MIT O SIZIFU

• Jedan iz prebogate galerije zanimljivih likova koje susrećemo u grčkoj

mitologiji jeste Sizif.

• Bio je sin gospodara svih vetrova, Eola i Enarete.

• Oženio se Meropom koja mu je rodila Glauka, Oritiona, Tersandru i Almu.

• Sizif je osnovao grad Korint i u njemu tvrđavu Akrokorint sa koje je

mogao da osmatra okolinu.
• Apsurdno prosuđivanje
• Camus poglavlje počinje objašnjavanjem što on smatra glavnim
pitanjem filozofije: zahtijeva li nužno samoubojstvo realizacija
besmislenosti i apsurda života.
• U nastavku objašnjava stanje apsurda – velik dio života gradimo na nadi
za sutrašnji dan, a sutrašnji dan nas vodi korak bliže smrti; ljudi žive
nesmetano iako su svjesni neizbježnosti smrti. Camus tvrdi kako ljudi i
svijet nisu apsurdni sami po sebi, već apsurd nastaje kada ljudi pokušaju
razumjeti nerazumljivosti svijeta.

• Poglavlje završava trima posljedicama prihvaćanja apsurda, a to su

revolt, sloboda i strast.
• Apsurdni čovjek
• Poglavljem dominira pitanje kako čovjek apsurda treba živjeti.

• Tvrdi da se etička pravila ne mogu primijeniti te da je sve dopušteno, ali to

ne dovodi do radosti, već do shvaćanja neidealnog stanja života.

• Tada kreće s primjerima: Don Juan kao čovjek koji život pun strasti živi što
duže može; glumac koji 'oslikava' kratak život zbog kratkoročne slave; te
osvajač čije će ime zasigurno ući na par stranica ljudske povijesti.
• Apsurdno stvaranje

• Camus istražuje apsurd stvaratelja i umjetnika.

• Budući da je objašnjenje nemoguće, umjetnost apsurda ograničena je u

opisima.

• U nastavku analizira rad Dostojevskog i tvrdi kako njegova djela polaze sa

stajališta apsurda i istražuju teme filozofskog samoubojstva. No,
posljednja djela Dostojevskog prikazuju put nade i vjere te tako nisu u
potpunosti kreacije o apsurdu.
• Mit o Sizifu
• U ovom poglavlju Camus navodi mit o Sizifu, te opisuje kako je Sizif živio,
zbog čega se zamjerio bogovima, te kako je u jednom trenutku čak uspio i
pobijediti boga. No kada biva uhvaćen, Sizif je osuđen na doživotno
guranje kamena do vrha planine.

• Camus zbog toga doživljava Sizifa kao heroja apsurda. Uspoređuje Sizifov
posao sa monotonim poslovima koji današnji ljudi rade i tvrdi kako je
svaki od tih današnjih radnika zapravo jednim dijelom Sizif.

• Camus tvrdi da je Sizif u nekim trenucima donekle sretan jer ga

ispraznost posla koji radi ne drži podalje od neizvjesnosti. On istovremeno
shvaća ispraznost svog posla, ali ga zadovoljno prihvaća kao takvog.
• Metafora Sizifa
• Za Sizifove muke nema kraja na vidiku, niti su im kraj bogovi predvidjeli.
Također, u tom mučnom konstantnom guranju kamena ne pronalazi se
niti smisao, niti značenje. Upravo je to metafora koju Camus koristi za
čovječanstvo.

• Ako na trenutak uklonimo pojmove bogova, raja i pakla, tada smo

ostavljeni sami sa doživotnom borbom koju ćemo na kraju ipak zasigurno
izgubiti. Smrt ne dolazi kao oslobođenje od naših borbi, već kao negacija
svega što smo postigli vlastitim trudom. Bez obzira na to sve, svjestan
smrti i toga da je svaki čovjek poražen i prije nego što započne borbu.
• Prihvatanje apsurda života

• Čovjek ima dva izbora. Prvi je da odbije život i počini samoubojstvo, ali
čineći to on dopušta apsurdu da ga pobijedi.

• Druga mogućnost je da postane buntovnik konstantno odbacujući

spoznaju smrti kao neizbježne. Ovdje Camus smanjuje metaforiku i
započinje diskusiju o samosvjesnosti u svakodnevnom životu. Način
života u današnjoj sredini u kojem se skoro svaki način rada na poslu ne
mijenja iz dana u dan i stalno se ponavlja za Camusa predstavlja i
tragediju i komediju odjednom.
• Je li Don Juan tužan? To nije jamačno – riječi su iz
podpoglavlja Donhuanizam.

• Don Juan nije tužan jer konstantno dobiva ono što želi. On je jedan od
onih koji poznaje svoje granice i nikada ih ne prelazi. Njegova je jedina
granica fizička smrt. Sizif pak prelazi svoje granice i to ga u konačnici
dovodi do glavnog problema. Za Don Juana je život ispunjen i njemu nema
ništa gore od izgubiti ga. On je shvatljiv samo ako ga gledamo kao
najobičnijeg zavodnika sa svim njegovim manama. Dakle iako je percipiran
kao nedodirljiv i savršen, on je itekako svjestan svojih mana te zna da mu
je lako stati na kraj i stoga je apsurdan. Sizif pak misli da je dovoljno
dovitljiv (što uistinu i jest) i neuhvatljiv i tu čini grešku prelazeći granicu.
On svojih mogućnosti postaje svjestan tek kada dobije kaznu.
• Sizif pak misli da je dovoljno dovitljiv (što uistinu i jest) i neuhvatljiv i
tu čini grešku prelazeći granicu. On svojih mogućnosti postaje svjestan
tek kada dobije kaznu. S druge strane Don Juan zna da će ga sustići
starost i 'kazna'. Na to je potpuno spreman. I kada ga, prema legendi,
franjevci ubijaju on zapravo zna da je, iako apsurdan, na neki način
pobijedio, jer življenje mu je osiguralo njegovu nevinost. Samo mu je
smrt nametnula grijeh, sada legendaran
• Smisao Sizifove kazne
• Uzimanje Sizifa kao glavnog junaka apsurdnog načina života nalazi se u
tome da je život proživio kroz trgovinu, laž i krađu ne ostavljajući ništa
vrijedno iza sebe.

• Kada Sizif dospjeva na svoju planinu i dobiva kamen koji mora gurati čini
se da on tek tada postaje svjestan kako je za kaznu apsurdnog života i
pokušaja izbjegavanja smrti kako bi živio dalje apsurdan život, dobio
upravo apsurdan život u besmrtnosti.