Kako pripremiti hutbu

Uvod (Hutba)

Obaveza, čast i velika odgovornost svakoga imama je održati hutbu u džamiji. Sama
hutba ima dalekosežni uticaj na razvoj džemata, zajednice, porodice, pojedinca, ali i
samoga imama. Hutba je imenica od arapskog glagola hatabe, što znači govoriti ili zboriti.
Većina islamske uleme smatra džumansku hutbu obaveznom i to dokazuju
vjerodostojnim hadisima, koji su potvrđeni više puta, u kojima stoji da je Vjerovjesnik, a.s.
držao hutbu svakog petka.

Razlog

Cilj ovog teksta je ponuditi smjernice o tome kako uspješno pripremiti i održati hutbu.
Nekima će biti suvišno pitanje, ali zašto hutbu uopće pripremati? Zašto ne koristiti već
pripremljenu hutbu iz knjige hutbi ili sa interneta? U velikom broju islamskih zemalja,
institucija hutbe je centralizovana, tako da je hatib u neku ruku samo 'spiker' ili čitalac
iste. Za one imame koji imaju privilegiju da djeluju u zemljama i zajednicama u kojima se
od njih očekuje da se potrude i pripreme svoju hutbu, razloga za pripremu iste, ima više.

Prvi i očigledan razlog je obaveza koja proizilazi iz mjesta i značaja hutbe u islamu. Hutba
je sastavni dio džume, i mada ima i onih koji je smatraju samo preporučenim djelom,
većina islamskih učenjaka smatra da je ona obavezna. 1 Drugi razlog je profesionalna
obaveza imama u džematu, gdje se po pravilniku Islamske Zajednice, ali i ugovora koji
imam potpisuje sa džematom, od imama očekuje da pripremi kvalitetne hutbe kojima će
podučavati džemat o osnovnim vrijednostima vjere. Dobro pripremljene hutbe većina
slušalaca primjeti, ali isto tako se prepoznaju i one koje su preuzete od nekog drugog
autora ili hatiba. Džematlije cijene posvećenost i predanost imamskom poslu, čiji je važan
element hutba i druge vrste predavanja. Od razloga da se hutba kontinuirano priprema
tokom imamsko-hatibske službe jeste i intelektualno stasavanje imama i obogaćivanje
njegova vokabulara, elokventnosti, i stručnosti. Redovno iščitavanje islamskih izvora i
savremenih tumačenja islama, širi i produbljuje znanstvene vidike hatiba. Redovnim
pripremanjem i pisanjem hutbi, predavanja i tekstova, usavršava se zanat jednog
intelektualca.

Jedan od zadnjih, i vjerovatno najvažnijih razloga da se pripremi hutba je prilika koja je

data hatibu da se obrati na desetinama ili stotinama ljudi svake sedmice. Hatib svojom
hutbom podsjeća i upozorava, podučava i opominje, ali i oblikuje individualnu i
kolektivnu svijest o vjeri i svijetu. Mnogi se cijeloga života bore da nešto važno i mudro
kažu, da ih se čuje i sluša, želeći na taj način barem djelimično ostvariti promjene u

1
Vidi više u Sejjid Sabik, Fikhu Sunne, str. 488.
svome okruženju. Hatibi ponekad nisu ni svjesni privilegije da svojom izgovorenom
riječju ostavljaju vidljiv trag na društvo i pojedinca.

Unatoč gore navedenim razlozima, neki hatibi opet izađu nespremni na minber. Jedan od
razloga njihove nezainteresovanosti i ljenosti, leži i u dojmu koji se stiče da se hutbe
manje ili više ne slušaju, da džematlije, obuzete svojim mislima i problemima na hutbi
drijemaju, te da su riječi hatiba u prazno izgovorene. U svome dojmu hatibi su donekle u
pravu. Među učenicima u školi, džematlijama u džamiji, slušaocima na predavanju, uvijek
će biti onih koji ne prate onog koji govori. Ali predavanja i hutbe se ne pripremaju za one
koji ih ne slušaju, već za one koji, željni znanja, žele da čuju, pa makar se radilo o
nekolicini njih. Imam se stoga ne smije obeshrabriti što će sa minbera primjetiti i one
koji za vrijeme džume na mobitelima provjeravaju poruke, ili one naslonjene na
džamijske zidove kunjaju, ili one koji svojim šapatom i izrazima lica pokazuju da im nije
stalo do hutbe. Imam govori onima koji okrenuti njemu pomno slušaju i upijaju svaku
njegovu riječ, koji je nakon hutbe prepričavaju i dugo pamte. Hatib se prijatno iznenadi
kada mu džematlija spomene detalj iz hutbe koju je prije par godina održao, a koje se
možda ni sam hatib ne sjeća.

Tema

Jedan od najtežih koraka u pripremi valjane hutbe je ideja ili tema za samu hutbu.
Nerijetko hatibi dugo gledaju u prazan papir za pisanje, ili otvorenu stranicu na računaru,
razmišljajući koju bi najbolju i najaktualniju temu mogli izabrati za sljedeću hutbu. Na
ovaj početni izazov nailaze svi hatibi, i oni mlađi koji su tek počeli sa imamsko-hatibskom
misijom, ali i iskusni imami koji su proveli decenije vazeći svojim džematlijama sa
minbera i ćursa. Želeći da se ne ponovi, da bude aktualan, sažet, jasan u svakoj svojoj
hutbi, i autor ovog teksta često se nađe u istoj situaciji.

Teme hutbi Muhammed a.s., prema Ibn el-Kajjimu bile su „objašnjenje načela vjerovanja
u Allaha, meleke, knjige, poslanike i susret s Njim. Spominjao je Džennet i Džehennem.
Govorio je o tome šta je Allah pripremio Svojim miljenicima i pokornim robovima, a i o
onome šta je On pripremio Svojim neprijateljima i grešnicima. Te su njegove hutbe
ispunjavale srca imanom i spoznajom Allaha.2

Ideja za temu hutbe može proizaći iz razumijevanja obaveza koje muslimani imaju, a koje
studenti islamskih nauka uče iz predmeta fikha. Te se obaveze tiču dužnosti prema Bogu,
prema drugima i prema samima sebi. To su dakle univerzalne teme o odnosu između
čovjeka i Boga, odnosa među ljudima i odgovornosti prema sebi. Sve se ove obaveze mogu
toliko razgranati da hatibu mogu ponuditi brojne tematske hutbe. Tako dužnosti prema
Bogu sa sobom povlače vjeru u Boga, zabranu širka, tevbu, istigfar, dovu, itd. One se onda
granaju dalje, pa tako tema širka obuhvata veliki širk ili idolopoklonstvo, mali širk, širk u
današnjem dobu, djela koja vode u širk, itd. Obaveza namaza sa sobom nosi teme čistoće,

2
Fikhu Sunne, str. 492.
oblačenja, namjere (nijjeta), iskrenosti, skrušenosti, pravilnog obavljanja namaza,
džemata, džume, bajrama, hutbe, učenja, itd. Svaka od ovih tema se opet može razložiti
na podteme, koje mogu biti hutbe same za sebe, tako nijjet, može biti u namazu, u
zekatu, hadžu, postu, sadaki, odnosima sa drugim ljudima, itd. Ili obaveza posta, otvara
teme obaveznog i dobrovoljnog posta, posta u Ramazanu i mimo Ramazana, fikhskim
propisima vezanim za post, svrsi i koristima posta, itd.

S druge strane obaveze prema drugima uključuju teme iskrenosti, pomoći, društvene
odgovornosti, selama, zabranu laži, ogovaranja, pravednosti, itd. U kontekstu
odgovornosti prema drugima, obično počinjemo ili akcenat stavljamo na odnose u
porodici, kao osnovnoj ćeliji društva. Pravednost, oprost, milost, ili plemenitost, su teme
koje se prvo tiču porodice, pa onda šire zajednice i društva. Počesto vjernici zaboravljaju
da svi oni ajeti i hadisi koji govore o međuljudskim odnosima, se odnose i na naše
porodične odnose, među supružnicima, djecom, roditeljima, braćom i sestrama, itd.

Odnos prema sebi uključuje brigu o svom duhovnom, fizičkom i intelektualnom boljitku.
Teme sticanja znanja, podučavanja, čitanja; teme brige o zdravlju, ishrahi Božijeg
Poslanika, postu, jačanju tijela; teme o namazima, nafilama, zikru, traženju oprosta,
pokajanju, dovi, razmišljanju o Božijem stvaranju; sve one spadaju o kategoriju obaveza
prema sebi.

Gornje obaveze nisu sveiscrpne teme za hutbu. Hatib se neće ustručavati govoriti i
okolini, biljkama, životinjama i prirodnim pojavama, jer su sve ove teme na neki način
spomenute u Kur'anu. Prisjetimo se kur'anskih ajeta o mušici, pčeli i mravu; ajeta o
devama, brdima, vjetrovima i poplavama. Svi ovi ajeti nose u sebi određene poruke koje
imami mogu iskoristiti i vješto isplesti u pripremanju svoje hutbe.

Pristup

Gornji primjeri većinom se tiču tematskog pristupa u pripremanju hutbe. Hatib odabere
jednu temu, npr. iskrenost, i na osnovu primarnih izvora islama, Kur'ana i sunneta, kao i
na osnovu predanja ashaba i pravednih prethodnika, govori o datoj temi i prisutne
opominje i podučava o dobru. Osim tematskog pristupa, hatibi nerijetko izaberu ajet ili
hadis i ponude svoj komentar na isti. U ovome pristupu vrše jezičku i (kon)tekstualnu
analizu datog ajeta i hadisa i iz njih izvlače pouke za svoje slušaoce. Jezičkom analizom
propituje se korijen i značenje riječi, njene upotrebe, kao i srodne riječi i njihove
upotrebe. Za ovu analizu obično se koriste detaljni rječnici arapskog jezika, koji nude
bogat repertoar značenja i porijekla neke riječi.

U ovome pristupu važno je povezati ajet koji se analizira sa drugim ajetima i hadisima, da
bi se isti bolje razumio. Govori se o ajetima koji dolaze prije i kasnije, povodima objave,
kao i sličnim ajetima na drugim mjestima. U slučaju hadisa, govori se o sličnim porukama
koje je Muhammed a.s. uputio, kao i o određenom kontekstu izgovorene riječi. Svrha ovih
analiza je da se pokaže ljepota i nadnaravnost kur'anskog izraza, da se ukaže na određenu
poruku ili više njih koji ajet ili hadis nosi, te da se podstaknu vjernici da sami iščitavaju
Kur'an. Svaka hutba, bilo ona tematska ili kao komentar na ajet ili hadis, u sebi sadrži
posticaje i upozorenja ljudima. Ovo je, kako se to u djelu Er-Revdatun- Nedije navodi, srž
i duša hutbe zbog koje je ona propisana.”3

Osim ajeta i hadisa, hatibi koriste izreke ashaba i pravednih prethodnika, citiraju poznate
muslimanske učenjake današnjice, citiraju pjesnike, navode naučna saznanja koja se
podudaraju sa islamskim učenjima, itd. Svim ovim se obogaćuje hutba, da nije suhoparna,
monotona, i da je zanimljiva.

Da bi se gornje postiglo, potrebno je uložiti u hutbu vremena i truda. Slušajući neke

poznate vaize i uživajući u ljepoti njihova izražaja i bogatstvu informacija, pomislimo da
su izuzetno nadareni javni govornici. Međutim, iza te elokventnosti i umješnosti, priča i
kazivanja, znanja i načitanosti, stoje mnoge godine studiranja islamskih znanosti,
kontinuiranog iščitavnja vjerske i druge literature, ličnog usavršavanja, kao i stalne
pripreme i vježbe. Jedan mi je poznati vaiz pričao da on svoju hutbu već preko vikenda
počine pripremati, a sredinom sedmice mu je hutba već napisana i spremna. Nema
uspješnog alima koji sate ili dane ne provede u spremanju svoga predavanja, i svaki hatib
koji želi održati dobru hutbu mora biti toga svjestan.

Na minberu

Popeti se na minber i održati hutbu, osim znanja, zahtjeva i visok stepen hrabrosti i
umješnosti da se savlada trema i strah od javnog nastupa. Kako su oči džemata uprte u
hatiba, prirodno je da će osjećati tremu i strah od javnog govora. Strah da neće nešto
izgovoriti kako treba, da će napraviti lapsus i pogriješiti. Pogotovo što tekst hutbe
podrazumijeva kazivanje na arapskom i bosanskom, a u nekim slučajevima u dijaspori i
na trećem jeziku. Hatibi moraju biti svjesni da nema javne ličnosti i govornika koji u
svojim istupima neće napraviti neku grešku ili lapsus. To je priroda čovjeka i zbog toga ne
treba strahovati. Samo će malodušne i zlobne duše zloupotrijebiti nenamjerne greške koje
se govorniku dese tokom govora. Posebno hatibi koji dvadeset ili više godina drže hutbe,
iz sedmice u sedmicu, iz godine u godinu, i pored svih priprema i svoga iskustva, desi se
da nešto nespretno ili brzopleto kažu.

Također, jedan od kamena spoticanja pri držanju hutbe jeste percepcija da ti kao hatib
nisi dovoljno dobar, ili nisi dobar kao neki poznati alim. Taj kompleks manje vrijednosti
kod pojedinih hatiba više se dešava u urbanim sredinama gdje džume posjećuju visoko
obrazovani članovi zajednice. Samo saznanje da je neki intelektualac prisutan na džumi,
stvara kod imama nelagodu i tremu. Ponekad se i iskusnijim hatibima desi taj kompleks.

Da bi se ta nelagoda u potpunosti otklonila ili barem ublažila, hatib mora imati na umu
da svaki predavač ili hatib, ne mora biti vrhunski stručnjak u svome poslu ili poznati vaiz

3
Fikhu Sunne, str. 490.
sa televizije ili društvenih mreža. Ako bi npr. svaki prosječni doktor u svojoj ordinaciji ili
ambulanti imao kompleks manje vrijednosti u odnosu na svjetski poznatog hirurga, onda
nijedna čaršija ili grad ne bi imao pouzdanog doktora da liječi ljude u svojoj okolini. Iako
nam je drago slušati poznate vaize i profesore sa fakulteta, isto tako ne treba zaboraviti da
svaki imam u svojoj mahalskoj i seoskoj džamiji, redovno podučava i spašava mu'minske
duše svojim vazi nasihatima. Njihova vrijednost, uloga i stručnost ni na koji način ne
smije biti umanjena u odnosu na poznatije i eksponirane predavače, kao što ni uloga i
vrijednost lokalnog doktora ne bi smjela biti zasjenjena slavom i stručnošću nekog
poznatog hirurga.

Sunnet je da hutba bude kratka i koncizna. Poruka koju hatib šalje sa hutbe, mora biti
jasna i precizna. U naletu ideja, ili zbog treme, hatib nerijetko brzopleto izgovara ajete,
hadise i svoje tumačenje, što mu umanjuje koncentraciju i mogućnost jasnog izgovora. Da
bi ostvario maksimalan učinak kod svojih slušalaca, hatib bi trebao govoriti sporije, i kad
primjeti da je ubrzao, zastati i usporiti. Također, treba se privikavati da izbjegne
poštapalice poput, 'dakle', 'znate', 'ovaj' i slično. Poštapalice daju dojam, kako to i sama
riječ kazuje, nesigurnosti u izražaju, i dosadne su onima koji slušaju.

Imam En-Nevevi veli da je poželjno (mustehab) da hutba bude razgovijetna, jasna i po

redu. “Ne smije biti komplicirana i gruba. Ono što se u njoj kaže ne treba biti primitivno i
lažno, jer to ne ostavlja u duši potpun dojam. Govor ne treba biti okrutan, jer time ne
postiže svoj cilj. Treba izabrati lijepe i razumljive riječi." 4 Treba izbjegavati govore koji
mogu izazvati podjele ili kontroverze. Također bi trebalo izbjegavati izraze kojima se
produbljuju podjele među određenim muslimanskim grupama. Hutba je da prisutni
motivišu na razmišljaju o Bogu i čine dobro.

Hatib će uspostaviti odgovarajući kontakt očima kako bi održao fokus i pažnju prisutnih.
Iako je hutba pripremljena i napisana, papir u ruci nije da se doslovno sa njega čita, već
više kao podsjetnik na ono što se želi reći. Ponekad je dobro i ispričati neko kazivanje ili
događaj, kako bi se privukla pažnja prisutnih. Kazivanja mogu biti o Muhammedu a.s.,
drugim poslanicima, doživljajima dobrih prethodnika, kao i savremenim događajima
kojima smo sami svjedočili.

Zaključak

Od-govor-no-st prema javnoj riječi izgovorenoj na minberu, ogleda se i u sadržajnosti

same ove riječi. Hutba je govor, koji čini odgovor na potrebu vremena i zajednice, i njoj i
hatib i džemat prilaze odgovorno, jer je to odgovornost prema Uzvišenom Gospodaru.
Gornje razmišljanja i preporuke nastale su kao plod skoro tri decenije hatibske službe u
džematima sa tridesetak, ali i u džematima sa preko hiljadu prisutnih. Hutbe u tim
džematima su većinom napisane i pohranjene na arhivi autora. U ovome radu nije
uključen tekst hutbe na arapskom jeziku i ono što je potrebno da hatib izgovori svake

4
Fikhu Sunne, str. 492
hutbe, kao što je hvala i zahvala Gospodaru, šehadet, učenje na sjedenju između dvije
hutbe, itd. Ove informacije mogu se naći u djelima koja tretiraju temu džume, bilo u
printanom izdanju ili online. Nadam se da će se ovim radom okoristiti kako mlađe kolege
imami, tako i oni sa bogatijim profesionalnim iskustvom.

Hazim Fazlić