet. Obino sam elio njihovo drutvo, ali bi mi ponekad stvarno
dosadili; to bi bilo kad bi se u meni javio onaj snani prirodni nagon za
potpunom samoom i izdvojenou, a u tome nikako nisu mogli

uestvovati moji mali prijatelji. I kad bi znali o emu se radi, oni to ne bi

mogli nikako shvatiti, pa sam im morao, sasvim bezopasno, i zube
pokazati; zareao bih, mada bez ikakve ljutnje u dui, a oni bi se,
zgledajui se, razili.
Sa odraslima je bilo drugaije. Dok su djeca u svojim postupcima
iskrena i jednostavna, ak i onda kad nisu sklona samo dobroti, odrasli su
udljivi i nepredvidljivi nikad mi nije bilo potpuno jasno to e
sljedeeg trenutka uiniti. I njihovi mirisi, opori i teki, meni ivotinji
nisu obeavali nita dobro ni radosno. Mada ne bih mogao kazati da su
svi odreda bili loi, niti da su to uvijek bili.
Gazda, ozbiljan i zabrinut ovjek, ponekad bi sate i sate provodio sa
mnom, u igri i razgovoru. Da, razgovoru, nemojte se uditi. Gazda bi
zapoinjao:
Gdje si, lopove nijedan poeo bi nekim glasnim apatom. to
radi, utonja moj? A ja bih mu se, vrtei repom i zveckajui lancem,
uvijao oko nogu. e si, vucibatino mala?... Bogami, narasto si... to
kae... tooooo? Jesu li te oni ruili, ruili, ruili?... Oni, anamo oni...
dumani jedni. Lisu moga ruiti? Tko je to vidio? Mi emo njih...
hoemo, jakako, hoemo, bezbeli! to oni misle? He!? Ne smiju oni
naeg cuku dirat, ne smiju...
A ja kao dijete eljno dobrote i lijepe rijei, hou iz koe da iskoim
vrtei se oko njega. Oekujem i ono najljepe od svega da me odvee i da
zajedno krenemo u brda! Ponekad se i to desi tad je moje slavlje
pogotovo kad i djeca krenu s nama. Ponekad opet to nikad neu moi da
shvatim iz prijatnog razgovora sa mnom, gazda bi se najednom
neoekivano glasno i strogo obrecnuo na mene:
U k'u!
Ba tako bi rekao, "u k'u!" postajui strog, odjednom opak i dalek.
Nikad nisam mogao dokuiti zato se tako naglo mijenjao. A moda je
bio takav samo prema meni ivotinji; nije mogao ni slutiti koliko ja sve
osjeam i doivljavam; ak mogu i da opratam.
Imao je problema sa svojom enom. To znam, jer bi, poslije njihovih
sukoba i svaa, obavezno dolazio kod mene i na tome sam mu bio
beskrajno zahvalan da se izjada; ne meni, svakako, nego u mome
prisustvu; valjda mu je nijemost ivotinje, poslije svae u kojoj je bilo
mnogo grubih, neodmjerenih rijei, pruala blagotvorno olakanje. Tad bi
me obavezno vodio na duge etnje, kroz mirisne borove ume. I nitko
osim mene, vjerujem, nikad nije uo ovakve njegove rijei:
Ti meni onako. Meni koji sam te iz, zna kakvog, blata izvukao.
Meni koji sam te toliko volio da sam i svoju nemonu majku bio
zapostavio zbog tebe... Tako je govorio ovjek jednom obinom psu,
koji je njukao stazama umskim. A ti tako? I s kime? Oh! I jo kae
da ti je obraz ist i svijetao... Kud napustih majku!? I na onom svijetu e

me proklinjati!
Ponekad bi odjednom naglo pourio, zatim potrao, bijesno
razmiui objema rukama gusto granje, koje ga je kao tisue ruku ibalo
preko lica. Razumije se, i ja sam trao za njim, znajui da e ga tjelesni
napor makar malo smiriti. Zaista, to tranje ga je uvijek umirivalo; to mu
se oitovalo i na licu; ponekad bi i zapjevao, rastereen.
aj, goro arna,
priuvaj mi ovce,
da ja siem, goro,
dolje do djevojke.
Sjeam se, jednom je ak i plakao preda mnom. Ne znam to je
primijetio na meni moda kako ga posmatram oima nekakvog
razumnog stvorenja, ili tako nekako ali je rekao, okrenuvi se prema
meni, jednom psu, utom rundovu: Vidi, Liso, plaem.
Inae, gazda nije bio jedini koji se prirodno i bez ustezanja ponaao
preda mnom; kaem preda mnom, a moda treba rei pred sobom, ali u
mome prisustvu, prisustvu ivog a nijemog stvorenja.
Djeca su mi povjeravala svoje tajne, ak i one najskrivenije. I ne
samo djeca. Tko god bi u sebi neto nakupio, bilo mu je, ne znam zato,
dovoljno da me ugleda i odmah bi poelo najiskrenije ispovijedanje.
Povjeravati se jednom psu a toliko ljudi postoji!? pitao sam se. To
mora da je znak neke velike nesree i nepovjerenja koji vladaju meu
ljudskim stvorovima, bio je moj jedini odgovor.
ega se sve moje ui nisu nasluale! Vjerujte ako hoete
najmanje onog pravog: zejeg utanja u liu, zvonkog lavea
suplemenika, hujanja vjetra na visovima, aporenja lia, ubora bisera
voda...
Seada i Selmu sam zatekao kao malu djeicu; sad su ve odrasli; a
ini mi se da nije bilo niega vanog u njihovom ivotu to ja nisam znao.
Jednostavno bi utrali u dvorite, rukama obujmili moj kosmati vrat,
naslonili svoje glavice na moju, i ispovijedi bi se nizale:
Liso moj, Lisice, da ti samo zna...
U moje dvorite su, raznim povodima, upadala stvorenja svih
zanimanja, starosti i sudbina. Jednom, nou, jedan ljubavni par, ustreptao,
kao kakva ivotinja koja se bori sama sa sobom, brzo diui. Pa jedan
potar kome su, po svoj prilici, neki mangupi ukrali novac od penzija iz
torbe; "ukrali, to u sad?" jadnik je, okrenute kape, traio odgovor od
mene, psa, ba tad zauzetog oko jedne govee kosti. Jednom opet
upadoe neki Cigani isto se obradovae kad me ugledae; kao da u
mome nimalo prijeteem izgledu naoe nekakvu utjehu pred surovim
svijetom koji im je uvijek za petama.

Godine su prolazile; hladne zime, cvjetna i zelena proljea, sunana

ljeta i vlane jeseni; a ja sam stario, najmanje pet puta bre od ljudi.
Bivao sam i bolestan. Nekoliko puta sam putovao sa gazdinom
porodicom, na kamionu, u nepoznate predjele, na neko plavo jezero, gdje
su me kupali, uz veselu ciku djece. Imao sam svakojakih susreta sa
drugim psima i ivotinjama. Jednom sam se, priznat u, i zaljubio. Ne
vjerujete da i pas moe da voli? Dovoljno je da vam kaem da sam se
zaljubio, a vae je da mi vjerujete ili ne vjerujete.
I, kao i svaka ispovijest, i moja se mora zavriti. Smatram da sam
vam vrlo nevjeto i nepotpuno prenio svoj ivotopis, i zbog toga traim
izvinjenje. Uostalom, tko moe ispriati svoj ivot kad je on uvijek
pomalo neto drugo od onog to mi mislimo da on jeste.
Ali, prije nego to se rastanem od vas, da vam kaem da ono to sam
oduvijek nosio kao elju i zavjet u svojoj krvi, da se vratim tamo gdje su
magle, zviduk vjetra, blejanje i miris ovaca... duboke zvjezdane noi ta
elja mi se konano ostvarila; i to zahvaljujui jednoj mojoj neoekivanoj
nesrei.
Jednog dana uasa! pretravajui ulicu, u nastaloj buci koju je
stvorilo nekoliko vozila, nisam mogao da se snaem kako treba i tup!
osjetih neopisiv bol. Noga mi se nala pod tokom jednog automobila.
Ciknuo sam i jurnuo, na tri noge, u svoje dvorite; samo dalje od
uskomeanog svijeta. Krvav trag je ostajao iza mene. Djeca su plakala.
Gazda je pozvao veterinara, koji je nekim daicama pokuao da mi
namjesti slomljenu nogu. Uvuen duboko u kut svoje kuice, noi i noi
proveo sam tada bez sna, osjeajui velike bolove i, to je najgore, neku
neiskazivu povrijeenost.
U meni se neto naglo prelomilo.
Nisam vie htio da jedem, te je i rana sporije zarastala. Poeo sam
sviju izbjegavati. Tako oajnom, smatrao sam, samo planina moe
pomoi. Doao sam kost i koa.
I tko zna kako bi se sve zavrilo da se ne pojavi netko a uvijek se u
takvim trenucima pojavi netko tko je odmah shvatio i pomogao. Bila je
to stara Lucija, ena samotna, koja je petkom na pazaru prodavala
ljekovite trave. Navratila je u gazdinu kuu, vidjela me, i predloila da me
povede sa sobom. Djeca su se opirala, ali ne toliko koliko bi se oekivalo;
s godinama interesovanje se okrenulo na drugu stranu.
Stara Lucija je prihvatila moj lanac.
Hajdemo, mladoenjo rekla je.
I mi krenusmo put visokog sela.

PUTOVANJE U SARAJEVO
Sjeam se dobro kakav je bio miris kufera koje smo nosili na
putovanje.
Brzo, brzo uvijek bi, ma koliko da nam je ostajalo vremena,
pourivala majka, oblaei me. Bolje da mi ekamo njega nego on nas
nastojala je alom da ublai nervozu koju je sama stvorila. "On", razumije
se, bio je vlak koji ne eka nikoga.
Pourujui nas, ona bi me oblaila hitrim, mravim rukama. Donji
ve; koulja i kratke pantalone; sve isto i ispeglano, te se i sm osjeam
nekako nov i neobian.
Spreman za put, otac je ulazio i izlazio iz sobe, nastojei da se sjeti
svega to je trebalo ponijeti.
Jesi li stavila djedov duhan?
Jesam. U kuferu je, zamotan u plavi papir.
A termosica?
Eto je na stolu. Metni je u kufer sa strane.
Sendvie si zamotala u celofan?... Da se ne umaste haljine.
Jesam, jesam; sve je u redu. Moramo pouriti!
Konano smo spremljeni i polazimo. Moje nove cipele kripe pri
svakom koraku i putaju zvuke kao da su ive. Stalno gledam u njih, pa
postoji opasnost da se sapletem. A tek sokne arene i udesno
prozrane!
Kud e? tiho i znatieljno pitaju djeca na ulici.
Djedu u Sarajevo odgovaram sav ozaren.
Otac me posmatra sa strane; zna koliko volim putovati pa se
smjeka. Majka je ozbiljna, kao da jo razmilja je li, ipak, neto
zaboravila.
Na eljeznikoj stanici kupismo karte na blagajni sa malim
prozoriem. Zatim izaosmo pred staninu zgradu, u mnotvu svijeta da
saekamo dolazak vlaka, koji dolazi, ujem kako govore, iz Mostara.
Dan topao, sunan, pravi ljetni. Nebo iznad stanice plavo i isto.
Izmeu spokojno pruenih tranica vrte se vrapci i golubovi uvijek se
nae pokoja mrvica. Pogled mi, ipak, najvie privlae moje nove cipele;
nimalo ne smeta to su ve prilino pokrivene slojem praine. Panju mi
skree i maina-manevarka, koja ve nekoliko puta, pitei i zvonko se
drmusajui itavom svojom eljeznom masom, prolazi sjajnim tranicama, kao da paradira. Posmatram i druge djeake i djevojice u guvi oko
sebe; i areno cvijee u drvenim korpama objeenim na lancu na krovu
stanine zgrade.
Ljudi i ene, a djeca najvie, neprekidno su se skupljali oko jedne
kamene esme; pili su vodu i zbog vruine kvasili ruke i oznojena lica. Ni

sm nisam mogao odoljeti voda je bila ledena, a mlaz snaan i

pjenuav, tako sam se sav isprskao, pa me je majka samo ljutilo
pogledala.
Najednom nastadoe komeanje i povici.
to je?
Vlak stie!
Treba se primaknuti tranicama. Protrae neki Cigani, ogromne im
vree na leima, te nekoliko mornara sa kapama koje me podsjetie na
gljive mljenice. Golubovi i vrapci prhnuli na okolne stupove i drvee i
gledaju nas sa uenjem.
Kad iskoi iza okuke, nekako svean i ponosan, a tako eljno
oekivan, vlak je liio na nekakvu kienu nevjestu kojoj se svi dive i
raduju.
Upadaj u drugi razred! vikao je neko iznad moje glave.
Ti ui, a ja u ti stvari dodati!
Burazeru, jedno mjesto, ako moe?
Pazi na dijete! Kud si navro sa tom torbetinom! Svata!
Seljaino!
Svi smo mi seljaci.
Pustite ovu staru nek ue.
Navali, narode!
e e ovaj s ovolikom kuferinom!?
to tebe briga.
Polako, zgnjeit ete lijepu gospojicu.
Hej ti debela, nisi sama!
Mati ti je debela.
Ulazi, to si tu zaglavio... ostadosmo.
Bogami, hodnik nam ne gine.
Ne brini, bit e nas i u zahodu.
Jesi li dobro?
To me pita otac kad, na jedvite jade, uosmo u hodnik jednog
vagona, punog kao ipak. Sa nogama gusto prepletenim izmeu sputenih
stvari najvie smo liili na ono cvijee koje raste iz busena.
Moje cipele!? to je s njima?
One su bile dolje, izgubljene i nevidljive u itavoj umi tuih nogu i
stvari; nisam u stanju ni da pogledam to je bilo s njima.
Svi oko mene bili su znojni: naroito su me udili seljaci, na ovakvoj
vruini obueni u vunena odijela, sa debelim arapama na nogama, kao
da je ljuta zima.
to li sad stoji ovoliko dugo? upita neko sa neobinim
naglaskom.
Ovdje mijenjaju maine. Uspon je, pa do Bradine vuku zupanue.
Kakve su to maine "zupanue"? upitah oca. Zna, sine, to su

lokomotive kao i ostale. Samo, zbog velike uzbrdice, imaju posebno

ugraen srednji toak na kojem su zupanici. E, tim zupanicima
lokomotiva se hvata za prugu, postavljenu izmeu ina, na kojoj su
takoer zupanici... Sad vlak preuzimaju te lokomotive, zato ekamo.
I pored nesnoljive guve i vruine, im su se smjestili, ljudi poee
odmah jesti, piti i puiti kao da su kod kue. Tako su i razgovarali,
napadno glasno i povjerljivo. Jedna grupa ena, sa moje desne strane,
stalno se smijala, svaki as pokazujui svoje vlane i velike zube i
rumene desni. Jedan eljezniar je puio tako ljutu "kiju" da su nam
svima suze tekle.
Al' ovaj ovo furlija ree netko. Poguit emo se ako bude
stalno puio.
E, vala, i te cigare...
eljezniar ne pokaza volju da ita kae: samo je utio, neim
vanijim zabrinut, i dalje vukui dimove iz svoje prst debele cigare.
Vlak trznu i poe. Konano! svi uzdahnue. Otac me pogleda;
razumio sam: sad vue ona maina, htio je da kae:
Vlak je milio, kao buba uz strmu granu, iznad kanjon, na dnu kojih
su skakali zapjenjeni potoci, ispod surih, kamenih vrhova, pored malih
sela ije su kue gotovo visile na vratolomno strmom zemljitu. Pamtio
sam stanice, poistovjeujui odmah njihova imena sa njihovim izgledom:
Podoraac, Brani, Bradina...
Na tim malim stanicama djeca su prodavala putnicima voe u
fieiima od novina.
Maline! Maline! uzvikivali su djeaci trei pored vlaka.
Hej, mali! Daj mi pet fieka.
Jabuke! Jabuke! Jabuke! brzo promiu bose djeije noge i
oiane glave pored pregrijanih vagona.
Poto ti je ta jedna porcija?
Gdje li ste to samo ukrali?
Maline! Maline! Slatke maline!
Kupine!
Jabuke!
Mali, daj ovoj lijepoj curi jedan fiek malina; ja u platiti
pokuava jednoj rumenoj djevojci da se udvara neki mladi.
Bre plaaj, ode vlak!
Tuneli, mostovi, mostovi, tuneli, samo se smjenjuju. Pa ovdje su
samo tuneli i mostovi! Tuneli su mrani i vlani; u njima se osjea
slatkast miris ugljena iz maine, koja breke kao da e se svakog trena
raspasti. im bi se pribliio tunel, to se zna po zviduku maine, majka
bi me prislonila uza se i pokrila mi glavu svojom bluzom, koja je mirisala
na neki prijatan parfem; uz to, osjeao bih i njezino srce.
A mostovi su eljezni, strano lupaju dok vlak prolazi preko njih.

Kod jednih, ne znam zato, eljezni, kao ipka izvezeni lukovi bili su
uspravljeni i sluili su kao ograda, dok su kod drugih ti lukovi bili
sputeni i izokrenuti.
Najvei od njih zvao se Luka, izgraen na izlasku iz tunela istog
imena, nad vrtoglavim kanjonom od raznobojnih, kao sir rezanih stijena.
Na veim usponima vlak je iao tako sporo da, primijetih, neki
putnici nisu ekali stanicu nego su iskakali i uskakali u vlak gdje god bi
im se svidjelo.
U stanici zvanoj Bradina stajali smo dugo, kao i u Konjicu. Maine
sa zupanicima dalje ne voze; ovdje saekaju vlakove koji idu put
Konjica da ih bezbjedno spuste niz vrletne nizbrdice.
Poem sa ocem da se napijem vode sa stanine esme. Uspjelo nam
je jedva usne da ovlaimo, tolika je bila guva. Svi su se tiskali oko
sjajne, mesingane slavine. Desetine ruku podmetalo je flae, termosice,
olje, bidone, najlonske kese pod snaan vodeni mlaz.
Polako, da natoim.
Stanite, neete krepati od ei.
Jo nisam natoio, zar ne vidi?
Dobra je bradinska voda. Ree ko no.
Koliko samo ovaj ima flaa! Nosi vodu cijelom vagonu.
Moda e se kupati!?
Nemoj, bolan, tu pipu u usta.
Koliki mu je bidon! Mogo si, vala, cisternu dovu.
Nemoj se umivati. Zar ne vidi to pie?
Vidio bi on kad bi znao slova.
Da nam vlak ne pobjegne!
Eno ga kree!
Fataj se!
I oni koji nisu uspjeli da natoe, tre sa praznim sudovima,
proklinjui bezobraznike, da bi se kako-tako opravdali pred ednima u
svome kupeu.
Ima nas svakakvih... tjei se jedan stari.
Ali, ve ulazimo u gustu i vlanu tamu najveeg od svih tunela, onog
koji se provlai ispod Ivan-planine. Stiem se uz majku, udiem njen
parfem i sluam njeno srce. Jedan glas objanjava koliko je dug tunel;
drugi ga ispravlja: ne, tunel je dui; sporekae se.
Ti mene da ui, a ja to na ispitu odgovarao.
Najbolje bi bilo da siete s vlaka pa izmjerite ubacuje se iz
mraka neki aljivdija, a drugi se nasmijae.
Kad poput epa iz flae izletjesmo iz velikog, garavog tunela, nad
blagom i zatalasanom krajinom, pokrivenom crnim upercima uma, nad
predjelom toliko razliitim od domaloprijanjeg hercegovakog
kamenjara navlaio se sumrak. Kao po dogovoru, upalie se raznobojna

svjetla u vagonima, na stanicama kroz koje smo prolazili i u naseljima

koja su se nazirala kroz prozor. Naroito su bila lijepa zelena i crvena
svjetla na signalnim stupovima pored pruge: liila su na svjetlace, koje
smo hvatali za ljetnih noi.
Poslije velikog tunela vlak je osjetno iao bre. To se primjeivalo
po promicanju predjela i po ivljem ritmu kojim su tokovi udarali o ine.
To udaranje sam u mislima pretvarao u pojedine rijei; tako su tokovi,
kilometrima, izgovarali "djedu u Sarajevo", "djedu u Sarajevo", "djedu u
Sarajevo"; ili "stii emo", "stii emo", "stii emo". Bio sam se toliko
zanio tim govorom elinih tokova da me je majka u jednom trenutku
upitala:
to ti to govori sam sa sobom?
Nita postidio sam se; a tokovi i ine poee lupati odjednom
bez rijei.
Iz zadnjih vagona do nas je dopirala otegnuta seljaka pjesma, kroz
sumrak i uz udaranje tokova, propraena otegnutim piskovima zahuktale
lokomotive, tako tuna i tako nestvarna.
Oj djevojko, janje moje malo
janje moje, leglo pa zaspalo.
Dok odrasli priaju o svemu, najvie o bolestima, cijenama i
nesreama, spominju ubistva, krae i operacije, meni sve nejasne i daleke
stvari, ja se, priljubljen nosom uz prljavi prozor, pokuavam zabaviti
jednom igrom koju sam sm izmislio.
Igrom prolaznosti i pamenja. Napolju zapaam pojedine predmete
ili bia, panjeve, stijene, svojim oblikom neobino drvee, potoke, po
kojeg ovjeka, ovcu, konja, psa... i kaem sebi: Vidi, ovo sve tako brzo
prolazi ispred tvojih oiju. Tako se brzo i zaboravi. Ali pokuaj zapamtiti
neto, nema veze, nek je nevano, te ga tako spasi od brze prolaznosti i
zaborava, koje stvara vlak u brzini. Tako zapamtih jedan rascvjetao
grm, jednu crnu peinu u stijeni i, posebno, jednu usamljenu drvenu
banderu na kojoj je kiljila uta sijalica.
Reaju se stanice. Uspijevam nekako da proitam njihova imena:
Ratelica, Tarin, Pazari, Hadii, Blauj, Ilida, Alipain Most... i sve
mi, najednom, poinje liiti ta lupa tokova, razgovori ljudi, mete na
stanicama na udnovatu i nerazmrsivu, ak ni jednog djeteta dostojnu
igru.
Gdje mi to idemo, pitam se, dok mi i sama pomisao na konjiki
svijetli i pranjavi sokak, na igre klisa, ganje, andara-lopova, na kupanja
u Neretvi, zadaju neopisivu tugu. I u toj bespomonosti, koja iz
nepoznatih razloga narasta gotovo do grevitog plaa, kad crna
kompozcija vlaka, uz prodoran jauk svoje pitaljke, kao sam avo poinje

prosto da leti prostranim poljem na domaku Sarajeva roju svjetlosti u

daljini nita mi drugo ne preostaje nego da potraim utjehu na jedinom
sigurnom mjestu na majinim grudima. Pribijen uz to tijelo kao mali
izvor uz njedra velike planine, opet uspostavljam pokidane i izgubljene
veze sa dragim i bliskim stvarima. "Iz Konjica sam. Sa Neretve. Sad idem
sa roditeljima, djedu u Sarajevo. U vlaku prepunom nepoznatih ljudi."
Tako se odvija moj monolog kojim se branim od neiskazivog uasa pred
nepoznatim pred prvim saznanjima koliko je svijet velik i hladan.
Nosa! Nosa! Nosa! odrvenjelih nogu, ujem neke mrane
ljude na neosvijetljenoj stanici, kao da trae nekog kog su u guvi
izgubili.
Nosa! Molim ovamo.
Opet Cigani. Pa mornari. Invalidi. Ljudi u uniformama. Djeca
raupana, ene zasukanih sukanja. Svi tre. Guraju se. Galame. Jedni
drugima neto glasno objanjavaju. Djeca plau ona najbolje registruju
kad se poremeti ustaljeni red. Pronesoe na nosilima jednu enu sa
maramom namaknutom preko oiju.
Rijeka ljudi kretala se prema izlazu.
to bih ja sad kad bih ostao bez ove tople i poznate majine ruke u
ovoj nonoj guvi? Svu utrobu mi isto ohladi misao, tko zna zato dola.
Majku poinjem drati objema rukama.
Sarajevo!
Noni, osvijetljeni izlozi; tramvaji kao arene zveke; ljudi obavijeni
nekom neobjanjivom tajnom; mrane kupole velikih i hladnih zdanja;
koraci preko drvenog mosta na Miljacki, nad ljubiastom vodom, tko zna
od kakve svjetlosti; bistrike, kao snijeg bijele, nestvarno strme stepenice;
cvrci iz bata i harema; nagnuti i zamiljeni niani; tajanstveni noni rast
damijskih munara; pjev kamenih esama. Tako nas je Sarajevo
doekalo te noi, nakon etiri-pet sati poto napustismo Konjic i zelenu
Neretvu sa bijelim plaama.
Pred djedovom kuom na sprat opazih drvenu banderu sa slabom
sijalicom. Ona me opomenu da sam, eto, pred "prolaznou" svega onoga
to sam vidio, zaboravio na svoju banderu, vienu kroz prljavo staklo
vagonskog prozora.

PUTOVANJE OD SREBRENOG DO DUBROVNIKA

Oduvijek, otkad znam za sebe, volio sam pjeaiti; osjeati put
kojim si krenuo pod svojim nogama; svaku njegovu neravninu tabanima

osjeati ima li veeg zadovoljstva; istovremeno dok oima prebire

predio kroz koji prolazi, i svim svojim dijelovima tijela u pokretu
doivljava taj predio. I pamenje ostaje, kako u vienom, tako i u fiziki
doivljenom.
Kad god izgovorim punim ustima, ukljuivi pri tom sva ula, rije
more, obavezno se sjetim jednog svog putovanja pjeke od Srebrenog do
Dubrovnika, udaljenih oko osam-devet kilometara.
Zahvaljujui sindikalnim odmaralitima, kojih je nekada bila
prepuna naa obala, kao djeak boravio sam sa ocem, majkom i mlaim
bratom gotovo svakog ljeta na moru. I to obino negdje kod Dubrovnika,
u kraju najbliem nama iz Hercegovine.
Dubrovnik sam viao kad bismo doputovali i pri odlasku. Potajno
sam se divio njegovoj drevnoj ljepoti; mislim da sam jo tada, kao
desetogodinjak izrazit u se pomalo pjesniki osjetio njegovu
velelepnu epiku, kojoj je gibanje mora davalo arhajski, starostavni ritam.
Te godine smo bili u Srebrenom, malom mjestu u niskom zalivu.
Neto su godine uinile svoje one nas u doba puberteta neminovno i
bespovratno odvajaju od roditelja a neto i ona vrsta porodine torture
kojom se djetetu svakodnevno daje do znanja kako da se ponaa, kako da
jede, da zube pere, kako da govori, koliko daleko da pliva, da ne spava
potrbuke, da ne ostaje dugo u klozetu sve je to doprinijelo da jednog
dana, odmah poslije ruka, u meni prosto kliknu odluka: u Dubrovnik!
Iskradoh se vjeto kroz mirisne i umrtvljene sjenke badema i
oleandera; moji, legli poslije ruka, ni sanjati ne bi mogli kud sam
krenuo.
Put je prvo bio pranjav; prijatno je bilo ii po njemu bos. Kasnije
izaoh na asfalt, po kome sam skakutao, veseo i ushien svojom hrabrom
odlukom.
Idem uz neke blage serpentine, pored maslinjaka u mirnim uvalama,
u kojima se skriva poneka kua od kamena, malaksala na ezi kao da je
ivo bie. Negdje zanjae magarac. Cvrci pakleno cvre u travi i po
drveu. Proe poneki automobil, na trenutak probudi predio, pa najednom
nastupi tiina u kojoj ujem svoje bilo u uima i apat svojih stopala po
vrelom asfaltu.
Za nepun sat savladam jedno izdueno brdace, koje mi bjee
zaklanjalo vidik prema moru.
Odjednom izbijem na jedno raskre, tako pitomo kao da je u
biblijskoj Galileji, kako sam ja taj kraj zamiljao u svojoj slobodnoj
mati. Od tog raskra jedan put ide u unutranjost, prema Trebinju, a
drugi prema Dubrovniku, cilju moje avanture.
Jedan ogroman i oguljen bor ispred mene na litici; kao nekakav
nerazumljiv znak; moda opomena za male djeake koji bez dozvole
svojih roditelja idu u stari, kameni grad opasan visokim zidovima?

Iza bora-znaka vidi se ogromno nebo; ujem neki nejasan um, ne

znam odakle je i od ega dopire. to li je tamo dolje... dolje u ambisu?
Poslije dvadesetak koraka, od kojih je svaki vrijedio za stotinu
drugih, oprezno priem ivici provalije. Kao eksplozija, koja nam u trenu
izbaci sva ula iz njihovog mira, ispred mene zinu prostor od ije
ogromnosti osjetih svoj stomak u svoj njegovoj zapremini. Mogu li nae
sitne oi stvarno da strpaju toliki prostor u sebe?
Znam da sam, uzbuen prizorom, ne strahujui da e me netko
vidjeti, pretravao preko uarenog asfalta, svaki as utravajui u jednu
polusruenu crkvicu s gornje strane puta; naslanjao lice na hladni kamen
mramornog oltara; tako odmarajui se, u tom polumraku, na trenutak, oi
pune sunca i ui pune huka; odmah potom bih istravao napolje, nasumce
pretravao cestu i preko kamenog branika naginjao se nad ambis dubok
nekoliko stotina metara, na ijem dnu se vidjela prava pomama
snjenoplavih talasa.
Sjeam se da sam tu uzbudljivu trku ponovio desetak puta. Da li
more sa svojom elementarnou i beskrajem moe pomalo neobino da
uzbudi ljude kao mene tada?
Stvarno, kad god kaem punim ustima, ukljuivi pri tom sva svoja
ula, rije more (zimi, ljeti, na planini, u gradovima, u kavani) sjetim se
svog susreta s njim na cesti izmeu Srebrenog i Dubrovnika prije vie od
dvadeset godina.

ROGAI SA OTOKA IPAN

Otok ipan.
Vie od dva sata brodom od Dubrovnika.
Na njemu uspijevaju rogai veliki kao podlaktica.
Sjeam se. etrdeset osma je godina. Zajedno sa tisuama
sarajevske djece i ja sam doao na ovaj mali otok, zrno zemlje u moru
vode.
Smjeteni smo u velikoj starinskoj zgradi stilizirane fasade, balkon,
ograde okolo i irokog i svijetlog stepenita. More je pod prozorima.
Pristajui, bude nas brodovi iz luke. Kako li sam tad izgledao,
sedmogodinjak? to li sam govorio? Kako se ponaao? U stvari, mi
nikada nismo sigurni kakvi smo bili kao djeca; obavezno ivimo pod
izvjesnim sugestijama i nejasnim sjeanjima; kao da se radi o nekom
drugom, a ne o nama samima.
Prooe prvi dani privikavanja. Ujutro doruak; zatim trka po
prostranim sobama golih ali istih podova; priprema za kupanje; pa
odlazak na jednu udaljenu plau, da svojom vikom razbijemo spokojni

mir tog mjesta, koji remeti samo disanje mora i meketanje nevidljivih
koza u makijama; u podne, zna se, ruak, pa spavanje, za mnoge vie
samo prinudno leanje i mirovanje; poslije podne opet nekakva uina
(kante za smee bile su pune kruha, a med, maslac, marmelada mogli su
se nai i po zidovima); pa opet kupanje; da bismo, pred vee, svi imali
crvene oi, koraljne zube i nokte, a glasove kao meket bradatih otokih
koza, dok sunce, zalazei, lije na sve stvari svoj opojni slatki sok, kao
prezrela narana...
Jedne veeri, ba pod naim prozorima, priredie pravi karneval sa
vatrometom. Ako se dobro sjeam, enio se kapetan bojnog broda (kako
je taj znao da voli!). Mi djeca se pomamili. Sve dok su nam vaspitai
dozvolili da budemo napolju, na rivi, trali smo kroz mnotvo maskiranog
i veselog svijeta, ljubei se i grlei u razdraganosti koja je i nas uhvatila.
A kad su nas utjerali u spavaonice, do kasno u no visili smo na
prozorima, zaskaui se jedan preko drugoga svaki as, pocikujui kad bi
se koja raketa rasprsnula u zvjezdanom nebu. Mora da smo i u snu uli
sve tiu pjesmu iz malih kafanica pored mora.
Ne proe, valjda, ni pet-est dana, moda deset najvie, otkako smo
doli na ipan, kad se pojavi moja majka. Otkud ona? Bio sam
iznenaen; kao da je s neba pala. Samo ona dola od stotina i stotina
roditelja ove djece? Bilo mi je drago, razumije se. Ali sam se, ipak,
nekako udno neprijatno osjeao. Valjda zato to je svojim naglim
dolaskom prekinula onu arobnu nit koju sam ve poeo ispredati od
svojih utisaka i doivljaja. Ta mnogostruka prea koju dijete u ovakvim
ili slinim okolnostima plete upornou i tihom strau pauka, sad je
najednom bila raspletena, zamrena, pokidana.
im ugledah majku kako razgovara sa vaspitaem, odmah sam
odluio da se s njom vratim u Srebreno, gdje su mi roditelji ljetovali. Kad
joj to rekoh, ona u prvi mah odbi bez razmiljanja ni govora! Ali kasnije
popusti, jer sam poeo da cmizdrim i molim.
Cijelu no oka nisam sklopio, sluajui more i priguene glasove od
pristanita. Majku sam drao za ruku i posmatrao je kako spava.
Kad se zavjese na prozorima poee vidno odvajati od pozadine
neba u daljini, koje poe mijenjati itavu skalu sve svjetlijih boja u
svitanje, ja i majka se spremismo i tiho, na prstima, napustismo usnuli
dom. Puhovi, mali glodari, iji su se glasovi uli u kronjama badema,
bili su jedina iva bia koja smo budna ostavili u ipanskoj luci.
Trebalo je da prepjeaimo do drugog, suprotnog kraja otoka, do
nekog mjestaceta koje se zvae, ini mi se, Suuraj. Odatle smo imali
brodi do Dubrovnika.
Tokom itavog puta, dugog nekoliko kilometara, pratio nas je
vijenac zagasitoplavog mora u daljini. Put je vodio sredinom otoka,
izmeu kamenih ograda, gromaa, iza kojih su se nizala stabla i stabla

rogaa sa plodovima velikim kao djeje sablje od politirane orahovine.

Ako sluajno nekad budem zaboravio ta sam vidio i doivio na malom
otoku ipan, siguran sam da mi ti mamutski rogai nikad nee iiliti iz
pamenja. Rogai sa otoka ipana!
Znam da su me cipele poele titati; toliko titati da sam ih izuo i
ponio u ruci, nabadajui bos po otrom kamenju. Znam da smo se
zadrali kod nekog popa (odakle pop?) i da smo pili vode iz njegove
kamene atrnje, udahnuvi malo. Pop je imao puno dvorite nekakvih
utih koza; a rogai, svud naokolo rogai, rogai su rasli svuda oko nas,
gdje god smo pogledali...
Da li jo rastu onoliki rogai na otoku ipanu?
Odavno vie nema moje majke.
Onaj kapetan bojnog broda gdje li je on?
Ona arobna prea, nekad toliko osjetljiva i tanana, vie mi nije
potrebna ivot me je nauio, ili primorao, da gradim vre i grublje
stvari.
A rogae sa otoka ipana nikad neu zaboraviti.
Zbilja, jesu li bili tako veliki?

SVE MOJE CIPELE

Tu nedavno, vidim, poderale mi se cipele, a zima, te odluim da
kupim nove. Jednu veer krenem od prodavnice do prodavnice, obiem
pola grada u potrazi za cipelama koje bi mi odgovarale. Znate kako to ve
ide.
Ima neto, priznat ete, ipak prijatno u tom upornom traganju za
cipelama. Vani mrak, ulice u zimskoj magli, osvijetljene gdjegdje
neonskim svjetiljkama, a u prodavnici u koju ste uli svijetlo, toplo i
nekako sveano. Uini vam se ak kao da sve, od kripavih, istih
prostirki i mnogobrojnih ogledala, koje vam love lik na svakom koraku,
do prodavaica, koje vas doekaju onim svojim spremnim "izvolite, to
elite?" i cipela koje u tili as iz visokih rafova mogu da preu u va
posjed, kao da sve eka ba na vas, te i vi ulazite nekim sveanim hodom
i sa nekom vrstom uzbuenja i znatielje.
I kupujui te veeri jedne ute cipele i ispitujui im osobine pred
niskim, podnim ogledalom, namijenjenim samo za cipele, kao da me
neto naglo i neoekivano pozva da se sjetim svih onih znanih i neznanih
cipela sa kojima sam drugovao u dalekom djetinjstvu, i sa kojima sam se,
kao sa drugovima, manje ili vie bolno, morao rastajati.

O tim cipelama hou da vam priam. Ali ne samo vama, nego i

onom djeaku, koji jo ivi u meni, koji je svoje cipele doivljavao kao
iva bia, kao linosti koje imaju i svoje lice i svoju duu.
Koliko ih je sve bilo! I kakvih! A samo na dvije noge, nekad tako
nemirne i brze po umskim stazama, vijugavim i tajnim, i mirljavim
gustiima oko rijeke moga gradia.
Tamo najdalje dokle sjeanje dopire u najranije djetinjstvo, tamo
nalazim one snene, sitne, gotovo nevidljive cipelice za djecu koja su tek
prije godinu ili dvije prestala biti bebe. Cipele kupljene u oskudici
poslijeratnih godina toliko i drae i dragocjenije zbog te oskudice.
Sjeajui ih se kao kroza san, mogu samo da kaem da su se malog
djeaka doimale vie neke arobne letjelice, avion, balon, pa i kao brod ili
ak kao lakokrile ptice nego kao obua.
Ali su se cipelice, i pored sve ljubavi i panje prema njima, kao i
sve, morale poderati, morale otjenjati, i na kraju ostaviti mlaima i,
jednostavno, zavriti na smetljitu. Kakva li je to bila tuga: rastati se sa
dijelom sebe na koga smo se ve toliko navikli. Jedinu, mada esto
nedovoljnu utjehu predstavljale su nove i sjajne, kriputave cipele.
Poslije dolaze kolone novih cipela, sa svojim licima, svojim
karakterima, svojim biografijama i obavezno tunim zavrecima.
Pamtim ih sve, ali ne uvijek doslovno, po detaljima, nego po koliini i
prirodi radosti i tuge koje su mi donijele sve skupa.
Tu su one vesele, hitre cipele, neuporedivog sjaja na ovalu tvrdih
kapica i peta, one cipele svijetlih nedjeljnih jutara, cipele sveanih dana
kad smo dobivali ocjene na kraju kolske godine, cipele odlazaka na more
ili u posjete roacima... Cipele iz kojih su prirodno, kao iz kakve sjajne
saksije, kao dva cvijeta izrastale dvije iste, bijele arape. Tad su i samo
vedro nebo, i zelena uma, i ista rijeka, i livade pod raznobojnim
cvijeem bili zakinuti za moj pogled, koji je poivao na sjajnim
cipelama!
Ali, vedru radost cipela, kao i moju bezbrinost, prekidalo je uvijek
poneto. I njihov sjaj u kome se ogledalo cijelo nebo i bezbrina dua
djeaka, postajao je taman, koa bi im se suila, pucala, nekako bezvoljno
venula i tad mi se inilo da se moje cipele oprataju od mene, spremaju se
na zaborav. Pertle, kao ile, pucale, bi im, a nekadanji sjaj i radost njihove koe prekrivala bi praina i blato. Cipele bi vidno venule, kao da im je
netko naglo i okrutno njihovo poteno i nevidljivo srce isupao. Obino
bi tada u kui; netko bolovao, a sa strane bi stizale tune vijesti, i nebo bi
bilo nisko i prijetee iznad varoi, a nadola rijeka huala bi prijetee
ispod kua. Cipele, sasuene i deformisne tako neljudski, iskrivljenih
peta, zgaenih lica i slijepih rupica za pertle, morale su na smetljite,
odmah, istog dana, neizostavno.
Smetlje nosim u jednoj izlupanoj kanti. Bacam ga dolje pored rijeke,

kod onih topola. Trup osuenih cipela viri ispod nekih flaa, krpa i starih,
poutjelih novina. ini mi se da me to gledaju oi ivog stvorenja, koje
pita: "Nosi me na smetljite, na groblje. Nije ti ao napustiti starog
drugara?" I to pitanje se stostruko ponavlja u mojoj djejoj glavi, i onda
kad grubo frljacnem svu sadrinu kante niz brdo od smetlja.
Ali ipak se osvrnem polazei. Dolje, meu mrtvim, odbaenim
stvarima i otpacima vidim svoje cipele, odskoila jedna od druge, jo
ive, bacaju posljednji, prijekorni pogled prema meni. A tko bi se tad
vratio po stare cipele? to bih s njima?
A poslije, s godinama sa kojima sam rastao i vidno se mijenjao,
dolazile su sve nove i nove cipele, sve donosei svoje posebne sudbine
toliko neodvojive od moje.
Cipele moje prve ljubavi! Nikad dovoljno uglancane, nemirne i, u
presudnim trenucima, najednom drugaije i nepoznate pred mojim
uarenim i zanesenim oima. Te cipele vjerovali ili ne te cipele su
letjele, letjele su i imale velika krila, krila ljubavi, a letjele su do visina
koje se ni naslutiti ne mogu trijeznim mozgom i hladnim razumom. I
danas ih, ponekad, vidim kako zaarene lete nebom.
Cipele mojih prvih samoa pred pitanjima ivota i svijeta. Te cipele
su mi tako prisno, mada bolno, gloale noge koje su lutale svukud, neto
neiskazivo traei. One su bile vjerni i nijemi pratilac, mudri suputnik na
svim krivudavim i dombastim putovima kojima sam tad hodio. I dan
danas mogu sebi, u ulima, da izazovem njihov znojni miris samoe i
neumjerenih lutanja sa kojih sam se vraao toliko umoran, a sebi dalek i
zagonetan. Jer mladost koja se pita, ne primajui gotove odgovore od
drugih, nagraena je i osuena takvim traenjima, u kojima i noge,
zajedno sa nedunim cipelama, stradaju.
I kupujui svoje ute cipele, u ovoj noi blijeteih neonskih svjetala
po ulicama, i toplih, osvijetljenih radnji vidim svojim unutranjim
okom, koje je sjeanje, redove mojih prolih cipela u kojima sam
sazrijevao u djeaka, poslije u mladia. I nijemo, bez pokreta, klimnem
glavom tim starim, konim drugarima, kao da im kaem: "Evo jo jednih,
utih, velikih; jo jedan lan, ako dozvolite, pridruit e vam se".
I odgovor je pao: pristaju, sve odreda, da od danas nosim nove
cipele.

DJEAK I DENAZA
Djeak je sjedio pored Neretve. Posmatrao je njezinu vodu u kojoj se
ogledao kameni most, munara oblinje damije, krovovi nekoliko kua i

umoviti vrhovi okolnih brda.

Tad je naila denaza. Preko mosta. Ni trena se ne osvrui, Neretva
je i dalje klizila punei djeakove nosnice svojom svjeinom i njegove ui
svojim blagim apatom.
Djeak se stiao i uvukao u sebe. Nijemo je posmatrao kolonu iznad
sebe, prema nebu, prije nego to je donio odluku da se pokrene.
Naprijed, na rukama ljudi, bio je drveni, plitki sanduk, tabut, na
kojem se isticalo tijelo prekriveno zelenom ohom, izvezenom arapskim
slovima od ute svile. Neretva protie, dok mostom iznad nje prolazi
nijema povorka. Djeak to vidi i misli: umro je neki ovjek; svi, kako
vele, moramo neko zimi, neko u jesen, neko s proljea, a neko, kao
ovaj, usred ljeta.
Slina larvi, denaza mili preko mosta. Djeak je znao: sad e uz
Kasarnu, kroz drvored oraha, sjenke e kliznuti po oznojenim licima ljudi
iz denaze, preko tijela, preko onog zelenog, uasnog platna... Strah me je
umrijeti. Zar je mogue da emo svi...? Kao ovaj koji, od svega otrgnut,
sad kad ljeto zlat, ak i kamen kad mirie...?
Neto ga je snano vuklo da se podigne, da krene za ljudima, za
tijelom. I kad, preavi most, denaza dotae kameniti put, a do
djeakovih uiju doprije nerazmrsivi apat, uz stisku i komeanje, on se
odlijepi od svog mjesta pored vode i krenu za njima.
Pazio je da se dri podalje. Ako bi priao blizu, njegovo prisustvo bi
se odmah primijetilo, jer su u denazi bili mahom stariji ljudi, ni jednog
mladia, kamoli djeaka. Zbog toga je poao preacom, ali, naavi se
ispred tajanstvene povorke, morao je, skrivajui se iza orahovih stabala i
bunja smrdikovine, da se igra skrivaa sa denazom, koja se polako a
uporno primicala haremu na Musali.
Dan bijae izuzetno vru. Sparuena i izgorjela trava vrvjela je od
zelenih skakavaca. Guteri su se lijeno izleavali na suncu. Sve je
ivjelo... samo onaj gore... na tabutu... s njim se neto udno i tajanstveno
desilo.
Denaza prekorai nisku icu i ue u groblje. Stotine i stotine
nadgrobnih kamenova, poleglih, iskrivljenih i uspravnih, sa znatieljom
su posmatrali pridolice. Uzbuen, a i gonjen nekom snanom potrebom,
i djeak je, drei se malo podalje, prekoraio ogradu i odmah se spustio
u travu. Paljivo je pratio svaki pokret ljudi iz denaze.
Ljudi su se zaustavili na jednoj plitkoj zaravni. Znojni i umorni,
spustie tabut sa tijelom na jednu kamenu humku. Zatim se poredae u
najveem miru, koji djeaku postajae neprijatan. Jedino primijeti da svi
nemaju fesove na glavi; bilo je francukih kapa, a i rubaca, nabrzinu
svezanih na etiri vora. Nije bilo gologlavih, djeak nije znao zato.
Sa svoga mjesta u travi prosto je pio svaki pokret tih ljudi.
Najednom se izmeu svih onih ljudi izdvoji jedan ovjek. Podrezane

sijede brade, stroga lica, ali smirenog izraza stao je ispred sviju. Kao
prednjak u "Partizanu", pomisli djeak virei iz trave, iji mu je miris
drakao nosnice. Do njegovih uiju su dopirale samo nerazumljive rijei
molitve, i to u raskidanim i nespojivim dijelovima reenica. Mijeali su se
i glasovi iz varoi, tako jasni i prodorni u grobljanskoj tiini.
Djeak je zaneseno sluao sve te zvukove kad ga prenue neiji
koraci. Izdvojivi se od ostalih, prema njemu, ba prema njemu, iao je
jedan ovjek. Imao je na glavi fes, crveni, boje vinje. Djeak se uplaeno
pridie, nije mu bilo prijatno, jer je osjeao da svi ti ljudi iz denaze nose
u sebi neto opasno i mrano kao i sma smrt.
to ti tu, mali, radi? siktavo upita ovjek. Bjei... i to brzo,
ovdje djeci nije mjesto.
Djeak se nijemo povue nekoliko koraka, kao da e otii. ovjek se
vrati i pridrui ostalima, koji su neprekidno molili mrmljajui. Djeak,
kao hipnotisan, ponovo sjede. Neto snano, jae od njegove volje i
straha od nepoznatog, dralo ga je za to mjesto. to e sad da rade sa
tijelom? Je li istina... u zemlju... a onda se svi raziu? Je li mogue da to
nije samo neka ala? Odrasli se ale, neto izmiljaju, pa e gledaj sad!
onaj pod zelenom ohom ustati, vedar i nasmijan, i rei: "Dobro smo
sve ovo izveli, dosta je za danas, raziimo se kuama". Je li stvarno
mogue da se tako nee, da se tako ne moe zavriti? pitao se djeak
suha grla, ne trepui.
Mora da vidi kraj. Mora. Kad bi sad svi ovi ljudi krenuli na njega i
poeli da ga biju, ne bi mogli da ga otjeraju!
I kraj je vidio. Sunce mu je bilo svjedok, i trava sparuena, i
skakavci u njoj, i bezbrojni niani uokrug, zatim gusta borova uma
iznad...
Ljudi su vidio je obavili molitvu, zatim prili tabutu skinuli sa
njega onaj zeleni prekriva (on ne ide dolje!) i pojavilo se tijelo, jo
jasnije ocrtano, zavijeno u bijeli araf i preko glave. Zatim su to tijelo
podigli djeaku se grlo suilo, a u oima svjetlucali bolni plamenovi i,
nekako nespretno se komeajui oko njega, naglo, nekako previe naglo,
spustie ga u grob, od koga je djeak vidio samo hrpu svjee iskopane
zemlje.
Djeaku se uinilo: oni se plae da tijelo ne ustane i sve im pokvari
to su vrsto naumili. Tako su ga brzo i zakopali; sve su se sudarali.
Znai ipak u zemlju!
Djeak otra kui, brzo koliko su ga noge nosile. Samo kui, meu
prisna i poznata lica! Osjeao je da se neto, neto ega do danas nije
bilo, uvuklo u njega. Svijet ima tajnu, mislio je ojaen, tajnu koju svi
znamo, ali tako je uzaludno to to je znamo.
A kad za veerom otac ree majci: "Zna tko je umro? Onaj Dedo sa
Zlatrgovine", djeaku se, ipak, uini da oni ljudi danas ne zakopae pred

njegovim oima ovjeka u zemlju, nego da je "ala" sa denazom

potpuno uspjela, samo joj se pravi rasplet jo ne moe vidjeti.
(Denaza sprovod, sahrana, pogreb kod muslimana.)

ZIMSKA BAJKA
Zimska bajka poinje tono u pono, kad je sve prekriveno snijegom
i beskrajnom tiinom,a zavrava se prvim, dalekim i bjeliastim prugama
svjetla u praskozorje.
Nitko od ljudskih stvorenja u Konjicu nije je svjestan, osim u snu
kad ivot treperi kao zvijezda, daleka i samotna. Jedine budne, u njoj
uestvuju ivotinje, i to make, psi, mievi, golubovi i vjeno budne
krave i konji po talama. Ali, to je budnost ivotinja ako ne san?
U zimskoj bajci, dakle, sve je san. Znai, sve je vjerojatno, kao i
nevjerojatno. Sve je tiina, zrcaljenje zvijezda i sitnih kristala snijega,
samo rijetko naruavano dalekim piskom lokomotive i odsutnih uma
neke odvrnute esme.
Poto nema svjedok, pustimo zimsku bajku nek sama sebe pria,
svakako, ako bude htjela...
Ba kad zimska pono nalikovae na prozirni, sjajni kristal, a
svjetlost zvijezda i istog snijega zaigra igru nevinosti kojoj nema ravne
pod gredom na tavanu tonu u san pet crno-bijelih maaka. Prislonjene
jedna uz drugu, kao da su jedno tijelo, svaka oslukuje ujednaeno i
povjerljivo predenje svog susjeda. Njihov san, to bi to moglo drugo biti
ako ne komad miriljavog sira, sonog mesa, zdjela mlijeka ili sivi mii
koga je u ovoj zimskoj hladnoi sve tee i uti, a kamoli uhvatiti.
Samo povremeno tim snom, koji je jedna duboka elja i slast, proe
nekakva struja, kao drhtaj, koju izazove u krvi nezaboravno sjeanje na
opasnost, na ugroenost, na batine, koje nijedna maka na ovome svijetu
nije uspjela izbjei. San se na trenutak raskida u pramenove, koji se u isti
mah grevito trae i povezuju, da bi, odmah potom, sve zacijelilo,
poravnalo se i mirno poteklo prema spokoju toplog majeg sna.
Odatle, ispod grede, od pet sklupanih crno-bijelih maaka, krenuo
je san te noi da bi obigrao svaki kamen, svaku iglicu u borovoj umi,
svaki, i najmanji, kristal snijega, svako bie, bio to ovjek, insekt ili
ivotinja, svaku hladnu, mjeseinom proetu vodenu kap iz rijeke, potok
ili iz gradskih esama, svaku na nonoj hladnoi usnulu biljku... da bi se,
na kraju, pred mlijenu zoru, digao do dalekih zvijezda, obavio ih svojim
platom, tako da one zadrhte posljednji put, opratajui se od noi na

izmaku.
Stresavi sa sebe svu prainu nakupljenu ispod grede i sav strah
maaka koje se svega plae, te obrnuvi se na zalenoj i pustoj ulici na
peti, kao kakav vragolasti besposliar, na san krenu niz ulicu u pohode
usnulim biima i stvarima. "Uh!" strese se ulina svjetiljka, napola
potonula u snjenu kapuljau, kad san prolepra ispod nje. "Opet ti ode u
pohode."
Odjednom, obuhvaen snom pet crno-bijelih maaka, Idriz Pirko,
arijski hamal, inae star, sam i siromaan ovjek, u svojoj goloj i lednoj
izbi te noi odsanja svoje djetinjstvo. Kao ljeto je, a on u bai punoj
plodova. Neretva tee meko, a on sjedi na krilu svoje majke, sav u okrilju
njenog tijela i njenih arenih dimija, ije boje bljete na suncu. Majka mu
nudi kolae koje je najvie volio, gurabije na maslu.
Uzmi jo, slobodno, jedi govori mu majka glasom pored uha. A
on se mazi, pretvara se da ne uje, ne bi li ga ona jo nudila.
I Idriz uzima sad ve kao star ovjek a ono u njegovoj ruci nije
kola ve majino srce.
Kao odbljesak daleke, neznane svjetlosti, kliznu san po zaleenom
ribnjaku okruenom topolama, ije je lie crno, mrtvo, u san utonulo.
Zatim se zagleda, jedan kratki trenutak, u itav buket bljeteih iskri,
koji u mrak izbaci jedna manevarka na nedalekoj eljeznikoj stanici.
Okupa se u studenom izvoru podno jednog panja i produi: do zore
nije jo ostalo mnogo.
Pc, pc, pcz zapucketa tiho ledom izvezeni prozori na tronoj
kuici pored groblja, u kojoj stanuje jedna majka radnica sa mnotvom
djeice. Djeca svako udaljeno svojim snom od drugih najednom, pod
dojmom sna pet crno-bijelih maaka, poee zajedniki veselu igru u
kojoj je uestvovalo obilje igraaka, malih ivotinja, arenog cvijea,
preslatkog voa svih vrsta, i tko bi sve to nabrojao, toliko je bilo svega!
Cika, vika, smijeh, negdje i prepirka iskrsne, ali se sve brzo rijei.
Lijepo se itava tri mala brda kolaa, bombona i okolade diu ispred
njih! Usta su puna, nosevi i lica zamazani okoladom, iz upljina na
igrakama vire raznobojne bombone i karamele.
A kad mama, njihova mama, u jednom trenutku, nasmijana, ulazi u
sobu, svi tre prema njoj rairenih ruku:
Vidi, vidi, mamice, to mi sve imamo! Imamo! Imamo!
Dok lei ispod ugaene i ve davno ohlaene pei, njihova maca
moe budui da make sve mogu, pogotovu u tim satima pratiti
njihov san. Da li zato to ih saaljeva zbog njihove opsjednutosti
nestvarnim, ili zato to uiva u njihovoj beskrajnoj srei, koja moe tako
nesebino da ih pohodi svake noi maka se protee, dok djeje glavice
snivaju na jastucima.
Mrnjauuuu, mrnjauuu, mrnjauuuuuuu njen glas zvoni kroz tiinu,

koja se nikom ne odziva.

Mi, pritajen u upljem duvaru, sluao je sa mirom koji mu
obezbjeuje njegova sigurnost. Maka, lukava, zna dobro gdje je on i
kako e do njega doi, i protee se jo jednom.
Mrnjauuuuuuuuuuuuu.
Djeca spavaju slatko, sva odreda mljackaju zbog neega usnama.
"Neka ih tako do zore" ree san u sebi. Zatim kroz tri stotine i pedeset
pet mranih i pranjavih tavana, kroz pet tisua i dvadeset osam upljih
debala, kroz gustu tamu goveih rogova, preko tko zna kojeg broja slova
na stranicama svih varokih knjiga, provukavi se kroz nogavice svih
pantalona i rukave svih koulja i kaputa na san ode na Vrtaljicu, brdo
svijetlo pod snijegom, ponad grada, i viknu odozgo glasom jaim od
groma, a tiim od posjeenog bora. Viknu i zaigra uz pratnju svih
umskih stabala, bunja i stijenja i vinu se iznad usnulih krovova, iznad
ledene vode Neretvine. Dotaknu ovla vrhove ukoenih munara nekoliko
konjikih damija i zvonike dviju crkava...
Obletjevi dolinu, maji san da se spusti na Begin vijer; i da je
netko, kojim sluajem, tuda naiao u to doba, uo bi pljusak biserne vode
i zvonak djevojaki smijeh i vrisak, ulan i neuporediv. Prepao bi se,
svakako, ili bi se pobojao da je enuo; prava istina bila bi mu nedostupna.
I ba kad se poe javljati daleka slutnja zore u njenom nevidljivom i
polaganom raanju, u Konjicu se desie udne, ali za san ne toliko i
nevjerojatne stvari.
Na udarac ekia, koji se, u kovanici Cigana Migia, sam podie i
udari pri tom zvonko o nakovanj, poput crkvenog zvona sve postojee
poe da se komea, naputajui dosadanje ledom i zimom ukoeno
mrtvilo. Crne borove ume, tresui crnim grivama svojih etinara,
igrajui krenue put uskih, vijugavih varokih sokaka. Zvijezde, do tada
ukoeni, zrcalni kristali, pretoie se u sjajnu tenost koja poe u bujicama liti na zemlju, zlatei sve ega god se takne. Kue, kamene, drvene,
zemljane, oduvijek osuene na ukopanu nepokretnost, krenue u etnju
usnulim gradom. Tako se itavi kvartovi zamijenie za mjesta: Varda
doe u Treanicu, Prkanj na Radavu, Polje na Zlatrgovinu, Varo ak na
Repovicu, a Musala sa svim grobljima, zamislite, na Pomol meu
Veledove vinograde. Uspavani varoani ni u jedanaestom snu ni sanjati
ne bi mogli kakav premjetaj doivi njihov gradi. Jo kad bi vidjeli da
Neretva tee uz strmu Paklinu, a tisue malih zeeva i vjeverica,
jazavaca, kuna i lisica tre njenim isuenim koritom, zacijelo bi
kolektivno poludjeli.
Jedini koji je bio nagraen, ili kanjen, da svemu tome prisustvuje
bio je Car, mjesni potar. Krenuo je sa svojim kolicima da preda potu na
jutarnji vlak. I onako bunovan, velikog nosa i izbuljenih, vjeito
spavaivih oiju, uvijek ni budan niti u snu, u jednoj uskoj uliici presrete

 buljuk ogromnih crnih borova! Protrlja bunovne oi: je li istina ovo to

vidim? Crni borovi u sokaku? Moda se ejtani igraju sa mnom? Ali za
pitanja nije bilo vremena. Moralo se bjeati ispred udne, neviene
bratije, ije su grane, u stisci zbog uskog prostora, obarale s kua kamene
ploe, izvaljivale kapije i razbijale prozore. Car nagna bjeati, ne
isputajui iz ruku "svoj hljeb", kako je on zvao potanska kolica. Borovi
za njim, sve u stopu, ak zabrzae. Kolica su bila teka, a potar star i
nemoan, pred penzijom. A uz to gle uda! itav grad je bio
pretumban! Na mjestu opinske zgrade, veleljepnog zdanja jo iz doba
Austro-Ugarske, sa girlandama i sveanim ulazom, Car ugleda straaru sa
periferije, ubogu atmaru u kojoj je stanovao samotni starac Tunjo, udak
i pijanica. A drvored lipa, kroz koji se ilo pravo na eljezniku stanicu,
bio je netragom nestao, ostavljajui predio pustim i nepoznatim.
Borovi su neumoljivo tapkali za starcem. Ve su ga hvatali svojim
granama i dugim korijenjem. Stari potar nije mogao dalje. Ispusti kolica
gotovo je. Pisma i paketi se rasue po ulici. Njemu, savjesnom
slubeniku, koji ve toliko godina obavlja svoj posao za primjer (nedavno
je i odlikovanje dobio), doe neizdrljivo ovo to mu se desi na dunosti.
Nemoan, sjede na snijeg pored njega su bila izvrnuta kolica i duboko
u dui poeli da odmah umre.
Ujutro, starom potaru Caru nitko nije vjerovao a i kako bi?
zato je pota, jednom u etrdeset godina, zakasnila na jutarnji vlak.
Bunca rekoe jedni.
Star je dodadoe drugi.
Moda je popio? trei e.
Tko zna...? oprezno posumnjae oni rijetki koji su barem nekad
naslutili snagu snova.
A pet crno-bijelih maaka, nita ne znajui, stoje na krovu i upijaju u
sebe krte ali dragocjene zrake zimskog sunca, koje se lagano kotrlja
vedrim, kao okupanim, plavim zimskim nebom.

POSLJEDNJI LOV
itave noi Adam nije mogao oka da sklopi. Okretao se, prevrtao,
as pogledavao na jedan prozor, as na drugi: hoe li se pojaviti prvi
znaci svitanja. Tetak mu je obeao da e ga i danas voditi u lov.
Kako i ne bi bio uzbuen kad su svi njegovi drugovi znali uivati u
njegovoj prii o tome to je sve doivio u prethodnim lovovima. Kako je
jednom vidio medvjeda u stvari, samo je uo pucketanje grana, a tetak
mu rekao da je to medvjed, ije su tragove vidjeli tog dana. Jednom je

gledao ponosnu divokozu na jednoj kao no zailjenoj stijeni; da bi je,

trenutak kasnije, tetak iz puke strovalio u provaliju. Vidio, je Adam i
lisice, ljeti i s jeseni crvene kao plamen, kako struu uz zemlju kao vjetar.
Mnogo zeeva, ponekad ih je bio prepun ruksak, samo su ui virile; a
imali su tako njenu, uketavu i, naroito zimi, tako hladnu i miriljavu
dlaku, koja je budila osjeanje daljine i divljine; a njuke! one kod
zeeva imaju neto izdvojeno, kao da su, na njihovim tijelima, neke
ivotinjice koje za sebe ive, sitno drhtuljei. Pa jazavci, ti spavai sa
krznom kao pidamom. Zatim: vjeverice, kune zlatice, puhovi, vidre (one
su ga opsjedale svojom tajanstvenou), sove i itavo pozorite svih vrsta
ptica, za koje nije bilo jezika, koji one nisu govorile, ni pokreta koji nisu
pravile.
Eto, zbog svega toga Adam nije itavu no spavao mislio je na lov.
U stvari, on je spavao, njemu se samo inilo da nije, jer njegov san je tako
iv i tako stvaran da i nije bio ono to se obino naziva snom. Jer kako bi,
inae, bio tako odmoran kad je tetak kucnuo prstom o prozor: dii se!
polazak! a on ipio sa kreveta da je majku probudio.
Sad njih trojica, pridruio im se i jedan trgovac stokom stoje na
starom kamenom mostu, u prvo svitanje. ekaju umski kamion koji ide
u brda i gledaju u Neretvu, koja umi dolje, meu kamenjem, isparavajui
se. Pored njih je lovaki pas Nero, crn, sa bijelom prugom preko nosa.
Tetak razgovara sa trgovcem, zdepastim ovjekom, koji ima debele,
vunene arape to vire iz masivnih gojzerica. Adam zijeva, sa rukama u
depovima, zirkajui prema najeurenim nianima u malom groblju
pokraj oblinje damije.
Prekriveni orijakim maglutinama, u daljini se naziru vrhunci
Prenja.
Bude li togod? pita trgovac lukavog osmjeha. Naleti li?
Pa, bude, bude... uvijek poneto odgovara tetak.
Tetrijebi sad idu?
Idu, idu. Ali u viim predjelima.
iji ti je ovo? pokazuje trgovac na malog Adama.
Od enine sestre.
I vodi ga?
Ve nekoliko godina, gotovo uvijek. Voli, a i meni ne smeta.
A lisice?
Sve ih je manje. Bjee, valjda, u divljinu.
Zeeva?
Bude, bude. Njih jo ima. Dosta se kote...
Bogati, kako stoji sa kunama?
Seljaci ih gvoima polovie. Oko Glavatieva, Bjelimia, na
stranama Visoice...
Lijepo im krzno! i trgovac uilji usnama.

 Lijepo, puno lijepo.

Izbivi naglo iza jedne stare kue i prolomivi tiinu, jedan stari
"dodge", ostao iza rata, naglo prekinu njihov razgovor. Nero se uznemiri
od neoekivanog eljeznog gosta.
Njih trojica, i pas, popee se na karoseriju, jer je u kabini, sa
vozaem, sjedio ve netko. Skinuvi ruksak, tetak sjede na nekakvu
pominu klupu od drvenih preki, drei uspravno, kao tap, dvocijevku
izmeu nogu. Nero, zna se, podvue se pod klupu. Adam se smjesti do
tetka, do njega trgovac, koji lupi dlanom po limu kabine krei.
Propuhae nas vjetar primijeti trgovac zato treba da se
pribijemo to vie uz kabinu.
Tako i uinie, pas za njima.
Kamion projuri kroz nekoliko sokaka i na trenutak uznemiri njihov
spokoj; zatim izjuri iz grada i, obalom Neretve, uspije da se dokopa brda.
Kao da se radi o ivom biu, Adam je sluao usopljeni jauk prestarjelog
motora na strmim serpentinama Vraba-brda.
Trgovac je galamio, ne bi li nekako nadjaao buku maine, dok su
pored njih promicale mrane, jesenje ume bjelogorice, bukve, hrasta,
johe i jasena.
Al' se pati ovaj "dodge" viknu trgovac.
J odgovori tetak, samo neto da kae.
Ali se Prenj neto namraio! trgovev glas se uporno nadmetao
sa brujanjem motora, koji, kako se inilo Adamu, zapomae na ivici
snaga.
Magle! vie tetak, s pukom uperenom prema nebu.
Zajedno sa motorom, svi odahnue kad stigoe na Jave, odakle je
cesta, poslije munog uspona, veselo vijugala u daljinu svojom
makadamskom bjelinom.
Tetak dade znak, i trgovac udari dlanom po krovu kabine. Kamion
se zaustavi kod umarske kue. Tetak i Adam sioe s psom. Oprostie se
od ofera i nekog ovjeka koji je bio s njim, i govorljivog trgovca, koji je
nastavljao put prema Glavatievu, selu u gornjem toku Neretve u kojem
je danas bio pazar.
Sretan lov poeli on na rastanku. Jednu lisicu da ulovite. (Kao
da je znao to e se desiti!)
Kamion odjuri u daljinu, malo-pomalo postajui kao igraka i
ostavi predio u potpunoj tiini.
Tetak i Adam krenue prema oblinjoj umi. Lie je ve primjetno
poelo mijenjati boju; sve je odisalo mirisnom zrelou rane jeseni. Neru
je Adam vodio na lancu. Bilo mu je interesantno posmatrati kako pas u
prirodi odjednom postaje pokretljiviji i osjetljiviji na sve oko sebe svaki
predmet, svaki zvuk uzbuivali su mu ivotinjska ula.
Konano, tetak odlui da psa puste, i Nero odjuri nestajui im ispred

oiju. To je bio znak da je lov poeo. I puka sa tetkovog ramena sie u

njegovu aku nek je spremna.
Zagazie u estar. Tetak je bio ozbiljan, crn ovjek, sa kratkim,
sasjeenim brkovima. Gazio je ispred Adama mokru travu i sitno bunje
odlunim koracima, sa usredsreenim pogledom vjetog lovca i iskusnog
strijelca. Adam je trao za njim sitnim koracima, zagledavajui se u svaku
rupu, panj ili kamen, ne bi li vidio neto zanimljivo, svakog trenutka
spreman da se, na tetkov mig, ukopa u mjestu. Sve je on to davno nauio,
jer lov trai mnogo vjetine i lukavstva, brzine i dubokog poznavanja
tajni prirode.
Ba zbog te njegove umjenosti, koja nije nimalo laka, niti je njeno
uenje kratkotrajno ni jednostavno, Adam je imao sreu da ga tetak vodi
sa sobom, raunajui na njega kao da se radi o odraslom ovjeku.
Vrhunac tog povjerenja je bio kad bi mu tetak davao da puca iz
puke. Adam bi tad rastao i rastao u svojim oima, sijajui od posebne
sree.
Sad su ili jednom blagom i dugom padinom prekrivenom
hrastovinom ije je lie poelo jedva primjetno rudjeti. Okolo, po
drugim bilima i u tihim dolovima, lazile su magle u raskidanim
pramenovima, i uo se daleki cilik tko zna kakve i gdje smjetene ptice.
Tetak stade. Adam, u trenu, isto tako. Tetak je oslukivao, pa
proapta: "Nero se jo ne javlja... a ve bi trebao". "Daleko otiao,
sigurno" Adam e zamiljeno. Opet krenue. Pod tetkovim nogama
pucketa granje; a jedan zavrtanj, u stvari poklopac na spremitu za pribor
za ienje puke, na dnu kundaka, Adamu nalikuje na nekakvo oko koje
ga, klatei se u ritmu tetkovog hoda, uporno posmatra.
Ispred njih prhnu siva kreja kre, kre, kre i, teka i ljuta to su je
uznemirili, umae izmeu ukoenih stabala.
Na jednoj zaravni, kao u nekakvoj zdjeli sa rubom od sivog,
mahovinom prekrivenog kamenja i dnom od mrkog treseta, naioe na
mnotvo gljiva rujnica. Adamu je bilo pravo zadovoljstvo utati nogom
njihova rastresita, beskorjena, ni s im uporediva tijela.
U visini, nad kronjama, ou se kliktanje, daleko i tuno, koje je,
kako se inilo Adamu, zvuk same daljine i beskrajnosti, i neodgonetljive
tajnovitosti prirode. "Orao" tetak okrenu pogled u visinu. "estari.
Sve su se ptice sad uurile u zaklonima." "A jesi li kad orla...?"
Adam sa znatieljom upita. "to, ubio?" tetak e. "Jesam, nekoliko
puta. Jednom, davno, velikog, metar i pol krila... surog, na Prenju ih
ima... Samo, to li je sa Nerom? Da ga nije neto napalo? Divlja svinja?
Vuk? Lisica?... Da mu se barem lave uje... nita... Nego, jesi li gladan?
Mogli bismo neto prezalogajiti, je li? Evo, ba lijep kamen, ist i ravan
kao sto... ovdje emo."
Tetak s ramena skide ruksak, razveza ga i poe vaditi iz njega: sir,

luk, komad suhog mesa, kruha i "polovku" rakije. Sve to rasporedi na

kamenoj ploi, i njih dvojica, starih, iskusnih lovaca, sjedoe da jedu.
Adam je slatko jeo, posmatrajui oko sebe predio koji nikako da se
probudi, toliko je dan bio siv i nepokretan od noanjeg sna. Da barem
jedna zraka sunca prosine kroz ove oblake i magle nita. Ako nita, da
se barem oglasi Nerin lave nikakvog zvuka.
Opet su krenuli. ak poee da se sputaju u jednu uvalu, ali tetak
opet promijeni pravac: ako siu u dolinu, nikakav pregled nee imati.
Od Nere ni traga.
Nekako uzaludno visila je puka u tetkovoj ruci.
Dva-tri puta tetak je neto ljutito promrmljao.
Dan je rastao, dok su oni i dalje bazali umom.
U jednom trenutku, Adamu do uiju, do vrha napunjenih tiinom i
oprezom, doprije zvuk. Moda je pjev kakve ptice? Nerin lave? Zastao
je, oslukujui.
Bili su na jednoj kosi sa prorijeenom umom hrastova i borova.
Tako usredsreenom, Adamu ni na kraj pameti nije padalo gdje je tetak,
to je s njim. Samo se ukoio i sluao, gledajui na sve strane.
Eno ga!
Ugledao ga je! Dolje, duboko dolje njihov Nero je trao preko
jedne livade. Sad se, ve glasnije i jasnije, oglasio prodornim laveom,
koji su brda umnogostruavala.
A tetak Adam se osvrnu naokolo gdje je tetak: gdje se sad
najednom izgubio? Tetak kao da je bezglasno u samu zemlju propao.
Nero se jo jednom oglasi:
Eno Nere!!! Eno Nere!!!
Istovremeno opali puka. Adam se tre, u prvi mah nita ne
shvatajui. Odjek pucnja bregovi su dobacivali jedan drugom, inilo se u
beskraj. Zatim se u ljutila psovka. Tetak izae iz gustia. Iz otvorene
puke pokuavao je izvaditi jo vrelu auru. Adam primijeti da je ljut kao
ris.
Vie... a lisicu sam bio uhvatio na nian. Kako tako!? Pa, zar ti
nisam uvijek govorio...
Adam je gledao u zemlju. Sad mu je bilo potpuno svejedno da li se
uje ili ne uje Nerino lajanje potpuno svejedno. Ba ga briga za to
ene to lunja po umi kao da je glavu izgubilo. A lisica pobjegla! Sa
niana!
I duboko u dui Adam je osjeao kako se probija i raste bojaljiva
misao: ovo je njegov posljednji lov, ovo je njegov posljednji lov.
I stvarno, Adam je tek od drugih doznao kad je tetak sljedei put
iao u lov.

STRAAN DOGAAJ
Neto strano se desilo!
Strano!
to je? to on plae? pita s prozora moja majka.
Otac me dri za nadlakticu. Stojimo u avliji, prepunoj domaeg,
raznobojnog cvijea, koje prosto gui svojim mirisima.
esma u kutu, pored visokog kamenog zida, iklja, netko ju je
ostavio otvorenu. Oiju punih suza, zbog neega to se maloprije desilo,
stojim pored oca, koji sa nekakvim zagonetnim smijekom odgovara
majci na njeno zabrinuto pitanje.
Nita, nije nita ozbiljno. Ovamo neto. To je naa, muka stvar.
Ha, ha, ha... Je li tako: to je naa tajna? Niija vie?
A ja pored njega i dalje plaem; ne elim sad nikoga kao svjedoka,
neka mi je ak i najvei i najpouzdaniji prijatelj. Jer se maloprije desilo
neto strano.
Ne bih znao pravo rei to se i kako desilo u ljetnoj kuhinji, koju
smo svi nazivali udnim imenom "sudurma".
Je li mi se sve to uinilo tako uzbudljivim i da li je bilo ba onako
kako je, eto, bilo? Oeva ruka koja me sad dri, u avliji, za nadlakticu,
nepobitni je dokaz: sve je bilo tako; znai, nije izmiljeno.
Izaem prije podne na sokak. Nigdje nikoga. Sunce obasjalo kue,
kamenje, drvee i travu. Tako je pusto kao da su svi ljudi negdje pobjegli.
Ali ta pusto me ni najmanje ne sneveseljava. Naprotiv, raduje me.
I cupkam na nozi, i osjetim udno topao mlaz ushienja u sebi, koji
me grije i izaziva kliktaj u grlu. Doe mi da se nasmijem, ne znam zato,
kad jedan mi naglo iskoi iza jednog kamena i protra pored mojih bosih
stopala, bijelih od praine kao u mlinara.
Krika mi u ruci kruh namazan demom od treanja sve je slaa
to se vie smanjuje.
Tad je naila Haa, djevojica iz komiluka.
Radostan to je vidim, ne znam ni sam kako mi to pade na pamet,
otkinem jedan zalogaj od svoje preslatke krike i pruim joj. Bila je u
tamnoj haljinici sa cvjetiima i izrezom pod vratom. Mirno je prihvatila
prueni komadi i, stojei jedno pored drugog, sad smo slatko vakali.
Zubi su joj bili bijeli kao piljci sa rijeke. Rekao sani joj:
Hoe li da ti donesem obojenog kamenja sa Neretve?
Pristala je samo klimnuvi glavom, i ja ve trim prema nedalekoj
rijeci, sretan, presretan da ispunim elju djevojice Hae.
Ubrzo se vraam sa hrpom zelenog, plavog, crvenog i kao snijeg
bijelog kamenja svih oblika i veliina. Haa me doekuje, mirna, pred

naim avlijskim vratima gdje sam je i ostavio. Osjeam da je zadovoljna,

kao i ja, i da smo najednom zdrueni neim... neim velikim i snanim to
raste iz trenutka u trenutak ishod mu se ne zna.
Poi sa mnom... ovamo... ovamo. Pokazat u ti jo neto.
Uao sam kroz kapiju i pozivam je da poe sa mnom. Ali je ona ve
i sama krenula.
Brisani prostor preko iroke i kaldrmisane avlije, gdje su nas mogli
lako primijetiti prosto smo preletjeli.
U "sudurmi" je mirisalo na stare stvari, luevinu, gas, vosak i suho
meso. S vana mir, unutra tiina, samo nas dvoje stojimo u polumraku, ne
znamo ni sami: zato smo se, zapravo, ovdje sklonili... Kod mene depovi
puni kamenja, ali, zaudo, ni na kraj pameti mi ne pada da joj ga sad
pokazujem, niti ona to trai. Samo me gleda, oputenih ruku, oiju
proetih nekim suhim plaom. A cvjetii na njenoj haljini gore u mojim
oima kao mnotvo malih vatrica, kakve se pale oko naeg gradia, po
brdima, uoi Prvog maja. Gore i spajaju se u jednu veliku vatru...
Spustio sam joj ruke na rame, a ona mi odgovori istim pokretom,
ozbiljno i odluno kao prava ena. Tad sam je poljubio u obraz, u vrat, u
rame. Gledala me je kao da e zaplakati. Spustili smo se na neke velike
kartonske ploe, suhe, gipke i tople. Pod prstima njena haljinica bijae
mekana i hladna, slina latici nekog vlanog cvijeta.
Nita ne remetei, negdje u duvaru egrtao je mi.
Najednom su se otvorila vrata.
Obavljen vanjskom svjetlou kao tankom i gustom pauinom, uao
je moj otac.
Haa je neoekivanom brzinom, u kojoj je bilo i straha i
povrijeenosti, moda i prezira, mugnula kao vjeverica.
A ono to je bilo poslije izmeu mene i oca, to ne znam ispriati,
nejasno je a i sporedno za ovu malu priu. "Muke stvari", kao to je
rekao moj otac, ne htijui ni majci da kae to se strano desilo tog dana.

BIJELI DJEAK
Znalo se da bijeli djeak nee dugo ivjeti. Zbog ega to su bolje
znali odrasli, a mi djeca bolje osjeala.
A bijeli djeak to je on znao o sebi i o onome to mu neminovno
predstoji?
Znao je sve, i ivot mu je u tom saznanju samo rastao, i rastao
svakim danom sve vie. U stvari, bijeli djeak je, po udnom instinktu
samoodbrane, odluio da ne umre! Poeo je da se rasipa u svemu to ga je

okruivalo; nastojao je da se polagano seli iz svog slabanog, bijelog

tijela u svijet gdje se ne umire, svijet arolik i beskrajan, i moan pred
svakom smru...
Samo trenutak, potrebno je vratiti se neto unazad.
U obitelji Kadria, prije petnaest godina, rodilo se dugo oekivano
dijete, sin kome dadoe ime Bego, malo neobino za dijete. Ali bi sueno
da radost brzo, prebrzo mine. Naime, dijete je bilo obiljeeno od prvog
dana kad ugleda svijet neim zapanjujuim: bilo je bijelo po itavom
tijelu kao papir, kao porculan, kao snijeg. Morao bi umrijeti ne doekavi
ni petnaestu, tako rekoe lijenici, utvrdivi teku endeminu, vrlo rijetku
i neizljeivu bolest, udnog, nezapamtljivog imena i uzroka.
Naoko, mali Bego, bijel kao istina, rastao je, igrao se i, nimalo
muen bolovima, radovao se svemu emu i druga djeca.
Ali, svi bi se najednom razmakli i stiali kad bi se on pojavio.
Sujevjerni strah im nije doputao da prihvate njegovu bezazlenost i
potrebu za igrom, koja je bila beskrajna i nesvakodnevna. A Bego,
primjeujui to, dugo bi plakao kod kue, na majinom krilu, dok bi mu
lice jednako ostajalo bijelo, i tada, kad bi u sve djece, i one najbljee, sva
krv jurnula u glavu crvenei je ivotnim rumenilom. Majka bi tad utjela.
Nije bila dorasla da misli o neobinoj sudbini svog djeteta. ak bi se
reklo da je bila nesvjesno na strani svijeta, koji se dizao kao neumoljivi
ivotni bedem pred ovom njenom lutkom od krvi i boje.
Jednom u igri neki djeak, valjda da bi apsolutno zagospodario nad
drugim, to svi nosimo u svom vitalnom instinktu, okrenu se Begi,
duboko mu se unese u oi i ree:
Ti e umrijeti za godinu-dvije. Budi siguran. To ti ne gine.
Bijeli djeak je stajao kao na gubilitu. U neiskazivom bolu, inilo
se da gubi obrise ljudskog bia i postaje elemenat. Ledeni elemenat
bola; tvrdi kamen tiine; bijela svjetlost osude.
Ne, neu umrijeti! Nikad ja neu umrijeti!
To je uzviknuo bijeli djeak, u tom trenutku tako ivotno bijel, ali
tako je to rekao da ga drugi nikako nisu mogli uti, jer te rijei on nije
izgovorio glasno ne daj boe! ta oni ve, mada jo djeca, ne vjeruju u
ono beskrajno opratajue koje je van uobiajenih i skuenih pojmova
ivot-smrt. Znao je dobro da e za njih on uskoro umrijeti; za sebe
nikad!
Nikad ja neu umrijeti!
Od tada je bijeli djeak prestao da se jada svojoj majci i plae pred
njom. Sve ono to su drugi govorili ili inili on je, na samo njemu znan
nain a sebe radi, da bi pobijedio smrt pretvarao, svakog trena,
neumorno, uporno i neshvatljivo za obine ljude, koji za smrt znaju samo
kad im doe, moda ni tada dakle, sve to bi vidio, uo i doivio
pretvarao je u besmrtnost, odnosno, otimao je od smrti, najveeg neprija-

telja.
I dok su mu svi odbrojavali dane, dane ivota, on je te ture,
prolazne trenutke pretvarao u neizmjerljivi, beskrajni ivot iji je kraj
nemogu i nesagledljiv.
Ujutro bi se dizao iz svoje postelje i, bijel, osvijetljen dnevnim
svjetlom, polazio meu druge, koji su ga ve poeli posmatrati sa
neprikrivenim saaljenjem.
On je volio sve oko sebe.
Ljude, ptice, vodu, zrak, no, dan.
I pomou te ljubavi, malo-pomalo, njegovo trono, kratkovjeko
tijelo irilo se nezaustavljivo u sve to njegovo oko vidi i uho uje, a san
nasluti.
Kad vidi pticu: eno ga, Bego ve leti, lagan i leprav, kao ona!
Kad se zagleda u rijeku tekao bi, ne vie bijel, ve zeleno modar,
uborei!
S kamenjem bi postajao tvrd i otporan ne bi mu prijetila njegova
tanka i bolesna krv!
A djeca oko njega obuzeta ivotom, ona nisu ni primjeivala kako
bijeli djeak Bego ulazi u njihove due, u njihova tijela, zaposjedajui
njihovu zdravu, uzburkanu krv, sklanjajui se od sve bespomonije i
besmislenije smrti u njihove nemirne udove!
Volio ih je tako snano da je postajao oni!
A kad je smrt, stvarna smrt, napokon dola njegovom tijelu, bijelom
i iscrpljenom, svi rekoe "umro je", dok mu je ono to zovemo dua, a u
stvari je samo naa elja i smisao da ivimo, obnovljena ljubavlju, ivjela
u svima njima.
Oslunimo: ivi li i u nama djeli te ljubavi kojom se i smrt
pobjeuje?

DAIDA ISMET
Kad umre netko koga smo poznavali i voljeli, tek tad nam u pravoj
mjeri bude jasno kakav je, u stvari, bio taj ovjek i kakvim smo sve
vezama bili vezani za njega. Dok je bio s nama, jednostavno smo ga
voljeli bez razmiljanja, a da se gotovo nikad nismo upitali za razloge te
nae bliskosti i ljubavi.
Takav je, u odnosu na mene, sluaj sa mojim daidom1 Ismetom,
koji ve godinama nije meu ivima. Nema ga, nestao je, otiao
bespovratno.
A tako se sjeam njegovog lika, njegove plave kose zaeljane na

"op", po starinski, i njegovih vedrih oiju jo iz vremena naih prvih

omladinskih akcija poslije rata, kad se gradila pruga amacSarajevo i
BanoviiBrko. Stoji na velikom kamionu marke "Man", u brigadirskom
odijelu, sa redom sjajnih znaaka na prsima, ispod onog ogromnog
Kadribegovog duda u Polju i mae nam. Vratio se sa pruge, pa,
razdragan, mae svima. Ismet udarnik! Cure su bile lude za njim, za
mojim plavokosim, veselim daidom; to im se moglo vidjeti na licima.
Ili, druga slika.
Mi, djeca iz kue i komiluka nikad kod nas, u naoj velikoj kui
na sprat, pokrivenoj kamenim ploama, u Polju, nije nedostajalo djece
svi se mi okupili, guvajui se i galamei, oko daide Ismeta. On se brani:
"Dobro, dobro, samo polako...", jer nas je neim izazvao, pa sad mora
nekako da nas smiri, to nije nimalo lako ni jednostavno. Sve se to deava
u sobi zvanoj "odaklija", jer se u njoj loi. U stvari, daida Ismet nam je
zapalio matu kad nam je rekao da se daleki Stambol, grad iz snova, moe
vidjeti kroz rukav! Rukav starog kaputa! Stambol! Mi se pomamili,
tiskamo se, svak bi htio prvi da ugleda arobni grad. Ja guram Jasmu,
Jasma ne da Zuhri, Eso vie "hou ja prvi!" a mala Sada ve legla na pod
i trai da joj daida Ismet metne rukav od kaputa pred oi, koje gore od
znatielje. Ali, daida je moj, mene on najvie voli; igram na tu
sudbonosnu kartu i protekcija uspijeva. Daida nedvosmisleno umiruje
ostale: "Neka on prvi pogleda, vi ete poslije njega". Lijeem. Namiu mi
rukav od nekakvog starog kaputa na oi. ujem njihove glasove, i ini mi
se kao da ve sluam mete prepunih stambolskih ulica. Pretvorio sam se
sav u vid i sluh; oekujem pojavu neeg neiskazivog: minareta, plavih
kubeta, uboreih edrvana, kandilja u noi... I ba kad mi se uinilo da
sve to vidim i ujem u nevjerovatnom treperenju pljus! kroz rukav se na
mene, na eljni pogled mojih irom rastvorenih oiju, sasu itava bujica
vode. Zanesen, jo ne vjerujem: Odakle sad voda, iz Stambola!? pitam
se, mada sam sav mokar, a oni oko mene valjaju se od smijeha.
Zagrcavajui se od smijeha, daida Ismet me grli onako mokrog i pita:
"Kakav je Stambol, bogati?" A sva djeca su presretna to nita nisu mogla
uiniti protiv moje protekcije koja me, eto, i kupanja kotala.
Takav je bio moj daida Ismet.
Nije bio ni nalik na one udne i djeci potpuno nerazumljive primjere
odraslih koji su potpuno prestali da budu djeca, ak kao da su zaboravili
da su to nekad i bili. Kakav je to, pitam vas ja ispred djece, onaj ovjek
koji nije nimalo dijete? Ne libim se da kaem da je takva pojava, jednom
rijeju, zastraujua.
Dalje, sjeanja istrauju. Sjedimo, na primjer, u sobi. Djeca ko djeca,
neim se zabavljaju, odrasli razgovaraju. Daida Ismet, koji je do
maloprije razgovarao sa starijima, najednom izlazi napolje; mirno, nita
posebno, tako ga i smetnemo s uma. Ali se najednom... tiho... tiho... tiho,

jedva vidljivo i ujno otvaraju i ulazi u prvi mah potpuno nepoznato,

nikad vieno bie. ovjek li je? Panj? Neka ivotinja? Karandoloz? 2
Prikaza? Djeca zavrite i bjee roditeljima u krilo. "Ne bojte se. Zar ne
vidite da je to daida Ismet, govore oni. Kad li izae i ovako se
namakari? On uvijek isti."
Takav preruen, znao je, u ramazanskim3 veerima, da posjeuje
stare i sujevjerne ene.
Nitko nije znao tako prirodno priati o ratu kao daida Ismet.
Kad su Nijemci okupirali Jugoslaviju, njemu je moglo biti dvanaest
ili trinaest godina. Zapamtio sam nekoliko njegovih sjeanja iz tih tekih
godina. Samo jo da kaem da nam je na kraju svojih pria o ratu,
obavezno, svojim melodinim i pomalo tunim glasom pjevao
partizanske pjesme, "Bileanku", "Na Kordunu grob do groba", "Konjuh
planinom" i mnoge druge.
"Kad partizani prvi put osvojie Konjic, zapalie eljezniku stanicu.
Mi djeca, ko djeca, moda vie oduevljeni nastalom guvom nego
partizanskom akcijom, jurnusmo odmah na stanicu. Stanina zgrada je
gorjela, nekoliko eljeznikih vagona bilo je u plamenu. Svud naokolo
razbacan kancelarijski materijal i namjetaj iz eljeznikih kancelarija.
Pazei da nas nitko ne primijeti, nas nekoliko smo njuhali po pocrnjelim
prostorijama. Znatielja nas je gonila da pregledamo unutranjost te
veleljepne zgrade, u mirnim vremenima isto tako nepristupane kao to je
andarmerijska stanica. Na kraju, snabdjeveni brdom ipartanih papira i
mastiljavih olovaka, nabasamo u blagajni na onu spravu za izdavanje
voznih karata. Kakva radost! Mislim da smo nekoliko sati "izdavali" jedni
drugima karte za mnotvo mjesta irom Jugoslavije. A im se partizani
povukoe, i naim igrama i nestalucima doe kraj."
Dok bi ovo priao, daida bi iroko gestikulirao podraavajui
pojedine glasove, fizionomije, doslovno ponavljajui pojedine radnje.
Znao je ak poprimiti izgled nekih predmeta, maine za kucanje na
primjer, ili stolice, stola, vrata, posuala.
A kad je priao o onoj spravi za izdavanje karata, pred nama se u isti
mah pojavila ta sprava, i lupala je savijajui se u svom eljeznom koljenu,
i gromoglasno izbacivala kartonske karte.
Zatim se sjeao Talijana, jedne nogometne utakmice naih domaih
s njima. Uvidjevi da gube, da im nema druge sa Hercegovcima, oni su
poeli da prijete orujem. "Putaj im, nek ih avo nosi, abare, inae,
ode nam glava" pria daida pretvarajui se u sve ono to spomene
"ujem ja kako half Zulfo savjetuje naem golmanu. A nai zakrmili,
pustie im jedva nerijeeno. A bogami, oni se ve bili maili oruja, svata."
Slike Nijemaca u njegovim priama bile su toliko neprijatne.
Osjeao si gaanje pomijeano sa prezirom kad bi se on, priajui o

njima, najednom pretvarao, onako sitan i blag, u zadriglog, u krutu

uniformu i jo kruu psihologiju zapakovanog faistu.
Takav je bio moj daida Ismet.
Kriomice, bio mi je uzor, i to nedostian, kao da se radilo o starijem
bratu ili o najboljem drugu vrnjaku.
Bilo je sluajeva kad se nije moglo znati da li se radi o najsmionijoj
mati ili o stvarnom dogaaju u onome to je daida Ismet priao kao svoj
doivljaj. A kad je priao, bilo je to toliko interesantno i uzbudljivo da je
onima koji su ga sluali najmanje bilo stalo do prave istine. Tako neki
ljudi slobodno raspolau sa istinom, vjerovatno jer je nose u sebi.
Sjedimo mi oko njega zimsko je vee, soba ugrijana, tuemo orahe
a on se sjea kako je na nekakvom motociklu uletio meu svijet u
eljezniku ekaonicu. Slini buketu cvijea na vjetru, mi svi, noeni
smijehom, prosto se njiemo oko daide Ismeta, koji caruje nad nama
svakom svojom rijeju, zarazno kominom.
"Vjeru ti, ne znam, pored onih hiljadu dugmadi i poluga, gdje se
koi a gdje gasi, da je to bilo... A motor, nekakav ogroman "Guzzi",
svjetlica, nita drugo. to u polegnem po njemu i... moli se dragom
bogu da nestane benzina, sm da stane. Proiam ariju, ko metak, i pred
sobom vidim eljeznika stanica. Uletim ko kamikaza pravo u
ekaonicu. Prasak i lom, a narod (tu daidu dohvati krilo mate),
prepadnut nedavnim ratom, samo podie ruke... misli da je nekakva
invazija,4 desant, to li. A ja, ko fol, pravim se ravnoduan, kao pipam
gume na slupanom motoru...
...A kad se okrenuh prema ariji, imam to i vidjeti itav svijet mi
poao na sprovod."
Nikome ne pada na pamet da ga pita je li sve to istina. to e nam
druga istina pored ove, da se mi sad, od male djece do odraslih,
isprekidasmo od smijeha daidinoj velikoj motoristikoj avanturi.
Velika i tajna, i neizljeiva bolest daide Ismeta bila je njegova
neobina ljubav prema naem gradiu, prema, kako je on imao obiaj da
kae, "njegovom Konjicu". Zbog te ljubavi, premda nesumnjivo
inteligentan i nadaren, ni kole nije zavrio.
Kako to da moj daida zbog svoje velike ljubavi prema rodnom
mjestu nije zavrio neku kolu? Pa nije bio jedini koji je volio grad u
kojem je roen?
Jednostavno, gdje god su ga kao dijete odveli u kakvu srednju kolu,
a tad se u kole ilo besplatno i po nareenju, on bi, bolujui neko vrijeme
od nepodnoljive nostalgije, obavezno pobjegao, vrativi se kui obino
pjeke. Ugledavi ga, svi ukuani bi se zaprepastili, a on bi gledao da to
prije mugne u batu, u umu ili vrbe pored Neretve.
I o tim uspomenama ponekad je priao, kao i o svojoj nesvakidanjoj
osjetljivosti za rodni kraj. I tad je bilo smijeha, kao da se, u najmanju

ruku, radi o davno preleanoj bolesti ili kao da je rije o nekom drugom
koga je on dobro poznavao.
A kad bi zapoeo o "svom" Konjicu, u isti mah bi pred nas iskakale
slike i predstave najudnije prirode. Iz njegovih rijei nicao je arobni
vodeni svijet Neretve, u igri njenih tekuih svjetlosti i sjenki: ribe,
kamenje, trave, korijenje, peine, tiaci i bukovi, virovi i gazovi, okuke i
mudre poruke vode... beskrajni vijenci i prostrana, vjeno promjenjiva nebesa... djeca u igri pored krava koje pasu... Sve je to izlazilo iz
arobnog veza proosjeanih i neponovljivih rijei moga daide. Samo
kakve su bile poplave o kojima nam je priao, kad voda nahrupi u kue i
ribe zaplivaju po sobama, kao u dan Posljednjeg suda! A odmah zatim bi
iz pokreta njegove ruke cvjetalo proljee, lili slapovi cvijea, na zemlju se
slivali pljuskovi svjetlosti, a ljeto na njegov mig dolazilo bremenito
vruinama i vonim sladom, tiinom obiteljskih soba i cikom kupaa sa
ledene Neretve. A jesen dovoljno je bilo da daida Ismet kae samo tri
prva glasa te rijei, jes... i boje ut oko vas, krupne kruke tupkaju
opadajui po batama, oblaci se gomilaju u visinama, otvaraju se sanduci
sa toplijom odjeom, oluci propjevaju.
Kako ne bi volio svoj zaviaj kad ga tako vidi i osjea!
Ima li i jedna kola na svijetu koja je ljepa od toga?
to su pusti internati, klupe, sveske, udbenici i olovke pred
rasprostiruom eksplozijom ljeta u ivotnoj krvi!
to su dosadni profesori sa histerinim uperkom na potiljku pred
nasmijanim licem jednoga stabla, kamena ili ptice?
to je to drutveni uspjeh pred snenom nevinou jednog obinog
cvijeta u pramaljee?
A moj daida Ismet, otet od smrti, govori neto, nasmijan, i pravi
iroke pokrete rukom dok sjedimo u visokoj travi na livadi koju smo
zvali Ivanjac a neki novi svjetovi raaju se i bujaju, raaju se i bujaju.
Nebo je sve plavlje. Trava se povija na istonjaku.
Eto takav je bio moj daida Ismet.
1 daida ujak tur.
2 Karandoloz crni demon, zao duh, vampi tur.
3 ramazan mjesec posta kod muslimana tur.
4 invazija napad

U UMAMA CRNE BOROVINE

Oko nae varoi ume su crnog bora. Sputaju se do pokrajnjih kua.

iarke, kojima se ve od davnina odlae vatra, kotrljaju se strmim,

kamenitim sokacima. Kao da su sve potrebe i due i tijela a kakvih ih
sve nema! vezale ove ljude za ume crne borovine oko njihovih kua.
Kroz smolastu atmosferu, u kojoj tiinu samo povremeno prekine
zujanje kakvog bumbara ili strljena, izmeu borovih stabala, prekrivena
njihovim plavim, dugim sjenkama, koraa usplahirena, tek maloprije iz
grada izala grupica djeaka.
Naprijed je Butura, mravi, ilavi, dvanaestogodinjak, on je voa, u
ruci mu sjekirica, ona kuna koja slui za cjepkanje drva za loenje. Za
pasom no, kuhinjski. Oi mu needno gore, zapaljene opasnim
uzbuenjem. Slijedi ga grupa vrnjaka, takoe naoruanih. Ima ih
poderanih, zguljenih u igrama, slinavih, utljivih, kao i galamdija i
vika; no, svejedno, svaki u rukama ili za pasom nosi oruje: no,
sjekiricu, praku, tap, asimetrini luk sa strijelom, jedan ak neto slino
starinskoj kuburi. A ima ih koji u ruci nose samo kamen, koji svaki as
odbacuju i uzimaju novi kao da je situacija u kojoj su se nali opasna
preko svake mjere, te zahtijeva neprekidan oprez.
Koraa se tiho a uporno, za neim nepoznatim.
U stvari, poznatim samo donekle.
Ali tajanstvenim potpuno u svojoj sutini. Do krajnosti tajanstvenim.
Treba stii dvije sjene, koje toj djeakoj bulumenti vjeto i strasno
izmiu kroz borove sjenke, ukoene nad prizorom komplikovane igre.
Mukarac je eni stavio ruku oko pasa i poveo je uz prvi potok,
prema tamnoj umi. Ljeto je i znoj probija na svim pregibima mladih,
zagrijanih tijela. Ona je bila u crvenoj bluzi, on, uz crne pantalone, nosi
bijelu koulju. Crveno i bijelo. Nadaleko se vide i u najguoj umi.
Djeaci (mali demoni u travi), uvijek spremni, zaas se iskupie i,
uzbueni kao opor pasa na zejem tragu, zamuckujui i vitlajui
sjekiricama, noevima i tapovima, koji se odjednom stvorie u njihovim
rukama krenue za crvenom i bijelom mrljom, zagrljenima, to
odmicahu arobnom snagom nedokuive tajne.
Butura, koji je ve bio dobro poznat po nastranim ispadima, koji je
djevojice silom zavaljivao u travu ili snijeg, sad je svaki as, u ovoj
hajci, vitlajui kao sumanut krezavom sjekiricom, zastajao, okretao se
ostalima, vjernim pratiocima, i, ponesen nekom zlom unutranjom
vatrom, uzvikivao neke rijei, tako neoekivane za njegov uzrast da su se
ostali za trenutak umirivali i zastajali nijemo trepui.
Ve oi bole, blijete od usredsreenog napora da se kroz gusto
crnilo borova i treperavu varljivost sjenki izmeu njih prati lelujanje
crvene enine bluze i bijele koulje mukareve. Uz to oni odmiu
takvom brzinom koju ni djeaci ne mogu da prate, mada podsjeaju na
brzi i vazduasti roj pela to slijedi trag dalekog debla krcatog gustim
medom.

Ali, kroz tu igru i strasti rastu. I kad bi tko u ovoj umskoj samoi,
sluajno, sreo ovu grupicu djeaka, kako se sputa u jaruge i die iz njih,
kako odluno iba kroz gusto bunje krei sve pred sobom, vere se poput
koza po prhkom krenjaku, spotiui se i padajui, ali nijemo ustajui,
korak po korak napredujui upornou prokletnika, taj koji bi ih sreo
samo bi se zaustavio i bez rijei zagledao u tu gomilu svih ula
usredsreenih samo u jednom pravcu, a ni slutiti ne bi mogao to je, tad, u
glavama, u tijelima, u duama tih patuljaka koji sa toliko siline u ivot
stupaju.
Hoe da nam kliznu, ali im to nee uspjeti Butura tjei i
istovremeno podjaruje djeake.
A crveno i bijelo letjelo je, kroz etine borova, ispred njih. Kao
kakva ar-ptica mamei i nestajui, kao da je mukarac ve nosio svoju
enku na meko leglo u dalekom estaru, samo njima dvoma znano,
tamom ula odreeno.
Znali smo da se neto uzbudljivo a nepoznato zbiva izmeu
mukaraca i ena. ak smo mnogi to i vidjeli, najvie ovdje, u ovim
umama, na travi, na liu, na mahovini, jednom na snijegu, ne vjerujui
svojim oima pred prizorom razbjenjelih tijela. Ali, to neto nije bilo jo
silo u naa ula, ona ga nisu okuala tek su mogla da ga slute.
Nasluivali smo: to je tajna, velika tajna ivota. A zato tajna? Na to nismo mogli odgovoriti. Zato to ljudi tako kriju? uzaludno smo se pitali.
Sve rade javno, svaaju se, piju, jedu, kupaju se u Neretvi polugoli,
zarauju novac, idu ruku pod ruku ali kad doe ono, tad nestaju kao dim,
kao sjenke, kao duhovi, u svoje sobe, u podrume, na tavane, u neprozirni
mrak, bog te pita gdje, u ove tamnozlatne ume oko varoi. to tad rade?
Kakve su im oi? to govore? Kolika im je srea? Da li drhte? ure li ili
oteu? Sjeaju li se tad svih onih koji ostadoe bespogovorno izuzeti iz
njihove igre?
I tko zna koliko jo usplahirenih pitanja postavljasmo sebi, no, sve
uzalud: ono je stajalo ispred nas zabravljeno sa sedam tekih katanaca.
ivot se pretvorio u napeto iekivanje i nagonsko tumaranje po
neispitanim katakombama tijela u koje smo, pomalo ali sigurno, poslije
aneoskog djetinjstva, matovitog i astralnog, urastali bez ostatka.
Stoj!
Butura siktavo proapta, siknu kao hercegovaki poskok. Napravi
nekoliko brzih koraka i pade iza jednog oborenog bora, dajui i drugima
znak da isto uine.
Tu su...
Svi pretrnue. Neki se, prvo kao da e od oka zaplakati, poee
tresti od smijeha, hvatajui jedni druge za odjeu. Butura zavitla prema
njima onom svojom sjekiricom, dreljei luaki oima.
Tiina. Tiina. Tiina.

Samo ogromni bor izmeu njih, i poutjele iglice na njemu i itavi

grozdovi ilibarske smole.
I kliktaj orla, slian pijukanju pileta, u elinom plavetnilu iznad
ume, iznad djece, iznad crvenog i bijelog.
Butura ta tko bi se usudio prije njega?! podie svoju glavu (tko li
mu je samo napuni svim onim nerazlunim talogom?) i baci preko
svaljenog bora pogled utopljenika. Skameni se. Blijedi. Grlo se sui. I
njemu se, mada onakvom, vidi se, plae, tko zna zato. Zatim svi gledaju,
gledaju, gledaju. I budui muevi: pekari i policajci, kriminalci i askete,
lopovi i sveci, svi sad lee, strpani u jednu sliku koja prolazi prolaznou
ivota, iza prevaljenog umskog bora, s kuhinjskim noevima za
pojasom, sa sjekiricama i batinama (kao orujem protiv najzagonetnije
tajne) i gledaju dva sklupana tijela kako se njiu i putaju udne
glasove u ljetni dan, koji sve vie osvaja svjetlou i vruinom.
I sve se uvijek zavravalo na uobiajen nain.
Ili bi se neki od djeaka glasnije nasmijao te bi ono dvoje ljubavnika
doivjelo laki stres i bre-bolje bi se sklanjali dublje u umu, ili bi
mukarac, izazvan, ljutito krenuo prema djeci koja bi, nimalo se ne
pouzdavajui u svoju odvanost i naoruanje, bjeala glavom bez obzira
(s Buturom na elu!); ponekad, opet, ako bi sve prolo bez ikakvog
incidenta, djeaci bi, propustivi puteljkom ono dvoje, pratili ih u stopu,
na bezbjednoj udaljenosti, i uzvikivali to god im padne na pamet. A u
dui, tko zna zato, osjeali su stranu uvredu i neobjanjivu prazninu.

KRAVA NA VRTALJICI
Odrasli ne mogu da ne zavide djeci na njihovoj bezbrinosti i
njihovoj neiscrpljivoj spremnosti na igru koju su oni, osim rijetkih
izuzetaka, svi bespovratno izgubili.
Neto slino osjeali su stariji prema nama djeci u Konjicu. Malo je
bilo onih koji nas nisu progonili, kao da se radilo o crnim avolima. Ne
tvrdim da smo bili aneli. Roditelji, ozbiljni, ljutiti i stalno zaposleni
neim u emu mi stvarno nismo vidjeli nekakav poseban smisao kome bi
trebalo ivot rtvovati; komije, obavezno opake i zlovoljne bez
prestanka; i jo legija namorastih prolaznika, od kojih smo zazirali kao
ulini psi od udljivih pjanaca svi oni odreda su bili natmureni, nepristupani i nekako sami sebi teki.
I kao to divlja pred lovcima instinktivno bjei pod okrilje guste,
daleke i spasonosne ume, tako smo se i mi sklanjali, pred odraslima
naeg gradia, na brdace Vrtaljicu.

Kao dijete imao sam neku udnu potrebu da oivljavam mrtve stvari.
Tako sam i tom brdu, Vrtaljici, zamiljao lice ivog bia. To drago i
prisno lice predstavljale su njegove strane, poumljene i strme, i njegov
blagi, raznoliki vrh. I ne jednom sam vidio kako to lice oivljava i postaje
toplo i vedro, naroito kad bi se mi pojavili sa svojim zagonetnim igrama
i zdravim, jednostavnim smijehom.
U svako doba dana i godine, uvijek je poneko od nas bio na
Vrtaljici. Nekada su se i nou vidjele vatre u umi; pored njih okretne
sjenke djeaka; peku kukuruze, krompire, jabuke, kruke; ili se griju,
preskaui lelujavi plamen... Ponekad se hajduki bjealo od kue pravo
gore. Ne zna se da li se u govoru djece ili njihovih roditelja vie
spominjalo ime tog brda Vrtaljica.
Ponekad, traei svog maliana i obigravi cijeli grad nemoni da
pronau skitnicu, roditelji bi, s pouzdanjem i mirom u glasu, slegli
ramenima: "Sigurno je na Vrtaljici" rekli bi.
Jednog proljetnog dana, kad zemlja, poslije zimske krtosti, razveza
svoje darove u mirisima, u bojama i oblicima, i zvukovima, na velikom i
vedrom licu Vrtaljice nae se jedna arena, ogromna krava. Sama, bez
uvara!
Na buljuk djeaka prosto ciknu od radosti. Bilo nam je
nevjerojatno: itava krava, i sama. Zapravo, nije sama tu smo i mi.
Nekom udnom tajanstvenou krava nam je pruala neto sasvim novo u
naem ivotu na Vrtaljici. I kao obino kad smo bili neim oduevljeni
preko svake mjere, mi smo se grlili i ljubili, vriskali u estaru; dok je
krava stajala po strani i, trgajui mlado bukovo lie, posmatrala nas
svojim velikim, velikim kao poveala, oima, pitajui se u udu: to im
se desi najednom?
Poslije prvog napada neiskazive radosti sakupismo se na dogovor,
po indijanski, u krug, da vijeamo o sudbini krave-lutalice. Ona je za to
vrijeme, ravnoduna na sve nae mogue odluke, mirno trgala lie idui
od buna do buna. ak se u jednom trenutku tako obilato izbalegala, kao
da veli: Samo vi raspravljajte, ja znam svoje.
Prvo i prvo emo je pomusti rekao je Janko, opanarski egrt,
najstariji meu nama, bijel kao ovca.
Pomusti! Pomusti! sloismo se svi u jedan glas, ne znajui pravo
ni kako se to radi.
Krava je odgegala nekoliko desetina koraka dalje, tonui malopomalo svojim irokim, crveno-bijelim leima u zeleni estar.
Din, najhrabriji meu nama, koji je za takvu svoju reputaciju lomio
i iaivao ve nekoliko puta i ruke i noge, a "fasovao" toliko batina da
im se broja ne zna, sad navalio samo na jedno: "Jahat emo je, jahat emo
je!" U jahanju na kravi vidio je, valjda, novu ansu za podizanje svoga
ugleda najhrabrijeg meu nama.

 Treba je jahati, i to svi skupa koliko nas ima svi zagalamismo.

Ima li tko kai iz pantalona? upita netko. Vezat emo joj uzde.
Kai je imao Smajo, sin najstarijeg uitelja u gradu, uitelja koga su
se djeca bojala, malo bi bilo rei kao guje. Kako li ga se tek bojao njegov
sin?
Krava je mirno podnijela da joj Din, sa nekakvim avoljim
smijekom na licu, svee Smajin kai oko rogova. Isto tako nije se bunila
ni kad joj je Janko sa dva prsta iscijedio neto mlijeka iz nabreklog,
rumenog vimena i sviju nas poprskao njime po licu, rekavi: "Nek oni u
gradu vide da imamo kravu". Ali kad joj se Din sa jedne stijene bacio na
lea, krava je hop! poskoila kao oparena i bijesno pojurila niz brdo.
Lagan poput slamke, Din je, pred naim zaprepatenim oima, glavake
odletio u gustu paprat, a krava je, pobjedniki maui repom, odjurila u
gusto iblje i nestala. "Dragi moji, nismo se tako dogovrili", bilo bi
sigurno njezino objanjenje nemilog dogaaja.
Tad je Smajo uiteljev stupio na scenu, ve prilino uzburkanu.
Znajui dobro i predobro to ga eka doe li bez kaia kui, legao je na
zemlju i oajno zavapio:
Dineee! Dineee! Spaavaj, Dine! Rodila te majka junaka, dragi
Dine, mili Dine! Zna mog starog kakav je! Joj jadan ja, kud u bez
kaia!
Sav izgruhan i izgreban, Din se jedva pomjerio iz paprati. I sam je
bio iznenaen onim to mu se desilo. Nastala je jurnjava. Svi smo trali,
granje nas je ibalo po licu, vikali smo kao ludi.
Na jednom proplanku krava nas je saekala, oigledno mirna. Sa
Smajinim kaiem oko rogova, trgala je mlado, sono lie, kao da veli:
to vam je sad najednom? Zbacila, j to u? Nisam konj da me jae.
Tren u tren, sve se brzo zaboravilo. Sad je Janko imao ideju.
Predloio je da se svi redom predstavimo kravi.
Ipak, ona je na prijatelj, mora da zna kako se zovemo i sve ostalo
o nama.
Bili smo malo u nedoumici: kako da se predstavimo kravi, ivotinji?
Tad je Janko stao ispred krave i gledajui je u oi, sasvim ozbiljan,
naklonio se i rekao:
Ja sam Janko, Marin sin. Drago mi je.
Svi smo ga gledali u udu, zadivljeno, oduevljeni njegovom idejom
da se predstavljamo ivotinji. Onda smo se svi poeli gromoglasno
smijati, pogotovo kad je krava, valjda zbog neke muhe, na Jankove rijei
zaklimala glavom.
Zatim se svi redom predstavismo nijemoj, dobrodunoj ivotinji.
Janko je prosto sijao od sree jer je on to smislio.
Ja sam Smajo. Ljubim ruke... izvinite... noge, gospoo kravo.
Ja sam Kemo, Mahmutov sin, poglavica Apaa. Od svega najvie

mrzim kolu i savjete roditelja.

Djeca graju, guraju se. Neki hoe i po dva i vie puta da se predstave
kravi, koja ovakva stvorenja kakvi smo mi ni u najluem snu nije mogla
sanjati.
Ja sam Gale, sin Pere, to rakiju dere. Mati Luca to povazdan
tuca.
Djeca, presretna zbog svog izuma, zakocenu se od smijeha. Bilo je,
mora se priznati, i takvih rijei koje krava, da ih je razumjela, ne bi
uvaila.
Vlado... Zvani Lito! viknue neki sa strane, prekidajui mravog
Vladu da promrsi kravi koju rije o sebi.
Nuko, gospodar ervudske ume i Prkanja.
Din, Dragicin sin.
iba. Imam konja zvanog Smokija.
Dule... Pavle ovljanski, poluteka, Jugoslavija predstavi se
debeli Dule, zauzimajui pred zauenom kravom pravi bokserski "gard".
Poto se tako upoznasmo sa naim etvorononim prijateljem, netko
predloi da zabavimo kravu. I to tako da je zabavimo to emo joj svi
poneto odglumiti, otpjevati i tome slino.
Svega je bilo u onome to je slijedilo. Krava je prisustvovala
itavom spektaklu, od baletskih taaka i improviziranih kaubojskih tua
sa "engleskim" jezikom do pokuaja da je hipnotiemo buljenjem u njene
ogromne, vodnjikave oi, sa "tajnim" rijeima i jo tajnijim pokretima. Ja
sam joj, zanesen vie nego na nekadanjoj kolskoj priredbi na kojoj sam
izvodio tu pjesmu, otpjevao "Vodenicu staru" ne znam kako me je
ocijenila. Ali kad joj je debeli Dule podmetnuo opasni bokserski "gard"
pod nozdrve i zamahnuo prema njoj itavom serijom takvih udaraca koji
bi i jednog mrava raznijeli, krava je rjeito spustila rogove i jurnula na
ampiona. I njoj je bilo dosta; prevrili smo mjeru koju ak i jedna krava
osjea. Dule je, glavom bez obzira, bjeao sa vrtaljikog ringa ispred
rogatog supertekaa.
No se pribliavala. Sunce je ve davno zalo iza nazubljenih vrhova
Prenja. Kadikad, lie bi zaukalo svojim metalnim zvukom. Zemlja se
sklapala i tonula pred mrakom, nadolazeim sa svih strana. Krava,
umorna naa krava, jadnica s nama, podvivi noge, sputa se na poinak.
A mi se okupili oko nje i vijeamo to da radimo s njom. ao nam je
ostaviti Njezino Velianstvo samo u umi, a kui je nitko niti moe niti
smije voditi.
Hajde budi pametan kad nisi!
Mrak sve brie i iskrivljuje nae figure, kao i drvee i kamenje, a
neizvjesnost sve vie raste.
to dan ne traje godinu.
To kae Janko, s neba pa u rebra. A vidi se: ao mu ostaviti kravu.

Ali to emo kad se mora?

Nek ostane na Vrtaljici. Pomalo pase i provede no sama. Nju nije
strah, pa ivotinja je. A sutra, im svane, eto nas kae Din osjeajno,
velikoduno opratajui kravi na dananjoj grubosti.
Odjednom primijetismo da nam se pribliava neki ovjek. uri. Kud
e sad uzbrdo?
Razmak se sve vie smanjivao. Ve smo uli njegovo disanje.
Krava! iznenada nam je sinulo kroz glavu. "Bjeimo!" netko je
dao znak. I mi, poput jata slijepih mieva, prhnusmo kroz umu, koju je
mrak sve vie i vie brisao svojim crnilom. Samo dalje od "nae" krave i
njezinog vlasnika! koga, eto, nismo smjeli doekati. Iako smo bili vie
nego sigurni da mu ona ni jednom rijeju nee otkriti sve ono to smo
radili s njome.

NA TERASI
Habiba-hanumi Begtaevi,
uspomeni na nju i njenom sjeanju
"Teko vrijeme", pomisli starica, "sigurno e pasti kia; eno se i
oblaci gomilaju iznad Prenja, a Neretva mijenja boju."
Starica je sjedila na terasi; a pored nje, u hladu nevelikog oleandera,
zanesene u svojoj igri, dvije djevojice, stariine unuke, jedna od dvije,
druga od etiri godine.
Starica je imala posve srebrnu kosu. U crnim, bistrini oima iv
pogled; ispod plemenitog ela, iaranog tajanstvenim koncima gustih
bora, to ih je ivot urezao mnotvom godina, ogleda se plemenitost i
razumni mir.
Staricu svi vole, bez razlike, ukuani kao i komije, i ljudi iz varoi.
Zbog toga je i zovu, iz milja, "majka". Ima ljudi i starijih od nje koji je
tako oslovljavaju. A ona nastoji svima da ugodi, tako da zasigurno nema
nikoga meu onima koji je poznaju koji barem nekad nisu osjetili dobrotu
te potovane ene.
Zagrmi iznad iljatih planinskih vrhova u daljini. A zvuk slian
kotrljanju nekih ogromnih nebeskih kola, preko crnih uma i stepeniastih
brda sa njihovim pitomim proplancima i blagim padinama, sie u dolinu,
lee na krovove uurenih varokih kua.
Djeca se na trenutak pokokae oko neega. Obje djevojice epae
ruicama jednu lutkicu, svaka nijemo i uporno vukui na svoju stranu.
Napor bijae toliki da im ruice, ionako ruiaste, jo vie pocrvenjee, a

obrazi se nadue i oi im bijesno sijevnue.

M... ajka! na kraju snaga mlaa zatrai pomo. A starija,
iskoristivi taj trenutak male nepanje kod svoje sestrice, brebolje joj iz
ruku istre lutku.
Majka! ciknu malecka, a suze joj navrijee.
Starica, koja do sada kao da nije primjeivala ljuti boj do sebe, spusti
pogled na unuke. Niz obraze mlae ve su se obilato slijevale suze.
Marina, kako moe samo biti takva prema Berini! Dadni svojoj
maloj sestri, svojoj miloj, roenoj, tu lutku. Ona je malecka, kako ti nije
ao da je rasplakuje?!
Djevojice se namah umirie. Lutka sad leae na tlu, a njih dvije se
dogovorie, nijemim i samo njima znanim jezikom, da joj obje budu
"mame": i sad, eto, brinu brino o svom bespomonom "djetetu" od krpa.
Nedugo zatim podie se vjetrutina te poe povijati grane oleandera
na terasi pored njih. Najvie podsjeajui na vunene rukavice, kape i
teke seljake gunjeve, mokri oblaci se poee navlaiti nebom. Jo
jedared sunce oajniki bijesnu, prosipljui na zemlju snop ljubiastih
zraka, kao da su sa drugog svijeta, i potom ga nestade. ene istrae u
bate i dvorita sakupljajui sa konopaca, hitro, hitro, rasprostrt ve.
Kokoke bre-bolje pohitae u svoje kokoinjce, barem pod nadstrenicu.
Jo su samo psi i make, neizljeive skitnice, lunjali odjednom opustjelim
ulicama.
Dotle su se dvije unuice toliko zabavile svojih "djetetom", da se ni
glas nije uo od njih. Starica je pogledom pratila dvije prilike, ovjeka i
konja, na bijeloj krenjakoj stazi koja vodi prema kosmatoj borovoj umi
na drugoj strani Neretve.
Nastupi tajac. I Neretva kao da prestade umjeti: klizila je kao ulje;
bilo je prijetnje u njenoj zamuklosti.
Onda pljusnu.
Kia zaiba u zamasima, moei i zidove kua. Njezine mokre
zavjese su se njihale bijesno i slobodno, razuzdano od neba do zemlje,
koja tek sad poe disati.
Terasa bijae zatiena irokom nadstrenicom, te se nije moralo
sklanjati u kuu.
Ali, sa promjenom u prirodi, neto se desi i sa stariinim mislima.
Odjednom izgubie svoj dosadanji miran i staloen tok. Sa kiom,
vjetrom i grmljavinom, naglo i neoekivano, te misli krenue nazad, k
prolosti.
I to ne samo godinu dvije, tri, niti ak ni deset, dvadeset godina
unatrag ve itavih ezdeset godina.
Odjednom nestade terase, oleandera na njoj. Odleti predio s
pljuskom. Vie ne bi djece u igri do njenih nogu; sijeda kosa posta crna,
sjajna, proeta zanosnim a bolnim mirisom mladosti...

U kamenoj, hercegovakoj kui na kat, sa svijetlim i irokim

prozorima koji su gostoprimljivo gledali na ulicu i okolni predio, s
avlijom punom domaeg cvijea i mirisne hladovine, s batom i
vonjakom u zaleu, ive njih troje: otac, majka i kerka. Maloj je ime
Habiba, ali, iz milja, zovu je Bibica. Otac je drao kavanu u blizini
kolodvora; odlazio bi rano ujutro, preko Starog mosta, a vraao se
naveer, umoran, no vazda blag i nasmijeen, nikad bez obaveznog
poklona za kerku miljenicu njegovu Bibicu.
I sve bi to tako teklo, u ravnomjernoj i sretnoj izmjeni dan i noi,
godinjih doba, plodnih i sunih godina, bolesti i ozdravljenja, posjeta i
odlazaka mnogobrojne rodbine i prijatelja, da jedan straan dogaaj
nasilno ne prekide sretan i sreen ivot obitelji, kao i vascijele varoi i
svog bogovetnog svijeta.
Taj dogaaj imao je svoje kratko i strano ime rat. Djeca su ga,
slijedei starije, izgovarala sa strahopotovanjem i djeca k'o djeca sa
razumljivom znatieljom.
I sve bi prolo kao daleka pria, nelijepa, ali koja se desila negdje, i
nekad, i nekome tamo, da jednog dana ne pozvae Bibicinog oca, zajedno
sa drugim mukarcima, u vojsku, u taj "rat".
Vlakovi prema Sarajevu, i dalje, u bijeli svijet odnesoe njihovu
pjesmu, i njihovu utnju, a u Konjicu, po kuama i mahalama, ostadoe
suze, strah i neizvjesna pitanja o povratku mueva, oeva, brae, sinova,
o njihovoj sudbini.
Glave zagnjurene u jastuk, djevojica je po itave duge noi
oslukivala, drhturei, priguen majin pla iz druge sobe.
Zarastoe bate oko njihove kue; osvoji ih ara, repuh i trnje.
Kao nikad dotad, iika trava izmeu ploa u avliji.
Sobe, mada pune i bogate namjetajem i posteljinom, zjapile su
nesnosno puste; koraci su nijemo odzvanjali.
Na sokacima djeca se igraju rata, vitlaju drvenim sabljama i, pravei
zvuk ustima, pucaju iz puaka napravljenih od daske ili kukuruske.
enski svijet, po sijelima, pobuljen u mahrame, govori tiho, kao da se
moli, jo tie kad ue koje od djece, koje uli ui ne bi li togod ulo.
A jednog dana poslije tolikih ljutih zima i vrelih ljeta, na kraju svih
eljenih ekanja pue glas po ariji: "Dolazi vojska iz rata! Vojnici se
vraaju kuama! Rat je zavren!!!"
Bibici hoe srce da pukne; sad e iskoiti iz grudi: otac e doi!...
moj babo!
Graja odjekuje s obadvije strane Neretve. Djeca se pomamila.
Ulijeu i izlijeu iz kunih kapija, obnevidjela od radosti: svak ima da
doeka nekog.
Nakon toga prooe dva, tri dana nitko jo ne stie. I ba kad ono
prvo uzbuenje malo minu, smalaksa, pronese se glas veeras dolaze!

Ljetni dan se gasio u dugim, sve duim sunevim prugama poleglim

po brdima i sjenovitim uvalama, krovovima kua i glatkoj, vjeno
pominoj vodi Neretve, kad Bibica, sa sokaka, samo u tankoj haljinici,
kriomice, pree kamenim ploama izvijenog Starog mosta. Lagana
sjenka. Bila je vrsto namjerila: sma doekati svoga oca.
Mrak je ve uveliko pao. Ulini fenjeri bacahu svoju ukastu
svjetlost po bijelom putu. Drvoredi lipa i oraha izgledahu kao mrane
sjenke utljivih divova nadnesenih nad to malo stvorenje toliko uporno u
svojoj namjeri. Goleme zgradurine u centru varoi djelovahu prijetee sa
svojim stepenitima, portalima i nijemim prozorima iza kojih carevae sablasni mrak i tiina bezdana.
Od kolodvora prema mostu prooe prve grupice. Neki razgovarahu
glasno, zvonili su im glasovi pod nadnijetim kronjama. Drugi prolaahu
utei, obavijeni tamom i lelujavom sjenom. Bibica se ne zagledae u
njihova lica; odnekle bijae sigurna da e njen otac doi sam i ona e ga
prepoznati, odmah, nepogreivo...
Zato je, idu postrani, posve nevidljiva nesviklom oku, proputala
sve vee i sve ee grupice ljudi. Dok najednom ulica ne ostade potpuno
pusta. Tiho. Pirnu leden vjetri od Neretve; djevojica osjeti kako joj se
koa jei ispod tanke haljinice. Strah kao da je malko obuze te ona, kako
bi ga odagnala, ubrza korak i stisnu usne. Bila je spremna ii do kraja, sve
do kolodvora, i jo dalje, i dalje... ako bude trebalo. Jer oca mora
doekati, mora, mada joj je njegov lik ve pomalo poeo tonuti u maglu:
prole su godine.
Najednom, ba kao iz same zemlje da nie, ispred djevojice se se
pojavi nijema i tamna prilika. Ona se ukoi, sitna kao biljica. Zaustavi se
i ovjek. Vidjela je da mu o ramenu visi vojnika torba. Posmatrali su se
jedan trenutak, nemjerljiv ikakvim vremenom.
Tad se visoki ovjek nevidljivog lica sagnu. Blijeda svjetlost
oblinjeg fenjera osvijetli dva lica, jedno naspram drugoga.
ojo, jesi li vidio moga babu? Moga...
Gledali su se jedan, dva, tri trena.
I okolno drvee je svojim liem, granama, korom gledalo i slualo.
Bibice moja!..Jesi li to ti?!
Bio je to "on". Morao je biti "on", njen veliki otac koji se,
pobijedivi tamo neki "rat", vratio njoj, svojoj kui, njihovom domu.
Djevojica isprui ruke, rairi ih; a snana ruka je podie iznad
zemlje, u sigurno gnijezdo naruja. utila je podrhtavanje oevih grudi.
One do maloprije strane zgradurine i prijetei drvoredi odjednom
prestadoe biti strani i prijetei otac bijae uz nju!
Hitali su preko Staroga mosta, nad uboreom Neretvom, koja kao
da se i sama radovala...
Iz trena u tren ljetni pljusak je sve vie slabio, jenjavao. Huk

odjednom nadolih potoka i zvonko no sve rjee kljucanje limenih oluka

dopiralo je do sluha. Zemlja zmiri krepkom svjeinom, kojom disahu
zahvalne travke i oivjelo lie, do maloprije izlapjeli i umrtvljeni.
Oglasie se svojim cvrkutima vrapci i lastavice. Oblaci, lagano se
raijavajui u bijelu, sve tanju i tanju maglu, jurili su nebom otkrivajui
djetinji svjee sunce.
utei u sebi dah a i tugu stare uspomene, koja dohrli i odleti sa
ljetnim pljuskom, starica se osvrnu na dvije djevojice, igrom zanesene, i
bijae joj svijetlo, posve svijetlo u dui.

BILJEKA O PISCU
Kemal Mahmutefendi se rodio 8.4.1942. Osnovnu koluje pohaao
u Sarajevu i Konjicu. U Konjicu je zavrio i gimnaziju. Knjievnost je
studirao u Beogradu. Pie poeziju, prozu, kritike, eseje i putopise.
Posljednjih godina pie i za djecu. Uvrten je u neke izbore i antologije
bosanskohercegovake knjievnosti. Prevoen je na nekoliko jezika. ivi,
privremeno, u Austriji.