nešto od onoga, o čemu budem govorio pokaže korisnim

za tvoja uvjerenja, slobodno to upotrijebi.«

»Hoću sigurno«, odgovori Kebet.
»Poslušaj sada što ti imam reći. Kad sam bio mlad60
Kebete, imao sam čudesnu žudnju za onom mudrošću što
je nazivaju istraživanjem prirode. Činilo mi se predivnim
poznavati uzroke svake stvari, kako nastaje, zašto nestaje
b i zašto postoji. Često sam pri tome mijenjao stavove istra-
žujući slijedeće: nastaju li živa bića, kao što neki tvrde,
tako što toplo i hladno istrunu?61 Je li krv ono pomoću
čega mislimo ili je to zrak ili vatra: ili nije nijedno od njih,
nego je mozak taj koji stvara zamjedbe slušanja, gledanja
i mirisa, a od njih pak nastaje sjećanje i predodžba,a spo-
znaja nastaje tako što sjećanje i predodžba ustale? A kad
sam opet istraživao kako ove stvari nestaju te k tome još
c pojave na nebu i na zemlji, učinilo mi se na kraju da sam
posve nesposoban za ovaj oblik istraživanja. Kao dovoljan
dokaz navest ću ti to da sam bio posve zaslijepljen ovim
istraživanjem pa sam izgubio i znanje za koje sam mislio
kao i drugi da ga, naime, posjedujem. Tako sam zaboravio
dosta toga što sam ranije smatrao da znam, između osta-
log i objašnjenje kako čovjek raste. Najprije sam smatrao
da je svakome jasno da čovjek raste zato jer jede i pije.
d Uzimanjem hrane meso prerasta u meso, kosti u kosti, a
po istom načelu sve prerasta u ono što mu je blisko tako
da s vremenom manja masa postaje većom te na taj način
malen čovjek postaje velikim. Tako sam onda mislio, zar i
tebi ovo ne izgleda prihvatljivo?«
»Svakako«, reče Kebet.
»A sad razmisli o ovome. Svojedobno sam vjerovao
kako je ispravno smatrati da velik čovjek kad stane pored
malena i izgleda velik, da je zapravo veći za glavu od nje-

145
146
e ga; isto tako konj u odnosu na drugoga konja. Nadalje, još
jasnije od ovoga, vjerovao sam da je deset veće nego osam
jer mu je pridodano još dva, te da je dužina dva lakta veća
od dužine jednoga lakta jer je za polovicu nadmašuje.«
»Što sada misliš o tome?«, upita Kebet.
»Tako mi Zeusa«, reče Sokrat, »još sam daleko od toga
da bih mogao i pomisliti kako znam uzroke ovih stvari. Jer
još uvijek mi nije jasno kad se jedno pridoda jednome, je li
ovo jedno kojemu se pridodaje jedan postalo dva, ili je ovo
pridodano i prvotno jedno koje mu je pridodano jedno-
97 stavno zbrajanjem jednoga i drugoga postalo dva. Čudim
se, naime, kako to kad su bili razdvojeni jedan od drugo-
ga da je svaki bio jedno i da nisu tada bili dva, a istom
kad su jedan drugom zbrojeni, razlog da su postali dva jest
povezivanje u kojem su postavljeni jedno uz drugo. Isto
tako kad netko podijeli jedno, ne mogu se uvjeriti da je
dijeljenje razlog da su postali dva. Jer to bi, naime, bio su-
b protan razlog nastanka dva u odnosu na prijašnji. U prvom
je slučaju to bilo zato jer su međusobno približeni i jedan
drugome pribrojeni, a sada jer su razlučeni i odijeljeni je-
dan od drugoga. Također ne mogu sebe uvjeriti da znam
kako nastaje jedno ili nešto drugo. Jednom riječju rečeno,
uopće ne razumijem više zašto nešto nastaje, zašto nestaje
ili postoji, dokle god se služim ovim načinom istraživanja.
Stoga ću sebi proizvoljno prirediti jednu drugu metodu
istraživanja, a na ovu se više ne kanim oslanjati.
46. Onda jednog dana čujem nekoga kako čita iz knjige,
c za koju kaže da je Anaksagorina, u kojoj se tvrdi da je um
taj koji sve uređuje i koji je uzrok svih stvari.62 Obradovah
se ovome uzroku i učini mi se da je u određenom smislu
posve ispravno reći da je um uzrok svih stvari. Povjerovao
sam, naime, ako je doista tako, da uređeni um sve ure-
đuje i postavlja svaku stvar kako je najbolje. Ako bi pak

147
148
 netko htio iznaći uzrok za svaku pojedinačnu stvar, kako
nastaje, kako nestaje, a kako postoji, onda treba u njoj pro-
naći što bi, naime, za nju najbolje bilo da postoji, što da
d joj se dogodi i što da učini. Sukladno ovome razmišljanju
čovjek zapravo ne bi trebao ni o sebi ni o drugima ništa
drugo pitati nego ono što je savršeno i najbolje. Međutim,
nužno je da taj isti zna ono što je gore, jer spoznaja je ista
za oboje. Dok sam razmišljao o ovome, radovao sam se i
vjerovao da sam pronašao učitelja za uzroke stvari koji mi
je po volji, naime, Anaksagoru. On će mi najprije reći je li
Zemlja ravna ili okrugla,63 a pošto mi je to rekao, objasnit
e će mi razlog i nužnost zašto je tako, te reći mi što je bolje
i da je zapravo za nju bolje da je tako. A ako kaže da stoji
u središtu, objasnit će mi da je bolje za nju da je u središtu.
98 Ako bi mi to dokazao, bio sam spreman, ne tražiti drugu
vrstu uzroka. Također sam bio spreman podučiti se na sli-
čan način o Suncu, Mjesecu i drugim zvijezdama, o njiho-
voj brzini i međusobnom odnosu, o njihovim putanjama
kao i o drugim osobinama. Htio sam, naime, znati što je za
svaku od njih bolje s obzirom na ono što čine i što im se
događa. Nisam vjerovao da će on, nakon što je ustvrdio da
um sve uređuje, navoditi još neki drugi razlog, osim da je
b najbolje da stvari stoje onako kako stoje. Vjerovao sam da
će, nakon što navede uzroke za sve pojedinačno i za sve
općenito, objasniti mi što je najbolje za svaku stvar poje-
dinačno i što je svima zajedničko dobro. Ovu nadu ne bih
dao ni za što na svijetu pa sam sa svom revnošću pribavio
njegove knjige, pročitao ih što sam brže mogao kako bih
što prije mogao spoznati ono najbolje i ono gore.
47. Ovu sam uzvišenu nadu, prijatelju, morao predati,
kad sam uznapredovao u čitanju i primijetio da taj čovjek
uopće ne koristi um, niti navodi druge uzroke za uređenje

149
150
c stvari, nego navodi zrak, eter, vodu i brojne druge neobič-
ne stvari. Učinilo mi se kao da se s njim isto dogodilo kao
s nekim tko bi rekao da Sokrat sve što čini, čini razumno,
a kad bih shodno tome trebao navesti uzroke svega što či-
nim, kao prvo bih rekao kako sada ovdje sjedim zato jer je
moje tijelo sastavljeno od kostiju i tetiva, a kosti su čvrste
i međusobno su odvojene zglobovima, a tetive, koje mogu
biti napete i opuštene, omotavaju kosti zajedno s mesom
d i kožom koja ih drži zajedno. Budući da se kosti slobod-
no gibaju svojim zglobovima, tetive svojim napinjanjem i
opuštanjem omogućuju da ja sada mogu svoje udove dr-
žati savijenim, i to bi bio razlog da ja sjedim ovdje ovako
zgrčen. A za ovo što s vama sada razgovaram mogao bi on
opet navesti druge slične uzroke kao što su glasovi, stru-
e janja zraka, slušanja i tisuće inih razloga, a da pri tome
propusti navesti istinske razloge: jer su, naime, Atenjani
smatrali da je bolje mene osuditi, stoga i ja smatram da je
za mene bolje ovdje sjediti i da je pravednije ovdje ostati i
prihvatiti kaznu koju su mi odredili. Jer inače, tako mi psa,
99 kako mislim, ove tetive i kosti jamačno bi već davno bile
u Megari ili Boeciji,64 pod dojmom boljega dale bi se u
bijeg, da zapravo nisam smatrao kako je pravednije i uzvi-
šenije prihvatiti kaznu grada pa kakva god ona bila, nego
pobjeći i odavde nestati. Posve je besmisleno takve stvari
navoditi kao uzroke. Ako bi međutim, netko tvrdio da bez
posjedovanja kostiju, tetiva i svega drugoga što imam ne
bih bio sposoban učiniti ono što smatram ispravnim, ja-
mačno bi rekao istinu. Međutim, reći, da sve što činim,
činim zato jer je u skladu s razumom, a ne zbog odabira
b najboljega, bilo bi posve lakomisleno obrazlaganje. To bi
značilo ne moći razlikovati, da je jedno stvarni uzrok, a
drugo pak ono bez čega uzrok ne bi mogao biti uzrok. Čini

151
152
 mi se da većina ljudi, kao da tapkaju u mraku, označava
samim uzrokom ono što ne zaslužuje naziv uzrok. Stoga
se i događa da jedan oko Zemlje stavlja kružnu putanju, a
nju smješta ispod neba da miruje, dok joj drugi stavlja zrak
za oslonac kao da je ravna ploča. Nadalje, oni ne istra-
c žuju silu zahvaljujući kojoj sve sada stoji kako bi trebalo
biti najbolje postavljeno, niti vjeruju da ova sila ima neku
božansku moć, nego naprotiv misle da su iznašli Atlasa
koji je još jači i besmrtniji od ovog sadašnjega koji sve to
još bolje drži zajedno, jer ne vjeruju da ono što je uistinu
dobro i privlačno sve povezuje i objedinjuje. Osobno bih
rado postao svačijim učenikom kad je riječ o objašnjenju
takvih uzroka. Budući da mi je to ostalo uskraćeno, a ni-
sam to uspio sam pronaći niti od drugih naučiti, ako želiš,
d ispričat ću ti dragi Kebete, kako sam se uputio na drugu
plovidbu65 u traganju za uzrokom?«
»Iznad svega to želim,« odgovori on.
48. »Pošto sam odustao od istraživanja stvari«, nastavi
Sokrat, »činilo mi se nakon svega ovoga da moram pripa-
ziti da mi se ne dogodi što se događa onima koji promatra-
ju i istražuju pomrčinu Sunca pa oštete oči ako ne gledaju
e sliku Sunca u vodi ili u nečemu drugome. Nešto slično
sam odmah pomislio i pobojao se da bi moja duša mogla
posve oslijepiti ako bih stvari promatrao očima i pokušao
opažati svakim od osjeta. Smatrao sam da moram pobjeći
pojmovima66 te u njima potražiti istinu o stvarima. Možda
ovo ne odgovara najbolje onome s čime ga uspoređujem67
100 jer ne mogu nikako prihvatiti da onaj tko promatra stvari u
pojmovima, da ih promatra više u slikama od onoga tko ih
promatra u stvarima. A ovo je bio postupak kojega sam se
držao: svaki put sam postavljao kao osnovu68 onu tvrdnju

153
154
 koju sam smatrao najpouzdanijom i prihvaćao sam istini-
tom što mi se činilo da je u skladu s njom, bilo da je riječ
o uzroku ili o svemu ostalome, a što nije bilo u skladu s
time smatrao sam neistinitim. No, želim ti jasnije reći što
mislim, jer smatram da ovo ipak još ne razumiješ.«
»Tako mi Zeusa, ne razumijem te baš najbolje,« reče
Kebet.
b 49. »Ne mislim, zapravo, ništa novoga, nego samo ono
što inače uvijek i neprestano govorim pa tako i u prethodnom
izlaganju. Pokušat ću ti, naime, pokazati onu vrstu uzroka
koju sam otkrio, samo se ponovno vraćam onome o čemu
smo često raspravljali69 i s time započinjem tako što tvrdim
da postoji lijepo samo po sebi, i dobro i veliko i tako dalje.
Ako dopustiš i prihvatiš da to sve postoji, nadam se da ću ti
na osnovi ovoga dokazati i obrazložiti da je duša besmrtna.«
c »Počni odmah«, reče Kebet, »imaš moje dopuštenje.«
»Promisli«, nastavi on, »što iz ovoga slijedi, slažeš li
se s time kao i ja. Jer meni se čini, ako postoji nešto drugo
lijepo osim lijepoga po sebi, da nije ni zbog čega drugoga
lijepo, nego zato jer ima udjela u onome lijepome. A isto
tvrdim i za sve drugo. Prihvaćaš li ova obrazloženja?«
»Prihvaćam,« reče.
»Ja više ne razumijem«, nastavi on, »druge veleučene
razloge niti ih mogu shvatiti. Ali ako bi mi netko rekao da
d je nešto lijepo jer ima divnu boju ili oblik ili nešto slič-
no, ostajem pri tome, jer me sve ostalo zbunjuje. Toga se
jednostavno, skromno, a možda i priprosto pridržavam, da
ništa drugo ne može nešto učiniti lijepim, osim lijepo po
sebi, pa bilo da je to njegova prisutnost ili zajedništvo s
njime ili se događa na neki drugi način. O tome ne mogu
ništa pouzdano reći nego se ograničiti na tvrdnju: sve što
je lijepo, lijepo je pomoću lijepoga po sebi.70 To mi ja-
mačno izgleda najsigurniji odgovor koji ja osobno i svatko

155
156
 drugi može dati; dokle god se toga budem pridržavao nika-
e da neću posrnuti, nego da to meni i drugima bude oslonac
za odgovor: sve lijepo je lijepo pomoću lijepoga po sebi.
Zar i tebi to ne izgleda tako?«
»Izgleda.«
»A pomoću velikosti sve veliko je veliko, a veće je još
veće, a pomoću malenosti sve maleno je maleno.«
»Da.«
»Prema tome, ti ne bi prihvatio tvrdnju da je netko za
glavu veći od drugoga, a da je onaj manji upravo za istu
glavu manji, nego bi uvjeravao da ništa drugo ne misliš,
101 nego da sve što je veće od drugoga nije veće ni zbog čega
drugoga osim zbog same velikosti, dakle, veće je zbog ve-
likosti. Manje, nasuprot tome nije ni zbog čega drugoga
manje osim zbog same malenosti, dakle, manje je zbog
malenosti. To jamačno činiš, mislim iz straha da ne za-
padneš u protuslovlja, ako bi, naime, tvrdio da je netko za
glavu veći ili manji. Kao prvo, veći čovjek bi bio za isto
veći kao što bi manji za isto to bio manji, a kao drugo, veći
bi bio veći zbog nečega što je maleno, dakle, zbog glave,
b a to bi bilo pravo čudo, da zbog nečega malenoga netko
bude velik. Ili se ti toga ne bi pribojavao?«
A Kebet se nasmija i reče: »Bojao bih se.«
»A bi li se bojao«, nastavi on, »reći da je deset veće od
osam za dva i da je to razlog zašto ga premašuje, a ne mno-
žinom i zbog množine? Ili ono što je dva lakta dugačko,
zar nije za polovicu veće od onoga što je dugačko jedan
lakat, a ne zbog same velikosti? Jer to bi bio isti strah.«
»Svakako,« reče on.
»Nadalje, ako se jednome doda jedan, bi li se ti ustru-
čavao tvrditi, da je dodavanje razlog da je postalo dva, a
c ako ga podijeliš, da je razlog dijeljenje? Zar nećeš onda
jasno i glasno reći da ne znaš na koji je drugi način svaka

157
158
 pojedinačna stvar postala osim tako što ima udjela u svojoj
specifičnoj biti, u kojoj zapravo ima udjela, tako da nemaš
drugoga razloga da je postalo dva, osim što ima udjela u
dvojstvu. U tome mora imati udjela sve što hoće postati dva,
isto kao u jednini što hoće postati jedno. Dijeljenja, zbra-
janja i sve druge takve domišljatosti radije ćeš ostaviti po
strani i prepustiti mudrijima od sebe da odgovore. A ti ćeš
d iz straha pred vlastitom sjenom, kako se kaže, i zbog svoga
neiskustva pridržavati se one sigurne postavke i tako odgo-
voriti. No, ako bi se netko pridržavao ove postavke, ti bi ga
pustio da ode i ne bi mu odgovarao sve dok ne provjeriš je
li to što slijedi iz one postavke sukladno jedno s drugim ili
je protuslovno. Čim budeš morao obrazložiti onu postavku,
onda ćeš postupiti tako što ćeš opet postaviti drugu postavku,
naime, onu koja ti izgleda ponajboljom, sve dok ne stigneš
e do nečega zadovoljavajućega.71 Ako doista želiš iznaći ne-
što od onoga što zaista jest, naravno da nećeš sve pomiješati
kao ovi protuslovci72 tako što prvo govore o iskonu, a potom
o onome što iz njega slijedi. Oni o tome vjerojatno neće dati
nikakvo obrazloženje niti ih je uopće briga za time, iako su,
naime, sposobni u svojoj mudrosti sve zajedno pomiješati,
i unatoč tome ostati zadovoljni. A ti, ako si doista filozof,
102 postupit ćeš, nadam se, kao što ti kažem.«
»Sve je istinito to što kažeš,« odgovoriše Simija i Ke-
bet u jedan glas.
Ehekrat: Tako mi Zeusa, Fedone, u pravu su. Čini mi
se, da je on to nevjerojatno jasno rekao čak i za onoga s
niskom inteligencijom.
Fedon: Svakako, Ehekrate. Svima prisutnima je izgle-
dalo tako.
Ehekrat: Čak i nama odsutnima, koji sada slušamo. A o
čemu se nakon toga još raspravljalo?
50. Fedon: Čini mi se, pošto su mu to priznali i složili
b se da je svaka od ideja nešto zbiljsko, te da sve druge stvari

159
160
 imaju udjela u njima i tako od njih dobivaju svoj naziv,
on je potom upitao sljedeće: »Ako doista tako misliš, zar
nećeš, kad kažeš da je Simija veći od Sokrata, ali manji od
Fedona, morati reći da je u Simiji oboje, velikost i male-
nost?«
»Sigurno.«
»Ali ipak se slažeš s nama«, nastavi Sokrat »da to što
Simija nadvisuje Sokrata nije uistinu onako kako se do-
c slovno kaže: jer Simija ga po prirodi ne nadvisuje time što
je Simija, nego veličinom koju slučajno ima. Također ne
nadvisuje Sokrata zato jer je Sokrat, nego zbog malenosti
koju Sokrat ima u odnosu na njegovu velikost.«
»Točno je.«
»A Fedon ga opet ne nadvisuje jer je Fedon, nego zbog
velikosti koju ima u odnosu na Simijinu malenost?«
»Tako je.«
»Tako za Simiju kažemo da je malen i velik jer je u
sredini između obojice. Za jednim zaostaje, jer ovaj zbog
d svoje velikosti nadvisuje njegovu malenost, a drugome su-
protstavlja svoju velikost nadvisujući njegovu malenost.«
Pri tome se nasmija i reče: »Izgleda kao da ću ovo izloži-
ti precizno kao u pisanom ugovoru, ali zapravo je doista
ovako kako kažem.«
On potvrdi.
»To kažem zato jer želim da i ti budeš sa mnom sugla-
san. Meni se čini da velikost po sebi ne može nikada biti
istodobno velika i malena niti velikost u nama može ikada
prihvatiti malenost, niti će ikada biti nadmašena. Postoje,
naime, dvije mogućnosti, ili će pobjeći i odstupiti kad se
e približi njezina suprotnost, ili će pak propasti kad je ono
tu. Ostati i prihvatiti malenost te tako biti nešto drugo nego
što je bila, također neće biti moguće. Tako sam ja osobno,

161
162
 pošto sam prihvatio malenost i održao se, i dalje isti kao
što jesam, i kao takav sam malen. Velikost u nama, zato jer
je velika, ne podnosi da bude malena. Na isti način maleno
u nama nikada neće postati ni biti veliko, a tako će biti i sa
svim drugim suprotstavljenim, naime, nijedan sve dokle
103 je ono što jest, neće moći istodobno biti ni postati vlastita
suprotnost, nego ili uzmiče ili propada u novom stanju.«
»Čini mi se da to izgleda upravo tako,« odgovori Ke-
bet.
51. Čuvši to, netko od prisutnih, a ne mogu se sjetiti
tko bijaše, reče: »Tako mi bogova, zar se nismo u prijaš-
njim raspravama usuglasili upravo u suprotnom od toga
da, naime, iz malenoga nastaje veliko, a iz velikoga opet
maleno te da se nastanak suprotnoga odvija iz njegove su-
protnosti. A sad izgleda kao da tvrdite da se to nikada ne
može dogoditi.«
A Sokrat se okrene prema njemu i odgovori: »Dobro si
b to zapamtio, ali ne uočavaš razliku između sadašnje i pri-
jašnje argumentacije. Prije smo, naime, tvrdili da od nečeg
suprotnoga nastaje suprotno, a sada tvrdimo da suprotno
po sebi ne može postati suprotnost samome sebi, niti ono
kod nas niti ono što je u prirodi. Ranije smo govorili, pri-
jatelju dragi o stvarima koje posjeduju suprotnost u sebi
i nazivali smo ih po tim suprotnostima, a sada pak govo-
rimo o samim suprotnostima jer njihovom prisutnošću i
c same stvari dobivaju svoje nazive. A za same suprotnosti
kažemo da isključuju postanak jedne iz druge.« Pogledav-
ši Kebeta odmah upita: »Nadam se Kebete, da tebe nije
zbunilo to što je ovaj rekao?«
»Ne,« odgovori Kebet, »sad to nije slučaj, što ne znači
da je sve baš jasno.«
»Suglasni smo, dakle«, nastavi Sokrat, »da nešto su-
protno ne može postati samo sebi suprotno.«

163