ORHAN

KEMAL

Polja nade

Gospođino
imanje

Prevela s turskog
Maja Tutavac

Hena com
 1.

Gulizar se naslonila na vršilicu i zagledala daleko, daleko. Ondje,

u daljini, nalazio se grad. Odande će doći djevojka. Sada više nema
sumnje. Doći će i živjeti pod istim krovom s gospodinom
Muzaferom... Pod istim krovom!
Zar bi gospodin Muzafer „bio toliko podao da svojem nećaku
otme ženu”?
Uzdahnula je. Gladni vuk ili gospodin Muzafer, koji svojim
velikim brkom, golemim očima s krvlju prošaranim bjeloočnicama i
širokim ramenima nalikuje na raspaljenoga bika... Nije li to isto? I
još ako je djevojka lijepa kao što kažu... Ma ne mora ni biti pretjerano
lijepa, zna ona koliko je on bešćutan i pohotan... U vrelini kupaone, u
kadi... Posebno kad se vrati s dugog puta. Pogled mu postane čudan,
a svojim golemim, maljavim rukama može raskomadati sve čega se
dohvati.
Zadrhtala je.
Neka, neka samo grabi. Njemu za ljubav podnijela bi sve. Neka
raskomada sve čega se dohvati, neka je polomi, neka je ubije ako tako
poželi. Svoj je život stavila u njegove ruke. Samo da umjesto njoj ne
ode drugoj...
Možda i nije?
Je li moguće da ne gleda žene koje često sreće u Istanbulu ili
Ankari, te porculanske lutke nalakiranih noktiju? Gleda ih, a
vjerojatno i liježe s njima, ali one mu ništa ne znače... A kad je ovdje,
zaboravi na njih. Vani može činiti što god hoće, glavno da ovdje, pod
krovom betonske kuće ne mari ni za koju drugu osim nje.
Nije mogla odvojiti pogled od dalekog obzora, odande gdje se
nalazio grad. Kako bi i mogla, kad su govorili da djevojka iz grada
nije samo lijepa, nego i stasita! Sada će zajedno živjeti pod krovom
iste betonske kuće. Pred gospodinom Muzaferom će... Bi li gospodin
Muzafer izdržao, a da ne baci oko na djevojku i njoj ne slomi srce?
Što ako se zasiti nje i okrene se za ovom drugom?
Ponovno ju je obuzela tjeskoba.
Nije se mogla uvjeriti da gospodin neće baciti oko na djevojku i
njoj slomiti srce. Hoće, naravno da hoće, bez sumnje. Bacit će on na
ovu oko, njoj slomiti srce i još će mu se prohtjeti i da nešto poduzme!
Sad joj je i lijevo oko počelo titrati. Uzalud se pokušavala smiriti.
Ništa nije moglo spriječiti titranje lijevoga oka. Ali nije marila za to.
Zagledala se prema gradu. Činilo joj se kao da joj je pogled bio
prikovan za nj.
Odande će doći djevojka!
Možda je već sada na putu ovamo... Pogledala je u nebo. Tmurni,
kišni oblaci klizili su nebom praćeni grmljavinom... Mora da djevojka
roni suze. Gospodin Muzafer ne mari za suze. Čak i ako se pred njim
bude šetala u onim kratkim, uskim suknjicama kakve nose u gradu,
gospodin Muzafer će poštovati svoga nećaka!
Odmarširala je do kolibice kume Sejare.
Kuma Sejare muzla je krave, pravila jogurt i maslac te
pripremala jelo za radnike. Sada je čučala pred vratima svoje kolibice
od blata i promatrala crvene traktore John Deere kako oru susjedno
polje. Nasmiješila se ugledavši Gulizar, Znala je zašto ova ponovno
dolazi k njoj. I zaista, Gulizar joj je odrješito rekla: „I ti bi trebala
očitati bukvicu onome magarcu Ramazanu!
Koliko joj je ovo već puta od jutros rekla? Šutjela je. Gulizar je
nastavila:
 „Znaš kakav je gospodin. Bolje od mene znaš koliko je pohotan.
Neka Ramazan pripazi da mu se žena ne smuca uokolo!”
„...?”
„Mene baš briga. Meni je zapravo žao gospodina Ramazana.”
Okrenula se i nestala.
Kuma Sejare dugo je gledala za njom. Gulizar je umirala od
straha da će izgubiti gospodina. Kao da joj je muž!
Gulizar je stigla do drugog kraja dvorišta imanja i zastala pred
velikim vratima. Rukama se podbočila o struk i pogled ponovno
uperila onamo, u smjeru grada, odakle je možda i djevojka upravo
pristizala. Nebo je na onoj strani bilo tmurno, a po njemu su sijevale
munje. Ali ona nije marila ni za tmurno nebo, ni za munje ni za
šarene traktore John Deer, Cletrac i druge na ravnici Čukurova koja
se pred njom prostirala dokle god joj je pogled sezao. Nije osjećala
trzaj u lijevom oku, a ni čula šum u lijevome uhu. Jer gospodin je
gori od kakve zvijeri. Znala je kako poput bika navaljuje na žene koje
svake godine u doba oranja ili branja pamuka jatimice dolaze na
imanje, ne mareći za to jesu li glupe, prljave ili rošave, i kako onu
koju dohvati odvuče u staju ili hangar sa sjemenjem pamuka. Svi
znaju za to. Jasin-aga, nadzornik imanja bjesnio je: „Sramota,
sramota... Oprosti mu, Gospode Bože! Kako li je taj čovjek samo
pohotan!”
Prema njemu, gospodin Muzafer je tu svoju ćud naslijedio od
svoga djeda, prvog gospodara imanja. On je bio isti gospodin
Muzafer. Krupan i visok, debelog brka, pohotan i bez imalo obzira
prema onome što dolikuje...
Čekalo je djevojku iz grada mnogo posla. Doduše, kakvog posla?
Imat će istog posla kao i ona, ali će ga s radošću podnijeti. Ta nije to
tolika muka!
Tjeskoba ju je jace pritisnula.
Nije to tolika muka, naravno. To je san svake žene... Snažan
muškarac... Ni mršavim, rošavim ženama radnika koji su orali njive
ili brali pamuk nije smetalo kad bi se našle u hangaru, a više su
nalikovale suhonjavim prikazama nego ženama... Ali one su
prolazne. Nisu ostajale na imanju, kao što će ostati djevojka iz grada.
Ona će ostati. Pustit će korijenje i udobno se smjestiti, pa je nitko
neće moći otjerati. Bez sumnje će se udobno smjestiti. Nitko joj ništa
neće moći, jednom kad legne s pravim muškarcem, počet će se
šepuriti po imanju. Da, imat će muža, imat će ga, ali... „Ma pusti tog
mangupa! Tko bi njega za muža? Manji je od makovog zrna! Danas-
sutra će ga gospodin poslati nekamo, a žena će mu ostati sama. Ne
može Ramazan odbiti gospodina. Ako samo pomisli na to, gospodin
će ga smrviti...”
Ramazan će šutke otići, a gospodin Muzafer... Još ako je
djevojka jedna od onih pričljivih, živahnih, koje u muškarcu bude
želju, to je gotova stvar. Možda će ona pripremati kupku za
gospodina. Ako on tako odredi...
Došlo joj je da zaplače. Ponovno je otišla kumi Sejare i ljutito
rekla:
„Trebalo bi joj reći da se ovdje ne nose uske suknje kao što ih
nose u gradu! Ovo je imanje. Ovdje ima puno stranaca. Grijeh je, a
i...”
Kuma Sejare opet ništa nije rekla, ali je u sebi pomislila:
„Poslušaj sama svoj savjet. Ti si ta koja se pred strancima šetaš u
kratkim, uskim suknjama, kao da si u gradu!”
Gulizar je nastavila:
„Stid je boguugodan! Grijeh je šepuriti se pred strancima. Kučka
ne smije mahati repicom. A gospodin... Gospodin je vuk u janjećoj
koži. Ako nosiš usko i kratko i pokažeš sve, gotovo ti je. Trebalo bi
reći i Jasin-agi. Ja već jesam, ali reci mu i ti. Moramo mu to dobro
utuviti u glavu... Ako si vjernik, moraš poštovati Božje propise! Taj
grijeh neće samo gospodinu na dušu, nego svima nama!”
Uzalud... Što god rekla, nemir u njoj samo je rastao. Dok je tako
ponovno u natikačama hodala s jednog kraja dvorišta na drugi, na
pamet joj je pala soba pripremljena za djevojku. Jedan prozor sobe
gleda na dvorište. Još gore, soba je točno prekoputa kupaonice.
Gospodin će je vidjeti kada bude ulazio i izlazio odande.
Othrvala se želji da ode do dvorišnih vrata. Zamišljeno se uspela
stubama betonske kuće. Zastala je pred vratima kupaonice. Zaista,
baš je preko puta djevojčine sobe, čovjek bi je na ulazu i izlazu iz
kupaone... Odlučno se protivila da za djevojku pripremi ovu sobu, ali
nije uspjela uvjeriti gospodina. On je inzistirao. Zašto? A zašto?!
Očito zato što je svinja!
Ljutito je rastvorila vrata kupaonice. Nejasna je svjetlost
dopirala kroz mutno staklo visokog, uzanog prozora i osvjetljavala
bijele pločice.
Naravno da je to zato što je svinja. Znači da mu je to palo na
pamet prije negoli je i vidio djevojku, zato je inzistirao.
Ušla je i naslonila se na zid kupaonice.
Prije nego što ju je vidio... Pseto jedno! Samo da mu je žena, pa
neka je i rošava, krmeljava, glupa ili pak oduzeta. Na ulazu u
kupaonicu i na izlazu iz nje, tamo-amo, tamo-amo... A ona je ionako
gradska cura, neće je trebati nagovarati. On njoj, ona njemu... i tako
„...ću ja biti gurnuta u zapećak. Ona će gospodinu pripremati kupku,
ona će mu prati leđa i što li sve ne...”
Zagledala se u prazno. U njezinoj je glavi djevojka iz grada
nalikovala na polugole žene iz gospodinovih časopisa. U uskoj,
kratkoj suknji u kojoj joj se sve vidi.... Puni kadu vodom.
Gospodin ulazi, odjeven u ogrtač. Zaključavaju se unutra. Ona
mu skida ogrtač s pleća. On njoj skida usku suknju. Teške grudi,
tanan struk, kovrčave dlačice... Baš kao u žena koje je vidjela u
časopisima.
O onome što dođe nakon toga nije htjela ni razmišljati. Plakalo
joj se. Jedva se suzdržavala, uznemireno uzdišući dok su joj
poskakivale krupne grudi.
Izašla je i zalupila vrata za sobom.
 Dabogda ne došla, prokleta bila!
Ušla je u sobu pripremljenu za djevojku. Prozor je gledao baš na
dvorište. Vidjet će gospodina kada god bude dolazio i odlazio u
svojem automobilu i smiješit će mu se kako bi ga zavela...
Hitro je spustila tanane zavjese i čvrsto ih navukla preko
prozora.
Koja korist od toga? Uskoro će doći i možda će najprije razgrnuti
zavjese. Ta ne može joj reći: „Ne razgrći zavjese, nikada ih ne razrgći!
Gospodin te ne smije vidjeti!” Ona je gradska cura. Tko zna što bi joj
sve mogla izgovoriti? Dobro, ali ako je već gradska cura, hoće li moći
živjeti ovdje, unutar četiri zida? I zašto si nije našla muža u gradu?
Možda nije tako lijepa kao što govore? Da jest, za njom bi trčali
gradski momci, a onda bi je neki od njih zaveo i oženio i ona bi ostala
ondje!
Uzbudila se.
Nije, sigurno nije lijepa. Nije, ako je napustila grad i sada dolazi
ovamo. Možda je i ružna. Ili grbava... Da nije ružna ili grbava, zar bi
pristala udati se za onakvu bijednu ništariju kao što je Ramazan?
Oči su joj zasjale od sreće.
Vjerojatno je slabašna, suhonjava i razroka!

***

Gulu se stisnula u kutu taksija koji se drmusao cestom. Prestala

je plakati. Sada je promatrala šarene traktore koji su veselo zujali
orući ravnice koje su se uz cestu prostirale dokle god joj je pogled
sezao. Bila je svjesna da se Zaloglu, koji je sjedio zdesna Jasin-agi,
koji je pak sjedio zdesna vozaču, povremeno kriomice okretao i
promatrao je krajičkom oka. U što li je samo gledao? Je li očekivao
da će ona odjednom zaplesati? Je li htio znati svida li joj se ili ne? Ne,
ne sviđa joj se. Nikada i neće. On da joj se svidi? Sitna duša. Bijedna
ništarija. Njega da uzme za muža, ha? Bože, sačuvaj. I brkove je
obrijao. Sada je još ružniji! Zaloglu je zapalio cigaretu.

***

Lebdio je od sreće. Vrpoljio se i priželjkivao da taksi ide brže,

mnogo brže. Da što prije stignu na imanje! „Prije negoli pred Bogom
i ljudima sklopite brak, ne smiješ petljati oko djevojke, jesi li me čuo,
Ramazane?” upozorio ga je Jasin-aga. Jest, ali mora li on baš sve
znati?
Pogledao je Jasin-agu koji je drijemao njemu slijeva i pomislio:
„Sad kad smo je isprosili, što se tebe išta drugo tiče, blesane?” I
Tikva-hafiz je rekao: „Kad ženska pristane, nema te vojske koja će se
naći na putu!”
Još se jednom okrenuo i pogledao djevojku.
Da nije pristala, zar bi pošla s njima? Ne bi. A evo je s njima.
Dakle, pristala je. Kako ne bi, naravno da jest. Sada tu više ni vojska
ništa ne može.
Okrenuo je glavu prema prozoru kako bi sakrio smiješak.
Ali taj Tikva-hafiz... Kakve on stvari zna reći! S nevjericom ga je
slušao kad je ovaj na sav glas hvalio djevojčinu ljepotu. Je li mislio da
je skrenuo? Vjerojatno. Neka. Sutra će vidjeti i on i čitavo selo.
(Ponovno se osvrnuo.) Ova djevojka, ova je lijepa djevojka pošla s
njime! Tako će je čvrsto zagrliti, a njene usne...
Ipak, Tikva-hafiz bio mu je dobar prijatelj. Bio bi mu draži da
ponekad nije bio onako otrovan na riječima. Ponekad bi ga, ničim
izazvan, nekom svojom dosjetkom dirnuo ravno u živac. Ponajprije s
ovim brkom... Kad je vidio da ga je obrijao, kao da je to sam htio, kao
da je to namjerno učinio, prasnuo je u smijeh. „Zaboga!” uzviknuo je,
„Zaboga, Ramazane! Kakvo ti je to lice? Izgleda kao dječja guzica!”
Uzdahnuo je.
 Eh, da sada ima svoje brkove!
Čizme od sjajne kože, pojas od svile, hlače od čvrstog pamuka,
nož za pojasom, pištolj, sve je na svome mjestu. Samo još da ima
brkove! S njima bi djevojci potpuno zavrtao glavom. Ali reći će joj,
objasnit će joj da ih je obrijao ujaku za ljubav. A ujak... Kako li će
samo zinuti kad ga ugleda s djevojkom!
Sjetio se Gulizar. „Pripazi na svoju ženu!” upozorila ga je. Zašto?
Što je time htjela reći? Zašto bi morao pripaziti na svoju ženu? Zar
zbog onoga? „...Ma daj, pa zar je moj ujak toliko podao? Zar bi ujak
ikada bacio oko na nećakovu ženu? Zaboga, to mu je nećak, sin
rođene mu sestre. Ima li išta bliže? Nećak ti dođe kao sin... Zar bi
čovjek sinovu ženu...”
Prisjetio se nekoga tko je navalio na ženu svoga sina. Uzdahnuo
je. Zar ima onih koji bi ne bi prezali ni pred ženom svoga rođenog
sina? Ali Tikva-hafiz mu je rekao: „Istinabog, tvoj bi ujak dohvatio i
muhu u letu, ali nije toliko podao da bi navalio na ženu svoga
nećaka!”
Laknulo mu je. Premda je veoma dobro znao da je njegov ujak
nepredvidljiv, išlo mu je na ruku slagati se s Tikva-hafizom. Usto,
djevojka će uskoro biti udana žena. Zar je lagao onaj koji je rekao da
je brak svetinja?
Još se jednom okrenuo. Uhvatio je djevojčin pogled. Odjednom
se namrštila. Ne obazirući se na to, upitao ju je: „Je li ti udobno?”
„Što te briga!”
Iznenadio se. Koketira li ona to s njime? Sigurno, mladenke su
ponekad takve. Nije to ništa čudno. „Dobro je da je mladenka
koketna”, rekao mu je hafiz. Znači, našao si je koketnu ženu?
Zahvalio se Bogu.
Jednim je trzajem ruke bacio opušak cigarete kroz prozor.
Pritom mu je još nešto palo na pamet: da nije tužna zbog toga što joj
je brat završio u zatvoru? Da. To sigurno tišti jadnicu. U pravu je.
Ipak su djevojke nježnije od muškaraca. Mladić je u zatvoru završio
zbog nje, zbog njezine časti... Ponovno se okrenuo:
„Njemu je bolje nego kakvom begu. Ništa se ti ne brini!” Otresito
ga je upitala: „Kome to?”
„Tvome bratu, Hamzi!”
„Neka ide dovraga, pseto jedno!”
„Dovraga?”
„Okreni se, ništarijo!”
Okrenuo se. Ništarija? Krajičkom oka pogledao je taksista
kojemu je pod brkovima podrhtavao smiješak.”...Osramotio sam se.
Majko mila, osramotio sam se. Aaauuu... Nazvala me ništarijom!
Ništarija. Zar sam ja ništarija? Sutra će vozač to svima izbrbljati. Jao,
bezbožnice... Nazvala me ništarijom. Je li se šalila ili je mislila
ozbiljno? A možda je to koketiranje. Doduše, nije lijepo zvučalo...”
Taksi se zatresao kad je u brzini prešao preko jarka.
Jasin-aga se prenuo iz sna.
„Pogledajte, kume, kako li su lijepi ovi traktori!” rekao je vozač
pokušavajući zapodjenuti razgovor s njime. „Bog ih blagoslovio,
preoru zemlju učas, kao da je od masla!”
Jasin-agi se činilo kao da mu je nasuo soli na ranu:
„Jezik pregrizao!”
Vozač ga je zapanjeno pogledao: „Zašto?”
„Zar se Bogu zahvaljuje na nevjerničkom izumu?”
Vozač je usporio kako bi prešao još jednu rupu na cesti, a zatim
je odgovorio:
„To se samo tako kaže. A nema im ravnog. Mislim da ćemo
strojevima uskoro moći preorati čitavu zemlju, njima je posijati i
obrati...”
„Veseliš se kao da je urod tvoj!”
 „Ne mora biti moj. Samo neka nam domovina napreduje!
Nekidan je netko u novinama pročitao da je neki glavešina neke
velike sile, ne znam sad koje, rekao da će Turska uskoro postati mala
Amerika!”
To je čuo i Zaloglu.
„Istina”, rekao je. „To je rekao neki Amerikanac!”
Vozač je ozarenim očima pogledao Zaloglua, a zatim je stegnuo
volan i uskliknuo:
„Mala Amerika! Kakva čast! Čovjeku dođe da pukne od ponosa!
Dao bih i posljednji novčić samo da nam domovina napreduje! Mi
smo, naprimjer, prvi u svijetu u hrvanju. A tek naši nogometaši?... Pa
onda strojevi! Nema im ravnog! Naši su djedovi ovim putem putovali
i po četiri, pet dana. A sada?”
Jasin-aga se prisjetio čuda koje je 1927. izazvao Fordson. Ali
ovome to nije mogao objasniti. Njemu i njegovim vršnjacima u ovim
je godinama glava u oblacima.
„...Kažu da će doći vršilice kojima će upravljati samo njih trojica.
Trojica! Tek tako... Sjećate li se kada se žito vršilo ručno? Kakva
gužva! Četrdeset, četrdeset pet ljudi...”
„Vršilice kojima upravljaju trojica”, pridružio se Zaloglu, „pa
strojevi za sjetvu, za oranje i za berbu pamuka! Moj ujak kaže da će
nas ti strojevi spasiti od tiranije radnika. Istina. Svake godine masno
plaćamo radnicima. Nije li to šteta? A još i jedu i piju na naš račun.
Ne vrijede oni toliko, Boga mu!” Jasin-aga više nije mogao izdržati:
„Ramazane, poštuj one koje je Svevišnji Alah stvorio na svoju
sliku i priliku! To su ljudi, baš poput tebe i mene. I oni su Božja
stvorenja!”
„Ma daaaaj, kume Jasine...”
„Ne dam. Za okrutnost nema opravdanja. Onaj koji okrutnošću
sebi krči put, neslavno će završiti. Nije važno odakle si, nego što ćeš
postati. Trebao si vidjeti kako je tvoj pokojni djed uživao kad bi jeo s
radnicima. ‘Bože, hvala ti što si meni dao zadaću da nahranim
siromašne’, rekao bi. A vi bi radnike zamijenili nevjerničkim
strojevima!”
Prolazili su pokraj zelenog traktora s gumenim kotačima marke
John Deer koji je orao rub njive uz cestu. S mržnjom je okrenuo
glavu da ga ne gleda.
Nebom je sve češće odjekivala grmljavina. Nad glavama im je
žestoko sijevnula munja. Zapuhao je hladni vjetar koji je najavljivao
kišu.
U daljini se naziralo selo. Zaloglu je pogledao na sat. I vozaču je
postalo jasno da će početi kiša, pa je dao gas. Automobil je poskočio i
ubrzao.
Spuštala se tama, a s njome i crni, kišni oblaci. Ponekad bi
sijevnula munja i osvijetlila okolicu, a potom bi odjeknula snažna
grmljavina.
Proletjeli su kroz selo baš kad je počeo pljusak. Gosti kavane
iznenađeno su gledali za taksijem koji je hitao prema imanju
gospodina Muzafera. Bilo je to jedno od bogatijih sela na Čukurovi i
taksi nije bio nikakva novost, ali začudili su se što je tako brzo prošao
i nije zastao pred kavanom.
Kiša je padala kao iz kabla kad je taksi stigao na imanje. Stao je
pred zemljanom kolibom s krovom od sijena u kojoj je spavao Jasin-
aga. Gulizar je uzbuđeno stajala na stubištu betonske kuće
zaklonjenom od kiše: je li lijepa?
Zaloglu je iskočio prije negoli je taksi stao. Ne mareći za krupne
kišne kapi, u svojim je sjajnim čizmama otrčao na drugu stranu
taksija, gdje se nalazila Gulu. Otvorio je vrata i posegnuo za njezinim
zavežljajem, ali ona mu nije dopustila da ga uzme. Izašla je iz
automobila i dotrčala do Gulizar. Bila je uspuhana. Ova ju je primila
za ruku i rekla:
„Dođi, seko, dođi... Dobro došla!”
„Bolje te našla.”
 Prihvatila joj je zavežljaj. U polumraku joj nije mogla vidjeti lice,
ali na prvi joj se pogled učinilo da je lijepa.
Zajedno su se uspele stubama i ušle u kuću.
Gulu se nije obazrela po sobi. Rastvorila je zavjese koje je
Gulizar bila čvrsto navukla, zavrnula ih i prikačila za čavao, ne
sjetivši se skinuti mokru maramu s glave.
Gulizar je zavežljaj spustila na počivaljku i promotrila je sa
zanimanjem. Bila je stasita, svježa i jedra. A ponašala se kao da je već
odavno ovdje, kao da nije stranac. Rastvorila je zavjese, samo tako.
„Gulizar, upali svjetiljku!”
Okrenula se: Ramazan. Odrješito mu je dobacila: „Na zapovijed,
gospodine!”
Osjetila je da će od bijesa zaplakati, ali se okrenula i upalila
plinsku svjetiljku koja je stajala na stolu. „Zapovijedate li još što?”
Ozlojeđeno je izašla iz sobe.
Zaloglu se zbunio. Promatrao je Gulu i smišljao što bi mogao
reći. Ona to nije ni primijetila. Svoju je mokru maramu bacila na
počivaljku. Okrenula je Zalogluu leđa i naslonila se na zid pokraj
prozora. Mrzovoljno je promatrala dvorište imanja koje je i dalje bilo
pod gustom kišom. U tami su se nazirala velika stabla, vršilice,
golemi plugovi i kombajni, a njihovi bi metalni dijelovi zasjali kada bi
sijevnula munja.
Zaloglu se približio. Mora joj nešto reći, zaželjeti joj barem
dobrodošlicu. Mora li zaista? Bojao se, bojao se da ne bude opet
gruba prema njemu.
Progutao je slinu.
Dobro, ali kako će to ići? Zar će biti gruba dovijeka? Kakva god
bila, ovo je sada njezin dom. Htjela ona to ili ne, postat će mu žena i
dijelit će s njime postelju.
Dijelit će s njime postelju, ha?
 Odjednom ga je obuzela vrućina. Naravno da hoće, On će je
čvrsto zagrliti i prilijepiti svoje usne na njezine. I nema se čega bojati.
Mora odnekud početi, odškrinuti vrata razgovoru.
Skupio je hrabrost i upitao je:
„Jeste li se smočili?”
Gulu ga je tek tada primijetila. Okrenula se: on!
Namrštila se i odbrusila:
„Tko si ti da me pitaš jesam li se smočila?!”
Okrenula se i nastavila promatrati dvorište.
Zalogluu se činilo kao da ga je netko polio vodom. Zašto, zašto je
išta rekao? Bila je gruba, bez obzira što je kao mladenka na to imala
pravo. Ako se ovako nastavi, neće joj se smjeti približiti niti uspjeti
steći njezino poštovanje. Bojeći se da ga opet ne prekori, išuljao se iz
sobe i otišao u kuhinju. Srce mu je jako lupalo. Mora joj se približiti.
Što god se dogodilo, ne smije joj prepustiti uzde.
Zastao je na pragu kuhinje. Gulizar je u mraku nešto radila. I nju
je naljutio. „Gulizaaar”, zazvao ju je prisno, pretvarajući se kao da se
ništa nije dogodilo, kao da ju nije razljutio.
Ljutita je žena osjetila kad je došao, ali se pravila kao da ga ne
čuje.
Zaloglu je ušao u kuhinju.
„Gulizar!”
Ona se okrenula i oštro ga upitala: „Što je?”
„Hajde, skuhaj čaj da joj ga odnesem...” Gulizar se okomila na
njega:
„Dobro me slušaj, Ramazane! Da se nisi usudio naređivati mi
pred svojom ženom! Drugo me se ne tiče!” Zbunio se.
„Naređivati? Kako to misliš?”
 „Nisam ja magarac da ti upravljaš sa mnom! Znam ja što trebam
činiti i bez tebe!”
Htio ju je pomilovati po leđima. „Ti si prava lavica!”
„Nisam ja nikakva lavica, makni ruku! Lavica je tvoja žena!
Makni ruku!”
„Zar smo se mi posvađali?”
„Ha?”
„Ne znam ja ništa! Makni ruku! Rekla sam da je makneš!
Dovoljno sam ljuta i bez tebe...”
„Znači, tako će biti?”
„Hajde, idi, žena ti je sama. Idi k njoj!”
„Što?”
„Gubi se!”
„Tako, znači?”
Poskočio je kad ga je zazvao Jasin-aga. On je platio taksistu i
sada je stajao na stubama. „Nismo se tako pogodili, Ramazane!”
ukorio ga je.
Ovaj je hinio da ga ne razumije:
„Kako to, kume?”
„Jesam li ja tebi rekao da je se kloniš dok pred Bogom i ljudima
ne sklopite brak? I jesi li ti meni rekao da hoćeš?”
„Nisam bio kod nje, kunem...”
„Hoću da se pridržavaš šerijata!”
„Kume, kunem se da nisam bio kod nje!”
„Znaš da ne volim bezbožnost. Idi u moju kolibu. I ne penji se
gore do vjenčanja. Hajde!”
Zaloglu se snuždeno spustio niza stube.
 Jasin-aga se popeo na kat, k Gulizar. Plavi je plamen plinskog
štednjaka podrhtavao u tami. Gulizar se naslonila na prozorsku
dasku i tužno gledala van. Osjetila je da je Jasin-aga ušao u kuhinju,
ali se nije osvrnula.
„Kuhaš čaj?”
Nije mu odgovorila.
„Pripazi na onu protuhu. Ne puštaj ga k djevojci!” Gulizar se
ljutito okrenula:
„Slušaj, pred svojom mi je ženskom počeo naređivati. Dobro ga
ukori! Znaš kakva sam ja, neće se on meni tako šepuriti!” Znači,
nešto se ipak dogodilo? Znatiželjno ju je upitao: „Što se dogodilo?”
„Šepuri se pred djevojkom pa meni naređuje. Sutra će se i ona
povesti za njegovim primjerom. Nemojte me previše ljutiti, kunem se
da ću vam svima doći glave! Ja sam se već ionako oprostila s ovim
životom. Ne bojim se nikoga osim Boga!”
Jasin-aga je uzdahnuo. Znao je da će sve biti ovako, ali druge
nije bilo. Najbolje bi bilo da sutra, bez odgađanja, zasuče rukave i
pozabavi se tim vjenčanjem, već kad je i imam-efendija pripravan.
Inače će doći do svakakve nevolje. A tko zna što će biti kad se još i
gospodin vrati. Djevojka je stigla na imanje, ostalo će biti lako...
„Bit će dobro”, rekao je, „sve će biti dobro. Ne brini se...”
„Baš me briga kako će biti. Ja ne služim ni Ramazanu ni
njegovoj ženskoj. Ja imam samo jednog gospodara. Za ostale me nije
briga!”
Jasin-aga se nasmijao:
„A ja? Što je sa mnom?”
„Hajde, i za tebe marim... Ali ostali? Pih!”
To ga je udobrovoljio, pa ju je pokušao smiriti:
„Kažem ti, ne brini se. Sve će se vratiti na staro i sve će biti
dobro. Bog sve oprašta i ispravlja!”
 Okrenuo se da izađe, ali Gulizar ga je uhvatila za ruku:
„Dobro upozori onu curu. Pravi se vjernik pridržava Alahovih
zakona. Reci joj da ovo nije grad i da ne može nositi uske suknjice.
Što ćemo kad sutra dođe gospodin? To nije moja stvar. Netko će
nositi rogove!”
Jasin-aga se namrštio. Znao je on sve, samo se pitao koliko će on
to još morati trpjeti. Poznavao je on pohotnog Muzafera kojega je
sam odgojio. Bit će pod istim krovom sa stasitom, lijepom
djevojkom... Baš na njegovu nesreću, djevojka je baš onakva kakve
gospodin voli, jedra, živahna, vatrena... Ali tko zna, možda će
poštovati svog nećaka, svoju krv. Sumnjao je u to. Pitao se koliko će
to još morati trpjeti. Poznavao je on to pseto Muzafera.
Uzdahnuo je.
Gulizar je čekala njegov odgovor, ali kad ga nije dobila, upitala
je:
„Imam pravo, zar ne?”
„Imaš.”
„Kažem ti, u ovim ćeš godinama dočekati da vidiš kako netko
nekome nabija rogove!”
Nije li to već dočekao? Kao da nije! Prvo s njom, s Gulizar! Nije li
se to dogodilo i s Gulizar? Nije li se to dogodilo i sa svim onim
ženama koje imanje posjećuju u automobilima ili dolaze u
kamionima za vrijeme berbe pamuka?
Zašutjeli su kad im se kuma Sejare sumnjičavo približila. Jasin-
aga je izašao i ostavio ih same. Sejare je znatiželjno upitala: „I?”
Gulizar je iscurila bradu prema hodniku i rekla: „U sobi je.”
„Je li lijepa?”
„Što ja znam?! Idi pa vidi!”
Lijepa je, vjerojatno je lijepa, jer joj Gulizar inače ne bi ovako
odbrusila.
 Pokušavajući zatomiti svoje zadovoljstvo, pogledala je
Gulizarino lice, napola skriveno u tami. Lijepa je, znači. I Gulizar je
to razbjesnilo. Eh, to je Božja volja. Ne može ona gospodina imati
samo za sebe. Tko je ona da to očekuje?
Na prstima se odšuljala do djevojčine sobe i provirila kroz
pritvorena vrata: Ohoo, Alaha mu! Jedra i stasita. Sjedila je u
naslonjaču i gledalavan pa joj nije mogla vidjeti lice. Vjerojatno je
lijepa. Da nije, zašto bi se ona tamo pjenila?
Vratila se kuhinju, a Gulizar ju je uzbuđeno upitala:
„Je li lijepa?”
Nije htjela dolijevati ulja na vatru pa je odgovorila:
„Stasita je, ali... Tko zna?”
„Zar joj nisi vidjela lice?”
„Nisam, gledala je kroz prozor. Jesi li ti?”
„Jesam.”
„I kakva je? Je li lijepa?”
Gulizar je slegnula ramenima i rekla:
„Ma što ja znam, neka ide dovraga i ona i njezina ljepota. Pusti ti
to i gledaj da upozoriš Jasin-agu. Ja sam mu već rekla. Poslije će
netko imati rogove!”
Kao da već nisu imali?
„A ono me pseto Ramazan tako razljutilo...”
„Zašto?”
„Pokušao mi je dijeliti naredbe pred njom, ali rekla sam mu ja
što ga ide. A rekla sam i Jasin-agi... Rekla sam mu da nisam njihova
sluškinja. Odgovaram samo gospodinu!”
Kuma Sejare silno je htjela vidjeti kakvo lice ima djevojka. Otišla
je k njoj u sobu da vidi kako je i da joj zaželi dobrodošlicu, ali i da
zadovolji svoju znatiželju. Ušla je u sobu. Djevojka se okrenula i
pogledala je, a zatim okrenula glavu. Činila se veoma nadmena.
„Dobro došla”, rekla je kuma Sejare.
„Bolje te našla”, odvratila je djevojka i ne pogledavši je.
Vidjela joj je lice. Lijepa je, i to veoma lijepa. Gulizar ima razloga
za ljubomoru. Da nije nastavila sjediti okrenutih joj leđa, da je ustala
iz naslonjača, pozvala je da joj se pridruži i porazgovarala s njom kao
što priliči, kuma Sejare bi je odmah zavoljela i okrenula leđa Gulizar.
To se, međutim, nije dogodilo. Djevojka je očito ohola. Ta nije došla
kao mladenka gospodaru imanja! Došla je njegovom nećaku, onoj
protuhi Ramazanu. Što li samo umišlja? Ramazan je na imanju nitko
i ništa!
Ljutito se vratila u kuhinju.
„Kako samo nosom para nebo!” rekla je. „Umislila je da će
postati žena vlasnika imanja!” Gulizar se ozarila: „Zašto? Što je bilo?”
„Što će biti? Neodgojena je. Otišla sam k njoj da je ljudski pitam
kako je, a ona me nije ni pogledala!” Gulizar se razveselila.
„Pazi ti bezobraznicu... Ni pogledala te nije?”
„Ma nije. Valjda me smatra nižom od sebe...”
„Strašno. Ti si dobra kakva jesi...”
„Dobro me slušaj, Gulizar. Čini mi se da bi nam ova djevojka
mogla prisjesti. Baš je uznosita i ohola!”
„Baš me briga. Kaže li mi što, odgovorit ću joj stostruko. Ja ovdje
služim samo gospodinu i on sa mnom može što ga je volja. Moj je
život u njegovim rukama. Ja drugog gospodara nemam!”
„Ni ja, seko. Ako me naljuti, neću više ni dolaziti ovamo. Moj su
posao krave i maslo. Ne tiče me se što se ovdje događa.”
„Znaš li ti čega se ja zapravo bojim, kumo Sejare?”
Znala je ona. Znala je ona jako dobro čega se Gulizar boji, ali nije
joj padalo na pamet da joj kaže!
 Dvije su žene razmijenile značajne poglede. „Stasita je cura”,
rekla je kuma Sejare.
„Neka ide dovraga!”
„Dobro, ali...”
„Nema ali. Zbog njega sam odbila svoga mladića!” Oči su joj se
napunile suzama.
„...Istinabog, nisam mu žena, ali... Da ima imalo samilosti...”
Ustuknula je. Gospodin Muzafer, samilostan? Zamislila se.
Prisjetila se kako bi ošamario Ramazana, udarcima noge tjerao
radnike s imanja, kako je puškom upucao siromašnu kravu koja je s
njive nekako dospjela u betonsku kuću, kako bi navalio na svaku
ženu koja bi mu zapela za oko, i to pred njezinim mužem. Kako je
Tikva-hafiza poput kakvog psa otjerao s imanja...
„Izgleda mi jako proračunato”, rekla je.
Obje su se žene osvrnule prema sobi. Vidjele su je kroz lagano
odškrinuta vrata. I dalje je sjedila u naslonjaču i gledala vani.
„Baš se zadubila u misli!”
„Baš.”
„O čemu li toliko misli?”
Mislila je o Kemalu. Kako joj je samo one noći doletio u pomoć!
Neprestano se prisjećala one noći... Njezin otac, brat, pa čak i
berber Rešit... Privezati su je za stup, a zatim nemilosrdno istukli
remenjem! Čak i njezin brat. To nikada neće zaboraviti. Mrzila ga je.
Ne bi je dirnulo ni da čuje da je umro. Gad je gori od čak i od
njihovog oca! Da, ali kad je Kemal razvalio vrata i upao unutra,
problijedili su od straha. Njih su bila trojica, tri odrasla muškarca. A
on? Sam samcat. Možda je bio malko pijan. Kako li je samo izbečio
oči i kako su mu se samo zacrvenjeli obrazi! Izudarao je svu trojicu,
trojicu kršnih muškaraca...
Uzdahnula je i rukom otrla suzne oči.
 Kemal nije smio umrijeti, nije... Da nije umro, zar bi ona bila
ovdje? Sada bi bila kod kuće. S majkom.
Majka!...
Jadna njezina majka... Što li sada radi? Plače li? Plače li za kćeri
koju su nasilu poslali od kuće, proklinje li svoga muža?
Prisjetila se mršavog lica svoje majke na kojem je žutica ostavila
svoj trag.
Da je sada pokraj nje, stavila bi joj glavu u krilo, a majka bi joj
milovala kosu i tješila je. Tako ju je trebala. Nikada je dosad nije
ovoliko trebala, nikada nije mislila da je toliko voli. Ovamo je
dospjela dijelom i zbog nje. Da je otac, na poticaj berbera Rešita, nije
istukao, Gulu nikada ne bi došla ovamo. Ne bi ni da su joj kožu
ogulili. Pristala je samo kako bi majku spasila od batina. Nije baš
pristala, spremila je svoje stvari u zavežljaj i stala pred njih. A majka,
njezina jadna majka... Odobravala je njezin brak s Kemalom. Za
kćerinu bi sreću pristala na sve.
A što da Kemal nije umro i da su se vjenčali?
Uskoro bi se, za dvije-tri godine, vratio iz vojske i možda postao
glavni nadzornik u tvornici. On bi postao nadzornik, a ona
nadzornikova gospođa!
Gospođa Serap!
Za praznike bi odlazili vlasniku tvornice i direktoru, a njima bi
dolazili svi radnici, vratari, niži nadzornici, majstori i njihove
supruge i djeca. Gulu bi zvali „gospođo”. „Gospođo, molim vas, recite
gospodinu suprugu...”
Ne bi odmah pristala. Ne bi ni smjela, takav je valjda bio običaj.
Tako bi bilo jer gospođa Serap, supruga glavnog nadzornika ne bi baš
odmah pristala na molbu!
Imala bi kuću s radijem, strujom, svoj krevet, ormar s ogledalom
i svi bi joj zavidjeli. (Namrštila se.) Da, zavidjeli bi joj! Čak i kad bi je
iza leđa ogovarali, u lice bi joj se ulagivali: „Gospođo, gospođo...”
 Žudjela je da promijeni ime u „Serap”. Tako je voljela to ime! A
zatim bi se odijevala baš poput kakve gospođe. Čipkane rukavice,
šeširi, kostimi, cipele s visokom petom... Čak bi i kosu skupljala
visoko na glavi.
Osjetila je žalac u srcu.
Sada je sve gotovo. Kemal je pokopan u crnu zemlju, a s njime su
pokopani i njezini snovi o glavnom nadzorniku i njegovoj supruzi...
Vratila se u stvarnost. Pred njom je spušten mali pladanj s
čašicom čaja.
„Hvala vam”, rekla je.
„Nema na čemu”, odvratila je Gulizar, ne isuviše prijateljskim
tonom. „Zahladilo je...”
„Stvarno? Ne osjećam.”
„Ljeti je ovdje jako vruće. Hoćeš li to moći podnijeti?”
„Ja? Nisam rodena u svili i kadifi. Trebala si me vidjeti u
tvornici. Ali jasno, u selu je puno toplije!” Gulizar se nasmiješila:
„Ramazan-efendija te neće dovijeka držati u ovoj sobi!”
Gulu se namrštila i upitala:
„Tko je Ramazan-efendija?”
„Tko? Ne znaš?”
„Ne...”
„Ne znaš kako ti se zove zaručnik?” Gulu je napravila grimasu:
„Zaručnik. Takvu protuhu da ja zovem svojim zaručnikom?”
Gulizar nije vjerovala svojim ušima. Približila se naslonjaču i
upitala je:
„Ti nisi pristala udati se za njega?”
„Naravno da nisam. Tko bi njega htio za muža? Pojela bih ga za
doručak!”
 Gulizar se i protiv svoje volje grohotom nasmijala.
„Bi li ti na mom mjestu sišla s konja na magarca?” upitala ju je
Gulu.
„Ne bih, kumo!”
Svidjela joj se. Bila je borbena i otvorena. Istina, ni sama ne bi
sišla s konja na magarca.
„I brkove je obrijao, valjda da izgleda mlado ili lijepo, što li već...
Sada je još ružniji!”
„Brkove nije svojevoljno obrijao.”
„Ma daj?”
„Ujak ga je natjerao da ih obrije.”
„Zašto?”
„Njegov se ujak lako rasrdi. Jako ga je naljutilo kad je ovaj
pustio brkove nalik njegovima. On se jako boji ujaka, više nego ikoga
drugoga!”
„Zašto ga se boji?”
„Ovisi o njemu. Ovo imanje, njive, sve je to njegovo. Da ga ujak
otjera, umro bi od gladi!”
Prisjetila kako je Zaloglu izgledao kao pseto koje je netko
šutnuo. Udat će se za neku tako bijednu, tako jadnu ništariju koja
ovisi o ujakovoj dobroti? I to svi znaju?
„Zašto se navalio oženiti ako mu je tako?”
Gulizar je najednom uvidjela da griješi, pa je požurila popraviti
štetu. Zašto da djevojci govori o Ramazanovim manama? Što će
postići time da ga ponizi? Ona neće samo tako otići.
„Ujak nema ništa protiv toga. I nije ga još otjerao. To se samo
tako kaže... Ne bi bio takav prema vlastitoj krvi. To mu je nećak.
Naravno da će se pobrinuti za njega...”
„Je li ujak sličan njemu?”
 Gulizar se opet zaboravila:
„Ma kakvi. Njegovom ujaku nema ravnoga. Uopće ne sliči
ovome. Ovaj je žgoljav i slabašan... Ni do koljena svome ujaku! On je
pravi muškarac, visok i kršan...”
Gulu se zamislila. I njezin je Kemal bio visok i kršan, kao
planina. Uzdahnula je i rekla:
„Ovo je obično pseto!”

Za to je vrijeme Zaloglu kod Jasin-age ležao naslonjen na

uzglavlje kreveta i promatrao svoje obrijano lice u ogledalu. „Uf,
izgledam kao kakvo pseto!” pomislio je.
S brkovima bi izgledao muževnije. Zašto mu je ujak naredio da
ih obrije? Zato što su nalikovali njegovima? Pa što i ako jesu? Nije ih
on sam takve napravio! Pa što onda? Ujak mu je! Da je barem po
svemu nalik na njega pa da je i krupan i muževan!
Uzdahnuo je.
Da je muževan poput njega... Tada ga nitko ne bi mogao
spriječiti da uzme koju god ženu poželi. Same bi mu dolazile.
Zašto nije poput ujaka? Kažu da djevojčice sliče tetkama, a
dječaci ujacima. Pa zašto onda on ne sliči svojemu? Da je poput njega
ni Gulu, ni Jasin-aga, a ni Gulizar ga ne bi smjeli koriti. Ovako je
svatko prema njemu bio osoran. Njegov ujak. Hajde, on... A
djevojka? Pa i ona. Ali što je Gulizar i Jasin-agi?
Bacio je zrcalo na krevet i ustao. Sklopio je ruke iza leđa i
uzšetao se po sobi.
„Postao sam svačiji otirač”, pomislio je. „Svi se na mene
istresaju. Nitko me ne poštuje ni koliko je crno pod noktom. Ako se
ovako nastavi, žena će me vrtjeti oko malog prsta!”
Zapalio je cigaretu i nervozno povukao dim.
 „...Još malo pa će i ujak doći, a on je oštar na jeziku. Pred njom
će mi svašta izgovoriti. I što će ona na to?...”
Njegov ga je kršni ujak s bogatim brkom i debelim obrvama
dobrano plašio. Znao ga je ispsovati, ali i udariti. Znao je koliko mu
je kratak fitilj. Zar bi se čovjek koji se nije bojao ni guvernera, ni paša
ni zastupnika sramio pred Gulu?
Više je puta povukao dim iz cigarete i ispuhao ga prema stropu.
Ali što god bilo, prije ili kasnije će leći u istu postelju s
djevojkom. Nasmiješio se. Prije toga će je postupno razodjenuti.
Zastao je pred plinskom svjetiljkom i zapiljio se u plamen.
Da, razodjenut će je. Bit će sasvim sami, u sobi osvijetljenoj
slabom žutom svjetlošću.
Zadrhtao je.
Primit će svoju voljenu u naručje i tako je stisnuti u zagrljaj da se
neće moći snaći!... Utonuo je u misli.
Zamislio je Gulu kako potpuno naga leži na bijelim plahtama,
nalikujući nekoj velikoj ribi sa svojim čvrstim dojkama i jedrim
bokovima. Trepnuo je. Ponovno su mu se ukazale bijele plahte i naga
Gulu. Ponovno je zadrhtao. Polako se približio krevetu. Baš kad je
htio kleknuti, ugledao je Tikva-hafiza!...
Otvorio je oči.
„Prva bračna noć ima pravila i običaje”, rekao mu je hafiz. „Ne
možeš samo navaliti na djevojku, kao kakva zvijer! Kada dođe
vrijeme za to, opisat ću ti najprikladniji od sedamdeset i dva ljubavna
čina!”
„Ma pusti me”, rekao je i odmahnuo rukom, ljut što mu je hafiz
poremetio maštariju. „Kao da se to može opisati? Ta nisam ja od
jučer!”
Pokušao je zamisliti prvu bračnu noć bez Tikva-hafiza, ali nije
mu pošlo za rukom. Da, bio mu je prijatelj i bio mu je drag, ali nije
mu bilo mjesto ondje s njima. Otvorio je usta da ga opsuje, ali u tom
je trenutku Jasin-aga ušao u sobu, glasno se nakašljavši. Zalogluu se
činilo kao da ga je uhvatio u nekoj nepodobštini, ali pribrao se i
rekao:
„Uđi, uđi, kume.”
Jasin-aga je sjeo na krevet i duboko se zamislio prevrćući u ruci
tespih. Nije pogledao Ramazana, a činilo se kao da pokušava smisliti
odakle bi bilo najbolje početi. Nakašljao se, da dobije na vremenu, i
započeo:
„Ramazane.”
Zaloglu je shvatio da se nešto događa pa se približio krevetu.
„Molim?”
Još ga nije pogledao.
„Poslušaj me, sinko. Znaš koliko te volim...”
„Znam, kume, hvala ti.”
„Brigu o tebi povjerila mi je tvoja pokojna majka. Bog neka joj
podari mir, a tebi dug život. Uskoro ćeš se oženiti i zasnovati obitelj.
Nemoj pogrešno shvatiti moje riječi...”
Zašutio je. Zaloglu se zabrinuo:
„Koje?”
„Ovaj je svijet prolazan. U njemu ima svega i svačega. Častan
čovjek mora na sve misliti. Zar ne?” Zaloglu je kimnuo: „Tako je.”
„Ovo je imanje. Kad dođe vrijeme berbe, ovdje će nastati kaos.
Bit će radnika, majstora, svakakvih ljudi... Prava gomila. Svakavi će
se strani muškarci motati uokolo ...”
„Nemoj da ti što padne na pamet. Tvoja žena meni dođe kao kći.
Neću ništa reći, mlada je, ne zna, žena je... Ali ti joj ipak reci da se
ovdje ne šeta u uskim, kratkim suknjama kao u gradu!”
Pogledao ga je ravno u oči.
„Ponajprije zbog tvog ujaka!”
 Zaloglu je ustuknuo. Ponovno je osjetio težinu njegove krupne
ruke na svome obrazu. Jasin-aga je pokušao prikriti što zaista misli:
„Hoću reći, to mu se neće svidjeti pa će se naljutiti...” Zalogluu je
laknulo. „Pa tako reci, zaboga...”
„A što si ti mislio?”
„Mislio sam da ćeš reći da će se motati oko moje žene.”
„Ma ne. Zar bi se on motao oko žene svoga nećaka? Nećak je kao
sin. Čovjek se ne bi motao oko žene svog rođenog nećaka...”
„Naravno da ne bi.”
„Ne bi, naravno. Ali ti joj ipak reci da se pred njim ne šeta u
uskim i kratkim suknjama. To nosi nesreću... To samo remeti
čovjeku mir...”
Zaloglu je ustao i frknuo opušak kroz vrata. Iznervirao se. Ono
„ipak” nakon „ma ne” nije mu se svidjelo. Gulizar ga je na isto
upozoravala s jedne, a Jasin-aga s druge strane. Ukratko, smatrali su
da bi ženu trebao čuvati od ujaka. To je značilo da je on zaista opasan
za nju.
Stao je pred Jasin-agu, stavio ruke na leđa i rekao: „Kume, prvo
Gulizar, a sada ti... Što mi pokušavate reći? Budite otvoreni. Zar je
moj ujak toliko nečastan i podmukao?”
„Ma nije, sinko moj. Pogrešno si me shvatio! Sačuvaj Bože... Nije
tvoj ujak ni nečastan ni podmukao. Nikada se ne bi motao oko žene
svoga nećaka. Hožu reći da je djevojka stasita, ugodna oku i ako se
bude šetala u uskim i kratkim suknjama to bi bio grijeh, ali i... Znaš li
ti da je i gledanje tuđe žene grijeh?”
Nije ga prevario, ali ipak mu je odgovorio: „Dobro. Neka vam
bude. Tjerate me na svakakve riječi. I ja sam čovjek, i ja sam
muškarac. I ja imam glavu, razum i krv. Nisam ja kriv što me Bog
stvorio ovako iskrivljenog i slabog!”
Oči su mu se napunile suzama. Uputio se prema vratima. Jasin-
aga se pokajao što je išta rekao.
 „Kamo ćeš?” upitao ga je.
„U selo, u kavanu!” dobacio je i izašao van.
Oblaci su se nakon pljuska razišli pa je na čistom i vedrom nebu
sada blistao mjesec. Lokve vode pod njegovom su se svjetlošću
ljeskale poput srebra.
Prisjeli su mu. Svi se prema njemu ponašaju kao prema otiraču.
Misle, znači, da on nije dovoljno dobar za djevojku?
Izašao je s imanja. Nekoliko stotina metara ispred njega pod
mjesečinom se prostiralo selo u kojem se tek ponegdje nazirao
osvijetljeni prozor.
Ne griješe što ga ne smatraju dovoljno dobrim. Zašto bi ona
pošla za nekog iskrivljenog poput njega, pokraj njegovog snažnog,
muževnog ujaka? Sklopili oni i brak, ona je ipak žena. I baš kao što se
on divi lijepoj ženi, tako će se i ona diviti lijepome, kršnom
muškarcu. Takva je Božja volja.
Pogledao je u nebo. Po njemu je plovio mjesec na kojem su se
nazirali baš svi detalji.
Je li Bog ondje gore? Može li ga sada vidjeti? Vjerojatno. Vidi On
i mrava u mraku... Mora da i čuje ono o što mu se sad vrzma po glavi.
„Što sam ti skrivio da si me ovakvog stvorio?” promrmljao je. „Zašto
me nisi stvorio snažnog, muževnog i moćnog kao ujaka, da žene trče
za mnom? Nije li ovo nepravedno?”
Poskliznuo se i pao koliko je dug i širok u lokvu ispred sebe. Na
tren je zaboravio Boga, ali ga se prisjetio poslije, kad je sav blatnjav
pokušavao ustati. Ponovno je pogledao u mjesec i rekao: „Jesi li sada
zadovoljan? Ni u čemu nisi pravedan. Kakav si ti to bog?”
U sljedećoj je lokvi oprao blato s ruku.
Kad je nastavio hodati, ponovno je zaboravio na Boga. Njegov je
ujak zaista podmukao i nečastan. Sreća koja ga je zadesila bit će
kratkoga vijeka. Uhvati li djevojku u kakvom nedostojnom
ponašanju, upucat će je ili pustiti da ode svojim putem. Ma što
pustiti, otjerat će je. Ali sada nije vrijeme za razmišljanje o svemu
tome. Kad se uskoro vrati na imanje, Jasin-aga će vjerojatno već
spavati. Tiho će se uspeti stubama betonske kuće i ušuljati se k
djevojci... Ako ga Gulizar pokuša spriječiti... Molit će je i preklinjati i
nagovoriti da ga pusti k njoj. Ima ona srca!
Odjednom je osjetio radost, lakoću...
Tikva-hafiz nije bio u kavani. Ušao je, a neki ga je drznik upitao:
„I, kad ćeš se skrasiti?” Za njim se razlegao smijeh... Zaloglu se
razbjesnio, opsovao i napustio kavanu.
Većina gostiju kavane bili su mali zemljoposjednici i seljani koji
su obrađivali tuđe njive. Svi su se oni okupili u novu stranku kako bi
se suprotstavili tiraniji gospodina Muzafera i sada su jedva čekali
izbore. Ako njihova stranka pobijedi, pokazat će oni njemu.
„Neka Svevišnji Alah udijeli svoju pravdu”, rekao je Habip
Hidiroglu kojega je gospodin Muzafer jednom udario u svađi oko
neke njive, „Eh... Vidjet će on tada!”
I drugi su se oglasili:
„Da doživimo i taj dan!”
„Otjerat ćemo tog nitkova iz sela!”
„Ma što otjerati?”
„Što?”
„Ne zvao se ja Habip ako mu ne vratim stostruko zbog onog
udarca! Znaš li ti kakav sam ja kad se naljutim?”
„Imaš pravo, brate...”
„Pred onoliko ljudi... Bio bih ga ubio, ali mislio sam na svoju
obitelj. Da sam neženja, ništa lakše. Ali brak? Nema goreg od toga.
Kad je dobro, dobro je, kad je loše, loše je. Sve ovisi kako si
namjestiš. Neću ga otjerati dok mu ne sravnim imanje sa zemljom i
ne razbijem njušku!”
 Zelenkaste su mu oči opasno bljesnule, a tamnoputo mu je lice
nabreklo i poprimilo grimiznu boju. Neki mu je golobradi koji ga je
slušao iz prikrajka upao u riječ:
„Ja se ne nadam previše!”
Habip Hidiroglu i ostali su se okrenuli prema njemu. „Zašto?”
„Ipak je to gospodin Muzafer. Čak i da naša stranka pobijedi, on
će opet naći načina...” Hidiroglu se ljutnuo:
„Ti još ne znaš što naša stranka sve može. Naša stranka...” Iza
bijelih zavjesa na prozoru Tikva-hafiza nazirala se svjetlost. Zaloglu
se približio vratima i udario po njima rukom: „Heeeej, prijatelju... Ja
sam!”
Hafiz je u bijeloj noćnoj haljini i vesti, s bjelicom na glavi sjedio
pred stolićem za čitanje i po tko zna koji put čitao poglavlje o
„najljepšem ljubavnom činu” iz Marifetname Ibrahima Haki-
efendije. Skinuo je naočale, ustao i pošao mu otvoriti vrata.
„Uđi... Jesi li donio rakije?” Zaloglu je zastao:
„Valjda se gosta prvo primi u kuću i pita ga se za zdravlje, a tek
onda za rakiju!”
„Izvoli, prijatelju, izvoli, dragi... Samo izvoli. Da ima rakije, bilo
bi i puno više gostoljubivosti i poštovanja...”
„Nema rakije.”
„Što ne znači da je i sljedećeg puta neće biti. To jest, da te ja neću
ugostiti.”
Zaloglu se nasmijao:
„Pravi si nitkov, hafize...”
Uspeli su se na kat i sjeli na krevet.
„I”, započeo je hafiz, „jesi li doveo djevojku?”
„Jesam.”
„Bit će posla, znači.”
 „Kakvog?”
„Nemoj me pogrešno shvatiti, brate. Mislio sam na vjenčanje...
Zalogluu je laknulo.
„Pa tako onda reci. Mislio sam...”
„Ma ne. Ja ću obaviti svoju dužnost i vjenčati vas pa odoh na
gozbu. A ti... Aha, čekaj. Baš sam na tom poglavlju...”
Privukao je stolić za čitanje i stavio naočale.
„Znaš li koji je najljepši od sedamdeset i dva ljubavna čina?”
„Ne znam.”
„Onda slušaj!”
Hafiz je počeo čitati.
Zalogluu su odlutale misli. Zašto bi pošla s nekim ovako
slabašnim poput njega, pokraj njegovog snažnog ujaka... Dobro, ali
zašto je onda došla s njime? Ako već jest, valjda će se na kraju i udati
za njega. Ima li drugog izbora? Ta ne može se vratiti ocu!
Što god bilo, uživat će u svojoj kratkotrajnoj sreći. Kad se uskoro
vrati na imanje... Jasin-aga neće ni znati. Ušuljat će se u betonsku
kuću... Molit će Gulizar, preklinjati je, past će na koljena pred njom.
Imat će ona srca. A zatim će ući k djevojci i preklinjati i nju. Ni ona
nije bešćutna. Danas je bila onakva jer je mladenka. Toliko ružnih,
nikakvih tipova koji imaju lijepe žene.
A njegova je baš lijepa!
Zapalio je cigaretu.
„Baš lijepa...” pomislio je. „One ruke, prsa, bokovi... Da je se ovaj
Tikva-hafiz dočepa... Majko mila, živu bi je pojeo! Nema veze, o
takvim stvarima ne treba razmišljati. Neprilično je, a i grijeh je. Je li
grijeh? Bi li Alah to uzeo za grijeh? Meni? Ne bi, ali anđeo na mojem
lijevom ramenu bi ga zabilježio umjesto njega. Ali moram je sakriti
od Tikve. Da mogu, sakrio bih je i od ujaka, ali ne mogu. Ma kakav
ujak! Taj se mota i oko žena radnika na njivi... Ali ja sam mu nećak.
Nema veze, neće on mariti za to. Zar je moj ujak toliko podao?”
Izletjelo mu je naglas:
„Moj ujak nije podao i nečastan, zar ne, hafize?” Hafiz ga je
zbunjeno pogledao preko ruba naočala. „Odakle ti sad to?”
„Niotkud. Jasin-aga kaže da...”
Sve mu je rekao. Hafiz se u sebi slagao s Jasin-agom, ali nije
rekao što točno misli:
„Tvoj ujak nije podao i nečastan. Stalno ti ponavljam da je nagle
ćudi, ali ne bi ženu svog nećaka...”
„Točno. Slažem se! Uostalom, zar bi ona pristala na to? Postat će
udana žena... Zar ne?”
Gulu je kroz suze pripovijedala svoju pustolovinu. I Gulizar je
zaplakala kad joj je rekla kako su ubili Kemala.
„Jao, seko moja”, rekla je. „Što si sve proživjela, a tako mlada!
Znači, ne sviđa ti se Ramazan-efendija?”
„Ne. Sačuvaj Bože! Bi li ti sišla s konja na magarca?”
„Ne bih, seko, dabome da ne bih! Koja bi sišla s konja na
magarca?”
Prošla je već polovina noći. Gulizar je počela zijevati pa je ustala
i iz ormara izvadila posteljinu i madrace. Spavat će zajedno, u istoj
sobi. Tako je odredio Jasin-aga. Gulu se ponudila da joj pomogne, ali
Gulizar joj nije dala. Ipak je gošća. A nije se činilo ni da će dugo
ostati. Što će na imanju ako neće s konja na magarca?
„Trebaš li u kupaonu?”
„Ne”, rekla je Gulu.
Legla je na ležaj i pokrila se jorganom preko glave. Gulizar je
ugasila svjetiljku i uputila se prema kupaoni. U mračnom je hodniku
naišla na sjenu. Isprva se uplašila, ali onda ju je prepoznala. Sjena joj
se približila.
 „Neka te vrag nosi!” prosiktala je. „To si ti? Zašto se motaš
ovuda?”
„Bezveze. Baš ste zasjele!”
„Što se to tebe tiče?”
„Što se mene tiče?”
Nasmijao se.
„Ti spavaš s Jasin-agom”, rekla mu je Gulizar. „Znam.”
„Pa kad znaš, idi onda spavati!”
Zgrabio ju je za ruku.
„Ne budi zla. Gorim, umirem...”
„Pa?”
„Sigurno ideš u kupaonu?”
„Da.”
„Nemoj se žuriti, može?” Gulizar je shvatila.
„Idi u krevet prije nego što nastane skandal usred noći!”
„Zašto?”
„Još pitaš? Djevojka je čitavu noć plakala i pripovijedala.
Podmuklo ste dali ubiti momka kojega je jadnica ljubila!”
„Što se to mene tiče?” branio se Zaloglu, „Ja nisam kriv. Brat joj
je obranio čast. A meni je dobro došlo!”
„Dobro ti je došlo, ha? Kaže da neće s konja na magarca!”
Naljutio se:
„Magarac joj je otac. Ja da sam magarac? Zašto je onda došla?”
„Zbog oca. Rekla je da je došla jer je mučio njezinu majku.”
„Otac joj je dobio lijepu tisućicu. Nije to malo. Slušaj me, ja ću
nju privoljeti...”
 „Poslušaj me i ne idi k njoj. Pusti da prođe nekoliko dana, možda
će ga zaboraviti. Nemoj izazivati skandal usred noći. Idi i legni kao
častan čovjek!”
Uputila se prema kupaoni.
Zaloglu se obeshrabrio. Dugo je stajao u mračnom hodniku,
grickajući nokte. Rekla je da neće s konja na magarca, ha? Da se nije
naljutila? Zato ga nije ni pogledala? Pa kad još nije došla k sebi i kad
neće s konja na magarca, neka radi što hoće. Možda će nakon
vjenčanja pristati?
Išuljao se kad je Gulizar izašla iz kupaone.
 2.

Nije pristala. Nije pristala ni na vjenčanje.

„Neću s konja na magarca!” uporno je tvrdila.
Nije pomoglo ni kad su je Jasin-aga, Gulizar i kuma Sejare
pokušali privoljeti. Nije se smekšala. Na koncu je Jasin-agi
prekipjelo:
„Zar smo te ovamo doveli da nam stvaraš neprilike?” To ju nije
nimalo uplašilo.
„Neprilike ili zlo, svejedno. Nisi me trebao dovesti. Jesam li te ja
to tražila?”
Imala je pravo, nije. Uvidjevši da će grubošću samo pogoršati
stvari, pokušao je na lijepo:
„Kćeri”, započeo je, „dušo, zlato moje. Takva osornost ne doliči
djevojci poput tebe. U ljutnji je jezik oštar. Nemoj me kažnjavati zbog
jedne pogreške. Kako sam mogao znati da će biti ovako? Ja sam se s
tvojim ocem dogovorio oko novca...”
„Kakvog novca?” upitala je začuđeno Gulu.
„Kako kakvog? Onog koji smo mu platili za tebe!”
„Zar sam ja životinja?”
„Zaboga, dušo, nikako... Takvi su običaji. Učinio sam sve kako bi
i drugi.”
„Koliko ste mu dali za mene?”
„Tisuću lira, zlato. I to drage volje!”
 Prodali su je kao životinju, bez njezinog znanja. Kao da im je
pokćerka...
„Zakon vrijedi za sve, kćeri...” Grubo ga je prekinula:
„Briga mene za zakon! Meni srce krvari. Neću s konja na
magarcaaa!”
„...?”
„Rekla sam ondje i ocu i onome gadu Rešitu. Rekla sam im da
me ne šalju s vama, da ću ih osramotiti. Nisu me poslušali i evo im
sada kazne! Pustite me na miru! Ako me budete gnjavili, upucat ću se
ili se baciti odnekud!”
Jasin-aga se našao između dvije vatre. Zašto, o zašto se umiješao
u ovo? Što će se sada dogoditi?
„I što sad?”
„Briga me. Što bude, bit će. Ja više nemam ni oca ni brata. Neka
gospodin ovo riješi kad se vrati. Sve ću mu ispričati. Reći ću mu da su
me doveli na silu, na prevaru! Da su me prodali kao životinju!”
„I nama ćeš stvoriti nevolje?”
„Neka gospodin podijeli pravdu. Kupili ste me kao životinju, a da
ja ni novčića nisam vidjela! Ako me gospodin lijepo ne pusti odavde,
pokazat ću ja njemu!”
Gulizar je bila zadivljena. Došlo joj je da je zagrli i poljubi u čelo.
Svaka joj čast! Bravo! Neće oni nju uspjeti udobrovoljiti. Kad sutra
dođe gospodin... Ah, kad bi barem sada došao... I smjesta je pustio da
ide svojim puteni. Bi li? Ili bi pak... Ma bi. Neće se valjda mučiti s
ovako divljom djevojkom!
Pogledala je Jasin-agu. On se sav zgurio.
Shvatio je da je već u početku pogriješio. Da je barem
porazgovarao s djevojkom prije negoli je izbrojao novac... Prevario ga
je onaj nitkov Rešit. Kako je mogao znati da će djevojka biti
tvrdoglava i ovoliko im odolijevati? Svijet se okrenuo naopačke, a
običaji su se promijenili. Otac bi kćer dao ili prodao onome kojega je
sam izabrao, a ona se nije miješala u to.
Ah, oni dani... Dobar odgoj, poštovanje prema starijima i
poslušnost ostali su u prošlosti. Današnja je ženska čeljad dobila
krila i svašta si umislila. Gdje su sada one djevojke otprije, koje si
vidio, ali ih nisi čuo!
Ipak ju je nastavio preklinjati:
„Kćeri, dušo, zlato moje... Opameti se. Sutra ćeš postati gospođa
i živjet ćeš u velikoj kući! To je prava sreća... Događa li se to svaki
dan?”
Ništa nije upalilo.
„Ne troši dah uzalud. Neću s konja na magarca!”
Jasin-aga je uzdahnuo i pogledao Gulizar. Ona se namrštila i
okrenula glavu. „Njoj se osmjehnula sreća, pa će postati gospođa i
živjeti u velikoj kući. A tko će joj služiti? Ja?”
Izašla je van.
Jasin-aga je na sve načine pokušao privoljeti djevojku, ali kad
mu je na sve odgovorila kako neće s konja na magarca, nanervirao se
i shvatio da ništa ne može učiniti. Otišao je u kuhinju, ka Gulizar.
Ona se naslonila na prozorsku dasku i ljutito zurila van.
„Nemam riječi”, rekao je. „Svi se žele vjenčati i imati ženu, samo
ja imam nevolje. Ono nije djevojka, ono je neman!”
Gulizar se srdito okrenula prema njemu:
„Zašto joj ideš niz dlaku?”
Jasin-aga se iznenadio:
„Kako to misliš?”
„Kako mislim? Ideš joj niz dlaku!”
„Pa što sam rekao?”
 „Rekao si joj da će postati gospođa i živjeti u velikoj kući. A tko
će joj ovdje služiti? Ja?”
„Draga, rekao sam joj to da je oraspoložim. Nemoj vjerovati
svemu što čuješ.”
„Ne idi joj niz dlaku. A i šco te briga? Ne želi ga. Kaže da se
iznervira čim mu vidi lice. Ne možeš je natjerati da joj se svidi!”
Znao je da ne može i da neće moći. Da nije bilo gospodina, ne bi
ga ni bilo briga. Ne bi mario hoće li ona s konja na magarca ili pak na
mazgu. Ali njega je brinuo gospodin i predanih tisuću lira.
„Gurnuo sam nos u tuđi posao. Svi se vesele vjenčanju, samo ja
imam problema. Ludonja. Što mi je ovo trebalo, da se mučim s
ovakvim glupostima? Kako sam mogao znati? Mislio sam da je dobra
djevojka, a ono, morska neman! U moje vrijeme, ako su majka, otac
ili netko stariji dali privolu, to je bila gotova stvar. Djevojka je
slušala. Kakva je ovo djevojka?”
Začula se škripa vrata, Okrenuo se: To je ona! Izašla je iz sobe.
Stvarno je prava djevojka... Visoka, stasita, jedra... Nije Ramazan bio
lud kad mu se svidjela.
Gulu ga je ugledala na pragu kuhinje, ali se nije obazirala.
„Odolijet ću, odolijet ću... Odolijet ću i gospodinu. Kako su me doveli,
tako će me vratiti. Ali ne idem kući. Idem kod Pakize. Vratit ću se u
tvornicu, pa da vidiš! Bit ću sama svoj gazda. Imam dvije ruke i
čitavu glavu. Radit ću, zaraditi i živjeti”, mislila je.
Otvorila je vrata kupaonice. „Kakav lijepi mramor”, pomislila je
ugledavši sjajne keramičke pločice. Ušla je i dotaknula sjajne zidove.
Takav mramor nikada u životu nije vidjela. Je li takvoga bilo i u kući
glavnog nadzornika? Da Kemal nije umro i da je postao glavni
nadzornik, i oni bi imali ovakvu kupaonicu. Uzdahnula je.
Zna taj gospodin što valja. Gulizar joj je rekla da je visok kao
planina. Da jedva prolazi kroz vrata. „Znači, kršan muškarac? I moj
je Kemal bio takav, jedva je prolazio kroz vrata...”
 Obrisala je suze iz očiju, izašla iz kupaonice i zatvorila vrata za
sobom.
Gulizar i Jasin-aga su stajali na pragu kuhinje i promatrali je.
Naljutila se. Zašto toliko bulje u nju? Gulizar je ljutito upitala: „Kamo
se ta sad uputila?”
„Da vidimo”, rekao je Jasin-aga.
„Što ćemo vidjeti? Ide u gospodinovu sobu. Kakva drskost! Oho,
otvorila je vrata. Ušla je. Pretura po gospodinovom stolu!”
Potrčala je.
Gulu je udivljeno promatrala knjižnicu, naslonjače, velike šarene
sagove i puške obješene na zidu. Pred njom je visio veliki potret
gospodina. Prišla mu je. Gospodin ozbiljnog lica, velikog brka i
širokog čela bio je baš kao što je Gulizar rekla, kršan čovjek. I Kemal
je imao ovakvu fotografiju. Visjela je na zidu u kući njegove majke.
Što se dogodilo kad je Kemal umro? Kako li je njegova majka? „Ne
stvaraj mom sinu probleme!” upozorila ju je. Tko zna koliko je
plakala, jaukala i proklinjala je? A ona djevojka? Ona Arapkinja koja
je vječito bila u njihovoj kući?
Na trenutak je osjetila žalac ljubomore.
„Drznice”, pomislila je, „sad ga nemamo ni ti ni ja!”
Gospodin ju je pomalo podsjećao na Kemala. Bez brkova, obrve,
oči, nos... Jako mu je sličio. Ali Kemal je bio mlad, mnogo mladi od
njega. No i ovaj je očito snažan i stasit. Za takvog bi se trebalo udati,
a ne za onog jadnika!
Okrenula se. Na vratima je stajala Gulizar i promatrala je. Zašto?
Zar se bojala da će nešto ukrasti? Vjerojatno. Prikrila je ljutnju.
„Gospodin je zaista veoma pristao čovjek”, rekla je tek tako da nešto
kaže.
Gulizar je obuzela ljubomora, pa joj nije odgovorila. Odmah se
namrštila. Ova je to primijetila, pa je namjerno nastavila:
„Za takvog bi se trebalo udati... A zašto nije oženjen?”
 „Zašto bi se ženio? Može imati koju god hoće! I to smjesta!”
„Zaista?”
„Naravno. A misliš li da bi se okrenuo za bilo kojom? Ta ne
sviđaju se njemu bilo kakve!”
„Kakve mu se sviđaju?”
Gulizar joj nije odgovorila. Gulu se ponovno zagledala u
fotografiju i nakon nekog vremena ustvrdila: „Lijep čovjek!” Gulizar
ju je promatrala bjesneći u sebi.
„Da ti budem iskrena, ne voli ti on baš žene. A posebno ih ne voli
vidjeti po kući. Tada mu se digne živac!”
„Ma nemoj?”
„Posebno se ljuti kad ih vidi u uskoj, kratkoj odjeći.”
Gulu se nasmijala.
„Zašto se smiješ?”
„Zar ne smijem?”
„Ma ne, ali...”
„Pa?”
„Sigurno postoji razlog.”
„Mašala, baš si pametna!” Gulizar je porumenjela do ušiju.
„Znači, ne podnosi žene u svojoj kući?”
„Ne.”
„A što ti onda radiš ovdje?”
„Kakve ja veze imam s time?”
„Nisi li i ti žena?”
Ne sačekavši odgovor, počela je promatrati predmete u sobi.
Najprije je prišla naslonjačima, a zatim je i sjela u jedan i raširila se
po njemu. Zadovoljno je treptala i otezala dulje nego što je bilo
potrebno, Gulizar u inat.
 Zatim je otišla do medvjeđeg krzna prostrtog na podu i stala na
nj. Sagnula se i pomilovala oštru, utabanu dlaku. Gulizar se pjenila
na pragu sobe.
Prišla je knjižnici. Zar gospodin ovako puno čita? Vjerojatno.
Možda bi mogao postati i predsjednik države? „Je li gospodin
pročitao sve ove knjige?” upitala je. „Naravno”, rekla je Gulizar,
„kako ne bi?”
„Jesi li ti bila s njime dok ih je čitao?”
„Jesam, a što si ti mislila?”
„Nema potrebe za svađom, kumo. Ako kažeš da jesi, jesi.”
Okrenula joj je leđa i počela proučavati šarene kataloge na stolu.
Prikazivali su poljoprivredne strojeve koje su dopremali iz Amerike.
Poželjela ih je pomilovati, pa je ispružila ruku.
„Ne diraj to!”
Okrenula se.
„Zašto?”
„Gospodin će se naljutiti!”
„Za ime Božje! Samo sam ih dotaknula.”
„Nema veze, svejedno će se naljutiti. Ljuti se čak i ako mu netko
ude u sobu. Ne znaš ti kakav je on. Da te sada ovdje zatekne...”
„...?”
„Svašta bi mi izgovorio!”
„Strašno!”
„Ne bi svaka žena mogla s njime!”
„Alah ti bio u pomoći!” rekla je Gulu da privede razgovor kraju.
Izašla je iz sobe.
Gulizar je zaključala vrata i uzela ključ. Gulu je to primijetila i
naljutila se. Umjesto da se vrati u svoju sobu, namjerno je skrenula u
kupaonicu. Otvorila je vrata.
Gulizar joj je odmah priskočila.
„Ovo je kupaonica”, rekla je.
„Znam”, odvratila je.
„A ovo je tuš!”
„Znam, znam...”
„Što znaš?”
Gulu joj je srdito odvratila: „Pa nisam ja sa brda sišla!” Izašla je
iz kupaonice.
Gulizar je i nju zaključala i uzela ključ sa sobom. „Da zašto se
gospodin nije oženio...” pomislila je ulazeći u kuhinju. ,,Drznica! Što
te briga. Neće valjda tebe čekati!”
U kuhinji nije imala što raditi, pa je izašla van. Zaključala je i
kuhinju i uzela ključ sa sobom. Sa sva je tri ključa otišla kumi Sejare.
Dan je bio sunčan. Vlažna, smeđa zemlja blistala je pod toplim
suncem, a čuo se i cvrkut crvendaća, ševa i lasta. Crna kvočka s
bijelim pjegama zakokodakala je proturivši glavu iz gnijezda u koje je
upravo snijela jaja, pa je golemi pijetao, a za njim i sve kokoši,
podignuo zaglušujuću graju.
„Strahota”, rekla je Gulizar, „Strahota... Kao da su sve snijele
jaja! A tek taj horoz... Prava protuha. Što je pak tebi? Lezileboviću!”
Kuma Sejare se oglasila iz polutame kolibice: „Što ti je? S kime
to razgovaraš?”
„Ma s ovim nevoljama! Jedna snese jaja, a ostale podignu graju!”
Kumi Sejare nije promakla njezina mrzovolja. Tko zna tko ju je
opet rasrdio? Izašla je pa su čučnule jedna pokraj druge pred zidom
kolibice okupanim suncem.
„Ova me djevojka počinje plašiti!” rekla je Gulizar.
„Zašto?” znatiželjno je upitala Sejare.
 „Ne znam.”
„Je li se nešto dogodilo?”
„Što bi se dogodilo? Misliš li da bih dopustila da se nešto
dogodi? Drznica! Ušla je u gospodinovu sobu, i to bez pitanja. Sjela u
naslonjač i sva se raširila po njemu. Odande do medvjeđeg krzna pa
do stola. Ondje gospodin drži važne knjige i papire. I njih je dirala.
Naljutila sam se i rekla joj da ih ne dira, a ona mi kaže: ‘Pa što? Neću
ih valjda pojesti.’ Kakva bezobraznica! Ovo nije njezina kuća, njezin
dom. Ne zna ni hoće li ostati. Prišla je gospodinovoj slici i gledala je.
Rekla je da bi se za takvoga trebalo udati...”
„Štooo? Stvarno?”
„Podmukla je ta, kumo... Da zašto se gospodin nije oženio, da
lijep je on muškarac... Drznica. Što se to nje tiče? Lija lukava, I
bezobrazna je... Prema tebi prvoj... Lijepo si je pitala kako je, a je li ti
odgovorila? Nije. Umišlja da je netko i nešto. Ude li u sobu kad
gospodin sutra dođe...”
„Hoće, kumo. Kad je već tako podmukla...”
„Samo neka pokuša!”
„Što ćeš učiniti?”
„Znaš da gospodin ne voli takve stvari.”
Ni sama nije vjerovala u to. Iako je znala da bi gospodina to
oduševilo, očekivala je da će kuma Sejare reći: „Ne voli. Mrzi takve
stvari.” Ali ona to nije rekla. Samo je dolila ulja na vatru:
„Još da mu postane ljubavnica...”
„...!?”
„Stasita je i jedra!”
„Neka ide dovraga, i stasita i jedra! Ako on pristane na takvu,
neka mu. Glupa je. I bezobrazna. Ti si joj ovdje umjesto majke pa čak
je i prema tebi... Nije sve u stasitosti. Zar ne?”
 Zapravo i jest. Gulizar je shvatila da to i kuma Sejare misli, ali
šuti i to ju je razbjesnilo. Plačljivo je rekla:
„Samo neka se usudi napraviti tako nešto...”
„Što ćeš učiniti?”
„Što ću učiniti?”
Ušutjele su kad su se iza ugla kolibice pojavile seljanke, noseći
golema sita za prosijavanje žita. Ali Gulizar je kiptjela od bijesa.
Zagledala se daleko, daleko. Razmišljala je o tome što će učiniti ako
gospodin napravi tako nešto, ako ga zavede njezina stasitost.
Seljanke su zastale sa sitima u rukama. Prišle su im, premda ih one
nisu pozvale. Brbljale su o muškarcima, o pobačaju, o razvratnicima
u selu.
„Što je, mala? O čemu razmišljaš?” upitala ju je nastarija od njih.
Gulizar joj nije odgovorila. Ustala je i ljutito se udaljila. Dugo su
gledale za njom. „Što joj je pak sada?” upitala je starica kad je
nestala.
Kuma Sejare se nasmijala:
„Što bi bilo? Brine se da će izgubiti gospodina!”
Žene su je okružile.
„Ahaaa... To. Pa što je mislila? Da će gospodin biti samo njezin?”
„Valjda...”
„Koga se to boji?”
„Djevojke koju su doveli Ramazanu!”
„Ma daj?”
„Među nama, djevojka je baš onakva kakve gospodin voli. Jedra,
stasita, lijepa...”
„A Ramazan? Što s njime?”
„I ti pitaš svašta! Kao da ona mari za njega! Znaš li što kaže?”
 „Što?”
„Nemojte reći da sam vam ja rekla...”
„Kumo, zaboga, kao da se ne poznajemo!”
„Zar bismo mi ikada odale tajnu?” Kuma Sejare je prošaptala:
„Kaže da neće s konja na magarca!”
Nadugo i naširoko im je ispričala tko je konj, a tko magarac.
Žene su se složile s djevojkom, grohotom se smijući. Smijale su se i
rubom prljavih suknji brisale suze iz očiju. Dobro je djevojka rekla.
Ima je pravo. Kraj takve djevojke Ramazan zaista nalikuje na
magarca.
Riječi: ,,s konja na magarca” preko seljanki koje su sijale žito
proširile su se čitavim selom. Seljani, koji su i inače voljeli glasine,
nestrpljivo su očekivali vijesti s imanja gospodina Muzafera,
smišljajući razne pretpostavke o njemu i djevojci dovedenoj iz grada,
za koju se pročulo da je lijepa i stasita.
Čak su i stranačke razmirice gurnute u drugi plan. Cura znači
neće s konja na magarca? Jadan Ramazan! Propao je! A djevojka je
baš prava. Svaka joj je na mjestu. Nije lagala. Bijednik se obukao u
široke gaće!
Zaloglu pak, nije znao za sve te glasine, pa je, kao i obično,
navraćao u kavanu i, ne znajući za to da je on taj magarac na kojega
ona neće sići s konja, pio čaj, kavu i pušio. Sve je to činio, ali ipak nije
bio onaj stari Zaloglu. Nestalo je onog Zaloglua koji se šepurio pred
svima. Postao je snužden, kao da su mu sve lade potonule. Povukao
bi se u neki kutak kavane i svima onima koji su ga pitali što mu je
odgovarao: „Što bi mi bilo? Treba li mi što biti?”
Kad bi on otišao, otpočela bi rasprava:
„Ta što li mu je?”
„Ništa. Ali inače je kao priljepak!”
„Ne možeš ga se riješiti!”
„Ali nešto je napet...”
 „Kao kakav vojnik...”
„Jezik pregrizao!”
„Zašto?”
„To pseto da uspoređuješ s našim vojnicima!”
„Ma to se samo tako kaže!”
„...”
„...”
Sve bi ovo često čuo i Tikva-hafiz, pa bi se nasmijao sebi u
bradu, ali se ne bi uključio u raspravu. Da jest, Zaloglu bi se naljutio
pa bi rjeđe zalazio k njemu, a možda bi i potpuno prestao dolaziti.
Hafiz bi tako vjerojatno ostao bez crnog kavijara, pljesnivog sira,
sušenog mesa, kobasica, rakije pa čak i viskija. Čemu stoga brbljati
bez razloga. Štoviše, kad je jedne večeri bogata Nadžije načela tu
temu rekavši mu: „De, propitaj se malo je li cura stvarno rekla da
neće s konja na magarca”, hafiz ju je prekorio hineći ljutnju:
„Ženo, ja sam Božji čovjek! Ni o kome ja ne govorim loše! Ne
tiču me se tuđe tajne!”
Ali jednoga dana više nije mogao izdržati:
„Kume”, rekao je, „ovo treba privesti kraju!”
„Što to, kume?” iznenađeno je upitao Zaloglu.
„Dokaži da nisi magarac!”
Taman su se izborili s pola kilograma crnog kavijara. Zalogluu je
vilica ispala iz ruke. „I ti si to čuo?”
„Nije važno da sam ja čuo. Važno je da su čuli svi u selu. Selo
bruji, a ti nemaš pojma!”
Podosta je popio, ali nije bio pijan. No ovo, ova vijest da svi u
selu znaju, jako mu je udarila u glavu. Znači, selo bruji? Znači,
osramoćen je? Jesu li ga zato seljani podrugljivo gledali i dobacivali
mu svašta dok je prolazio selom ili navraćao u kavanu? Je li zato
kavana, koja je inače brujala od stranačkih prepirki, posljednjih dana
bila mirna?
Podignuo je umorni pogled prema hafizu i upitao ga:
„Znači, znaš što je bilo?”
„Znam.”
„Tko ti je rekao?”
„Kume, rekao sam ti da čitavo selo bruji. Znaju već i ptice na
grani.”
Pogled je uperio u pločicu s natpisom „Pouzdam se u Alaha”,
ovješenu na zidu iza hafizovih leđa. Mislio je, mislio i mislio... Što da
sada učini? Kako da se ponaša?
„Što bi ti učinio da si na mome mjestu?”
„Što bih učinio?”
„Da”
„Dokazao bih da nisam magarac!”
„Kako?”
„Zgrabio bih je za kosu i pokazao tko je gazda!” Da, to je bilo
rješenje. Ali, bi li imao srca za to? Da tako postupa prema djevojci
koju toliko voli, za koju bi učinio sve? „Što se misliš?”
„Ništa.”
„Nemaš srca, zar ne? Voliš je. Pa voli. Ali svojoj ljubljenoj, koja
te osramotila pred čitavim selom, pokaži gdje joj je mjesto! Moraš to
učiniti. Gle, još ni brak nije sklopljen. A zašto? Zato što ona neće,
neće s konja na magarca. Ramazane, moraš dokazati da nisi
magarac! Ne postoji jednostrana ljubav. Možda i postoji, ali to se
onda zove budalaština. Gledaj da te prestane držati za budalu,
inače... Znaš i sam da od takve jednostrane ljubavi čovjek postane
papučar. Danas-sutra ćeš još od žene dobivati i batine!”
Zaloglu se odjednom razbjesnio:
 „Tko? Ja da dobivam batine?”
„To se tako kaže. Ti si pravo muško, bez imalo sumnje!”
Pogledao ga je oklijevajući. Misli li on to ozbiljno ili mu se ruga?
„Ozbiljno, pravo si muško. Pusti sada kako izgledaš. Malen si, ali
srčan. Lijepo ti nju izdevetaj...”
„Kažeš da sam srčan...Boga mi, nemam ja milosti! Trebaš me
vidjeti kad se napijem pa odem u kupleraj! Kad se proderem, kurve
se upišaju od straha!”
„Kako i ne bi? Tako ju izdevetaj da svi, pa i ona sama, kažu:
„Mašala!”
„I ona?”
„Naravno.”
„Zar bi ona to rekla?”
„Stvarno si dijete! Zapamti, neke žene uživaju u batinama!”
„Slabo poznaješ žene...”
„Ma kako slabo?”
„Inače bi to znao!”
Prisjetio se nečega. Napili su se i otišli u javnu kuću. Njih dvojica
prijatelja. Njegov se prijatelj naljutio na ljubavnicu pa je iz njega
provalilo. Zgrabio ju je za kosu, bacio je na tlo i udarao je rukama i
nogama. Dobro ju je izbatinao.
Zaloglu je počeo pripovijedati:
„Jednom sam imao žensku u javnoj kući. Nije to bilo ništa
ozbiljno. Ali žensko je žensko! Umire za mnom. Ali ja ne marim, neću
je pa makar me i suhim zlatom obasuli, a ona samo što ne poludi.
Luduje zbog moje srčanosti. Znala je govoriti da ni Kemal-paša nije
srčan kao ja... Nego, dojadilo meni jedne noći i izađem napolje, a ona
za mnom. Bacila se preda me i grli mi koljena. Naljutio sam se. Što
ako nas tko vidi? Ne pristoji se to. Bog mi je svjedok, tako sam je
zgrabio za kosu...”
 „I pokazao si joj, ha?”
„Ma što? Pobjesnio sam. Strašan sam kad me obuzme bijes.
Luda ženska glava!”
„I što je onda bilo?”
„Što bi bilo? Krv na sve strane, ubio sam boga u njoj!”
„A policija? Jesu li te odveli u postaju?”
Nije znao. Njegov je prijatelj pobjegao, ostavivši ženu u lokvi
krvi. Ali što je onda bilo?
Hafiz je diplomatski odlučio da neće dalje pitati. „Nego”, rekao
je, „i ovu treba tako izdevetati. Batina je iz raja izašla. Učini to prije
nego što ti se ujak vrati!”
„Moj ujak? Pa što i da se vrati prije?”
„Još pitaš? Čuje li da je rekla da neće s konja na magarca... Ne
pristoji se to, ti si nećak velikog gospodina Muzafera. Misli barem na
njegovu čast. Znaš li što bi on učinio da mu žensko tako nešto kaže?”
U mislima je ugledao ujaka u svoj njegovoj uznositosti.
Zamišljao je njegov debeli brk, stroge obrve i krupne oči. Koja bi se
žena usudila tako o njemu govoriti?
„A ti si mu nećak. Moraš pokazati da si ga dostojan!”
„Moj je ujak stvarno jedinstven, zar ne?”
„Teško da na čitavom svijetu postoji netko sličan njemu!”
„On bi i muhu u letu, ali ženu svoga nećaka...”
„Nije on toliko podao.”
„Misliš?”
„Nije uopće. Pusti sad njega i slušaj me: odmah idi k djevojci.
Reci joj da će ići na lijepe ili ćeš joj pokazati gdje joj je mjesto!”
Najbolje bi bilo kad bi mogao s njome lijepo govoriti. Onda ne bi
ni morao dokazivati da nije magarac, što god selo govorilo. Kao da je
on mario za selo!
Popio je posljednju čašicu rakije i ustao.
„Odlaziš?”
„Da. Pokazat ću ja njoj gdje joj je granica. Dosad još nisam sreo
ženu koja to ne voli znati. Možda se zato i ljuti. Bude li išlo na lijepo,
dobro, inače...”
„Inače, smiluj se, Bože...”
„Znam ja što ću napraviti. Ne zna ona još tko sam ja!”
Izašao je i uputio se prema imanju, posrćući u mraku i upadajući
u zamzrnute, blatne lokve.
Znači, čitavo selo bruji? Osramotio se, ha? Mora to popraviti
prije nego što mu se ujak vrati. „Zašto niste provjerili pristaje li
djevojka? Zašto ste dali hiljadarku? Žali bože novca! Nesretnici
jedni!” vikao bi ovaj, a mogao bi i istući djevojku i zatim je otjerati.
Zamislio je Gulu.
Zar bi takvu djevojku uopće mogao otjerati? Stasitu, jedru,
prelijepu djevojku. Snuždio se. Ali Tikva-hafiz je rekao da njegov
ujak nije toliko podao. Je li htio reći da ipak jest malo? Ma nije. Ne bi
to rekao. Zna Tikva-hafiz gdje mu je granica...
Stigao je na imanje. Djevojčin je prozor bio osvijetljen. Znači, još
nije legla. Do njega su dotrčala dva golema psa, stari čuvari imanja,
ali nisu zalajali kad su namirisali Zaloglua. Počeli su mahati
repovima i umiljavati mu se.
Prešao je dvorište i zamišljeno se uspeo stubama betonske kuće.
Zastao je u hodniku. Nije čuo nikakve glasove. Da nisu zaspale i
ostavile upaljeno svjetlo?
Prišuljao se vratima i virnuo kroz ključanicu. Gulu je sama
sjedila u naslonjaču i tiho plakala. Steglo ga je u srcu. Zašto plače?
Što je muči? Znao je što se dogodilo između nje i Gulizar. Da je nije
povrijedilo kad ju je ova izgrdila zato što je ušla u gospodinovu sobu?
 Otvorio je vrata i ušao u sobu.
Gulu je poskočila kao da ju je nešto ubolo.
„Što je? Što radiš ovdje?”
Zaloglu je ustuknuo. Pogledao je Gulizar koja je spavala u kutu.
„Pitam te što radiš ovdje!”
Progutao je slinu. Nije znao što da kaže. „Želio bih razgovarati s
tobom”, rekao je pribravši se.
„A o čemu bi ti sa mnom razgovarao?”
„Nemam loše namjere.”
„Pa što i da imaš? Kao da te se bojim!”
Razljutio se.
„Ne bojiš me se, ha?”
Poskočila je iz naslonjača i približila mu se:
„Tebe da se bojim, pseto jedno? Kao da si ti čovjek? Hajde,
napolje!”
Gurnula ga je. Zaloglu joj je pokušao odolijeti, ali ponovno ga je
gurnula. Udario je o vrata. „Vidi ga, kao kakva djevojčica!”
Još ga je jednom gurnula pa onda još jednom. Ljuljao se i
posrtao svaki put kad bi ga gurnula. „Što ti je?”
„Napolje, proklet bio! Bijedniče!”
„Ti si bijednica!”
„Ja? Evo ti, evo ti...”
Pljuskanje je probudilo Gulizar. Poskočila je s kreveta, na jedvite
jade istrgnula Zaloglua iz djevojčinih ruku i izvela ga van. Zaloglu se
otimao, pokušavajući se vratiti u sobu. „Pusti me, Gulizar!” vikao je,
„Pusti me!”
Ali Gulizar ga je čvrsto obgrlila i rekla:
 „Smiri se, Ramazane, smiri se... Istući će te kao vola u kupusu.
Idi odavde, još je mrkla noć!”
„Tko će me istući, ona? Nije ona toliko jaka. Što misli, tko je...”
„Tko sam?!”
Gulu je doletjela kao sokolica i zgrabila Zaloglua iz Gulizarinog
naručja. Tukla se kao kakvo muško. Mladić se pod njenim udarcima
srušio na tlo. Nije vidjela ni Gulizar, ni ikoga oko sebe... Pred očima
joj se smračilo od bijesa. Sočno je opsovala, nadvila se nad Zaloglua i
počela ga udarati šakama, dok je on jaukao. Gulizar je preplašeno
dotrčala do stubišta i povikala iz petnih žila:
„Jasin-agooooo, Jasin-agooooo!!!”
Jasin-agin san bio je veoma lagan. Poskočio je s ležaja i dotrčao.
„Što je bilo?”
„Brzo, Jasin-ago, brzo!”
U tihoj su noći odjekivali Guluini bjesni povici i Zalogluovi
promukli jauci. U jednom se dahu uspentrao stubama i snažnim ih
rukama razdvojio dok su se tukli u polumraku hodnika.
„Stanite! Kakva je ovo gungula usred noći? Jeste li poludjeli?”
Zalogluovo je lice bilo obliveno krvlju. Obuhvatio je snažno tijelo
djevojke koja je i dalje dijelila udarce tresući se od bijesa. Jedva ju je
držao.
„Pusti me, pusti me, zaboga, da pokažem ovome!”
Gulizar je držala Zaloglua, ali ona ga je i dalje izazivala: „Pusti
me, kume Jasine, da vidimo kakvo je on to muško!”
Dotrčali su i kuma Sejare i ostale sluge.
Gulizar je Zaloglua odvela u gospodinovu sobu. Upalila je
svjetiljku. Usprkos svemu, bila je zadovoljna. Neće gospodin na
imanju zadržati djevojku koja se ovako ponaša prema njegovom
nećaku!
 Iz ormara je donijela vate, alkohola i joda i počela mu čistiti
rane.
„Ah, Gulizar”, govorio je ovaj, „zašto me niste pustili!”
„Da smo te pustili, ubila bi te!”
„Koga? Mene? Izborio bih se ja i s onakvih trideset!”
„Pogledaj se. Ono nije djevojka, ono je zvijer!”
„Može biti i zmaj.”
„Što god bilo, kad se gospodin vrati, reći ćeš mu što ti je učinila.
Nema od nje fajde. Bezobrazna je! Ne može ti biti dobra žena! Pusti
je neka ide dovraga dok je još vrijeme!”
Uto je došao Jasin-aga i bijesno upitao:
„Što si to učinio, Ramazane? Grehota! Kako te nije sram? Jesam
li ti rekao da joj se ne približavaš prije vjenčanja?”
„Neka ode dok još nije kasno!” rekla je Gulizar.
„Kako nije kasno? Dali smo tisuću lira. Što ćemo reći gospodinu?
Da još nije kasno! Nema povrata novca! Zaboga!
Osramotili smo se pred slugama. Čut ćeš sutra što će se u selu
govoriti. Zar te neće biti sram kad kažu da te djevojka izmlatila?”
Zaloglu je skočio na noge:
„Tko me izmlatio, ona? Izborio bih se ja...”
Jasin-aga ga je zgrabio za ruku i posjeo poput djeteta:
„Šuti. I prestani se junačiti!”
Zaloglu se srušio u naslonjač i počeo jecati.
„Što je mladić skrivio?” upitala je Gulizar. „I on je muško, i on
ima ponos. Rekla je da neće s konja na magarca. Nije li to grehota?
Čitavo selo bruji o tome. Dolikuju li jednoj djevojci takve riječi?”
Jasin-aga je uzdahnuo. Ne dolikuju, jasno. Ali sada je prekasno.
 „Ovo neće ovako ići”, rekao je. „Strpjet ću se do gospodinova
povratka. A kad se on vrati, neka čine što ih je volja. Neka je otjera,
izbatina ili vrati onamo odakle je došla.”
„Neka je vrati i gotovo!”
„Ne znam ja. Samo neka se gospodin vrati...”
 3.

Što je gospodin dulje izbivao, na imanju je bilo sve napetije.

Gulu s jedne, Zaloglu i Gulizar s druge strane. Jasin-aga nije znao što
da čini i kome da se povjeri.
„Idi i sve reci njezinom ocu”, govorio je Tikva-hafiz. „Kako god
bilo, moramo obaviti to vjenčanje prije negoli se gospodin vrati!”
Premda se Zaloglu junačio govoreći: „Zašto me nisu pustili? Da
jesu, pokazao bih ja njoj!”, hafiz je sve saznao. Moglo bi se dogoditi
da se gospodin po povratku razljuti i odluči djevojku vratiti onamo
odakle je došla. Zato on mora što prije obaviti vjenčanje, za što će biti
lijepo nagrađen. A onda je, što se njega tiče, mogu poslati natrag, ako
požele...
Premda je imamu davao za pravo, Jasin-aga bio je bespomoćan,
pa je zapao u crne misli. Nije prošlo ni dana bez svađe i buke.
Dok je on tako jednoga dana sjedio i razmišljao, ponovno je
izbila svađa. Posvuda su odjekivali Guluini i Gulizarini ljutiti povici.
Potrčao je. Pred betonskom su se kućom okupili žene i sluge i
hihotali se slušajući teške psovke koje su ove dobacivale jedna
drugoj. Oni će bez sumnje u selo dojaviti sve što se događa na
imanju. Okupili su se pokraj stuba jer im je bilo zabranjeno ući u
kuću. Dok su psovke raspaljivale muškarce, žene su, tobože od
srama, pocrvenjele do ušiju, ali nisu se razišle.
Jasin-aga je počeo vikati. Zar ga smatraju majmunom? Nemaju
li pametnijeg posla od stajanja?
„Hajde, natrag na posao! Hajde!”
 Sluge su se nevoljko razišle.
Uspeo se na kat. Žene su jedna drugoj zamalo počupale kosu, ali
on se umiješao među njih. Upitao ih je u čemu je problem, ali Gulu se
nije udostojila odgovoriti mu. Otišla je u sobu i zatvorila im vrata
pred nosom.
Jasin-aga je problijedio i zurio preda se u nevjerici... Što da im
kaže? Što bi uopće mogao reći? Platio je da mu navuku nevolju za
vrat!
Nije čuo što mu Gulizar govori jer je zamišljao kako će im
djevojka svima piti krv na slamčicu ako se svidi gospodinu Muzaferu.
Propali su ako je on zamijeti. Ovako bijesna, srdita i ohola, svih će ih
vrtjeti oko maloga prsta, a i imanje će joj uskoro dopasti šaka. Ne bi
to bio prvi put. Muzaferov djed, otac njegovog oca, uz četiri uzorne
supruge oženio je i neku glumicu, drsku baš poput ove djevojke. K
tome još i glupu! A Muzafer je bio pohotni, ludi unuk toga djeda.
Njegova krv...
Gulizar je Zaloglua povukla na stranu:
„Ova me djevojka počinje plašiti!” rekla mu je. „Zašto?” upitao ju
je, a ona mu je izložila svoje brige.
„Ma pusti”, rekao je Zaloglu. „Moj ujak je ženskar, ali nije toliko
podao da bi se ogriješio o ženu svoga nećaka!”
Ni Gulizar ni Jasin-aga nisu vjerovali u to. Nije ni Zaloglu, ali
pokušavao se uvjeriti.
„Inšalah”, rekao je Jasin-aga.
Zaloglu je upitao zašto je izbila svađa. Gulizar mu je objasnila:
„Tražila je da joj dam ključeve gospodinove sobe...”
„Zašto?”
„Što ja znam? Vjerojatno je htjela sjediti u naslonjačima i
prebirati po radnome stolu. Neki dan se sva raširila u naslonjaču.
Lijepo sam joj rekla da to ne čini jer će se gospodin ljutiti što mu je
ušla u sobu. Odrezala je da me se to ne tiče i da nisam gospodinov
advokat. Baš je drska. A tek što je rekla za gospodinovu fotografiju?!
Stala je pred nju i počela govoriti gluposti. Te kako li je lijep, te kako
bi se za takvoga trebalo udati... Dolikuje li to jednoj djevojci? Čak se i
ne srami...”
„Nisi joj dala ključeve, zar ne?”
„Nisam. I zato je skočila na mene. Da što se ja miješam, da
nisam ja gospodinova žena. Tako je pobjesnila, strašno!”
Jasin-aga je zabrinuto odmahnuo glavom:
„Bože, daj da se ne ostvare moji strahovi. Neka kaže što god tko
hoće, ali meni se njezino ponašanje nimalo ne sviđa!”
Zaloglu se ponovno uvrijedio:
„Zašto?”
„Pa ne znam. Vidiš li ti što se događa?”
„Ne. Što se događa?”
„Nema veze... Samo se nadaj da se moji strahovi ne ostvare...”
„...?”
„Moram otići onome nitkovu od njezinoga oca, dok još nije
prekasno i reći mu da joj očita bukvicu. Kako li mi je samo zalupila
vrata pred nosom, meni, starcu!”
Sljedećeg je jutra uskočio u kamion koji je inače služio za
prijevoz sjemenja pamuka do grada. Na Kurukopruu je naišao na
berbera Rešita. Ovaj je baš dao obijeliti brijačnicu. Novcem koji mu
je pripao od prodaje djevojke kupio je nove britve, ručnike i veliko
ogledalo. Pozdravio je Jasin-agu obasipajući ga pretjeranim
pohvalama, kao što je to uvijek činio. Ponudio mu je da sjedne i
naručio kavu.
Za to mu vrijeme nije promaknulo da Jasin-agu nešto tišti i
vrzma mu se po glavi. Uglađeno se nasmiješio i sjeo na stolac
prekoputa. Ćaskali su nadugo i naširoko, a zatim je razgovor skrenuo
na Gulu.
 Usprkos svoj svojoj ljutnji, Jasin-aga je uspio ostati
hladnokrvan. Polako i smireno mu je objasnio sve što se dogodilo.
Berber Rešit ga je promatrao svojim sitnim, duboko usađenim
očima, uzvikujući ponekad: „Ma daj?” ili „Jao, Bože!”, ali u sebi se
ipak radovao. Jako mu se svidjelo kad je čuo kako se djevojka
ponaša... „Neka, samo neka tako nastavi”, pomislio je. Što je u tome
loše? Džemšir mu je ponekad govorio kako je gospodin pohotnik koji
trči za svakom suknjom. Ali bi li stavio ruku na nećakovu ženu? Da je
bar stavi. Da je bar zavede i... Što bi mogli izgubiti? Što bi i njoj
nedostajalo?”
Razveselio se kao da se već nešto i dogodilo između djevojke i
gospodina Muzafera. Oči su mu sjajile, a u sebi je pjevao od sreće.
Prisjetio se što mu je rekla žena kad su jedne večeri pili čaj: „Rešite,
što ako gospodin ne bude mario za nećaka i poželi djevojku za sebe?”
Tada o tome nije mnogo razmišljao. Tada mu je najvažnije bilo
da pod svaku cijenu djevojku pošalju na imanje i da on dobije
preostalih pet stotina. I dobio ih je.
A sada? E, sada je bilo drukčije. Sada bi bilo jako dobro, i bolje
čak, da djevojka zavede gospodina. A to joj je očito i bila namjera,
barem prema onome što mu je rekao Jasin-aga. Svaka joj čast! Nije
se dala na oca. Ispala je mudra i lukava.
Hinio je da sluša Jasin-agu i da ga ljute njegove riječi: „Pazi ti
bezobraznice! Da je moja kći, očitao bih ja njoj bukvicu...”
Jasin-aga mu je povjerio sve svoje brige i na kraju ga upitao za
Džemšira.
„Kod kuće je”, rekao je Rešit, „leži, bolestan je...”
„Što mu je?”
„Sam Bog zna... Svrbe ga ruke i noge i natekao je kao balon...”
„Da nije šuga?”
„Kaže doktor da nije.”
„Pa što je onda?”
 „Tko će ga znati! Eno ga, leži kod kuće!”
Već je danima ležao kod kuće, poput tek obrezanog djeteta, zbog
alergije uzrokovane oslabljenom jetrom. Osim Guluine majke koja se
netom oporavila od žutice, još su tri njegove žene ostavile svoju djecu
i ustrčale se oko najmilijeg im Džemšira. I ne samo one. Svi mladi i
stari koji su ga obožavali, sve poznanice, susjede... Okupili su se oko
njegovog kreveta, skakali na svaku njegovu riječ i tražili načine da
mu ugode. Kada ga vidarica nije uspjela izliječiti, bili su prisiljeni
dovesti liječnika. On je zaključio da mu zbog previše pića bubrezi i
jetra ne mogu izbaciti otrove iz krvi, preporučio strogu dijetu, i čak
mu ispisao recept. Bosonoga, suhonjava dječica, koja od svoga oca
nikada nisu dobila ni mrvicu pažnje, otprhnula su stežući ga u
ručicama. Lijekove su mu kupila od plaće koju su zaradila radeći po
dvanaest sati dnevno u tvornicama za preradu pamuka. Kupila su
injekcije kalcija, vitamina C, Hormontoxona i drugih.
Džemšir je lijeno ležao u krevetu, zavaljen u pozi u kojoj je
podsjećao na nilskoga konja. Ponekad bi mu za oko zapela neka od
mladih žena okupljenih oko njegovog uzglavlja. Svojim bi golemim
šakama obujmio njezinu ručicu i milovao je, zadovoljno škiljeći
očima. Ostale ne samo da nisu bile ljubomorne, nego nisu ni marile
za to. Ipak je on muško. I to pravo muško. Bila bi prava čast takvome
biti žena i rađati mu djecu.
Kad se berber Rešit sa svojim sitnim očima i suhonjavim licem
ukazao na vratima sobe i uzbuđeno najavio dolazak Jasin-age,
Džemšir je i dalje milovao ruku koju je držao u šaci. Zadovoljno je
škiljio očima. Začuvši Rešita, kojega je smatrao bližim od prijatelja,
otvorio je oči, odgurnuo ruku koju je držao i uspravio se na ležaju.
„Uđi!”
„Stiže Jasin-aga!”
„Samo neka uđe...”
Žene su se iznenada uzvrpoljile. Pritegnule su pokrivače, a zatim
jedna za drugom izašle iz sobe. Jasin-agin dolazak bio je pravi
događaj. Zašto li je samo došao? Donosi li vijesti od Gulu? Je li
obavljeno vjenčanje? Da nije došao pozvati ih na svadbu?
Nagurale su se jedna na drugu pred vratima i virile u sobu,
zadržavajući dah i napeto slušajući da čuju bilo što.
Dženišir je ležao na leđima, ali nije bio onako opušten kao kad je
bio okružen ženama. Ta pred njim je bio Jasin-aga, nadzornik imanja
velikoga gospodina Muzafera, svekra njegove kćeri!
Žene su za Jasin-agu iznijele jastuke, ponudile ga cigaretom i
upitale kakvu kavu voli piti. Rešit je munjevito trčao gore-dolje po
stubištu i dijelio im zapovijedi. Nije mogao prestati razmišljati o
djevojci. Kad bi se barem svidjela gospodinu! Ah, kamo sreće! Tada
bi postala gospodarica imanja, a i on bi omastio brke.
Poslužio je kavu, a zatim sjeo uz Džemšira i Jasin-agu koji su
neobavezno ćaskali. Trudeći se zatomiti radost, ispričao je sve što mu
je Jasin-aga rekao o Gulu. Pravio se da se slaže s nadzornikom i da ga
vrijeđa Guluin bezobraznik. Videći to, i Džemšir je stao na njegovu
stranu pa su sva trojica negodovali.
„Vjenčanje treba obaviti prije negoli se gospodin vrati”, zaključio
je Jasin-aga, zadovoljan onim što je čuo. „Lako za ovo što obavlja
država. Možemo mi i bez toga. Pravo vjenčanje sklapa hodža. Ako
djevojka pristane, gotova stvar. Mi imamo dobrog hodžu, seoskog...”
„Znamo”, reče Rešit, „To je onaj imam koji sanja svakakve
snove, zar ne?”
„Da. Problem je u djevojci. Stalno ponavlja da neće s konja na
magarca.”
Rešit se promeškoljio:
„Bezobraznica... Ne zamjeri joj, ago. Ima ona, hvala Bogu,
junačkog oca, a tu sam i ja. I ja sam joj poput oca. To se tiče nas, a ne
nje!”
„Kaže da ste joj ubili mladića.”
 „Glupost! Proganjao ju je... Njezin je brat mlad, neuk i to ga je,
jasno, uvrijedila... Jednog ga je dana sreo i pitao mota li se on oko
njegove sestre. Ovaj se zakleo da to nije istina. Ovaj naš ga je
upozorio da to više ne radi. Eto, to se dogodilo. Onda smo jedne noći
tako sjedili kad je mali došao, pijan k’o smuk. Ispsovao nas je sve od
reda. Tad sam shvatio da se nešto događa. Hamza je mladić vrele
krvi, pa je potegnuo pištolj...”
Jasin-aga je sve ovo već prije čuo.
„Bilo kako bilo”, reče, „pustimo sad to i vratimo se ovoj našoj
stvari...”
Rešit se ponovno umiješao:
„U redu, ago. Ti se ništa ne brini. Otac joj je bolestan, pa ne
može doći. Ali ja ću, ako hoćeš...”
„Meni je najvažnije da se vjenčanje obavi prije nego što se
gospodin vrati! Nije u redu da nevjenčana djevojka živi kod nekoga
tko joj nije u rodu!”
„Sutra ideš na selo, zar ne?”
„Ako Bog da...”
„Idem i ja s tobom pa ću joj očitati bukvicu...”
„Zaista?”
„A što da radim, ago? Otac joj je bolestan. Idem ja da što prije
stavimo stvari na svoje mjesto i da tebe spasimo od ove muke!”
Popili su još jednu kavu i popušili cigarete. Dogovorili su se da
će se sutra naći u hanu kako bi zajedno otišli na selo pa je Jasin-aga
Džemširu zaželio brz oporavak i ustao. Ustao je i Rešit, otpratio ga do
glavne ulice, ukrcao ga u kola i vratio se.
Jedva je hodao koliko je bio uzbuđen.
.....Bravo, mala, svaka ti čast. Mudrija si čak i od mene. Bravo!
Sutra ćemo vidjeti. Ako si stvarno tako naumila, sve će biti dobro.
Ako nisi, ja ću ti objasniti kako stvari stoje. Pusti magarca i uhvati se
gazde. Ovo je pravi pogodak, Alaha mi, zaista jest! Ni sam to bolje ne
bih bio smislio. On je ionako ženskar i uhvatio bi i muhu u letu. A nje
ima tamo gdje je i treba biti... E, Gulu, Gulu... Sad je sve na tebi.
Budeš li pametna, svi ćemo omastiti brkove. Čak i tvoj kum Rešit. Ti
ćeš biti gospodarica imanja, a ja nadzornik umjesto Jasin-age. A
Džemšir? On je ionako ljenčina. On neka samo leži, k’o kakav vol!”
Ubrzao je korak kako bi se što prije vratio Džemširu.
A njega su okružile znatiželjne žene. Trudile su se saznati što se
dogodilo i pozorno slušale ono malo što su iz njega uspjele izvući.
Tako, znači?
„Drznica”, reče Džemširova prva žena, „Takvo što reći nećaku
velikoga gospodina, bez imalo srama. Kažem ja vama, ta mala nosi
same nevolje. Ne vjerujem joj ni koliko je crno pod noktom!”
I druge su joj se žene smjesta pridružile: „Ni ja.”
„Bome, ni ja... Kakva je to djevojka? Stalno žali za tim mladićem!
Umro je, pa što?!”
Nijedna od tih žena nije vjerovala Gulu, osim njezine vlastite
majke. Ni Džemšir joj nije vjerovao, a usto se još bojao i da će se
gospodin Muzafer naljutiti i zatražiti od njega da i sam radi kada
dođe vrijeme za oranje njiva. I što će onda?
Uzdahnuo je. U tom mu je trenutku pogled pao na njegovu
najmlađu suprugu, Guluinu majku. Namrštio se i srdito odvratio
pogled, kao da je ona kriva što je djevojka tako buntovna.
Žena se uznemirila, kao da ju je netko uhvatio u zločinu, pa je
dobacila: „Drznica. Na koga li je tako buntovna?” Pognula je glavu.
Druge su žene promatrale voljenoga im Džemšira. Bilo im je žao
nesretnika. Da im je Gulu dopala šaka, bile bi je živu oderale.
Bijednica! Kao da je od nje i moglo izaći štogod dobroga?
U tom se trenutku berber Rešit ukazao na vrhu stuba. Oči su mu
se sjajile od sreće koju je jedva uspjevao zatomiti. Kleknuo je pokraj
Džemširovog ležaja.
 Ovaj ga je zadovoljno upitao:
„Je li otišao?”
„Otišao je u han. Sutra idem s njime!”
„Onoj djevojčuri očitaj dobru bukvicu! Da barem sada nisam
prikovan za krevet!”
„Dao Bog da nikada i ne ustaneš!” pomislila je Guluina majka.
„Ništa se ti ne brini”, rekao je Rešit trepčući uzbuđeno očima.
„Prepusti to meni. Sve će sjesti na svoje mjesto. Bez brige. Znam ja
što mi je činiti. Sve će doći na svoje, ne zvao se ja Rešit... Toliko smo
godina prijatelji, i više od prijatelja... Jesam li te ikada doveo u
nevolju?”
„Nisi.”
„Budi s mirom. Znam ja što mi je činiti. Ako mi Bog dopusti, sve
će proći glatko...”
„Ne pristane li na vjenčanje, ode joj glava s ramena!”
„Ne brini se, kažem ti!”
Nije mogao stajati na miru, čak ni sjediti. „Sve će sjesti na svoje
mjesto....”
Punašnu mladu ženu koja je sjedila pokraj njega uštipnuo je za
ružičasti obraz. „Budalo jedna!” zapanjeno je uskliknula i udarila ga
po ruci.
„Ti si budala!”
„A ti još veća! Možeš mi biti otac, besramniče...”
Hihotao se. Neka druga, starija žena, udarila ga je po leđima i
prekorila: „Sram te bilo! Ostario si, a i dalje ti se iste stvari motaju po
glavi!”
„Ja da sam ostario? Još ću se ja i ženiti!”
„Dašta, ma još će te jednom obrezati!”
„Hoću, hoću... Vidjet ćeš!”
 „Odnio te vrag, tebe i taj tvoj jezik...”
„Odnio vrag tebe, luda ženska glavo!”
Grohotom su se nasmijali.
„A je li, Rešite, davao si mome junaku da pije, pa on sada ovdje
leži bolestan, ha? Jesi li zadovoljan?”
„Ja da sam mu davao da pije?” pobunio se. „Ta tko bi drugi?”
„Što ja znam? Ma hajde, muško je, naravno da će piti!” Jedna je
žena odmahnula glavom: „Dao Bog da ne spopadne i tebe ova
bolest...” Džemšir se zadovoljno nasmijao. Rešit je ustao i počešao se
po stražnjici.
„Još ćete me i ureći, drolje! Odo’ ja...”
„Kamo ćeš?”
„U brijačnicu. Kreče je.... Javite se ako kome zatreba štogod
krečiti!”
Odjeknuo je grohotan smijeh kojemu se čak i Džemšir pridružio.
„Nema taj ni zrno srama...”
Jedna je baba za njim bacila papuču, ali on se već spustio niza
stube. Smijale su se još dugo njegovog odlaska. Neće taj ostariti, sve
dok je ovako bezbrižan. Premazan je svim mastima.
„Ne ogovarajte mi prijatelja iza njegovih leđa”, upozorio ih je
Džemšir. „Ne dam na njega. Bez njega ne bi bilo ni mene. Nema mu
ravnog u čitavoj zemlji”
Nije Rešit mario ni za brijačnicu, ni za krečenje. Tražio je nekoga
tko će držati jezik za zubima, s kime bi podijelio radost koja je u
njemu bujala. Na pamet mu je pala žena pa se zaputio kući.
Ona je sjedila na pragu dvorišnih vrata i čavrljala sa susjedama.
Ugledavši muža kako se ranije vraća kući, ustala je i, vidjevši da je
jako dobre volje, požurila za njim. Uspeli su se trošnim stubama i ušli
u sobu, a tada joj je Rešit uzbuđeno rekao:
 „Pogodi tko je došao!”
Žena je promatrala muževe izbočene jagodice i upale oči s
podočnjacima i pokušavala se dosjetiti odgovora. Mislila je, mislila i
mislila, ali nije se dosjetila.
„Tko?”
„Jasin-aga!”
„Stvarno? Kada? Što je rekao? Kako je Gulu?”
Rešit joj je sve ispričao u jednom dahu. Nije joj rekao što on o
tome misli, čekajući da vidi što će ona reći.
„Rekla sam ti ja”, kazala je, „Gulu je pametna, neće ona nećaka
pokraj...”
Rešit je poljubio čelo svoje mudre žene. Čak i ovako mršava i
ružna, upravo je stvorena za njega. Kako li je samo pogodila!
Oboje su se radovali.
„Sutra idem na imanje”, objavio joj je.
„Na imanje? Zašto?”
„Kako zašto? Sada je pravo vrijeme, zar ne? Kad već neće s konja
na magarca, neka ostane na konju.” Trepnuo je.
„Imam pravo, zar ne?”
„Naravno! Znači sutra ideš i...”
„Njezin mi je otac naložio da joj očitam bukvicu. Nisam lud!
Sada kada imamo konja za trku? Nisam ja glupan kao Džemšir!
Svaka joj čast, kakva mudrica... Idem ja sada...”
„Kamo ćeš?”
„U brijačnicu. Nikome ništa ne govori. Nitko ne smije znati da
sam ja iza ovoga. Ni Džemširu ništa nisam rekao...”
„Ti sad ideš ravno u brijačnicu?”
„Da.”
 „Sada ti više neće ni trebati, zar ne?”
„Vidjet ćeš!” odvratio je zadovoljno Rešit i izašao.
Žena je dugo gledala za njim. Imanje, snježnobijele ovce,
janjad... Prala bi ih, osušila i vezala im vrpce oko vratova. Eh, da ovo
upali pa da se spasi ove siromašne četvrti i baba tračara!
Izašla je napolje dok joj je srce radosno lupalo. Susjede su bile
ondje, pokraj dvorišnih vrata... Ne smije im ništa reći. Njezin muž
čak ni Džemširu nije rekao. I ona to mora tajiti od svih. Uostalom,
kome bi mogla reći? Ovim ženetinama? Nisu ove prljave brbljavice
vrijedne toga!
No ipak je sišla i pridružila im se. Znatiželjno su je okružile:
„Nego, zašto je kum Rešit došao onako uspuhan?”
Ona se nasmijala:
„Nije li ovo njegova kuća?”
„Ne dolazi inače ovako rano...”
„Nešto mu je zatrebalo.”
Nisu joj povjerovale. Bilo je nečega u njezinom pogledu,
laganom smiješku.... Nešto je tajila od njih...
„Tko zna”, reče jedna od njih, „Ipak je to kum Rešit. Taj ima
prste u svemu i svačemu.”
Na to se uvrijedila.
„Što to znači? Da je moj muž prevarant?”
„Nisam tako mislila, kumo, Alaha mi...”
„Kumu Rešitu nema ravnoga...”
„Zašto se ljutiš? Sposoban čovjek i treba imati prste u svemu i
svačemu.”
„Točno. Tko zna, zna!”
„I sam Alah zna da je Rešit-efendija vrlo sposoban...”
 Smekšala se kad su joj muža nazvale efendijom. On i jest
efendija. Pode li mu ova ideja za rukom, iz ove će četvrti otići na
imanje. Među snježnobijele ovce i janjad... Uzbudila se. Uostalom,
neće li se uskoro i pročuti?
„Nije što mi je muž”, reče, „Ali Rešit-efendiji zaista nema
ravnoga... Znate li zašto je došao?”
„Zašto?”
„Nikome nemojte ništa reći, ali...”
Uzviknule su u isti mah:
„Ajooooj... Kome bih rekla?”
„Kumo, ne brini se. Ako je tajna...”
„Od nas ne ide dalje! Kao da nas ne poznaješ?”
Dala im je znak da priđu bliže i tiho rekla:
„Djevojka ne želi poći za mladića.”
One su na to već i zaboravile.
„Koja djevojka?”
„Džemširova kći, Gulu.”
„Neće? Zašto?”
„Kaže da neće s konja na magarca!” Zatim je počela izmišljati:
„Zainatila se, kaže da neće poći za onu ništariju pokraj njegovog
stasitog ujaka. Onaj moj će sutra otići na imanje i očitati joj bukvicu!”
Zapanjile su se budući da su dobro poznavale gospodina
Muzafera kod kojega su obirale pamuk. Znale su one kakav je.
Prošlog je ljeta Hajrijevu ženu Kijmet odvukao u hangar sa
sjemenjem. A kad se ovaj pobunio, trgnuo je pištolj iz pojasa i gurnuo
mu ga u usta.
Džemširova će kći dakle postati gospodarica imanja?
Uzdahnule su.
 „Tako je to kad čovjek ima sreće!”
„I to kakve sreće...”
„Kad zna svoj posao.... Alaha mi...”
„Stalno će se vozati u onome autu!”
„A kakvu će tek odjeću nositi?”
„I što će sve jesti?” Eh, kad čovjek ima sreće...”
„Čekaj, gdje sam stala? Zaboravila sam. Pamet mi je stala.”
Rešitova je žena nastavila: „On se u nju zaljubio na prvi pogled.
Ponudio joj je sve što posjeduje, samo da pode za njega, umjesto za
njegovog nećaka. Ona mu je na to rekla da na imanje dovede kuma
Rešita i mene. Zaprijetila je da bez nas neće pristati!”
„Zašto je tražila vas, pokraj svojih roditelja?” umiješala se
suhonjava žena prodavača naranči.
„Ako mi ne vjeruješ, idi pa je pitaj. Zar bih vam lagala?”
„Ma vjerujem... Znači, uskoro ćete otići?”
Žena se rasrdila:
„Ako Bog da!” odbrusila je i ljutito se uspela stubama.
Gledale su zavidno za njom. Znači, djevojka se zainatila pa će ovi
uskoro otići na imanje i živjeti kao bubreg u loju?
„Laže”, rekla je prodavačeva žena kad je ova nestala na stubama.
„Dajem ruku u vatru da laže. Pokraj majke i oca.... Bi li koja od vas
htjela neke strance pokraj vlastitih roditelja?”
„Ja ne bih”, rekla je kramareva žena, „Koliko god loši bili. Nema
bližega od vlastite krvi!”
„Lažljivica. Pitat ću ja Merjem. Kod nje ću provjeriti govori li ova
istinu. Ako govori, neka se pripazi. Bila bi šteta za nju, koja ju je
rodila i othranila do ovoga. Nije li tako?”
 Sve su se žene složile s njome. Ali ona je i dalje bila toliko ljuta
da joj je čak i oko počelo titrati. A što ako je to zaista istina pa se ona
ženturača zaista preseli na imanje?
Ljutito je otišla u svoju sobu. Njezin se sinčić od šest mjeseci
uneredio i ležao u vlastitom smradu, ali ona ništa nije vidjela ni
namirisala. Zašto bi se ona ženturača preselila na imanje...
Sa zemljanog je zida skinula zrcalo i zagledala se u nj: prljava
crna kosa, prošarana mnogim sijedima, lice koje se počelo borati...
Kakvu joj je samo lošu sudbinu Bog namijenio! Gle, neka će se tamo
doseliti na imanje. Zašto ona nema nekoga tako bliskog? Zašto se
dosada nije pojavila neka takva djevojka i tražila da joj dovedu kumu
Naime?
„Vidiš li ti ovo dijete?”
Okrenula se i ugledala kramarovi! ženu.
„Sav je unereden i meškolji se... Kako ti ga nije žao?”
Prodavačeva je žena tek tada shvatila što se zbiva, objesila zrcalo
natrag na zid i počela kukati:
„Bože, dragi Bože... Moram li ja baš sve pretrpjeti? Što sam ti ja
skrivila da si meni namijenio ovako zlu kob?”
„Hajde, hajde... Daj mi dijete i dođi!”
„Dovraga i dijete! Bože, uzmi me k sebi što brže da se i ja i ono
spasimo od ove muke!”
„Šuti, luda ženska glavo!
Kramarica je podignula dijete pa su zajedno izašle u dvorište, do
hrđave pumpe za vodu. Kramarica je djetetovu uneređenu stražnjicu
postavila pod cijev pumpe i rekla: „Pumpaj.”
Djetetova je majka počela pumpati.
Kramarica je prala dijete bez imalo gađenja, dok je ono vrištalo
iz svega glasa, poplavivši pod hladnom vodom. Oprale su ga i očistile,
a zatim umotale.
 „Eto ga...” rekla je kramarica, „da ga je Bog dao meni...”
„Eto ti ga! Meni je dosta. Ne bi tako govorila da imaš djece!”
„Mijenjajmo se za muževe!”
„Ma daj”, odvratila je prodavačeva žena, „govoriš gluposti...”
Kramarica se nasmijala: „Tvoj je prava tvornica... A od onog moga
ništa...”
„Hajde, hajde, luda si.”
„Onda šuti i ne kukaj...”
Presvukle su dijete u čisto rublje. Bilo je čisto, ali puno zakrpa.
„Uspavat ću ga i onda idem”, rekla je prodavačeva žena. „Kamo ćeš?”
„Ka Guluinoj majci. Neka se pripazi. Nije Rešitova ženturača
rodila i othranila djevojku. Nije li to grijeh?” Kramarica je kimnula:
„Jest, kumo, jest...”
 4.

Na povratku iz Ankare, gospodin Muzafer je gospodina Zekaija

našao u klubu kako pije vermut. Zagrlili su se kao da se godinama
nisu vidjeli, a zatim sjeli za stol.
Gospodin Muzafer je u tamnosivom odijelu izgledao elegantnije
no ikada... S karanfilom u zapučku.
Gospodin Zekai je dugo odmjeravao svog prijatelja, a zatim ga
upitao: „Jesi li upoznao neku novu gospođicu?”
Gospodin Muzafer se nasmijao:
„Kako si pogodio?”
„Pa, izgledaš jako elegantno...”
„Ne izgledam li uvijek tako?”
„Ali danas si posebno elegantan.”
Gospodin Muzafer je iz stražnjeg džepa na hlačama izvadio
zgodnu knjižicu uvezanu u maroken. „E pa naravno”, rekao je
listajući je, „Kleider machen leute!”
Gospodin Zekai ga nije shvatio.
„Što to znači?”
„Odijelo čini čovjeka!”
„Što?”
„Njemački.”
 „Ma zaboravi taj isprani, démodé jezik. Trebao bi to naučiti reći
na engleskome!”
Gospodin Muzafer je spremio knjižicu natrag u džep i nasmijao
se:
„Istina. Ali mene ne zanima isprani, démodé jezik, nego jedna
predivna žena s kojom su me upoznali u nekoj galeriji!”
„Njemica?”
„Turkinja.”
„Turkinja?”
„Da. Ali zaista prekrasna... Godinama je živjela u Njemačkoj pa
čak i turski govori njemačkim naglaskom.”
„Zuper!”
„Naravno da je zuper. Ali nije me privukao njezin jezik, nego
tijelo. (Zagledao se u daljinu.) Predivno nešto. Otišla je mužu u
Švicarsku, inače bih vas bio još zapostavljao.”
Gospodin Zekai mu je dobacio pogled preko naočala i rekao:
„Besramniče!”
„Možda sam besraman, ali barem sam iskren!”
„Nego, pričaj što je novoga u Ankari.”
Gospodin Muzafer se već prije namjerio popiti nešto. Dok je
pogledom kružio po prostoriji, približio mu se bistri glavni konobar
klupskog restorana u crnoj uniformi i rekao mu:
„Dobro došli, gospodine.”
„Bolje te našao. Zašto ti mene danas ignoriraš?” Glavni je
konobar uljudno pognuo glavu namazanu briljantinom i rekao:
„Zaboga, nikako. Zapovijedajte!”
„Što ima od hladnih predjela?”
 „Ima jezika, kokošje hladetine, hladne divljači, ribe s
majonezom, punjenih školjaka, jastoga s majonezom, pečene
purice...”
„Donesi nam ponešto od svega...”
„Piće?”
„Treba li ti odgovor?”
„Donijet ću votke”, rekao je i povukao se.
Uoči nadolazećih izbora, gospodin Zekai je htio saznati ponešto
o glasinama koje su kružile u središnjoj vladi, a posebno ga je
zanimalo gaji li gospodin Muzafer simpatije prema novoj stranci.
„Uviđam da imaš pravo”, rekao je gospodin Muzafer. Gospodin
Zekai je ovaj uvod shvatio kao dobar znak. „O čemu?”
„Pouzdani izvori uvjereno tvrde da su izgledi protivničke stranke
sve bolji i bolji. Neki su otišli još i dalje. Temelji nove stranke
navodno su čak mnogo bliži američkom mentalitetu!”
Gospodin Zekai se uzbudio:
„I? Što sam ti ja rekao?”
„Etatistički stav naše stranke odbija ljude. Kažu da je postao
démodé, nazivaju ga beskorisnim oportunizmom. Da ti budem još
iskreniji, ima i onih koji sumnjaju u to da će Amerika prigrliti Tursku
sve dok je naša stranka na vlasti...”
Gospodin Zekai je otpio gutljaj vermuta, a lice mu se razvuklo u
lisičji osmijeh. Po tko zna koji put je po salati od mozga iscijedio
limuna, vilicom dohvatio jedan bijeli komadić i ubacio ga među
snažne zube. „I?”
„I to je to.”
„Što si saznao o poljoprivrednim strojevima?”
„Opet isti američki mentalitet... Čekaju da prođu izbori. Inače,
pokazali su mi kataloge za novi tip vršilica. Kakva divota, prijatelju!
Oduševili su me McCormickovi strojevi, u cijelosti napravljeni od
čelika, koje pokretati može tek trojica radnika. Berba će uz njih biti
plodonosnija i jeftinija, a spasit će nas i od tiranije najamnika. Sjećaš
se one strahote od starog tipa vršilica? Goleme, bučne stvari oko
kojih je trčalo i do četrdeset i pet ljudi. Ovima trebaju tek tri radnika,
a da ne spominjem samo kako s lakoćom vrše žico, bilo da je u
snopovima ili ne, pa beru stalno istom snagom, održavajući kapacitet
rada. Imaju i drugih prednosti. Naprimjer, dolaze u dvije veličine.
Jedna ima 55 centimetara, a druga 70. Ona od 55 centimetara
odgovara europskoj od 110, a ona od 70 europskoj od 130. A za njih
nije potreban ni Marshallov plan ni ikakav kredit. Kažu da će, ako na
izborima pobijedi opozicija, osim poljoprivrenih strojeva u zemlju
početi kapati i druge strane investicije, a bez sumnje i kapital!”
Gospodin Zekai je blistao od sreće.
„Ne mogu ni opisati koliko mi je drago, Muzafere”, rekao je,
„Vidjeti te toliko promijenjenog u tako malo vremena... Zaista sam
iznenađen!”
„Nije to ništa čudno. Liberalna politika nove stranke ide i meni u
korist!”
„Svakako, svakako...” Namjestio je naočale od kornjačevine.
„Pobjeda je naša, prijatelju. Hajde, uzdravlje!”
Kucnuli su se čašama i otpili. Gospodin Muzafer se nasmijao i
upitao:
„Čime se ti baviš?”
Gospodin Zekai mu pokaže još neispunjenu pristupnicu za
opozicijsku stranku koju je izvadio iz džepa: „Evo čime se ja bavim!”
„Oho... Svaka čast!”
„Da. Ovo ćeš i ti napraviti, već kad si se tako spreman vratio iz
Ankare...”
„To je istina.”
„Jer, dragi prijatelju, kažu da je kod kuće najbolje, a ja opet
ponavljam: ljudi su robovi svoje ugode. Moramo biti ondje gdje će
nam biti bolje!”
„Samo, jasno, ako nismo ipak preveliki idealisti?”
„Ma pusti te gluposti... Visjet će nam nad glavama ako se održe
na vlasti, a bit će nam pod nogama ako se ne održe, zar ne?
„Ja neću biti tako okrutan poput tebe.”
„To je realno stanje!”
„Čak i da jest... Najbolje da promijenimo temu.”
Iz Ankare se zaista vratio veoma promijenjen i to zato što je
vidio da su se u sjedištu stranke opustili čak i neki veoma radikalni
članovi s kojima je bio u kontaktu. Oni koji su godinama u ime
stranke držali oštre, prijeteće govore, koji su se smatrali najvećim
patriotima te ni u ludilu nikome ne bi dali dopuštenje da osnuje
stranku. Ne samo da nikome osim sebi nisu dopuštali kritiziranje
stranke, nego to nitko nije smio ni natuknuti, a očekivali su i da se
njihovi prijedlozi slušaju bez pogovora.
Takvi su bili sve do prošlih izbora.
A sada?
Gospodin Zekai je upitao za nekoliko pojedinaca, poznatih po
radikalizmu. Odgovor koji je dobio bio je baš onakav kakvom se
nadao. Šakom je udario o stol i upitao: „I? Gdje su im sada krila?
Vjeruješ li sada da imam nos kao u lovačkog psa? Govorio si da ne
voliš proroke. Što sada imaš za reći? (Popravio je naočale.) Ne znam
ja, prijatelju moj... Na stvari treba gledati iz perspektive cijeloga
svijeta, a ne iz svoje male, samotnjačke kolibice. Koliko sam shvatio,
odsad raskidamo s uskogrudnim, démodé nacionalizmom i
centralističkim ekonomizmom! Tvoja će stranka morati poštivati ove
principe ili...”
„Ili će izgubiti vlast, ha?”
„Drugog izbora nema. Jer...”
Gospodin Muzafer je uz dosad neviđeno olakšanje podignuo
čašu:
 „Zna se. I ja se slažem!”
Na to se gospodin Zekai uzbudio:
„Dakle, slažemo se?”
„Da.”
Nazdravili su.
„Ali...” započne gospodin Muzafer kad su spustili čaše. „Nema
ali.”
„Nešto ti drugo želim reći. Premda na izborima mnogo veću
šansu dajem opoziciji, kako bih rekao, naš me promijenjeni stav...”
„Sramiš se. Osjećaš određeni sram, zar ne?”
„Da. Osjećam nešto perfidno, dvolično, prevrtljivo, nisko. Bit ću
iskren, sramim se pred duhom velikog Mustafe Kemala!”
Lice mu je poprimilo tužan izraz, a glava mu pala na ruke.
Gospodin Zekai je odmah priskočio u pomoć:
„A što ako njegovo srce još kuca, i to u opozicijskoj stranci?”
Gospodin Muzafer je podignuo glavu i upitao:
„Kako? Nije li paša osobno raspustio Slobodnu stranku jer se
njezin liberalizam protivio revoluciji?”
„Mišljenje se s vremenom mijenja. 1930. godine liberalizam se
možda i protivio revoluciji. Ali čini mi se da bi paša sada, da je živ...”
„Da bi podržao opoziciju?”
„S obzirom na stavove koji se s vremenom mijenjaju, promijenio
bi stajalište, ali samo stajalište!”
„Možda...”
„Da!”
„Uzdravlje....”
Nazdravili su. Zatim su ušutjeli i slušali nježnu cigansku glazbu
koja je potiho dopirala iz restoranskog radija. Nakon nekog vremena
gospodin Zekai upita: „Ostaješ li ovdje večeras?”
„Da.”
„Dobro.”
„Što je?”
„Stigle su nove ženske u bar. Da vidiš tek jednu... Zašto ostaješ?
Imaš li nekog posla?”
„Da. Sutra ću svratiti kod zastupnika za Cadillac.”
„Zašto?”
„Volan na mome autu ne hvata baš uvijek...”
„I?”
„Kupit ću onaj bež Cadillac koji smo vidjeli neki dan...”
„A što ćeš sa svojim?”
„Ma daaaj, čovječe...”
Već je bilo kasno kad su ustali od stola. Obojica su bili i više nego
pripiti. Gospodin Muzafer nije mogao zaboraviti Turkinju s
njemačkim naglaskom i stalno ju je spominjao. I ona se, poput
mnogih udanih žena, žalila na svoga supruga.
Čak i dok je u noćnome baru pio piće koje su mu donosile Nesrin
i Suzan, tek pristigle iz Istanbula, neprestano je mislio na Turkinju s
njemačkim naglaskom.
Kad je zidni sat u njegovoj sobi teškim udarcima najavio
jedanaest sati, ustao je i odjenuo se. Zekaija je zatekao u salonu kako
čita novine.
Zajedno su izašli van.
Bio je prekrasan sunčani dan. Do zastupnika Cadillaca su se
odvezli u primjerku čiji se volan počeo kvariti. Bež modela, koji je
vidio prije nego što je otišao u Ankaru, više nije bilo.
„Ajme!” uzviknuo je.
 „Što je?”
„Izgleda da se bež Cadillac prodao...” Ušli su u zastupništvo.
Nikoga nije bilo na vidiku. Gospodin Muzafer je sklopio ruke iza leđa
i zazvao: „Heeej, zastupniče!”
Iz dubina dućana odgovorio mu je neki glas:
„Op, op, evo me!”
Do njih je dotrčao okretni mladić u elegantnom modrom odijelu.
„Opa, dragi moj gospodine Muzafere... Dobro došli!”
„Bolje vas našli... Ne vidim bež Cadillac.”
Bistri je mladić protrljao ruke i rekao: „Dragi moj gospodine, ja
nisam kriv za to. Lijepo sam vam rekao da mnogi pitaju za nj i da se
požurite.”
„I što sada?”
„Pričekat ćete da nam stignu novi modeli.”
„Ne govori gluposti... Kome ste prodali onaj bež boje?”
„Pašazadeu, jučer.”
„Pašazadeu? Hajrulahu?”
„Da. Gospodinu Hajrulahu...”
„Da si mi ga odmah nazvao!”
Bradom je pokazao na telefon. Mladić je žurno okrenuo broj
velikog trgovca pamukom, gospodina Hajrulaha Pašazadea.
„Halo... Jesam li dobio gospodina Hajrulaha?”
„Da, izvolite.”
Mladić je slušalicu pružio gospodinu Muzaferu.
Hajrulah je sjedio za stolom u svojem uredu. Bio je to pristao
muškarac koji je svojim plavim očima, lijepo oblikovanim nosom i
plavom kosom prorijeđenom pri vrhu elegantne glave više nalikovao
na kakvog plavog Šveđanina nego na Turčina.
 „Ja sam, Muzafer!”
„Opa”, reče ovaj, „Muzafere! Ti si to, ha? Kad si se vratio?”
Pogledom je prešao preko američkih tehničara i domaćih
uzgajivača pamuka koji su sjedili u naslonjačima od marokena, te
žene koja je oko labuđeg vrata nosila crveni šal i koja se veoma
svidjela gospodinu Muzaferu kad ju je jedne večeri vidio u
gradskome klubu.
Sjedila je prekriženih nogu i pokušavala shvatiti o čemu
Pašazade govori.
„...Ako prijeđeš u našu stranku. Da, to je moj uvjet. Reci mi, što
ima novoga kod onih tvojih? Gori li im pod petama? Naravno. Je li i
Zekai ondje? Jučer je dobio pristupnicu. Pametan je on dečko.
Naravno da je pametan. Pusti sad to istočnjaštvo! Naravno da jest.
Zašto je nisko postupati prema vlastitim interesima? Naravno da
nije. U našoj se stranci čuva Ataturkov duh. U našoj, kako ne... Ne
slušaj ti njihove gluposti. Hajde, odluči se napokon. Vidiš i sam da si
oni što se nazivaju nositeljima stranke sami kopaju jamu pod
nogama. Ali u pravu su, jasno. Dođi ti k meni da porazgovaramo.
Očekujem te. Upoznat ću te s djevojkom. (Namignuo je ženi s
crvenim šalom.) Uvozna roba, ali seksi je, više od ijedne druge. Dođi,
dođi. Doduše, tebe je opasno upoznavati sa ženama...”
Grohotom se nasmijao i spustio slušalicu.
Žena koja je labuđi vrat umotala u crveni šal promatrala ga je
krupnim zelenim očima uokvirenim trepavicama namazanim
maskarom te ga je upitala na francuskom:
„Tko je to bio?”
Pašazade joj je odgovorio na francuskom:
„Muzafer, slavni Muzafer... Sjećaš se onog dana, u klubu...”
„Aha! On?”
Nije mu promaknulo njezino uzbuđenje i lagano rumenilo u
obrazima, ali ništa nije rekao.
 Zaista se uzbudila. Htjela je spavati s gospodinom Muzaferom, o
čijim se pustolovinama posljednjih dana naslušala od mondenih
dama iz visokog društva s kojima je prijateljevala. Jedna od njih joj je
pripovijedala o tome koliko je divno spavati s njime. Otišla je toliko
daleko da je ustvrdila kako s drugim muškarcima nikada neće postići
toliko zadovoljstvo. A ta je dama iz Švicarske u životu upoznala dosta
divnih muškaraca.
Osim toga, spavati s lijepim Istočnjakom koji je tako egoističan u
ljubavnim igricama bilo bi svakako ugodno. Obratila je pažnju na
razgovor.
Pašazade je američkim tehničarima prevodio ono što je Kudusi-
aga, kimajući glavom iz koje su stršale goleme uši, pokušavao
objasniti na možda najgorem i najružnijem turskom,
„Aga hoće reći da ne sumnja kako će naša zemlja, koja se nalazi
na istoj geografskoj širini kao i vaša, uskoro postati mala Amerika!”
Kudusi-aga to nije rekao, štoviše, nije mu to ni palo na pamet.
Za Kudusi-agu svi su oni bili isti, bilo da su Nijemci, Francuzi,
Englezi, Talijani ili pak Amerikanci. Svi su oni đauri. Krivovjerci.
Lukavi je Kudusi-aga mislio samo na to kako će im dauri dati nove
poljoprivredne strojeve. Za gotovo nikakvu svotu, dugoročno. Oni će
ih spasiti od tiranije najamnika. Samo ga je to zanimalo. Nije mario
ni za istu geograsku širinu, ni za malu Ameriku. Pašazade je nastavio:
„I to, jasno, uz bratsku pomoć naše saveznice Amerike!”
„Vi to zaslužujete”, reče visoki Amerikanac lica obasutog
pjegicama.
„Potrudit ćemo se zaslužiti i još više.”
„Sigurni smo da hoćete. Vidjeli smo s kojom ste velikom
hrabrošću u ovom dijelu svijeta hrabro rekli ‘ne’ i kako ste istom
tolikom hrabrošću načinili branu. Ulijevate nam nadu, pa čak i vjeru
u budućnost!”
Pašazadeove su bistre, lukave oči sjajile. Nagnuo se bliže
njihovim ušima i rekao: „Osnažit ćemo tu nadu i vjeru.”
 „Ne sumnjamo u to.”
„Biste li štogod popili?”
„Može...”
Ustao je i iz hladnjaka izvadio bocu likera i kristalne čaše.
Poredao ih je na stolu i napunio pićem. „U čast sjajnoj budućnosti
tursko-američke suradnje i prijateljstva!” Nazdravili su.
Netom nakon toga pred njegovim je uredom stajao novi novčari
bež Cadillac koji je prepustio gospodinu Muzaferu. Vidjevši da je
ured dupkom pun, gospodin Muzafer se nezadovoljno okrenuo
prema gospodinu Zekaiju i rekao:
„Nećemo izaći.”
„Zašto?”
„Gužva je.”
Gospodin Zekai se grohotom nasmijao: „Ne muči tebe gužva,
nego uskogrudnost stare stranke uz koju si još vezan. Pravi si
orijentalac!”
„Možda.”
„Nije možda, nego je tako. Bojiš se da će te netko vidjeti kako
ulaziš u ured sljedbenika opozicijske stranke. Gle, ondje je i dama
labuđeg vrata, hajde, idemo!”
I Pašazade je već izašao pred vrata da ih dočeka.
Izašli su iz automobila. Gospodin Muzafer dočekan je uz veliku
ceremoniju, s nesvakidašnjim počastima i gostoprimstvom...
Pašazade je najprije predstavio svoju ljubavnicu:
„Moja djevojka!”
Njezina se malena ruka s crveno obojanim noktima izgubila u
velikoj šaci gospodina Muzafera. Duge su se trepavice namazane
maskarom na trenutak ushićeno sklopile, a njezinim je tananim
tijelom prošao neprimjetni drhtaj. Zaista, gospodin Muzafer bio je
muškarac u pravom smislu riječi, dostojan toga da ona spava s
njime...
Gospodin Muzafer se zatim upoznao i rukovao s ostalim
prisutnima. Budući da je poznavao domaće trgovce i
poljoprivrednike, stisnuo im je ruke ili ih je pozdravio kimajući
glavom. I premda je gospodin Zekai učinio isto, nije dočekan s istim
žarom.
Sjeli su, a Pašazade je pred njih stavio čaše s pićem. „Hajde,
popijte nešto...’’
Kristal je zazvečao kad su se kucnuli i nazdravili. Pašazade se
zatim stao raspitivati za dojmove gospodina Muzafera iz Ankare,
zanemarivši ostale goste. Gospodin Zekai je poput sjene sjedio pokraj
njih i odobravao sve što je Pašazade govorio, trudeći se tako smekšati
gospodina Muzafera.
On se pak nikako nije mogao riješiti svojih nedoumica. Nahoditi
se prema vlastitom interesu nije se moglo nazvati prljavim, ali... On
je bio jedan od najvatrenijih članova stranke!
Pogled je prikovao za neku točku na podu i zamišljao
predsjednikovo lice, ne slušajući Pašazadeovo i Zekaijevo
uvjeravanje. To više nije bilo ono strogo lice iz 1946. Smekšalo se.
Sada ga je gledalo prijaznim očima i tražilo u njemu prijatelja.
Posramio se.
„Napustili su me oni kojima sam najviše vjerovao. Molim vas,
barem me vi nemojte napustiti!” kao da ga je molilo to staro,
smekšano lice.
To ga je mučilo i dok je oko podne napuštao Pašazadeov ured.
Pašazade ih je otpratio do automobila, predloživši:
„Mogli smo i ručati zajedno...”
„Hvala, ne bih.”
„Zašto?”
„Jako sam umoran...”
 Pašazade se nagnuo i šapnuo mu na uho:
„Nisi veoma spretan lažljivac.”
„Molim?”
„Bojiš se da će te netko vidjeti sa mnom.” Nasmijao se i odvratio:
„Kakva glupost! Ne muči me strah. Nikoga se ja ne bojim. Čudan
je to osjećaj... Kako da ga opišem...” Gospodin Zekai im se približi i
reče:
„Reci mu! Reci mu, gospodine Hajrulah!”
„Bojiš se, ptico! Da nikoga se on ne boji... Umireš od straha!”
Pošteno su se i iskreno nasmijali i zatim krenuli svojim putem.
Gospodin Muzafer je gospodina Zekaija odvezao do Udruge
poljoprivrednika, a zatim krenuo prema imanju. Bež Cadillac veselo
je brujao klizeći vlažnim, blatnjavim putem. Sve je oko njega blistalo,
kao netom oprano. Raznobojni su traktori zujali poput pčela
prelazeći po crvenoj zemlji, a uz put su se protezali hrastovi,
stvarajući hlad svojim orošenim, zelenim krošnjama.
Sve je ukazivalo na to da je vrijeme na strani protivničke
stranke. Osjećao je to. No nije to bio samo osjećaj, već činjenica.
Međutim, za one koji su znali što se dogodilo 1930., najvažnije je bilo
ostati pribran. I tada je bilo ovako, i baš kad je sve krenulo u prilog
Slobodne stranke, jedna je iznenadna zapovijed uništila sve. Zekai je
tvrdio da okolnosti nisu iste, ali što su okolnosti? Što ako ovi ne
postignu ono što Amerika traži od njih? Jedna odluka donesena u
posljednji tren, jedan sastanak, jedna sjednica i gotovo. Postoji li
ikakva sumnja da su i jedni i drugi znali da se mišljenja vremenom
mijenjaju? Bude li trebalo, izbacit će oni i točku o centralizmu kao
temelju stranke... A onda? Što će onda biti? I još ako on napusti
stranku...
Usporio je, zapalio cigaretu i ponovno ubrzao.
Tada bi zaista propao. Istinabog, bogatstvo nije stekao utjecajem
stranke, nego ga je naslijedio od oca i djeda, ali svejedno. Više od
imovine, mučila ga je pomisao da će morati požeti ono što je posijao.
Te su ga misli mučile sve do ulaska u selo.
Zastao je pred kavanom.
Odmah su ga okružili članovi njegove stranke. Članovi
protivničke stranke su se pak okupili u polumraku kavane i
međusobno došaptavali.
„Opet je kupio novo auto”, rekao je Habip iz obitelji
Hidirogluovih, tamnoputi, koščati mladić.
Lica su im postala napeta, a u očima im je plamtjela mržnja.
„Tako je”, rekli su, „to nije u redu...”
„Zašto i ne bi kad na nama zarađuje?”
„Još malo, još malo... Koliko je još do izbora?”
Habip je uzdahnuo.
„Zaklat ću ga, kunem se!”
Javio se neki drugi s kozjom bradicom:
„A što ako on uđe u našu stranku?”
Habip se bijesno okrenuo:
„Što? U našu stranku? Mi smo svi pobjegli od njega! Da samo
tako prijeđe... Jesi li ti lud?”
„Dobro, ali zamisli da prijeđe. Što bi učinio?”
„Što bih učinio?”
Zastao je. Što bi učinio? Što bi zapravo i mogao učiniti? Ništa.
Mnogo bi ih, mnogo napustilo stranku. I jesu. I tko je za to čuo?
Njega bi vjerojatno posjeli u prve redove i ne bi dopustili da itko išta
kaže protiv njega.
Ali ne. Ne bi valjda u stranku primili takve nepravednike i
okrutnike koji nisu znali ni za red ni za zakon. Ovo je bila stranka
prava i zakona. Ako ona pobjedi, sve bi trebalo biti bolje i nitko ne bi
smio raditi izvan zakona. Ta što je predsjednik rekao na mitingu?
Ali bež Cadillac već se uputio prema imanju.
Zastao je na vratima. Jedno je krilo bilo zatvoreno. Počeo je
trubiti. Nenavikli na zvuk nove trube, psi su dojurili gromoglasno
lajući. Slijedili su ih Jasin-aga, služinčad, djeca... Vrata su se otvorila,
a automobil je ušao u dvorište i stao pred betonskom kućom.
Gulizar je pritrčala u uskoj, kratkoj suknji i revnije no ikad
prihvatila gospodinovu torbu.
„Hoćete li se okupati?”
„Hoću.”
Brzo se uspela stubama, noseći torbu sa sobom. Trčala je da mu
pripremi kupku.
Gospodin Muzafer je izašao iz automobila i uz tresak zatvorio
vrata. Osvrnuo se uokolo.
„Rekao sam vam da maknete one plugove...”
„Koje, gospodine?”
„One tamo, pogledaj. Pokisnuli su i zahrđali! Vozi li kamion
sjeme iz tvornice?”
„Vozi”, rekao je Jasin-aga, ,,i ne staje.”
Namrštio se i uputio prema stubama. Pogled mu je pao na
Zaloglua koji je stajao pokraj stuba. Pušta li ono mali opet brkove?
„Što je to? Opet puštaš brkove?” Zaloglu je problijedio. „Smjesta
ćeš ih obrijati, jasno?”
„Jasno, ujače.”
„I da ti više nije palo na pamet... Tko si ti da imaš brkove?”
Uspeo se stubama. Slijedio ga je Jasin-aga, dok je Zaloglu bio na
začelju. Prošli su kroz hodnik i stigli do gospodinove sobe. Zaloglu je
oklijevajući zastao pred vratima. Bojao se da ga ujak ponovno ne
prekori. Jasin-aga je pak razmišljao o djevojci. Pokušavao je odrediti
kako bi načeo temu, a da ne razljuti gospodina, osjećajući kako mu
lijevo oko podrhtava.
Gospodin je zbacio sako i počeo skidati čarape. Kad je ostao u
dugom donjem rublju od flanela, umorno je sjeo na počivaljku.
Pogled mu je pao na Jasin-agu i vidjevši da starac oklijeva, ali da bi
mu nešto htio reći, namignuo mu je i upitao ga: „Što je?”
Jasin-aga se pognuo i rekao: „Ništa...”
„Nešto ti se mota po glavi...”
„Ma ne, što bi bilo? Eto, doveli smo djevojku...”
Gulizar je pripremila kupku pa je sada iz prikrajka slušala
razgovor, pitajući se što će gospodin reći kad čuje za buntovnu
djevojku. Eh, kad bi se barem razljutio! Kad bi je barem pozvao na
red...
„Koju djevojku?”
„Džemširovu kćer...”
„Ahaa, to...” rekao je odjednom se prisjetivši svega, „stvarno, što
je s time bilo?”
Jasin-aga i Gulizar su razmijenili poglede. „Jeste li objavili
vjenčanje?” Jasin-aga nije odgovorio.
Gospodin Muzafer je prvo pogledao Jasin-agu, zatim Gulizar, a
zatim i Zaloglua koji se stisnuo na pragu vrata te je osjetivši da se
nešto zbiva upitao: „Što je? Što vam je?”
Jasin-aga više nije mogao izdržati:
„Valaj, gospodine, bolje da ti ništa ne govorim. Strašnu smo si
nevolju navukli na vrat!”
„Kakvu to?”
„A što misliš? Reci mu, Gulizar!” Gulizar se nervozno nasmijala:
„Pa eto, ti mu već govoriš!”
 Da, da, bilo je tu nečega čudnog, ali umjesto da mu objasne,
prebacivali su krivnju s jednoga na drugo.
„Što bilo da bilo, govorite!” povikao je.
Jasin-aga mu je sve ispričao i zatim dodao: „Shvatio sam da to
neće tako ići pa sam otišao njezinom ocu. On je ležao bolestan, a uz
njega je bio berber Rešit... Ispričao sam sve i dao mu izbor: ili će kćer
dovesti u red ili će nam vratiti naših tisuću lira.”
Gospodinu je sve to veoma čudno zvučalo. Prije je mislio da je
udati se na bogato imanje bio san svake djevojke. Usprkos tome što
mu je nećak bio ružan, nijedna ne bi marila za to. Za lagodan život na
imanju, podnosile bi njegovu ružnoću. „I što je onda bilo?” upita.
„I onda sam doveo berbera Rešita na imanje. A on je jadnik
požalio što je došao.”
„Što je učinila?”
„Porazbijala sve oko sebe!”
Gospodin Muzafer zamišljeno je prišao pisaćem stolu i zastao.
Što sve ovo treba značiti?
Okrenuo se i ponovno se polako vratio k njima.
„Kažeš da je porazbijala sve?”
„Vjere mi, tako je bilo!”
„Dobro, ali valjda je imala razloga za to?”
Jasin-aga je pogledao Gulizar koja je preuzela riječ:
„Ma kakav razlog, bezobrazna je i drska... Ušla je čak i u tvoju
sobu. Sjela je u taj naslonjač, sva se raširila u njemu. Upozorila sam
je na tvoju ćud, da ne voliš da ti ulaze u sobu, ali nije me poslušala!”
„Što je rekla?”
„Upitala me tko sam ja tebi i zašto se miješam. Rekla je da se
možeš slobodno ljutiti na nju... A zatim ti je promatrala fotografiju.
Pristoji li to jednoj djevojci? Nema nimalo srama... Kod nas neudana
djevojka ne gleda one koji joj nisu u rodu. Ova nema obraza. Te kako
je gospodin lijep čovjek, te kako to da nije oženjen...”
Gospodin Muzafer ju je pozorno slušao, nalikujući lovačkom psu
koji je nešto namirisao.
„...rekla sam joj da se to nje ne tiče!”
Gospodin se i dalje nije naljutio. Smiješio se.
„...a ja sam onda zaključala sve, i tvoju sobu, i kupaonicu, i
kuhinju. Kako li se tek onda naljutila. Svašta mi je izgovorila!”
„Onda sam se ja umiješao”, rekao je Jasin-aga, „pokušao sam s
njom na lijepe govoriti, ali sve je bilo uzalud. Zalupila mi je vrata
pred nosom...”
Gospodin Muzafer je sklopio ruke na leđima i uzšetao se po sobi.
Djevojka ga je nazvala lijepim i raspitivala se zašto nije oženjen! U
njemu se probudila znatiželja. Iako ga nikada uživo nije vidjela,
djevojka je zamišljala njegov stas i tijelo... Je li zaista tako bilo?
Gulizar je pak bila sva kao na iglama. Na kraju je upotrijebila
najjače oružje:
„Sramota me reći, ali tvrdi da neće s konja na magarca!”
Gospodin se prenuo iz misli: „Što kaže, što?”
„Kaže da neće s konja na magarca!”
Nasmijao se pogledavši prema vratima. I drugi su se okrenuli.
Ondje je stajao Zaloglu. Povukao se vidjevši da ga gledaju.
„Neće s konja na magarca... A zašto je onda došla?”
Ušutjeli su. Ni Gulizar ni Jasin-aga nisu znali što bi mu
odgovorili. Zar nije već otprije znala da će morati s konja na
magarca? Je li to saznala tek kad je stigla ovamo? Zar joj nisu to prije
rekli? Ako nisu, zašto?
„Ha?” upita gospodin, „Zašto je onda došla?”
Gulizar je pokušala promijeniti temu:
 „Jedne je noći čak i istukla Ramazan-efendiju!”
Gospodin Muzafer se iznenadio:
„Što? Ramazan je dobio batine od djevojke? Zaboga,
Ramazane!”
Uputio se prema vratima gdje je pokunjeno stajao Ramazan. On
je ujaka pogledao skanjujući se poput pretučenog psa. „Ujače?”
„Dođi ovamo!” Ramazan je ušao u sobu. „Jesi li dobio batine od
djevojke?”
„Ma nisam, ujače”, odgovorio je ljutito pogledavši Gulizar, „kako
to možeš misliti?” Gulizar se razljutila:
„Još pitaš? Nisi li dobio batine? Nije li s tobom pomela pod?!”
„Ma nije...”
„Vidio bi ti svoga Boga da se ja nisam umiješala i spasila te. Još
kaže da nije...”
„Vidjeli bi vi što bi bilo da se niste umiješali!”
„Što bi bilo?”
„Da što, dobila bi što je ide!”
„Polako.”
„Sram te bilo”, reče gospodin Muzafer, „ne sramiš li se tih
čizama i tih hlača? Izmlatila te k’o vola u kupusu, zar ne? Svaka joj
čast. Što bi drugo i trebala učiniti takvoj ništariji?”
Zaloglu je zadrhtao, pokunjio se i oborio pogled.
„Izlazi, hajde!” povikao je. „I ti bi mi se ženio! Protuho!”
Zaloglu je pokunjeno izašao iz sobe.
Gospodin se konačno razljutio. Gulizar je krivnju pokušala
prebaciti na djevojku rekavši: „Što je Ramazan skrivio? Ona je pravi
razbojnik... Jadni Ramazan nije dorastao tome. I mene je uspjela
odgurnuti. Jasin-aga i ja smo zajedničkim snagama jedva spasili
maloga iz njezinih kandži!”
Djevojka je sve više rasla u njegovim očima i približavala se
stasitom tipu žene koji je on volio. Je li zaista takva?
„Daj mi ogrtač!”
Jasin-aga je izašao dok je Gulizar izvadila ogrtač iz ormara.
Ostali su sami.
„Hoćeš li skinuti potkošulju?”
Nije joj odgovorio. Sam je skinuo potkošulju i bacio je u kut
sobe. Djevojka je vjerojatno jedra, baš onako kako on to voli.
Navukao je ogrtač i sjeo na klupicu kako bi skinuo čarape.
Gulizar je hitro kleknula i preduhitrila ga. Noge su mu strašno
smrdjele, ali ona to nije ni primijetila.
Ušli su u kupaonicu. Ušavši unutra, gospodin je krajičkom oka
vidio da su vrata ostala otvorena. Gulizar ih je iznutra dobro
zakračunala.
„Ovaj put je stvarno prevršila mjeru”, rekla je.
Gospodin se ispružio u kadi, uronivši u toplu vodu.
„Zašto?”
„Promatrala nas je kroz pritvorena vrata!” Gospodin ništa nije
vidio, a Gulizar je to ionako rekla kako bi se on naljutio zbog te
drskosti. „Gledala je nas? Sada?”
„Da...”
Navukao je laganu pamučnu halju. „Što misliš, zašto nas je
gledala?” Gulizar je ljutito odvratila: „Zašto? Kao da ne znaš zašto!”
„Nisam vidovit.”
„Ti? Tko zna što si ti. Da nisi vidovit. Gleda jer je neodgojena.
Jer je bezobrazna! Jedna bi djevojka trebala imati častan obraz! Čim
ga izgubi, nema tu više sreće...”
 Gospodin Muzafer se veselo nasmijao:
„Ne razumijem što vam to smeta kod nje. Napali ste jadnicu sa
svih strana...”
„Jadnicu? Što je na njoj jadno? Umalo je izbatinala i svoga kuma
Rešita! Da jadnica... Samo ti budi tako blag prema njoj, pa će nam se
svima popeti na glavu! Znaš li što me upitala?”
„Što te upitala?”
„Jesam li ti djevojka!”
Gospodin se nasmijao, dohvatio je za ruku i povukao u kadu.
„A što si joj ti rekla?”
„Što jesam, jesam.”
„Jesi li joj rekla da si mi priležnica?”
Gulizar se namrštila i dobacila mu:
„Sram te bilo!”
„Zašto?”
„Priležnica! Bože sačuvaj! To je sramota i grijeh!”
„Bila sramota, bio grijeh, što god bilo, ti si moja priležnica!”
Hrvali su se u toploj vodi poput dvije goleme ribe. Gulizar se
bacakala, ali nije mogla pobjeći iz njegovog čvrstog zagrljaja. A to joj
i nije bila namjera. Obrazi su joj gorjeli. Pogled je prikovala na
prozorčić kupaonice. Kroz mutno se staklo probijalo nekakvo prljavo
svjetlo.
Baš mu je u tom trenutku rekla: „Ne daj da te opčini!”
Gospodin ju je čvrsto stisnuo snažnim rukama. Činilo mu se kao
da će mu poletjeti iz naručja.
„Čuješ li?”
„Što?”
 Pogledala ga je u lice i prestrašila se. Činilo joj se kao da nikada
dosad nije izgledao ovako divlje, premda je u ovakvim prilikama
uvijek izgledao isto. Prije negoli mu se sasvim predala, Gulizar ga je
upitala: „Čuješ li?”
„Što, majke ti?”
„Ne daj da te opčini!”
Gospodinu nije bilo do odgovora.
Gulu ih je vidjela kroz pritvorena vrata. Ušli su zajedno u
kupaonicu. Gulizar se toga nije sramila. Ali nije mu bila vjenčana
supruga!
Prisjetila se svoje prijateljica Pakize iz tvornice. Ona bi joj znala
reći: „Ne obaziri se one koji se kunu u svoju čast. Kad bi zidovi kuća
progovorili!”
Imala je pravo... Gle ovu Gulizar. U jednoj ju je svađi nazvala
kurvom. Žena koja drugu nazove kurvom ne bi se trebala ponašati
isto. A evo je. Naočigled svih... Doduše, s gospodinom bi joj se takvo
što i moglo oprostiti. Bio je on lijep, veoma lijep muškarac. Pravo
pravcato muško... Stasit, pristao... Sličio je Kemalu. Da on nije umro
i da je doživio njegove godine... Sjela je u naslonjač pred prozorom.
Bež Cadillac parkiran u dvorištu privlačio je pozornost poput
kakve mladenke. Kad je začula zvuk trube, potrčala je na prozor i
kroz lagano razmaknute zastore promatrala kako je automobil ušao
na imanje, kako su se Jasin-aga i Gulizar ustrčali oko njega, kako je
ona protuha stajala u zapećku i kako je gospodin okretno izašao iz
automobila i zalupio vratima. Što bi Pakize napravila da je na
njezinome mjestu? Nasmijala se. „Bezbožnica”, pomislila je, „ne bi
ona lagano razmaknula zastore. Namjerno bi ih potpuno rastvorila i
pokazala se gospodinu, a onda bi polako započeli igru mačke i
miša...”
Dobro, ali zašto se ovaj toliko lijep, pristao i bogat gospodin još
nije oženio? Gulizar joj je rekla da je nepovjerljiv prema ženama i da
se boji da mu koja ne bi nabila rogove.
 Glupost. Koja bi žena ovakvome muškarcu mogla nabiti rogove?
Zašto bi to uopće i htjela učiniti?
Ustala je i približila se vratima sobe. Još su bili ondje... Što li
rade unutra? Zna se što!
Nagnula se i virnula kroz ključanicu. Ništa nije mogla vidjeti.
Odškrinula je vrata. Skanjivala se da ih previše otvori, bojeći se da bi
gospodin ili ona mogli naglo izaći iz kupaonice. Nije htjela da je tko
vidi, posebno ne Gulizar.
Provirila je kroz rastvorena vrata. Vrata kupaonice bila su
zatvorena, i to čvrsto. Sada su unutra... Da nisu možda izašli?
Sumnjala je u to. A i zašto bi? Gospodin je dugo izbivao. Kada mu
dođe na dohvat ruke... „Prljava drolja! A i njemu bi trebalo očitati
bukvicu! Kao da je ponestalo žena na svijetu! Što li mu se kod nje
uopće svidjelo? Sviđa li mu se išta? Da mu se ništa kod nje ne sviđa,
oženio bi se ili bi na imanje doveo drugu ženu...”
Udaljila se od vrata.
Zar gospodin ne zna razlikovati lijepe žene od ružnih? Zastala je
nasred sobe. Izluđivala ju je i sama pomisao na Gulizar, nagu u
gospodinovom snažnom zagrljaju. Glasno je prigovorila, kao da se on
nalazi pred njom:
„Zar si na tu prljavku spao? Imaš li ti uopće želuca?”
Prepala se vlastitoga glasa. Osvrnula se da provjeri je li ju netko
možda čuo.
Otišla je do prozora. Kuma Sejare prolazila je dvorištem.
Tko bi je i kako mogao čuti? Otišla je do stola i dohvatila zrcalo.
Dugo je s divljenjem promatrala vlastiti odraz. Lijepa je. Ljepša i od
one tamo, od drugih, od svih. Lijepa, a i mlada. Da je gospodin vidi...
(Oči su joj zabljesnule.) Zaista, da je vidi! Što bi učinila? „...Što se to
nje tiče? Nije mu žena! I da jest, nije mi ni do koljena. Naravno! Em
sam ljepša od nje, em mlada. Jadan gospodin s njom!”
Srdito je bacila zrcalo na stol.
 Stara je, stara. Toliki gospodin s tom starom ženturačom...
Opet je prišla vratima i pogledala van. Vrata su i dalje bila čvrsto
zatvorena. Tko zna što se unutra događa?
Odjednom je osjetila da će od ljutnje zaplakati pa je potrbuške
legla na počivaljku. Nalaktila se, lice položila u dlanove i zapiljila se u
zid. Ona ženturača nije zaslužila tako lijepog muškarca! Tko zna kako
ga je zavela? Kao da na svijetu nema drugih žena! Kako mu se ne
gadi?! Ipak, nije on kriv. Nije on još nju vidio!
Odjednom je ustala.
Što joj je ono kum Rešit rekao neki dan? „Dobro otvori oči i
gledaj da postaneš gospodarica imanja!” Imao je pravo. Zašto li ga je
samo onako izvrijeđala? Gospodin bi je ionako vidio jednoga dana.
Vidjet će je i shvatiti da je ljepša i mlada... Tko zna, možda će...
Poskočila je s počivaljke.
Možda bi čak i mogla postati gospodarica imanja! Zašto ne?
Gospodin je neženja. A Gulizar mu nije bila žena. Čak i da jest...
„Otvori oči, zavedi gospodina i omotaj ga oko maloga prsta!” rekao
joj je kum Rešit.
Nasmiješila se.
Tako znači, kume Rešite... Taj je bio pravi vrag. Njoj je to tek
sada palo na pamet! Pametan je on, istina. Odjednom se začula
škripa. Pribrala se. Vjerojatno izlaze iz kupaonice. Priskočila je k
vratima i pogledala van: Izlaze! Oboje su crveni u licu, okupani
znojem. Ostavili su vrata kupaonice otvorenima i uputili se prema
gospodinovoj sobi. Topla para iz kupaonice širila se po hodniku.
Bijesno je zatvorila vrata.
„Prokleta bila”, progunđala je. „Kao da mu je žena. Prljavka. Vrti
ga oko malog prsta, A zašto? Lijepa nije. Je li ljepša od mene? Teško.
Ja sam i ljepša i mlada. Takvih kao što je ona ima na stotine. Ma
kakve stotine, tisuće, pet tisuća, deset. Pa kako onda...”
Opet se bacila na počivaljku.
 Stalno je, neprestano mislila na Gulizar. Rumenilo u obrazima
poprilično ju je proljepšalo. Ako je ova postala tako lijepa, tko zna
kako bi ona... Ali gospodin je nije vidio. Nije. Je li ona žena to
sprječavala? Da gospodin možda ne misli da nema ljepše od nje?
Dugo se češkala po leđima. Vidjet će je, jednog dana će je
svakako vidjeti. Možda čak i danas! Ustala je. Oči su joj plamtjele.
Naravno da će je vidjeti, i to danas. Osjećala je to. Ona će mu žena
vjerojatno ispričati kako se zainatila da neće s konja na magarca,
kako je istukla njegovog nećaka i naljutila Jasin-agu. Pa što onda?
Neće je istući zbog toga!
I zašto bi? Zašto bi dignuo ruku na ljepšu i mlađu od nje? Možda
i ne bi, ali ipak bi se na to trebala pripremiti. Gospodin će na prvi
pogled shvatiti da je ljepša od one!
Približila se stolu i stala pred zrcalo.
Pokazat će mu da je mnogo ljepša od one ondje!
Raspustila je kosu i počela je ljutito češljati.
Pokazat će ona njoj. Pokazat će joj kako bi se trebala ponašati
gospodinova žena. A što ako je ne pusti u njegovu sobu? Ako zaključa
vrata i uzme ključeve sa sobom?
Pokazat će ona njoj.
A što li sada rade u sobi? Ona ga vjerojatno briše. Gospodin
možda leži ispružen na krevetu. A ona pokraj njega. A možda su i
zagrljeni?
Gospodin se ispružio na počivaljku, a ne na krevet. I nisu bili
zagrljeni. Gulizar je samo sjedila uz njega. Polako mu je brisala
maljava prsa i pazuhe. Gospodin je sklopio oči i opustio se, osjećajući
se kao da lebdi.
Otvorio je oči i uhvatio Gulizarin pogled.
„Zapamti što sam ti rekla!”
On je to već bio zaboravio.
 „Čuješ li?”
„Što?”
„Zapamti što sam ti rekla!”
„...?”
„Nisi valjda zaboravio?”
„Što si mi rekla?”
„Pravo si muško. Još pitaš što sam rekla!” Gospodin je ponovno
sklopio oči, ne obazirući se na nju. Gulizar ga je ljutito bocnula:
„Rekla sam ti da ne daš da te očara, pa da radi što ju je volja!”
„Tko to?”
„Ona djevojka, Gulu!”
„Zove se Gulu?”
„Kako god se zvala, viči na nju i ne daj da te smekša. Prema tebi
bi trebala imati strahopoštovanja. Da sam ja na tvojem mjestu,
pozvala bih je i rekla: ‘Bit će tako i tako’... Bude li se inatila i govorila
da neće s konja na magarca, potjerala bih je odavde. Umislila je da je
posebna! Kao da se za Ramazan-efendiju ne bi našlo djevojaka! On
da sada mahne rukom, dotrčalo bi ih barem pedeset!”
Gospodin je sklopio oči. Je li djevojka zaista izgledala onako
kako ju je on zamislio? Stasita, jedra... Izbatinala je njegovog nećaka,
dakle? Ali zašto? Tko je onaj konj s kojega neće na magarca? Ima li
možda dragoga?
Pridignuo se na počivaljci.
Skoro Izbatinala je Ramazana?
„Što će jadnik? Nije Ramazan kriv, svaki bi muškarac teško
izašao s njome na kraj! Jasin-aga i ja smo se umiješali pa je i s nama
pomela pod!”
To je očito bila lavica, a ne obična djevojka.
 „Je li krupna?”
„Onako.”
„Je li lijepa?”
Gulizar se uznemirila.
„Neka ide dovraga i ona i njezina ljepota! Važnija je ćud od
ljepote... Može biti najljepša na svijetu, ništa joj to neće značiti ako
joj je ćud kvarna!”
„Daj mi onu potkošulju!”
Gulizar ga je poslušala. Zatim mu je dala gaće, čarape,
pidžamu... Poskočio je s počivaljke.
Odjednom je postao zamišljen i ljut. Da ga nije djevojka
razljutila? Možda i jest. Naravno da bi ga razljutila neodgojena
djevojka koja je istukla njegovog nećaka, nadzorniku imanja zalupila
vrata pred nosom i svašta izgovorila ženi koja je za gospodinovu
ljubav odbila svog mladog udvarača. „...Da je barem sada pozove na
red, a da ona pred njim bude drska i zainati se da neće s konja na
magarca. On će joj odalamiti dvije pljuske, narediti da pokupi svoje
prnje i široka joj cesta...”
„Pozovi je ovamo!”
Gulizar se uzbudila:
„Djevojku?”
„Da.”
„Očitaj joj bukvicu. Ne budi previše blag prema tom psetu!”
„Hajde, ne brbljaj!”
Gulizar je usprkos tome radosno izašla iz sobe. Srce joj je veselo
udaralo. Samo neka se obrecne na njega, samo neka proba, pa da vidi
svoga Boga...
Grubo je otvorila vrata. Djevojka se češljala pred zrcalom. Oštro
se okrenula i krupnim očima pogledala Gulizar. „Stavi maramu i
dođi!” reče joj Gulizar.
„Zašto? Što je?”
„Gospodin te zove.”
Premda je to očekivala, odbrusila je:
„Što hoće od mene?”
Gulizar se zlobno nasmijala:
„Samljet će te u prah!”
Gulu se razljutila:
„Kad će stići od tebe?”
„Drznice...”
„Da sam drznica, ulazila bih u kupaonicu sa stranim
muškarcem!”
Gulizar je do ušiju porumenjela. „To se tebe ne tiče!”
„Jasno... Što ja znam? Samo ti znaš kako je!” Nastavila se
češljati.
Gulizar je suspregnula ljutnju. To što nije odmah ustala i pošla k
gospodinu, a možda uopće i neće samo joj može otežati stvari.
Gospodin bi pobjesnio kada netko ne bi poslušao njegovu zapovijed.
Namjerno je navalila:
„Znači, nećeš k njemu?”
„Neću”, reče Gulu, „neću, eto!”
„Nećeš, ha?”
„Neću!”
„U redu. Pokazat će gospodin tebi!”
Izašla je i snažno zalupila vratima. Činilo joj se da će poletjeti od
zadovoljstva. Ljutito je prošla kroz hodnik.
Gospodin je polako šetao po svojoj sobi.
 „Neće doći”, rekla je, „pita tko je gospodin da je poziva preda se.
Kaže da dođeš k njoj, ako baš hoćeš!”
Činilo se da je gospodin Muzafer ne čuje. Nastavio se šetati.
Pretpostavio je da će ona reći tako nešto. Bio je to opasan odgovor,
ali sigurno ga nije tako izrekla. Gulizar je bez sumnje preuveličala.
Osim toga, htio je dobiti takav odgovor. Njime je pokazala da ima
čvrst karakter.
A možda je zaista tako i rekla?
Gulizar je pak nestrpljivo stajala na vratima, sva kao na iglama.
Zašto se nije naljutio? Zašto nije počeo vikati? Na svaku pa i
najmanju sitnicu zna prasnuti kao bure baruta. Pa zašto je onda sada
bio tako miran?
„Takva biti prema jednome gospodinu...” reče, „Drznica! Nema
nimalo srama...”
Gospodin nije pokazivao ni najmanju promjenu u raspoloženju,
S pisaćeg je stola uzeo cigaretu i zapalio je.
„Skuhaj mi kavu!”
Otišla je u kuhinju. Nije mogla shvatiti zašto je gospodin tako
smiren. Premda je na najmanju sitnicu znao prasnuti kao bure
baruta... Djevojka se ne obazire na njegovu zapovijed. Na gospodina,
poznatog po svojoj nagloj ćudi...
Zastala je i stavila ruke na bokove, pokušavajući se sjetiti zašto je
došla u kuhinju. Zaista, zašto je došla u kuhinju? Osvrnula se oko
sebe, ne znajući što traži. Što god bilo to po što je došla... Češlja li se
ona tamo još?
Išuljala se iz kuhinje. Vrata njezine sobe bila su zatvorena.
Nagnula se i provirila kroz ključanicu. Djevojka je pak sjedila na
počivaljci i namještala kosu gledajući se u ručno zrcalo. Namještala je
kosu i smiješila se. Činilo se kao da govori sama sa sobom. Je li to
vježbala kako će govoriti s gospodinom? Odjednom se začuo
gospodinov grubi kašalj.
 Odmaknula se od ključanice. Sjetila se zašto je otišla u kuhinju i
što je gospodin zatražio. Potrčala je, napunila džezvu vodom i upalila
plamen na štednjaku.
Izgledalo je kao da djevojka vježba pred zrcalom. Postavila je
džezvu na štednjak. Šakama se podbočila o struk.
Zašto je vježbala? Htjela je govoriti s gospodinom, ali da nije
vježbala kako da pritome izgleda lijepo?
Pogled je prikovala za vodu u džezvi. U njoj je zamislila Gulu.
Djevojka je jedra, stasita, okretna. Što bi gospodin učinio da mu
pokaže iole naklonosti? A što bi učinio? Odmah bi se zapalio. Samo
da mu je žensko čeljade...
Odjednom su zaškripala vrata.
Okrenula se: djevojka! Izašla je iz sobe počešljane kose. Uhvatila
ju je panika. Kamo se to uputila? Zaboravila je kavu. S kuhinjskog je
praga pratila djevojku dok joj je srce zabrinuto lupalo. Uputila se
prema gospodinovoj sobi. Zastala je pred vratima i popravila kosu i
odjeću. Nije čak ni stavila maramu. Zašto? A rekla joj je da je stavi.
Što to ima u planu?
Gospodin u prvi mah nije ni primijetio Gulu koja je stajala na
pragu sobe. Pušio je i zamišljeno hodao po sobi. Došao je do drugoga
kraja, a na povratku ugasio cigaretu u pepeljari na stolu. Ugledao ju
je baš kad je htio pripaliti drugu cigaretu. „Tražili ste me,
gospodine!”
Pogledi su im se sreli. Gospodin ju je na trenutak gledao, ne
smogavši ni riječi, kao da je zanijemio. „Da”, rekao je naposlijetku.
„Evo me...”
„Izvolite, sjednite!”
Pokazao je počivaljku. Djevojka se približila i sjela.
Gospodin Muzafer je pripalio cigaretu i nastavio hodati, kao da
je izgubio interes za nju. Baš je onakva kakve voli, stasita i jedra.
Kosa, oči, koža, sve je kako treba.
 Polako je otišao do suprotnog kraja sobe, a zatim krenuo natrag.
Prolazeći pokraj nje, pogledao ju je krajičkom oka. I ona je njega
gledala. Smiješeći se. Žena koja ga je ovako gledala, ne žena, nego
djevojka, nije mogla izgovoriti sve ono što mu je Gulizar prenijela.
Nije ona to rekla. Sve je to bila Gulizarina izmišljotina.
„Znači, ti si kći našeg Džemšira?” upitao ju je kad se vratio.
„Vrag ga odnio!” odvratila je Gulu s mržnjom. Zastao je.
„Vrag da ga odnese?”
„Naravno...”
„Zašto?”
„Takvog bi oca Alah trebao oslijepiti i osuditi ga da takav vječno
luta po svijetu!”
To je u gospodina pobudilo još veću znatiželju: „Čuj to...”
„Osramotio me...”
Oči su joj se ispunile suzama. Njemu se to jako dopalo. Nastavio
ju je ispitivati: „Pa što je učinio?”
„Prodao me kao kakvu životinju. A ja ne želim poći ni za koga, ni
za koga! Pustite me da idem, gospodine, Alahu za ljubav, pustite me.
Ako ne budete pravedni i ne pustite me odavde...”
Gospodin se nasmijao: „Što ćeš učiniti?”
„Znam ja što ću učiniti!” Sklopio je ruke na leđima: „Što, na
primjer?”
Djevojka mu je dobacila pogled, ali nije odgovorila.
„Ha?”
„...?”
Uhvatio ju je za bradu i podignuo glavu. „Reci mi, što ćeš
učiniti? Hajde, reci mi da i ja znam!” Pogledi su im se susreli.
Gospodinov je bio nježan, prijateljski.
„Pobjeći ću”, rekla je Gulu.
 „Kamo?”
„Kamo bilo.”
„Moja vlast daleko dopire. Moji će te ljudi naći!”
„...”
Ponovno joj je podignuo glavu:
„Ne vjeruješ da mi vlast dopire daleko?”
„Vjerujem.”
„Pa onda?”
Oborila je pogled i rekla: „Onda ću se ubiti.”
Gospodin Muzafer se grohotom nasmijao. U tom se trenutku na
vratima sa šalicom kave u ruci ukazala Gulizar. Ugledavši kako
djevojka uplakana sjedi na počivaljci, a gospodin se grohotom smije,
nije mogla suspregnuti bijes. Šalica se zatresla u njezinoj ruci, a kava
se razlila po tanjuriću.
Gospodin je nije ni pogledao.
„Znači tako”, rekao je, „ubit ćeš se?”
„Naravno.”
„Ne bi li to bila šteta? Je li pošteno da tako lijepa djevojka
umre?”
Gulu je šutke pognula glavu.
Na rubu suza od bijesa, Gulizar je ušla u sobu, stavila kavu na
stol i izašla van. U njoj je sve gorjelo. Prošla je kroz hodnik i spustila
se niza stube. Uputila se prema kolibici Jasin-age. Nije se mogla
suzdržati pa je počela plakati. Iz nje su provalili jecaji. Uskoro je
došla k sebi. Osvrnula se i ljutito pogledala betonsku kuću. Prisjetila
se kako je gospodin rekao: „Ne bi li to bila šteta? Je li pošteno da
tako lijepa djevojka umre?” Njezini su se strahovi obistinili! Gurnula
je vrata kolibice i ušla unutra.
„Ustanite”, rekla je, „ustnite, rogonje!”
 Jasin-aga i Zaloglu su sjedili i razgovarali.
Zaloglu je skočio na noge:
„Što je?”
„Što bi bilo? Dok vi ovdje drijemate, ona se ondje petlja s
gospodinom!”
„S mojim ujakom? Gdje je?”
„Samo ti sjedi”, rekla je Gulizar, „kao da ti možeš nešto učiniti...
Jasin-ago, dođi ti. Mute nešto, Alaha mi! Brzo!”
Jasin-aga je problijedio, ustao i izašao napolje. Gulizar je
nervozno grickala usnicu, dok joj se čitavo tijelo treslo. Okrenula se
prema Zalogluu i rekla:
„Eto, jesam li ti rekla? Rekla sam ti da paziš na nju i da je ne
držiš pod istim krovom sa svojim ujakom! Jesam li bila u pravu?”
Zaloglu je sjeo na rub kreveta. Izgledao je kao da su mu sve lađe
potonule.
„Znala sam, već to dugo čekam...”
„Što rade?”
„Ništa, ali jasno je što se zbiva. Tvoj me ujak poslao po kavu. I
što sam vidjela kad sam mu je donijela? On i djevojka razgovaraju
kao da su stari prijatelji!”
„Moj ujak?”
„Da.”
„A ona?”
„A ona plače da bi se on sažalio nad njom!”
Zaloglu se namrštio.
„Kakav je to ujak? A hafiz mi je rekao...”
„Što?”
 „Rekao mi je da je on razbojnik, ali da nikada ne bi učinio nešto
tako podlo kao što je oteti nećaku ženu.” Tikva-hafiz!
Gulizar ga se prisjetila. On je krupniji, snažniji i sve u svemu veći
od gospodina. Ali nije mu ni do koljena. Nijedan muškarac nije bio
kao gospodin. Nitko mu nije bio ravan.
„Ako se gospodinu svidi djevojka...” započela je.
Zaloglu se naljutio:
„Pazi što govoriš. Ne znaš hoće li mu se svidjeti!”
„Dala bih ruku u vatru da se to već i dogodilo!”
„Pričekajmo da se Jasin-aga vrati...”
„U redu. Ako imam pravo, idi hafizu i neka prouči dovu nad
Kur’anom ili ti izradi kakav zapis!”
Zaloglu je ustao, zapalio cigaretu i uzšetao se po sobi. Ako se
tako nešto dogodi, on ima zadaću. Ili će napraviti ono i dokazati da je
muškarac ili...
„Zaboravi zapise”, reče.
„Zašto?”
„Vidjet ćeš što će biti ako je to što kažeš istina...”
„Što ćeš učiniti?”
„Nisam li ja muškarac? Kime me ti smatraš? Nisam jelen da
nosim rogove!”
Gulizar mu je dobacila pogled i prasnula u smijeh, rekavši:
„A uopće mi nije bilo do smijeha...”
„Zašto se smiješ?”
„Imaš visoko mišljenje o sebi...”
„Naravno da imam!”
Odjednom se uozbiljila i rekla:
 „Misliš li da imaš ikakve šanse pokraj svoga ujaka?”
„Pa što i da nemam... Ovo je stvar časti, bio on moj ujak ili ne!”
Prišla mu je i znatiželjno ga upitala:
„Što ćeš učiniti?”
„Vidjet ćeš ti što ću učiniti!”
Pogledao ju je tako bolno da se Gulizar smilovala i više nije
navaljivala. I samu ju je mučilo isto. Ako se nešto i dogodi, morat će
nešto poduzeti. A što je mogla učiniti?
Ništa. Najbolje bi bilo da ode hafizu i zamoli ga da za nju prouči
dovu nad Kur’anom ili joj izradi zapis. Jedne će noći poći k njemu,
čak i ako Ramazan ne bude htio ići s njome, pa će ga probuditi i
ispričati mu sve. Plakat će, moliti i preklinjali ga... Bude li tražio
novac, dat će mu, dat će mu što god zatraži. Pa što bi hafiz i mogao
drugo tražiti osim novca?
Sjetila se proždrljivih pogleda koje bi joj dobacivao kad god bi se
sreli.
A zatraži li ono što gospodinu ne uskraćuje? Pa što? Neće se
potrošiti ako mu da za gospodinovu ljubav. Što bi bilo da je osim
gospodinu zbog kojega je napustila svoga mladića isto dopustila i
Ramazanu, Jasin-agi... Pa čak i onom bijedniku Tikvi? Ništa...
Gospodinu bi nabila lijepe rogove!
Smirila se.
Zašto ne? Htjela je da djevojka ode daleko, daleko odavde. I
dovraga, ako baš hoće. Ne bi mogla podnijeti da joj ona preotme
mjesto. U tom bi slučaju ona pripremala kupku, ona bi odlazila s
gospodinom u kupaonicu, ona mu sapunala leđa, brisala ga, oblačila i
donosila mu kavu. A možda i više od toga?
Sjela je na drugi kraj kreveta i oborila pogled, prikovavši ga za
blijede šare na tepihu.
Zamislila ih je u toplini kupaonice. Gospodina i nju. Ulaze. Ona
zatvara vrata i navlači zasun. Razodijeva gospodina. Oboje su
potpuno nagi. Zamislila je gospodinove snažne ruke i široka, maljava
prsa... Vuče ju za ruku prema kadi. Ili drvenoj klupi. Ona je u
njegovom naručju. Napola u nesvijesti. Zadovoljno je sklopila oči...
Ljutito je ustala i povikala:
„Samo neka proba nešto učiniti pa će vidjeti svoga Boga!”
Zaloglu ju je iznenađeno pogledao:
„Što?”
Nije mu odgovorila. Hodala je do vrata. Zatim je zastala,
okrenula se i vratila ka Zalogluu.
„A što ako ostane trudna s njegovim djetetom?”
„Ma ne govori gluposti!”
„Da si vidio kako su razgovarali i ti bi se pitao isto!”
„Kako su razgovarali?”
„Umiljavala mu se, samo što mu se nije popela u krilo... Reći ću
ja tebi nešto... Ostane li ona trudna i on je oženi, svi smo propali!”
Zaloglu je zadrhtao. Je li moguće da je do toga došlo? Zašto ne?
Djevojka očito ne mari za njega. Prirodno je da joj se svidi njegov
ujak. On koji je za vrijeme berbe čak i s najprljavijim radnicama...
Zabrinuo se.
Što je još gore, djevojka je prekrasna: jedra i stasita... Zapalio je
cigaretu.
A tu je i vjenčanje! Nije li i njegov pradjed učinio isto? Jasin-aga
je to znao bolje od ikoga, koliko mu je samo puta ispričao tu priču.
„Taj nije imao nimalo srama, pokoj mu duši. Pokraj tolikih supruga,
našao je još i neku glupavu glumicu i oženio je!”
Nervozno je otresao pepeo cigarete.
U tom bi slučaju njoj išlo sve nasljedstvo. A imao je takve snove!
Kada bi njegov ujak umro, sva bi imovina pripala njemu, pa bi mogao
raditi što god ga volja. A oženi li ujak ovu djevojku, njegovi snovi
padaju u vodu.
Pogledao je Gulizar. Ona je zamišljeno gledala u tepih.
„Čuj me”, započne.
Gulizar ga zamišljeno pogleda.
„Ako ujak oženi djevojku...”
„Da?”
„Opet će sve pripasti meni ako ne budu imali djece, zar ne?”
„Što to?”
„Nasljedstvo.”
„Naravno da hoće.”
Snuždeno je ustao, odšetao do vrata i ponovno se vratio. „Imaš ti
pravo...”
„Oko čega?”
„Moramo hafiza zamoliti da nam izradi zapis!” Jasin-aga je ušao
u kolibu. Tamnoputo mu je lice od očaja još više potamnjelo.
Gulizar ga je uzbuđeno pitala: „Što je bilo?”
Jasin-aga joj nije odgovorio. Polako je prišao krevetu i sjeo.
Drhtavim je rukama dohvatio svoj veliki tespih. Gulizar mu je prišla i
nestrpljivo ponovila pitanje:
„Je li, Jasin-ago...”
Polako je podignuo glavu.
„Što je bilo?”
Pogledi su im se sreli.
„Čini mi se da se obistinjuje ono čega smo se bojali!”
„Što to?”
„Ne znam točno što, samo mi se tako čini!”
 „Zar nisi otišao k njima?”
„Jesam.”
„Što rade?”
„Ništa. Sjede jedno do drugoga na počivaljci. Kad me ugledao,
Muzafer se namrštio i rekao mi da ih ostavim nasamo.”
Na trenutak je zavladala strašna tišina. Duboka, mrtva tišina.
Dugo su se gledali, ne progovorivši ni riječi.
„Što da radimo?” na koncu upita Jasin-aga.
Gulizar je uzdahnula:
„Ne znam, Jasin-ago, ništa ne znam...”
„Želiš li da nam se ta djevojka popne na glavu?”
„Kako?”
„Kao da ne znaš kakav je gospodin? A i djevojka je baš po
njegovu ukusu. Jedra, stasita...”
„Ne vjerujem da će se to dogoditi”, protisnula je naposljetku
Gulizar.
„Zašto?”
„Ne bi se on spustio tako nisko!” Pogledala je Zaloglua.
On ju je bijesno promatrao, kao da ga je opsovala. „Što je?” upita
ga Gulizar.
Nije joj odgovorio. Ustao je i otišao do vrata. Jasin-aga ništa od
toga nije primijetio.
„Oh, Bože”, reče, „uvrgao se na onog svoga djeda pohotljivca.
Dostojan je unuk čovjeka koji je pored četiri supruge oženio još i
glupavu glumicu!”
 5.

Dogodilo se ono čega su se bojali: gospodin Muzafer nije mario

ni za koga. Bio je u sedmom nebu. Najprije je Gulizar zabranio da se
stubama penje u betonsku kuću, a potom čak i Jasin-agi. Zaloglu je
pak očajavao, sjedeći po čitav dan uz Jasin-agu u njegovoj sobi,
zadubljen u mračne misli, osim kad bi s bocom rakije otišao Tikva-
hafizu. On mu je nepresušnom strpljivošću dijelio savjete. Ali što mu
je to koristilo? Većinu bi se noći Gulizar, Jasin-aga i Zaloglu okupili
kod Jasin-age ili kume Sejare i smišljali što će učiniti ili što bi trebali
učiniti, a kada im ništa pametno ne bi palo na pamet, povlačili bi se u
svoje postelje, tresući se od bijesa. Gulu, koja je bila uzrok ovim
nevoljama, uopće nisu viđali. Ona je gospodina slijedila u stopu.
Kamo on, tud i ona. Kad bi išao u grad, poveo bi je sa sobom u
svojem bež Cadillacu. Sumnjali su da se boji da će je oni izvrijeđati
ako ostane sama na imanju. Ovako joj je naširoko poznata krojačica,
jedna od bliskih prijateljica koje je gospodin Muzafer imao u gradu,
šila dnevne i svečane haljine te svileno rublje, dok ju je sam gospodin
za to vrijeme podučavao kako pravilno držati vilicu i nož, sjedati,
hodati i šminkati se.
A ona je brzo učila. Nije prošlo dugo, a već se znala pravilno
odijevati, uglađeno razgovarati, rukovati nožem i vilicom pa čak i
pomalo plesati.
„Samo da još stigne proljeće pa zatopli... Otići ćemo do
Istanbula. Ondje ćeš naučiti sve ostalo”, govorio joj je gospodin
Muzafer.
Jako ju je volio. A kada je stekla uglađene manire i naučila se
odijevati i pravilno nanositi ruž, olovku za oči, kreme, parfeme i
ostalo, još se više proljepšala i potpuno ga zaludjela.
On se uz nju vezao više nego uz ijednu ženu prije, pa je
zaboravio na stranku, njezino reakcionarno desno krilo, poslove na
imanju i nove poljoprivredne strojeve koji su trebali stići uz pomoć
Marshallovog plana.
One dane kada se Cadillacom ne bi odvezli u grad, proveli bi
zagrljeni. Ti su se dani i tjedni vukli polako, mračni i kišoviti. Nije mu
bilo ni na kraj pameti da ostavi djevojku koja je svakog dana bila sve
ljepša, samo da bi slušao gluposti koje je bez prestanka govorio
njegov prijatelj, nosonja Zekai ili pak provodio vrijeme zijevajući i
trljajući oči u Udruzi poljoprivrednika, okružen dimom cigareta i
zvukovima tavle i igraćih karata.
Neprestano su se valjali po jastucima od ptičjeg perja,
elegantnim počivaljkama ili sagovima od grube dlake.
Svijet je iščezao i za Gulu. Zaboravila je i na Zaloglua, Jasin-agu,
oca, berbera Rešita, brata u zatvoru pa čak i svog ljubljenog, ubijenog
Kemala. Zaboravila je čak na i Gulizar koja ju je zlostavljala kada je
tek došla na imanje. U snažnom naručju gospodina Muzafera nije
mislila ni na koga drugoga.
„Što ako ostanem trudna?” upita ga jednog dana.
Gospodin Muzafer ju je pogledao u oči i odgovorio: „Kada će se
to dogoditi?”
Oči su joj zablistale:
„Misliš ozbiljno?”
„Naravno.”
„Dobro, ali...”
„Što ‘ali’?”
„Neće li mi dijete biti kopile?”
Gospodin Muzafer shvatio što je muči i odgovorio: „Sutra ćemo
odmah riješiti i to.”
 Gulu je obuzela neizmjerna sreća. Oženit će je! Postat će
gospodinova supruga!
Iz njenog je srca nestala i posljednja trunčica tuge. Svom ga je
snagom zagrlila, radosnija no ikada prije, uzviknuvši: „Mužiću moj!”
„Ženice moja!” začula je jednako uzbuđeni odgovor.
Gospodin Muzafer bio je iskren u svojoj namjeri. Ova mu je
jedra, strastvena, lijepa djevojka koja je povrh toga imala i čvrst
karakter zaista i mogla postati suprugom.
„Donesi mi svoj rodni list.”
„Što će ti?”
„Treba mi. Donesi ga...”
Otvorila je komodu i iz nje izvadila rodni list. Ipak, preostala joj
je još jedna, posljednja želja. O njoj je godinama razmišljala i noćima
sanjala, ali jednoga ju je dana zaboravila, točnije želja je sama od
sebe izblijedila. Vidjevši je kako zamišljeno stoji pred komodom,
gospodin Muzafer joj se približio, zagrlio je s leđa i poljubio u vrat.
„O čemu razmišljaš?”
„Ja?” odvratila je zamišljeno.
„Da, ti.”
„Ni o čemu...”
„Kako to? Vidim da razmišljaš o nečemu!”
„Ma ne razmišljam, stvarno!”
Ali jest, nešto ju je mučilo. Bez sumnje. Privukao ju je u svoje
naručje i poljubio joj netom našminkane usne. „Govori!” Sramila se.
„Hajde!”
„Sramim se.”
„Sramiš se? Čega?”
„...!”
 „Je li nešto neprilično?”
„Ma ne...”
„Pa onda?”
Porumenjela je, ali ipak je skupila hrabrost i rekla: „Ne sviđa mi
se moje ime.”
„Zašto? Misliš da je loše?”
„Loše je, a i...”
„Jako je obično!”
To je bila istina. Odsada će se kretati u visokom društvu i
prisustvovati finim događajima.
„U redu”, rekao je, „kako se želiš zvati?”
Opet je porumenjela do ušiju i promrmljala: „Serap!”
„Serap? Nije loše. Kad se spustimo u grad, jednim ćemo
udarcem ubiti dvije muhe. Podnijet ćemo zahtjev za odobrenje
vjenčanja i za promjenu tvoga imena.”
Tada je na njezinom rodnom listu primijetio datum rođenja i
shvatio da je pred njima još jedna poteškoća.
„Ajme, ti si jako mlada!”
„Mlada?”
„Da. Po zakonu se ne možeš ni udati ni promijeniti ime. To je
jako, jako loše...”
Držeći rodni list, uzšetao se po sobi pokušavajući se domisliti
nečega. Mislio je i mislio. Postojalo je samo jedno rješenje. Ali, hoće
li ona pristati na nj?
Gulu se naslonila na komodu i pratila ga pogledom.
„O čemu razmišljaš?” upita ga.
Gospodin Muzafer se otrgnuo od vlastitih misli i prišao joj.
Sklopio je ruke na leđima i rekao: „Postoji samo jedno rješenje.”
 „Koje?”
„Samo ako ti pristaješ, jasno...” Djevojka je odmah shvatila:
„Dopuštenje moga oca?”
„Da.”
Odmah je ispalila: „Ne pristajem!”
„Onda nam nema pomoći. U ovakvoj situaciji, bez dopuštenja
tvoga oca, ne možemo te učiniti starijom, niti...”
„Ne treba mi ništa od tih prokletnika! Neka idu dođavola!”
Gospodin Muzafer ponovno je sklopio ruke na leđima i nastavio
razmišljati hodajući gore-dolje po sobi. Ovako će morati pričekati još
tri godine. Znao je zašto ona mrzi svoga oca. Takvi kao on to su i
zaslužili. Zato i nije navaljivao.
Sljedećeg je jutra svanuo sunčan dan pa su se spremili za izlazak.
Gulu, po novome Serap, uredila se i napirlitala kao kakva lutkica. U
crnom se, elegantnom kaputu i sjajnim, crvenim cipelama oholo
spustila stubama, držeći gospodina Muzafera pod rukom. Zastala je
na posljednjoj stepenici i krajičkom oka provjerila gleda li je tko, ali u
blizini nije bilo nikoga. Razočarano je sjela u auto.
Gospodin Muzafer je sjeo za volan. Baš kad se nagnuo da
pokrene auto, otvorila su se vrata Jasin-agine zemljane kolibice. Stari
je i iskusni Jasin, os oko koje se okretalo čitavo veliko imanje, bio na
rubu suza kad se približio automobilu. Nije ih gledao. Ni njih, ni
auto... Mrzio ih je. „Ja odlazim!” rekao je tužno, ali odlučno.
Gospodin Muzafer ga je zapanjeno upitao:
„Kamo?”
Ovaj je srdito podigao glavu i pogledao ih krvavim očima:
„Nekome tko se boji Boga!” Gospodin Muzafer se zaprepastio:
„Što?!”
„Glavu ne mogu podići od sramote. Ne smijem se pojaviti u selu!
Nemam obraza nikoga pogledati u oči!”
 Gospodin Muzafer se silno razbjesnio, zgrabio pištolj i uperio ga
prema njemu. Ali Jasin, nadzornik imanja, starac od sedamdeset
godina, nije ni trepnuo. Isprsio se i povikao: „Pucaj! Hajde, pucaj!
Pištolj se vadi da bi se iz njega pucalo. Pucaj! Tolike me godine
hraniš. Moj je život u tvojim rukama!”
Gospodin Muzafer se pribrao. I Gulu je priskočila u pomoć,
uhvativši ga za ruku.
„Ali nećeš me zadržati kod sebe! Od čovjeka koji je svome
vlastitom nećaku preoteo ženu ne treba uzeti ni korice kruha, to te
može udaviti. A ja se gušim. Odlazim!...”
„Idi. Što se mene tiče, idi dovraga!”
Začuvši ljutite povike staroga Jasina, sva se čeljad na imanju
okupila oko njih. Gledali su se razrogačenim očima. Gospodin
Muzafer je povikao:
„Ramazane! Gulizar! Sejare!”
Izašli su iz gomile, ali nisu se približili. Stajali su tako, pognute
glave, ljutito čekajući. Gospodin je opet povikao: „Ima li još nekoga
tko se srami? Govorite!” Svi su šutjeli.
„Ima li? Srami li se još netko? Govorite!”
Gulizar je u tom trenutku ugledala Gulu koja je oholo sjedila u
svojem elegantnom crnom kaputu. Pobjesnila je. Po prvi ju je put
vidjela izbliza, ovako prekrasnu. Izvan sebe od ljubomore, srdito je
pogledala gospodina i povikala:
„Ima!”
„Ima? I tebe je sram? U redu, gubi se! Dalje?” Nitko se drugi nije
oglasio.
Gospodin Muzafer ih je sve ošinuo pogledom, a zatim sjeo u
auto. Bež Cadillac je napustio imanje.
Jasin-aga se ljutito vratio u svoju kolibicu. Usprkos svemu,
osjećao se lakšim i mirnijim jer se napokon riješio muke koja ga je
danima pritiskala. Vjerojatno će gladovati dok ga netko ne primi k
sebi, ali što onda? Barem će svijetom ići čista obraza!
Sakupio je ono malo što mu je pripadalo. Sa zida je skinuo
litografije Meke, Medine i Alihazretija, iz sanduka knjige o
pustolovinama velikih vjerskih voda, molitveni ćilim, tespih, fildžan i
džezvu... Sve je to spremio, umotao u lagani madrac na kojem je
spavao, a zatim u svilenu vreću te prebacio preko ramena. Pred
vratima je naletio na Zaloglua koji je čučao uza zid i plakao držeći se
rukama za glavu. Ustao je ugledavši ga.
„Kamo ćeš, kume? Kamo ćeš, kume Jasine?”
Prepriječio mu je put.
Jasin-aga je pogledao u daljinu. Ta nije imanje gospodina
Muzafera bilo sve na ovome svijetu što ga je dragi Bog stvorio!
„Makni se, Ramazane!”
„Kamo si pošao?”
„Ne znam. Makni se.”
„Ne idi, kume. Ne ostavljaj me...”
„Da si pravo muško, i ti bi otišao. I to prije mene!” Zaloglu je
pognuo glavu:
„Kamo da idem, kume Jasine? Tko bi me primio k sebi?”
„Onda ostani ovdje...”
Gurnuo ga je i krenuo dalje. Učinio je nekoliko koraka, ali onda
je zastao i dobacio mu:
„Što ti je ovdje preostalo? Kako ćeš ljudima pogledati u oči?
Imaš li ti imalo časti? Sram te bilo. Gulizar nisi ni do koljena!”
Izašao je s imanja. Neko je vrijeme hodao pa je ponovno stao.
Okrenuo se. Po posljednji je put pogledao mjesto koje možda nikada
više neće vidjeti, gdje je poznavao svaki kamen, grumen zemlje,
kravu, bika, vola, kokoš, pijetla, konja i psa i u čiju je zemlju uložio
godine i godine truda.
 Steglo ga je u srcu.
Eto, sada su ga otjerali s tog imanja koje mu je bilo bliže srcu od
očinskog doma. Onaj isti Muzafer kojega je sam odgojio poslao ga je
dovraga!
Njegovo se lice, koje je nakon sedamdeset godina pod žarkim
suncem Čukurove nalikovalo na stavljenu kožu, na trenutak
zacrvenjelo kao da gori. Dvije su se suze, samo dvije krupne suze, sa
starih obraza zakotrljale i pale na tlo. Ali brzo se pribrao i ljutito
progunđao:
„Alah prokleo sve neprijatelje poštenja, pravde i časti!”
S mržnjom se okrenuo i nastavio hodati, noseći svoj ležaj na
ramenu. Dok je prolazio pokraj kavane, trudeći se da je zaobiđe u što
širem luku, primijetio ga je Tikva-hafiz koji je u tom trenutku pio
kavu iz velikog fildžana.” Što je ono?” upitao je Habipa Hidiroglua
koji je sjedio pokraj njega, „Jasin-aga ide i nosi ležaj na ramenu...”
Habip je pogledao za njim.
„Stvarno...”
„Nije valjda napustio imanje?”
„Ma ne vjerujem. On je ondje glavni. Što bi gospodin Muzafer
bez njega?”
„Meni se ipak čini da odlazi. Znam zašto to govorim. Hajde, trči
k njemu!”
Habip je otrčao i doveo Jasin-agu koji je već bio poodmakao,
rekavši mu da ga zove imam-efendija.
Stigli su u kavanu. Jasin-aga se isprsio i rekao: „Selam alejkum!”
Zvučao je ljutito.
„Alejkum selam. Sjedni, ago.”
Odbio je ponuđen mu stolac.
„Odlazim!”
 „Kamo?”
„Neću služiti nepoštenim, nepravednim i nečasnim ljudima, pa
stoga odlazim!”
Okružili su ga svi gosti kavane. „Što je bilo?” upitali su ga praveći
se da ne znaju.
„Što bi još bilo? Preoteo je djevojku koju je doveo svome nećaku!
Gdje to ima? Kakav je to musliman? Jeste li vi ikada čuli za takvo
što?”
„Za Boga miloga”, rekao je Habip.
„Bože sačuvaj.”
„To što ga on hrani ne mora značiti da mora trpjeti njegov
nemoral!”
„Tako je.”
„Je li, Jasin-ago”, rekao je Habip, ,,i tebe je uvrijedio kao i nas.
Dođi, primit ćemo i tebe u našu stranku!”
Jasin-aga je gledao u daljinu.
„Odlazim”, reče, „zauvijek odlazim odavde!”
Ponovno je na rame prebacio zavežljaj i rekao: „Alah prokleo sve
neprijatelje poštenja, pravde i časti!” Zatim je nastavio svojim putem.
Za njim se začulo: „Amin! Aaaamin!” Gledali su za njim sve dok
se on i njegov zavežljaj nisu izgubili u niskom raslinju. „Strahota!”
rekao je netko.
„Još malo, još malo”, promrmljao je neki drugi, „samo da
dobijemo izbore...”
Habipove su oči plamtjele. Znao je on što će učiniti ako njihova
stranka dobije izbore. Svi će onakvi ljudi biti pozvani na red, a ako ne
polože račune, letjet će im glave. Ali što je on mario za druge? Za
njega postoji samo Muzafer. Muzafer koji siluje po svojini njivama i
pred kavanom dijeli pljuske i prijeti pištoljem... Neka onda radi
scene, nagovara odvjetnike da ne podižu tužbe, dijeli pljuske i
iskrivljuje pravdu...
Dok su oko njega frcale iskre godinama zauzdanog bijesa i
otvorene prijetnje, Tikva-hafiz je sklopljenih očiju premetao svoj
tespih, lagano se njišući kao Božji čovjek kojega ne zanima ništa na
ovome svijetu. Zapravo je slušao svaku izgovorenu riječ. Da nije
sumnjao da neki od njih špijunira za staru stranku i on bi im se bio
pridružio. Osim toga, on bi na mjestu gospodina Muzafera postupio
isto. Štoviše, kad je čuo da ovaj preoteo djevojku, čitave se noći
prevrtao, maštao, a pred jutro i doživio sladostrašće usnuvši erotske
snove. Otvorio je oči kad ga je Habip upitao: „Sada bi dobro došla
jedna srednje slatka kava, zar ne, imam-efendijo?” Kao da ništa ne
zna, kao da nije od ovoga svijeta...
„Kako hoćeš”, rekao je.
Zaloglu je ušao u kavanu baš kada su naručili kave. Jadnik je s
očima krvavim od plača sjeo pokraj hafiza. Pozdravili su se i kratko
ćaskali, a onda ga je Tikva-hafiz upitao: „Je li otišao?”
Zaloglu je uzdahnuo:
„Da.”
Odjednom je primijetio podrugljive poglede oko sebe pa je
ljutito nabrao obrve.
Zasuli su ga pitanjima, praveći se kao da ništa ne znaju:
„Tko je otišao?”
„Jasin-aga!”
„Zašto?”
„Još pitate? Zato što je častan čovjek...”
„I taj je Muzafer ništarija od čovjeka!”
„Prljava pseta i ne znaju bolje!”
Zalogluu je to dozlogrdilo. Okrenuo se Tikva-hafizu i rekao:
„Hajdemo se malo prošetati.”
 „Habip-efendija je naručio kavu...”
„Neka je netko drugi popije. Idemo...”
Povukao ga je za ruku pa su izašli iz kavane. Sve je bilo
blatnjavo.
„Kamo ćemo?” upita ga hafiz. „Nekamo gdje nema nikoga.”
„Idemo onda k meni...”
„E, može.”
Uputili su se prema hafizovoj kući. Zaloglu ga je putem podsjetio
kako mu je rekao da mu ujak ne bi bio tako podao da mu otme ženu.
„Kako sam mogao znati? Tako sam mislio!”
„A ispao je da podliji ne može biti, zar ne?”
„Bez sumnje, prijatelju... Gdje to ima? Koliko čovjek može biti
podao, nečastan i besraman da nećaku preotme zaručnicu!”
„Baš tako.”
„Imaš li ti kakve rakije u džepu?”
„Ne. Ne smijem ni blizu stuba betonske kuće...”
„Nije ugodno razgovarati trijezan...”
Zaloglu ga je uhvatio za ruku:
„Treba mi tvoj savjet!”
„Reci.”
„Sada bih i ja trebao nešto učiniti, zar ne?”
Hafiz je sumnjičavo zastao:
„Što?”
„Nisam mogao učiniti ni ono što je učinio Jasin-aga!”
„Što namjeravaš učiniti?”
 „Što namjeravam?” Odmjerio je hafiza pogledom: „Ovo ostaje
među nama, zar ne?”
„Jesi li ti dijete, Ramazane? Naravno!” Osvrnuo se oko sebe, a
zatim rekao: „Razmišljam da mu saspem metak u čelo!”
„Kome?”
„Onom podlacu od mog ujaka, kome drugome? Što će svijeti
reći? Da sam mu podveo vlastitu ženu! I da sam još s njima!
Jesam li ja svodnik, hafize? Ti to najbolje znaš. Da je to netko
drugi, a ne moj ujak, ne bih li napravio isto? Ujaku sam jednom već
oprostio. Ali sada je voda došla do grla. Moram zanemariti to što mi
je ujak. I što je najvažnije, hafize... Ostane li ona danas-sutra trudna
pa je još i oženi, gotovo je. Mogu se oprostiti s nasljedstvom. Nije li
tako?”
Hafiz je kimnuo glavom. Možda ovako govori ne zbog toga što je
izgubio ženu, nego što se očajnički boji da će ostati bez nasljedstva?
„On ima mnogo neprijatelja u selu. Prve Hidirogluove... Ubijem
li ga na nekom napuštenom mjestu, svi će misliti da je to učinio neki
od njih. Ja im neću ni pasti na pamet!”
„...”
„Inače sam propao. Zasjeo je na sve bogatstvo koje je za sobom
ostavio moj djed. A sada još i živi s tom ženom. Obožava je. Nitko ih i
ne vida. Bilo je da ću mu ja biti nasljednik. Zašto bih inače bio i trpio
sve ono? Samo zbog toga. Ali ako ostanem bez nasljedstva...”
Znatiželjno je upitao:
„Misliš da će je oženiti?”
„Samo Bog to zna”, odvrati Tikva-hafiz.
„Pa može li?”
„Nema razloga zašto ne bi mogao.”
„I onda? Što ću ja onda?”
 Od bijesa su mu navrle suze na oči i krv u obraze. Hafiz je
shvatio da je stvar postala ozbiljna. Gotovo je polovica sela bila
neprijateljski raspoložena prema gospodinu, Oni su ga, doduše,
mrzili zato što im je na sudu prisilno oduzeo sva polja čije je
vlasništvo bilo i najmanje upitno i pridružio ga svojima. Ali ovo!
Nije mogao reći da se nije slagao s ovim, to jest sa Zalogluom.
Čak je i očekivao da će mladić počiniti neku glupost, ali zašto je njega
uključio u to? Zašto mu je ovo sve ispričao? Ako je već nešto
namjeravao učiniti, trebao je šutjeti i poslije još za sobom zamesti
tragove. A i u pravu je. Zaručnica mu je oteta bez imalo milosti, a
sada mu je i nasljedstvo bilo u opasnosti. Trebao je i ranije djelovati.
Imao je dva veoma dobra razloga, a on se i dalje pitao što bi trebao
učiniti...
Debeljuškasto mu je lice na tren poprimilo zabrinut izraz.
Da barem ništa od ovoga nije čuo!
Zastao je i počeo nešto petljati oko cipele. Ovaj bi brbljavac
mogao još nekome izlajati sve, baš kao što je i njemu. A tada bi se to
proširilo i došlo i do gospodina...
„Zašto si se sagnuo?”
„Namještam cipelu.”
Čuje li gospodin za to, gotovo je. „Svi ionako znaju da on mrzi
hodže. Spašavaj se dok ovo još nije došlo do njega!” pomislio je.
Nije htio nastradati zbog nečega od čega nema nikakve koristi.
Što se njega tiče djevojka koja je pobjegla od Zaloglua i nasljedstvo
koje mu je izmaknulo iz ruku? Za njega postoji samo današnji dan,
onaj sutrašnji nije važan. Sutrašnje jutro u Božjim je rukama. Što se
mene tiče nasljedstvo koje bi danas-sutra mogao dobiti Zaloglu?
Hoće li ga uopće dobiti? Ja ću se pobrinuti za danas. Pripazi se,
hafize! Ovaj bi te mogao uvući u nepriliku. Priberi se!
Odjednom je zastao:
„Ah... Ramazane”, rekao je, „pozvao sam te k sebi, ali...”
 „Što? Što je sad opet?”
„Moram u mesdžid. Čekaju me...”
„Nazvao bih te pokvarenjakom, ali ti bi to zanijekao”, nasmijao
se Zaloglu, „Kakav si ti to vjernik? Da je bilo rakije, zaboravio bi ti na
mesdžid!”
Rastali su se.
Zaloglu se vratio u kavanu. Sve su se oči znatiželjno okrenule
prema njemu, budući da se o onome što se dogodilo vodila duga
rasprava otkad su ovi napustili kavanu. Utihnuli su glasovi i zvukovi
tavle i karata. Vratio se, najveći se glupan na svijetu ponovno vratio.
Tko bi sada kartao? Kome je do igranja tavle?
Okružili su ga.
„Bog ti pomogao, brate”, rekli su mu, „Jako nam je žao, ali što
ćeš?”
„Da, što možeš učiniti?”
„Kakav je to čovjek koji rođenome nećaku preotme zaručnicu...”
„Sramota! To ne bi uradio ni kakav daur, a kamoli musliman!
„Koliko moraš biti podao i pokvaren da bi...” Habip Hidiroglu je
doviknuo kafedžiji: „Daj Ramazan-efendiji što pije!”
Ovaj je potrčao da pripravi srednje slatku kavu. Svi su danas
izgledali ozbiljno. Pokazali su sažaljenje i iskrenu brigu. Nije bilo ni
traga izrugivanju. To mu je godilo. Bio je to pravi čas da pogladi
brkove. Podignuo je ruku, no... To ga je ponovno razljutilo.
U tom ga je trenutku neki kozičavi upitao: „Je li, Ramazan-
efendijo, čuli smo da te ujak natjerao da obriješ brkove... Je li to
istina?”
Što sad ovaj hoće? Obrecnuo se:
„Što ‘natjerao’, kakve su to gluposti?!”
„E?”
 „Sam sam odlučio obrijati ih.”
„Sam? Zar ti nije bilo žao, efendijo? Zašto si ih gojio samo da ih
obriješ?”
Svi su se nasmijali, čak i Zaloglu.
„Moja je zaručnica tako htjela”, odgovorio je.
„Ta tvoja zaručnica ti je veoma odana”, rekli su. „Da, da, kao u
starih Osmanlija!”
„Znaš što, efendijo, bolje da je ovako. Zato što...” Prekinuo ga je:
„De, šuti! Zašto bi bilo bolje?” Netko je krenuo u drugome
smjeru:
„Kako je bolje? Ujak ti je kao otac, a ponekad i više... Zar bi otac
smio tako gledati ženu svoga sina?”
Netko je drugi odvratio: „Zašto? Kao da je nitko drugi tako ne
gleda?”
„Ona mu nije snaha, ona mu je kao rodena kći!”
Izbila je svada i galama. Kavana se podijelila na dvije strane i
otpočela je duga prepirka. Kad je napokon odlučeno da je takvo što
protivno svakoj vjeri, svi su se ponovno okrenuli prema Ramazan-
efendiji:
„Sigurno si se mnogo napatio oko toga, zar ne?”
„...”
„Znači službeno je, on spava s njom, ha?” Seoski notar nije
odolio: „Prije će biti neslužbeno.”
Zalogluu je odjednom udarila krv u glavu. Skočio je na noge i
povikao:
„Dovraga, pretjerali se sa šalama! Bezbožnici jedni! Ne znate vi
ni što je nevolja ni što je sreća! Samo vam je do izrugivanja...”
Ljutito je izašao, ne sačekavši ni kavu koju je bio naručio.
 Uputio se prema imanju. Odjednom je iza leđa začuo korake pa
se okrenuo. Habip Hidiroglu je hodao za njim. Zastao je. Vjerojatno
mu je nešto htio reći. Znao je da se ovaj s njegovim ujakom posvađao
oko nekih njiva i da ga je on jednoga dana usred svađe i ošamario.
Habip nije bio neukusan kao ostali iz kavane. Prišao mu je
prijateljski i ozbiljno:
„I mene su razljutile one gluposti iz kavane”, rekao je oborenog
pogleda.
„Nema u tome ničega smiješnog. Ovakvo nešto je pravi udarac
za dostojanstvo. Zlo je i podlo. Zar te to ne vrijeđa?” Zaloglu je
uzdahnuo:
„Kako ne bi, brate? Zar tebe na mome mjestu ne bi?”
„Ne samo da bi me uvrijedilo, nego bih načisto poludio!”
Iz džepa crnih šalvara izvadio je bočicu rakije.
„Imam i malo crnih maslina, sjednimo uz rub pa ćemo malo-
pomalo... Što kažeš?” Povukao ga je za rukav.
Zaloglu se namrštio. Habip mu baš i nije bio drag. A sada kad ga
je ovako zaskočio...
„Ne, brate”, rekao je, „hvala!”
„Zašto?”
„Idem na imanje...”
„Pa dobro. Ali nešto bih ti rekao...”
„Što?”
Habip se počešao po suncem opaljenom licu i čučnuo.
„Hajde, čučni ovamo!” I Zaloglu je čučnuo.
„Nakon ovoga, više ga ne možeš zvati ujakom. Mlad si, hrabar si.
Ja i ti smo sada mnogo bliži jedan drugome. Ja sam doživio uvredu,
ali ti si doživio još težu. Meni je taj čovjek oteo samo njivu. A tebi?”
 Zaloglu mu nije odgovorio.
„Tebi je oteo ženu! Žena znači čast! Kad ti otmu čast i
dostojanstvo, čemu živjeti?”
„...?”
„Pogledaj Jasin-agu! Nije mu ni žena, ni kći, ni snaha... Pa opet
ga je uvrijedilo. Ne odobrava ono što se protivi šerijatu! A zašto? Jer
je častan. Sutra će možda gladovati i umirati u siromaštvu. I usprkos
tome što mu je sedamdeset godina, otišao je. A ti? Što si ti učinio?”
Pred tim je istinitim riječima bijesno zašutio, ne mogavši podići
pogled s tla.
„...Trpio si! A zašto? Jer su ti polomljena krila. Ovisiš o svome
ujaku. Za što vrijedi biti na ovome svijetu? Za čast, za imovinu. Časti
više nemaš. A što se imovine tiče... Želiš li da djevojka danas-sutra
ostane trudna pa da je on bude prisiljen oženiti?”
Zalogluu se učinilo da mu je posuo soli na živu ranu. Podignuo je
pogled i zagledao se u Habipa. Dugo ga je promatrao. Naposljetku je
kimnuo glavom.
„Dobro ti kažeš...”
„A onda ćeš ostati bez prebijenog novčića... Završit ćeš na ulici, a
sva će imovina ostati ženi i djeci!”
„Tako je.”
„Da se tvome ujaku danas-sutra nešto dogodi...”
„...”
„Naći ćeš se u nebranu grožđu!”
„Dobro, Habipe... Što da radim? Kako da sve to spriječim?”
„Zar te to sve skupa ne ljuti? Ne dođe li ti da nešto učiniš? Ništa
ti ne pada na pamet?”
„...”
 „Ramazane, ne tjera li te nešto u srcu da osvjetlaš obraz i
privedeš izrugivanja kraju?”
„...”
„Ne nosi se uzaludno pojas, a za njim pištolj i nož! Oni se nose
kako bi se u pogodnom trenutku i koristili. Nož i pištolj nisu za
ukras!”
„...”
Iz pojasa je izvadio poteški pištolj i pružio mu ga: „Evo ti pištolj!
Muškarac si, nosiš muške čizme i pojas. Opravdaj to. Oteli su ti ženu,
Ramazane, druge ti nema!” Pištolj je podrhtavao u njegovoj ruci.
„Uzmi!” navalio je.
Zaloglu ga je odgurnuo i rekao:
„Imam ja svoj, tebi će taj još trebati...”
„Možda i hoće, ali tebi će zatrebati prije. Moji su pištolj, top i
mitraljez izbori! Dobijemo li ih, pucnjevi će nadaleko odjekivati!”
I dalje držeći pištolj, pogledao je u daljinu. Ljubičaste su planine
izgledale kao obavijene tankim velom. Sunce je pržilo zemlju.
„Uzmimo da dobijete izbore... Što će onda biti?” upita ga
Zaiogiu.
Habip je otrgnuo pogled od obzorja i njime ljutito ošinuo
Zaloglua:
„Još pitaš? Tada će se polagati računi za sve nepravde!”
„Preotet ćeš mome ujaku njive, zar ne?”
„Istoga trena!”
„A što ako se i on pridruži toj stranci?” Habip je pobjesnio:
„Što? I on? Slušaj, samo smo zbog njega i izašli iz stare stranke i
pridružili se novoj. Naša se stranka pokrenula kako bi se borila protiv
nepoštenja, nepravde i onih koji bi nam okaljali čast, kako bi ih
iskorijenila. Naša stranka...”
 Preokrenuo je očima, a na usta mu je navrla pjena. Usta su mu
izgovarala sve što mu je bilo na pameti, dok je iz njih prskala pjena.
Malo dalje od njih, na veliki je panj sletio maleni crvendać i počeo
nervozno brboriti, zvučeći baš poput njega.
Zaloglu je dohvatio kamen i zavitlao ga na pticu koja je uplašeno
poletjela i nestala u plavetnilu prošaranom oblacima.
Zatim su se rastali.
Zaloglu se slagao s Habipom. No znao je i zašto ga je onako
savjetovao i huškao. Zar je mislio da je ovaj glup? Htio ga je
nahuškati da ubije ujaka jer bi on tako dobio svoje njive natrag.
Bez obzira na to, njegov je ujak zaslužio i mnogo gore od metka.
Kad je stigao na imanje, već je bio zaboravio na Habipa. Najviše
ga zapravo nije mučilo to što ga je djevojka napustila, nego to što bi
mu uskoro i nasljedstvo moglo izmaći.
Zastao je u dvorištu. U blizini nije bilo nikoga. Jasin-agin
odlazak ostavio je dubok utisak. Vrata njegove kolibice bila su širom
otvorena.
Prošao je dvorište i stigao do kolibice kume Sejare. I Gulizar se
spremala na odlazak.
„Što je ovo? Nećeš valjda i ti otići?”
Gulizarino je lice odavalo tugu. Nije mu odgovorila. Snažnim je
rukama vezala svoj stari zavežljaj. Prišao joj je: „Je li, stvarno
odlaziš?” Pogledala ga je ljutito i dobacila:
„Naravno da odlazim! Nije mi mjesto pokraj onih koji ne znaju
što je čast!”
Zaloglu je pogledao kumu Sejare koja je čučnula uza zid.
„Prije nego što kreneš na put, trebala bi znati kamo ćeš”, rekla je,
„Nije dobro da žensko samo luta uokolo...”
Gulizar se ljutito uspravila i rekla:
 „Pa što? Tko meni može išta učiniti? Ja više nisam djevojka.
Neka me napadne tko hoće. Misliš li da će tražiti nešto što već
godinama ne dajem svojevoljno? Znam ja što će htjeti. Eto im. Pa da
je jedan ili da su petorica...”
Zaloglu se nasmijao. Kuma Sejare je promrmljala: „Bože
sačuvaj!”
„Nema Bog što čuvati, kumo! Ja sam zbog njega odbila svoga
mladića. A nije me namjeravao oženiti i učiniti me gospodaricom
imanja. To od njega nisam ni tražila. Ali nije trebao baš ni pokraj
mene dovesti Džemširovu kćer, običnu radnicu, i učiniti je
gospodaricom!”
Kuma Sejare je kimnula glavom i rekla: „Istina.”
„Hoće li se oženiti? Neka nade neku djevojku iz visoke, dobre
obitelji i oženi je. Misliš li da bih tada rekla išta?”
Na trenutak se vratila poslu, a zatim se opet ljutito uspravila i
nastavila:
„Odmah se bacila na njega... Dovraga, druge bi pričekale dan-
dva, pravile se nedostižne, vidjele kako se ovdje živi! A ona je jedva
dočekala!”
Niz lice su joj se kotrljale krupne suze.
„I ja sam mlada i lijepa, baš kao i ona... Što mi nedostaje? Ali
glupa sam. Nije mi kao njoj palo na pamet da ga zavedeni i uguram
se u njegov auto!”
Prisjetila se kako je Gulu sjela u automobil u svome crnom
kaputu.
„Kao da je guvernerova ili generalova kći... A kad ono, isplivala
je iz blata! Još smrdi!”
Zaloglu je bio uznemiren. Sve se ovo događa zbog njega, a on ni
prstom nije maknuo. A trebao je najburnije reagirati.
Gulizar se tada okrenula prema njemu:
 „Ti si se zasad izvukao, ali vidjet ćeš i ti danas-sutra!”
Zaloglu se uplašio:
„Što ću vidjeti?”
„Natjerat će gospodina da je oženi pa će tebe izbaciti na ulicu!”
„Znam.”
„Što znaš?”
„Oženi li je, sve će imanje pripasti njoj...” Rukama se podbočila o
bokove i rekla: „Pa što onda čekaš?”
„Što da radim?” Odmahnula je glavom.
„Imaš pravo... Ako čovjek ne zna što mu je činiti... Bog neka ti
bude na pomoći. Da što da radiš. Najbolje ništa, sjedni i šuti!”
Sve su ove znakovite i ljutite riječi dirale i kumu Sejare. Ne bi li i
ona trebala nešto učiniti? Je li časno da ona pokorno šuti u situaciji
protiv koje su se ostali pobunili? Nije. Nije, ali... Što se nje to tiče?
Ona nikada nije bila tako bliska gospodinu. Ne muči je ni ljubomora
poput Gulizar. Ona ne mari za to tko će postati gospodarica imanja.
Džemširova kći ili neka druga, njoj su sve one iste. „Ionako sam
magarac. Zar je važno tko drži uzde?” pomislila je.
Gulizar je Zaloglua povukla ustranu i upitala:
„Jesi li ovih dana vidio hafiza?”
„Jesam”, odgovorio je Zaloglu.
„Je li ti rekao što?”
„Što bi mi rekao?”
„Je li pitao za mene?”
Zaloglu se nije mogao sjetiti.
„Nije...”
Tikva-hafiz zabrinuto je otklanjao večernji namaz i zamišljeno
izašao iz mesdžida. Ramazanove su ga riječi poprilično zbunile. Zašto
mu je izložio svoj plan da ubije ujaka?
Zastao je i pogledao u nebo po kojem su se skupljali crni oblaci.
Spremala se kiša i odjednom je zahladilo. Trebao bi otići kući i staviti
dosta ugljena na vatru. Samo, što ako je onaj blesavi mladić nekome
ponovio one gluposti koje je izbrbljao pred njim?
Odlučio je svratiti u kavanu.
Stariji su ga seljani dočekali uz uobičajeno poštovanje. Ponudili
su mu da naruči što god mu se prohtjelo. Zapravo, ne bi mu loše
došla jedna gorka kava.
Svi su bili zabavljeni tavlom, kartanjem, dominom... Habip
Hidiroglu je s prijateljima igrao veoma živu partiju šnapsa. Po čitavoj
su kavani odjekivali uzvici i smijeh.
Izvadio je tespih i zamislio se.
Što se njega tiču tuđi problemi? Zašto bi si stvarao problem
tamo gdje ga nema? Muzafer je zaveo zaručnicu svoga nećaka i
njegovo će nasljedstvo ostati njoj... Što se to njega tiče? I konačno,
kako bi ona kukavica Ramazan uopće mogao potegnuti pištolj na
velikog gospodina Muzafera?
Stigla mu je kava. Otpio je gutljaj.
Taj bi brbljavi dečko mogao negdje izvaliti: „I hafiz-efendija zna
za plan i odobrava ga!” Mogao bi tako nešto izvaliti pa bi to došlo i do
gospodina Muzafera, a onda je propao. Kako će se onda izvući?
Čovjek ionako ne voli hadžije i hodže. Najbolje bi bilo...
Otpio je gutljaj kave.
Najbolje bi bilo...
„Selam alejkum, hafiz-efendijo!”
Neki je sitni, kozičavi čovjek privukao stolac i sjeo, cereći se i
pokazujući pocrnjele zube. „Alejkum selam...”
„Što kažeš na ovo s Ramazanom?”
 Tikva-hafiz ovoga već dugo nije mogao podnijeti. Sumnjao je da
prenosi informacije od jedne do druge stranke. Sirenje glasina
omiljena mu je zabava.
„Na što misliš?”
„Na što bih mislio? Ujak ti dođe kao otac. Pristoji li se jednom
muslimanu učiniti onako nešto?”
Nije mu odgovorio. Sklopio je oči. Nije mogao reći ni da se
pristoji, ali ni pokuditi postupak i reći da se ne pristoji. Što god
rekao, njegove će se riječi proširiti dalje, a tko zna, možda će ih i
preuveličati i tako prenijeti gospodinu Muzaferu. Otvorio je oči.
„Svatko od nas kroji vlastitu sudbinu”, rekao je. „Tko smo mi da
sudimo što je dobro, a što loše? Na onome će se svijetu znati tko je
bio dobar, a tko loš...”
„Istina, istina... Ali što kažeš na Ramazana?”
„...”
„Čak je i Jasin-aga časniji od njega!”
„A što je trebao učiniti?”
„Kako što, imam-efendijo? Kako može i dalje sjediti za trpezom
čovjeka koji mu je oteo zaručnicu? Ne protivi li se to šerijatu? Trebao
bi otići. Da sam ja na njegovom mjestu, jednog bi dana izašao pred
tog podlaca i sasuo mu metak u čelo!”
Tikva-hafiz je ispio kavu do kraja i ustao.
„Ja odoh...”
Čovječuljak je začuđeno gledao za njim. Radio je za jednog od
šogora bogate Nadžije. Znao je da kolaju glasine o tome ima li ili
nema nešto između Nadžije i hafiza. Razljutilo ga je kad se ovaj
pomalo posprdno dignuo i prekinuo njihov razgovor. Privukao je
stolac igračima šnapsa i sjeo uz njih.
Grmljavina je odzvanjala nebom kad je hafiz stigao kući. „Jezik
za zubima, glava na ramenu”, rekao je dok je stavljao ugljen i potpalu
u peć. Zatim ju je postavio pred vrata i prepustio snažnome vjetru.
Zatim je upalio plinsku svjetiljku i razodjenuo se. Navukao je
bijelu spavaćicu i laganu vestu, a glavu pokrio bjelicom.
Što se njega tiče Ramazanova zaručnica ili mogućnost da
njegovo nasljedstvo pripadne nekome drugome? Njega plaši bijes
gospodina Muzafera. Mladić nije sposoban ni potegnuti pištolj, a
kamoli njime ubiti nekoga. Bez ikakve sumnje. Nije, ali čak i ako ga
kojim slučajem ubije, završit će u zatvoru i godine provesti u „pasjoj
rupi”, a onda... To je daleka budućnost. Njega brine današnji dan,
ovaj koji sada proživljava. Stoga bi morao otići gospodinu Muzaferu i
u uho mu došapnuti što mu se sprema, pridobiti ga na svoju stranu.
A on valjda neće biti toliko blesav da Ramazanu kaže da mu je sve to
ispričao Tikva-hafiz!
Raširio je stolnjak. Ostalo mu je nešto graha, ali ulje se u zdjeli
stvrdnulo od hladnoće pa ju je stavio na peć. Ludi je vjetar raspirio
vatru.
Bio je uvjeren da će ovim potezom steći dobronaklonost
gospodina Muzafera, a činilo mu se da drugog izbora i nema. Mali bi
se mogao nekome izbrbljati o tome kako namjerava ubiti ujaka, a to
bi brzo moglo doći do njega. A onda? Što će onda biti?
Žaračem je potpirio vatru.
Prisjetio se kako je zbog onoga s imamom Mehdijem otjeran s
imanja i zadrhtao. Plašile su ga Muzaferove debele, crne obrve koje
bi nabrao kad bi se naljutio. Upita li ga zašto mu nije rekao za ovo
kad je već znao, što bi mu mogao odgovoriti?
Postajalo je sve hladnije. Spremala se kiša. Hoće li Nadžije doći?
Gotovo bi uvijek dolazila za ovakvog vremena.
Razveselio se kao kakvo dijete. Vatra je njegovo punašno lice
osvjetljavala crvenom svjetlošću.
Kad bi barem došla... Do jutarnjeg bi namaza ležali čvrsto
zagrljeni. A i toga se bojao. Ima onih koji priželjkuju Nadžijino
nasljedstvo. Primjerice, njezini šogori. Znao je da su je dali pratiti u
stopu. I ona je to znala i zato je bila veoma oprezna. Umirala je od
straha da će se jednoga dana dogoditi neko nepredviđeno zlo. Da će
im netko upasti u sobu dok budu ležali zagrljeni!
S peći je maknuo sahan s grahom u kojem je cvrčalo ulje i ušao u
sobu. Postavio je stol i počeo jesti, progutavši glavicu luka u jednom
zalogaju. Od opasnosti da ga nadu s bogatom Nadžije više ga je
plašila mogućnost da zbog Ramazanovog dugog jezika upadne u
nevolje, ali nije mu padalo na pamet drugo rješenje osim toga da
njegovom ujaku dojavi što ovaj smjera.
Nakon večere, unio je peć koja je izgledala poput nagorjelog
šipka. Na zidovima od bijeloga vapna počele su veselo skakutati
sjene, a soba se počela zagrijavati.
Stavio je naočale. Da nešto čita ili da krpa čarape? Nije mu
ostala ni jedna čitava čarapa. Uzeo je čarape s rupama na tabanima,
zakrpe, konac i iglu i sjeo na rub ležaja.
Grmljavina je bila sve bliže. Uskoro je otpočeo snažan pljusak...
Pokrpanu je čarapu spustio na koljeno i nasmiješio se.
Jako je volio ovakvo vrijeme. A posebno je volio slušati kišu
čvrsto u naručju stežući lijepu, jedru, vatrenu ženu!
Škarama je izrezao crnu zakrpu, prislonio je na rupu na čarapi i
zašio je majstorski, poput kakve žene.
Kakve samo slatke uspomene ima na ovakve kišne noći!
Gdje su one godine koje je proveo u Istanbulu, u medresi
Albojadžilar... Stanovao je podrumskoj sobi u kući nekog bogatog, ali
iznimno pobožnog prodavača tkanina, u jednoj od ulica u četvrti
Sultan Selim koja je vodila prema Čaršambi. Kako je čovjek bio
fanatično pobožan, vjerovao je da je pružiti božjem čovjeku koji se
obrazuje u medresi besplatni smještaj u svojoj kući čin milosrđa, a
usto mu nije zaboravljao slati i večeru.
Tikva-hafiz tada je bio mladi mula. Ni bradu još nije imao. Bio je
pristao mladić rumenih obraza, crnih očiju i crnih obrva... Jednog je
dana njegov bogati stanodavac trgovac otišao na hadž. Jedne noći tog
tjedna, dok je kao iz kabla padala kiša baš poput ove, vrata su se
odjednom otvorila i u sobu je upala mlada žena omotana bijelim
velom. Nije ju poznavao, ali morala je biti netko od ukućana jer
nijedna strana žena ili djevojka nije mogla ući u kuću usred noći.
Bila je to prava ljepotica od kojih dvadesetak godina, koju je
bogati trgovac oženio kad je prevalio šezdesetu!
Što da radi? Da okalja čast čovjeka u čijoj je kući besplatno
stanovao i za čijom se trpezom hranio? U početku i nije. Ali žena nije
bila od onih koje lako odustaju. „Baš me briga”, rekla mu je, „ti se
brini za to što će se poslije dogoditi!”
Prisjetio se priče o Jusuf-hazretiju i zaključio da je žena najbolji
lijek protiv zla... A tada je još bio zaista bogobojazan. Zar sada nije?
Nasmijao se. Jest, Bog sam zna da jest, ali ne može tvrditi da ne
podliježe đavoljim kušnjama. Barem ne samome sebi. A tu je i ono
pitanje je li čovjek stvaratelj ili stvorenje. Ako je samo stvorenje,
onda nijedan grijeh ne čini svojevoljno, pa nema potrebe da na
onome svijetu bude kažnjen. A ako je pak stvoritelj, u svemu što radi
postoji djelić Boga... Odjednom se na prozoru začulo kuckanje!
Prekinuo mu se tok misli. Je li to netko došao ili su buku stvarali
kiša i vjetar? Uskoro je ponovno začuo isto. A zatim i tihi glas:
„Hafiz-efendijo!”
Bacio je pokrpane čarape. Bila je to ona, Nadžije. Bez sumnje.
Baš dobro da je došla. Sad će leći i grliti se. U jednom je dahu sišao
niz tri stepenice, navukao desnu papuču na lijevu nogu i desnu na
lijevu i priskočio vratima. Podignuo je drveni zasun i otvorio vrata,
ali žuto svjetlo iz kuće nije osvijetlilo lice bogate Nadžije, nego ono
Gulizarino, blijedo i pokislo.
„Za ime Božje!” uzviknuo je i ustuknuo. Gulizar je hitro ušla
kako bi se zaštitila od kiše, zatvorila vrata i naslonila se leđima na
njih. „Mene nisi očekivao, zar ne?”
 Zanijemio je. Ushićenje, iznenađenje, strah. Bojao se, da. Zašto
je k njemu došla žena za koju se zna da je ljubavnica gospodina
Muzafera? Gulizar mu se sviđala i dao bi sve da može spavati s njom,
ali...
„Ne pitaš me zašto sam došla”, reče Gulizar.
Hafiz je primijetio zavežljaj na njezinom ramenu i rekao:
„Zaista, kojim dobrom?”
„Došla sam zlom. Zar da mi neka prosta radnica bude
gospodarica?”
„Kakva gospodarica?”
„Zar ne znaš što je bilo sa zaručnicom onoga magarca
Ramazana?”
„Znam.”
Gulizarine su se oči ispunile suzama. Usne su joj drhtale, a lice
joj se zgrčilo od bijesa.
„Sve je gotovo”, promrmljala je, „neću se vratiti pa makar umrla
od tuge. Ja sam zbog njega odbila svoga mladića...”
Na trepavicama su joj blistale suze.
Hafiza je obuzela sumnja. Je li ona to došla moliti ga da je primi
k sebi? Kako god bilo, neće valjda otjerati ženu za kojom već dugo
čezne?!
Uhvatio ju je za mišicu.
„Idemo gore. Sigurno si gladna.”
Gulizar je rukom otrla suze.
„Nisam gladna. Samo sam mokra.”
„Pa dobro, valjda imaš suhe odjeće?”
„Imam, u zavežljaju.”
 Uzeo je zavežljaj i pomogao joj da se popne stubama. Ruka joj je
bila jaka. Uzbudio se. Ruke su mu počele drhtati, a pred očima mu se
crnilo. Sada više nije razmišljao ni o gospodinu Muzaferu, ni o tome
je li došla zastalno. Slušat će kišu kako pada i ležati u njezinu
zagrljaju!
„Hajde, skini tu mokru odjeću.”
„Ovdje?”
„Da, pa što? Ne sramiš se valjda mene?” Porumenjela je. Nije
mu odgovorila. „Okrenut ću leđa!”
Okrenuo se i sjeo na ležaj. Drhtao je od uzbuđenja, izgarao od
rastuće žudnje. Pogled je prikovao za vatru pred sobom.
Osjetio je kad se počela svlačiti. Pokušao ju je zamisliti nagu.
Odjednom je ugledao njezinu sjenu. Svjetiljka je bila na polici, iza
njih oboje, a ona se razodijevala ispred nje. Sjena joj je najprije pala
na pod, a onda na bijelo okrečene zidove. Tikva-hafiz se povukao
ustranu kako bi bolje vidio.
A vidjelo se sve... Sve iznad struka, ramena, kosa, teške dojke...
Nije izdržao i okrenuo se. I to baš u pravi čas. Gulizar je uskliknula i
sakrila se pod jorgan.
„Ne, ne gledaj! Grijeh je, grijeh!”
Hafiz je gorio od žudnje. Nije više mario ni za grijeh, ni za sevap.
Muškarac u plamenu gole žudnje dobije nadljudsku snagu. Skinuo je
naočale i ostavio ih postrani. Uspravio se poput golemog, bijesnog
medvjeda, ne mareći za njezine usklike. Bacio se na nju.
„Ne može, ne može!”
Progundao je nešto nerazumljivo.
„Ne može, neću... Ugasi barem svjetiljku!”
Ustao je i drhtavim rukama ugasio svjetiljku. Soba je uronila u
tajanstvenu polutamu.
Svjetiljka je poslije ponovno upaljena,
 Gulizar je uvrijeđeno vadila suhu odjeću iz zavežljaja i polako se
oblačila, ne mareći više za to hoće li je pogledati. A hafiz je nije
gledao, izgledajući kao da se kaje. Stavio je naočale i vratio se
krpanju čarape. U jednom ju je trenu pogledao krajičkom oka.
Pogledi su im se sreli i on je prasnuo u smijeh.
„Ovo ide na tvoju dušu!” rekla je.
Nije joj odgovorio. Ona ga je ponovno pogledala. Pravi je
muškarac, od glave do pete. Već ga dugo gleda. Kad bi je oženio,
svijet bi bio njezin. A tada ne bi bilo ni gospodina Muzafera, ni
imanja...
Pogledom je prošla po sobi. Ah, najobičnija kuća. U jednom su
kutu stajale posude s prljavim posuđem, smotani stolnjak, komadi
kruha i ljuske luka, ali bila je to kuća neženje, drukčije i nije moglo
biti. Samo neka joj ovo pode za rukom pa će ona sve to dovesti u red.
Obukla je usku suknju s plavim cvjetovima. U njoj se često šetala
pred gospodinom Muzaferom. Kleknula je uz peć. A zatim je sjela na
pete, očešavši se pritom uz hafiza.
„Krpaš čarape?”
„Da.”
„Daj, ja ću.”
Pružio joj je čarapu, a ona je počela krpati, rukama već
priviknutima na taj posao. Hafiz je promatrao njezine grube, ali
vješte ruke, a potom i teške dojke koje su izvirivale ispod tanke
odjeće.
„Tako, znači?” upitao ju je.
Podignula je glavu:
„Što?”
„Otišla si...”
„Naravno. I ne namjeravam se vratiti. Neka im je sa srećom...”
„U redu... A što ćeš sada?”
 Obuzelo ju je nešto nalik strahu. Što će sada? Nije li očito? Nije
valjda da je neće oženiti?
Baš se u tom trenutku ponovno začulo kucanje o prozor, ali
ovoga puta mnogo brže, mnogo poznatije. Hafiz je poskočio. Shvatio
je da je to došla Nadžije. Nije ju mogao pustiti unutra, nikako.
U jednom je dahu sišao niza stube i lagano odškrinuo vrata. „To
si ti?”
„Zašto mi ne otvoriš?”
„Imam gosta.”
„Koga?”
„Onog nećaka gospodina Muzafera...”
„Ramazana?”
„Da.”
„Nemoj mu reći da sam bila ovdje!”
„Dobro.”
Okrenula se da pođe i u tom trenutku začula lagani, ženski
kašalj. Razljutila se, ali vrata su se već zatvorila. Kiša je posustala, a
vjetar je jače zapuhao. Žena se osvrnula oko sebe. Selo je obavila
neprobojna tama.
Tko je to bio kod hafiza?
Ne mareći za ledeni vjetar i kišu koja je još sipila, prišla je
osvijetljenom prozoru. Tražila je pukotinu kroz koju bi mogla vidjeti
unutra, ali bijela je zavjesa bila čvrsto navučena. Međutim, na nju bi
tu i tamo pala sjena ženske glave. Zadrhtala je. Znači, spavao je i s
drugim ženama?
Prisjetila se kako je njezina susjeda jednom rekla: „Taj čovjek
ima pogled kao da će nekoga pojesti. Bojim ga se!”
A kleo se da ima oči samo za nju!
„Dobro”, rekla je, „dobro, božji čovječe. Ne zvala se ja Nadžije...”
 Dohvatila je kamen s tla, ali se predomislila prije negoli ga je
bacila.
 6.

Kad se probudio, berber Rešit je, baš kao i svakog jutra, svoju
ženu zatekao uz samovar. Iz teške je čaše pijuckala čaj taman poput
tinte, u koji je ubacila pola grude šećera, dok su joj se suhonjavo lice i
sitne očice smiješile. Kao da ju je nešto sa suprotnog zida u koji je
piljila strašno nasmijavalo.
Kad se grubo nakašljao, žena se trgnula iz maštarija i okrenula.
„Čemu se smiješ?”
„Ničemu”, rekla je.
„Da nisi opet nešto sanjala?”
Kimnula je glavom. Otkada je Gulu otišla na imanje, gotovo bi
svake noći nešto usnula, a ujutro bi sve uzbuđeno ispričala mužu.
San bi preuveličala deset, stotinu puta i pretvarala ga u maštariju, u
ono što bi htjela da se dogodi.
Uzdahnula je i započela: „Bili smo na imanju. Oko nas ovce
bijele poput snijega. Posjela sam ih u korito i perem ih kao djecu,
brišem, četkam i vežem im vrpcu oko vrata...”
Rešit je zapalio cigaretu.
Ovakve je stvari slušao svakog jutra. Nije pretjerano obraćao
pozornost na njih, ali što se sve dogodilo od onoga dana, onoga dana
kad je otišao na imanje kako bi očitao bukvicu Gulu? Nije mario za to
što ga je izvrijeđala pa čak i otjerala. Do koje je mjere na nju utjecao
njegov savjet o tome da otvori oči i potrudi se postati gospodarica
imanja? Je li ga poslušala ili je radila po svome?
 Ustao je s ležaja u bijeloj potkošulji s dugim rukavima
prikopčanim gumbima.
Žena je još mrmljala nešto, kao da govori sama sa sobom.
Vidjevši da joj je muž ustao, upitala ga je:
„Hoćeš li čaja?”
„Hoću.”
Ulila mu je čaja u čašu s dugim postoljem koju su u kavanama
zvali „vitez” i privukla mu jastuk. „Izvoli, sjedni!”
Rešit je sjeo, uzeo čašu i stavio je na pod. Polako i zamišljeno je
miješao čaj. Zagledao se u nj, misleći pritom na Gulu. Žena ga je
oprezno upitala: „O čemu razmišljaš, Rešit-efendijo?” Izronio je iz
mašte i pogledao ženu.
„Ni o čemu”, rekao je, „Dao Bog da me posluša i otvori oči!”
„Hoće”, promrmljala je žena shvativši o čemu govori, „hoće,
inšalah.”
„Otvori li ih, njoj će prvoj biti dobro. Postat će gospodarica
velikog imanja. Ona će uživati, a ne ja, pa ipak, pobjesni kad me
ugleda. Ali nema veze. Samo neka postane gospodarica imanja,
ostalo će biti lako. Ipak sam ja berber Rešit. Samo da ga s Božjom
pomoći pridobije k sebi, a za ostalo ću se sam pobrinuti! Samo neka
ona postane gospodarica imanja!”
Još je bez ikakve potrebe miješao čaj. Otpio je gutljaj. I dalje je
zamišljeno promatrao sve oko sebe. Sada je pogled prikovao za
hrđavi samovar. U oblacima na nebu vidio je imanje gospodina
Muzafera. Samo da se ne buni i pristane poći za maloga... I onda
neka otvori oči i uputi koji pogled gospodinu... Znao je Džemšir što
čini. Gospodin je pohotnik, a ona jedra, stasita i punokrvna...
„Ako je pametna”, rekao je, „ako se zna služiti glavom, neće joj
biti teško postati gospodaricom imanja.” Oči su mu zasjale. „Da sam
ja na njezinome mjestu... Onako lijepa i zanosna... Pristao bih udati
se za maloga, a onda...”
 Namignuo je. Žena je shvatila.
„Otišao bi s onim drugim, zar ne?”
„Bez po’ muke. On je ionako pohotan. A ona veoma privlačna.
Baš kakve gospodin voli. Takvoga je najlakše zavesti. Riječ-dvije,
pogled... A onda...”
„Točno.”
„A ostane li trudna, onda je na konju!”
„Baš tako!”
„Onda može što god joj padne na pamet...”
Oči su mu plamtjele. Zaboravio je na čaj. Uspravio se na jastuku
i nastavio još većim žarom:
„Još bolje. Kad nju otpremim, otići ću na sud i uložiti tužbu. Kad
se tužba zabilježi i pošalju mu obavijest, čut ćeš onda galamu!”
„Zašto?”
„Kako zašto? On je bogat, ugledan čovjek... Boji se sramote. To
je najveća boljka uglednih i bogatih. Oni uvijek nastoje svoje stvari
zadržati za sebe.”
„Ah, samo da joj uspije!”
„Da je prava, imanje bi brzo bilo njezino. Ali ona plače za
mrtvim mladićem... Što će ti ljubav? Čovjek treba biti oprezan i raditi
u svoju korist. Samo neka sve krene svojim putem pa će me Muzafer
na koljenima moliti da mu pomognem kako god znam i umijem. A
znam ja, nisam glup... Jednim ću udarcem ubiti dvije muhe.
Umiješat ću se i odrediti koga što ide. Njoj ću reći da izdrži, a
Muzaferu da me nije poslušala. On će mi reći da će izgubiti ugled i
čast i moliti me da mu pomognem. Tada ću ga povući sa strane i reći
mu da su ga to tužili radnici koji se ponašaju kao psi i da je najbolje
da im bacimo kakvu kost da je glođu. To znači novac. Kad me upita
koliko, sam ću odmjeriti hoću li mu reći tisuću, dvije ili tri...”
 Lice mu se zgrčilo od požude. Ruke su mu drhtale, a obrazi
porumenjeli.
„Bogat je on. Što njemu znače dvije ili tri tisuće? Neka plati. Ima
on svega i svačega. Neće mu pasti kruna s glave. Kad mi da tri tisuće,
petsto ću baciti onom magarcu Džemširu, petsto djevojci, a dvije
tisuće ću...”
Žena je svoga muža stisnula za mišicu.
„Ah”, rekla je, „ah, Rešit-efendijo...”
„Kad dvije tisuće spremim u džep, neće mi biti kraja.”
„Neće, neće.”
„Prodat ću brijačnicu. To je još tisuću-dvije, dakle četiri. Postat
ću kamatar. Posudim sto lira, dobijem dvjesto, dvjesto pedeset,
tristo. Zajam će mi se vratiti s kamatama ili sjedam na imovinu. I ne
mogu mi ni Alah ni šejtan ništa...”
„Bilo bi bolje da postane gospodarica imanja”, rekla je žena.
„Bez imalo sumnje. Znam ja što govorim!”
„Što je tisuću, dvije tisuće lira. To će se istopiti kao snijeg u
proljeće. Ali ako ona postane gospodarica...”
„Jasno, to bi bilo još bolje. Ovo je samo ako joj to ne uspije.”
„Uspjet će, Rešit-efendijo. Ne boj se. To je Alahova volja. On nas
neće iznevjeriti. Treba se pouzdati u Njega. Vjeruj i ne boj se.”
„Nema On veze s time”, reče berber, „budemo li sjedili i pouzdali
se u Alaha, misliš da će nam s nebesa dobaciti komadić kruha?”
„Neće, naravno. Moraš imati i vjere i pameti...”
„Pusti ti vjeru i pouzdaj se u pamet. Draže mi je poslovati s
ljudima nego s Alahom. Budem li pametan, uvijek će mi biti dobro.
Ali mene brine nešto drugo...”
Žena ga je zabrinuto pogledala. „Što?”
„Postane li mala gospodarica, tu je i dalje onaj vrag Jasin!”
 „Nema veze.”
„Kako nema veze? Kad Jasina ne bi bilo, Muzafer bi na njegovo
mjesto postavio onu životinju Džemšira. A ja bi preko njega dospio
na imanje... A onda bi imali brašna, bulgura i ulja.”
„Pusti ti brašno, bulgur i ulje!”
„Zašto?”
„Pusti ti to. Ako bude, bude, ako ne bude, ne bude.”
„Ha?”
„Gulu mora postati gospodarica imanja, a onda pritisnuti
gospodina. Mora ga nagovoriti da na imanje dovede njezinoga kuma
Rešita i ženu mu!”
Rešit je sumnjao da će se to dogoditi. Da bi to djevojci uspjelo,
gospodin bi morao biti do ušiju zaljubljen u nju. A on je ženskar.
Koliko li je samo žena i djevojaka poput Gulu imao u svojoj postelji...
„O čemu razmišljaš?”
Izložio joj je svoju brigu, ali ona je bila uvjerena da će to uspjeti.
Rešit je bio u pravu, ali ipak su maštali da će im se ostvariti želje.
„Poslušaj me, Rešite, i pouzdaj se u Alaha. On je svemoguć...”
„Tko zna, možda mu se srce smekša i zaljubi se u nju. A ona...
„A ona mu kaže da hoće svoga kuma Rešita i njegovu ženu, ha?”
„Poslušaj me i ne gubi vjeru!”
„Lako je pouzdati se u vjeru... Ali Alah bi trebao raditi svoj posao
i udijeliti pravdu!”
„I hoće.”
„Čak i ako se to dogodi, znam ja kakva...” S ulice se začuo dječji
glas: „Kume Rešiteeeee!!!”
Berber nije dovršio misao. Htio je reći: „Znam ja kakva je
Njegova pravda!” Naćulio je uši. Njegova je žena priskočila prozoru.
 „Eno šegrta onog tvog kafedžije!”
„Pitaj ga što hoće...”
Žena je otvorila prozor i povikala:
„Što hoćeš? Što će ti kum Rešit?”
Plavokosi, plavooki mali Bošnjak je odgovorio: „Trebaju ga. Je li
kod kuće?”
„Jest.”
„Neka brzo dođe.” Ljutito ga je upitala: „Zašto bi brzo došao?”
„U kavanu je došao neki starac i pitao za njega. Rekli smo mu da
još nije došao, ali on je rekao da mu ima nešto važno reći. Majstor me
poslao da ga pozovem...”
Rešit je čuo što je mali rekao. Naslutio je nešto, pa je prišao
prozoru i upitao ga:
„Kako starac izgleda?”
„Visok je, garav...”
„Prosijed?”
„Da.”
„Kako se zove?”
„Ne znam.”
„Dobro, evo me...”
Maknuo se od prozora. Žena ga je zatvorila i znatiželjno upitala:
„Tko bi to mogao biti?”
„Vjerojatno Jasin-aga...”
„Jasin-aga?”
„Da. Ženo, naslućujem da će biti nešto. Ne traži on mene uzalud,
bit će da je nešto. Daj mi čarape!”
 Žena se uzbudila i u prvi mah zaboravila što joj je rekao.
Vrzmala se besciljno po sobi. Zatim se prisjetila, pronašla ih pod
ležajem i hitro mu ih donijela.
„Misliš da Jasin-aga...?”
Rešit je zamišljeno kimnuo glavom.
„Sigurno...”
„Misliš da je nešto dobro ili loše?”
Nije još bio siguran. Nije moglo biti loše. Najgore što bi moglo
biti jest da se djevojka zainatila i odbila poći za maloga i da se
gospodin naljutio i otjerao je s imanja. U tom bi slučaju mogli
zatražiti da im vrate novac. Samo neka traže! Novac je već otišao
kamo je trebao. A možda ga i neće tražiti. On je bogat, neće se valjda
gnjaviti oko tisuću lira?
„Daj mi košulju!”
Pronašla je košulju i donijela mu je. Ponovila je pitanje budući
da nije dobila odgovor:
„Misliš li da je nešto dobro ili loše?”
Navukao je košulju i rekao: „Što je najgore što se može dogoditi?
Mogli bi tražiti da dođemo po djevojku.”
„A novac? Što ako zatraže da im vratite novac?”
„Valjda neće. Ipak je on bogat... Što je njemu tisuću lira?”
„Istina. U tom slučaju...”
Pogledi su im se susreli. Pomislili su isto. Ona se nasmijala.
„Opet ću je prodati”, reče Rešit, „Ako ne za tisuću, onda za petsto.
Ako ne za petsto...”
„Za tristo...”
„Može i za dvjesto. To je barem lako!” Žena nije htjela misliti na
ono loše.
 „Možda je i nešto dobro”, rekla je. Rešit se odjenuo. „Dobro od
srca, loše od...” Ovdje je izrekao prostu riječ.
Žena mu je ponovila: „Pouzdaj se u Alaha. A na izlasku izreci
bismilu!”
Rešit je slegnuo ramenima i rekao: „Dobro od srca, loše od...”
Uzeo je pokrpanu, umrljanu modru jaknu i izašao iz sobe.
Prošao je hodnikom čiji je drveni pod već bio istrunuo i zamišljeno se
spustio trošnim stubama. Zatim je izašao iz dvorišta.
Žena je gledala za njim, naslonjena na truli rukohvat na stubištu.
Nastavila je gledati za njim i kad je odavno otišao. Nije mogla
prestati maštati o tome kako će djevojka postati gospodarica imanja i
onda ih dovesti k sebi. Ali tko zna? Jasin-aga je možda došao i zbog
nečega drugoga. Nema smisla da odmah pomisli na najgore.
Ugledala je ženu prodavača naranči kako u kutu blatnjavog
dvorišta pere prljave pelene. Pogledi su im se susreli.
„Je li, ženska?” doviknula je, „Kad se selite?”
Berbereva je žena uzdahnula. Kao da zna? No ipak je odgovorila:
„Uskoro.” Zatim je dodala: „Došao je nadzornik imanja i poslao po
Rešit-efendiju!”
„Stvarno?”
„Kunem ti se...”
„Došao je da ga odvede na imanje?”
„Da”, bubnula je.
Prodavačeva je žena znatiželjno ustala, prolila prljavu vodu iz
korita i prišla stubama. Rešitova se žena pak, spustila i sjela na
stepenicu.
„Moja kumo... Znači, uskoro odlazite?”
„Ako Alah tako odluči...”
 „Hoće, inšalah... I mi ćemo u proljeće doći orati, a u jesen
prikupljati pamuk...”
„Inšalah...”
„Hoće li Rešit-efendija postati predradnik?”
„Vala, ne znam, valjda...”
„Dobro, dobro. Postane li on predradnik ni nama neće biti
loše...”
Rešit je hodao po ulici, upadajući u rupe prepune blata. Je li
starac koji je poslao po njega Jasin-aga? Ako jest, zašto je došao? Ako
mu je došao reći da dođu po djevojku, hoće li tražiti da mu vrate
novac? Ako zatraže novac, što da mu kaže?
Podignuo je nogu na nogostup kako bi zavezao odvezanu vezicu.
Ništa mu ne može reći. Odvest će ga Džemširu. On je djevojčin
otac. On je uzeo veći dio novca. Zajedno su ga propili i zabavili se, ali
Jasin-aga će od Džemšira zatražiti novac. Uostalom, taj je novac već
potrošen. Pa neće ga valjda ubiti zbog toga! U najgorem će mu
slučaju zaprijetiti sudom... „Ma kakav sud?” pomislio je, „neće valjda
veliki gospodin Muzafer okaljati svoje ime zbog tisuću lira? Neće nas
tužiti, ali će dobro prekoriti Džemšira. A možda ga više i neće zvati da
mu bude predradnik!”
Pokraj njega je projurio taksi i čitavog ga polio blatom. Zastao je
i dugo gledao za jurećim taksijem. Opsovao je majku onome tko ga je
izmislio, a zatim nastavio svojim putem,
„...Što mene briga ako ga više ne bude zvao? Ja nisam malu
nagovorio da se inati! Neće ga. Što me briga? Ja sam tu stranac.
Nitko. Neka se oni među sobom dogovaraju...”
Jasin-agu je zatekao kako zamišljeno sjedi u kavani. U njemu
više nije bilo ni traga onog starog ponosa i dostojanstva. Oborio je
pogled, zadubljen u crne misli.
„Selam alejkum!” pozdravio ga je.
 Jasin-aga se trgnuo iz misli i pogledao ga. „Alejkum selam.
Sjedni!”
Berber je već dohvatio stolac i sjeo. Ovaj nešto zasigurno smjera.
Nikada se ga dosada nije vidio ovako potištenoga. Nešto mu je na
umu. Izgledao je srdito, plačljivo. Ne samo to, izgledao je kao da je
upravo izašao iz tučnjave.
„Kako si, Jasin-ago?”
Čovjek je teško uzdahnuo i odgovorio:
„Kako bih bio? Vidiš kako sam...”
Izgledao je bijedno, ali ovaj se nije dao:
„Izgledaš kao pravi lav, mašalah...”
„Da, kao pravi lav. Samo što mi je auto prešao preko repa!”
„Zašto? Što se dogodilo?” Gorko se nasmijao i odvratio: „Niste
čuli za djevojčin uspjeh?”
Rešit je od uzbuđenja zastao dah. Znatiželjno se nagnuo na
stolcu i upitao: „Što je bilo?”
„Što? Zaista ne znaš?”
„Stvarno, kume, nemam pojma!”
Jasin-aga je ponovno uzdahnuo. Pogled je okrenuo u daljinu,
gdje se gubila cesta. Dugo je tako gledao. Odakle da počne? Bio je
tako ozlojeđen. Kad ga je pogledao, oči su mu bile vlažne od suza.
„Ono što je ona učinila ni kurvi iz javne kuće ne bi palo na
pamet!”
U lice mu je udarila krv, a usne počele podrhtavati.
Rešit je postajao sve uzbuđeniji. Što li je učinila? Je li napustila
Ramazana i pobjegla drugome? Sumnjao je u to. S kim bi to mogla
ovako brzo učiniti? Prisjetio se kako im je priprijetila.
„...Doveli smo je da bude žena gospodinovom nećaku, da
postane gospođa na imanju i časno živi ugodnim životom, a ona...”
 Sve mu je ispripovijedao.
Rešitu je od radosti umalo zastao dah. Starca je gotovo zagrlio
oko vrata i poljubio tamnopute obraze u koje mu je od bijesa navrla
krv. Gulu je, znači, odigrala igru, ha?
„Bravo, mala, bravo! Svaka ti čast! Trebao bih ti izljubiti i ruke i
noge! Svaka čast, dušo moja!”
„A ja? Što sam ja učinio? Izašao sam pred auto, uhvatio ga za
okovratnik i rekao: ‘Muzafere, ej, Muzafere! Dobro pogledaj tko stoji
pred tobom! Jasin ti sa svojih sedamdeset godina neće biti svodnik!
Otvori oči!’”
„Zaboga, kume. A što je on rekao na to?”
„Izvadio je pištolj. Rekao sam mu da puca ako je pravo muško!”
„I onda?”
„Ništa. Prebacio sam ležaj na rame i otišao!”
Promatrao je Rešita, koji se trudio sakriti svoje veselje. „Idi
dovraga!” pomislio je ovaj, „Ispalo je i bolje nego što sam se nadao.
Bravo, mala, bravo, Gulu! Izljubit ću ti noge kad te vidim. Samo traži
što hoćeš od mene!”
„Svi su seljani zaprepašteni. To je sasvim dovoljno, zar ne?”
Rešit je kimnuo glavom:
„Dovoljno je, kume. Sramota, strašna sramota!”
A u sebi je mislio: „Kad si magarac! Da sam ja bio na tvojem
mjestu, prstom ne bih mrdnuo. Što se to tebe tiče, budalo? Ne
događa se stalno da netko ugrabi onakvo imanje kao što je u
gospodina Muzafera!”
Uzdahnuo je i rekao, praveći se kao da se sažalio nad njim: „Jao,
jao... Kurvin sin, jao, jao, kopile jedno, jao... Pomamio se za malom
droljom!”
„Baš tako, za malom droljom!”
 „Kako je to moguće? Kakva je to glupost? Tako, znači, ha?”
„Tako, Rešit-ago!”
„I tako je ona velikog gospodina, ha?”
„Tako je duboko zarila svoje kandže u njega da on sada pleše
kako ona svira!”
„Izljubit ću ti tabane, mala. Svaka ti čast, dušo moja!”
„Bože moj, Bože... Pristoji li se to tako velikom gospodinu?”
„Onaj siloviti Muzafer postao je sapeti magarac! Ona kao da nije
od ovoga svijeta! Što ona poželi, tako bude. Voda je posvuda sa
sobom. Kupuje joj haljine, kapute, cipele...”
„ A što na to kaže Ramazan-efendija?”
„Tko je vidio da rogonja bude efendija? Ja, potpuni stranac,
nisam mogao više izdržati pa sam otišao, a on, glupan...”
„I on će morati uzeti put pod noge... To će biti lako, nakon svega
što se dogodilo. Sada se nekako moram umiliti maloj. I to što prije...
Eto ti posla, Rešite... Vrijeme je da mućneš glavom...”
„Ramazan-efendija ništa nije rekao, ni dobro ni loše?”
„Što će reći? Plače. Muškarac pa plače. Da sam barem ja na
njegovom mjestu... Danas-sutra se više neće smjeti ni ukazati u selu,
nazvat će ga slabićem i svodnikom. Rekao sam mu: ‘Ustani i put pod
noge, osvjetlaj obraz...’ Ali on je beskičmenjak!”
Ali Rešit ga više nije slušao. Uzbuđenje mu je splasnulo i stao je
razmišljati kako bi što prije mogao početi djelovati. Sada bi prvo
trebao pohitati Džemširu. A potom supruzi. (Nasmiješio se.) Kako li
će se jadnica samo razveseliti!
Uznemirio se, osjećajući se kao da nekamo kasni. Da nije bilo
nepristojno, smjesta bi otperjao. Što je njemu Jasin-aga? Ništa. Sada,
kada više nije imao veze s imanjem, bio je posve bezopasan.
Jasin-aga ga je upitao:
 „Za što čovjek živi na ovome svijetu, Rešit-ago?” Rešit se prenuo
iz misli. Što on zna za što? Bilo za što bilo. „Zna se”, rekao je samo da
nešto kaže.
„Najprije za vjeru, a onda za čast... Nije li tako?”
Fućkalo mu se.
„Točno”, rekao je, „to je živa istina.”
„Ako čovjek to nema...”
„Uzalud.”
„Bože, pomozi, ali uzalud. Može imati i milijune...”
„Ustani, budalo. Što će mi čast i ponos kad se dokopam
milijuna?”
„Svi su se seljani zaprepastili i rekli mi: ‘Bože, pomozi, Jasin-
ago!
„Bože, pomozi i spasi me, da se više nikad ne vidimo...”
„I to mi je samo po sebi dovoljno!”
„I previše ti je. Nastaviš li ti tako, uskoro će ti doći glave. A sad
skrati i pusti me da idem svojim putem!”
„Točno, dovoljno je”, rekao je, „Ne bi svatko mogao učiniti ono
što si učinio ti, Jasin-ago! I ja bih na tvome mjestu učinio isto. Zašto?
Da imam milijune, ali nemam čast i ponos... Čemu bi mi novac
koristio?”
„Pozlatile ti se riječi...”
„Čovjek bi trebao imati obraza. Gle Ramazana... Zar bi sada
trebao šutjeti? Neka osvjetla obraz!”
„Ne bi on imao snage za to!”
„A ta mala... Eh, da je moja kći...”
„Tvoja kći ovako nešto ne bi učinila, Rešit-ago!”
 „Ne bi. Hajde, zamisli da učini!” (Hinio je uzbuđenje.) „Udavio
bih je, Alaha mi!”
„...”
„Ali što mi to vrijedi kada nije moja kći? Ma... Pusti ti to, kume
Jasine, kad sam doznao, poludio sam od bijesa. I meni se obrazi žare
od sramote!”
„Ma neee”, reče Jasin-aga, „što si ti skrivio?”
„I ja sam u početku sudjelovao u tome...”
„Ne krivi se! Tebi se nema što zamjeriti...”
„Da sam barem imao nešto od toga...”
„Ti nisi htio da se ovo dogodi.”
„Da nije bilo tebe, Jasin-ago, nikad se ne bih umiješao pa čak i
da su me zasuli suhim zlatom. Nikad ne znaš. Da je ispalo dobro,
sretno bi im bilo, a da je ispalo loše...”
„Rešit-ago, ne muči time svoju nježnu dušu. Svi su odgovorni za
svoje postupke. A uspije li on bez mene voditi ono imanje, pljuni mi u
lice. Kunem ti se, uskoro će svi vidjeti da sam bio u pravu...”
Prišao im je neki od Rešitovih mušterija: „Rešite!”
On je okrenuo glavu i odbrusio: „Što je?”
„Zar nećeš otvoriti brijačnicu?”
„Zašto? Što je?”
„Htio sam te zamoliti da mi obriješ bradu...” Samo mu je još ovaj
trebao. Dovraga i brijačnica i mušterija i njegova brada...
„Idi nekome drugome da te obrije!” Jasin-aga se umiješao: „To ti
je prilika za zaradu, Rešit-ago!”
„Maaa, ago, pusti zaradu...”
Mušterija ga je sumnjičavo odmjerio. Godinama je već poznavao
Rešita i nikada ga još nije vidio ovako oholog. Zašto se tako ponaša?
 „Ako odem drugome, odlazim zauvijek, Rešite!”
„Idi dovraga! Ti ćeš meni prijetiti...”
Čovjek se ljutito udaljio.
„Kao da mi nije dovoljno vlastite muke... Izvan sebe sam...”
Uznemireno je uzdahnuo. „Sve me ovo pogađa kao da mi je vlastita
kći u pitanju, Jasin-ago. Tko bi tebi, takvome uzornome vjerniku i
časnom čovjeku, mogao nanijeti ovakvu uvredu?”
„Riječi ti se pozlatile.”
„Bavim se svojim poslom, zarađujem kruh svoj svagdanji koji mi
je Bog namijenio, ne miješam se u tuđe poslove i svima želim
dobro...”
„Ne brini se, Rešit-ago. Bog sve oprašta!”
Istina, ali hoće li ovoga opet navesti na put ka gospodinu
Muzaferu?
Upitao ga je:
„Čovjek u ljutnji svašta kaže, Jasin-ago. Gospodin Muzafer ne
može bez tebe. Nemoj barem imanje ugroziti, čak da vas i jesu drugi
zavadili...”
Jasin-aga se odmah nakostriješio:
„Zavadili? Da se vratim na ono imanje? Bože pomozi! Prije ću
umrijeti nego opet kročiti onamo! Sedamdeset mi je godina, mnogo
dulje neću poživjeti.”
Rešitu je laknulo. Sad kad je rečeno sve što je htio čuti, pitao se
kako da se ispriča i ustane.
Pomislio je na Džemšira. Leži li on još kod kuće, kao kakva
mrcina? Vjerojatno. A i ne zna što se sve dogodilo! Mrcina kakva jest,
postao je šogor gospodinu Muzaferu! „Bio on mrcina ili ne, moram
ga imati na svojoj strani. Ali uzde će i dalje biti u mojim rukama!
Smatra me svojim savjetnikom. Bez mene se ne može ni popišati!”
 Džemšir je pak, ne znajući što se sve dogodilo, uz pomoć svojih
supruga primao injekcije kalcija i vitamina C. Njegove su se četiri
supruge, mlade i stare, okupile oko njegovog uzglavlja, požudno
gledajući njegovu jaku mišicu i tužno promatrajući kako mu se
debela igla zabada u venu. Boli li ga to, jadnoga?
Mladić koji mu je davao injekciju bio je u tom poslu pravi
majstor, ali Džemšir je ipak okrenuo glavu na drugu stranu, a lice mu
je poprimilo patnički izraz. Mladić mu je iglu dopola zaboo u venu,
polako istisnuo mješavinu kalcija i vitamina C, a zatim vješto izvukao
iglu. „Brzo se oporavi”, poželio mu je.
„Hvala. Koliko mi je još ostalo?”
„Još dvije injekcije.”
„Pijem i tablete...”
„Dobro. Kloni se rakije, ljute i kisele hrane...”
„Dobro.” Okrenuo se ženama. „Mogle ste efendiji skuhati kavu.”
„Hvala, ago”, rekao je mladić, „ali moram još navratiti kod
dvojice-trojice. Ostajte mi dobro!”
Ustao je, spustio se stubama i izašao iz dvorišta. Na dvorišnim je
vratima susreo berbera Rešita. On je s tolikim uzbuđenjem navalio u
dvorište da se sudario s mladićem.
„Hej!” povikao je ovaj, „pazi malo!”
Rešit ga nije ni čuo. Otrčao je kod Džemšira i sve mu ispričao u
jednom dahu, dok su ga žene iznenađeno promatrale. Naposljetku ga
je dohvatio za ruku i povikao: „Ustani! Sad je vrijeme da djelujemo!
Osmijehnula nam se sreća!”
Tako je brzo i uzbuđeno govorio, da ga Džemšir, koji je sporije
kopčao, nije mogao shvatiti. Što se to dogodilo? Čega je to Gulu
postala gospodarica? Zašto?
Gledao ga je izbezumljeno.
Rešit se naljutio:
 „Ti mjesto glave imaš tikvu! Ustani! Nije sad vrijeme da ležiš!”
Džemšir je ustao uz pomoć supruga. Rešit ga je primio za ruku
pa su pomalo sišli niza stube, nalikujući na mršavog magarca koji za
sobom vuče golemu devu.
Znao je samo da je Gulu prodao gospodinovu nećaku. Zar je ona
sama od sebe postala gospodarica? Je li mu oprostila? Ako nije, hoće
li sada isposlovati da ga maknu s mjesta predradnika?
Sve je to uplašeno pitao Rešita.
Njemu su pak sjajile oči. Od uzbuđenja su mu podrhtavale ruke i
mišići lica.
„O kakvoj ti ljutnji govoriš?” odvratio je, „kažem ti da je
gospodinu postala žena!”
„Kojem gospodinu?”
„Kako kojem? Gospodinu Muzaferu!”
„Gospodinu Muzaferu?”
„Da!”
Odjednom je shvatio.
„Ahaaaa...” rekao je, „postala je žena gospodinu Muzaferu, ha?”
„Tako je!”
„Žena velikog gospodina Muzafera? Moja Gulu...”
Osjetio je radost i ushićenje i stisnuo šake kao kakvo dijete.
Prisjetio se gospodinova imanja i nepreglednih njiva. Betonske kuće.
Znači, postala je gospodarica te kuće, ha?
Pogledao je Rešita. Pognuo se. Izgledao je kao da će zaplakati.
Onome drugome oči su sjajile kao u lisice. Činilo se kao da mu se
žuri. Nije mogao stajati na mjestu, ali nije mogao ni hodati. A trebao
je smjesta požuriti kući i svojoj suhonjavoj ženi dojaviti dobru vijest.
Iz džepa je izvadio ključeve brijačnice i dao ih Džemširu:
 „Idi u brijačnicu i ondje me pričekaj!”
„A kamo ćeš ti?”
„Ja? Idem se presvući. Odmah ću se vratiti!” Otrčao je.
Njegovu su ženu opet okružile susjede. Supruga prodavača
naranči namignula je kramarici i rekla: „Kako neki ljudi imaju
sreće... Blago onima rođenima pod sretnom zvijezdom!” Okrenula se
Rešitovoj ženi i upitala: „Nadzornik imanja je osobno došao po kuma
Rešita, je li?”
„Niste li vidjele kafedžijinog šegrta?” odvratila je ova. Riječ je
preuzela kramarica:
„I za nas ćeš odvojiti pomalo brašna i bulgura, zar ne?”
„Samo brašna i bulgura?” dodala je neka druga. „Stvarno. Imat
će ona brašna, bulgura, graha, slanutka... Treba li to uopće i
spominjati?”
„Je li, kumo? Nećeš nas zaboraviti kad odeš na imanje, zar ne?
Rešitova žena nije primijetila da joj se izruguju. Po glavi su joj se
vrzmali imanje, janjad i ovce. Kad su ove navalile, odvratila je:
„Kako bih vas mogla zaboraviti? Prošle smo toliko toga, dobrog i
lošeg. Kako bih vas zaboravila?”
Nije ih ni namjeravala zaboraviti. Znala je kako će se ponašati,
ako joj Bog usliša molitve. Da, prljave su i lajave, ali neka. Njihove su
mane samo njihove... Odjednom je kroz dvorišna vrata poput vihora
uletio berber Rešit. Izgledao je kao da je potpuno izvan sebe. Prenio
joj je dobru vijest, ne osjećajući potrebu skrivati je od susjeda.
Kad ju je prošlo trenutno iznenađenje, suhonjavu je ženu
također obuzelo veselje. Gulu je, znači, postala gospodarica imanja?
Od sreće je počela poskakivati. Gospodarica, ha? Znači, obistinilo se?
Preselit će se na imanje? Znači, imat će janjad, ovce...
Potrčala je za mužem. Uspeli su se stubama.
 Susjede su nijemo i nepomično gledale za njima. Razmišljale su
o gospodinovom imanju, njivama koje su i same obirale, betonskoj
kući, traktorima, kombajnima, štalama punima krava, volova, bivola,
janjadi i ovaca.
Gulu je, znači, postala gospodarica?
Izmijenile su duge, iznenađene poglede. Suhonjavu su ženu
smatrale ludom. Čak su joj se i izrugivale! Jedna je plavooka, mršava
žena dugoga nosa primijetila: „A vi ste je smatrale ludom.”
Dodala im je soli na ranu. Prodavačeva se žena obrecnula: „Vi.
Tko to ‘vi’?”
Kramarica je priskočila:
„Tko to vi? Nisi li ti govorila da joj nedostaje koja daska u glavi?
A sada prebacuješ krivnju na nas?”
„Ja ne znam ništa ni o čemu!”
„Sad ne znaš, ha?”
„Ja o njoj uvijek lijepo govorim!”
„Ti? Ti si joj se najviše smijala iza leđa!”
Izbila je svađa. Prodavačeva žena je iskoristila priliku da
susjedu, s kojom je već neko vrijeme bila zavađena, podsjeti kako joj
je muž samo najobičniji kramar.
Ali ova joj nije ostala dužna.
„Pa što onda? Tvoj prodaje naranče, nije guverner!”
„Nije, ali je od njega časniji!”
„Pih!”
„Pih tebi!”
„Tvoj muž nije ni ravan mojemu. Da sam mu ja žena, gadilo bi
mi se lijegati s njime!”
„Zašto? Što mu nedostaje?”
 „Što? On je stara raga koja samo kašlje i šmrca...”
„Tvoj je raga. Moj muž je...”
„Ništarija.”
„Lezi s njime pa ćeš vidjeti tko je ništarija!”
„Fuj, bezobraznice!”
„Ti si bezobraznica!”
„Ti si!”
„Ma nemoj?”
„Da!”
Uspjenile su se kao dvije boce šampanjca. A potom su jedna
drugoj skočile za vrat. Ostale su se žene podijelile u dva tabora.
Odjednom je izbila tučnjava koja je svakog trena postajala sve gora
kako su se u nju uključivale i susjede iz pokrajnjih dvorišta. Žene,
djevojke, djeca... Jedno su drugo povlačili za kosu i trgali si odjeću.
Brana je popustila i preko nje je nahrupila dugo potiskivana ljutnja.
Nitko nije znao zašto se tuku. Ubrzo su dotrčali i muškarci koji su
ostavili svoje poslove doznavši da su im se supruge potukle. Tučnjava
je iz dvorišta provalila na ulicu. Čitavo je susjedstvo, sa svojim
blatnjavim ulicama i trošnim kućama, postalo poprište tučnjave.
Rešit i žena ukazali su se na vrhu stuba, izgledajući kao da ih
tučnjava ni najmanje ne zanima. Ona je bila spremna pratiti svoga
muža. Nije bilo vrijeme za čekanje. Bio je pravi čas da iskoriste
priliku koja im je pružena.
Uhvatila je muža za ruku pa su zajedno polako sišli stubama.
Skupila je skute suknje i provlačeći se pokraj tučnjave uzdahnula:
„Bože sačuvaj. Pogledaj ti ove prljavce!”
„Baš su prljavci!”
„Sva sreća da ćemo ih se riješiti...”
Džemširovo je dvorište bilo prepuno ljudi, kao za proslava
Bajrama. Vijest je poput bombe odjeknula susjedstvom i pokrenula
ljude koji su godinama jedva spajali kraj s krajem.
Gulu je postala žena velikog gospodina Muzafera, vlasnika
imanja! Susjedstvo je prštalo od uzbuđenja. Djevojke, mlade žene i
majke koje su u prvi mah poludjele od ljubomore kad su doznale za
novosti, sada su se već polako primirile i počele razglabati o tome što
se zaista dogodilo. Kršni gospodin Muzafer, nepregledne njive koje
one svake godine obiru, sjajni automobil, poljoprivredni strojevi,
konji, sluge, hrana... Djevojci se baš osmjehnula sreća. Rodila se pod
sretnom zvijezdom. Danas-sutra neće više ni izlaziti iz automobila, a
sve što jednom obuče, bacat će u smeće. A tek sve te haljine i cipele...
Tko zna, možda će odsada nositi i šešire.
Čak je i najstarija maćeha, koja je Gulu najviše psovala i korila
zato što nije htjela poći za Ramazana, sada promijenila ploču.
„Eh, eto vidiš!” govorila je, „koliko sam je puta sanjala. Zar sam
je uzalud prekoravala?”
Svi su već čuli za te snove. Otkako je Gulu otišla na imanje, čak
ju je i berberova žena sanjala svake noći. Noćašnji je san bio
najzanimljiviji... Ujutro ga je ispričala i svome mužu. Vrzmala se
uzbuđeno po dvorištu i svima govorila kako ona zna pravu priču:
djevojka je vijest poslala svome kumu Rešitu! Javila im je da pošto-
poto Želi da on i njegova žena dođu na imanje! To je rekla i
gospodinu. Ako kum Rešit i njegova žena ne dođu...
Ugledala je majstora Muhsina kako još pospanih očiju stoji na
pragu sobe. Nije valjda opet bila neka svadba? Rešitova mu se žena
približila i ljutito ga upitala:
„I što ti vrijedi to što si svjedočio protiv Hamze?”
Majstor Muhsin ništa nije shvatio:
„Što?”
„Trebao bi se sramiti!”
„Ha?”
„Djevojka je postala gospodarica imanja!”
 „Koja djevojka?”
„Gulu!”
Majstor Muhsin i dalje ništa nije shvaćao.
„Sjećaš se Džemširove kćeri Gulu? Postala je žena gospodinu
Muzaferu! A ti se sad pokaj za zlo koje si učinio! Uskoro više neće ni
izlaziti iz auta i jest će što god poželi... A navodno je rekla i da
svakako želi da na imanju s njom budu njezin kum Rešit i žena mu.
Bog je velik. Ja sam to već ionako sanjala!”
Majstor je sada shvatio o čemu govori, ali nije se naljutio. Nije
joj htio kvariti veselje. Nasmiješio se i rekao: „Znači, i ti si doznala?”
„Naravno. A ti se pokaj zbog zla koje si počinio!”
„Što sam ja to učinio?”
„Nisi li ti na sudu svjedočio protiv njezina brata Hamze?”
Pogledom je prostrijelila majstora koji se i dalje smiješio. Kada
joj nije odgovorio, nastavila je dok joj je žila na vratu nabrekla od
srdžbe:
„Sada će se vozikati u autu i jesti poslastice...”
Okružili su ih djevojke, starice i djeca i mirno slušali suhonjavu
ženu koja je nabrajala sve blagodati ovoga svijeta o kojima su i sami
godinama sanjali, ali za koje su sumnjali da će ikada imati. Zavidili
su Gulu i priželjkivali da su na njezinome mjestu. Ali uzalud. Ovako
se nešto događalo jednom u stotinu godina.
Majstor ih je ganuto promatrao. Gotovo svi ti ljudi radili su
najmanje dvanaest sati dnevno, a živjeli su u neimaštini, umorni i
pogrbljeni. Bili su blijedi i potišteni i svi su čeznuli za tim da budu
sretni i da što lakše zarade svoj kruh, a zatim i još više i naposljetku
se dokopaju ovozemaljskih blagodati. Vidio im je to u očima.
Odjednom ga je obuzela ljutnja, pa je prekinuo ženu koja je i
dalje raspirivala zavist u tih jadnika, pripovijedajući im o Guluinoj i
svojoj sreći:
 „Dobro, dobro”, rekao je, „shvatili smo! Vozikat će se i jesti i piti.
Tvog će muža i tebe dovesti na imanje, shvatili smo.” Pokazao je na
neku bezubu djevojku koja je s dvadeset godina već bila starica i
nastavio: „Što to sve njoj znači?”
Svi su pogledali djevojku.
Majstor je zatim pokazao na ostale:
„Njima? Meni? Nama?”
Ljudi gladni sreće uperili su poglede u majstora. Imao je on
pravo. Što njima znači sreća koja se osmjehnula Gulu, berberu Rešit
u i njegovoj ženi?
Majstor je napustio sobu kako mu ne bi pobjegle još teže riječi.
 7.

Svi su danima i danima raspravljali o tome kako je Gulu postala

gospodarica imanja. A svatko je zapravo znao da će se to i dogoditi.
Snovi i proricanje sudbine nisu mogli govoriti neistinu. Bog je svima
objavio što će se dogoditi, ali oni, grešnici, u svome neznanju nisu
dobro protumačili Njegove znakove.
Samo je Rešit tvrdio: „Ma kakvi znakovi? Samo sam ja znao. Da
nisam, zar bih se sam umiješao, otišao djevojci na imanje i upozorio
je bi mogla postati gospodarica imanja ako dobro otvori oči?”
Džemšira nije puštao na miru dok ovaj nije pristao da zajedno
odu na imanje posjetiti djevojku. Jednog ga je dana ugurao u kamion
koji je trebao drške za pijuke i sjemenje pamuka odvesti u selo u
kojem se nalazi imanje gospodina Muzafera. Nije tu bilo ništa čudno.
Ipak mu je to bila kći. Možda će se izvikati na njega. Pa neka. Neće
mu pasti kruna s glave! A gospodin Muzafer... Ipak mu je gotovo pa
zet, htio on to ili ne. Pa da ga i udari i nešto mu slomi, što onda?
Čitavim putem nije usta zatvorio.
„Tip je otjerao čak i Jasin-agu. Nema više nikoga bliskoga. Ali ti
si otac njegove žene. Ima li ona koga bližeg od tebe?” Džemšir se nije
mogao riješiti sumnje. „Istina”, rekao je, „istina, ali...”
„Što?”
„Gulu...”
„Što s njom?”
„Nije li i tebe otjerala?”
 Znači, sve ono što mu je nadrobio tijekom puta bilo je uzalud? U
sebi je zamolio Boga da mu podari strpljenja. Kako da natjera ovoga
čovjeka da shvati? Usprkos ljutnji, suzdržao se i odgovorio:
„Pusti to što me otjerala. Tada je tek bila došla na imanje. Sada
je drukčije. Tada smo je tjerali da se uda za Ramazana. Sada su se
stvari promijenile. Ramazan više nije važan. Ni Jasina više nema. Tip
sada više nema nikoga bliskoga. Uspijemo li mu se umiliti na
vrijeme, na konju smo. Ti šuti i prepusti sve meni. Ja ću sve srediti, a
ne ti!”
Zapalio je cigaretu. Ispuhao je dim u smjeru njive boje kave.
„Čak mi je i Hamza rekao da odem k njoj. Rekao je da idem pa
čak i ako me otjera, udari i polomi mi nešto.”
Zaista je i bilo tako. Kad su ga prije dva dana posjetili u zatvoru,
Hamza je popravio modri rubac kojim je povezao glavu, kao što su to
činili junački odmetnici iz davnina, i rekao: „Kume Rešite, sada je
pravo vrijeme. Idite onamo i ne dajte da netko upropasti sve!”
Džemšir je uzdahnuo.
Rešit ga je sumnjičavo upitao:
„Što je sad opet?”
Upalim je, crnim očima pogledao Rešita i odvratio:
„Ja se zapravo bojim gospodina.”
„Zašto?”
„Što ako se naljuti i uzme nekoga drugoga na mjesto
predradnika?”
Gospodin Muzafer je otišao pregledati njive koje je već neko
vrijeme zapostavljao. Blato grubih, seoskih puteva u crveno je
obojalo elegantne, bijele kotače bež Cadillaca.
Zastao je na rubu sela i iskočio iz automobila. U sjajnim se
čizmama ustobočio na vlažnoj zemlji. Vrelo sunce Čukurove grijalo je
zemlju dok se sa pokrajnjih brdašaca uzdizao tanani stup plavoga
dima.
Pripalio je cigaretu.
Najviše od svega mučila ga je neizvjesnost oko toga hoće li vlast
jednim udarcem zaustaviti veoma brzo jačanje oporbene stranke.
Nije mogao zaboraviti 1930. godinu, premda je znao koliko je snažna
ova nova stranka.
Stavio je ruke na leđa i s cigaretom u ustima načinio nekoliko
koraka po rubu polja, a zatim zastao.
Nisu li mu Zekai, a od njega mnogo više Pašazade, pa i čelnici
oporbene stranke iz Ankare s kojima je održavao kontakt, a čak i dio
glavešina iz njegove stranke, rekli da se 1950. ne može usporediti s
1930. godinom?
I što da sada učini?
Okrenuo se. Odmah pokraj njega uzletio je maleni, živahni
crvendać i kao strijela odletio sto metara dalje. Promatrao je kako je
nakon sto metara sletio, a zatim opet poletio izgubivši se iz vida.
Okrenuo se kako bi se vratio do automobila, ali mu je pozornost
privukla neka sjena. Zastao je i shvatio da je sjena - Tikva-hafiz!
Trčao je prema njemu, skupivši skute svoje halje.
Nije obraćao pozornost na njega. Najvažnije je bilo iskoristiti
priliku i ne bojati se da će 1950. biti slična 1930. To što je bogatstvo
stekao utjecajem koji mu je pružilo članstvo u stranci nije važno.
Veoma je dobro znao da su seljani, a pogotovo mali zemljoposjednici
među njima spremno čekali svaku priliku da mu se napiju krvi.
Pogotovo Habip Hidiroglu kojega je ošamario pred kavanom! Nije li
zato u krvnoj zavadi s njim i njegovom braćom?
Tikva-hafiz se približio. Očito je išao k njemu. No, i dalje nije
obraćao pozornost na to.
Jedini razlog zbog kojega Hidirogluovi i drugi mali
zemljoposjednici nisu pokazivali otvorenu agresiju prema njemu bio
je taj što im stranka još nije na vlasti. Ako se to danas-sutra
promijeni, tko zna u kakve će se zvijeri pretvoriti!
Na pamet mu je pala Francuska revolucija. Zadrhtao je. O tom je
događaju dosad čitao već stotinu puta. Kad god bi ga se prisjetio,
pred sobom je vidio gomile odrubljenih glava i njihova strašna lica. I
sada je bilo tako. Vidio je Bastilju u plamenu i ljude koji bježe pred
požarom. Vidio je kako ih sustižu krvnici i režu im grkljane...
Namrštio se i pripalio još jednu cigaretu. Zamislio je tamnoputa
lica Habipa i njegove braće kako trče među krvnicima. Zacrvenio se
od ljutnje, bacio cigaretu na tlo i promrmljao: „Ne, ne! Nemoguće!”
Odjednom se pred njima stvorio Tikva-hafiz. Dotrčao je gotovo
bez daha. Približivši se na tri koraka od Muzafera, zastao je, sklopio
ruke pred sobom i pognuo se s poštovanjem.
„Otkud ti ovdje?” upitao ga je gospodin Muzafer.
Tikva-hafiz je progutao slinu i rekao:
„Zdravo, gospodine...”
Osvrnuo se oko sebe i prišao bliže.
„Moram vam reći nešto jako važno!” rekao je,
„Stvarno? Što to?”
Hafiz mu je sve polako ispripovijedao: nadao se da mali neće
imati hrabrosti tako nešto učiniti svome moćnome ujaku, ali...
Gospodin Muzafer se zacrvenio. Pomislio je na svoga
suhonjavog, slabašnog nećaka. Takve su mu dakle stvari padale na
pamet? Ili su ga na to nahuškali njegovi neprijatelji? Zašto ne? To je
itekako moguće. Baš je pravo vrijeme za to. Primjerice Hidirogluovi...
Ili neki drugi. Neki od njegovih bezbrojnih neprijatelja s kojima je u
svađi oko zemljišta mogli su ga obrlatiti i reći mu: „Oteo ti je
zaručnicu. Osvjetlaj si obraz...”
Ljutito je sjeo u auto, i ne zahvalivši se hafizu. Elegantni je
Cadillac snažno zabrujao i poskočio.
 Nema sumnje da su njegovi neprijatelji nahuškali slabašnog mu
nećaka. A on ne samo da je pomislio na tako nešto, nego još s
drugima blebeće o tome? Ne bojeći se da bi on to mogao načuti?
Vozio je prema imanju dok je u njemu kuhalo, a ljutnja rasla iz
trena u tren.
Bež Cadillac dojurio je na imanje. Kao što to uvijek čini, snažno
je prikočio i stao pred sada praznom kolibom Jasin-age. Zatim je
iskočio iz automobila.
„Ramazaneeeee!” povikao je tako glasno da su golubovi uplašeno
poletjeli s grane duda iznad njegove glave.
Ustobočio se, široko ukopavši jake noge u smeđim čizmama, i
sklopio ruke iza leđa. Ljutito je nabrao crne, debele obrve. Kad
odgovor nije stigao odmah, razbjesnio se i ponovno povikao:
„Ramazaneeeee!”
Radnici koji su prosijavali žito u hangarima ili pak u skladištu
slagali vreće sjemenja znatiželjno su izašli napolje. „Ramazan-
efendijo!” povikali su neki. Vidjeli su da je gospodin opet ljut. Neki su
potrčali potražiti Ramazana. On je za to vrijeme drijemao, sklupčan
na rubu uskog mindera u kolibici kume Sejare. Probudio se i izletio
napolje, navukavši kapu na glavu.
„Izvoli, ujače!”
Nikada ga nije vidio ovako bijesnoga. Iz njega su frcale iskre.
Srce mu se uzlupalo pa je stao u stavu mirno, poput vojnika pred
zapovjednikom.
Gospodin Muzafer je bez ikakvog uvoda izvadio pištolj iz žutih
korica zataknutih za pojas hlača i pružio mu ga:
„Uzmi!”
Ramazan je iznenađeno pogledao oko sebe. Na tren je ugledao
Gulu koja je stajala na vrhu stuba betonske kuće, odjevena u kućnu
haljinu od vatrenocrvene svile.
„Uzmi, kad ti kažem!”
 „Zašto, ujače? Što je bilo?”
Iz lica mu je nestala i posljednja kap krvi.
„Čujem da me namjeravaš upucati. Evo ti, pucaj!”
Ramazan je sada shvatio sve. Činilo mu se da su mu koljena
popustila. Zaljuljao se.
„Zaboga, ujače... Bože sačuvaj.”
„Da te Bog sačuva, ha?”
Drškom pištolja udario je Ramazana po glavi, zatim još jednom.
Zatim ga je počeo udarati svojim sjajnim čizmama. Izbuljio je oči, a
lice mu je poprimilo divlji izraz. Da Gulu nije pritrčala, mladića bi bio
ubio na mjestu. Gulu je skupila skute svoje crvene haljine, dotrčala i
umiješala se između njih. No on ni nju nije vidio. Odgurnuo je
djevojku jednim potezom i nastavio s udarcima. Ramazan se krvav
zgrčio na tlu i promuklo ga preklinjao:
„Ujače, nemoj, kunem ti se, to je laž...”
„Laž, ha? Laž, je li? Evo ti, evo!”
Gulu se ponovno odlučno umiješala, vičući:
„Dosta, Muzafere, za Boga miloga! Ubit ćeš ga!”
„Pusti me, ne miješaj se!”
Ali nije ga pustila. Odvukla ga je sa strane dok je on drhtao od
bijesa.
Umjesto da ustane i pobjegne, Zaloglu je obgrlio njegove
blatnjave čizme i obasuo ih poljupcima, umrljavši ih krvlju vlastitoga
lica.
„Preklinjem te, ujače, moj je život u tvojim rukama. Ubij me, ako
želiš!”
Gospodin Muzafer ga je posljednjim udarcem odgurnuo od sebe
i naredio mu:
„Smjesta se gubi s imanja i da te više nikada nisam vidio!”
 „Dobro, ujače, nećeš me više vidjeti.”
Napustio je imanje, ne zastavši čak ni da kapu podigne s tla.
Gospodin Muzafer i dalje je bjesnio. Pištolj je spremio u korice i
otresao blato s čizama. Zatim je pred kumom Sejare i ostalim
radnicima koji su ga uplašeno gledali razrogačenih očiju prihvatio
ruku svoje žene i uputio se prema stubama betonske kuće.
Ušli su u sobu s knjižnicom i medvjeđom kožom prostrtom na
podu. Muzafer je skinuo jaknu i bacio je na počivaljku. Otkopčao je
opasač i dao ga Gulu zajedno s pištoljem. Uspuhano je rekao: „Tebi
ima zahvaliti što je živ. Da se nisi umiješala, sad bi ondje ležao
mrtav!”
Prihvativši njegov opasač, Gulu ga je upitala:
„Što je skrivio?”
Ukratko joj je ispričao sve, a zatim dodao: „Onaj je imam
zapravo dobar čovjek! Taj me nevoljnik ljutio, ali sad mi je porastao u
očima. Nemam mu što prigovoriti. Neki bi drugi ovako pokušali i
sami profitirati. Jednom sam tog jadnog čovjeka povrijedio zbog
onog gada. A on da je nečasno zlopamtilo, još bi i nahuškao maloga
da mi se osveti za sramotu koju sam mu nanio. Svaka mu čast!”
Gulu se zamislila. Dakle, onaj je mladić, onaj slabašni, kukavni
mladić, rekao kako će upucati svoga snažnoga ujaka? Gospodin
Muzafer se bacio na stolac i skinuo čizme.
„Jednog ćemo ga dana pozvati da nas vjenča kako treba, da i
njemu dobacimo kakvu mrvicu iz zahvalnosti...”
Ustao je i dodao: „Ako ti ne budeš stvarala probleme...”
Gulu se trgnula iz misli:
„Kakve probleme?”
„Oko vjenčanja...”
Odjednom je shvatila što joj pokušava reći i odvratila: „Zašto?
Zbog moga oca? Opet mi njega spominješ?” Gospodin Muzafer se
nasmijao:
„Naravno, dušo. Koga još bliskog imamo na ovom imanju?
Kukavica Jasin je otišao, Gulizar je otišla, Ramazan je podbrusio
petama. Osim Sejare, ostali smo sami samcati. U ovoj situaciji...”
„Da?”
„Ne možemo se nikamo mrdnuti!”
Gulu je uzdahnula. Zaista, nikamo neće moći otići... Čak ni u
Istanbul. Znala je ona to. Već dugo ni u grad nisu mogli otići. A
kamoli u Istanbul. Muzafer ga je toliko nahvalio!
„Rekao si da ćemo otići u Istanbul...”
„Jesam, ali... Sve znaš!”
„I što sada?”
„Ne znam.”
Bacila mu se oko vrata i snuždeno rekla: „Rasplakat ću se...”
To je tako slatko rekla da se i dalje bijesan čovjek i protiv svoje
volje nasmijao. Zagrlio ju je, odveo do divana i bacio je na nj.
„Budeš li ti plakala, i ja ću!”
Gulu se okrenula na leđa, podignula crvenu haljinu od svile sve
do gaćica od žoržeta boje breskve, otkrivši svoje bijele noge.
Podignula je ruke, stavila ih na potiljak i dobacila mužu izazovan
pogled.
Zadignuta haljina, snježnobijele, putene noge, gaćice boje
breskve...
Neko ju je vrijeme požudno promatrao, a zatim se bacio na nju
poput zvijeri koja je napala svoj plijen.
Snažne opruge počivaljke zadovoljno su škripale, a počivaljka se
povijala kao da će puknuti.
Uskoro su ustali s nje.
 Gulu je donijela konac i iglu kako bi pokrpala rasparani
kombine, No, gospodin Muzafer ga je dohvatio i zavitlao u neki kut.
Djevojka ga je iznenađeno upitala:
„Što to radiš?”
„Zašto se čudiš? Šteta tvoga vida! Obuci drugi!”
„Drugi?”
„Zar nemaš drugi? Kad se spustimo u grad, kupit ćemo ih još
desetak...”
Obavila je ruke oko muževog vrata. „Imam drugi, mužiću, ali...”
„Što?”
„Imam nove, četiri komada... Ali nije li rastrošnost grijeh?”
Gospodin Muzafer ju je lagano odmaknuo od sebe i odgovorio:
„Nemoj govoriti kao da si žena nekog bijednog notara!” Gulu se
grohotom nasmijala. „Kako to?”
„Kao da si žena nekog siromaha. Tako govore samo siromašni...”
„Pa nije li rastrošnost grijeh?”
„Rekao sam ti, tako govore samo siromašni...”
Gulu se zadovoljno nasmijala.
Gospodin Muzafer je prišao prozoru. Dugo je promatrao crvenu
zemlju vlažnu od kiše koju su raznobojni traktori s lakoćom orali.
Izgledao je zamišljeno. Gulu je to vidjela čak i kad joj je bio okrenut
leđima. Približila mu se na vršcima prstiju i zagrlila ga odostraga.
On je nastavio gledati van. Djevojka je svoje čvrste dojke stiskala
uz njegova leđa, dok je požuda u njoj tek lagano trzala.
„O čemu razmišljaš?”
Nije joj odgovorio.
„Ha? Ozbiljno te pitani. O čemu razmišljaš?”
 Povukla ga je za ruku i okrenula prema sebi. Gledali su se oči u
oči. Čvrsto ju je uhvatio za gole ruke i nagnuo se prema njenim
usnama. Ali ona se izmaknula.
„Zašto?” upitao ju je.
„Ako mi ne kažeš o čemu razmišljaš, ništa od toga!”
„Zaista?”
„Naravno!”
Njegove su je snažne ruke s debelim prstima tako snažno
zgrabile da se nije mogla ni pomaknuti. Pokušala se iskoprcati, ali to
nije dugo trajalo. On je svoje usne prislonio na njezina vlažna, lagano
rastvorena usta.
„I? Kažeš da te ne mogu poljubiti, ha?”
„Ma reci mi o čemu razmišljaš!”
„Zar ne znaš o čemu bih ovih dana mogao razmišljati?”
„Ne znam.”
„Razmišljam o ovom imanju. I kako bi bilo lijepo da...”
„Što?”
„Pristaneš li...”
„Na što?”
„Najprije bismo na proljeće otišli u Istanbul, a zatim u Italiju, a
potom bismo proputovali Francusku, Njemačku i Švicarsku i ujesen
se vratili na vrijeme za berbu pamuka!”
Gulu je shvatila da ponovno želi razgovarati o njezinom ocu.
Smekšala ju je mogućnost da otputuju u Istanbul, a zatim i u Europu.
„Hoćemo li piti puno viskija?” upitala ga je.
„Naravno. Najboljeg viskija ima u Parizu. Na Montparnasseu
ima jedan kabaret, zove se Jimmys. Onamo zalaze svi bogataši i
filmske zvijezde kako bi pili viski!”
 Djevojci su zasjale oči:
„Hoće li doći i Rita?”
„I Rita i druge...” Opet ga je zagrlila. „Dobro, i što mi hoćeš
reći?”
„Jednostavno: tvoga ćemo oca, majku, maćehe i svu braću
dovesti na imanje, a mi...”
„Mi ćemo otići piti viski, ha?”
„Jasno!”
„Kamo ćemo ono ići?”
„Misliš na ono mjesto poznato po viskiju?”
„Da.”
„Kabaret Jimmy’s na Montparnasseu.” Gulu je čvrsto zagrlila
muža oko vrata ponavljajući u sebi riječi: „Kabaret Jimmy’s na
Montparnasseu”. Bojala se da ih ne zaboravi. „Može li onda?”
„Što?”
„Tvoj otac, majka, maćehe...”
Ponovno je u sebi ponovila: „Kabaret Jimmy’s na
Montparnasseu” i naposljetku rekla: „Kad već inzistiraš, može!”
„Kabaret Jimmy’s na Montparnasseu, kabaret Jimmy’s na
Montparnasseu, kabaret Jimmy’s na Montparnasseu.”
Izvana se odjednom začuo zvuk motora i trube.
Potrčali su na prozor.
Gospodin Muzafer je povikao: „Napadaju nas! Bože, pomozi,
napadaju nas!” I Gulu je pomislila isto: „Stvarno nas napadaju... Što
ćemo sad?”
„Ništa...”
„Ali ništa nismo pripremili!”
„Joj, gle tebe. Ta nisu oni stranci!”
 Hajrulah Pašazade, njegova ljubavnica iz Švicarske i gospodin
Zekai došli su u džipu koji je Pašazade koristio kada je svoje goste
vodio u lov. Bili su odjeveni u čvrste hlače i kožne jakne za lov i sa
sobom nosili puške i pojase sa streljivom. Stari su psi, stražari
imanja, okružili džip i napadali ga kako da ga žele rastrgati.
Gosti, međutim, kad su isplanirali nenadano svratiti kod svog
prijatelja, jednog od velikih zemljoposjednika, nisu namjeravali
napasti Muzafera i njegovu ženu.
Kuma Sejare potrčala je i ušutkala pse. „Gdje su?” upitao ju je
gospodin Zekai. Kuma Sejare rubom je plavoga rubca pokrila usta i
pokazala prema betonskoj kući. Umalo su ponovno povikali i
napravili galamu kad su se na vrhu stuba ukazali gospodin Muzafer i
njegova žena. Ovi u automobilu bili su supijani. Ugledavši
supružnike, počeli su zapomagati.
„Hvala Bogu, hvala Bogu!”
„Pa gdje ste dosad bili?”
„Jeste li dosada ležali na jajima?”
„...!”
„...?”
Gospodin Muzafer se zadovoljno približio kamionetu i bacio
pogled unutra. Tada je sve shvatio. „Kojim dobrom?” upitao ih je.
„Hajde”, rekli su, „brzo!”
„Kamo?”
„Dovraga! Hoćeš li s nama u lov?”
„Hoću, ali...”
Zekai mu je dobacio preko okvira od kornjačevine: „Mogli bi te
vidjeti s nama, ha?”
Gospodin Muzafer se nagnuo i na uho mu šaljivo opsovao.
Gospodin Zekai mu je također šaljivo odgovorio: „I ja vama istom
mjerom!” Grohoti su odjeknuli poput topovske paljbe. Gospodin
Muzafer ih je opet upitao:
„Zaista, kamo ćemo?”
„Kamo god poželimo! Dođite i vi, kumo Serap!” Otkako je
postala „kuma Serap”, Gulu je porastao i ponos pa je, samo kako bi
nešto rekla, doviknula:
„Ne idem nikamo dok ne kažete kamo ćemo!”
Gospodin Zekai je iz džipa izvukao bocu viskija i pokazao je.
„Što kažete na ovo?”
Gulu je pljesnula rukama, oponašajući pritom dame s druženja
na koje ju je gospodin Muzafer u posljednje vrijeme često vodio.
Umjesto da kaže: „Izvrsno!”, greškom je povikala: „Banalno!”
Premda je upotrijebila pogrešnu riječ, shvatili su što je htjela
reći te su se napravili kao da se ništa nije dogodilo, ali gospodin
Muzafer je porumenio, osjećajući se kao da mu je netko na glavu izlio
kantu hladne vode. Uputio se prema stubama. Gulu je osjetila da se
nešto dogodilo, pa je krenula za njim.
„Pokondirena tikva”, tiho je promrljao Pašazade.
Gospodin Zekai je dodao:
„Iako je fina, ne uspijeva joj biti koketna!”
Uzdahnuli su. Dama iz Švicarske ništa nije razumjela. Nastavili
su raspravljati. Ako se već namjerio ženiti se, zar misli da ne može
naći bolju? Najljepše, najbogatije i najprofinjenije djevojke u zemlji
bacale bi mu se pred noge da tako poželi!
I njemu su to već nekoliko puta ponovili, sve dok im Muzafer
nije priprijetio: „Čujem li to još jednom, nećemo više biti prijatelji!”.
Nisu im mogli ništa reći u lice i Gulu su stalno oslovljavali sa „kumo
Serap, kumo Serap”, ali iza leđa su joj se izrugivali. Vrlo bi često rekla
nešto pogrešno. Gospodin Zekai je ponovio: „Banalno! Itekako!”
Pašazade je pokazao na svoju ljubavnicu i rekao:
 „Nije ju lijepo vidjeti pokraj ove žene, brate!”
„S druge strane, treba joj priznati da je pametna!”
„To je istina...”
„Nakon nekoliko putovanja u Istanbul pa još i u Europu...”
„Doći će ona na svoje.”
Dama iz Švicarske se lagano nakašljala. Bilo joj je jasno da Gulu
griješi u mnogočemu. Ali nije to ništa čudno, čak štoviše, sasvim je
prirodno. Svakodnevno. Stari se milijunaši posvuda u svijetu žene
djevojkama koje bi im mogle biti kćeri pa čak i unuke ili im pak daju
mnogo novca da im budu ljubavnice, a onda ih polako oblikuju u
dame. Usto, gospodin Muzafer nije starac.
Zanimalo ju je što se dogodilo.
Pašazade joj je ispričao na francuskom. Švicarka je odvratila na
francuskome: „Pa što onda što je umjesto ‘merveilleux’, rekla
‘banalno’? Naučit će. Krivnja je na gospodinu Muzaferu. Ispravlja li
je on kada pogriješi?”
Ispravljao ju je.
Kad su se popeli u kuću, zagrlio je svoju mladu ženu i rekao:
„Umjesto da kažeš ‘merveilleux, opet si rekla ‘banalno’!”
Gulu je razrogačila oči.
„Zaista? Opet sam rekla ‘banalno’?”
„Jesi, dušo moja!”
Pocrvenjela je do ušiju.
„Oh, kakva sramota!”
„Ali one budale to nisu ni primijetile...”
„Stvarno? Nisu?”
„Kako bi shvatili? Svi su pijani... Ne brini se.”
„A što ako ipak jesu?” svejedno ga je upitala. „Nisu, nisu...”
 „Ako jesu, neću ih više moći pogledati u oči!”
„Pusti to.”
Za četvrt sada i oni su odjenuli čvrste hlače, kožne jakne i
elegantne čizme. Prikopčali su pojase sa streljivom i uzeli puške.
Odjeća za lov Gulu je veoma dobro pristajala. Kad su se pojavili na
vrhu stuba, čak ni Švicarka nije mogla prikriti svoje ushićenje:
„Oh!” uzviknula je, „Que c’est admirable, que c’est charmant et
comme elle est mignonne mon Dieu!”1
Gospodin Muzafer, ponosan na svoju ženu koja se svidjela čak i
Europljanki, naredio je kumi Sejare:
„Vratit ćemo se tek navečer. Pazi na imanje!”
„Hoću, gospodaru.”
„Reci slugama da na imanje ne puštaju ono pseto Ramazana!”
Ušli su u džip i odvezli se s imanja. Džip je hitao blatnjavim
seoskim putevima, zasipajući prljavom vodom sve oko sebe.
Sat vremena kasnije, kuma Sejare izletjela je iz svoje kolibice,
začuvši luđački lavež pasa. Na ulazu u imanje stajala su dva
muškarca. Približila se. Berber Rešit i Džemšir-aga!
„Oho”, rekla je, „pa to ste vi?”
Džemšira je poznavala jer je svake godine nadgledao radnike pri
berbi gospodinovog pamuka, ali berbera Rešita nije. No sjetila se
kako je on jednom prije došao na imanje kako bi posavjetovao Gulu.
Otjerala je pse koji su i dalje lajali:
„Hajde, gubite se!”
Zatim ih je pozvala da udu.
Njih su dvojica slijedila kumu Sejare do njezine kolibice. Budući
da nije imala stolce, ponudila im je jastuke i skuhala kavu. Osjećala je
da im je nešto na umu. Ne bi oni došli bez razloga. Sigurno su čuli da
je djevojka postala gospodarica imanja.
 Nakon neobaveznog ćaskanja, berber Rešit reče: „Džemšir je
jako tužan, kumo.”
Kuma Sejare znatiželjno je upitala: „Zašto?”
„Kako zašto? Gospodin je otjerao jadnoga Jasina. Je li to
pravedno? Musliman, vjernik, bogobojazan čovjek... Što da jadnik
radi u onim godinama? Gdje će naći posla?
Kuma Sejare je iskoristila priliku da pokaže kako je na Guluinoj
strani i reče: „Kad je magarac!”
„Zašto?”
„Zato što je stradao zbog svoje tvrdoglavosti!” Rešitu su oči
počele sjajiti. Upitao je: „Tvrdoglavosti, ha? Prema gospodinu?”
„Naravno!”
„Znači, inatio se gospodinu?” promrmljao je sebi u bradu. „S
onakvim čovjekom? Dobro da ga nije ubio!”
„I ja sam se iznenadila. Kad mu se onako suprotstavio, srce mi je
sišlo u pete. Pomislila sam da će ga gospodin sigurno upucati!”
Ispričala im je sve što se dogodilo.
Rešit je shvatio da joj može slobodno odobravati.
„Ja, naravno, ne znam što se zaista dogodilo... Ne bi se inače
smilovao nad njim! Došao mi je u brijačnicu. Rekao je: ‘Bilo je tako i
tako.’ Čekaj, čak mi je i rekao da su se on i gospodin navodno
posvađali i da ga je prekorio!”
Kuma Sejare se začudila:
„Prekorio je gospodina?”
„Da. I onda je otišao!”
Kuma Sejare se nanervirala.
„Tako je on gospodinu...” rekla je, „Misliš li da će mu on to
oprostiti?”
 „Njemu nema ravnog, kumo. Kako on kaže, tako bude. Za njega
znaju u čitavoj državi. Misliš da će tako srdit čovjek ostati dužan
takvim gadovima?”
„Imaš pravo. Ako se naljuti, trgnut će pištolj i to je to!”
„Gotovo!”
Uzdahnuo je i nastavio:
„Što bi tom čovjeku da kaže sve to? Bez ikakvog srama.”
Pogledao je kumu Sejare. „Navodno su se svi seljani složili s njime.”
Kuma Sejare se srdito nasmijala:
„Naravno, ipak su to seljani. Iza leđa ga prekoravaju, a pred njim
su manji od makovog zrna. Okreću se kako vjetar puše...”
„Istina, kumo, istina...”
„Gospodin je ovakav, gospodin je onakav... Prvi onaj Habip! U
selu živi radnik po imenu Habip Hidiroglu, snažan, jak... Mladić
izgleda kao hrvač... S gospodinom se porječkao oko neke zemlje pa su
pale i teške riječi.”
„Između koga? Njega i gospodina?”
„Da. Ali ipak je to gospodin... Misliš da je mario kako ovaj
izgleda?”
„I što mu je rekao?”
„Što bi mu rekao? Ništa. Gospodinu se učinilo da ga je krivo
pogledao, pa ga je sastavio sa zemljom!”
„Zaboga!”
„Nema igranja s gospodinom! Nema takvoga junaka kao što je
on! A dosada nije imao ženu... I pojavila se časna, lijepa, stasita
djevojka... Mislim, nije što je kći Džemšir-age... Bog zna da govorim
istinu: svidjela mi se na prvi pogled!”
„Pozlatile ti se riječi”, reče Rešit.
„Alah zna što mi je u duši. Ali ja joj nisam ni do maloga prsta...”
 „Nemoj tako...”
„Ali tako je! Tko sam ja, a tko je ona?” Rešit je bio izvan sebe od
sreće, ali ipak je rekao: „Nije smio oteti nećaku zaručnicu!”
„Pa što onda? Zar je trebala poći za onakvog bijednika? Dobro je
učinio, svaka mu čast. Što je on pokraj gospodina? Gospodin joj baš
pristaje... Kad sjedne u auto, divno izgleda u njemu. Jest da je razlika
u godinama velika, ali nema veze. Može li muškarac, i to bogati
muškarac, ikada ostarjeti? Muškarac je muškarac.” Snizila je glas. „A
ovakvoga se ne može tako lako ni pridobiti, eee...”
Potiho su se nasmijali. Rešit se slagao s njome.
„I to sam htio pitati... Što Ramazan kaže na to sve?”
Oči kume Sejare su zablistale.
„Ma, ne pitaj. Gospodin ga je tako naribao...”
„Kako?”
„Izdevetao ga je...”
„Ma daj?”
„Sravnio ga je sa zemljom...”
„A zašto?”
„Ne znam. Sigurno postoji razlog. Gospodin to ne bi učinio
bezveze. Sigurno je imao razloga. A onda ga je i otjerao!” Rešit se
uzbudio:
„Otjerao ga je? S imanja? Zauvijek?”
„Zauvijek.”
„Zauvijek, ha?”
„Zauvijek. Upravo je džipom otišao u lov i rekao mi da tog gada
ne puštam na imanje. Kao da mi je to trebao reći!”
„Bi li ga drugi pustili?”
Ne bi, naravno... Zamisli da naudi gospodinu?”
 „Istina.”
„Ne može, ne može... Ali gospodin ga je baš dobro izdevetao. Krv
mu je tekla iz usta i nosa. Da gospođa nije dotrčala u svilenoj kućnoj
haljini i umiješala se, s imanja bi ravno na groblje!”
„...?”
„Samo njoj ima zahvaliti što je živ. Nema joj ravne. Tko god što
rekao, zaista joj nema ravne. Kao da je lako izbaviti čovjeka iz
gospodinovih šaka?”
Dakle, ispalo je i bolje nego što se nadao. Imanje je potpuno
prazno! Stigli su baš u pravi čas. „Bravo, Rešite!” pohvalio se u sebi,
„Svaka ti čast!”
Pogledao je Džemšira. Ovaj ništa nije shvaćao, a pretvarao se se
kao da ih pozorno sluša. „Dobili smo na lutriji!” uzviknuo je Rešit
kad je kuma Sejare na trenutak izašla iz kolibe.
Džemšir ga je umorno pogledao i upitao:
„Ha?”
„Kažem da smo dobili na lutriji!”
Džemšir je i dalje bio nemiran i brinuo se hoće li se gospodin
naljutiti na njega i maknuti ga s mjesta predradnika. Zbog svog lošeg
turskog nije shvatio o čemu su ovi govorili.
„Daj Bože da se gospodin ne naljuti!” rekao je.
Rešit je nestrpljivo uzdahnuo.
„Tvoja je kći postala gospodarica imanja. Zavela je gospodina,
budalo!”
Zašutjeli su kad se vratila kuma Sejare.
„Je li, kumo? A gdje je Ramazan sada?”
„Što ja znam? Tko zna gdje se on povlači?”
Zaloglu je sjedio u jarku sto metara udaljenom od imanja i
pregledavao lice u malenom zrcalu. Bilo je posve izranjavano. Dobro
ga je oprao u nekoj lokvi, ali i dalje je krvarilo. I premda je na rane
stavio duhana, a zatim i pepela cigarete, nije mogao zaustaviti
krvarenje. Odlučio je pronaći Habipa Hidiroglua i ispričati mu što je
Tikva-hafiz napravio. Pretpostavljao je da će Habip u ovo doba biti u
seoskoj kavani. Ako nije tamo, onda je sigurno kod kuće. No s
ovakvim ga licem nije prikladno potražiti ga ni na jednom ni na
drugom mjestu. Čak i da gostima kavane kaže da se potukao s
ujakom da si osvjetla obraz jer mu je ovaj oteo zaručnicu, opet bi mu
se smijali.
U jednom je trenutku vidio Pašazadea kako u džipu ulazi na
imanje, a zatim ubrzo izlazi iz nje, nakon što je pokupio njegovog
ujaka. „Sad mi je prilika!” pomislio je. Ući će na imanje dok njegovog
ujaka nema i barem uzeti svoj ležaj!
Zapalio je cigaretu.
Možda je ujak upozorio stražare da ga ne puste na imanje?
Nakašljao se.
U tom ga slučaju ne bi pustili unutra. Ali je li ga zaista otjerao?
Bi li mu oprostio da se netko utjecajan zauzme za njega? Uzdahnuo
je.
Sumnjao je u to. Znao je da je ujak čekao prvu priliku da ga
otjera. Nije li to već gotovo i učinio onda kad su mu ga tužili zato što
je pušio hašiš?
Na pamet mu je pao grumenčić hašiša koji je sakrio u podstavi
jakne. Bio je uvjeren da će bistrije razmišljati kad ga popuši.
Skinuo je jaknu i napipao grumen. Nije ga mogao smotati u
cigaretu, bilo ga je premalo. Najbolje bi bilo da ga odmah pripali.
Stavio je grumenčić na žar cigarete i počeo pušiti uz pomoć cigarluka
od jasminovog drveta. Dio koji ide u usta približio je dimu, a dio u
koji se utakne cigareta stavio je u usta. Dim koji je udahnuo odlazio
mu je ravno u pluća i omamljivao ga. Svu je pažnju usredotočio na to
kako mu ne bi promaknuo ni tračak dima. A budući da je bio
majstor, ništa mu nije promaknulo. Sklopio je oči, a jagodice su mu
se lagano zarumenjele. Kad se grumen hašiša na žaru cigarete
pretvorio u dim koji mu je ispunio pluća, bio je potpuno omamljen.
Sada je o svemu mogao puno lakše razmišljati. Zaboravio je na
posjekotine na licu. Ustao je i izašao iz jarka prebacivši jaknu preko
ramena, kao što je to činio ljeti. Sada više nije mario ni za što. Ni za
ujaka, ni za goste kavane koji bi se mogli smijati modricama na
njegovom licu. Pa što onda? Suprotstavio se svome ujaku koji je
stolcem udario mnogo velikih paša po glavi. To nije loše. Zaputio se
prema selu.
Hodao je brzo, dok su mu se noge saplitale jedna o drugu, a
ponekad bi zastao i govorio sebi u bradu, kao da se svada s nekim
pokraj sebe:
„Nego što nego sam mu se suprotstavio! Kako i ne bih? Zamisli,
rekao sam mu: ‘Ujače, ti si pohotnik. Zar ćeš sada meni učiniti ono
što si i drugima?’ ‘Pa što?’ odvratio je. ‘Oteo si mi zaručnicu’, rekao
sam, ‘To se zove podlost. Gdje to ima? Pristoji li se to jednom
muslimanu? Ma, ne pristoji se to ni daurima. Pusti djevojku ili...’”
Zastao je. Kao da je Habip bio pokraj njega i rekao mu: „Nisi ti
to rekao, ne laži!”, odgovorio mu je:
„Nisam rekao? Kakvo si ti dijete! Pusti to što sam sitan. Imam
junačko srce! Ne samo da ću reći, nego ću napraviti i više!”
Nastavio je svojim putem.
„A onda? Opsovao me. Tada me razljutio. Rekao sam mu: ‘Slušaj
ti, ubit ću te!’ Zašto? Da si osvjetlam obraz, zbog čega drugoga? I ti
imaš čast, ponos, djecu. Zamisli da ti se ujak mota oko žene... Ha?”
Zastao je.
„Kad me opsovao, razljutio sam se. Kad sam stao ispred njega,
problijedio je. A zatim smo se potukli. On je udario mene, ja njega...”
Krenuo je dalje.
„Dobro smo se nabatinali...”
Nogom je zapeo o golemi kamen i izgubio ravnotežu. Okrenuo
se, opsovao kamenu Boga i državu i nastavio dalje. Vraćao se odakle
je krenuo, prema jarku. Nije ni shvaćao koliko je omamljen. Došao je
k sebi tek kad se približio jarku. Ali odavde se bio uputio prema selu!
Ako je ovo bilo na putu prema selu, odakle li je onda on krenuo?
Okrenuo se i pogledao prema selu. Stao je razmišljati.
„...Ležao sam u ovom jarku, ovdje sam se umio i popušio. Onda
sam izašao iz jarka i krenuo putem. Dugo sam hodao. Nisam valjda
hodao u mjestu?”
Dugo je razmišljao.
Nemoguće, nije mogao hodati u mjestu. Ako i jest, kako je onda
zapeo o kamen?
Zaključio je kako je to sigurno bio nekakav prljavi trik ili đavolje
maslo, triput je proučio dovu protiv zlih utvara, omamljenim očima
naciljao selo na kraju puta i ponovno krenuo na put.
Jedno je vrijeme hodao, a zatim opet zastao. „Gdje sam ono
stao?” Zatim je sam sebi odgovorio: „Zaboravio si?”
„Jesam, brate, nije to neka sramota!”
„Sjeti se!”
„Pokušavam, ali ne ide...”
„Nadoći će ti, misli!”
Stao je. Mislio je, mislio i mislio.
„Ne ide!” rekao je, „Ne ide, dovraga! Mjesto glave imam tikvu!”
„Golemu tikvu...” Naljutio se:
„A ti? Što ti imaš mjesto glave?”
Prepao se kad je pokraj njega protrčao zeleni gušter. U strahu je
gledao za njim. Opet se okrenuo i ugledao imanje. Zaista, ono u
daljini bilo je imanje. A ujaka nema. Trebao bi otići po ležaj!
Gušter mu je ispario iz glave. Otići će na imanje i uzeti barem
svoj ležaj. Kad se približio jarku, zaboravio je na imanje. Nešto je
ovdje bilo čudno, zasigurno. Kako je na putu prema selu opet naletio
na jarak? Kao da mu se i maloprije dogodilo isto!
Zastao je.
U mjestu nije hodao. Mislio je, mislio... Kada mu nikakvo
rješenje nije palo na pamet, proučio je bismilu i opet se okrenuo.
„Aha!” uzviknuo je. „Selo je preda mnom. Pravac selo, naprijeeeeed,
marš!”
Počeo je hodati vojničkim korakom. Jakna mu je skliznula s
ramena i pala na tlo. Nije ni primijetio. Zamislio je da je u vojsci i da
maršira. Tako je dospio do sela, baš pred kavanu. Kad ju je ugledao,
zastao je, osvijestio se i nasmijao.
„Svi smo stigli pred kavanu”, promrmljao je. „Zašto smo došli
ovamo? Ne znam. Kako ne znaš? Saznaj! Da, zapovjedniče!
Zapovjedniče, vi nalikujete na moga ujaka. Imam tog jednog ujaka,
on pljuske dijeli čak i pašama. Ali prema meni je... Upitao sam ga
gdje to ima da jedan ujak preotme nećakovu... Dovraga, zaboravio
sam. Htio sam reći... Da, gdje ima da ujak preotme nećakovu
zaručnicu? Zanijemio je. Gad me htio ubiti! Kakva scena! Dvaput
sam kretao od jarka, hodao i hodao i opet se našao kod jarka! Zašto?
Je li me to kakav džin ili šejtan navukao na krivi put? Ali sad sam
stigao. Došao sam...”
Ali zašto je došao ovamo?
Zaljuljao se. Ramenom se oslonio na vrata kavane.
„Što to prtljaš? Kakve su to gluposti? Čovjeka kao onog tvoga
ujaka trebalo bi... Da! Što si ti mislio? Što bi bilo da si malo žešći?
Misliš da bi te se usudio dotaknuti?”
Malo se pribrao kad je neko vrijeme stajao naslonjen. Podigao je
pogled i ugledao Habipa.
„Uđi, brate!”
Zaloglu je duboko udahnuo, pogledao goste u kavani i povikao:
„Pogledajte dobro tko je pravi junak!” Šakama se udario o prsa.
 Utihnuli su ogovaranje i zvukovi tavle i igraćih karata. Mladić je
očito ponovno pušio hašiš. Spremala se dobra predstava.
„Što? Ustanite, bezbožnici! U stav mirno!” Svi su prasnuli u
smijeh i ustali.
Sklopio je ruke na leđima i ušao u kavanu. Prošetao se pred
njima poput zapovjednika koji obavija nadzor svoje postrojbe. Svi su
mu oni nalikovali na vojnike. Jedan mu je podmetnuo nogu.
Zaljuljao se, zaboravio na postrojbu i na nadzor i umalo se srušio na
jedan od obližnjih drvenih stolčića. Počeo se smijati. Uskoro se
previjao od smijeha. Pridružio mu se i ostatak kavane. Nakon što se
tako neko vrijeme smijao, Zaloglu je ponovno ustao. Postao je
ozbiljan.
„Odrekao sam se ujaka!” rekao je.
Svi su ga iznenađeno okružili.
„Ma nemoj?!”
„Odrekao si se gada?”
„Rekao sam mu da ću ga ubiti, zakunio sam se. Jesam, a što ste
vi mislili? Da neću?”
„Kako i ne bi, Ramazan-efendijo? S pravom si mogao i izvršiti
prijetnju!”
„A onda smo se potukli. On udari mene, ja njega. Potegne
pištolj. Ja mu kažem da pravi muškarac ne bi potezao pištolj i otmem
mu ga iz ruke!”
Srušio se na stolčić, a glava mu je pala na prsa.
„I onda, Ramazan-efendijo?”
Podignuo je glavu.
„Gdje smo ono stali?”
„Oteo si mu pištolj iz ruke...”
 „Da. I rekao sam mu da ga se odričem i da mi se gubi s očiju.
Kleknuo je preda mnom i molio me da mu oprostim...”
Nije više imao snage govoriti. Slina u ustima mu je postala
ljepljiva i gusta. Zaspao je. Bio bi pao sa stolčića da ga Habip nije
pridržao. Kafedžija mu je pomogao da ga prenesu u njegov ležaj u
kutu kavane. Ondje je i zahrkao.
Premda su iz rana i posjekotina na licu i načinu na koji se onako
dugo smijao shvatili što je učinio prije nego što je stigao u kavanu,
ništa od toga im nije imalo smisla. Svi su se uglas pitali isto: Je li
moguće da je mladić učinio sve ono što im je ispričao? I to baš
Ramazan! Kao da nisu znali kakav je pred svojim ujakom?
Probudio se nakon ikindije. Omamljenost od hašiša je prošla, ali
slina u ustima mu je i dalje bila gorka i ljepljiva. Vrtjelo mu se u glavi
i mračilo pred očima. Kad je i kako dospio ovamo? Tko ga je polegao
na ležaj?
Kafedžija mu je sve ispričao.
Kad ga je pozorno saslušao, prasnuo je u smijeh.
„Ako je tako, skuhaj mi onda čaj...”
Kad je vidio da se Zaloglu probudio, Habip mu je prišao,
prekinuvši partiju remija koju je igrao u kutu s prijateljima.
Zapodjenuli su razgovor, a onda ga je ovaj upitao za tučnjavu, to jest
za rane na licu.
„Znaš onog dežurnog dušebrižnika?”
„Koga? Imama?”
„Da.”
Ispričao mu je što je Tikva-hafiz učinio. Sada je i njemu rekao
kako namjerava ubiti svoga ujaka. „Brate, pa takvima se ne
povjeravaju tajne!” rekao mu je Habip.
Zaloglu je uzdahnuo i odvratio:
 „Kako sam mogao znati da je tako pokvaren? Mislio sam da je
božji čovjek, nisam znao. A kad ono...”
Ostali su ih opet okružili. Zaloglu je ponavljao da je za sve kriv
imam jer se oko toga razvila duga rasprava. Većina gostiju kavane
smatrala je da imam-efendija nikada ne bi bio tako podao. Rasprava
se uskoro zaoštrila i pale su neke teže riječi. A kad je Zaloglu
naposljetku nepromišljeno rekao: „Kvragu, vi mislite da je
bezgriješan zato što je imam, ali...”, ozračje u kavani kao da je dobilo
nekakav električni naboj.
Oni revniji vjernici među njima navalili su: „Nastavi, nastavi!
Podijeli i s nama ako nešto znaš. Mi ga smatramo božjim
čovjekom...”
„Samo vi mislite tako.”
„Nemoj tako. Ako nešto znaš...”
Pridružili su im se i ostali:
„Reci nam da i mi znamo!”
„Zašto bi skrivao nešto o Alahovom robu?”
„Točno...”
„Hajde, reci, čovječe!” dobacio je i Habip.
Ako im kaže za to da imam pije i da se noću nalazi s bogatom
Nadžije, mogli bi pobjesniti i tražiti da im to dokaže. Premda nije
mogao dokazati to da se nalazi s bogatom Nadžije, može dokazati da
pije.
„Ne pristoji se jednom muslimanu da kleveta svetog čovjeka koji
je sav svoj život posvetio Alahu!” rekao mu je jedan krupni čovjek
riđe brade.
Zaloglu se razljutio:
„Ja i ne klevetani svetog čovjeka koji je sav svoj život posvetio
Alahu!”
„Klevetaš!”
 „Ne klevetam!”
„Onda reci što je! Ako nam ne kažeš, to će značiti da u ovom selu
nema podlijeg, pokvarenijeg i nečasnijeg od tebe!”
„Ma je li?”
„Jest”, rekao je riđobradi.
Kad je Zaloglu rekao da imam pije rakiju kao vodu, svi su
pobjesnili. Zatražili su od njega da to dokaže. Čak su mu i priprijetili.
I dokazat će im. Ako im njegova riječ nije dovoljna, lijepo će im to i
dokazati.
„Kako?”
„Pustite vi to. Dokazat ću vam da pije kao smuk. Hoćete li mi
onda imati što prigovoriti?”
„Ne”, rekao je riđobradi, „još ću te i u čelo poljubiti!”
„Hoćete li me primiti u stranku?”
„Hoćemo.”
Riđobradi se počeo kolebati. Je li to moguće? Sumnjao je. To su
laži ovog klipana Zaloglua. Božji čovjek koji ne sluša glasine, drži se
sebe i šuti...
Pogladio se po bradi.
„Bože!”
„Gospode!”
Podignuli su glasove.
„Što biste učnili da ga ja pošteno napijem?”
„Što bismo učinili?”
„Povezali bismo mu noge i vukli ga iza konjske zaprege!”
„Oderali bi mu kožu!”
„Otjerali bismo ga iz sela...”
 „Dobro. Donesite mi bocu rakije i nešto meze...”
„Ako donesemo..,”
„Nema ‘ako’. Donesite. Otići ću k njemu pa ćemo sjesti i slistiti
bocu. Onda ću ja otići, a vi ćete ga pod nekom izlikom pozvati u
mesdžid. Može li?”
„Nema potrebe da ga zovemo u mesdžid”, rekao je riđobradi,
„otići ćemo mi k njemu. Ako je pijan, neće to moći sakriti. Ako nije...”
„Ako nije, učinite meni ono što ste namjeravali učiniti njemu!”
„U redu.”
Nakon što je na brzinu otklanjao namaz, Tikva-hafiz se trčećim
korakom zaputio kući, misleći na gospodina Muzafera. Nije on cicija.
Sigurno će mu se zahvaliti za učinjenu uslugu. Gospodin je poznat po
velikodušnosti.
Projurio je pokraj kavane poput metka. Onima unutra to nije
promaknulo. Prije bi nakon namaza uvijek svratio u kavanu gdje bi
ga netko počastio kavom, porazgovarao s ostalima, nikada se ne
miješajući u stranačke prepirke, srknuo kavu iz velikog fildžana koji
su čuvali samo za njega, pogladio se po bradi i ustao. Posljednjih se
dana dosta promijenio. Poslije namaza bi se zatvarao u kuću i čvrsto
navlačio zastore, kao kakav asket.
A možda je Zaloglu i bio u pravu? Uskoro će saznati.
Antene su se napele i sve su se oči okrenule prema imamovoj
kući. Čak je i riđobradog, koji je pred Zalogluom najviše branio
imama, sada mučila sumnja. Sve je na ovome svijetu bilo moguće, ali
vjera mu je nalagala da ne vjeruje onima koji govore loše o čovjeku
koji je cijeli život posvetio Alahu, pa se onda nije uključivao u
razgovore drugih. „Strpite se”, rekao je jednom, „Vidjet ćemo što je
istina, a što laž. Doznat ćemo tko je tu grešnik. Ako se Zaloglu
prevario pa mu ne pode za rukom dokazati išta...”
Svi su uglas povikali:
„Neka se više ne vraća u ovo selo!”
 Golobradi čuvar bogate Nadžije oglasio se iz kuta u kojem je
pokunjeno sjedio: „A što ako dokaže?”
Svi su se okrenuli prema njemu, ali nitko nije rekao ni riječ. Da,
postoji mogućnost i da dokaže da govori istinu. I što ako dokaže?
Tikva-hafiz je iz pojasa izvadio veliki ključ i otključao ulazna
vrata. U sobi je bilo mračno zbog spuštenih zastora. „Upali
svjetiljku!” rekla je Gulizar.
Ležala je u imamovom krevetu, razgolićena. „Na zapovijed,
sultanijo!” rekao je uzbuđeno imam, u jednom dahu se uspeo
stubama i upalio svjetiljku.
Zasjali su bijeli zidovi.
„Imate li još kakvu zapovijed?”
„Nemam.”
Sjeo je na ležaj, a zatim se spustio na koljena i prislonio svoje
usne na ženine putene. Nije je se mogao zasititi. Bila je baš posebna.
Opet ju je poljubio i zatim opet. Dugo ju je, dugo ljubio kako bi
potpuno izludio „šejtana” u njoj. Zatim je maknuo jorgan. Sav je
drhtao. I njezino se polunago tijelo, koje je pod žutim svjetlom
postalo tajanstveno i izazovno, previjalo od požude. Lagano je
sklopila oči. Sada nije marila ni za gospodina Muzafera ni za
vjenčanje. Važan je samo ovaj trenutak. Zagrlila ga je oko vrata i
privukla k sebi. Ali hafiz ju je odmaknuo i ustao.
„Što je?”
Promucao je:
„Za... Zakračunat ću vrata...”
Kao kakav mladić štrčao se niza stube, drhtavim rukama
navukao drveni zasun, a zatim se opet trčeći vratio gore. Hitro se
razodjenuo i legao. Čvrsto su se zagrlili. Ova je žena zaista posebna,
sasvim posebna. Nije kao bogata Nadžije, a čak ni kao one druge žene
koje je poznavao u gradu.
 Uskoro su ležali na leđima, uspuhani, poluotvorenih usta.
Gulizar se u jednom trenutku okrenula i prebacila ruku preko hafiza.
Prislonila je svoj obraz uz njegov i rekla:
„Kad sam s tobom, nizašto ne marim!”
Hafiz je umorno promrmljao:
„Ni ja, sultanijo, ni ja...”
„Znaš što mi je palo na pamet?”
„Što?”
„Kako bi bilo da me oženiš, da ti budem zakonita žena...”
Hafizu je poskočilo srce. Izgleda da im drugo nije ni preostalo.
Koliko bi još mogli živjeti ovako, skrivajući se od sviju i svakoga? Što
ako se jednoga dana sazna, pa ispadne da imam u svojoj kući ima
ženu koju nije oženio i da s njome „bludniči”?
„Trebala bih selom hodati visoko podignute glave, usprkos tome
što svi, a posebno onaj gospodin Muzafer, govore o meni!”
Hafiz je zurio u strop.
„Zar ne?”
„Da”, odvratio je.
„Pa što onda čekaš?”
Okrenuo je pogled prema njoj:
„Znam ja nešto...”
„Što to ti znaš?”
Maknuo je njezinu ruku i sjeo. Ženidba, a k tome još i ženidba s
nekom poput nje, nije tako jednostavna stvar. Ne može on oženiti bas
bilo koju djevojku ili ženu, a kamoli ne ljubavnicu velikoga gospodina
Muzafera. Čak i da on ne bude mario za to, što će selo reći? Reći će
da je gospodinu oteo priležnicu i nabio mu rogove!
I Gulizar je sjela i prebacila mu ruku preko ramena:
 „Odgovori mi! Što ti to znaš?”
„Tko mnogo zna, mnogo i griješi”, rekla je kada nije dobila
odgovor, „Što imaš znati? To je samo vjenčanje... Da više ne budem
zatočena u ovoj sobici. Sjedim ovdje po čitav dan. Bi li ti mogao
sjediti među ista četiri zida po čitav dan? Ne bi. A ako me ne želiš
oženiti ili se brineš što će selo reći...”
Upravo to ga je i mučilo. Okrenuo se i pogledao je.
„Da?”
„Ako ne može ovo selo, bit će neko drugo!”
To je vjerojatno najbolje rješenje. Ali gdje da nadu selo bez
hodže, hadžije, imama, hafiza? I to još u bogatim selima i na bogatim
poljima kao što su ova na Čukurovi...”
Gulizar je i dalje nabrajala:
„Imaš jako dobar zanat. S takvim zanatom...”
Oštro se okrenuo prema njoj i rekao:
„S kakvim zanatom?”
„Pa imam si! Nema unosnijeg posla! Kao da se nešto umaraš!
Pet puta dnevno tjeraš narod da liježe i ustaje. I to ti je dužnost.
To je bilo posve istinito, ali on je ipak rekao: „Pripazi malo.
Posao čovjeka koji se predao Alahu kako bi ljude izveo na pravi put
ne naziva se zanatom!”
„A kako se onda naziva?”
„To je dužnost, sveta dužnost!”
Nisu se prepirali oko toga. Tikva-hafiz je dobro znao da to ima li
on zanat ili svetu dužnost ne čini nikakvu razliku. Sve se svodi na to
vrijedi li za neku ženu ostaviti selo u kojem dobro jede i u kojem ga
poštuju. Ali sada je već kasno. Spavao je s njom, posrao se ondje gdje
jede. Prisjetio se staroga hodže iz medrese Albojadžilar. On se nikada
nije oženio. Bježao je od „ženske čeljadi”, tvrdeći da se muškarac
može spotaknuti o žensku suknju. Razrogačio bi svoje krupne oči i
rekao: „Žensko čeljade ne može utažiti požudu!” Pogladio bi svoju
riđu bradicu, a zatim leđa svoga rumenog mule koji mu je prostirao
ležaj i punio ibrik za abdest i upitao ga:
„Nije li tako, dragi moj Kudusi?”
Hafiz se nasmiješio razmišljajući o tim danima. Gulizar to nije
promaknulo.
„Što je?” upitala ga je, „zašto se smiješiš?”
Hafiz se trgnuo i odvratio: „Nizašto.”
„Kako nizašto? Nasmiješio si se. Dok sam ja govorila. Jesam li ti
to ja smiješna?” Zagrlio ju je.
„Nipošto, sultanijo moja! Ti si moje zlato, moja dragana!”
„Ali nisam ti vjenčana supruga!”
„Bit ćeš, i to ćeš jednoga dana biti...”
Gulizar su se orosile trepavice. Htjela je da on to vidi. Zabacila je
glavu i uperila pogled u njegove oči. „Plačeš li ti to?”
Pognula je glavu, ne rekavši ništa.
„Strpi se”, rekao joj je, „strpi se!”
„‘Strpi se, strpi se’... Dosta mi je više ovog zatvora!”
Ali morat će još neko vrijeme čekati. Ne mogu otići ove godine,
prije berbe pamuka ili žetve pšenice. Poštujući želju velikih
zemljoposjednika, predvodio je jutarnji namaz, zbog čega su radnici
na njihove njive dolazili mnogo ranije nego što je bilo potrebno, a on
je za to dobivao lijepu svoticu. U nju je polagao sve nade. Bez toga se
nikamo neće moći mrdnuti. Kao što neće moći spriječiti da ga
nazivaju rogonjom bude li se Gulizar slobodno šetala selom i družila
s drugim ženama kao njegova zakonita supruga, bez ovogodišnje
zarade neće moći ni otići u neko drugo selo. No, Gulizar nije htjela da
je on oženi samo zato da bi selom hodala kao zakonita supruga
imam-efendije. Premda je Tikva-hafiz bio moćniji od gospodina
Muzafera (to zapravo nije bila istina), to joj nije bilo dovoljno. Više
od toga, htjela je da svi na imanju s kojeg je ona sama otjerana
doznaju kako živi „drolja iz tvornice”! Što si je ona umislila? Vozika
se u automobilu, diže nos kao da je kakva kraljica! Baca odjeću koju
obuče jednom!
„Da te gospodin Muzafer sada ovdje vidi!”
Okrenula se prema njemu. „Pa što i da me vidi?”
„Ništa. Ali mi se jako dobro slažemo. Vidi li te, mogao bi se
naljutiti na mene.”
„Proklet bio!”
Hafiz se prisjetio kako se ovaj u bež Cadillacu vratio na imanje.
Čuvši za nećakove planove, namrštio se i pocrvenio od bijesa, a zatim
ljutito odjurio i ne pozdravivši ga.
Što li se nakon toga dogodilo?
Gulizar ga je gurnula laktom i prekorila:
„Opet si od lutao!”
„Jesam...”
„Da se nije dogodilo nešto loše?”
„Nije, hvala Bogu...”
„Nego?”
„Razmišljam o Muzaferu...”
„Zašto razmišljaš o tom gadu?”
„Nemoj tako, Gulizar. Ipak te on hranio.”
„Jest, ali ja sam to i zaradila!”
„Ne čini mi se da je baš toliko loša osoba...”
„Dobra osoba ne bi nećaku preotela ženu!”
„Zar je on za to kriv?”
„ A tko jest?”
 „Onaj drugi.”
„Ramazan?”
„Jasno.”
„Što je on mogao učiniti? Ona je kriva. Koliko znam, nije se puno
bunila.”
„Božja volja!” rekao je hafiz kako bi skratio raspravu. „Mi ne
možemo znati zašto je nešto kako jest. Sve je to još u postanku
određeno do sitnih detalja. Što mi, obični grešnici, možemo znati o
tome?”
„Kako to misliš?”
„Da djevojka nije ulovila Muzafera, kako bi ti završila kod
mene?”
Opet ju je zagrlio i strasno poljubio.
„Ona je zavela gospodina, a ti si se naljutila i ostavila ga...”
Pitao se što je gospodin učinio Ramazanu kad se ljut kao ris
vratio s njive. Osjećao je kako mu znatiželja raste. A možda mu nije
učinio ništa? Ako nije, ako ga je samo upitao je li ono što mu je imam
rekao istina, Zaloglu to sigurno neće potvrditi. Sve će poreći. Reći će
da su to laži, vjerojatno će se i kunuti u to.
Prošlo ga je dobro raspoloženje.
Onaj bi se gad mogao i na svetu knjigu zakunuti!
Ustao je i odjenuo se. Na glavu je navukao bjelicu.
Gulizar je pokušavala shvatiti što to radi, ali ga ništa nije pitala.
Po njegovom joj je izrazu lica bilo jasno da ga nešto muči.
Razmišljao je o tome što se na kraju moglo dogoditi. Što ako ga
je gospodin, da skrati priču, upozorio da vise ne govori imamu
gluposti, a on je otišao u kavanu i svima rekao da je imam tužibaba?
Tada bi se ispostavilo da je ipak stao na nečiju stranu.
 Zamislio je Habipovo tamnoputo lice. Netko tko bi štitio
Muzafera kojega bi ovaj najradije živoga oderao, nije se ticao samo
Habipa, nego i oporbene stranke. A to pak, ne bi bilo dobro po njega.
Nisu svi zemljoposjednici članovi stare stranke. I u novoj ima aga
široke ruke. Ti su čak i velikodušniji od onih drugih, a usto
slatkorječivi i vole činiti dobra djela...
„Ali ja neću izvući deblji kraj”, promrmljao je.
Gulizar se iznenadila. Odakle sad to?
„Kako to misliš?”
Trgnuo se i pribrao.
„Ma ovaj Ramazan”, rekao je.
„Što s njime?”
„Nema ga već danima...”
„Ma daaaj... Taj rogonja sigurno još tuguje! A što i da naleti pa
ovdje zatekne mene?
„To svakako ne bi bilo dobro. Doduše, Ramazan je dobar dečko...
Ali bolje bi bilo da te ne vidi... Bit ćemo oprezni!”
„Dosta mi je više te tvoje opreznosti! Dosta mi je više sjedenja
iza navučenih zastora. Jednog ću dana puknuti...”
„Imaš pravo, ali strpi se još samo malo. Ni meni se to ne svida.
Sazna li se u selu da u kući držim ženu koja mi nije vjenčana supruga,
propao sam!”
Gulizar nije marila za to. Štoviše, priželjkivala je da se takvo što i
dogodi.
„Pa što onda?” upitala je.
„Kako to misliš? Jednom su jednog mog prijatelja u nekom selu
zatekli sa ženskom... Bio je baš pravi pohotljivac!” Gulizar se
nasmijala. „Što je smiješno?”
„Što si ti ako je tvoj prijatelj pohotan?” I on se nasmijao,
 „I ja sam, ali nikada nisam bio s djevojčicom od osam godina.
Granice se moraju znati. Moraš znati kakve će posljedice imati tvoji
postupci, a i znati kako za sobom prikriti tragove!”
„Istina. I što je onda bilo?”
„Bio je još jedan naš, iz medrese... I on je bio pohotan.
Uglavnom, bio je sa svojom ljubavnicom pa su se grlili i razgovarali, a
onda ih je prevario san. Svanulo je jutro, kucnuo čas za jutarnji
namaz i prošao. Vidjeli seljani da od imam-efendije nema ni traga ni
glasa, došli jadnom čovjeku na vrata i što su vidjeli? Imam-efendija
bludniči! Kažu da bogobojazni vjernici moraju nevjernike...”
Baš se u tom trenutku začulo kucanje na vratima, a zatim i
Zalogluov glas:
„Imameeeeee!”
Hafiz je skočio s ležaja, a za njim i Gulizar. Nisu znali što da
rade. Ustrčali su se po sobi. Hafiz je zatim uspaničeno prošaptao:
„Kako je samo pogodio tren kad će doći! Spusti se dolje,
sultanijo!”
Mlada je žena u jednom dahu sišla niza stube i otišla u podrum.
Hafiz je protrljao oči kako bi se činilo da se tek probudio.
„Evo me, evo me!” odgovorio je kad je Zaloglu opet povikao.
Pričekao je, a zatim otvorio vrata. Svjetlo iz sobe osvijetlilo je
Zalogluovo lice oteklo od batina. Tikva-hafiz se iznenadio i potpuno
zaboravio na Gulizar, upitavši ga:
„Oh, prijatelju, kako to izgledaš?”
Zaloglu mu nije odgovorio. Bio je pomalo uzbuđen, ali hafiz to
nije primijetio. Primio je pruženu mu bocu rakije i mezu. Ušli su i
zakračunali vrata. Shvatio je da se mladiću nešto dogodilo. Možda je
dobio batine od ujaka, ali vjerojatno ne zna tko ga je tužio. Da jest,
nikada ne bi došao ovako prijateljski raspoložen. U svakom slučaju
ne bi donio rakije i barem bi mu spočitnuo zbog izdaje.
Uspeli su se na kat.
 „Jesi li spavao?”
Haifz je prostro stolnjak na pod i rekao: „Eh, malo sam se
ispružio.”
„Zašto?”
„Tako, uhvatila me neka prehlada nakon namaza...”
Zaloglu je, kao što to uvijek čini, sjeo na rub hafizovog ležaja.
Hafiz je pogladio bocu rakije i rekao: „Ramazane, blagoslovljen bio!
Ja rakiju ne mogu kupiti sam, a ne mogu ni poslati nekoga da mi je
kupi. U oba bi slučaja počele kolati glasine. Zato si ti blagoslovljen!”
„Ja ću tebe blagosloviti!” mislio je Ramazan dok je sjajnim
džepnim nožićem vadio čep iz boce. „Ti da mene blagoslivljaš?
Nitkove jedan!”
Kad je izvadio čep, u sobi je zamirisao anis. Hafiz je duboko
udahnuo, šireći goleme, dlakave nosnice i uzviknuo: „Ohoooo! Miriše
na mošus!”
„Ma ne, to je anis.”
„Znam, sinko. Ne kvari mi veselje!”
Uzeo mu je bocu iz ruke i dugo je mirisao.
„Daj mi to i donesi čaše!”
Hafiz je ustao i umjesto čaša donio fildžane. Zatim je donio
vode, nekoliko crnih maslina u zdjelici, veliku glavicu luka, soli... Luk
je progutao u jednom zalogaju.
Bio je zadovoljan, s obzirom na sve. Što se njega tiče
Ramazanovo izubijano lice? On i ne zna tko ga je izdao! To znači da
je isto izbrbljao i nekome drugome pa mu hafiz nije ni pao na pamet.
A to je i prirodno. Kako bi mu na pamet mogla pasti pomisao da bi
mu ovaj tako nešto mogao učiniti nakon tolikih godina prijateljstva?
Odjednom je ugledao Gulizarinu potkošulju. Sledio se. Sva
sreća, mladić je nije vidio. Polako se ustao i pod izlikom da ide po
nešto, sagnuo se, zgrabio je i sakrio.
 Ali što ako se Gulizar dolje nakašlje ili je pritisne nužda?
Uplašio se. Koliko god Ramazan bio pouzdan i vjeran prijatelj,
za ovo nije smio doznati. Sazna li, pa čak ako i ne učini ništa, sigurno
će je gnjaviti zbog toga.
Obuzela ga je uznemirenost. Sada je već gotovo. Ne smije ju
gnjaviti. Žena je kod njega našla utočište i topli zagrljaj. Oženit će je,
ako Bog dopusti. Odjednom je shvatio da je zbog nje postao
ljubomoran. Znači li to da ju je zavolio? Imao je njegov hodža pravo
kad ih je upozorio da se ne spotiču o ženske skute!
Gulizar je dolje bilo jako neudobno. Jedva se savladavala da ne
zakašlje. Samo da je još i nužda pritisne! I baš ju je u tom trenu, kad
je pomislila na to, i pritisnula nužda. To je uvijek tako. Čim bi
pomislila na kašljanje, počela bi kašljati, baš kao i kad bi pomislila na
nuždu.
Suzdržala se.
Da je mogla čuti o čemu oni gore razgovaraju, ne bi je mučili ni
kašalj ni nužda, ali ništa nije mogla čuti. Do nje je dopiralo samo
mrmljanje. A sve joj se više piškilo. Na kraju joj nije preostalo drugo
nego da se pomakne do samoga zida, zadigne suknju i čučne. Obavila
je nuždu što je tiše mogla, ali kad je ustala, glavom je udarila o drveni
strop.
Zaloglu je imao odličan sluh.
I hafiz ju je čuo. Udarila je glavom baš pod ležajem na kojem su
njih dvojica sjedili. Problijedio je, ali svejedno je rekao: „Što je to
bilo, Ramazane?”
„Da nije netko u podrumu?”
„Za... Za ime Božje! Tko bi to mogao biti?” zamucao je. Zaloglu
se nasmijao: „Ne znam.”
Lukavo se nasmijao, kao da zapravo zna podosta toga. Hafiza je
odjednom obuzela sumnja. Zna li mladić da je Gulizar ovdje? Pravi li
se kao da ne zna?
 Što ako ona opet napravi buku i tako se oda?
Uhvatio je još jedan Zalogluov nimalo prijateljski pogled.
Podmukli, izdajnički, proračunati pogled. Zaloglu više nije onaj stari.
Takav je pogled imao i kad je ulazio u kuću. Što je on to smišljao?
„Hajde, uzdravlje!”
Pribrao se, podignuo čašu pa su se kucnuli. Možda je saznao tko
ga je tužio ujaku pa je sada to skrivao i čekao pogodan trenutak za
osvetu. Pala mu je na pamet još jedna, mnogo vjerojatnija misao: što
ako je kuća sada okružena te oni vani čekaju Zalogluov znak da
navale unutra? Zašto ne? Sasvim moguće!
Uplašeno je pogledao kroz prozore ne bi li ugledao izdajnike.
„Što je?” upitao ga je Zaloglu. Pribrao se i odvratio:
„Ništa. Pazim da nas nitko izvana ne vidi...”
„Ma neće, što ti je? Hajde, pij!”
Podignuli su čaše i ponovno se kucnuli.
Nije se mogao otarasiti straha. Strašno ga je mučila sumnja. Što
ako se njegovi strahovi obistine? Što ako je kuća okružena? Što ako
netko pod prozorom sluša njihov razgovor? Ili ih promatra kako bi
sve ispričao onima u selu?
Iznenada je ustao, brzo sišao niza stube, otvorio vrata, izašao
van i provjerio okolicu, a zatim se vratio i ponovno sjeo na svoje
mjesto, dok ga je Zaloglu iznenađeno promatrao.
„Što se zbiva, hafize?”
„Začuo sam neko pucketanje...”
Zalogluu je laknulo. Postojala je mogućnost da mu je netko iz
kavane dojavio što su smislili.
Pripalio je cigaretu i hafizu pružio kutiju. On je uzeo cigaretu i
pripalio je Zalogluovom.
„I? Pričaj!”
 „Što?”
„Što ti se dogodilo s licem...”
Zaloglu se ozlovoljio i u lice mu je navrla krv. Još ga i pita, gad!
Jedva se suzdržao i rekao:
„Ujak i ja smo se malo naguravali!”
„Zašto?”
„Eto, tako. Previše sam brbljao uokolo.”
„O čemu?”
„Pa sjećaš se da sam ti rekao kako ga planiram ubiti? Nekome se
gadu to nije svidjelo pa mu je dojavio. Kad se vratio, bio je blijed kao
krpa. Upitao me jesam li to zaista rekao. Razljutio sam se i rekao da
jesam.”
Hafiz se promeškoljio i upitao:
„I onda smo se potukli. Dvorište imanja postalo je bojište. Ti
mene još ne poznaješ dobro. Kad se naljutim, ne gledam ja tko mi je
ujak, a tko nije!”
Hafiz je shvatio što se dogodilo, ali ništa nije rekao.
„I onda?”
„Da se ona djevojka nije umiješala, poubijali bismo se!”
„Koja djevojka?”
„Ona drolja...”
„Ona se umiješala?”
„Da. Pala je preda mnom na koljena. Inače bi ujak dolijao. Ali
saznat ću ja tko me tužio. A onda ću mu pokazati kakvog je junaka
rodila moja mati!”
Dolio je rakije u čaše pa su ponovno nazdravili. Hafiz ga je
upitao:
„Sumnjaš li na ikoga?”
 „Na tebe, gade jedan...” pomislio je Zaloglu.
„Vala, hafize, ne znam. To mora da je neki pravi gad, ali koji?”
„Zar u ovom selu ima toliko gadova?”
„Čuj tebe. Koliko ti duša želi! U lice ti se smiješe, rukuju se s
tobom, piju tvoju rakiju i puše tvoje cigarete, a pod nogama ti kopaju
jamu. I to baš oni od kojih bi to najmanje očekivao!”
Hafizova je sumnja postala još jača. Je li to upućeno njemu?
Zaloglu je to primijetio pa je nastavio kako bi mu još jače raspirio
sumnju: „Ma pusti. Svi na kraju plate za svoje grijehe.
Možda ću to i staviti iza sebe, a kaznu prepustiti Bogu. Popijmo
još malo!”
Hafizu je laknulo. Mladić mu se doimao veoma uvjerljivo. Veselo
je dohvatio čašu i rekao:
„Tko god bio, neka ih Bog kazni! Prokleti gadovi! Takvi kvare
svijet i ne daju ljudima mira!”
Opet su nazdravili. Hafiz je bio toliko uvjerljiv da se Zaloglu na
trenutak pokolebao. No, premda se nakratko zapitao je li možda
pogriješio, ta je sumnja veoma brzo iščezla. Nije on dijete. Znao je da
je svoj plan otkrio njemu i samo njemu.
„Pokušaj se prisjetiti kome si sve rekao za to!”
„Ma pusti sad to... Ionako odlazim s imanja. Jasin-aga i Gulizar
su nam potpuni stranci pa su otišli. A ja? Ja sam trebao otići davno
prije njih, a k tome još i onoga gada sravniti sa zemljom. Ali samo ti
čekaj. Nisam još odustao od svoga plana. Ne zvao se ja Ramazan ako
ga ne natjeram da požali što se rodio!
„O, jadniče”, pomislio je hafiz.
„Kad smo već kod Gulizar... Ona je nestala.”
Hafiz se nasmijao.
„Što je smiješno?”
 „Ništa. Kad si joj izgovorio ime, osjetio sam golicanje.”
Gulizar je to čula i potiho se zahihotala.
Zaloglu je nastavio:
„Znaš li ti gdje je?”
Hafiz se uozbiljio:
„Zaboga, kako bih ja to znao?”
„Djeluješ jako smireno... Palo mi je na pamet da sigurno ima
neki plan ako je napustila moga ujaka. Da se možda nije nešto
dogovorila s našim imamom?”
Postalo je ozbiljno. Pokušao se opravdati:
„Prijatelju, ja sam pas koji laje, a ne grize. U ovim godinama
mogu samo razglabati o tome.”
„Tko, ti?”
„Ne vjeruješ mi?”
„Pij, hajde, pij!”
Nazdravili su. Hafiz ga je upitao: „Zar nitko ne zna kamo je
otišla?”
„Ne.”
„Nisi se raspitao?”
„Kod koga da se raspitam?”
„Neka joj je sa srećom!”
„Amin! Ali ipak... Dugo nas je vjerno služila...”
Gulizar je oblio hladan znoj. Što ako mali sve ispripovijeda, pa se
hafiz naljuti i odbije je oženiti?
Hafiz se zaista i naljutio. I to pošteno. Lice mu se smračilo.
„Dugo nas je vjerno služila!” Ako je oženi, mali će na sva zvona dati
kako ju je koristio dok je htio i poslije je kao kost bacio njemu. To mu
je vrijeđalo čast.
 Bojao se da mali na tu temu ne izbrblja i neke detalje. Najbolje
bi bilo da popiju rakiju do kraja pa da tom lajavcu da košaricu.
I Zaloglu je priželjkivao isto: brzo zgotoviti s ovim i dobiti na
okladi. Ali već ju je dobio. Popili su već pola boce. Morao je brzo
popiti ostatak i otperjati.
Napunio je ispražnjene fildžane.
„Hajde, hafize, prionu”
„Prionimo, prijatelju...”
„Ne pijemo li pomalo prebrzo?”
„Ja moram, dragi. Još me ova prehlada nije prošla.”
„Onda ja idem, a ti lezi!”
„Ma leći ću, nema žurbe...”
Dok su oni tako ispijali rakiju, začula se truba Pašazadeovog
džipa. Prolazio je blizu hafizove kuće. Zaloglu je naćulio uši.
„Pašazade”, rekao je, „jutros je onaj moj ujak pošao s njime u
lov. Očito se vraćaju!”
Vraćali su se iz iznimno ugodnog lova. Činilo se da je i džip
pijan, a ne samo oni u njemu. Opasno se naginjao jureći blatnjavim,
skliskim putem i prolazio okuke koje su pred njime iskakale iz mraka
još opasnijim potezima volana. Pašazade je vozio. Premda je bio
veoma vješt, ovakav je u mraku i na veoma skliskoj cesti mogao vrlo
lako izazvati nesreću. Džip je bio prepun blatnjavih, krvavih ptica.
Puške su spremljene postrani, a žene su se pošteno opustile. Švicarka
se poprilično jako naslonila na gospodina Zekaija. Gospodin Muzafer
je pak, pod izlikom pijanstva, rukom obavio njezin struk. Gulu mu je
bila s lijeve strane. I nju je čvrsto stegnuo lijevom rukom. Ali mislio
je samo na Švicarku. Ponekad bi je zvjerski stegnuo, priželjkujući da
ovo putovanje nikada ne završi. Htio je da put traje i traje...
Kad su oštro skrenuli za jednu okuku, gospodin Zekai je pao na
Švicarku. Golemim je nosom zaronio u njezine razgolićene, teške
dojke. Zapahnuo ga je miris njezine kože pomiješan s nekim
predivnim parfemom. Izašli su iz okuke i svi su se vratili na svoja
mjesta, ali Zekai nije podignuo glavu i nije izvadio nos iz ženinog
poprsja.
To nije promaknulo lukavom Muzaferu. Pogledao je Pašazadea
koji je za volanom pjevušio neku francusku pjesmicu. Tip ništa nije
primijetio. A on? Što je on? Rogonja? Je li dovoljno glup da dopusti
da mu netko preotme ženu koju je držao oko struka?
Ljutito je gurnuo glavu svoga prijatelja spuštenu na ženino
poprsje. Glava se podignula, a zatim opet spustila, a nos je opet
zaronio među dojke.
Pretvarao se da je pijan.
Gospodin Muzafer ga je ponovno gurnuo, ovoga puta snažnije.
Glava se ponovno podigla, ali ovoga puta nije pala nazad. Nosonja ga
je začuđeno pogledao poluzatvorenim, krvavim očima.
„Ha?”
„Budalo, scigli smo na imanje.”
Kad je džip dojurio na imanje, psi su se bijesno dali u napad.
Ubrzo je dotrčala kuma Sejare, noseći fenjer u ruci. Otjerala je pse. Iz
džipa su prvo iskočili gospodin Muzafer i Pašazade. Gospodin Zekai
se i dalje pretvarao da je pijan, ne želeći se odvojiti od divnog mirisa
prekrasne žene. Jednu je ruku oslonio na njezinu potkoljenicu.
Vidjevši ga takvog, gospodin Muzafer mu je ljutito prišao i
otvorio vrata. „Budalo!”prosiktao mu je na uho, „Protuho, ne glumi
da si pijan!”
Dohvatio ga je za mišicu i izvukao van. Zekai se zaljuljao. I dalje
je glumio da je pijan. Pašazade je već stigao do stuba betonske kuće.
Kad je izvukao Zekaija, Muzafer je obgrlio Švicarku. Nije bila
potpuno pijana, i ona se pretvarala. Zato je spustila glavu, tako da je
njezin obraz bio uz Muzaferov.
Dok je prolazio pokraj Zekaija, ovaj se nasmijao i zakašljao.
Muzafer je shvatio što mu je htio reći i dobacio: „Počet ću ti od nosa,
pazi!”
Uputio se prema stubama.
Pašazade se već popeo te se u čizmama ispružio na jednoj od
elegantnih počivaljki u sobi s knjižnicom i medvjeđim krznom. Nije
ni primijetio kad je Muzafer njegovu ljubavnicu odnio u gostinjsku
sobu. A ne bi ga ni bilo briga. Gospodin Muzafer je krasoticu spustio
na krevet i pokrio je. Mučilo ga je nešto drugo. Bojao se da se Zekai
ne vrati natrag u džip. To ne bi bio problem da je ovaj trijezan. Ali
znao je koliko je drzak i odvažan kada je pijan. Potrčao je kroz
hodnik i spustio se stubama. Zekai je u dvorištu razgovarao s kumom
Sejare. Neka, neće valjda biti ljubomoran zbog Sejare! Prišao im je i
upitao:
„Što je bilo?”
Žena mu je objasnila da su došli Džemšir-aga i berber Rešit.
Zaboravio je na Zekaija i odvratio:
„Dobro, dobro. I htio sam ih vidjeti. Gdje su?”
„U mojoj kolibi.”
„Kad su došli?”
„Netom nakon što ste vi otišli.”
„U redu. Daj im večeru i prostri im ležajeve. U Jasinovoj kolibi.
Sutra ćemo razgovarati, sada zaista ne mogu!
Izvukao je svoju ženu iz džipa i u naručju je odnio u kuću. Gulu
se u hodniku na trenutak probudila, ali je potom ponovno utonula u
pijani san.
Je li zaista zaspala ili je glumila?
Gospodin Muzafer nije htio svoju ženu odnijeti u sobu u kojoj je
ležala Švicarka. Za to je imao razne razloge. Ponajprije, krasotica u
sobi mora biti sama. Usto, poželi li Pašazade leći pokraj svoje
ljubavnice, važno je da Gulu ne bude ondje. Za svaki slučaj!
 Odnio ju je u sobu nasuprot kupaonice, u kojoj je spavala s
Gulizar one večeri kad je stigla na imanje. Polegao ju je na počivaljku
i tiho izašao iz sobe. Vratio se u sobu s knjižnicom, k Pašazadeu i
Zekaiju.
Pašazade je drijemao poluotvorenih kapaka na počivaljci na koju
je legao u čizmama, a Zekai je dovršavao ostatak vermuta kojega se
dokopao.
Gospodin Muzafer je šake stavio na struk i zastao nasred sobe.
„I? Što ćemo sada?”
Zekai ga nije ni pogledao.
Pašazade se prisilio otvoriti oči i promrmljao:
„Na mene ne računajte!”
„Zašto?”
„Ne mogu ništa. Da me nije sram, odmah bih zaspao.”
Gospodinu Muzaferu je sinula ideja:
„Onda spavaj”, rekao je, „možeš spavati i tu gdje jesi!”
„Onda vas pozdravljam...”
Okrenuo im je leđa i smjesta zaspao.
Sad je jedini problem predstavljao Zekai. On je pak namršteno
sjedio za stolom gospodina Muzafera na kojem su ležali brojni
katalozi američkih traktora.
Prišao mu je i stavio mu ruku na rame.
„Kako je, Dantone?”
Nije ga ni pogledao.
Nastavio je:
„Ti bi se mogao do jutra vozikati u džipu, zar ne?” Oštro je
okrenuo lice s golemim nosom. „Kako to misliš?”
 „Bilo ti je lijepo uz onu žensku, ha?” Zekai je nagnuo bocu
vermuta. „Gurnuo si joj nos u sise, gade!”
„A ti? Ti si je obgrlio!”
Gospodin Muzafer se vratio i pogledao Pašazadea koji je hrkao.
Onda je rekao: „Tiho govori!”
Privukao je stolac i sjeo pokraj njega. Prestali su se šaliti i
pokušali se sjetiti o čemu su razgovarali za vrijeme lova. Posebno
Zekai. Priželjkivali su da se Muzafer priključi njihovim redovima. Lov
je i osmišljen baš zato da bi se s njime zbližili. O čemu je razmišljao?
Zašto se još kolebao? Koga se bojao?
Ali Muzafera je trenutno najviše mučilo kako da uspava nosonju.
Ova stranka, ona stranka, ništa to nije važno. Jedino je važno da
Zekai zaspi. Ali on to nije shvaćao. „Idiot!” pomislio je u sebi,
„Izgleda kao tuljan. Danton kurvar. A tek taj nos. Kao veliki...
Pokušava me pridobiti. Pusti me na miru i idi spavati, sutra ćeš mi se
umiljavati!”
„No dobro”, rekao je, „sutra ćemo nastaviti. Baš mi se
prispavalo. A tebi?”
„Upravo suprotno. Sve sam budniji. Ti idi spavati!” Gospodin
Muzafer se nasmijao. Zekai ga je upitao: „Što je? Čemu se smiješ?”
„Ma nešto mi je palo na pamet...”
Zekai je shvatio što mu želi reći, ali to nije pokazao. Nalikovali su
na dva akrobata na žici. I on je čekao da Muzafer zaspi. I nastavit će
čekati. Živci su mu bili napeti kao strune od žudnje. U mislima je
neprestano svlačio Švicarku. Došlo mu je da poludi. Ničega se nije
bojao. Što god bilo, pod svaku će cijenu spavati s njom. Znao je da
Pašazade ne mari za takve stvari, samo se bojao Muzafera.
A da otvoreno razgovara s Muzaferom?
Pogledi su im se sreli.
„Što ima?” upita ga Muzafer i namigne.
 Zekai je bio lukav kao lisica. Oči su mu sjajile iza stakala naočala
debelog okvira.
Iz džepa je izvadio pristupnicu i pružio mu je.
„Uzmi!”
„Što je to?”
Uzeo je pruženi mu papir, proučio ga i shvatio o čemu je riječ.
„Zar opet ta priča o stranci?”
Zekai mu nije odgovorio. Potegnuo je iz boce vermuta i pomislio:
„Idi dovraga! Kako to misliš, ‘opet’? Naravno... Kome ja od jutros
govorim istu stvar? Što tebe briga za Ataturkov duh? Trebao bi znati
da se stavovi s vremenom mijenjaju! To nije protuzakonito. Zakon se
mijenja prema onoj strani koja više odgovara tvojim interesima. Sve
to ti znaš, i to jako dobro, ali kalkuliraš. Čekaš da vaga definitivno
prevagne u korist druge stranke. Briga tebe za Ataturka, njegov duh
pa čak i za Poslanika. Ma ti bi se i preobratio da treba!”
Gospodin Muzafer je pristupnicu odložio na stol. „O tome ćemo
poslije misliti...”
Iznervirao ga je. Prijateljstvo je jedno, trgovina drugo. Nije volio
da mu se itko previše miješa u odluke pa bio to i srcu mu najbliži.
I Zekai je shvatio da je pretjerao pa je skratio priču: „Ja sam
samo glasnik. Ispuni je ili je poderi i baci!” Potegnuo je iz boce.
Prisjetio se kako su se džipom vratili iz lova. Kako ju je samo
obgrlio oko struka! „Drznik. S lijeve mu strane sjedi žena, gotovo
djevojčica, ali htio bi i onu s druge strane. A ja? I ja sam Alahov rob. I
ja imam dušu, kao i ti! Kako ju je samo zgrabio i odnio!”
Okrenuo je pogled prema gospodinu Muzaferu. On je sklopio
ruke na leđima i proučavao knjige na policama. Sada je umjesto
Zekaijevog odlaska na počinak, razmišljao o njegovoj dobiti u ovome
svemu. Što su li mu ponudili zauzvrat ako on ispuni pristupnicu i
potpiše je? Što god to bilo, veoma se pokvareno i izdajnički ponio
prema onima koji su mu pomogli da godinama živi kao pravi
gospodin iako ni dana u svome životu nije radio! Ovaj je čovjek u
stanju žrtvovati sve za vlastitu korist.
Udaljio se od knjižnice i s rukama na leđima polako izašao iz
sobe.
Zekaiju je poskočilo srce: Muzafer ide Pašazadeovoj ljubavnici!
Stavio je bocu na stol. Da pođe za njim?
Ustao je pa sjeo. Zatim je opet ustao. Palo mu je na pamet da
probudi Pašazadea, ali onda je odustao od toga. To mu neće pomoći.
Najbolje bi bilo... Vratio se za stol, grickajući nokte. Prsa su mu se
uzbuđeno uzdizala i spuštala. Zar je zaista otišao? Ako jest, onda je
sigurno već kod nje. Možda se svojim krupnim tijelom već i bacio na
nju! Hvatala ga je nesvjestica.
Nije to ništa za Muzafera. Ode li k njima, ovaj bi se mogao
izvikati na njega, pa čak i udariti ga. Čak i da probudi Pašazadea i
pošalje ga k njima, ovaj bi i njega mogao otjerati. Poznavao je on
Muzaferovu ćud. Bio je gori od zvijeri kad bi pobjesnio.
Tiho je prišao vratima. Baš kad je htio glavu gurnuti u hodnik,
začuo se Muzaferov kašalj... Pobjegao je natrag unutra.
Muzafer se vraćao iz toaleta. Nešto ga je nagnalo da ode do sobe
u kojoj je ležala ona Pašazadeova. Otvorio je vrata. Žena je ležala na
leđima, baš onako kako ju je ostavio.
Htio je ući, ali se onda predomislio. Onaj je nesretnik i dalje
budan. Otišao je u sobu s knjižnicom kako bi se s njime nagodio. Ali
gle čuda! Zekai je spustio glavu na ruke naslonjene na stol i zaspao...
Nešto je u njemu zatreperilo i počelo bujati. Krv u žilama
prometnula mu se u živu vatru, a srce mu je luđački lupalo. Ne smije
gubiti vrijeme. Na prstima se odšuljao u daminu sobu, polako otvorio
vrata i dobro ih zakračunao za sobom.
U laganom svjetlu rezervne svjetiljke koju je kuma Sejare stavila
na komodu pokraj kreveta, nazirale su se njezine divne noge. Sada je
zaista spavala. Uzbudila se i ponadala kad ju je gospodin Muzafer
uzeo u naručaj, ali onda se razočarala. Bila je uvjerena kako jedan
prijatelj može prema prijateljima, voljenima, ženama pa čak i
ljubavnicima onog drugoga osjećati poštovanje, pa čak i više, neku
vrstu bratske naklonosti koja se iskazuje majci, sestri ili pak bliskim
rođacima. A tako je i bilo. Odnio ju je u sobu i više se nije vratio. U
džipu ju je, doduše, obujmio oko struka, ali to je možda bila samo
slučajnost ili ponašanje potaknuto pijanstvom i ludom vožnjom!
Zaista je spavala kada se gospodin Muzafer ušuljao u sobu i za
sobom zakračunao vrata. Nije osjetila kad joj je prišao i golemim joj,
maljavim rukama koje su drhtale od požude dotaknuo gole noge,
Trgnula se tek kad joj ih je čvrsto stisnuo. „Oooo!” dahnula je.
Nešto je prošaptala i nasmijala se. A zatim se prepustila
snažnom muškom zagrljaju.
Svijet je iščeznuo.
Poslije je shvatila da je ono što su neke od dama iz visokog
društva, a posebice jedna plavuša, govorile o gospodinu Muzaferu,
bilo samo blijeda slika stvarnosti. Kakva snaga, kakav zamamni miris
muškarca!
Nisu se mogli sporazumijevati jer je gospodin Muzafer slabo
govorio francuski. Ali čemu jezik? Lijepa bi riječ dobro došla, ali
mogli su i bez nje. Nisu se još zasitili jedno drugoga da bi im trebala
pomoć.
Premda mu je Zekai u jednom trenutku i pao na pamet,
gospodin Muzafer je brzo zaboravio na njega. Sada je bilo gotovo.
Neka samo sumnja, ako ga je volja. A ako i sazna da je ovaj spavao s
njom, što je najgore što se može dogoditi?
Zekai je već neko vrijeme stajao pred njezinim vratima i kroz
ključanicu promatrao Muzafera. Odjednom su mu popustila koljena.
Gorio je od neutažene žudnje. Odmaknuo se od vrata.
Što da sada radi?
Sada mu je trebala žena. Žena! Mogla je biti ćelava, slijepa,
grbava, nepokretna, stara... Samo da je žena! Prisjetio se Gulu.
 „U redu!” rekao je. „Muž joj spava s drugom ženom... Zašto i ona
ne bi spavala s drugim muškarcem?”
Požurio je prema Guluinoj sobi. Ali nije mogao tako brzo ući.
Nešto ga je zadržalo: strah od gospodina Muzafera! On može spavati
s drugim ženama, ali nipošto ne bi htio ni pomisliti na to da njegova
žena spava s nekim drugim, a kamoli to i vidjeti.
Spustio je ruku koju je ispružio prema kvaki.
Ali i dalje je žudio za nekom ženom. Bez žene... Morao je naći
neku. Osjećao je da će inače poludjeti. Zašto on nema neku? Zašto se
nije oženio? Od sutra se mora što prije oženiti. Brak nije ropstvo.
Nipošto. Ženu bi mogao koristiti kao mamac za druge. Kod kuće bi
mogao priređivati gozbe za prijatelje pa bi pronašao način da se
spetlja sa suprugama svojih prijatelja ili pak rođakinjama svoje žene.
Na pamet mu je pala kuma Sejare. Ona i nije tako stara. Ma što
stara, možda joj je četrdeset i pet. A možda čak i ne.
„Ma daaaaj”, rekao je, „žena je, zar ne?”
Odmaknuo se od Guluinih vrata i polako se spustio stubama.
Nije bilo mjesečine. Dvorište imanja bilo je potpuno mračno.
Sišao je niz još jednu stubu. Začulo se režanje pasa... Prisjetio se pasa
stražara. Znao je koliko su Muzaferovi psi krvoločni. To su zvijeri
posebno izdresirane za stražarenje na imanju. Kao štenadi su im
odrezani repovi i vršci ušiju.
„Isti su gospodar!” pomislio je i nasmijao se.
I što sada? Neće valjda odustati od kume Sejare? A morao bi.
Njezina je kolibica na drugoj strani dvorišta, a psi su prave zvijeri.
Uspeo se stubama.
Je li Muzafer još kod strankinje?
Prišao je vratima i provirio kroz ključanicu. Ležali su jedno
drugome u naručju. Bili su budni.
 Opet mu se raspalila krv. A da ipak ode ka Gulu, pardon, kumi
Serap pa kud puklo da puklo? Što bi se moglo dogoditi? Bi li počela
vikati? Ako se to dogodi, reći će joj što je napravio njezin muž i
iskoristiti trenutak slabosti koji će u njoj probuditi ljubomora.
Konačno, ipak je to djevojka odrasla u tvornici, okružena
muškarcima. Tko zna s koliko je majstora i radnika ljubovala!
Ponovno se nagnuo prema ključanici.
Ništa se nije promijenilo. I dalje su ležali. Njezine su gole,
putene, predivne noge bile omotane oko Muzaferovih dlakavih
bedara.
„Kud puklo da puklo!” pomislio je i uputio se prema Guluinoj
sobi. Bila je otključana. Ušao je u sobu, osjećajući kako mu srce
luđački udara. Grickajući nokat na kažiprstu desne ruke, tiho se
približio počivaljci. Djevojka je ležala na boku, savijenih nogu. Polako
je ispružio drthavu ruku. Dotaknuo ju je prstom, povukao se i napeto
slušao. Zatim ju je opet dotaknuo, ovoga puta jače. Opet ništa. Ovoga
je puta ispružio dlan i pod odjećom osjetio čvrstu, živu, vrelu
potkoljenicu. Čuo je lupanje svoga srca. Činilo mu se da mu se iz
očiju isijava vrućina u valovima. Lagano je pritisnuo dio pod
njegovim dlanom.
Čemu toliki strah?
Ovog joj je puta nogu čvrsto primio objema rukama. Zelja u
njemu je rasla... Rukama je kliznuo prema gore. Noga je u njegovim
rukama postajala sve šira. Stigao je do najšireg dijela. Sada je sve bilo
u njegovim šakama. Ali tkanina je kvarila stvar.
Spustio je ruke do gležnja i napipao rub suknje. Lagano ju je
zadigao. Oči su mu se naviknule na mrak pa je mogao vidjeti obrise
svega. Suknja se dizala i dizala... Ukazale su se snježnobijele noge
koje su mirno spavale jedna na drugoj.
Protegnuo se, osjećajući kao da bi svakog trenutka mogao
poludjeti od žudnje. Vrelom je rukom doticao njezine noge.
Gulu se u jednom trenutku okrenula na leđa,
 Sanjala je da leži u naručju gospodina Muzafera, dok se on igrao
s njezinim nogama. Pokušala je otvoriti oči, ali joj nije uspjelo. Poput
kamena je potonula u mračne dubine sna.
Zekai joj je ovaj put lakše zadignuo suknju. Baš dok je to činio,
noć su proparali uzvici, krikovi i druga galama. Gospodin Zekai
izletio je iz Guluine sobe i uzbuđeno dotrčao do sobe s knjižnicom.
Što se to događalo?
Čuo je kako su se u hodniku otvorila, a zatim i zatvorila vrata.
Vjerojatno je i Muzafer čuo buku pa je dolazio vidjeti što se zbiva.
Sjeo je za stol i spustio glavu na ruke. Kad je gospodin Muzafer
ušao u sobu, zatekao ga je onakvog kakvog ga je i ostavio. Prišao mu
je i stavio mu ruku na rame.
„Hej, Zekai!”
Zatresao ga je. Zekai je odglumio da ga je probudio. „Što je?”
„ Kakva je ono buka ?”
„Ne znam.”
„Čini se da se nešto događa u selu!”
Prišli su prozoru. Pod tamnim nebom još su tamnije kućice
osvjetljivali drhtavi plamičci plinskih svjetiljki, poput svjetionika na
pučini. Čuli su se graja, lupanje i krikovi...
„Da, da... Nešto se zbiva u selu!”
„Što bi to moglo biti?”
„Ne znam.”
Opet mu se u mislima pojavio prizor Bastilje u plamenu
Francuske revolucije. Plamen Bastilje i strašna lica koja je
osvjetljivao! Izletio je iz sobe i stao na vrhu stuba. „Sejare!!!”
Duboki mu se glas nadaleko razlijegao. Kada nije dobio odgovor,
brže je i glasnije ponovio: „Sejare! Sejare!”
 Ona je sjedila s berberom pa kad je začula povike, izletjela je iz
kolibe i doviknula: „Molim, gospodine?”
Berber je pošao za njom pa su zajedno dotrčali do betonske kuće
gdje je na vrhu stuba stajao gospodin.
„Sejare, Sejare. Pa gdje si ti?”
„Sjedili smo, gospodine!” I berber se umiješao: „Ni ja nisam čuo,
gospodine... Oprosti!”
„Nešto se zbiva u selu... Slušaj! Čuješ li onu buku?” Berber se
uzbudio više od kume Sejare. „Gospodine, lupaju loncima! Sigurno se
nešto dogodilo! Ako želiš, idem doznati što!”
„Hajde...”
Potrčao je prema vratima dvorišta, a kuma Sejare je zaustavila i
ušutkala pse koji su krenuli za njim.
Rešit je trčao prema selu, posrčući u mraku i upadajući u
blatnjave lokve, sve samo kako bi gospodinu što prije javio što se
događa. Znao je što će mu sve sutra napričati, ali prvo je morao
izvršiti naredbu i umiliti mu se.
Kad je stigao u selo, seljani su se udaljavali, noseći u rukama
fenjere i baklje. Ništa nije shvaćao. Što je bilo? Što se događalo? Ovo
lupanje, baklje, uzbuna... Prolazeći pokraj kuća sa zemljanim
zidovima obraslim penjalicama, naišao je na skupinu žena i upitao ih
zašto je izbila graja.
Žene bile toliko uzbuđene da su usta zaboravile pokriti
maramom. Ispričale su mu sve:
„Imama su kod kuće zatekli sa ženskom. I to mrtvog pijanog!”
Berber je saznao sve što ga je zanimalo. Znači, sada su ga tjerali
iz sela!
Okrenuo se i vratio istim putem, trčeći kroz blato koliko su ga
noge nosile.
 Tikva-hafiz i Gulizar otjerani su do ruba sela. Hafiz je bio sav u
krvi, ali ništa od toga nije vidio. Još je bio pijan i još mu je zujalo u
ušima.
Kad su zašli za neko brdo, seljani i njihove baklje ostali su daleko
iza njih. Utihnuli su i zvuci lupanja o lonce. Zastali su.
„E, Gulizar, sultanijo moja!” rekao je hafiz, „Što nam je ovo
sudbina priredila?”
Mlada je žena bila oblivena znojem i krvlju. Isplakala je sve suze
u očima, no ipak je bila zadovoljna. Ovako se spasila zatvora od četiri
zida, pročulo se za nju i hafiza i sada su bili vezani jedno uz drugo.
„Što ćemo sada?” upitala ga je.
,,Ne znam!”
„Idemo odavde, daleko odavde!” Hafiz je promrmljao: „Nema
nam druge.”
Stao je uz rub ceste i počeo glasno pišati. Ta mu se mokraća
nakupila od straha. Bilo bi dobro da se i Gulizar pomokri. Okrenuo se
i rekao joj:
„Pomokri se i ti. Nije dobro držati u sebi mokraću nakupljenu od
straha!”
Gulizar se nasmijala, usprkos svemu.
Bilo bi bolje da nije ispalo ovako. Bilo bi sasvim drukčije da je
kod sjetve i berbe dobio novca od aga. Ovako će sada morati lutati,
tražeći selo bez hodže i imama. Nema ni prebijenog novčića. Ali
barem uza se ima ženu.
Uzdahnuo je i prišao Gulizar.
I ona je izmokrila strah pa se pribrala. Uhvatili su se za ruke.
„Ne brini se, sultanijo!” rekao je hafiz, „ovo nam je bilo suđeno. I ovo
je sveta dužnost! Pa što sad?”
„Je li nas to Ramazan odao?”
„Ne znam...”
 „ A što ako jest?”
„Ako jest... Samo je činio ono što mu je Alah namijenio!” Gulizar
se naljutila. „Ma daaaaj! Sve su to gluposti!”
„Zašto?”
„Trpiš sve što ti se dogodi, tvrdeći da je to Božja volja!” Hafiz je
strpljivo kimnuo glavom.
„Da nije tako sultanijo, ovo bi se tijelo od sto dvadeset kila
istopilo i mogao bih se sakriti iza uličnog stupa!”
Pred zoru su stigli u selo K. Gulizar je bila premorena i
neispavana. Objema se rukama pridržavala za hafizovu snažnu
mišicu. Pitala se je li vijest o njima došla do ovoga sela. Čak i da jest,
nije važno. Razuvjerit će oni sve.
Zastali su pred seoskom kavanom. Hafiz je šakom udario o
vrata. Nije bilo odgovora. Udarao je iznova i iznova, ali uzalud.
Srušili su se pred vratima.
U zoru je stigao kafedžija. Poznavao je imam-efendiju, pa ga je
pustio unutra. Brzo je pripalio vatru i skuhao čaj, a zatim je otrčao do
mesdžida. Niski, tamnoputi imam proučio je ezan i sada je ulazio u
mesdžid. Kafedžija mu je prenio vijest.
Crnoputo lice imama poprimilo je ljutit, zabrinut izraz.
„Zašto je došao?”
Kafedžija mu je objasnio da se sažalio nad nekom ženom koju je
otjerao zemljoposjednik, gospodin Muzafer. Seljani su pogrešno
shvatili i...
Crnomanjasti se imam nasmiješio. Sve mu je bilo jasno. Znači,
otjeran je iz sela i sada samo prolazi ovuda.
„Doći ću nakon namaza”, rekao je, „pozdravi ga u moje ime.”
Kafedžija se vratio u kavanu. Putem je sreo žandara. „Što je?”
upitao ga je. Žandar mu je objasnio:
 „Iz drugog su sela otjerali imama. Sad su me nazvali. Svima su
telefonirali. Dođe li u naše selo, javi nam!” Kafedžija se nasmijao.
Žandar je shvatio. „Je li stigao?” Nije to mogao sakriti.
„Da”, rekao je, „s njim je i neka žena. Sjede u kavani.” Žandar je
otrčao u postaju!
 8.

Kuma Sejare rano je ustala i pripremila doručak u betonskoj

kući. Na stol je stavila svježe mlijeko, maslac, med, marmeladu,
ukiseljene zelene masline, mladi sir, crni kavijar...
Ali nitko se još nije bio probudio.
Pašazade je još hrkao na počivaljci. Gospodin Muzafer je spavao
pokraj supruge. A Zekai je ležao na stolu pred Muzaferovom velikom
knjižnicom. Sanjao je. U snu je nastavio podizati Guluinu suknju.
Sada je bio hrabriji. Razodjenuo ju je do donjeg rublja. Djevojka se
nije otimala ili vikala. Baš naprotiv. Smiješila se kao da je netko
škaklje i govorila mu kako ga već neko vrijeme gleda.
„A zašto mi to nisi pokazala?”
„Kako? Muzafer me prati kao kobac!”
„Nema veze, ja se nikoga ne bojim!”
Odjednom je ugledao gospodina Muzafera s pištoljem u ruci!
Uska, crna cijev bila je uperena u njega...
Kriknuo je i probudio se. I Pašazade se probudio. „Što ti je?”
upitao ga je.
Zekaijevo srce je luđački udaralo. Pokušao se nasmijati i
odvratio:
„Ma ništa, samo san...”
„Što si sanjao?”
„Erotični san...”
 Pašazade je zapalio cigaretu i dobacio mu kutiju. Zekai ju je
dohvatio, izvadio iz nje cigaretu i zapalio je, a onda mu je dobacio
natrag.
„O čemu?” upita ga Pašazade.
„Bio sam s jednom krasoticom. Taman sam je razodjenuo kad se
pojavio njezin muž s pištoljem.”
„Uh! To se i meni uvijek dogodi. Kad god sanjam takav san,
uvijek mi se prepriječe ili njezin muž ili moj otac ili pak moja
majka...”
Zekai je odlutao. Mislio je na Gulu iz njegova sna. „Opet si
nekamo odlutao.”
„Bila je baš prekrasna...” Pašazade se grohotom nasmijao.
Nije znao što se sinoć dogodilo u selu. „Jadni imam!” rekao je
nakon što je pozorno saslušao Zekaija. „Čemu takvo nasilje, brate
mili? Vjera je jedno, nevaljalost drugo... Uostalom, zašto mu je to
pogreška? Riječ je o ženi, najdivnijoj igrački na svijetu... Nije li
tako?”
Zekai ga je pogledao preko naočala i odvratio:
„Naravno, mon cher!”
Pašazade se odjednom prisjetio nečega.
„Što si učinio s pristupnicom?”
„Dao sam mu je.”
„I je li je uzeo?”
„Da. Evo je...”
Podignuo ju je sa stola na kojem je spavao.
„Ostavi je ondje. Već smo mnogo postigli...”
„Ma pridobit ću ga, ne zvao se ja Zekai...”
 Pašazade je skočio s počivaljke. Dugo se rastezao i zijevao na
medvjeđoj koži prostrtoj nasred sobe. Tada mu je na pamet pala
ljubavnica.
„A gdje je ona moja?”
Zekai mu je rukom pokazao na sobu preko puta. Prisjetio se
prizora koji je noćas promatrao kroz ključanicu... Zadrhtao je.
Pašazade je izašao van. Uputio se prema sobi u kojoj je spavala
njegova ljubavnica, a pogled mu je privukao stol pripremljen za
doručak, a posebno crni kavijar. Prišao je vratima i pokušao ih
otvoriti, ali bila su zaključana iznutra, Udario je dlanom o njih.
Mlada se žena probudila nakon drugog udarca. Skočila je s kreveta,
dočekala se na malena, ružičasta stopala i otvorila vrata. Upitala ga je
na francuskom:
„Gdje si bio, dušo?”
Pašazade je ušao u sobu i zatvorio za sobom vrata. „Jako sam se
napio. Legao sam na počivaljku u odjeći i čizmama. Kako si? Jesi li se
naspavala?”
„Itekako.”
Zagrlila ga je oko vrata i nagnula se prema njegovim usnama.
Pašazade je bio u pravome raspoloženju za to jer se noćas lijepo
naspavao. Uhvatio ju je ispod ruku i podignuo, neko je vrijeme
ljubio, a zatim počeo i grickati za usne.
Ljepotica je od užitka sklopila oči. Svojim ju je snažnim rukama
odnio do kreveta i bacio na nj.
Ona je zatim otvorila oči.
„Gdje si?”
„Stižem.”
Skinuo je čizme, bacio ih u kut, zaključao vrata i skočio na
krevet. Zatim su ustali. „Idem ja, a ti se obuci.”
„Kamo ćeš?”
 „Idem se umiri.”
Izašao je van. Na putu prema kupaonici, vidio je da su vrata sobe
nasuprot poluotvorena. Muzafer i njegova žena spavali su na
počivaljci. Djevojčina je suknja bila zadignuta te su joj se vidjele
prekrasne noge, sve do gaćica. Ali, jesu li joj ono zaista bile gaćice?
Tiho se približio vratima i podignuo na prste. Ne, pogriješio je, to
nisu gaćice. One su ležale odbačene u dnu počivaljke!
Da Muzaferovo lice nije bilo okrenuto prema njemu, ušao bi u
sobu kako bi je pogledao izbliza, ali ovako, ako Muzafer otvori oči,
ugledat će ga.
Opsovao je i otišao u kupaonicu. Umivao se i razmišljao o
nogama kume Serap i njezinim odbačenim gaćicama. Brzo je završio
s umivanjem, obrisao se i izašao van. Susreo je ljubavnicu. Ona se
obukla i sada je pošla umiti se. I ona je pogledala kroz vrata sobe i
rekla: „Oho!”
Pašazade je pogledao u sobu, praveći se da ne zna ništa i
namrštio se. „Beauté!” rekla je, „Beauté, mon cber!”
Otišla je u kupaonicu.
U tom je trenutku Muzafera napao kašalj. Dugo je kašljao, a
zatim se pridigao s počivaljke. Vidio je da je svanulo jutro i da su
vrata poluotvorena. I da je njegova žena naga od pasa prema dolje!
Skočio je s počivaljke i zaključao vrata. Stao je pred počivaljku i
udivljeno je promatrao. Noge!
Prisjetio se prethodne noći i krasnoga tijela i nogu one
Pašazadeove. Zaista, ono što su radili je umjetnost, a Europljanke su
u njoj mnogo vještije nego njihove žene.
Ispružio se pokraj svoje žene i počeo je milovati. Djevojka se
uvijala u snu. Okrenula se nadesno pa nalijevo i naposljetku otvorila
oči.
„To si ti!”
 Gospodin Muzafer se nasmijao i odvratio: „Zar bi mogao biti
netko drugi?” Djevojka se namrštila.
„Zaboga, Muzafere...”
„Šalio sam se, dušo!”
„Znaš da ne volim takve šale!”
Namjerno se pravila da je ljuta kako bi je nastavio milovati. Na
koncu se prestala mrštiti pa su se zagrlili. „Kad si došao?”
„Noćas.”
„Zašto ja to nisam osjetila?”
„Trebala si. Pogledaj!”
Pokazao joj je gaćice u dnu počivaljke. Gulu se iznenadila:
„Sramota! Jesi li ih ti skinuo?”
Htio je ju je upitati: „Zar bi ih mogao skinuti tko drugi?”, ali se
predomislio.
„Znači, nisi osjetila kad sam došao?”
„Nisam. Ali sanjala sam da se nešto dogodilo... Neka mi je ruka
najprije milovala noge, a onda...”
Nisu o tome dalje govorili.
„Gdje je ono mjesto poznato po viskiju?”
„Zaboravila si?”
„Da!”
„U Parizu, kabaret Jimmy’s na Montparnasseu. E, da. Došao je
tvoj otac!”
Gulu se odmah namrštila.
„Moj otac? Kad je došao?”
„Jučer. Netom nakon što smo mi otišli u lov.”
„Zašto je došao?”
 „Ne znam, nisam ga još vidio. S njim je neki suhonjavi tip.”
Prisjetio se povika i lupanja loncima kad je iz sela otjeran imam.
Ispripovijedao joj je što se dogodilo. Zatim je opet spomenuo
suhonjavog čovjeka:
„Brz je kao munja, baš kakav nam treba na imanju!”
„To je berber Rešit”, rekla je Gulu, „Često savjetuje moga oca.
Jednom je zajedno s njime i putovao. U nekom su daljnjem koljenu i
rođaci. Ja ga ne volim. Ne podnosim ga, ali veoma je pametan. I, što
si odlučio?”
Gospodin Muzafer je zagrlio svoju ženu, čvrsto je stisnuo i
poljubio je.
„Odluka je na tebi!”
Pogledali su se u oči.
„U Parizu”, rekla je Gulu, „na Montparnasseu...”
„Kabaret Jimmy’s. Idemo onamo. Ondje zalaze sve filmske
zvijezde.”
Gulu se zamislila. „Može li?”
„Što?”
„Pristaješ li?”
Poskočila je s počivaljke i brzo navukla gaćice. Zatim je prišla
mužu.
„Ti ništa ne govori. Ja ću s njima razgovarati!” rekla je. I
gospodin Muzafer je ustao. „Dobro”, rekao je.
„Moj je otac pravi magarac, a onaj drugi lukava lisica... Otac se
ne odvaja od njega. Ako moj otac dođe ovamo i drugi će morati!”
„Dobro, neka i on dođe. Još bolje.”
„Razgovarat ću ja s njima uskoro. Ti se ne miješaj u to!”
Pomislila je na oca, ali i na berbera Rešita.
 Rešit se prvi probudio pa je ležao pušeći cigaretu i razmišljao
kako bi se trebao ponašati da se umili gospodinu. Učinilo mu se da se
gospodinu svidjelo kad je on sinoć sam od sebe otrčao u selo da sazna
zašto je nastala graja. Ah, kad bi im barem dopustio da se nastane na
imanju! Znao je točno što bi tada učinio!
Otresao je pepeo cigarete na pod pokraj ležaja.
Džemširu nipošto neće dati da pobere sve plodove njegovog
truda!
Kuma Sejare je ušla u kolibu. „Spavate li?” Trgnuo se i ustao.
„Kumo, tko bi još spavao, pa već je podne!” Kuma Sejare se
složila s njime:
„Podne je i prošlo, a gosti još spavaju. Uvijek je tako... Kada
noću stignu gosti, sljedećeg nam dana nema odmora. Kad bi samo
ustali i konačno doručkovali! A onda neka leže do večeri ako ih je
volja. Tako bih barem mogla nastaviti s poslom, oprati sude i
ostalo...”
„Točno”, potvrdio je Rešit.
I Džemšir je otvorio oči. „Ustani, hajde!” navalio je Rešit.
„Spavao bi do večeri da možeš!”
Kuma Sejare je odmjerila Džemšira. Divila se kako je visok,
kršan i pristao.
„Neeee”, rekla je, „ne dam ja na agu!”
Džemšir je krupne oči okrenuo prema njoj. Pogledao ju je i
nasmiješio se. Svidjela mu se. Zamišljeno je pripalio cigaretu.
„Jeste li gladni? Da vam donesem mlijeka?”
„Ne muči se...” rekao je Rešit tek toliko, iz pristojnosti.
„Kakva muka? Ti si mršaviji od mene, ali age ima, mašalah. On
je sigurno ogladnio!”
Ali Džemšir je nije čuo. Izašla je iz kolibe.
 Rešit je iskoristio priliku i vratio se na ono o čemu su sinoć
raspravljali:
„Zapamti što sam ti rekao! Što god gospodin rekao, pusti mene
da govorim. Čuo si ga sinoć: ‘Daj im jesti i prostri im ležaje.’ To je
veoma važno... Znači da se neće naljutiti na nas. Sinoć sam kao
munja otrčao u selo i vratio se da mu prenesem što se dogodilo. A
zašto? Da mu se umilim!”
„...?”
„Malo-pomalo. Ti samo šuti!”
Sunce je izašlo kad su popili mlijeko i počeli puckati cigarete, a
onda je ponovno došla kuma Sejare.
„Tek su sjeli doručkovati”, rekla je, „S njima je neki kojega zovu
Pašazade, taj je prvi put ovdje. Ženska mu je daur. Ne zna turski,
samo naklapa na đaurskom. A i našem gospodinu ide dobro!”
„Gdje ga je naučio?” upita je Rešit.
„Vjerojatno u školi, onoj njegovoj školi za gospodu.”
„Pametan čovjek! Nema mu ravnoga! To znaju svi na Čukurovi.
O njemu se nadaleko govori!”
Kuma Sejare na to ništa nije rekla. Već je sinoć naslutila da Rešit
ovako govori kako bi joj se umilio. Jesu li se oni to namjeravali ovdje
utaboriti? Zašto ne? Jedan je bio gospođin otac, a drugi njegov
prijatelj... A došli su baš u pravi čas. Jasin i Gulizar su otišli, a za
njima i Ramazan... Imanje je ostalo sasvim pusto. Kad dođe vrijeme
za okopavanje, ovuda se od radnika neće moći ni proći. A ona će
sama morati kuhati i peći im kruh!
„Kakav je čovjek onaj imam, kumo?” upita je Rešit.
Kuma Sejare je uzdahnula i rekla: „Pravi podlac. Znao je imati
tako zloban pogled. Naš mu je Ramazan najbolji prijatelj. Neće on
naći utočište na Čukurovi... A tko je ta žena s njime?”
„Ne znam, kumo. Nisam je vidio. Raspitao sam se kod žena iz
sela, ali sam se brzo vratio kako gospodin ne bi odviše čekao. Nego,
kumo, zna li mala da smo ovdje?”
„Koja?”
„Gulu...”
Kuma Sejare se uozbiljila i rekla:
„Pazite da je ne zovete Gulu, gospodin se na to naljuti, a bome i
gospođa!”
Rešit je pogledao Džemšira, a zatim pogled ponovno okrenuo
prema ženi. Što im time hoće reći? Zar se mala više ne zove Gulu?
„Pa kako da je onda zovemo?”
„Promijenila je ime. Sada se zove Serap!” Okrenuo se prema
Džemširu i na kurdskom mu rekao: „Tvoja je kći promijenila ime!
Odsad se više ne zove Gulu.”
„Nego?”
„Serap!”
Džemširu ništa nije bilo jasno, ali se sramio išta pitati. Rešit se
okrenuo prema ženi.
„Poštovat ćemo pravila”, rekao je, „Odsad ćemo je zvati Serap.
„Gospodin je jako voli... Ne dopušta da itko govori loše o njoj!”
Izvana se začuo gospodinov duboki glas pa je poskočila i oglasila
se: „Evo me!”
Potrčala je prema kući i u jednom se dahu uspela stubama.
Sjedili su za stolom. Gospodin Muzafer ju je ljutito pogledao. „Gdje si
nestala?”
„Imala sam posla, gospodine...”
„Rekao sam ti da budeš ovdje dok ne završi doručak!”
„...?”
„Bleso! Nalij mlijeka gospodinu Zekaiju!”
 Razgovarali su o jučerašnjem lovu. Kako li su se samo dobro
zabavili! I gospodin Hamdi na čijoj su zemlji lovili dobar je lovac, ali
Muzaferu nije ni do koljena.
Dok je Pašazade ljubavnici prevodio zanimljivije dijelove
razgovora, Gulu je zadivljeno promatrala kako mu se usta pomiču i
pitala se hoće li i ona jednoga dana naučiti francuski.
Okrenula se prema mužu i tiho mu postavila isto pitanje.
„Engleski!” odvratio je, „Naučit ćeš engleski!”
„Zašto engleski?”
„Zato što je on ovih dana u modi...”
Gosti su ustali nakon kave i mnogo, mnogo popušenih cigareta.
Gospodin Muzafer ih je zamolio da ostanu još jedan dan, ali oni su se
ispričali što ne mogu. Pašazadea je čekao posao sa stranim devizama.
Ako mu danas ništa ne iskrsne, sutra će svakako morati otputovati u
Ankaru.
Gospodin Muzafer je čeznutljivo gledao Švicarku, a pogledi su
im se često sretali. Zekaiju to nije promaknulo. Čak se i iskreno
veselio što neće ostati dulje. Pristojno je odbio istu ponudu. Morao je
poći. Htio je vodama stranke prenijeti kako je gospodinu Muzaferu
uspio dati pristupnicu.
Poustajali su.
Sluge su oprali blato s džipa, pa je sada sjajio kao nov. Gosti su
posjedali u nj, ostavivši za sobom dio ulovljenih ptica. Zekai i
Švicarka sjeli su na stražnje sjedalo. Zekaiju se golemi nos sjajio od
zadovoljstva, a strepio je da se ne dogodi kakav nepredviđeni
problem. Pašazade bi ga primjerice mogao pozvati na prednje sjedalo
kako bi mogao razgovarati s njime.
Gospodin Muzafer je shvatio zašto se ovome žuri i zašto mu
izbjegava pogled. Prišao mu je i rekao:
„Budi pozdravljen, Dantone!”
 Ovaj ga je ljutito pogledao. Shvatio je što mu Muzafer želi reći i
zašto mu namiguje pa mu je uzvratio usiljenim smješkom. Vozilo je
napustilo imanje. Gulu je muža uhvatila pod ruku i upitala:
„Što je to Danton?”
Pravo bi objašnjenje predugo trajalo pa joj je kratko odvratio:
„Jedan kurvin sin. Pusti sad to...”
„Ali želim znati!”
„Rekao sam ti, to je jedan kurvin sin...”
„To je znači čovjek?”
„Da.”
„Gospodin Zekai je kurvin sin?”
Gospodin Muzafer se nasmijao na pitanje.
„Zar nije? Pravi je kurvin sin!”
Gulu je dlanom pokrila usta i zijevnula.
„Što ćemo sada raditi?”
„Što bi ti radila?”
Slegnula je ramenima.
„Ne znam. Jako sam umorna.”
„Onda idi u krevet, dušo!”
Polako su se uspeli betonskim stubama i zastali u hodniku.
„Poljubi me!”
Bio je umoran, iscrpljen od sinoćnjih napora. Zagrlio je suprugu
i pritisnuo svoje usne na njezine. Ali poljubac je bio mlak i slab. Gulu
se nije svidio.
„Čemu tako slab poljubac?”
„Jako sam umoran...”
 Nagnuo se da je ponovno poljubi, kad su primijetili da se netko
penje stubama pa su se razdvojili.
Bila je to kuma Sejare. Gospodin Muzafer ju je oštro upitao: „Što
je?”
„Želite li da Džemšir-aga i berber Rešit dođu k vama?”
Zaboravili su na njih. Razmijenili su poglede, a Gulu se
uozbiljila. Zar da ih tako brzo primi k sebi?
„Ne”, rekla je, „Umorna sam. Neka pričekaju!”
U vatrenocrvenoj se haljini zamišljeno uputila prema sobi u
kojoj je noć provela Švicarka. Tamo joj je sve: njezine haljine, kreme,
puderi, olovke za oči, lakovi za nokte...
Gospodin Muzafer glavom je pozvao kumu Sejare u sobu. O
čemu je razgovarala s njih dvojicom? Zašto su došli ovamo? Što misle
o svemu ovome?
Sejare mu je sve ispričala. Djevojčin je otac uglavnom šutio. A
onaj drugi? Usta nije zatvarao. Od njega čovjek nije mogao do riječi
doći...
„I što kaže?”
„A što ne kaže, gospodine. Ne uvlači jezik u usta. Kako da
popamtim što je sve rekao?”
„Što misle o tome što je djevojka sa mnom?”
„Njezin jadni otac ništa nije rekao. Ovaj drugi je zaustio da kaže
kako bi bilo bolje da je ostala sa svojim zaručnikom, ali je onda
promijenio mišljenje.”
„Tako, znači?”
„Ali odmah je počeo tvrditi drugačije. Lukav je. Zna kome što
treba reći. On je savjetnik Džemšir-age...”
„Gdje su sada?”
„U kolibi Jasin-age.”
 Berbera Rešita mučila je nestrpljivost. Maloprije je kroz prozor
vidio djevojku pokraj džipa. Kako li se samo proljepšala! A ona
vatrenocrvena haljina na njoj? Tko bi rekao da odjeća toliko
promijeni čovjeka?
Pripalio je cigaretu.
Znači, zaista ga je uspjela zavesti? Velikog gospodina... Svaka joj
čast! Zaslužila je sve što je dobila.
Podignuo je pogled prema Džemširu. Sjedio je razvaljen poput
kakve stare, umorne rage. Onako obučena, bilo je čak teško
povjerovati da dolazi iz onakve obitelji, ali da je kći ovakvoga oca?
Ako joj je ovo otac, kako to da je ona lukava, a on ovakva budala?
Nije se moglo reći da mu je podmetnuta jer je visoka i stasita, baš
poput njega. Čak joj i oči nalikuju njegovima. Zasigurno je njegova
kći.
Kuma Sejare ušla je u sobu i javila im da „ih gospođa Serap neće
odmah primiti jer je umorna”.
Rešit se zamislio. Nije izgledala umorno kad je maloprije stajala
pokraj džipa. Neće ih valjda opet otjerati podvijenih repova?
Vrata su se otvorila dok je otresao pepeo s cigarete. Na pragu je
ugledao gospodina.
Bacio je cigaretu, dotrčao do njega i izljubio mu ruku. Džemšir je
slijedio njegov primjer. Da gospodin nije ušao u sobu, bio bi mu se
Rešit i pod noge bacio. Čitavu se noć premišljao i zaključio da će biti
bolje ako mu umjesto ruku izljubi noge.
Gospodin je oslobodio ruke i ustobočio se nasred kolibe poput
kakvog kipa. Ruke je sklopio na leđima i nabrao obrve. Najprije je
odmjerio Džemšira, zatim Rešita, a onda opet Džemšira. Ukratko im
je objasnio da djevojku namjerava oženiti, kako i nalažu Božji zakoni.
Da imam sinoć nije sa svojom ljubavnicom protjeran iz sela, danas bi
odmah sklopili vjerski brak. Sada to ne mogu, ali nije važno. Važnije
je civilno vjenčanje, ali djevojka je za nj premlada. Trebalo bi joj
promijeniti rodni list da po njemu bude starija ili... Rešit mu je
uzbuđeno upao u riječ:
„Vjenčati se može i s petnaest godina ako roditelji daju svoj
pristanak!”
Gospodin Muzafer ga je iskosa pogledao i rekao: „Jasno!”
No, njemu vjenčanje nije važno. Do njega će doći, na ovaj ili na
onaj način. Važan mu je Džemšir. On je na imanju veoma potreban,
posebno sada. Na imanju više nema nikoga u koga se pouzdaje. I
zato...
Rešit mu je ponovno upao u riječ:
„Ne brini se!”
„I zato idi po žene i djecu i smjesta dođi na imanje. Osjećaj se
kao kod kuće!”
„Nego što?! Jesi li čuo gospodina? Naravno da hoće, gospodine.
Ipak je ovo imanje njegovog zeta...”
Oči su mu sjajile i sav je drhtao od uzbuđenja.
„Ništa se ti ne brini, gospodine, Džemšir mi je kao brat, čak i više
od toga. Zajedno smo prošli kroz sve i svašta. Što je tvoje to je i naše.
Kad uz Božju pomoć zajedno prionemo uz nešto, sposobni smo i
planine pomaknuti!”
Znači, i on hoće doći?
„Dobro”, rekao mu je, „ali čujem da ti nije bilo drago kad je
djevojka odabrala mene?”
Tko? Rešit? Da se njemu to nije svidjelo? Došlo mu je da poludi!
„Lažu, gospodine, kunem ti se da lažu. Kunem ti se majkom da
je to izmišljotina! Tko sam ja da sudim o tebi... Strašno, vala...
Klevetaju me. Ja da o tebi kažem... Za tebe nije jedna Gulu, nije ih
pet, tisuću, pet tisuća...”
„Nije Gulu, nego gospođa Serap!”
 „Da, gospođa Serap, uvažena gospođa Serap...”
Uplašio se. Opet je sam sebi podmetnuo nogu.
„Nisi li rekao da bi bilo bolje da je ostala sa svojim zaručnikom?”
Odjednom se prisjetio kako mu je sinoć tako nešto izletjelo pred
kumom Sejare. I ta ženska ima dug jezik! „Nipošto!” inzistirao je.
„Nikada nisam rekao tako nešto, gospodine. Tko sam ja da to kažem?
Ponizno te molim da ne vjeruješ glasinama. Ti zaslužuješ i pet takvih
kao što je Gulu...”
„Gle ga, opet on s Gulu!”
„Jao, Bože, kako je ono bilo?”
Uspaničeno je pogledao Džemšira.
Gospodin je ponovio:
„Serap!”
„E da, Serap, uvažena gospođa Serap...” Stajala je polugola pred
zrcalom, češljala kosu i ponavljala:
„Kabaret Jimmy’s na Montparnasseu!”
Nasmiješila se. Kako li će se njezin otac i berber Rešit iznenaditi!
„Merveju, dušice... Aaa... Zaista, jako banalno! Ima li života bez
amura, brate?”
Odložila je češalj na stol. Kako je divno što će se pomiriti s ocem!
Jednoga će dana u vlastitom automobilu brujati, prrrrrr, sve do
svojeg starog susjedstva. Nastat će pomutnja, susjedi će se ustrčati
vičući: „Došla je Gulu, došla je Gulu. Jesi li je vidio? Ajooooj... I to u
autu! A jesi li joj vidjela odjeću? Brzo, brzo!!!”
Šetala se pred zrcalom, kao da izlazi iz automobila. Nabrala je
tanane obrve. Nije pogledala nikoga oko sebe i sve i svatko joj je
izgledao veoma banalno.
Lagano je podignula skute, kao da je nevoljko izasla iz
automobila. Tako je ušla kroz dvorišna vrata. Kako li je ovdje samo
prljavo, Bože moj!
Pa neće valjda sjesti na pod u majčinoj sobi? Ili pak na jastuk?
Istina, ne može. Zašto da gužva svoju lijepu haljinu?
Ispustila je rub haljine.
Da zatraži da joj donesu sklopivu stolicu možda? U redu. Kako li
će se čeljad u dvorištu začuditi! Neka. Ona više nije ona stara Gulu i
to moraju shvatiti. A onda Pakize! Nekoć su zajedno radile na
strojevima za predenje. To joj se sada činilo kao davno zaboravljeni
san. Ali što nju briga što su oni i dalje isti? Ona je sada gospođa
Serap, uvažena gospođa Serap!
A što ako je Pakize tako ne oslovi? Kako će je nazvati? Gulu? Pa
dobro. Neće je ni na što siliti!
Ljutito je dohvatila jastučić za nanošenje pudera.
Ionako je uvijek bila ljubomorna na nju. Tko zna, možda će, kad
je vidi da onako odjevena izlazi iz automobila, svisnuti od ljubomore.
Neka svisne!
Odjednom joj je nešto zazveckalo kod stopala. Poskočila je. Sa
stola je pala malena bočica parfema i razbila se na podu.
Mora da ju je gurnula rukom, a da nije ni primijetila. Prepala se.
Srce joj je luđački udaralo. Sve zbog Pakize, zbog prljavih, banalnih
ljudi!
Dogodilo se međutim, nešto čudno. Zvuk koji se začuo kada je
bočica pala na pod bio je sličan pucnju pištolja, a to ju je podsjetilo
na onu noć... I na Kemalovo ubojstvo...
Na lice joj je pala sjena.
Kako ga je brzo zaboravila!
Pakize, čeljad iz dvorišta, sve je to iščezlo. Grudima se naslonila
na rub stola, naslonila glavu na ruke i sklopila oči. Kemalova
fotografija na zidu! Slegnula je ramenima. „Eh, što da sad radim?”
Iza leđa je začula glas: „U vezi čega?”
 U zrcalu je ugledala gospodina Muzafera, svoga muža...
Okrenula se. Srce joj je udaralo kao da ju je uhvatio u nekoj
nepodopštini. Prepustila se njegovom zagrljaju.
„Ničega...”
„Bila si jako zamišljena, pa čak i ljuta. A mogla si me vidjeti u
zrcalu!”
„Nisam.”
„Jer si bila izgubljena u mislima. O čemu si razmišljala?”
„Ni o čemu...”
Gospodin Muzafer je neraspoloženo sjeo na počivaljku i zapalio
cigaretu.
Gulu mu je prišla, htijući mu sjesti na koljeno. „Ostani stajati.”
„Zašto?” upita ga Gulu „Što je?” Nije joj odgovorio. „Što je tebi?
Zašto si zamišljena?”
„Umorna sam i neispavana...”
„Ako si umorna i neispavana...”
„Istina, trebala sam leći, ali...”
„Da?”
„Nisam mogla zaspati.”
„Za što se to spremaš? Kakav je ovo miris parfema u sobi?”
„Razbila se bočica parfema... Jesi li ljut na mene? Ha? Odgovori
mi. Jesi li ljut?”
Zapravo nije imao razloga za ljutnju, ali iz nekog je
neobjašnjivog razloga svejedno bio ljut. Da je djevojka inzistirala da
joj kaže zašto, ne bi joj mogao objasniti.
„Onda pozovi one k sebi i razgovaraj s njima!” rekao je kako bi
promijenio temu.
Pogledao ju je kad mu nije odgovorila. Pogledi su im se sreli.
 „Ha?”
„Što ‘ha’?”
„Pozovi ih i razgovaraj s njima!”
Razljutila se:
„Čemu žurba?”
„Opet si počela s time?”
Sada je na nju došao red:
„Da”, rekla je, „naravno da sam počela. Kao da su mi malo
naudili!”
To je tako slatko rekla.
„Ma poljubit ću te!”
„Hoćeš, naravno. To je najlakše...”
Maljave su joj se ruke podvukle pod pazuhe i čvrsto je stisnule.
Usne su se priljubile uz usne. Kapci su se sklopili, a zatim otvorili.
„Nije dobro...”
„Nije?”
Iste su ruke opet prošle istim putem, ali ovog su je puta stisnule
čvršće, vatrenije. Usne su pronašle usne i kapci su se sklopili. Ali
ovog su se puta njegovi snažni, bijeli zubi žarili u male, crvene usne.
„Je li sada bolje?”
„To me boli. Divljače!”
Odjednom je izlanula:
„Želim naučiti govoriti daurski!”
Gospodin Muzafer se dugo i razdragano smijao.
„Može li?”
„Može, ali ne govori ‘đaurski’.”
 „Zašto?”
„Nije lijepo. Reci ‘francuski’ ili ‘engleski’. Bilo bi najbolje da
naučiš engleski.”
„Znam. Naučit ću ga, zar ne?”
„Ti? Nema toga što ti ne možeš naučiti!”
„Dragi moj mužiću... A svirati klavir?”
„I to.”
„A violinu?”
„I violinu.”
„A kad?”
„Kad se vratimo iz Europe...”
„Hoću li to sve moći brzo naučiti?”
„Naravno. Tvojoj pameti nema ravne.”
„Ali stalno miješam ‘merveilleux’ i ‘banalno’.”
„Ne brini se za to.”
Za pola sata je oca i berbera Rešita primila u sobi s
Muzaferovom knjižnicom, sjedeći za radnim stolom.
Dala je sve od sebe da ih natjera da se osjećaju posve mali i
nevažni, pa se uredila, našminkala i namirisala. Čak je uzela i neku
debelu knjigu gospodina Muzafera i rastvorila je pred sobom.
Htjela ih je poniziti, zgaziti. Prisjetila se kako su je one noći kad
je Kemal ubijen vezali za stub i nemilosrdno istukli pojasom.
Natjerala ih je da pred njom dugo stoje na nogama, a onda im je,
i ne pogledavši ih, pokazala na počivaljku i rekla: „Sjednite!”
Džemšir je umalo i sjeo, ali ga je lukavi Rešit zaustavio.
„Zaboga, nikako!”
„Za kojeg boga? Hajde, sjednite!”
 Sjeli su. Rešit nije mogao vjerovati svojim očima. Je li to zaista
ona? Je li to Gulu? Da, to je ona. Ne može biti nitko drugi, ali izgleda
potpuno drukčije. Postala je žena velikoga gospodina, vrijedna
svakog poštovanja, I iskazat će joj ga. Neće mu pasti kruna s glave
ako bude pristojniji prema njoj!
Gulu je podignula glavu i prostrijelila ih pogledom. A zatim je
rekla: „Za ovo imate zahvaliti gospodinu! Bez njega danas ne biste
mogli kročiti na imanje, a kamoli razgovarati sa mnom!”
Džemšir ništa nije shvatio, samo ju je tupavo gledao. Rešit je
odmah priskočio:
„Hvala ti na plemenitosti. Da nisi pristala primiti nas k sebi,
gospodin ti ne bi proturječio!”
„Naučite se poštovanju. Ženama se obraća s ‘vi’, a ne s ‘ti’!”
„U pravu si, kćeri, u pravu si!”
„U pravu ste!”
„E, u pravu ste!”
„Nije ‘e’, nego ‘da’!”
„Da. Gospodin vam nikada ne bi proturječio da vi sami niste
pristali primiti nas k sebi!”
Gulu su se te riječi veoma svidjele. Namršteno joj se lice
opustilo. Rešit je iskoristio tu priliku: „Ako dopustiš, kazao bih ti
nešto.”
„Kaži.”
„Tvoj otac i ja, i sama znaš, neuki smo ljudi, kćeri. Oprosti nam.
Dopusti da govorimo kako znamo, da ti otvorimo dušu. Da, nanijeli
smo ti veliku nepravdu i povrijedili te. Ali je li baš tako strašno loše
ispalo? Gle, postala si gospodarica imanja. Svi mi u starome
susjedstvu pucamo od ponosa. Nikada u životu nisam vidio nekoga
pametnijeg od tebe. A ni čuo za takvoga. Mašalah, jako si mudro
postupila. Uvijek sam svojoj ženi ponavljao: ‘Ženo, ova će mala
napraviti nešto od sebe. Daleko će dogurati.’ Pitaj je ako mi ne
vjeruješ. Strašno joj nedostaješ. Kaže mi: ‘Eh, da mi Bog dopusti da
još samo jedna vidim svoje zlato pa da umrem u miru!’”
„Bože sačuvaj...” odvratila je Gulu zadovoljno.
„Sanja te, dušo. Svake noći. Popet ćeš se ti još i više. Postati žena
onakvome čovjeku, natjerati ga da se zaljubi u tebe i ispunjava ti
svaku želju...”
„Umro bi za mene!”
„Znam ja to, dušo! Svi već o tome govore.”
„Što govore?”
„Što ne govore? Naši su te vidjeli u autu...”
„Gdje?”
„U gradu. Ne prestaju govoriti o tome...”
„Znaju li i da objedujemo u klubu?”
„Kojem klubu?”
„Gradskome klubu. Onamo ne može ući svatko. Samo probrane
obitelji... Ne smiješ biti odjeven merveilleux, nego banalno!”
Pažljivo je promatrala oca i onoga pokraj njega. Iznenadili su se.
Njihova je kći baš svašta naučila!
„Čuješ li? Kažu da objeduju u klubu. Onamo puštaju samo one iz
uglednih obitelji!” objasnio je Rešit Džemširu, koji ju je i dalje tupo
gledao.
„A ovog proljeća idemo u Europu!” dodala je Gulu.
Rešit je razrogačio oči:
„Zastvarno?”
„Ne kaže se ‘zastvarno’, nego ‘zaista’.”
„Dušo, rekao sam ti, znaš da mi...”
„Posebno želim posjetiti kabaret Jimmy’s na Montparnasseu.
Pogodite po čemu je on poznat!”
 Pogledali su se. Džemšir je uzdahnuo. Od njega nikakve koristi.
Rešit je pak rekao: „Vala, dušo...”, ali Gulu ga je prekinula rekavši:
„Po viskiju!”
„Viskiju? A što je to?”
Djevojka se obijesno nasmijala i rekla:
„Ne znate? Ajoj... Strašno! Viski je, zaboga, piće. Vrsta
alkoholnog pića. Ja jako volim i šampanjac. Ali gospodin Zekai
gotovo uvijek pije samo vermut. Jučer smo Pašazadeovim džipom
otišli u lov. Njegova je žena Švicarka. Jako joj se sviđam. Ali ne zna
turski. Ja ću uskoro početi učiti engleski. Muzafer kaže da nikada
dosad nije vidio ovako inteligentnu ženu. A Švicarka? Rekla je da mi
lovačka odjeća jako dobro pristaje. Muzafer mi je preveo. Kamo god
odemo, svi bulje u mene. Svima se sviđam!”
Rešit je pokušavao popratiti sve što je izgovorila, premda ga je
vrat već počeo boljeti od kimanja.
„Jako je ružno nekome reći da je đaur. Treba reći da je Englez,
Francuz. A biti u visokom društvu nije tako lako kao što se čini. Na
primjer, uz haljinu se ne mogu nositi sportske cipele. Naučila sam i
plesati. Pogledajte mi nokte. Muzafer kaže da ćemo u Europi kupiti
lakova za nokte. Doduše, i ovi što se ovdje prodaju dolaze iz Europe,
ali najbolje ih je kupiti ondje odakle su stigli!”
„...?”
„...!”
„Jednog dana želim posjetiti staro susjedstvo, ali ono je tako
banalno. Ne možete ni zamisliti koliko ja mrzim banalne stvari! Sve
mora živjeti u beskonačnom amuru i biti merveilleux. Banalno,
merveilleux, amur... Ne razumijete, jasno. A što bi tek susjedi da me
vide?”
„...?”
„Iznenadili bi se, zar ne? A Pakize? Pakize! Svisnula bi od
ljubomore! Da me slučajno nije nazvala Gulu! Odbijam da me itko
tako zove! Ime mi je Serap. Recite susjedima da me zovu ‘gospođa
Serap’, može?”
„Može, dušo, može...”
„Ime Gulu je veoma banalno. Što znači banalno?” Rešit je
progutao slinu. „Znači ‘obična Gulu’!” Nasmijala se.
„Još ćete se više iznenaditi kad naučim engleski. Muzafer kaže
da...”
Tada je u sobu ušao gospodin Muzafer. Gulu je zašutjela, ali nije
ustala. Zatvorila je knjigu. Naučila je da žena ne mora ustajati kada
muškarac uđe u prostoriju. Rešit je pak poskočio sa počivaljke.
Džemšir ga je slijedio, ali nije poskočio. Ustao je polako i tromo.
Gospodin Muzafer im je rukom pokazao da sjednu. Upitao je
ženu:
„I? Jeste li se dogovorili?”
„Jesmo, dragi.”
„Dobro. Onda neka se u sljedećih nekoliko dana spreme i dođu!”
„Tako brzo?”
„Zašto ne?” Gulu ih je upitala:
„Možete li se spremiti u tako kratko vrijeme?” Rešitu je laknulo.
Nitko se dakle neće usprotiviti i njegovom dolasku.
„Čuj ti nju!” rekao je, „znaš ti s kim imaš posla! Kao da ne
poznaješ naše žene! Spremit će se u tren oka, ako Alah dopusti. Samo
nam dajte znak!”
„Evo, dajemo vam ga...”
„Idemo po žene i djecu i dolazimo, gospodine. Čuvat ćemo tvoju
imanje i brinuti se o njemu kao da je naše! Bit ćemo vaši psi čuvari.
Kad se Džemšir i ja udružimo, nema toga što nećemo napraviti!”
Gospodin Muzafer je pogledao svoju suprugu i nasmijao se.
„Jako šarmantno!” dodala je djevojka, oponašajući plavokosu
liječnikovu ženu od koje je tu riječ čula u klubu.
Gospodin Muzafer je prišao prozoru. Promatrajući crvene,
zelene, raznobojne traktore kako poput marljivih pčela zuje njegovim
njivama, osjetio je kako ga obuzima neka neobjašnjiva briga.
Gulu mu je prišla i upitala ga:
„O čemu razmišljaš?”
,,Ni o čemu. Zabrinut sam.”
„Zašto?”
„Nema posebnog razloga.”
„Idemo malo na svježi zrak, bit će ti bolje.”
„Kamo ćemo?”
„Autom ćemo se odvesti do njiva!”
„Može.”
Gulu je poput djeteta otrčala u svoju sobu. Obukla je kožnu
jaknu i čvrste hlače, te navukla crvenkastosmeđe čizme. Rešit i
Džemšir su zadivljeno gledali za njom. Bože mili, zar je to stvarno
Gulu?”
Dok se češljala pred zrcalom, pjevušeći pjesmu Jezebel, u njemu
je vidjela kako su je Rešit i Džemšir promatrali pogledom u kojem se
miješala zavist s divljenjem i veselila se.
Izašla je van s mužem.
Džemšir i Rešit su ih slijedili, misleći kako ne bi bilo u redu da
ondje ostanu sami.
„Daj im nešto novca”, rekla je Gulu.
Muzafer je na to već bio i pomislio, pa je iz stražnjeg džepa hlača
izvadio debelu lisnicu od antilopa. „Koliko ćemo im dati?” Gulu je
slegnula ramenima i odvratila: „Što ja znam? Daj im... Daj im
nekoliko stotina lira!” Pozvao ih je k sebi: „Dođite ovamo!”
 Berber Rešit je potrčao k njemu, ali gospodin Muzafer je
pričekao da ga Džemšir stigne. Kad se ovaj dogegao poput kakvog
umornog bivola, pružio mu je tri sasvim nove novčanice od stotinu
lira.
„Uzmi!”
Džemšir je ispružio ruku, ali Rešit se već umiješao. Gospodin
Muzafer se naljutio. Tolika je pohlepa već previše.
„Ti stani”, rekao je, „Demžir-ago, uzmi!”
Rešit se uozbiljio, ali nije se pomaknuo. „Pa dat ću mu, zaboga”,
rekao je neugodno se smiješeći.
Džemšir je uzeo novac, ali je pogledao Rešita.
„Spremi ga u džep!” savjetovao mu je ovaj. „Zahvali se
gospodinu. I poželi da mu Alah stostruko vrati dobrotu!”
Džemšir nije znao kako da izgovori takve riječi... Rešit mu je
ponovno priskočio u pomoć:
„Neka ti Alah vrati stostruko, gospodine. Stostruko. Blagoslovio
te Halil Ibrahim...”
Kad je i njemu pružena novčanica od sto lira, u njemu se počela
nadimati nada. Gospodin mu je dao stotku, novu novcatu stotku.
Stotka nije mala stvar. Neki bi za toliko novca bili spremni ubiti... Ali
Džemšir će ga vjerojatno zapiti. Pričekao je da se gospodin i Gulu
spuste niza stube. Kad su otišli, uzeo je stotinke iz Džemširove ruke.
„Ovim ćemo se novcem preseliti. Ali večeras bismo mogli
nazdraviti kod Krećanina, ha?”
Džemšir ga je uspaničeno pogledao. Ne smije piti, ima bolesnu
jetru. Što ako mu ruke i noge opet nateknu pa dobije osip?
Rešita za to nije bilo briga. Natekne li, sam će nateći. Nije bio
vezan uz njega!
„Neka ti bude! Imam i ja čast i ponos!”
U džep crnih šalvara gurnuo je Džemširov i svoj novac.
 „Neka bude kod mene. Potrpat ćemo svu čeljad u kamion i što
prije se vratiti ovamo. Zar ne?”
Džemšir je kimnuo glavom.
 9.

Kad su se toga dana oko podne u grad vratili kamionom punim

pamukovog sjemenja i donijeli dobre vijesti, uzbuđenje je najprije
zahvatilo Džemširovo dvorište, a zatim i čitavo susjedstvo:
Gulu se pomirila s ocem i sada je svoju majku, maćehe, braću,
berbera Rešita i njegovu ženu pozvala k sebi na imanje!
Ljudi oborenih pogleda i ispucalih usana koji su godine proveli
radeći u tvornicama ili na plodnim poljima Čukurove, na vrelom
suncu, kiši i mrazu, umirali su od zavisti. Pogledi su se susretali, ali
nitko ništa nije govorio. Svi su se povukli u svoje misli i snove.
Odlaze dakle na imanje, na ono imanje na kojemu su oni orali i
ubirali pamuk, gdje će živjeti u medu i mlijeku, ha?
Berber Rešit je pak podrhtavao kao struna, kao plamen svijeće,
vrzmajući se po četvrti. Naposljetku je otrčao svojoj ženi.
Ta je suhonjava žena sjedila u dvorištu pokraj hrđave pumpe i
brbljala sa susjedama, razglabajući o životu koji će voditi na imanju,
kao da je to već gotova stvar.
Kad je njezin muž blistavih očiju ušao u dvorište i saopćio joj
sretnu vijest, od veselja je poskočila i kao poludjela počela plesati.
Zatim se u jednom dahu za mužem uspela stubama. Ušla je u sobu i
upitala:
„Jel’ to sad to, Rešite? Jel je? Iđemo li?”
Berber Rešit je poput zastave mahnuo četirima stotinkama koje
je izvadio iz džepa i rekao: „Je! Iđemo!”
„A što je to?”
 „Jesi li ćorava? Pare!”
„Kakve pare?”
„Kakve pare?! Kako kakve pare?! Pare i to hrpa!” Suhonjava je
žena iz muževe ruke uzela novčanice, poredala ih jednu pokraj druge
i kleknula pred njih. „Po koliko je ovo lira?”
„Po sto!”
„Jedna, dvije, tri, četiri... Četiri novčanice od sto? I sve su tvoje?”
„Kao da jesu. A ne pitaš za malu... Sva se promijenila. Ali da ti
kažem, ne zovi je ‘Gulu’!”
„Što?”
„Promijenila je ime u Serap. Zovi je ‘gospođo Serap’, ‘uvažena
gospođo Serap’. Gospodin je obožava. Ispunjava joj svaku želju.
Čudni su putevi Božji. Ista je otac, ali nije glupa kao on. Prava je
mudrica! Ovim ćemo se parama preseliti na imanje. Što prije. Nema
čekanja. Odmah ću prodati brijačnicu. Zapamti, krećemo za dva, tri
dana!”
Svi su mu se snovi obistinili i prije nego što je očekivao.
Brijačnicu je uspio prodati za dobru cijenu, pa je i taj novac spremio
u džep. Zatim je našao kamione. U njih su uz veliku graju natovarene
njegove i Džemširove stvari. A zatim su se jednoga jutra, u
prazničkom raspoloženju, među njih smjestile Džemširove četiri
žene i gotovo dvadesetero djece koje je imao s njima pa su se kamioni
polako izvukli iz uskih uličica četvrti, praćeni zavidnim pogledima
susjeda.
Rešit se zajedno s Džemširom smjestio u vozačku kabinu prvog
kamiona. Sada više nije bilo ni traga onoj napetosti od prije tri dana.
Uzbuđenost i veselje su splasnuli. Razbijao je glavu time kako bi se
sada trebao ponašati na imanju.
Za njega je najvažnija osoba ondje gospodin Muzafer. Sve ovisi o
tome hoće li mu se uspjeti umiliti. Morao se pokazati kao dobar
nadzornik imanja i uvjeriti ga da je dobro postupio kad je otjerao
Jasina. A Džemšir? On će pak nadziran radnike pri oranju ili berbi
pamuka i slobodno vrijeme provoditi sa svojim suprugama, kao
kakav bivol, ne petljajući se u poslove imanja.
Za to će se brinuti on sam.
Ali koji su to poslovi?
Još ništa nije znao.
Putem je mislio samo na gospodina Muzafera. Usprkos svom
svojem trudu, slutio je da je zbog Sejarinog dugog jezika dobio lošu
ocjenu. Taj dojam mora ispraviti. I hoće. A usto će prvom prilikom
dovesti u red Sejare. Nije još znao kako, ali neće naškoditi da barem
pokuša.
Kad su oko podne kamioni prošli kraj seoske kavane, svi su iz
nje istrčali na ulicu. Znali su za njihov dolazak. Imanje će sada biti
puno nepoznatih ljudi.
Habip Hidiroglu je stajao postrani, naslonjen na zemljani zid
kavane i mrzovoljno promatrao kamione. Tip je znači stvar shvatio
ozbiljno. Oženit će djevojku, a vjerojatno će s njom imati i djecu.
Uzdahnuo je.
Naravno da hoće. Ostavit će im silom otete njive, čije on sada
plodove ubire. Imat će nasljednika! Bude li mogao. Ako njihova
stranka dobije izbore, znao je...
Čim su kamioni ušli na imanje, psi su ih okružili gromoglasno
lajući, ali kuma Sejare je odmah pritrčala da ih smiri. Gospodin
Muzafer i Gulu stajali su na vrhu stuba. Kako bi pridošlicama
izgledala posve drukčije, dostojanstvenije, Gulu se i ovoga puta
uredila, nakitila i našminkala. Kad ju je njezina sitna majka vidjela
takvu, sjedeći u kabini drugog kamiona, počela je glasno plakati. I
premda je Gulu to tek naknadno primijetila, nije mogla izdržati.
Kakvi ukrasi, kakva šminka... U vatrenocrvenoj kućnoj haljini sjurila
se niza stube, otrčala do svoje majčice koja je zbog nje toliko toga
pretrpjela i zagrlila je oko vrata. Majka i kći gorko su plakale. U tom
trenutku nije bila ni gospođa Serap ni netko tko se izdaje za veliku
damu. Bila je Gulu, ona stara Gulu, ona koju je rodila i odgojila
njezina majka!
Zatim su se zajedno uspele stubama, oslanjajući se jedna na
drugu.
Predstavila ju je gospodinu Muzaferu, a on se, onako kršan,
sagnuo da joj poljubi ruku. Zatim su ušli unutra, u sobu s knjigama.
Po čitavom su dvorištu odjekivali Rešitovi uzvici. Već je sada
preuzeo ulogu nadzornika imanja. Nadzirao je istovarivanje
namještaja, određivao što će se smjestiti u koju kolibu i vikao na
djecu.
Ona su i dalje bila praznički raspoložena. Sjatila su se oko
vršilica, plugova i traktora pod pocinčanim krovom spremišta koje ih
je čuvalo od kiše. Djevojčice su se pak motale oko vatrenocrvene
haljine njihove starije sestre. Kako li se samo proljepšala!
Zelki, dvanaestogodišnja kći njezine druge po redu maćehe, i
Fatma, trinaestogodišnja kći treće, povjerljivo su se došaptavale:
„Hoće li i nas provozati u svome autu?”
„Kako ne bi? Ipak nam je sestra!”
„Samo da nije ovako digla nos...”
„Kako je lijepo uredila kosu!”
„Što ćemo ovdje raditi?”
„Ništa.”
„Znaš što, meni ovdje baš i nije lijepo!”
„Zašto?”
„Sada više nema ni tvornice ni grada!”
Uzdahnule su i ušutjele. Zaista, ničega više nije bilo. A bile su
navikle na tvornicu i na grad. Dječaci koji su ih zadirkivali, njihove
voljene prijateljice... Sve je to sada daleko, daleko.
 Namještaj se do večeri useljavao u kolibe. Čeljad s imanja nije ih
vidjela, a nisu ni oni njih. Guluina majka i dalje je bila u betonskoj
kući. Ostale su bile u kolibama. Okupile su se oko Džemšira i počele
se jedna drugoj žaliti. Hoće li ona ondje zastalno ostati? Ostane li, to
neće biti u redu. Gulu je ne bi smjela izdvajati od ostalih. One su
ovamo došle kao da su njezino vlasništvo. Da, bila je žena vlasnika
imanja i sve je ovdje bilo njezino, ali trebala bi znati što je red i
pravda.
Prošli su dani, a zatim i tjedni. Žene i djeca su se, htjeli oni to ili
ne, naviknuli na život na imanju. Džemšir je spavao po čitav dan.
Sejare se sprijateljila s Rešitovom ženom pa su zajedno muzle krave i
ovce. Sejare se začudila kad je vidjela koliko ova obožava ovce i
janjad. Pomislila je da je žena možda luda. Janjadi je u svojoj kolibi
sapunom prala krzno i oko vrata vezala vrpcu. Jednom je malome,
snježnobijelom janjetu čak i uglačala rogove!
Bila je luda, posve luda, ali bezopasna, a sve dok su bile u
dobrom odnosu, nije ju bilo briga što radi.
Najživlji i najradišniji čovjek na imanju bio je berber Rešit. Tako
se brzo svidio gospodinu da je ovaj jednoga dana rekao: „On je
upravo onakav čovjek kakvog već godinama tražim! Nastavi li ovako,
Jasin mi uskoro neće nimalo nedostajati!”
I nastavit će. U to se zakleo. Neumorno je radio danju i noću, bez
stajanja i odmora. Nije brinuo samo o imanju i gospodinovim
naredbama, već bi iskoristio i svaku priliku da iz sela donese vijesti o
novoj stranci. A Hamza?
Otkad mu se sestra udala za velikog zemljoposjednika,
gospodina Muzafera, on se u zatvoru jako uzoholio, čak i kad bi
Ibrahim, koji je služio kaznu od dvadeset i četiri godine, okrenuo
leđa.
Da se Ibrahima nije bojao kao pas, ni za njega ne bi mario, ali
bojao ga se. Kad bi u krugu u kojem su pušili cigarete s hašišom
smijeh postao preglasan, bilo bi dovoljno da Ibrahim strogo pogleda
zavađene strane. I premda se u dubini duše htio pobuniti protiv
njega, bojao se to otvoreno pokazati.
Nedavno se upoznao s nekim kojega su zvali Šerif Mašinist. Bio
je to pristao, tamnoputi mladić od dvadeset i osam godina, visok
metar i osamdeset pet. Dok je na jednom od bogatih imanja
popravljao novi američki traktor, zaveo je zaručenu kći vlasnika
imanja... Ali zapravo nije tako. Zgodni mašinist nije zaveo djevojku,
nego ona njega...
„...Nisam znao što se zbiva, brate. Bio sam u stražnjem dijelu
imanja, u garaži. Radio sam na strojevima. Pripišalo mi se pa sam
izašao. Kad ono, preda mnom krasotica! Kakva djevojka! Zaboravio
sam da moram pišati. Zabezeknuo sam se. A i ona se iznenadila.
Šutim ja, šuti i ona. Takvo lice, takve oči, Bože, rekao bi da je vila.
Tada se nasmijala. A onda sam se i ja nasmijao. Pitala me kako se
zovem, rekao sam joj. Onda sam ja nju upitao isto. Zvala se Zalha. A
ja obožavam djevojke tog imena. Upitao sam je tko je i čija je. ‘Ne
znaš?’ upita me. ‘Ne znam’, odgovorim ja. Kad ono, kći je moga age.
Tjedan dana sam se bavio njegovim strojevima i nisam znao da ima
kćer. Uglavnom, tog smo se dana spetljali. Ali ona se mnogo više
zakačila nego ja. Noću mi pravo nije dala spavati. A onda je navalila
da pobjegnemo zajedno! Kamo? Ja nemam nikoga na ovome svijetu.
Legnem gdje se zateknem. A tu je i njezin otac. On je imućni aga. Zar
bi svoju kćer dao običnome mašinistu? Da skratim, jedne joj je noći
prekipjelo. Rekla mi je da više ne može izdržati i da učinim nešto. Ni
ja više ne mogu izdržati, ali čeka me samo siromaštvo i nesigurnost.
Tada me dohvatila i naribala. ‘Imaš li ti imalo muškosti?’ upitala me.
Razljutio sam se. Muškosti? ‘Mislim da imam malo više od tebe’,
odgovorio sam joj. ‘Dokaži!’ rekla je. I dokazao sam joj, ali to je bio
početak kraja. Djevojka je bila zaručena, ali svoga zaručnika nije
voljela. Te su nas noći našli zajedno. Izbio je rat... Duga priča...”
Majstor Šerif se naslušao o svemu što je zadesilo Hamzu. Najviše
ga je zanimala direktorova supruga. Jednoga su se dana, u vrijeme
posjeta, on i Ibrahim spustili s Hamzom da se upoznaju s njome.
Majstor Šerif je zaključio da je prestara. „Ma zaboravi ovu žensku!”
rekao je kad je otišla.
„Zašto?”
„Ta je odavno ocvala, a ti si poput mlade djevojke. Čak i zvijeri
traže sebi para.”
„Točno, ali Šerife...”
„Ali što?”
„Brine se o meni!”
„Brine se o tebi? Zar tebi treba njezina briga? Ti si šogor velikog
gospodina Muzafera. Što ti može nedostajati? Reci sestri da sredi da
ti daju više hrane! I da ti kažem još nešto, smjesta daj košaricu ovoj
ženskoj!”
„Zašto?”
„Poslušaj me. Ako naša stranka danas-sutra dođe na vlast,
pomilovat će nas pa ćemo izaći. Ona će ti tada samo smetati.”
I Hamza je priželjkivao da oporba dobije izbore. Dogodi li se to i
stranka dođe na vlast, pomilovat će ga i on će izaći iz zatvora. Nije to
bilo samo Hamzino uvjerenje. Gotovo su svi osuđenici bili uvjereni u
to: pobijedi li nova stranka i dođe li na vlast, pomilovat će ih!
Samo oni ugledniji zatvorenici iz „Gospodske ćelije” nisu
vjerovali u to. Zapravo jesu, ali budući da su pretpostavljali kako
pomilovanje neće vrijediti za pronevjeru novca, za što su i osuđeni,
ono im nije igralo neku ulogu.
Pod utjecajem majstora Šerifa, vatrenog sljedbenika oporbene
stranke, Hamza je postao njihov pobornik te je na pomilovanje
gledao kao na gotovu stvar i maštao: kad ih pomiluju, zajedno će otići
na imanje. Majstor Šerif će postati glavni mašinist. U slobodno će se
vrijeme vozikati u bež Cadillacu... Potegnut će i do Istanbula. Šerif
Mašinist ondje je bio mnogo puta. Lani je svako malo bilo nekakvog
posla, pa bi do tamo i nazad vozio kamion. Postoji li išta bolje od
Istanbula? ‘Na čitavom svijetu nema grada kao što je Istanbul! Ceste
su pune žena. Bog mi je svjedok. I to kakvih žena! Podatnih poput
svile! Tko god ode u Istanbul, trebao bi se napiti na Tepebašiju. Kad
se opiješ na Tepebašiju i poslušaš svirače, moraš otići u donju četvrt
ili u neki bar. Ali moraš biti oprezan, one budale nas nazivaju
skorojevićima i muču za nama!”
Jednog su dana gospodin Muzafer i Gulu posjetili Hamzu.
Gospodin Muzafer nije znao zašto je Hamza završio u zatvoru. Rešit
mu je bio objasnio kako je ovaj ubio nekog Arapina koji je gnjavio
njegovu sestru. Kako nije inzistirao na detaljima, pa nije znao što se
uistinu dogodilo, njegov mu je šogor porastao u očima. On je u
zatvoru završio zbog ubojstva, a ne zbog kakve sitne lopovštine. A to
pak za gospodina Muzafera nije sramota, nego nešto čime bi se
trebalo ponositi.
Sada će ga po prvi put upoznati. Upravitelj zatvora bio mu je
dobar prijatelj pa im je prepustio svoj ured. Donijeli su mu hrane,
pića, kutija i kutija cigareta, a nije nedostajalo ni donjeg rublja i
svilenih pidžama.
Gospodin Muzafer je zaključio da mu je šogor zaista zgodan
mladić. Mlada kopija svoga oca. No, nije bio glup kao on, nego
pametan kao njegova sestra. Veoma mu se svidio. Kada je u
razgovoru spomenut majstor Šerif i njegovo zanimanje, gospodin
Muzafer je svu svoju pažnju podario mladiću. Kod upravitelja je
isposlovao da Šerifa dovedu k njima. Bio je viši od Hamze i imao je
šira ramena. Prava vatra. Gulu se veoma svidio jer ju je podsjetio na
ubijenog joj dragana.
Kad je majstor Šerif odgovorio na pitanja o američkim
strojevima koja mu je postavio gospodin Muzafer, ovaj je uzviknuo:
„Izvrsno! Čovjek baš po mojoj mjeri!”
Gulu je i dalje promatrala mladića. I njemu se ona svidjela, ali je
u strahu od gospodina nije gledao pa je sjedio rumen do ušiju. „Čim
izađeš iz zatvora, dođi ravno k meni!” naposljetku mu je rekao
gospodin Muzafer.
„U redu, gospodine.”
 Hamza se umiješao:
„Šogore, ionako će nas uskoro pomilovati i pustiti na slobodu!”
Gospodin Muzafer ništa nije znao o tome. Iznenađeno ga je
upitao:
„Pomilovat će vas?”
„Kada nova stranka dobije izbore, udijelit će nam pomilovanje!”
„Aha... To...”
Nije ga više ništa pitao o tome.
„Kako god bilo, ionako ćeš izaći za nekoliko mjeseci. Svakako
dođi k meni, u redu?”
„Kako god vi kažete, gospodine...”
Od tog su dana majstor Šerif i Hamza postali još bolji prijatelji.
Zajedno su jeli, pili čaj i šetali se po zatvorskom dvorištu ili
hodnikom na koji su izlazile ćelije. Hamzi je boravak u zatvoru
postao nepodnošljiv. Noću bi u krevetu razmišljao o vanjskom
svijetu, a u mašti je odlazio sve do Istanbula: stigli bi onamo,
napunili automobil ženama...
Ibrahim nije podnosio majstora Šerifa, ali budući da je shvaćao
kako oko toga ništa ne može poduzeti, šutio je i krio svoje osjećaje.
Uopće nije sumnjao da bi se mladić, Šerif znao obraniti kad bi oko
Hamze nastala svađa, A to mu pak nije odgovaralo. Prvo, bio je
slabiji od Šerifa, a drugo, upravitelj bi mogao stati u njihovu obranu,
a onda još njega ili njih premjestiti u drugu ćeliju. U svakom bi ih
slučaju razdvojio. U tom bi slučaju ostao bez nepresušnog izvora
hrane i pića te bio potpuno odvojen od Hamze kojega je odnedavno
počeo i sanjati.
A oni su ga gotovo i zaboravili. Kad bi se po ćeliji proširio miris
čaja i cigareta Sipahi, Bogaziči ili nekih drugih, on bi im se približio i
s pogledom prikovanim uz Hamzu pio čaja i kave i pušio cigareta
koliko mu se htjelo. Nije htio da nova stranka dođe na vlast i da
podijeli pomilovanja. Na taj bi mu se način kazna smanjila na pola, a
možda i više, ali on to nije htio. Nije htio ni da nova stranka preuzme
vlast ni da podijeli pomilovanja. Čak i da mu se kazna prepolovi, to bi
značilo da bi Hamza bio pušten na slobodu. Bez pomilovanja će Šerif
za nekoliko mjeseci otići dovraga, a Hamza će opet ostati njemu.
Jednog je dana u vrijeme posjeta Hamza na Šerifovo
nagovaranje „otkazao” direktorovoj ženi. Bilo joj je toliko loše da joj
se činilo da se čitav zatvor okreće oko nje. Donijela mu je kutija i
kutija cigareta, šećera, maslaca i marmelade. Hamza je sve to odbio.
Žena je plačući poslala vijest da je dođe vidjeti još samo jednom,
posljednji put jer mu ima nešto reći.
Hamza je došao namrgođen, nabranih obrva.
„Što je?”
Neutješno je plakala. „Hamza”, rekla je, „poslušaj me!”
„Neću! Ne dolazi više. Među nama je gotovo!”
„Ali zašto?”
„Moj se šogor ljuti. Rekao mi je da više ne smijem razgovarati s
tobom!” odgovorio je i otišao.
Dugo je gledala za njim, očima crvenih od plača. Zatim je sve što
je donijela dala podijeliti siromašnima i suznih očiju napustila
zatvor.
Kada je berber Rešit sljedećeg tjedna na imanje donio vijesti o
tome što se dogodilo, Gulu se razveselila.
„Bravo!” rekla je, „Ne pristaje njemu neka obična, suhonjava
ženturača! Ako se već želi oženiti, ima mnogo djevojaka za to.
Sramota. Trebao bi misliti na našu čast, a ne na sebe. Što će svi reći?”
Sada više nije umjesto „merveilleux” govorila „banalno” i
obrnuto, nije skidala cipele kada bi je noge zaboljele u klubu ili u
društvu, nije izlazila u dvorište u večernjim haljinama i nije nosila
zelene papuče uz jarko crveni kostim.
Uz Muzaferovu je pomoć naučila i voziti. Kad bi je seljani, a
posebno Habip Hidiroglu, vidjeli za volanom bež Cadillaca u bijelim
rukavicama, pobjesnili bi i sipali psovke za njom. Premda otmica
njihove zemlje nije imala veze s Guluinom vožnjom, kad bi je
ugledali odmah bi počeli s uvredama:
„Pohlepna kuja!”
„Rukavice, da, rukavice je nataknula!”
„I to mi je neka odjeća...”
„Tko je vidio da žena vozi?”
„Trebala bi znati gdje joj je mjesto!”
Zadnju bi riječ, ali uz najviše bijesa, svakako dodao Habip
Hidiroglu:
„Čekaj samo da dobijemo izbore...”
Kad dobiju izbore, otići će Muzaferu i tražiti ga da položi račune
za sve što im je učinio. Tražit će odgovor za njihove njive koje je
godinama obrađivao i s kojih je ubirao plodove. Što bi im mogao
reći? Ništa. Nije imao dobrog opravdanja za svoje postupke. A
posebno, što je najvažnije, za onaj dan kada ga je pred tolikim
ljudima zgrabio za ovratnik i pljusnuo! A tek to! To mu nikada neće
zaboraviti. Njegova djela neće zaboraviti ni njegova starica majka, ni
šezdesetogodišnji otac koji je preživio Balkanske ratove, a onda još i
Prvi svjetski rat, ni dvojica braće ni svi mali zemljoposjednici koji su
se pred njim sklonili u protivničku stranku.
„Čekaj samo da dobijemo izbore...”
Vođe stranke na sav su glas zahtijevali da se privede kraj
nepravdi. Tog će dana biti obračun sa svim nanesenim nepravdama.
Tog će se dana održati „posljednji sud”. Otvorit će se knjiga dobrih i
loših djela. Svi će odgovarati za svoje „grijehe”, odvojit će se dobri od
loših, srušiti nepravedni poredak i ustanoviti novi koji poznaje samo
pravdu i poštenje.
Gulu o svemu tome ništa nije znala. Ona bi s bijelim rukavicama
na rukama sjela za volan i proletjela kroz selo, dok su pokraj nje
sjedili gospodin Muzafer, njezina majka, berber Rešit, njezin otac ili
maćehe. Dovela je u red i odjeću svoje majke, maćeha i braće. Ali još
nijednog od njih nije bila u stanju odvesti do grada. Onamo je išla s
mužem, a sve češće i s Rešitom.
Tog je dana bila za volanom, u bijelim rukavicama. Pokraj nje je
sjedio njezin muž, a pozadi Rešit... Gospodin Muzafer je imao posla u
banci i u stranci. Rešit je namjeravao posjetiti Hamzu, a zatim popiti
kavu kod Krećanina na Kurukopruu, ako bude vremena i prilike.
Bež Cadillac je projurio pokraj kavane.
Gospodin Muzafer nije bio svjestan ni kavane, a ni Habipa koji
je čučao uza zid kavane, namršteno gledajući za njima. Činilo mu se
kao da je između dvije vatre. Kolebao se između dvije stranke: svoje i
one protivničke. Viđao je mitinge. Narod se za protivničku stranku
zagrijao brže nego što je to bilo 1930.
Ako je bilo suditi prema odobravanju mase, nije bilo sumnje da
će glasovi otići drugoj strani. To bi pak, posebno prema nekim
vodama njegove stranke, značilo slom za državu. Iščeznulo bi sve ono
što je sa sobom donijela revolucija, a možda bi iz mrtvih ponovno
ustao i sultanat pod znakom polumjeseca, a sve bi se vratilo u srednji
vijek i vladavinu islama. Gospodin Muzafer nije bio toliko
pesimističan, ali istodobno je vjerovao da bi pobjeda protivničke
stranke mogla zasjeniti napredak postignut revolucijom. Pripalio je
cigaretu.
Zasjenjeni napreci revolucije... Da, ali pravi je problem bio onaj
osobni. Prema vijestima koje je berber Rešit načuo preko svojih
kanala, seljani su bili ljuti i spominjali su otvaranje nekakve „knjige
dobrih i loših djela” u slučaju da njihova stranka dobije izbore. Za
koga će se ta knjiga otvoriti? Čija će se to djela prosuđivati?
Zabrinuto je ispuhnuo dim iz usta.
Gulu je krajičkom oka pogledala muža. Njezini su se roditelji i
braća doselili na imanje. Pa zašto onda još nisu otišli u Europu?
Trebali su već piti viski u kabaretu Jimmy’s na Montparnasseu.
„O čemu razmišljaš?” upitala ga je.
 Gospodin Muzafer se mrzovoljno okrenuo.
„Mene pitaš?”
Rešit se na stražnjem sjedalu odmah nagnuo prema njima kako
bi čuo o čemu razgovaraju. Zašiljeni mu se nos sumnjičavo sjajio.
Škiljio je očima zaustavivši dah.
„Da,” rekla je Gulu, „tebe pitam!”
„Ne znam, spopalo me nešto.”
„Nešto te spopada i kad si sa mnom?”
Zamalo ju je zagrlio, poljubio i rekao: „Ma ne, dušo!” Onda se
prisjetio berbera Rešita na stražnjem sjedalu i okrenuo se pa su se
našli nosom u nos.
„Što je? Što to radiš?” upitao ga je. Rešit se nagnuo unazad i
odgovorio: „Ništa, gospodine.”
„Pogodi što mi se sad radi!” odjednom se oglasila Gulu.
Gospodin Muzafer se nasmijao.
„Pa ne čitam misli...”
„Pije mi se viski!”
„Dobro. Idemo onda...”
„Pije mi se europski viski!”
Uputila mu je dug, značajan pogled. Automobil je odjednom
projurio preko dubokog jarka i sav se zatresao. „Oooo!” uzviknula je i
maknula nogu s gasa. Automobil je usporio. „Ne brini se!”
„Što?”
„Zašto si usporila?”
„Zašto ti meni nisi odgovorio?”
Gospodin Muzafer je jednim trzajem bacio opušak cigarete kroz
prozor.
„Ne možemo nikamo dok ne završe izbori.” Gulu se naljutila.
 „Nekad si govorio da ne možemo ići dok ne dođu moji, sada
čekamo da izbori završe. Kad oni završe, iskrsnut će nešto drugo...”
Automobil je ponovno ubrzao. Šutjeli su čitavim putem.
Zaustavili su se u blizini grada. Gulu nije imala vozačku dozvolu, a i
gospodin Muzafer se bojao glasina. Bojao se što će reći njegovi
prijatelji i poznanici.
Sjeo je za volan.
Zaustavili su se pred Udrugom poljoprivrednika.
„Ja ću malo produžiti do moje stare četvrti”, rekla je Gulu.
„Što ćeš ondje?”
„Posjetit ću prijatelje, zaboga.”
„A ti, Rešite?”
„Idem u posjetu Hamza-efendiji, gospodine.”
„Odvezi gospođu kamo želi ići, a onda idi za svojim poslom.
Vrati se po nju na povratku!”
„Na zapovijed, gospodine!”
Sjeli su u kočiju koju su vukla dva konja i tako stigli do stare
četvrti.
Gulu je bila uzbuđena. Zaustavili su se pred dvorišnim vratima.
Iza njih su u manjim skupinama brbljale žene koje su čistile, prale
rublje i kuhale pred ulaznim vratima... Sve je bilo gotovo isto.
Najprije je nitko nije primijetio. A onda su je ugledali: došla je Gulu!
Ostavili su objede, rublje i metle i ustrčali se. Svi su je okružili,
ali nisu se usudili dotaknuti joj odjeću. Kako li se samo proljepšala!
Gulu su na oči krenule suze. Nije više bila supruga velikog
gospodina Muzafera, u finoj haljini, sa smaragdnim naušnicama,
ogrlicom oko vrata, koja će jednoga dana piti viski u kabaretu
Jimmy’s na Montparnasseu... Strastveno im je priskočila, izgrlila ih i
počela nasumično ljubiti. Sada ih više ništa nije razdvajalo. Iščezli su
svi ukrasi koji su je udaljavali od njih. Gulu je bila ona stara Gulu. A
ovo su bili njezini stari prijatelji. Vijest je stigla i do Pakize dok je
krpala kombine. Čuvši da je došla Gulu, ostavila je sve, navukla crnu
radnu pregaču i potrčala k njoj. Gulu je i dalje stajala nasred
dvorišta, među starim prijateljicama iz tvornice. Vrisnula je
ugledavši Pakize. Dvije su se stare prijateljice zagrlile, izljubile i uglas
zaplakale.
Rešit ih je nevoljko promatrao iz prikrajka. Sve mu se to činilo
pretjerano. Zašto se sada spusta na njihovu razinu?
„Idem ja”, rekao je.
Gulu je obrisala suze i odmahnula: „Dobro, dobro...”
„Kad da se vratim?”
„Kad obaviš posao!”
Potom je odmah zaboravila na njega.
Pozvali su je unutra, u sobu jedne od njezinih starih prijateljica
iz tvornice. U njoj nije bilo stolice, a nije ju ni zatražila. Skinula je
cipele i bacila ih u neki kut. Nije marila ni za to što će joj se haljina
izgužvati. Promatrala je znatiželjne, ali zadovoljne oči koje su
ispunile prostoriju i pričala, pričala, pričala... Pakize je sjedila uz nju
i upijala svaku riječ.
Mislila je da će otkriti koliko je ohola postala, ali bila je sretna
kad je shvatila da nije izgubila svoju staru prijateljicu.
Pogledi su im se susreli u jednome trenutku. Pakize ju je zagrlila
i izljubila joj obraze. Gulu ju je potiho upitala:
„Ima li što novoga?”
Pakize je shvatila što je zanima pa je namignula i rekla:
„A što ti misliš? Naravno!”
„Otjeraš li ih onda poslije podvijenog repa?”
„Uopće me ne diraju njihove suze! Kad mi se digne živac, gotovo
je. Večeras sam spavala s jednim novim. Pseto me je gotovo
razderalo! Lako to što je mene razderao, ali mi je razderao i
kombine!”
„A onda?”
„Znaš i sama. Naljutila sam se i otjerala ga.”
„Zbog jednog kombinea, ha?”
„Jasno! Nisam ja supruga gospodina Muzafera pa da imam
kombinea na bacanje. Da svake noći uništim jedan, ostala bih
gladna!”
„Je li dečko bio lijep?”
„Kao slika, gad jedan. Žao mi je što sam ga otjerala, ali sad je već
gotovo.”
Objasnila joj je kakav je u krevetu, a Gulu su od smijeha navrle
suze na oči. Pakize je zatim počela ispitivati Gulu. Je li zadovoljna
svojim životom? Gulu se uozbiljila. Bila je zadovoljna. Ostvarili su joj
se svi snovi.
Nijedan komad odjeće nije morala nositi dvaput. A kad joj je
pripovijedala kako je izbatinala Zaloglua i otjerala ga iz sobe, ovoga
se puta Pakize previjala od smijeha.
„Prava si đavolica! A kako si uhvatila onoga svoga?”
„Ne pitaj”, rekla je Gulu, “Posrećilo mi se. Ali zapravo ga
prethodno nisam ni vidjela. Na imanju je tada bila jedna ženska,
zvala se Gulizar, Bila je gospodinova ljubavnica. Točnije, sluškinja,
ali spavala je s njime. Najprije sam mu vidjela fotografiju, nalikovao
mi je na Kemala...”
Izletjelo joj je njegovo ime. Zastala je i oborila pogled. I Pakize je
shvatila. Jedno su se vrijeme šutke gledale. A onda je Pakize rekla:
„Pokoj mu duši.”
„Amin.”
„Sanjaš li ga ikada?”
 „Ne spominji mi to, Pakize. Koliko god da se smijem i
razgovaram o svemu i svačemu, stisne me u srcu kad god mi on
iznebuha padne na pamet. Ali ja nizašto nisam kriva.”
Budući da su obje znale da je jedini krivac za sve berber Rešit,
Pakize ju je upitala:
„Zašto ga povlačiš za sobom, kao kakvu torbu?”
Gulu joj je sve ispripovijedala. Postao je nadzornik imanja. I vrlo
dobar radnik. Njezin ga muž veoma cijeni. No, Pakize je ipak rekla:
„Pakao je preblaga kazna za njega!”
„Slažem se. Ali koristan je. A znaš što još, mi ćemo nakon izbora
otputovati u Europu!”
„Uf!” uzviknula je Pakize, „U Europu? Znači, dosta vam je
Turske?”
Nasmijale su se. Opet su se vratile na Rešita, a zatim su prešle na
Hamzu pa na direktorovu ženu i na kraju na strastvene dame iz
domaćeg visokog društva... Pakize ju je pažljivo saslušala, a onda je
rekla: „Meni iza leđa svašta govore jer spavam s kim poželim. A one?
Iste su kao ja. Samo što ja ništa ne krijem!”
Rešit je izašao iz kočije koja se zaustavila pred zatvorom. Rekao
je kočijašu da ga pričeka. Nije mu se svidjelo to što je Gulu otišla u
staro susjedstvo, među ljude „koji se ne znaju ponašati”. Supruga
velikog gospodina Muzafera... Ormara punih odjeće i trpeze pune ića
i pića... Zašto je došla ovamo k njima i još ih im se bacila oko vrata?
Žena velikog gospodina trebala bi biti ponosna i dostojanstvena, baš
poput njega... To što se ondje rodila i što je ondje odrasla, ne znači da
će ondje i umrijeti!
To je spomenuo i Hamzi kada su ga primili u posjetu u zatvoru.
„Pristoji li se to, sinko?”
Hamza je malo porazmislio i odvratio:
„Nikako!”
 Okrenuo se prema majstoru Šerifu koji je sjedio pokraj njega i
upitao ga:
„Ne pristoji se, zar ne, brate?”
Ovaj ga nije ni slušao, ali ipak je rekao:
„Naravno da ne!”
Tada je obratio pozornost na razgovor i shvatio o čemu je riječ.
Pa što? Nije se ponizila time što je posjetila stare prijateljice. Ah,
kakva je to žena!
„Upozori moga šogora na to!” posavjetovao je Hamza Reska.
Rešit je to i namjeravao učiniti, ali ništa nije rekao. Naravno da
će ga upozoriti...
Uz dovoljno jela i odjeće, Hamza nije imao nikakvih problema.
Imao je i džeparca. Što bi mu još moglo nedostajati?
Upitao je za majku, maćehe i braću. Svi su dobro, zahvalni
gospodinu na svemu što im je pružio.
„Je li selo veliko, kume Rešite?”
„Veliko je, ali ja nisam često ondje. Ponekad navratim u kavanu.
Kuhaju dobru kavu, a možeš zaigrati i koju partiju tavle ili karata. I
čuti svašta o strankama!”
„Pitaju li ondje za mene?”
„Kako to misliš?”
„Pa nisam li ja šogor gospodina Muzafera? Sigurno ih zanima
kakav sam!”
Nikoga nije bilo briga za njega, ali Rešit je ipak izmislio nešto:
„Ajoooj... Kako ne bi! Svi bruje o tebi!” Hamzi su oči zasjale. „Što
govore?”
„Što ne govore? Hvale te u sav glas!”
„Jesi li im rekao kakav sam kad se razljurim?”
 „Naravno!”
„Reci im da se sa mnom nikada ne zna, da lako planem. Tako da
znaju kako se treba ponašati kad me danas-sutra pomiluju i ja
dođem u selo!”
Okrenuo se prema majstoru Šerifu.
„Nije li tako, brate?”
„Tako će biti samo zbog tvoje sestre”, pomislio je majstor Šerifi
rekao: „Tako je!”
„I ovdje je tako. Misliš li da mi se tko usudi zamjeriti?”
„Je li to moguće?”
„Što bi ti takvome učinio!”
„Naučio bih ga lekciju!”
Prišao im je neki stražar. Čuo je kad je ovaj rekao da bi nekoga
„naučio lekciju”.
„Što je Hamza?” upitao ga je, „Koga opet podučavaš?” Ovaj se
odmah se pokunjio i odgovorio: „Nikoga ovdje prisutnog, naravno...”
Rešit se do Udruge poljoprivrednika odvezao u kočiji, ali baš kao
što je to učinio i pred zatvorom, naložio je vozaču da ga ostavi
nekoliko metara dalje od ulaza. Za svaki slučaj. Moglo bi se dogoditi
da sretne gospodina Muzafera pa da se ovaj naljuti kad vidi da se on
vozika kočijom.
Zatekao ga je u kavani Udruge, gdje je ćaskao s veselim agama
golemih trbušina i usta punih zlatnih zubi. I gospodin Zekai bio je s
njima. Sjedio je šutke postrani i pozorno slušao razgovor.
Rešit im je prišao i sjeo. Bili su toliko zabavljeni razgovorom da
ga nitko nije ni primijetio. Gospodin Muzafer također je slušao
ostale. Najviše su govorili age. Age usta punih zlatnih zubi. Svi su oni
branili novu stranku.
„A što ako bude isto kao i 1930.?” upitao je iznenada gospodin
Muzafer.
 „Kako to misliš?” upitao ga je neki zaista pristali aga širokih
ramena, krupnih očiju i velikih, crnih brkova.
„Tako, kao što je bilo sa Slobodnom strankom. Što ako se paša
naljuti i raspusti vam stranku?”
I to je baš sada morao spomenuti! Gospodin Zekai se odmah
oglasio:
„Nemoguće!”
Gospodin Muzafer se okrenuo i upitao ga: „Zašto?”
„Zato što je nemoguće!”
„Ali zašto? Ako požele...”
„Nemoguće, Muzafere! Tada, to jest 1930. nisu htjeli Kars ni
Ardahan. Nisu htjeli bazu na Bosporu. A što je još važnije, ni
Amerika nije bila ovako prisna s nama!”
Gospodin Muzafer se usprkos svemu i dalje kolebao. Je li
Amerika prisna s novom strankom ili s turskim narodom? Kad bi
stara stranka otkrila što bi mogla dati Americi da se s njome zbliži
više od nove stranke, zašto se ta prisnost ne bi mogla održati?
Nije mu odgovorio. Protegnuo se na stolici i okrenuo. Ugledao je
berbera Rešita i obratio mu se: „Stigao si, Rešit-ago.”
„Stigao sam, gospodine.”
„Jesi li odveo gospođu kamo je htjela ići?”
„Jesam.”
„A Hamza?”
„Posjetio sam ga. Šalje vam najtoplije pozdrave...”
„Treba li mu što?”
„Ne, i to zahvaljujući tebi...”
Gospodin Muzafer je ustao, a slijedili su ga gospodin Zekai i
Rešit. Na izlasku iz kavane, naletjeli su na Jasin-agu. Bilo je to doista
iznenadno i nijedan od njih nije znao kako da se ponaša. Gospodin
Muzafer se namrštio, ali Jasin-aga je izgledao mnogo ljuće od njega.
Srdito je prošao pokraj njih i prišao agama s kojima je gospodin
Muzafer do maloprije razgovarao. Pozdravio ih je, privukao stolicu i
sjeo pokraj njih.
Bio je nadzornik imanja jednog od aga. Nije bio zadovoljan.
Njegov je novi aga bio poput gospodina Muzafera, loš vjernik i još
gori čovjek, ali dok ne nade nešto bolje, nije imao drugog izbora nego
da ga trpi.
Namrštio se kad mu je aga saopćio: „Onaj je tvoj maloprije
izašao odavde!”
„Neka ide dovraga!”
„Zar te nije ni pozdravio?”
Jedan se suhonjavi aga umiješao: „Znači, otišao si jer je nećaku
preoteo žensku?” A drugi mu je dobacio:
„Jasin-aga je čestit čovjek. Neće on jesti za stolom neprijatelja
vjere, časti i poštenja!”
Pogledao ih je i shvatio da ga ponovno zadirkuju. Siti su i
obučeni. Kako da drukčije provode svoje vrijeme? Uhvatit će se
Jasin-age ili nekog drugog.
Progutao je slinu. Od srdžbe su mu na oči navrle suze. Da je
mogao, napustio bi i ovaj posao i otišao daleko, daleko. Ali...
Uzdahnuo je.
 10.

Kako su se izbori bližili, tako su se aktivnosti stranaka povećale,

napetost naroda je postajala sve očitija te je bilo jasno da stanje neće
biti nimalo nalik onome 1930. Tako su čak i neki od važnijih članova
stare stranke, koji su bili toliko oprezni da su puhali i na hladno,
povjerovali da će protivnička stranka biti pobjednik, pa su napustili
svoju i pridružili se novoj koja je rasla iz dana u dan.
Zapravo je temelj svega kako će služiti narodu. U tom je slučaju
najvažnije bilo odabrati najprikladnije mjesto za to. Što može biti
ispravnije i prirodnije od toga? Oni godinama šute jer čekaju pravo
vrijeme. Znaju oni da stara stranka više ne može služiti narodu. Već
dugo to znaju i duša ih boli zbog toga, ali...
I Habip Hidiroglu i njegova dva starija brata postali su sve
marljiviji. Gotovo su svakoga dana odlazili u grad na stranačke
mitinge, pridružili su se rijeci novih članova stranke koji su iz
okolnih sela i gradića dolazili u kamionima nakićenim zastavama i
lovorovim granama i poticali ih da ohrabruju govornike uzvicima:
„Sloboda!” i „Živio!” sve dok ih ne izda glas.
Namjera im je bila svakoga dana, sve dok ne dobiju izbore,
odlaziti na mitinge i pljeskom podržavati one koji su izvikivali
stranačke parole. Ali što je to s njihovim starim ocem? Zašto pod
brkom krije smješak? Zar još ne vjeruje da će njihova stranka
pobijediti? To su ga i upitali.
Bjelobradi je starac, baš poput svojih sinova, bio jedan od onih
koji je s pretjeranim ushićenjem preživio sve od Balkanskih ratova,
preko ludih godina Jedinstva i napretka pa sve do kraja Prvog
svjetskog rata. Bio je tako lud! Vidio je kojim putem ide nova
stranka. 1930. više nije imala nikakvo značenje, a vidio je i što će se
dogoditi s ovom. Što će njegovim sinovima značiti kad njihova
stranka preuzme vlast?
„Jao, oče”, započeo je Habip, najvatreniji od trojice braće, „Kako
to misliš? Ako sve ostalo staviš na stranu, barem ćemo se osvetiti
onome gadu Muzaferu! Što bi ti još htio?”
Starac se opet potiho nasmijao.
„Što je smiješno?”
„Padaju mi na pamet loše stvari, sine...”
„Koje?” upitala su ga sva trojica uglas. „Što mislite? Pogledajte
koliko ih odlazi iz stare stranke. Što ako i Muzafer jednoga dana...”
„Nemoguće!” ispalila su sva trojica kao iz puške.
„Zašto?”
„Zato!”
Starac je kimnuo glavom i rekao:
„Daj Bože da griješim...” Ljutito je dodao: „Daj Bože da griješim,
pa da se otvori knjiga dobrih i loših djela!”
Nije nastavio dalje. Zar da nova stranka sakuplja otpatke one
stare? Pridružili su se seljanima koji su se u prazničkom veselju
nakrcali u kamione načičkane zastavama i lovorovim granama i
zaputili se u grad pjevajući iz sveg glasa Marš mladosti2.
Kamioni su jurili pod vrelim suncem, opasno se naginjući u
zavojima. Kako im se iz okolnih sela svakog trenutka priključivalo
sve više kamiona, naposljetku su nalikovali golemoj, strašnoj,
uzburkanoj rijeci ljudi koja je nadirala prema gradu. Kao bujica
posve novih uvjerenja razlila se po ulicama i zamalo se prelila izvan
ograde koja je ograđivala prostor za mitinge.
Habip je obrisao znoj koji mu je curio niz rumene obraze i
pogledom odmjerio prostor. Izgledao je baš kao poprište posljednjeg
suda. Njegov se otac tome smijao i nije ih shvaćao ozbiljno jer ovo
nije vidio vlastitim očima. Ovome je narodu voda došla do grla i sada
je rekao: „Dosta!” Otvorit će se knjiga dobrih i loših djela i svi će
morati položiti račune.
A što se tiče Muzaferovog prelaska u ovu stranku... Odjednom je
poskočio. Ispred sebe je ugledao njegov bež Cadillac... Brat ga je
gurnuo laktom i rekao:
„Što je ono?”
„Koje?”
„Eno onoga tvoga!”
Sva su trojica iznenađeno gledala kako se bež Cadillac približio
rubu velike gomile koja je došla na miting nove stranke. Gospodin
Muzafer bio je za volanom, kraj njega je sjedio njegov vjerni prijatelj
Zekai, a iza Pašazade.
Zekaijev je golemi nos sjajio od zadovoljstva, Naizmjenice je
pogledavao gomilu pa Muzafera. Pokušavao mu je s lica pročitati
misli i svako toliko bi razmijenio pogled i smiješak s Pašazadeom.
Dok su se iz iz zvučnika po trgu razlijegali gromoglasni povici
govornika koji su govorili o pravu i pravdi, Muzaferovo je lice od
napetosti mijenjalo boju, a činilo se kao da će mu se žila u vratu
raspući. A obeshrabrio se i gledajući narod žedan prava, pravde i
slobode kako ushićeno plješće. Odavno je već postalo jasno da ovo
neće biti nimalo nalik na 1930. Iz stare su stranke izašli oni
najpouzdaniji i najčvršći. A budući da se počelo govoriti kako je u
protivničkoj stranci počelo kucati Ataturkovo srce, što je još čekao?
Odjednom se opet razlegao pljesak oduševljenja!
Uplašio se. Obuzeo ga je strah da kasni ili da je već i zakasnio.
Narod je bijesno ustao protiv njegove stranke. Svi ljudi, svi ovi ljudi
koji su se okupili ovdje vikali su: „Dosta je bilo!” i nitko ih za to nije
uhitio. Zašto? Zar je njegova stranka priznala da je nepoštena? Ili je
toliko oslabila da ništa ne može poduzeti?
 Pogledom je pratio gomilu. Policajci u civilu... Da, da, eno ih,
ondje, među narodom, ali nikoga još nisu uhitili. Slijedile li oni to
naredbe ili i sami osjećaju simpatije prema protivničkoj stranci?
Zabrinuto je izvadio rupčić i obrisao znoj sa čela. Izgleda da je
Zekai bio u pravu kad je rekao da je Ataturkov duh prešao u drugu
stranku! Pogledi su im se sreli. „Što misliš?”
Gospodin Muzafer je progutao slinu i promrmljao:
„Nevjerojatno!”
„Sliči li 1930.?”
Znao je da ne sliči, ali odlučio je šutjeti.
Sve je obuzelo uzbuđenje koje su izazvale govornikove riječi i
pljesak koji se uzdizao sve do plavoga neba. Gužva na trgu nalikovala
je oceanu teškom milijune i milijune tona. Ništa nije moglo zaustaviti
ovu razbješnjelu rulju kojoj su govornici svojim povicima sipali sol
na ranu. Opet mu se u glavi pojavila ona slika Bastilje, Bastilje u
plamenu, lica ljudi u svjetlosti plamena...
Zadrhtao je. Zaustio je da nešto kaže, ali Pašazade je na Zekaijev
znak prešao u napad:
„Kamo narod, tamo i mi! Kad mu danas-sutra ovo dosadi i nama
će!” Lukavo se nasmiješio. „Uz narod, u narodu. Po meni je to
najljepši oblik populizma!...”
Bademaste su mu oči lukavo sjajile.
Gospodin Muzafer ništa od toga nije ni čuo. No, sada je konačno
odlučio. Nema smisla gubiti vrijeme. Zar svi ovi ljudi bolje od njega
znaju gdje počiva Ataturkov duh?
Pritisnuo je gas. Zekai ga je uzbuđeno upitao:
„Kamo ćeš?”
Muzafer mu je jednako uzbuđeno odgovorio: „Idem onamo gdje
kuca Ataturkovo srce!”
 Zekai je shvatio i okrenuo se prema Pašazadeu. A onda je
Muzafera obrglio oko vrata:
„Što to znači?”
„Ne znači ništa. Idemo ispuniti pristupnicu!” Zekai je
pobjedonosno uskliknuo.
Automobil je krenuo. Dok je prolazio pokraj braće Hidiroglu,
Muzafer u je oko zapelo za Habipa. Lice, nabrane obrve, srdito
stisnute usne osvijetljene plamenom Bastilje. Ali sad više ni Bastilja
ni ta lica ništa ne znače.
Projurio je pokraj njih.
Braća su s mržnjom gledala za njima.
„Kurvin sin!” rekao je Habip.
„Jos malo, još malo...” rekao mu je brat uzbuđeno.
Najstariji od njih nalikovao je na njihovog oca. Već mu je sada
polovica kose posijedila.
„Alah će nam ispuniti molitve!” promrmljao je.
Trg je još odzvanjao parolama s pozornice, ali oni nisu mogli
prestati razmišljati o Muzaferu. Zašto je došao na miting protivničke
stranke?
„A što mislite? Da bi sve što je rečeno prenio svojima!” rekao je
srednji.
Miting je završio pred zalazak sunca. Braća se nisu ukrcala na
kamione načičkane zastavama i lovorovim granama. Namjeravali su
prenoćiti u gradu, a prije toga i popiti nešto. Najprije su otišli u
zgradu stranke, a zatim kod nekog kebabdžije u blizini Stare stanice
koji je posluživao i alkohol. Kebabdžinica je bila krcata. Članovi
stranke odlučili su vinom i rakijim održati uzbuđenje s mitinga.
Njih su se trojica na jedvite jade progurali unutra. Da su stigli
pet minuta kasnije, ne bi našli slobodno mjesto.
 Naručili su kebab i vino. Kebabdžija je bio jedan od onih ljudi
koji su sve što su znali o demokraciji naučili napamet iz knjiga koje
su nabrzaka prolistali, ali je znao iskoristiti priliku pa je članovima
stranke poslužio litre i litre razvodnjenog vina. Sjedio je za stolom s
guvernerom i načelnikom općine. Baš kad je uhvatio priliku da
pijanim prijateljima objasni slavni recept za demokraciju Abrahama
Lincolna, iz suprotnog se kuta kebabdžinice začuo piskutav glas. Bio
je toliko pijan da je jedva stajao na nogama. Svi su se okrenuli prema
njemu. Habip i njegova braća također su se okrenuli i ugledali
Zaloglua.
Brkovi su mu dosta narasli te je jako omršavio.
„Draga braćo po stranci!” započeo je. Nije mogao otvoriti oči.
Oko njega su poigravali kebabdžinica, ljudi, boce, čaše, vrčevi i
pladnjevi. „I? Što je, brate?” začuli su se neki. Ti su nametljivi glasovi
zapravo htjeli reći: „Ušutkajte ga!” Počeo se svađati s njima.
Prepirka se proširila sa stola na stol. Da se vlasnik kebabdžinice
nije umiješao i smirio situaciju, ne bi oni ostali u istoj stranci, ništa
ne bi značilo ni bratstvo ni članstvo u istoj stranci.
Zalogluu je dana riječ.
Ponovno je ustao:
„Draga braćo po stranci! Ovaj siromah kojega vidite pred sobom,
vaš je brat kojega je njegov ujak otjerao od sebe, kao da mu ne znači
ništa. Upravo tako. A zašto? Jer, čovjek koji sebe poštuje...”
Srušio se nazad na stolicu, a zatim ponovno ustao i nastavio
podrigujući:
„Čovjek koji sebe poštuje...”
Začuo se neki drugi pijani glas: „Shvatili smo, hajde dalje!”
„Čovjek koji sebe poštuje zna što mu je činiti. Tako sam i ja... I
ja... Prešao u ovu stranku!” Opet je nastala graja: „Ušutkajte ga,
ušutkajte!”
„Kakva stranka? Misliš da bismo te mi primili?!”
 „Protuho!”
„...”
„...”
„Ne biste, točno. Nisam ja protuha, oprostit ćete mi. Ja sam
čovjek koji je sve nade polagao u svoga ujaka i...”
Habip se smilovao nad njime. Ustao je i otišao do stola koji je
ismijavao Zaloglua. On je svoje pijane oči podigao prema Habipu i
prepoznao ga. Je li ono Habip? Ako jest, je li ovo naše selo? Nije. Ako
nije selo, što onda Habip radi ovdje?
Ustao je.
„Braćo, ispričajte me!” Odahnuli su.
„Neka ti je sa srećom!” povikali su za njim.
„Inšalah, da se više nikada ne vidimo!”
Zaloglu je zastao i htio se okrenuti, ali Habip ga je primio za
ruku i poveo prema njihovom stolu. Zaloglu se razveselio kad je
ugledao i Habipovu braću. Trgnuo se kad je konobar uskoro pred
njega stavio račun za piće i kebab.
„Što je sad ovo?”
Konobar je pokazao na drugi stol i rekao: „Gospoda su mi tako
rekla.”
Zaloglu je svoj omamljeni pogled okrenuo prema njima. Smijali
su se. Ali upravo su ga oni, nabasavši na njega na ulici, doveli ovamo
i čašu za čašom dizali u čast njegovog ujaka. Zašto su mu sada
natovarili račun za sve što su naručili? Usto, nema ni čime platiti!
Htio je ustati, ali ga je Habip primio za ruku i upitao:
„Kamo ćeš?”
Od pogleda koji mu je uputio Habipu se stisnulo srce te je
shvatio da mladić nema ni prebijenog novčića. „Sjedi”, rekao je,
„samo sjedi, brate!”
 Zaloglu je ostao sjediti, ali to nije bilo rješenje problema. Na
izlasku će svakako morati platiti račun. Habip se nagnuo i šapnuo
mu na uho:
„Ja častim!”
Pružio je račun konobaru i rekao: „Dodaj gospodinov račun
našemu!”
„Odmah...”
Zaloglua je od silne zahvalnosti ponovno obuzelo pijanstvo.
Znači, znači da Habip... Pogledao ga je. Dugo ga je gledao. Zahvalno.
Na trepavicama su mu zasjale suze. A zatim su se iz kuteva očiju
zakotrljale prema brkovima.
Ostavili su ga na miru.
Naslonio je čelo na stol i tako dugo ostao.
U kebabdžinici je i dalje brujalo kao u košnici, a ispražnjena su
se mjesta odmah punila drugim gostima. Oni su pili, veselo se
dovikivali i psovali staru stranku...
Zaloglu se podosta otrijeznio... Podignuo je čelo sa stola.
Izgledao je mrzovoljno. Nije mu se ni jelo ni pilo. Na Habipova je
pitanja davao kratke, odsječne odgovore. Polako se potpuno
otrijeznio i objasnio kamo je otišao nakon što su Tikva-hafiza otjerali
iz sela i što se s njime dogodilo. Radi. Više nikada neće ovisiti o
milosti njegovog ujaka.
Zapravo je zamolio gospodina Zekaija da se umiješa i isposluje
pomirenje. Bio je spreman na sve, da se nikada ne približi stubama
betonske kuće i da spava u kolibama za sluge. Ali gospodin Muzafer
nije samo odbio, nego je i izgrdio gospodina Zekaija. Nakon toga mu
je čak i ovaj savjetovao da zaboravi na ujaka.
Danima je jeo kod prijatelja, a naposljetku ga je u svoju
siromašnu sobicu u ubožnici primio neki hodža iz Turkistana koji je
živio samotnjački život posvećen Alahu.
Ali sve je to prešutio.
 „Kad sam otišao od ujaka, došao sam u grad. Za mene se uvijek
nade posla. A što mi uopće i treba? Hvala Bogu na prijateljima.
Preživjet ću...” rekao je i dodao:
„Ujak me stalno poziva da se vratim. Nikada! Za što treba živjeti
na ovome svijetu? Za čast i dostojanstvo, zar ne? Zar da se vratim
nakon onoga što mi je učinio?”
„...?”
„Neću. Ne vraćam se pa taman da put natrag poploča zlatom.
Što bi ljudi rekli da se vratim? Nazvali bi me svodnikom i rogonjom!”
„Bi.”
„I to je to. Stoga...”
„Dobro, ali imanje je napunio rođacima svoje ženske. Oženit će
je. A budu li danas-sutra imali djecu...”
„Što će onda biti?”
„Ostat ćeš bez nasljedstva!”
Znao je on to. Znao je, ali što je mogao učiniti?
Bilo je već kasno kad su ustali. Sjeli su u kočiju i odvezli se do
centra grada. Zaustavili su se pred nekim barom iz kojega je dopirao
džez.
„Ja odoh”, rekao je.
„Dobro, ali idi u krevet, Ramazane!”
„Hoću, brate, idem u krevet. Neću zaboraviti dobrotu koju ste mi
iskazali večeras. Neka vam je sa srećom!”
„I tebi!”
Uputio se niz ulicu dok su mu se noge saplitale jedna o drugu.
Kad je stigao u ubožnicu, zatekao je suhonjavog turkistanskog
hodžu kako se pri svjetlu svijeće ljulja nad nekom knjigom požutjelih
listova. Kad je ušao u sobu, ovaj se nije ni okrenuo. Zaloglu je skinuo
hlače i jaknu i legao u kut, na tanani, prljavi madrac.
 Kad je sljedećeg dana u glasniku nove stranke osvanula velikim
slovima tiskana vijest o tome kako je gospodin Muzafer, veliki
zemljoposjednik, poduzetnik i zaljubljenik u pravo i pravdu koji već
godinama velikim donacijama pomaže siromasima iz svoje stare
stranke prešao u novu kako bi s narodom, za narod i uz narod krenuo
u rat na nepravdu, teško se, kameno sjedište stare stranke do temelja
potreslo.
I on, znači? Onaj Muzafer koji je na sastancima držao
najvatrenije govore, koji je rigao vatru na sve one čija je vjernost
prema Ataturkovoj stranci bila upitna, pa im se čak nije libio ni
opsovati u lice, i on je naposljetku...
U Ankari su „pouzdani izvori” objavili da je taj odlazak dočekan
sa smiješkom, a „nepristrani promatrači” su najavili kako će ga
pratiti još mnogo, mnogo važniji odlasci.
Središnjica je odbila komentirati.
A selo, selo u kojem se nalazilo imanje gospodina Muzafera?
Vijest je ondje eksplodirala kao bomba i uhvatila one koji su
zbog gospodina Muzafera prešli u protivničku stranku posve
nespremne. Sve je obavila posmrtna tuga. Svi su bili šokirani. Zar je
to moguće? Zašto su ga primili? Zar im toliko treba? Čemu nova
stranka ako će joj se priključiti on i njemu slični?
Habipa, koji im je bio na čelu, vijest je možda pogodila više od
svih. Bio je posve zatečen. Glava kao da mu nije radila. Nalikovao je
na pijetla koji je izgubio borbu. Povlačio se selom kao pretučeno
pseto.
I što sada?
Svi su se nezadovoljni okupili i počeli razmišljati. Najprije su
odlučili poslati središnjici oštar telegram, a zatim izaslanstvo sve do
Ankare. Ali najstariji se Habipov brat usprotivio tome. Nemaju pravo
zaobići lokalni ogranak. Mnogo se puta dogodilo da ishitrene odluke
naprave još veću štetu. Zato se najprije moraju obratiti vijeću
ogranka i djelovati prema njihovom savjetu.
 Vijeće ogranka savjetovalo im je da se „ne žure” i da se „strpe”.
Navodno „središnjica sada ima i previše posla, pa ne treba stvarati
probleme ni iz čega”. Vratili su se praznih ruku.
Pričekat će. Pričekat će rezultate izbora. Ali što će onda biti?
Habip je izbjegavao roditeljsku kuću, bojeći se da ga otac vidi
ovakvoga. Vrlo je dobro znao da će se starac samo potajno smijati.
Da, ima pravo, ali zar baš ništa ne mogu učiniti? Zar će samo sjediti i
šutjeti? Prepustiti se sudbini?
Duboko, duboko u sebi potiskivao je nekakav grč. Mora se
osvetiti zbog one pljuske!
Dok je tako sjedio kraj svoje trudne žene i bavio se crnim
mislima, došao je njegov otac. Sada više ne može pobjeći. Starac ga je
uhvatio. Ali nije se potajno smiješio. Izgledao je ozbiljno.
Supružnici su smjesta ustali i napravili mjesta za nj te mu
postavili jastuk iza leđa. Trudna mu je žena skuhala kavu.
Stari je vuk pripalio cigaretu u dugom cigarluku, zadovoljno
srknuo kavu i upitao:
„Ne bi li bilo bolje da si došao kući, umjesto da si mene natjerao
da dođem k tebi, Habipe?”
Habip je oborio pogled na tlo. Nije mu odgovorio. Tamnoputo
mu se lice zarumenjelo. Znao je da je tako trebao postupiti, ali nije
mogao gledati smiješak ispod očevog brka.
I starac je znao zašto ga sin izbjegava: izgubio je okladu!
„Čujem da si svašta nadrobio svojoj braći...”
Habip ga je plaho pogledao.
„Kako to misliš, oče?”
„Rekao si im da ćeš napustiti stranku, pa čak i da ćeš ubiti onoga
gada...”
Habipove su oči zablistale. „Da, istina!”
 „Zašto si to rekao?”
„Zašto? Kao da ne znaš zašto, oče! Danas-sutra će možda i
vladati nad nama. Pobjegli smo od njega pa nas je opet pronašao.
Neki je dan došao na miting. Vidjela su ga i moja braća. Mislili smo
da je došao špijunirati za svoju stranku. Kad ono, spremao je zlo!”
Bjelobradi je starac pomno saslušao svoga strastvenog sina, a
zatim se okrenuo snahi i rekao:
„Ostavi nas malo nasamo, kćeri!”
Snaha je izašla van.
Kad su ostali sami, starac je pogledao sina u oči i rekao:
„Habipe, sine, dobro me poslušaj. Ova naša svada s Muzaferom nije
ništa novo. Ja sam prepirku oko one zemlje naslijedio od svoga oca, a
Muzafer od svoga. To je stari jal koji se već dugo prenosi s oca na
sina. A i vi ćete ga prenijeti svojoj djeci. Ona zemlja nije samo naša
niti samo Muzaferova. To je veliki komad zemlje. I pripada onome
koji je snažniji. Sjećam se kako su nekada tu zemlju obrađivali moji
djedovi. A zatim se umiješao moj otac. A s njime i moji stričevi.
Jednog je dana djed onoga Muzafera dao ubiti obojicu stričeva.
Kažem ti, duga je to priča. Zemlja je pripala najjačemu. Ja sam svoj
red preskočio i odgojio vas, kao što ćete i vi svoju djecu. Svojoj djeci u
nasljedstvo osim zemlje ostavljamo i svoje svađe... Riješi li se ovo uz
pomoć stranke, zakona i sustava, odlično, a ako se ne riješi...”
Pogledali su se. „Primit ćete se oružja! Trojica vas je. Braća ti već
imaju djecu, a i tvoje je na putu. Ja sam bio jedinac. Zemlja koju sam
posjedovao bila je dovoljna da odgojim troje djece. Ali vas ste trojica.
Vjerojatno ćete imati osmero, desetero djece. Zemlja koju
posjedujemo ne može hraniti petnaest, dvadeset ljudi. Vidite da ne
može!”
Habip ga je nestrpljivo upitao:
„I što onda?”
„Bit će kako odredi Bog. Samo, pas koji laje ne grize. Zapamti to,
sinko. Mani se toga da svima govoriš kako ćeš ga ubiti, kako ćeš mu
se napiti krvi i kako ćeš napustiti stranku. Zameti svoje tragove. Tko
zna što radi ne mora o tome govoriti!”
U cigarluk je utaknuo novu cigaretu, a Habip mu je pripalio.
„Muzafer je jedini od svoga roda, sinko. Bit će lakše ako se njega
riješimo. Ona će zemlja hraniti čitavo naše selo. Ali prvo on mora
nestati. A to priželjkuju gotovo svi seljani. Kad je već tako, zašto ti tu
obvezu preuzimaš na sebe?
Imao je pravo. I drugi priželjkuju državnu zemlju koju Muzafer
godinama obraduje. Zato bi se trebali udružiti, da lakše ostvare
zajednički cilj!
Od toga dana više nije bio „pas koji laje”. Trojica su braće
ponovno s drugima išli na mitinge stranke. Opet su pljeskali
govornicima i ohrabrivali ih povicima dok ih ne bi izdao glas. Nisu
marili. Kad su se izbori približili, Muzafer je pao u zaborav. Kao da
nikakvog problema i nema.
„Bravo”, govorio je bjelobradi, iskusni starac, „Tako treba. Zašto
gurati ruku u vatru ako imaš kliješta?”
 11.

Nova je stranka iznenađujućom većinom dobila izbore, ali nije

otvorila nikakvu knjigu dobrih i loših djela. Međutim, svi su očekivali
da će bivša vlast biti pozvana na red zbog svojih nedjela.
Gospodin Muzafer nije namjeravao biti aktivan kao što je bio u
staroj stranci. Tako je uskoro uglađeno odbio ponudu da postane
član upravnog odbora stranke. Imao je zaista jako puno posla. Nakon
što preuzme pošiljku poljoprivrednih strojeva za koje će sredstva
doći iz fonda Marshallovog plana, planirao je najprije otputovati u
Istanbul, a odande u Italiju, Francusku i Švicarsku, a nakon odmora
vratiti se u domovinu, taman kad dođe vrijeme za berbu pamuka.
Nikako se nije mogao odlučiti na polazak. S promjenom vlasti, u
zemlji su se počele događati dosad neviđene stvari. Umjesto vođa
stare stranke koji su se već po običaju godinama pojavljivali na prvim
stranicama novina, sada su se na njima pojavljivali novi simboli nove
vlasti. Novine su odbacile svoje brnjice. Nema što se nije govorilo o
onima koji su predali vlast!
Možda su oni koji nisu okusili staru vlast imali i pravo kad su
govorili sve što im je palo na pamet. Ali narodu se gadilo to što su im
se pridružili i oni koji još nisu uspjeli probaviti ono što su progutali,
to jest oni koji su pljeskali staroj vlasti.
Dugo se govorilo o „nesposobnosti nove stranke da upravlja
državom”. Stara je vlast isticala kako se samo u njezinoj stranci
nalaze majstori tog posla, ljudi koji su iskustvo upravljanja sricali
godinama, i premda je tvrdila da će nova vlast pasti zbog te
nesposobnosti ili pak ući u „koaliciju”, nakon početne nesigurnosti
sve je sjelo na svoje mjesto te je Baba Karpič3 pronašao način da se
umili i novim službenicima nove vlasti.
Za to su vrijeme u zemlju poput bujice počeli pristizati raznoliki,
šareni poljoprivredni strojevi i alati. Ovakva je bujica dosada bila
nezapamćena, a sa sobom je donijela crvene, zelene, plave i žute
traktore raznih veličina i vrsta, sadilice, tanjurače i ostalo. Bila je to
bujica koja će neusporedivo povećati urod plodonosnih polja.
Započelo je doba dinamične poljoprivrede.
Veliki su zemljoposjednici bili zadovoljni. Sada će se gotovo
potpuno otarasiti volova, prostih plugova i radnika.
I gospodin Muzafer bio je zadovoljan. Iščezla je nelagoda pred
„Ataturkovim duhom”. Premda nije bio tako isključivo pristran
poput mnogih drugih, nosonja Zekai bi ponekad rekao nešto poput:
„I? Jesu li moji lovački instinkti bili u pravu? Je li isto kao što je bilo
1930.?” ili „Vidim ja, on se boji da će biti isto kao 1930. Ali onda sam
mu ubacio bubu u uho...” Na to bi gospodin Muzafer odgovorio: „Ma
daj... Da sâm nisam shvatio da će biti ovako, što bi ti vrijedili lovački
instinkti i nagovaranja?”
I premda ga je tako mnogo puta oprao, Zekai i dalje nije šutio te
bi, kad god bi se napio, tražio priliku da priča o tome kako je radio u
korist nove vlasti.
Prošlo je vrijeme za riječi i došlo je vrijeme za djela. Nova je
politika nove vlasti nedugo zatim postala očita. Posvuda su u zemlji
donesene hrabre odluke, ali one su možda najveći odjek imale na
Čukurovi gdje su dovele do strašnoga skoka, posebno kad se s
uvođenjem režima slobodnog izvoza tržište pamuka proširilo
brzinom munje. Čak je i Amerika kupovala pamuk. Sto posto,
dvjesto, tristo, oni poduzetniji mnogo su zaradili. Novac se počeo
slijevati u male i velike banke, a s njim su, kao gljive poslije kiše,
počeli nicati barovi, kasina i restorani.
Na zemljištima koja su godinama ležala prazna izniknule su
goleme stambene zgrade čije su stanove još i prije dovršetka gradnje
po visokim cijenama iznajmljivali novi bogataši koji su se usrećili
prodajom pamuka, pa su sada sa sela pristizali u grad.
I gospodin Muzafer bio je među onih nekoliko posto koji su se
obogatili na pamuku. Na Zekaijev i Guluin nagovor i on je odlučio
sagraditi stambenu zgradu. Mogao je on izgraditi njih više, čitave
blokove da je htio, ali nije. Namjera mu je bila sagraditi ili kupiti
nešto u Istanbulu, na Kadikoju, Bosporu ili otocima.
Rešitov je posao na imanju postao malo lakši kad su Hamza i
njegov prijatelj, majstor Šerif, dobili pomilovanje. Muku je mučio s
novim strojevima nakrcanima u dvorištu imanja. Kako se u njih nije
razumio, nije znao koji treba kamo staviti te se žalio da na velikom
imanju više nema mjesta ni da se čovjek okrene.
Prema savjetu majstora Šerifa, na čistini u stražnjem dijelu
imanja podignuta su nova skloništa te su strojevi dovučeni pod njih
kako bi ondje sigurno dočekali novo godišnje doba.
Osim žetelica, veoma su korisni bili i novi modeli vršilica kojima
je za rad trebalo samo troje ljudi. Već su sada za četiri puta smanjili
potrebu za radnicima. Odlučeno je da će se iduće godine na svim
njivama posijati pamuk. Čemu uzgajati žitarice kraj iznimno unosnog
„bijelog zlata”?
Sljedećeg će se proljeća sve njive preorati traktorima, nakon toga
će se sadilicama posijati pamuk, a zatim će traktori još uništiti korov
i time prepoloviti potrebu za radnicima.
Jednoga je poslijepodneva gospodin Muzafer razgovarao sa
suprugom dok su ležali na elegantnim šezlonzima, na balkonu
betonske kuće koji je gledao na široka polja.
Gospodin Muzafer je stavio ruku na suprugino rame.
Mlada je žena uzela njegovu maljavu, golemu ruku i poljubila je.
Zatim su se naslonili jedno na drugo.
„O čemu razmišljaš?” upitala ga je mlada žena.
„Ja?”
 „Da.”
„Razmišljam o tebi i kako mi nosiš sreću.”
„Zaista, dušo?” upitala ga je blistajući od zadovoljstva.
„Da. Ne sjećam se da sam ikad prije bio ovoliko sretan i
zadovoljan sa svime u životu.”
Gulu je pomilovala svoj trbuh koji je već počeo lagano rasti, a
zatim na njega prislonila njegov dlan.
„Onda ćemo sina nazvati Mesut4!”
Gospodin Muzafer je smjesta povukao ruku i rekao:
„Bože sačuvaj!”
„Zašto?”
„Zašto? Zato što se tako najčešće zovu Arapi koji rade na
njivama!”
Mlada se žena zamislila. Pa što onda? Ali ako se ime ne svida
njezinome mužu, onda se ne sviđa ni njoj.
„Onda ćemo ga drukčije nazvati, dušo. Kako bi ti htio da se
zove?”
„Što misliš o imenu Erdogan?”
„Lijepo je. Neka se zove Erdogan. Kako god ti hoćeš...”
Oboje su se zagledali u daljinu, u sunce koje je polako zalazilo iza
tanke plavičaste koprene. „A što ako bude djevojčica?” upita ga
iznenada.
Lice gospodina Muzafera poprimilo je kiseo izraz.
„To ne bi volio? Da imamo malenu, slatku djevojčicu?”
„Bilo bi bolje da je dječak...”
„Onda ćemo govoriti o njemu kao da je Erdogan...”
I otpočeli su: Erdogan se rada, a odgaja ga guvernanta iz Europe.
Od nje dobiva zaista izvrstan odgoj i obrazovanje. Zatim ide u
Ameriku, ondje završava studije i vraća se kao diplomirani inženjer.
„Dobro, ali zar nećemo imati još djece?”
„Da, ali samo ako budu muška.”
„Zašto ne želiš imati kćer?”
Nije joj odgovorio. Nije htio imati kćeri, a pogotovo ne lijepe
kćeri. Čudno, ali i njegov je djed, baš poput njega, mrzio žensku
djecu. Ali svoju vlastitu kćer... Inače je trčao za djevojkama, a
posebno onim lijepim. Nije htio postati otac jednoj. Bilo kako bilo,
jednoga će dana ona ipak postati nečija žena. Zašto da odgaja
„sredstvo” tuđeg zadovoljstva?
Taj je stav imao i gospodin Muzafer. Zadrhtao bi kad god bi se
sjetio djevojčica od četrnaest, petnaest godina koje je viđao u sjajno
uređenoj javnoj kući, u jednoj od pokrajnjih uličica na Bejogluu, u
Istanbulu. A nije ih bilo samo u Istanbulu. Bilo ih je u svim
gradovima Europe, a tek u Parizu...
Jesu li te djevojčice koje bi mu ponekad pružile nezapamćeno
zadovoljstvo, a koje su na ovaj svijet donesene s mnogo nade i brige,
ikada mogle i zamisliti da će završiti kao stvar za zabavu i
zadovoljstvo svakog muškarca koji onamo ude s ulice? Ni te
djevojčice, a ni njihovi roditelji nisu mogli predvidjeti da će se to
dogoditi.
A što ako tako završe i njegove kćeri? Zato moraju dobiti sina,
sinove, a ne ono što će drugima služiti za zabavu. Mlada je žena
obgrlila muža oko vrata. „Opet si odlutao...”
Htio ju je razuvjeriti, ali tada se kroz suton začula prodorna
truba džipa.
„Što je to bilo?”
Gulu je naćulila uši.
„Dečki vjerojatno idu u grad!”
I išli su. Obojica su na sebi imali modra odijela i bijele svilene
košulje, a na kosu su nanijeli pozamašne količine briljantina.
 Majstor Šerif je sjedio za volanom kad je ugledao Gulu koja se
trčeći spuštala stubama betonske kuće. „Eno tvoje sestre!” rekao je.
Hamza je podignuo glavu i ugledao je. „Trči prema nama. Što je sad
opet?”
Gulu im je prišla u plavoj haljini s dubokim izrezom kroz koji se
nazirao obris njezinih krupnih dojki. Zastala je pokraj majstora
Šerifa.
„Kamo ćete takvi?”
„Čitav smo dan proveli ležeći pod strojevima, umorni smo...”
odgovorio je Hamza. Namignula im je i upitala: „Znači, idete piti?”
„Zašto pitaš, kad znaš?”
„Imate li novca?” Šerif se nasmijao i rekao; „Hvala ti, sestro
draga.”
„Imamo, ali kad već pitaš, daj nam malo. Od viška glava ne boli”,
dodao je Hamza.
Gulu je slegnula ramenima i odvratila:
„Kad već kažeš da imate novca, ja vam više ne dam. Potrošite
ono što imate...”
„A dobro...”
„Što ćete nakon što se napijete?”
„To samo dragi Bog zna!”
„Sram vas bilo!” začuli su neki glas iz prikrajka. Okrenuli su se i
ugledali Rešita koji kao da se stvorio niotkuda.
„Kume Rešite, jesi li ti džin ili vila da se tako pojavljuješ?” upitao
ga je Hamza.
Ovaj je nastavio:
„Ne spominjite ime Božje uzalud!”
„Kume, ne kvari nam raspoloženje!” Prepirka se mogla i
nastaviti da Gulu nije rekla: „Hajde, hajde... Sretno vam!” A onda je
dodala: „Bonne nuit!”
Džip je kao divokoza poskočio kroz dvorišna vrata i pojurio uz
još jedno prodorno trubljenje. Najprije je projurio pokraj seoske
kavane, a zatim zemljanih kuća te je s prašnjavog seoskog puta stigao
na cestu prepunu rupa u asfaltu.
Brzo se mračilo, pa je majstor Šerif upalio svjetla.
„Da smo barem uzeli Cadillac”, rekao je Hamza.
Šerif mu nije odgovorio. Gospodin mu je strogo zabranio da se
približe Cadillacu, makar ga Hamza i nagovarao na to. Gospodin
Muzafer takve stvari iz nekog razloga nije govorio svome naočitome
šogoru, nego je naredbe potajno dijelio Šerifu.
Hamza je čekao da mu ovaj odgovori,
„Zar ne bi bilo bolje?”
„Što?”
„Da smo uzeli Cadillac...”
„Pusti to.”
„Zašto?”
„Nema do džipa. Pregazio bi ovaj i brda i planina, kao kakva
divokoza!”
Hamza je izvadio kutiju cigareta Sipahi i ponudio mu ih. Šerif je
izvukao jednu i pripalio je Hamzinim elegantnim, novim novcatim
upaljačem. Taj mu je upaljač poklonio njegov zet.
„Istina, ali jedno je kad kod Krećanina dođemo u Cadillacu, a
drugo u džipu... Nije li tako?”
„Ja ne vidim razliku...”
„Ja je vidim. Džip nije ni ravan Cadillacu.”
U daljini su se ukazala automobilska svjetla. Brzo su im se
približavala. Cesta je bila uska pa je Šerif usporio i dao se udesno, I
drugi je automobil usporio. Kad su se približili jedno drugome,
pozdravili su se zatrubivši. Tada su shvatili da se poznaju. U drugom
su automobilu bili Pašazade, njegova ljubavnica iz Švicarske i Zekai.
„Opa, to ste vi!” poviknuo je Pašazade, „kamo ste krenuli?”
„Idemo u grad, gospodine”, odgovorio mu je Hamza.
„Što ima u gradu?”
Sa stražnjeg se sjedala, pokraj Švicarke ukazao Zekaijev golemi
nos.
„Čega nema u gradu, moj Pašazade!”
Šerif je u sebi osjetio žalac ljutnje. Pašazade ih je opet upitao:
„Je li Muzafer na imanju?”
„Da.”
„Hajde, ugodnu vam zabavu želim!”
„Hvala”, rekao je Hamza.
Oba su automobila nastavila svojim putem. „Nosonja se opet
ugnijezdio pokraj ženske!” ljutito je primijetio Šerif.
Hamza se nasmijao i odvratio:
„Baš si se zakačio na njega... Što bi ti htio od tog jadnika?”
„Jadnik? On je ulizica! Ulizuje se tvome zetu i stalno visi na
imanju! Prava je lija! A meni kad se jedno netko ne svidi, gotovo je.
Nema mu pomoći. Da, imanje nije moje i ne tiče me se što se na
njemu zbiva, ali svejedno me ljuti!”
„Da možeš, udavio bi ga u čaši vode!”
„A i kum Rešit bi.”
„Pusti jadnika da i on dobije koju mrvicu.”
„Puštam ga, sinko. Ništa nisam rekao. Jesam li što rekao za
Pašazadea? Nisam. A zašto? To je bogat i imućan čovjek... A ovaj?
Laktaš! Promatrao sam ga kad su neki dan pili zajedno. Gutao je piće
kao da je kakva guska! Svi ćaskaju, a on se nalijeva!
 „Ljubav ide kroz želudac!”
„Mora da je taj puno ljubavi požderao!”
Hamza se nasmijao.
„Čime se taj bavi?”
„Što ja znam?”
„Nije činovnik, na imanju zna ostati i tjednima. Nije ni
zemljoposjednik jer nema ni komadića zemlje...” Hamza je skratio
priču: „Ma on je kapetan nekog broda!”
Bližilo se devet sati kad su stali pred Krećaninovom
kebabdžinicom.
„Trebali smo doći Cadillacom”, ponovno je započeo Hamza.
Šerif se nije obazirao na njega. Ušli su u kebabdžinicu.
U njoj je bila gužva. S novom je vlašću i eksplozijom tržišta i
Krećaninu kapnulo ponešto u džep, pa je kebabdžinicu proširio,
podignuo još jedan kat i dao sagraditi krov u europskom stilu. Dao je
prebojati sve zidove, dopremio je nove stolove i stolnjake, kupio
radio s gramofonom u golemom kućištu od oraha te dio za
pripremanje kebaba i pranje suđa debelim, neprozirnim staklom
sakrio od mušterija.
Servilno je dočekao Hamzu i Šerifa te ih odveo za jedan od
netom ispražnjenih stolova. Prljavo je sude hitro nestalo pred njima,
a sam je vlasnik stol prekrio novim najlonskim stolnjakom. Donio im
je i čiste tanjure, a zatim im se pridružio za stolom.
„Eeee, pa dobro mi došli!”
„Bolje te našli.”
„Čime ste došli?”
„Džipom”, rekao je Hamza, Pogledao je Šerifa i dodao: „došli
bismo Cadillacom, ali...”
„Cadillacom? Ma daaaj!”
 „Naravno! Da se vidi tko smo i što smo... Zar ne?”
Krećanin se složio s njime. Čovjek se treba iskazati i pred
prijateljima i pred neprijateljima. Zašto je inače došao na ovaj svijet?
Zbog vjere, čast i ponosa, ali i pobjede nad neprijateljima!
Hamza je uzbuđeno rekao:
„Večeras ću se pošteno napiti. Ti se, Krećaninu, znači potpuno
slažeš sa mnom, ha? Znaš što ću ti reći? Čovjek bi zaista trebao
pokazati svojim neprijateljima! Na ovom smo svijetu da bismo jeli,
pili, uživali, ali i nadjačali svoje neprijatelje! Ostalo je nevažno...”
Najprije im je stiglo puno salate i boca rakije. Mašili su se za
čaše i upustili se u neobavezan razgovor. Kad se Krećanin raspitao o
Džemšir-agi i berberu Rešitu, ustao je i prošetao se oko ostalih
stolova.
„Nemojte se ljutiti što sam ustao. Moram se malo proštetati i
druge goste upitati za zdravlje i obitelj. Znate i sami da vas inače ne
bih mijenjao nizašto!”
„Gle ti njega!” reče Hamza, „Kako ne bismo znali?”
„Vi ste ono trebali otputovati u Istanbul... Što se dogodilo?”
Hamza je pogledao majstora Šerifa i rekao:
„Ići ćemo kad dovršimo posao, zar ne, brate?”
Majstor je kimnuo i dodao:
„I kad tvoj zet ode u Europu!”
„Točno!”
Kebab, luk natrljan sumakom, salata od kresa, peršin... Sve je
bilo na svome mjestu. Krećanin je ustao i na gramofon stavio
Hamzinu omiljenu ploču. Na povratku ga je jedan od mušterija s
obližnjeg stola dohvatio za ruku pa je morao zastati.
„Nevoljo, što je tako posebno s onim stolom? Zar ti ja nisam
mušterija i prijatelj? Sramota!”
 Krećanin se nagnuo nad stol i prošaptao: „Imamo nekog tajnog
posla...” Ovaj ga je znatiželjno upitao: „Kakvog?”
Rekao je prvo što mu je palo na pamet: „Ma ništa. Duguje mi
nešto pa to sad pokušavam izvući iz njega. Niste vi stranci, nego oni!”
Uspravio se i namignuo mu.
Mušterija je bio zadovoljan odgovorom. „Kako ja okom, tako on
skokom”, rekao je prijateljima kad se ovaj odmaknuo. „Veoma me
poštuje i cijeni!”
Ali nije bilo tako. Kad se približio Hamzinom stolu, ovaj ga je,
već pomalo pijan, upitao: „Zašto si otišao onima? Jesu li ti rekli
nešto?”
Privukao je stolicu i sjeo pokraj njega.
„Što bi mi rekli?”
„Jesu li te gnjavili?”
„Ma nikako. Tko bi me mogao gnjaviti kad ste vi tu, Hamza-ago?
Takve uopće ne šljivim... To su bezvrijedne ništarije...”
Njegove su riječi Ham zu podsjetile na zatvor. Napunio je čašu
rakijom i ispio je u jednom gutljaju.
„Kakvi smo bili u zatvoru, brate?”
Šerif je kimnuo glavom, ali Hamza je navalio:
„Reci, neka i brat čuje. Je li nam itko išta mogao reći ili učiniti?”
„Nije”, usiljeno je odgovorio majstor Šerif. Krećanin ga je zatim
znatiželjno upitao: „Zaista, Hamza-ago, kako li se sve to dogodilo?”
„Koje?”
„Pa kad si ubio onog malog Arapina?”
Opet ga je netko dirnuo tamo gdje je bio najosjetljiviji. Oslonio
se na naslon stolice i rekao:
„Svi su tada čuli za to. Zar ti nisi?”
 „Čuo sam, ali daj da sada i od tebe čujem!”
„Što bi htio čuti? Zar ne znaš kakav ja znam biti?”
„Kako ne bih znao? Ti bi čovjeka mogao golim rukama
rastrgati!”
Okrenuo se prema Šerifu i upitao ga: „Čuješ li? Kako bih ga
rastrgao?”
„Golim rukama!”
„Točno. Znaju ovi ovdje kakav sam ja, i to jako dobro. Kakav
sam bio prije nego što sam završio u zatvoru? Je li mi tko u četvrti
bio ravan?”
Majstor Šerif je pokušavao prikriti ljutnju.
„Kad bih nekamo ušao, svi bi odmah poskočili na noge!”
„Tako je!”
„Eh, Krećanine, mnogo si puta pretrpio moje nepodopštine... Bio
sam glavna pošast četvrti prije nego što sam završio u zatvoru!”
Premda ga se nije takvog sjećao, Krećanin mu je ipak odobravao:
„Da, da... Tko ti je išta mogao reći?”
Otpio je rakije.
„Osim moga brata. A zašto? Pa brat mi je! Nemam nikoga bližeg
od njega!”
„Rekao si da ćeš ispričati kako si ubio maloga Arapina...”
„A tebe svašta zanima... Ne volim ti se ja, prijatelju, hvaliti.
Učinio sam što sam morao i ubio ga. Učinio bih to opet da moram.
Tko se smije igrati sa mnom? Jednog sam dana načuo da se mota oko
moje sestre. Pričekao sam da ga sretnem na nekom osamljenom
mjestu pa sam ga zgrabio za ovratnik i upitao: ‘Tko sam ja?’ ‘Hamza-
aga’, odgovorio je. ‘Pa kad već znaš tko sam, zašto se motaš oko moje
sestre?’ ‘To nije istina’, branio se, ‘Tko sam ja da s tvojom sestrom..,’ i
tako dalje. Upozorio sam ga: ‘Ako to još jednom čujem, drukčije
ćemo razgovarati!’ Pobjegao je podvijenog repa. A onda sam opet čuo
da se mota oko nje. E, onda je bilo gotovo. Ostalo znaš!”
Pokazao je na majstora Šerifa i nastavio:
„A ovaj zna kako sam živio u zatvoru! Kakav sam bio, brate?”
Dok je pio rakiju da ne bi morao odgovoriti, majstor Šerif je u
sebi opsovao njegovu sestru. Ali ovaj je navalio:
„Reci mu kako treba! Kakav sam bio u zatvoru?”
„Bio si dobar.”
„Ne samo ja, mi smo bili dobri.”
„Bili smo dobri.”
„Ma što dobri? Bili smo najbolji! Tko nam je išta mogao od
čitavoga zatvora? Nije Krećanin stranac. Reci: tko nam je što
mogao?”
Baš je navalio. Majstor Šerif je nevoljko odgovorio: „Nitko.”
„A onaj moj sluga s dvadeset i četiri godine zatvora? Krećanine,
da znaš, imao sam slugu, bio je osuđen na dvadeset i četiri godine
zatvora, zbog ubojstva. Tip je svima rekao da više nikome neće biti
sluga pa makar u zatvoru proveo i sto godina. Bio je pravo dijete. Ali
dijete u tijelu golemog, brkatog čovjeka. I život bi dao za mene. Nije li
tako, majstore Šerife?
„...?”
„I samo je tebi služio?” upitao ga je Krećanin.
„Jasno.”
„Zašto?”
„Kako zašto? Pa valjda je nešto vidio u meni... Jesi li čuo što sam
rekao? Svima je govorio da neće nikome drugome služiti pa makar u
zatvoru bio stotinu godina, i to još gladan kruha. Jasno da je imao
razloga da mi služi...”
 Slistili su i drugu bocu rakije. Hamza je jedva uspijevao zadržati
se na stolici. Bio je sav zajapuren. Zatražio je još rakije. Zgrabio je
praznu bocu, podignuo je i rekao:
„Donesi jednu punu, Krećanine!”
Majstor Šerif pogledom je zaustavio Krećanina i rekao:
„Ne, Hamza, dosta je.”
„Kakve su to riječi?”
„Moramo na još nekoliko mjesta, prijatelju. Idemo u barove i
kamo još sve ne. I tamo ćemo piti.” Uzeo mu je praznu bocu iz ruke.
„Hajde, idemo...”
Ustali su. Hamzi se vrtjelo u glavi. Izostanak treće boce rakije
smatrao je porazom. Majstor Šerif pokušao ga je uhvatiti pod ruku,
ali ovaj ga je odgurnuo.
„Pusti me!”
„Zašto?”
„Ne treba mi pomoć! Mi nećemo pasti taman i da popijemo svu
rakiju na ovome svijetu!”
„Istina, nećemo. Samo ti tako moraš odlučiti.”
„Što to pak znači?”
„Ništa. Idemo...”
„Kamo?”
„Idemo najprije van odavde...”
Na izlazu su susreli Habipa. Bio je sam. Otkako se počeo
prijateljski ophoditi prema gospodinu Muzaferu, zbližio se i s njima.
Sada im je prišao kao da su mu stari prijatelji, a ne ljudi njegovog
smrtnog neprijatelja Muzafera, kojemu je godinama iza leđa psovao
najmilije.
Pozdravili su se i izgrlili. Šerif je odbio njegov poziv da sjednu s
njime. Hamza se na to ponovno naljutio, ali Šerif ga je naposljetku
ipak nasilu uspio izvući iz kebabdžinice i ubaciti u džip.
Kad se srušio na stražnje sjedalo, Hamzi se činilo kao da se čitav
svijet vrti oko njega. Nije mogao podignuti glavu. Međutim, nije baš
toliko puno popio. Njih su trojica slistili dvije boce rakije, dok su njih
dvojica sami uvijek pili dvije.
Džip je pojurio.
Glavna ih je cesta odvela u samo srce grada. Ugledali su gomilu
ljudi okupljenu pred Osmanlijskom bankom, pa su znatiželjno
zastali. Ljudi su naguravali nekoga raščupanog čovjeka, odjevenog u
veoma prljavu jaknu i hlače.
Čovjek je ležao na samim vratima banke, u nesvjestici od
pijanstva. Nije imao snage otvoriti oči.
Suhonjavi je činovnik banke odjeven u modro odijelo povikao:
„Odvucite ga u stražnju ulicu!”
Zatim se dao u govor. Rekao je da klošara koji je legao pred vrata
banke na glavnoj ulici i time pokazao svoje nepoštovanje prema toj
instituciji treba naučiti lekciju. Jedna se banka, pa čak i strana
banka, ne bi trebala nositi s nepoštovanjem nekolicine protuha!
Zatim je govorio o tome što znači voditi banku i od čega se
sastoji njihova sveta dužnost. I on se sam brine za tekuće račune, da.
Prvi mu je direktor rekao: „Da tebe nema, drugi bi me direktor ubio
pitanjima o kreditima!” To je istina.
Uskoro će se njih dvojica pošteno obračunati s drugim
direktorom!
„Kako te nije sram govoriti protiv drugog direktora?” umiješao
se neki drugi bankar u olovnosivome odijelu.
Onaj u modrome odijelu se oštro okrenuo, ali nije odgovorio.
Prepoznao ga je. Taj je nedavno postao svojta drugome direktoru...
Ali sada je bilo prekasno.
„Zdravo, Halime!” rekao je usiljeno.
„Zdravo!” odgovorio mu je ovaj.
 Okrenuo se prema gomili i počeo hvaliti onoga u sivome odijelu:
„Najbolji student naše generacije! Nije mu bilo ravnoga u
poslovanju s devizama!”
Prišao mu je i uhvatio ga pod ruku. Prigovarao je o pijancu koji
je hrkao, zavaljen pred vratima banke. I bankar u sivome odijelu bio
je jedan od onih koji je znao važnost „banke”. Složio se s kolegom u
modrome odijelu i zaboravio na drugog direktora. Zajedničkim su
snagama pokušali podignuti čovjeka i prizvati ga k svijesti. Kad im to
nije pošlo za rukom, onaj u modrom odijelu je povikao: „Pozovite
policiju ili stražara!”
Ljudi iz gomile osvrnuli su se oko sebe, a onda su se začuli
povici: „Policija, stražaaaa!” Svi su se ustrčali uokolo, sve dok se nisu
pojavila dva stražara i jedan policajac.
„Što je? Što se zbiva?”
Izgledali su toliko uznemireno kad su im objasnili da pred
nekom bankom spava klošar i da bi ga i stranci mogli vidjeti da su
stražari smjesta pograbili čovjeka i podignuli ga na noge. On je došao
k sebi kad je pred sobom ugledao stražare i policajca, no ipak je
upitao: „Što je?”
Rekli su mu da ovdje ne smije ležati.
„Pa gdje da onda spavam?”
„Imaš li kuću?”
Iznenada se razbjesnio i povikao:
„Ne! Nemani ni kuće ni doma! Da nije bilo mog prokletog ujaka,
imao bih i kuću pa čak i imanje!”
Hamza je pijani pogled okrenuo prema gužvi, spazio Zaloglua,
otrijeznio se i pažljivije ga promotrio. Da, to je on. U prvi ga mah
onako raščupanog nije ni prepoznao.
„Znam i ja da se ovo ne pristoji, i ja sam grijao stolicu u školi.
Znam i ja što je dobro, a što nije.” Podrignuo je. „Ovaj siromah pred
vama...” Opet je podrignuo. „Ovaj siromah... Sin je bogatog oca! Moj
ujak... Znate ga svi. On je u svoje vrijeme čak i na paše potezao
stolicu! A ja, ja sam ga se odrekao!”
Hamza je uspaničeno bocnuo Šerifa u rame i rekao:
„Hajde, vozi! Idemo odavde!”
Ali majstora je zanimalo što se zbiva.
„Čekaj da vidimo tko je ono!”
„I što ćeš onda kad vidiš? Vozi, rekao sam!”
Majstor je nevoljko pokrenuo džip.
Stali su pred nekim barom. Cijena od sedam i pol, osam lira za
kilogram pamuka nije samo pomogla mnogima da se obogate, već je
potaknula i iznenađujući rast broja mjesta za zabavu. Posebice su
barovi bili prepuni žena dovedenih iz velikih gradova poput
Istanbula, Izmira i Ankare. Maleni su se barovi proširili, progutavši
prodavaonice i urede oko sebe, dok su se u rubnim gradskim
četvrtima pootvorali novi, od kojih su neki imali i terase. Svi su bili
pretrpani mušterijama. Novac se topio kao lud, a odabrana su pića
tekla u potocima. U nakrcanim se barovima nije mogla pronaći žena
za druženje. Ljudi su čekali u redu za njih, a nerijetko su izbijale i
svađe oko tih jadnica, izmorenih od silnog štipanja. Dok su nekada u
barove zalazili veliki zemljoposjednici, trgovci, a ponekad visoki
činovnici i baštinici, otkada je cijena pamuka skočila na sedam, osam
lira, odlazak u barove mogao si je priuštiti gotovo svatko, od malih
činovnika i obrtnika pa sve do šegrta. Zato su u njih prestali zalaziti
stari gosti. Barovi su postali „banalni”, a za „raju” je štipanje žena i
druženje s njima postalo pitanje časti. Stoga su u svojim novim
automobilima išli u Ankaru, Izmir, pa čak i u Istanbul. A kad bi se
zasitili tih gradova, u svojim bi automobilima, na čijim su
registracijskim oznakama bila utisnuta slova TR, putovali u Alep,
Bejrut pa čak i u Egipat ili u Europu. Majstor Šerif zastao je na
vratima bara.
„Unutra je velika gužva”, rekao je.
Hamza ga je gurnuo prsima i rekao:
 „Pa što onda? Kad već primaju sve, neće valjda nas ostaviti vani?
Naš novac vrijedi koliko i njihov!”
U jednome kutu plesnoga podija na sav glas je treštao džez.
Podij je bio potpuno prazan jer su sve žene bile zauzete gostima.
Nitko nije pomišljao na ples. Stolovi i privatni odjeljci bili su
pretrpani. Rulja koja je pila, pila i pila i valjala se od smijeha pijući,
jadne žene nije puštala ni na toalet. Jadnice su miješale toliku
količinu vermuta, likera, viskija, šampanjca i pive da su na kraju i
povraćale.
Čak i kad bi rulja koju su zabavljale ustala od stola i prešla u
drugi bar, odmah bi ih dograbili novi gosti, pa ih je strašno mučila
bol u želucu izazvana ispijanjem alkohola do duboko u noć.
Prošli su čitav bar u potrazi za odjeljkom, ali nisu uspjeli naći ni
jednu jedinu slobodnu stolicu.
„Idemo u javnu kuću”, naposljetku je očajnički predložio Hamza.
„Kako hoćeš.”
Izašli su van. Njihov je džip pokraj svih automobila izgledao
siromašno, jadno, neugledno. Hamza je uzdahnuo i rekao: „Ovi nam
nisu ni do koljena, ali što možemo?”
„Što je sad opet?”
„Kako što? Zar ne bi bilo bolje da smo došli Cadillacom?” Šerif
mu nije odgovorio.
I javne su kuće bile pretrpane. Bile su poredane jedna do druge u
uskoj uličici, a pred njima su ljudi stajali u redovima... Brujilo je kao
u košnici. Osim toga, žene su ovdje bile opuštenije nego one u
barovima. Nitko ih nije prisiljavao da piju, a kad bi netko tako nešto i
pokušao, odmah bi počele vikati.
Hamza je Šerifa uhvatio pod ruku. Progurali su se u uličicu i
stigli do kraja. Na povratku se ispod električne svjetiljke pred
ružičasto obojenom kućom s njihove desne strane prolomio strašan
vrisak:
 „Oooooooh Božeeeeeee!”
Hamza je zastao kao ukopan. Jc li to on? Brat onog malog
Arapina kojega je ubio? Vjerojatno. Stas, lice, oči... Jako je nalikovao
Kemalu. Da, to je on, sasvim sigurno, njegov brat!
„Zašto si stao?” upitao ga je Šerif.
Nije odgovorio. Sakrio se iza Šerifa. To je on, sto posto. Tko bi
inače toliko nalikovao na njega?
Piljio je u Kemalovog brata kao da ga poznaje, netremice je zurio
u njega, čvrsto stežući Šerifovu ruku. Što ako ga ugleda? I ako se
pokuša osvetiti za bratovo ubojstvo? Ali tada se razveselio vidjevši da
su dotrčali stražari i odvukli mladića do policajca postavljenog na
ulazu u ulicu. Laknulo mu je. Izvukao se za dlaku.
„Tko je onaj mali?” upitao ga je Šerif. „Poznaješ li ga?” Smjesta
se pribrao i rekao:
„Brat dečka kojega sam ubio. Ali nije mu uspjelo...”
„Što?”
„Stražari ga nisu smjeli odvući jer...”
„Zašto?”
„Kako zašto? Sram te bilo! Tako smo dugo prijatelji...”
„Što?”
„I njega bih sredio da je trebalo!”
Šerif mu nije odgovorio, ali u sebi mu je opsovao majku, sestru i
čitavu rodbinu.
Na imanje su se vratili dva sata nakon ponoći. Samo je jedan
prozor betonske kuće bio osvijetljen: onaj u sobi u kojoj se nalazila
knjižnica gospodina Muzafera. Hamza je uzviknuo: „Ono moj zet
sigurno čita!”, ali tada su ugledali Zekaijev golemi nos.
Šerif je opsovao:
„Kurvin sin! Opet je našao način da ostane na imanju!”
 12.

Najprije je obavljena žetva ječma, a zatim i pšenice. Novi su

strojevi žnjeli urod, odvajali žito od slame te ga ostavljali na polju,
spremljenog u vreće. Tehnologija je čovjeku pomogla da ne troši
svoju snagu uzalud, postavši mu najvjerniji prijatelj i pomagač.
Gdje su sada one proklete vršilice kojima je moralo upravljati i
do pedeset ljudi?
Ljudi su od ranoga jutra do kasnovečernjih sati poput mrava u
vlastitom znoju i krvi trčali uzduž i poprijeko poljima pod vrelim
suncem, a kad bi prestali s poslom, potrošivši i posljednji atom
snage, bacali bi se na leđa na rubu polja.
A hrana? Svakoga dana po nekoliko puta pripremiti kazane
prepune bulgura, prati gomile i gomile metalnih zdjela, peći kruh na
vatri... I kuma Sejare je bila zadovoljna što se riješila sve te muke.
Zahvaljivala je Bogu što je stvorio izumitelje novih strojeva. Nije se
imala na što žaliti, osim kad bi se Rešit-aga - tako ga je zvala - koji je i
više nego dobro zamijenio Jasin-agu, ponekad izvikao na nju bez
ikakvog razloga. Većinu je vremena provodila s Džemširovim ženama
i njihovom djecom.
Od svih je njih najviše voljela Guluinu majku. Premda je bila
punica vlasnika velikog imanja, nije bila ohola i nije se pravila važna.
Djelovala je potišteno, jadno. Da je bilo po njenome, nikada ne bi
izašla iz svoje zemljane kolibice u kojoj se zatvarala u svoj vlastiti
svijet. Ali ostali joj to nisu dopuštali. Većinu je vremena provodila s
Gulu u betonskoj kući, a ponekad bi je kći uspjela prisiliti da se s
njom džipom ili Cadillacom provoza poljima.
 Gulu je svojoj majci, maćehama, polubraći, Rešitovoj ženi pa čak
i kumi Sejare kupila novu, ljepšu odjeću. Starije i mlade djevojčice i
dječaci u čistoj su odjeći, počešljane kose i čistih lica izgledali veoma
lijepo. Kćeri najstarije i srednje žene već su sada počele privlačiti
pažnju.
Jednoga je dana mašinist Šerif rekao Hamzi: „Pogledaj ih samo!
Izgledaju kao filmske zvijezde!”
Nisu se odvajale od mladoga, pristaloga majstora. Budući da su
mu ruke uvijek bile do podlaktica umazane uljem, bilo mu je teško
zapaliti cigaretu. Fatma se posebno trudila da mu pomogne i smjesta
bi pripalila šibicu. Zato su ona i Zeliha zahladile odnose, dok su još u
gradu bile veoma bliske i sve radile zajedno. Zajedno su išle u kino,
na posao, u školu...
Jednoga su se dana i počupale. Njihove su se majke ustrčale oko
njih, ali iz njih nikako nisu uspjele izvući što ih je to potaknulo na
tučnjavu. Čak ni majstor Šerif nije znao da su se potukle zbog njega.
On je imao druge brige!
Njega je opijao slatki parfem kume Serap koja bi pod nekim
izgovorom došla do strojeva kada bi gospodin otišao u grad. Što god
berber Rešit mislio, među njima nije bilo ničega. Mladu su ženu
zanimali strojevi. Otkad je počela voziti, ta je znatiželja postala tako
jaka da bi često znala stajati iznad Hamzine i Šerifove glave i dugo
promatrati što čine, a ponekad bi čak čučnula do njih i postavljala im
pitanja, dobijajući poučne odgovore.
Berber Rešit se pak brinuo da ih gospodin tako jednom ne
zatekne. Znao je kakvu naglu ćud ovaj ima, pa se bojao da bi ženu
mogao otjerati s imanja ako je zatekne s mašinistom i ako je, jasno,
zbog toga prije ne ubije na mjestu. A kad nju otjera, red će
nesumnjivo doći i na ostale. A to bi za njega značilo propast. Rešit
nije imao nikakvu namjeru napustiti imanje i ponovno pokretati novi
posao u predgrađu, među svim onim „prljavim ljudima”.
Sve je bilo u redu dok je gospodin bio na imanju. Tad se nije
odvajala od svoga supruga. Ali kad bi on otišao u grad, svako bi malo
dolazila do spremišta za strojeve, pa bi njih dvoje zapodjenuli
razgovor koji je postajao sve prisniji i bezočniji.
Zna se da te stvari tako i otpočnu. Najprije padne kakav pogled,
a onda riječ i na kraju prisni dodir... Ali on im neće dati priliku za to.
Dok je gospodin u gradu, na njemu je da je ima na oku. Neće im ništa
reći, ali ako pretjeraju, umiješat će se.
Kad je sklopljeno vjenčanje i kad je Gulu gospodinu postala
„službena” supruga, on se odjednom odlučio na putovanje u Europu.
I to ne sam. Na Pašazadeov i Zekaijev nagovor, pristao je na ideju da
otputuju svi zajedno i u Europi provedu nekoliko mjeseci do berbe
pamuka.
Gulu, koja je nekada sanjala kako će na Montparnasseu, u
kabaretu Jimmy’s piti viski, ove vijesti nisu razveselile. Premda je
zagrlila muža oko vrata i rekla: „Zaista? Divno!”, zapravo je u sebi
osjećala nemir. Zašto sada idu? I što će im Pašazade, njegova
ljubavnica i Zekai? Premda je Zekai ponekad hvalio njezinu ljepotu,
oni im nisu trebali. Da se nije pred mužem pokolebala, rekla bi mu:
„Ma ostanimo ovdje, što će nam Europa?” Ali bojala se. Što ako on
nešto nasluti?
„Znači putuješ, kumo?” upitao ju je majstor Šerif, „napuštaš nas,
ha?”
Njegove su riječi bile tako nježne i tople da joj, uz pogled koji su
joj uputile njegove krupne crne oči, čitave noći nisu izlazile iz glave.
I Šerif je mislio o njoj. Ne samo o njenom parfemu, nego o tome
kako bi čučnula pokraj njega i postavljala mu pitanja, kako bi im se
pogledi ponekad sreli, o njezinom raskošnom poprsju, bokovima...
Kad mu je bila blizu, obuzelo bi ga ushićenje i radost, a kad bi otišla,
zanijemio bi. Premda je Hamza većinom bio s njima, nije obraćao
pažnju na njih. Imao je on svojih briga. Zaljubio se u kćer seoskog
starješine. Kad bi se odvojio od majstora Šerifa, otišao bi u kavanu ili
bi se s Habipom šetao po selu, ruku sklopljenih na leđima.
Mnogo mu je puta ispripovijedao kako je ubio onog maloga. A
tek o životu u zatvoru!
 Habip ga je strpljivo slušao. Kad bi ovaj spomenuo gospodina
Muzafera, rekao bi kako se sve više divi njegovom junaštvu i kako mu
je sve draži otkako je prešao u njihovu stranku.
Dok je jednog dana tako sjedio sa sestrom i zetom, Hamza je
spomenuo Habipa. Gospodin Muzafer ga je pozorno saslušao. Bio je
zadovoljan. Nije Habip bio jedini koji se prema njemu drukčije
ponašao otkako je promijenio stranku. Kada bi automobilom
prolazio pokraj kavane, oni u njoj više nisu kao nekada ljutito gledali
za njim, nego su ga pozdravljali skidajući kape s glave i mašući njima.
„Naravno”, rekao je nasmiješivši se svome šogoru, „shvatili su da
je uzalud petljati se sa mnom!”
Zekai je podigao golemi nos iz tanjura punog ruske salate.
Pogledi su im se sreli.
Gospodin Muzafer je shvatio zašto je podigao nos pa mu je
rekao: „Ti šuti! Da nisi opet počeo!”
Ovaj se nasmijao.
„Jesi li shvatio što sam htio reći?”
„Nisam ja ti, Zekai!”
„Šuti, nezahvalniče! Da ti nije bilo Zekaija, a posebno njegovih
savjeta, teško bi ti promijenio stranku.”
Gospodin Muzafer se nasmijao onim grohotnim smijehom kojim
se već dugo nije smijao, okrenuo se prema svojoj ženi i rekao:
„Ima tu i nešto istine. Da me nije vukao za sobom na stranačke
mitinge...” Zekai je spremno prihvatio:
„Kumo, evo ti reci ako lažem, za miloga Boga!”
Gulu se slatko nasmijala i odvratila:
„Ne lažete, gospodine Zekai...”
„Jer ovome se ne može vjerovati. Poriče koliku sam mu uslugu
napravio!”
 „Pa što onda?”
„Kažeš da ti ništa ne bi značilo što sam ti govorio da nisi osjetio
da bi ti članstvo u novoj stranci išlo u korist!”
„Zar to nije točno?”
„Eto! Drzniče, nema što ne bi napravio da umanjiš važnost
mojih lovačkih instinkta!”
Pojelo se i popilo... Razgovor se prebacio na seljake, to jest na
zemlju zbog koje su u sporu s malim zemljoposjednicima. Uskoro će
morati pribaviti papire za tu zemlju. Zakonski rok samo što nije
istekao. Ispripovijedao im je kakve su se sve krvave i mračne stvari
godinama događale zbog te zemlje... A u svim je tim pričama hrabri
junak bio gospodin Muzafer, a još hrabriji njegov djed.
Sljedećeg je dana Hamza svome prijatelju Habipu u kavani
prenio ono što mu je ovaj noć prije ispripovijedao. Nije ni primijetio
kako je Habipovo lice mijenjalo boju. Tamnoputo bi mu se lice čas
zarumenjelo, a čas bi problijedilo. „I tebe je udario, zar ne?” upitao
ga je naposljetku. Habipovo je lice potpuno problijedilo, a usne su
mu pomodrjele. U očima je osjetio žarenje. Kimnuo je glavom i
rekao:
„Tako je. Pa što onda? Ipak je on stariji od mene. Kad te udari
stariji i iskusniji od tebe, to ti treba biti pouka, brate. Nije li tako?”
„Itekako! Moj će zet svu tu zemlju prenijeti na sebe!”
Habip mu nije odgovorio. Pozdravio s Hamzom, pretvarajući se
da kasni nekamo. Pojurio je prašnjavim seoskim putem kako bi
pronašao oca i braću.
Hamza se vratio na imanje.
Majstor Šerif bio je sav umazan uljem. Kad ga je ugledao, upitao
ga je gdje je bio. Hamza mu je objasnio.
„Daj mi jednu cigaretu. Umrijet ću ako ne zapalim!”
„Zašto? Gdje je Fatma?”
 „Ne znam, brate, ni on ni Zeliha više ne dolaze ovamo...”
„Bezobraznice jedne!”
Stavio je majstoru cigaretu u usta i pripalio mu je.
Predvečer su opet džipom otišli u grad. Jeli su, pili i prenoćili u
javnoj kući. Ujutro su otišli u hamam i onda krenuli natrag prema
selu.
„Da nas nije moj zet možda tražio?” upitao je Hamza.
Majstor Šerif nije imao pojma.
„Zaista ne znam.”
„Ali zašto bismo mu trebali?”
„Ne bismo, ali...”
Četvrt sata nakon toga među hrastovima su ugledali gospodinov
bež Cadillac. Zastali su kad im se približio, a on ih je oštro upitao:
„Odakle to dolazite?”
„Iz grada, zete”, odgovorio je Hamza.
„Jeste li barem Rešit-agi mogli javiti da ćete ondje prenoćiti?”
Ljutito se odvezao od njih.
Ovo je više išlo majstora Šerifa, nego Hamzu. Zašto su uopće
prespavali u gradu? Oni će uskoro otputovati u Europu i povjeriti im
imanje. Ali primijetio je da Šerif baš i ne mari za ono što mu Rešit
govori. Nije dobro da na velikom imanju svako radi što ga je volja.
Htio je da, za njegovog odsustva, svi prema berberu Rešitu, koji mu
je u svakome poslu bio iznimno koristan, iskazuju jednako
poštovanje kao što bi pokazali i prema njemu. Čovjek je i bolji nego
što se nadao da će biti. Čak mu je prikupio i dosta informacija o
spornome zemljištu.
Na početku je bio uvjeren da to što su se Habip i ostali smekšali
prema njemu nije dobar znak, ali kad je Rešit porazgovarao s
Habipom, njegovom braćom i njegovim starim ocem za kojega je
znao da je premazan svim mastima, povjerovao je da im nije
preostalo ništa drugo nego da se promijene.
Pripalio je cigaretu.
Što god bilo, dobro je postupio kad je promijenio stranku. Da ga
Zekai nije neprestano nagovarao na to, ne bi to tako lako učinio.
Znao je on to.
Usporio je kako bi prešao preko dubokog jarka, a zatim je opet
ubrzao.
Odužit će mu se za uslugu. Evo, čak će ga povesti sa sobom u
Europu.
Ali nije mu se sviđalo to što se neprestano hvalio i njegovu
promjenu stranke pripisivao isključivo svojem utjecaju.
Mahnuo je rukom i odagnao te misli iz glave. Danas bi trebao
svratiti i do odvjetnika. A onda jos i putovnice... Zekai se bavio time.
On i Pašazade.
U grad je ušao prašnjav i umoran. Zaustavio se pred Udrugom,
ali se predomislio prije nego što je izašao iz automobila. Najbolje bi
bilo da pronađe Zekaija.
Pogledao je na svoj ručni sat s kronometrom. Bilo je skoro jedan
sat. Zekaija je zatekao u gostinjskom salonu gradskoga kluba, u
razgovoru s nekim prijateljem. Spazivši Muzafera ovaj je poskočio sa
stolca.
„Putovnice su gotove!”
„Lijepo. Jesi li ih podignuo?”
„Idem po njih danas poslijepodne.”
„Onda, kroz nekoliko dana...”
„Idemo, idemo... Baš je pritisnula vrućina.”
„Bit ću unutra pa dođi!”
 Prešao je u restoran. Ondje nije bilo nikoga. Za jednim od
stolova uz rub sale sjedila je elegantna, prekrasna djevojka ili žena.
Bilo mu je teško procijeniti koliko je stara. Sjedila je tako nagnuta
prema jednako prekrasnom mladiću tamne kose i tamnih očiju s
kojim se nešto došaptavala.
Nije se previše obazirao na njih. „Meni pivu”, rekao je, ,,i neka
bude hladna!”
„Odmah.”
Iz džepa je izvadio notes u koricama od marokena i nataknuo
naočale na nos. Prije polaska u Europu bi o onim njivama trebao
razgovarati sa svojim odvjetnikom, da se to riješi dok je on na putu.
Zapravo mu se nije žurilo. Njegovi su se protivnici smekšali, to jest
shvatili su da im ništa drugo nije preostalo, ali svejedno.
Preko okvira naočala je bacio pogled na mladi par.
Zar ga nisu prepoznali? Jesu li ga ikada uopće vidjeli? Zar su se
toliko voljeli da nisu ni primijetili da je netko drugi ušao?
Jednom davno... Eh, to su bili dani! Kada bi ušao u ovakvo
mjesto, nijedna djevojka ni žena nije mogla odvojiti pogled od njega!
Zatvorio je notes i gurnuo ga u unutarnji džep sakoa.
„Tvoja začešljana kosa, brkovi, pogled i način odijevanja su
zastarjeli. Pogledaj malo kako izgledaju mladi od tebe!” rekao mu je
jednom Pašazade.
Kad se toga prisjetio, pažljivo je promotrio mladića. Njegovi su
brkovi i frizura zaista bili sasvim drukčiji. Kao i jakna i hlače... A nije
imao ni trbuh.
A bavili su se i sportom. Baš kao filmske zvijezde!
Nanervirao se.
„Oponašaju ih”, pomislio je, „kao da su sada sišli s filmskog
platna!”
Otpio je gutljaj pive.
 Mladi su ustali i izašli, ne pogledavši ga čak ni krajičkom oka.
Uskoro zatim stigao je Zekai. Razgovarali su o svemu i svačemu, pa
su došli na temu putovanja po Europi, a zatim i ishođenja papira za
prijenos sporne zemlje na Muzafera.
Zekai je otpio malo vermuta i rekao: „To je veoma važna stvar.
Popijmo ovo pa idemo odvjetniku!”
„Idemo!”
Dovršili su pića i ustali. U polumraku hodnika pred gospodinom
Muzaferom ukazalo se neko široko, poznato mu lice. Čovjek je skinuo
kapu s glave i držao je u rukama koje je s poštovanjem sklopio pred
sobom. Odjednom se pokrenuo, približio se gospodinu, primio mu
ruku i izljubio je. „Vaš vas neznatni, siromašni rob pozdravlja,
gospodine...” rekao je naposljetku.
Gospodin Muzafer je na njega bio i zaboravio, ali onda se
prisjetio:
„To si ti, hafize? Što ima novoga kod tebe?”
Tikva-hafiz govorio je smjerno i snishodljivo, jadajući se
gospodinu onim smirenim, nazalnim tonom glasa koji koriste ljudi
od vjere.
„Dobro”, rekao je gospodin Muzafer, „a što točno tražiš od
mene?”
„Ništa”, rekao je Tikva-hafiz, „baš ništa, uvaženi gospodine...
Nemam prava išta tražiti od vas. Dopustio sam si da vas zaustavim
tek kako bih od vas zatražio oprost!”
„Je li Gulizar s tobom?”
Pocrvenio je do ušiju.
„Pogriješio sam i podlegao šejtanu, gospodine...”
„Ma kakvom šejtanu? Postupio si najčasnije što si mogao.”
Okrenuo se Zekaiju i upitao ga: „Nije li tako?”
„Bez sumnje...”
 „Dakle, opraštate mi?”
„Što bih ti trebao oprostiti, hafiz-efendijo?” Kako što? Pa spavao
je s njegovom ljubavnicom! „Iznenadili ste me, gospodine. No Bog mi
je svjedok, nisam imao lošu namjeru. Usred noći su mi upali u kuću
i...” Gospodin Muzafer ga je prekinuo: „Znam, znam... I što ćeš sada
učiniti?” Progutao je slinu i nasmiješio se.
„Gospođa Gulizar i ja smo se vjenčali. Sad mi je supruga i pred
Bogom i pred državom. Odlučili smo, gospodine, da ćemo otići
daleko odavde. Samo...”
Nije dovršio misao, ali gospodin Muzafer i Zekai su shvatili što je
mislio. Zekai se uputio prema stubama kako mu ne bi bilo neugodno,
a gospodin Muzafer je žurno izvadio dvije novčanice od sto lira i
utisnuo ih u hafizov debeljuškasti dlan.
„Bog vas blagoslovio, gospodine, i pozlatio sve čega se dotaknete.
Da vam podari dug i dostojanstven život!...”
Gospodin Muzafer zapravo nije volio ovakve riječi.
„Hajde, neka ti je sa srećom”, rekao je.
„Zbogom, i vama da je sretno...” odjeknulo je iza njegovih leđa
kad se s prijateljem spuštao polumračnim stubištem. Ušli su u
Cadillac.
Odvjetnik je bio na sudu. Vratio se nakon petnaest minuta i
nervozno se ispričao što su ga čekali. Ponudio ih je čajem i kavom, ali
oni su odbili. Nakon što je pažljivo pregledao ono što je gospodin
Muzafer zapisao u svoj notes, na brzinu je razmislio o proceduri kroz
koju je trebalo proći. Najprije je trebalo priložiti molbu. A sve ostalo
mogao je obaviti on sam.
Pripremili su molbu i svi zajedno otišli na općinu, a odande u
katastarski ured.
Na povratku su sreli Habipa. „Zdravo!” rekao mu je gospodin
Muzafer.
 Habip mu je iz pristojnosti odzdravio. Shvatio je što se događa.
Znači, istina je ono što je čuo od Hamze! Tip je započeo prijenos
zemlje na sebe!
Već je danima pozorno pratio Muzafera, a ondje gdje to nije
mogao, njegove je korake spretno izvlačio iz Hamze kad bi ovaj došao
u selo.
Dugo je zamišljeno gledao za Cadillacom gospodina Muzafera
koji se polako udaljavao.
Tog su poslijepodneva podignuli putovnice. Odlučili su da na put
kreću za tri dana. Otkad mu je Hamza dojavio njihovu odluku,
majstor Šerif je postao šutljiv. Radio je, ali u mislima se stalno vraćao
na kumu Serap. Budući da je gospodin Muzafer bio na imanju, mlada
žena nije mogla navraćati k njemu. Od Hamze ništa nije mogao
doznati jer je ovaj imao i svojih briga.
Berber Rešit je bio zadovoljan. Ovako će se to među njima, za što
je pretpostavljao da ne bi moglo dobro završiti, produljiti na nekoliko
mjeseci, a dotad će Gulu možda i zaboraviti na mladića.
Ta bliskost koja se berberu Rešitu činila pretjerana, zapravo je
bila samo „bliskost”. Šalili su se, smijali, ali to je bilo sve. O
naklonosti ili pak ljubavi jedno drugome još ništa nisu rekli. Šerif
nije imao priliku da iskaže svoje osjećaje. Da ju je imao, rekao bi joj
da ju je noću sanjao, a danju maštao o njoj, a možda bi i napravio
neke ozbiljne korake, čak i ako mu ona odmah ne uzvrati. Ali prilike
nije bilo. Baš kad su mislili da su sami, Rešit bi se odnekud stvorio i
pokvario im ugođaj. A sljedećeg su dana kretali na put.
Tog je jutra gospodin Muzafer poveo Rešita na stranu i dao mu
savjete o tome kako bi trebao voditi poslove na imanju u sljedeća
dva, a možda i tri mjeseca, a onda je u Rešitovim sitnim, preblizu
postavljenim očima ugledao nešto i upitao ga: „Što je?”
„Ništa, gospodine, hvala Bogu. Ali prije nego što odeš ozbiljno
porazgovaraj s Hamzom i Šerifom. Upozori ih da ne koriste svaku
priliku da džipom otperjaju u grad!”
 To mu je i bilo na pameti. Namjeravao ih je upozoriti i da je
glavni na imanju sada Rešit-aga i da se drže njegovih naredbi.
Sjeo je u Cadillac.
Rešit, koji se gospodinu već obraćao s „ti”, nagnuo se prema
automobilu.
„Onaj Zekai je ovdje, kao i Pašazade. Vratit ćeš se do večeri, zar
ne?”
„Naravno... Moram obaviti još nekoliko sitnica. Doći ću čim ih
zgotovim.”
„Požuri se.”
Sviđalo mu se, veoma mu se sviđalo to što je Rešit s njime bio
toliko prisan. Nije se ljutio kad bi mu ovaj rekao: „Požuri se!”,
„Nemoj to tako raditi!”, „Ne može to tako. Pusti!” ili: „Ti se ne
miješaj. Znam ja što činim!” U Rešitu je pronašao pouzdanog
prijatelja i snažan oslonac.
Nasmiješio se i vješto izveo automobil s imanja.
Zastao je pred seoskom kavanom. Hamza i Habip čučali su
naslonjeni na zemljani zid kavane. Već je odavno primijetio da su
njih dvojica kao prst i nokat. Ta mu se prisnost sviđala. Znao je da
njegov šogor potajno razgovara s kćeri seoskoga starješine. Nije bilo
sumnje da se zbog toga i zbližio s Habipom.
Kad su ugledali automobil kako im se približava, njih su dvojica
ustali i skinuli kape.
Zastao je pred njima i pozdravio ih:
„Zdravo, dečki!”
„Zdravo, gospodine.”
„Zdravo, zete... Kamo ćeš ovako rano izjutra?”
Na brzinu mu je objasnio da ide odvjetniku u grad, a da će
nakon toga kupiti neke sitnice, budući da sutra kreću za Europu.
 Habip ga je pozorno slušao. Ide k odvjetniku, a možda će i u
katastar!
Uzbuđeno je uzdahnuo.
Kad će se vratiti iz grada?
Tada ga je Hamza upitao:
„Onda ćeš se vratiti tek predvečer, zar ne?”
„Moram. Ipak sutra krećemo... Hajde, vidimo se!”
„Vidimo se, zete.”
„Sretno, gospodine.”
Sjajni je automobil pojurio prašnjavim putem.
Opet su čučnuli uza zid. Habip je iz jakne izvukao nožić i počeo
rezuckati štap koji je držao u ruci... Baš je odabrao pravi čas. Nije bilo
ni njegovog oca, ni braće, ni ostalih... Što ako to sredi i nikome ne
javi? To bi ostalo između njega i Boga, pa bi se, čak i da ga pritisnu,
mogao zakuniti i reći: „Ne znam ništa o tome”.
Dugo je gledao za Cadillacom.
Da. Ništa nije smio pokazati. Tko će znati? Umjesto u Europu,
trebao bi ga poslati dovraga i spasiti zemlju! Ustao je.
„Brate, kamo si krenuo?” iznenađeno ga je upitao Hamza, koji je
upravo brbljao o starješininoj kćeri. Sklopio je nožić i odgovorio:
„Kući.”
„Što ćeš ondje?” Nasmijao se:
„Došlo mi je da vidim generala.” A zatim se uozbiljio. „Možda ću
otići do gornjega sela...”
„Što ćeš gore?”
„Donijet ću pamukovog sjemenja...” Rastali su se.
Habip je stigao kući i ušao u sobu, ne obazrevši se na ženu s
trbuhom do zubi, koja je svakog časa trebala roditi. Legao je na
minder i zapalio cigaretu. Ni njegova žena ne smije znati pa ni
posumnjati. Pogledi su im se sreli.
„O čemu razmišljaš?”
Slegnuo je ramenima i odvratio:
„Ni o čemu. Zabrinut sam...”
Žena mu je prišla i kleknula pred njim.
„Zbog čega? Uvijek se nade ponešto za pojesti. Samo da nam
smrt ne pokuca na vrata. Kad je čovjek zdrav, sve je ostalo lako!”
Habip je nije čuo. I on je sve to znao, ali za zdravlje je trebalo i
zemlje. Što da joj kaže kako bi je natjerao da izađe? Odjednom mu je
sinulo. „Hajde, ustani i skuhaj mi kavu!”
Trudnica se teškom mukom dignula i izašla van. Habip je
iskoristio priliku i tiho kao kakva mačka na koljenima dopuzao do
sanduka svoje supruge. Otvorio ga je i uzeo maleni pištolj zamotan u
tkaninu i skriven pod ženinim mirazom. Zatim je sve namjestio kako
je bilo, zatvorio sanduk i vratio se na svoje mjesto.
Žena se vratila s fildžanom punim kave, stavila ga pred muža i
kleknula pokraj njega. Ništa nije posumnjala.
Djetinjstvo je provela na selu, ali kad joj je otac umro, a majka se
preudala u grad, otišla je s njom. Očuh joj je bio nasilni pijanac.
Gotovo je svaku večer tukao njezinu majku sve dok joj na nos i usta
ne bi krenula krv, A kad je ona narasla, postao je još gori te je počeo
noću zalaziti pokćerki u krevet. Nije išao predaleko jer joj je samo
milovao noge, ali mogao je. Jednog se dana povjerila majci. Ona je
poludjela. Dok su živjeli na selu, Habipova joj je majka bila
najprisnija prijateljica. Već je dugo od nje slušala o Habipu. I premda
joj je kći imala tek petnaest godina, pristala je da se uda za njega.
Djevojka se spasila, ali njezina je majka sada sve češće dobivala
batina, a život joj je postao nepodnošljiv.
Habip je popio kavu i ustao. „Gdje su vreće?”
I ona je ustala.
 „Ideš po sjemenje?”
„Da.”
„Ovdje su. Idi, idi. Idi da i to dovršiš... Hoćeš li se kasno vratiti?”
„Pokušat ću doći što ranije.”
Uzeo je vreće i krenuo prema gornjem selu.
Sve je gorjelo na vrelom suncu, ali on nije bio svjestan ni vrućine
ni guštera koji bi ponekad pretrčali preko prašnjavog puta.
Čak će se i njegov bjelobradi otac, koji je pod obješenim
brkovima uvijek skrivao podrugljivi smiješak, zapanjiti onim što je
namjeravao učiniti. Zapalio je cigaretu.
Njegov je otac zaista lukav kao lisica... Nikada nije dopuštao da
ga ponese ljutnja te je znao vješto prikriti svoje tragove. Tako će i on
učiniti (nasmiješio se). Ali svi će se na kraju iznenaditi, čak i njegov
otac. Čovjek s prezirnim smiješkom pod brkovima. Iznenadit će se.
Tko zna, možda će ga povući sa strane i upitati: „Sine, zar ćeš i meni
lagati?”
Namjestio je vreće prebačene preko ramena.
Čak će se i njemu zakuniti: „Oče, kunem se, oslijepio dabogda,
ali ništa ne znam! Zar bih ja išta krio od tebe?...” Ali sve će odjeknuti!
Odjeknut će, a nitko neće znati da sam iza toga ja. U istoj smo
stranci. Nitko ne bi čovjeka iz svoje stranke...
Svi misle da bi to učinili nekome iz stare stranke. Neka. Dobit će
što je zaslužio... Uzdahnuo je.
„Platit ćeš ti za onu pljusku, gade! Da sam ti onoga dana
uzvratio, ubio bi me na mjestu, zar ne? Pred onolikim ljudima.
Umišljaš si da si veći od Alaha!”
Pred sobom je odjednom ugledao žutu zmiju!
Zastao je.
Zmija je krivudalo klizila po putu, sjajeći poput vode na vrućem
suncu.
 „Neću te dirati pa nemoj ni ti mene!”
Sačekao je da životinja nestane u travi, a zatim nastavio svojim
putem.
„...Što ti misliš tko si? Kao da si sam stvorio svijet? Taman da si
zmaj, jedan bi metak bio dovoljan!” Frknuo je opušak cigarete.
I gospodin Muzafer je frknuo svoj opušak. Do podneva više neće
pušiti. Osjetio je gorak okus u ustima. Danas bi trebao navratiti i kod
liječnika da ga ovaj dobro pregleda. Otkako je otišao iz stare stranke,
tištila ga je neka neodređena briga. Prvo je to pripisao sramu „pred
Ataturkovim duhom”. Ali onda je povjerovao da se taj duh nalazi u
protivničkoj stranci. Tada je i briga trebala proći.
Zastao je pred Udrugom poljoprivrednika. Osjećao je slabost u
koljenima, a neka mu je briga tištila grudi... Što se to zbiva s njime?
Ušao je u kavanu.
Ondje je bila gomila lijenih, tromih ljudi, usta punih zlatnih
zubi, koji su dokono sjedili na stolicama i ponekad se preglasno
smijali, tko zna već čemu.
Zašto da im priđe? Ne uživa u njihovom društvu. Nijedan od
njih ga ne može razveseliti. Najbolje bi bilo da najprije ode liječniku.
Okrenuo se i izašao van. Dok je silazio stubama neki ga je
bradati čovjek odjeven u dronjke pokušao uhvatiti za ruku. „Ujače,
preklinjem te, ujače!” Prepoznao je svoga nećaka i s gađenjem
povukao ruku.
Zaloglu je bio potpuno pijan. Nije htio da ga osramoti pred
nekim, pa ga je gurnuo od sebe. Zaloglu je bio toliko slab i onemoćao
da se srušio na stražnjicu. Pokušao je ustati, ali mu nije uspjelo.
Stoga se ovoga puta bacio prema njegovim nogama:
„Ujače, molim te, ujače!”
„Miči se, klošaru jedan!”
Požurio je u automobil.
 Činilo se kao da je Zaloglu spreman riskirati sve. Svi oko njega
već su ga dugo nagovarali da mu se pod svaku cijenu baci pred noge.
Očajnički je ustao, potrčao do automobila i uhvatio se za vrata.
„Pogledaj me, ujače! Što sam ti učinio da me tjeraš od sebe? Ako
sam klošar, ti si kriv za to. Srami se!”
Činilo mu se kao da je tlo pod njegovim nogama podrhtavalo.
Bijesno je izašao iz automobila i jednim udarcem bacio omršavjelog
čovjeka u dronjcima o zid. Da se oko njih nije okupila gomila, bio bi
ga udario i nogom, a možda i ubio. Iz očiju su mu frcale iskre.
Ali nisu mu to dopustili. Na svu sreću, uspjeli su ga ugurati u
automobil.
Zaloglu je glavom udario o tvrdi kameni zid Udruge. Jauknuo je:
„Dabogda te našao neki metak!”
Gospodin Muzafer je ustuknuo i problijedio. Iz automobila je
ovoga puta izašao podivljao, strašnog izraza lica, ali ljudi su već
odvukli Zaloglua. Gospodinu Muzaferu su popustila koljena. U ušima
mu je odzvanjala nećakova kletva, a tijelom su mu prolazili drhtaji.
„Bože, daj mi snage!” uzviknuo je. Uputio se prema automobilu.
Ljutito je izašao iz automobila, stigavši pred ordinaciju. Još je
čuo onu kletvu. Upao je u ordinaciju i ne obazrevši se na pacijente u
čekaonici.
Sitni liječnik, koji je znao kada prema bolesnicima treba biti
strog, a kad ih opsovati ili se pak našaliti s njima, zaprepastio se
ugledavši gospodina Muzafera u takvom stanju. Znao je da ovaj ima
naglu ćud, ali nikada ga nije vidio tako blijedog.
Ostavio je mladu pacijenticu da leži na stolu za preglede i upitao
ga:
„Zaboga, što ti je?”
Muzaferu su podrhtavale ruke.
„Loše mi je. Daj mi nešto za smirenje, brzo!” rekao je.
 Liječnik se uozbiljio i hitro mu pripremio umirujuću otopinu.
Gospodin Muzafer je dohvatio čašu, ispio otopinu, srušio se na
stolicu i sklopio oči rekavši: „Dabogda te našao neki metak!”
Otvorio je oči.
Liječnik je pregledavao mladu ženu koja je ležala na stolu. Ispod
zadignute suknje nazirale su joj se noge.
Srce mu je počelo brzo kucati. Smjesta je zaboravio na Zaloglua.
Pregled nije dugo potrajao.
„Hajde, goni!” rekao je liječnik. „Ništa ti nije. Pozdravi muža i
reci mu da ubere jednu glogovu granu i neka te svakoga dana po
nekoliko puta izdeveta!”
„Ali, doktore...”
„Nema ‘ali’, hajde, goni!”
Izgurao je plavušu kroz vrata.
„Ja sam na redu, doktore!” rekla je neka tamnoputa, suhonjava
žena.
„Ne paničari!”
Prišao je gospodinu Muzaferu i upitao: „Kako si sad?”
Ovaj mu je namignuo i upitao ga: „Tko je ona žena?”
„Koja? Ona od maloprije?”
„Da.”
Liječnik se nasmijao:
„Eh, Muzafere... I kad umreš misli će ti biti prljave! I, što ti je?
Što ti se dogodilo?”
Nadugo i naširoko mu je objasnio da ga mori neka čudna briga i
gorki okus u ustima. To mu se dosada nikada nije dogodilo. „Ostario
si”, rekao je liječnik, „prije su i naše majke bile djevojke, a očevi
mladići!”
 „Ne brbljaj nego me pregledaj kako treba!”
„Odmah sada?”
„Sutra odlazim u Europu. Kad ćeš ako nećeš sada?!”
„Skidaj se!”
Pregled je trajao gotovo pola sata. Za to su vrijeme nestrpljivi
pacijenti kucali na vrata i ulazili u ordinaciju, ali brzo bi izašli kad bi
im liječnik očitao bukvicu.
Shvatio je on o čemu je riječ. Znao je da se čovjek oženio
mladom, vatrenom, živom djevojkom. Čak ju je i vidio na balu
Društva za borbu protiv sušice. „Ova bi ga mogla i pokopati”, rekao je
tada svojim kolegama, ali oni su mu odvratili: „Ipak je to Muzafer.
Pogledaj mu tijelo! Još će on ispratiti nekoliko žena!”
Sklopio je ruke iza leda i stao pred njega. „Ti si opasno iscrpljen,
mon cher!”
„Otkrivaš mi toplu vodu. To već znam!”
„Prestani se glupirati i slušaj me: neko ćeš vrijeme izbjegavati
pretjerane spolne odnošaje. I to barem nekoliko mjeseci!”
„Nekoliko mjeseci? Postit ću, ha?”
„Ne mora bici, možeš jedanput, najviše dvaput tjedno...” Licem
gospodina Muzafera preletio je zabrinuti izraz. Liječnik je shvatio što
ga muči.
„Putuje li i gospođa s tobom u Europu?”
„Naravno.”
„Ne može. To ne može, Muzafere. Doduušee, bit će sigurnije ako
gospođa bude s tobom...”
„A zašto?”
„Stražarit će nad tobom i paziti da ne radiš gluposti...”
„Kad ja nešto poželim...” Liječnik se uozbiljio.
 „Pusti šalu, Muzafere. Dat ću ti bratski savjet. Napravi pauzu.
Iznimno si nervozan. Umoran si. Moraš se čuvati i biti na dijeti!”
Muzafer se namrštio.
„Radije da onda odmah crknem!”
„A onda nastavi izgarati...”
Prekršio je i svoju odluku da ne zapali cigaretu sve do podneva,
liječniku u inat. Zapalio je.
S odvjetnikom je otišao u katastarski ured, a zatim u klub na
ručak. Odvjetnik je bio optimističan oko knjiženja zemlje. Kad je već
u zakonskom roku „zauzeo” njive, bez problema će ih uknjižiti na
svoje ime.
Do večeri je obavio sve što je trebao, a i živci su mu se malo
smirili. Poslijepodne je ponovno navratio u klub i trgnuo pokoje piće.
Ono je ispralo brigu koja ga je tištila i pomogla mu da šire sagleda
stvari.
Bež Cadillac klizio je praćen zadivljenim pogledima, izašao iz
grada i uputio se prema selu, iza kojega je zalazeće sunce obojilo
nebo u crveno. Krajolik je izgledao kao slika s razglednice. Podsjetio
ga je na pjesmu: „Dođi večeras, na zalasku sunca!” Tu je pjesmu baš
jako volio. Počeo ju je pjevati ispod glasa. Kad god bi se sjetio te
pjesme ili je počeo pjevušiti, pred sobom bi u mislima ugledao
prekrasnu damu u feredži iz staroga Istanbula. Tako je i sada bilo.
Zamišljao je kako stasita i jedra dama koketno, dramatično i
strastveno upozorava svoga dragoga koji joj nije muž, već ga kao u
pjesmi zove „pisaru moj”, da joj ne dođe prekasno.
„Dušo moja, nemoj slučajno zakasniti. Dođi što ranije... Može
li?”
„Može, jedina moja!”
„Znaš da ne mogu podnijeti kad te nema, zar ne?”
„Znam, draga!”
 Taj je pisar vjerojatno visoki, tanani sultanov dvorjanin u
elegantnom fraku. Kada bi se more navečer smračilo, došao bi svojoj
ljubljenoj i donio joj kutiju lokuma Hadžibekir, marcipana ili tvrdih
bombona. Hodao bi oslanjajući se o svoj štap, polagano, polagano...
Večer se spustila među uske uličice između konaka fasada
izrezbarenih poput čipke. Debela mačka prelazi ulicu. Odnekud se
čuje večernji ezan, a iz pokrajnjih ulica dopiru zvukovi kopita konja
koji vuku fijaker s gumenim kotačima... Muškarac uljudno kuca na
vrata svoje dragane. Dama je već naćulila uši. Uzbuđeno otvara vrata.
Uredila se i namirisala. Oči su joj bademi, usne trešnje, a kosa
samurovina. Drhtavim glasom dahne:
„Hvala Bogu! Toliko vas dugo očekujem. Uopće ne mislite na
mene, jako me rastužujete.,.”
Pisar se zaprepasti:
„Zaboga, sultanijo, kako bih to mogao učiniti?”
„Zar me niste svojom prisutnošću trebali počastiti za zalaska
sunca?”
„Eh, dušo moja! Da samo znate što mi se sve dogodilo...” Tako
cvrkučući polako ulaze u kuću i tiho zatvaraju vrata za sobom. A
zatim koketno razodijevaju jedno drugo...
Gospodin Muzafer je čvrsto stisnuo volan i progunđao: „Radije
bih sad odmah crknuo! Hvala Bogu, nije mi ništa...” Pripalio je
cigaretu.
Kao što kažu da ne treba vjerovati gatarama, tako ni on neće
vjerovati liječniku. Zašto mora na dijetu? Sav je kao od kamena.
Samo u ustima ponekad ima gorkast okus... I to je sve. Uostalom,
putuje u Europu. Ondje će dati da ga pregledaju veći i bolji stručnjaci
medicine.
Na pamet mu je pala žena koju je iz ordinacije otjerao njegov
liječnik.
„Baš je pravo žensko! A doktor? Suhonjav, slabašan tip. Da takva
žena bude na tvojoj dijeti? Bravo. Misli da su svi kao on. Da hoću li
povesti gospođu sa sobom? Naravno da hoću! Zar bih je ovdje trebao
ostaviti?”
Zamišljeno je automobilom projurio preko jarka. Opsovao je.
Bež Cadillac je ostao bez najmanje tri godine života. Usporio je.
Liječnikove su ga riječi i dalje mučile. Duga pauza... Da posluša
liječnika pa da se osramoti pred svojom ženom? Radije bi se ubio.
Bude li ipak morao napraviti pauzu i otići na dijetu, ako mu to
savjetuju i europski liječnici, na povratku će za to iskoristiti četrdeset
dana nakon ženinog poroda pa neće ni pušiti ni jesti meso.
Pogled mu je pao na središnji retrovizor. Pogledao si je lice. Kao
da je od kamena! Isplazio je jezik: žut mu je. I to je od cigareta. Zna
on to. Nije to ništa drugo...
Frknuo je opušak, a žar je u zraku napravio luk i izgubio se u
mraku.
Upalio je svjetla.
Prešao je pola puta od grada do imanja. Prispio je na neravan
put oivičen niskim hrastovima. Dosta je usporio. Ovim bi se putem
mogao voziti petnaest, pa čak i dvadeset minuta. Poslije toga se
nastavljala prašnjava cesta. Govorilo se da su razbojnici nekada
među ovim hrastovima postavljali zamke za seljane. To je često znao
čuti od Jasin-age. A kad smo već kod Jasin-age... On je zaista častan
čovjek, ali kakva je to zaboga čast? Nije se bunio protiv raznih žena iz
barova koje su dolazile na imanje i to u parovima. Do jutra bi bdio uz
dvorišna vrata imanja i to mu nije kaljalo čast, ali ovo... „Budala!”
pomislio je, „Sam je sebe usosio. Baš me briga, puno sam zadovoljniji
Rešitom. On je čovjek po mojoj mjeri...”
Jako je usporio ušavši u najoštriju okuku na putu među
hrastovima. Baš kad je izlazio iz nje, na putu mu se ispriječila velika
vreća puna sjemenja! Tko zna s kojeg je kamiona pala? Zaustavio je
automobil i izašao da je odvuče ustranu. Najednom se s lijeve strane
začuo prodoran glas:
„Muzafere!”
 Oštro je okrenuo glavu, baš na vrijeme da ugleda plamičak iz
pištolja.
Srušio se na koljena, a ruka mu je poletjela prema pojasu. Htio
je izvući svoj Nagant, ali nije uspio. Desnim je okom spazio kako se u
tami hrastovog šumarka hitro udaljava još tamnija ljudska sjena.
Metak mu se kroz lijevo oko, koje je iscurilo, probio sve do mozga.
Dok je padao pokraj Cadillacovog prednjeg kotača, svijet mu je
projurio ispred otvorenog oka: mjesec, zvijezde, poznata lica, dama u
feredži, pisar u fraku, liječnik koji mu je preporučio odmor i dijetu,
ordinacija, plavušine noge, a potom, iznenada, posve drugo lice.
„Serap”, promrmljao je, „ženice moja draga...!”
Srušio se na desni bok.
Pašazade je sjedio preko puta Serap, dok je uz nju sjedio Zekai.
Pašazadeova ljubavnica bila je na drugom kraju stola.
Zekai je u svojim snažnim dlanovima držao ruku mlade žene i
milovao je, hineći da zna gatati iz dlana:
„Nemate nikakve prepreke u životu. Uvijek ćete pronaći neko
rješenje. A vidite li ovu liniju? E, ona...”
Pašazade je podignulo čašu votke s limunom i rekao: „Hajde,
nazdravimo našoj kumi koja će uvijek pronaći neko rješenje!”
Zekai je podignuo čašu vermuta, lijevom rukom i dalje držeći
njezin dlan. Nazdravio je s Pašazadeom i njegovom ljubavnicom.
„Pustite mi ruku da i ja nazdravim”, rekla je Gulu.
Pustio ju je.
Otpila je nekoliko velikih gutljaja viskija. Zekai je gorio. Sada je
tako ranjiva... Pa što? Opet joj je dohvatio ruku.
„...Gdje sam ono stao? Svi imaju ovu liniju, ali nikada nisam
vidio nijednu ovako jasnu i pravilnu. Znate li da imate prekrasne
ruke?”
Gulu se nasmijala, shvativši što joj govori:
 „Ma nemojte?”
„Da. Niste primijetili?”
„Ne....”
„Eto, možete se hvaliti svojim rukama. Dajte mi i drugu da je
vidim!”
Objema je rukama dohvatio njezine dlanove i čvrsto stisnuo...
Tijelo su mu zapljuskivali valovi vrućine. Napio se. Što taj Pašazade i
njegova ženska još rade ovdje?
„Uzdići ćeš se, kumo, vjeruj mi... Tako visoko...”
„Jao, gospodine Zekai, ne valjda previsoko?”
„Zašto?”
„Na prevelikim mi se visinama zavrti u glavi...” rekla je i
odsječno se nasmijala.
Pašazade je stolicu približio ljubavnici i ruku prebacio preko
njezinih divnih ramena. Ponudila mu je usne, a on ih je poljubio.
Zekai je drhtao. A da zagrli kumu Serap, pa što bilo?
Odjednom je zamislio gospodina Muzafera, s rukama na leđima
i crnim, nabranim obrvama... Uplašio se.
Otkud sad to? Umjesto krvi, kroz žile mu je tekla živa vatra. Bio
je nemiran, a kroz kožu mu je izbijao znoj. Prinio je njezine ruke
svojim usnama, ali baš je u tom trenu kuma Sejare donijela veliki
pladanj natrpan pečenom divljači i stavila ga na stol.
Primijetila je što ovaj radi, a oči su joj zadovoljno zasjale. Bravo,
nosonjo! Ta neće se valjda samo Muzafer ljubakati s tuđim ženama?!
Radosno se spustila stubama. Kad je dospjela u dvorište,
primijetila je kako netko čuči pod velikim dudom s desne strane.
Približila se i sagnula. Prepoznala je osobu.
„Ti si to, majstore Šerife? Što radiš tu?”
„Oni gore opet piju?”
 „Po Božjoj zapovijedi.”
„Pije li i kuma?”
„Naravno...” Zatim je prošaptala: „Nešto ću ti reći!”
„Tko sjedi pokraj nje?”
„Nosonja. To sam ti i htjela reći...” Majstor Šerif je opsovao.
„Majstore, taj je Zekai podlac kakvoga nema!”
„Zašto?”
Objasnila mu je.
Šerif je zadrhtao kao da ga je netko udario. „Ti to ozbiljno?”
„Oslijepila ako lažem!”
Ustao je. U grlu mu je nešto zastalo. Onaj gore drži gospođinu
ruku u svojoj... I to je sve? Je li se još nešto dogodilo među njima?
Jesu li spavali zajedno?
Ljutito se zaputio prema betonskoj kući, ali je zastao pred
stubama. Kamo će i zašto? Što da učini? Što on ima pravo reći ili
učiniti? Smije li muškarac nešto učiniti, ako to žena ne želi?
Vratio se i zastao. Ali zar da to zanemari? Da dopusti nosonji da
se tako ponaša?
Na pamet mu je pao Rešit-aga. Umjesto da čuva gospodinovu
čast tako što se svako malo pojavljuje u spremištu za strojeve, sada je
pravo vrijeme da se dokaže.
Brzim je koracima otišao do njegove kolibe. Ušao je i ne
pokucavši na vrata. Berber Rešit ležao je oslonjen na lakat i
promatrao svoju ženu kako četka krzno nekog snježnobijelog janjeta.
Ustao je, ljut što je netko ušao bez kucanja. A kad je ugledao Šerifa,
živci su mu se još više napeli. Okomio se na stasitog mladića koji već
dugo ne mari ni za gospodinova upozorenja, dok njega i ne šljivi:
„Sinko, imaš li ti imalo srama? Mogli smo i goli biti... Kako to
ulaziš bez kucanja?”
 Ali majstor Šerif nije bio pri zdravome razumu.
„Pusti sad te gluposti i pođi sa mnom!”
„Što je?”
„Ma dođi... Što se bojiš? Neću te pojesti!” Rešit je ozlojeđeno
ustao.
Izašli su van, a Rešitova se žena na prstima došuljala do vrata,
osjetivši da se nešto zbiva. Prislonila je uho na ključanicu. Čula je
kako nešto mrmljaju, ali nije mogla razabrati o čemu je riječ.
Kad se Rešit vratio u kolibu, znatiželjno ga je upitala: „Što je
bilo?”
Rešit je bio ozlojeđen. Je li ona mala kurva da liježe sa svakim
koji joj prijeđe preko puta? Ispričao je ženi što je čuo. „Previše se
opustila”, rekla je, „Drznica jedna! Samo da gospodin ne čuje za to!”
„Toga se i ja bojim.”
„Vala, izbacio bi i nju i nas naglavačke s imanja!”
„Ma neka idu dovraga... Nisu mi ni sin ni kći...” Stajali su nasred
sobe i dugo se gledali. Zabrinuto ga je upitala:
„Što ćeš sada učiniti?”
„Vala, ni sam ne znam...”
„Idi i sjedni s njima. Pred tobom...”
„Ako se drolja naljuti, neće me ni poslušati!”
„Ako te i ne posluša, on hoće, inače ćeš ga tužiti gospodinu...”
„Točno, ali čak i ako preda mnom budu pristojni, noću bi mogli
svašta napraviti...”
„Gospodin će uskoro doći pa neka samo rade što ih volja!”
„Misliš?”
„Mislim. Izmisli nešto i sjedni s njima...” Izašao je iz kolibe.
 Oni su sjedili oko stola, glasno se smijući i razgovarajući.
Guluina ruka nije bila u Zekaijevoj šaci, kao što je to Šerif tvrdio.
Slagao mu je, vjerojatno zato što je bio ljubomoran na Zekaija.
Gulu ga je nježno pogledala i upitala: „Rešit-ago, kojim
dobrom?” Kolebao se. Zaista, zašto je došao?
„Ma ništa”, rekao je, „došao sam bez posebnog razloga...” A
zatim mu je nešto palo na pamet. „Gospodin je trebao već stići...”
I oni su se toga sjetili. Zaista. Pogledali su na ručne satove. Bilo
je skoro deset sati.
„Vjerojatno nije obavio sve što je trebao”, rekla je Gulu.
„Je li rekao da će u tom slučaju prenoćiti u gradu?”
„Nije, ali što čovjek zna s njime? Kao da to i sam već ne znaš!”
„Znam ja da ne voli da ga ispituju”, rekao je Zekai.
Rešit je privukao stolicu i sjeo s njima. Zekai je prikrio svoju
ljutnju. Baš se zapiljio u njega. Što je? Što se zbiva? Je li došao u
kontrolu? Za sat su vremena ponovno provjerili vrijeme.
„Sigurno je morao prenoćiti zbog neke neodgodive obveze”,
rekao je Zekai.
Pašazade se lukavo nasmiješio. Gulu je obuzela sumnja, pa je
promatrala jednoga pa drugoga, pokušavajući shvatiti ili barem
naslutiti kakva bi to neodgodiva obveza mogla biti. „Što je?” upitala
je na koncu.
Zekai je umjesto odgovora podignuo čašu u kojoj je ostala još
polovica vermuta.
„Hajde, uzdravlje!”
„Uzdravlje!”
„Uzdravlje...”
A onda je prišapnuo Gulu:
„Vjerojatno je naletio na neku dobru malu...”
 Gulu se zapanjeno okrenula prema njemu:
„Što? Malu? Kakvu malu?”
Zekai se prenuo i pogledao Pašazadea.
„Pustite Zekaija, kumo”, rekao je Pašazade, „Kad se napije,
počne baljezgati. Stvarno si kreten! Ne smij se, drzniče!”
Pola sata kasnije opet su pogledali na satove. Jedanaest i pol!
I sat s kronometrom na ruci gospodina Muzafera pokazivao je
jedanaest i pol sati. Staklo sata odražavalo je svjetlost krupnih
zvijezda. Ležao je pred bijelim kotačima bež Cadillaca. Glava mu je
pala na desnu ruku, a iz lijeve mu je sljepoočnice iscurio tanak mlaz
krvi koji se sasušio na bradi.
Daleko, jako daleko, neki je šakal gorko zavijao.
 13.

Vijest o smrti gospodina Muzafera odjeknula je kao bomba i

pokrenula izvanrednu istragu. Inzistiralo se na najmanjim,
najnevažnijim sitnicama, a na ispitivanje su pozvani svi koji su imali
ikakve veze s ničijom zemljom koju je gospodin Muzafer „prisilno
zaposjeo”.
Među njima su bili i supruga Habipa Hidiroglua, njegov otac,
majka, dva starija brata i njihove supruge. Ali na ispitivanju je
najdulje bio Habip. On se pak nije brinuo ni oko čega. Na pitanja je
odgovarao opušteno, ne pokazujući ni najmanji znak uzbuđenosti.
Kad su mu spomenuli pljusku koju mu je gospodin Muzafer dao
zbog sporne zemlje, slegnuo je ramenima i rekao:
„Zar sam ga trebao ubiti zato što me nekada davno pljusnuo?”
„Ali bili ste u svađi oko zemlje...”
„Nisam se samo ja svađao s njime. Uostalom, zbog nekakve
zemlje nikada ne bih naudio čovjeku iz vlastite stranke!”
Njegov je otac sjedio u kutu, držeći se za bijelu bradu. Zadivljeno
je promatrao sina, razmišljajući: „Samo ti poriči, sine. Ovo je tvoje
maslo. Ali svaka ti čast! Dobro si prikrio svoje tragove. Svaka čast!”
I tako, kada izvanrednom istragom nije otkriven krivac i kada je
slučaj uvršten među ubojstva nepoznatog počinitelja, nosonja Zekai
je na Pašazadeov poticaj jednoga dana povukao Rcšita ustranu:
„Rešit-ago, dobro me poslušaj. Svijet ne staje kada netko umre.
Ti si pametan čovjek i osovina ovoga imanja. Ona bez tebe ne može
funkcionirati. To je tako, s gospodinom i bez njega... Zajedničkim
ćemo snagama staviti jadnu ženu pod naše krilo. To je ponajviše
tvoja i moja dužnost. Znaš da mi je Muzafer bio više od brata.
Nesretna, prerano obudovjela žena odsada ovisi o našoj utjehi...”
Kad je shvatio što mu Zekai hoće reći, Rešitove su lukave, sitne
oči počele sjajiti. A kad se još i Pašazade umiješao u razgovor,
potpuno je shvatio njihovu namjeru. Imali su pravo. Svijet ne staje
zato što je netko umro. A mlada žena Muzafera sigurno neće
oplakivati do smrti! Već je sada bila izvan sebe od plača. Što je
previše, previše je. Mogla bi se ozbiljno razboljeti. A usto je još i
trudna...
Rešit se u potpunosti složio s njima. Oplakivanje i tuga imaju
svoju granicu. Dovoljno se isplakala pred svima, a sada je još i
prestala jesti i počela se rušiti u nesvijest. Sada je bilo vrijeme da se
pribere i da zajedno razmisle kako će odsada živjeti.
„Ja mislim”, započeo je Rešit, „da bismo joj trebali dovesti
prijateljicu. Ona će je utješiti!”
„U redu, dovest ćemo je”, rekao je Zekai bez razmišljanja.
Već su istoga dana sjeli u džip i odvezli se do grada. Na brzinu su
u džip ugurali Pakize, koja se tek vratila s posla i nije se imala
vremena ni presvući, i doveli je na imanje. Na putu su je malo Rešit,
a malo Zekai podučili što da kaže. Kad su nakon općenitog ćaskanja
ostale same, rekla joj je: „Ludice, zar se za mužem plače? Jedan se
smakne, drugi se namakne...”
Gulu se toga dana nasmijala po prvi put nakon dugo vremena.
Nakon toga smijala se sve češće. Pila je dosta viskija, pa kad bi je
i spopala tuga, zbog Pakizeinih ludosti bi istodobno plakala i smijala
se.
Bež Cadillac ponovno se počeo ukazivati na prašnjavim seoskim
putevima. Kad bi za volanom spazili Gulu u bijelim rukavicama,
seljani bi rekli: „Nekome se smrkne, nekome svane! Drolja!”
Naravno, tome su se protivili svježi fanatici i zahvaljivali se
milostivom Alahu govoreći: „Samo nebo zna zašto je tako bilo! Što je
to drolja skrivila? Sve je to Vječni Alah odavno predodredio. Ni mrav
ne može skrenuti s puta koji mu je On namijenio!”
Jednog su se dana bež Cadillacom iz sela odvezle daleko, daleko.
Bilo je toplo. Poljske su ptičice cvrkućući letjele amo-tamo. Pakize je
krajičkom oka pogledala Gulu. Pod svilenom bluzom boje breskve
nazirale su joj se čvrste i nabrekle dojke. Gulu je primijetila da je ova
gleda.
„Zašto me tako gledaš?” upitala ju je.
Pakize je uzdahnula.
„Znaš što bih u ovom trenutku htjela biti?”
„Što bi htjela biti?”
„Muškarac!”
„Muškarac?”
Ispružila je ruku i kao kakav muškarac strastveno je primila za
dojku i stisnula.
„Ovako bih te pograbila!”
Gulu se grohotom nasmijala i odgurnula joj ruku. „Luda ženska
glavo!”
„Sada kad si postala žena, uzbuđuješ čak i mene. Misliš li da će ti
kakav muškarac moći odoljeti?”
Zatim ju je upitala misli li se ponovno udati. Gulu joj nije odmah
odgovorila. Naravno da će se udati. Noću je ludjela jer nije mogla
zaspati sama u krevetu. Ali Pakize ništa o tome nije rekla.
„Što misliš o tome kako te gospodin Zekai salijeće?”
I Pašazadeova joj je ljubavnica obratila pažnju na to. Ali on joj se
nije sviđao, Zekai je prost, trom i ružan. To što je salijeće ne znači
odmah da će se baciti na njega kao rudar koji je pronašao zlato!
Odjednom joj se u mislima ukazalo lice koje je već odavno
zaboravila: lice majstora Šerifa. Zaista, kako ga je tako brzo
zaboravila? Gdje li je samo taj mladić? Zašto ga već dugo nije vidjela?
Vidjela ga je nekoliko puta u početku, dok je još patila u svojoj boli,
ali poslije je iščeznuo.
„Muškarac kojega ja uzmem k sebi mora biti kavalir!” rekla je.
„Što ti je to ‘kavalir’?”
„Ne znaš?”
„Kako bih znala? Ja još nisam naučila đaurski kao ti.”
„‘Kavalir’ znači da se zna ponašati u pristojnom društvu i da nosi
kravatu!”
„Kao gospodin Zekai.”
„Ma daaaj, pusti njega.”
„Što ti se kod njega ne sviđa?”
„Zaboga, jeste li se vi to urotili? Guraju mi ga Pašazade, kum
Rešit, majka i još tri maćehe, pa i žena kuma Rešita. Što vam je?”
„On je najbolji izbor. Udaj se za njega, natakni mu uzde i živi
kako ti se svidi!”
I kum Rešit joj je savjetovao isto. „Što ti muž može kad je sav
imetak tvoj ?!” govorio je.
U mislima je ugledala berbera Rešita.
On je u tom trenutku opet razgovarao sa Zekaijem. Njega je
mučio majstor Šerif. Znao je da je veoma opasno da se tako pristao
mladić vrzma po imanju, pa je tražio neku izliku da ga otjera odande,
prisiljavajući Rešita da mu u tome pomogne.
Rešit je pak pristao bez imalo nagovaranja. Mladić mu nikako
nije bio drag. Nije uopće sumnjao da bi ovaj njega prvoga otjerao da
se oženi s Gulu i zagospodari imanjem.
No, Zekai... Prvo, on je pravi gospodin, s kravatom oko vrata i
osmijehom na licu... Usto, stalno ponavlja kako imanje ne bi bilo isto
bez Rešita. Drugo, nije dijete poput Šerifa. Zna kako se treba
ponašati. A što je još i najvažnije, već je sada potpao pod utjecaj
„Rešit-age” i hvalio ga na sav glas. Čak je i najstarija Guluina maćeha
neprestano govorila o njemu: „Onome gospodine Zekaiju stvarno
nema ravnoga! Kako je slatkorječiv... S jezika mu umjesto riječi,
kapaju šećer i med!”
I zaista je bilo tako. S jedne se strane brinuo za Gulu, a s druge
trčao oko Džemšira, njegovih žena i djece. S Rešit-agom bi uskočio u
džip pa bi kao opunomoćenik gospođe Serap vodio poslove oko
nasljedstva koje joj je ostavio pokojni suprug.
Za to je vrijeme ubrzana i procedura knjiženja ničije zemlje na
njezino ime. Seljani su zbog toga bjesnili.
„Kako ona tu zemlju može naslijediti od Muzafera kada nije bila
ni njegova? Taj Muzafer, pokoj mu duši, bio je nepravedan čovjek.
Svu zemlju koju je imao silom je preoteo. Neka mu je sada laka
zemlja, napustio je ovaj svijet. Sada ima svu zemlju onoga svijeta. A
njegova ženska ima dovoljno. Dajte te njive seljanima koji nemaju
ništa, inače se ovo neće dobro svršiti!”
Ali Zekai nije mario za njih. On i Rešit razglasili su vijesti:
„Vjera nam kaže da prst odsječen prema šerijatu ne boli. Hvala
Bogu, u našoj državi postoje sudovi i zakoni. Svi će se morati pokoriti
pravednoj odluci!”
Seljani, a posebno Hidirogluovi, bjesnili su, mahali šakama i
sipali strašne psovke upućene „gospođinom imanju”, koju je Zekai
vrtio oko maloga prsta.
A „gospođino imanje” okrenulo je selu leđa i začepilo uši kako ne
bi čulo njihove psovke.
Čak ni Šerifovi ljutiti pogledi više nisu privlačili pažnju. Zekaijev
je um radio kao švicarski sat. Davao je sve od sebe kako bi
udobrovoljio gospođu Serap i umilio joj se. Nekoliko bi puta tjedno s
gospođom i Rešitom, a ponekad i s Hamzom - jer mu nije
promaknulo koliko je ovaj blizak sa Šerifom - bež Cadillacom odlazio
u grad gdje bi prisustvovali nekom događaju među visokim
društvom. A tek Pašazadeove zabave! Taj se svijet omilio čak i
berberu Rešitu. Tek je sada počeo shvaćati što je život. Da je još
petnaest, dvadeset godina mladi pa da se okuša i kod Gulu!
Pio je samo šampanjac, a rakiju je smatrao „banalnom”. Jednog
je dana pretjerao i pokušao zagrliti Pakize koja je sjedila pokraj
njega. „Što ti je?” povikala je „Jesi li poludio?”
Svi su vidjeli što se zbiva i prasnuli u smijeh. „Ti si se prije
voljela proveseliti”, primijetila je Gulu.
„Da, ali s ovakvima!”
Obgrlila je Hamzu koji je sjedio pokraj nje, zadubljen u misli o
starješininoj kćeri, i poljubila ga u obraz.
Svi su poskočili, kao da im je netko dao znak za početak utrke.
Čak se i Pašazadeova ljubavnica bacila dragome u krilo, a on ju
je na svojim snažnim rukama iznio iz sobe. Pakize je htjela da Hamza
isto učini njoj, ali nije joj pošlo za rukom. Mladić je čuvao svoju čast.
Točnije, činilo mu se kao da mu starješinina kći gleda preko ramena i
upozorava ga: „Da se nisi usudio!”
„Prokletnice!” uzviknuo je Rešit, „zar ti se ne sviđam?”
AZekai? Zanjega je ovo bila jedinstvena prilika. Još se malo
približio kumi, čekajući kad će Rešit odvesti Pakize. I Gulu je htjela
ostati nasamo s muškarcem, pa bio to Zekai ili neki drugi... Nevažno.
Trebao joj je muškarac, snažan, jak muškarac.
Na njezin mig, Pakize je pristala da je Rešit odvede sa sobom.
Potom je otišao i Hamza pa su njih dvoje ostali sami. Zekaiju su
drhtale ruke.
„Da ugasim svjetlo?” prošaptao je. „Zašto?”
„Zar ti ne smeta očima?”
„Smeta, ali ne bi bilo lijepo prema onima vani.”
„Svi su u svojem svijetu, bez brige.”
Hitro je ustao i ugasio svjetlo.
 „Upali barem ono u hodniku!” prošaptala je Gulu.
Učinio je kako je rekla. Najprije su tiho sjedili na nježnoj,
mekanoj svjetlosti koja je dopirala kroz mutno staklo. Potom je ona
oslonila glavu na njegove grudi. U tom je trenutku Zekai prošaptao:
„Vjenčajmo se. Vjenčajmo se, Serap! Vidjet ćeš kako ću ti biti dobar
muž... Bolji čak i od Muzafera! Zajedno ćemo proputovati Europu.
Nikada te neću povrijediti. Ništa ti neću braniti...”
„Baš ništa?”
„Baš ništa!”
Mlada je žena sjela malo dalje na počivaljku. Bila je ovo ozbiljna
stvar.
„Ti to ozbiljno?”
„Naravno.”
„A što ako se jednoga dana zaljubim u nekoga?”
„To je tvoja stvar!”
Zagrlila ga je oko vrata, a usne su im se stopile. Mahnito ga je
grlila. Ružan, lijep, mlad, star... U mraku se ništa od toga nije vidjelo.
A zatim su ustali.
„Ima samo jedna stvar”, rekao je Zekai. Odjednom više nije bio
siguran treba li ili ne reći ono što ga već dugo muči. Ali sada je bilo
gotovo. „Koja to?”
„Šerif. Što će ti taj mašinist na imanju?” Mlada je žena u mislima
ugledala jake crte lica zgodnog mladića. Vidjela ga je pod krovom
spremišta, kad je njegovim ustima prinosila cigaretu... Nekada je
njome znala kružiti oko njegovih usta i tako ga zadirkivati...
„Rekao si da nisi ljubomoran na njega...”
„Nije to zbog ljubomore.”
„Nego?”
„Često zalazi u kavanu, a zbližio se i s Habipom.”
 „Pa što onda?”
„Seljani su ionako bijesni zbog one zemlje, a posebno Habip.
Pristoji li se da su njih dvojica toliko bliski?”
Majstor Šerif se pridigao s jastuka na kojem se bio opružio i
pripalio cigaretu.
Još se nisu vratili. Znao je da je okružena drznicima, ali zasad je
samo čekao. Podlegne li im kuma Serap, onda će mu jedino preostati
da nosonji i ostalima porazbija njuške, a zatim napusti imanje. Ali
sumnjao je da će do toga doći. Sumnjao je da će kuma Serap pustiti
onog ružnog neotesanca igdje blizu sebe.
Ustao je s drvene počivaljke na koju je prostro ležaj, dograbio
jaknu i izašao iz kolibe. Psi su zarežali dok je hodao dvorištem
djelomično osvijetljenim zvijezdama, ali kad su namirisali njegov
poznati miris, pognuli su glave i počeli mahati repovima u tami.
Majstor ih nije ni čuo, Otišao je do kolibe kume Sejare. U njoj je
gorjelo svjetlo. Lupnuo je dlanom o vrata. Ona je popravila maramu
na glavi i otvorila vrata. Na njima je opet bio majstor Šerif. Nasmijala
se i rekla:
„Govori!”
Mladićevo je lice osvjetljavala žuta svjetlost koja je dopirala iz
kolibe. Izgledalo je zabrinuto. „Još se nisu vratili”, rekao je. „I neće,
majstore... Idi u krevet i spavaj!” Nije joj odgovorio. Iznenada se
okrenuo i dobacio joj: „Odoh ja u kavanu!”
Bilo je kasno i kavana je bila pusta. Ono malo gostiju okupilo se
oko majstora Muhsina, mašinista kojega je prije tri dana iz grada za
svoje nove strojeve doveo Hadži Resul, najveći zemljoposjednik u
selu nakon gospodina Muzafera. Majstor je gospođu Serap poznavao
dok je još bila djevojčica. Dugo je bio susjed Džemširovoj obitelji.
Džemšir je krupan, lijep, ali iznimno lijen muškarac. Igračka u ruci
berbera Rešita.
„Eto”, rekao je Habip koji je majstora odnedavno pomno slušao.
Okrenuo se prijateljima: „Rekao sam vam. Nisam li vam rekao da je
to gad zbog kojeg ćemo ostati bez svega?”
U tom je trenutku u kavanu ušao majstor Šerif. Još se nije bio
upoznao s Muhsinom, pa mu ga je Habip predstavio, a oni su se
rukovali. U razgovoru su dvojica kolega otkrili da imaju zajedničke
prijatelje. Muhsin nije poznavao Šerifa, ali bio je veoma prisan s
njegovim majstorom. Zajedno su prošli kroz sito i rešeto u Ratu za
nezavisnost.
„Majstor tvoju gospodaricu poznaje još otkako je bila dijete!”
rekao je Habip.
Šerifu su zasjale oči:
„Kako to?”
„Dijelili smo dvorište. Bila je još jako malena. A onda je narasla.
U mladosti je bila prava krasotica. Kad bi se vraćala s posla, za njom
je trčala vojska mladića. Ali ona je voljela samo jednoga: Kemala,
Arapina Kemala. Bio mi je pomoćnik u tvornici. Bio je dobar i marljiv
dečko. Ali Hamza ga je ubio zbog onog gada Rešita!”
Začuvši Hamzino ime, Šerif je postao ozlojeđen.
„Prijateljevali smo u zatvoru”, rekao je, „Ali i on je ispao
pokvarenjak...”
„Zašto?” uzbuđeno ga je upitao Habip.
Očito se udaljio od Rešita i Zekaija.
Nije mu odgovorio.
Habip ga je ponovno upitao: „Kako to?”
„Ma pusti to... Ja sam tog gada spasio od Ibrahimovih ruku. Da
nije bilo mene...” Habip je navalio:
„Ti si ga spasio? A on kaže da mu u zatvoru nitko nije mogao
ništa...”
Majstor se zlobno nasmijao.
 „Ibrahim je još živ. Idite u zatvor pa ga pitajte. Tip se zapalio za
ovoga, a on bi poslušao sve što bi mu ovaj naredio. Kako da mu se
odupre?”
Habip je vučjim pogledom kružio uokolo, nastojeći drugima
svratiti pozornost na to kako se Šerifu posljednjih nekoliko dana
podosta promijenio. Shvatio je da se Muzaferovom smrću ništa nije
promijenilo te je već nekoliko dana ozbiljno razmišljao o tome što se
treba poduzeti oko toga.
Nije bio jedini. Uz njega su bili mali zemljoposjednici pa čak i
seljani bez zemlje.
Rješenje je bilo oteti zemlju koju je gospođa pokušavala uknjižiti
na svoje ime!
Slušao je majstora Muhsina, ali je istovremeno razmišljao o
tome kako će i na koji način preuzeti vlasništvo nad ničijom
zemljom. Da nije bilo gospodina Muzafera, a sada i njegove
nasljednice, ta je zemlja mogla nahraniti petnaest, dvadeset obitelji.
„Čudi me to što mi govorite”, rekao je majstor Muhsin, „Ali u
tome zapravo nema ničeg čudnog. Čovjeka s vremenom oblikuju
uvjeti u kojima živi. Uzmite primjerice Gulu.”
„Serap!” ispravio ga je Habip.
Muhsin se nasmijao i nastavio:
„Današnja Serap nekada je bila Gulu. Serap su stvorili bogatstvo
i lagodan život. Serap ili Gulu. Kako je to dobra djevojka bila! A dok
je Kemal još bio živ... Bila je tako požrtvovna! Nije sličila ni ocu ni
ostalima. A ovo što već tri dana slušam nema nikakve veze sa starom
Gulu!”
Sjedili su do kasno u noć. Guluin je stari život zadivio sve, a
posebno Šerifa. Sve osim Habipa... On je u sebi mislio kako se stvari
mijenjaju te je i dalje gajio mržnju prema novoj vlasnici ničije zemlje.
Svi su ustali i krenuli kućama. Kad im je majstor Muhsin poželio
laku noć i napustio ih, Habip je prijatelje pozvao na kavu. Zašli su za
ugao i ugledali svjetla na prozorima. Odjednom se sjetio da je ženu
ostavio u porođajnim mukama, a poslije zaboravio na nju. „Eto me
odmah!” doviknuo je prijateljima i ušao u kuću. Začuo se dječji plač!
Vrata su se otvorila, a mlada žena koja se ukazala na njima,
stidljivo se povukla natrag kad je ugledala Habipa. Netom zatim iz
kuće je izašlo nekoliko žena.
„Hoćemo muštuluk, Habip-ago!”
Iznenađeno ih je upitao:
„Zašto? Što je?”
„Dobio si sina!”
Habip dotrčao prijateljima i izvan sebe od sreće im saopćio
vijest:
„Prijatelji, dobio sam sina!”
Čestitali su mu, zagrlili ga i izljubili. A zatim su odlučili
proslaviti ovu sretnu noć i napiti se u Mustafinu čast, pa su navalili
na prodavačevu kuću. Visoki je, škrti čovjek spavao tvrdim snom.
Probudili su ga i natjerali da navrat-nanos izađe iz kuće. Nevoljko je
otvorio prodavaonicu, dao im rakije i tako ih se riješio.
Pili su do jutra. Kad je stigla zora, nikome više nije ostalo snage,
osim Habipu. Rastali su se, ali Habipu se nije spavalo. Sam je popio
posljednja dva prsta rakije u boci, a zatim se zaputio kući.
Ondje je zatekao roditelje, braću i njihove žene. Habip se htio
sakriti u neki kut, porumenjevši do ušiju od uzbuđenja koje obuzme
svakoga tko po prvi put postane otac, ali otac mu to nije dopustio.
„Tupane! Pogledaj svoje dijete!” rekao mu je.
„Što da gledam, oče?”
„Pogledaj mu lice. A što drugo?”
Zujalo mu je u ušima. Ustao je i podignuo laganu tkaninu sa
zamotuljka koji je ležao uz uzglavlje njegove supruge na čijem je licu
sjao umorni smješak. Ugledao je naborano, ljubičasto lice uspavanog
djeteta. To je on? Taj ljubičasti komad mesa?
Ponovno ga je pokrio.
„Sviđa li ti se?” upitala ga je majka.
„Što bi mi se sviđalo?” odvratio je srušivši se pokraj braće.
„Komadić mesa veličine moje ruke!”
„Vidjet ćeš kako će te taj komadić danas-sutra sramotiti!”
„Protuho!” dobacio mu je otac. „Ti si bio isti. Ne misliš valjda da
si se takav rodio?! Reci mu, ženo. Reci mu sve kako je bilo!”
Starica širokih bokova prisjetila se one noći otprije mnogo
godina kada ga je rodila: Bila je oštra zima. Sve je bilo zamrznuto.
Njezin je muž otišao u tko zna koji po redu rat i ostavio je posve
samu s dvoje djece. Hvala Bogu, susjedi je u tim teškim danima i
neimaštini nisu napustili.
Uzdahnula je.
„Što ti je?” upitao ju je muž, „Kao da su ti sve lađe potonule!”
Nije ga ni čula. Muž je shvatio da se zadubila u vlastite misli, pa
je nije omeo u tome. Samo je namignuo sinovima. Znao je koliko je
njegova žena požrtvovna i jedinstvena.
Ondje su prenoćili.
Kad ih je probudila glasna truba bež Cadillaca, kroz prozor je već
svom snagom sjalo sunce.
Svi su zaspali na mjestu na kojem su se zatekli.
Najprije se iz sna prenuo Habip, a potom i njegova braća. Njihov
se otac namjerio poći u grad.
„Ne zaboravite da nam je obitelj veća za jednog člana!” ponovio
je prije nego što su se rastali.
Njegovi su sinovi znali što to znaci, pa su razmijenili poglede, a
onda ih okrenuli prema prozoru kolibe. Bež Cadillac jurio je prema
imanju, podižući za sobom oblak prašine.
Za volanom je sjedila Gulu, pokraj nje je bio Zekai, a iza Hamza i
Rešit. Guluini su kapci bili nateknuti. Previše je popila, a onda se
nakon toga još valjala sa Zekaijem. Nije mogla prestati zijevati.
Majstorskim je manevrom ušla na imanje i stala pokraj velikih
dudova. Namjeravala se zatvoriti u sobu i smjesta utonuti u san.
Izašla je iz automobila. Dok je hitala prema stubama betonske kuće,
spazila je majstora Šerifa kako je potišteno gleda, oslonjen na zid.
Zastala je i doviknula mu:
„Zdravo!”
„Zdravo, kumo...”
„Kako si? Ne viđam te...”
Šerif je ozlojeđeno pognuo glavu, ne odgovorivši joj. Gulu je
primijetila da je loše volje, pa je navalila: „Ha? Gdje si bio ovih
dana?” Oštro je podignuo glavu. „A gdje si ti bila?”
Mlada se žena iznenadila. Osvrnula se prema bež Cadillacu.
Rešit i Zekai su stajali sasvim blizu jedan drugome i promatrali ih.
Naljutila se. Prisjetila se što joj je sinoć rekao Zekai i okrenula se
natrag prema majstoru Šerifu.
„Ti!” ponovio je.
Svidio joj se način na koji ju je mladić strogo pozvao na red, kao
da joj je muž ili pak ljubavnik.
„Bila sam kod Pašazadea...”
„Ondje si i prenoćila?”
„Da. I što onda?”
„Ništa... Brinuo sam se...”
„Brinuo si se? Zaista? Za mene?” Nije joj odgovorio.
Otišla je u sobu, brzo se razodjenula i legla u krevet. Ali kako da
sada zaspi? Šerif joj se sa svojom muževnosti i načinom na koji ju je
pozvao na red uvukao pod kožu:
 „A gdje si ti bila? Jesi li ondje i prenoćila? Brinuo sam se.”
Potpuno se razbudila.
Brinuo se. Cijele je noći mislio o njoj. O njoj, samo o njoj? A ona
je...
Odgurnula je pokrivač i ljutito ustala iz kreveta. Zašto je
popustila onoj rugobi?
Prišla je prozoru. Majstor Šerif bio je ondje, pod pocinčanim
krovom spremišta za strojeve. Sjedio je sam, premećući dijelove
traktora po rukama i ispotiha pjevušeći neku pjesmicu. Spazila je
kako mu se tiho približila njezina polusestra Fatma, stavila mu
cigaretu u usta i pripalila je. Nešto joj se stisnulo u grlu. Ozlojeđeno
se povukla s prozora.
Nije valjda da ta mala i on nešto mute? Ponovno se prišuljala
prozoru. Djevojka je čučnula baš pred njim. Nije smatrala potrebnim
spustiti suknju. Dugo ih je promatrala da vidi hoće li mladić
pogledati djevojku ili ne. Nije. Ne samo da nije pogledao njezine noge
koje su se nazirale ispod suknje, nego je nije pogledao ni u lice.
Laknulo joj je. Zašto bi s njome onako razgovarao da mu se
sviđala ona dolje? Ali oči su je jako pekle, kao da je udahnula papra.
Zašto je ona mala sada čučala pred njim? Ostala je na prozoru sve
dok se nije smračilo. Odjednom je tako prezirala Zekaija... Ne samo
Zekaija, nego i one koji su joj ga hvalili. I
Rešita, svoje maćehe, Pašazadea i njegovu ljubavnicu. Nije ju
bilo briga ni za to što je Zekai iz „visokog” društva, a majstor Šerif
nije.
Čula je kad ju je kuma Sejare pozvala na večeru, ali nije otišla.
Nije htjela vidjeti Zckaijevo lice ondje, za stolom. Bila je ljuta na
njega. Da mu barem nije dala punomoć!
Ležala je na krevetu, pogleda uprtog u strop i razmišljala o
majstoru Šerifu.
 Onda se okrenula na bok i zagledala u veličanstveno nebo nad
Čukurovom na kojem su počele sjajiti krupne zvijezde.
Da sada ustane, izađe iz sobe i tiho se spusti stubama...
Dvorištem nečujno stigne do Šerifove sobe i pokuca mu na vrara...
Što bi on učinio da je ugleda pred vratima?
I Šerif se bavio istim mislima. I on je ležao na leđima u krevetu,
ali nije promatrao zvijezde, nego brodski fenjer debelih stakala.
Da izađe iz kolibe, prijeđe dvorište i popne se kroz gospođin
prozor... Što bi ona učinila da se on pojavi pred njom? Zapalio je
novu cigaretu na žaru stare. Bi li vikala? Bi li napravila scenu?
Pridigao se i sjeo na krevet. Pa što onda? Neka viče, neka se svi
okupe... A tko su to svi? Samo Rešit i nosonja. Nastao bi veliki
skandal. Oni bi se izvikali na njega, a onda bi pao i pokoji udarac. A
onda?
„Proklet bio tko ih rodi!” rekao je, bacio cigaretu na tlo i ugasio
je. Zatim je izašao iz kolibe. Mora da su svi na imanju večeras rano
otišli na počinak jer su prozori koliba bili mračni. Nije prošao preko
dvorišta, nego ga je obišao s desne strane. Došao je do spremišta za
strojeve, a odande i do gospođinog prozora. On je od tla bio podignut
u visini čovjeka. Skočio je i uhvatio se za drveni okvir. Ali nije se
mogao podignuti gore.
Srce mu je luđački udaralo. Ne od straha. Koga bi se trebao
bojati? Ni Rešita, ni Zekaija pa čak ni Hamze. Znao je da je Hamza
otišao u selo. Sada je vjerojatno bio sa starješininom kćeri, A što bi
bilo i da je na imanju pa priskoči Rešitu i Zekaiju u pomoć?
Podignuo se na prozor. Prigušeno je svjetlo plinske svjetiljke
napola osvjetljavalo sobu. Pogledao je krevet i shvatio da je prazan.
Gospođe nije bilo u sobi. Tada je spazio poluotvorena vrata sobe.
Skočio je na tlo.
Kamo je otišla? Ne valjda u Zekaijevu sobu? Odjednom je postao
ozlojeđen. Zaključio je da je vjerojatno tamo i pobjesnio. U lice mu je
udarila krv. „Drolja!” prosiktao je, „Prljava kurva!” Uputio se natrag
prema kolibi.
Prozori su bili mračni. Zašto? Kad je izašao, nije ugasio
svjetiljku. Nije se valjda sama od sebe ugasila? Otvorio je vrata i ušao
u mračnu kolibu.
Pripalio je šibicu. Ondje je bila Gulu, na njegovom krevetu!
Sjedila je ondje uzbuđena, nabranih obrva.
Ustuknuo je, a šibica se ugasila. Pokušao ju je ponovno upaliti,
ali nije mu uspjelo. Naposljetku ju je ipak pripalio.
„Ugasi to!” rekla je mlada žena.
Mladić je ugasio šibicu.
„Priđi bliže!”
Prišao joj je.
„Sjedni pored mene!”
Sjeo je.
„Pitaj me gdje sam sinoć bila i gdje sam provela noć. Reci mi da
si se brinuo za mene!” rekla mu je.
Šerif ju je čuo, ali nije shvatio. Zujalo mu je u ušima. Nikada nije
ni sanjao o ovome. Zar je moguće? Gospođa, supruga velikoga
gospodina Muzafera, bogatašica... Ali eto, dogodilo se. Dosta se
naslušao o raspuštenosti bogatih žena poput nje. Imaju novca,
imetka, odjeće i obuće... Pa čak i mlade, zgodne muževe... Pa ipak
nađu nekog jadnika, toliko ružnog da ga ni u lice ne možeš
pogledati... Ali on je mlad, zgodan...
„Pitaj me!”
„Što?”
„Kako što? Gdje sam bila, gdje sam provela noć... Čckaj, zašto se
ona mala mota oko tebe?”
„Koja mala?”
 „Ona, Fatma!” Prisjetio se.
„Nizašto. Nema posebnog razloga.”
Onda se izlanuo:
„Nitko drugi ne mari za mene...”
Mlada ga je žena lagano udarila po ustima. Mladić je svojom
velikom, žuljevitom rukom zgrabio njezinu i poljubio je.
Zatim su se bacili na ležaj koji je mirisao na strojno ulje. Ali ona
se zatim pridignula kad je u nabreklom trbuhu osjetile jake trudove i
odgurnula njegove snažne ruke. U mraku joj nije mogao vidjeti lice,
ali znao je da je boli.
„Što je? Što se dogodilo?”
„Ništa”, rekla je zabrinuto.
„Kako ništa? Jesam li ja nešto učinio?”
„Ne pitaj, Šerife, pusti me...”
Ustala je, milujući svoj veliki trbuh. Prisjetila se da je i sinoć,
kod Pašazade, osjetila sličnu bol, ali kako je bila jako pijana, nije se
obazirala na nju.
I Šerif je ustao.
„Je li prošlo?”
„Da. Odoh ja.”
Šerif joj nije odgovorio.
 14.

Baš kada je sve, od Zekaija pa nadalje, krenulo onako kako se

Rešit nadao, odjednom je nastao zastoj i gospođa je obojicu udaljila
od sebe.
Zekai je bio zatečen. Zašto? Što je učinio? Je li se uvrijedila zato
što je iskoristio njezino pijanstvo?
A Rešit, najosjetljiviji barometar na imanju, opažao je promjene
i nestrpljivo čekao da vidi što će iz njih nastati. Danima je o tome
raspravljao sa svojom suhonjavom ženom. Primijetili su da je Zekaiju
odzvonilo i bilo im je jasno da je uzrok svemu tome majstor Šerif. Ali
držali su jezik za zubima, trudeći se ne miješati se u to. Guluina je
najstarija maćeha bila zapanjena. I ona je shvatila da je Zekai zapao u
nemilost. Ali zar je moguće da zbog jednog mašinista odbije
slatkorječivog, uglađenog gospodina poput njega? Zar je poludjela?
Uvijek postupa u inat svima ostalima!
„Samo se ti bavi svojim poslom, ženo”, govorio je Rešit kad bi
ostali nasamo, „Berber Rešit će sve dovesti u red!”
Dok je prije tjedan dana gotovo sve sate u danu provodila sa
Zekaijem, sada ga je već tjedan dana izbjegavala.
„Tip stvarno ima ružnu njušku, a i nije mi rod!”
„Mi ćemo se pobrinuti za sebe...” dodala bi žena.
„Naravno da ću se pobrinuti za sebe. Baš me briga za Zekaija, a i
za Šerifa. Koga gospođa odabere, na njegovoj sam strani!”
„Tako je najbolje!”
 Sljedećeg je dana Gulu sjela u bež Cadillac i povikala: „Šerife!”
Mladić je dotrčao do nje. „Molim, kumo?”
„Sjedaj za volan!” Poslušao ju je. „Kamo ćemo?”
„Kamo god hoćeš. Želim da me malo vozaš uokolo!” Automobil
je napustio imanje dok su ga Rešit i Zekai pratili iznenađenim
pogledima. Gulu ga je putem upitala: „Zašto me zoveš ‘kuma’?”.
Mladić se okrenuo, držeći volan lijevom rukom i rekao:
„Navika.” Nasmiješili su se jedno drugome. „Onaj tvoj je jako loše
volje...” rekao je Šerif. „Tko?”
„Zekai...”
„Zašto?”
„Kako zašto? Šokirala si ga svojim ponašanjem!”
Gulu se na to nasmijala. Zaista ga i jest šokirala, ali nije ju bilo
briga. Pa što onda? Nikada joj i nije bio drag. Proklinjala je onu noć
kod Pašazadea. Zašto mu je popustila?
I Zekai se na imanju pitao isto, stojeći pred deblom jednog od
velikih dudova. Zašto mu je popustila one noći?
Piljio je u svoja stopala, ne primjećujući pse koji su kružili oko
njega mašući repovima, i pokušavao shvatiti što bi se sada moglo
dogoditi.
Što bi se moglo dogoditi? Pripalio je cigaretu.
Zar će se udati za onog zgodnog, ali priprostog mladića?
Sumnjao je, ali... Dogodi li se tako nešto, bez sumnje će ga se htjeti
prvom prilikom riješiti. Prisjetio se što joj je savjetovao one noći,
kada su ostali nasamo kod Pašazadea: Da ga se riješi!
U tom se trenutku pojavio berber Rešit. Prošao je kraj njega
noseći neku vreću, i ne osvrnuvši se za njim. Prišao je skladištu,
zastao na vratima i promatrao radnike koji su se bavili sjemenjem.
Tek mu je sada postalo jasno koliko je nečastan i sebičan,
spreman uništiti sve za vlastitu korist. A o čemu li su samo
razgovarali tek tjedan dana prije! Kako mu se umiljavao i dijelio mu
savjete o tome kako da se riješi Šerifa! Pljunuo je na tlo.
„Svi želimo da se uda za tebe, gospodine”, rekao mu je. „Tko bi
mogao biti bolji izbor od tebe? Njezin otac, majka, maćehe... Svi to
odobravamo. Neka je i Pašazade pogura malo. Šerifa je lako otjerati.
To prepusti meni!”
Polako mu je prišao i uhvatio ga za ruku.
„Što kažeš na ovo?”
Rešit ga nije ni pogledao.
„Što da kažem? Ona radi što ona hoće!”
Oslobodio je ruku i otišao.
Zekai je potresen dugo gledao za njim, čak i kad se ovaj izgubio
iza zemljanih kolibica.
Zatim je uzdahnuo i vratio se do dudova.
Je li mu to htio dati do znanja da više nema što raditi na imanju?
Ili mu je mlada gospodarica naložila da se ovako ponaša prema
njemu? Nabrao je obrve. Moguće. Moguće jer drukčije nije mogao
objasniti zašto se ovako brzo promijenio.
Došlo mu je da ga udari.
Rešit je pak bio kod Džemšira. Ovaj je bezbrižno sjedio
prekriženih nogu i pušio, okružen svojim suprugama i kćerima. Rešit
se oštro okrenuo prema Džemširovoj najstarijoj ženi i rekao:
„Ti i ja možemo samo šutjeti. Tko smo mi da se miješamo u
njezine stvari? Što mi znamo o tome? Lijepo su rekli da srce bira po
svome.”
„Jesu, ali Rešit-ago...”
„Što je? Što?”
„Zar da jednog gospodi na zamijeni nekakvim mašinistom?”
Rešit se uspjenio:
 „Ovaj je gospodin, ali onaj je mlad! Zašto bi se udala za nekog
starog jadnika pokraj onako lijepog mladića?”
„Neće se ni za njega udati, vidjet ćeš...”
Džemšir je prasnuo u prosti smijeh, a zatim je na kurdskom
rekao: „Kakav otac, takva kći!”
Rešit mu je na to rekao:
„Evo ruke, Džemšire!”
Rukovali su se, a zatim je Rešit nastavio: „Ništa joj ne nedostaje.
Neka se uda za onoga koga si sama odabere. A zašto bi se uopće
udavala? Ne mora! Da sam ja na njezinome mjestu, ugledao bih se na
Pakize...”
Prisjetio se sati koje je one noći kod Pašazadea proveo s Pakize.
Kako mu se samo rugala! Uzdahnuo je i rekao:
„Eh, mladost!”
Opet mu je na pamet pala Gulu. Zašto mora ići daleko da si nade
muža? Da je mlad i lijep, uzeo bi je on za sebe! Gdje su sada i što li
rade?
Ništa. Bež Cadillac polagano je napredovao prema spornim
njivama. Majstor Šerif je i dalje upravljao lijevom rukom i razgovarao
s gospodom koja je sjedila na stražnjem sjedištu. Napravio je
polukrug.
„Majstor Muhsin je dobar čovjek”, rekla je Gulu, „Svjedočio je na
sudu... Inače Hamza ne bi dobio onoliku kaznu. Majstor Muhsin i
Pakize...”
„Jesi li jako voljela Kanala?”
Gulu nije odgovorila. Pogled joj je odlutao u daljinu. Bi li bilo
bolje da Kemal nije umro? Što bi se dogodilo? Čekala bi ga da se vrati
iz vojske. Možda bi se dosada bio i vratio. Vratio bi se na posao u
tvornicu i morao bi godinama čekati da postane glavni majstor. I što
bi onda bilo?
 Isturila je usnu.
„Tvoj se brat ovdje negdje za dlaku izvukao iz opasnosti!”
primijetio je Šerif.
Gulu se trgnula iz misli i upitala: „Kakve opasnosti?”
„Stariji brat mladića kojeg je ubio se vratio iz vojske i sada ga
navodno traži. Zahvaljujući majstoru Muhsinu...” Nije dovršio
rečenicu. „Navodno je isti Kemal...” To joj je pobudilo znatiželju: „Je
li krupan kao on?”
„Da...”
Kako god bilo, čak je i Kemala izbrisala iz svoga srca. Šerif je bio
bolji od svih.
Stavila je ruku na mladićevo rame.
On se okrenuo. Pogledi su im se sreli. Njezin mu je strastveni
pogled rekao sve.
Zaustavio je automobil.
Ona se povukla u kut i sklopila oči. Nije ih otvorila dok on nije
prešao na stražnje sjedalo i primio joj ruku. Usne su im se stopile.
Automobil je već krenuo nazad prema imanju kad je majstor
Šerif upitao: „Zašto još nisi otjerala onog tipa?”
„Zekaija?”
„Da.”
„Kako? On mi je opunomoćenik...”
„Barem ga izbaci iz kuće!”
Nije mu odgovorila, ali njegove su je riječi razljutile.
Zašto se miješa u njezine odluke? Nisu joj se sviđale takve stvari.
Zekai je one noći kod Pašazadea govorio protiv Šerifa. A sad još i ovo!
Zna ona kako se treba ponašati, ne trebaju joj ničiji savjeti.
 Na imanju je izašla iz automobila i susrela Zekaija. „Htio bih
porazgovarati s vama!” rekao je. „U redu, izvolite...”
Uspeli su se na kat i zastali nasred sobe. „Da?” rekla je mlada
žena.
Ruke je stavila na leđa. „Želim znati kakav će odsada biti moj
položaj na imanju”, rekao je Zekai pokušavajući ostati suzdržan.
Gulu je s rukama na leđima prišla prozoru. Dugo je gledala van,
a zatim se vratila nazad.
„Moj ste opunomoćenik. Vodit ćete knjige, upravljati imanjem
zajedno s kumom Rešitom i... Što ja znam?”
„Ne, htio bih znati od čega se sastoje moje dužnosti...”
„I sad ste saznali, zar ne?”
„Da. Samo...”
„Što?”
„Ne razumijem zašto ste... Ne razumijem zašto ste se odjednom
toliko promijenili!”
„Shvatit ćete ako dobro razmislite.”
„Dugo sam razmišljao.”
Gulu ga je prezirno pogledala i rekla: „Ne pristoji se iskorištavati
ženu u trenutku slabosti!”
Zekai je porumenio. Prisjetio se one noći. I Gulu je se prisjetila.
Što god ona tvrdila, bila je to divna noć. Čak i ako je dovela do
ovoga...
Budući da je sreća njemu okrenula leđa i osmjehnula se
majstoru Šerifu, nije imao drugog izbora nego da ga iz prikrajka
zavidno promatra. Ako ode... Drugdje ga neće čekati ovako lagodan
život. A pogotovo sada kada više nema Muzafera... Novo je zaleđe,
novi krov nad glavom veoma teško pronaći. Čak i kod Pašazadea,
kojega je slijedila vojska ulizica... I da se sada uhvati u koštac s njima,
da se progura među njima i uvjeri Pašazadea da mu je korisniji od
svih ostalih...
Bilo bi mu bolje da ostane na imanju, makar i kao puki
knjigovođa.
A Šerif je pak gospođu vozikao u bež Cadillacu. Kamo? Do grada,
do obližnjih sela i još dalje. Kamo god se gospođi prohtije...
Međutim, Zekai je mislio da su ipak išli kamo je mladić htio jer mu je
gospođa postala ljubavnica.
Nije bilo tako. Premda joj se mladić sviđao, još mu nije postala
ljubavnica. Bila je trudna, a trbuh joj je svakim danom postajao sve
veći. A i nije imala nikakvu namjeru ikome biti ljubavnica.
Jednoga je dana mladić zaustavio automobil na nekom
napuštenom mjestu, veoma udaljenom od imanja. Gulu isprva nije
obratila pažnju na to, misleći da je došlo do nekakvog kvara, ali kada
je osjetila što on smjera upitala ga je: „Što je?”
„Kako što? Kako to možeš pitati?”
Uplašila se.
„Ne dolazi ovamo, Šerife!”
Umjesto odgovora, ustao je s vozačevog mjesta.
„Ne prilazi, kažem ti!”
Nije ju slušao.
„Ne prilazi, inače će biti zla!”
Mladić je posegnuo za kvakom stražnjih vrata, ali je onda ostao
tako stajati. Zaprepašteno je razrogačio oči. „Što?” upitao ju je. „Da!”
U njega je uperila maleni revolver, poklon gospodina Muzafera,
koji je nosila u torbici.
„Dobro, što će biti s nama?”
Nije znala. Sada ju je odbijao čak i zgodni Šerif kojim je
zamijenila Zekaija. Da nije premlad za nju? Neobrazovan?
Neodgojen? Prost? Nije znala. Nije, ali je došla do zaključka da ni
Zekai, a ni majstor Šerif očito neće moći zamijeniti gospodina
Muzafera. Premda to nije bilo logično, tako joj je govorilo srce.
Uskoro je i Zekai primijetio da se gospođa promijenila, to jest da
je i prema Šerifu postala hladna. Primijetio je i Rešit. Čak i Rešit!
Situacija se promijenila. Čak i da sreća Šerifu još nije potpuno
okrenula leđa, uskoro hoće. Odlučio je čekati, spreman da nanjuši
priliku.
Do kada?
Sve dok mu gospođa ne naredi: „K nozi!”
A onda su jedne noći počeli trudovi. Prema računici Guluine
najstarije maćehe bilo je prerano za porod, ali ona se nije obazirala
na nju. Zatražila je da je smjesta odvedu u grad. Odveli su je u kliniku
jednog dobrog prijatelja, uglednog porodničara. Maćeha se nije
odvajala od nje, a često su je posjećivali i Zekai i odvjetnik. Berber
Rešit i Šerif ostali su na imanju.
Šerif je od onog dana kad mu je priprijetila revolverom bio
snužden. Nije ga puštala k sebi. Držala ga je na odstojanju, ali
istodobno ga nije sasvim otjerala od sebe. Vjerojatno zato što je bila
trudna. Usprkos tome, uperiti revolver u nekoga ozbiljna je stvar.
Mogla mu je sve to i lijepo reći.
Odlučio je pričekati da prođe porod.
On je prošao lako, a Gulu je dobila snažnoga sinčića. Srednje mu
je ime bilo Muzafer, a prvo Erdogan, baš kao što je njegov otac htio.
U posjet su s čestitkama i darovima, osim Pašazadeove
ljubavnice, došli svi ostali bliži i dalji prijatelji s kojima ju je upoznao
gospodin Muzafer i kod kojih je poslije odlazila u goste.
Među čestitarima je bio i odvjetnik imanja. Gulu se već naslušala
o mladom odvjetniku koji je nekada ispunjavao naloge gospodina
Muzafera, a kojega je sada često posjećivao Zekai, premda je on puno
više naloga primao nego što ih je dijelio. Međutim, nikada ga nije
vidjela. Već joj je na prvi pogled privukao pažnju. Bio je visok, stasit,
odmjeren... Dobro je to upamtila.
Kad je proteklo uobičajeno vrijeme oporavka nakon poroda, već
ga je prvog tjedna po povratku na imanje pozvala k sebi kako bi s
njim obavila neke stvari, ali i kako bi ga mogla izbliza vidjeti.
Mladić je bio ugodniji nego što se nadala. Kao da su se u njemu
stopili Muzafer i Šerif.
Jeli su, pili i neobavezno ćaskali do dugo u noć. Za to vrijeme
gospođin interes za mladoga odvjetnika nije promaknuo ni Zekaiju ni
Rešitu. Što se to zbivalo?
Rešitu je bilo svejedno. Ovakav je pametan, uglađen muškarac
bolji čak i od Zekaija i od Šerifa. No, odlučio je ne brzati sa
zaključkom. Najprije Zekai, zatim Šerif, a sada i odvjetnik... Tko zna,
možda će poslije doći neki drugi i zamijeniti sve njih?
Odvjetnika je zanimalo zašto ne živi u gradu, već na imanju.
Gulu mu je objasnila, popravljajući grudnjak na dojkama koje su
joj od poroda još više narasle.
Ni ona zapravo nije znala odgovor na to pitanje. Vjerojatno se
već naviknula na život na imanju. Ovdje je mirno. Uspomene na
pokojnog joj supruga... Zašutjela je. Je li prikladno da o svome
suprugu, a k tome još uspomenama na njega, govori novome
udvaraču koji je pun nade sjedio pred njom i netremice je slušao?
I odvjetnik je porumenio do ušiju te mu se nada na trenutak
poljuljala, ali nije se dao obeshrabriti. Bio je on već iskusan mladić.
Još je od studija navikao provoditi vrijeme sa starijim, bogatim
damama.
Promijenio je temu i rekao:
„Ovo bi podneblje moglo biti neprikladno za tako tankoćutnu
damu poput vas...” Odabrao je prave riječi.
Osjetila se polaskanom. Kakav uglađen muškarac, Bože mili!
 „Odlučili smo se preseliti u Istanbul”, rekla je, „ali nije nam
pošlo za rukom.”
„Da. Međutim... Znate i sami da se novac za život u Istanbulu
zarađuje u Anadoliji!”
„Istina. Potpuno se slažem s vama. Štoviše, pustimo Istanbul...”
„Mislite na Europu, zar ne?”
„Veoma ste pronicljivi.”
„Gospođo, molim vas... Veoma je velikodušno od vas što vlastite
kvalitete pripisujete drugima!” Gulu se nasmijala i podignula času.
„Za moje uglađene prijatelje.”
„I ja im nazdravljam, ali pod jednim uvjetom...”
„Kojim?” iznenađeno ga je upitala.
„Da posebno nazdravimo mojoj najuglađenijoj i
najvelikodušnijoj prijateljici!”
Uzviknula je riječ koju već odavno nije koristila: „Merveilleux!”
Riječ je upotrebljena baš na pravome mjestu, a iz čaša su
ispijene i posljednje kapi. Opazili su da su se približili jedno
drugome. Nisu vidjeli ni Rešita ni Zekaija. Ne samo to, čak je i stola
među njima nestalo. Njihove su se ruke ispreplele među čašama i
tanjurima meze. Mladi je odvjetnik njezinu ruku s elegantno
nalakiranim noktima ovlaš dotaknuo vrelim, punim, ali iznimno
lukavim usnama kojima je već poljubio bezbroj ruku, usana, vratova,
prsa, dojki, trbuha i još mnogo drugih mjesta.
Gulu se činilo da će poludjeti. Bože mili, kakav uglađen,
pametan, pronicljiv muškarac! Nimalo poput Zekaija i Šerifa... Bio je
posve, posve drukčiji čak i od Muzafera.
Mladić je htio provjeriti nešto što mu se motalo po glavi:
„Gospođo, jeste li ikada razmišljali o putovanju u Europu?”
Pronašao je njezinu najslabiju točku. Uzdahnula je i odgovorila:
 „Eh, gospodine... Itekako!” Dugo su se gledali. „Iii?”
„Pa ne znam...”
Iz njezinih je pogleda naslutio da mu je htjela reći: „Kako da
idem sama? Ne znam put, ne znam jezik, ne znam što treba vidjeti.
Ali bilo bi drukčije da ti pođeš sa mnom!” Umjesto odgovora, uputio
joj je pogled kojim je rekao: „Shvaćam. Mogao bih biti i bolji kavalir
nego što mislite. Vjerujte mi, nećete naći prikladnijeg, prisnijeg i
boljeg suputnika od mene!”
Zatim je pogledao oko sebe. Kad je ugledao Zekaijev golemi nos i
Rešitov prevarantski pogled, progutao je riječi koje su mu navrle na
usta: „A tko su ovi? I što sada rade ovdje s nama?”
Ustao je. Nije se htio pokazati oholim zato što je u tako malo
vremena stigao tako daleko. Ubacio joj je bubu u uho, točnije zasijao
sjeme u srce. Sjeme je snažno, a ako je i zemlja jednako snažna,
uskoro će iz nje i niknuti nešto.
Gulu je poskočila i upitala ga:
„Što je? Kamo ćete?”
Mladić je pogledao na ručni sat i odgovorio: „Vrijeme mi je...”
Rešit je gospođi priskočio u pomoć i uzviknuo: „Kamo ćeš u ovo
doba, gospodine? Hvala Bogu, kod nas ima mjesta. Ostani!”
Mlada je žena sjajni pogled pun nade okrenula prema
odvjetniku. Eh, taj Rešit, kakva je on ljudina! Kako je samo odmah
shvatio što bi ona htjela!
„Moram poći”, rekao je odvjetnik. „Rano izjutra dolaze mi
klijenti. Zna se, dužnost je najveća svetinja!”
Ispružio joj je ruku uz neizmjerno zadovoljstvo, dijelom
uzrokovano viskijem, a dijelom činjenicom da ju je dobio u svoje
šake. Po drugi put, ali malo jače, poljubio je njezinu nježnu ruku,
izgubivši se u požudnim joj pogledima koji kao da su ga preklinjali
govoreći: „Jako mi se sviđaš. Mogla bih se u tebe do ludila zaljubiti.
Molim te, molim te, zaljubi se i ti u mene. Volimo se. Za tebe bih bila
spremna žrtvovati sve,”
Zatim je uskočio u svoj mali, elegantni Peugeot parkiran pokraj
bež Cadillaca. Obećao joj je da će je opet posjetiti, a zatim napustio
imanje.
Dok je mjesečina obasjavala sjajni Peugeot koji je uz umirujuće
brujanje klizio prašnjavom cestom prema gradu, glava mladog
odvjetnika radila je poput Peugeotovog motora.
Iz elegantne, pozlaćene tabakere izvukao je cigaretu i pripalio je.
Napredovao je prema novom uspjehu. Ma što napredovao? Ako
uračuna i ulogu koju je odigrao viski, mogao je reći da je već postigao
i vise nego što je planirao. U Istanbulu je zaveo brojne, dobro
odgojene dame koje su vidjele Europu i doživio svakakve afere
preskačući živice i zidove...
Maknuo je nogu s gasa i polako prešao preko duboke jame.
Kako sada ne bi mogao zavesti mladu, lijepu, ali posve očito
neobrazovanu ženu iz provincije koja na posve neprikladnim
mjestima u razgovoru ubacuje riječi poput „merveilleux”, samo da
pokaže kako ih zna?
Nakašljao se.
To je već gotova stvar. Sada se svelo na to da Zekaija i Rešita...
Dovede u red? Ma što oni misle, tko su? Obojica su na tom imanju
tek sluge. Pođu li stvari po njegovome... Ali, zašto da se s njima hvata
u koštac? Imanju ionako trebaju nadzornik i knjigovođa. Da, svakako
bi bilo bolje da to budu neki strani nadzornik i knjigovođa, koji neće
znati da je on preuzeo gospođin imetak i koji to neće iskoristiti kao
oružje protiv njega.
Ali to mu je posljednja stvar na pameti.
Najveći je problem kako postati Serapin suprug, preuzeti njezin
imetak u svoje ruke i, ako to bude moguće, u cijelosti ga prebaciti na
sebe... Zašto ne? Ipak bi joj bio zakoniti suprug i dijelio s njom sve. A
u tom bi slučaju prijenos imetka na njega u upravnom i zakonskom
pogledu bio mnogo lakši izbor.
Tu je mogućnost razmotrio sa svih strana, uzevši u obzir sve
detalje, sve dok se pred njim nisu ukazala električna svjetla grada.
Postat će bogat! I on će moći u barovima otvarati boce
šampanjca, vozikati se u velikom Cadillacu i putovati Europom.
Uostalom, nije li smisao života učiniti ga što lagodnijim? Oni debeli
koji su noću zatvarali barove, rasipajući tisuće i tisuće lira, nisu pola
života proveli trunući u školama, pa što onda?
Prisjetio se jednog svog prijatelja s fakulteta koji je pisao pjesme.
Uvijek je imao uzbudljive ideje o svijetu, njihovoj zemlji, o
budućnosti svijeta i njihove zemlje. Što se s njime dogodilo? Gdje je
on sada? Vjerojatno živi u bijedi. Sva je mudrost života u tome da se
domogneš uspjeha, na ovaj ili na onaj način. Sve su ostalo samo
riječi.
U grad je ušao kad je otkucala ponoć. Činilo mu se da bi od sreće
mogao poletjeti. Nije bio tako pijan. Mogao bi još piti. Zašto da sad
ode u krevet? Znao je da neće moći zaspati...
Zastao je ispred jednog od barova za bogataše. U njemu je opet
bilo ludilo.
Age su se okupili oko plesnog podija i gledali djevojke odjevene
u raznobojnu odjeću koje su natjerali da plešu. Iznervirao se.
Nikada mu nisu bili dragi muškarci koji su uživali u ovakvoj vrsti
zabave. Bili su to nekulturni ljudi prostoga ukusa. Kultura, eh da,
kultura... Kultura koja traži beskrajnu slobodu pojedinca koji
prihvaća društvo kakvo ono jest! Kultura koja omogućava život uz
sve prohtjeve civilizacije, a ne protiv njih!
Sve je bilo prepuno ljudi. Pitao se zašto su svi oni izašli u barove.
Žene su bile na raspolaganju tek nekolicini. Zašto dolaze ovamo i
ostavljaju pune šake novca kada s njima ne mogu ni riječi prozboriti?
Iza sebe je začuo graju i pijani smijeh...
 Okrenuo se i vidio da se jedan odjeljak prazni. Malo je pričekao,
a onda je odmah zauzeo mjesto za stolom. Odavde je vidio one koji su
komičnim pokretima držali tempo s plesačicama. One su se usiljeno
njihale, dok su age mislili da se zabavljaju.
Povukao se dublje u odjeljak.
„Viski”, dobacio je konobaru koji se smjesta stvorio pokraj njega,
„Viski, ali... Hoću i žensku!”
„Sve su zauzete, gospodine.”
Razljutio se i dobacio:
„Kad je tako, onda više ne primajte goste!”
Konobar je od umora jedva stajao na nogama.
„U redu, gospodine. Odsad će biti kako vi kažete!” izlanuo je bez
razmišljanja.
Njegov je ego primio težak udarac. Poskočio je kao gromom
ošinut:
„Pseto jedno! Ti se to meni rugaš?”
Ali konobar se naslušao i gorih riječi, pa je ne trepnuvši okom
odvratio: „Ne. Izbacivač!”
Mladi se odvjetnik odjednom našao u zraku, s čvrsto stisnutom
rukom.
„Slomit ću ti je, ništarijo!” zaprijetio mu je grdosija koji ga je
držao, „Ako ti se ovdje ne sviđa, gubi se!” Malo se primirio i rekao:
„Ja sam ovdje gost. Nemaš pravo psovati goste!”
„Mušterije poput tebe opsovala bi i rođena mati!”
„Znaš li ti tko sam ja?”
„Da nisi možda premijer?”
Napustio je odjeljak tresući se od bijesa i prišao vlasniku bara.
Ovaj je s agama pljeskao i držao tempo djevojkama koje su
pokušavale plesati na podiju. Bio je pijan kao čep i nije bio
raspoložen za slušanje pritužbi.
„Brate, ako ti se ovdje ne sviđa, idi u neki drugi bar!” glasio je
odgovor.
Mladi se odvjetnik snuždio. Gorko se pitao bi li vlasnik bara
istim nemarom saslušao tu pritužbu i da ju je uputio neki od debelih
aga.
A zatim je iznenada odlučio napustiti bar. Sjeo je u svoj Peugeot
i bijesno se odvezao.
Drhtao je od bijesa čak i kad je legao u krevet, uvjeren da čovjek
mora biti bogat, veoma bogat kako bi ga drugi slušali.
I zato... Da, da... Morao je pronaći način da je oženi.
I Gulu je mislila isto. Morala je pronaći način da zavede mladog
odvjetnika i uda se za njega. Tako je sladak, tako topao, tako nježan!
A tek njegova pamet i pronicljivost? Način na koji joj je poljubio
ruku?
Erdogan je zaplakao u kolijevci.
Ustala je i sinu u usta gurnula svoju veliku dojku.
A i podosta je ozbiljan. Nije drzak poput Zekaija i Šerifa i ne
pokušava iskoristiti svaku priliku koja mu se pruži s njome.
Shvatila je da bi se htjela udati za njega! Sigurno bi bio divan
kavalir! Uostalom, nisu li dobro jelo, dobro piće i lijepa putovanja sve
što je potrebno za ugodan, veseo život?
Kada bi tako mogla živjeti do smrti, ni na trenutak ne bi
oklijevala da sav svoj imetak prenese na njegovo ime.
Nježno je izvukla dojku iz usta usnulog djeteta i prišla prozoru.
Mjesec je nestao i sve je obavila tama.
Sjela je na stolicu.
Nije joj se nimalo spavalo. Da je barem ostao. Da barem sada
ovdje sjede jedno uz drugo i tiho razgovaraju. Govorio bi joj o
njezinim kvalitetama. Primio bi joj ruku svojim snažnim muškim
šakama, milovao je i ljubio. Ona bi glavu naslonila na njegove grudi,
a on bi joj milovao i ljubio kosu, ruke provukao ispod pazuha i čvrsto
je zagrlio!
Ali sumnjala je da bi on sve to mogao učiniti. Veoma je ozbiljan,
pristojan, neiskusan. Ako se dosad još nije oženio, možda se i sramio
žena. Bolje je tako. Što je ona životinja Zekai prema njemu! Ništa, A i
nije u redu da ga uspoređuje sa Zekaijem kada među njima ne može
postojati ni najmanja sličnost.
Zijevnula je i zadovoljno se protegnula. Rukom je obrisala suze
koje su joj navrle na oči.
Uopće joj se nije spavalo. Što da sada radi? Ustala je.
Prišla je Erdoganovoj kolijevci.
Htjela je učiniti nešto, ali što?
Zašto je samo otišao? Da je ostao i spavao u gostinjskoj sobi... Bi
li zaključao vrata? Možda. Neka. Probudila bi ga. Nekako bi ga
probudila i ušla u sobu. Prstima bi uronila u njegovu kovrčavu kosu i
zatim se prepustila snažnim rukama.
Stisnula je šake. Zašto, zašto li je otišao?
Bacila se potrbuške na krevet. Zatim se pridignula na laktove i
dlanovima obuhvatila lice.
Je li zaista bio neiskusan sa ženama?
Sklopila je oči. Na kapcima joj je utisnuta njegova slika. Sami su
u krevetu. Srami se, ne želi se razodjenuti. Ne može je ni pogledati.
Porumenio je do ušiju...
Prisjetila se bankareve gospođe koja je jednom rekla:
„Obožavam sramežljive muškarce! Ne znam za vas, ali takvi me
dovode do ludila. Dođe mi da ih pojedem!”
Odvjetnik je bez sumnje neiskusan. Baš kao što je rekla
bankarica, i ona bi sada mladoga odvjetnika najradije pojela!
 Obuzela ju je divlja želja. Ustala je i stala pred zrcalo. Zbacila je
sa sebe svilenu spvaćicu i grudnjak. Čvrste dojke... Prisjetila se
Pakize. Nasmijala se. „Besramnica jedna!” promrmljala je. Sada joj je
toliko potrebna!
Dlanovima je primila krupne dojke, podignula ih i pustila da
padnu, a zatim opet podignula. I pustila. Zaželjela se viskija.
Ponovno je navukla spavaćicu, ovoga puta bez grudnjaka, i otišla
po viski. Sve je bilo u kuhinji. Kuma Sejare natopila je suđe u vodi
kako bi ga sutra oprala. Pronašla je čistu čašu i vratila se u sobu
noseći sa sobom polupraznu bocu viskija. Na prozoru se ukazao
muškarac!
Ustuknula je i lagano vrisnula.
On je već ušao u sobu i brzo joj se približio. Prepoznala ga je i
obrecnula se: „Ti, ha? Opet ti?”
„Došao sam razgovarati s tobom”, rekao je majstor Šerif. „O
čemu bi razgovarao? Što radiš u mojoj sobi usred noći? Gubi se ili ću
početi vrištati!”
„Kumo!”
„Gubi se, rekla sam!”
„Čuo sam te i prvi put. Saslušaj me i onda ću otići. Ne želim ti
zlo!”
Buka je probudila dijete. Bijesno je prosiktala: „Probudio si ga,
pseto jedno! Izlazi i da te više nisam vidjela!”
Mladić je zapanjeno upitao:
„Znači, zamijenio me gospodin odvjetnik?”
„Ti ne zaslužuješ ni govoriti o njemu. Odsad više ne radiš za
mene. Gubi se!”
Mladić je dugo stajao, zanijemivši. Na pamet su mu pale loše,
veoma loše misli. Soba se okretala oko njega. Zujalo mu je u ušima i
drhtao je od glave do pete. Prvo mu je prijetila pištoljem, a sada ga je
i teško uvrijedila!
Pribrao se, okrenuo, skočio kroz prozor i otišao u kolibu.
Potrbuške se bacio na ležaj.
Znači, sada ga i tjera s imanja?
Otići će. Uzet će sve svoje sa sobom i otići. Ovdje više ne može
ostati. Nema sumnje da nešto muti s odvjetnikom. Pronaći će Habipa
i s njime poduzeti sve što bude mogao protiv „gospođinog imanja”!
Spakirao je svoj mali kovčeg. Odlučio je pričekati jutro i onda
otići bez pozdrava...
Kad ga je probudila truba bež Cadillaca, sunce je već odavno
sijalo kroz prozor kolibe.
Ustao je s ležaja i prišao prozoru. Gospođa je sjedila za volanom
i nešto ljutito govorila berberu Rešitu. Vidio je kako se suhonjavi
muškarac osvrnuo prema njegovoj kolibi i kimnuo glavom. Kuma mu
je vjerojatno dala nalog da se pobrine za njega.
Povukao se s prozora.
Bež Cadillac je bijesno izjurio s imanja. Tako se barem učinilo
majstoru Šerifu. Kao da se nije uvrijedila samo gospođa, već i
Cadillac. Tako je izgledalo. Kad je berber Rešit netom nakon toga
ušao u kolibu, smjesta mu je oduzeo riječ:
„Znam što ćeš reći, šuti!”
Rešit je bio zapanjen.
„Znaš?”
„Znam! Evo, vidiš da sam se i spakirao. Čak i da me sada molite,
ne bih ostao!”
Zamotao je ležaj i povezao ga.
„Bilo bi bolje da joj nisi ušao u sobu”, rekao je Rešit, „Luda
mlada glavo! Svi smo znali da joj se sviđaš. Zašto si joj usred noći
ušao u sobu, sinko?”
 Šerif mu nije odgovorio, ali je prije nego što je natovario ležaj na
leđa, protisnuo je: „Isplatite me.”
Rešit je hitro otrčao u Zekaijevu sobu. Ovaj je još bio u krevetu.
Tek se probudio. Kad mu je Rešit donio sretnu vijest, smjesta se
razbudio.
„Odakle sad to?”
„Noćas joj je kroz prozor upao u sobu!”
„Jao, kakav besramnik!”
Ispod jastuka je izvukao knjižicu u debelom omotu, pronašao
Šerifovu stranicu i izračunao koliko mu još duguju. „Ali još nam
ostaje onaj drugi magarac!” rekao je. „Koji?”
„Ne znaš? Prisjeti se što je bilo sinoć...”
„Misliš na odvjetnika?” Rešit se razljutio.
„Kako te nije sram magarcem nazivati onakvog velikog
gospodina i marljivog radnika? Sram te bilo!” Zekai mu je ozlojeđeno
dobacio:
„Dragi Rešit-ago... Našalio sam se. Nemoj mi odmah skakati za
vrat...”
Kad je ostao sam, Zekai je zabrinuto odmahnuo glavom i rekao:
„Eh, Zekai, eh! Zar si dotle dogurao da dopuštaš da ti ovo dvoje čitaju
bukvicu? Politika, državni poslovi, Kant, Leibniz, Hegel... Tvoje ti
silno znanje ne vrijedi ni pišljivog boba! Bježi odavde! Ali ne možeš.
Nemaš kamo. Nema više ni Muzafera, ni protivničke stranke koja bi
htjela da im se Muzafer pridruži!”
Ustao je iz kreveta. Pogled mu je pao na prozor. Prišao mu je.
Majstor Šerif je odlazio, noseći u ruci kovčeg, a na ramenu ležaj.
Mladić barem ima zanat kojim se može baviti gdje god bio. A
on? Što on ima?
Njegov zanat više nikome nije bio od koristi.
 Majstor Šerif je srdito napustio imanje i stigao do seoske kavane.
Ondje još nikoga nije bilo. Kafedžija je upravo pripalio vatru.
Zamotani je ležaj i kovčeg ostavio pred kavanom i ušao unutra. Sjeo
je na stolac.
„Kojim dobrom, majstore?” upitao ga je kafedžija.
Zadubio se u misli... Zašto joj nije mogao prerezati grkljan? Kao
da već nije bio u zatvoru? Dopustio je da ga izvrijeđa bezvrijedna
drolja.
Kafedžija mu se približio i protresao mu rame.
„Što ti je, majstore?”
Otrgnuo se iz crnih misli i ispravio.
„Ništa...”
„Da ti skuham kavu? Ha, što kažeš?”
„Skuhaj...”
Kad je Habip stigao, ovaj je već popio nekoliko kava i popušio
nekoliko cigareta, zadubljen u svoje misli. Sve mu je ispričao. Od
početka do kraja. Habip se složio s njime:
„Da si barem kurvi prerezao vrat, Šerife!”
Privukao je stolčić i sjeo pokraj njega. Uf, kakvu je priliku
propustio. Ali moglo je još nešto i biti od njega. Nije ga smio pustiti
da ode.
„I što ćeš sada?”
„Nemam pojma, Habipe. Odem li u grad, u mislima ću ostati
ovdje. Zbog nje sam se pretvorio u nekog jadnika. Ali zašto mi je
onda uopće dala nadu?”
„Znači, prvo ti je zaprijetila pištoljem, a onda te otjerala...”
Šerifu je nešto zastalo u grlu. Habip je navalio:
„To znači da je odvjetnik zgodniji od tebe...”
 Opet mu nije odgovorio, ali ono u grlu postalo je još veće.
Kad je u kavanu ušao majstor Muhsin, Habip je ustao, kao da je
nanjušio opasnost. Znao je da će ovaj htjeti smiriti Šerifa kad sazna
što se dogodilo, a to se nije smjelo dogoditi.
„Ustani, idemo!”
Šerif je ustao i upitao ga:
„Znaš li što mi se mota po glavi?”
„Što?”
„Da zapalim imanje!”
To je čuo i majstor Muhsin. Već mu je neko vrijeme pozornost
privlačilo njegovo izmijenjeno, nervozno ponašanje. Nije znao zbog
čega je takav, ali mu je bilo jasno da ga nešto muči.
Gledao je za njima.
Kad su izašli iz kavane, kafedžija je prišao majstoru. „Što je
bilo?” upitao ga je ovaj.
Kafedžija mu je ispričao što je čuo. Shvatio je u čemu je problem.
Znao je ponešto o Habipovim planovima i shvatio je da će on
mladićev bijes pokušati iskoristiti za svoje ciljeve.
Habip je na leđa prebacio Šerifov ležaj, a Šerif je uzeo kovčeg.
Prašnjavim su seoskim putem stigli do Habipovih. Njegovoj sreći nije
bilo kraja. „Pripremi onu drugu sobu!” naložio je ženi koja se skrivala
pred mladićem.
Poslušala ga je.
„Skuhaj nam kavu. Naš će brat večeras prespavati kod nas!”
Žena se povukla iz sobe.
Navečer su, nakon večere, došli i Habipov otac i braća. Šerif im
je ispričao što se sve događa na imanju, a oni su ga zapanjeno gledali
razjapljenih usta.
 Ženska se ponaša sasvim neumjereno, zanemarujući vjeru i čast.
Za koga god joj zapne oko, tog povede u svoj krevet. A sada je
pronašla i odvjetnika. Jedu i piju sve do ponoći... „Znaš li koji je to
odvjetnik, oče?” uzbuđeno je upitao Habip.
„Koji?”
„Onaj koji pokušava uknjižiti spornu zemlju na njezino ime!”
Starac je zamišljeno pogladio bijelu bradu. Znači, sada se i s
njim počela smucati? Kako bi to tek moglo završiti? Možda i brakom.
A ako se uda za njega, oboje će pograbiti čitav imetak, a onda neka se
spašava tko može!
Nabrao je obrve.
Ne, od njih im nema spasa. Ali zar samo sjede skrštenih ruku?
Zar ništa ne mogu učiniti?
Pogledao je Habipa. Ovaj je pohlepno slušao svaku Šerifovu
riječ.
„Drolja!” dobacio je u jednom trenutku, „Da sam bio na tvojem
mjestu, zavrnuo bih joj vratom!”
Okrenuo se prema ocu i namignuo mu.
Starca je oduševljavalo ponašanje najmlađeg mu sina. Premda je
već prošlo toliko vremena, i dalje je čuvao svoju tajnu pa je čak i ocu,
svome rođenom ocu, pokušavao prodati maglu.
Pogledao je ostale sinove. Ne. Nemaju oni Habipovu pamet. Ni
pamet, ni ambiciju. Nije on ovog Šerifa uzalud ugostio u svojoj kući.
Sigurno ima neku skrivenu namjeru. Ali budala je njemu sigurno ne
bi otkrio, čak ni da ga pita.
U narednih se nekoliko dana u kavani prepričavala priča o tome
kako je „gospođino imanje” postalo Taščikan5. Što se dalje širila, to je
postajala sve sočnija i pretjeranija. Znači, drolja u krevet poziva
svakoga tko joj prijeđe preko puta?
 Suhonjavi seoski imam nije bio jako zao čovjek, ali i on je na
koncu počeo gunđati, ponesen glasinama:
„Bože, sačuvaj... Nebo će nas kazniti zbog ovoga!”
Majstor Muhsin bio je svjestan svega što se zbivalo. Veoma je
dobro znao zašto su kružile glasine, pa je čekao da Šerifa uhvati
samoga u kavani. Jednog mu je dana to uspjelo. Povukao ga je u kut i
upozorio: „Opameti se!”
Kad ga je mladić upitao zašto mu to govori, ispričao mu je sve,
do najsitnijih detalja. Rekao mu je da je sada stvar prešla sve granice
i da su ga drugi iskorištavali kako bi postigli svoje ciljeve.
„Što se to tebe tiče? Što ti imaš od toga? Idi u grad i ne miješaj se
u ovo!” odbrusio mu je.
Ali u sebi se slagao s njime. Shvaćao je što se zbiva. Čovjek bi
trebao biti veoma glup da ne shvati zašto mu se Habip ulaguje.
Jednog je jutra spakirao svoj ležaj i kovčeg i sjeo u kamion s
pamukovim sjemenjem koji je išao u grad.
Habip je bio izvan sebe od bijesa, ali ništa nije rekao. Nije se
smio zavaditi s majstorom. Uostalom, njegova odsutnost neće ništa
promijeniti. Skandal na „gospođinom imanju” proširio se selom, a i
onim okolnima. Čak je i imam tvrdio da će ih nebo kazniti. Selo se
konačno počelo komešati.
Habip jedino nije mogao shvatiti zašto majstor Muhsin
pokušava spriječiti ovo što se događalo, budući da nema nikakve
koristi od toga.
Jednog ga je dana to i upitao.
Majstor mu je odgovorio: „Znam zašto huškaš seljane, Habipe!
Ne brine vas to što je imanje postalo javna kuća i što će nebo zbog
toga kazniti vas!”
„Nego?”
„Znaš ti, i to bolje od mene!”
„Ne znam.”
 „Ne znaš, ha? Znaš, znaš, Habipe. Ali sve ovo ti neće pomoći!”
Ali Habip ga nije slušao.
Glasine su se širile sve dalje i dalje. Mržnja prema „gospođinom
imanju” pretvarala se u režanje. Majstor Muhsin počeo je strepiti od
opasnosti koja se sve više približavala. Njemu je bilo svejedno, ali
nije htio svjedočiti propasti jadne žene koju je poznavao još od
djetinjstva i koja zapravo ništa nije skrivila.
„Znam da ti nisam drag, Rešit-ago, ali poslušaj me”, obratio se
jednoga dana Rešitu i objasnio mu kakve glasine kruže po selu. „Reci
Gulu da je pozdravljam i savjetujem da što prije napusti ove
predjele!” rekao je naposljetku.
Rešit je nabrao obrve i odvratio:
„Kazna koju odredi šerijat ne boli!”
Majstor Muhsin mu nije odgovorio.
Rešit se vratio na imanje, ali gospođi ništa nije rekao. Ove će
godine novim strojevima uzorati njive i zasijati još više pamuka. Što
više uroda, to će im i profit biti veći.
Uostalom, što si je umislio taj majstor Muhsin?
I Zekai se složio s njime. Ipak mu je Rešit-aga bio od veće
koristi.
Gulu ni za što od toga nije znala, a mislila je samo na jedno: na
mladog odvjetnika! Nije marila ni za imanje, ni za usjeve, ni za njive,
ni za sijanje, ni za berbu. Nije previše marila ni za svoje dijete.
Mladi je odvjetnik pak, bio siguran u svoju pobjedu, pa je na
imanje dolazio najmanje tri do pet puta tjedno i ostajao sve do
duboko u noć. Jeo bi, pio i smijao se, ali o odnosu prije braka nije
htio ni govoriti. A to je Gulu izluđivalo. Ljubav koju je osjećala prema
njemu svakog je dana postajala sve snažnija. Ondje gdje je nekoć
sjedila uz gospodina Muzafera i s njime promatrala zalazak sunca,
sada je sjedila s mladim odvjetnikom, sklopljenih očiju, prepuštajući
svoju ruku njegovim snažnim šakama.
 Kad su se u bež Cadillacu uputili prema spornim njivama, poveli
su sa sobom i berbera Rešita. Sjedio je na stražnjem sjedištu dok su
mu sitne očice poskakivale od jednog do drugog prozora.
Odjednom je spazio seljane koji su se okupili na spornim
poljima.
„Gospodine”, rekao je, „požuri i dovrši to knjiženje polja!”
Mladi se odvjetnik okrenuo prema njemu i upitao ga:
„Zašto? Što je?”
„Do mene stižu loše vijesti!”
„Kao naprimjer?”
„Seljani su pomahnitali...”
„I?”
„Odlučili su ove godine polja zasijati za svoj račun. Kažu da ih s
njih neće moći otjerati ni vojska, a kamoli ne gospođa...”
Mladi se odvjetnik nasmijao, iz stražnjeg džepa izvukao
pozlaćenu tabakeru, otvorio je i pružio mu:
„Hajde, zapali jednu...”
Obojica su pripalili cigarete. I Gulu je zapalila jednu.
Automobil je zastao na rubu spornih njiva. Cadillac su okružili
Habip Hidiroglu, njegova dva brata, otac, a zatim seljani i mali
zemljoposjednici. „Dobro došli!” dobacio im je Habipov bjelobradi
otac.
Mladoga su odvjetnika Rešitove riječi nanervirale, pa im je pred
Gulu strogo odvratio: „Čujemo da nam spremate zlo!”
Starac je hinio kao da ne razumije o čemu ovaj govori i
iznenađeno ga upitao:
„Kakvo zlo, gospodine?”
 „Navodno ste pomahnitali i odbijate priznati ono što propisuje
zakon!”
Habip se ljutito umiješao: „I što da jesmo?”
Otac ga je bijesno odgurnuo i povikao: „Mičite ovo pseto
odavde!” Okrenuo se prema odvjetniku: „Nipošto, gospodine. Mi
takvo nešto nismo rekli i nećemo. Kako šerijat odredi, tako će biti!”
„Prije zakon! Šerijatu u ovome dobu nema mjesta. Bit će kako
odredi zakon... A tko je onaj mladić?”
Starac se okrenuo i pogledao Habipa kojega su njegova dva
starija brata jedva uspijevala zadržati. „Ja sam mu sin!” rekao je
Habip.
„Sin?”
„Da, sin..”
„Svaka ti čast, jako si vatren... Ali zapamti da vatra pali sve pred
sobom!”
Gulu je vidjela da će se situacija zahuktati, pa je pokrenula
automobil. Okrenula ga je u širokom luku i zaputila se prema imanju.
Odvjetnik se strašno rasrdio.
„Pseto jedno!” progundao je. „Jesi li vidjela kako nas je
izazivao?”
Gulu se okrenula i postrance pogledala mladoga odvjetnika. Bio
je još ljepši kad bi se naljutio. Obrazi su mu se zarumenjeli.
„Majstor Muhsin mi je neki dan nešto prtljao o tome, ali nisam
obraćao pažnju. Navodno da su seljani bijesni...”
„Zbog čega?”
„Zato što ostajete budni do dugo u noć...” Sada se i Gulu
razljutila. „Što se to njih tiče?” upitali su oboje uglas.
Rešit je slegnuo ramenima i odvratio:
 „Zaista ne znam. Rekao sam im da je to vaša stvar. Nije da vas
oni moraju služiti!”
Mladi je odvjetnik ljutito izvadio revolver i rekao:
„Ja nisam gospodin Muzafer. Rasut ću im glave!”
Na Guluinu je molbu spremio revolver natrag u korice.
Od tog su se dana na imanju sve češće priređivale gozbe. Smijeh
gostiju dopirao je sve do sela, gdje su rasli mržnja i gunđanje.
Sporna su polja na Habipov poticaj uzorana, a zatim i zasijana.
Mladi ih je odvjetnik tješio: „Uskoro će knjiženje biti gotovo.
Strpite se. Osvetit ću se ja njima!”
Knjiženje je privedeno kraju baš u vrijeme berbe. Njive su prešle
gospođi Serap, kao nasljednici gospodina Muzafera. Jasno, sa
zemljom joj je pripao i urod na njoj.
Seljani su pobjesnili. „Dajte nam barem da oberemo urod!”
govorili su. „Na to ste trebali misliti prije i ne inatiti se!” odgovarao
im je nadzornik Rešit uz ljutiti bljesak u očima.
„Neka idu dovraga!” rekao je odvjetnik.
Kombajni gospođe Serap ušli su na donedavno ničije njive.
Mladi je odvjetnik pobjedonosno podnio molbu kako bi ishodio
dozvolu za vjenčanje. Nakon toga će krenuti na proputovanje
Europom. Erdogana, koji je propuzao, ostavit će Guluinoj majci i
maćehama, pa će tri ili čak četiri mjeseca provesti u Italiji,
Francuskoj, Švicarskoj i Njemačkoj.
Ova je vijest posebno izluđivala Zekaija. Zamalo je on trebao biti
na odvjetnikovom mjestu.
I tako, „gospođino imanje” polako je ulazilo u novo razdoblje.
S druge strane, selo je obavila mračna tišina. Ona koja se obično
javlja prije oluje. Topla, nepomična, duboka tišina...
 Samo se Habip nije mogao smiriti, pa je nervozno lutao selom.
Strepio je od toga da susretne majstora Muhsina. Bilo mu je dosta
njegovih savjeta...
Ponekad je uzimao sina u naručje i satima ga milovao i ne videći
suprugu koja ga je zabrinuto promatrala krajičkom oka. Strepila je.
Što ga muči? Znala je ona što je, i do nje su stigle glasine, ali zašto je
njezin muž bio neprestano zadubljen u mračne misli?
Nije izdržala pa mu je prišla, u suzama kleknula pokraj njega i
upitala ga:
„Što ti je, Habipe? O čemu toliko razmišljaš, za ime Božje? Kao
da spremaš neko zlo... Misli na dijete, misli na mene. Ja nemam
nikoga osim tebe, Habipe!”
Tih se dana u selu izglegao vrabac s tri noge. Sljedeće noći neki
pas nije do zore prestao zavijati. Osjetili su i lagani potres.
Sve to, svi ti događaji koji su slijedili jedan za drugim, bili su
dovoljni da potpuno izlude već ionako napete ljude. A kad je i
suhonjavi imam bez ikakve potrebe proučio suru Hud i k tome se još
i uspjenio objašnjavajući zašto je narod Ad snašla njihova sudbina,
čitavo je selo sišlo s uma.
Prolazila je ponoć.
Kavana je bila prepuna. „Evo”, rekao je Habip pokazujući
prstom prema „gospođinom imanju” s koje se i dalje orilo, „zbog
ovoga je propao i narod Ad... Vidjeli smo i znakove. Zbog njih će nam
Alah sravniti selo sa zemljom.”
Sve su se glave bijesno okrenule prema „gospođinom imanju.”
Što onda još čekaju?
 15.

U žandarskoj je postaji zazvonio telefon. Mladi se tamnoputi

desetnik preokrenuo na poljskom krevetu na kojem je spavao hrčući
na sav glas. Telefon je i dalje zvonio.
Opet se okrenuo, a zatim opet. Jedva je izronio iz dubokog sna.
Protegnuo se i već uvježbanim pokretom dohvatio slušalicu. Pospano
je promrmljao:
„Halo... Gdje?”
Razbudio se i uzbuđeno uspravio. „Gdje? Na gospođinom
imanju?”
Uspaničeno je poklopio, skočio s kreveta i otrčao u spavaonicu.
Ušao je u prostoriju osvijetljenu malenim fenjerom debelih stakala i
zviždaljkom proparao ustajali zrak koji je smrdio po čizmama.
Reski je zvuk probudio vojnike koji su ionako bili pripravni.
„Prijatelji, heeej, prijatelji!”
Isprva se nitko nije pomaknuo. A onda su se, jedna za drugom, s
ležajeva podignule glave. „Desetniče, što je?”
„Što se zbiva?”
„Ustanite, brzo! Po oružje!”
„Što je?”
„Nemiri!”
Ta je riječ poput munje odjeknula prostorijom. „Kakvi nemiri?
Gdje?”
 „Napadnuto je gospođino imanje!”
Svi su u trenu skočili s kreveta na betonski pod i izašli iz
spavaonice, praćeni mehaničkim zvukovima bajoneta i šaržera s
mecima. Skočili su na konje i odjurili u mrak, prema imanju u
susjednom selu.
Gospođino imanje je gorjelo!
Crveni, narančasti i žuti plamenovi uzdizali su se prema
zvjezdanom nebu bez mjeseca, a među njima su se čuli vriskovi i
tresak srušenih dasaka.
U drhtavoj su se svjetlosti plamenova nazi rali progonitelji i
progonjeni...
Na gozbu je pozvano mnogo gostiju, a ugovarala se i svadba.
Oružje im nije bilo ni na kraj pameti...
Gulu je u svojoj dekoltiranoj večernjoj haljini pobjegla u sobu i
zakračunala za sobom vrata. Leđima se naslonila na vrata i vikala iz
petnih žila, ali uzalud.
Rulja je izvana navaljivala na velika vrata koja su podrhtavala u
šarkama.
Svi su bili pijani, i domaćini i gosti. Napad se dogodio iznenada,
da i nisu shvatili što se zbiva. Nitko nije bio sposoban ikome
drugome priskočiti u pomoć. Mladi odvjetnik, a s njime berber Rešit,
Zekai, Hamza, Džemšir, kuma Sejare i ostali... Svi su pokušavali
sačuvati živu glavu.
Mladi je odvjetnik u razrušenom kokošinjcu uspaničeno čekao
da im žandari stignu u pomoć, utučen zbog svog modrog odijela koji
je izgledao zgužvano i posve jadno.
Rešit, Hamza i Zekai također su čekali žandare.
Gulu je pak i dalje vrištala naslonjena na vrata svoje sobe, a
njezini su se vriskovi kroz otvoreni prozor razlijegali u tami. Oni koji
su čekali žandare, stisnuti u nekom kutu, čuli su gospođine vriskove,
ali nitko se od njih nije mogao ni pomaknuti.
 Mladi se odvjetnik kajao što nije ubrzao vjenčanje. Da su se
vjenčali, sada ga ne bi bilo briga što će se s njom dogoditi.
Ponestajalo mu je daha zbog smrada u kokošinjcu.
Udarci su pak i dalje nemilosrdno padali po Guluinim vratima.
Što je to skrivila da su napali imanje? Što im je učinila? Udarci
su postajali sve jači i potresali su šarke vrata... Uskoro će im
popustiti. Što da radi?
Iznenada je primijetila dijete kako plače na sav glas.
Da ode k njemu?
Ali ovi nezaustavljivi udarci...
Usprkos svemu, otrčala je k djetetu i podignula ga iz kolijevke
ukrašene čipkom. Prislonila ga je na izrez haljine i čvrsto stisnula na
svoje dojke pune mlijeka.
Udarci...
Mora nešto učiniti. Potrčala je prema prozoru. Kroz njega ne
može skočiti s djetetom... Vratila je dijete u kolijevku. Hoće li im
nauditi?
Unezvijereno je pogledala prema vratima. Udarci, sve snažniji
udarci!
Smjesta mora nešto napraviti, ne smije gubiti vrijeme. Okrenula
se. Jedna je daska puknula. Kroz rupu koja je nastala, žuto je svjetlo
iz sobe osvijetlilo Habipovo tamnoputo lice na kojem je bila ispisana
strašna namjera.
„Zadavit ću te, kurvo!”
Vrisnula je i rukama prekrila lice, A zatim ih je maknula i upitala
ga:
„Što sam vam skrivila? Što? Što hoćete od mene?”
„Otvaraj!”
 Zadrhtala je. Shvatila je da je situacija veoma ozbiljna. On je
provukao ruku kroz rupu, pokušavajući napipati zasun.
Zašto, zašto im nije dala ono što su tražili od nje? Zašto je
poslušala odvjetnika, a k tome još i berbera Rešita?
Ruka je napipala zasun, ali ona je već dotrčala do prozora.
Oklijevala je, ali već su sljedećeg trena njezine gole noge i elegantna
bijela haljina nestali kroz prozor.
Ruka je nakon nekoliko pokušaja uspjela povući zasun. Habip je
poput pijavice upao u sobu. Vidio je da je pobjegla skočivši kroz
prozor, pa se istim putem dao za njom.
Mlada je žena poput bijele sjene bježala kroz crvene, narančaste
i žute plamenove, trčeći koliko su je noge nosile.
Ne smije mu pobjeći!
Na zemlji vlažnoj od kiše koja je tijekom dana padala kao iz
kabla započela je strahovita potjera.
Ne smije pobjeći, ne smije vlastima reći što se dogodilo. Ali sve
mu više izmiče!
Preskakala je jarke i upadala u lokve vode. Bijela je haljina bila
umrljana blatom. Oblio ju je znoj i ostala je bez daha. Iznenada je na
potiljku osjetila strašan dah smrti:
„Kamo ćeš? Zašto mi i dalje bježiš?”
Tamna ju je maljava ruka zgrabila za rame i poderala joj svilenu
haljinu, razotkrivši joj desno rame i kožu sve do struka.
Opet ju je pograbio. Poskliznula se i pala.
Habip je odmah skočio na nju. Ona se pod njim otimala, žilava i
vrela, oblivena znojem i krvlju. Osjetio je kako joj srce uspaničeno
udara iza jedne od krupnih dojki.
Ali sada nije vrijeme za to. Mora dovršiti posao, spriječiti je da se
obrati vlastima i ukloniti je kao nasljednicu ničije zemlje!
Objema je rukama pograbio bijeli vrat.
 Pogledi su im se sreli. Uspjela se istrgnuti iz čeličnog stiska
njegovih pristiju i povikala:
„Nemoj! Zaboga, nemoj!”
„Zašto?”
„Zar ćeš me zaista ubiti?”
„Zaista? Jasno!”
„Nemoj me ubiti. Ja ništa nisam kriva. Poštedi me, imam
dijete!”
Tamne su se ruke ponovno obavile oko njezinog grkljana. Ali...
Nisu imale snage stisnuti ga.
„Smiluj se mome sinu. Poštedi me zbog Erdogana!”
Prsti su mu se opustili. I on ima dijete!
„Možda i ti imaš dijete. Za ljubav svoga djeteta, smiluj se meni i
mojemu!”
Uspravio se, ostavši klečati.
Što da sada učini?
Ustao je i obazreo se. Imanje je bilo potpuno u plamenu! Vatra je
njegovo strašno, ali zabrinuto lice osvijetlila ružičastim svjetlom.
„Poštedi me, za ljubav svojeg djeteta!”
Pomislio je na svog sina. Spava li on sada? Ako je ne poštedi,
hoće li ga snaći njezina kletva?
Zbunjeno je zapalio cigaretu.
„I što da sad radim?”
Ležala mu je pod nogama, u razderanoj večernjoj haljini.
„Idi kući, idi svojem djetetu”, rekla mu je, „neću te prijaviti.
Dobit ćete i svoja polja. Dajem ti svoju riječ!”
Sada je već gotovo. Što bi značilo i da ga ne prijavi?
 Okrenuo se i po posljednji put pogledao imanje. Zatim je
cigaretu ljutito bacio na tlo i polako se udaljio.
Nije mogla vjerovati svojim očima. Preživjela je! Legla je
potrbuške na vlažnu zemlju i počela jecati.
Sada je mogla biti mrtva!
Zatim se obazrela za njim. Odlazio je, hodajući polagano i
zamišljeno dok mu je svjetlost padala na leđa. Gledala je za njim sve
dok se nije potpuno izgubio u mraku do kojega plamen vatre nije
dopirao...
„Gospođo Serap, gospođo Serap!”
Bio je to glas mladoga odvjetnika. Nije se odazvala... I zašto bi?
Sada je vrlo lako mogla biti mrtva. Začula je različite glasove koji su
je dozivali:
„Gospođo Serap, gospođo Serap!”
„...!”
„...!”
I to je muškarac kojemu je toliko vjerovala i svim mu srcem
priželjkivala pripadati? Što je on mogao učiniti? Što su mogli učiniti
ljudi od povjerenja, puške i pištolji?
„Gospođo Serap, gospođo Serap!”
Sve je isprazno. Sve su to dvolični, licemjerni, beskorisni ljudi. I
on je kao i svi ostali nestao u trenutku napada na imanje. Spašavao je
svoju kožu. A sam je nabuškao seljane protiv nje, onda kad je na
ničijem polju stao pred Habipa i prezirno promatrao seljane i kad je
u automobilu prijetio da će im pištoljem rasuti mozak...
Ustala je i u razderanoj se, blatnjavoj haljini polako vratila na
imanje.
„Gospođo Seraaaap, gospođo Serap!”
Ljudi imaju pravo. Kao da nije dovoljno što je Muzafer
godinama sijao i obirao plodove s njiva, sada su još i oni zasjeli na
njih. I ne samo to, oduzeli su im i urod, baš u vrijeme berbe!
„Gospođo Seraaaap, gospođo Serap!”
Kojim pravom?
Nije se odazvala, premda je već bila veoma blizu. Približivši se
prozoru betonske kuće, začula je vrisak svoga djeteta. Poskočila je i
uzbuđeno potrčala prema novome životu, koliko god su je noge
nosile. Progurala se među žandarima i drugima koji su se uspaničeno
vrzmali amo-tamo, osvijetljeni drhtavim plamenom vatre, blatnjavim
se, bosim nogama u jednom dahu uspela stubama, pritrčala sinu koji
je plakao iz petnih žila, podignula ga iz raskošne kolijevke, pritisnula
na grudi i ljubila, ljubila, ljubila... Zatim je izvadila krupnu dojku
punu mlijeka, umrljanu blatom i gurnula mu je u usta.
Žandari su ponovno uspostavili red. Mladi odvjetnik, berber
Rešit, Zekai, otac, majka, Hamza, maćehe, starija i mlada braća, svi
su oni izašli iz svojih skrovišta i okružili gospođu.
„Nije ti ništa, zar ne, dušo?”
„Hvala dragome Bogu...”
„Srce mi je sišlo u pete...”
„A meni?”
„Pogledajte na što sličim! Ne, zaboravio sam ponijeti pištolj.
Htio sam, ali...”
„...!”
„...!”
Nije ih čula, ništa nije čula. Razmišljala je o čovjeku koji se
izgubio u tami.
Da je htio, ona je sada mogla biti mrtva!
Nije „ga” spomenula niti tužila žandarskom desetniku, a poslije
ni drugim službenicima. No kad su njegovu braću i ostale odvukli na
ispitivanje, oni su svu krivnju natovarili na „njega”.
„On” im, pak, nikada nije dopao šaka.

Istanbul, 1955.
 Napomene

[←1] Fr. Moj Bože, kako li je samo divna, šarmantna i slatka!

(nap. prev.)
[←2] Marš mladosti prvi je puta izveden 19. svibnja 1919. kada je
Atarürk krenuo na put prema Samsunu. Poslije ga je kao jednu od
svojih službenih pjesama na izborima koristila i Mlada stranka (nap.
prev.)
[←3] Tur. Baba Karpiç - pravim imenom Juri Georges
Karpovitch, vlasnik kultnog restorana u središtu Ankare koji je
posluživao isključivo europska jela i promicao europsku restoransku
kulturu, a bio je omiljen medu diplomatima, inteligencijom i
političarima (nap. prev.)
[←4] Tur. mesut - sretan (nap. prev.)
[←5] Četvrt u kojoj se nalaze javne kuće (nap. a.)