SVEUČILIŠTE U MOSTARU

FILOZOFSKI FAKULTET
STUDIJ SOCIJALNI RAD
SUVREMENI TEORIJSKI PRISTUPI U SOCIJALNOM RADU

Katarina Batinić

USPOREDBA SOCIJALNOG RADA U PROFITNOM

SEKTORU
SEMINARSKI RAD

Mostar, prosinac, 2014.

SADRŽAJ

UVOD.........................................................................................................................................1

1. SOCIJALNI RAD...................................................................................................................2

1.1. Suvremeni socijalni rad....................................................................................................2

1.2. Djelatnost socijalnog rada................................................................................................4

2. SOCIJALNO PODUZETNIŠTVO.........................................................................................5

2.1. Razlike neprofitnog i profitnog sektora...........................................................................8

3. SOCIJALNO PODUZETNIŠTVO KAO MOGUĆNOST ZAPOŠLJAVANJA MLADIH..8

4. INSTITUCIONALNI OBLICI SOCIJALNOG PODUZETNIŠTVA..................................13

ZAKLJUČAK.............................................................................................................................9

LITERATURA...........................................................................................................................9
UVOD
Socijalno poduzetništvo je relativno novi fenomen u trećem sektoru modernih
ekonomija i razlikuje se od tradicionalnog neprofitnog sektora. Socijalni poduzetnički sektor
proizvodi dobra i usluge na trajnoj osnovi u djelatnostima gdje nije moguće razviti
gospodarsko-tržišnu djelatnost. Socijalno poduzetništvo je proces u kojem građani sudjeluju u
izgradnji ili promjeni institucija te unaprjeđuju rješenja za socijalne probleme, kao što su
siromaštvo, bolest, nepismenost, onečišćenje okoliša, kršenje ljudskih prava i korupcije, kako
bi život bio bolji za članove društva. Zamisao socijalnog poduzetništva nije nova, od uvijek
organizacije i pojedinci pokušavaju pronaći odgovarajuća rješenja za socijalne probleme. U
svijetu ne postoji jedna jedinstvena definicija socijalnog poduzetništva, trenutno ih čak ima
49, od toga 27 definicija usmjerene su na stvaranje društvene vrijednosti, 6 definicija
usmjerava se na rješavanje socijalnih problema, a 16 na stvaranje socijalnih promjena. Većina
definicija naglašava vrijednost, a to ne iznenađuje s obzirom na činjenicu da je socijalno
poduzetništvo kao akademska disciplina nastala u području poduzetništva. Iako se u
posljednja tri desetljeća mnogo govori o socijalnom poduzetništvu još uvijek nije postignut
konsenzus o njegovom konceptualnom određenju. Institut za socijalno poduzetništvo navodi
da je to umjetnost simultanih težnji ka financijskom i socijalnom povratu investicija . Ova
definicija objašnjava odnose komercijalnog i socijalnog poduzetništva. U Zelenoj knjizi o
poduzetništvu, socijalno poduzetništvo se definira kao način razmišljanja, odnosno proces
stvaranja i razvijanja ekonomskih aktivnosti kombiniranjem rizika, kreativnosti i/ ili
inovativnosti uz pouzdanu upravljačku strukturu unutar nove ili postojeće organizacije čiji je
prioritetni cilj stvoriti nove društvene vrijednosti, a ako u tom procesu dođe do stvaranja
profita onda se on koristi za ostvarenje misije organizacije. Izdvaja se nekoliko pokušaja
definiranja socijalnih poduzetništva. Razmatra se nekoliko škola koje oblikuju socijalno
poduzetništvo. „Zarađivanje prihoda“ škola misli pruža osnove za koncepciju socijalnih
poduzeća definiranih strategijama zarađivanja prihoda, i odnose se na tržišne aktivnosti
neprofitnih organizacija koje su bile potpora njihove misije. „Socijalne inovacije“ škola misli
u konceptu socijalnog poduzetništva razmatra agente koji proizvode promjenu dok pronalaze
nove kombinacije u jednom od sljedećih područja: nove usluge, nova kvaliteta usluga, nove
metode proizvodnje, novi faktori proizvodnje, nove forme organizacije, nova tržišta.

1
 1. SOCIJALNI RAD

Socijalni rad prema Payne (1981.) je proces proces društvenog oblikovanja. Ljudi u
različitim društvenim kontekstima stvaraju zajedničku realnost kao skup društvenih odnosa,
koje oni poznaju kao socijalni rad.

Govoreći o socijalnom radu, teoretičar, H. Beam prema Milenković (2010.), ističe da

„socijalni rad teži da poboljša socijalno funkcioniranje individualno, pojedinačno i u grupama,
aktivnostima koje su usmjerene na njihove socijalne odnose koje uspostavljaju u interakciji sa
svojom okolinom“ Aktivnosti kojima se provodi socijalni rad su:

1) Pomoć prilikom povratka sposobnosti pojedincima (obnavljanje narušenih kapaciteta);

2) Skrb o individualnim i zajedničkim sredstvima za rješavanje problema u socijalnom
funkcioniranju (obezbjeđenje individualnih i društvenih resursa);
3) Prevencija indvidualnih i grupnih socijalnih disfunkcija (Milenković, 2010.).

Odsjek za socijalni rad OUN još 1960.g. (Milenković, 2010.) definirao je socijalni rad
kao profesiju čiji je zadatak pružanje pomoći s ciljem boljeg prilagođavanja pojedinaca i
drustvene sredine, odnosno kao profesiju u službi razvoja ličnosti, grupa i zajednice.

Međunarodna asocijacija škola socijalnog rada (IASSW) i Međunarodna federacija

socijalnih radnika (IFSW) 2004. godine (Milenković, 2010.). postigle su sporazum o
usvajanju sljedeće internacionalne definicije socijalnog rada: „socijalni rad kao profesija
promovira socijalne promjene, rješavanje problema u međuljudskim odnosima te
osposobljavanje i oslobađanje ljudi sa ciljem povećanja blagostanja. Koristeći teorije ljudskog
ponašanja i socijalnih sistema, socijalni rad intervenira na mjestima gdje dolazi do interakcije
ljudi i njihovog okruženja.“ (Milenković, 2010.).

1.1. Suvremeni socijalni rad

U srpnju 2000. godine IASSW (International Association of Schools for Social Work,
prema Ajduković, 2003.) i ISF (International Social Worker's Federation, prema Ajduković,
2003.) zajednički su usvojili sljedeće određenje socijalnog rada: „Socijalni rad promiče
socijalnu promjenu, rješavanje problema u međuljudskim odnosima i osnažuje i oslobađa
ljude da unaprijede (povećaju) svoju dobrobit“. Koristeći teorije ljudskog ponašanja i
socijalnih sistema, socijalni rad intervenira u točkama kad su ljudi u interakciji sa svojim
okruženjem. Načela ljudskih prava i socijalne pravde su u temelju socijalnog rada (Ajduković,
2003.).

2
 Ronnby (1990., prema Ajduković, 2003.) pak socijalni rad definira kao primijenjenu
društvenu znanost koja je usmjerena na razumijevanje socijalnih procesa, koji su u temelju
socijalnih problema i razvijanje vještina potrebnih za djelotvorno provođenje intervencija čiji
je cilj sprječavanje, olakšavanje ili iskorjenjivanje socijalnih problema. Ovo određenje
socijalnog rada jasno naglašava akcijsku komponentu socijalnog rada a to je velika pozornost
posvećena ljudskim pravima i osnaživanju (Ajduković, 2003.).

Nadalje, Lorenz (2001., prema Ajduković, 2003.) smatra da je socijalni rad profesija
koja se stalno „ugovara i pregovara“ te nastavlja: „Paradigmatska otvorenost daje profesiji
socijalnog rada priliku da se uključuje u vrlo specifične i stalno mijenjajući povijesne i
političke kontekste dok istodobno teži određenom stupnju univerzalnosti, znanstvene
pouzdanosti, profesionalne autonomije i moralne odgovornosti.“ To određenje jasno ukazuje
da na to da je socijalni rad vrijednosno-etička komponenta njezin sastavni i temeljni aspekt.

Svrha socijalnog rada koja uključuje:

- Olakšavanje društvenog položaja i uključivanja u društvo marginaliziranih,

socijalno isključenih, obespravljenih, ranjivih ljudi i grupa pod rizikom
- Imenovanje i prevladavanje prepreka, nejednakosti i nepravdi koje postoje u
društvu
- Podržavanje i mobiliziranje pojedinca, obitelji, grupa i zajednica da povećaju
svoju dobrobit i svoje potencijale za rješavanje problema
- Ohrabrivanje ljudi da zastupaju rješavanje značajnih lokalnih, nacionalnih,
regionalnih i internacionalnih problema
- Zastupanje, oblikovanje, usmjeravanje i primjenu socijalne politika u sladu s
etičkim načelima profesije
- Zastupanje promjena strukturalnih uvjeta koji korisnike drže na marginama
društva, obespravljene i u ranjivom položaju
- Osiguravanje odgovarajuće zaštite ljudi koji nisu u poziciji da to čine sami za sebe,
npr. djece kojoj je potrebna skrb, osoba s mentalnom bolesti, osoba s mentalnom
retardacijom, a u skladu s zakonima koji su etički utemeljeni (Ajduković, 2003.).

1.2. Djelatnost socijalnog rada

3
 Prema Zakonu o djelatnosti socijalnog rada Republike Hrvatske, socijalni rad je
profesija koja se zasniva na suvremenim znanstvenim teorijama i činjenicama, principima i
vrijednostima koje su koncipirane u najvažnijim međunarodnim dokumentima vezanim uz
zaštitu i promicanje ljudskih prava i dokumentima Međunarodne federacije socijalnih radnika.

Djelatnost socijalnog rada obuhvaća primjenu profesionalnih metoda koje se pružaju u

obliku preventivnog ili tretmanskog postupka. Temeljna djelatnost socijalnog rada odvija se s
pojedincima, grupama i zajednicama, a može obuhvaćati i rad s organizacijama, aktivnosti
usmjerene samoj profesiji te aktivnosti usmjerene utjecanju na šire nacionalne i međunarodne
odnose u području socijalne politike Glavna područja u djelatnosti socijalnog rada su:

1) Socijalni rad s pojedincem,

2) Socijalni rad s grupom,
3) Socijalni rad u zajednici te s njima povezana područja,
4) Socijalno planiranje i istraživanja u socijalnom radu (Zakon o djelatnosti socijalnog
rada RH).

Prema istom zakonu, ciljevi obavljanja djelatnosti socijalnog rada su: osnaživanje
pojedinaca, grupa i zajednica i razvoj njihovih sposobnosti za samopomoć, poticanje
socijalnih promjena, razvoj kvalitetnih i dostupnih socijalnih usluga, promicanje socijalne
kohezije, zastupanje zapostavljenih društvenih skupina te otklanjanje zapreka s kojima se
ljudi susreću u ostvarivanju svoje socijalne sigurnosti, postizanje socijalno pravednog društva
koje je zasnovano na humanizmu i ljudskim pravima te koje svim svojim članovima
omogućava dostojanstven život promovirajući socijalnu dobrobit pojedinca, grupa i zajednica,
podupiranjem socijalne kohezije u razdoblju promjena i pomaganjem i zaštitom ranjivih
članove zajednice u partnerstvu s korisnicima usluga, zajednicama i drugim profesijama.

Djelatnost socijalnog rada obuhvaća: informiranje; istraživanje i procjenjivanje; savjetovanje;

organiziranje i razvojne aktivnosti; zastupanje, pregovaranje i osnaživanje; krizne
intervencije; socijalno dijagnosticiranje; psihosocijalno i psihoterapijsko savjetovanje (i
aktivnosti); superviziju i oranizacijasko savjetovanje; vještaćenje i izradu stručnih mišljenja;
vođenje i izradu dokumentacije; evaluacijske aktivnosti; obiteljsku medijaciju (Zakon o
djelatnosti socijalnog rada RH).

4
2. SOCIJALNO PODUZETNIŠTVO
Iako misao o socijalnom poduzetništvu egzistira već jedno stoljeće, tek je sada s
ubrzanim razvojem globalizacije dobilo na značenju. Pojava globalnih problema kao što su
siromaštvo, glad, neadekvatni zdravstveni uvjeti, upitnost održivosti postojećih mirovinskih
fondova, nezaposlenost, globalno zatopljenje uzrokovano pretjeranim zagađenjem okoliša itd.
te nemogućnosti javnih institucija i vlada da riješe nagomilane probleme, otvorilo je vrata
privatnom sektoru i njihovim inovativnim rješenjima postojećih otvorenih pitanja. Upravo
socijalno poduzetništvo, kao spona između privatnog i društvenog sektora, omogućuje
primjenu poduzetničkih načela (preuzimanja rizika, odgovornosti, inovativnosti...) u
društvenom sektoru s ciljem unaprjeđenja kvalitete življenja (Škrtić i Mikić, 2007.).

Socijalno poduzetništvo kao koncept koji integrira stvaranje ekonomske i socijalne

vrijednosti, prisutan je u teoriji i u praksi već jedno stoljeće, i to na globalnoj razini. Iako je
upitna adekvatnost prijevoda eng. Social Entrepreneurship kao "Socijalnog poduzetništva"
(ispravnije bi bilo društveno poduzetništvo), sam pojam prije nekoliko desetljeća definirao je
Bill Drayton, koji je ujedno zaslužan i za osnivanje prve organizacije s ciljem promoviranja
koncepta pod imenom Ashoka: Inovatori za javnost (eng. Innovators for the Public). Drayton
na socijalno poduzetništvo gleda kao na poduzetništvo s etičkim integritetom u cilju
maksimiziranja društvene vrijednosti, a ne privatne vrijednosti ili profita(Škrtić i Mikić,
2007.).

Više je razloga rasta socijalnog poduzetništva na globalnoj razini. Sa strane ponude

dolazi do povećanja globalnog bogatstva i poboljšane socijalne mobilnosti. Produžen je
produktivni dio života. Povećan je broj demokratskih vlada kao i moć multinacionalnih
kompanija. Povećana je ukupna razina obrazovanja te poboljšane globalne komunikacijske
mogućnosti. Faktori koji su djelovali sa strane potražnje su ekološke krize i krize u zdravstvu,
povećana ekonomska nejednakost, neučinkovitost država u pružanju javnih usluga,
povlačenje država u susretu s ideologijom slobodnog tržišta, povećana uloga civilnog društva,
te natjecanje za resurse. Leadbeater prema Baturina, (2013.). prikazuje nastajanje socijalnog
poduzetništva kroz sva tri sektora društva imajući u vidu tri organizacijska miljea socijalnog
poduzetništva: javni sektor koji usvaja poslovne vještine, socijalno potvrđena poduzeća ili
poduzeća koja se usredotočuju na socijalne ishode, volonterski i neprofitni sektor koji usvaja
poduzetničke princip (Baturina, 2013.).

5
 Postoji više različitih pogleda na definiranje socijalnog poduzetništva. Prva grupa
znanstvenika odnosi se prema socijalnom poduzetništvu kao neprofitnoj inicijativi u potrazi
za alternativnim osnivačkim strategijama ili upravljačkim shemama, a sve u svrhu stvaranja
društvene vrijednosti. Druga grupa istraživača socijalno poduzetništvo doživljava kao
društvenu odgovornost komercijalnih poduzeća uključenih u međusektorska partnerstva, dok
treća grupa znanstvenika sagledava pojam kao sredstvo za rješavanje društvenih problema i
kataliziranje transformacije društva u cjelini (Škrtić i Mikić, 2007.).

Socijalno poduzetništvo (Social entrepreneurship), poznato još i kao društveno

poduzetništvo, se razvilo u vrijeme rastuće svijesti o tome da se količina problema s kojima
se današnje društvo susreće teško može riješiti tradicionalnim neprofitnim i filantropskim
pristupom (Horvatin, 2013).

Socijalno poduzetništvo definirano je kao djelovanje poduzetnika koji prepoznaje

društveni problem te na profesionalan, inovativan i održiv pristup sustavnim promjenama
koje nadilaze nedostatke tržišta i iskorištavaju dane mogućnosti. Dok poslovni poduzetnici
obično mjere učinkovitost pothvata kroz profit i povrat ulaganja, socijalni poduzetnici
procjenjuju svoj uspjeh i kroz utjecaj na društvene promjene te kroz profit i povrat ulaganja
(Škrtić i Mikić, 2007.).

Hulgard (2010., prema Baaturina, 2013.) definira socijalno poduzetništvo kroz

dimenziju stvaranja socijalne vrijednosti. Ona se ostvaruje u suradnji s ljudima i
organizacijama civilnog društva koje su uključene u socijalne inovacije kroz uključivanje u
različite oblike ekonomske aktivnosti.

Naslanjajući se na tu tradiciju viđenja poduzetnika donekle je oblikovan i pogled na

socijalne poduzetnike. U pomalo zanesenom viđenju socijalnih poduzetnika (Dees, Haas,
1999., prema Baturina, 2013.) oni se opisuju idealistički. Navodi se da gdje drugi vide
probleme, oni vide prilike. Imaju viziju kako postići poboljšanja i odlučni su u ostvarivanju
svoje vizije. Uključeni su u procese konstantne inovacije, adaptacije i učenja. Otvaraju nova
područja, stvaraju nove modele, pioniri su u mnogim pristupima. Djeluju hrabro bez obzira
na ograničenja u resursima koja su pred njima (Baturina, 2013.)

Socijalnog je poduzetnika još u prvoj polovici 20. stoljeća definirao Joseph

Schumpeter opisujući poduzetnika kao agenta društvene i ekonomske promjene implicirajući
kako su poduzetnici posebno osjetljivi na društveno okruženje (Škrtić i Mikić, 2007.).

6
 Socijalni poduzetnici su građani privatnog sektora koji igraju ključnu ulogu u
mijenjanju javnog sektora i percepcije određenih socijalnih pitanja. Oni razaraju uhodane
putove novom snažnom idejom koja kombinira vizionarstvo s kreativnošću pri rješavanju
stvarnih svjetskih problema i imaju snažan osjećaj za etiku i u potpunosti je opsjednut svo-om
vizijom promjene (Bornstein, 1998., prema Škrtić i Mikić, 2007.). Socijalni poduzetnici su
vođe u području socijalne promjene, a možemo ih naći u privatnom, javnom i neprofitnom
sektoru. Možemo reći i da je socijalni poduzetnik pojedinac koji koristi profitabilne strategije
kako bi postigao socijalne ciljeve, simultano tražeći i financijske i socijalne povrate na
investiciju(Škrtić i Mikić, 2007.).

Socijalni poduzetnici često rade u organizacijama civilnog društva, no isto tako mogu
raditi u privatnom i javnom sektoru, čineći važnim svoj utjecaj na društvo (Horvatin, 2013).

Pokret socijalnog poduzetništva obuhvaća i neprofitne organizacije koje koriste

poslovne modele u ostvarivanju svoje misije, i profitne organizacije kojima je primaran cilj
društvena promjena. Mnogi komercijalni biznisi imaju u svojem poslovanju integrirane i
društvene ciljeve, no samo oni kojima je utjecaj na društvo i/ili okoliš primaran cilj
poslovanja, mogu se nazivati socijalni poduzetnici (Horvatin, 2013).

Temeljni motiv socijalnih poduzetnika, a to je stvaranje društvene vrijednosti, a ne

osobnog ili bogatstva dioničara. Aktivnosti su karakterizirane inovacijom ili stvaranjem
nečega novog, a ne jednostavnom replikacijom postojećih poduzeća ili praksi (Baturina,
2013.).

Socijalni poduzetnik identificira praktična rješenja socijalnih problema kombiniranjem

inovacije, raspoloživih resursa i prilika. Obvezani u stvaranju društvene vrijednosti, ti
poduzetnici identificiraju nove procese, usluge i proizvode ili jedinstvene načine kombiniranja
provjerene prakse s inovacijama u cilju rješavanja kompleksnih društvenih problema.Ključne
osobine koje "krase" uspješne socijalne poduzetnike uključuju:

- Volja za samodisciplinom,
- Volja za dijeljenjem zasluga – dijeljenje uspjeha,
- Volja za "rušenjem" postojećih struktura,
- Volja za prevladavanjem interdisciplinarnih ograničenja,
- Volja za radom u tišini – socijalni poduzetnici ne traže priznanja, slavu ili bogatstvo,
oni jednostavno žele promjene,

7
 - Etika kao pokretač – ono što zaista razlikuje tradicionalnog poduzetnika od socijalnog
poduzetnika.

2.1. Razlike neprofitnog i profitnog sektora

Termin neprofitne organizacije (NFPO - Non for Profit Organizations) koristi se kao
široki termin koji obuhvata sve organizacije koje su poznate kao dobrotvorna društva,
neprofitne, nevladine organizacije (NGOs), privatne volonterske organizacije (PVOs),
građanske društvene (CSOs), udruženja građana itd. (Bučar, 2008.).

Prema istom izvoru, neprofitna organizacija može napraviti određeni profit međutim,
osnovna svrha nije da bilo koji dio bilo kog profita ide za privatnu dobit (Bučar, 2008.).

Osnovna karakteristika rada neprofitnih organizacija jest djelovanje čiji osnovni cilj
obavljanja djelatnosti udruge ne smije biti stjecanje dobiti za njene članove, nego svoju
generiranu dobit moraju reinvestirati (Škrtić i Mikić, 2007.).

Razlika izmeđuprofitne i neprofitne organizacije je u načinu na koji semjeri uspješnost

te organizacije: kod profitnih organizacija uspješnost se, pojednostavljenorečeno, mjeri
ostvarenim profitom koji ne mora biti jedini cilj njenog poslovanja. Kao glavnomjerilo
uspješnosti neprofitne organizacije, pored društvenog doprinosa, navodi se koliko jeona
kvalitetno opslužila korisnike svojih usluga (Škrtić i Mikić, 2007.).

Osim ovih temeljnih razlika u djelovanju organizacija u profitnom i neprofitnom

sektoru velik broj autora smatra da se u njihovom upravljanju mogu identificirati mnoge
sličnosti: manageri i u profitnom i neprofitnom sektoru koriste slične upravljačke tehnike u
smislu maksimalizacije ciljeva poslovanja. U profitnom sektoru teži se unapređenju
proizvoda i usluga s ciljem generiranja što većeg profita dok manageri neprofitnog sektora
koriste gotovo slične alate s ciljem postizanja određenog utjecaja na društvo i okolinu u kojoj
djeluju. Drugim riječima, korišteni alati i tehnike imaju značajnu vrijednost jer osiguravaju
ispunjenje misije organizacije (Škrtić i Mikić, 2007.).

3. SOCIJALNO PODUZETNIŠTVO KAO MOGUĆNOST ZAPOŠLJAVANJA

MLADIH

Nezaposlenost mladih jedan je od najvećih problema u Hrvatskoj, ali i na području

Europske unije (u daljnjem tekstu EU). Rješenja tog problema ne podrazumijevaju jedan
model već više različitih pristupa za stalno, povremeno i privremeno zapošljavanje mladih.

8
Jedan od modela koji daje značajne rezultate posljednjih godina je socijalno poduzetništvo.
Iako su europska i svjetska iskustva iznimno zanimljiva, u Republici Hrvatskoj ne može se
govoriti o sustavnom pristupu socijalnom poduzetništvu mladih. No fondovi EU-a svakako
mogu pridonijeti financiranju različitih oblika socijalnog poduzetništva, posebno za mlađe
skupine stanovništva. Socijalno poduzetništvo nije nov fenomen, iako se čini kao da je tek
počeo privlačiti sve više i više pažnje. U ovom radu koristit će se naziv socijalno
poduzetništvo, koji se već dostatno udomaćio u hrvatskom jeziku (Zrilić, Širola, 2014.).

Za razliku od klasičnog pojma poduzetništva, socijalno poduzetništvo složeniji je

pojam. No niti socijalno poduzetništvo ne se razumijeva jednoznačno. Kako je posljednjih
desetljeća eksponencijalno rasla popularnost koncepta socijalnog poduzetništva, rastao je i
broj definicija. Iako ne postoji univerzalna definicija socijalnog poduzetništva, uočljivo je da
misija rješavanja socijalnih problema i kreiranja društvene vrijednosti predstavlja osnovu
svake definicije. Socijalno je poduzetništvo nov fenomen u trećem sektoru modernih
ekonomija i razlikuje se od tradicionalnog neprofitnog sektora. Pojam socijalno poduzetništvo
(engl. Social entrepreneurship) po mnogima je prvi skovao prije nekoliko desetljeća Bill
Drayton. On je ujedno i osnivač Ashoke, jedne od prvih zaklada koja promovira i podupire
socijalno-poduzetničke pothvate. Za Draytona je socijalno poduzetništvo poduzetništvo s
etičkim integritetom, kojemu nije cilj osobna korist ili maksimiziranje profita, nego
usmjerenost na društvene vrijednosti. Drayton je isticao važnost inovativnog pristupa
rješavanju socijalnih pitanja te smatrao da je za korjenite promjene potrebno uključiti što više
ljudi širom svijeta (Zrilić, Širola, 2014.).

Fenomen socijalnog poduzetništva star je tek nekoliko desetljeća, no socijalno-

poduzetnička praksa može se prepoznati u različitim oblicima kroz povijest. Smatra se da
korijeni socijalnog poduzetništva sežu unazad do 18. stoljeća, kada je industrijalac Robert
Owen počeo štititi svoje zaposlenike tražeći načine da poboljša njihove radne uvjete,
osiguravajući odgovarajuće obrazovanje njima i njihovim obiteljima i uključujući ih u
različite kulturne aktivnosti (Zrilić, Širola, 2014.).

Treba razlikovati pojam socijalnog poduzetništva u užem i širem smislu. Razlikujemo

širi i uži pristup razumijevanju socijalnog poduzetništva. U širem smislu socijalno
poduzetništvo shvaća se kao inovativna aktivnost sa socijalnim ciljem, koja se pojavljuje bilo
u profitnom sektoru, bilo u neprofitnom sektoru ili u međusektorskom prostoru. U užem
značenju socijalno poduzetništvo razumije se kao fenomen primjene poslovnih znanja i

9
vještina u neprofitnom sektoru, kada neprofitne organizacije počnu primjenjivati tržišne
načine stjecanja financijskih sredstava. U užem smislu, socijalno poduzetništvo
podrazumijeva i poduzetništvo koje se orijentira na ciljeve vezane uz sektor socijalne skrbi.
Najrašireniji primjer socijalnog poduzetništva su socijalni inkubatori koji podrazumijevaju
poduzetničku infrastrukturu za ljude koji se iz raznih razloga ne mogu baviti poduzetništvom
u klasičnom smislu te riječi. Sljedeća shema prikazuje faze socijalnog poduzetništva (Zrilić,
Širola, 2014.).

U 1. fazi i u socijalnom poduzetništvu potrebno je osmisliti ideju i provjeriti

mogućnosti njezine realizacije. U suvremenom svijetu prednost donosi korištenje interneta jer
se tako mogu lakše i brže provjeriti ideje koje su već realizirane na tržištu. U 2. fazi potrebno
je da poduzetnik razradi projekt sa svim njegovim elementima, a posebno s naglaskom na
financijsku i tržišnu održivost. Kod 3. faze realizacija socijalnog poduzetništva podrazumijeva
menadžment koji nije usmjeren ostvarenju dobiti. Naime, temeljni cilj socijalnog
poduzetništva je ostvarenje određenih društvenih vrijednosti. Upravo u izboru tih društvenih
ciljeva i njihovoj realizaciji pružaju se široke mogućnosti za uspješno socijalno poduzetništvo.
Iz navedenog je jasno da postoji određena kontradikcija u pojmu socijalnog poduzetništva
koja se svodi na nespojivost poduzetništva i društvenih koristi. Pojam socijalnog
poduzetništva je problematičan iz dvaju razloga:

1. socijalna komponenta – može se nazvati i društveno korisnom komponentom

2. poduzetništvo klasičnog tipa podrazumijeva tržišni pristup i orijentaciju na

poslovne ciljeve.

Kontradiktornost pojma socijalnog poduzetništva proizlazi iz činjenice da naizgled

spaja nespojivo – socijalnu svrhu s tržišnim djelovanjem, tj. socijalnu i poduzetničku
komponentu. Socijalna komponenta socijalnog poduzetništva odnosi se na njegovu
usmjerenost na socijalna pitanja, odnosno adresiranju prepoznatih socijalnih potreba u društvu
koje su ostale neodgovorene. U usporedbi s tradicionalnim poduzetništvom, kojeg pokreće
ostvarivanje ekonomske vrijednosti, prvenstveno dobiti, socijalno poduzetništvo je okrenuto
generiranju društvenih vrijednosti u socijalnim učincima u društvu i doprinosu općem dobru.
Mnogi autori ističu hibridnost pojma (hibridni karakter) socijalnog poduzetništva kao ključno
obilježje za razumijevanje ovog fenomena, budući da kombinira komercijalne i neprofitne
oblike djelovanja (donacije, volonterski rad), ima ‘multidionički’ karakter (volonteri,
zaposlenici, korisnici, zajednica...), različite pravne i organizacijske oblike te rastapa granice

10
tradicionalnih sektora – države, privatnog tržišnog sektora i civilnog društva (Zrilić, Širola,
2014.).

Naime, temeljni cilj svakog poduzetnika je ostvarenje dobiti te na taj način

poduzetnik sudjeluje u društvenom sustavu kroz realizaciju svih ekonomskih ciljeva (plaćanje
dobavljača, zaposlenika, poreza i drugo). Sve se više širi kultura društveno odgovornog
poduzetništva, odnosno društveno odgovornog poslovanja (engl. Corporate social
responsibility), koja podrazumijeva da poduzetnici izdvajaju dio dobiti za određene društvene
ciljeve. Društveno odgovorno poduzetništvo posebno se može stimulirati poreznom
politikom, ali i promicanjem opće kulture sudjelovanja u humanitarnim i drugim
aktivnostima. No kad se spomene socijalno poduzetništvo, ne misli se na povremeno
sudjelovanje u društveno korisnim akcijama. Pod socijalnim poduzetništvom podrazumijeva
se posebna vrsta poduzetništva koja je u potpunosti orijentirana isključivo na ostvarenje
društvenih ciljeva, dok se socijalna komponenta društveno odgovornog poduzetništva ogleda
u dodatnom poštovanju određenih društvenih i etičkih vrijednosti kroz poslovanje, čime se
artikulira doprinos zajednici (Zrilić, Širola, 2014.).

Iz navedenih razloga neki autori govore o pojmu društvenog poduzetništva, ali taj
pojam također može stvoriti zabunu kako se radi o ciljevima koji su vezani za neku društvenu
sferu ili način ponašanja javnog sektora u rješavanju određenih društvenih problema.
Primjerice, u literaturi se govori o javnom menadžmentu, poduzetništvu u javnom sektoru,
društvenom marketingu i drugo, a sve navedene kategorije mogu se djelomično poistovjetiti s
pojmom društvenog poduzetništva. Stoga će se u ovom radu koristiti pojam socijalnog
poduzetništva u širem smislu, a u nastavku će se izložiti vrste društvenih ciljeva, a time i vrste
socijalnog poduzetništva (Zrilić, Širola, 2014.).

Postavlja se pitanje koji su to društveni ciljevi koji se mogu realizirati putem

socijalnog poduzetništva. Ne mogu se navesti svi ciljevi prihvatljivi za socijalno
poduzetništvo jer oni ovise o specifičnoj društvenoj problematici u određenoj sredini, stoga je
najbolje podijeliti ciljeve sukladno socijalnom poduzetništvu i to na:

• socijalnu skrb,

• zdravstvenu skrb,

• ekološke ciljeve,

11
 • edukaciju,

• uključivanje raznih skupina stanovništva (inkluzija) (Zrilić, Širola, 2014.).

U sferi socijalne skrbi podrazumijevaju se posebne aktivnosti koje socijalno

poduzetništvo može pružiti različitim skupinama ljudi s obzirom na njihove probleme
socijalne isključenosti iz društva. U suvremenim uvjetima najzastupljenija je problematika
razvoja posebnih znanja i vještina radi aktivnog uključivanja na tržište rada, posebne
aktivnosti s kategorijom beskućnika i dodatne edukacije za sve one koji nemaju dovoljnu
razinu obrazovanja. Već iz navedenog vidljivo je da se radi o vrlo širokom spektru djelatnosti,
a svaka lokalna sredina ima i svoje dodatne specifičnosti kao što je, primjerice, problem
nezaposlenosti uslijed propasti velikih gospodarskih sustava, velik broj ljudi treće životne
dobi bez dostatnih sredstava za egzistenciju i drugo. U sferi zdravstvene skrbi postoje velike
mogućnosti socijalnog poduzetništva u cilju poboljšanja kvalitete života oboljelima od
kroničnih bolesti, njihove edukacije, kao i posebni vidovi kućne pomoći oboljelima. Ova vrsta
socijalnog poduzetništva mora se realizirati uz stručnu pomoć zdravstvenih djelatnika koji su
specijalizirani za pojedina područja. No, u te se aktivnosti mogu uključiti i svi građani koji
imaju iskustva sa zdravstvenim problemima i mogu pridonijeti oboljelima i njihovim
obiteljima. Ekološki ciljevi mogu biti vrlo različiti, a bitno ovise o vrsti i stupnju zagađenja
okoliša u određenoj sredini. Socijalno poduzetništvo može se usmjeriti na određena specifična
područja u suradnji sa stručnjacima, ali i svim građanima zainteresiranim za bolju kvalitetu
okoliša. Edukacija građana pruža velike mogućnosti za razvoj socijalnog poduzetništva. S
obzirom na to da posebne kategorije građana imaju specifične potrebe, s tim u vezi edukacija
može bitno pridonijeti stupnju njihove informiranosti i pripreme za rješavanje određenih
problema. Pojedine skupine stanovništva imaju problem isključenosti iz društva zbog
različitih ekonomskih ili društvenih razloga. Svaka od kategorija ima specifične probleme koji
se ne mogu riješiti bez suradnje sa stručnjacima i uz primjere dobre prakse u Europi i svijetu.
Stoga je zadatak socijalnog poduzetništva razviti programe posredstvom kojih će se
zainteresirane skupine građana postepeno prilagođavati općim okolnostima. Svi navedeni
ciljevi mogu se ostvariti i povremenim aktivnostima društva, odnosno određenih subjekata.
No socijalno poduzetništvo pruža kontinuitet ostvarenja pojedinih programa, a time i
dugoročno ostvarivanje ciljeva. Naime, socijalnim poduzetništvom osigurat će se konstantnost
realizacije pojedinih društvenih ciljeva. U nastavku će biti objašnjeni oblici socijalnog
poduzetništva (Zrilić, Širola, 2014.).

12
 4. INSTITUCIONALNI OBLICI SOCIJALNOG PODUZETNIŠTVA

Pod oblicima socijalnog poduzetništva podrazumijevaju se zakonski i institucionalni

oblici unutar kojih se može razvijati određena vrsta socijalnog poduzetništva. Treba naglasiti
da se socijalno poduzetništvo realizira posredstvom postojećih zakonskih akata koji uređuju
pojedine oblike poduzetništva. Tako se u Republici Hrvatskoj socijalno poduzetništvo može
realizirati vrlo različitim zakonskim mogućnostima – od udruga do trgovačkih društava. Ovo
zaslužuje posebnu pozornost jer je pred socijalnim poduzetnicima širok spektar mogućnosti u
okviru kojih mogu realizirati svoje poduzetničke projekte i inicijative. Drugim riječima,
koristeći postojeće zakonodavstvo u Republici Hrvatskoj, socijalno poduzetništvo može se
organizirati kao:

• udruga,

• zaklada,

• obrt,

• zadruga,

• trgovačko društvo,

• ustanova (Zrilić, Širola, 2014.).

Sukladno zakonskoj regulativi, svaki od ovih oblika predstavlja određene prednosti i

rizike za ostvarenje ciljeva. Također, u početnim fazama realizacije socijalnog poduzetništva
pogodnija je organizacija posredstvom udruga, dok su za razvijene oblike socijalnog
poduzetništva primjerenija trgovačka društva. Izbor oblika prvenstveno ovisi o vrsti socijalnih
ciljeva i o rokovima u kojima će se pojedini projekti i/ili programi socijalnog poduzetništva
realizirati. Također, treba naglasiti da pojedini natječaji za fondove EU-a i programe Unije
već u uvjetima određuju financiranje prema određenom obliku realizacije socijalnog
poduzetništva. Odnosno, na neke od spomenutih natječaja mogu se prijaviti isključivo udruge,
na druge natječaje isključivo trgovačka društva, a postoji i mogućnost njihovog partnerstva. U
Republici Hrvatskoj iznimno je razvijen sektor udruga u kojima ljudi mogu povremeno,
privremeno ili stalno zasnivati radni odnos, a što predstavlja veliku pogodnost za nezaposlene,
posebno mlade ljude. Sustav udruga subvencionira se i putem programa javnih potreba na
svim razinama, a dostupni podaci pokazuju da prevladavaju udruge s područja sporta, kulture,
slobodnog vremena djece i mladih i drugo. Uočeni nedostatak udruga koje se bave

13
poduzetničkom edukacijom i jedan od osnovnih problema vidimo i u tome što tematika
razvoja poduzetničkih projekata i promocija poduzetništva kod mladih nije prepoznata kroz
programe javnih potreba. Istodobno, Zakon o udrugama izjednačava formalne i neformalne
oblike udruživanja građana te ne radi razliku između vrsta udruga po pojedinim sektorima,
tako da egzistira situacija da su udruge u sportu izuzetno jake zbog izvora financiranja putem
tržišta (primjerice prodaja igrača na svjetskom tržištu), a određene udruge ne bi uopće mogle
funkcionirati bez javnog financiranja (razne udruge u kulturi i one orijentirane na potrebe
mladih). Pritom je kod udruga u sportu zapravo riječ o devijaciji, budući da se one pretvaraju
u ‘zamaskirani’ oblik udruge koji skriva profitni interes pojedinaca (Zrilić, Širola, 2014.).

Pritom se svakako postavlja pitanje kriterija kojima javne vlasti definiraju financiranje
udruga javnim novcem, kao i kontrole provedbe javno financiranih programa i njihovog
poreznog nadzora. Jedan od dodatnih problema je i taj što ne postoji kontrola u tome koliko je
udruga osnovao određeni pojedinac i koliko su se puta udruge s istim članovima uprave
javljale na javne natječaje. Sve navedeno govori o tome da je Zakon o udrugama potrebno
doraditi primjereno sadašnjem stupnju razvoja, kako bi mogao biti u funkciji razvoja civilnog
društva i društva u cjelini, ali uz jasna pravila i kontrolu njihova poslovanja. Iskustvo je
pokazalo da su udruge najprikladniji oblik organizacije socijalnog poduzetništva u sferi
zdravstva i socijalne skrbi, provedbi kulturnih programa, a pogotovo svih programa
orijentiranih na kvalitetu slobodnog vremena djece i mladih. Pretpostavka ostvarenju
navedenih programa je suradnja sa stručnjacima iz različitih područja, koji su obično već
angažirani na drugim institucijama te im sektor usluga pruža dodatnu profesionalnu slobodu.
Za razliku od navedenog realizacija socijalnog poduzetništva posredstvom obrta, zadruga i
trgovačkih društava podrazumijeva profesionalni menadžment i jasno određene tržišne
ciljeve. Iako ima izvrsnih primjera socijalnog poduzetništva s područja zaštite okoliša,
obrazovanja i drugo, u hrvatskoj postoji nedostatak menadžerskih kadrova za ta specifična
područja. Već samo vođenje obrta, zadruge i trgovačkog društva u uvjetima ekonomske krize
predstavlja poseban rizik, a dodatno je otežavajuća okolnost ako menadžment nema iskustva s
provođenjem odabranih socijalnih ciljeva. U Hrvatskoj je posebno izražen nedostatak
zadruga, pogotovo u dijelu edukacije i pripreme poljoprivrednih proizvođača za prijavu
projekata za fondove EU-a. Navedeno će biti sve veći problem s obzirom na izrazito
rigoroznu poljoprivrednu politiku Europske komisije i definirane standarde za proizvodnju i
preradu poljoprivrednih sirovina i autohtonih proizvoda, kao i njihove zaštite. Također, unutar
EU-a upravo zadruge pokazuju velike prednosti u ostvarenju zajedničkih ciljeva

14
poljoprivrednika na određenog regionalnoj razini, a njihov se rad posebno podupire kao dio
državne politike. Najsloženiji oblik provođenja socijalnog poduzetništva su zaklade jer
podrazumijevaju specifičan menadžment koji je sposoban prikupiti potrebna financijska
sredstva od javnog i privatnog sektora te ga usmjeriti prema ostvarenju određenih društvenih
ciljeva. Naime, neprofitne se organizacije danas, kao izvoru svoje egzistencije, okreću prema
tržištu. Filantropija se supstituira tržišnim načinima financiranja. Umjesto međunarodnih i
državnih izvora kao novi izvori financiranja pojavljuju se raznoliki načini samofinanciranja
koji se uglavnom temelje na tržišnim načelima (primjerice: članarine, pristojbe, ulaznine,
kotizacije, naknade i sl. za usluge, prodaja različitih proizvoda, iznajmljivanje
prostora/opreme i drugo). Drugim riječima, cilj neprofitnih organizacija postaje i ostvarenje
određene dobiti kroz financijski održive projekte, odnosno programe, kako bi mogle uspješno
ostvarivati svoju misiju. Tako neprofitna organizacija danas mora stjecati novac po načelu
„kako prikupiti potrebna jaja iz različitih gnijezda“ (Zrilić, Širola, 2014.).

Zbog toga i stvaranje marke i prepoznatljivog imidža udruga i zaklada postaje nužno
za održanje kontinuiteta njihova djelovanja. Takav pristup neprofitnih organizacija posljedica
je vrlo brzog ritma prihvaćanja koncepcije stvaranja marke. Naime aktivnost koja je tri
četvrtine prošlog stoljeća bila pretežno ograničena na robe i usluge široke potrošnje, sada
karakterizira industrijski, javni i dobrovoljni sektor te nevladine udruge. Pritom je najveći
izazov utvrditi jasne kriterije financiranja pojedinih projekata i programa te osigurati
transparentnost postupaka natječaja za sve korisnike sredstava zaklade. U Hrvatskoj je
nedovoljno razvijen sektor zaklada iako postoje značajne mogućnosti posebnih poreznih
poticaja za sve fizičke i pravne osobe koje su spremne donirati zakladu (financijskim
sredstvima, nekretninama, stvarima i pravima). No zbog čestih promjena u poreznom
zakonodavstvu i ekonomske krize poduzetnici još ne mogu prepoznati korisnost donacija za
poduzetnički sektor, iako su u EU-u i svijetu zaklade značajan oblik socijalnog poduzetništva.
Posebna tema su ustanove, koje mogu biti javne i privatne, ali je njihovo funkcioniranje do
sada uvijek bilo vezano uz javni sektor. Iz svega navedenog jasno je da postoji još puno
mogućnosti za doradu i povezivanje postojećih zakonskih rješenja u pravcu razvoja socijalnog
poduzetništva. Na razini EU-a nema jedinstvenog sustavnog rješenja već je svakoj državi
članici i državama kandidatima prepušteno da u sklopu svog nacionalnog zakonodavstva
specifično rješavaju pitanje oblika pod kojima se može razvijati socijalno poduzetništvo. U
Hrvatskoj je određenje socijalnog poduzetništva u državnim politikama još uvijek primarno
vezano uz sektor civilnog društva. Samo u dokumentima koji su usmjereni na razvoj ovog

15
sektora socijalno se poduzetništvo eksplicitno tematizira i identificira kao poseban oblik
djelovanja. Primjerice, u sklopu Nacionalne strategije stvaranja poticajnog okruženja za
razvoj civilnog društva 2012. – 2016. razmatra se razvoj socijalnog poduzetništva kao novog,
prilagodljivog modela za održivi razvoj, prožetog vrijednostima civilnoga društva, koji
razvojnim projektima pristupa na poduzetnički način i pridonosi općem društvenom razvoju.
Kroz planiranu buduću Strategiju za razvoj socijalnog poduzetništva 2014. – 2020. treba se
jasno opredijeliti za definiciju, ali i pojam: socijalno-društveno-neprofitno poduzetništvo te
dodatna normativna rješenja poput Fonda za razvoj socijalnog poduzetništva, u sklopu mjera
osiguranja sustava financijskih poticaja, kako bi se potaknuo veći zamah u razvoju socijalnog-
poduzetničkih inicijativa. U drugim dokumentima, koji se tiču socioekonomskog razvoja,
razvoja poduzetništva te suzbijanja socijalne isključenosti, socijalno poduzetništvo ne koristi
se kao termin niti se posebno spominje, iako se ovi dokumenti posredno dotiču i područja
socijalnopoduzetničkih djelatnosti. Sve navedeno ukazuje na nedovoljno poznavanje niti
razumijevanje fenomena socijalnog poduzetništva na institucionalnoj razini. Po nekima,
razlog slabe institucionalne razvijenosti jest u percepciji o ovom fenomenu kao nečemu
naslijeđenom iz socijalističkog razdoblja (Zrilić, Širola, 2014.).

Socijalno poduzetništvo u Hrvatskoj više se pojavljuje u sferi pružanja socijalnih

usluga, nego radne integracije slabije zapošljivih skupina, što je dijelom povezano i sa
slabijim razvojem zadruga u Hrvatskoj. Inicijativa za socijalno-poduzetnički pothvat najčešće
dolazi od organizacije ili skupine, no uglavnom nedostaje inicijalni kapital potreban za
pokretanje poslovnog pothvata, za što je potreban vanjski izvor. Za pravo socijalno
poduzetništvo potrebno je osigurati samoodrživost i neovisnost o vanjskim izvorima
financiranja, koju još uvijek svi promatrani slučajevi ne uspijevaju postići. To se posebno
odnosi na pružatelje socijalnih usluga, koji pokazuju tendenciju stvaranja partnerstva s
državom. Iz istraživanja se može zaključiti da obrazovne institucije – prvenstveno sveučilišta,
moraju inicirati edukaciju i pokazati da socijalno poduzetništvo promovira zajedničke interese
društva te da se može razumjeti samo kroz odgovoran stav prema zajednici. Kroz
prepoznavanje socijalnog poduzetništva kao mogućeg karijernog puta mladi ljudi mogu
razviti ključne vještine i kompetencije koje će im pomoći da postanu važni čimbenici u
procesu donošenja odluka i aktivni zastupnici pozitivnih društvenih promjena (Zrilić, Širola,
2014.).

16
ZAKLJUČAK
Za socijalni rad još uvijek postoji predrasuda da se radi o struci koja se pretežito bavi
volonterskim radom. To do nekud ta predspotavka je i opravdana iz razloga što se struka
socijalnog rada kao i sami studenti socijalnog rada puno više izlaži volontiraju i nesebičnom
izlaganju drugima više nego druge struke.

Međutim socijalni rad kao profesija mora raditi na tome da se na socijalne radnike ne
gleda uvijek kao na volontere, socijalni radnici su nositelji promjena, lideri, memadžeri, oni
rade i u profitnom sektoru, pišu projekte, mjenjaju lokalnu zajednicu na bolje.

Socijalni rad ima širok spektar područja kojima se može baviti od izrazito neprofitinih
odnosno volonterskih do onih visoko profitnih. Iz razloga širokog spektra bavljenja socijalnog
rada ova profesija može biti spona između neprofitnog sektora i državnih ustanova, profesija
koja će koordinirati i uspostavljati ravnotežu između ova dva sektora i tu se rađa prostor za
novo područje kao što je socijalno poduzetništvo. Socijalno poduzetništvo je način da
pretežito volontarske profesija kao socijalni rad imaju izvor zarade i da ovakvi profesionalci
imaju izvor prihoda.

17
LITERATURA

1. Ajduković, M., (2003.) Obrazovanje socijalnih radnika: Kako dalje? Ljetopis

socijalnog rada, Vol.10 No.1 Dostupno na mrežnoj stranici:
http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=5803
2. Baturina, D. (2013.) Konceptualiziranje socijalnog poduzetništva i razvoja područja.
Ekonomska misao i praksa, No.1. Dostupno na mrežnoj stranici:
http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=153653
3. Bučar, M. (2008). Školska učenička zadruga u razvoju djece i mladeži. Zagreb:
Hrvatska udruga učeničkog zadrugarstva.
4. Horvatin, T. (2013.) Socijalno poduzetništvo. Članak objavljen 25.5.2013. na
Ekonomskiportal: http://www.ekonomskiportal.com/socijalno-poduzetnistvo/
5. Milenković, D., (2010.) Vodič kroz zakon o zabrani diskriminacije. Priručnik za
socijalne radnike, Beograd, „Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji
6. Payne, M. (2001.) Suvremena teorija socijalnog rada. II. izdanje. Banja Luka:
Comesgrafika
7. Škrtić, M. i Mikić, M. ( 2007.) O socijalnom poduzetništvu u svijetu i u Republici
Hrvatskoj. Zbornik Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, Vol.5 No.1. Dostupno na
mrežnoj stranici: http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=41323
8. Zakon o djelatnosti socijalnog rada, Hrvatska udruga socijalnih radnikah
http://husr.hr/web/?p=780
9. Zrilić, N., Širola, D., (2014.) Socijalno poduzetništvo-nova mogućnost zapošljavanja
mladih u Hrvatskoj. Zbornik Veleučilište u Rijeci. Vol.2, No.1 pp. 59-76.

18