RASPET I N A R AS KR ŠĆ U

ST OP A

Mirno, bez prestanka, padao je snijeg na smrznuti kraj. Sa

snijegom uvijek pada tišina, mislio je u sebi Boura, sakriven u nekoj
kućici, a u duši mu je bilo istovremeno svečano i tjeskobno, jer se
osjećao osamljen u prostranom predjelu. Zemlja je pred njegovim
očima postajala jednostavna, jedinstvena i široka, sva u bijelim
valovima i nerazrivena zbrkanim stopama života. Napokon se prorijedio
i zaustavio ples pahuljica, jedini pokret u toj svečanoj tišini. Neodlučno
gazi prolaznik nogama po netaknutom snijegu i čudno se osjeća, što
on prvi obilježuje predio dugim nizom svojih koraka. Ali sa druge
strane po cesti ide netko crn i zavijan snijegom; dva lanca korakâ
pružit će se jedan pored drugog, ukrstit će se i unijeti prvu ljudsku
zbrku na ovu čistu plohu.
No onaj, koji dolazi s druge strane, zastaje, snijeg mu je popao po
brkovima i gleda pažljivo u nešto pokraj ceste. Boura je usporio korak i
gledao u pravcu njegovih očiju; oba lanca se sretoše i zaustaviše jedan
pored drugog.
»Vidite li ondje onu stopu?« reče snijegom pokriveni čovjek i
pokaza nekakav trag otprilike šest metara od kraja ceste, gdje su
obojica stajali.
»Vidim; to je ljudska stopa.«
»Da, ali kako se ondje stvorila?« Netko je ovuda išao, htio je reći
Boura, ali ne reče ništa; bila je samo ta stopa usred polja, a ispred nje
ni iza nje nije bilo ni traga kakvim koracima; bila je potpuno jasna i
oštra na bijeloj površini, ali je bila osamljena, ništa nije vodilo do nje ni
od nje. »Odakle se samo stvorila?« začudio se i htio da pođe k njoj.
»Stanite,« zaustavi ga drugi, »napravit ćete oko nje nepotrebne
stope pa ćete sve pokvariti. Stvar mora da se objasni,« doda uzrujano,
»nije moguće, da se negdje nađe samo jedna stopa. Recimo, da je
netko skočio odavde usred polja; onda ispred nje ne bi bilo nikakvih
koraka. Ali tko bi mogao tako daleko skočiti, i kako bi mogao skočiti
samo na jednu nogu? Ta izgubio bi ravnotežu i morao bi se negdje
oduprijeti drugom nogom; mislim, da bi morao potrčati malo naprijed,
kao što se radi, kad se iskakuje iz tramvaja koji juri. Ali ovdje nema
druge noge.«
»To je besmislica«, reče Boura. »Da je skočio odavde, vidjeli bi se
ovdje na cesti od njega neki tragovi; ali ovdje su samo naši koraci.
Nitko nije prije nas ovuda prošao.«
»Stopa je okrenuta petom prema cesti; onaj, koji ju je načinio, išao
je ovim pravcem. Da je išao u selo, morao bi ići nadesno; na ovoj
strani su samo polja, a šta bi, do đavola, sada netko tražio na
poljima?«
»Dopustite, onaj, koji je onamo zagazio, morao je opet nekuda da
ode; ali ja tvrdim da uopće nije otišao, jer nije učinio ni koraka dalje.
To je jasno. Nitko nije ovuda išao. Stopu valja objasniti drugačije.« I
Boura je razbijao glavu razmišljajući. »Možda je na onom mjestu u
zemlji bilo prirodno udubljenje ili stopa u smrznutom blatu, pa je u nju
napadao snijeg. Ili, pričekajte, možda se ondje nalazila kakva odbačena
cipela, pa ju je valjda, kad je napao snijeg, odnijela kakva ptica. U tom
bi slučaju ondje ostao komad zemlje nepokriven snijegom, sličan stopi.
Moramo tražiti prirodno objašnjenje.«
»Da se ondje nalazila cipela prije vijavice, ostala bi ispod nje crna
zemlja; ali ja vidim da ondje ima snijega.«
»Možda je ona ptičurina odnijela cipelu, dok je još sniježilo; ili joj je
u letu pala u svježi snijeg, pa ju je opet podigla. To nipošto ne može
biti stopa.«
»Zar ova vaša ptica ždere cipele? Ili možda u njima pravi gnijezdo?
Mala ptica ne može ponijeti cipelu, a velika ne može u nju stati. To se
mora rješavati općenito. Ja mislim, da to jest stopa, pa ako nije došla
po zemlji, da je morala doći odozgo. Vi mislite da je to uradila ptica, ali
moguće je da je to učinjeno recimo iz balona. Netko se, možda,
spustio balonom i jednom nogom zagazio u snijeg, da se malo našali
sa svijetom. Nemojte se smijati, meni samomu nije ugodno, što
tumačim stvar tako na silu, ali… Volio bih da to nije stopa.« I obojica
se uputiše prema njoj.
 Okolnosti nisu mogle biti jasnije. Od jarka uz cestu blago se dizalo
neizorano i snijegom pokriveno polje; nekako u sredini nalazila se ta
stopa, a iza nje je bilo omanje drvo, gusto pokriveno snijegom. Ploha
između ceste i stope bila je netaknuta, bez i najmanjeg traga ikakva
dodira; površina snijega nije nigdje bila oštećena ili pomaknuta. Snijeg
je bio mekan i lako se oblikovao, jer nije bio sipak kao za velike
studeni.
Bila je to zaista stopa. Bio je to otisak velike cipele amerikanskog
oblika s vrlo širokim đonom i sa pet jakih čavlića na potpetici. Snijeg je
bio čisto i glatko prignječen i nije bilo na njemu lakih, nezgaženih
pahuljica: stopa je dakle nastala istom onda, kada je već prestalo
sniježiti. Otisak dubok i snažan; težina, koja je počivala na ovom đonu,
morala je biti mnogo veća od težine ma kojega od ova dva čovjeka što
su nadnijeli nad stopu. Pretpostavka o ptici i cipeli šutke se izgubila.
Upravo nad stopom nadvile se krajnje grane drveta: nekoliko tankih
grančica omotanih snijegom, koji nije nigdje bio oronjen niti stresen.
Kada bi se lako udarilo u granu, snijeg bi opadao u čitavim komadima.
Hipoteza »odozgo« sasvim je propala. Nije se moglo ništa uraditi
odozgo, a da se ne strese snijeg s drveta. Činjenica o stopi postala je
čvrsta i jasna.
Iza stope bila je samo čista snježna ploha. Popeli su se na obronak
i pošli po tjemenu brežuljka; netaknuti bijeli obronak opet se spuštao
dolje, daleko dolje, a iza njega je rastao novi, još širi i bjelji. Na čitave
kilometre odavde nije se mogla naći stopa druge noge.
Vraćali su se natrag; našli su za sobom dva niza svojih koraka,
pravilna i lijepa, kao da su namjerno tako učinjena. Ali između oba niza
usred izgaženog kruga nalazila se stopa druge, krupnije noge, cinična
u svojoj osamljenosti; nešto ih je zadržalo da je ne utapkaju i ne
oslobode se od nje u tihom sporazumu.
Umoran i zbunjen sjeo je Boura na kamen kraj ceste. »Netko se s
nama našalio.« – »To je sramota,« reče drugi, »to je vrlo glupa šala,
ali… Prokletstvo, tu postoje fizičke granice. Ta to je uopće
nemoguće… Čujte,« viknu on gotovo kao u strahu, »kada je svega
jedna noga, zar ne bi ona mogla biti od kakva bogalja s jednom
nogom? Nemojte se smijati, ja znam da je to glupost, ali nekakvo
objašnjenje mora da postoji. Ta ovdje se radi o razumu, to je nekakav
atentat. Potpuno sam smeten. Ili smo obojica luđaci, ili spavam kod
kuće u groznici, ili mora da postoji prirodno objašnjenje.«
»Mi smo obojica luđaci«, sudio je Boura zamišljeno. »Stalno
tražimo prirodno objašnjenje; hvatamo se najsloženijih,
najbesmislenijih i najusiljenijih uzroka, samo kad su prirodni. Ali možda
bi bilo mnogo jednostavnije i prirodnije, kad bismo jednostavno rekli,
da je to – čudo. Tada bismo se samo začudili i pošli mirno svojim
putem. – Bez zabune. A možda i zadovoljni.«
»No ja se ne bih zadovoljio. Kad bi ova stopa prouzrokovala nešto
veliko – kad bi to donijelo nekomu nešto dobro – sâm bih pao na
koljena i vikao ‘čudo’. Ali ova stopa, ta to je muka; ta to je strahovito
sitno, načiniti samo jedan trag, kad je dovoljno napraviti običan niz
koraka.«
»Kada bi tu netko pred vama uskrsnuo mrtvu djevojku, vi biste
klekli i poklonili se; ali prije nego bi vam se otopio snijeg na koljenima,
vi biste pomislili da je to i onako bila samo prividna smrt. Ovdje
zapravo nema ništa prividnog; ovdje je, recimo, učinjeno čudo pod
najjednostavnijim uvjetima, kao kada se pravi fizikalni pokus.«
»Možda ne bih vjerovao ni u ovo uskrsnuće. Ali i ja hoću da budem
spasen i čekam čudo da će nešto doći i obratiti moj život. Ova stopa
me neće obratiti, neće me spasiti ni izvesti me ni iz čega; samo me
muči, upiljila mi se u mozak i ne mogu se osloboditi od nje. A ja joj ne
vjerujem: čudo bi me zadovoljilo, ali ova stopa je prvi korak u
neizvjesnost. Bilo bi bolje da je nisam ni vidio.«
Obojica su dugo šutjeli. Počeo se ponovo spuštati snijeg i padao je
sve gušće. »Sjećam se,« počeo je Boura, »da sam čitao u Humea o
osamljenoj stopi u pijesku. Ova ovdje nije dakle prva. Mislim da možda
ima na hiljade ovakvih stopa, da ih ima beskrajno mnogo, kraj kojih
nam ništa ne pada na um, jer smo navikli na određena pravila. Drugi
netko na nju možda uopće ne bi svratio pažnju; ne bi se ni sjetio da je
to osamljenik, da ima na svijetu stvari, koje nemaju nikakve veze ni s
čim drugim. Vidite, naše stope su sve jednake; ali ova osamljena je
veća i dublja od naših. I kada razmišljam o svojem životu, čini mi se da
u njemu moram priznati – korake, koji niotkud i nikamo ne vode.
Strahovito je zamršeno zamišljati sve, što sam doživio, kao nekakvu
kariku, koja dolazi po redu i nadovezuje se jedna na drugu. Događa se
da odjednom znate ili osjećate nešto, ispred čega nema ništa, ništa,
ništa sličnoga i iza čega ne može nikada ništa slično doći. Ima ljudskih
stvari, koje nisu ni s čim u vezi i koje svagdje samo dokazuju svoju
osamljenost. Znam za stvari, od kojih se nije ništa dalje razvilo, koje
nisu ništa i nikoga spasile, a ipak… Bilo je slučajeva, koji se dalje nisu
produžavali i nisu pomogli da se dalje živi, a bile su to možda
najvažnije stvari života. Zar niste primijetili da je ta stopa bila mnogo
ljepša od svih koje ste dosad vidjeli?«
»A ja se sjećam«, javi se drugi, »onih čizama, s kojima se prave
koraci od sedam milja. Možda su kadikad ljudi i našli takvu stopu, pa je
nisu znali drugačije protumačiti. Tko zna, možda su prijašnji koraci
negdje kod Pardubica i Kolína, a slijedeći čak kod Rakovníka. Ali isto
tako mogu misliti, da slijedeći korak nije više otisnut u snijegu, nego
možda u društvu, usred kakvog događaja, negdje, gdje se nešto
dogodilo ili gdje će se dogoditi; da je ovaj korak karika nekog
povezanog niza koračaja. Zapišite čitav niz takvih čuda, u kojima ima
ova stopa svoje prirodno mjesto. Kad bismo imali savršeno
obaviještene novine, možda bismo u ‘Dnevnim vijestima’ mogli naći
one dalje korake i pratiti nečiji put. Možda neko božanstvo ide svojim
putem; ide suvislo i postepeno; možda je njegov put nekakvo vodstvo,
koje treba da prihvatimo. Bilo bi nam moguće ići korak po korak po
stopama božanstva. Možda bi to bio put spasa. To je sve moguće… –
Ali strašna je stvar imati sasvim sigurno jedan korak toga puta i ne
moći dalje ići po njemu.«
Boura se strese i ustade. Snijeg je padao sve gušće i izgaženo
polje s velikom stopom usred drugih stopa nestajalo je pod novim
snijegom. »Ja je neću napustiti,« rekao je zasniježeni čovjek, »stope,
koje više nema i neće je biti«, završi Boura u mislima i putovi obojice
ljudi razišli se u suprotnim pravcima.
 L Í DA

Holub je još spavao onog ranog jutra, kad je došao k njemu mladi
Martinec i rekao: »Lídica nam se izgubila.« Bio je strahovito blijed i
uzbuđen; s mukom je promrsio da se on i majka uzdaju u njegovo
prijateljstvo i da im je potreban njegov savjet. Lída je otišla jučer po
podne, navodno u posjete, i dosad se nije vratila.
Holub je šutio; rado bi rekao nešto za utjehu, ali nije znao što.
Iskrsnula mu pred očima mlada djevojka onakva, kakvu je posljednji
put vidio: sjedila je na divanu, savijena u sebe, tiha i dražesna; pažljivo
je pogledavala onoga, koji je govorio, ali nije pažljivo slušala; nije otišla
od njih, a ipak je u neku ruku htjela ostati po strani, izvan dosega
njihova pogleda. Činila se čudnom i potištenom.

I.

U posljednje vrijeme Lída je zaista bila čudna. Njezin glas i njezini

pokreti činilo se kao da su stegnuti od tuge, tugom je bila omotana i
nije se mogla slobodno kretati; no nekako se toga oslobodila i samo je
govorila i gledala kao iz kakve potpune i bezlične praznine; ali i to je
prošlo, pa su ostali samo neodređeni tragovi rastresenosti. Taj dan joj
je ručak prijao, veselo je razgovarala i pričala o svojim budućim
haljinama. A zatim joj je palo na um da ode k prijateljicama. Otišla je u
dobru raspoloženju i bez ikakva nemira. Ništa nije nagovještavalo, što
će se dogoditi.
Istom navečer, pošto se nije vratila, započeli su satovi iščekivanja i
straha. Pri svakom udaru kućnih vrata pritajili bi dah; pojavila se nova
nada, postajala je određenija i mučnija, narasla bi do uzrujanosti,
napinjala se mučno još nekoliko daljih trenutaka, i onda bi se
rasprsnula: nitko nije došao. S pojačanim nemirom čekali su dalje
lupetanje vrata; na svaku potmulu lupu trenutak bi zastao u letu,
strahovito se protegao, časak se mučio i opet bi pukao kao pero.
Napokon, u deset sati, kuća je utihnula. Sad se rasprostrlo stravično,
beznadno i beskrajno vrijeme; čekanje je postalo bol koja ne nestaje,
nego stoji i raste na sve strane u isti mah. Odbijanje sata djelovalo je
kao trzanje u živoj rani.
Nemir ih je bacio na prozor. Nekoliko prolaznika uvijek se nalazi
dolje na vlažnom dnu ulice. Svaka je žena pomalo kao Lída; svatko se
žuri ili gega, kao da donosi poruku. Netko dolje zastane, a tada se na
nj objesi bez daha golemo očekivanje; ali on opet odlazi i čekanje pada
natrag na prsa kao masivni teret. Najednom eto kočije; njezin grubi
štropot zvuči kao gorljivo, užurbano objašnjavanje unaprijed; već hoće
da potrče dolje niz stepenice, ali kočija tandrče dalje, tako dugo, kao
da ulica nema kraja. Prolaznika ima postepeno sve manje; sa svakim
korakom, koji se udaljuje, mučni bol razvlači se sve dalje i dalje; sad
već samo iz daljine odjekuju koraci, kao tiho tiktakanje beznađa. Ulica
je prazna; nadesno i nalijevo otvara se beskrajan put osamljenosti.
Čekanje se umrtvilo. Sve se slilo u materiju straha, koja nije imala
oblika.
Bila je tu od samoga početka; najprije elastična, fluidna, popustljiva
ili napeta; postepeno je postala nepokretnom, postala je teret i
materijalni pritisak, kao beskrajno teško breme na prsima. Ali bila je to
prividna nepokretnost golemoga jajeta, koje se usredotočuje i sprema
za život. Raslo je kao što raste čir; sve šire se prostire tup, težak
pritisak, čini se bez granica, ali naglo se steže u središte u točku
prodornog bola. Tako se sav strah stegao samo u slutnju da se Lídi
dogodilo nešto strašno. Okrutna strava razorila je noć ovih, što čekaju.
Neformirani strah iz najdublje nutrine probio se napolje i postao je
fantom strave; slutnja je postala priviđenje i poprimila je napola
izvanjsku egzistencijalnost. »Vidio sam žuta kućna vrata«, zapisao je
kasnije Martinec, »malo poškropljena nečim poput krvi; znao sam da
iza njih u prolazu leži mrtva Lída, jer se to moglo vidjeti; bila je to
strašna, bešćutna, ljudski nakazna fiziognomija vratâ, koja su me
ispunjavala stravom i patnjom. (Od te noći primjećujem da svaka vrata
imaju nekakav izražaj.) Slike ovih vrata nisam se oslobodio ni
najočajnijim naprezanjem. Ali najednom su žuta vrata potamnjela i
vidio sam strku ljudi, ambulantna kola i tramvaje, što stoje do
beskonačnosti, surov, golem i opsežan čas ulične nesreće. Bilo je još i
drugih slika, ali sve su bile jednako uporne, kao da se izvana nameću, i
realne; i još i sada ne mogu shvatiti, odakle toliko gole, strane i
izvanjske stvarnosti u slikama, koje je stvorio puki strah.«
Strah je sve dublje urastao u stvarnost. Gospođa je u histeričnoj
žurbi navukla na sê haljinu; htjela je da pođe tražiti Lídu, da lupa na
vrata svih znanaca i da trči bilo kuda. – Mladi Martinec je zadrža; da je
Lídu zadesila kakva nesreća kod prijatelji, oni bi nam već poručili; i
sâm otrča na policiju. Stubište se pod njim razjapilo kao crni bunar; od
stepenice do stepenice padao je u beznadnost, sa svakim korakom sve
je postajalo teže i nemilosrdnije, brutalan izvanjski fakat. Mrtvački pust
defile ulicâ prokapljivao je tamnom vlagom; čitav slučaj poprimao je
okrutno stvarni lik, realizirao se i rastao, kao da je u nj prodiralo sve
više sirove i teške materije. Koridori policijskog ravnateljstva i danju su
tužni; sada je njihova studena, osamljena bol postala realni sastavni
dio priviđenja nesreće, i žuta, sasvim neprijazna kancelarija smjestila
se u njemu kao tuđa, mučna činjenica; nesreća je poprimila strani zvuk
indiferentnim glasom činovnika. – »Ništa nije javljeno; kako se zove
vaša sestra?« – Martinec je odlazio stegnuta srca; stvar je stalno
postajala sve surovija i prostranija; kroz grad, koji spava, juri kočija
prema policijskim komesarijatima, na stanicu za spasavanje, od
bolnice do bolnice; svagdje čekanje, opustjelost, mučna tišina, i
napokon koraci na hodniku i surov pospani glas… Nikamo nije toga
dana dopremljena mrtva ili ranjena djevojka; ali sve stvarno i izvanjsko,
nemilosrdno i strano, što je sreo na svojem razdražljivom putu, spojilo
se s priviđenjima nesreće u neizmjeran i kompliciran svijet jada.
Polagano se vukao kući; ali već na vratima susreo se s ispitljivim
majčinim očima i shvatio da se skršila nada njih oboje. U tren oka je
shvatio da se sve od početka zbivalo ovako samo zato, da sakriju sebi
grozan strah slutnje, da je nad Lídom izvršen zločin. Kao da se naglo
razotkrila gnusna rana – ta hladna, jasna strava, gotovo trijezna i
krajnje prodorna: tako su odjednom postali svjesni svoje najtajnije
slutnje da je nad Lídom izvršeno nasilje, da je bila odvučena i brutalno
osramoćena, da leži negdje bez pomoći, okrutno iskorištena ili mrtva;
bio je to trenutak najviše krize, koji nije mogao trajati, a ipak nije nikad
iščezao; i kad je već davno nestala strava, ovaj čas nije prestao bacati
svoju sjenu kao vječni memento bola.

U satu krize pala je gospođa Martincová na koljena i molila se iz

molitvenika glasno i užurbano.
»Isuse, munjo svijetla vječnoga, smiluj nam se! Isuse, kralju slave,
smiluj nam se! Isuse najdivniji, smiluj nam se! Isuse, Oče budućega
vijeka, smiluj nam se! Isuse, anđele velikog savjeta, smiluj nam se!
Isuse tihi i ponizni srcem, smiluj nam se! Isuse, Bože mira, smiluj nam
se. Zbog tajne Tvoga svetoga utjelovljenja, oslobodi nas, Isuse! Zbog
Tvojeg smrtnog straha i muke Tvoje, oslobodi nas, Isuse!«
Monotono i mehanički padaju riječi molitava kao kapi ili sekunde; to
je zapomaganje, koje se neprestano, do opijenosti vraća, kao da mjeri
dubinu jada; to je krik bola, koji ponavljanjem prelazi u bezgraničnu i
čudnovato jednoličnu jednakost upiljene tuge. Svakim »Isuse!«,
svakim povratkom, bol postaje tiša i ukočenija; krik za krikom gradi
oko sebe beskrajnu osamljenost i prazninu; sve površine časa rastu
onako, kao što raste dubina bunara ritmičkim bušenjem radnika. Sva
sadašnjost se ispraznila i izvjetrila, daleko se povukla i udaljila mučna
blizina stvari; i kao kroz bezgranični prazni prostor juri kroz ukočenu
svijest bez misli stalno »Isuse, smiluj nam se!«
Svaka riječ molitve tajanstvena je i nestaje u beskonačnosti; ne
jada se i ne tuži, ne zahvaća i ne izriče bol čovjeka, nego nestaje u
beskonačnosti i odnosi sa sobom ljudsku patnju. Šta si postala, o boli,
opredena ovim obzorom bez kraja? Šta si još, sadašnji čase, koji se na
svim stranama otvaraš vječnosti? A ti, stegnuto srce – što je šire od
smilovanja i oslobođenja?
»Bože milosrdni, čije oči gledaju moj strah i broje moja uzdisanja,
koji si se prema meni pokazao tako često milostivim – Tebe zazivam
danas iz dubine duše svoje. Čuj dakle glas moj i vapaj moj k Tebi neka
dođe, jer u rukama Tvojim nalazi se sudbina moja!«
Polagano, gotovo neprimjetljivo ispunja se praznina. To je tako, kao
da iz molitava struji nešto neoblikovano i obilato. Svaka riječ se otvara
u neodređenu dubinu; to je tekući, neizreciv sadržaj, koji je razapinje
preko granice smisla, u neodređeno i nestvarno. U svakoj stanki
molitava blizina stvari ponovo navaljuje na dušu, pa je potrebno
dvostruko nastojanje i povišena prodornost krika. Stvari se opet
razilaze i poprimaju mrtav lik; bez kraja teče iz neiscrpljive množine i
punine riječi čudnovata atmosfera, koja oblijeva stvari kao dubljina. To
su mučne i strašne stvari; to je sve što podsjeća na Lídu i njezinu
nesreću. Ali to je sve nepokretno, umrtvljeno, zaliveno neizmjernom
dubljinom; to su samo tjelešca smještena u prozirnoj staklenoj kugli, u
nepomičnoj tihoj atmosferi, koja ih zatvara, u nijemoj dubljini
predanosti.
Nakon vrlo dugog sata molitve gospođa Martincová se digla, kao
da se probudila. Sve oko nje se promijenilo; prah i pepeo, koji
sačinjava stvarnost, tiho se staložio u novi red; čak do posljednje
mrtve stvari sve je poprimilo novo, upiljeno lice, strpljivo »neka se
dogodi«, izražaj predane spokojnosti.

Dotle je mladi Martinec šetao po svojoj sobi do samoga osvita. Što

se više realizira događaj s Lídom, to on postaje tajanstveniji. To što ga
muči više nisu slutnje, nego pitanja. Gnusan zločin, koji je izvršen nad
Lídom nije samo priviđenje; to je problem, koji raste sa svakim
pitanjem i odgovorom. Jer ništa strašno nije isključeno u potpunoj
tami događaja.
Bože, što da se radi! Da se javi stvar policiji? No vlasti će započeti
preslušavanja, i to najprije Lídinih znanaca; njezina jadna nesreća
raznijet će se svijetom i raspričati, pa ako se kasnije Lída vrati, bit će
joj kako da je došla sa stupa sramote; uz nju će prionuti nešto
kriminalno i sramotno kao vječita oznaka. Bolje je sve zatajiti, – ali
međutim dotrčat će Lídijine prijateljice pa će pitati šta je s njom; ako je
bolesna, da su je došle pohoditi. Ako boluje od zarazne bolesti, doći će
tete i ni za što na svijetu neće dati da im se oduzme pravo da bdiju
kraj kreveta najdražeg djeteta kao uvijek. Ne može se hiniti da je
otputovala, jer neće nikomu poslati ni najobičniji pozdrav. Osjećat će
da se skriva nešto mučno; nanjušit će atmosferu laži i zatajivanja.
Možda će se Lída vratiti: ali naći će porušen srdačan svijet, u kojem
je živjela; u njezine će dane surovosti curiti kap po kap; hiljadu stvari
dodirivat će ranu koju će donijeti, jer djevojački život je sitno i fino tkan
i izložen je bezbrojnim sitnim mukama.
Bože, što da se radi! Da, valja je potražiti živu ili mrtvu; spasiti živu
od sramote i patnje; spasiti mrtvu od brutalne senzacije novina; pod
svaku cijenu valja spasiti Lídu! Dan sviće siv i hladan; danas se mora
Lída naći, ali Martinec oklijeva sa šeširom na glavi i ne izlazi…
Gdje je Lída? Šta se s njom zapravo dogodilo i gdje je valja tražiti?
Već je imao nekakav plan i određenu pretpostavku; ali sada sve to
otpada nekako samo od sebe… Brzo se pojavljuje nova alternativa za
postupak; tajna Lídina nestanka razvija se u novi događaj, u nove
mučne potankosti; i opet izranja nova misao i neočekivana
pretpostavka. Neumorno prelazi Martinec jednu po jednu, nervozno i u
skoku baca se na svaku novu mogućnost, razvija je i opet je napušta.
Bože, što da se radi!
Strpljivo, kao jadni pauk, razum tka uvijek nove alternative.
Polagano, sa strahom, kao od malih kamenčića, gradi se nova
pretpostavka. Sa strahom se vuče novo tanahno vlakno mogućnosti.
Mišljenje sve češće zastaje i strašno se napreže da se pokrene; jedna
riječ se vraća poluglasno, bezbroj puta, ali nema više na širokom
svijetu riječi koja bi se na nju navezala. Mladi Martinec stoji s
naboranim čelom i muči se da uhvati neku predodžbu, koja mu izmiče.
Ništa ne preostaje nego golemi umor. Sve pretpostavke raspršile se u
ništa.
Izmišljene mogućnosti opadale su kao mrtve ljuske; čitavo djelo
razuma odijelilo se i otpalo, sve vidljivo i zamislivo svuklo se kao
suvišni izvanjski omot; i sada je preostala samo nutarnje – razdraženo i
bespomoćno gola jezgra slijepe volje. Bila je to već samo neugasiva
žeđa da se založi za Lídu čitav i bez razmišljanja; bila je to odluka bez
ograničenja i uvjeta; bila je to konačno sigurnost.
»Idem da tražim Lídu«, rekao je majci.
»Idi,« šaptala je, »i Bog će upravljati tvojim koracima.«

II.

U prvoj dakle nesigurnosti Martinec se obratio za savjet Holubu.

Trudio se da kaže sve što je znao; ali nije bilo ničega što bi bilo kako
osvijetlilo tajnu Lídina nestanka. Holub se mučio s činjenicama tako
dugo, dok više nije bilo sumnje, da iz njih ništa ne proizlazi. Svaki
mogući korak vodio je slijepo u nepoznato. Bila je pred njima samo
velika nužnost i potpuna nemogućnost da postupaju. Holub je
oklijevao; nametljivo mu se pojavljivao pred očima pognut Lídin lik kao
upiljena slika…
»Ja mislim,« poče on, »da je Lída s nekim pobjegla; vi to nerado
slušate, ali ne mogu doći ni na što drugo. Vidite, rado bih našao
uspješno rješenje. Ne poznajem Lídu tako dobro da bih mogao reći što
je vjerojatno, ili moguće, s obzirom na njezin karakter. Vi ste joj brat,
možda je poznajete bolje pa možete s potpunom sigurnošću reći: nije
pobjegla, jer nije za to sposobna.«
»To ne mogu reći,« odgovori Martinec utučeno, »ne znam uopće
što je moguće; mogu reći samo to, da naprosto nije bilo razloga da
pobjegne.«
»Mi ne tražimo razloge: oni pripadaju samo njoj. Svaka Lída može
nas iznenaditi i uraditi nešto, što od nje ne bi nitko očekivao. Ne
poznajemo njezine pobude. U dušu joj ne možemo prodrijeti.
Martinče, nije moguće računati s razlozima, ima ih možda
beskrajno mnoštvo; ali činjenica ima znatno manje i zato je njihova
logika jednostavnija. Ima bezbroj motiva, koje možemo kod Líde
zamisliti, ali ograničen je izbor činjenica – koje je mogla učiniti ili koje
su se s njom mogle dogoditi. Djelovanjem se zapravo zavšuje svaka
neograničenost. Čini nisu više tako lični kao pobude za njih; u njima
postoji jednoobličnost, ponavljanje i pravilnost, koja ne ovisi o našim
pobudama i koja uopće izmiče našim željama i motiviranjima. Činjenice
su fatalne.
Raskoljnikova su vodile neobične pobude na njegov zločin; njegov
plan je bio potanko i sasvim originalno zamišljen; ali samo izvršenje
ispalo je na kraju šablonski, upadljivo jednako kao i kod stotine
grabežnih umorstava prije i poslije njega. Ali najčudnovatije je pri tom,
da se to tako dogodilo zapravo samo slučajno.
Pretpostavimo dakle, da je svako samoubojstvo sasvim lično
motivirano; ali obično slična samoubojstva slijede jedno za drugim;
obično služavke posegnu za otrovom, a ne za užetom od rublja; to nije
nužno – ali je to pravilo običnosti. Nesvjesno pri svojim činima idemo
pravcem najčešćeg ponavljanja, a možda i sama stvarnost ide tim
pravcem. Što je nešto običnije, to se lakše dogodi. Neke se činjenice
obično pojavljuju udružene, ne po nekoj nužnoj uzročnosti, nego
nekako slučajno, po običaju i nehotice… Ukratko, to ne ovisi o nama.
To je puka konkomitancija. Možemo dakle pretpostavljati, da i u Lídinu
slučaju običnost igra svoju ulogu.«
»Lídin slučaj nije običan«, primijeti Martinec.
»Možda je i sasvim neobičan,« reče Holub, »ali postoji
paradoksalnost neobičnih slučajeva: da se oni vraćaju. Ponavljaju se
nesreće, samoubojstva, zločini i rekordi. Igrači rulete upravo računaju
s paradoksalnošću slučaja, s ponavljanjem rijetkih događaja. Ukratko,
ni neobični slučajevi ne isključuju fatalnu istovjetnost i ponavljanje. I
Lídina nesreća ima svoje nedavne upadljive analogije.
Vi želite naći Lídu: hoćete da riješite tajnu, čiji vam uvjeti izmiču.
Sve pretpostavke su moguće; što ih manje znamo, to ih ima više
mogućih. Preostaje dakle samo jedno: naći među svim zamislivim
mogućnostima najvjerojatniju i najvećma moguću mogućnost; a to je
ona – koja je razmjerno obična, svakidašnja, poznata i laka. Sve obično
je vjerojatno, ne zato što bi bilo bolje motivirano, nego zato, jer se
zbiva najčešće. Sud vjerojatnosti mora da radi s običnošću slučajeva, s
nehotičnim ponavljanjem činjenica; mora računati s time, da pod
najličnijim i nepoznatim uvjetima ispadaju redovno rezultati, koji su
fatalno nelični, jednaki, pa dakle i nepredvidljivi; njegov zadatak nije u
tome da nađe fakat, nego da dokaže fatum, koji vrijedi slijepo i
redovno.
Ne poznajemo fakat Lídina slučaja i naprežemo se da izmislimo bar
njegovo vjerojatno zbivanje; ali pripazite, tim iskušavamo fatum.
Pronaći ćemo da je to i to vjerojatno, i pouzdavat ćemo se da je
sudbina zaista podjarmila Lídine čine i vodila je, nesvjesnu, svojim
pravcem.
Mislim kao i vi, da se ovdje radi o stvari – koja se tiče Líde kao
žene. To je najvjerojatnije, jer Lída je lijepa. Pitanje je, da li se ovdje
radi o nasilju ili ne. Vi dakako mislite… Ali nasilje nije tako lako izvršiti,
kako možda mislite. Lída nije mogla biti jednostavno iznenađena.
Vidite, kad biste htjeli izmišljati što se sve moglo dogoditi, ne bismo
bili nikada gotovi. Odvući i silovati veliku djevojku ovdje u gradu bilo bi
moguće samo uz izvanredne izvanjske okolnosti; a neobične okolnosti
jesu stvar fantazije, a ne vjerojatnosti.
Na žalost ne mogu vas uvjeravati suptilnim razlozima; nemam ih.
Ako su isključeni samoubojstvo i nesreća, radi se ili o nasilju ili o
bijegu. Ali nasilje se dešava najčešće pod drugačijim okolnostima, na
selu, u drugim slojevima… Ukratko, ne sjećam se uopće da bi se
nešto takvo ikada dogodilo u našim prilikama; a naprotiv postoje
deseci i stotine bijegâ; Lída je dakle mnogo više izložena opasnosti
bijega nego silovanja, jer je bijeg razmjerno svakidašnji.«
»Je li Lída svakidašnja?« zapita Martinec tiho.
»Nije; toliko gore za nju, ako se to dogodilo. Ljubavnici obično
bijegom ostavljaju iza sebe nekakvu zapreku. Budući da Lídi nije nitko
branio da se druži s kim hoće, nešto joj je dakle branilo, nešto
nerješivo, moralno, što je morala nasilno prekoračiti. Tu je posrijedi
valjda netko, koga nitko od vas ne poznaje. Zapreka je očito bila na
njegovoj strani. Možete pritom zamišljati koješta romantično; ali običan
slučaj je više ciničan. Prava ljubav ima preveliku sposobnost patnje, a
da bi odmah posegla za takvim rješenjem. U većini slučajeva djevojka
je žrtva, neslobodno uvučena u strast; u tom pogledu stvari se
redovno dešavaju tako, kao da odlučuje najgrublji motiv. Vi ste mladi;
ako nađete toga čovjeka, možda biste smatrali svojom dužnošću –
stvarju časti… Jednostavno ne morate s njim postupati kao sa sebi
ravnim«, doda Holub s neočekivanim saučešćem.
Mladi Martinec ustade. »Jeste li svršili?«
»Još nisam. Ima ovdje jedna upadljiva činjenica: da je Lída otišla od
kuće mirno i da je prije odlaska tečno jela. Tek za jelo možda je jedino
što se ne može hiniti; jamačno dakle nije ni slutila da se neće više
vratiti. Najvjerojatnije je trebala da ima samo sastanak s tim
neznancem; ali što se kasnije u toku popodneva s njom dogodilo i u
kakvu se stanju našla, to ne možemo shvatiti: smatrajte to kao
zabludjelost – ali to je samo ime za savršeno nepoznate pobude. S
njom se moralo dogoditi nešto iznenadno; da se mogla još vratiti kući,
mislim da više ne bi bila kadra da pobjegne; to je uopće strahovito
zagonetno. Martinče, možda ćete je naći, ali ne ispitujte je, ne silite je
na priznavanja, ne ponizujte je«.
»Gdje bih je mogao naći?« zapita Martinec nestrpljivo.
»Svagdje izvan Praga. Ima deset hiljada mjesta gdje može biti, i
moguće su bezbrojne okolnosti koje su mogle utjecati na izbor cilja; ali
mi za njih ne znamo. Da je Lída postupala pribrano i da je dakle
uzimala u račun nepoznate nam okolnosti, tada ne bismo mogli
pogoditi gdje je; ali ako je cilj odabrala naslijepo, u zabludjelosti,
slučajno – tada možemo pokušati. To je paradoks slučaja.
Kad bi netko u ruleti igrao na brojeve prema nekom nepoznatom
nam planu, mi ne bismo mogli unaprijed pogoditi njegovu partiju; ali
ako igra slučajno, nasumce, tada možemo s nekom vjerojatnošću reći
na koje će brojeve i nehotice igrati; na brojeve svoje starosti ili one
koje voli, na određeni datum itd. Jednako je tako u lutriji i u svakoj
hazardnoj igri; i kod Líde možemo pogoditi kamo je pobjegla, ali samo
ako je postupila slijepo i bez razmišljanja, kao u groznici.
Ljudi ne bi igrali na lutriju kad neki brojevi ne bi imali za njih
naročit, neobičan prizvuk. Mjesto, koje bi Lída hazardno izabrala,
moralo bi za nju imati takav prizvuk. Svaki čovjek ima simpatije prema
nekim mjestima, možda zato što je u njima bio u mladosti, ili zato jer
nije još nikad ondje bio, ili jer mu se sviđa njihovo ime – to nije važno;
ta mjesta imaju za njega uvijek više šanse nego ostali svijet. Možda
biste se mogli sjetiti da je Lída rado govorila o nekim mjestima, da je
sanjala nekakav san, da je htjela nekoć nekamo putovati; ili joj se neko
mjesto prosto upiljilo u glavu. Lída je rado govorila svoje fantazije;
sjetite se i to poglavito slučajne riječi. Eto upravo sada ste se nešto
sjetili.«
Martinec je šutio, obliven znojem slabosti.
»Lída je dakle vjerojatno s nekim pobjegla«, završio je Holub
jednolično. »Najvjerojatnije je to čovjek s kojim ona nije smjela s bilo
kojeg razloga održavati vezu. Prema svemu Lída je to uradila u naglom
napadaju, smeteno i užurbano, i postoji nada, da je za utočište
odabrala mjesto koje ju je već prije nekako zanimalo. To je
najjednostavnija pretpostavka vjerojatnosti; nepouzdana je jer ne
računa s hiljadu nepoznatih faktora; ne kazuje što se dogodilo, nego
što se najvjerojatnije moglo dogoditi. Moram pretpostavljati, da nisam
rekao ništa neobično, jer šanse rastu s običnošću. Ovim svim ne
mogu uvjeriti ni vas ni sebe. Ali kad bih i pogodio, fakat – ono što je
Lída pritom u sebi doživjela, ostaje jednako neshvatljivo.«
Šutnja je nagnala Holuba u škripac; gradio sam na pijesku, mislio
je, na pijesku mnogih slučajeva. Bože moj, je li Lída zaista isti slučaj
među mnogima? Zar nije nešto jedino i krasno? Zar nije čudo života?
A ako imam pravo, što joj vrijede, što joj uopće vrijede njezine
»nepoznate pobude«, njezina patnja i odlučivanje? Njoj pripadaju samo
pobude i pokora; no sâm »slučaj« ne zbiva se po njezinoj, nego po
svojoj volji – tako, kao da su njezini motivi bili za nj samo prilika…
Holub zastade: Sve što sam rekao bilo je strahovito bešćutno i bez
srca; morao sam u Lídi zanemariti čovjeka i ženu, samo da bih proveo
svoju nesigurnu kalkulaciju. Ponizio sam je, da bih je proračunao.
Veliko žaljenje i strah obliše Holuba. Kako to, mislio je, da me
upravo »običnost« mojih pretpostavki tako muči? Bože, čitav je naš
život smješten u običnosti, ali mi za njih ne znamo, i samo zato
možemo s njima živjeti i postupati. Ali najednom nas ono najobičnije
iznenadi i preplaši, kad postanemo svjesni o njemu, i čini nam se
monstruozno; najednom se susretnemo s nečim što nije lično u
svojim vlastitim činima; odjednom spoznamo da je naša volja samo
priviđenje i slutnja činâ, koji o nama ne ovise. U svakom našem činu
ostaje nešto slučajno; ali slučaj je otvoren put kojim u naš život prodire
fatum. Fatum nije željezna nužda; on je željezni slučaj. I ono
najsvakidašnjije i najobičnije samo je strašan, nesalomljiv slučaj.
Martinec slegnu ramenima: »Ne znam što valja raditi. Ne mogu
tako postupati. Ne mogu se osloboditi strave.«
»Ni ja se ne mogu osloboditi strave«, reče Holub tiho.
»Tražit ću Lídu,« reče Martinec, »ali drugačije… Čini mi se da je
potreban unutrašnji put. Ne znam da li nemate na kraju pravo, ali to se
ne tiče Líde… Možda ću ipak onamo otputovati. Ali zasada polazim
naslijepo, bilo kuda; možda ću naći trag na pločniku i prepoznati Lídinu
stopu među hiljadama drugih. Uzdat ću se u naročit slučaj. Možda će
se dogoditi nešto neobično, nevjerojatno, što će mi pomoći. Možda
imate pravo; ali ne znate šta to znači tražiti s ljubavlju.«
Martinec se kolebao; čekao je što će reći Holub, čeznuo je za tim
da bude napokon uvjeren; no Holub je šutio.
»Recite dakle,« zavika Martinec, »ako ste sigurni…«
»Manje sam siguran nego vi«, odgovori Holub.
I Martinec ode; zahvalio se i obećao da će doći poslije podne; no
nije došao, a navečer je stiglo od njega pismo.
»Vaše pretpostavke se potvrđuju,« pasao je Martinec, »ali zapravo
samo slučajem. Jurio sam po gradu bez cilja; zaista sam tražio po
zemlji i po svim kutovima – znam da je to bilo ludo, ali nisam znao što
da radim. Konačno sam se sreo s nekim znancem, a on mi je sâm od
sebe (vidite, da je i to naročito) počeo pričati, da je jučer poslije podne
sreo Lídu i otpratio je do kućnih vrata njezine švelje, kamo je trebala
da dođe na probu. Ali ja znam da Lída nije išla k švelji, jer je kod nje
bila već ujutro. Jamačno se htjela riješiti svoga pratioca, da bi se
sastala s drugim. Zaista je nešto skrivala pred svima. – Moram Vam
saopćiti nešto sasvim čudnovato: odjednom sam ustanovio da već
dugo stojim na ulici kraj kolodvora; nisam uopće znao što ću ondje, pa
sam zato počeo razgledavati oglasnu ploču voznoga reda. Mjesto, koje
mi je kod Vas palo na um, bilo je ondje podvučeno noktom, ali sasvim
jednako bilo je podvučeno još jedno mjesto, koje mi prije nije palo na
pamet, ali o kojem je Lída sasvim sigurno govorila. Činilo se kao da je
ondje Lída tražila vlak. To nije sigurno, ali se tako neobično podudara,
da ću otputovati onamo.
Još nešto: Ako je nađem, vrijedi li vaša vjerojatnost ili moj
neobičan slučaj? Majka bi rekla, da je to prst božji. Ne znam. Ovaj čas
putujem.«
Čitav slijedeći dan proveo je Holub u naročitoj napetosti. Navečer je
dobio telegram i otvorio ga gotovo grozničavo. Sadržavao je samo
kratku vijest: »Bio sam uzalud na oba mjesta. Martinec.«
Holub je pritom osjetio beskrajno, duboko olakšanje. Smijao se i
trčkarao, kao da je neočekivano dobio zgoditak. Nije to dakle tako,
vikao je na sebe, nije to tako! Lída nije tako uradila! Osjetio je
beskrajnu nježnost i saučešće prema Lídi; na usnama su mu drhtale
hiljade napola poznatih riječi, koje bi bio rekao samo njoj ili o njoj.
Te večeri Holub je neminovno trebao da vidi ljude, bezbroj ljudi na
ulicama i u kavanama. Spopala ga potreba da produži taj dan što se
više može, preko noći i do sutra, i da ga ne pusti nizašto na svijetu.
Činilo mu se vanredno poetično što je Lída pobjegla: bio je u nekakvoj
ekstazi; radovao se bez mjere i nije ni primijetio da je sâm i tih čitavu
noć. Osjećao je da je ovaj čas suviše važan, a da bi ga pustio; nosio je
u sebi nešto široko i bojao se samo da to u mislima ne zdrobi.
Oslobođen sam, osjećao je; ali, bože, daj da moje otkupljenje ostane
milost! Neka se ne probudim! Neka to potraje! Možda Lída spava,
mislio je slatko, izgubljena u svijetu kao vjeverica u šumi; a ja ne znam
o njezinim koracima više nego o njezinim snima. Ali dobro je da sanja;
da živi neispitljivo i nevidljivo i, ako luta, da bar luta na svoj način i na
nepoznatim mjestima. Makar bila gdje mu drago, dobro je da nije na
mjestu obilježenom od sudbine; daleka je i primamljiva i stoji na pragu
nebrojenih koraka; tako je sada nalazim. Bože, varao sam se; nesreća,
zločin ili fatum, – svatko tko želi pogoditi, nišani u crnu, u najcrnju
crnu točku; ali ono najcrnje me varalo; ono najcrnje i duboko crno,
ono najdublje nije se dogodilo.
 Ova čitava noć značila je odahnuće poslije velikog tereta; ali već
drugoga dana na Holuba je padao novi pritisak. Zar se toga više neću
izbaviti? Zašto mi Lídina nesreća ne ide iz glave? Zašto se zapravo
toliko brinem za sudbinu? Odakle me to spopalo kao manija? Ponovo
mu je iskrsnula pred očima mlada djevojka, onakva, kakvu je posljednji
put vidio! Sjedila je na divanu savijena u sebe, stegnuta u pokretima,
tiha i napola neprisutna, i odjednom se jako potresla. Izgledalo je, kao
da je šćućurena u golemom dlanu koji se pomalo steže. Ta nametljiva
slika stezala mu je srce.
Napokon je došlo novo pismo od Martinca: »Dragi gospodine, tako
bi mi bilo potrebno da s Vama govorim, da Vam moram barem pisati.
Lída je gore u sobi i ne spava, plače, sva je izvan sebe. Još sam uvijek
na onom drugom mjestu, u koje sam otputovao iz Praga. Nisam ih
ovdje našao, ali nisam mogao odmah otputovati; i dok sam čekao
vezu, doputovali su oni – koje sam tražio. Proveli su dvije noći u
Karlovim Varyma, prije nego što su pošli ovamo, u ovu njemačku
osamljenost. To je jedina okolnost koju niste predvidjeli. Onaj čovjek je
već nestao; upoznao sam ga malo, ali s grozom se sjećam svojeg
razgovora s njim. Lída šuti ili nariče plačući, i meni ju je grozno žao. U
ovakvom stanju ne mogu je odvesti kući. Jedva sam je prisilio da
zajedno napišemo razglednice znancima u Prag, sa zajedničkog izleta
brata i sestre. U njoj je upravo vatrena čežnja da sramoti samu sebe
do uništenja, da se ponizi – ne shvaćam to, ali nadam se da će se
budućih dana pribrati. Dakako, ona je htjela da se ovamo putuje;
boravak u Karlovim Varyma on je tek na putu nametnuo; bila je to
bezobzirna neopreznost. Ne mogu Vam opisati, kakve sam scene
proživio; bilo mi je kao na pragu pakla ili ludila. Lídi sam rekao da sam
je našao neobičnom slučajnošću, koju već znate; znam da je to
obmana, ali ne mogu joj reći da ste je našli Vi. Naprotiv, računam na
Vas da ćete nas odmah nakon povratka pohoditi i da će Lída na Vama
prvome spoznati da nitko nema ni pojma o tome. Stalo mi je da se
brzo primiri.«
Holub ispusti pismo. Da, radi Lídina mira. Jadan slučaj Lída!
 LJU BA V NA P JES MA
( L íd a I I. )

Poslije Lídina zagonetnog bijega, kad se mlada djevojka opet vratila

svojoj obitelji, kod Martinčevih je nastao nov život – ili uistinu ne nov,
sve drugo prije nego nov; sve novo ima nešto iskupiteljsko u sebi, pa i
ono najgore je poticaj koji pomiče život jačom snagom. Nije to bio nov
život; nekako bez riječi sporazumjeli su se svi, u šutljivu i pažljivu
nastojanju da žive tako kao da se nije bilo ništa dogodilo. Od onog
časa kad je Lída po povratku kući odgovorila na prva majčina pitanja
samo ridanjem i plakanjem i kad poslije čitave noći scena i prijekora
nije htjela izreći ni jedne riječi priznanja, nije više pala ni najmanja
aluzija na ono što se dogodilo. U opreznom luku izbjegavali su sve što
bi moglo podsjetiti na težak događaj; ali baš u ovom ustručavanju i
suviše su osjećali da je on prisutan i onda kad se o njemu ne govori.
Od prvoga »dobrog jutra« do posljednjeg ljubljenja majčine ruke prije
spavanja prolazili su dani zavijeno i jednolično, tako tiho, da su pod
površinom tišine s tugom osjećali dubine šutnje.
Sve je bilo drugačije, sasvim drugačije; i kad su Lídi željeli dobro
jutro, zvučalo je to gotovo plašljivo kao korak u susret; a kad bi se
navečer Lída sagnula do majčine ruke, uvijek bi se to odigralo tako
ponizno, tako jadno i s krivnjom, da bi majka malo povukla ruku
pokretom, koji je za njih obadvije bio jednako bolan. Sve je izgubilo
prijašnju neposrednost; a ipak svi su se bojali bilo što pokrenuti u
svojoj žarkoj čežnji: neka opet bude sve onako kako je prije bilo. Činilo
im se da bi svaka izvanjska promjena podsjetila na strašan i surov
datum Lídina bijega, pa su živjeli na stari način, gutajući svaki za se
očajnu promjenu svega.
Lída se sasvim predala ponižavanju same sebe. Bez riječi prekinula
je svoja prijašnja drugarstva i držala sè kod kuće i na majčinim očima.
Svoja pisma davala je majci; kad ih je opet dobila neotvorena ostavila
ih je da leže nepročitana – a ipak došla su dva koja su je uzbudila.
Činilo se da šutke zahvaljuje majci i bratu za njihovu šutnju, za svaku
riječ koju su rekli, za kakav malen rad koji su joj povjerili; primala je
sve pokorno i ponizno, štoviše bez obrane, kao postojane ljubaznosti
kojih nije vrijedna i koje je muče. Zaista brat i majka nisu više znali
ništa uraditi bez skrivene misli: možda će to Lídu malo obuzeti i
rastresti. Govorili su samo radi nje, s pritajenim pogledom ljubavi i
straha uperenim u nju; a kad bi vidjeli samo izmučenu i poniznu
zahvalnost na njezinu dražesnom blijedom licu, tada bi dvostruko
dirnuti izmišljali nove pažnje i nadmašivali se u obzirnostima, od kojih
je ona patila.
Tako ih je našao Holub, kad je, sjetivši se molbe mladoga Martinca,
skoknuo k njima u pohode. Martinec i njegova majka pozdravili ga s
očitim olakšanjem; on je za njih bio jedini čovjek koji sve zna, pa može
dakle ući u njihov tihi i tajni sporazum i u čitavo to paukovo predivo
opreznih obzira prema Lídi, u kojem su sami živjeli. Našao je dakle ovo
troje ljudi kako se čak ponizuju prevelikom ljubavlju; kako majka i brat
na koljenima sve žrtvuju krasnoj patnici, koja leži pred njima u prahu
neutoljiva poniženja. On je o tom mislio koješta i obratio se radije k
Lídi. Držala se pred njim kako-tako u govoru i u vladanju; on je
napokon bio za nju netko tko ništa ne zna. Dobro da nikoga ne
primaju, pomislio je Holub, kad je vidio lica mladoga Martinca i
njegove majke, koja sve odaju; i slijepac bi vidio što se tu događa.
Brzo je i rado otišao; čitava stvar sa Lídom činila mu se čudnovato
dalekom.
Ali za dva dana dobio je od Martinca nov i hitan poziv. Smatrali su
očito već njegovom dužnošću da se posveti Lídinu slučaju. I slegao je
ramenima i pokorio se.
Ubrzo je vidio da je rana dublja nego mu se u prvi mah učinilo. Nije
mu bilo lako dolaziti u ovu malu obitelj. Sâm nije bio sposoban za
poniznost i gušio se u ovoj atmosferi gdje je disao samo brigu o Lídi.
Činio se sam sebi nekako bučan i svakidašnji među njima; toliko
požrtvovnosti, toliko zanemarivanja sama sebe ležalo je u svemu što
su ovdje govorili; ovdje je svaka sitnica bila toliko prožeta pažnjom,
ljubavlju i obzirima prema Lídi, da su mu se njegove riječi činile kao
studeni otpaci blata u spavaonici bolesnika, kao glasah razgovor u sobi
gdje se šapće, kao bilo što grubo i neposvećeno; tu se je on mučio u
svojem kutu, stideći se za dar izvanjskog svijeta, koji je amo donosio.
Lída je sjedila zgurena na divanu, šutljiva i nepokretna, pasivno
pažljiva, dešavalo se što mu drago; više nije mnogo tajila svoju bol na
osušenim usnama i na očima, što izmiču, zadovoljna kad smije bar
šutjeti; i polagano je shvaćao Holub: to nije samo bol, to je i
indolencija. Lída se valja u poniženju; možda joj je to ne znam kakvo
uživanje, ne znam kakvo zadovoljstvo, da može u nj uroniti što dublje;
tako strašno uranja u svoju sramotu, bez najmanje volje da se otrgne
od nje i da je konačno ostavi iza sebe. I ne pokušava, da sama sebi
oprosti; a možda je i to ustrajanje u grijehu.
Lída je otupjela, otupjela tako da je iskrena – više ništa ne skriva
pred sobom, više ništa ne zastire ni stidljivim pokretom nutrine,
stidljivim zatvaranjem očiju nad samom sobom; previše nago, gotovo
brutalno, gotovo bez stida gleda svoju sramotu i svoju propast; nema
više stida da ih sakrije isprikama. A možda i u tom nalazi uživanje ili
zadovoljstvo, da vidi svoj grijeh tako pusto i bolno, kako je samo
moguće.
Kad bi je sada kakav demon naveo da kaže što misli, to bi priznanje
bilo tako grubo, tako nesamilosno i neotkupiteljsko, da bi se možda i ti
sam zgrozio. A kad bi jedna riječ mogla sve očistiti, progutala bi je i
radije bi uzela na se svu pokoru, koju možda i ne zaslužuje. A ako šuti,
to je zbog niskosti šutnje.
Ali kad je opet vidio Lídu dražesnu i tihu, tako krasnu, da je, činilo
bi se, požudno čekaju sve radosti svijeta, tada više nije mogao shvatiti,
kakva je čežnja ili strast, kakva pobuda volje goni u odurnu i ponižljivu
bol takvog mučenja same sebe: Lída je opsjednuta, pomislio je.
Opsjednuta demonom pasivnosti. Ne podaje se bolu vlastitom voljom;
bol i sramota pritisli su je onim, što u njima podjarmljuje i podvrgava.
Za svaku radost potrebno je vrlo mnogo vlastite živosti; od tvojih
vlastitih podstreka rađa se tvoja radost, ali patnja ne traži ništa nego da
se pokoriš. Možda je tim tamno zadovoljena; osjeća se kako je nošena,
ovladana, opredena; dovoljno je samo pokoriti se, ništa više, ništa više
nego to. Odista u najdubljoj dubini svakoga poraza ima nešto strašno i
slatko: oslabljenje, koje te lišava volje.
Odjednom mu se javi mučna i ružna slutnja. Možda ni Lídin grijeh
nije bio ništa drugo; možda je griješila s istim osjećajem, s kakvim se
sada kaje. Nametljivo mu se vraćala predodžba čovjeka koji je zaveo
Lídu; zamišljao je ponešto pustolovan, drzak i iskusan tip, poduzetan
bez odvažnosti, napadački zbog cinizma, grub i svakidašnji u
zavođenju; zamišljao je bilo koga od onih stotina i stotina pokvarenih,
bestidnih i uobraženih muškaraca, naviklih da radije postupaju bez
cifranja nego budalasto, postižući sve zapravo samo jednim
sredstvom: iskorišćivanjem prilike. Zamišljao je, kako je Lída,
susrećući se s ovim čovjekom, bila više zaprepaštena nego očarana
tom golom i nepokolebljivom voljom, koja je bez predrasuda postupala
s njom kao s bilo kojom služavkom; kako je, sposobna da se odupre
finijem nastojanju, nejasno i tupo podlegla usredotočenom pritisku,
popuštajući bez radosti primitivnijoj i izrazitijoj volji, nego što je bila
njezina volja. Tako mu se Lídin slučaj prikazivao i mučno i teško; vidio
je već Lídu kako je poslušna demonu, kako se slabo brani, izgubljena,
pokorena, pritisnuta u pasivnost; vidio ju je kako bez cilja luta ulicama,
kako je progoni netko, čije je riječi gurkaju kao jake ruke; napokon ju
je vidio kako pada pasivno, bez uživanja i čežnje, gotovo samo zato da
se sve već jednom svrši. Pritom bi podigao prema zgurenoj Lídi
pogled pun groze i odvratnosti. Osjećao je u njoj nešto tamno,
neiskupljeno materijalno: lijenu i nemoćnu materiju, kojoj nije prodro
do posljednjih skrovišta dašak božji; i gledao je rastužen u ljepotu, koja
je unatoč svemu prekriva čarobnim i neoskvrnutim oduhovljenjem.
Tako su prolazile sedmice, a Holub nije mogao zapaziti kakvu drugu
promjenu nego malo otupjelosti i gotovo dosade u odnosima ove male
obitelji. Nisu više mogli biti bez njega, jer i bol se mehanizira i postaje
dosada. Navikli su ga viđati kasno poslije podne, kad se već spuštao
sumrak. Dolazio bi izdišući hladnoću ulice, živahan i zbunjen, a
napokon i zadovoljan, jer ništa nije s manje pretenzija nego obiteljski
časovi. Kadikad ne bi ni upalili svijetlo, a u bezbrižnosti i toplini ovakvih
večeri Holub je jako i blisko osjećao dah ženstva.
 Jedne takve večeri razgovor je skrenuo na uspomene iz djetinjstva;
Holub je pričao o svojem dječaštvu, o mlinu gdje se rodio, o brani pod
kojom se utapljao; a tada se dogodilo nešto što nije nitko očekivao. U
tami se začuo tih i tužan, prigušen, dražestan Lídin alt; raspričala se o
najstarijim uspomenama iz svojega djetinjstva, o prvoj ispovijedi, o
selu, o haljinicama, o tome kako se izgubila u šumi, o stotinu vrlo
dalekih i vrlo neznatnih zgoda; znala je toga toliko kao da je sve već
imala stoput na jeziku i na žalost nije našla vremena kada da to ispriča.
Začarani slušali su njezin glas i sitne, bezbolne stvari, o kojima je
govorila; te je večeri gospođa gotovo zaboravila upaliti svijetlo, a kad
ga je konačno upalila, Lída nije više promijenila svoj neusiljen položaj
nogu, koja je pod sebe podvukla; ništa nije moglo skršiti čar
intimnosti.
Opet su se vratile tjeskobne večeri kad bi Lída samo na časove
oživjela; Holub je primijetio da se to događalo tada, kad bi razgovor
došao na djetinjstvo, na snove i slutnje, na područje praznovjernosti,
na ljudski dodir sa životinjama: na stvari koje su sasvim bezvoljne i
sasvim unutrašnje među svima; tada bi dakle Lída rado govorila,
postala bi prisutna i vesela, a Holub bi se s čuđenjem zamišljao nad
tim, kako su tajni, nježni i neznatni ovi najpožudniji korjenčići života.
Kao mnogo razočaranih ljudi i Holub je bio sumnjičav prema životu;
malo je vjerovao ljudima i njihovim pobudama, i samo su ga neznatno
uvjeravale patetične strane života, jer je progledavao prevaru i histeriju
velikih gesta; i – kao mnogi – razlio je svoju ljubav na beznačajne
ljudske stvari. Uvijek spreman da se bori sa svim drskim i
pretencioznim, gubio je odvažnost pred svime, u čemu je nalazio
slijep, drhtav i nepromišljen život nutrašnjosti, koji je napola slabost, a
napola manija; prepirući se sa svakom istinom saginjao se k svemu,
što mu je zazvučalo kao neposredan glas duše. Tako mu je sada bilo
naročito čarobno da sluša Lídu; premda je ispočetka govorila možda
više za sebe, bilo je to ipak povjeravanje, a Holub je bio prvi koji je u
njoj pronašao oslobodilački znak: potrebu da govori o sebi.
Kad je jednom odlazio, pratila ga je Lída u predsoblje i rekla mu na
pragu brzo i tiho: »Dođite amo sutra!«
 Te noći došao je Holub kući skriveno sretan i brzo je zaspao; ali
naskoro se probudio i počeo razmišljati. Čitav Lídin slučaj razmatrao je
od početka i u čitavom slijedu. Ponovo je prosuđivao svoju kalkulaciju
traženja, koja mu se sada činila glupom, a ipak neoborivom; ponovo
mu se nametao Lídin pad sa svojom pasivnom bijedom i sramotom;
ponovo se sjećao njezina poniženja i preporoda. Gadio se sve više i
više – ali ne nad Lídom, uopće ne nad Lídom; nego nad faktima, nad
samom stvarnošću. Nema koga da sudi. Nema što da oprašta. Ali baš
bez suđenja, bez proklinjanja ili opraštanja sve je mnogo gore i
neutješnije. Nemir ga je istjerao iz kreveta. Zašto, zašto joj zapravo
nisam sudio? Zašto nije bilo u meni ni srdžbe ni sažaljenja? Osjećao se
kao da je nešto nepovratno zanemario. Ali što zapravo, predbacivao je
sebi, zašto napokon da sudi?
Jer bi je suđenjem očistio, odjeknulo je u njemu iznenada; jer je
proklinjanje i opraštanje otkupljenje čina. Ako nema grijeha u njezinu
padu, nema u njemu ni smisla; tada je on uzaludan i bez popravka,
gori nego grijeh. Ništa, ništa, ništa više ne može da opere činjenicu.
Bilo mu je sve teže. Šetao je po sobi i prisiljavao se na skrivenu
sreću, s kakvom je zaspao; sjećao se Líde, njezina uperena pogleda i
lijepih ruku. Odjednom začu prigušen, taman Lídin glas: »Vi jedini
možete mi pomoći. Ah, šta sam to uradila! Pobegla sam od kuće i
živjela tri dana s rđavim čovjekom. Pomozite mi,« zaplaka preslatko,
»ne mogu više tako lažno živjeti.«
Holub stade kao ošinut, okrećući se prema divanu, kao da ondje
sjedi ona. »Ne, Lído,« mislio je užurbano i revno, »ne, ne, niste krivi;
čemu uopće bacati na se krivnju? Ne govorite više o tom, stvar nema
ovo značenje. Morala se očito dogoditi, – ali ne pitajte zašto, suvišno je
to znati. Ne mučite se više, ne mučite se! Nije to nizašto, ništa se tim
neće dokazati. Krasni ste, Lído, i vredniji ljubavi nego itko.«
No Lída pada na koljena, – zar je luda? – i jeca: »Sudite me, ako
sam nevaljana!«
 Tada se on baca na koljena: »Kako bih vas mogao suditi, Lído? Ta
shvatite, da vas ljubim! Zar to nije više nego kad bih vam sudio? Bilo
dobrostivo kao Bog ili blago kao đavo? Nikada vas nisam sudio!«
Ponovo poče Holub šetati po sobi. Šta to zamišljam, srdio se.
Nikad se to neće dogoditi; nikad neće Lída priznati; nije ona tako…
suviše moralna. Neka radije šuti i zaboravi, – bar ona neka zaboravi!
Nemirniji nego prije, Holub opet leže u krevet, da bi čeznuo bez sna.
Kad je sutradan stajao već pred kućom, u koju je toliko puta ulazio,
gotovo mu je ponestalo smjelosti. Lída me zvala tako naročito; šta će
se dogoditi? Kako da se vladam? Sav nesiguran pušio je i šetao se po
pločniku. Uto izađe iz kuće gospođa Martincová sa sinom ispod ruke.
Holub se sakrio u susjednom kućnom prolazu, dok mu je srce snažno
udaralo. Lída je dakle sama kod kuće. Jedino na to nije bio spreman.
Holub se šuljao po stepenicama ne osjećajući ništa nego jezu i
udaranje srca i neku neobičnu tišinu u kući. Stajao je držeći ruke na
užetu zvonca i začudo jasno zamišljao otegnut i svježi cilik zvonca.
Hoće li otvoriti služavka ili sama Lída? Protrnuvši prislonio je uho uz
vrata: ništa, tišina, potpuna tišina, ne čuje se ni zveka iz kuhinje ni lupa
koraka po pločicama; nikoga nema. Lída je sama. Da bude tako sam
samcat s Lídom. Tako strašna tišina. U smrtnoj panici podupro se
Holub o naslon na zidu.
Možda Lída nije ni slutila da će biti kod kuće tako sama, projurilo
mu kroz glavu. Ne bi me zvala, da je to znala! Ali ako je znala, što
hoće? Što će se dogoditi? Što da radi? Šta ću joj reći, kada otvori? Ah,
ništa se ne mora dogoditi, mogu vladati sâm sobom. – Napokon, kud
puklo da puklo! Samo da nema stare gospođe!
Čemu ta skanjivanja? – pomislio je surovo. Da, kad bih bio prvi…
Holub se zaprepasti. Šta će biti ako me tko opazi kako izlazim? Šta će
biti s Lídom? Tada mu se prikazaše Lídine treperave oči i snažne,
mirne nadlaktice; beskrajno je slabio u njihovoj blizini. – Ah, kad bi
mogao poljubiti vrata i pobjeći kao zaljubljeni dječak!
Kakva je to unutra tišina? Sa strahom je osluškivao. Šta će se
dogoditi? Osušenih usta nastojao je da na to ne misli; samo srce mu je
kucalo od straha i zbunjenosti. Prevelika tišina. Možda ni Líde nema
kod kuće, palo mu na um s olakšanjem i ubolo ga. I tada osjeti slijepo
samo jedno: Moram se uvjeriti, da li je kod kuće. Već je posegao za
zvoncem, kad naglo zalupiše vrata u gornjem katu i netko poče silaziti
niz stepenice. Ako me ovdje vidi – prestrašio se Holub kao tat i udario
u bijeg.
Kad je bio napolju, bilo mu je kao da se sve srušilo. S
bezgraničnom tugom gubitka uputio se kući. Bolje je tako, dokazivao je
sam sebi; kako bih mogao ja, koji sve znam, ovako postupati! Kako bih
mogao… iskoristiti priliku! Morao bih biti preko glave zaljubljen ili
nemoralan. Tako je bolje, – umirivao je svoju savjest. Ali čim je došao
kući, osjećao se očajno tužan. Možda ga Lída još čeka, razočarana i
ponižena, – možda nije ništa trebalo da bude! Šta bi bilo, da se vratim?
A zar bi uopće bilo nešto zlo u tome – bila je tako nesretna! Zar bi bilo
nešto zlo u tome, da bude sve – po njezinu? Tako je krasna! tko bi joj
smio suditi? Stisnuta grla stajao je Holub kraj svojeg prozora. Još ima
vremena. Mogu se vratiti. Ali vrijeme teče, minuta po minuta, nestaje
sreća, gubi se najveća sreća života. Sada, sad je možda već kasno.
Kraj nade.
Uto kratko, užurbano zazvoni zvonce. Holub se preplaši i potrča da
otvori. Bila je to Lída.
»Vi, Lído,« reče zbunjeno, »nisam znao… Htio sam upravo poći k
vama.«
»Da,« odgovori Lída isto tako zbunjena, »moram s vama govoriti.
Čekala sam vas, a kad niste došli… Ta ne ostavljajte me na hodniku!«
Holub se povuče s vrata i Lída uđe; hladno, ugodno zamirisa svježi
zrak i parfem. Sada stoji ovdje nasred sobe i ne zna što bi; na licu ima
koprenu (nikad je nije vidio s koprenom) i rosne kapljice kiše na krznu;
uzalud nastoji skinuti s ruku pucketave rukavice.
Kakav li je ovdje metež, pomisli Holub u strahu; Bože, što bih
prekrio, što bih žurno poravnao? Sve su to vrlo dobro poznate stvari,
knjige i pera, papir, pepeo… Bespomoćno je lutao očima. Kuda da sve
to spremim?
»Kiša vas smočila?« izusti bolno.
 Lída je napustila rukavice i podigla prema njemu tamne, bolne oči.
Lice joj je pod koprenom bilo blijedo i izmučeno. »Morala sam s vama
govoriti. Ne mogu, čujte, ne mogu više tako živjeti.«
(Bože na nebesima, preplašio se Holub, dakle ipak!) »Šta je vama?
Lído, kako to izgledate?«
Lída je smalaksalo sjela na divan. »Ne mogu«, ponovila je. »Ne
ljutite se što sam došla«, zaplaka iznenada. »Tako mi je teško! Šta ćete
o meni misliti? Zašto vas nisam poznavala prije?«
»Ne govorite tako, Lído!«
»Htjela sam vam sve objasniti; ali kako mogu, Bože, kako mogu…
Ta sâma ne znam i ne znam… Toliko sam razmišljala, kako da vam to
kažem! Vi morate znati o meni sve; vi, vi morate…« govorila je
sanjarski, »Ne, ne uzimajte mi tu smjelost; na koljenima bih vam to
morala reći! Neću više da budem tako ružna, da pred vama šutim!«
»Budite mirni, Lído!« branio se Holub očajnički.
Lída nekako zastade i zagleda se u pod; odjednom podiže oči ravno
i jasno. »Bilo je to prije nego ste k nama došli«, govorila je polagano.
»Pobjegla sam… s nekim čovjekom, tek nakon tri dana doputovao je
za mnom brat.«
Holub je bio zaprepašten; bio je to ipak udarac za njega da to čuje.
– »Zašto, bože, zašto?« – šapnu on bez pitanja.
Iz Lídinih očiju počeše curiti suze. »Ne znam. Mogu vam reći
njegovo ime. Ne znam kako se to dogodilo; ljubav to nije bila, ne,
ljubav ne… Ali tada je bilo takvo doba, došlo je to na mene kao bolest;
uopće me nešto mamilo da odem i da uradim ne znam što; nisam to
htjela, ali samo sam tako na to mislila. Susreo me tada na ulici, počeo
me progoniti i odmah me zvao… Ne znam, zašto se toliko osmjelio; ali
za mene je to bilo strašno, nisam poznavala ništa slično. Sasvim
izravno i jednostavno on me je htio osvojiti. I zatim je na mene svagdje
vrebao, iz dana u dan, i uvijek jedno te isto, i ramena mi je stiskao i u
oči mi gledao; kamo god sam se maknula, uvijek je bio za mnom i
samo mi prijetio. No jednom se na me i naljutio i nije više došao; a ja
sam mu tada napisala pisamce. Ne znam više, ne znam, ne znam zašto
sam to uradila.«
 Holub je od gorčine i muke stisnuo zube.
»A onda je htio da dolazim k njemu«, nastavljala je Lída tiho i
turobno. »Ali to nije moguće, to ipak nije moguće, shvatite da nije. A
ako bi, tada samo zauvijek da me nestane pod vodom. Da više nikoga
ne vidim, ni mamicu ni koga drugoga. ‘Pobjegni sa mnom’, govorila
sam mu, ‘i onda me ubij!’ Jednom je dakle došao i rekao: ‘Otputovat
ćemo’. Reci, kamo želiš. Otpratila sam ga do njegova stana, gdje je
uzeo naprtnjaču i revolver, i onda smo otputovali. Već prve noći kad je
spavao, ja sam ga probudila i rekla mu: ‘Sada me ubij!’ Ali on mi se
narugao, i opet, opet… Ponovo sam ga opet molila: ‘Ustrijeli me,
molim te!’ Tada je uzeo naboje i bacio ih kroz prozor u vrt. ‘Spavaj’,
reče samo, i ja sam mislila, da je svemu zauvijek kraj. Ali za dva dana
našao nas je brat i odvezao me kući… Može li se čovjek potpuno
promijeniti?«
»Kako promijeniti?«
»Kako promijeniti, Bože – da to bude nov život? Može li se čovjek
promijeniti vlastitom snagom?«
»N-n-ne mučite se, Lído,« reče Holub žurno.
»Što dakle treba da radim«, zaplakala je Lída glasnije, »jer ja tako
više ne mogu živjeti. Kad ste k nama dolazili, bilo je to tako – tako
strašno za mene. Ili bi se sve opet desilo kao s njim… moglo se to
dogoditi; ili drugačije, na nov način… Mogu biti bolja,« – Lída je od
straha gnječila prste – »vjerujte mi, vjerujte mi da mogu. Da vas nisam
upoznala, možda ne bih mogla; ali sada, sada…«
»Lído,« progovori Holub promuklim glasom.
»Ne, ne, pustite me,« plakaše Lída, »znam da ćete me sada
odbaciti, sigurno znam, sigurno… Ali i ovu žrtvu treba da prinesem za
svoju krivnju; pa makar vas više nikad ne vidjela. Znam, znala sam, da
će se nakon toga sve strašno i potpuno preokrenuti; strahovito sam se
bojala ovog časa, i tek na putu k vama nadošla mi ta snaga… Tek na
mostu…« I Lída, puna užasa, naglo pade na koljena: »Sudite me ako
sam nevaljana!«
 »Lído!« ponavljao je Holub napola izvan sebe.
Lída ispruži ruke: »Ne, ne…«
»Poznato mi je ipak sve to već odavno!« viknu Holub.
Lída skoči, kao da ju je netko ošamario: »Vi ste znali…«
»Sve sam znao od početka. Kad su vaši mislili da ste mrtvi, ja sam
znao da ste pobjegli. Da ste pobjegli s lošim čovjekom, i sve to… Ja
sam vas zapravo našao.«
»Kako, kako?« šaptala je preplašeno.
»Ne pitajte! Nije bilo teško pogoditi. Znao sam sve, a ipak mi to nije
smetalo da dolazim k vama, – za vama, Lído. Ako vas to može umiriti,«
nastavljao je sklapajući ruke, »– ah, kako bih vas mogao prezirati!«
Lída je pod koprenom bila blijeda kao krpa. »Niste smjeli dolaziti!«
izusti naglo i bolno.
»Ne, Lído, bolje je da sam sve znao. Naučio sam se shvaćati vašu
bol.«
»Ne, bolje ne, ne, ne«, nastavi Lída prestrašeno. »Da sam to znala!
Da sam to samo slutila…«
»Šta bi bilo?«
»Ništa, ništa od toga što je sada. Ta ne bih mogla htjeti… O bože,
šta ste čitavo ovo vrijeme o meni mislili!«
Čitavo to vrijeme, preplašio se sâm Holub, dobri bože, kako joj to
sada mora izgledati! »Čitavo to vrijeme, Lído,« reče neodlučno, »mislio
sam na vas s ljubavlju.«
»Ne,« viknu Lída, »to je nemoguće, nemoguće! Kako biste mogli!«
Holub je uhvati za ruke: »Lído, zato ste došli, jer ste to znali!«
Lída se nije branila. »Nemoguće«, šaptala je očajnički.
I njezine su ruke mrtvo iskliznule iz njegovih ruku.
Ah, Lído, osjećao je Holub s beskrajnim saučešćem, zašto ste onda
došli? Šta ste to poduzeli? Kakvo ste pokajanje zamišljali? Zar vas je
ovaj časak trebao da spasi? Ova žrtva da otkupi? Zašto ste sve tjerali
na oštricu noža? I pogledajte kako nas je ubolo! Kakav ste to velik i
neobičan čin htjeli uraditi? Kakvo ste veliko i svečano djelo očekivali od
mene? Ponižena stojite pred čovjekom bez slave; suvišan je svaki čin,
nema pobjede ni pobjednika.
Lída se povlačila očajno oklijevajući; tek sada je bacila začuđene oči
po sobi, u kojoj je trebao da se dogodi neki spasonosni događaj;
vidjela je sve ove nepoznate, tuđe, jadne stvari…
»Lído,« započe Holub potišteno, »vi valjda znate, da vaša majka…
da mi više nije zgodno da dolazim k vama.«
Lída šutke kimnu glavom.
»Kad biste opet htjeli doći«, reče tiho.
U Lídine oči navreše suze sažaljenja nad samom sobom.
»Ne preostaje drugo«, ponovi Holub.
Lída obori glavu tužnim i dražesnim pokretom.
 EL EG I JA
(Sto p a II . )

Boura je te večeri predavao u Aristotelovu društvu ponešto

umoran. Premda nije imao mnogo slušalaca, osjećao se premoren i
rastresen; primjećivao je, da auditorij nije uvjeren i da će biti prisiljen
da uđe u diskusiju, koja mu je, nekako nejasno, bila neugodna. Neko je
vrijeme osluškivao svoj vlastiti glas; činio mu se gust i izblijedio, težak
u kadenciji i neprirodan u akcentima, pa je uzalud nastojao da ga
popravi, ili njim ovlada; slušao ga je dakle pasivno i s osjećajem
neraspoloženja.
Osim toga – mučili su ga slušaoci. Osjećao se kao da je od njih
odijeljen zidom, kao da je od njih beskrajno udaljen, i ljutio se što im
saopćuje svoje misli. Sva ta lica izgledala su mu jednaka i izazivala su
u njemu dosadu; bilo je to sve tako neživo, da je gubio sigurnost
stvarnosti i tapkao u nekakvom praznom prostoru, koji nije mogao da
svlada i ispuni svojim riječima. Silom se primorao da promatra
pojedina lica; raspoznavao je svoje znance među njima, ali je osjećao
kao da se od njih otuđio, i bio je čak i iznenađen bezbrojnim
pojedinostima, koje je sada primijetio prvi put. Šta je to, govorio je u
sebi neodređeno, sabirući svoje zaključke, zašto mi je tako ravnodušno
ovo što predajem? Bio je potpuno svjestan plana svojega govora i
govorio je bez oklijevanja i nesigurnosti; izlagao je mišljenje, koje je
dugo nosio u sebi i koje mu je jednom sinulo u trenutku zanosa, pa
mu je sad već postalo uvjerenje. Ali sada, kad ga je u neuobičajenoj
tišini slušaonice slušao iz vlastitih usta, bilo mu je nekako čudno i tuđe
pri duši. Ta to je sve istina, osjećao je u pojedinim trenucima, to je
tako gola i jasna istina, da tu više i nema ništa mojega; govorim samo
činjenice, koje nemaju sa mnom nikakve veze. Sjećao se kako su
bliske, kako su lično njegove bile ove misli onda kada su mu se javljale
kao nadahnuće. Tada je patio, kad su bile kolebljive, i veselio se
svakom novom dokazu, kao da je to bio njegov lični uspjeh; tada su
one bile njegov unutrašnji život. Ali danas je sve to samo istina, nešto
izvanjsko i nelično, što s njim više nije u vezi; nešto tako neživo, da se
i nehotice žurio da se toga oslobodi. No, što se više žurio, to su ga
više mučile vlastite riječi: tako su apstraktne i tuđe, sasvim drukčije
nego ono što je nekad mislio; a ipak su mu svaka riječ i svaki obrat bili
poznati od davnine i zvučali su mu kao gluh i gotovo mučan zvuk
ponavljanja. Tada je već mislio samo na završetak; svakom riječi
smjerao je prema njemu sve bliže i s jasnom neposrednošću: samo da
već jednom bude gotov! Auditorij mu je visio na usnama; ‘sad su moji’,
osjetio je Boura, ‘sad ću im dokazati stvar; sada dolaze krupni
argumenti. Samo, Bože, otkloni svaku apatiju, svaku slabost!’ I
odjednom Boura preskoči čitav niz dokaza i završi predavanje kao
odsječeno.
Članovi Društva nisu bili zadovoljni; nekoliko govornika javilo se s
pitanjima i prigovorima. Boura ih je shvaćao samo napola; sada, kad je
čuo svoje misli iz tuđih usta, izgledale su mu one još stranije i očitije.
Zašto da ih ja branim, mislio je u sebi s tupom tugom; ta sve to nema
sa mnom nikakve veze, to je puka istina, ništa više nego istina; ta to
me se ništa i ne tiče. Govorio je teško, na silu se koncentrirao; osjećao
je da uvjerava, da opet pobjeđuje sa »svojom stvari«… Ali to nije moja
stvar, ponavljao je u sebi sa čuđenjem.
Ustao je novi protivnik, s kosom počešljanom kao četka, koji je
Bouri izgledao naročito divlji. »Molim vas, da biste nam rekli, kako vi
definirate istinu«, poče on ratoborno.
»Nisam predavao ništa iz noetike«, primijeti Boura.
»Samo izvolite«, smješkao se govornik sarkastično, »to bi me vrlo
zanimalo.«
»Onemogućujete debatu«, gunđali su članovi Aristotelova društva.
»Oprostite, molim,« smješkao se nakostriješeni čovjek pobjednički,
»pitanje se odnosi na stvar.«
»Ne odnosi«, bučalo je Društvo.
»Odnosi«, reče odjednom Boura.
 »Molim dakle, da nam odgovorite«, ponovi protivnik.
Boura ustade. »Molim, da se diskusija završi.«
Aristotelovci se zaprepastiše. »Bilo bi bolje, da se pitanje raspravi«,
reče predsjednik. »Uzimam u obranu običaje Društva. Ne prisiljavamo
vas, naravno.«
»Nemam šta dodati svome predavanju«, reče Boura tvrdokorno.
Aristotelovci su se smijali; time je predavanje propalo, pa
predsjedniku nije preostalo ništa drugo nego da završi sastanak »sa
žaljenjem, što nam je bilo uskraćeno da osjetimo zadovoljstvo, koje bi
pružila tako zanimljiva diskusija.«
Konačno je Boura umakao napolje suha grla i prazne glave. Bilo je
blago zimsko veče, kao da će snijeg padati; i zvona tramvaja zvučala
su meko, kao da su prigušena vatom. Boura začu, da za njim netko
trči, i sakri se iza drvo. Zaduhan čovjek stade.
»Ja sam Holeček,« reče žurno, »prepoznao sam vas, dok ste držali
predavanje. Sjećate li me se?«
»Ne«, reče Boura nesigurno.
»Sjetite se – lani, nad onom stopom u snijegu…«
»Aha,« obradovao se Boura, »to ste bili vi. Zaista mi je drago…
Često sam na vas mislio. Šta je, jeste li našli druge stope?«
»Ah, nisam. Tražio sam dakako… Zašto niste u Društvu odgovorili
na posljednje pitanje?«
»Ne znam, nije mi se dalo.«
»Čujte, mogu reći, zaista, vi ste me gotovo uvjerili. Bilo je sve tako
jasno što ste govorili! Kada vas je onaj nakostriješeni grdan onako
besmisleno pitao, htio sam skočiti i reći: Šta? Čitav sat, gospodine
slušate istinu i sada pitate: što je istina. Čuli ste dokaze kojima se nije
moguće protiviti. U njima nije bilo praznine ni pogreške. Nije bilo
rečeno ništa što ne bi bilo racionalno od glave do pete. Zašto mu niste
odgovorili?!«
»Čemu da odgovaram«, govorio je Boura potišteno. »Ne znam što
je istina. Znam da je sve što sam govorio bilo jasno samo po sebi,
logično, točno, kako hoćete. Ali nije bilo ni jasno ni logično onda kad
mi je to prvi put ulazilo u glavu. Tada su to bile tako bizarne misli da
sam se nakon nekog vremena morao smijati. Izgledao sam sâm sebi
kao luđak. Bio sam neizmjerno sretan. A ipak u tome nije bilo ni truna
pameti. Ne znam odakle mi je to dolazilo tako besciljno, tako sasvim
besciljno.«
»Stope, koje niotkud i nikamo ne vode«, sjeti se Holeček
iznenadno.
»Da. A sad sam od toga stvorio sistem ili možda istinu; sve je u
tom logično i jasno. Ali tada, ne znam kako da kažem – tada je to bilo
nekako čudnovato, ljepše, čudesnije… Ništa nije tada iz toga
proizlazilo, ničemu nije pristajalo. Znao sam da se mogu imati
bezbrojne druge i suprotne misli, jednako lijepe i natprirodne. Bio sam
svjestan bezgranične slobode. Ništa savršeno ne može se pobiti. Istom
kad sam od toga počeo stvarati istinu, osjećao sam se kao da je sve
postalo materijalno. Morao sam mnogo toga pobijati, da bi ostalo
samo jedno: istina – morao sam dokazivati i uvjeravati, biti logičan i
jasan… Ali danas, dok sam predavao, odjednom sam shvatio: tada,
da, tada sam bio bliže nečemu drugom i savršenijem. A kad me je onaj
divljak zapitao šta je istina, već mi je bilo na jeziku da mu kažem: Istina
nije važna.«
»Bolje je – da se to ne kaže«, primijeti Holeček promišljeno.
»Ima nešto više nego istina, nešto što ne sputava, nego oslobađa.
Bilo je dana kada sam živio kao u zanosu; bio sam tada tako
slobodan… Ništa mi se nije činilo prirodnije nego čudesa. To su samo
događaji slobodniji nego što su drugi i nadasve savršeni; to su samo
sretni slučajevi među hiljadama neuspjeha i slučajnosti. Kako mi je
bliska bila tada ona stopa! Ali poslije, sa gledišta istine, ja sam je
mrzio. Ah, recite mi – da li smo je zaista vidjeli?«
»Jesmo.«
»Baš mi je drago, što sam se s vama susreo«, radovao se Boura.
»Zapravo sam vas očekivao. Pođimo nekamo, kud vam je drago;
osušio sam se na onoj katedri kao balega na cesti. Zamislite, u
ponekim momentima vidio sam sama sebe kao da sjedim dolje u
auditoriju.«
Naišli su na vinski podrum i sišli u nj. Boura je bio uzbuđen,
govorio je mnogo i rugao se Aristotelovcima, dok je Holeček šutke
vrtio prstima čašu. ‘Dakle tako’, mislio je u sebi gledajući u Bouru,
‘nemirni čovječe, što zapravo tražiš? Vidio si u nečem čudo, a nije te
spasilo. Upoznao si istinu, a nisi joj se pokorio. Imao si velika
nadahnuća, a ona nisu rasplamsala tvoj život zauvijek. O, kad bih imao
tvoja krila!
Krilati duše, zar imaš možda krila samo zato – da sve napuštaš? Da
nemaš nigdje mira ni pokoja? Da letiš u praznine i da se ondje
zabavljaš prostorom ili da hladiš sebi grudi ništavilom? Kad bih ja
upoznao čudo, bio bih spašen; kada bih našao istinu, kako bih je se
snažno držao! A kada bi u mene uletjela samo iskrica božja, zar ne bih
bio kao kapelica s vječnom svjetiljkom?
Kad bi tebi progovorio i sâm Gorući grm – ne bi te spasio. Ali ti
imaš oči plamene i upoznao bi boga u grmu i u koprivama, dok sam ja
slijep i materijalan i ne umijem da vidim čuda.
Ah, tebi nedostaje egipatsko sužanjstvo da bi mogao biti otkupljen
vjerom; ali tko bi te mogao sputati, nestalni i bezbožni duše?’
»Sjetite se«, prikloni se k njemu Boura, »one lanjske stope; rekli
ste da je možda tim putem išao nekakav bog i da bi se moglo ići za
njim.«
»Ah ne,« namršti se Holeček, »boga nije moguće pronaći
detektivskim putem.«
»A kako onda?«
»Nikako. Može se samo čekati, dok božja sjekira presiječe tvoje
korijene: tada ćeš shvatiti, da stojiš samo po nekom čudu, i do vijeka
ćeš gledati upiljeno u divljenju i ravnoteži.«
»Da li je vama već presjekla?«
»Nije.«
Od stola u kutu digao se nekakav čovjek i pošao k njima. Velik i jak,
velikoga lica, riđ, neposredan i zamišljen; i stao je pred njima okrenute
glave u stranu i gledao u Bouru kao iz daljine.
 »Šta je?« začudi se Boura.
Čovjek nije odgovorio ništa; samo njegove oči kao da su se
približavale, sve pažljivije, uže i ispitljivije. »Niste li vi gospodin
Boura?« zapita odjednom.
Boura ustade. »Jesam; a vi?«
»Niste li vi imali brata?«
»Imam brata negdje u tuđini. Šta ga trebate?«
Čovjek sjede uz njihov stol. »To vam je tako«, poče neodređeno, ali
odjednom podiže oči i reče: »Ja sam naime vaš brat.«
Boura se beskrajno, gotovo zbunjeno obradovao: »Ti! Da li si to
zaista ti?«
»Ja sam«, smješkao se čovjek. »A kako ste vi?«
»Vi – ja… Zašto tako govoriš?«
»Nisam navikao«, reče čovjek i pokuša se nasmijati, ali na njegovu
licu odrazila se samo upiljena pažljivost. »Ista majka«, reče kružeći
prstom oko Bourine glave.
»Ne bih te prepoznao«, govorio je Boura oduševljeno, »bože,
poslije toliko godina! Daj da te vidimo! Na oca si, dakako, na oca.«
»Možda.«
»Kakva li slučaja«, radovao se Boura. »Pukim slučajem smo ovamo
svratili, ja i – moj prijatelj Holeček.«
»Vrlo mi je drago«, reče čovjek dostojanstveno i pruži Holečku
svoju veliku, vruću ruku.
»A šta ti?« zapita Boura nesigurno.
»Ništa, putujem ovamo po trgovačkom poslu. Imam dolje, na jugu,
neko industrijsko poduzeće. Ali svratio sam kući.«
»Nisam bio kod kuće… od smrti roditelja«, prizna Boura.
»Kuću su nam srušili. Nešto stoji na onom mjestu, škola, neka
ružna kuća od cigala. Ušao sam unutra, dok me nisu opazili i zapitali,
šta ću unutra. Bili su tako glupi, nisu ništa znali. Ali na suprotnoj strani
stoji ona ista kućica kao i nekad, ovako niska«, reče pokazujući rukom.
 »Ne znam, ne sjećam se«, kolebao se Boura.
Riđi čovjek nagnuo se prema njemu i s naprezanjem se prisjećao,
napregnuto gledajući očima, koje kao da su se približile od
koncentracije. »U njoj je bio, u njoj je bio Hanousek«, viknu odjednom
radosno, »Hanousek, prosjak, on je u njoj stanovao.«
»I njegove kćeri«, sjao je Boura.
»Tako je. Oči su im bile crvene, a oko njih neki bolni koluti. A ja
sam k njima odlazio jesti.«
»To mi i nije poznato«, začudio se Boura.
»Odlazio sam. Pekli su mi kruh na peći. Što bi stari isprosjačio,
ostatke i korice kruha, grašak, strašne stvari – sve sam to jeo. Onda
bih legao u prosjakovu postelju i hranio njegove uši.«
»Zato smo te toliko puta uzaludno zvali«, smješkao se Boura.
»Ne, kada ste me zvali, bio sam gore na obronku, u visokoj travi,
ovako visokoj. Nitko nije znao za to mjesto, a ja sam ondje imao svoju
jamicu, kao zec, i gledao sam prema kući. Tako sam dobro vidio kad bi
majka istrčala iz kuće, zvala me, tražila, zaplakala od straha i ljubavi;
bilo mi je pri duši vrlo teško i neobično slatko u isti mah, ali ne bih se
bio odazvao nizašto na svijetu. Bojao sam se da će me vidjeti, i pri
tome joj domahivao rukom. Htio sam joj se samo malo pokazati, samo
zericu, tako da me ne bi prepoznala.«
»Često te je tražila«, prisjećao se Boura.
»Često. Htio sam samo iskušati da li će me tražiti; sjedio sam ondje
bez daha i čekao da dođe. Zvala me je, tražila, ali više nije zaplakala. A
jednom nije ni izašla napolje. Tada sam je čekao sve do večera, tako
da sam se već i sâm bojao. Ali nije došla, a ni ja nisam više nikada
išao na obronak, te sam se počeo skitati daleko i sve dalje.«
»A gdje sada zapravo živiš?«
»U Africi. Mislio sam da me ne vole, pa sam se zato tako skitao.
Htio sam da iskušam, da li će mi se što dogoditi. Uživao sam u takvim
osjećajima. Ah, nitko nije kod kuće sa mnom razgovarao pa sam
odlazio da se porazgovaram s cestarima na hrpi šljunka. Stari
Hanousek nije nikada govorio, samo je malo psovao; ali njegove kćeri
govorile su mnogo i tako tiho.«
»Šta si radio poslije?« zapita Boura gotovo plašljivo.
»Pa šta…« I riđi čovjek se zamislio.
Boura je sa strepnjom čekao. Možda će nešto o sebi reći. Ostalo je
toliko vremena i daljine među nama, da će on bez većeg broja riječi
ovu prazninu teško moći zasuti. Gle, brate, godinama ćemo ovako
sjediti i govoriti o sitnicama, o svakodnevnim i neznatnim stvarima, o
svemu što znamo; potrebno je beskrajno mnogo svakidašnjih stvari da
bi se ljudi zbližili i razumijevali.
Ali veliki je brat samo pušio, pljuvao i gledao u pod; a u Bouri se
pokrenulo djetinjsko osjećanje: to je on, stariji brat, koji smije raditi što
hoće, i koji ima svoje tajne. Htio bih znati sve što radi, ali on neće sve
reći. Htio bih mu reći sve što radim, ali on me neće zapitati. Ah, nikad
ga neću razumjeti.
Kako često, kako često sam te viđao da dolaziš odnekud lica
zbunjena, tajanstvena i sita, kao mačka koja je okrutno i s uživanjem
požderala vrapca na tavanu, pa se vraća zamusana, opaka i s
varnicama u očima! Kako li sam često odlazio na ona mjesta koja si ti
napustio, da bih ondje tražio što si na njima otkrio ili što ondje skrivaš;
i prevrnuvši sve, razočaran i siromašan našao sam samo paučinasto
naličje stvari! A i danas imaš ono lice koje poznajem; vraćaš se
odnekud tajanstveno kao i nekada, kao mačka, koja se u isto vrijeme i
sjeća i uživa u zadovoljstvu budućeg pohoda.
»No, šta«, reče odjednom veliki brat s nekim olakšanjem »Idem.
Drago mi je, vrlo mi je drago što sam vas vidio.«
Zbunjen, Boura ustade. »I meni je drago… Ali ostani, zaboga!
Toliko godina se nismo vidjeli!«
Veliki brat se oblačio. »Istina, mnogo godina. Vrlo mnogo godina.
Život je suviše dugačak.« Oba brata bila su u neprilici, ne znajući kako
da se oproste; veliki brat je naklonio glavu kao da nešto traži, nekakvu
bolju, čistiju riječ; s naporom se smješkao i pokretao usnama. –
»Hoćeš li novaca?« izusti napokon. »Imam ih dosta.«
 »Neću, neću«, branio se Boura, odjednom beskrajno sretan i
ganut. »Ne, molim te, nisu mi potrebni novci; ali zahvaljujem ti, dobar
si. Bog neka te prati, bog neka te prati!«
»Zašto nećeš?« gunđao je stariji brat i oklijevao. »Meni nisu
potrebni. Kako god hoćete. No, zbogom…«
Odlazio je visok i ispružen, samo je glavu nagnuo malo u stranu.
Holeček ga je pratio pogledom sve do vrata, gdje ga je još vidio, kako
je mahnuo rukom prije nego je potpuno nestao.
Boura je gledao u pod.
»Ostavio je ovdje štap«, viknu Holeček i potrča sa štapom za
čovjekom, koji je otišao; bilo mu je uostalom drago što može na
trenutak ostaviti Bouru nasamo.
Na stepenicama začu iznad sebe korake.
»Hej, gospodine!«
Sa dva skoka stvorio se gore i na vratima. Ali ulica je bila prazna,
dokle god mu je pogled dopirao. Padao je vlažan snijeg, koji se na
zemlji odmah topio.
Zbunjen okrenuo se prema hodniku. Ništa drugo nego stepenice,
koje vode dolje.
Od zida odvojiše se dvije figure. Stražari.
»Nije li odavde istrčao netko napolje?« zapita žurno.
»Šta je ukrao?«
»Ništa. Kuda je otišao?«
»Nije uopće nitko izašao«, reče stražar. »Otkako smo mi ovdje, iz
vinare nije nitko izašao.«
»Mi smo ovdje oko deset minuta«, nadoda drugi.
»Možda je još dolje.«
»Nije«, primijeti Holeček zabezeknuto. »Išao je nekoliko koračaja
ispred mene. Zaboravio je dolje štap.«
»Štap«, ponovi stražar zamišljeno. »Ne, nitko nije izašao.«
»Ali, zaboga, nije mogao nestati«, viknu Holeček odjednom ljutito.
 »To nije mogao«, potvrdi stražar pomirljivo.
»Siđite, gospodine, dolje«, savjetovao mu drugi. »Vijavica je.«
Smatraju me pijanim, shvatio je Holeček; ali jedva sam popio čašu
vina. Šta je to opet sada? »Išao je nekoliko koračaja ispred mene«,
objašnjavao je ponovo ogorčeno; »ta ne može se samo tako izgubiti; a
kada bi izašao napolje, vi biste ga vidjeli, zar ne?«
Stražar izvuče svoju knjižicu: »Kako se zove taj gospodin?«
»Koješta,« reče Holeček, »šta će vam to?«
»Tko zna, što se s njim dogodilo. Možda kakva nezgoda ili…«
Na Holečkovim usnama zatitrala je divlja srdžba. »Kad bi bilo samo
to«, viknu on i zalupivši vratima otrča dolje.
Boura je sjedio nad svojim vinom, pio je od žalosti i gotovo nije ni
primijetio da nema Holečka. »Vaš je brat nestao«, javio mu Holeček
drhteći od zime i uzbuđenja.
Boura potrese glavom. »To mu je i slično.«
»Dopustite«, poče govoriti Holeček nestrpljivo, »pošao je
stepenicama gore i odjednom nestao; napolje nije uopće izašao, kao
da je u zemlju propao.«
»Baš tako, da,« kimaše glavom Boura, »kao da je u zemlju propao.
Uvijek je tako radio. Pobjegao bi, a nitko ne bi znao kuda; a onda bi se
vraćao čudna lica i zadubljen u sebe, kao da vidi više, nego što se
može shvatiti.«
»Do đavola, shvatite me – nije pobjegao, nego je nestao. Ta to je
apsurdno. Nestao je na hodniku; dva stražara stajala su kraj vrata i
nisu vidjeli da je izašao.«
»Čudak, zaista čudak. Već kao dijete bio je takav… da, nikad se
unaprijed nije moglo znati što će uraditi; osamljenik, strahovito
nestalan, tvrd i zamišljen. Malo ga poznajete.«
»Ali zar ne shvaćate«, trudio se Holeček. »Iščezao je kao duh, kao
da je prošao kroza zid.«
»Shvaćam. Bio je tako neumjeren u svemu, tako nepostojan.
Nikada se nije brinuo o tom što smije, kao da nije imao savjesti ni
granica. Tako često, tako često je izazivao naše zaprepaštenje!«
»Pa zar se može nestati?«
»Ne znam. Moj brat nije išao u školu, pa nema pojma o naukama;
on uopće ne zna što je moguće, a što nemoguće. Zaista, neobično je
prezirao svako učenje.«
Holeček udari šakom o stol: »Ali to ipak nije važno!«
»Šta je dakle važno?« reče Boura dižući oči.
»Nitko ne može nestati. Razumijete, postoje…«
»… fizičke granice, ja znam; to ste već govorili nad onom stopom.
Fizičke granice! Kao da vam je do njih toliko stalo! Gledajte, vidio sam
mnogošta i čitao još više; ali od svega toga nisam ništa bolje shvaćao
nego uskršavanje Jairove kćeri. Vidio sam mrtvu djevojku… Ah, u tom
odurnom mehanizmu samo bi jedno bilo zaista prirodno: čudo. Samo
bi ono odgovaralo čovjeku najdublje…«
»Čudesa, da«, govorio je Holeček: »spasiti nekoga, ozdravljati
bolesnike i prije svega uskršavati one koji su umrli mladi… Ali čemu je
ovo što sam vidio, i komu će pomoći? Ako su to čuda, zašto su tako
besciljna? Ništa, ah, ništa se odatle ne razvija.«
»Makar to i ne služi ničemu i makar i ne bilo ni za što, ipak je to
čudo… I u nama ima takvih događaja i slučajeva, koji možda nemaju
drugog cilja… nego svoje vlastito savršenstvo. Iznenadni trenuci
slobode… Pa makar su i samo trenuci! Kada bi se stvari dešavale tako
kako je prirodno našoj duši – dešavala bi se čuda.«
 IS KU ŠE N JE

Dugo je već Růžička hodao kao u magli. Branio se od toga do

iznemoglosti i neprestano je izmišljao dokaze za i protiv, dokazivao je
nešto sâm sebi i ljutio se. Uporno se borio za koncentraciju i ujedno
čeznuo za tim, da se pusti konačno zanosu bez misli i pravca… Onako
kao crni stup na ribnjaku u magli, razmišljao je; nad vodom kriči galeb
i odjednom sleti, da bi zahvatio površinu vode u pandže; voda se
uzbiba, i galeb pobježe kao kakav deran; tek bog znade, gdje će
zahihotati.
Růžička zastade: Da li da otputujem ili da ostanem? – Svi razlozi
postali su mrtvi i nije mogao više ovladati njima; svi su postali mrtvi i
ukočili se, pa ih se nije mogao više osloboditi. Razlozi, koji ga više nisu
radovali. Uvenuli su u ovoj uskoj sobi. U sobi koja ga više nije
radovala. Razlozi da ostane i ne otputuje i ne odbaci utaman ovih
nekoliko šansa. Mir, zaposlenje, navike, svjetiljka, krevet, naslonjač…
Ta više i ne trebam, reče u sebi; ostat ću i ispunit ću sve to istinom
života. Moje mjesto je usko, ali mogu ga produbiti. Ah, da ostanem
zauvijek!
Ili da otputujem, reče on u sebi sa strahom; da pokušam iznova i
da se bacim u svijet kao kamen u vodu… Samo kad ne bi trebalo
donijeti odluke! Kad bih mogao, i sâm ne znajući kako, naći se bilo
gdje u svijetu i ne imati pred sobom ništa nego dan, – o Bože! kakav bi
to bio dan! Neka me to zadesi kao sudbina ili slučaj – primit ću sve; ali
da sâm odlučujem – to je strašno.
– Da li da otputujem ili da ostanem?
Izaći ću napolje, odlučio je napokon (bar da nešto učinim! Bilo
šta!), malo napolje, oklijevao je kraj vrata, da uživam u večeri, silio se;
ali »ostani!« govori mu svjetiljka, krevet, naslonjač, dosada, »Čemu da
ideš? Ići je tako naporno! Ostati je tako jednostavno; ići tako očajno;
ostati tako očajno! Ostani!« Ne, danas ne, silom se odlučio i izašao.
»Ostani,« govore mu osvijetljene ulice, »više te nećemo smetati;
izmjerio si nas toliko puta da nàs više nećeš vidjeti.« Ni vi nećete
mene vidjeti, primijetio je, i vaši prozori neće bljesnuti u mene
nepovjerljivo kao pogled, smješkajući se kao pogled, prozirno kao
pogled slučaja. Prolazim ovuda svaki dan: otuđili smo se jedni
drugima. »Da, kroz toliko godina!«
Růžička se sklonio u kavanu i rastreseno se oporavljao, radostan
što je tako izgubljen u raspršenosti svijetla i glasova, što ogledala
plamte i čaše zveče; napisao je prstom upitnik na stolu i pronašao na
mramornoj ploči zabavne struje žilà, mrežu slučaja, bezbrojne putove
bez cilja… Da li da otputujem ili da ostanem? Oči! Tko to gleda u
mene?
Djevojče, nasmijao se pogledom, što želiš od mene? Glatke oči
izmakoše, pobjegoše za očne kapke i slatko, tamno gledaju u ništa.
Ništa, blijedo lišce pod crnim šeširom, igračka od slonove kosti,
nevine ruke igraju se na krilu ni s čim. Onaj veliki crni lik je mamica i
razgledava modne žurnale. Sive oči krišom dolijeću, bježe, ne sjedaju;
dražesni su očni kapci, spušteni očni kapci, dražesna tuga, ljubav i
glazba, veče, pitanje i ništa, krasan je pogled očiju, radost, haljine,
glazba i pitanje, krasno je milovanje, krasno proljeće, ljubice na ulici,
ružin cvijet, ružičast smiješak, krasan pogled, i u oči! – ravno u oči,
jako i izravno, kratko i ispitljivo krasan pogled! Glatki obrazi zacrvenjeli
se kao ruže. Lijepi su bijeli i crveni obrazi; lijepa i tužna kosa; tužne i
nježne ruke na krilu, na crnoj žalobnoj suknji.
»Dosta,« molile su sive oči, »toliko hvale, moj Bože, – kuda ću
sada s očima, s kapcima i rukama? Ne gledajte u mene, čaša će mi
ispasti; nizašto na svijetu neću više u vas pogledati.«
Nježne ruke, mislio je ganut, upravo kao ruke violinistice; ah, kakav
tremolo, uzaludan plač, pjesma koja se svršava i ne svršava; da li ću
ikada čuti tu bojažljivu i lijepu pjesmu? Taj lijepi, dječji hrapav glas?
»Bože, to ne! Što bih vam rekla? Ne znam brojiti do pet. Tko ste vi?
Zašto tako gledate? Zašto ne gledate?«
Kada gledam, mislim na ljude naokolo, na vas, na vaš dah, na
ljubav, na sve što bih ti rekao – ne znam na što mislim kada gledam;
ali kad ne gledam, mislim na vas, na sve što ne vidim, na sebe sama,
na sretan slučaj i osobito na tebe.
»Prestanite! Prestanite!«
– Na suprotnoj strani sjeli novi ljudi, a u njihovoj sredini…
»Ah, pogledajte,« progovoriše sive oči, »kako je krasna!« – da,
krasna, zaista krasna, oh, djevojčice, kako velika i krasna! Zašto je
došla, koga to traži tamnim očima? Ah, tko bi mogao podnijeti zatoran
pogled ljepote? Kako ne bi zadrhtao od zbunjenosti i straha, kako ne bi
spustio oči? Jao onomu, koga je pogledala!
Polagano, bez nesigurnosti i pitanja spustile se velike crne oči
novopridošle žene na njegovo lice. Njegovo je srce od zaprepaštenja
prestalo kucati i zašutjelo.
»Krasna sam. Toliko mi se ljudi pokorava. Pogledaj me!«
Otputovat ću, odgovori on turobno.
»Ostani! Krasna sam. Susrest ćeš me na ulicama, u bazarima i na
svečanostima. Potraži me u ložama kazališta. Susrest ćeš me, ako
budeš htio. Možemo se upoznati i – tko zna?«
Otputovat ću, ponovi on nepomirljivo.
»Ostani! Imam tako malo zabave, tako malo. Tako sam krasna.
Često ćeš me vidjeti, svaki dan ako hoćeš, i tako izbliza! Ostani!«
Ne, reče vatreno, otputovat ću; otputovat ću i vratit ću se s ustima
gorkim od mora i tuđega svijeta; vratit ću se s drugom dušom. S
dušom bez zaprepaštenja i drhtaja; s grubom, odvažnom, žarkom i
bestidnom dušom; s nemirom i okrutnom dušom; s dušom za tebe. Ali
onda! – Neka plaću ove najljepše oči! Neka drhti ljepota! neka budem
gori od tebe! I da me ljubiš! Neka se ispuni sudbina! I da se ne bojim
Boga! Da budem jednak tebi! Ništa nije strašnije nego ljepota i
odvažnost.
Crne zjenice zagledale se u stranu i mekano čarale u beskonačnost.
Neka bude, osjetio je on, neka mi to postane sudbina! Otputovat
ću, da bih se osmjelio.
 »Ostanite,« rekoše izgubljeno sive oči, »ah ostanite! Došla bih opet
ovamo druge subote. Susrest ću vas kadikad. Neću pobjeći, ni ako me
oslovite. Zašto nećete ostati?«
Ah, djevojčice, zaplakalo je njegovo srce od putene nježnosti, ostao
bih, kako ne bih htio ostati? Ali upravo si me ti podsjetila na dan u
tuđini, na nesretnog čovjeka u tuđini, ne znam zašto tako nesretnoga i
tako izgubljenog; podsjetila si me na sretan slučaj, na smiješak,
ljubaznu riječ tuđim jezikom i krasan pogled, koji se više neće vratiti: ta
radost, kad bi je znala, i taj prekrasan dan u tuđini! Ništa nije krasnije
nego ljubav i sretan slučaj, ništa se ne može izjednačiti s dobrim
susretom, koji se ne vraća. Ostao bih: ali ti si u meni pobudila vječnu
čežnju za slučajem.
 Č EKA O N IC A

Provest ću noć u restauraciji, mislio je Záruba, kad je vlak već

dolazio, ili ispružen negdje u čekaonici; prespavat ću tri ili četiri sata i
prvim jutarnjim vlakom otputovat ću dalje. Bože, samo brzo! Ima još
nade i sve se može spasiti; ah, toliko sati! Ali restauracija je već bila
zatvorena, a jedinu čekaonicu ispunio je transport vojnika. Spavali su
na klupama i na stolovima, ležali su svagdje na podu naslonivši glave
na podnožja, na pljuvačnice, na zgužvani papir, okrenuti licem k podu i
natiskani kao gomile mrtvaca. Záruba se spasio na hodnik: bilo je tu
zima, a dva su plinska plamena malaksalo podrhtavala u vlažnom
sumraku, koji je zaudarao katranom i mokraćom zahoda; nekoliko ljudi
je drhtalo i zijevalo na klupama u tupoj strpljivosti dugoga čekanja. Ali
bilo je tu bar malo mjesta, malo mjesta za čovjeka; bar malo mjesta za
mučaljiv san umornoga čovjeka.
Záruba pronađe klupu i smjesti se što toplije, što sigurnije; sâm je
izgradio kutić za svoje spavanje, ležaj, bočnice, četverokut, utočiste…
Oh, kako je neudobno, trgao se iz polusna; kako samo da smjesti
udove? Dugo je i s naprezanjem o tome mislio; napokon mu se
prohtjelo da leži kao dijete, pa se ispružio na klupi. Ali klupa je bila
prekratka. Záruba se očajnički borio sa svojim dimenzijama, žalostan
zbog tako bezobzirna otpora; konačno je ležao kao sputan, bez
pokreta, dječački malen, i gledao je u velike svijetle kolutove, koji su
se vrtjeli u tami, u nišane, koji se vrte… Pa ja već spavam, projurilo
mu kroz glavu, i u tom je trenu otvorio oči; i spazi kako promiče ugao
dvaju zidova i strahovito se smete; gdje sam ja to? Šta je to zapravo?
Smeteno je tražio nekakvu orijentaciju, ali nije se mogao dosjetiti ni
prostora ni pravaca; i sakupi svu snagu i ustade. Ponovo vidje dugačak
i hladan hodnik, ali tužniji mu se činio nego prije, i spoznade da se već
sasvim razbudio, te osjeti u ustima gorak okus bdijenja.
 Naslonivši se rukama o koljena razmišljao je o svojoj stvari. Učinio
je posljednje što je mogao, založio se za spas, da – ali još je toliko sati
pred njim! Rastreseno je promatrao prljave pločice hodnika; zapažao je
izgažene papiriće, gadan hračak, blatne tragove bezbrojnih nogu… A
ono ondje nalik je na lice, na oči od blata i usta od slina, oduran
pokušaj smiješka…
Oneraspoložen podiže oči. Ondje na klupi leži vojnik, spava, a glavu
je izvrnuo unazad, pa stenje, kao da umire. Neka gospođa spava, a u
krilu joj je glava djevojčice; lice joj je zloćudno i jadno, spava; ali
djevojčica gleda blijedim očima i nešto šapuće; ima dugu, izbočenu
bradu i široka usta na mršavim lišcima, dječja starica tužnih, širokih,
lepršavih očiju… Eno ondje onoga gojaznog čovjeka, kako spava,
nabrekao od pospanosti, bespomoćno padajući s klupe, zaprepašten i
glup; mekana materija, koja će se svaliti na prvu čvrstu točku. – Pod
zelenim šeširićem žmirkaju crne oči mladoga čovjeka: »Dođi amo«,
psiče kroz šupljine pokvarenih zuba bljedookoj djevojčici; »dođi amo«,
šapće i smije se. Djevojčica se zbunjeno vrti i smješka strašnim
staračkim smiješkom; bez zuba je. »Dođi amo«, fićuka mladić i sjedne
sâm do nje. »Kako se zoveš?« I gladi joj dlanom koljena. Djevojčica se
sa strahom i nelijepo smješka. Vojnik u snu hropće kao u času smrti.
Záruba uzdrhta od zime i gađenja.
Jedan sat poslije ponoći. Vrijeme je odmicalo nemilo polagano, i
Záruba se osjećao kao da ga vrijeme razvlači i kao da ga bez misli
rasteže napetost koja raste i nema pravca. Dobro, reče u sebi, zatvorit
ću oči i izdržat ću ovako bez misli i bez pokreta što je dulje moguće,
čitave sate, dok ne odmakne vrijeme… I tako je ukočeno sjedio, sileći
se da izdrži što dulje; beskrajno se produžio tok minuta, brojenje bez
broja, otezanje za otezanjem… Napokon, nakon razdoblja koje više nije
mogao produžiti, otvori oči. Jedan sat i pet minuta. Hodnik, papiri,
dijete, isti zbunjeni, starački smijeh… Ništa se nije promijenilo. Sve se
ukočilo u nepomičnu, umrtvljeno blisku sadašnjost.
I odjednom Záruba pronađe čovjeka. Sjedio je u kutu nepomično
kao i on sâm i nije spavao. Taj je kao i ja, mislio je Záruba; također ne
može spavati zbog vremena. Na što misli? Na čekanje bez kraja kao i
ja? Čovjek je uzdrhtao, kao da mu je ovo pitanje bilo neugodno. Záruba
se i nehotice zagledao u njegovo bezlično lice; primijetio je na njemu
nemiran pokret, kao kad netko odgoni dosadnu muhu. Najednom taj
čovjek ustane, prijeđe hodnik na prstima i sjedne ravno uz njega.
»Vama je bilo neugodno što sam vas gledao«, reče Záruba
prigušeno.
»Da.« Obojica su dugo šutjeli. »Pogledajte« – šapnu napokon
čovjek pokazujući prstom u pod, »ovo ovdje izgleda kao ljudsko lice.«
»Već sam to maločas gledao.«
»Već ste gledali«, ponovi čovjek zamišljeno. »Vama je dakle
također bilo tako…«
»Kako?«
»Ništa nije teže nego čekanje«, odgovori čovjek.
»Kako mi je bilo?«
»Teško. Teško je čekati. Makar došlo što mu drago, i to je
oslobođenje. Čekati je teško.«
»Zašto o tom govorite?«
»Jer je teško čekati. I vi ste čitali lica zapisana u prahu od
pljuvačke. I vi ste se mučili. Ništa nije mučnije nego sadašnjost.«
»Zašto?«
»Zato, jer je teško čekati.« Čovjek ušutje i zagleda se u pod.
»Kamo putujete?« zapita Záruba začas.
»Putujem samo tako«, odgovori upitani zbunjeno, »radi
zadovoljstva. Često naime čovjek nađe krasna mjesta. Idete tako
daleko da već ni na što ne mislite, i odjednom se nađete na takvom
mjestu; to je ili potok ili izvor u gaju ili djeca, nešto neočekivano i
krasno… I tada, iznenađen, shvatite šta je to sreća.«
»Šta je sreća?«
»Ništa. Jednostavno je sretnete. Ukratko, to je čudesno. Jeste li
kada mislili na poganske bogove?«
 »Nisam mislio.«
»To vam je bilo tako – nitko ih nije očekivao, a iznenada ih je spazio
– negdje u vodi ili u grmlju ili u plamenu. Zato su bili tako krasni. O,
kad bih to umio izreći! Kad bih to samo umio izreći!«
»Zašto mislite na bogove?«
»Samo tako. Sreća se mora brzo i iznenadno susresti. To je tako
naročit slučaj! Tako iznenadan događaj, da pritom reknete: Ah, kakva li
je to pustolovina! Je li vas to kada zadesilo?«
»Jest.«
»I tada vam je bilo kao u snu. Najljepše je od svega: pustolovina.
Ondje gdje ljubav prestaje biti pustolovina, počinje mučenje.«
»Zašto, zašto je to tako?!«
»Ne znam. Ne bi mogla trajati, kad ne bi bila mučenje. Gledajte,
stari su imali isto ime za sreću i slučaj. Ali to je ime bilo božansko.«
Fortuna, mislio je Záruba sjetno. O kad bi me srela na ovom putu!
Ali teško je čekati slučaj.
»Teško je čekati,« progovori opet čovjek, »tako teško i mučno, da i
čekajući što mu drago – čekate zapravo samo jedno: kraj čekanja,
oslobođenje od čekanja. Tako teško, da ono što dočekate ne može
više biti krasno ni sretno, nego čudno samo po sebi i nekako tužno,
bolno od toga čekanja… I ne znam, kako da to kažem. Svako
otkupljenje je takvo: nikada to nije prava sreća.«
Zašto to govori? mislio je Záruba; kako ne bih bio sretan, ako
dočekam?
»Očekivali su samoga boga,« nastavljaše čovjek, »ah, kakav li je
čovjek došao da ih oslobodi čekanja? Nije bio ni lijepa izgleda,
posljednji od ljudi, čovjek boli; naše bolesti je on nosio i naše boli
podnosio, kao da i nije bog.«
»Zašto o tom govorite?«
»Čekati, vidite, teško je; i boga to skrha i ponizi. Čekate godinama
neku sreću, velik i krasan događaj; napokon sreća dođe – nekako mala
i turobna kao kakva bol; ali vi ćete reći: Da, Bože, to je ono što sam
toliko godina čekao, da me iskupi!«
»Šta pod tim mislite?«
»Pod tim mislim: Jedina nagrada za čekanje je kraj čekanja; i samo
za to vrijedi čekati. Za to, za to valja čekati. To je smisao naše vjere.«
»Kakve vjere?«
»Bilo kakve«, reče čovjek i ušutje.
Ljudi na hodniku počeli se buditi i šetati; bezuba djevojčica usnula
je sada u majčinu naručju, nestavši pod šalom.
Nešto malo života prolilo se po hodniku; bio je to život besciljan i
neskladan, ali pokrenuo se i mogao se održati.
»Šta ste mislili s tim bogovima?« zapita Záruba glasno.
»Bili su krasni«, govorio je čovjek; »bila je dovoljna samo sreća ili
slučaj – da ih vidiš, i tako si i sâm postao donekle bogom. Mislim
dakle: čudnovato je sreća, tako je neobično čudnovata ljepota i sreća,
da se može dogoditi samo kao čudo i slučaj. Ali tko čeka, taj čeka
nešto što se mora dogoditi; nešto mora doći, što će dokončati njegovo
čekanje. Vidite, svatko čeka… i vi; sišli smo s puta radosti, da bismo
čekali velike stvari. Ah, čekanje je strahovita napetost života, gotovo
kao vjera. Ali što više čekamo… Makar došlo što mu drago, bit ćemo
otkupljeni. Pogledajte, već je dan.«
Na kolodvor je provalila struja ljudi sa smijehom, kašljem i vikom.
Kao velika metla projurila je buka kroz hodnik, pomela slegnutu tišinu i
isprašila zaprašene glasove. Putnici počeli ustajati s klupa, stresali su
sa sebe paučinu sna i pogledavali jedni druge bez nenaklonosti,
spojeni zajedničkom moći. Ali vani, iza prozora, svitao je dan.
Čovjek, koji je govorio, izgubio se Zárubi među ljudima. Nova
gomila, vozne karte, vika i zvonjava… Crn i bučan vlak ulazio je u
stanicu, upio je u se gomilu, pištao, zahuktao i krenuo prema cilju.
Bože, samo brzo, mislio je Záruba, još nije sve izgubljeno; još
preostaje nade.
MUČ NE P R IP OV I JET KE
 N JI H T RO JE

Sunce, koje je od rana jutra žarilo žuti zid suprotnoga dvorišta,

polagano se u neprekidnoj tišini prebacilo na drugu stranu. Suprotni
zidovi već su u sjeni, te se čak čini kao da je zbog toga malo zahladilo.
Uska pruga sunčane svjetlosti pada sad na prozorski okvir, postepeno
će se širiti i kad padne u sobu, čovjek u susjednoj sobi probudit će se,
glasno će zijevnuti i doći amo, baš kao i svake druge nedjelje. Marija je
zadrhtala u ramenima od žalosne gadljivosti i spustila šivanje u krilo.
Praznim očima zagledala se kroz prozor. Taj kesten u dvorištu
nedavno je još cvao, ali cvijeće mu je sada kao izgrizeno. Zašto ti se
zgadi i drvo, koje ipak nije ništa krivo? Nemirno, sve veće i preteško
breme slagalo se u Marijinim grudima. Kad bi htjela o sebi govoriti,
rekla bi da su to možda uspomene; no o sebi nije nikada govorila ni
svome mužu ni onom drugomu. Ali to naime nisu ni uspomene. To je
samo, kao da se sve prošlo skupilo u teško klupko; dovoljno je uhvatiti
nit, pa će se početi odvijati događaj za događajem, i onaj, koji bi rado
oživjela zbog svojeg zadovoljstva, i onaj, koji bi htjela zauvijek
zaboraviti. Ni na što Marija ne misli, ni na što neće da misli, ali zna
sve, čega bi se sada mogla spominjati. Sve je tu, i to tako blizu, da se
boji misliti, da to ne dirne.
Pruga sunčane svjetlosti preskočila je prozorski okvir.
Tu je prije svega nemoćno saznanje da svatko to zna, da svako
poznaje i potankosti njezine bračne nevjere. Ah, nekoć je to primala s
prkosom kad joj je toliko ljudi pokazivalo da znaju… Neki su to radili
surovo, drugi s bestidnom povjerljivošću, treći s prijekorom, a ostali,
ostali – samo nikoga nije bilo tko se ne bi smatrao da je u pravu da joj
kaže nešto strašno. Ona susjeda gunđa nešto naglas o kurvama, kad je
sretne; ona druga kima joj glavom i tumači da mladi čovjek mora
uživati ono što pošteno stekne; jedna se oštrim aluzijama brine za
muža, druga pljune, jedna joj i ne odzdravlja, a druga je susreće s
kričavom simpatijom i dolazi zbog toga posuđivati svašta, – ah, Bože,
zar se sve to mora podnositi?
Da, Marija se isprva silila na prkos; ali teško je prkositi vlastitoj
rđavoj savjesti. A kasnije je plakala bjesomučnim, uvrijeđenim,
bezutješnim plačem. Nije se mogla ni potužiti svojem ljubavniku, nije
mu zapravo nikada imala što da kaže, šutljivo obuzeta tihom, teškom,
porobljivačkom ljubavlju strastvenoga i tromoga čovjeka. Konačno se
pravila, kao da ne razumije ove aluzije, kao da se to nje ne tiče; čovjek
se privikne na sve, ali tim se ovo »sve« ne očišćuje, ne mijenja, ne
preinačuje…
Pruga sunca prebacila se na vrpce žaluzine.
A zatim tu je i suprug. Ispočetka možda nije ni vjerovao što su mu
ljudi govorili o njegovoj ženi, ali kasnije ga je obuzeo očaj, pa se, ne
govoreći s njom ni riječi, predao piću. Pio je strahovito, on, tako
uredan čovjek, i propadao je na žalostan način. Napokon su mu u
uredu zaprijetili da će ga penzionirati, i tada se odjednom promijenio,
prestao je piti i živio na stari način, čak štedljivije i kućevnije nego
prije. S Marijom nije dugo razgovarao, ali najposlije potrebno je
dogovoriti se o troškovima, o rublju, o jelu… Postao je nekako
sladokusan i lakom nakon svojega »popravka«; trebao je mnogo obzira
i umio se njima zadovoljiti. Jednom je našao kod kuće Baudyša,
Marijina ljubavnika; zalupio je vratima, nije nikoga ni pogledao i otišao
je u drugu sobu; ali čim je posjetnik otišao, dao se pozvati na večeru,
isprva nije govorio, a poslije jela počeo je govoriti o koječemu s
mučnim stankama čovjeka, koji zna, da bi zapravo trebao šutjeti. A kad
je zatim Marija radije odlazila u Baudyšev stan, nekoliko puta je
napravio galamu, da je bila predugo izvan kuće. Da, morao je čekati na
večeru. Ljudi su govorili da je velika dobričina. Marija je osjećala
prema njemu gnušanje, s jedne strane zato jer ga je varala, a s druge
zato jer se uopće zanemario.
Sunčana zraka skliznu na zid. Marija ju je pratila kao kazalo
sudbonosnog sata. Sada, sada se još čuje, kako muž pravilno hrče; ali
začas će u susjednoj sobi zaškripati divan, muž će zijevnuti, s mukom
će se diči, i češući se po zatiljku, s raskopčanim prslukom i samo u
čarapama doći će k njoj kao svake nedjelje. Zatim se šeće po sobi,
opipava pokućstvo, razgledava oštećenja stara već godine i godine,
gunđa na troškove i oprezno, obilaznim putem započinje svoj čudan
sedmični razgovor… Marija zadrhta. Počeo je tim već dosta davno.
Hiljadu puta je govorio o tom kako žena stoji muža mnogo i koliko
novaca stoji brak. A najbolje je, poče odjednom, neženjama, koji
osvoje udanu ženu. Drugi je hrani, drugi je odijeva, a njih to ništa ne
stoji. Osim kiticu ljubica, reče, gledajući nepomično u Mariju. Njima
stvar dođe jeftino, ponavljao je opširno, kao da je nešto otkrio. Čitav
mjesec je živio od toga sadržaja, a Marija je mislila da je ljubomoran.
Jednom je prišivala čipke na haljinu. Došao je ispavan i zapitao je
koliko stoje ove čipke, što stoji ovo, a što ono… Uostalom u ovakvim
je stvarima nije nikada suviše sputavao, možda je razumijevao da treba
da bude lijepa; pa ipak govorio je o tom i tužio se na izdatke. Danas,
počeo je tada, jedan muž ne može da oblači svoju ženu; ne, jedan muž
u današnjim prilikama nema za to dosta prihoda. Nekima dakako sve
to dođe jeftino, žena ih ništa ne stoji, ako nije njihova… Marija je
počela shvaćati, osjećala se kao da joj se srce ledeni, ali je šutjela kao
da se nje to ne tiče. Muž upilji u nju nepomičan, težak pogled i oštro
zapita: »A što Baudyš?« Prvi put je izgovorio njegovo ime.
»Šta je s Baudyšem?« zaprepastila se tada Marija.
»Ništa«, reče izmičući, ali začas upita: »Kakve on ima, ovaj,
prihode?«
Tada je to započelo, sjeća se Marija. A od tog vremena dešava se
to svake nedjelje. Kako to da danas tako dugo spava? Dolazi i češe se
po leđima. »Jesi li govorila s Baudyšem? I kako često? I što, kako
zarađuje?« A zatim počinje o sebi. Nema novaca, trebao bi nov šešir –
njegov je već zaista oduran; ali što vrijedi »kad kućanstvo sve
proguta«. Govori sam. Mariji se u vratu diže neka gadna kugla, htjela
bi je izbaciti. Muž klima glavom i svršava čudnovato tužno: »Ti se
dakako ni za što ne brineš.«
Marija pogledava u sunčanu zraku, koja raste, i pritiskuje noktima
dlanove. O kad bi mogla biti bar bez ove uspomene! Bilo je to jednom
u ljubavnikovu stanu – upravo poslije jedne ovakve nedjelje; Baudyš ju
je posjeo na divan, ali ona se branila i plakala; smatrala je potrebnim
da plače i dugo, dugo je puštala da je moli za objašnjenje: rekla je da
joj je muž škrtac i da joj neće da daje za haljine i za bilo što drugo…
Ljubavnik je slušao smrknuto i nekako hladno; bio je tako… možda
trom, da je u sebi računao, koliko to može stajati. Konačno reče
oklijevajući i nerado: »Pobrinut ću se za to, Marija.« Marija je osjećala
da bi sada mogla plakati bez laži, ali međutim morala je dopustiti da je
ljubi; ah, više nego to, ah, više nego do sada!
Drugi put ju je dočekao s darom; bila je to tkanina za haljinu, koja
joj se nije sviđala; kući se vraćala skršena od stida. Sve do ovih dana
sastajala se sa svojim ljubavnikom kao žena s mužem, njezini zagrljaji
bili su ozbiljni i odani; no sad je zatvarala oči nad sobom, da ne bi
zadrhtala. Kad je krojila tkaninu, došao je muž. »To je od Baudyša?«
zapita živahno.
Marija uzdahnu i poče šivati dugim šavovima. Šivala je svilenu
bluzu; i to joj je kupio ljubavnik. Upravo čudno mu se svidjelo da je
obasiplje bogatim, raskošnim i zavodljivim darovima. Kadikad je
radosno mislila, da je toliko voli. No ponekad je osjećala drugačije; bilo
joj je tada strahovito slabo; došao je kraj njezinoj suzdržljivoj, pasivnoj
ljubavi, iz tih darova vijao je grozničav i raskalašen dašak, i Marija se
silila na neprirodnu i lakomislenu obijest, koja nije dozrijevala u njezinu
mirnom i snažnom tijelu. Bila je to žarka promjena, koju je ljubavnik
primao kao žedan pijanac, a Marija kao nešto neotklonljivo i odvratno.
Činilo joj se to neizrecivo griješnim, jer je bilo suprotno njezinoj
prirodi; no nije se mogla hraniti i progutala je sve, očajnički i uzaludno
nastojeći da na to ne misli. Pred nedjelju dana silio ju je da pije vino;
bio je pijan. Odbila je da pije, ali kad je zatim udisao u nju svoj opijeni,
žarki i strastveni dah, ona je od strave gotovo kriknula.
Sunčana zraka tiho se prebacila na fotografiju njezine majke. Bilo je
to okruglo, vedro, radosno lice seoske žene, koja je rodila djecu i
blagoslovljeno vratila životu sve što joj je dao. Marijine ruke klonule su
u krilo; i mužev dah je utihnuo, bila je žarka vrućina i najmučnija tišina.
Tada zajeca muž u susjednoj sobi, divan zaškripi, a pod zapucketa pod
nesigurnim koracima. Marija poče brzo šivati. Suprug otvori vrata,
glasno zijevnu i sav raskopčan, omamljen od sna, uznojen, češući se
po zatiljku uđe u njezinu sobu. Marija i ne podiže oči, nego nastavi
šivati još brže.
 Muž se šetao u čarapama po sobi, naginjao se nad nju, zijevnuo i
zapitao:
»Šta to šivaš?«
Marija ne odgovori, nego razbaca svoj rad, da vidi.
»To ti je od Baudyša?« zapita bez zanimanja. Ona stavi u osta iglu i
ne odgovori. Muž uzdahnu i poče znalački opipavati svilu, kao da se u
to razumije. »To ti je od Baudyša«, odgovori sâm na svoje pitanje.
»Već odavno«, reče Marija kutom usana.
»Aha-ha«, zijevnu muž i poče se šetati po sobi.
»Molim te, uzmi bar papuče«, javila se Marija začas.
Muž je šutio i šetao se i dalje. »Ah što,« poče on, »stalno te krpe!
Čemu… takve gluposti. Kako ti nije žao novaca! Kako ti, Marija, nije
žao novaca!«
»Ta ti to ne plaćaš«, odgovori Marija tvrdo. Znala je da započinje
isti razgovor kao tolike nedjelje prije toga.
»Ne plaćam«, ponovi muž. »Ti znaš, da ne plaćam. Odakle bih za to
uzeo novaca? Ja… moram plaćati druge stvari. Treba da opet platim
osiguranje… Za suvišne stvari nemamo novaca. Ti ne računaš, koliko
se potroši. Sto dvadeset za stanarinu. I osiguranje. Tebi je svejedno.
Jesi li razgovarala s Baudyšem?«
»Jesam.«
»Ah da, bože,« zijevnu muž i zagleda se Mariji u posao. »Kako ti,
Marija, nije žao tih novaca! Šta može stajati ovakva tkanina, ne znaš
li?«
»Ne.«
»Koliko puta si razgovarala s njim ove sedmice?«
»Dvaput.«
»Dvaput«, ponovi on zamišljeno. »Šteta novaca. Ta imaš već toliko
tih krpa! Čuj, Marija!«
Mlada je žena sagnula glavu; sada dolazi glavno.
»Već dvije godine nismo ništa uštedjeli. Tako je to, Marija. A kad bi
došla bolest ili što drugo… Tebi je samo do parade, zar ne?«
Marija je tvrdokorno šutjela.
»Trebali bismo nešto uložiti u štedionicu; a zatim za ugljen za zimu.
Volio bih da bih pod stare dane… da bi imala… Bar na svoju bi starost
trebala da misliš!«
Vladala je mučna tišina; Marija je udijevala iglu, i ne znajući čime.
Muž je gledao kroz prozor preko njezine svijetle glave i htio nešto reći;
tad mu se pomakla jadna, neobrijana, od ručka poprskana brada…
»Prestani!« viknu Marija.
Brada se vratila na svoje mjesto, muž je bez riječi zatvorio usta i
onda reče: »Znaš, i ja bih trebao odijelo; ali znam da za to nemamo.
Tako je to, Marija.«
I sjede pogrbljen i zagleda se u pod.
Marija je turala iglu u svilu. Da, pred tjedan dana govorio joj je isto;
bila bi se rasplakala nad njegovim otrcanim odijelom. Preokretala ga je
svaki dan, poznavala je svaku njegovu poderanu nit; stidjela se kad je
u njemu išao u kancelariju.
Jučer je bila kod ljubavnika; išla je k njemu s gotovim planom, ali
nije se završilo kako je htjela. Sjela mu je u krilo (mislila je, da je to
potrebno s obzirom na okolnosti) i silila se da bude razuzdano vesela;
odmah je to zapazio i zapitao je što želi. Smijala se i rekla mu da joj
više ne kupuje darove; da bi radije kupila sama, što hoće, samo kad bi
imala… Zagledao se u nju i opustio ruke. »Ustani!« rekao je i digao se,
šetao se po sobi, odbrojio dvjesta kruna i stavio ih kraj njezine tašne.
Ah, namjerno je ostavila tašnu na stolu, mislila je na to unaprijed –
zašto to nije shvatio, zašto je pustio da je morala kasnije na rastanku
skupljati papirni novac i užurbano, nespretno trpati ga u tašnu? Zašto
se bar nije okrenuo, kad je to radila, nego je gledao u nju uperenim i
pažljivim pogledom?
Marija je pratila suhim, velikim očima šiljak svoje igle; nesvjesno je
derala svilu, pravila u njoj krivudavu rupu s besvjesnom pažnjom…
 »Tako je to, Marija,« javio se muž teško. »Nemamo dosta novaca.«
»Moju tašnu«, reče Marija razdraženo.
»Šta hoćeš?«
»Uzmi… moju tašnu!«
On otvori tašnu; unutra nađe zgužvanu pregršt banknota, kako ih je
jučer natiskala. »To je tvoje?« zapita naglo.
»Naše«, odgovori Marija.
Muž pogleda ukočeno u sagnutu šiju svoje žene; nije znao što da
kaže. »Da li da ih spremim?« zapita tiho.
»Kako hoćeš.«
Tapkao je na mjestu u čarapama, tražeći riječ uvrede ili nježnosti;
napokon ode s novcima bez riječi u susjednu sobu. Ostao je ondje
dugo; kad se vratio, našao je opet Mariju sagnutu, kako iglom dere
svilu.
»Marija,« reče mekano, »ne bi li izašla sa mnom u šetnju?«
Marija odbije odmahnuvši glavom.
Muž je bespomoćno oklijevao; ta ipak je bilo nemoguće da sada
govori… »Šta misliš, Marija,« zapita konačno s olakšanjem, »da danas
odem u kavanu? Ta već nisam ondje bio godinama…«
»Hajde«, šapnu Marija.
Oblačio se i ne znajući što bi govorio. Marija se nije ni pomakla,
nagnuta nad šarenom svilom, lijepa, obla, nijema…
Oblačio se brzo, kao da bježi; još je na vratima krzmao, zaustavio
se i rekao nesigurno: »A znaš, Marija, ako bi imala volju da izađeš…
samo… izađi! Večerao bih tada vani.«
Marija položi glavu u rastrganu svilu. Toga dana nije joj bio
poklonjen dar plača.
 HEL E NA

Upoznao ju je u toplicama, ovu veliku, čudnovatu djevojku koščatog

stasa i dugačkih nogu; imala je krasne sive oči, obraze priljubljene uz
lubanju, muška u eleganciji, direktna, a ipak nesigurna u pokretima,
napola muškobanja, a napola djevičanska nimfa, puna plahosti i
najkompliciranijeg stida; ukratko tip, koji ga je privukao naročito u ovoj
sredini ljetnih šuma, sunčanog umora i duševnog odmora, kojemu se
predao. Studirala je nešto, valjda filozofiju; imala je svoje »nazore«,
prema kojima je mislila i promatrala, nešto pedanterije i neobično
mnogo obrazovanja; nosila je haljine s velikim džepovima, u koje je
spremala svoje knjižice. Čitava njezina učenost začinjavala je nekom
dječačkom naivnošću njezinu zatvorenu, stidljivu zrelost žene, koja ima
jak unutarnji život i koja je vrlo jaka. Ako govorite o učenoj Paladi, ne
zaboravite njezino božansko djevičanstvo.
Sprijateljili su se lako, možda zbog uzajamne bizarnosti, koja ih je
zabavljala. Osjećao je da se ova mudra djevojka trudi da ga čita kao
kakvu novu knjigu, punu iznenađenja; unatoč svemu – to ga je veselilo.
Ima žena koje imaju maniju da čitaju ljude kao psihološki roman; bog
neka im pomogne: traže u ljudima tipove, trude se da čitaju njihove
duše, sude o njima duboko i s naročitom sigurnošću, te dospijevaju
tako ili do vrlo jednostavne nepravde ili do beskrajno složene
pogreške. Helena je dakle u svojim pogrešnim prosuđivanjima bila
upravo tajanstveno komplicirana; ovaj čovjek, s kojim polazi na
šumske šetnje, koji rado govori, mnogo prezire, a s ostalim se zabavlja
silovit, lukav i bez vjere u išta, bio je za nju bogzna zašto, nešto poput
Hamsunova Falka. Kod kuće ga analizira, puna duhovitih i malo jasnih
spoznaja; dotle se on dosađuje ili spava, ne nalazeći dakako sâm u
sebi ništa, što bi zasluživalo i zericu zanimanja.
 Ali zato su njihove šetnje bile naročito vrijedne. Helena sada nema
vremena da o njemu razmišlja; sluša, gledajući lijepim očima ravno
pred sebe, zabavljena njegovom nemirnom živahnošću. Kadikad i
sama nešto rekne tiho i neodlučno; ne zna da mu njezin glas zvuči
melodički čisto u mnogozvučnoj pratnji prirode; ne zna, da mu je ona s
tim svojim ozbiljnim glasom, dječačkim licem, sa svojom točkastom,
strogo krojenom haljinom vedra, grubo umiljata, vesela nota puna
čistoće i ljupkosti, Paladina nota usred šuma i sunca, usred elemenata.
Ona to sama ne zna, ali osjeća novo, nepoznato čuvstvo, da je lijepa;
ah, nikada kod kuće ne iskrsne to čuvstvo pred ogledalom, ali sada, na
ovoj šumskoj stazici osjeća to s rumenilom i radošću. Radost je to
veća što on, koji ne vjeruje, govori njoj da postoji bolje osjećanje
između muža i žene nego ljubav; ima izvora harmonije, koji su
beskonačno širi i prirodniji. Za te riječi htjela bi mu Helena u znak
zahvalnosti pružiti ruku; ali stidi se svoje ruke, smatra je prevelikom i
neprestano je skriva u rukavici. Ide uz njega i gotovo ništa ne govori;
čudi se sama sebi što joj je tako dobro u tom osjećanju, da je potpuno
djevojkom; nema u njoj, začudo, ni najmanje pobune protiv ove očite
muške premoći. Bio je to znamenit i krasan dan; Helena, olakšana od
tereta umjetno održavanog ponosa, osjetila je divno drugarstvo prema
onomu koji joj je vratio radost da bude mladom djevojkom.
Ubrzo je Helena morala da podnese tešku kušnju. U toplice je
doputovala mlada gospođa gojazne, plave, razuzdane ljepote; odmah
prve večeri odabrala je Helenina prijatelja i dala mu je dovoljno do
znanja, da je ne bi uzalud ljubio. HeIeni to nije izmaklo; sačuvaj bože,
nije htjela da bude ljubomorna, ali se zaprepastila, poružnjela u licu i
postala upravo glupo troma; kad ju je nešto zapitao odgovorila mu je
neugodnim i nekako razdraženim načinom. Mrzila je samu sebe zbog
ove žestoke boli i savladavala se junački; noću ju je spopao plač, ali
tada joj pade na um da je ovaj dotični zapravo fanfaron, isprazan
uživalac i egoist, kakvih ima na tucete; s tom je utjehom sretno usnula.
Ujutro je izašla ranije, da ga ne bi srela, i popela se na visok šumski
obronak, na čijem su vrhu jednom »otkrili« sjedalicu u hridini i krasan
pogled na toplice. Sjedila je ovdje, ispunjena duhom svete samoće;
oprostila je čitavom svijetu i uživala mir odricanja i uzvišenja. I
odjednom, gle, zar to nije onaj jučerašnji fanfaron, što se ondje penje
po sunčanom obronku među cvjetnom divizmom i kupinom? Htjela je
pobjeći, no pobjegla je samo uvrijeđena Palada; Helena je ostala i
morala je dopustiti da su joj se oči napunile suzama. Okrenula se, da
to ne vidi, da joj uopće ne vidi oči, i to poglavito, poglavito zato, jer
danas sigurno nije lijepa. Sjeo je i govorio – ni riječju nije spomenuo
da se nešto dogodilo, da ju je tražio, da se nešto mora objasniti;
govorio je ozbiljno i nije je silio na veselje. I tako ih je žarko podne
našlo na ovoj sjedalici na hridini u prijateljskom razgovoru, koji nije
značio ništa drugo, nego da je sve u potpunom i savršenom redu.
Ondje dolje preko kupališnog trga plovi bijela mrlja s crvenim
suncobranom; možda je to plava ljepotica. Da, podne je, i čovjek dobro
zna da je davno, već davno bilo vrijeme da se upute dolje; zar da ovdje
sjedi s njom do večera? Helena sjedi, gura svoje velike ruke među
koljena i smješka se, ne ustima ni očima, nego samo dušom. »Koliko
je sati?« zapita napokon. »Dva sata«, odgovara čovjek, neljudski se
svladavajući, da to ne bi zvučalo nezadovoljno. Ali šta su Heleni sati?
Zaista »postoji više osjećanje nego ljubav«, i Helena se osjeća
beskrajno visoko nad svakom ljubavi, nad svakom strasti; nikada,
nikada više neće znati za slabosti. Napokon ustade; usput je ubrala
nekoliko cvjetova, zadjela ih za pas i kod kuće će ih sigurno spremiti
kao relikviju. Čovjek uzdahnu; nije tako lako vršiti djela milosrđa. Stigli
su dolje u četiri sata, što je u životu toplica bio zapažen skandal.
Slijedili su nesmetani dani u kojima su zajedno polazili na šetnje u
radosti, koja nije bila ničim pomućena. Bog je rasprostro po njihovim
putovima otkrića i pustolovine; sad bi našli ptiće u gnijezdu ili bi
poplašili zeca; sad bi sjedili u žarko popodne u seoskoj kuglani,
ozbiljno šuteći, usred kokoši i pilića; sad bi ih uhvatio pljusak na
poljima i stjerao ih, sretno, u čuvarevu daščaru; duga bi izgradila pred
njima čarobna vrata pobjede, obitelj srna pasla bi ujutro na proplanku,
u mladikovini su poznavali mjesto, gdje je rastao najveći varganj, koga
nije nitko drugi našao. Na drugom su mjestu pokopali mrtvu
češljugarku, našli encijan i dražesne ciklame, pronašli su bakicu kojoj
su dolazili na mlijeko i koja je obradovanu Helenu nazivala »mladom
gospođom«; i tako je bilo bezbroj pustolovina i zgoda koje su
zajednički doživjeli i za koje su bili jedno drugome nekako zahvalni.
Helena je zavoljela sve njegove dječačke sklonosti, živahnuvši
dvostrukom radošću: radošću zbog nečega novog i radošću zbog
zajedničkog zanimanja. Slagali su se savršeno u svemu, što je njega
veselilo. Govorila je »naše ciklame«, ali on ih je našao; sve je bilo
njegovo djelo, sve je najprije prošlo kroz njegove oči i potjecalo iz
njegova bogatstva; jadna Helena, gdje li je tvoj udio u ovom
zajedničkom svijetu? Ah, Helena to ne zna, ali se smješka oborenih
očiju; njezino djelo je ova sloga, njezina zasluga je velika, njezino srce
je čisto i ponizno; znajte da je on sve pronašao, ali ona je od toga
učinila zajedničku i harmoničnu radost. Dakle zbogom za danas,
Helena, a sutra ćemo opet nekamo poći; zahvaljujem vam što je danas
bilo tako krasno.

Otputovao je, a Helena mi je pisala; prvi put se čak prepao njezina

grubog, neskladnog, suviše krupnog rukopisa; vidio je da u njoj
postoje dosad nepoznate žestine. Njezin stil mu se činio usiljen,
njezino veselje prisilno, i nije mogao shvatiti zašto treba da sada čita o
encijanima koji su ocvali, ili o nalazu pasjega kostura u »našem«
kamenolomu. Nije znao što da na to odgovori. Zaista je čudnovato
kako malo preostaje i od najljepšeg sklada, ako ljudi nisu zajedno.
I Helena se u početku jeseni vratila i mnogo je, i premnogo izgubila
na praškom tlu. Polazio je s njom rado na periferiju Praga, gdje se vodi
sitna, ali razorna bitka između zemlje i grada. Ovdje doživljujete
neusporedive časove, pune pustoši i sjete, kad vam se čini kao da
stojite na utihlom bojištu, gdje ranjena zemlja i već gotovo mrtav grad
izdišu na gomilama razvalina. Ali ima i krajeva velike jednostavnosti,
kao na pr. Bijela Gora; šume, otegnuti napušteni obronci i osobito
rijeka, krasna i tajanstvena među svima rijekama na svijetu. Ima
jutarnjih sati, najdragocjenijih od sviju, nepoznatih stanovniku grada.
Isplovite ujutro parobrodom uz rijeku; čut ćete tako prisne glasove, da
ih ne biste očekivali tako blizu ljudskoga naselja.
 Jednoga jutra išli su po niskoj obali kraj Bráníka. Bio je srebrnasto
sivi jesenji dan. Vltava je izgledala kao struja svijetla, koja tiho i
metalno šumi. Neobična tišina ležala je u svemu naokolo, i bilo je u
tome toliko smirene tuge, da je i nehotice počeo govoriti sâm o sebi.
Pričao je o tome što je htio biti i što nije postao, što je htio raditi i što
mu je izmaklo; tužio se na sebe i napuštajući svaku rezervu izlio je
svoje nezadovoljstvo u jednom mahu. Činilo mu se da se svojom
ispovijesti oslobađa sve malodušnosti i slabosti. Osjećao je, kao da
ujedno iz daljine, možda s druge obale, gleda kameni pojas izgrađene
obale; ovuda idu dvoje ljudi po nasipu, sasvim sitni prema rijeci,
ravnici i nebu, kao da bi trebali da predoče samoću i napuštenost
svega toga. Ovdje je bilo beskrajno više osamljenosti nego u dubini
ljetnih šuma.
»Helena,« govorio je on, »ta ovo nije život. To je starenje, dosada,
ubijanje vremena ili što god hoćete, ali život to nije. Ni za što nisam i
ništa više ne umijem; a ako nešto radim, osjećam već unaprijed: a
čemu zapravo? Ta ja sâm od toga ništa nemam. Ja sam! Ja sam čitav
život sam mislio samo na sebe, i gledajte, zapravo ništa nisam uradio
sam za se. To nije život. Pomozi sebi, čovječe! Ali kako može sebičnjak
pomoći sam sebi? Helena, već sam koješta iskusio, ali najtužnije je
osjećanje vlastite slabosti. Dosadile mi tolike stvari. Vi me slušate, ali
ja to uopće i ne zaslužujem. Čudim se što ste tako strpljivi. Pogledajte
kako je veliku ribu uhvatio onaj čovjek!«
I pokaza prstom; Helena podiže spuštene oči, ali ne u pravcu
njegova prsta; sa sjajem u očima pogledala je u njega. Smeo ga je taj
izravni pogled, i nije znao što bi dalje govorio, pa je ublaživao ono što
je govorio prije toga, oslobodio se i počeo se šaliti. No Helena je bila
vrlo iznenađena, nije govorila ništa i nije slušala; šetnja se završila vrlo
neraspoloženo, na parobrodu nisu ništa govorili, bilo mu je gotovo
dosadno i rado se oprostio s njom. Preostali dio dana protekao je bez
značenja; drugi dan ujutro dobio je poštom pismo od Helene. Otvarao
ga je sa srcem punim nemira.
»Još danas«, počinjalo je pismo uzbuđenim rukopisom, »moram se
zahvaliti Tebi, dragi, najdraži moj…«
 Ispustio je pismo zaprepašten; ovo iznenadno »Ti«, ovo »najdraži«,
– zar je poludila ova djevojka? Morao se šetati po sobi da bi to
progutao; osjetio je čuvstvo sramote i poniženja, najradije bi propao u
zemlju. Šta još?

»Još danas moram se zahvaliti Tebi, dragi, najdraži moj za najkrasniji dan
mojega života. Dao si mi sve, dao si mi ljubav. Još jučer sam proživljavala težak
san, to nije bio život. Danas stojim kraj prozora s raširenim naručjem, jesi li to
Ti, jesi li to Ti za kim širim ruke, najdraži jesi li to Ti? Znam, luda sam i možda
ću začas već žaliti što sam Ti pisala. Strahovito se žurim da Ti kažem sve prije
nego dođe taj čas žaljenja, jer hoću radije da žalim – nego da Ti to ne kažem.
Ljubim Te, ljubim Te dragi moj, ne pitaj me ništa jer ne znam što se sa mnom
događa! Ne, to nije bio život, strašan je bio moj san dragi. Hvala, hvala… Tvoja
sam i ne želim da imam išta što nije Tvoje. Isuse ne slomi me da bih mogla sve
reći! Htjela bih obujmiti Tvoje noge, čitavim tijelom se poniziti jer sam toliko
Tvoja, da već ne mogu drugačije. Nosi me mileni ne vladam sobom, glavu ću
staviti na Tvoje rame i Ti ćeš me ljubiti, okrutniče, zar ne znaš da me još nitko
nije ljubio? Oh, kad bih bila s Tobom
Helena.
Dragi najdraži, bojim se ove večeri pruži mi ruku, misli na mene, to je moja
prva noć!«

Čitao je to mučno zaprepašten, neumoljivo zapažajući svaku

pogrešku u interpunkciji, svaku očajničku nesuvislost u ovom
smetenom pismu. Stalno je osjećao kao da se stidi. Šta sam to uradio,
podsjećao se, čime sam to prouzrokovao? Ta zar sam joj jučer,
zaboga, očitovao ljubav? Šta se s njom dogodilo? Je li to histerični
napadaj? Možda to uopće pripada drugom adresatu, pade mu na um, i
potrča da ponovo ispita ovo luđačko pismo. Jao, nema sumnje: ovaj
mileni jesam ja. Zar sam ja ikada razgovarao s njom o ljubavi, zar sam
joj ikada išta lagao? Dakako, bila mi je draga; ali samo zato, da, baš
zato, jer to nije imalo nikakve veze s ljubavlju… Bože, šta se to
dogodilo?
 Čitao je ponovo njezin list, osjećao je u njemu njezin grozničav i
jecajući dah; čudna, luđačka je morala biti borba ove muškobanjaste
djevice, prije nego je tako izgubila glavu. A što, zaustavio se on u
zlobnom sumnjičenju, da li je uopće bilo borbe? Možda je samo čekala
moju prvu slabost, da bi me iznenadila svojim histeričnim zagrljajem!
Gle, potužio sam se, bio sam časak slabašan; zaista je to bio povoljan
čas da bi na moj ležaj položila svoje mučno djevičanstvo. Ah, Heleno,
uzdrhta on, oprosti mi, ti to nisi učinila. Htjela si mi pomoći, meni
razočaranom, htjela si se žrtvovati i učiniti nešto veliko, ali glupa
djevojko, kako si to zapravo zamišljala?
Još jednom je pažljivo pročitao njezino pismo; bilo mu je sve
odvratnije. Pismo je neubrojivo, pisano u sumraku, ruke su joj bile
vlažne od znoja, što svjedoči o krizi. Nema tu ni traga proračunljivosti,
ali ni velikodušnoj i budalastoj žrtvi. Prohtjelo joj se ljubavi, a i više
nego to. Ona ima dvadeset pet godina. Vrlo je jaka i strašna pobuna
tijela. Sjetio se njezine paladične ljupkosti, aseksualne čistoće njezina
neprocvalog ženstva. Nešto mrljavo palo je na nju. Jadna Helena, kad
bi bar bila lijepa; nitko se onda ne bi začudio tvojoj strasti i ona te ne bi
ponizila ni u čijim očima. Ali nisi lijepa i ne preostaje nego da budem
prema tebi nepravedan. Idi, Helena; ako ima nešto sigurno na svijetu,
onda je to činjenica da te ne ljubim.
I opet je se sjetio, sjetio je se u dobru i vidio njezine bistre, umiljate
oči. Ne, Helena, mudra djevojko, ne vjerujem ni tomu; nije to mjesečni
nemir žene, nije to tjelesna oluja, nego nekakva čudna pogreška. Tvoje
srce se smelo, sutra će opet biti jasno i mirno; ali jao, tada ćeš se
sjetiti svojeg čina i bit će ti strašno od stida i poniženja. Ti ćeš prezirati
samu sebe, izgrist će te sramota, koja peče najjače, i nikada više,
nikada nećeš htjeti da mi dođeš pred oči. Ah, Helena, kako da vam to
kažem? Ne mislite na to, znao sam odmah da to nije tako: spalio sam
ovo pismo i raspršio pepeo, ne znam više što je u njemu bilo
napisano; očito nešto u tom smislu da me volite na najplemenitiji
način.
 I sjede za stol i poče pisati:

»Helena,
zahvaljujem Ti za riječi ljubavi; osjećam se kao nedostojan čovjek. Daješ mi
više nego što mogu svojim jadnim srcem uzvratiti. Ja sam istrošen čovjek,
djevojko, i svijet me nije učinio tako dobrim kako bi Ti to zaslužila.
A sada, draga Helena, možemo opet biti mudri. Izrekli ste riječ koja se
morala reći; vi ste junačni i divni. Bilo je već potrebno da iskreno…«

I odloži pero. Pa ipak je jasno da je ne ljubim; kako je moguće da

joj to ne reknem? Črčkao je mehanički po podlošku riječ »nikada«, i
uto zazvoni zvonce. Čuo je kako služavka otvara; netko tiho govori i
kuca na njegova vrata. On reče »naprijed«, ali nitko ne ulazi. Pođe sam
da otvori; na vratima je bila naslonjena Helena pritiskujući obadvije
velike ruke na grudi.
»Izvolite, gospođice,« reče stisnutih zuba i zatvarajući za njom vrata
zalomi rukama: »Kako ste mogli, Helena, kako ste samo mogli!«
Helena pogleda u stranu, a usne su joj pritom tužno drhtale. »Došla
sam ti reći…« poče govoriti.
»Znam, što hoćete reći«, presiječe joj riječ očajnički. »Sjednite,
Helena!«
Sjela je na rub divana spuštenih očiju i gnječila prstima svoju
tašnu. »Došla sam vas zamoliti, da mi vratite pismo.«
»Upravo sam vam počeo pisati«, odgovori on tiho. »Kako ste me
prestrašili!«
Ona podiže prema njemu oči pune očajanja.
»No dakle, Helena,« reče mekano, »kako ste spavali?«
Ona ustade, odloži tašnu, skinu šešir i poče svlačiti žaket; bilo je
strašno što je on sam nije pozvao da to učini. Žaket joj se uhvatio za
neko dugme, pa ga mije mogla sama osloboditi prstima, koji su se
tresli; nije se ni pomakao da joj pomogne. Trzala je žestoko i nasumce,
dok nije nešto puklo; odložila je žaket na pod, a on se brzo sagnuo da
ga podigne, i tada ga ona uhvati obadvjema rukama za glavu.
 Naglo se uspravio s očima tamnima od mržnje; ali kako ga je
grčevito držala, zateturala je od njegova pokreta i zamalo bi pala;
morao ju je uhvatiti obadvjema rukama. Tako su joj se oslobodile ruke,
i on je osjetio, kako joj prsti dršću po njegovim obrazima gladeći ih
milosno i žarko, i kako ona leži čitavom težinom u njegovu naručju;
glava joj je bila zabačena unatrag, oči zatvorene, suhe usnice
podignute kao za predsmrtni poljubac nad otvorenim, cvokotavim
zubima među kojima je podrhtavao vršak jezika, s licem sivo blijedim i
zanesenim; tako je ona podizala prema njemu lice u užasu strastvenog
očekivanja. Bila je upravo ružna; sve je u tom licu ugasnulo, čim je
zatvorila oči. Zasiktao je od odvratnosti i poljubio je lagano u lice; fino,
najfinije skide njezine ruke sa svojih obraza i reče s teškim uzdahom:
»Sjednite, Helena.«
I ona sjede kao pijana i prekri lice dlanovima. »Helena,« govorio je
isprekidano, šećući se po sobi, »ne bih htio da vam ovaj sastanak
ostane u rđavoj uspomeni. Molim vas, budite razboriti. Ne poznajem
vas, tako mi boga, niste mi poznati uopće; ali bojim se da biste sutra
na me mislili s prijekorom.«
Helena je sjedila kao okamenjena.
»Oprostite,« reče trpko, »što danas mislim na sutra. Bilo bi bolje,
da sutrašnjice i nema. Ali recite, jeste li toliko sigurni, da se sutrašnji
dan ne bi vama osvetio?«
Helena, s pokrivenim licem, odmahnu glavom.
»Došli ste, da mi se položite u ruke: Tu sam, uradi sa mnom što
hoćeš! Djevojko, je li to moguće? Treba li da vas pridržim, čvršće
stisnem, nekamo položim ili što drugo? Zar ja znam, čime bih vas
najviše povrijedio? Ah, Helena, oslobodite me toga, molim vas; ne
tražite od mene da odlučujem o vama; ja sam bez svoje volje, ali volim
vas. Zauzmite se sami za sebe, Helena!«
Sjedila je ne mičući se, ukočena, nijema; bilo mu je nje beskrajno
žao i u neprilici tražio je najnježnije riječi kojima bi joj protumačio
stanje stvari. Da joj bude bliže, sjeo je na visoki rub divana i gledao je
odozgo u njezinu grubu kosu.
 »Eto, gledajte,« ponavljao je tiho, »zauzmite se sami za sebe. Vi ste
čisti i ponosni; nemojte se zanemariti. Poznajem vas vrlo malo;
osjećam da nam je današnji dan poslan od sudbine samo zato da bih
vas počeo poštivati beskrajno više nego do sada. Helena, radovao sam
se vama kao djevičanskom djevojčetu; poštovat ću vas kao ženu koja
je svladala samu sebe. Bit ćete sigurni u sebe i savršeni.«
Tada Helena učini nešto neočekivano i vrlo jednostavno. Kako je
sjedio poviše nje i koljena su mu bila podignuta, otkrila je svoje lice i
položila bradu na njegovo koljeno pokretom, koji je u isti mah bio
djetinji i neizrecivo pun ljubavi; u tom položaju se umrtvila i zatvorila
oči, kao da bi htjela reći: sada govori, što hoćeš!
Bio je zbunjen, osjećao je predobro i sam svu lažljivost onoga što
govori. »Helena,« započe tužno, »je li to velika krivnja što nisam više
tako mlad, da bih – vjerovao u ljubav? Je li to velika krivnja, da odmah
kad čujem riječ »ljubav«, mislim na bol i razočaranje, na grubo
uživanje, na najniži dodir, na laž i razlaz? Je li to velika krivnja?«
Helena je zatvorenih očiju odmahnula glavom. Osjećao je, kako mu
na nozi jako kuca žila kucavica njezina grla; brzo je disala napola
otvorenih usana, blijeda i kao u snu. ‘Sada’, govorilo je ovo umiljato
lice, ‘u ovaj čas meni je svejedno; ostavi me samo tako’. Postala je
gotovo lijepa u ovoj nepomičnosti; izgledala je kao maska od slonove
kosti. Nagnuo se prema njoj i govorio joj poluglasno:
»Helena, ljubav vi ne biste htjeli; ona je teška i uvijek ponizuje, nije
ona za vas. Kad bih vas vidio da idete ovim putem s kojim drugim
čovjekom, bilo s kim, doviknuo bih vam sa strahom: Helena, Helena,
ne idite ovuda, to nije za vas; ne možete vi priječi kuda druge prelaze,
vas će skršiti ono, što druge mogu da ponesu; ne znam da li je to zato
što ste mudriji ili nesretniji. Ne poznajem vas dovoljno, ali bojim se za
vas. Što treba da vam još kažem?«
Helena se zacrvenjela i čudnovato poljepšala, crte su joj postale
finije, njezine su zjenice tajanstveno gledale bez pravca; pogladio ju je
po kosi i rekao mekano: »Helena, vi ne smijete više nikada doći k
meni.«
 Ništa nije zadrhtalo na njezinu licu; u ovom bi položaju, čini se,
podnijela svaki udarac. Uzdahnuo je i dodirnuo joj lice.
»Zbogom, Helena!«
Ona poslušno ustane i pusti, da joj on obuče žaket. Pomagao joj je
da zadjene ukosnice u kosu; osmjehnula mu se.
Kad je odlazila, naglo se okrenula i stegnula mu desnicu svom
snagom. »Vi ste – tako plemeniti«, reče crveneći se, oborenih očiju,
kao da mu zahvaljuje što joj nije ništa uradio. Unatoč svemu, morao se
ugristi za usne.
Od toga dana nisu se više sastali; nije to dakako bilo moguće.
Nakon više godina čuo je opet govoriti o Heleni. Kažu da je o
njemu govorila izrazito neprijateljski, kao o čovjeku koji ju je teško
uvrijedio.
Bilo mu je to žao – i nakon toliko godina.
 U D VO RC U

»D, Mary, D«, ponavljala je Olga mehaničnom strpljivošću. Mala

Mary nevoljko je otkucavala na klaviru laganu etudu; uvježbavaju je već
četrnaest dana, pa što dalje, sve gore. Olgu progoni ova odvratna
djetinja melodija već i u snu.
»D, Mary, čujte: C D G D«, pjeva joj Olga slabim glasićem i svira na
glasoviru. »Ta pripazite: C D G D, ali Mary! D! D! Zašto neprestano
svirate E?«
Mary ne zna zašto svira loše, zna samo to da mora svirati: oči joj
plamte od mržnje, nogama udara o stolicu i začas će potrčati k tati; a
dotle tvrdokorno svira E i opet zatim E. Olga više ne pazi i umornim
očima gleda kroz prozor. Napolju sija sunce, veliko drveće u parku
savija se od vrućeg vjetra; ali ni u parku nema slobode, ni u onim
žitnim poljima iza parka; – ah, kad će se već završiti taj sat? I opet,
opet E!
»D, Mary, D«, ponavlja Olga, puna očaja, i odjednom reče otresito:
»Vi nećete nikad znati svirati!«
Djevojčica ustade, omjeri Olgu oholim pogledom plemenita roda i
izusti: »Zašto to, gospođice, ne reknete pred taticom?«
Olga se ugrizla za usne. »Svirajte«, viknu nepotrebno oštro, zahvati
pogled djeteta, koji je bio pun mržnje, i poče glasno, nestrpljivo brojiti!
»Jedan, dva, tri, četiri. Jedan, dva, tri, četiri. C D G D. Loše. Jedan,
dva, tri, četiri…«
Vrata salona se potresoše. To je sigurno stari grof stao iza vrata da
osluškuje. Olga priguši glas: »Jedan, dva, tri, četiri. C D G D. Dobro,
Mary!« Dobro doduše nije bilo, ali stari grof osluškuje. »Jedan, dva,
tri, četiri. Sada je dobro. Pa to nije tako teško, zar ne? Jedan, dva…«
 Vrata se širom otvoriše, i u sobu uđe hromi grof praveći buku
svojom palicom. » Haha, Mary, wie gehts? Hast du schön gespielt!1
Zar ne, gospođice?«
»O da, gospodine grofe,« potvrdi revno Olga, ustajući od glasovira.
»Mary, du hast Talent«, vikao je paralizirani starac i odjednom –
bilo je to gotovo strašno vidjeti: pade teško na koljena, da je pod
zatutnjao, i poče s nekim jecavim lelekanjem ljubiti dijete u vratić
glasnim i divljim poljupcima. »Du hast Talent,« gunđao je, »du bist so
gescheit, Mary, so gescheit! Sag’ mal, was soll dir dein Papa
schenken?2«
»Danke, nichts!« odgovarala je Mary izvijajući ramena pod
njegovim poljupcima, koji su je škakljali. »Ich möchte nur…3«
»Was, was möchtest du?4« tepao je grof oduševljeno.
»Ich möchte nur nit so viel Stunden haben«5, dobaci Mary.
»Haha, natürlich«, smijao se grof dirnut, »nein, wie gescheit bist
du! Zar ne, gospođice?«
6

»Jest«, dahnula je Olga.

»Wie gescheit«, ponavljaše starac i htjede ustati. Olga mu priskoči
u pomoć. »Ostavite«, viknu grof oštro i, stojeći na koljenima i rukama
kao životinja, nastojaše da se uspravi. Olga se okrenu na drugu stranu.
Tada pet grčevitih prstiju steže njezinu mišicu i stari grof, odupirući se
o nju čitavom težinom, ustade. Olga je gotovo klonula pod težinom
toga velikog, strašnog tijela, koje je paralizirano od kapi; to je nadilazilo
njezinu odvažnu spremnost. Mala Mary se smijala.

. . . . . . . . . . . . .
1
»Haha, Mary kako si? Kako si lijepo odsvirala!« (nem.)
2
»Tako si talentirana,« gunđao je, »tako si pametna, Mary, tako pametna!
Reci mi, što bi željela da ti tata kupi? (nem.)
3
»Hvala, ništa!« … »Samo želim…« (nem.)
4
»Šta, šta želiš?« (nem.)
5
»Jednostavno, ne želim imati toliko časova…« (nem.)
6
» Haha, naravno…« »…da želiš, tako si pametna!« (nem.)
 Grof se uspravi, stavi na oči cviker i pogleda Olgu nekako
iznenađen, kao da je dosad nije vidio.
»Miss Olga?«
»Please?« dahnu djevojka.
»Miss Olga, you speak too much during the lessons; you confound
the child by your eternal admonishing. You will make me the pleasure
to be a little kinder.7«
»Yes, sir,« šapnu Olga i pocrvenje preko ušiju. Mary je shvaćala da
tatica Olgu grdi, pa se držala uzvišeno jer se to nje ne tiče.
»Tako, moje poštovanje, gospođice,« završi grof.
Olga se naklonila i pošla; dok je odlazila osjetila je potrebu da se
osveti pa se okrenula sijevajući očima i rekla: »Mary, mogli biste
pozdraviti kad odlazim!«
»Ja, mein Kind, das kannst du«8, potvrdi stari grof dobrostivo.
Mary se nacerila i munjevito se poklonila.
Čim je zamakla za vrata, Olga pritisne ruke na čelo. Oh, bože, ne
mogu to izdržati, ne mogu! Oh, bože, u ovih pet mjeseci nije bilo ni
dana ni sata da me nisu mučili… Ta oni me i ne muče, govorila je
sama sa sobom prolazeći kroz hladno predsoblje s dlanovima na
sljepoočicama. Ja sam strana i najmljena osoba, nitko na mene ne
misli. Oni su već takvi, moj bože, i nigdje nije čovjek tako sam kao
među stranim ljudima! Ali Mary je zlobna, javilo se u njoj nešto
silovito, i mrzi me; hoće da me muči, i zna kako to valja činiti. Osvald
je deran, ali Mary je zlobna; grofica je ohola i vrijeđa me, ali Mary je
zlobna. Dijete, koje sam trebala zavoljeti! Dijete, s kojim sam čitav dan,
čitav dan! Bože, koliko ću još godina ostati ovdje?
Dvije sobarice hihotale su po hodniku. Čim su ugledale Olgu,
odmah su se prestale smijati i pozdravile je pogledavši je sa strane.
Olga bi ih najradije izgrdila od zavisti što se smiju; htjela im je nešto s

. . . . . . . . . . . . .
7
»Gospođice Olga, previše govorite u toku časova; samo zbunjujete dijete
svojim vječnim opomenama. Obradujte me i budite malo srdačniji.« (eng.)
8
»Da, dijete moje, možeš ti to.« (nem.)
visoka naložiti, ali nije znala što.
Da sam bar u družinskoj sobi s ovim djevojkama, pade joj na um;
ciče ondje, dok ne padne noć, ćeretaju i natjeravaju se; a s njima je
Franc, lakaj, svaki čas po koja vrisne, oh, bože, ta to je odvratno! Na
silu joj se prikazala najstrašnija slika; jučer je zatekla Franca s
pomoćnicom iz kuhinje, bilo je to u praznoj gostinjskoj sobi kraj
njezine spavaonice; najradije bi ga bila udarila po licu svojom malom,
gnjevnom pesnicom, dok se budalasto smješkao zakapčajući hlače.
Zarila je prste u lice. Ne, ne, ovdje ne mogu izdržati! C D G D, C D G
D… Ali ove se služavke bar zabavljaju! Bar nisu tako same, ne jedu s
gospodom, čavrljaju čitav dan i navečer tiho pjevaju u dvorištu… Kad
bi me bar navečer primile među se! Sjeća se sa slatkošću i muzičkim
uživanjem kako su jučer dvoglasno pjevale pod starom lipom:

»… samo me srce boli,

plakala bih odmah.«

Slušala ih je na svom prozoru s očima punima suza i pjevala je s

njima u pola glasa; sve im je oprostila i pružala je prema njima ruke u
usrdnom prijateljstvu. Djevojke, pa i ja sam kao i vi! I ja sam samo
služavka, i to najnesretnija među vama!
Najnesretnija, ponavljala je Olga u sebi hodajući amo tamo po
predvorju. Kako je ono rekao grof? »Miss Olga, vi previše govorite na
satu. Samo zbunjujete dijete svojim vječnim opomenama. Obradujte
me i budite malo srdačniji.« Ponavljala je u sebi riječ po riječ, da joj ne
umakne ni kapljica gorčine. Stezala je pesnice goreći od srdžbe i bola.
Da, to je bila njezina slabost: preozbiljno je shvaćala zadaću
odgojiteljice. Došla je amo u dvorac u grozničavom oduševljenju,
unaprijed zaljubljena u djevojčicu koja će joj biti povjerena. Sa strašću
se dakle bacila na poučavanje, revna, pedantna i puna znanja;
beskrajno je vjerovala u značenje obrazovanja, ali sad je već s Mary,
koja se dosađivala, rješavala samo sitnice iz računa i gramatike,
uzrujavajući se uvijek iznova, udarajući prstima po stolu i napokon
bježeći zaplakana iz učionice, gdje je kao pobjednik ostala mala Mary
sa svojim prkosom i svojim pogreškama. Ispočetka se igrala s Mary
zaneseno i strastveno, djetinjski obuzeta njezinim igračkama; na kraju
je opazila da se igra sama pred hladnim, podrugljivo-dosadnim
pogledom djevojčice – i tako je igrama došao kraj, te se Olga vukla za
svojom učenicom kao sjena, ne znajući o čemu da s njom govori i
čime da je zabavi. Doputovala je amo upravo sveto puna ljubavi,
blagosti i strpljivosti, a sada pogledajte njezine užarene oči, čujte kako
naglo i isprekidano kuca njezino srce; ovo srce može da osjeća samo
bol, a nipošto ljubav. »Budite – malo – srdačniji«, ponavljala je u sebi
Olga i protrnula; bože moj, da li ja to još mogu?
I Olga je jurila, užarenih obraza od uzrujavanja, pokraj limenih
lutaka i željeznih vitezova, kojima se prije smijala. Dolazilo joj je na
pamet hiljadu stvari, koje je mogla odgovoriti grofu na njegov prijekor;
javljale su se riječi pune dostojanstva, odlučni i ponosni odgovori, koji
bi joj zauvijek pribavili poštovanje u ovoj kući. ‘Gospodine grofe’,
mogla je reći uzdignute glave, ‘znam, što hoću; želim Mary naučiti, da
točno shvaća sve stvari i da bude stroga prema sebi; želim od nje
učiniti čovjeka koji sam sebi ne dopušta da pogriješi ni u čemu!
Gospodine grofe, ne radi se o pogrešnoj klavesi, nego o pogrešnom
odgoju; mogu se i ne obazirati na pogreške koje čini Mary, ako je ne
volim; ali ako je volim, bit ću prema njoj tako stroga, kao što sam
stroga prema sebi samoj’. – Gotovo se razvedrila, dok je sve to
govorila sama u sebi užarenih očiju i ojađena srca zbog nedavnog
bola; bilo joj je lakše i čvrsto je odlučila da će naskoro, već sutra,
razgovarati o tom s grofom. Grof nije tako zao, ima svoje velikodušne
časove, i zatim, toliko pati! Samo kad ne bi imao one strašne, svijetle,
zatorne oči, iskolačene iza cvikera!
Izašla je pred dvorac, gdje ju je obasjalo sunce; pločnik, koji je
maločas bio poškropljen, sjao se i vlažno odisao. »Čuvajte se,
gospođice!« viknu Osvald glasom koji je mutirao, a u isto vrijeme udari
mokra nogometna lopta u bijelu Olginu suknju. Osvald prasnu u
smijeh, ali prestade se smijati čim je primijetio zaprepaštenje jadne
djevojke. Suknja je bila sasvim zaprljana blatom; Olga ju je pridignula i
bez riječi prijekora zajecala. Osvald pocrvenje i promuca: »Nisam vas
vidio, gospođice!« –»Beg your pardon, Miss…« javi se Osvaldov
učitelj, Mister Kennedy, koji se u bijeloj košulji i bijelim hlačama valjao
na travnoj lijesi; jednim pokretom skoči on na noge, opali Osvaldu
zaušnicu i vrati se ponovo na lijehu. Olga je vidjela samo svoju suknju;
neobično je voljela ovu bijelu haljinu. Bez riječi se okrenula i pošla kući
svladavajući se svom snagom da joj ne poteku suze još putem.
Grlo joj se već treslo od potrebe da plače kad je otvarala vrata
svoje sobe. Odjednom zastade zaprepaštena, s teškom mukom
shvaćajući što se događa; nasred sobe sjedila je na stolici gospođa
grofica, a sobarica je pred njom prekopavala po njezinu, Olginu ormaru
za haljine…
»Ah, c’est vous«9, pozdravi je, i ne obazirući se, gospođa grofica.
»Oui, madame la comtesse«10, izusti s mukom Olga, jedva dišući i
iskolačivši oči.
Sobarica je izvadila pun naručaj odjeće. »Grofovska milosti, ovdje
toga sigurno nema.«
»Onda dobro«, odgovori grofica i s mukom ustade za odlazak.
Zaprepaštena Olga nije se ni sjetila, da se makne s vrata. Grofica se
zaustavi tri koraka ispred nje. »Mademoiselle?«
»Oui, madame.«
»Vous n’attendez pas, peut-ętre, que je m’excuse?«11
»Non, non, madame!« povika djevojka.
»Alors il n’y a pas pourquoi me barrer le passage«12, zaračljala je
grofica svojim grlenim r-glasovima.
»Ah pardon, madame la comtesse,« tiho progovori Olga i makne se
s vrata. Grofica i sobarica izađoše; ostale su samo haljine razbacane
po stolu i krevetu.

. . . . . . . . . . . . .
9
»Ah, to si ti.« (fra.)
10
»Da, gospođo grofice.« (fra.)
11
»Valjda ne očekujete da vam se ispričam?« (fra.)
12
» Dakle, nema razloga preprečivati mi put.« (fra.)
 Olga sjede na stolicu kao okamenjena, nije joj više bilo do plača.
Pregledavali su joj ormare kao kakvoj kradljivoj služavki. »Valjda ne
čekate, da ću vam se ispričati? » Ne, ne, gospođo grofice; bože
sačuvaj da biste se ispričavali plaćenoj djevojci! Izvolite i džepove,
pregledajte mi i novčarku; pretražite sve, da vidite što sam ukrala. Ja
sam siromašna i svakako nepoštena. Olga je upiljila oči u pod. Sad je
napokon znala zašto je već toliko puta našla ispreturane haljine i rublje.
A ja jedem s njima za istim stolom, odgovaram na pitanja, smješkam
se, pravim im društvo, prisiljavam se da budem vesela! …Bezgranično
poniženje oblilo je Olgu. Oči su joj bile široko raskolačene i suhe, a
ruke je pritisla na grudi; nije mogla misliti, samo joj je srce kucalo
bolno i strahovito.
Muha joj sjede na sklopljene ruke, protare glavicu, pomakne
krilima, ushoda se amo-tamo; ruke se nisu ni maknule. Od časa do
časa udarilo je kopito ili je zazvečao lanac u staji. Iz buffeta se čulo
cinkanje posuđa, nad parkom je zakričao soko-grlaš, daleko na
zaokretu fućkao je vlak. Napokon je to za muhu trajalo predugo,
podigla je krila i odletjela kroz otvoren prozor. U dvorcu je vladala
potpuna tišina.
Jedan, dva, tri, četiri. Četiri sata. Glasno zijevajući kuharica polazi
da sprema užinu. Brzi koraci jure po dvorištu, na bunaru škripi
vreteno, kuća se malo užurbala. Olga ustade, prijeđe dlanovima preko
čela, kao da je izgubila pamćenje, i poče lijepo na stolici slagati svoje
haljine. Zatim pokleknu pred ormarić za rublje, poče vaditi iz njega
rublje i stavljati ga na krevet. Svoje knjige složi na stolicu, pa kad je
sve bilo gotovo, stajala je nad svim tim kao nad razvalinama
Jeruzalema i trla čelo: Što zapravo želim? Zašto sve to radim?
Ta ja ću se seliti odavde, odgovorio je u njoj neki jasan glas.
Otkazat ću im smjesta i otputovati sutra ujutro u pet sati. Stari Vavrys
odvest će mi kovčege na kolodvor. Ali to ne ide, branila se Olga u
nedoumici; Kamo da odleti odavde? Što da radim bez mjesta? – Idem
kući, odgovarao je glas, koji je već sve promislio. Mamica će doduše
plakati, ali tatica će me pohvaliti. Dobro je tako, kćerko, reći će on,
bolja je čast nego pun stol.
 Ali, tatice, primjećivala je Olga s tihom i ponosnom radošću, što ću
ja onda raditi? – Poći ćeš u tvornicu, odgovarao je glas, koji je sve
promislio; radit ćeš rukama, dobivat ćeš plaću sedmično i mamici ćeš
kod kuće pomagati; stara je i slaba. Prat ćeš nam rublje i ribati pod;
umorna ćeš ići spavati i gladna ćeš jesti. Kćerko, otputovat ćeš kući!
Olga raširi ruke obuzeta radošću. Odavde, odavde! A sutra navečer
bit ću već kod kuće! Kako je samo moguće da se nisam toga sjetila
već odavno? Kako sam to mogla izdržati? Odmah sada, odmah poslije
užine dat ću otkaz i otputovat ću kući; navečer ću sve složiti, dovest ću
amo groficu i pokazat ću joj: Evo ovo uzimam sa sobom kući; ako je
ovdje ikakva sitnica vaša, uzmite je; samo je ovo blato na haljini vaše,
gospođo grofice, i njega ću ponijeti sa sobom.
Rumena od radosti Olga je skidala sa sebe uprljanu odjeću. Sutra,
sutra! Sklonit ću se u kut vagona, nitko me neće ni vidjeti; odletjet ću
kao ptica, iz krletke. Zahvatilo ju je raspoloženje, fićukala je i vezala
oko vrata crvenu kravatu. Smijala se sama sebe u zrcalu, ponosna,
razbarušene kose, i fućkala je, što je jače mogla: C D G D, C D G D.
Po dvorištu trče užurbano ljudi; mukli gong zove na užinu. Olga leti
po stepenicama jer ne želi sebi posljednji put uskratiti pogled na
svečan ulazak grofovske obitelji. Evo, ovdje silazi stari grof, napola
uzet, i opire se o rame vitkoga Osvalda. Gospođa grofica s teškim,
nadutim, bolesnim trbuhom prepire se s Mary, potežući je za vrpcu u
kosi. Odostraga se vuče atletski Mister Kennedy, savršeno ravnodušan
prema svemu što se oko njega događa.
Stari kavalir pojuri prvi do vrata, otvori ih i reče: »Madame?«
Gospođa grofica uđe u blagovaonicu teško koračajući.
»Mademoiselle?« obazreo se grof za Olgom. Olga je ušla uzdignute
glave. Za njom grof, Kennedy, Mary, Osvald. Grof je sjeo na čelo stola,
desno od njega grofica, a lijevo Olga. Grofica pozvoni. Ušle su
komornice, očiju oborenih, nečujnim koracima, kao lutke koje ne čuju
ništa nego zapovijed, i ne vide ništa nego pokret; kao da ove mlade
usne nikada od sebe ne daju glasa i kao da se ovi spušteni očni kapci
nikad ne dižu s pogledom koji bi pokazao zanimanje ili shvaćanje. Olga
se zagledala u ovu nijemu igru, »da to više nikad ne zaboravim…«
 »Du beurre, Mademoiselle?13« zapita grof.
»Merci.« Pila je samo čaj sa suhim kruhom – za nedjelju dana,
blistalo je u njoj radosno, ići ću već u tvornicu. Međutim grof se muči
sa svojim umjetnim zubalom, grofica ne jede, Osvald polijeva ubrus
kakaom, Mary ne uzimlje ništa, da bi mogla cuclati bombone, a samo
Mister Kennedy maže maslac, centimetre debelo na komad kruha.
Pobjedničko preziranje svih i svega napunilo je Olgino srce. Jadni ljudi,
sutra ću ja jedina od vas biti slobodna; s grozom ću se sjetiti vaše
večere, pri kojoj nemate jedno drugom što da kažete, da se potužite ili
nasmijete.
Čitav Olgin prezir oborio se na Mr. Kennedyja. Mrzila ga je svim
srcem od prvoga dana; mrzila je njegovu ravnodušnu lakoću kojom je
umio živjeti na svoj način, ne obazirući se nimalo ni na koga; mrzila ga
je jer se nitko nije usudio da mu štogod kaže, i jer je sve prezirao
svojom ravnodušnom suverenošću. Bio je on ovdje bogzna zašto;
boksao se brutalno s Osvaldom, jahao je s njim, dao se od njega
obožavati; išao je pucati iz puške kad mu se prohtjelo, a kad se valjao
gdjegod u parku ništa ga nije moglo pokrenuti. Ponekad, kad je bio
sam, sjeo bi uz klavir i improvizirao; svirao je savršeno, ali bez
osjećaja, ne misleći nego na sebe; tada bi ga Olga potajno slušala,
upravo uvrijeđena, što ne može prodrijeti u ovu hladnu, kompliciranu,
sebičnu muziku. Nije se obazirao ni na koga i ni na što; ako je bio
izravno zapitan, jedva bi otvorio usne, da rekne »yes« ili »no«. Mladi
atleta, surov, tašt i lijen, radio je sve kao iz milosti; kadikad se stari
grof odvažio da ga pozove na partiju šaha; tada bi Mister Kennedy bez
riječi sjeo za šahovski stol i s nekoliko nepromišljeno brzih, strahovito
surovih poteza matirao staroga gospodina, koji se znojio od strepnje i
mucao kao dijete, razmišljajući sav uzbuđen pola sata pri svakom
potezu, što ga je ipak deset puta vraćao natrag. Olga je s
neprikrivenim bijesom promatrala ovu nejednaku borbu; sama je
kadikad igrala šah s grofom, koji je bio dobar i promisljen igrač, a to
su bile beskrajne partije, pune meditacija i promišljenih planova, koje
prozreti značilo je polaskati dosjetljivosti suigrača i ocijeniti njegovu

. . . . . . . . . . . . .
13
»Želite li maslac, gospođice?« (fra.)
igru. Olga se nije pitala, odakle joj pravo na to, ali osjećala se znatno
višom od gospodina Kennedyja s njegovim savršenostima, koje ga
nisu stajale ni najmanje truda, s njegovom samouvjerenošću i
suverenom uzvišenošću, kojom je ovladao nad svima; prezirala ga je i
dala mu je da to osjeti; da, čitav njezin djevojački ponos i uobraženost,
koja je toliko puta na dan doživljavala slom, ponovo bi oživjela u ovom
jasno vidljivom preziru.
Dotle je Mister Kennedy užinao veličanstveno miran, baš ništa ne
mareći za neprijateljske poglede rasplamtjele Olge. Ignorira me, mislila
je Olga uzbuđeno; a međutim svake noći, kad polazi spavati, kuca na
moja vrata: »Open, miss Olga…«
Zaista, to je bila jedna od tajna dvorca, te Olga nije ni slutila kako je
ova tajna živo zabavljala družinu u družinskoj sobi. Mladi engleski
momak, koji na gotovo uvredljiv način nije mario za komornice, već je
dulje vremena izvodio ove tajne noćne šetnje. Bila je to njegova
»fancy«, da su mu morati urediti sobu u tornju dvorca, gdje se, kako
se kroz generacije govorilo, javljaju sablasti. Olga dakako nije vjerovala
u sablasti, te je u Kennedyjevoj hirovitosti vidjela samo, komediju
renomiste; to joj dakako nije smetalo da se noću na stepenicama i na
hodniku smrtno boji. Uostalom sveta je istina da su se višeput noću
čuli takvi zvuci – koji se nisu mogli svesti na Francova ljubakanja i na
još goru erotiku ženskih soba. Ukratko jedne noći, kad je Olga već
ležala, gospodin Kennedy je pokucao na njezina vrata; »Open, miss
Olga.« Olga je tada prebacila na sebe kućnu haljinu i zapitala ga kroz
otvor na vratima, što hoće. Tada je Mister Kennedy počeo mljeti svu
silu engleskih budalaština, od kojih je ona razumjela jedva četvrtinu, ali
ipak toliko, da je shvatala da je zove »slatkom Olgom« (»sweet
Aulga«) i drugim značajnim nazivima; to je dostajalo da mu zalupi
vratima pred nosom i zaključa se, a poslije toga ujutro, čim ga je srela,
zapitala ga je sasvim strogim, neizmjerno široko otvorenim očima, što
je noću radio kod njezinih vrata. Mister Kennedy nije prema svemu
smatrao nužnim da to objasni ili da uopće pokaže da se ičega sjeća; ali
od toga je dana svako veće kucao na vrata, govorio »Open, miss
Olga«, iskušavao ključanicu i blebetao svašta na najšaljiviji način, dok
je Olga u svojem krevetu, navlačeći pokrivač sve do brade, vikala kroz
suze »You’re a rascal« ili »Vi ste luđak« u svim nijansama, koje za ovu
riječ ima samo engleski jezik, – i bila je očajno ljutita što se taj nitkov i
luđak smije. Bio je to njegov jedini smijeh kroz čitav dan.
Olga je sada s uživanjem gledala blistavim očima u gospodina
Kennedyja. Kad podigne oči, rekla je sama sebi, zapitat ću ga ovdje,
pred svima: Gospodine Kennedy, zašto vi svake noći nastojite
prodrijeti u moju sobu? Bit će to skandal; ali prije nego odem, reći ću
im i druge stvari. – Želja za osvetom budila je u njoj radost. Uto
podigne Mister Kennedy oči, čelično plave i mirne; Olga je već
pomakla usne i naglo se zacrvenjela. Sjetila se…
Bile su tomu krive one krasne mjesečne noći pred otprilike nedjelju
dana. Neizrecivo čarobne noći, noći sjajnog uštapa usred ljeta, noći
srebrne, poganski svete mjesečne noći! Olga je šetkala pred dvorcem,
nije mogla poći na spavanje u tako divnoj noći; bila je sama i sretna,
puna zanesenog divljenja nad preobiljem ljepote, koja je preplavila
svijet u snu. Polagano, sa strahom punim uživanja, odvažila se da siđe
u park. Vidjela je ljepotice breze i vrlo crne hrastove na srebrnim
livadama, tajanstvene sjene i čudesnu svjetlost; bilo je toga više nego
se može podnijeti. Pošla je preko velike livade prema bazenu s
vodoskokom; a kad je obišla grmlje, opazila je na rubu bazena bijeli kip
gola muškarca, koji je podigao lice prema punom mjesecu, ruke
zabacio za glavu, a snažan prsni koš jako isturio nad uskim trbuhom.
Bio je to gospodin Kennedy. Olga nije bila budalasta djevojka, nije
viknula i nije počela bježati. Pritvorenim očima gledala je nepomično u
bijeli lik. Kipu je davalo život napeto pokretanje mišićja. Od listova
rastao je val postepeno napinjanih mišića preko stegna i trbuha na
prsni koš i prelio se u krasne i snažne ruke; i ponovo se opet
muskularni val dizao od vitkih listova uvis, dok nije iznova ispunio
kamenito isklesane bicepse. Mister Kennedy vježbao je na svoj način,
ne mičući se s mjesta. Odjednom se protegao, podigao ruke i natraške
skočio u bazen. Voda je štrcnula uvis, zasjaIa se i zašumila. Olga se
tiho povukla i ne misleći više na tajanstvene i zastrašne noćne sjene
uputila se ravno kući; začudo nije više vidjela ljepoticâ brezâ i starih
hrastova na srebrnim travnjacima. To je bilo prvo zbog čega je
pocrvenjela.
 Zaista nije znala zbog čega se zapravo crveni; na stvari nije bilo
ništa zbog čega se valja stidjeti, toliko je čudnovate ljepote bilo u toj
pustolovini. Ali dogodilo se nešto gore, i to odmah sutradan. Bila je
divna i vedra noć; Olga je opet letala pred dvorcem, ali dakako u park
više nije išla; mislila je na gospodina Kennedyja, koji se možda i danas
opet kupa, na tajanstvenu dubinu parka, na bijeli kip mladoga čovjeka;
kad joj se približavala brbljava ključarica, izmakla je, jer je htjela biti
sama. A zatim je bilo kasno, jedanaest sati, pa se Olga bojala da ide
sama kući po stepenicama i hodnicima. Kennedy se vraćao iz parka, s
rukama u džepovima; kad je spazio Olgu, htio je početi svoje bizarno
noćno udvaranje, ali Olga mu je upala u riječ i naložila mu dosta
zapovjedničkim tonom da joj posvijetli do sobe. Nekako zbunjen
Kennedy je nosio svijeću i nije ništa govorio; a kad su bili kod njezinih
vrata rekao je vrlo kratko »good night«. Olga se naglo okrenula,
pogledala ga neprirodno tamnim pogledom i kao izvan sebe turila mu
ruku u kosu. Kosa mu je bila vlažna i mekano čupava kao dlaka
mladog okupanog newfundlandskog šteneta. Olga je kriknula od
uživanja i ne znajući što čini, povukla ga je jako za kosu. Prije nego se
pribrao, zalupila je vratima i zaključala se. Mister Kennedy je pošao u
svoju sobu sav smeten; tek za pola sata vratio se k njezinim vratima,
bio je bos i valjda napola svučen i tiho je počeo kucati šapćući: »Olga,
oh Olga…« Olga se nije odazvala, i gospodin Kennedy se konačno
udaljio. To je bio događaj zbog kojeg se Olga sada tako stidjela. Bila je
to dakako strahovita glupost, Olga bi najradije propala u zemlju zbog
toga što je uradila, te se bar osvećivala gospodinu Kennedyju koji je
bio tome unekoliko kriv, dvostrukim prezirom. Slijedeće noći uzela je u
svoju sobu dlakavog pinča Frica; kad je Kennedy došao kucati Fric je
počeo strahovito lajati. Nekoliko dana poslije toga pustio ju je Mister
Kennedy na miru; a sad je opet dvaput došao i blebetao nešto na
najlirskiji način, dok je Olga, zgadivši se već nad njim i puna odbojne
mržnje prema ovom bestidnom čovjeku, pokrivala uši jastukom da
ništa ne čuje.
To je bilo, časti mi, sve, što se dogodilo između Olge i gospodina
Kennedya; i zato je bilo Olgi tako neizrecivo mučno, što se zacrvenjela
pred njegovim pogledom, i bila bi se zbog toga tukla. Mučilo ju je to
neizmjerno u njezinu osjetljivom djevičanskom srcu. To bolje, rekla je
u sebi, što odlazim; i kad ne bih odlazila ni zbog čega drugoga, otišla
bih zbog ovog čovjeka. Osjećala se već umornom od ove svakidašnje
borbe i poniženom zbog svoje slabosti; do grla joj se već popela ta
poplava gađenja i odvratnosti tako da bi najradije kriknula. Hvala Ti,
Bože, – prisiljavala se da stvar uzme s lakše strane – što već odlazim;
kad bih još samo jedan dan ostala ovdje, napravila bih najstrašniji
skandal.
»Prenez des prunes, Mademoiselle.14«
»Pardon, Madame?«
»Prenez des prunes.«
»Merci, merci, Madame la comtesse.«
Odvratila je pogled od gospodina Kennedyja i bacila ga na lijepo
Osvaldovo lice. Srce joj se neznatno obradovalo ugodnom nježnošću.
Nije joj bilo nepoznato da je dječak u nju zaljubljen na svoj način; nije
to dakako znao priznati drugačije nego suvišnom grubošću i očima
koje izbjegavaju pogled. Stoga ga je Olga mučila s naročitim
uživanjem; stavljala mu je ruku oko njegova lijepog, finog vrata i vukla
ga sa sobom kroz park zabavljajući se neobuzdano njegovim gunđavim
i blaženim bjesnilom. Evo, baš sada, osjećajući njezin pogled, progutao
je golem zalogaj i mahnito iskolačio oči. Jadni Osvalde, šta će od tebe
biti ovdje, u ovoj strašnoj kući, od tebe, djeteta, koje se upravo
pretvara u mladića, koji u isti mah boluje od preobilja nježnosti i
divljine?! Kako će se probuditi tvoje srce, kakve ćeš primjere vidjeti?
Tjeskobna neraspoloženost obuze Olgu. Nedavno je ušla u Osvaldovu
sobu i zatekla ga kako se gura i boksuje sa sobaricom Paulinom,
najgorom djevojkom u dvoru. Ah, razumije se, bila je to djetinja igra
divljega šteneta; ali Osvald se nije smio tako raspaliti, Paulina nije
smjela imati tako užarene oči i lice, ukratko, nije to smjelo biti tako, i
uopće se to nije smjelo dogoditi. Olga, puna sumnje, od toga je časa
bila na oprezu; nikada više nije mrsila osjetljivim prstima Osvaldovu
kosu, nikada mu nije stavljala ruku oko vrata i počela ga je slijediti
Argusovim očima, sva uznemirena, snizivši se čak na uhođenje i

. . . . . . . . . . . . .
14
»Uzmite šljive, gospođice.« (fra.)
odlučivši: da neće predati Osvaldovo djetinjstvo preranim i sramotnim
iskustvima. Često bi iznenada otrčala od Mary, da pogleda što je s
Osvaldom; bila je prema njemu hladno stroga, čime je postigla samo
to da se njegova mlada ljubav pretvarala u odbojnu mržnju. – A zašto
ga, pitala je sada Olga samu sebe, zapravo čuvam? Šta se mene,
strana čovjeka, tiče to, kakvu će mu lekciju o životu dati Paulina ili bilo
koja druga? Zašto da me muči nemir i vlastita strogost, koja boli više
mene nego njega? Zbogom, zbogom, Osvalde, neću ti reći, da si ti
moje drago dijete, neću ti reći kako sam ljubila tvoju dječačku čistoću,
ljupkiju od djevojačke čistoće; neću više stražariti nad tobom, otvori
samo oči i naručje, da uhvatiš prvu priliku, – neću biti ovdje da nad
tobom zaplačem.
A vi, gospođo grofice, prešla je Olga najednom na odrešito
obračunavanje, vi ste me sumnjičili. Uhodili ste me na mojim satovima
s Osvaldom; pokazali ste mi jasno da »je za njega bolje, da bude u
društvu gospodina Kennedyja«. Možda je za njega bolje i to da bude u
društvu Paulne; Paulina je vaša povjerljiva osoba. Kad je ono jedne
noći otišao Osvald potajno s Kennedyjem u lov na vidru, došli ste u
moju sobu, morala sam vam otvoriti; tražili ste sina i pod mojim
pokrivačem u krevetu. Dobro, gospođo grofice, to je vaš sin; no
Paulinu šaljete k njegovu krevetu, da ga budi, Paulinu, ženu koja ima
preko trideset godina i pokvarena je kao đavo. Pregledavate moje
ormare i zavirujete u moje ladice; a onda me pozivate k sebi u kočiju,
da vas zabavljam. Nudite mi šljive, ah, hvala, Madame, tako ste
ljubezni! Ako me smatrate lakom djevojkom i kradljivkom, pošaljite me
od stola, da jedem u služinskoj sobi ili, još bolje, u praonici; jest ću
ondje kruh sa suzama bjesnila i poniženja, ali barem, barem se neću
morati smješkati.
»Ne čujete li, gospođice?«
»Pardon«, pocrvenje Olga.
»Jeste li možda malo bolesni?« zapita gospodin grof upiljivši u nju
pogled. »Da nemate možda groznicu?«
»Ne, gospodine grofe,« branila se užurbano Olga. »Nije mi baš
ništa.«
 »To bolje«, govorio je grof polagano. »Ne volim bolesne ljude.«
Olgina odvažnost odjednom nestade. Nisam dorasla ovim ljudima,
osjećala je očajnički; ne mogu im se suprotstaviti. Bože, daj mi jakosti
da danas najavim otkaz! Bože, daj mi tu jakost! – Već je unaprijed
osjećala strahovitu tremu zbog toga kako će o tom razgovarati s
grofom. On će sigurno podignuti obrve i reći: »Otkazati s tako kratkim
rokom, gospođice? Ta to se ne radi!« – Što da samo izmislim? Kako
ću im obrazložiti da moram, moram kući, odmah, smjesta kući?
Pobjeći ću ako me ne puste, sigurno ću pobjeći! Puna straha čekala je
Olga naredne časove.
Obitelj je ustala od užine i sjela u susjedni salon; grof i Kennedy su
pušili, a grofica je nešto vezla; čekali su popodnevnu poštu. Kada
djeca odu, odlučila je Olga, tada ću o tom povesti razgovor. U
međuvremenu se uzbuđena srca prisiljavala da misli na kuću.
Dočaravala je sebi majčinu plavu pregaču, neoličeno i izribano
pokućstvo, oca bez kaputa s lulicom u ustima, kako čita mudro i
temeljito svoje novine. To je jedini spas, osjećala je sa sve većim
strahom, ne mogu ovdje više izdržati ni jedan dan. Bože, u posljednji
čas, daj mi tu jakost!
Paulina je oborenih očiju donijela poštu na srebrnom poslužavniku.
Grof je povukao pisma sebi u krilo; htio je uzeti i posljednje pismo,
koje je bilo po strani, ali Paulina je pristojno povukla poslužnik. »To je
za gospođicu«, šapnula je. Ah, izdaleka je Olga prepoznala mamičino
pismo – jadan uprljan listovni omot, ispisan strahovitim pravopisom,
pismo zbog kojega se uvijek postidjela, a koje je ipak poslije nosila na
srcu. Zacrvenjela se i danas, – oprosti mi to, mamice! Dršćućim
prstima uzela je seljačko pisamce, s dirljivošću je pročitala tako
pretjerano točno napisanu adresu, kao da je svijet zao i kao da ne bi
htio bez potanke preporuke predati pismo u prave ruke tamo daleko,
među tuđim ljudima, – i uto joj pade kamen sa srca: Mamice, kako si
mi pomogla! Čitat ću pismo i odjednom ću viknuti: da mi je tatica
bolestan, da svakako moram k njemu, pokupit ću se i otputovati, i
nitko me neće moći zadržavati; za nedjelju dana napisat ću im, da
moram ostati kod kuće, neka pošalju moju prtljagu za mnom. Tako je
najlakše, rekla je u sebi puna radosti. Kao svakoj ženi bilo joj je očito
lakše da se izvuče izlikom nego razlozima. Sva radosna kidala je omot.
Kad je izvadila pismo, osjetila je naglu bol kraj srca, pritajila je dah i
počela čitati:

»Draga ćerko,
moram ti napisati žalosnu vijest da nam se Tatica razbolio doktor je rekao da je
to srce i da je slab i da su mu otečene noge i da već nemore hodati Doktor je
rekao da se ne smije uzrujavati rekao je Doktor nesmiješ kukati kad nam budeš
pisala Taticu to muči i grize ga to nemoj to raditi i piši da ti je dobro da bi bar
mogo biti bezbrige Znaš kako te voli i da si na dobrom mjestu Bogu hvala.
Pomoli se za našega Taticu i ne dolazi amo to je kraj svijeta Novce smo
primili zahvaljujemo Ti mnogo vrlo nam je Teško što Tatica leži Frantik mu je
ukrao sat nesmijemo mu to reći to bi Ga ubilo rekli smo da se pokvario da je
kod urara Neprestano pita za sat kad će ga popraviti te ni nezna koliko je sati ni
plakati pred Njim ne mogu.
Draga ćerko moram ti napisati da hvališ dragom Bogu što imaš ovo krasno
mjesto Moli Boga za Gospodu i služi im vjerno nemoreš naći bolje mjesto kako
se ondje najedeš to je za tvoje zdravlje ti si slaba na prsima i nešto ćeš nam
poslati svaki mjesec ćerko zafaljujemo ti zato Dragi Bog će ti platiti za tvoje
Roditelje.
Poštuj Gospodu kad im budeš služila mnogo godina oni će te osigurati do
smrti to je kao Državna služba čuvaj se Pozdravi Gospodu od mene s Taticom je
slabo nestaje kao svijeća.
Pozdravlja te Tvoja Majka
Kostelec, br. 37.«

Grof je prestao čitati svoja pisma i iskolačio je oči u Olgu.

»Gospođice, vama nije dobro«, viknu istinski preplašen.
Olga ustade kao izvan sebe i pritisnu ruke na sljepoočice. »Samo
glava, gospodine grofe,« uzdahnu.
»Idite leći, gospođice, odmah idite leći«, viknu grof strogo i
uznemireno. Olga se mehanički poklonila i polagano otišla.
 Grof ispitljivo pogleda svoju gospođu; ona je slegnula ramenima i
oštro rekla: »Oswald, gerade sitzen!15« Gospodin Kennedy je pušio i
gledao u strop. Bila je neugodna tišina.
Grofica je vezla stežući usne. Nakon nekog vremena ona pozvoni, i
uđe Paulina. »Paulina, kamo je otišla gospođica?« zapita
poluotvorenim ustima.
»U svoju sobu, grofovska milosti,« odgovori djevojka. »Zaključala
se u sobi.«
»Dajte upregnuti.«
Na pijesku dvorišta zaštropotaše kotači kočije, kočijaš je izveo
konje i pritezao remenje.
»Papa, soll ich reiten?16« odvažio se Osvald.
»Ja«, kimnu grof gledajući ukočeno u prazninu.
Grofica ga ošinu ispitljivim i neprijateljskim pogledom. »Wirst du
mitfahren?17« zapita.
»Nein«, odgovori on neprisutno.
Konjušar je izveo jahaće konje i sedlao ih. Kennedyjev konj je
skakao po čitavom dvorištu prije nego se dao osedlati, dok je
polukrvni Osvaldov uškopljenik mirno i mudro kopkao nogom, tužno
gledajući vlastito kopito.
Obitelj je izašla na dvorište. Osvald, lijep jahač, odmah se zabacio
na svoga konja i nije odolio da ne pogleda gore prema Olginu prozoru
odakle mu je ona tako često mahnula rukom kad je izlazio jašući.
Prozor je bio prazan.
Grofica se teško popela u kočiju. »Mary,« zovnula je. Mala Mary se
nevoljko nacerila i popela se u kočiju. Grofica je još oklijevala.
»Paulina,« dozva k sebi komornicu. »Pogledaj što radi gospođica Olga.
Ali da te ne čuje.«

. . . . . . . . . . . . .
15
»Osvalde, sjedite ispravno!«
16
»Tata, trebam li jahati?« (nem.)
17
»Želite li da vas povezemo?« (nem.)
 Mister Kennedy baci cigaretu, jednim skokom vinu se na sedlo i
stegnu konja koljenima. Konj pojuri trkom, kopita su zagrmjela kao
grom po daskama izlaza i zafrcale su iskre na popločanom putu pred
dvorcem. »Halloo, Mister Kennedy,« vikao je djetinjasto Osvald i
pojurio za njim.
Uto dotrča Paulina s rukama u džepovima bijele pregače.
»Grofovska milosti,« javljala je povjerljivo, »gospođica Olga vješa
haljine u ormar i slaže rublje u ormarić.« Grofica kimnu glavom.
»Tjeraj!« viknu kočijašu. Kočija je pojurila, stari grof je pozdravio i
ostao sam.
Sjeo je na klupu pod arkadom, sa štapom među koljenima, i mrko,
napušteno zurio u dvorište. Sjedio je tako pola sata; napokon je ustao i
tvrdo udarajući uzetim nogama ušao u salon. Sjeo je u naslonjač nad
partiju šaha, koju je juče započeo s Olgom i koja je ostala nedovršena.
Razmišljao je o situaciji, bio je očito u slabijem položaju; Olga je
pomakla konja i zaprijetila napadajem. Nagnut nad pločom nastojao je
otkriti njezin plan; našao je lijepu ideju prema kojoj mu prijeti poraz, i
to potpun. Ustao je dakle i uspravljen, lupetajući štapom, pošao gore u
gostinjsko krilo dvorca. Zaustavio se pred Olginom sobom. U sobi je
vladala tišina, upravo strašna tišina, ništa se nije micalo. I napokon
pokuca na vrata: »Gospođice Olga, kako vam je?«
Časak je potrajala tišina. »Već je bolje, zahvaljujem«, javila se Olga
prigušenim glasom. »Zapovijedate li štogod, gospodine grofe?«
»Ne, ne, samo ležite!« I odjednom, kao da mu se učinilo da je
rekao previše, pa da to opet pokvari, pridoda: »Da biste sutra opet
mogli poučavati.« I bučno se vratio u salon.
Da je ostao samo malo dulje, bio bi čuo slabi jecaj kao uvod u
beskrajan tihi plač.
Dugi, predugi su sati osamljena čovjeka. Napokon se vraća kočija,
ugrijane konje vode po dvorištu, iz kuhinje se čuje užurbani zveket kao
uvijek, kao svaki dan. U sedam i po zvoni gong za večeru. Svi se
skupili, samo Olge nema. Časak se svi drže kao da to ne primjećuju,
dok napokon stari grof ne podigne obrve i ne upita začuđen: »Was, die
Olga kommt nicht?18«
Grofica ga strijelja očima i šuti. Tek poslije prilično dugog
vremenskog razmaka pozove Paulinu: »Zapitaj gospođicu Olgu, što želi
jesti.«
Za tren oka Paulina se vraća: »Grofovska milosti, gospođica Olga
zahvaljuje, kaže da nije gladna i da će sutra ustati.« Grofica malo zavrti
glavom; izražava time više nego nezadovoljstvo.
Osvaldu jelo nekako ne ide u tek i on baca molećive poglede na
gospodina Kennedyja da ga brzo, što brže poslije jela izbavi nekamo
napolje; ali Mister Kennedy, kao obično, neće da shvati.
Međutim spušta se sumrak, veče milostivo za umorne ljude,
beskonačno za nesretnike. Bila je svjetlost, ugasila se, nastupila je
noć; i ne znaš kad je nastala ova tama, koja te guši i steže; tama,
predubok bezdan, kojemu se na dnu grči ljudski očaj.
Ti to znaš tiha noći, koja osluškuješ disanje onih što spavaju, i
stenjanje bolesnih, jer si pažljivo osluškivala slabo, mučno disanje
djevojke, koja je dugo plakala i sada više ne plače; ti si stavila uho uz
njezino srce i teško si stegnula njezino grlo položeno u razbarušenoj
kosi. Ti si čula jecanje, prigušeno u jastuku, i poslije toga tišinu, koja je
bila još strašnija.
Ti to znaš, nijema noći, koja si čula kako pada u tišinu čitav dvorac,
kat za katom, spavaonica za spavaonicom, i koja si vrućim prstima
zagušila ljubavni vrisak žene u zakutku stepeništa. Ti si pozajmila jeku
koracima mladoga čovjeka, koji tiho fićukajući, s mokrom kosom od
kupanja, polazi posljednji na spavanje kroz dugi hodnik dvorca.
Tamna noći, ti si vidjela, kako je djevojka, umorna od plača,
zadrhtala pri zvuku ovih mladih koraka. Ti si vidjela kako je skočila s
kreveta, kao da ju je izbacila neka slijepa sila, kako je zabacila kosu s
užarenog čela i pojurivši k vratima otključala ih i ostavila pritvorenim.
I zatim se opet na užarenom krevetu ukočila u strepnji i očekivanju,
kao čovjek – komu više nema pomoći.

. . . . . . . . . . . . .
18
»Što, Olga neće doći?« (nem.)
 NO VC I

Opet, opet ga je to spopalo: čim je pojeo nekoliko žlica jela, postalo

mu je mučno i slabo i čelo mu se uznojilo od malaksalosti. Morao je
ostaviti ručak i naslonio je glavu u dlanove, uporno izmičući vidljivoj
brizi gospođe stanodavke. Napokon je otišla uzdišući, i on leže na
divan da se odmori, to jest da sa strahom i pažnjom osluškuje mučne
glasove svojega tijela. Slabost još nije prestala, činilo mu se da se u
njemu skamenjuje želudac, srce mu je tuklo brzo i nepravilno; bio je
tako iznemogao, da ga je, i dok je ležao, oblijevao znoj. Ah, kad bi
mogao zaspati!
Sat kasnije pokucala je na vrata stanodavka; nosila mu je brzojav.
Otvorio ga je sav preplašen i čitao: »19. 10. 7 h. + 34 dolazim večeras
ruza.« Jednostavno nije shvaćao, šta to znači; ustao je zbunjene glave
i ponovo čitao brojeve i riječi, dok konačno nije shvatio: to telegrafira
Růžena, udata sestra; doći će večeras, jamačno treba da dođem na
kolodvor. Možda dolazi da štogod kupi; i rasrdio se na žensku
užurbanost i bezobzirnost, koja čovjeka odjednom ni zbog čega
uznemiruje. I šetao se po sobi i ljutio, što mu je pokvareno veče.
Mislio je na to, kako bi ležao na svom vječnom divanu kraj svjetiljke,
koja povjerljivo zujka, i imao u ruci knjigu; bili su to često teški i vrlo
dugi časovi, ali sada su mu se, bogzna zašto, činili naročito
primamljivi, puni mudrosti i mira. Izgubljeno veče. Kraj mira. Pun
djetinje gorčine i spočitavanja – rastrgao je nesretan telegram na
komadiće.
Ali kad je navečer čekao u visokom, hladnom kolodvorskom trijemu
vlak, koji je kasnio, spopala ga još šira tuga: tuga prljavštine i bijede
koju je vidio oko sebe, umor ljudi koji su doputovali, razočaranje onih
koji su čekali uzalud. S mukom je našao svoju malu, nježnu sestru u
gomili koja se valjala; oči su joj bile zaplašene i vukla je težak kovčeg,
pa je odmah shvatio da se dogodilo nešto ozbiljno. Posjeo ju je u
kočiju i odvezao kući; tek putem se sjetio da je zaboravio potražiti za
nju stan; pitao ju je, hoće li u hotel, ali odgovor mu je bio – napadaj
plača. Dakako u takvom stanju nije mogao s njom nikamo; i on je
rezignirao stavio njezinu nervoznu, mršavu ruku u svoju ruku i
neizmjerno se obradovao kad ga je konačno pogledala sa smiješkom.
Tek kod kuće ju je pažljivo pogledao i prepao se. Izmučena,
treperava, čudnovato uzbuđena, užarenih očiju i suhih usana, sjedila je
ovdje na njegovu divanu, okružena jastucima koje je oko nje
nagomilao, i govorila… Molio ju je da govori tiho; bila je već noć.
»Pobjegla sam od muža,« pričala je brzo, »ah, kad bi znao, Jiří, kad bi
znao što sam iskusila! Kad bi ti znao kako mi je on odvratan. Pobjegla
sam k tebi, da mi savjetuješ«, i tad se rasplakala.
Namrgođen šetao se Jiří po sobi. Riječ po riječ ocrtavala mu sliku
njezina života uz ugojena, gramžljiva i prosta muža, koji ju je vrijeđao
pred služavkom, obeščašćivao u spavaonici i ogorčavao joj život
vječnim scenama ni zbog čega, koji je glupo spiskao njezin miraz, kod
kuće škrtario i ujedno s velikim troškovima njegovao svoju budalastu
hipohondriju… Čuo je priču o izbrojenim zalogajima, spočitavanjima,
ponižavanjima i surovostima, o prljavim velikodušnostima, divljim i
brutalnim svađama, o prisilnoj ljubavi, glupim i uobraženim
zadirkivanjima… Jiří se šetao po sobi gušeći se od gađenja i
saučešća: patio je beskrajno i nije više mogao podnositi ovu
beskonačnu bujicu sramote i bola. I gle, ovdje sjedi ova mala,
smušena ženica, koju nije nikada dobro poznavao, ohola i žestoka
sestrica; kako je uvijek bila borbena, kako nije htjela slušati savjete,
kako su zlobno svijetlile njezine oči kad je bila maljušna! Evo, gle kako
joj se trese brada od jecanja i nezadržljivih riječi, kako je izmučena,
kako sva gori! Jiří bi je htio pogladiti, ali se gotovo boji. »Prestani,«
govori joj grubo, »dosta je, znam već sve.« Ali kako bi je mogao
zadržati! »Pusti me,« plače Růžena, »ta ja imam samo tebe!« I ponovo
teče struja tužbi, sad već prekidanija, razvučena, tiša; potankosti se
ponavljaju, događaji se razilaze, i Růžena odjednom ušutje i zapita: »A
što ti, Jiří, kako si ti?«
»Zar ja?« gunđa Jiří, »Ne mogu da se potužim. Ali ti, reci, zar se ti
nećeš više k njemu vratiti?«
 »Nikada«, odgovara Růžena uzbuđeno. »To nije moguće. Radije ću
umrijeti nego to… Kad bi ti znao: kakav je on!«
»Pričekaj,« izmicao je Jiří, »ali što ćeš ovako započeti?«
To je pitanje Růžena upravo očekivala. »O tom sam već davno
odlučila«, govori revno. »Davat ću satove ili idem kamo za
odgojiteljicu, u kancelariju ili uopće… Vidjet ćeš da umijem raditi.
Uzdržavat ću se sama, i kako rado, Bože, kako ću rado raditi što mu
drago! Ti ćeš mi savjetovati… Naći ću ovdje negdje sobu, nešto
malo… Ja se već tako veselim svojem radu! Zar ne, da će se nešto
naći?« Nije mogla od uzbuđenja sjediti, pa je skočila i počela šetati po
sobi uz brata, užarena lica: »Sve sam to već dobro promislila. Uzet ću
ovamo ono pokućstvo, znaš, ono staro, što nam je ostalo od naših;
vidjet ćeš, kako će ti biti lijepo. Ta ja ništa drugo ne želim, nego da već
imam sobu, makar bila i siromašna, samo da više ne moram… Ta ja
ništa, ništa, ništa od života ne tražim, meni je dovoljno i ono najmanje,
zadovoljit ću se svime, samo kad budem daleko… od toga svega… Ja
se tako radujem kako ću raditi, sama ću sebi sve šivati i usto ću
pjevati… Pa ja već nisam zapjevala godinama! Ah, Jiří, kad bi ti znao!«
»Raditi,« razmišljao je Jiří pun sumnje, »ja ne znam, možda će se
nešto i naći, ali… Ti nisi na to navikla, Růžena, bit će ti teško, bit će ti
teško…«
»Ne,« branila se Růžena blistavih očiju, »ti ne znaš šta je to kad ti
se predbacuje svaki zalogaj, svaka krpa i sve… Kad moraš slušati da
ne radiš, da samo razbacuješ… Sve bih sa sebe zderala, kako mi je to
učinilo život gorkim. Ne, Jiřka, vidjet ćeš kako ću rado raditi, kako ću
rado živjeti! Svaki zalogaj će me radovati, pa makar to bio i suhi kruh;
bit ću ponosna na nj… S ponosom ću spavati, nosit ću jeftine haljine,
sama ću kuhati… Reci, zar ne bih mogla biti radnica? Ako se ništa ne
nađe, idem i u tvornicu… Ja se tako veselim!«
Jiří ju je gledao s radosnim zaprepaštenjem. Gospode Bože, toliko
svjetlosti, toliko hrabrosti u tako pogaženom životu! Sâm se postidio
zbog svoje klonulosti i umora; s iznenadnom ljubavlju i radošću
pomislio je na svoj posao, zaražen žarkom živahnošću ove čudnovate,
grozničave ženice. Ta pomladila se kao djevojka, zarumenjela,
zagrijana, dječji naivna… Ah, ići će to! kako ne bi išlo?
 »Ići će to, vidjet ćeš«, govori Růžena. »Ni od koga ništa ne želim,
sama ću se prehranjivati, a toliko ću sigurno zaraditi, reci, bar toliko,
da ću se moći najesti i imati kiticu cvijeća na stolu! Pa kad ne bih imala
ni za tu kiticu, izašla bih na ulicu i samo bih promatrala… kad bi znao
kako me sve to veseli… od onog časa kad sam odlučila da
pobjegnem! Kako mi se sve sasvim drugačije sviđa! Za mene je počeo
nov život… Ta dosad nisam imala pojma, kako je sve krasno! Ah, Jiří,«
vikala je plačući, »ja sam tako radosna!«
»Budalice mala,« nasmijao se Jiřík sav radostan, »neće to biti…
tako lako. Hajde, pokušat ćemo. Ali sada treba da legneš, ne smiješ se
razboljeti. Molim te, ostavi me sada; moram nešto promisliti, a ujutro
ću ti reći… Spavaj sada i pusti me na miru!«
Niko je nije mogao prisiliti da pođe u krevet; legla je obučena na
divan, pokrio ju je svime što je imao toplo, i smanjio plamen svjetiljke.
Bila je tišina, samo je njezino brzo, djetinje disanje zazivalo samilost
božju. Jiří tiho otvori prozor u hladnu listopadsku noć.
Mirno, visoko nebo svjetlucalo je od zvijezda. Tako su nekoć u
očinskoj kući stajali kraj širom otvorena prozora on i maljušna Růžena;
drhtala je od studeni i pritiskivala se uza nj, jer su očekivali padanje
zvijezda. »Kad padne zvijezda,« šaptala je Růžena, »poželjet ću: da
postanem dječak i uradim nešto slavno.« Ah, tatica spava, jak kao
hrast; čak se ovamo čuje kako škripi krevet pod njegovim snažnim
umorom. I Jiří se osjeća svečano, i on misli na nešto veliko i s
muževnom ozbiljnošću štiti malu Růženu, koja drhti od studeni i
uzbuđenja…
Nad vrtom leti zvijezda.
»Jiř ,« zove ga iz sobe Růžena slabim glasom.
»Odmah, odmah«, odgovara Jiří i drhti od studeni i oduševljenja.
Da, valja uraditi nešto veliko; nema drugačijeg oslobođenja. Ludo, što
si veliko htio učiniti? Podigni svoj teret; ali ako hoćeš učiniti nešto
veliko, podigni više; kako velik teret poneseš – tako si i velik. Slabiću,
zar malakšeš pod vlastitim bremenom? Uspravi se, da bi mogao podići
onoga koji klone; drugo ne možeš uraditi, ako nećeš sam da padneš!
 »Jiří,« zove Růžena s pola glasa.
Jiří se okrenu kod prozora. »Čuj,« poče kolebljivo, »razmišljao sam
o tom… Mislim, da… da nećeš naći takav posao… To jest rada ima
dosta, ali nećeš dobiti takvu plaću, da bi mogla… To su gluposti.«
»Ja ću se zadovoljiti svime«, reče Růžena tiho.
»Ne, pričekaj malo. Ti i ne znaš šta je to. Vidiš, ja sad imam, hvala
bogu, takvu plaću, a mogao bih uzeti posla i za popodne. Ta kadikad i
ne znam što bih radio… Meni je to sasvim dovoljno. A tebi bih ostavio
novce…«
»Kakve novce?« dahnu Růžena.
»Onaj dio, koji mi je ostao od roditelja, i ono, što je k tomu
pridošlo; iznosi to… iznosi to otprilike pet hiljada godišnje. Pa i ne pet
hiljada, samo četiri… To su samo kamati, razumiješ? Eto palo mi je na
um, da bih ove kamate mogao ostaviti tebi, da bi imala nešto.«
Růžena skoči s divana. »To nije moguće«, viknu.
»Ne viči«, gunđao je Jiří. »Kažem ti da su to samo kamati. Kad ne
budeš trebala, ne moraš ih dizati. Ali sada, za prvo vrijeme…«
Růžena je stajala pred njim kao zaprepaštena djevojčica. »Ali to ne
ide, što bi onda ti imao?«
»Za to se ne brini,« branio se on, »htio sam već odavno uzeti
popodnevni posao, ali… stidio sam se, da bih tako oduzimao zaradu
kolegama. Ta vidiš kako živim; bit ću radostan kad budem imao što
raditi. Tako je to, razumiješ li? Meni su ovi novci samo smetali. Dakle
što, hoćeš li ili nećeš?«
»Hoću«, izusti Růžena, približi se k njemu na prstima, uhvati ga
oko vrata i pritisnu svoj vlažni obraz uz njegovo lice. » Jiří,« šaptala je,
»to nisam ni u snu očekivala; kunem ti se, da nisam od tebe ništa
htjela, ali kad si tako dobar!«
»Ostavi to,« molio je uzbuđen, »nije to važno. Ta meni nije stalo do
tih novaca. Růžena, kad čovjek ima života preko glave, onda mora
nešto uraditi… Ali što može uraditi, kad je sam? Radio on što mu
drago, na kraju svega nalazi opet samo sebe; znaš, kao da živi među
samim ogledalima, i kamo god pogleda, nalazi samo vlastito lice,
vlastitu dosadu, svoju vlastitu samoću… Kad bi ti znala šta je to! Ne,
Růžena, ja ti ne želim govoriti o sebi, ali tako sam radostan što si
ovdje, tako sam radostan što se to dogodilo! Pogledaj koliko ondje ima
zvijezda; sjećaš li se kako smo nekoć kod kuće iščekivali padanje
zvijezda?«
»Ne sjećam se više«, odgovori Růžena podižući prema njemu
blijedo lice; u studenom sumraku vidio je, kako joj oči blistaju kao
zvijezde. »Zašto si takav?«
Drhtao je od studenog zanosa i gladio je po kosi. »Ne govori više o
tim novcima! Tako si dobra što si došla k meni! O bože, kako sam
radostan! Kao da mi se prozor otvorio… među ogledalima! Možeš li to
sebi predočiti? Ta ja sam se bavio stalno samo sa sobom! Već sam bio
bolestan od sama sebe, umorio sam se nad samim sobom, nisam
imao ništa drugo… Ah, u tom nije bilo više nikakva smisla! Sjećaš li se
kako su tada padale zvijezde i što si pritom zaželjela? Što bi danas
zaželjela kad bi padala zvijezda?«
»Što bih poželjela«, nasmijala se Růžena slatko. »Nešto za sebe…
Ne, i za tebe nešto, da bi ti se želja ispunila.«
»Nemam što da želim, Růžena, radostan sam što sam se
oslobodio… Reci, kako ćeš se smjestiti? Pričekaj, sutra ću ti naći
lijepu sobu, s lijepim vidikom, zar ne? Odavde se vidi samo u dvorište;
danju, kad ne sjaju zvijezde, to je malo tužno. Ali ti moraš imati vidik
napolje, da bi ti bilo bolje…« Sasvim se zanio i jureći po sobi
određivao budućnost, oduševljen svakom novom potankosti, smijao
se, brbljao, obećavao svašta… Ah, šta stan, posao, novci, sve će to
ići; glavno je – da je tu novi život! Osjećao je kako njezine oči u tami
svijetle, smješkaju se, prate ga svojim snažnim sjajem; najradije bi se
od radosti smijao otvorenim ustima, ne bi prestao dok ne bi iscrpeni,
umorni od sreće i sporazumni ušutjeli u dugim pauzama umora i
dogovora.
Napokon ju je spremno na spavanje; nije se branila njegovoj
materinski smiješnoj brižljivosti, nije više mogla zahvaljivati; ali kad je
podigao glavu od hrpe novina u kojih je oglasima tražio stanove i
stambene kancelarije, primijetio je, kako su njezine oči uperene u
njega s oduševljenim i strašnim sjajem, i srce mu se steglo od sreće.
Tako ga je zateklo jutro.
Da, to je bio nov život. Njegove strašne slabosti nisu se više javljale
kad je na brzinu progutao svoj ručak da bi pošao trkom u nebrojene
katove da traži sobu, kad se vraćao uznojen kao lovački pas i sretan
kao mladoženja, kad je noću gutao spise od prekovremena rada, dok
nije konačno zaspao ubijen i oduševljen od bogatog dana. Ipak se
morao zadovoljiti, ah, sobom bez izgleda, baršunastom i odvratnom
sobom, strahovito skupom, u kojoj je privremeno smjestio Růženu.
Kadikad ga je doduše usred rada hvatala slabost od malaksalosti, očni
kapci su mu podrhtavali, znoj vrtoglavice zalijevao mu čelo koje je
odjednom poblijedjelo, ali on se umio savladati, stisnuo bi zube i
položio čelo na hladnu ploču stola govoreći sam sebi tvrdoglavo:
Podnesi! Moraš podnijeti! Ta ne živiš samo za se! – Zaista, oporavljao
se iz dana u dan. Bio je to nov život.
A onda je jednom naišao neočekivan posjet. Došla je njegova druga
sestra, Tylda, udata negdje blizu za malog industrijalca, kojemu posao
nije baš išao dobro. Posjećivala ga je uvijek kad je po nešto doputovala
u Prag, polazila je na trgovačka putovanja, brinula se za sve; uvijek bi
sjedila časak uz njega spuštenih očiju koje su izbjegavale pogled, i
govorila brojnim, tihim riječima o svoje troje djece i o hiljadu briga, kao
da na svijetu ne postoji ništa drugo. No danas ga je zaprepastila; disala
je teško, otirala je stalno paučine brige i njezini prsti, nagrđeni od
pisanja i šivanja, dodirivali su njegovo srce grubim sažaljenjem. Hvala
bogu, rekla je u nekoliko dijelova, djeca su zdrava i dobra; ali radionica
stoji, strojevi više ne služe svrsi, upravo traži kupca za njih…
»A Růžena je ovdje«, reče naglo, napola pitajući, i uzalud nastojaše
podići oči. Začudo, kud god je pogledala – našla se nekakva rupa u
ćilimu, poderana navlaka na pokućstvu, jadno i nepopravljeno starenje
stvari… Zaista, ni on ni Růžena nisu ovakve stvari nikada ni
primjećivali. Tištalo ga je to, pa je gledao u stranu; stidio se pred
njezinim očima, oštrim kao igla i sporim kao beskrajna briga.
»Pobjegla je od svoga muža,« poče ona bez cilja, »kaže da ju je
mučio. Možda ju je mučio, ali… sve ima svoj razlog…«
»I on je imao razlog«, nastavila je ne dočekavši pitanje. »Znaš,
Růžena je… ja ne znam.« I ušutje, šijući teškim očima veliku rupu u
ćilimu. »Růžena nije nikakva gazdarica«, poče nakon nekog vremena.
»Dakako, nema djece, ne mora raditi, nizašto se ne brine, ali…«
Jiří je smrknuto gledao kroz prozor.
»Růžena je mnogo trošila,« vezla je dalje Tylda, »pravila mu je
dugove, a to znaš… Jesi li primijetio kakvo ima rublje?«
»Nisam.«
Tylda uzdahne i otare čelo. »Ti ne znaš, koliko to stoji… Kupi,
recimo, krzno… za nekoliko hiljada; a zatim ga proda za par stotina, da
plati cipele. Račune je pred njim sakrivala, a onda su počele dolaziti
reklamacije… Ti o tom ništa ne znaš?«
»Ne. Ja s njim ne razgovaram.«
Tylda je klimala glavom. »Znaš, on je čudan, ja ne kažem… Ali kad
mu ne popravi rublje pa svagdje s njega padaju konci, a sama hoda
kao vojvotkinja… I vara ga… Juri za drugima…«
»Prestani!« molio ju je Jiří izmučen.
Tylda je tužnim očima popravljala poderan pokrivač na krevetu.
»Nije li ti… možda ponudila,« zapita nesigurno, »da bi ti vodila
kućanstvo? Da iznajmiš veći stan… da bi ti kuhala…«
Jiř ju se srce bolno steglo. To mu dosad nije palo na um. Ali ni
Růženi također. Bože, kako bi bio sretan! »Ja to ne bih ni htio«, reče
otresito, svladavajući se svom snagom.
Tyldi je uspjelo da podigne oči. »Ona možda također ne bi htjela.
Ima ovdje… svoga oficira. Premjestili su ga u Prag. Zato je pobjegla…
za oženjenim čovjekom. To ti sigurno nije rekla.«
»Tylda,« reče promuklo paleći je očima, »ti lažeš!«
Tyldi su se tresle ruke i obrazi, ali još se nije predavala. »Vidjet ćeš
sâm«, mucala je. »Ti si takva dobričina. Ne bih ti to govorila kada…
kad mi te ne bi bilo žao. Rů ena te nikada nije voljela. Govorila je za
tebe da si…«
»Ta idi, zaboga,« viknu on izvan sebe od bjesnila, »daj mi mira!«
Tylda je polagano ustajala. »Trebalo bi… trebalo bi da nađeš bolji
stan, Jiřka,« reče junački mirna, »pogledaj koliko tu ima prljavštine. Ne
bi li htio košaricu krušaka?«
»Ništa neću…«
»Moram već ići… Ovdje je tako tamno… Ah, bože, Jiř , onda do
viđenja.«
Krv mu je udarala u sljepoočicama, grlo mu se stisnulo; pokušao je
da radi ali čim je sjeo prelomio je od bijesa držalo, skočio i otrčao k
Růženi. Dotrčao je k njoj uznojen i pozvonio; otvorila mu je stanodavka
i rekla mu da je mlada gospođa već od jutra vani; treba li što da
poruči?
»Ne treba ništa«, odgovori Jiří i uputi se kući polagano, kao da nosi
neizmjeran teret. Kod kuće je sjeo nad spise, naslonio glavu o dlanove
i počeo studirati; ali prošao je sat, a on nije okrenuo ni jednu stranu;
spustio se sumrak, smračilo se, a on nije upalio svjetlost. Uto svježe,
radosno zazvoni zvonce, u predsoblju zašuška suknja i u sobu uniđe
Růžena. »Ti spavaš, Jiřka?« smijala se srdačno. »Bože, kakva je ovdje
tama! Gdje si?«
»Eh, radio sam«, progovori on suho.
Soba je zamirisala hladnoćom i beskrajno finim mirisom.
»Čuj,« poče ona veselo.
»Htio sam poći k tebi,« prekide je, »ali sam mislio, da možda nisi
kod kuće.«
»Gdje bih bila?« začudila se iskreno. »Ah, ovdje je lijepo! Jiřka, ja
sam tako rado kod tebe!« Odisala je radošću i mladošću, blistala je od
sreće. »Hajde sjedni do mene«, zamoli ga, i kad on sjede uz nju na
divan, uhvati ga oko vrata i ponovi: »Ja sam tako rado kod tebe,
Jiřka!« Naslonio je lice o njezino hladno krzno, orošeno jesenjom
kišicom, prepustio se slabašnom ljuljkanju i razmišljao: Neka je bila
gdje mu drago – šta se to konačno mene tiče? Lijepo što je bar odmah
poslije toga došla k meni. Ali srce mu je premiralo i stezalo se od
čudnovate mješavine oštroga bola i slatkog mirisa.
»Šta ti je, Jiří?« zavika preplašeno.
»Ništa«, odgovori smireno. »Bila je tu Tylda.«
 »Tylda!« ponovi ona i prenerazi se. »Neka!« nadoda začas. »A što
priča?«
»Ništa.«
»Zar ne, govorila je o meni? Je li govorila što zlo?«
»Tako – malo.«
I Růžena poče srdito plakati. »Gadna žena! Ništa, ništa mi neće da
priušti! Zar sam ja kriva što im ide loše? Došla je sigurno samo zato,
jer… jer… jer je nekako saznala što si ti za mene uradio! Da im je
bolje, ne bi se tebe ni sjetila! To je tako gadno! Sve bi htjela samo za
sebe… za svoju djecu… tu odvratnu djecu!«
»Ne govori više o tom!« molio je Jiří.
Ali Růžena je i dalje plakala: »Hoće da mi sve pokvari! Čim sam
počela živjeti malo bolje, već je ona tu, ogovara me i hoće da mi
uzme… Reci, vjeruješ li ti, što ti je napričala?«
»Ne.«
»Ta ja ništa drugo ne želim nego da budem slobodna! Zar nemam
pravo da budem malo sretnija? Ja želim tako malo, bila sam ovdje tako
sretna, Jiřka, a sada dolazi ona…«
»Ne boj se«, reče on i pođe da upali svjetiljku. Růžena odmah
prestade plakati. Gledao ju je pažljivo, kao da je vidi prvi put. Gleda u
pod, usne joj dršću; ah, kako je lijepa i mlađahna! Ima novu haljinu, na
rukama male rukavice, koje od napetosti samo da ne prsnu, a pod
haljinom izviruju svilene čarape. Mali nervozni prsti poigravaju se s
nitima poderane prevlake divana.
»Oprosti,« reče on uzdahnuvši, »imam sad nekakav posao.«
Ona poslušno ustade. »Ah, Jiřka,« započe i ne nastavi dalje. Stajala
je pred njim sa sklopljenim rukama na prsima, gledajući ga brzim i
izmučenim pogledom, blijedih usana kao slika straha. »Budi bez
brige«, reče on kratko i sjede uz svoj posao.
Sutradan je sjedio nad svojim spisima sve do sumraka. Trudio se
da glatko i nesvjesno upadne u mehanizam rada, prisiljavao se da radi
sve brže i brže, ali svakog trenutka se u njegovu radu otvarala i
proširivala živa pukotina bola. Uto dođe Růžena. »Samo piši,« šapnula
je, »neću te smetati.« Sjedila je tiho na divanu, ali osjećao je na sebi
stalno njezine strastvene i budne oči.
»Zašto nisi došao k meni?« zapita naglo. »Danas sam bila kod
kuće.« Osjetio je u tom priznanje, koje ga je dirnulo. Odložio je pero i
okrenuo se prema njoj; bila je obučena crno kao pokajnica, bljeđa
nego inače, a jadne ručice bile su sklopljene na krilu, te je i iz daljine
osjećao kako su hladne. »Ovdje je gotovo zima«, progunđa
ispričavajući se i pokuša govoriti kao inače, ne dodirujući jučerašnju
temu. Odgovarala je pokorno i slatko kao zahvalna djevojčica.
»Znaš, ona Tylda«, lane ona odjednom. »Zato im je tako loše, jer je
njezin muž budala. Bio je nekomu jamac, pa je kasnije morao sâm
platiti… Sâm je tomu kriv, trebao je misliti na djecu; ali kad on sâm
ništa ne razumije! Imao je agenta koji ga je pokrao, i uopće, on
svakomu povjeruje… Znadeš li da ga tuže zbog skrivljenog stečaja?«
»Ne znam ništa«, izmicao je Jiří. Vidio je da je o ovom mislila
čitavu noć, pa ga je bilo nekako stid. Růžena nije osjećala njegovo tiho
protivljenje: osokolila se, sva se užarila i odmah izvukla svoje najveće
karte: »Tražili su već od moga muža da im pomogne; ali on je pribavio
obavijesti i nasmijao se… Njima dati novce, rekao je, to je isto tako
kao i baciti ih kroz prozor; imaju oko trista tisuća pasive… Luđak je
onaj tko bi im dao i filir; izgubio bi sve.«
»Zašto mi to govoriš?«
»Da znadeš«, silila se da govori laganim tonom. »Znaš, ti si takva
dobričina, tebe bi lako lišili svega…«
»Baš si dobra«, reče ne spuštajući očiju s nje. Bila je napeta kao
luk, gorjela je od želje da kaže i nešto više, ali njegova ju je pažljivost
smetala; počela se bojati da ne ode predaleko. Molila ga je da joj nađe
kakvo namještenje, jer ona ne želi nikomu, nikomu da bude na teret;
ona će se ograničiti u svemu i ne bi morala imati tako skup stan…
Sada, sada će mu možda predložiti, da bi mu vodila kućanstvo! Čekao
je uznemirena srca, ali ona je skrenula pogledom prema prozoru i
počela s drugoga kraja.
Sutradan je došlo Tyldino pismo.
 »Dragi Jiří,

žalim što smo se razišli u takvom nesporazumku. Kada bi znao sve, znam da
bi drugačije čitao ovo pismo. Mi smo u očajnom položaju. Kad bi nam pošlo za
rukom da platimo sada pedeset hiljada, bili bismo spašeni, jer naša industrija
ima budućnost i za dvije godine počet će se isplaćivati. Dali bismo ti sva
jamstva za budućnost, ako bi nam sada pozajmio ove novce. Ti bi bio suvlasnik
poduzeća i dobivao bi dio od prihoda, kada se počne isplaćivati. Dođi i pogledaj
naše poduzeće, vidjet ćeš sâm da ima budućnost. Upoznat ćeš i našu djecu,
kako su draga i dobra, kako marljivo uče, pa nećeš odoljeti srcu da im ne spasiš
budućnost. Uradi to bar zbog ove djece, jer je to naša krv, a Karel je već velik i
pametan i ima veliku budućnost. Oprosti što tako pišem, mi smo sasvim
uzrujani i vjerujemo da ćeš nas spasiti i da ćeš zavoljeti našu djecu, jer imaš
dobro srce. Dođi svakako! Kad mala Tylda odraste, pošla bi rado svojem ujaku
za gazdaricu, vidjet ćeš kako je draga. Ako nam ne pomogneš, moj muž neće to
preživjeti, a djeca će postati prosjaci. Pozdravlja Te dragi Jiří, Tvoja nesretna
sestra Tylda.
P. S. Što se tiče Růžene, Ti si rekao da sam lagala. Kada dođe moj muž u
Prag, donijet će Ti dokaze. Růžena ne zaslužuje Tvoju potporu i plemenitost, jer
nam nanosi sramotu. Neka se radije vrati k svojem mužu, on će joj oprostiti, pa
neće morati izjedati kruh nevinoj djeci.«

Jiří baci pismo iz ruke. Osjećao je gorčinu i gađenje. Iz započetog

rada na stolu pirnula je u nj očajna praznina, teška kugla gađenja
podizala mu se u grlu; ostavio je sve to i pošao k Růženi. Bio je već na
stepenicama pred njezinim vratima, ali tada odmahnu rukom, siđe
dolje i poče se vucarati sâm po ulicama. Spazio je iz daljine mladu
ženu u krznu, ispod ruke s oficirom; potrčao je za njima kao
ljubomoran čovjek, ali to nije bila Růžena. Vidio je vedre ženske oči,
čuo smijeh na ružičastim usnama; vidio je žene kako sjaju i zvone od
sreće, prisne, pune radosti i ljepote. Umoran vratio se konačno kući.
Na njegovu je divanu ležala Růžena i plakala. Tyldino pismo ležalo je
otvoreno na podu.
»Lakomica jedna,« jecala je strastveno, »kako je nije stid! Hoće da
te okrade, Jiřka, sve da ti ukrade; ne daj se, ne vjeruj joj ni riječi! Ti
nemaš pojma kako je to lukava i lakoma žena! Zašto me progoni? Što
sam joj uradila? Radi tvojih novaca… ona me… tako sramoti! Stalo joj
je… samo do tvojih novaca! To je zaista sramota!«
»Ona ima djecu, Růžena,« primijeti Jiří tiho.
»Nije ih morala stvoriti«, viknu grubo gušeći se u plaču. »Uvijek
nas je potkradala, ona voli samo novce! Radi novaca se udala, od
malih nogu se hvalila da će biti bogata… A gadna je, niska i glupa, –
reci, Jiřka, što ima na njoj? Znaš kakva je bila kad im je bilo bolje?
Gojazna, naduvena, neprijateljska… A sad bi htjela… okrasti novac…
Jiří, zar bi ti to dopustio? Zar ćeš me opet potjerati? Radije ću se
utopiti, nego da se vratim mužu!«
Jiří je slušao oborivši glavu prema podu. Da, sad se ova ženica bori
za sve, za svoju ljubav, za svoju sreću; plače od bijesa, glas joj
odzvanja strastvenom mržnjom prema svemu ostalome, prema Tyldi,
ali i prema njemu, koji joj može sve uzeti. Novci! Ova je riječ ošinula
Jiříja kao bič kad god ju je izgovorila; tà mu se riječ činila bestidna,
prljava, uvredljiva…
»… Bilo je to za mene kao čudo, kad si mi ponudio novce«, plakala
je Růžena. »Ta to je za mene sloboda i sve! Sâm si mi ih ponudio,
Jiřka, nisi mi ih uopće trebao ponuditi ako bi mi ih opet htio uzeti! –
Sada, kad računam s njima…«
Jiří nije više slušao. Iz daljine je čuo tužbe, viku, plač… Osjećao se
beskrajno poniženim. Novci, novci, ali zar se radilo samo o novcima?
Isuse Kriste, šta li se to dogodilo? Zašto je ogrubjela zabrinuta i
materinska Tylda, zašto viče! Ova druga, zašto je ogrubjelo i zgadilo se
moje vlastito srce? Zar se uopće radilo o novcima? Osjetio je
čudnovatu sposobnost i gotovo želju da uvrijedi Růženu, da joj kaže
nešto surovo, ponižujuće, zapovjedničko…
Ustade odjednom s nekom lakoćom. »Pričekaj«, reče hladno…
»To su moji novci. A ja ću…«, završi s velikodušnom otpusnom
gestom, »o tom razmisliti.«
Růžena skoči na noge s očima punim zaprepaštenja. »Ti… ti…«
mucala je. »Ali dakako… razumije se… Molim te, Jiřka… ti me možda
nisi razumio… nisam to mislila…«
 »Dobro je«, odsiječe on suho. »Kažem, da ću o tom razmisliti.«
Blijesak mržnje zatitrao je u Růženinim očima; ali ugrizla se za
usne, spustila je glavu i otišla.
Sutradan ga je kod kuće čekao novi posjetnik: Tyldin muž, trom,
crven, pun skanjivanja i pasje poniznosti. Jiří se gušio od sramote i
srdžbe, pa nije ni sjeo da prisili posjetnika da stoji.
»Što – izvolite«, reče činovničkim tonom bez upitnog naglaska.
Tromi čovjek zadrhta i promrsi: »Ja… ja… to jest Tylda… šalje
neke dokumente… koje ste tražili…« i poče grozničavo tražiti po
džepovima.
»Nisam ništa tražio«, odmahnu Jiří rukom.
I nastade mučna pauza.
»Tylda vam je pisala… šurjače…« započe nesretni tvorničar još se
više crveneći, »da naše poduzeće, ukratko, kad biste htjeli
učestvovati…«
Jiří ga je namjerice puštao da tone.
»To jest – stvar nije tako loša, i kad biste htjeli učestvovati, ukratko,
naša struka ima budućnost i… kao poslovni drug…«
Uto se vrata tiho otvorila i na njima se pojavila Růžena. Skamenila
se kad je vidjela Tyldina muža.
»Šta je?« zapita Jin oštro.
»Jiřka«, dahnu Růžena.
»Imam posjet«, odbi je Jiří i okrenu se prema svojem gostu.
»Molim.«
Růžena se nije ni pomakla.
Tyldin muž se uznojio od stida i straha. »Ovdje su… molim… ovi
dokazi, pisma, koja nam je pisao njezin muž i druga pisma…
uhvaćena…«
Růžena se uhvati za vrata. »Pokažite«, reče Jiří, uze pisma i pričini
se kao da će čitati prvo pismo, ali tada zgužva sve u šaci i preda
Růženi. »Eto ti«, reče sa zlobnim smiješkom, »i oprosti. A u banku
više ne idi… dizati; išla bi uzalud.« Růžena se bez riječi povukla, lica
siva kao pepeo.
»Dakle, vaše poduzeće«, nastavi Jiří promuklim glasom, zatvarajući
vrata.
»Da, izgledi su… najbolji, a kad bi bilo kapitala… zasada dakako
bez kamata…«
»Čujte,« prekide ga Jiří bez okolišanja, »ja znam da ste tomu
svemu vi krivi; imam obavještenja da niste oprezni – niti pouzdani…«
»Ja bih se trudio«, mucao je Tyldin muž gledajući u Jiříja pasjim
očima, koje je ovaj izbjegavao.
»Kako bih mogao imati u vas povjerenje?« slegnu Jiří ramenima.
»Uvjeravam vas, da… da bih uvažavao vaše povjerenje… i
svakako… Imamo djecu, šurjače!«
Strašno, mučno sažaljenje obuze Jiříjevo srce. »Dođite – za godinu
dana«, dovrši on s posljednjim ostatkom volje, koja se lomila.
»Za godinu dana… bože…« uzdahnu Tyldin muž i njegove blijede
oči zališe se suzama.
»Zbogom«, reče Jiří pružajući mu ruku.
Tyldin muž nije vidio pruženu ruku. Pošao je k vratima spotičući se
o stolice, posezao je za kvakom hvatajući po zraku… »Zbogom«,
opraštao se na vratima skršena glasa, »i… hvala vam.«
I Jiří osta sam. Znoj beskrajne slabosti iskočio mu na čelu. Složio je
još spise koji su bili rastvoreni na stolu, i pozvao stanodavku; kad je
došla, šetao se po sobi i pritiskivao obadvije ruke prema srcu;
zaboravio je već što je htio od nje.
»Pričekajte,« pozvao ju je, kad je odlazila. »Ako dođe amo danas…
ili sutra, ili bilo kada moja sestra Růžena, recite joj da mi nije dobro i
da… molim, da nitko ne dolazi k meni.«
I zatim legavši na svoj stari divan pronađe očima novu paučinu koja
se stvorila u kutu nad njegovom glavom.
 GR U B IJA N

Računovodstvo je sjalo sa dvadeset žarulja kao operaciona

dvorana, a zveketalo je i potresalo se od tvorničke buke; no jer se već
približavalo šest sati, činovnici su ustajali i prali ruke. Tada zazvoni
kućni telefon; računovođa podiže slušalicu i začu samo jednu riječ:
Bliss. Objesivši slušalicu namignu mladome čovjeku, koji je, naslonivši
se o blagajnu i svijetleći zlatnim plombama, ćeretao s dvije pisarice.
Mladić pokaza sve zube, odbaci cigaretu i ode.
Preskakujući po tri stepenice otrča u prvi kat. U predsoblju ne nađe
nikoga. Bliss tapkaše časak na mjestu, zakašlja i uputi se kroz
dvostruka vrata u Pelikánovu radnu sobu. I vidje direktora tvornice
kako stoji kraj Pelikánova stola kao vojnik na raportu. »Pardon«,
progunđa brzo i povuče se natrag. »Ostanite«, pojurilo je za njim.
Direktor je grčevito trzao polovinom lica, uzrujan od same pažnje;
Pelikán je pisao i grizući cigaru govorio pritom isprekidano i samo
kutom usana. Najednom odbaci pero i reče: »Sutra najavite otpuštanje
radnika.«
»To znači štrajk«, primijeti direktor sumorno.
Pelikán sleže ramenima.
Direktor je uzrujano trzao licem; imao je očito mnogo toga na srcu.
Dotle je Bliss diskretno gledao u prozor, da nekako pokaže da ga ovdje
zapravo i nema. Znao je dobro o čemu se radi; pratio je već godinu
dana veliku Pelikánovu borbu za život. Njemačka konkurencija tukla je
iz dana u dan ovu golemu bučnu tvornicu, koja će već možda sutra
sasvim utihnuti. Radio ti što mu drago, Nijemci su bili trideset
procenata jeftiniji. Ima već godina dana otkako je Pelikán proširio
tvornicu i investirao grdne novce za nove strojeve, da pojeftini
proizvodnju; kupio je nove patente i računao da će proizvodnja porasti
za polovinu. Nije uopće porasla; osjećao se otpor radnika. Tada se
Pelikán bacio na novog neprijatelja, brutalno je napao radničke
povjerenike i otjerao ih s posla; time je izazvao dva suvišna štrajka i
konačno povisio nadnice i nastojao kupiti rad nagradama. Troškovi su
rasli besmisleno, a rada je bilo još manje; tiho neprijateljstvo između
radnika i tvorničara pretvaralo se u otvoreni dvoboj. Pred sedam dana
Pelikán je pozvao povjerenike i ponudio radništvu udio u dobiti; gušio
se pritom od mržnje ali je govorio izvanredno lijepo: povisite
proizvodnju, pokažite malo dobro volje i tvornica će biti napola vaša.
Povjerenici su odbili ponudu. Dakle otpuštanje, dobro. Bliss je znao da
time Pelikán hoće samo da dođe do daha. Da se ne osjeća
pobijeđenim.
»To znači štrajk«, pokuša direktor još jednom.
»Bliss«, viknu Pelikán onako kao što se doziva dragi pas, i poče
pisati.
Direktor se opraštao, oklijevajući kao onaj koji bi još jednom trebao
da bude pozvan natrag; ali Pelikán nije čuo.
Bliss se tiho naslonio na ormar i čekao; smješkao se svojim
blistavim cipelama, svojim noktima, uzorku saga… Njegove slatke
židovske oči žmirkale su kao u zadovoljne mačke, napola uspavane
toplinom i šuštanjem pera po papiru.
»Otputovat ćete u Njemačku«, reče Pelikán ne prestajući pisati.
»Kamo?« smješkao se Bliss.
»Konkurenciji… Da pogledate… Vi znate što.«
Bliss se, polaskan, nasmijao. Bio je on industrijski špijun i rođeni
uhoda. Kad bi se našao državnik koji bi ga iskoristio s njegovom
nježnom elegancijom, strahovitom drskošću i djevojačkim očima, on bi
služio bilo kojoj politici ili izdaji; no ovako se skitao po svim zemljama,
upijajući u svoje pritvorene, nasmijane oči tajne industrijskih
organizacija, proizvodnje, patenata i tržišta, da bi ih prodavao
konkurenciji. Bio je s čudnovatom zahvalnošću odan Pelikánu, koji ga
je pronašao u jadnoj bijedi poljskoga bjegunca i postavio ga na noge.
Sad je shvaćao, da se radi o tome da nadmudri njemačku
konkurenciju; bilo je to prvi put što ga je sam Pelikán zamolio za
ovakvu uslugu.
 »U Njemačku«, ponavljao je Bliss sa smiješkom punim zlata. »Dalje
nikamo?«
»Ako budete imali prilike, zašto ne«, promrsi Pelikán među zubima.
»Ali vratite se brzo!«
Časak je potrajala tišina. Nečujnim koracima prijeđe Bliss do
prozora i zagleda se napolje. Već tiha, svijetlila je tvornica svojim
velikim prozorima kao staklena palača.
Pelikán je neprestano pisao.
»Vidio sam jutros vašu gospođu«, začu se od prozora prigušen
glas bez smiješka.
»Tako«, izusti Pelikán ne mičući se; ali šuštanje pera prestalo je
odjednom kao u kakvom očekivanju.
»Vozila se u Stromovku«, govorio je Bliss ne okrećući se. »Ondje
je sišla i prevezla se u Troju. U dvorcu ju je čekao…«
»Tko?« zapita Pelikán nakon kratke šutnje.
»Docent Ježek. Išli su po obali… Gospođa je plakala. Kod prijevoza
su se opet rastali.«
»O čemu su govorili«, reče Pelikán bez upitnog tona.
»Ne znam. On joj je rekao: ‘Moraš se odlučiti, više se ne može, ne
može ovako…’ Ona je plakala.«
»On joj je…«
»Govorio ‘ti’. Zatim je još rekao: ‘Do viđenja sutra!’ Bilo je to jutros
u jedanaest sati.«
»Hvala.«
Pero je ponovo počelo šuštati po papiru. Bliss se okrenuo;
smješkao se pritvorenim očima kao i prije. »Skoknut ću i u Švedsku,«
govorio je keseći zube, »tamošnje tvornice čelika imaju također
novosti.«
»Sretan put«, odgovori Pelikán i dade mu ček; a jer je bilo vidljivo
da želi još raditi, Bliss se potiho izgubio.
 No sada je tišina u radnoj sobi, Pelikán kao da se skamenio; dolje
pod prozorima čeka i udara nogama o zemlju prozebli šofer; nekakvi
glasovi smrzavaju se na dvorištu. Ugodno zvonce odbija u metalnom
satu sedam sati. Pelikán zatvara stol, dohvaća telefon i zove broj svoga
stana.
»Je li gospođa kod kuće?«
»Jest«, odgovara telefon. »Da li da je zovem?«
»Ne treba«, i objesivši telefon sjede.
Dakle jutros, ponavljao je upiljeno. Zato je Lucy bila tako zbunjena,
tako… bogzna… Kad je došao o podne kući, svirala je glasovir; slušao
ju je u susjednoj sobi, i nikad dosad mu nije palo na um da na svijetu
ima tako strašnih, prodornih i potresnih stvari, kakve je čuo da klikću i
jecaju u njezinoj glazbi. Na ručak je došla blijeda, očiju vrlo užarenih, i
gotovo nije ni jela; nisu mnogo razgovarali, kao što joj uopšte u
posljednje vrijeme nije imao što da kaže, suviše obuzet borbom u
tvornici, o kojoj ona nije ništa znala. Poslije ručka je opet svirala, nije
ga čula ni kad je došao ni kad je otišao. Kakvu je strašnu snagu, kakvu
je očajnu i zanosnu odlučnost, kakav tajni naputak htjela da nađe u toj
burnoj poplavi tonova, iii čim se to opijala ili s čim je tako razgovarala,
usplamtjela i zanesena? Ponizno je oborio glavu; njegovo tvrdo čelo
bilo je zatucano gluhoćom navike, njegov mozak se naučio mirno raditi
u zveketu parnih čekića i prodornom zavijanju strugova koji mrve
željezo; ovaj krik nježnosti i bola koji je potekao iz otvorenog glasovira,
bio mu je kao strani jezik, koji bi uzalud nastojao dešifrirati. Čekao je
dok završi i ustane; pozvao bi je k sebi na divan i rekao joj da je
umoran, da ono što sada radi nadilazi čovjekove snage; nije zapalio ni
cigaru, da joj dim ne bi smetao. No ona nije znala za njega, uronivši u
drugi svijet; pogledao je konačno na sat i otišao na prstima iz sobe, da
se odveze u tvornicu.
Pelikán je stiskao čeljusti kao da nešto hoće svom silom pregristi.
Tako dakle, Ježek, njegov prijatelj iz mladih dana… Sjetio se kako je
nekoć uveo Ježeka u salon svoje gospođe, s jakom kosom i bradom,
zgurena u ramenima, pomalo smiješnog i zbunjenog učenjaka sa
strahovito dječjim pogledom iza naočari; uveo ga je gotovo na silu, s
dobroćudnom nadmoći, kao kakvu novu i komičnu igračku. Ježek je
dolazio rijetko, nekako se stidio i osim toga – brzo se smrtno zaljubio u
mladu gospođu; Pelikán je to primijetio s radošću vlasnika, jer je bio
ponosan na svoju uzbuđenu, blistavu ženu, punu snažnog i suverenog
duha. Navaljivao je na prijatelja da dolazi češće; Ježek je plašljivo
izmicao, crvenio se od neprilike i muke, i najradije ne bi više nikada
dolazio; ipak bi se vraćao nakon nekog vremena, izmučeniji, šutljiviji,
uzbuđeniji, beskrajno sretan i raskidan kad bi ga domaćica pozvala
između ostalih gostiju i odvukla ga do glasovira, gdje je preludirajući
bijelim rukama govorila, govorila i govorila uprvši blistave i malo
podrugljive oči u nakostriješenu glavu nesretnoga docenta. Tada, da
tada, Pelikán nije osjećao ni najmanje saučešća s mučenim čovjekom;
zabavljao se kraljevski na račun svojeg prijatelja, osjećajući se životno
suviše jakim a da bi mu palo na um…
Snažne čeljusti zadrhtaše pri žvakanju. Ta to se nije događalo samo
kod kuće, podsjeća se Pelikán tek sada. Rijetko je pratio svoju ženu na
koncerat; i tada bi sjedio radostan što je uz nju, i mislio na svoje stvari.
I gle, uvijek bi se tu našao, naslonjen na zid i glave malo spuštene,
docent Ježek; bogzna što ta glazba znači, ali u ponekim časovima Lucy
zadrhta i poblijedi od uzbuđenja, a tada Ježek podigne glavu i upilji u
nju iz daljine strašan, žarki pogled, kao da sva ta glazba struji iz
njegova srca. I Lucy ga potraži očima ili ih zatvara u nijemoj sukrivnji;
razumiju se nekako na daljinu, razgovaraju zajedno nadljudskim
tonovima koji preplavljuju prostor; a na putu kući Lucy ne govori ni
riječi, ne odgovara, prekriva usta i oči krznom, kao da se svom silom
ne bi htjela lišiti nekog velikog časa, stvorenog glazbom i bogzna čim
još.
Pelikán položi glavu u dlanove i zajeca od muke. Ta sâm je možda
tome kriv što je to došlo tako daleko! Posljednjih je mjeseci zaista
zanemarivao Luciju, zaista se sam ogradio šutnjom; ali bilo je toliko
posla, toliko surove borbe! Morao je sjediti u tvornici, u banci, u deset
upravnih vijeća; treba novaca, a tvornica ih ne može dovoljno dati;
treba novaca… u prvom redu za Lucy. Lucy troši previše; nikad joj to
nije rekao, ali do đavola, da bi se moglo tako živjeti, on za to mora
potrošiti sve svoje vrijeme. Sve vrijeme i sve dane. Ah, posljednjih
mjeseci je kadikad primijetio, da se nešto događa, da se nešto već
dogodilo; zašto je Lucy bila tužna i zašto se uklanjala, zašto je
poblijedjela od zamišljenosti, nekako smršala i zatvarala se pred njim?
Vidio je to dobro i s pronicavom brižljivosti, ali odgurnuo ju je gotovo
nasilno. Trebalo je misliti na druge, hitnije stvari… Odjednom mu se
pojavio pred očima u mučnoj jasnoći posljednji. Ježekov posjet. Došao
je kasno, raščupan i zbunjen; sjeo je u stranu i nije ni s kim govorio.
Mlada gospođa, pomalo blijedeći, približavala se k njemu s drhtavim
smiješkom; tada Ježek ustade i kao da ju je pred sobom potiskivao
očima, prisilio ju je, da se povuče u prozorski izdubak; rekao joj je
šapćući nekoliko riječi, a Lucy je oborila glavu s nekakvim žalosnim
»da« i obratila se k ostalim učesnicima. Tada je Pelikán s
indispozicijom slutnje odlučio, da će pripaziti na nju. No bilo je toliko
posla! Toliko hitnih briga!
Ugodno zvonce odbi osam sati.
Na kamenom nasipu kod Troje stoji dvoje ljudi. Krasna gospođa
plače, prislanja na usne maramicu; a k njoj se naginje bradato lice
čovjeka sa zubima, otkrivenima od bola i strasti, i govori:… »Moraš,
moraš se odlučiti, ovako se više ne može…« – Ova je slika mučila
Pelikána s čitavom svojom okrutnom jasnoćom. Tako je to daleko
došlo među njima, rekao je u sebi satrven; ali, bože, što da sada
radim? Da li da razgovaram s Lucy ili s njim? A što da uradim ako
kažu: da, ljubimo se!? A zašto da to sluša kad je to već… tako potpuno
jasno? Njegove teške ruke stezale se na ploči stola. Čekao je da ga
spopadne bjesomučan napadaj srdžbe; ali bila je to samo beskrajna
malaksalost koja ga je gulila. Za ovim je stolom odlučio već mnoge
bitke; odavde je zapovijedao ljudima i stvarima; ovdje je primao i dijelio
udarce sa strašnom, strelovitom brzinom dobroga boksera. A sada je s
užasom i nekom tamnom srdžbom na sama sebe osjećao da nije
sposoban da bilo čime odgovori na ovaj udarac. U svojoj slaboći,
mjerio je veličinu svoga poraza. Nešto se mora dogoditi, nešto ću
uraditi, ponavljao je uporno; ali tada bi opet spazio Lucy za glasovirom
očiju žarko namrgođenih, Lucy blijedu i neodlučnu, krasnu gospođu na
Vltavskom nasipu, i opet bi ga preplavile nepodnošljive muke nemoći.
Napokon se pribrao toliko da je ustao i spustio se u auto.
Automobil je tiho klizio u središte Praga; odjednom se Pelikánove oči
zalile krvlju i on poče vikati na šofera: brže! brže! Teško je dahtao od
napadaja iznenadnog bjesnila; osjećao je potrebu da se zaleti kao
projektil među ljude, da ih smrska i naleti sa strašnim praskom na
kakvu prepreku. Brže! Brže! Budalo za volanom, zašto se uklanjaš?
Zaprepašteni šofer potjera auto punom brzinom; truba je svirala bez
prestanka, čula se vika ljudi; zamalo su pregazili čovjeka.
Kući je došao naoko miran. Večera je bila šutljiva i puna uklanjanja;
Lucy nije govorila, bila je u nešto zadubena i potištena, i čim je pojela
nekoliko zalogaja, htjela je otići. »Pričekaj«, reče on i pristupi k njoj sa
zapaljenom cigarom da joj pogleda u oči.
Lucy podiže naglo prema njemu oči pune otpora i užasa. »Pusti
me«, molila ga je i hinila kašalj, kao da je guši dim.
»Kašlješ, Lucy,« reče on ne skidajući s nje pogleda. »Moraš
otputovati odavde.«
»Kamo?« šapnu ona preplašeno.
»U Italiju, na more, bilo kuda. Moraš u lječilište. Kada ćeš na put?«
»Ne idem na put«, viknu ona žestoko. »Ja neću da idem nikamo!
Ta meni nije ništa!«
»Blijeda si«, nastavljao je gledajući je ispitljivo bez prestanka. »Ne
prija ti ovdje. Moraš se dvije, tri godine liječiti.«
»Nikamo, nikamo, nikamo ne idem«, navali ona uzbuđeno. »Molim
te, šta… Ne idem«, viknu glasom punim suza i otrča iz sobe, da joj ne
navru suze na oči.
Spuštenih ramena Pelikán se uputi u svoju radnu sobu.
Te noći čekao je stari sluga u predsoblju gospodareve spavaće
sobe, da mu pripremi večernju kupku. Bila je ponoć, a gospodin nije
dolazio. Sluga se po prstima približio vratima radne sobe i osluškivao;
čuo je pravilne, teške korake, koji idu od zida do zida, amo i tamo, bez
prestanka. Vratio se dakle u svoj lakajski naslonjač, usnuo bi na
mahove i budio se od studeni. U tri i po skoči na noge iz tvrdoga sna;
opazi gospodara kako oblači bundu, i poče cvokoćući izgovarati hiljade
isprika što je zaspao.
»Moram na put«, prekide ga Pelikán. »Vratit ću se večeras.«
 »Da li da pozovem auto?« zapita sluga.
»Ne treba.« I Pelikán se uputi pješice prema najbližem kolodvoru.
Pomalo se smrzavalo, ulice su bile prazne kao u snu i puste od
samoće smrti; na kolodvoru je nekoliko ljudi spavalo na klupama, a
drugi su tiho, strpljivo zebli, savinuti kao životinje. Pelikán odabra na
ploči odlaska prvi vlak u bilo kojem pravcu i poče se šetati po dugom
koridoru. Zaboravio je pritom svoj vlak, potražio je drugi i napokon
otputovao u praznom kupeu ne znajući ni sâm kamo. Bila je još noć,
pa je pritvorio svijetlo i uvukao se u kut.
Sve mu se rasplinulo u beskrajan umor. Sa svakim udarcem vlaka
kao da je pridolazio sve novi i novi val slabosti; osjećao se smrtno
žalostan i usto mu je bilo nekako beskrajno udobno, kao da se prvi put
poslije mnogo godina odmara pasivno i duboko. Ne braniti se, prvi put
u životu primiti udarac; osjećati s čudnovatom zadovoljštinom kako
prodire smrtno duboko. Otputovao je, upravo pobjegao od kuće, da bi
bio čitav dan sâm i da bi mogao jasno, bezobzirno razmisliti što će s
Lucijom, što da uradi, kako da odluči o ovom strahovitom odnosu; ali
sada nije mogao i možda nije ni htio ništa drugo nego da se pasivno
prepusti vlastitoj boli. Evo, ondje napolju se pale prva svijetla novoga
dana; ljudi se bude, napuštajući sa žaljenjem toplo besvjesno stanje.
Sada, sada Lucy još spava; vidio je njezin široki jastuk, plava kosa joj
je zgužvana pod licem; možda je još vlažna od plača koji je u nju tekao,
od djetinjskog plača koji ju je umorio. Blijeda je i krasna, ah, Lucy! Ta
ova slabost nije ništa drugo nego ljubav! Šta, kakvu sam to odluku htio
naći? Ta već je odlučeno, da te ljubim!
Uraditi – uraditi! – uraditi! Skandiraju energično udarci kotača. Ne,
ne, ne, kakav rad! Ta ne može se drugo uraditi nego opet ljubav! Ali
ako je Lucy nesretna, onda se mora nešto uraditi da ne bude! Uraditi,
uraditi! Pričekaj, Lucy, samo pričekaj, pokazat ću ti što je ljubav; moraš
biti sretna, makar… Šta, kakva odluka? Ako je ljubiš, onda to dokaži;
koja je žrtva dosta velika da bi je mogao podnijeti?
Nad zemljom je počelo svitati.
Mirno, snažno, nošeno velikim bolom kuca srce čovjekovo. Lucy,
Lucy, vraćam ti slobodu; idi za svojom ljubavlju i budi sretna. I ovu ću
žrtvu pridonijeti; slaba si i krasna, – idi, Lucy, i budi sretnija. Krajolik
nestaje za krajolikom; tvrdo, uporno čelo naslanja se o ledeno staklo
da bi nadvladalo opojnost bola; no srce kao kroz široku, otvorenu ranu
prima već mir odluke.
Reći ću joj to večeras, razmišlja Pelikán, reći ću joj da se
rastajemo; Lucy će to poslije kratke uzbune prihvatiti. Za pola godine
bit će sretna; Ježek će je nositi na rukama, shvaćat će je bolje nego ja;
a Lucy će…
Pelikán odjednom skoči kao ošinut. Ta zar može Lucy biti sretna u
oskudici? Lucy, koja je sama raskoš, sam skupi hir; Lucy, koju je uveo
u svoje bogatstvo i luksuza velike trgovačke kuće koja je njezina oca
upravo dovela pred konačnim slomom; Lucy, koja po nekom nagonu,
strasti, potrebi, prostodušnosti ili ne znam zbog čega mora luđački
razbacivati novce! Ta sve što Ježek zaradi, njoj nije dosta za jednu
haljinu! Pa šta onda, primijeti on u sebi; ako se razvedemo, ja ću joj
plaćati alimente, a ja ću joj dati toliko…
Ali kakvi li alimenti, sjetio se odjednom; ta ona će se udati za
Ježeka i ja ih onda prirodno neću moći plaćati… To je nemoguće, da
bi se udala za Ježeka! Ona mora ostati neudata da bi mogla primati iz
moje ruke… Ali što će onda biti od nje? Odnos sa Ježekom ići će
nužno svojim putem; ako se ne vjenčaju, bit će od toga više ili manje
javni… javni konkubinat. Društvo u kojem je živjela dat će joj da to
osjeti, isključit će je iz svojih redova i poniziti; a ona sama, ponosna i
žestoka Lucy, patit će najstrašnije sama nad sobom; ona je
jednostavno odrasla u određenim nazorima… To ne smije biti! Ako se
razvede, neka pođe za Ježeka i neka se nauči živjeti u siromaštvu, ako
može; a ja ću, mislio je Pelikán, od zgode do zgode ponuditi Ježeku
novce… Pritom se sâm postidio: to Ježek ipak ne bi mogao primiti!
Sav smeten iskočio je na najbližoj stanici iz vlaka; nije uopće znao –
gdje je. Nije mogao izdržati sjedeći, htjelo mu se da trči preko crnih
polja i pruga tvrdoga snijega, da se pribere. Svitalo je sivo i vlažno;
čim je Pelikán bio iza željezničke stanice sjeo je na kamen kraj ceste i
nastavio razmišljanjem.
Mogao bih joj možda reći: odlazim od tebe, ali dat ću ti takav miraz,
razumiješ li da ćeš moći živjeti od kamata. A onda neka se uda! U
brzini je računao da li bi mogao mnogo likvidirati; nije bilo toga ništa.
Živio je zapravo od dana do dana. Ništa ne koristi, Lucy, morat ćeš
živjeti skromno; sama ćeš za sebe šivati maramice, stajat ćeš kraj
štednjaka, svako ćeš veče zabrinuta računati koliko si potrošila…
Počeo je drhtati od studeni, pa je ustao i pošao cestom bez cilja.
Lucy, Lucy, što da s tobom uradim? Ta ne mogu te pustiti u takvu
bijedu! Vidiš, nije to za tebe, ah, dijete, ti ne znaš kako je siromaštvo
nezanimljivo i kako umara! Budi pametna, Lucy; razmisli samo što si
sve navikla imati. Razmišljao je neumorno, ugrijan brzim hodom. Nije
znao ni sâm kako je do toga došlo, ali počeo je naveliko konstruirati
novi plan, nekakvu golemu industrijsku kampanju koja bi mu namakla
nove milijune. Odjednom je vidio potrebne akcije i potankosti, računao
je i lomio budući otpor, a pri svemu tome u njemu je podrhtavala
besmislena misao da će se Lucy možda predomisliti ako je obaspe
novim i još većim bogatstvom. Zaustavio se zaduhan na vrhu brežuljka
na koji je dotrčao u jednom zaletu. Sad nije vidio ni ceste ni željezničke
pruge; naokolo su se talasali riđi jugočeški humci među crnim
šumicama. Potrčao je preko polja, prozebao i beskrajno umoran.
Napokon je našao selo i uletio u prvu gostionicu.
Bio je sâm u niskoj krčmi, a posluživao ga je neki skrofulozni
mladić. Dali su mu nekakav crven čaj s rumom koji je zaudarao na
burmut. Pio je požudno ovaj gadni vrući napitak i polagano se vraćao
životu. Ne, Lucy neće oskudijevati; ja sam tu, Lucy, da to zapriječim.
Možda se sada upravo budi; već ustaje, slična malom djetetu, i sjeća
se jučerašnje boli. Bio je tako umoran, da se osjećao star, kao da joj je
otac. Nećeš pasti u bijedu, Lucy; ništa, ništa se ne smije dogoditi, ni
riječju ni pogledom neću pokazati da nešto znam. Živi u svojem
raskošnom snu, ljubi, radi što hoćeš; i onako sam čitav dan izvan kuće
pa ti ne mogu dati ništa nego bogatstvo. Imaj, Lucy, imaj što želiš, i
budi sretna; tvoje ponosno srce očuvat će te od suviše teškog
posrtaja…
Mladić je dolazio kadikad u točionicu sa hodnika i neprijazno ga
promatrao. Šta hoće ovdje ovaj veliki gospodin u bundi, koji sjedi u
kutu, vrti praznu čašu među prstima i nekako se smješka? Zašto ne
plati i ode za svojim poslom?
 Ta to je nemoguće, prepao se Pelikán. Lucy već danas pati od
svojeg odnosa, danas, kad među njima nema ništa drugo osim praznih
riječi! Već danas bježi preda mnom sa strahom krivca i plače od
strahovite osjetljivosti! Šta bi tek radila sutra ili preksutra, kad stvari
pođu dalje? Zar bi Lucy, žarka i ponosna Lucy, mogla podnijeti i – i – i
– iznevjerenje? Ugušila bi se od poniženja, iskidala bi se od užasa i
sramote do dubine srca! Zar je mogu ovako ostaviti? – zapita Pelikán
sa strahom sama sebe. Zar ne mogu nikako zapriječiti…
»Želite li platiti?« zapita mladić namrgođeno.
Pelikán izvadi sat. Bilo je jedanaest sati. »Kad polazi prvi vlak u
Prag?«
»U jedanaest i po.«
»Koliko ima do kolodvora?«
»Jedan sat.«
»Da li bih mogao dobiti kola?«
»Ne bi.«
Jedanaest sati, sjeti se Pelikán. Sada, upravo sada treba da se
sastanu na obali kod Troje. Vidi dug kameni nasip, Lucy se okreće
prema sivoj vodi i plače u maramicu. Možda sad upravo donose
odluku, ludi, bez pameti, možda sad nerazborita Lucy izabire svoju
sudbinu, dok ja ovdje…
I on skoči izvan sebe: »Morate mi dobaviti kola!« Mladić otide
gunđajući. Pelikán je stajao pred gostionicom sa satom u ruci dok mu
je srce jako kucalo. Bože, zar neće nitko doći? Bjesnio je od
nestrpljivosti, deset minuta je proteklo uzalud. Napokon dotandrču
mala seljačka kola s pleterom, vučena od bijelog konjića. Pelikán skoči
u njih i povika: »Brzo! Dobit ćete što želite ako stignete vlak!« – »No
hajde!« odgovori stari kočijaš i mirno potjera konje.
Kola tandrču po cesti gore dolje. »Brže«, viče Pelikán, a djedo tada
svaki put ljubezno povuče uzde i bijela kobilica plete nogama nešto
brže. Tada se iza djede podigne snažno tijelo, istrgne mu iz ruke uzde,
bič ošine konja i šiba ga, šiba, šiba po glavi, po nogama, po leđima…
Jadni konjičak pojuri i potrča po cesti, bičevan do krvi. Evo već pruge;
ali na zaokretu ceste udario zadnji kotač o miljokaz, kamen se
pomakao, a kola se prevrnula u stranu: zadnji kotač se prebio kao
igračka. Tada Pelikán viknu od bijesa, udari konja pesnicom po gubici i
potrča u bundi ludom trkom prema kolodvoru. Vlak je upravo ulazio u
stanicu.
»Uraditi nešto, uraditi, uraditi!« skandiraju udarci kotača. Pelikán u
prepunom vagonu, obliven znojem udara nogama i steže pesnice u
bjesomučnom napadaju nestrpljivosti. Kako je to polagano, polagano,
polagano prema ljudskoj volji! Staničice nestaju, iščezavaju drvoredi,
mostić, šuma, predmet za predmetom, telegrafski stupovi. Pelikán
otvori prozor i zagleda se direktno pod kotače vlaka: bar ovdje srlja
beskrajan pojas šljunka i pragova pijanom, divljom, slijepom brzinom
kao u grozničavu snu.
Prag. Pelikán potrča s kolodvora i odveze se ravno k Ježeku. Bez
daha pozvoni na njegovim vratima. »Gospodin profesor nije kod
kuće«, reče stanodavka, »ali doći će odmah poslije ručka, valjda u dva
i po…«
»Pričekat ću ga«, progunđa Pelikán i sjede u Ježekovu sobu.
Tri su sata već davno odbila i uskoro će biti četiri sata; Ježek se
nije vratio. U sobi se počelo smrkavati. Pelikán je dahtao, kao da
nekoga goni. Možda je već stigao prekasno. Napokon prilično poslije
četiri sata rastvorila se vrata i Ježek se pojavio na pragu; prepoznao je
Pelikána i zapanjio se.
»Ti… ti me čekaš«, izusti glasom koji je teško tako nazvati. »Pa ti
si otputovao!«
Pelikánu se odjednom vratila moć rasuđivanja. »Kako znaš da sam
otputovao?« zapita hladno.
Ježek je shvatio da se zarekao; pocrvenio je i čelo mu se uznojilo
od tjeskobe, ali nije progovorio ni riječi.
»Već sam se vratio«, poče Pelikán nakon stanke, »i želim sada
nešto srediti. Dopusti, da zapalim cigaru.«
Ježek je šutio; njegovo je srce kucalo tako da se to valjda moralo
čuti, pa je on bubnjao drhtavim prstima po stolu da zagluši kucanje.
Plamičak šibice jasno je osvijetlio tvrdu Pelikánovu masku s
pritvorenim očima i surovim čeljustima.
»Ukratko,« nastavi Pelikán, »tome mora biti kraj, razumiješ li? Ti
zatraži premještenje.«
Ježek je još uvijek šutio.
»Moja žena mora imati mira«, govorio je Pelikán. »Nadam se da se
nećeš usuditi da joj pišeš… iz svojeg budućeg boravišta.«
»Ja ne odlazim odavde«, javio se Ježek drhtavim glasom. »Radi što
hoćeš, ali ja ne idem odavde. Ja znam da ti na tò gledaš… Ti ne znaš,
šta je tò! Ti uopće ne shvaćaš…«
»Ništa ja ne shvaćam,« reče Pelikán, »samo to – da tome mora biti
kraj. Ništa, ništa… neće biti od toga. Moraš odavde.«
Ježek skoči na noge. »Vrati joj slobodu«, viknu strastveno, »pusti
je, pusti iz ove tvoje zlatne krletke! Ne molim te radi sebe, ali smiluj se
njoj! Čovječe, jednom u životu imaj srca! Zar ne osjećaš da te ona ne
može podnijeti, da je očajna uz tebe? Zašto je hoćeš vezati? Nemate
zajedničku ni jednu misao, ni jedno zanimanje! Reci, imaš li uopće da
joj što kažeš, da joj dadeš što više nego… novce?«
»… Nemam«, čulo se iz tame.
»Vrati joj slobodu! Ja znam… i ona zna, da je ti možda na svoj
način voliš, ali to nije ono pravo… i uopće posljednjih mjeseci… Vi ste
tako tuđi jedno drugom! Vidiš, kad bi pristao na rastavu!«
»Neka sama zatraži!«
»Ah, zar to ne shvaćaš? Ona nema odvažnosti, ne može ti sama
reći… Ti si prema njoj tako darežljiv! Ti je ne shvaćaš, ne znaš kako je
osjetljiva; prije će umrijeti nego da ti kaže… Ona je tako neizmjerno
fina i… ovisna! Ne može sama… Vidiš, kad bi joj ti sam rekao da je
puštaš! Radi se o njezinoj sreći… Pelikáne, ja znam, ti nisi navikao na
razgovore o ljubavi; za tebe su to možda fraze i uopće… ti ne možeš
shvatiti takvu ženu! Ta ni ti nisi sretan! Reci, što imaš od nje? Čemu ti
ona? Samo je mučiš svojom pažnjom… Zar ne osjećaš kako je to
strašno?«
»Ti bi je onda uzeo za ženu, zar ne?« zapita Pelikán.
 »I ne znam – bože, kako rado«, izusti Ježek s neizmjernim
olakšanjem nade. »Kada bi samo pristala! Ni na što ne bih mislio nego
na njezinu sreću… Kad bi ti znao kako se razumijemo! Samo kad bi se
odlučila,« govorio je gotovo plačući od radosti, »sve bih za nju
uradio… Ta ja sam poput luđaka, dišem samo za nju… Čovječe, ti ne
znaš… Nisam imao pojma, da se može tako ljubiti!«
»Koliko imaš?«
»Čega?« zapita Ježek zbunjeno.
»Koliko imaš prihoda?«
»Šta se toga tiče,« promrsi Ježek zbunjeno, »ti znaš da nemam
mnogo… Ali ona bi živjela skromno, govorili smo već o tome… Kad bi
ti znao kako nam nije stalo do novaca! To ti ne shvaćaš, Pelikáne,
ovdje se radi o drugim i većim stvarima… Njoj su novci sasvim
sporedni! Vidiš, ona i neće da govori o tom – kako će biti… poslije
toga. Ta ona upravo prezire novce!«
»Ali, kako ti to sebi zamišljaš?«
»Ja? Vidiš, ti si čovjek druge sorte nego mi, ti znaš misliti samo na
ove materijalne stvari. Lucy je toliko nad tobom! Ni iglu ne bi od tebe
odnijela, samo kad bi je pustio. To poglavito ja neću, razumiješ? To bi
bio za nju sasvim nov život…«
Crvena žeravica cigare dizala se u visinu. »Šteta,« reče Pelikán,
»rado bih te slušao i dalje, ali moram u tvornicu. Čuj dakle, Ježek!«
»Ta tvoje je bogatstvo veže!«
»Da. Ti ćeš dakle zamoliti premještanje. Servus, Ježek. A ako
dođeš još k nama, dat ću te izbaciti napolje. Dok budeš u Pragu,
nemoj se čuditi ako te bude netko pratio. I ne šeći po obali, da te ne bi
tko srušio u rijeku. S mojom ženom nećeš više razgovarati!«
Ježek je teško disao. »Ne idem iz Praga!«
»Onda će otići ona. Ako hoćeš stvar dotle tjerati… Ali – s mojom
se ženom nećeš više sresti! Servus.«
Kad je nakon nekog vremena paziteljica ove kuće silazila s tavana,
našla je gospodina u bundi kako sjedi na stepenicama.
 »Zar vam nije dobro?« zapita samilosno.
»Da… ne…« reče gospodin, kao da se budi. »Molim vas,
gospođo, pozovite mi kočiju.«
Otrčala je po kočiju, a kad je on teško ulazio u kola, činilo joj se da
je možda pijan. Pelikán dade kočijašu adresu svoga stana, ali začas mu
pokuca na leđa i reče: »Okrenite, idem u tvornicu!«
 KO ŠUL JE

Premda je htio misliti na sasvim druge i beskrajno ozbiljnije stvari,

ipak mu se neotklonljivo vraćala neugodna misao – da ga njegova
gazdarica potkrada. Toliko je godina bila kod njega, i već se sasvim
privikao da se ne brine za ono što ima. Ovdje je ormar: ujutro ga otvori
i uzme odozgo čistu košulju; od vremena do vremena, nepoznato u
kakvim razmacima, dođe gospođa Johanka i rasprostre pred njim
poderanu košulju; i kaže da su već sve takve i da gospodin mora kupiti
nove. Dobro, gospodin dakle ode i kupi pola tuceta košulja u prvom
dućanu na koji se namjeri, s nejasnom uspomenom da je nešto tu
nedavno kupovao. Čudno je to, misli u sebi, kako je sada roba loša. A
evo tu su ovratnici i kravate, odijelo i cipele, sapun i hiljadu stvari koje
čovjek mora imati, makar bio i udovac. Sve se s vremenom mora
obnoviti; ali na starom čovjeku sve nekako odmah ostari i istroši se, ili
bog zna što se s tim događa: vječno kupuje nove stvari, ali dovoljno je
da otvori ormar za odijela: u njemu visi nekoliko ponošenih i otrcanih
odijela, na kojima ne možeš ni prepoznati kad si ih dao šivati. Ali samo
kad nije potrebno brinuti se ni za što: gospođa Johanka misli na sve.
Da je tek sada, poslije toliko godina, primijetio, da ga gazdarica
sistematski okrada, desilo se to tako: ujutro je dobio poziv da dođe u
neko društvo na banket. Bože moj, godinama već nije nigdje bio, krug
njegovih prijatelja je tako malen da ga je neočekivani poziv sasvim
zbunio; bio je beskrajno obradovan i preplašen. Počeo je prije svega
tražiti ima li kakvu dosta lijepu košulju; izvadio je sve iz ormara, ali nije
bilo ni jedne koja ne bi bila poderana na rubu rukava ili na prsima.
Pozvao je Johanku i upitao je – nema li možda negdje kakvu bolju
košulju.
Gospođa Johanka je progutala slinu, šutjela je časak i onda oštro
izjavila – da gospodin već i onako mora kupiti nove košulje, da mu ona
ne može više stare popravljati, jer je sve to već sama paučina… Znao
je doduše nejasno da je nešto kupovao nedavno, ali nije bio siguran pa
je šutio; i odmah se počeo oblačiti da ih dakle ode kupiti. Ali kad je već
jednom »pravio red«, izvukao je iz džepova stare papire da ih spremi ili
baci. A među njima nalazio se i posljednji račun za košulje: plaćeno
toga i toga dana. Pred sedam nedjelja. Pred sedam nedjelja pol tuceta
novih košulja. To je bilo njegovo čitavo otkriće.
Nije dakle poslao u kupnju, nego se smucao po sobi i razmišljao.
Gledao je unazad na toliko i toliko godina samoće; od smrti njegove
žene Johanka mu je vodila kućanstvo i nikada, ni na trenutak nije mu
pala na um sumnja ili nepovjerenje; ali sada ga je prožeo strah da je
bio okradan čitavo to vrijeme. Razgledavao se oko sebe; nije mogao
reći što ovde fali, ali odjednom je spazio kako je sve tu prazno i pusto,
i nastojao se sjetiti – da je tu nekoć bilo više stvari, više povjerljivosti,
više svega… Sav nemiran otvori ormar u kojem su bile složene kao
uspomena stvari njegove žene: haljine, rublje… Našao je tu nekoliko
trošnih komada, ali iz njih je odisala čitava prošlost; bože, koliko je
zapravo toga pokojnica ostavila? Kud se sve to djelo?
Zatvorio je ormar i silio se da misli na druge stvari; na primjer na
večerašnji banket. Ali one prošle godine vraćale su mu se tvrdokorno.
Sada su mu se činile osamljenije, trpkije, jadnije nego onda kad ih je
proživljavao; odjednom su bile kao opljačkane i pirila je iz njih
najosamljenija patnja. Štoviše, u njima je ponekad bio i zadovoljan,
uljuljan kao u drijemež; ali sada zaprepašten vidje tu drijemež
osamljenoga čovjeka kojemu tuđe ruke kradu i jastuk ispod glave; i
osjeti žalost pogođen od snažnijeg bola, nego što ga je doživio od
dana… od dana kad se vratio sa sprovoda. Činio se odjednom sam
sobi star i posustao kao čovjek, prema kojemu je život bio suviše
okrutan.
Ali jedno mu nije išlo u glavu: zašto bi mi krala moje stvari? Šta bi s
njima radila? Aha, sjetio se brzo sa zlobnim zadovoljstvom. To je ono!
Ima negdje nećaka, kojega voli luđačkom ljubavlju tetke; zar nisam
morao bezbroj puta saslušati njezino naklapanje o ovom cvijetu
čovječanstva? Pričekajmo, nedavno mi je čak pokazivala njegovu
fotografiju: kudrava kosa, zavrnuti nos i nekakvi naročito drski brčići;
ipak je otirala oči od ponosa i ganuća. Dakle k njemu, reče u sebi,
putuju sve moje stvari! – Spopala ga je strahovita srdžba; otrčao je u
kuhinju i viknuo Johanki nešto kao »prokleta babo« i opet je umakao
puštajući je da preplašeno izbuljuje suzne, okrugle oči stare ovce.
Preostali dio dana nije s njom razgovarao; uzdisala je uvrijeđeno i
lupala je sa svime što joj je došlo do ruku, ne shvaćajući baš ništa što
se događa. Popodne se latio revizije svih ladica i ormara; bilo je to
strašno; dosjetio se ovoga i onoga što je nekoć imao, nekih obiteljskih
uspomena, koje su mu se sada činile neobično vrijedne. Nije bilo više
ništa, ništa, ništa od svega toga. Kao poslije požara. Dolazilo mu je da
plače od ljutitosti i osamljenosti.
Sjedio je usred izvučenih ladica, zadihan, uprljan od prašine, i držao
među prstima jedinu relikviju koja mu je preostala: tatičinu kesicu za
novce, pokrivenu koraljićima, s rupom već na oba kraja. Koliko je već
godina morala ovako pljačkati – da ništa ne ostavi! Bio je upravo izvan
sebe od srdžbe; da mu je sada došla na oči udario bi je po licu. Što da
radim s njom? – pitao se uzbuđen. Da li da joj smjesta otkažem? Da je
prijavim? Ali tko će mi sutra kuhati? Otići ću u gostionicu, odluči on;
no tko će mi zgrijati vodu i naložiti mi? Svom snagom tjerao je od sebe
ove brige: razmislit ću o tom sutra, uvjeravao se, nešto će se već naći;
ta nisam ovisan o njoj! Ipak to ga je tištalo jače, nego što je sam sebi
priznavao; samo svijest o nepravdi i o nužnoj kazni ispunjavala ga
nekom odvažnošću.
Kad se smrknulo, pribrao se toliko da je otišao u kuhinju i rekao
Johanki ravnodušnim glasom: »Morate ići tamo i tamo«, i zadao joj
neku kompliciranu i dugu, malo vjerojatnu poruku, koju tobože valja
odmah izvršiti i koju je s velikom mukom izmislio. Gospođa Johanka
nije rekla ništa, nego se spremila za odlazak kao patnička žrtva.
Napokon je za njom škljocnula brava, i on je ostao sam. Uzbuđena
srca pošao je po prstima prema kuhinji i još se kolebao držeći ruku na
kvaki; spopala ga panika stida i osjećao je da se nikad neće odvažiti da
otvori njezin ormar; pričinjao se sam sebi kao tat. Ali kad je već mislio
da će ostaviti stvar, došlo je to samo od sebe: otvorio je vrata i ušao u
kuhinju.
Kuhinja je upravo blistala od čistoće. Evo ovdje je Johankin ormar;
no zaključan je, a ključa nema nigdje. Tek sada se zaintačio, kako valja,
u svojoj namjeri; nastojao je obiti ormar kuhinjskim nožem; razbio ga
je ali ga nije otvorio. Izvukao je sve ladice i tražio kakav ključ;
iskušavao je sve svoje ključeve dok nije konačno poslije pola sata
bješnjenja pronašao da ormar uopće nije zaključan i da se otvara
kukom za cipele.
Rublje je ležalo krasno složeno i izglačano u pretincima. A odmah
gore na vrhu: njegove šest nove košulje, još svezanih plavom vrpcom
iz dućana. U papirnoj kutiji broš njegove žene s tamnim ametistom;
očeva sedefna dugmad za manšete; majčina slika na slonovoj kosti –
bože, i to joj je odgovaralo? Izvukao je iz ormara sve; našao je svoje
čarape i ovratnike, kazetu sapuna, četkice za zube, stari svileni prsluk,
prevlake za jastuke, staru oficirsku pištolju, svašta, zaruđen i stvarno
nepotreban cigaretnik od jantara. To su bili samo ostaci njegove
garderobe; veći dio već se jamačno davno preselio kudravom nećaku.
Napadaj srdžbe već je minuo, preostalo je samo prijekorno žaljenje:
Dakle tako je to… Johanka, Johanka, čime sam to od vas zaslužio!
Komad po komad nosio je svoje stvari u svoju sobu i rasprostro ih
po stolu; bila je to temeljita izložba svega mogućeg. Što je bilo
Johankino – to je u kuhinji pobacao natrag u ormar; htio je to čak
lijepo složiti, ali poslije nekih pokušaja bespomoćno je to napustio,
ostavljajući ormar otvoren kao poslije pljačke. A onda se počeo bojati
da će se Johanka vratiti i da će morati s njom ozbiljno govoriti… To
mu se toliko gadilo, da se počeo žurno oblačiti. Sutra ću joj očitati
lekciju, reče u sebi; danas joj je dovoljno, ako nađe da sam sve otkrio.
– I uze jednu od novih košulja; bila je kruta kao da je od papira, i
nikako nije mogao postići da zakopča ovratnik. A Johanka se može
vratiti svaki čas.
Navukao je žurno staru košulju ne mareći više što je poderana; i
čim se obukao – izgubio se kao tat i čitav je sat tumarao na kiši po
ulicama, dok nije došlo vrijeme za banket. Na večeri je bio osamljen;
pokušao je uspostaviti srdačnu atmosferu sa starim znancima, ali sam
bog zna kako su se ove godine ugurale između njega i ljudi;
pogledajte, ta jedva se razumijemo! Ali nije to uzimao nikomu za zlo;
stao je u stranu i smješkao se obasjan svjetlošću i živahnošću… dok
se nije u njemu, nepoznato odakle, rodilo novo zaprepaštenje: kako to
izgledam! Ta ovdje mi iz košulje vise niti, a ovdje imam mrlje na fraku,
a kakve su mi cipele, moj bože! Najradije bi propao u zemlju! – i tražio
je gdje bi se sakrio; ali odasvud blistaju sjajni naprsnici, ah, kuda da se
nevidljivo izgubi? Bojao se, kad bi zakoračio prema vratima, da bi se
svi pogledi odjednom okrenuli prema njemu. Znojio se od neprilike;
pravio se kao da stoji nepomično, a međutim pomicao je noge tako da
se na centimetre neprimjetljivo približavao k vratima. Neki stari znanac,
o bože, kolega iz gimnazije, zaustavio se kod njega: samo je to još
trebalo! Odgovarao mu je zbunjeno i zamalo ga uvrijedio; odahnuo je,
kad je opet ostao sam i odmjerio svoju udaljenost od vrata. Konačno je
izmakao napolje i otrčao kući; nije još bila ponoć.
Putem mu opet dođe na misao Johanka. Uzbudio se od brzog
hodanja i sastavljao je u sebi što će joj reći. S neobičnom lakoćom
vezale se u njemu duge, energične i dostojanstvene rečenice, čitav
diskurs strogoga suda i konačne dobrohotnosti. Da, dobrohotnosti, jer
on će joj na kraju oprostiti. Neće je izbaciti na ulicu. Johanka će plakati
i moliti, obećat će da će se popraviti; saslušat će je šutke, nepomično,
ali na kraju će joj reći ozbiljno: ‘Johanka, dajem vam priliku da
popravite vašu nezahvalnost; budite pošteni i vjerni; više ne tražim od
vas. Star sam čovjek i neću da budem nemilosrdan’.
Razvedrio se time toliko da se iznenadio što je već kod kuće i što
već otključava vrata. Kod Johanke je još gorjelo svijetlo. Samo zericu
je virnuo kroz zavjesu u kuhinju, i gle! Šta je to? Crvena, nabuhla od
plača, Johanka juri po kuhinji i baca svoje stvari u kovčeg. Zaprepastio
se strahovito. Čemu joj kovčeg? Otišao je u svoju sobu na prstima,
zbunjen, potišten, kao dotučen. Zar Johanka odlazi?
Ovdje su na stolu sve te stvari, koje mu je pokrala. Dodirivao ih je,
ali nije im se više ni najmanje radovao. Aha, reče u sebi, Johanka je
vidjela da sam je uhvatio u krađi, pa misli da ću joj smjesta otkazati –
zato već pakuje. Dobro je, pustit ću je u tom… do jutra, neka bude
kažnjena: tek ujutro ću s njom razgovarati. Ali možda… možda će me
već sada doći moliti za oproštenje! Plakat će ovdje preda mnom, past
će na koljena i koješta drugo. Dobro, Johanka, neću biti nemilosrdan;
možete ostati.
 I on sjede, u fraku, da pričeka. Bila je već tišina, beskrajna tišina u
kući; čuo je iz kuhinje svaki Johankin korak, čuo je divlju lupu
poklopca, i opet tišina. Šta je to? Skočio je preplašen i osluškivao:
dugo, strahovito zavijanje, nešto zaista neljudsko; sada se to mrvi u
lavež histeričnog jecanja; čuje se udaranje koljena o pod i tiho
stenjanje. Johanka plače. Bio je doduše spreman na nešto, ali ovo nije
očekivao. Stajao je uzbuđena srca i osluškivao, što se ondje, iza
zidova, u kuhinji zbiva. Ništa, samo plač. A sada će se Johanka pribrati
i doći će moliti za oproštenje.
Šetao se po sobi da opet stekne čvrstine; ali Johanka nije došla. Od
časa do časa bi zastao i osluškivao; njezin plač se rastezao u
neoslabljenoj pravilnoj jednoličnosti kao zavijanje. Osjećao je strah
zbog tako strahovitog očaja. Idem k njoj, odvaživao se, i reći ću joj
samo to: ‘Zapamtite to dakle, Johanka, i ne plačite više; ja ću to
zaboraviti, ako budete dobri.’
Odjednom začu snažne korake, vrata lupaju i na vratnicama sobe
stoji Johanka i zavija; strašno je gledati njezino lice nabuhlo od plača.
»Johanka,« progovori on.
»To… to sam… zaslužila«, dere se Johanka. »Umjesto priznanja…
Kao s kradljivkom… Takva sramota!«
»Ali, Johanka!« viknu on preplašen, »Ta vi ste mi uzeli… sve ovo,
vidite li? Jeste li uzeli ili niste?«
Ali Johanka ne čuje. »Kako da to dopustim… Takva sramota!
Pregledavati moj ormar… kao… kakvoj ciganki! Takvu mi sramotu
nanijeti, meni…! To nije smio gospodin uraditi… Nema pravo… da
vrijeđa… Toga se ne bih… dok sam živa… dok sam živa, nadala! Zar
sam ja kradljivka? Ja, ja da sam kradljivka?« viknu ona strastveno
bolno. »Jesam li ja kradljivka? Ja, iz takve obitelji! To… to nisam
očekivala i… nisam to zaslužila!«
»Ali, Johanka,« reče on mirnije, »ta budite pametni: kako su ove
stvari dospjele u vaš ormar? Je li to vaše ili moje? Recite, ženo, je li to
vaše?«
»Ja neću ništa da čujem«, jeca Johanka. »Isuse Kriste, ovakva
sramota! … Kao da sam… ciganka! … Pregledavati mi ormar… I
smjesta,« viknu strašno uzrujana, »smjesta odlazim. Neću ni do jutra
ostati! Ne… ne…«
»Ali ja vas«, primijeti on preplašeno, »ne tjeram. Ostanite i dalje,
Johanka. Što se dogodilo, no, neka nas bog očuva od gorega zla. Ta
nisam vam ništa ni rekao. Ne plačite!«
»Uzmite drugu,« guši se Johanka u plaču, »ja ovdje ne ostajem ni
do jutra! Zar je čovjek već… pas… da bi sve podnosio… Neću,«
izdere se očajnički, »kad biste mi i hiljade platili! Radije ću prespavati
na pločniku…«
»Ali zašto, Johanka,« branio se bespomoćno, »zar sam vas
uvrijedio? To ipak ne možete nijekati…«
»Ne, niste me uvrijedili«, viče Johanka još ranjenije. »To nije
uvreda… pregledavati ormare… kao kradljivki! To nije ništa… To
treba da podnosim… To mi još nitko nije uradio… takvu sramotu…
Nisam… nikakva skitnica«, zavijala je u grčevitom plaču i odjednom
pobjegla lupajući za sobom vratima.
Bio je strahovito zbunjen. To dakle – mjesto pokajanja! Šta se to
događa? Krade kao tatica, to je ne smeta, ali sad je vrijeđa: šta to
znam; ne stidi se biti kradljivka, ali boli je nekako strahovito osjetljivo,
ako je smatram takvom… Je li ta žena luda?
Ali malo po malo sažalio se nad njom sve više i više. Eto vidiš, reče
u sebi – svatko ima svoju slabost, ali ničim ga ne možeš više uvrijediti,
nego ako je upoznaš. Ah, kakvu neizmjernu moralnu osjetljivost
njeguje čovjek u svojim krivnjama. Ah, kako je bolno i krhko nježan u
svojim zloćama! Dirni njegovo skriveno zlo; čuj onda, nije li to krik bola
i uvrede koji ti odgovara! Zar ne vidiš, kad polaziš suditi krivca, da
sudiš uvrijeđenoga?
Iz kuhinje se čuo plač prigušen perinom. Htio je ući, ali je bilo
zaključano; nagovarao je na vratima, grdio, umirivao, ali odgovaralo
mu je samo još jače i glasnije jecanje. Vratio se u svoju sobu,
ražalošćen od nemoćne samilosti. Evo ovdje još leže na stolu
pokradene stvari, krasne nove košulje, toliko rublja, uspomena, bogzna
što sve ne. Gladio ih je prstom, ali njihov je dodir bio tužan i osamljen.
 UVR I JE ĐE N I Č O VJ EK

Vojtěch je tvrdo spavao (u noći mjeseca studenoga čovjeku je

ugodno u krevetu), kad odjednom udari netko štapom po njegovu
prozoru. Vojtěchu je preostao još trenutak da dovrši svoj san, u kojem
je kucanje igralo nekakvu odlučnu i zbunjenu ulogu, i probudio se. I
opet, opet. Čovjek navuče perinu preko ušiju i naumi da ništa ne čuje.
Ali ponovo zabubnja štap po staklu snažnim i zapovjedničkim načinom.
Vojtěch skoči iz kreveta, otvori prozor i vidje dolje na pločniku čovjeka
sa zavrnutim ovratnikom.
»Šta želite?« viknu unoseći u svoj glas najbjesniju mrzovolju.
»Skuhaj mi malo čaja«, odgovori mu odozdo promukao glas.
Vojtěch prepozna svoga brata i napokon se probudi. Oštra noćna
studen spopade ga za prsa. »Pričekaj«, viknu dolje, upali svijetlo i
poče se žurno oblačiti. Tek dok se oblačio, pade mu na um da već
dvije godine ne govori s bratom, jer su se posvađali radi neke baštine.
Odjednom se začudio njegovu dolasku toliko, da se zaboravio obuvati.
Sjedio je s cipelom u ruci i vrtio glavom. Zašto je samo došao?
Jamačno mu se nešto dogodilo, shvatio je konačno, bacio na se
odijelo i ponovo se zagledao kroz prozor. Brat više nije stajao pod
prozorom, bio je već na uglu i odlazio je; možda mu se čekanje činilo
predugo. Tada Vojtěch potrča u hodnik, otvori kućna vrata i pojuri za
njim.
Brat je odlazio žurnim korakom ne obazirući se. »Karlo!« zvao je
Vojtěch trčeći; bio je siguran da ga brat čuje ali da se neće zaustaviti ni
usporiti korak. I potrča za njim trkom i poče vikati uzbuđeno: »Karlo,
šta to radiš, Karlo… Ta pričekaj!«
Karel je žurno išao dalje. Tresući se od studeni, napola odjeven,
Vojtěch se zabezeknut zaustavio. Tek sada je osjećao da pada kiša,
Karel je išao ravno dalje, a najednom se okrenuo i jednako brzo pošao
ravno u susret bratu.
U taj čas Vojtěch zaista nije znao što da mu kaže. Dvije godine su
se ljutili jedan na drugoga. Bio je to tvrdoglav čovjek. Sada on ovdje
stoji, oči mu se svijetle i grize usne…
»Ti mi dakle nećeš dati čaj«, reče Karel tmurno i srdito.
»Vrlo rado«, odgovori Vojta s olakšanjem. »Ja, samo časak…
Hajde požuri, odmah ću ti skuhati.«
»Dakle ipak«, odsiječe Karel gorko.
»Ali, bože,« navre Vojtěch revno, »tek štogod… Mogao si već
davno doći. Ja ću odmah, šta god želiš… Hoćeš li štogod jesti? Uvijek
vrlo rado, samo reci.«
»Hvala, samo malo čaja.«
»Imam slanine, čovječe, iz Moravke, znaš? Ili jaja… Ta i ne znam
koliko je sati! Karlo, već je mnogo vremena prošlo otkako se nismo
vidjeli, zar ne? Da li bi htio vina?«
»Neću.«
»Kako hoćeš, samo reci. No, eto vidiš… Pripazi, ovdje su
stepenice!«
»Znam.«
Konačno ga je Vojtěch uveo u kuću. Smijao se, nešto je mljeo,
nuđao mu svašta, ispričavao se, »ta znaš, stari momak«, tražio
cigarete i praznio stolice, jedva primjećujući da govori sam; ali uza sve
to u – njemu se upijala neka budna, nemirna, ispitljiva misao: nešto se
s njim dogodilo.
Karel je sjedio namrgođen i rastresen. Nastala je mučna tišina. »Je
li ti se što dogodilo?« lanu Vojtěch.
»Nije ništa.«
Vojtěch zavrtje glavom. Nije poznavao brata u ovakvu stanju.
Osjećalo se iz njega vino i djevojke. A on je ipak oženjen čovjek; ima
mladu ženu, blagu kao ovcu, lijepu i pokornu; godinama sjedi kod
kuće, kao razborit autoritativac, propisivač kućnog reda, uzor životne
ekonomije; malo tvrd, metodičan, točan čovjek, koji sama sebe previše
cijeni. Bio je nekoć vrlo bolestan; od tog vremena uredio je svoj život
strahovito higijenski i pravilno, kao da sam život vrijedi, da bude svaki
dan, iz dana u dan otkupljivan redom i autodisciplinom. A sada ovdje
sjedi, namrgođen, tmurno trijezan kao čovjek koji se budi poslije
probančene noći; sjedi ovdje s neizrecivo napetim izražajem i griska
nešto tvrdo, ljutito. Ta vidi se kako je nemilosrdno ono što se u njemu
događa.
Tri su sata ujutro. Vojta se udari po čelu. »A čaj, zaboga!« sjetio se
sa ženskom revnošću i odjurio u kuhinjicu. Zima ga je probijala do
kosti. Omotao se gunjem kao bakica i kuhao vodu nad plavim špiritnim
plamenom, vrlo radostan što se može mehanički zaposliti. Spremao je
šalice i šećer, a umirivalo ga je prisno zvečanje predmeta; samo je
kroz uzak otvor zavirio u sobu, i gle, ondje stoji brat kraj otvorena
prozora, kao da osluškuje šum Vltavskih brana, prostran i čvrst glas,
koji kao koprena obavija hladno šuštanje kiše.
»Nije ti zima?« zapita zabrinuto Vojtěch.
»Nije.«
Tjeskobno napet stajao je Vojta kraj vrata. Evo ovdje, na jedinoj
strani, tiha i tamna prostorija, sasvim dovoljno oživljena dragim
pištanjem žiška, ah, predraga prostorijica, topli gutljaj, radost što si
kod kuće, dragost što možeš koga pogostiti; a eno ondje, na drugoj
strani, prozor širom otvoren, pun veličanstvenog glasa rijeke i tame,
jer valjda se i sama noć valja kroz Vltavsku branu, jer tako šumi; a na
prozoru visok, uspravljen čovjek, čudnovato stran, čudnovato
uzbuđen: tvoj vlastiti brat, kojega ne možeš prepoznati. Vojtěch je
stajao na pragu kao na granici dvaju svjetova: svojeg intimnog svijeta i
tuđeg bratova svijeta, nekako neobično velikog i strašnog u ovaj čas.
Znao je da će ga upoznati, da je brat zapravo došao da mu kaže nešto
neobično važno; bojao se toga, upravo se plašio, osluškujući usto s
budnom, mikrofoničnom pažnjom pištanje žiška i prostran šum rijeke.
Poput majke donosi Vojta na stol vruć, crven čaj i nagovara Karla:
»Reci samo, ako hoćeš što jesti.« I eto ga već sa slaninom i keksima,
nagovara ga da jede, trčkara oko njega; sasvim se ženski vlada kao
samilosna tetka. Karel je otpio samo malo čaja i već je, čini, se,
zaboravio žeđu. »Eto vidiš«, poče i zašutje. Sjedi ovdje gurajući lice u
dlanove i više i ne misli da je htio govoriti.
Odjednom se uspravi. »Čuj, Vojta,« poče, »htio sam ti to reći…
Bila je ono glupost s onim našim sporom. Molim te, ne misli da mi je
stalo do novaca. Možda si to i mislio. Meni je to svejedno, ali nije to
istina. Mani je bilo stalo do reda i zatim… Meni nije stalo do novaca ni
toliko«, viknu uzbuđeno pućnuvši prstima. »Ni toliko. I ni do čega. Ja
mogu biti bez svega.«
Vojtěch se potpuno smekšao. Uzbuđen poče uvjeravati da on na to
već odavno ne misli, da su pogriješili obojica, i bogzna što još ne…
Karel ga nije slušao. »Šuti već jednom,« reče, »o tom ja uopće neću
da govorim. To je sasvim sporedno. Htio sam te samo zamoliti,«
izgovarao je to nekako oklijevajući, »da mi nešto obaviš. Poruči mojoj
ženi da sam istupio iz ureda.«
»Zašto, zašto…« zaprepastio se Vojtěch. »Zar se ti nećeš vratiti k
njoj?«
»Sada još neću, razumiješ li? A možda uopće… Uostalom, to nije
važno. Ona može otići k roditeljima ako joj bude tužno. Ja hoću da
imam samo mira. Moram početi, imam takav plan… Ali potankosti
nisu sada važne. Glavna je stvar da moram biti sam, razumiješ?«
»Ništa ne razumijem. Šta je bilo s uredom?«
»Ta ništa, gluposti. Meni je tako svejedno što je ondje bilo ili će
biti! Zar misliš da me to kao muči, šta?«
»Šta bi te mučilo?«
»Ta ništa. To je sasvim sporedno. Na to više uopće ne mislim.
Naprotiv – to mi je drago, vrlo drago. Vojta,« okrenuo se odjednom
tajanstveno, »molim te, reci mi istinu, ali iskreno: Misliš li da sam
pogodan da budem činovnik? Šta misliš?«
»N-n-ne znam«, promuca Vojtěch.
»Ja hoću da kažem, znaš, ako me poznaješ malo otprije, misliš li
da mi to može biti dovoljno? Da bih tim mogao biti zadovoljan? Da
nemam možda pravo ili potrebu da živim nekako sasvim drugačije?
Misliš li to zaista?«
 »Ne mislim«, reče Vojtěch nerado i nesigurno, nastojeći da nekako
jednim pogledom obuhvati čitav bratov pravilan i jasno ograničen život;
život na kojem mu je kadikad zavidio; život za koji se nije nikad pobliže
zanimao.
»Možda je to tako, recimo, i izgledalo«, nastavi Karel zamišljeno.
»Ili je to zapravo u meni spavalo. Znaš, ni sâm to nisam znao, ali sada,
Vojta, znam to dobro.«
»Što zapravo?«
»A i čemu«, odmahnu Karel nikom i zamisli se.
Vojtěch je časak čekao. »Čuj, KarIo, » poče on, »tebi se nešto
dogodilo; ili si nešto srdit ili žalostan pa, pa sebi nešto umišljaš. Reci
najprije – što ti se dogodilo. Možda se to dade popraviti. Čak i sigurno.
A da se ne misliš vratiti k ženi i u ured, to je uopće besmislica. To
valjda ne misliš ozbiljno, slušaš li?«
Karel ustade i nasmija se. »No, sad je već dosta«, reče on i poče
se šetati po sobi. Tek sada je razgledao sobu, zastao pred slikama,
postao svjestan stvari oko sebe… »Jadni moj Vojtěch,« poče on
podrugljivo, »ti dakle ovdje stanuješ. I to sam? I imaš ovdje dosta
mjesta za čitav život, za čitav život? Pomisli, kad bi se recimo, oženio!
Tako kao ja! I uzeo dobru ženu. Da ti služi kao tiranskom djetetu. Da
budeš njezin dječak, jer se boji poroda i nema djece. Da imaš gnijezdo
s jastucima tako kao ja! Čovječe, pa ti i ne znaš, što je sreća!«
»Činiš krivo svojoj ženi«, primijeti Vojta tiho.
»Jest, činim«, odvrati Karel. »I više nego to: dojadila mi je. Imam je
preko glave. Možeš joj to reći, ali reci joj također, da znam da joj činim
krivo. Reci joj da je bila uzorna činovnička žena. O bože, ta to je upravo
zločin! Zamisli, sigurno me je večeras čekala! Čitavo veče loži, gleda u
toplomjer, spremila je stol i čeka; zamisli, ona još ništa ne sluti! Još i
sad čeka, plaši se, sjedi na krevetu i ne može shvatiti… A kad ujutro
dođeš i rekneš: Gospođo, vaš muž je pobjegao.«
»To neću reći!«
»Reći ćeš: Pobjegao je, jer se zgadio sam nad sobom; strašno mu
je dojadilo sve što je upoznao sam na sebi. Zamislite, gospođo,
odjednom je u sebi našao nepoznatu dušu, nekakvu goru, pomamnu,
sasvim čudnovatu dušu, i hoće s njom nešto početi. Ne može više s
vama spavati, jer vaš je muž bio netko sasvim drugi; bio je to obiteljski
idiot, koji je pio prigrijano pivo i koga ste vi ljubili! Tako joj kaži, Vojta,
razumiješ li? Reci joj, gospođo, ta on mrzi prigrijano pivo, on mrzi i vas
samu, jer je jučer pio ledeno vino, i to vruć, i bio vam je nevjeran;
našao je sebi jednu bludnicu i vratit će se k njoj… Ah, čovječe,«
prijeđe odjednom Karel iz svečanog diktiranja u vatreni poluglas,
»strašno je to kod te djevojke, kad bi ti vidio tu bijedu! Isuse Kriste, to
su prilike! Noge su joj bile mokre i studene kao led, uopće se ne daju
ugrijati; moram se još onamo vratiti radi one bijede. Kad bi vidio kako
stanuje! To se ne da poigravati milostinjom, znaš, sve zapije, ali netko
bi morao biti kraj nje…«
»Karlo,« reče Vojta promuklim glasom.
»Pričekaj, ne govori«, branio se Karel. »Stvar nije samo u tome. To
je čak samo sporedna stvar, na žene nisam u početku ni mislio. Ali
reci, Vojta, reci – može li se čovjek vratiti među te jastuke i zavjese,
kad je vidio takvu bijedu. Ta ti, Vojta, znaš kako je kod nas; gušio bih
se u tom, od sramote i gađenja. To moja žena ipak ne može shvatiti.
Ja znam da je ona dobra; šuti molim te bar o tom. Uopće nisam mislio
započinjati time; to je samo primjer, a dogodilo se tek poslije onoga.«
»Poslije čega?«
»Poslije toga, kada sam se odlučio. Pričekaj, ta ti još ništa ne znaš.
To je sve počelo sasvim drugačije, to je počelo… dok sam još bio
činovnik. Ukratko, ukratko, u uredu je bilo graje… A ja,« – udari Karel,
strahovito uzrujan, dlanom o stol, »ja sam bio u pravu, i to je
dovoljno!«
»Kakve graje?« ispitivao je Vojta pažljivo.
»Ali ništa, gluposti. Uopće ne vrijedi govoriti o tom. Bio je to samo
poticaj, znaš? Ali čovjek se osjeća kao zgažen i ne može, ne može se
braniti. Kao da si krpa. Stoga sam ostao u uredu i tražio sam u spisima
i knjigama i vidiš, pokazalo se da sam očevidno u pravu; netko se
drugi pogriješio, ali tko? Upravo je čudnovato kako mi je to sada
svejedno; ali tada sam se svijao kao crv i odlučio sam da ću se ubiti.«
 »Karlo!« viknu Vojtěch.
»Ti, ti šuti,« nalagao je Karel kao pijan, pružajući prema njemu prst,
koji je drhtao, »ti si također takav. Čitavo veče jurio sam po ulicama,
nisam više htio ići kući; odmetnuo sam se od nje. Bio sam umoran i
samo sam osjećao žeđu da se opijem; našao sam neku vinaru, znaš,
onakvu sramotnu; nikad nisam vidio ništa slična, glazba i djevojke, i
toliko prljavštine, užasno. Ne znam više tko je ondje sa mnom sjedio;
jedna je imala strahovito ranjave prste, padali su joj nokti; možda je to
kakav sifilis, ne znaš li?«
»Zašto pitaš?«
»Jer je stalno pala iz moje čaše, nisam joj to mogao braniti; ali sad
je već svejedno. Zatim je ondje bio jedan čovjek s kojim sam
razgovarao čitavo veće; ne znam tko je to bio. Činilo mi se da su svi
oni došli onamo kao i ja, gosti i djevojčure, svi; da se možda i oni hoće
ubiti jer su nesretni, pa su zato onamo svratili. Činilo mi se da imam s
njima nešto zajedničko, ali u drugom, dubljem smislu nego na primjer
s kolegama u uredu; da bih ja, recimo, odjednom trebao da prodajem
šibice i da budem ušljiv i star umjesto onog prodavača šibica; ili da bi i
meni trebali da s bolom otpadaju nokti, da bih se i ja morao
prostituirati ili noću krasti, kao što to oni rade. Zamisli, Vojta, recimo
ovu misao: palo mi je na um da je napolju, dok sam ondje sjedio,
došao kraj svijeta i da nije ostalo ništa nego ta vinara i ljudi u njoj;
bludnice, harfašice, tati, pijanice i bolesnici, i da je to sada
čovječanstvo. Da više nema crkava, ni palača, ni filozofije, ni
umjetnosti, ni slave, ni država, nego samo ovih dvadesetak odbačenih.
Možeš li to zamisliti?«
»Samo pričaj dalje!«
»No, nema ništa dalje. Mislio sam samo – što bih u takvom slučaju
radio. Što bih, na primjer, radio sa svojim spisima, sa svojom titulom i
sa svojim mudrostima? Čovječe, sa svim tim ja ne bih mogao nikoga
od njih obradovati ni zorno predstavljati odlična ili odbačena čovjeka.
To ne bi dalo primjer ni sliku ničega; kad bih svirao harfu ili plakao,
bilo bi to stoput i hiljadu puta bolje, razumiješ li?«
»Razumijem.«
 »Vidiš, Vojta, zato sam došao k tebi, jer ćeš to sigurno razumjeti.
To mi je sasvim objasnilo moj život. Živio sam nepotrebno. Ni meni, ni
meni to nije bilo ništa vrijedno. Možda je bilo korisno, recimo, za
državu; ali država je ipak samo nešto formalno… Država je, recimo,
porez na vino, ali nije ni vino, ni vinara, ni šugavi pijanac, ni bolesna
konobarica; to su činjenice, razumiješ? Čovjek mora ići za činjenicama,
a ne samo naređivati… Ukratko, to mi se u tren oka zgadilo. Ta
činovnik je, Vojta, čovjek koji sluša i sili ljude da slušaju, i to je sve što
on radi; a viši činovnik, kao što sam bio ja, uopće više ne zna da li su
ljudi bolesni ili kakvi su. Bolest, bijeda i gnusnost moraju se vidjeti;
inače ništa ne znaš. Ali kad bi ih samo vidio i neprestano ih gledao, pa
makar ništa više ne radio, već samim tim bi uradio veliku službu
čovječanstvu; od toga postaješ nesretan, lud i bolestan, a to je mnogo,
daleko više nego kad sjediš zdrav i sretan u jastucima. Tako je to.«
Sada je Vojtěchu bilo beskrajno ugodno slušati Karla. Sav zamotan,
s koljenima pod bradom, zguren u glunju, bio je kao dijete koje se
očarava jednako glasom i gestama kao i riječima pripovjedačevim.
»Pričaj dalje«, molio je.
»Dalje,« razmišljao je Karel, »što je bilo dalje? Kad sam odlučio da
više nikada neću u ured osjetio sam neizmjerno olakšanje; tada mi je
već prešla volja da se ubijem. Naprotiv, vidio sam da ću tek početi, da
je to početak života. To ti je užasno osjećanje, nikada mi nije bilo tako
krasno. Hodao sam opet po gradu, nisam uopće mislio na to što ću
raditi, ali svagdje naokolo i iza zidova kuća osjećao sam nešto sasvim
novo. I baš po tome što mi je bilo tako krasno, spoznah da sam došao
do nečeg veličanstvenog i ispravnog. Zaista, Vojta, nadahnuće je
najveća sreća. To se ne da ni izreći, to ti je otprilike tako kao da
govoriš s bogom ili kao da tvoju misao u isto vrijeme misli čitav svijet,
zemlja i zvijezde i čitavo čovječanstvo, pa i prošlo. Takva je to sreća.
Zatim me susrela ona djevojka i pozvala me; pošao sam s njom da
ispitam, može li ono užasno, ono nadljudski krasno potrajati i u
onakvoj… onakvoj strahoti. I, Vojta, da li bi vjerovao? Što dalje, to sam
bio sve slobodniji. Kad sam vidio njezinu bijedu, bilo mi je kao da mi
krila rastu. Kad bih danas vidio svu bijedu i strahotu svijeta, bio bih još
sretniji i sigurniji u sebe. Moram još beskrajno mnogo upoznati, jer to
čovjeka oslobađa. Ti spavaš?«
 »Ne spavam.«
»Što više bijede vidi čovjek, to ima više zajedničkog sa svijetom. Ja
sam našao osjećaj društvenosti: nije to uopće sućut, nego
prosvijetljenost i zanos; nije to sažaljenje nego oduševljenje. Ti
sam…« (tako je propovijedao stojeći, s ispruženom rukom; pijanstvo,
koje je prije nadvladala uzbuđenost, sad ga je sve jače spopadalo) – »ti
ćeš sam onda vidjeti svaku bol i otkriti svaku opačinu i bolest, i osjetit
ćeš da je to tvoja vlastita opačina i bolest. Ti si sam siromašan i
bijedan, tat i bludnica, pijanica i očajnik; ti si ono što vidiš. I tada žeđaš
samo za tim, da poneseš svu bijedu i svaku bolest, da preuzmeš na se
sve prokletstvo; žudiš i čezneš za tim da utažiš žeđu. Nećeš dati
milostinje siromahu, jer staru nepravdu ne možeš popraviti; ali sam
ćeš biti siromašan, pijan, gonjen, uvrijeđen, blatnjav i opak. Moraš doći
do vrhunca. Moraš doći do onog najsavršenijeg vrhunca. Dosta, dosta
si toga znao, zaboravi sve; sada moraš učiti. Ali, Vojta,« obrati se on
iznenada neobično drago, »zar ne, tebi se spava?«
»Ne, zaista ne«, uvjeravao ga Vojtěch revno.
»Hajde lezi, ja moram nešto napisati. Spavaj, molim te, smetao bi
mi.«
»Ne, Karlo,« molio je Vojtěch, »ja neću spavati; ti samo piši, ja ću
malo leći da ti ne smetam; ali poslije ću ti nešto reći.«
»No, dobro, samo spavaj!« ponavljao je Karlo, sjeo za stol i položio
glavu u dlanove.
Tiho se ispruživši u krevetu Vojtěch je razmišljao što da rekne
bratu. Bio je zbunjen i ožalošćen; tražio je neke naročito ljubezne riječi,
slične blistavim pogledima. Pažljive riječi, kakve govorimo bolesniku.
Nešto, čime bi ga obradovao i nagradio.
Poluzatvorenim očima gledao je brata koji je bio nagnut nad
stolom, kao da studira. Uvijek je učio tako teško i tvrdokorno. Uvijek je
imao strastvene sklonosti koje je nadvladavao učenjem. Bio je tako
častoljubiv i nagao. Mladi pijanac, koji je jednoga dana uopće prestao
piti, jer je tako odlučio. Ili je utuvio sebi u glavu – da će ustajati u pet
sati ujutro. Ustajao je i učio, dok je Vojta ljenčario u svojem ležaju,
uživajući u tom i u toplini kao mačka. ‘Vojta, Vojta, ustaj, već je sedam
sati!’ Vojta ne mari, kao da nije čuo; ali međutim čuje kako pero šušti
po papiru, i osjećao se nekako blažen što netko živi tako blizu njega. Ni
za što na svijetu ne bi otvorio oči. Neće da prekine san; ali to zapravo
nije san (smješkao se Vojtěch), to mi se zaista dogodilo, kad sam bio
valjda u četvrtom razredu: sedmoškolci, Karlovi suučenici, odveli me u
vinaru, pričekaj, bio je to Kislingr i Dostálek, koji je već umro… I čuje
Vojtěch harfašicu kako pjeva: »A ja sam Esmeralda, vjerna kćerka
juga, Esmeralda, Esmeralda…« Sviđa mu se to, ali se boji da ga ne
potjeraju; pravi se sićušnim, da ga ne bi nitko vidio. Skriva se iza stola
i samo gleda onu gospođicu koja raznosi vino. Sada, podigavši ruke,
popravlja kosu i pjevucka; sad s nekim razgovara nagnuta k njegovu
licu, klečeći jednim koljenom na stolu, i gle, pod drugim koljenom vidi
se crvena podvezica; Vojta ne zna, kud bi s očima, stidi se zbog njih,
ljubomoran je i gleda… A sad me je opazila, gospode bože! Ide ravno
prema njemu, malo se ljuljajući; ispruži se preko čitavog stola, gleda
ga izbliza čudnim, varničavim zjenicama, gunđa pjesmicu o ljubavi i
tiho, ljubazno se smije; Vojta osjeća na usnama njezin topli dah i dolazi
mu da plače od sramote i ljubavi. Htio bi nešto reći, ali ne zna što; ni
ona ne zna i samo šapće pjesmicu o ljubavi i gleda mu u oči previše
bližim, jasnim pogledom. Šta je od mene htjela? Zašto nije ništa rekla?
Ta više tu nema dječaka, nego sjedi ovdje za stolom. Karel, piše na
arku papira i govori: sada moraš učiti. Ali Vojta se pravi kao da ne
čuje; uči što hoćeš, misli u sebi, ali sada me pusti spavati.
Kad se Vojtěch probudio, bio je već bijeli dan; zaprepastio se što
leži u krevetu napola obučen, malo se pribrao i potražio Karla. Karel je
ležao na divanu i spavao; obrazi su mu upali i bili bolno umorni, i
izgledao je star. Tada Vojtěch sasvim tiho, da ga ne probudi, potraži
papir, da vidi što je Karel pisao. Našao je pismo u zatvorenu omotu,
rastrgao je omot i počeo čitati:
»Gospodine ministre!
zbog bolesti napuštam svoju službu i molim, da budem otpušten bez
penzije.
N. N., bivši savjetnik.«
 Vojtěch zavrtje glavom i poče dalje tražiti. U košari za papir nađe
nekoliko zgužvanih, precrtanih i rastrganih araka, razmota ih i poče
čitati:
»Poštovani gospodine!
Usporedite, molim, spis, koji mi je jučer bio oduzet, s prilogom B3 u svesku
M–XXIII, s diktatom ministra na istom mjestu, i s kopijom dopisa od 17. IX. na
istom mjestu, da se ustanovi da pogrešno rješenje nije nastalo mojom krivnjom,
nego da sam dobio loš materijal iz protokola. Pogledajte sami unatoč svojoj
mladosti, da me je ministar nepravedno…«
Ovdje je pismo bilo prekinuto s vidljivim bijesom i zgužvano. Dalji
arak trebao je prema svemu započeti nekakvom raspravom; pisalo je
na njemu samo:
»Ako hoćeš postati filozof, moraš«

I ovaj je arak bio zgužvan i rastrgan, valjda poslije dugog bdijenja.

Vojtěch brižljivo složi jadne papire i s uzdrhtalim bolom i
sažaljenjem zagleda se u brata koji je spavao. Vidiš, već je sijed na
sljepoočicama; pod očima ima podočnjake i izgleda bolestan. Vojtěch
ga je promatrao sa zabrinutom pažnjom; zatim se tiho obukao,
zaključao vrata i otrčao u bratov ured.
Imao je ondje znance, i bilo mu je lako saznati što se jučer
dogodilo. Popodne je u njegov odjel dojurio ministar, sav izvan sebe
od srdžbe. To je nitkovluk, vikao je već na vratima; tko je to uradio, on
je ili luđak ili nepošten čovjek. To doduše nije rekao izričito, ali
naznačio je to još gore. »A tko je to uradio?« vikao je mašući nekakvim
konceptom. Svi su se tresli od straha; tada reče Karel: »To je moj
spis«, i htjede da se brani. »Šutite, gospodine!« viknu ministar, rastrga
spis i baci ga na stol najmlađem činovniku odjela, svojem miljeniku:
»Popravite to, gospodine!« I zalupi za sobom vratima. Svi su ostali kao
okamenjeni. Karel, blijed i naoko mehaničan kao lutka, zatvori svoj stol
i bez riječi ode napolje. U pet sati se vratio i radio je, dok su svi otišli
kući. Nitko uostalom nije vjerovao da je učinio kakvu pogrešku; ali on
nije htio ni s kim da govori. – Tada je dakle Vojtěch gotovo na silu
prodro k ministru, čovjeku strašnom i eksplozivnom; a nakon pola sata
pojavio se na vratima, crven, iscrpen, ali pobjedničkih očiju; čak ga je
sam ministar dopratio do vrata da mu još jednom stegne ruku. Vojtěch
otrči kući; našao je Karla kako sjedi smrknut na divanu, utonuo u
nekakav krug misli.
»Karlo,« viknu Vojtěch trijumfalno, »treba da odeš k svome
ministru.«
»Ne idem«, reče Karel rastreseno.
»Idi, jer… jer hoće da ti se ispriča; jako te moli da dođeš, da ti
izjavi svoje žaljenje i – povjerenje. I svoje poštovanje«, sjetio se žurno
Vojtěch unaprijed spremljenih riječi.
»Zašto si išao onamo?« govorio je Karel s nekakvom težinom. »Ta
to je suvišno, ne želim to i – hoću imati mira, Vojta. Meni je ovako
bolje. Pusti me već jednom, molim te. Mene sad zanimaju neizmjerno
važnije stvari…«
I nastade neugodna tišina; Vojtěch je od očajanja grizao nokte.
»Reci, a što ćeš dakle uistinu raditi?« zapita napokon.
»Ne znam«, reče Karel mrzovoljno i poče šetati po sobi.
Uto zazvoni zvonce. Bio je to šofer. »Gospodin ministar šalje svoj
auto po gospodina savjetnika«, reče na vratima.
Karel se trgao; sumnjičavo i ispitljivo pogleda bratu u oči, nije li to
možda dogovorena igra; no vidio je samo prostodušno iznenađenje.
Tada ga preplavi nešto apsurdno osjećajno, ganuće kojim čovjeka
neočekivano nadvladavaju prijazne sitnice. Suze mu se pojavile u
očima, zacrvenio se i okrenuo prema prozoru. Upravo pred prozorom
blistala se karoserija krasnog automobila.
»No dakle«, reče oklijevajući, »idem.«
I počeo se odjednom vrlo žuriti; i Vojtěch mu je pomagao s
kompliciranom i smetenom užurbanošću, tako da su jedva dospjeli
reći jedan drugomu zbogom.
Kad je Vojtěch prišao k prozoru, ulica je već bila prazna; a jer mu je
bilo pusto i tjeskobno, otišao je javiti Karlovoj ženi da će joj se muž
vratiti.
PR IPO VI JET KE I Z JED N O GA DŽEP A
 SLUČ A J DO KT ORA ME J Z L Í KA

»Čujte, gospodine Dastych,« rekao je zabrinuto policijski činovnik

dr. Mejzlík starom čarobnjaku, »ja sam zapravo k vama došao da vas
zapitam za mišljenje. Evo imam jedan slučaj, koji ne mogu sebi
razjasniti.«
»Naprijed s njim«, reče gospodin Dastych. »A koga se taj slučaj
tiče?«
»Mene«, uzdahnuo je dr. Mejzlík. »Što više na nj mislim, sve manje
ga shvaćam. Slušajte, to je da čovjek poludi.«
»Što vam je dakle učinjeno nažao?« zapita umirujući ga gospodin
Dastych.
»Ništa«, odgovori žurno dir. Mejzlík. »To je ono najgore. Ja sam
sam uradio nešto što ne razumijem.«
»Valjda to neće biti tako zlo«, tješio ga stari Dastych. »Dakle,
mladiću, što ste uradili?«
»Uhvatio sam obijača blagajni«, ogovori dr. Mejzlík turobno.
»I to je sve?«
»Sve.«
»A taj obijač bit će da nije bio pravi«, pomagao mu je gospodin
Dastych.
»Ta bio je, sâm je priznao. Obio je blagajnu u Židovskom
dobrotvornom društvu, znate. Bio je to neki Rozanowski ili
Roserabaum iz Lavova«, gunđao je dr. Mejzlík. »Našli su kod njega
provalničke poluge i sve.«
»No, a što biste htjeli znati?« poticao ga stari Dastych.
»Ja bih htio znati,« reče policijski činovnik zamišljeno, »kako sam
ga uhvatio. Čekajte, ispričat ću vam sve po redu. Prije mjesec dana,
bilo je to trećega ožujka, imao sam službu do ponoći. Ne znam da li se
sjećate, da je tada već treći dan padala kiša. Časkom sam skočio u
kavanu, pa sam onda htio otići kući, na Vinohrade. Ali mjesto toga,
išao sam u protivnom pravcu prema Dlážděnoj ulici. Molim vas, ne
znate li zašto sam išao baš na tu stranu?«
»Možda samo tako, slučajno«, reče gospodin Dastych.
»Slušajte, po takvom vremenu ne skita se čovjek samo tako
slučajno po ulicama. Ja bih volio znati što sam tamo, do đavola, tražio
šta mislite – nije li to mogla biti kakva slutnja? Znate, nešto kao
telepatija.«
»Aha«, rekne gospodin Dastych. »To je sasvim moguće.«
»Eto vidite«, govorio je dr. Mejzlík zabrinuto. »To je ono. Ali mogla
je to biti i kakva podsvjesna predodžba, da pogledam što ima kod
»Triju djevica?«
»To je ono zabačeno svratište u Dlážděnoj ulici», prisjetio se
gospodin Dastych.
»Točno. Ondje noćuju obijači i džepari iz Pešte i iz Galicije kada
dođu u Prag na posao. Mi pazimo na taj lokal. Šta mislite, nije li to bila
sasvim obična policijska navika što sam otišao da ondje malo
zavirim?«
»Može biti«, prosuđivao je gospodin Dastych. »Takve stvari čovjek
kadikad radi sasvim mehanički, osobito ako ima smisla za dužnost. U
tome nema ništa neobično.«
»Idem ja dakle u Dlážděnu ulicu,« nastavljao je dr. Mejzlík, »usput
pogledam popis gostiju kod ‘Tri djevice’ i idem dalje. Na kraju
Dlážděn ulice se zaustavim i opet okrenem natrag; molim vas lijepo,
ne biste li mi mogli reći, zašto sam se vraćao?«
»Navika«, rekao je gospodin Dastych. »Navika patroliranja.«
»To bi moglo biti«, složio se policijski činovnik. »Ali ja nisam bio u
službi, pa sam htio ići kući. Možda je to bilo predosjećanje.«
»Ima i takvih slučajeva«, priznavao je gospodin Dastych. »Ali takvo
predosjećanje nije ništa zagonetno. Ta zna se da u čovjeku postoje
neke više sposobnosti…«
 »Bože,« zavika dr. Mejzlík, »da li je to dakle bila navika ili neke više
sposobnosti? To bih rado znao! – Pričekajte dakle: Dok ja tako hodam,
ide prema meni nekakav čovjek. Recite, zašto, do đavola, ne bi tkogod
mogao ići u jedan sat noću Dlážděnom ulicom? U tome nema ništa
sumnjivo. Ja sam nisam ni na što ni pomislio; ali zaustavio sam se
upravo pod svjetiljkom i palio cigaretu. Znate, mi to radimo kad
hoćemo noću nekoga dobro promotriti. Šta mislite: je li to bio slučaj ili
navika, ili… ili neka podsvjesna uzbuna?«
»To ne znam«, reče gospodin Dastych.
»Ni ja«, viknu srdito dr. Mejzlík. »Grom i pakao! Palim ja dakle
cigaretu pod tom lanternom, a taj čovjek prolazi mimo mene. Moj
gospodine, ja mu nisam ni pogledao u nos, nego samo buljim u
zemlju. Kad je taj čovjek prošao, počelo se u meni nešto buniti. Do
đavola, rekoh u sebi, ovdje nešto nije u redu – ali što zapravo? Ta toga
gospodina nisam ni pogledao! Stojim tako na kiši pod svjetiljkom i
razmišljam; i odjednom mi pade na um: cipele! Taj čovjek je imao
nešto čudno na cipelama. I ja vam tako iz čista mira reknem naglas:
pepeo.«
»Kakav pepeo?« zapita gospodin Dastych.
»Pa, pepeo. U taj čas sam se sjetio da je taj čovjek imao pepela na
cipelama između naglavka i đona.«
»A zašto ne bi smio imati pepela na cipelama?« zapita gospodin
Dastych.
»To se razumije,« viknu dr. Mejzlík. »Ali, gospodine, u taj tren vidio
sam, da, vidio sam obljenu blagajnu, osiguranu protiv požara, kako iz
nje pada pepeo na pod. Znate, onaj pepeo koji se nalazi među čeličnim
pločama. I vidio sam, kako te cipele gaze po tom pepelu.«
»E, to je bila intuicija«, zaključi gospodin Dastych. »Genijalna, ali
slučajna intuicija.«
»Besmislica«, reče dr. Mejzlík. »Čovječe, da nije padala kiša, ne bih
se ni obazirao na taj pepeo. Ali kada pada kiša – ljudi obično nemaju
pepela na cipelama, razumijete li?«
 »Onda je to bio empirijski zaključak«, nastavi sa sigurnošću
gospodin Dastych. »Bio je to sjajan zaključak na temelju iskustva. A
šta je bilo dalje?«
»No, onda sam pošao za tim momkom: zna se, i svratio je kod ‘Tri
djevice’. Tada sam telefonirao po dva detektiva, pa smo izvršili raciju;
našli smo ondje gospodina Rosenbauma s onim pepelom i obijačkim
polugama i s dvanaest hiljada iz blagajne Židovskog dobrotvornog
društva. To više nije važno. I razumije se, novine su pisale da je tada
naša policija pokazala znatnu spremnost – kakve gluposti! Molim vas,
da slučajno nisam išao u tu Dlážděnu ulicu i da nisam slučajno
pogledao u cipele onom lopovu… To jest,« reče dr. Mejzlík potišteno,
»ako je to bio samo slučaj. To je baš ono.«
»Ta to nije važno«, kazao je gospodin Dastych. »Mladi čovječe, to
je bio uspjeh s kojim možete biti sasvim zadovoljni.«
»Zadovoljan!« planu dr. Mejzlík. »Gospodine, kako da budem
zadovoljan, kad ne znam zbog čega? Da li zbog svoje čudesne
detektivske pronicavosti? Ili zbog mehaničkih policijskih navika? Ili
zbog sretnog slučaja? Ili zbog kakve intuicije i telepatije? Vidite, to je
bio moj prvi veći slučaj; nečega se čovjek mora držati, zar ne?
Uzmimo, da mi sutra daju neko umorstvo; gospodine Dastych, šta da
radim? Treba li da trčim po ulicama i gledam ljudima oštroumno u
cipele? Ili treba da idem za nosom i da čekam, dok me kakvo
predosjećanje ili unutrašnji glas odvede ravno k ubojici? Eto vidite, to
je taj slučaj. Čitava policija sada govori: Taj Mejzlík ima dobar nos; taj
mladić s naočarima ima lijepu budućnost, on je detektivski talenat. Ta
to je očajna situacija«, gunđao je dr. Mejzlík. »Nekakvu metodu čovjek
mora imati. Prije svoga prvog slučaja vjerovao sam u svakakve
egzaktne metode; znate, u promatranje, iskustvo, sistematsko
istraživanje i slične gluposti. Ali kad sada razmišljam o tom slučaju,
tada vidim, da… Slušajte,« reče s naglim olakšanjem, »ja mislim, da je
to bio samo sretan slučaj.«
»Tako izgleda«, reče gospodin Dastych mudro. »Ali bilo je u tome i
nešto dobrog opažanja i nekakve logike.«
»I mehaničke rutine«, doda mladi činovnik malodušno.
 »I intuicije. A pomalo i nekog dara predosjećanja. I instinkta.«
»Isuse Kriste, eto vidite«, kukao je dr. Mejzlík. »Gospodine
Dastych, kako ću sada nešto raditi?«
»… Gospodin doktor Mejzlík da odgovori na telefon«, javi se
natkonobar. »Zove vas vrhovno ravnateljstvo policije.«
»Eto ga sad«, promrmlja dr. Mejzlík zaprepašten; a kad se vratio od
telefona bio je blijed i nervozan. »Molim platiti, natkonobaru,« viknu
razdraženo. »Evo već sada! Našli nekakva stranca ubijena u hotelu. Do
sto đavola!« i ode. Činilo se da ovaj energični mladi čovjek ima tremu.
 T AJ NA RU K OP ISA

»Rubnere,« reče glavni urednik, »otiđite pogledati toga grafologa

Jensena, večeras ima produkciju za predstavnike štampe; kažu da je to
nešto epohalno, taj Jensen. Napišite zatim o njemu petnaest redaka.«
»Dobro«, promrmlja Rubner s primjerenom službenom
nevoljkošću.
»Ali pripazite da to nije kakva prevara«, stavi mu na srce glavni
urednik. »Dobro ga kontrolirajte, ukoliko možete: lično. Baš zato
šaljem vas, iskusna čovjeka.«
»… Dakle to su, gospodo, glavni principi naučne, točnije rečeno,
psihometrijske grafologije«, završio je te večeri grafolog Jensen svoje
teoretsko tumačenje pred zastupnicima štampe. »Kao što vidite, čitav
sistem je izgrađen na čisto eksperimentalnim zakonima; ali dakako
praktična upotreba ovih egzaktnih metoda tako je beskrajno složena,
da je ne mogu potanje demonstrirati uz ovo jedno predavanje.
Ograničit ću se na to da vam praktički prikažem analizu dvaju ili triju
rukopisa, a da vam pritom teoretski ne objašnjavam čitav tok svoga
rada; za to na žalost nemamo danas vremena. Molim koga od gospode
bilo kakav rukopis!
Rubner, koji je to već očekivao, pruži odmah velikom Jensenu
ispisan list papira. Jensen stavi na nos svoje čarobnjačke naočari i
zagleda se u pismo.
»Aha, ženska nuka«, naceri se. »Muško pismo je obično izrazitije i
zanimljivije, ali napokon…« Gunđajući nešto, pažljivo je zurio u taj list
papira. »Hm, hm«, govorio je od časa do časa i zavrtio glavom; vladala
je duboka tišina.
»Nije li to možda… od neke bliske vam osobe?« – zapita odjednom
grafolog.
 »Ne, nipošto«, usprotivi se žurno Rubner.
»To bolje«, reče veliki Jensen. »Slušajte, ova žena laže. To je prvi
utisak iz ovog pisma: laž, laž po navici, laž kao životni izražaj. Uostalom
ova je osoba vrlo niske razine; obrazovan čovjek ne bi s njom mogao
mnogo razgovarati… Strahovito je putena; ovo pismo ima upravo
mesnate forme. I užasno neuredna; u njezinoj okolini mora strašno
izgledati – no! To su primarne crte o kojima sam vam prije govorio;
prvo što na čovjeku upoznajete to su njegove navike, to jest osobine,
koje se same, upravo mehanički, izvanjski očituju. Prava psihološka
analiza počinje tek kod osobina koje dotična osoba poriče ili potiskuje,
jer bi se inače predala na milost i nemilost okolini. Tako na primjer,«
reče stavljajući prst na vršak nosa, »ova osoba ne bi valjda nikomu
priznala što misli. Površna je, ali površni u dvostrukom smislu;
površno se očituje, ima mnogo površnih interesa, ali tim svim samo
prikriva što stvarno misli; a ovo prikriveno ja opet je tako strahovito
svakidašnje; rekao bih, porok ovladan duševnom lijenošću. Na primjer,
pogledajte: ovo pismo je upravo neugodno puteno – to je također znak
rasipnosti – a usto tako vulgarno razborito; ova žena suviše voli svoju
udobnost, a da bi možda tražila kakvu putenu pustolovinu; dakako, kad
joj se pruži prilika… Ali to nije naša stvar. – Neobično je komotna, a
pritom i spora; kad nešto uradi, govori o tom pola dana, dok čovjeku
ne dojadi… Suviše se bavi sama sobom; vidi se da nikoga ne voli;
samo zbog svoje udobnosti prilijepi se o nekoga i hoće da ga uvjeri da
ga voli i da se za njega, bogzna kako, brine. To je jedna od onih žena
pred kojom je svaki muškarac slabić; jednostavno postane slabić od
dosade, od onog beskonačnog brbljanja, od čitave one materijalnosti,
koja ponizuje. Pogledajte, kako piše početak riječi i osobito rečenica:
nekako razmaknuto i mekano. Ova žena hoće da zapovijeda i zaista
zapovijeda; ali nije u tom energija, nego neka hinjena važnost i mnogo
riječi; odnosno najpodlija tiranija, to jest tiranija suza. To je čudno:
poslije svakog ovog razmaha vidi se nekakav uočljiv, upravo
malodušan pad; ovu ženu nešto koči, uvijek se nečega plaši –
najvjerojatnije zato da ne bi izašlo napolje nešto što bi moglo ugroziti
njezinu materijalnu udobnost; mora tu biti nešto vrlo mučno i brižno
skrivano, hm, ja ne znam; valjda nešto iz prošlosti. Tek poslije ove
reakcije opet prikupi svoju snagu ili, bolje, životnu rutinu, da
konvencionalno dovrši riječ – dakako s onim samodopadnim i
razvučenim repićem na kraju; sad već opet raste u njoj samosvijest.
To vam je u analizi onaj prvi dojam lažljivosti. Po tome ujedno vidite,
gospodo, kako potanka analiza mora na kraju potvrditi onaj prvi,
općeniti, ponešto intuitivni dojam; ovo konačno podudaranje nazivam
metodičkom verifikacijom. – Rekao sam niska razina; ali ta razina nije
uvjetovana primitivnošću, nego neskladom; ovo pismo se pretvara,
pravi se ljepše nego jest, ali čini to u sitnicama. Ova žena se u
sitnicama brine za neku korektnost: stavlja brižljivo točke nad i, ali u
velikim stvarima je nemarna, bez discipline, bez morala, ukratko
neuredna. Najviše začuđuju oznake dugih vokala; pismo je normalno
nagnuto nadesno, ali oznake imaju suprotan pravac. To daje tako
čudan utisak, kao udarac bodežom u leđa. U tome ima nešto
podmuklo i himbeno. Rekao bih slikovito: ova žena bi bila kadra
probosti čovjeka odostrag; ali ona to neće uraditi radi svoje udobnosti
– i zbog oskudice fantazije. – Mislim, da nam je to dovoljno. Ima li tko
kakav drugi, zanimljiviji rukopis?«

Te je dakle večeri Rubner došao kući sav smrknut.

»Dobro je što si došao«, rekla mu je gospođa Rubnerová. »Jesi li
gdje večerao?«
Rubner je sumorno pogleda. »Opet počinješ?« promrmlja prijeteći.
Gospođa Rubnerová podiže začuđeno obrve. »Molim te, što opet
počinjem? Ja samo pitam, hoćeš li večeru?«
»Eto vidiš«, reče Rubner s odvratnošću. »Ti dakako ne znaš ni o
čemu drugom govoriti nego o zalogaju jela. To su ti tvoji površni
interesi. To tako ponižava, ovo vječno brbljanje, ova materijalnost i
dosada…« I Rubner uzdahnu i beznadno odmahnu rukom. »Znam ja,
tako se od muževa prave slabići.«
Gospođa Rubnerová odloži šivanje u krilo i pogleda pažljivo muža.
»Franjo,« reče zabrinuto, »da ti se nije desilo što neugodno?«
 »Aha,« dreknu Rubner pakosno. »Opet se brineš za mene, zar ne?
Ne misli, molim te, da ćeš me uvjeriti! Draga moja, čovjek najednom
prozre svu tu lažljivost: odjednom mu postane jasno da se netko
prilijepio za nj samo radi svoje udobnosti… i zbog puke putenosti.
Fuj,« viknu Rubner, »čovjeku se upravo zgadi!«
Gospođa Rubnerová je zavrtjela glavom i htjela nešto reći; ali radije
je stisnula usne i počela brzo šivati; bila je tišina.
»Kako ovdje izgleda!« zasikta začas Rubner i s mukom se obazre
naokolo. »Nered i prljavština. To se zna, u sitnicama se gleda na red i
korektnost, ali u većim stvarima… Šta će ovdje ove krpe?«
»Krpam ti košulje«, izusti gospođa Rubnerová stisnutim grlom.
»Krpaš mi košulje«, rugao se Rubner. »Tako gle, ti krpaš košulje!
To se razumije, to mora znati čitav svijet, zar ne? Pola dana mora se
govoriti samo o tom da netko krpa košulje! Koliko se na to potroši
riječi i stekne važnosti! A ti misliš da zato možeš ovdje zapovijedati? O,
moja draga, tomu će sada biti kraj!«
»Franjo,« progovori gospođa Rubnerová zaprepašteno, »zar sam ti
što uradila?«
»Šta ja znam?« odsiječe Rubner. »Ja ne znam što si uradila; ja ne
znam na što misliš i što namjeravaš; ja ne znam o tebi ništa, sasvim
ništa, jer ti prokleto skrivaš, što se u tebi nalazi! Ja ne znam ni tvoju
prošlost!«
»Dopusti,« uzavrelo je gospođi Rubnerovoj, »ovdje već prestaje
sve! Ako još nešto rekneš…« Svladavala se svom snagom. »Čovječe,«
reče preplašeno, »šta ti se to dogodilo?«
»Aha,« izjavi Rubner pobjednički, »tu smo! Čega si se tako
preplašila? Da ne bi možda izašlo napolje nešto što bi moglo ugroziti
tvoje blagostanje, ha? To nam je poznato; i u potpunoj udobnosti
kadikad se nađe prilika za kakvu pustolovinu, zar ne?«
Gospođa Rubnerová je sjedila kao okamenjena. »Čovječe,« govorila
je gutajući suze, »ako imaš šta protiv mene… reci to, zaboga,
otvoreno!«
 »Sasvim ništa«, odgovarao je Rubner s jakom ironijom, »nipošto,
sasvim ništa nemam protiv tebe! Ta to nije ništa ako čovjek ima ženu
bez discipline, bez morala, lažljivu, neurednu, vulgarnu, lijenu, rasipnu i
strahovito putenu! A usto još tako niske razine…«
Gospođa Rubnerová zajeca i ustade ostavljajući šivanje na podu.
»Prestani,« viknu joj muž s prezirom, »to je najpodlija tiranija – ova
tiranija suza!«
Ali to već gospođa Rubnerová nije čula, jer je, gušeći se u
grčevitom plaču, odjurila u svoju spavaću sobu.
Rubner se tragično nasmijao i provirio još glavom kroz vrata.
»Zabiti čovjeku bodež u leđa,« viknu, »to bi bila kadra; ali i za to si
previše komotna.«

Sutradan navečer svratio je Rubner u svoju običnu gostionicu.

»Upravo čitam u vašim novinama,« pozdravio ga je gospodin Plečka,
gledajući u nj kroz naočari, »kako veličaju ovog grafologa Jensena.
Ima li što u tome, gospodine uredniče?«
»Ima, i to mnogo,« odgovori gospodin Rubner. »Tako, gospodine
Jančík, dajte mi onda tu pržolicu, ali neka ne bude tvrda. Slušajte, to je
fenomen, taj Jensen; ja sam ga vidio jučer. On vam rukopis analizira
sasvim naučno.«
»Onda je to obična prevara«, reče gospodin Plečka. »Moj
gospodine, ja vjerujem svemu, samo nè nauci. To vam je slično kao
vitamini; dok nije bilo vitamina tada je čovjek bar znao što jede; a sada
ne znate, sada imate u toj pržolici neke nepoznate životne faktore.
Fuj!« reče gospodin Plečka zgadivši se.
»To je nešto drugo«, izjavi Rubner. »Ja bih vam, gospodine Plečka,
morao vrlo dugo pričati, šta je to psihometrija, automatizam, primarni i
sekundarni znaci i slične stvari. Ali ja vam kažem, da ovaj čovjek čita iz
rukopisa kao iz knjige. I sasvim vam pogodi toga čovjeka, da ga
upravo vidite pred sobom; rekne vam: kakav je, kakvu ima prošlost,
što misli, što skriva, ukratko, sve! Ja sam bio na toj produkciji, moj
gospodine!«
»Ta idite!« mrmljao je gospodin Plečka skeptički.
»Ja ću vam dakle ispričati jedan slučaj«, poče gospodin Rubner.
»Jedan gospodin – neću vam reći njegovo ime, ali on je vrlo poznat
čovjek – dao je tomu Jensenu list sa rukopisom svoje žene. A Jensen
samo pogleda rukopis i odmah počne: ‘Ta žena je sasvim lažljiva,
neuredna je, strahovito putena i površna, lijena, rasipna, brbljava, kod
kuće samo zapovijeda, ima lošu prošlost i k tome još hoće da ubije
svoga muža!’ – Zamislite, taj vam je gospodin poblijedio kao smrt, jer
je sve to bilo potpuna istina. Samo zamislite, on je s njom dvadeset
godina sretno živio i nije ništa primijetio! U dvadeset godina braka nije
upoznao na toj ženi ni desetinu onoga što je ovaj Jensen prozreo na
prvi pogled! To je uspjeh, zar ne? Gospodine Plečka, to mora uvjeriti i
vas!«
»Čudim se,« reče gospodin Plečka, »što to ova budala, taj njezin
muž, nije vidio u dvadeset godina.«
»Molim vas,« nastavi žurno gospodin Rubner, »kad se ta žena tako
spretno pretvarala, pa je taj muž bio s njom potpuno sretan. – Sretan
čovjek uopće ništa ne vidi. A zatim, znate, on nije poznavao ove
znanstvene i egzaktne metode. To vam je tako: što se vam prostim
okom čini bijelo, to vam znanstveno ima sve boje. Iskustvo,
gospodine, ništa ne znači; današnji čovjek cijeni samo egzaktne
metode. Ne čudite se tome što taj čovjek nije ni slutio kakvo čudovište
ima kod kuće; on je jednostavno nije promatrao znanstvenom
metodom, to vam je to.«
»A sad se kao rastavio s njome?« upleo se u razgovor gostioničar
gospodin Jančík.
»To ne znam,« reče nehajno gospodin Rubner, »ja se za takve
gluposti ne brinem. Mene u tom zanima samo to, kako se dade iz
rukopisa pročitati, što inače nitko ne može da upozna. Zamislite, da
nekoga poznajete bezbroj godina kao valjanog i pristojnog čovjeka, i
odjednom tres! Iz njegova rukopisa saznate da je on kradljivac ili pravi
nitkov. Moj gospodine, čovjek ne smije nikomu ništa vjerovati na lijepe
oči; tek će se ovakvom analizom pokazati – što se u njemu skriva!«
»Ah, ah,« čudio se gospodin Plečka pokunjeno, »čovjek se onda
zaista mora bojati da komu što piše.«
»Baš tako«, reče gospodin Rubner. »Zamislite, kakvo će značenje
imati ova znanstvena grafologija recimo za kriminalistiku. Moj
gospodine, tada će moći zatvoriti čovjeka prije nego nešto ukrade;
njegov će rukopis odati da taj čovjek ima sekundarnu lopovsku crtu,
pa će ga odmah strpati na Pankrác! Grafologija ima golemu
budućnost. Kao što vam kažem, to je prava nauka, o tom ne može biti
ni najmanje sumnje.« I gospodin Rubner pogleda na sat. »No, deset
sati; vrijeme je da idem kući.«
»Zar danas tako rano?« progunđa gospodin Plečka.
»Ta znate,« reče gospodin Rubner nježno, »žena bi možda gunđala,
što je stalno ostavljam tako samu.«
 NEP O B IT A N D O KA Z

»Znaš, Toník,« pričao je istražni sudac Mates svojem najbližem

prijatelju, »to je stvar iskustva; ja ne vjerujem nikakvim izgovorima,
nikakvom alibiju i nikakvom pričanju; ja ne vjerujem optuženom ni
svjedocima. Čovjek laže i onda kad i neće; tako na primjer, svjedok se
zaklinje da prema optuženom ne osjeća nikakvo neprijateljstvo, a
pritom i sâm ne zna da ga u dubini duše, znaš, u podsvijesti mrzi iz
neke potisnute mržnje ili ljubomore. Sve što ti iskazuje optuženi,
unaprijed je izmišljeno i iskićeno; sve što iskazuje svjedok – može se
upravljati svjesnom ili i nesvjesnom namjerom da se optuženom
pomogne ili naškodi. Moj brajane, ja to znam: čovjek je sasvim lažljiva
neman.
U što dakle vjerujem? U slučaj, Toník; u one nehotične,
nenamjerne ili kako bih rekao, nekontrolirane pokrete ili čine ili riječi,
koje čovjeku tu i tamo izmaknu. Sve se da lažirati ili udesiti, sve je
pretvaranje ili kakva namjera, samo slučajne; to se može prepoznati na
prvi pogled. Ja ti imam ovu metodu: sjedim i puštam ljude da brbljaju
što su unaprijed izmislili i spremili; pravim se kao da im vjerujem, još
im i pomažem da im jezik bolje teče, i vrebam dok iz njih izleti kakva
nenamjerna, nehotična riječca; znaš, za to čovjek mora biti psiholog.
Poneki istražni sudac ima taktiku da optuženoga zbuni; zato mu
neprestano skače u riječ i smete ga tako, da mu taj jadnik na kraju
prizna recimo i to – da je ubio caricu Elizabetu. Ja hoću da budem
sasvim siguran; zato polagano, strpljivo čekam, dok mi iz toga
sistematskog laganja i izvijanja, koje se stručno naziva iskaz, ne
bljesne nehotični dijelak istine. Znaš, čista istina se u ovoj suznoj dolini
pojavljuje samo u nesmotrenosti: samo kad se ljudski stvor nekako
zarekne ili pogriješi.
Čuj, Toník, ja pred tobom nemam nikakve tajne; jer mi smo drugovi
od dječačkih godina – ta znaš, kako su te namlatili kad sam ja razbio
prozor. Nikomu to ne bih pričao, ali ja ti se zbog nečega tako stidim,
da to moram ispričati; to je uzalud, čovjeku je potrebno da se
ispovijeda. Ja ću ti reći kako se ova moja metoda pokazala ispravnom
upravo sada u mojem… u mojem najprivatnijem životu; ukratko u
mojem braku. A onda mi reci, molim te, da sam bio glupan i grubijan;
pristoji mi to.
Čovječe, ja… no, ja sam sumnjičio svojti ženu Marticu; ukratko, bio
sam ljubomoran kao kakav luđak. Ja sam sebi utuvio u glavu da ima
nešto s onim… s onim mladim… ja ću ga zvati Artur; ja mislim da ga
ti i ne poznaješ. Znaš, ja nisam nikakav crnac; kad bih sigurno znao da
ga ljubi, rekao bih: Martice, raziđimo se. Ali to je ono najgore, ja uopće
nisam bio siguran; Toník, ti nemaš pojma kakve su to muke. Dragi
bože, to je bila ružna godina! Ti znaš kakve budalaštine radi ovakav
ljubomoran suprug: traga, vreba, preslušava služavke, pravi scene…
Ali sad još uzmi u obzir da sam ja slučajno istražni sudac; čovječe, moj
obiteljski život posljednje godine bio je stalno unakrsno preslušavanje
od jutra do… do ponovnog lijeganja u krevet.
Optužena, hoću da kažem Martica, držala se sjajno; i kad je plakala,
i kad je uvrijeđeno šutjela, i kad je iskazivala gdje je bila čitav dan i što
je radila, ja sam uzalud vrebao da će se možda zareći ili izdati. Znaš,
često mi je lagala, hoću da kažem: obično je lagala, ali to je već takva
ženska navika; žena ti neće pošteno reći da je bila dva sata kod
modistice – ona će izmisliti da je bila kod zubara ili na groblju kraj
mamičina groba. Što sam je više mučio – Tonda, ljubomoran čovjek je
gori nego bijesan pas – što sam je više sekirao, to sam bio manje
siguran. Svaku njezinu riječ, svaki njezin izgovor ja sam deset puta
okretao i ispitivao; ali nisam nalazio ništa nego one obične hotimične
poluistine i polulaži, od kojih se sastoji normalna ljudska veza i
naročito brak, eto vidiš. Ja znam, kako je pri tom bilo meni; ali kad
tako razmislim, šta je pri tom iskusila jadna Martica, tada bih se,
čovječe, najradije išamarao.
Tako je ove godine Martica otputovala u Františkove Lázně – znaš,
te ženske stvari i tako, ukratko izgledala je loše. To se razumije, ja sam
je ondje dao uhoditi – iznajmio sam za to nekog odurnog klipana, koji
se ondje uostalom zadržavao samo po gostionicama… Čudnovato je,
kako se čitav život korumpira, ako samo u jednoj stvari nemaš reda;
sav si nečist, ako imaš samo na jednom mjestu mrlju. Martica mi je
pisala… nekako nesigurno i zaplašeno… kao da nije znala o čemu bi
pisala; razumije se, ja sam u tim pismima njuškao i tražio među
recima… Jednom dakle primih od nje pismo, adresa je glasila:
František Mates, istražni sudac i tako dalje, a kad sam ga otvorio i
izvadio pismo, spazih natpis: ‘Dragi Arture!’
Čovječe, meni klonuše ruke. Dakle konačno je to tu. Ponekad se
tako desi, kada čovjek piše više pisama da ih stavi u krive omote.
Vidiš, Martice, to je glup slučaj, zar ne? Meni ju je, dragi, bilo čak žao
što mi je tako dopala šaka.
Nemoj misliti, Toník, moja je prva misao bila, da to pismo,
namijenjeno tomu… tomu Arturu, i ne čitam, nego da ga pošaljem
natrag Martici; ja bih to u svakom slučaju uradio, ali ljubomora je
prljava strast i gadarija; druže moj, ja sam to pismo pročitao i pokazat
ću ti ga, jer ga nosim uza se. Eto pogledaj, što se u njemu nalazi:

Dragi Arture!
ne ljutite se, što Vam dosad nisam odgovorila; ali bila sam zabrinuta što mi
Franci – to sam dakle ja, razumiješ? – tako dugo nije pisao; ja znam, da on
ima mnogo posla, ali kad je čovjek tako dugo bez vijesti o svojem mužu, tada
hoda kao tijelo bez duše; ali to Vi, Arture, ne možete razumjeti. Slijedeći mjesec
doći će Franci ovamo, mogli biste tada i Vi doći. On mi piše da sada ima vrlo
zanimljiv slučaj, ali nije napisao što, ja mislim da je to ono umorstvo Hugona
Müllera; mene bi to strašno zanimalo. Meni je tako žao što se Franci malo
otuđio od Vas, ali to je samo zato jer ima tako mnogo posla; kad bi to bilo kao
prije, mogli biste ga izvući među ljude ili autom na izlet. Vi ste uvijek prema
nama bili tako dobri, pa ni sad nas ne zaboravljate, premda nije onako kako bi
trebalo biti; ali Franci je tako nervozan i čudan. Niste mi ništa ni pisali, što radi
Vaša djevojka. Franci se također tuži da je u Pragu strašna vrućina; trebalo bi da
dođe ovamo i da ostavi posao, ali on sigurno sjedi u uredu do noći. Kad ćete na
more? Nadam se da ćete uzeti sa sobom i svoju djevojku; Vi ne znate, kako je
to, kad mi ženske čeznemo.
Srdačno Vas, Arture, pozdravlja Vaša
Marta Matesová.
 Tako, Toníče moj, što veliš na to? Ja znam da to nije nikakvo
duhovito pismo; s gledišta stila i zanimljivosti ono je i sasvim slabo; ali,
čovječe, kakvo ono svijetlo baca na Marticu i na njezin odnos prema
tom jadnom Arturu! Nikada joj ne bih vjerovao da mi je govorila što je
htjela; ali sada sam imao u ruci nešto tako nenamjerno, tako mimo
njezine volje… Tako eto vidiš, da se istina, nesumnjiva i sigurna istina
očituje samo nesmotrenošću. Ja bih plakao od radosti – i pri tom od
sramote, što sam bio tako budalasto ljubomoran.
Što sam zatim uradio? Svezao sam dakle uzicom spise o umorstvu
Hugona Müllera, zatvorio ih u ladicu i već sutradan sam bio u
Františkovim Láznjama. Kad me je Martica vidjela zacrvenjela se i
zamucala kao djevojčica; izgledala je kao da je uradila nešto strašno.
Ja ništa ne govorim o pismu. »Franci, zapita začas Martica, jesi li
dobio moje pismo?«
»Kakvo pismo?« čudim se ja. »Ti mi pišeš vraški malo.«
Martica me gleda zaprepašteno i uzdahne kao da joj je laknulo. »Ja
sam ti ga onda valjda zaboravila poslati«, reče i poče prevrtati po tašni
dok nije pronašla nekakvo malo zgužvano pisamce. Počinjalo je
riječima: ‘Dragi Franci!’ Morao sam se u sebi smijati. Gospodin Artur je
već valjda vratio poštom ono što mu nije pripadalo.
Zatim se o tom nije više progovorila nijedna riječ; razumije se,
počeo sam joj govoriti o onom zločinu nad Hugonom Müllerom, koji ju
je tako jako zanimao. Mislim da i danas vjeruje da ono pismo uopće
nisam ni primio.
»No, i to ti je sve; od toga vremena kod nas je barem mir. Reci, zar
nisam bio glupan što sam bio tako prostački ljubomoran? Znadeš i
sâm, da sada nastojim, ne bih li to Martici nadoknadio; tek sam iz toga
pisma vidio kako se, jadnica, brine za mene. Tako, sad je to već
gotovo; čovjek se više stidi zbog svoje gluposti nego zbog svojih
grijeha.
Ali to ti je klasičan primjer, kakvu dokaznu snagu ima ovakav puki i
nehotičan slučaj, zar ne?«
 Otprilike u isto doba govorio je mladi čovjek, ovdje nazvani Artur,
gospođi Martici: »Dakle, draga, je li pomoglo?«
»Šta, dragi?«
»Ono pismo, što si mu tada tobože nesmotrenošću poslala.«
»Pomoglo je«, rekla je Marta i zamislila se. »Znaš, dragi, ja se čak
stidim, što mi on, Franci, sada tako strašno vjeruje. On je prema meni
od toga vremena tako dobar… Ono pismo stalno nosi na srcu.« I
gospođa Marta zadrhta. »To je zapravo strašno, da… da ga tako
varam, zar ne misliš?«
Ali gospodin Artur nije tako mislio; tvrdio je barem, da nije nipošto
strašno.
 UK RA DE N I SP IS 1 3 9 / V II. OD J. C

U tri sata ujutro zazvoni telefon na garnizonskom zapovjedništvu:

»Ovdje pukovnik Hampl iz generalnog štaba. Pošaljite odmah ovamo
dva čovjeka vojne policije; i poručite potpukovniku Vrzalu, no dakako iz
Odjela za informacije, čovječe, to vas se ne tiče, da odmah dođe k
meni. Da, sada noću. Da, neka uzme auto. Dakle brzo, sto mu
gromova!« I gotovo.
Za sat bio je potpukovnik Vrzal na mjestu poziva; bilo je to negdje u
četvrti vilâ. Pozdravio ga je stariji i strahovito zabrinuti gospodin u
civilu, to jest samo u košulji i hlačama. »Potpukovniče, meni se desila
vrlo neugodna stvar. Sjedni, druže. Prokleta stvar, ružna, svinjska,
glupa, gadna. Mrcina jedna prokleta. Dakle zamisli: prekjučer mi je dao
šef generalštaba jedan spis i rekao mi: ‘Hample, izradi to kod kuće; što
manje ljudi za to zna, to bolje – u kancelariji ni riječi o tom; dakle
naprijed, imaš dopust i sjedi nad tim kod kuće, ali budi oprezan!’
Dobro dakle.«
»Kakav je to bio spis?« zapita potpukovnik Vrzal.
Pukovnik Hampl se časak kolebao. »No,« reče zatim, »znaj dakle:
bio je to spis iz Odjela C.«
»Aha«, reče potpukovnik Vrzal i poče se držati prekomjerno
ozbiljno. »Molim dalje.«
»Dakle čuj«, pričao je pukovnik utučeno. »Jučer sam na tom spisu
radio čitav dan; ali što da s njim radim, do sto đavola, noću? Da stavim
spis u ladicu, to nije sigurno; blagajne nemam; a kad bi netko saznao,
da je spis kod mene, nestao bi mi on bez traga. Čovječe, prve noći
spremio sam spis u svoj krevet pod madrace; do jutra sam ga izvaljao
kao vepar.«
»Vjerujem, pukovniče,« reče potpukovnik Vrzal.
»Šta ćeš,« uzdahnu pukovnik, »moja žena je još deblja. No druge
noći žena mi je savjetovala ovo: ‘Znaš što, stavit ćemo spis u limenu
kutiju od makarona i spremit ćemo ga preko noći u smočnicu. Ja
smočnicu noću zaključavam i ključ uzimam sa sobom’, reče žena. – Mi
naime imamo neku strahovito debelu služavku, koja sve pojede. Ondje
ga neće nitko tražiti, zar ne? No dobro, to mi se sviđalo.«
»Ima li vaša smočnica dvostruk ili jednostruk prozor?« prekide ga
potpukovnik Vrzal.
»Sto mu gromova,« prasnu pukovnik, »to mi nije ni palo na pamet!
Jednostruk prozor! Ja sam uvijek mislio na Slučaj sa Sázavskim19 i
druge takve gluposti i zaboravio sam pogledati na prozor! Prokleta
stvar, najprokletija!«
»A dalje?«, podsjećao ga potpukovnik.
»No, što bi bilo dalje. U dva sata ujutro čuje žena kako dolje vrišti
služavka. Pošla je pitati što je, a Máry se dere: U smočnici je tat! Žena
trči po ključ i po mene, ja pojurim s revolverom u smočnicu i eto ti
proklete, odurne stvari – prozor smočnice je provaljen, a kutije sa
spisom nema. A nema ni tata. To je sve«, odahnu pukovnik.
Potpukovnik Vrzal bubnjaše prstima po stolu. »A, gospodine
pukovniče, da li je tko znao da imaš ovaj spis kod kuće?«
Nesretni pukovnik raširi ruke. »To ne znam. Druže, ovi gadovi
špijuni nanjuše sve.« Pritom se sjeti funkcije potpukovnika Vrzala i
smete se. »To jest, oni su vrlo lukavi ljudi«, popravljao se slabo. »Ali ja
za spis nisam rekao nikomu, časna riječ. Ali«, doda pobjednički, »nitko
zaista nije mogao znati, da sam ga stavio u limenku za makarone.«
»A gdje ste stavljali spis u limenku?« zapita uzgred potpukovnik.
»Ovdje, za ovim stolom.«
»Gdje je pritom stajala ta limenka?«
»Čekaj,« prisjećao se pukovnik… »Ja sam sjedio ovdje i držao
limenku pred sobom.«
. . . . . . . . . . . . .
19
Događaj iz predratne ČSR, kada je grupa fašista napala službenika
ministarstva u njegovoj vili i otela mu spise o istrazi protiv bivšeg generala i
fašiste R. Gajde.
 Potpukovnik se naslonio o stol i pogledao sanjarski u prozor. U
rosnom osvitu ocrtavala se prijeko siva i crvena vila. »Tko ondje
stanjuje?« zapita tromo.
Pukovnik lupi šakom po stolu. »Sto mu đavola, to sam zaboravio!
Pričekaj, ondje stanuje neki Židov, direktor banke ili tako nešto.
Prokleta stvar, sad mi već sviće! Vrzale, meni se čini, da smo na
tragu!«
»Ja bih želio vidjeti ovu smočnicu«, reče potpukovnik izmičući.
»Hajde sa mnom! Ovuda, ovuda«, – vodio ga pukovnik revno.
»Ovdje je to. Na onoj najvišoj polici stajala je ona limenka. Máry,«
izdere se pukovnik, »ovdje nemate ništa gledati! Idite na tavan ili u
podrum!«
Potpukovnik navuče rukavice i skoči na prozor, koji je bio donekle
visok. »Provala je izvršena dlijetom«, reče promatrajući prozor.
Prozorski okvir je dakako od mekoga drva; gospodine pukovniče, to
može rasjeći svaki dječak.«
»Prokleta stvar«, čudio se pukovnik. »Prokleti ljudi, što rade tako
mizerne prozore!«
Vani pred rešetkama čekala su dva vojnika.
»Je li to vojnička policija?« zapita potpukovnik Vrzal. »To je dobro.
Ja ću još pogledati izvana. Gospodine pukovniče, moram ti savjetovati,
da do eventualne zapovijedi ne izlaziš iz kuće.«
»To se razumije«, suglasio se pukovnik. »A zašto zapravo?«
»Da budeš na raspolaganju, ako bi možda… Ova dva vojnika ostat
će dakako ovdje.«
Pukovnik teško uzdahnu i proguta nešto. »Razumijem. Ne bi li htio
malo kave? Žena će skuhati.«
»Nemam sada za to vremena«, reče potpukovnik suhoparno.
»Dakako, o tom ukradenom spisu zasada ne govori nikomu ništa; osim
kada… kada te pozovu. I još nešto: služavki reci, da je taj tat ukrao
neke konzerve, ništa više.«
 »Ali čuj,« povika pukovnik očajno, »ti ćeš ovaj spis naći, zar ne?«
»Nastojat ću«, reče potpukovnik i službeno udari petama.
Toga jutra sjedio je pukovnik Hampl duboko nesretan. Sad je
zamišljao – kako dolaze dva oficira da ga uhapse; a sad se opet trudio
da nekako izmisli – što li sad radi potpukovnik Vrzal i kako stavlja u
pokret čitav onaj veliki i prikriveni aparat vojne obavještajne službe.
Zamišljao je uzbunu u generalštabu i stenjao.
»Karlo,« zvala ga je već dvadeseti put njegova gospođa (– već je
davno radi opreza sakrila njegov revolver u služavkin kovčeg), »ne bi li
htio štogod pojesti?«
»Daj mi mira, do đavola!« trgao se pukovnik. »Ja mislim da je to
vidio onaj Židov prijeko.«
Gospođa je samo uzdahnula i otišla u kuhinju, da plače.
Uto zazvoni zvonce. Pukovnik ustane i ispravi se, da s vojničkom
strogošću primi oficire koji dolaze da ga uhapse. (Koji li su to? –
razmišljao je rastreseno.) Ali umjesto oficira unišao je riđokosi
čovječuljak s polucilindrom u ruci i iskesio u pukovnika svoje vjeveričje
zube. »Molim, ja sam Pištora iz policijskog komesarijata.«
»Šta želite?« izusti naglo pukovnik i neprimjetljivo prijeđe iz stava
mirno u odmorni stav.
»Čujem, da su vam provalili u smočnicu«, smijao se gospodin
Pištora nekako povjerljivo. »Evo me dakle ovamo.«
»A šta se to vas tiče?« dreknu pukovnik.
»Molim,« blistao je gospodin Pištora, »ovo je naš rajon. Vaša je
služavka pričala jutros kod pekara da su vam pokrali smočnicu, i tada
ja rekoh gospodinu komesaru, skoknut ću onamo da vidim, zar ne.«
»Ne vrijedi truda«, progunđa neraspoloženo pukovnik. »Ukrali su
samo… samo kutiju s makaronima. Pustite to s mirom!«
»Čudno je,« primijeti gospodin Pištora, »što nisu ukrali više.«
»To je vrlo čudno«, reče gorko pukovnik. »Ali to se vas ništa ne
tiče.«
 »Valjda ih je netko smeo«, zasja gospodin Pištora iznenadno
prosvijetljen.
»Moje poštovanje, gospodine,« odsiječe pukovnik.
»Molim,« reče gospodin Pištora s nepovjerljivim smiješkom, »ja
bih prije morao pogledati ovu smočnicu.«
Pukovnik htjede planuti, ali se ipak prepustio svojem jadu. »Pođite
dakle«, reče mrzovoljno i odvede čovječuljka u smočnicu.
Gospodin Pištora je oduševljeno razgledavao usku sobičicu. »No
da,« reče obradovan, »provalio je prozor dlijetom; to je dakle bio
Pepek ili Andrlík.«
»Šta, molim?« zapita oštro pukovnik.
»To je uradio Pepek ili Andrlík; ali Pepek je valjda u zatvoru. Da je
samo izvadio staklo, tada bi to mogao biti Dundr, Lojza, Novák,
Hosička ili Kliment. Ali ovo je valjda Andrlík.«
»Da se možda ne varate?« progunđa pukovnik.
»Da bi bio netko novi za smočnice?« uozbilji se odjednom
gospodin Pištora. »To valjda ne. To jest, i Mertl također provaljuje
prozore polugom, ali nikada ne ide na smočnice, nikada, gospodine;
on ulazi u stan kroz zahod i uzima samo rublje.« Gospodin Pištora
iskesi vjeveričje zube. »No, skoknut ću k Andrlíku.«
»Kažite mu da ga pozdravljam«, promrmlja pukovnik. To je
nevjerojatno, mislio je, kad je opet bio prepušten svojim mučnim
mislima, kako je ova policija nesposobna. Da su bar tražili otiske
prstiju ili tragove – hajde de, to je stručna metoda; ali ovako glupo
ulaziti u to… Ta gdje bi policija bila dorasla međunarodnoj špijunaži!
Zanima me što radi Vrzal.
Pukovnik nije odolio ovoj napasti, pa je nazvao telefonom
potpukovnika Vrzala; nakon bješnjenja od pola sata dobio je konačno
vezu. »Halo,« viknu slađahno, »ovdje Hampl. Molim te, kako je
daleko… Znam, da ne možeš ništa reći, ali ja samo… Znam, ali kad bi
mi ljubazno rekao samo to, je li to već… Isuse i Marijo, još uvijek
ništa? Znam, da je to težak slučaj, ali… Samo trenutak, Vrzale, molim
te. Sjetih se eto, da bih od svojih sredstava, razumiješ, dao deset
hiljada onomu koji uhvati tata. Više nemam, ali znaš, za ovakvu
uslugu… Znam, da ne; ali ja sasvim privatno… No da, ta je moja
privatna stvar; službeno to ne ide. – Ili bi se to moglo razdijeliti onim
civilnim detektivima, zar ne? – Ali dakako, ti o tom ništa ne znaš; ali
kad bi tim ljudima nekako natuknuo, da je pukovnik Hampl obećao
deset hiljada… Dobro dakle, neka im to rekne tvoj narednik. Molim te,
druže! – Dakle oprosti. Hvala ti.«
Pukovniku Hamplu je bilo nešto lakše poslije ove darežljive odluke;
osjećao je kao da je i on sada bar nekakav učesnik u progonu ovog
prokletog lopovskog špijuna. Legao je na divan, jer je bio umoran od
ovog uzrujavanja, i maštao je kako sto, dvjesta, trista ljudi (a svi su bili
riđokosi i kesili su vjeveričje zube kao gospodin Pištora) pregledavaju
vlakove, zaustavljaju automobile koji jure prema granicama, čekaju
plijen iza ugla ulice i odjednom nastupaju s riječima: »U ime zakona.
Pođite sa mnom i jezik za zube!« Zatim je sanjao da polaže ispit iz
balistike na vojnoj akademiji, pa je teško jecao i probudio se uznojen.
Netko je zvonio.
Pukovnik Hampl skoči na noge i pokuša da sredi svoje misli. Na
vratima se pojavili vjeveričji zubi gospodina Pištore. »Eto već sam
stigao!« rekoše vjeveričji zubi. »Molim lijepo, bio je to on.«
»Tko?« trudio se pukovnik da shvati.
»Pa Andrlík«, začudio se gospodin Pištora tako da je prestao kesiti
zube. »Tko drugi? Pepek je naime na Pankráci.«
»Ali što ste zaintačili s tim Andrlíkom?« proderao se nestrpljivo
pukovnik.
Gospodin Pištora je izbečio svoje svijetle očice. »Ta on je ukrao
one makarone iz smočnice«, reče prijekorno. »Već je na komesarijatu.
Molim, ali ja sam došao pitati… On, Andrlík veli da u toj limenki nisu
bili nikakvi makaroni, da su unutra bili samo nekakvi spisi. Je li to
dakle istina?«
»Čovječe,« vikne pukovnik bez daha, »gdje su vam ti spisi?«
»U džepu«, iskesi zube gospodin Pištora. »Kamo sam ih…«
govorio je prevrćući po torbi za spise, »… aha. Je li to vaše?«
 Pukovnik mu istrže iz ruke dragocjeni, zgužvani spis broj 139/VII.
Odj. C. Oči mu se zalile suzama olakšanja. »Čovječe zlatni,« uzdahnu,
»ja bih vam dao za to ne znam što. Ženo,« povika, »dođi amo. Ovo je
gospodin komesar – gospodin inspektor, eh…«
»Agent Pištora«, reče čovječuljak pokazujući najradosnije svoje
zubalo.
»On je dakle već našao taj ukradeni spis«, govorio je pukovnik
glasno. »Hajde, ženo, donesi čašice i konjak. Gospodine Pištora, ja
bih… vi i ne znate kako… to jest, da biste znali… Gucnite, gospodine
Pištora!«
»Ta nije to bilo ništa«, smijao se gospodin Pištora. »Gospodine,
ova čašica grije! Da, a ona limenka, milostiva gospođo, nalazi se na
komesarijatu.«
»Do đavola i limenka«, grmio je blaženo pukovnik. »Ali, dragi
gospodine Pištora, kako ste tako brzo našli taj spis? U zdravlje,
gospodine Pištora!«
»U zdravlje«, reče gospodin Pištora učtivo. »Bože moj, to nije ništa.
Kad je provaljena smočnica, mi onda idemo po Andrlíka ili po Pepeka,
ali Pepek sada sjedi dva mjeseca na Pankrácu. Kad netko provali na
tavan, tada potražimo Píseckoga, hromog Tonderu, Kanera, Zimu i
Housku.«
»No, no«, čudio se pukovnik. »Čujte, a kako je onda kad je
posrijedi recimo slučaj špijunaže? Izvolite, gospodine Pištora!«
»Zahvaljujem učtivo. – Špijunaže, toga kod nas nema. Ali mjedene
brave, za to je Čeněk i Pinkus, za bakrene žice imamo sada jednoga,
nekog Toušeka, a kad se radi o pivskim cijevima, tada to mora biti
Hanousek, Buchta ili Šlesinger. A obijače blagajni, njih imamo iz čitave
republike. Ima ih mnogo, sada ih ima dvadeset i sedam, ali šest ih
sjedi.«
»Pravo im bilo!« izjavi pukovnik krvoločno. »Gospodine Pištora,
gucnite!«
»Zahvaljujem učtivo,« reče gospodin Pištora, »ja vam ne pijem
mnogo. Molim, u zdravlje! Oni vam – hop! – ovi lopovi, to vam nisu
inteligentni ljudi, gospodine; svaki zna samo jedan posao i taj radi, dok
ga opet ne uhvatimo. Kao taj Andrlík. Aha, rekao je čim me je
primijetio, to je gospodin Pištora zbog one smočnice. ‘Gospodine
Pištora, sve to skupa ne vrijedi ništa, ukrao sam samo spis u limenki.
Ta dobro sam se namučio, dok sam nešto napipao’. – Onda hajde,
rekoh mu ja – budalo, za to ćeš dobiti najmanje godinu dana.«
»Godinu dana zatvora?« primijeti pukovnik Hampl sućutno. »Nije li
to previše?«
»Pa to je provala!« iskesi zube gospodin Pištora. »Zahvaljujem
dakle učtivo, gospodine; ja imam još jedan izlog, bit će to Klečka ili
Rudl. A ako biste štogod trebali, samo se obratite na komesarijat.
Dovoljno je da pitate za gospodina Pištoru.«
»Molim vas, gospodine,« reče pukovnik, »ako biste možda – hm –
za ovu uslugu… To jest ovaj spis je… to jest ništa naročito, ali… ja ga
ne bih želio izgubiti, znate? Dakle, ako biste možda primili za ovu
uslugu«, reče brzo i turi gospodinu Pištori u ruku pedeset kruna.
Gospodin Pištora se od iznenađenja i ganuća uozbiljio. »Ali nije
trebalo«, reče turajući žurno ruku s novčanicom u džep. »Ta to nije
bilo ništa… Zahvaljujem vam dakle učtivo, gospodine; a ako biste opet
kada trebali…«
»Dao sam mu naime pedeset kruna«, rekao je gospodin pukovnik
Hampl dobrohotno svojoj ženi. »Za takva blesana bilo bi dovoljno i
dvadeset kruna, ali…« I gospodin pukovnik odmahnu velikodušno
rukom. »Samo kad se taj prokleti spis našao!«
 SELV I NO V SL UČ A J

»Hm, moj najveći uspjeh, to jest uspjeh, koji me je najvećma

obradovao«, pričao je stari majstor Leonard Unden, velik pjesnik,
laureat Nobelove nagrade i tako dalje. »Mladi prijatelji, u mojim
godinama čovjek više ne mari za te lovore, ovacije, ljubavnice i druge
takve besmislice, osobito kad su već odavno prošle. Dok je čovjek
mlad, veseli se svemu, a bio bi magarac kad to ne bi radio; samo dok
je mlad, nema sredstava da bi se nečemu radovao. Zapravo trebalo bi
da život ide obratnim putem; trebalo bi da čovjek bude najprije star i
da radi sadržajan i zaslužan posao, jer za drugo nije ni prikladan; tek na
kraju bi trebalo da proživljava mladost, da bi mogao uživati plodove
svoga dugoga života. Eto vidite starca, već se zapričao. O čemu sam
ono htio govoriti? Aha, o tom: što je bio moj najveći uspjeh. Čujte, nije
to bila nijedna moja drama i nijedna moja knjiga – premda je bilo
vrijeme, kad su se moje knjige zaista čitale; moj najveći uspjeh bio je
Selvinov slučaj.
No dakako, vi već i ne znate dobro, o čemu se radilo; ta već je
odonda prošlo dvadeset šest, ili ne, dvadeset devet godina. Dakle,
sada se navršilo dvadeset devet godina, otkako je jednoga božjeg dana
došla k meni neka sjedokosa, sitna gospođa u crnoj haljini; i prije nego
sam je mogao sa svojom tada vrlo cijenjenom prijaznošću zapitati što
zapravo hoće, bum, klečala je preda mnom na podu i počela plakati; ja
ne znam, ja vam ne mogu vidjeti ženu kako plače.
»Gospodine,« rekla je mamica, kad sam je malo primirio, »vi ste
pjesnik; zbog vaše ljubavi prema čovjeku zaklinjem vas, spasite mi
sina! Sigurno ste čitali u novinama o slučaju Franka Selvina…«
Mislim, da sam tada izgledao otprilike kao bradato dojenče; čitao
sam doduše novine, ali nisam zapazio nikakav slučaj Franka Selvina.
Ukoliko sam je dakle u tom jecanju i cviljenju razumio, stvar je bila
ovakva: Njezin jedinac, dvadeset dvogodišnji Frank Selvin, bio je
upravo osuđen na doživotnu tešku tamnicu, jer je navodno umorio
svoju tetu Sofiju s namjerom da je opljačka; u očima porote bila mu je
otegotna okolnost što nije priznao svoj čin. »Ta on je nevin,
gospodine,« zapomagala je gospođa Selvinová, »ja vam se kunem, da
je nevin! One nesretne večeri rekao mi je: ‘Mamice, boli me glava,
idem se prošetati izvan grada‘. Gospodine, zato ne može dokazati svoj
alibi! Ta tko će noću primijetiti mladoga momka, makar ga i slučajno
sreo? Moj Frantík je bio ponešto lakomislen dječak; ali i vi ste bili
mladi; zamislite, gospodine, da su mu tek dvadeset dvije godine! Zar je
moguće ovako uništiti čitav život mlada čovjeka?« I tako dalje. Čujte,
da ste vidjeli ovu slomljenu sjedokosu mamicu, tada biste spoznali što
sam tada spoznao ja: da je nemoćna samilost jedna od najstrašnijih
patnja. No, što da vam dalje pričam: na kraju sam joj se zakleo da ću
uložiti sve sile i da neću prestati dok u ovoj stvari ne izađem na čistac;
i da vjerujem u nevinost njezina sina. Radi te riječi htjela mi je izljubiti
ruke. Kad mi je jadna starica poželjela božji blagoslov, gotovo sam
pred njom klekao. Ta znate, kako glupo čovjek izgleda, kad mu netko
zahvaljuje kao Bogu.
Dobro, od toga sam dakle časa slučaj Franka Selvina shvatio kao
svoju stvar. Najprije sam dakako prostudirao spise procesa. Čujte,
tako neuredan proces nisam još nikada vidio; to je bio zapravo sudski
skandal. Slučaj je bio zapravo sasvim jednostavan: Jedne noći čula je
služavka dotične tete Sofije, neka Ana Solarová, duševno zaostala,
pedesetogodišnja žena, da netko hoda po sobi gospođice, to jest kod
tete Sofije. Pošla je dakle pogledati zašto gospođica ne spava, a kad je
ušla u spavaonicu, vidjela je širom otvoren prozor i kako neka muška
figura skače kroz prozor u vrt. Tada je ova žena počela strahovito
vikati; a kad su došli susjedi sa svijetlom, našli su na zemlji gospođicu
Sofiju zadavljenu njezinim vlastitim ručnikom; ormar za rublje u kojem
je držala svoje novce bio je otvoren i rublje djelomično pobacano;
novci su u ormaru ostali – očito je u taj čas služavka uznemirila
ubojicu. To su dakle bila materia facti.20

. . . . . . . . . . . . .
20
činjenica. (lat.)
 Sutradan je Frank Selvin bio uhapšen. Služavka je naime iskazala,
da je prepoznala mladog gospodina, kad je skakao kroz prozor. Bilo je
utvrđeno da u to doba nije bio kod kuće: vratio se kući otprilike pola
sata kasnije i otišao ravno u krevet. Dalje se pokazalo, da je taj glupi
dječak imao nekakve dugove. Zatim se našla neka blebetuša, koja je
važno izjavila da joj je teta Sofija nekoliko dana prije umorstva nešto
povjerila: da je kod nje bio nećak Frank s molbom, da mu pozajmi par
stotinjarki; kad je odbila – bila je naime strašno škrta – rekao je, veli,
Frank: ‘Teta, pripazite, nešto će se dogoditi, imat će svijet šta gledati’.
– To je dakle bilo sve, što se ticalo Franka.
A sada uzmite proces: trajao je u svemu pola dana. Frank Selvin je
jednostavno tvrdio da je nevin, da je bio u šetnji, a zatim je otišao kući
i legao spavati… Nijedan svjedok nije bio podvrgnut unakrsnom
preslušavanju. Frankov odvjetnik – razumije se, ex offo,21 jer gospođa
Selvinová nije imala novaca za boljeg odvjetnika – bio je neka stara
dobričina i idiot, koji se ograničio na to da upozoruje na mladost svoga
nerazboritog klijenta, i sa suzama u očima molio je velikodušne
porotnike da budu blagi. Ni državni tužitelj nije se mnogo trudio; grmio
je na porotnike, da su baš prije procesa Franka Selvina donijeli dvije
osude koje su oslobađale optužene; kuda bi se, rekao je on, survalo
ljudsko društvo kad bi svaki zločin našao zaštitu u širokogrudnoj
dobrodušnosti i blagosti sudaca iz naroda? – Čini se dakle, da su
porotnici uvažili ovaj argument i da su htjeli pokazati – kako se ne valja
oslanjati na njihovu dobrodušnost i blagost; jednostavno su s
jedanaest glasova izrekli: da je Frank Selvin kriv za zločin umorstva.
Tako, to je bio taj čitav slučaj.
Čujte, kad sam ove stvari utvrđivao, ja sam bio upravo očajan; u
meni je sve kuhalo, premda nisam pravnik ili možda baš zato, jer
nisam pravnik. Samo zamislite ovo: krunska svjedokinja je duševno
zaostala; osim toga stara je gotovo pedeset godina, očito je dakle u
klimakteriju, što dakako eventualno smanjuje njezinu vjerodostojnost.
Onaj lik na prozoru vidjela je noću; kao što sam kasnije utvrdio, noć je
bila topla, ali vrlo tamna; ova žena nije dakle mogla prepoznati toga

. . . . . . . . . . . . .
21
Odvjetnik po službenoj dužnosti.
čovjeka ni s približnom sigurnošću. Po tami ne možete točno razabrati
ni veličinu čovjeka; to sam sam temeljito iskušao. A uza sve to – ova je
žena mladoga gospodina, to jest Franka Selvina, upravo histerično
mrzila jer joj se navodno rugao; nazivao ju je naime bjelorukom
Hebom, što je dotična Ana Solarová zbog nekog razloga smatrala
smrtnom uvredom.
Druga stvar: teta Sofija je mrzila svoju sestru, gospođu Selvinovu, i
one zapravo nisu razgovarale jedna s drugom; ta stara djevojka nije
mogla ni čuti ime Frankove majke. Ako je teta Sofija govorila, da joj je
Frank nekako prijetio, moglo je to sasvim dobro pristajati među one
usidjeličke zajedljivosti, koje je izmišljala da ponizi svoju sestru. Što se
tiče Franka, bio je to prosječno nadaren mladić; bio je pisar u nekoj
kancelariji, imao je djevojku kojoj je pisao sentimentalna pisma i loše
stihove, i upao je u dugove, kao što se obično veli, bez vlastite krivnje;
to jest zato jer se iz sentimentalnosti opijao. Njegova mamica je bila
savršena i jadna žena, izmučena od raka, siromaštva i žalosti. Tako su
dakle izgledale te stvari, izbliže pogledane.
Ne, vi ne znate, kakav sam ja bio u mladenačkim godinama; kad
sam se odvažio na nešto – ja nisam mogao sobom vladati. Tada sam
napisao za novine seriju članaka pod naslovom ‘Slučaj Franka Selvina’;
točku po točku dokazivao sam neosnovanost tvrđenja svjedoka,
naročito glavne svjedokinje; analizirao sam protuslovlja u svjedočenju i
pristranost nekih izjava; dokazao sam apsurdnost pretpostavke, da bi
krunska svjedokinja mogla prepoznati počinitelja; demonstrirao sam
potpunu nesposobnost predsjednika suda i grubu demagogiju govora
državnog tužioca. Ali to mi nije bilo dovoljno; kad sam već bio u
zamahu, počeo sam napadati čitavo pravosuđe, kazneni postupak,
instituciju porote, čitav nehajan i sebičan društveni poredak. Ne pitajte
kakvu sam izazvao uzbunu; tada sam već bio prilično poznat, a mlađi
svijet stajao je na mojoj strani; jedne večeri svijet je čak demonstrirao
pred zgradom suda. Tada je k meni dojurio onaj odvjetnik mladoga
Selvina i preda mnom lomio rukama, što li sam to, veli, uradio; on je,
veli, uložio ništovnu žalbu i priziv, pa bi Selvinova kazna sigurno bila
snižena na nekoliko godina zatvora; ali sada, veli, viša instancija ne
može popustiti pred terorom ulice, pa će zato odbaciti sve njegove
utoke. Rekao sam ovom velečasnom pravniku, da meni više nije stalo
samo do Selvinova slučaja; meni je stalo do istine i do pravde.
Ovaj je odvjetnik imao pravo: žalbe su bile odbijene, ali predsjednik
suda je penzioniran. Dragi moji, tek tada sam zagrizao u stvar; vidite, i
danas bih rekao, da je to bila sveta borba za pravdu. Pogledajte,
mnoge su se stvari od onog vremena popravile; priznajte meni starcu,
da i ja imam u tome nešto zasluga. Selvinov slučaj prešao je u
svjetsku štampu; držao sam po gostionicama govore radnicima, a
delegatima čitavoga svijeta na međunarodnim kongresima. ‘Ispravite
Selvinov slučaj!’ – to je u svoje vrijeme bila isto tako međunarodna
parola kao i ‘Dolje oružje’ ili, ‘Votes for Women’. Koliko se to ticalo
mene, bila je to borba pojedinca protiv države; ali iza mene je stajala
omladina. Kad je umrla Selvinova majka, sedamnaest hiljada ljudi išlo
je za lijesom te mršave i male žene, a ja sam govorio nad otvorenim
grobom kako nisam nikada pre u životu govorio; sam bog zna, prijatelji
kako je strašna i čudna stvar inspiracija.
Sedam godina sam vodio tu borbu; a ta je borba stvorila mene.
Nisu to bile moje knjige, nego Selvinov slučaj, koji mi je pribavio
nekakvo svjetsko ime. – Znam, nazivaju me Glasom savjesti, Vitezom
istine i još nekako; nešto će od toga biti napisano i na mom
nadgrobnom kamenu. Svakako, nakon kakvih četrnaest godina od
moje smrti, u školskim čitankama čitat će djeca, kako se pjesnik
Leonard Unden borio za istinu; a poslije će se i to zaboraviti.
Sedme godine umrla je krunska svjedokinja Ana Solarová; prije
smrti se ispovijedala i sa suzama u očima priznala da osjeća grižnju
savjesti; da je tada na sudu krivo prisegla; da ne može reći sa
sigurnošću da je onaj ubojica na prozoru bio Frank Selvin. Dobričina
svećenik došao je k meni s ovom viješću; tada sam već bolje
prosuđivao svijet, pa stoga nisam objavljivao stvar u novinama, nego
sam dragog svećenika poslao sudu. Za nedjelju dana naređena je
obnova procesa Franka Selvina. Za mjesec dana Frank Selvin je
ponovo stajao pred porotom; najbolji advokat besplatno je satro
optužbu u prah i pepeo; zatim je ustao državni tužitelj i preporučio
porotnicima – da Franka Selvina oslobode. I porotnici su sa dvanaest
glasova prosudili – da je Frank Selvin nevin.
 Da, to je tada bio najveći trijumf moga života. Nijedan uspjeh nije
mi donio tako čisto zadovoljstvo – a ujedno i nekakav osjećaj praznine;
pravo da kažem, pomalo sam osjećao da mi Selvinov slučaj nekako
nedostaje – iza njega je ostala neka praznina. To sam osjetio sutradan
poslije procesa. Najednom je ušla služavka i rekla mi da neki čovjek
želi razgovarati sa mnom.
»Ja sam Frank Selvin«, reče taj čovjek i zastade kraj vrata; a meni
je bilo – ne znam kako bih vam to rekao; osjetio sam neko razočaranje,
da taj moj Selvin izgleda kao… recimo kao agent za prodaju srećaka:
pomalo gojazan i blijed, ponešto ćelav, malo uznojen i beskrajno
običan; osim toga zaudarao je na pivo.
»Slavni maestro!« promuca Frank Selvin (zamislite, rekao mi je
»slavni maestro!«, ja bih ga najradije bio udario nogom!), »došao sam,
da vam se zahvalim… kao svojem najvećem dobročinitelju.« Činilo se,
da je to naučio napamet. »Vama zahvaljujem za čitav svoj život. Sve
riječi zahvalnosti su slabe…«
»Ali molim vas,« rekoh žurno, »bila je to moja dužnost; kad sam se
jednom uvjerio da su vas osudili nevina…«
Frank Selvin potrese glavom. »Maestro,« reče žalosno, »ne bih htio
lagati svojem dobročinitelju; ja sam naime onu babu ubio.«
»Do sto đavola!« rekoh odjednom, »zašto to niste kazali pred
sudom?«
Frank Selvin me pogleda prijekorno u oči. »Maestro,« reče, »pa to
je bilo moje pravo; optuženi ima pravo da poriče, zar ne?«
Priznajem vam da sam bio utučen. »Što dakle želite od mene?«
navalih na nj.
»Došao sam, maestro, samo da vam zahvalim za vašu
plemenitost«, govorio je gospodin Selvin tužnim glasom, koji je
jamačno smatrao dirljivim. »I za moju majku ste se brinuli. Bog neka
vas blagoslovi, plemeniti pjesniče!«
»Odlazite!« dreknuh sav izvan sebe; mladić je odjurio niz stepenice
kao da ga đavo goni. Za tri nedjelje zaustavio me je na ulici; bio je
malo pijan. Nisam ga se mogao otresti; dugo nisam shvaćao što želi,
dok mi to nije objasnio držeći me za dugme. Sve sam mu, veli,
pokvario; da nisam, veli, onako pisao o njegovu slučaju, apelacioni sud
bi uvažio ništovnu žalbu njegova odvjetnika, pa on, gospodin Selvin, ne
bi morao sedam godina nevino odsjediti u zatvoru; trebalo bi, veli, da
bar uzmem u obzir njegov težak položaj koji sam skrivio time što sam
se umiješao u njegov proces. – Ukratko, morao sam mu tutnuti u ruke
koju stotinjarku. »Bog neka vas blagoslovi, dobrotvore!« reče konačno
gospodin Selvin, a oči su mu se orosile od suza.
Drugi put je došao prijeteći. Ja sam se, veli, okoristio njegovim
slučajem; stekao sam, veli, slavu samo time što sam ga branio, pa
kako bi on mogao podnijeti, da od toga ništa nema? Nisam ga nikako
mogao uvjeriti da mu nisam dužan nikakvu proviziju; dao sam mu
dakle i opet novaca.
Od tog vremena pojavljivao se kod mene sve češće; sjeo bi na
divan i uzdisao kako osjeća grižnju savjesti zbog toga što je udavio onu
babu. »Idem se prijaviti vlastima, maestro,« govorio bi sumorno, »ali
za vas će to biti svjetska sramota. Tako onda ne znam, kako da nađem
mira.« – Čujte, ova grižnja savjesti mora da je strašna stvar, sudeći bar
po tome, koliko sam novaca morao davati tomu klipanu, da bi je
mogao podnositi. Napokon sam mu kupio putničku kartu za Ameriku;
da li je ondje našao mira, to ne znam.
To je dakle bio taj najveći uspjeh mojega života; mladi prijatelji, kad
budete pisali nekrolog Leonardu Undenu, napišite, da se Selvinovim
slučajem urezao zlatnim slovima… i tako dalje… Neka mu je vječna
hvala!«
 ST OP E 22

Gospodin Rybka se te noći vraćao kući u naročito dobrom

raspoloženju, prvo zato jer je dobio svoju partiju šaha (bio je to lijep
mat konjem, uživao je putem), a drugo zato jer je pao svjež snijeg i
meko mu škripao pod nogama u toj lijepoj i čistoj tišini. Bože, kako je
to krasno, razmišljao je gospodin Rybka; grad pod snijegom, to ti je
odjednom sasvim malen grad, kakav starinski gradić – čovjek bi
gotovo povjerovao u noćobdije i diližanse; zanimljivo je kako snijeg
izgleda nekako starodavno i provincijski.
Škrip, škrip, i gospodin Rybka je tražio neizgažen put, samo da bi
uživao u tom škripanju; a jer je stanovao u tihoj uličici s vrtovima uz
kuće, nestajalo je tih stopa što je dalje išao. Gle, kraj ovih vrata nestale
su muške cipele i ženske cipelice; bio je to najvjerojatnije bračni par –
a jesu li mladi? – govorio je meko u sebi gospodin Rybka, kao da bi ih
htio blagosloviti. Ovuda je protrčala mačka i u snijegu ostavila otiske
svojih šapa, slične cvjetićima; laku noć, maco, ozepst će ti nožice! A
sad je ostao svega jedan niz stopa, muških i dubokih, ravan i jasan
lanac koraka, koje je načinio neki osamljeni prolaznik. Koji je to susjed
prolazio ovuda? – zapita se gospodin Rybka s prijateljskim
zanimanjem; ovuda prolazi tako malo ljudi, ni jedan kolosijek nije
otisnut u snijegu, ovdje smo na rubu života; kada dođem kući, ulica će
navući bijelu perinu čak do nosa pa će sanjati, kako nije ništa drugo
nego igračka za djecu. Šteta što će nam izjutra izgaziti ulicu baba s
novinama; od nje ostaju tragovi uzduž i poprijeko, kao od zeca…
Gospodin Rybka odjednom zastade: baš kad je htio prijeći preko
bijele ulice prema svojim vratima, primijetio je, da i one stope, koje su
bile tu pred njim, skreću s pločnika i vode preko ulice prema njegovim
vratima. Tko bi to išao k meni? – reče u sebi iznenađeno i poče pratiti
. . . . . . . . . . . . .
22
Vidi pripovijetku »Stopa« u »Raspetima na raskršću«.
očima jasne stope. Bilo ih je pet; a točno nasred ulice svršavale su se
oštrim otiskom lijeve noge; dalje ništa, samo nepovrijeđen i netaknut
snijeg.
Baš sam budala, reče u sebi gospodin Rybka, – možda se taj
čovjek vratio na pločnik! – Ali koliko je mogao vidjeti, pločnik je bio
pokriven glatkim i sipkim snijegom bez ijednog ljudskog traga. Vidiš ti
to, čudio se gospodin Rybka, one druge stope bit će najvjerojatnije na
drugom pločniku! I u luku obiđe taj nedovršeni niz koraka, ali na
drugom pločniku nije bilo ni jedne stope; a dalje je čitava ulica sjala u
nedirnutom i mekom snijegu, da je čovjeku dah zastajao nad ovom
čistoćom; nitko nije ovuda prošao otkako je pao snijeg. To je čudno,
mrmljao je gospodin Rybka, bit će da se taj čovjek natraške vratio na
pločnik, gazeći u svoje stope; ali onda bi tako natraške morao ići po
svojim stopama sve do ugla ulice, jer su tim putem ispred mene vodili
samo jedni tragovi, i to u pravcu ovamo… Ali zašto bi to taj čovjek
radio? – prenerazio se gospodin Rybka. I kako bi mogao, idući
natraške, pogoditi točno u svoje stope?
Vrteći glavom otključa vrata i uđe u svoju kuću; premda je znao da
je to besmisleno – gledao je: nisu li u kući kakvi snježni tragovi; nije ih
bilo, a odakle bi se i stvorili! Možda mi se to samo pričinilo, gunđao je
uznemireno gospodin Rybka i nagnuo se kroz prozor; u svjetlosti
svjetiljke jasno je vidio na ulici pet oštrih i dubokih stopa, koje se
svršavaju nasred ulice; i dalje ništa. Grom ga ubio, pomisli gospodin
Rybka, trljajući oči; jednom sam čitao neku pripovijest o jednoj stopi u
snijegu; ali ovdje ih ima čitav niz, i odjednom ništa – kud se taj čovjek
izgubio?
Vrteći glavom, poče se svlačiti; ali odjednom prestade, priđe
telefonu i prigušenim glasom pozva policijskog komesarijat: »Halo,
gospodin komesar Bartošek? Molim vas, ovdje je jedna čudna stvar,
vrlo čudna… Kad biste amo koga poslali, ili još bolje, došli sami…
Dobro je, pričekat ću vas na uglu. Ja ne znam šta bi moglo biti… Ne,
ja mislim da nije ništa opasno; radi se samo o tome da one stope nitko
ne izgazi… Ne znam, čije stope! Dakle dobro, ja ću vas pričekati.«
I gospodin Rybka se obuče i opet iziđe napolje; oprezno zaobiđe
one stope i pripazi i na pločniku, da ih ne bi izgazio. Drhteći od studeni
i uzbuđenja, čekao je na uglu ulice komesara Bartoška. Bila je tišina, a
zemlja, nastanjena ljudima, mirno je sjala u svemir.
»Ovdje je tako lijepa tišina«, gunđao je komesar Bartoš
melankolično. »A meni su doveli nekakve kavgadžije i jednoga pijanca.
Fuj! – No, šta je to kod vas?«
»Pogledajte ove tragove, gospodine komesare,« reče gospodin
Rybka uzbuđenim glasom. »Svega nekoliko koraka odavde.«
Gospodin komesar zapali električnu lampicu. »Bio je to neki
dugonja, visok gotovo metar i osamdeset«, reče, »sudeći prema stopi
i duljini koraka. Imao je dobre cipele, mislim, da su rukom šivane. Nije
bio pijan i hodao je dosta odrešito. Ne znam, što vam se na tim
stopama ne sviđa.«
»Evo ovo«, reče kratko gospodin Rybka i pokaza nedovršeni niz
koraka posred ulice.
»Aha«, reče komesar Bartošek i bez dugog okolišanja pođe do
posljednje stope, čučnu i osvijetli stopu lampicom. »Nije to ništa,«
nastavi on smireno, »to je sasvim normalna, čvrsta stopa. Težina je
počivala više na peti; da je taj čovjek načinio još jedan korak ili skok,
prenijela bi se težina na prste, razumijete li. A to bi se ovdje vidjelo.«
»To dakle znači…«, zapita gospodin Rybka napeto.
»Pa,« reče komesar mirno, »to znači, da nije produljio dalje.«
»Pa kud se onda izgubio?« zapita gospodin Rybka grozničavo.
Komesar sleže ramenima. »To ne znam. Je li vam možda zbog
nečeg sumnjiv?«
»Sumnjiv?« zaprepastio se gospodin Rybka. »Ja bih samo htio
znati kud se izgubio. Pogledajte, ovdje je načinio posljednji korak, a
kuda je, Isuse Kriste, koraknuo dalje? Ta ovdje više nema nikakve dalje
stope!«
»Vidim«, reče komesar suho. »A šta vam je stalo do toga kuda je
otišao? Je li to netko iz vaše kuće? Da li je netko nestao? Trista mu
gromova, šta vas se tiče – kud se izgubio?«.
 »Ali to se ipak mora objasniti«, progunđa gospodin Rybka. »Ne
mislite li, da se možda vračao natraške po svojim vlastitim stopama?«
»Besmislica«, promrmlja komesar. »Kada čovjek ide natraške, on
pravi kraće korake i ide više raširenih nogu, da bi imao sigurniju
ravnotežu; osim toga ne diže noge, tako da bi morao petama urezati u
snijegu čitave brazde. Ove stope ugažene su samo jednom,
gospodine. Ta vidite kako su oštre!«
»Kad se dakle nije vratio,« navaljivao je tvrdoglavo gospodin Rybka,
»kud se onda izgubio?«
»To je njegova stvar«, gunđao je gospodin komesar. »Vidite, kad
nije ništa učinio, mi nemamo pravo miješati se u njegove stvari. Morali
bismo imati protiv njega kakvu tužbu; tada bismo, dakako, poveli
prethodnu istragu…«
»Ali zar može čovjek nasred ulice jednostavno nestati?« zgražavao
se gospodin Rybka.
»Treba da pričekate, gospodine,« savjetovao mu mirno komesar.
»Ako je netko nestao, javit će nam to za nekoliko dana njegova obitelj
ili tko drugi; no, a onda ćemo ga tražiti. Dok nitko ne prijavi, da je
nestao, mi nemamo što da radimo. To ne ide.«
Gospodina Rybku poče da hvata nejasna srdžba. »Oprostite,« reče
on oštro, »ali ja bih rekao, da bi trebalo da se policija donekle zanima i
za to kada mirni prolaznik, nikomu ništa, odjednom nestane nasred
ulice.«
»Nije mu se ništa dogodilo«, umirivao ga gospodin Bartošek. »Ta
nema ovdje ni traga nikakvoj borbi… Da ga je netko napao ili odnio,
moralo bi ovdje biti mnogo stopa… Žao mi je, gospodine, ali ovdje
nemam razloga da uredujem.«
»Ali, gospodine komesare,« pljesnu rukama gospodin Rybka,
»onda mi barem objasnite… Ipak je to zagonetno…«
»Jest«, složio se gospodin Bartošek zamišljeno. »Nemate pojma,
gospodine, koliko ima zagonetnih stvari na svijetu. Svaka kuća, svaka
obitelj je zagonetka. Kad sam polazio ovamo, tada je ondje u onoj kući
zajecao mladi ženski glas. A zagonetke, gospodine, nisu naša stvar. Mi
smo plaćeni da održavamo red. Zar vi mislite da mi tragamo za kakvim
kradljivcem iz puke radoznalosti? Mi za njim tragamo, gospodine, da
ga zatvorimo. Reda mora biti!«
»No vidite«, primijeti odmah gospodin Rybka. »Ipak će te priznati
da nije u redu da se netko nasred ulice… recimo, digne ravno uvis,
zar ne?«
»To ovisi o tumačenju«, odgovori komesar. »Ima policijski propis
da čovjek mora biti privezan, ako postoji opasnost pada s veće visine.
Za to je predviđena najprije opomena, a zatim globa. Ako se taj
gospodin samovoljno digao u zrak, tada bi ga dakako morao stražar
opomenuti, da pripaše zaštitni pojas; ali bit će da tu nije bilo stražara«,
reče ispričavajući se. »Inače bi se vidjele njegove stope. Uostalom,
možda se taj gospodin udaljio na drugi način, zar ne?«
»Ali na koji?« reče brzo gospodin Rybka.
Komesar Bartošek mahnu glavom. »Teško je reći. Možda je tu
posrijedi neko uzašašće na nebo ili Jakovljeve ljestve23«, reče
neodređeno. »Uzašašće bi se možda moglo smatrati otmicom, ako bi
se izvršilo nasilno; ali ja mislim da se to obično događa s pristankom
dotičnoga. Ali može biti da taj čovjek umije letjeti. Zar niste koji put
sanjali da letite? Čovjek se samo malo otisne nogom, i već se uzdiže…
Neki lete kao balon, ali ja, kad u snu letim, moram se svaki čas odbijati
nogom od zemlje; ja mislim, da je to zbog ovog teškog odijela i sablje.
Možda je taj čovjek zaspao i u snu počeo letjeti. Ali to nije zabranjeno,
gospodine. Dakako u prometnoj ulici stražar bi ga morao opomenuti.
Ili pričekajte, možda je to bila levitacija, spiritisti vjeruju u levitaciju; ali
ni spiritizam nije zabranjen. Meni je pričao neki gospodin Baudyš, da je
sâm vidio kako je medij visio u zraku. Tko bi znao, što je na stvari.«
»Ali, gospodine,« reče gospodin Rybka prijekorno, »valjda vi ne
vjerujete u to! Pa to bi bila povreda prirodnih zakona…«
Gospodin Bartošek sleže sumorno ramenima. »Gospodine, ja znam
da ljudi krše sve moguće zakone i naredbe; kad biste bili policajac,

. . . . . . . . . . . . .
23
Aluzija na biblijsku priču o patrijarhu Jakovu, koji je u snu video ljestvice s
anđelima koje su vodile od zemlje do neba.
znali biste o tom više…« Komesar odmahnu rukom. »Ja se ne bih
čudio kad bi prekršili i prirodne zakone… Ljudi su velika bagaža, moj
gospodine. No, laku noć, zima je.«
»Ne biste li kod mene popili čašicu čaja… ili šljivovicu?« predloži
gospodin Rybka.
»Zašto ne?« progunđa komesar sjetno. »Znate kako je, u ovoj
uniformi ne može čovjek ni u gostionicu. Zato policajci tako malo piju.«
»Zagonetka«, nastavio je on sjedeći u naslonjaču i gledajući
zamišljeno kako mu se na vrhu cipele topi snijeg. »Devedeset i devet
ljudi bi prošlo pokraj ovih stopa i ne bi ništa opazili. Ni vi sami nećete
zapaziti devedeset i devet stvari, koje su vraški zagonetne. Mi nemamo
pojma, što sve postoji. Samo neke stvari nisu zagonetne. Red nije
zagonetan. Pravda nije zagonetna. Policija također nije zagonetna. Ali
svaki čovjek koji ide ulicom, zagonetan je, jer ga ne smijemo dirati,
gospodine. Čim on nešto ukrade, tada prestane biti zagonetan, jer ga
mi zatvorimo, i stvar je u redu; bar znamo što radi, i možemo kroz
prozorčić na vratima uvijek pogledati što radi, znate? Molim vas, ovi
novinari napišu, na primjer, članak ‘Zagonetni pronalazak mrtvaca’! Šta
ima zagonetno na takvom mrtvacu? Kada on dođe k nama u ruke, mi
ga izmjerimo, fotografiramo i razrežemo, mi poznajemo svaki končić
na njemu, znamo što je taj čovjek posljednji put jeo, od čega je umro i
koješta drugo; osim toga znamo da ga je netko ubio najvjerojatnije radi
novaca. To je tako jasno i očito… Možete mi nasuti sasvim taman čaj,
gospodine… Svi su zločini jasni, gospodine; na njima bar vidite
pobude i sve što k tomu pripada. Ali zagonetno je, što misli vaša
mačka, što sanja vaša služavka i zašto vaša žena gleda s prozora tako
zamišljeno. Gospodine, sve je zagonetno osim kaznenih slučajeva;
međutim kriminalni slučaj – to vam je točno određeni djelić stvarnosti,
isječak, koji smo osvijetlili. Vidite, kada bih ovdje malo bolje pogledao
naokolo, tada bih o vama koješta doznao, ali ja gledam u vršak svoje
cipele, jer me se službeno ništa ne tičete; mi naime nemamo protiv
vas nikakve prijave«, dodao je srčući vrući čaj.
»Čudna je to predodžba,« počeo je opet nakon kratkog vremena,
»da se policija i naročito detektivi zanimaju za zagonetne stvari.
Fućkamo mi na zagonetke; nas zanimaju nedoličnosti. Nas, gospodine,
ne zanima zločin zato jer je on zagonetan, nego zato jer je zabranjen.
Mi ne gonimo kakvoga protuhu jer nas on možda intelektualno zanima;
mi ga gonimo da bismo ga uhapsili u ime zakona. Čujte, smetlari ne
jure s metlom po ulici zato da bi u prašini odgonetavali ljudske stope,
nego da pometu i uklone svu onu gadariju što je život nanese. Red nije
ni najmanje zagonetan. Praviti red, gospodine, to vam je gadan posao;
a tko hoće da pravi red, taj mora gurati prste u kojekakvu prljavštinu.
Molim vas, netko to mora raditi,« rekao je melankolički, »kao što netko
mora klati teliće. Ali klati teliće iz radoznalosti, to je surovost; to se
mora raditi – jer to zanat nalaže. Kad je čovjek dužan da nešto radi,
tada barem zna da ima pravo da to radi. Vidite, pravda mora biti
nepogrešiva kao računica. Ja ne znam da li biste mogli dokazati, da je
svaka krađa rđava; ali ja ću vam dokazati da je svaka krađa zabranjena,
jer ću vas u svakom slučaju uhapsiti. Kad biste na ulici rasipali biserje,
tada bi vas stražar opomenuo zbog onečišćavanja ulica. Ali kad biste
počeli praviti čuda, mi vam tu ne bismo mogli ništa braniti, osim ako
bismo to nazvali javnom sablazni ili nedopuštenim skupljanjem ljudi.
Potrebno je, da bude kakva nepristojnost, da bismo se mi mogli
umiješati u stvar.«
»Ali, gospodine,« primijeti gospodin Rybka vrteći se nezadovoljno,
»zar se vi time zadovoljavate? Ovdje se radi o… o tako čudnoj stvari…
o nečem tako zagonetnom… a vi…«
Gospodin Bartošek sleže ramenima. »A ja vam to puštam niz vodu.
Gospodine, ako hoćete, ja ću dati ukloniti ove stope da ne bi
narušavale vaš noćni mir. Više ne mogu učiniti. Zar ništa ne čujete?
Nikakve korake? To ide naša patrola; sad su dakle već dva sata i
sedam minuta. Laku noć, gospodine.«
Gospodin Rybka isprati komesara pred kuću; nasred ulice vidio se
još onaj nedovršeni i neshvatljivi nit koraka… Po drugom pločniku
približavao se stražar.
»Mimra,« viknu komesar, »ima li što novo?«
Stražar Mimra pozdravi vojnički. »Uglavnom ništa, gospodine
komesare«, glasio je raport. »Ondje na broju sedamnaest mijaukala je
pred kućom mačka; stoga sam pozvonio da je puste u kuću. Na broju
devet nisu bila zatvorena vrata. Na uglu su raskopali ulicu, a nisu
stavili crvenu svjetiljku. Kod piljara Maršíka nagnula se na jednoj strani
ploča s natpisom firme; morat će to ujutro skinuti, da ne padne komu
na glavu.«
»To je sve?«
»To je sve«, odgovori stražar Mimra. »Ujutro će se morati posuti
pločnici, da ne slomi tko nogu; trebalo bi u šest sati svagdje
pozvoniti…«
»Onda dobro«, reče komesar Bartošek. »Laku noć!«
Gospodin Rybka baci još jedan pogled na one stope koje su vodile
u nepoznato. Ali ondje, gdje je bila posljednja stopa – sada su bila dva
duboka otiska službenih cipela stražara Mimre; a odatle su se dalje
produživale široke stope u pravilnom i jasnom nizu.
»Hvala Bogu«, odahnu gospodin Rybka i ode spavati.
 KUP O N

One vruće večeri u mjesecu kolovozu bilo je na Streljačkom otoku

mnogo ljudi; tako onda Minki i Pepi nije preostalo drugo, nego da
sjednu za stol za kojim je već sjedio neki gospodin s debelim i tužnim
brkom. »S dopuštenjem«, reče Pepa, a gospodin samo kimnu glavom.
(Odvratan čovjek, reče u sebi Minka, baš mora sjediti za našim
stolom!) Prvo je dakle bilo, da je Minka s gestom vojvotkinje sjela na
stolicu, koju joj je Pepa obrisao maramicom; drugo, odmah iza toga,
da je žurno izvukla dozu za puder i naprašila nos da joj se zaboga u toj
vrućini ne bi možda malo blistao; a pritom, dok je vadila dozu, ispao joj
iz tašne zgužvani listić! Nato se sagnuo gospodin s brkom i podigao taj
maleni listić. »Spremite to, gospođice,« rekao je sumorno.
Minka se zacrvenjela, prvo zato, jer ju je oslovio strani gospodin, a
drugo zato, jer joj je bilo krivo, što se zacrvenjela. »Hvala«, reče i
okrenu se odmah prema Pepi. »Znaš, to je onaj kupon iz dućana, kad
sam kupovala čarape.«
»Baš zato«, reče sjetno čovjek. »Vi i ne znate, gospođice, čemu to
može biti potrebno.«
Pepa je smatrao svojom viteškom dužnošću da nekako posreduje.
»Čemu da sprema ovakve glupe papiriće«, reče i ne gledajući u
gospodina. »Čovjek onda ima pune džepove bezvrijednih listića.«
»To ne smeta«, primijeti čovjek s brkom. »To ima kadikad veću
vrijednost nego ne znam što.«
Minkino lice poprimi ukočen izražaj. (Ovaj odvratan čovjek plete
nam se u razgovor; bože, zašto nismo sjeli drugamo!) Pepa odluči da
završi raspravu. »Kakvu vrijednost?« – reče hladno i namršti obrve.
(Kako mu to pristaje, obradovala se Minka.)
»Kao trag«, progunđa odvratan čovjek i nadoda umjesto formalnog
predstavljanja: »Ja sam naime gospodin Souček s policije, znate?
Upravo smo sada imali takav slučaj«, reče i odmahnu rukom. »Čovjek i
ne zna što nosi u džepu.«
»Kakav slučaj?« nije se mogao suzdržati Pepa. (Minka uhvati
pogled mladića od susjednog stola. Pričekaj, Pepa, ja ću ti dati, da
razgovaraš s drugim ljudima!)
»No s onom ženom, što su je našli kod Roztyla«, reče čovjek s
brkom spremajući se da ušuti.
Minka se iznenada zainteresirala, najvjerojatnije zato jer se također
radilo o ženi. »S kojom ženom?« zapita naglo.
»No s onom, što su je ondje našli«, mrmljao je izmičući gospodin
Souček s policije i pomalo oklijevajući izvadio iz džepa cigaretu; a tada
se dogodilo nešto sasvim nepredviđeno: Pepa turi žurno ruku u džep,
upali svoj upaljivač i pruži ovom čovjeku vatre.
»Zahvaljujem vam«, reče gospodin Souček očito dirnut i počašćen.
»Znate, kako su žeteoci našili u žitu mrtvo tijelo žene između Roztyla i
Krče« objašnjavao je očitujući tako svoju zahvalnost i dobrohotnost.
»Ja o tom ne znam ništa«, rekla je Minka iskolačivši oči. »Pepa,
sjećaš li se kako smo bili u Krči? – A što se ženi dogodilo?«
»Bila je zadavljena«, reče gospodin Souček suho. »Imala je još uže
oko vrata. Neću sada ovdje pred gospođicom pričati kako je izgledala;
ta znate, u srpnju – a ležala je ondje gotovo dva mjeseca…« Gospodin
Souček dunu dim s gađenjem. »Nemate pojma, kako čovjek u takvom
slučaju čudnovato izgleda. Ta kakvi, ni vlastita majka ne bi ga
prepoznala. A tih muha…« I gospodin Souček zavrtje sjetno glavom.
»Gospođice, kad nestane odozgo samo koža, tada je ljepoti kraj. Ali
kako da se tada odredi identitet, to je muka, razumijete? Dok još lešina
ima nos i oči, tada se još može prepoznati čovjek; ali kad ona leži više
nego mjesec dana na suncu…«
»Ta mrtvac mora imati kakav monogram«, reče Pepa stručnjački.
»Kakav monogram«, gunđao je gospodin Souček. »Moj gospodine,
neudate žene obično nemaju nikakav monogram, jer računaju, čemu, i
onako ću se brzo udati. Ova žena nije imala nikakav monogram,
nikakav!«
 »A koliko je bila stara?« zanimala se Minka saučesno.
»Otprilike dvadeset i pet, rekao je doktor; znate, prema zubima i
sličnim stvarima. A po odjeći mogla je biti radnica ili služavka, ali
vjerojatnije služavka, jer je imala nekakvu seljačku košulju. A zatim, da
je bila radnica, već bi jamačno neki tragali za njom, jer se radnice
obično zadržavaju na jednom mjestu ili u jednom stanu. Ali služavka,
kad jednom promijeni mjesto, tada za nju nitko ne zna i nitko se više
za nju ne brine. To je tako čudnovato sa služavkama, zar ne? Tada
smo rekli jedni drugima, kad je nitko nije kroz dva mjeseca tražio, tada
će to najvjerojatniji biti služavka. Ali glavna stvar bio je onaj kupon.«
»Kakav kupon?« zapita Pepa živo; jer on je svakako osjećao u sebi
junačku mogućnost da bude detektiv, kanadski lovac, pomorski
kapetan ili nešto slično; a njegovo lice je poprimilo onaj sabrani i
energični izražaj, koji već pripada k stvari.
»To je tako«, reče gospodin Souček pogledavajući zamišljeno u
pod. »Kod nje se nije našlo sasvim ništa; onaj koji ju je zadavio
pokupio je i odnio sve što bi moglo nešto vrijediti. Samo je još u lijevoj
ruci držala otkinuti remenčić od tašne, a ta tašnica bez remenčića
našla se malo dalje u raži. On je najvjerojatnije htio otrgnuti iz njezine
ruke i ovu tašnicu, ali kad se remenčić rastrgao tada ona više nije
imala za njega nikakvu vrijednost pa ju je bacio u raž; ali prije toga je
sve iz nje izvadio, znate? Tako je u toj tašci ostala samo karta tramvaja
br. 7, zametnuta u nekom naboru, i nekakav kupon iz jednog dućana
porculanskom robom na pedeset i pet kruna. Ništa više nismo kod nje
našli.«
»Ali ono uže na vratu«, reče Pepa. »Za njim ste trebali poći!«
Gospodin Souček odmahnu glavom. »To je bio samo komad užeta
za rublje, nije to ništa. Mi nismo imali sasvim ništa nego tu tramvajsku
kartu i taj kupon. Razumije se, dali smo u novine da se našla lešina
žene, stare oko dvadeset pet godina, obučena u sivu suknju i prugastu
bluzu, pa ako je nestala kakva služavka pred otprilike dva mjeseca,
neka se to prijavi policiji. Stiglo je preko sto prijava; služavke, znate, u
svibnju najviše mijenjaju mjesto, nitko ne zna zašto; ali pokazalo se da
su to bile jalove prijave. Ali koliko to zada posla, ovakvo
provjeravanje«, reče gospodin Souček sjetno. »Dok se djevojka, koja
je služila u Dejvicama, pronađe opet negdje u Vršovicama ili u
Košíř ma, moj gospodine, to stoji jednoga čovjeka čitav dan jurnjave. A
na kraju sve je to suvišno; ova glupava čegrtaljka je živa i još se
čovjeku ruga. Sada sviraju lijep komad«, primijeti s uživanjem,
klimajući glavom po taktu Wagnerova motiva iz »Walkiire«, u koji je
kapela na otoku ulagala svu svoju snagu. »Tužan je, zar ne? Ja volim
tužnu glazbu. Zato vam ja idem hvatati džepare na sve velike
sprovode.«
»Ali ubojica je ipak morao ostaviti za sobom nekakve tragove«,
reče Pepa.
»Vidite li ondje onoga dangubu?« zapita gospodin Souček sa
zanimanjem. »On vam pljačka blagajne u crkvama. Baš bih želio znati
što traži ovdje. Ne, ubojica nije ostavio nikakva traga. Čujte, kad nađete
umorenu djevojku, možete biti sasvim sigurni da je to uradio njezin
ljubavnik; to se obično događa«, reče zamišljeno. »Zbog toga neka
vas, gospođice, ne boli glava! Dakle, mi bismo znali tko ju je umorio,
ali najprije bismo morali znati tko je ona. U tom je bila sva poteškoća,
zar ne?«
»Ali policija«, reče Pepa nesigurno, »sigurno ima za to svoje
metode.«
»Svakako«, složio se s tim turobno gospodin Souček. »Na primjer
takvu metodu, kao kad biste tražili zrno krupice u vreći leće. Za to se
već traži velika strpljivost, moj gospodine. Znate, ja rado čitam
detektivske pripovijetki, koliko ondje pišu o tim mikroskopima i sličnim
stvarima. Ali što možete pronaći mikroskopom na ovoj jadnoj djevojci?
Osim ako biste htjeli zaviriti u obiteljsku sreću kojega debelog crva koji
vodi u šetnju svoje male crviće. Oprostite, gospođice, ali mene uvijek
ljuti kad čujem nešto o metodi. Znate, to vam nije kao kad čitate
roman i unaprijed pogađate kako će biti. To vam je više tako kao da su
vam dali roman i rekli: Evo, gospodine Souček, ovdje treba da
pročitate riječ po riječ, pa gdje nađete riječ ‘premda’, vi tu stranu
zapišite! – Dakle takav je to posao, razumijete li? Tu čovjeku ne
pomaže nikakva metoda ni oštroumnost; mora čitati i čitati, pa na kraju
nađe da u toj knjizi nema ni jedne riječi ‘premda’. Ili morate juriti po
čitavom Pragu i utvrđivati boravak stotine Andulâ ili Marenkî, da bi
onda detektivski pronašao da ni jedna od njih nije ubijena. O tome bi
trebalo da se nešto napiše,« primijeti on nezadovoljno, a ne o
ukradenoj bisernoj ogrlici kraljice od Sabe. Jer to je, gospodine, bar
solidan rad.«
»No, a kojim ste putem pošli?« zapita, Pepa, unaprijed siguran da
bi on pošao drugim putem.
»Kojim smo putem pošli?« ponovi zamišljeno gospodin Souček.
»Najprije smo morali nečim početi, zar ne? Bila je tu u prvom redu ona
karta tramvajske linije broj sedam. Dakle recimo, da je ta djevojka, to
jest ako je bila služavka, služila negdje blizu te linije: to ne mora biti
točno, možda se ovom linijom vozila sasvim slučajno; ali nešto
moramo na početku pretpostaviti, da bismo uopće mogli početi, zar
ne? Samo je neprilika, što ta sedmica vozi gotovo preko čitavog Praga,
iz Břevnova preko Male Strane i Novoga grada na Žižkov; to dakle opet
nije ništa, s time se ne dà ništa raditi. Zatim smo imali onaj kupon; iz
njega se dalo saznati bar to da je ta djevojka pred kratko vrijeme kupila
u jednoj porculanskoj trgovini robe za pedeset i pet kruna. Stoga smo
pošli u taj dućan.«
»I ondje su je se sjetili«, lanu Minka.
»Šta vam pada na um, gospođice,« progunđa gospodin Souček.
»Ta kako bi je se sjećali. Ali naš gospodin doktor Mejzlík, to jest: to je
naš gospodin komesar, pošao je onamo da pita, kakva se otprilike
roba može dobiti za pedeset i pet kruna. To je različito, rekli su mu,
prema tome, koliko je bilo komada; ali baš pedeset i pet kruna stoji
engleski čajnik za jednu osobu. – Onda mi jedan prodajte, reče naš
gospodin doktor, ali neka je s manom, da toliko ne stoji. Zatim me
dakle gospodin komesar pozvao k sebi i rekao mi: Pogledajte, Souček,
ovo je nešto za vas. Uzmimo, da je suva djevojka bila služavka.
Služavka vam svaki čas nešto razbije, a kad joj se to dogodi treći put,
rekne joj gospođa: ‘Ćuška jedna, sada kupite istu stvar za svoje novce!’
I takva dakle djevojka ode da kupi samo jedan komad, baš onaj, koji je
razbila. A za pedeset i pet kruna dobije se baš ovaj čajnik. – To je
vraški skupo, rekoh mu. A on mi na to odgovori: ‘Čovječe, to je baš
ono. Prvo, to nam objašnjava zašto je služavka spremila taj kupon; za
nju je to bilo more novaca, pa je valjda mislila da će joj to gospođa
kojom prilikom naknaditi. Drugo, pogledajte: ovo je čajnik za jednu
osobu. Dakle, ili je ova djevojka služila kod osamljene gospođe, ili je
njezina gospođa imala kao podstanarku samicu, kojoj su u tom čajniku
nosili doručak. A ta osamljena žena bila je najvjerojatnije kakva
gospođica, jer samac bi jedva kupio tako skup i lijep čajnik, zar ne;
gospoda obično i ne svraćaju pažnju na posudu iz koje piju. Još je
najvjerojatnije, da je to bila osamljena gospođica, jer gospođice
podstanarke uvijek strahovito vole nešto svoje i lijepo, pa zato kupe
ovako suvišno skupu stvar’.«
»To je istina«, viknu Minka. »Znaš, Pepa, ja ti imam tako lijepu
vazicu!«
»Eto vidite«, reče gospodin Souček. »Ali kupona njezina više
nemate. I tada mi gospodin komesar veli: ‘Sada ćemo, Souček,
nagađati dalje; to je vraški nesigurno, ali negdje moramo početi. Vidite,
osoba, koja baci pedeset i pet kruna za čajnik, sigurno ne stanuje na
Zižkovu. (Znate, gospodin doktor Mejzlík opet je pomislio na onu liniju
broj 7, to jest na onu tramvajsku kartu.) U unutrašnjem Pragu ima
malo podstanara, a na Maloj Strani stanuju samo onakvi podstanari,
koji piju kavu. Ja bih još najvjerojatnije sumnjao na onu četvrt između
Hradčana i Dejvica, kad već imamo kartu sedme linije. Gotovo bih
rekao’, veli on meni, ‘da ta gospođica, koja pije čaj iz ovakva engleskog
čajnika, ne može stanovati drugdje nego u kakvoj kućici s vrtom;
znate, Souček, to vam je već takva moderna engleska kultura’. – Znate,
naš vam doktor Mejzlík ima kadikad ovakve šašave ideje. ‘Znate dakle
što, Souček’, kaže on meni, ‘uzmite ovaj čajnik i raspitajte se po toj
četvrti gdje ondje stanuju kao podstanarke ovakve bolje gospođice; a
ako bi koja imala baš takav čajnik, tada je zapitajte, nije li od njezine
stanodavke negdje u svibnju otišla njezina služavka. To je vraški slab
trag, ali pokušati se može. Idite dakle, tatice, to je sad vaš slučaj’.
»Slušajte, dakle, ja vam ne volim ovakva nagađanja; valjan detektiv
ipak nije kakav planetar ili gatalac. Detektiv ne smije tako mnogo
mudrovati; kadikad doduše slučajno naiđe na pravi trag, ali slučaj nije
pošten rad. Ova tramvajska karta i ovaj čajnik, to je bar nešto što
vidim; ali ovo ostalo je samo…djelo mašte«, rekao je gospodin
Souček, malo se ustručavajući da upotrebi tako učenu riječ. »Ja sam
vam dakle išao svojim putem; pošao sam u toj četvrti od kuće do kuće
i pitao nemaju li možda takav čajnik. I zamislite, u trideset sedmoj kući,
u koju sam po redu došao, povika služavka: Gle, gle, baš ovakav čajnik
ima naša gospođica, što stanuje kod naše gospođe! I tako sam se
najavio kod te gospođe. Bila je to neka udovica generala i iznajmljivala
je dvije sobe gospođicama; a jedna od tih gospođica, neka gospođica
Jakoubková, profesorica engleskog jezika, imala je baš takav čajnik.
Milostiva gospođo, rekoh, nije li od vas otišla služavka negdje u
svibnju? – Jest, odgovori ta gospođa, zvali smo je Mařka, ali kako se
još zvala, to više ne znam. – A nije li jednom prije toga razbila
gospođici čajnik? – Jest, odgovori gospođa, pa je morala za svoje
novce kupiti nov; ali, zaboga, kako vi to znate? – Vidite, milostiva
gospođo, mi saznamo sve.
Dalje je dakle išlo lako; najprije sam pronašao služavku, s kojom se
ta Mařka družila – čujte, svaka služavka ima uvijek samo jednu
drugaricu, ali njoj ona ispriča sve, – i od nje sam saznao, da se ta
djevojka zvala Marija Pař zkov iz Dřev a; ali najviše sam htio saznati,
s kojim je to mladićem Mařka hodala. Rekla je, da je hodala s
nekakvim Frantom; što je taj Franta bio, to ova drugarica nije znala, ali
se sjetila da je jednom bila s njime u Edenu i da je ondje neki drugi
udvarač glasno pozdravio Frantu: Bog, Ferdo! – To je dakle dobio na
referat neki naš gospodin Frýba; znate, on vam je stručnjak za ovakva
višestruka imena. I Frýba je odmah kazao: Franta alias Ferda, to će
vam biti onaj Kroutil iz Košířa, ali on se zapravo zove Pastyř k.
Gospodine komesare, ja idem po njega, ali moramo biti dvojica. – I ja
sam dakle pošao s pratnjom, premda to nije moj referat. Uhvatili smo
ga kod njegove drage; gad, htio je pucati. A onda ga je dobio na
obradu komesar Matička; gospodine, nitko vam ne zna, kako on radi,
ali za šesnaest sati priznao je taj Franta ili Pastyř k sve: da je zadavio
na poljskoj međi ovu Mariju Pař zkovu i opljačkao joj onih nekoliko
stotina kruna baš kad je napustila službu; on joj je naime obećavao da
će je uzeti za ženu – svi to tako rade«, nadoda on turobno.
Minka uzdrhta. »Pepa,« dahnu, »što je strašno.«
»Sad više nije«, reče gospodin Souček s policije ozbiljno. »Ali
znate, strašno je bilo kad smo stajali nad njom u onom polju i nismo
našli ništa nego onaj kupon i onu tramvajsku kartu. Takva dva
ništavna, beznačajna papirića – a ipak smo osvetili jadnu Mařku. Ja
velim, ništa, ništa ne smije čovjek odbaciti; i najsuvišnija stvar može
biti trag ili svjedočanstvo. Gospodine, čovjek i ne zna kakvu važnu
stvarcu ima u džepu.«
Minka je upiljeno gledala u gospodina Součka, a oči su joj bile pune
suza; i gle, sada je u usrdnoj odanosti svrnula pogled na svojega Pepu
i pustila da joj iz vlažne ruke padne na zemlju zgužvani kupon, koji je
čitavo to vrijeme nervozno gnječila. Pepa to nije vidio, jer je gledao u
zvijezde; no gospodin Souček s policije vidio je to i nasmijao se tužno i
s razumijevanjem.
 ZLOČ I N U KOL I B I

»Ustanite, optuženi,« reče predsjednik suda. »Optužba vas dakle

okrivljuje, da ste ubili svoga tasta Františka Lebedu; u istrazi ste
priznali da ste ga triput udarili sjekirom po glavi u namjeri da ga
ubijete. Dakle što, osjećate li se krivim?«
Oronuli, mali čovjek uzdrhta i nešto proguta. »Ne«, izusti.
»Jeste li ga ubili?«
»Jesam.«
»Onda se osjećate krivim?«
»Ne.«
Predsjednik suda je bio anđeoski strpljiv. »Vidite, Vondráček,« reče
on, »pokazalo se da ste ga već jednom htjeli otrovati; stavili ste mu u
kavu otrov za štakore. Je li istina?
»Jest.«
»Odatle se vidi da ste mu već dulje vremena radili o glavi.
Razumijete li me?«
Čovječuljak udahne kroz nos i slegne bespomoćno ramenima. »To
je bilo zbog one djeteline«, promuca optuženi. On je prodao onu
djetelinu, a ja sam mu govorio: tata ostavite tu djetelinu, ja ću kupiti
kuniće…«
»Pričekajte«, prekine ga predsjednik suda. Je li to bila njegova ili
vaša djetelina?«
»No, njegova«, gunđao je optuženi. »Ali šta će njemu djetelina? A
ja sam mu govorio ‘tata, ostavite mi bar to polje na kojem je lucerka’,
ali on mi veli, ‘kad umrem, tada će to dobiti Mařka, kao tvoja žena, pa
onda radi s njom što hoćeš, gladušu gladni‘.«
»Zato ste ga htjeli otrovati?«
 »No, da.«
»Zato, jer vas je grdio?«
»Ne, radi onog polja. On je rekao, da će polje prodati.«
»Ali, čovječe«, reče žurno predsjednik, »pa to je bilo njegovo polje,
ne? Zašto ga ne bi smio prodati?«
Optuženi Vondráček pogleda predsjednika prijekorno. »Ta ja imam
uz to polje gredicu krumpira«, tumačio je. »Ja sam je kupio zato da je
jednom sjedinim s tim poljem, a on mi je rekao, ‘što me se tiče tvoja
gredica, prodat ću polje Joudalu’.«
»Vi ste dakle živjeli u neslozi«, pomagao mu predsjednik.
»No, da«, reče Vondráček namrgođeno, »To je bilo zbog one
koze.«
»Zbog koje koze?«
»On mi je pomuzao kozu. Ja sam mu rekao, ‘tatice, pustite tu kozu
ili nam dajte onu livadicu kraj potoka’. Ali on je tu livadu dao u najam.«
»A što je radio s novcima?« zapita jedan porotnik.
»Šta bi radio?« odgovori turobno optuženi. »U škrinju ih je
spremio. Kad umrem, govorio je, tada ćete to dobiti. Ali umrijeti, to
nije htio. A bilo mu je već preko sedamdeset.«
»Dakle vi velite da je za ove svađe bio kriv vaš tast?«
»Bio je«, reče Vondráček oklijevajući. »On nam nije htio ništa dati.
Dok sam ja živ, govorio je, dotle ću ja gospodariti, i gotovo. A ja sam
mu rekao, tatice, kad biste kupili kravu ja bih izorao ovo polje, pa se ne
bi moralo prodavati. Ali on mi je odgovorio, kad umrem, tada kupi, ako
hoćeš i dvije krave, ali ja ću ovaj svoj komad prodati Joudalu.«
»Čujte, Vondráček,« reče predsjednik strogo, »niste li ga vi ubili
radi onih novaca u škrinji?«
»Novci su bili za kravu«, odgovori Vondráček nepomirljivo. »Mi
smo računali, kad on umre, to će biti za kravu. Ovakva koliba ne može
biti bez krave, zar ne? Odakle bih došao do gnoja?«
»Optuženi,« upadne u riječ državni tužilac, »nama se ne radi o
kravi, nego o čovječjem životu. Zašto ste ubili svoga tasta?«
 »Zbog onog polja.«
»To nije nikakav odgovor!«
»On je htio ono polje prodati…«
»Ali novci bi vam poslije njegove smrti ipak ostali!«
»Da, ali on nije htio umrijeti«, reče Vondráček s negodovanjem.
»Milostivi gospodine, da je bar umro od svoje volje… Ja mu nikada
nisam ništa zla učinio. To može posvjedočiti čitavo selo, ja sam ga
držao kao vlastita oca, no zar nisam?« upita obraćajući se prema
publici. Auditorij, u kojem se nalazilo pola sela, zažamori u znak
potvrde.
»Da,« javio se predsjednik ozbiljno. »A zato ste ga htjeli otrovati,
zar ne?«
»Otrovati«, progunđa optuženi. »Nije smio prodati onu djetelinu.
Gospodine, svatko će vam potvrditi da je djetelina morala ostati kod
kuće. To nije nikakvo gospodarstvo, no, zar ne?«
Auditorij zažagori u znak potvrde.
»Obraćajte se k meni, optuženi«, viknu predsjednik. »Inače ću
naložiti da izvedu napolje vaše zemljake. Ispričajte nam kako se
odigralo ubojstvo.«
»No,« poče Vondráček oklijevajući, »bilo je to u nedjelju, i ja sam
ga vidio, kako opet razgovara s tim Joudalom. Tatice, rekoh mu, ovo
polje mi ne smijete prodati. Ali on mi je rekao, ciglaru jedan, baš ću
tebe pitati, znaš. Tada rekoh u sebi da je sada krajnje vrijeme, zar ne. l
tako sam pošao cijepati drva.«
»Je li to bila ova sjekira?«
»Jest.«
»Nastavite!«
»Navečer rekoh ja ženi, hajde i odvedi djecu k teti. Ona je odmah
počela plakati. Ne plači, rekoh joj ja, ja ću još s njim razgovarati. A on
je poslije došao u sušu i rekao, ovo je moja sjekira, daj je ovamo! A ja
sam mu rekao da mi je pomuzao kozu. Na to mi on htjede iščupati iz
ruku ovu sjekiru. A ja sam ga onda zasjekao.«
 »Zašto?«
»To je bilo zbog onog polja.«
»A zašto ste ga udarili sjekirom triput?«
Vondráček sleže ramenima. »To je već tako… Milostivi gospodine,
naš je čovjek navikao na težak rad.«
»A onda?«
»Onda sam pošao leći.«
»I spavali ste?«
»Nisam. Ja sam računao koliko će stajati ta krava; i da ću livadu
zamijeniti za onaj komadić kraj puta. Tako će sve biti na okupu.«
»A niste osjećali grižnju savjesti?«
»Ne. Mene je grizlo što ta polja nisu na okupu. A onda se mora
popraviti staja za tu kravu, to će također stajati nekoliko stotina. Pa tast
nije više imao ni kola! Ja sam mu govorio, tatice, Bog neka vam
oprosti grijehe, ali ovo nije nikakvo gospodarstvo. Ova dva polja žele
da se združe, to već osjećaj nalaže.«
»A sa starim čovjekom niste imali osjećaja?« zagrmje predsjednik.
»Kad je on htio prodati onaj komad zemlje Joudalu«, mucaše
optuženi.
»Vi ste ga dakle ubili iz koristoljublja!«
»To nije istina«, branio se Vondráček uzrujano. »To je bilo zbog
onog polja! Kad bi se ona dva polja združila…«
»Osjećate li se krivim?«
»Ne.«
»Ubiti staroga čovjeka, to za vas nije ništa?«
»Pa velim, da je to bilo zbog onog polja«, planuo je Vondráček
gotovo jecajući. »Ta to nije nikakvo umorstvo! Isuse, Marijo, pa to
mora svatko razumjeti! Milostivi gospodine, ta to je bilo u familiji!
Stranom čovjeku ne bih to uradio… Ja nisam nikada ništa ukrao…
propitajte se za Vondráčka… a oni su me pokupili kao lopova, kao
lopova,« jecao je Vondráček i gušio se od žalosti.
 »Ne, nego kao ocoubicu«, reče predsjednik tužno. »Znate li,
Vondráček, da se to kažnjava smrću?«
Vondráček je šmrcao i brisao nos. »To je bilo zbog onog polja«,
rekao je predano; poslije toga se rasprava vukla dalje: svjedoci,
govori…

Dok se porota povukla na vijećanje o krivnji optuženoga Vondráčka,

predsjednik je zamišljeno gledao kroz prozor kancelarije.
»Općenito je bilo slabo«, gunđao je votant. »Ni državni tužitelj nije
u to nekako zagrizao, ni branitelj nije mnogo toga rekao… Ukratko,
jasan slučaj, čemu mnogo govoriti.«
Predsjednik suda je duboko uzdahnuo. »Jasan slučaj«, reče i
mahnu rukom. »Čujte, gospodine kolega, ovaj čovjek se osjeća u
pravu isto tako kao i vi ili ja. Meni se sve to čini, kao da bih trebao da
sudim mesara za to što je zaklao kravu, ili krticu za to što pravi
krtičnjake. Čovječe, meni se na časove činilo, da to uopće nije naša
stvar, razumijete li, pitanje prava ili zakona… Fuj,« odahnu i svuče
talar. »Moram se od toga malo odmoriti. Znate, ja mislim da će ga
porota osloboditi; to je besmisleno, ali možda će ga osloboditi, jer…
Ja ću vam nešto reći: ja sam seljačkog roda; a kad je taj čovjek rekao,
da ona dva polja žele da se združe, tada… sam ja vidio dvije pruge
zemlje i osjećao sam kad bismo trebali da sudimo… razumijete, po
kakvom božjem zakonu… da bismo morali suditi ta dva polja. Znate,
što bih bio najradije učinio? Najradije bih bio ustao, skinuo sudačku
kapu i rekao: Optuženi Vondráček, u ime božje, jer krv prolivena vapi
do neba, posijat ćeš ova dva polja bunikom i glogovinom; i do smrti
ćeš imati pred očima ovu ledinu mržnje. Zanimalo bi me, što bi na to
rekao državni tužitelj. Gospodine kolega, kadikad bi trebalo da sudi
bog; znate, on bi mogao nametnuti strahovite i velike kazne… Suditi u
ime božje, za to smo mi suviše kratki. – Šta, porota se već složila?«
Uzdišući od nevoljkosti predsjednik suda navuče na se talar. »Hajdemo
dakle! Uvedite porotu!«
 NEST A NAK GL U MC A BE N DE

Drugoga rujna nestao je glumac Benda, maestro Jan Benda, kako

su ga zvali od onog vremena, otkad se jednim zaletom popeo na jednu
od najviših stepenica glumačke slave. Zapravo, drugoga rujna nije se
dogodilo baš ništa; dvorkinja, koja je u devet sati izjutra došla da
pospremi Bendin stan, našla je izvaljan krevet i sav onaj grdan nered,
koji je obično, okruživao Bendu, samo što gospodina maestra nije bilo
kod kuće; ali jer to nije bilo ništa neobično, uredila je stan sasvim
obično i općenito i otišla svojim putem. U redu. Ali od toga vremena o
glumcu Bendi nije bilo ni traga ni glasa.
Gospa Marešová (to jest ta dvorkinja) nije se ni tome osobito
začudila; molim vas, ovi glumci su kao i cigani; tko zna kuda je opet
otputovao da glumi ili lumpuje. Ali desetog rujna digla se za glumcem
Bendom prava potjera; trebalo je da dođe u kazalište, gdje su počinjale
probe za »Kralja Leara«; kada Benda nije došao ni na treću probu,
nastalo je ipak uznemirenje i iz kazališta su telefonirali doktoru
Goldbergu, Bendinu prijatelju, ne zna li možda on, šta je to s Bendom.
Doktor Goldberg je bio kirurg i zarađivao je masne novce na
slijepim crijevima; to je već židovski specijalitet. Inače, taj se debeli
čovjek s debelim zlatnim naočarima i debelim zlatnim srcem zanosio
umjetnošću, pa mu je stan od poda do stropa bio ukrašen samim
slikama, i odano je volio glumca Bendu, koji ga je prijateljski prezirao i
s izvjesnom mu blagonaklonošću dopuštao da za njega plaća; a to,
među nama rečeno, nije baš bila malenkost. Bendina tragična maska i
blistavo lice doktora Goldberga, koji je pio samo vodu, bili su
nerazdružno povezani na svim onim sardanapalskim bančenjima i
divljim izgredima, koji su predstavljali drugu stranu čuvenosti velikog
glumca.
Toga su dakle doktora Goldberga telefonski pitali iz kazališta, šta je
to s Bendom. Odgovorio je da nema pojma, ali da će se propitati; no
nije rekao da ga on sam već čitavu sedmicu traži po svim noćnim
lokalima i izletničkim hotelima s uznemirenjem koje sve više raste;
pritisla ga je slutnja da se Bendi nešto dogodilo. To je naime bilo tako:
doktor Goldberg je bio, ukoliko je mogao da utvrdi, posljednji koji je
Jana Bendu vidio. Negdje potkraj kolovoza pošao je još s njim na
trijumfalan pohod kroz noćni Prag; ali poslije toga – Benda nije više
došao ni na jedan uobičajeni sastanak. Možda je bolestan, pomislio je
napokon doktor Goldberg i svratio jedne večeri u Bendin stan; bilo je
to baš prvoga rujna. Pozvonio je na vratima, ali nitko nije došao da
otvori, premda se iznutra čuo nekakav štropot. Tada je doktor zvonio
punih pet minuta, i odjednom se začuli koraci i otvorila se vrata; na
vratima se pojavio Benda, ogrnut kućnim kaputom, i doktor Goldberg
se preplašio njegova izgleda: slavni glumac izgledao je kao kakav
divljak, s raščupanom i slijepljenom kosom i s bradom koju nije
nedjelju dana brijao; činilo se da je smršao i da je prljav. »A to ste vi,«
reče neljubazno, »šta želite?«
»Zaboga, šta se to s vama dogodilo?« reče doktor žurno i
zaprepašteno.
»Ništa«, zareža Benda. »Nikamo ne idem, razumijete li? Dajte mi
mira!« I zatvori vrata Goldbergu pred nosom. – Sutradan, njega je
nestalo.
Doktor Goldberg je zabrinuto gledao kroz svoje debele naočari.
Nešto tu nije bilo u redu. Od pazitelja kuće u kojoj je Benda stanovao,
saznao je samo da se nedavno noću, možda je to bilo upravo drugoga
rujna, oko tri sata izjutra pred kućom zaustavio auto; ali nitko nije iz
njega izašao, nego se samo čula truba, kao da nekome u kući daje
znak. Zatim se čulo, da netko izlazi iz kuće i da je za sobom zalupio
kućnim vratima; zatim je auto otišao. Kakav je to bio auto, to dakako
pazitelj kuće nije pogledao; u tri sata ujutro čovjek se ne diže iz
kreveta, ako baš ne mora. Ali truba je svirala, kao da se tim ljudima
nekako strašno žuri i kao da nisu mogli ni časka čekati.
Gospa Marešová je izjavila, da gospodin maestro čitav tjedan nije
izašao iz stana (osim možda noću), da se nije brijao, a možda ni prao,
kako je izgledalo; jelo su mu nosili kući, lokao je konjak i valjao se na
divanu; i to je sve. Sada, kad su se za Bendin nestanak počeli zanimati
i drugi ljudi, doktor Goldberg je ponovo potražio gospu Marešovu.
»Slušajte, mamice,« reče, »je li vam poznato, kakvo je odijelo imao
gospodin Benda, kad je napustio svoj stan?«
»Nikakvo,« odgovori gospa Marešová, »to je baš ono,? to mi se ne
sviđa. Nije imao nikakvo odijelo. Ja znam sva njegova odijela, i sva
vise u stanu, – ne fale ni jedne hlače.«
»Zar je mogao otići samo u gaćama i košulji?« zapita doktor
Goldberg vrlo iznenađen.
»Ni u gaćama ni u košulji«, reče gospa Marešová, »ni u cipelama;
to je najčudnovatije, gospodine. Vidite, ja imam zapisan svaki komad
njegova rublja, jer ga nosim u praonicu; sad je rublje oprano, i ja sam
mu sve složila i prebrojila; ima osamnaest košulja, ne manjka ni jedna,
ni jedan rupčić, ama baš ništa. Samo nema jednog kovčežića, koji
uvijek nosi sa sobom. Ako je otišao, onda je morao biti sasvim gol kao
od majke rođen.«
Doktor Goldberg je bio vrlo ozbiljan. »Mamice,« zapita, »kad ste
drugog rujna ujutro došli u njegov stan, niste li naišli na kakav naročit
nerad? Znate, nije li bilo što srušeno ili provaljena vrata…?«
»Nered,« odgovori gospa Marešová, »nered je bio kao i uvijek.
Gospodin Benda vam je bio pravo prasence, gospodine. Ali inače nije
bilo nikakvog nereda, to ne. Ali recite mi, kuda je mogao otići, kad nije
imao na sebi ni gaća?«
Doktor Goldberg je to dakako znao isto tako slabo kao i ona; i sada
se već s najtmurnijim brigama obratio na policiju.
»No dobro,« reče policijski činovnik, kad mu je dr. Goldberg izložio
sve što je znao, »tragat ćemo. Ali prema onome što ste rekli, da je
čitavu sedmicu sjedio zatvoren kod kuće, neobrijan i neumiven, da se
valjao na divanu, lokao konjak i nestao gol kao afrički Ašant, to bi,
gospodine, ličilo, hm, na neki…«
»Delirij«, reče naglo doktor Goldberg.
»Da,« složi se činovnik. »Recimo na samoubojstvo u pomračenju
uma. Znate, tome se kod njega ne bih čudio.«
 »Ali tada bi se valjda našlo njegovo tijelo«, primijeti dr. Goldberg
nesigurno. »A zatim, kako bi daleko mogao doći gol? I zašto bi uzimao
sa sobom kovčežić? I onaj auto, što je čekao pred kućom…
Gospodine, to više liči na kakav bijeg.«
»A čujte,« sjetio se činovnik, »dugova nije imao?«.
»Nije«, odgovori žurno doktor; doduše, Jan Benda je imao dugova
kao blata, ali ih nikada nije shvaćao tragično.
»Ili… recimo, kakav lični skandal, nesretna ljubav ili lues, ili uopće
nešto što ga je jako zabrinjavalo?«
»Koliko ja znam, ništa«, odgovori doktor Goldberg nesigurno;
pritom se sjetio jedne ili dviju stvari, ali ih je progutao, – uostalom sve
se to teško moglo dovesti u vezu s neshvatljivim nestankom glumca
Bende. Ipak, kad se vraćao iz policije kući, i – razumije se, policija će
učiniti sve, što je u njezinoj moći – preturao je u mislima sve što je u
tom pogledu znao o Bendi. Nije toga bilo mnogo:
1. Benda je negdje u inozemstvu imao zakonitu suprugu za koju se
dakako nije brinuo;
2. uzdržavao je nekakvu djevojku u Holešovicama;
3. imao je odnos, i to takozvani sablažnjiv odnos s gospođom
Gretom, ženom velikog tvorničara Korbela; ta gospođa Greta htjela je
na svaki način da bude glumica, pa je zato gospodin Korbel financirao
nekakve filmove u kojima je njegova žena, dakako, igrala glavnu ulogu.
Bilo je dakle poznato da je Benda ljubavnik gospođe Grete, da ga
gospođa Greta progoni i da to već i ne skriva toliko, koliko bi
dolikovalo. Uostalom, Benda nije nikada govorio o ovim stvarima;
prezirao je sve napola s veličanstvenom dostojanstvenošću i napola
cinizmom, od kojega je Goldberga jeza podilazila. Ne, rekao je doktor u
sebi beznadno, u Bendinim privatnim stvarima ne može se nitko snaći.
Neka se zemlja poda mnom otvori, ako nije po srijedi kakva ružna
pripovijest, ali to je sad već stvar policije.
 Doktor Goldberg dakako nije znao, što policija poduzima i kakvi su
njezini putovi: čekao je s malodušnošću, koja je rasla, da će ipak dobiti
kakvu vijest. Međutim, prošlo je već mjesec dana od nestanka glumca
Bende, i o Janu Bendi počelo se govoriti u perfektu.
Jednoga dana podveče sreo se doktor Goldberg sa starim
glumcem Lebduškom; i u razgovoru, razumije se, došla je riječ i na
Bendu. »Gospodine moj, to je bio glumac«, sjećao se stari Lebduška.
»Ja ga se sjećam kad mu je bilo valjda dvadeset i pet godina. Vraški
momak, kako je taj igrao Osvalda! Znate li da su u kazalište dolazili
mladi medicinari, da vide kako izgleda paraliza? Tada je igrao prvi put
kralja Leara; čujte, ja ne znam kako je glumio, jer sam mu neprestano
gledao u ruke. On vam je imao ruke kao osamdesetogodišnji starac,
mršave, suhe, jadne ruke – ja vam ni danas ne razumijem kako je
načinio ovakve ruke. I ja vam se također umijem maskirati; ali,
gospodine moj, ovo što je uradio Benda, to nitko ne može; to može
ocijeniti samo glumac.«
Doktor Goldberg je osjećao melankolično zadovoljstvo slušajući
ovaj glumački nekrolog Janu Bendi.
»To je bio savršen glumac, gospodine,« uzdahnu Lebduška. »Kako
vam je on gnjavio kazališnoga krojača! ‘Ja vam neću glumiti kralja’,
vikao je ‘ako mi stavite na kaput ovako ružne čipke!’ On vam nije trpio
nikakve kazališne varke. Kad je trebalo da glumi Otela, tada vam je
obletio sve starinarnice, dok nije našao stari renesansni prsten; i taj je
prsten morao imati na prstu kad je igrao Otela. On je govorio, da lakše
glumi kad ima na sebi nešto pravo. To nije ni bila gluma, to je bila…
metamorfoza«, reče Lebduška nesigurno, ne znajući da li je upotrebio
pravu riječ. »A kad je glumio bio je uvijek za vrijeme pauza prost kao
kakav kočijaš i zatvarao se u svoju garderobu, da ga nitko ne pobrka u
tom stanju. Zato je on toliko pio, jer mu je to udarilo na živce«, doda
Lebduška zamišljeno. »Idem ovamo u kino, gospodine,« reče
opraštajući se.
 »Idem i ja s vama«, predloži doktor Goldberg ne znajući kako da
utuče veče. Prikazivao se nekakav film iz mornarskog života, ali doktor
Goldberg nije pravo ni znao o čemu se radi, slušao je gotovo sa
suzama u očima, kako stari Lebduška naklapa o Janu Bendi.
»To nije bio glumac,« govorio je Lebduška, »to je bio sam đavo;
njemu nije bio dovoljan jedan život, to je ono. U životu je bio svinja,
gospodine doktore, ali na pozornici je bio pravi kralj ili prava skitnica.
Gospodine, kako je on umio mahnuti rukom, kao da je čitav život samo
zapovijedao, a međutim otac mu je bio putujući brusač. Vidite, ovaj
ovdje brodolomac, na pustom je otoku, a ima lijepo podrezane nokte,
glupan jedan. Vidite, kako mu je brada samo prilijepljena. Kada bi
njegovu ulogu igrao Benda, on bi pustio da mu naraste prava brada, a
ispod nokata bila bi mu prava prljavština… Šta vam je, gospodine
doktore, šta vam je odjednom?«
»Oprostite,« mucao je doktor Goldberg ustajući, »ali ja sam se
nešto sjetio. Hvala vam«, i odjuri iz kinematografa. Benda bi pustio da
mu naraste prava brada, ponavljao je. Benda je pustio da mu naraste
prava brada! Kako mi to prije nije palo na um!
»U žandarmerijsko zapovjedništvo!« viknuo je šoferu bacivši se u
najbliži taksi; a kada je prodro do stražmeštra koji je imao noćnu
službu, zaklinjao ga je s velikom vikom i molbama, da u ime živoga
boga odmah, ali odmah ustanovi, da li je drugoga rujna ili nešto
kasnije nađena bilo gdje lešina nepoznatoga skitnice, da, bilo gdje,
molim! Protiv svakog očekivanja ovaj je stražmeštar zaista otišao
nekamo da pogleda ili da pita, vjerojatno više iz dokonosti nego iz
osobite revnosti ili zanimanja; a dotle se doktor Goldberg znojio od
uzbuđenja, jer mu je u glavi svitalo nešto strašno.
»Eto, gospodine,« rekao je stražmeštar vrativši se, »drugoga rujna
ujutro našao je lugar u Křivokl tskim šumama mrtvo tijelo nepoznatog
skitnice, starog oko četrdeset godina; trećega rujna izvučena je iz Labe
kod Litoměřica lešina nepoznatog čovjeka, starog oko trideset godina,
a proveo je u vodi bar četrnaest dana; dne desetog rujna kod
Njemačkog Broda objesio se nepoznat čovjek, star oko šezdeset
godina…«
 »O onoj skitnici ne znate ništa pobliže?« zapita doktor Goldberg bez
daha.
»Umorstvo«, reče stražmeštar gledajući pažljivo u uzrujanog
doktora. »Prema prijavi žandarske stanice lubanja mu je bila razbijena
tupim predmetom. Obdukcioni nalaz glasi: alkoholičar, uzrok smrti –
povreda mozga. Evo fotografije«, reče stražmeštar i doda znalački:
»Sto mu gromova, baš su ga udesili!«
Na fotografiji se vidjelo tijelo čovjeka do pasa; bio je obučen u neke
ušljive prnje, a pamučna košulja bila mu je razdrljena; ondje gdje ljudi
imaju čelo i oči, bio je samo čuperak slijepljene kose i nečega, što je
moglo biti ili koža ili kost; samo čupava i kao strnište obrasla brada i
napola otvorena usta ličila su još na čovjeka. Doktor Goldberg je
drhtao kao list. Je li to… je li to možda Benda?
»Da li je imao… da li je imao kakve naročite znakove?« zapita
utučeno.
Stražmeštar pogleda u nekakve spise. »Hm. Visina metar
sedamdeset i osam, kosa prosjeda, zubi vrlo pokvareni…«
Doktor Goldberg glasno odahnu: »To dakle nije on. Benda je imao
zdrave zube kao životinja. To nije on.« – ćeretao je sav sretan,
»Oprostite što sam vas uznemirio, ali to ne može biti on. To je
isključeno.«
To je isključeno, govorio je u sebi s olakšanjem, vraćajući se kući.
Možda je živ; možda, bože, možda već sjedi u »Olimpiji« ili »Kod crne
Kate«…
Te noći doktor Goldberg je opet prokrstario noćnim Pragom; pio je
svoju čašu vode u svim lokalima, gdje je nekoć kraljevao Jan Benda, i
buljio kroz naočari u sve uglove, ali Bende nije bilo nigdje. Pred jutro je
doktor Goldberg poblijedio, nazvao sebe naglas idiotom i požurio se u
svoju garažu.
Ujutro je već bio kod nekog kotarskog poglavarstva i zamolio, da
probude predstojnika; srećom se pokazalo, da je on toga gospodina
već jednom vlastoručno rasporio i zašio i za uspomenu mu predao
slijepo crijevo u špiritu. Zahvaljujući ovom ne baš površnom
poznanstvu imao je za dva sata u rukama dozvolu za ekshumaciju, pa
je s vrlo mrzovoljnim kotarskim liječnikom promatrao iskopavanje
lešine nepoznatog skitnice.
»Kažem vam, gospodine kolega,« gunđao je kotarski liječnik, »za
njega se već raspitivala praška policija; sasvim je isključeno da bi to
bio Benda. Pa to je bio neki sasvim prljavi odrpanac.«
»Je li imao ušiju?« zapita doktor Goldberg sa zanimanjem.
»To ne znam«, odgovori liječnik s osjećanjem gađenja. »Gospodine
kolega, sad više nećete na njemu ništa raspoznati; molim vas, kad je
mjesec dana bio u zemlji…«
Kad je grob bio iskopan, doktor Goldberg je morao poslati po
rakiju; inače ne bi pridobio grobare – da podignu i odnesu u
mrtvačnicu ono neizrecivo što je ležalo na dnu groba, zašiveno u vreći.
»Pogledajte ga sad sami!« – iskosio se kotarski liječnik na doktora
Goldberga i ostao pred mrtvačnicom pušeći jaku cigaru.
Za kratko vrijeme doteturao je iz mrtvačnice doktor Goldberg,
smrtno blijed. »Dođite, da vidite«, rekao je promuklim glasom, vratio
se natrag k mrtvom tijelu i pokazivao na mjesto, gdje je nekad bila
čovjekova glava. Tada rastvori doktor Goldberg pincetom ono, što su
nekad bile usne; pojavili su se odvratno pokvareni zubi ili, bolje
rečeno, samo žuti dijelovi zuba, koji su se blistali među crnom gnjileži.
»Samo dobro pogledajte!« reče Goldberg, zahvati pincetom među
zube i izvadi iz njih komad crnoga truleža. Pod njim se pokazaše dva
sjajna, jaka sjekutića. Ali dulje doktor Goldberg nije izdržao; pobjegao
je iz mrtvačnice držeći se obadvjema rukama za glavu.
Kad se nakon kratkog vremena vratio kotarskom liječniku, bio je
blijed i strahovito tužan. »Eto to su vam ovi vrlo pokvareni zubi,
gospodine kolega,« reče tiho. »To je bila samo crna smola, što je
glumci lijepe za zube, kada glume starce ili skitnice. Taj prljavi
odrpanac bio je glumac, gospodine kolega,« i beznadno odmahnu
rukom dodajući: »I još k tomu velik glumac.«
 Toga dana pojavio se doktor Goldberg kod tvorničara Korbela; bio
je to visok i jak čovjek s bradom kao kaljača i s tijelom kao stup.
»Gospodine,« reče mu doktor Goldberg gledajući sabrano kroz
svoje okrugle naočari, »ja sam došao do vas… u stvari glumca
Bende.«
»Zaista«, progovori tvorničar i zabaci ruke iza glave. »Zar se već
našao?«
»Djelomično«, odgovori doktor Goldberg. »Ja mislim, da će vas to
zanimati… već zbog onog filma, koji ste htjeli s njim izraditi… to jest
financirati.«
»Zbog kakvoga filma? – zapita krupni čovjek ravnodušno. »Meni
nije ništa poznato.«
»Ja mislim na onaj film,« reče Goldberg tvrdoglavo, »u kojem je
trebalo da Benda igra skitnicu… a gospođa Greta glavnu žensku
ulogu. Zapravo je trebalo da se film snima radi gospođe Grete«, doda
doktor nedužno.
»To se vas ništa ne tiče«, progunđa Korbel. »Bit će da vam je
Benda napunio uši… To je preuranjeno. Nekakav je sličan plan možda
postojao… To vam je govorio Benda, zar ne?«
»Ni govora! Ta vi ste mu naložili, da ne smije o tome nikomu ni
riječi pisnuti; držali ste to nekako u tajnosti. Ali znate, Benda je
posljednju sedmicu svoga života pustio da mu naraste brada i duga
kosa, te je izgledao kao skitnica. Benda je ovakve detalje shvaćao vrlo
ozbiljno, zar ne?«
»Ne znam«, odsiječe tvorničar. »Želite li još štogod?«
»Dakle, taj je film trebalo snimati drugoga rujna, zar ne? Prva
scena trebala je da se odigra u Křivokl tskim umama u osvit zore;
skitnica se budi na rubu čistine… u jutarnjim maglama… stresa lišće i
crnogorične četine sa svojih dronjaka… Ja otprilike zamišljam, kako bi
to Benda glumio. Ja znam, da je obukao najgore prnje i škornje; na
tavanu je imao pun sanduk takvih stvari. Zato poslije njegova…
nestanka nije falio ni jedan komad njegova rublja i odjeće – zaboga,
kako to nikomu nije palo na um! Gospodine, moglo se očekivati, da će
se on obući do posljednjeg dronjka na rukavu i do užeta oko pojasa
kao prava skitnica; u tom je on uživao i veliku je važnost polagao na
kostim.«
»A što dalje?« zapita visoki čovjek i skloni se više u sjenu. »Ja
naime ne shvaćam, zašto mi to sve pričate.«
»Jer ste drugoga rujna oko tri sata ujutro«, nastavljao je doktor
Goldberg uporno, »došli po njega… najvjerojatnije posuđenim, ali
svakako zatvorenim autom; mislim, da je šofirao vaš brat, jer je on
sportist i ne priča mnogo. Kao što ste se dogovorili s Bendom, niste
išli u kuću, nego ste dolje trubili. Za kratko vrijeme došao je Benda…
ili, recimo točnije, prljavi i čupavi skitnica. ‘Samo žurno’, rekli ste mu,
‘operater je već otišao naprijed’. I odvezli ste se u Křivokl tske šume.«
»Broj automobila očito ne znate«, reče čovjek u sjeni ironično.
»Kad bih to znao, vas bi već uhapsili«, rekao mu je doktor
Goldberg vrlo jasno. »U osvit zore bili ste na dogovorenom mjestu; to
je neka krčevina ili još vjerojatnije šuma stoljetnih hrastova –
prekrasna scenarija, moj gospodine! Ja mislim, da je vaš brat ostao na
cesti kod auta i pravio se kao da nešto popravlja na motora. Vi ste
odveli Bendu četiri stotine koraka od ceste i ondje ste mu rekli: ‘Evo
nas, stigli smo!’ – ‘A gdje je operater?’ – sjetio se odjednom Benda. U
tom trenutku vi ste mu zadali prvi udarac.«
»Čime?« javio se čovjek u sjeni.
»Olovnim štapom«, reče doktor Goldberg. »Jer francuski ključ bi za
lubanju, kakvu je imao Benda, bio previše lagan; a vi ste je htjeli
smrskati tako da se ne može prepoznati. Kad ste ga dotukli, vi ste se
vratili do automobila. ‘Gotovo?’ upitao je vaš brat; ali vi niste valjda
ništa rekli, jer ubiti čovjeka nije mala stvar.«
»Vi ste poludjeli!« promrmlja čovjek u sjeni.
»Nisam poludio. Ja sam vas samo htio podsjetiti, kako je to
otprilike bilo. Vi ste htjeli ukloniti Bendu zbog onog skandala s
gospođom Gretom; gospođa Greta je već suviše javno pravila…«
 »Smrdljivi Židove,« zaurla čovjek u naslonjaču, »šta vi to sebi
dopuštate…«
»Ja vas se ne bojim«, reče doktor Goldberg namještajući naočari
da bi izgledao strože. »Meni vi, gospodine, ništa ne možete, makar bili
i najbogatiji. Čime mi možete škoditi? Jedino možda time, što nećete
dati da vam ja režem slijepo crijevo; a ja vam to, gospodine, ne bih ni
savjetovao.«
Čovjek u sjeni poče se tiho smijati. »Čujte, čovječe,« reče on s
nekom veselošću, »kad biste vi samo desetinu od onoga, što ste mi
ovdje nabrbljali, pouzdano znali, ne biste vi s time došli k meni, nego
biste otišli na policiju, zar ne?«
»To je baš ono«, rekao je vrlo ozbiljno doktor Goldberg.
»Gospodine, kad bih ja mogao samo desetinu toga da dokažem, ne bih
bio ovdje. Mislim, da se to nikada neće dokazati; a neće se više
dokazati ni to, da je onaj sagnjili skitnica bio Benda. Baš zato sam
došao.«
»Da prijetite, zar ne?« dobaci čovjek u naslonjaču i pruži ruku za
električnim zvoncem.
»Ne, nego da vas plašim. Gospodine, vi sigurno nemate odveć
osjetljivu savjest; suviše ste bogati za to. Ali to što netko drugi zna za
cio ovaj užas, što netko zna da ste ubojica, da je vaš brat ubojica, da
ste ubili glumca Bendu, brusačeva sina, komedijanta, vas dva
tvorničara, gospodine – to će do smrti narušavati vašu
visokogospodsku ravnotežu. Dokle god ja budem živ, vas dvojica
nećete imati mira. Gospodine, ja bih vas želio vidjeti na vješalima; ali
ovako, bar ću vas mučiti dok budem živ… Benda je bio loš čovjek; ja
znam, gospodine, najbolje, kako je bio zao, naduven, ciničan, bestidan
i što god hoćete; ali bio je umjetnik. Svi vaši milijuni ne vrijede ovoga
pijanog komedijanta; sa svim svojim milijunima niste kadri da učinite
onaj kraljevski gest rukom – onu varljivu, ali ipak strahovitu veličinu
čovjeka…« I doktor Goldberg pljesnu očajno rukama. »Kako ste to
mogli uraditi? Gospodine, vi nikad nećete imati mira, ja vam neću dati
da to zaboravite! Do smrti ću vas podsjećati: Sjećate li se glumca
Bende? Gospodine, to je bio umjetnik, čujete li?«
 AT ENT AT

Te je večeri gospodin savjetnik Tomsa s ugodnim smiješkom

upravo uživao sa slušalicama na ušima u lijepim Dvoř kovim
plesovima – to je muzika, govorio je u sebi zadovoljno – kadli
odjednom napolju nešto dvaput tresnu i s prozora nad njegovom
glavom poče sa zveketom padati staklo; gospodin Tomsa je naime
sjedio u prizemnoj sobi.
Tada je dakle uradio isto što bi uradio i svaki od nas: najprije je
trenutak čekao, što će biti dalje, a zatim je skinuo slušalice i gotovo
strogo ispitivao šta je to bilo, pa se tek onda preplašio; vidio je naime,
da mu je netko na dva mjesta prostrijelio prozor, kraj kojega je sjedio;
eno ondje na vratima odcijepila se trijeska i pod njom se nalazi tane.
Prvi je impuls bio da pojuri na ulicu i praznim rukama ščepa ovu
ništariju za ovratnjk; ali kad je čovjek već u godinama i kad uživa neko
dostojanstvo, onda on obično zanemari taj prvi impuls i odluči se za
drugi; stoga je gospodin Tomsa otrčao do telefona i dozvao policijski
komesarijat: »Halo, pošaljite mi odmah nekoga; na mene je upravo
izvržen atentat.«
»Gdje je to?« zapita pospan i ravnodušan glas.
»Kod mene«, uzrujavao se gospodin Tomsa, kao da je policija
tomu što kriva. »To je skandal, iz čista mira pucati na mirnoga
građanina, koji sjedi kod kuće! Gospodine, ovu stvar treba što strože
ispitati! To bi bilo lijepo, kad bi…«
»Dobro«, prekinuo ga pospan glas. »Poslat ću vam nekoga.«
Gospodin savjetnik je bjesnio od nestrpljivosti; činilo mu se da će
proći vječnost dok netko amo dođe, ali uistinu već je za dvadeset
minuta bio kod njega nekakav razborit policijski inspektor, koji je sa
zanimanjem promatrao prostrijeljeni prozor.
»To je netko amo pucao, gospodine,« reče stvarno.
 »Znam to i sam«, planu gospodin Tomsa. »Ta sjedio sam ovdje
kraj prozora!«
»Kalibar sedam milimetara«, reče inspektor vadeći nožem tane iz
vratâ. »Kao iz kakvog starog vojničkog revolvera. Pogledajte, ovaj je
čovjek morao stajati na plotu, da je stajao na pločniku tane bi moralo
biti više. To znači, da je gađao u vas.«
»To je čudno,« primijeti gospodin Tomsa s gorčinom, »a ja sam
gotovo pomislio da je htio pogoditi samo ova vrata.«
»A tko je to uradio?« zapita inspektor ne dajući se smetati.
»Oprostite,« reče gospodin savjetnik, »što vam ne mogu dati
njegovu adresu; nisam vidio toga gospodina i zaboravio sam pozvati
ga unutra.«
»To je teško«, reče inspektor mirno. »A na koga sumnjate?«
Strpljivost gospodina Tomse bila je već na izmaku. »Na koga bih
sumnjao?« započe razdraženo. »Čovječe, ta ja nisam ni vidio toga
nitkova; a da je ondje ljubezno i pričekao, dok mu kroz prozor
pošaljem poljubac, ja ga u onoj tami ne bih prepoznao. Gospodine, kad
bih znao tko je to bio, ne bih vas mučio da amo dolazite, ne mislite li?«
»No da«, odgovarao je inspektor mirno. »Ali možda će te se sjetiti
koga, tko bi imao koristi od vaše smrti, ili tko bi vam se htio osvetiti za
nešto… Znate, to nije bio pokušaj grabeža; provalnik ne puca dok ne
mora. Ali možda je tko bijesan na vas. To nam, gospodine, morate vi
reći, a mi ćemo onda istražiti.«
Gospodin Tomsa se zbunio; s te strane nije dosad razmatrao
slučaj. »Nemam ni pojma«, rekao je oklijevajući i bacio pogled na svoj
mirni činovnički i staromomački život. »Ta tko bi mogao biti bijesan na
mene?« čudio se. »Duše mi, ja ne znam imam li i jednoga neprijatelja!
To je sasvim isključeno«, reče vrteći glavom. »Pa ja nemam ništa ni s
kim! Gospodine, ja živim sam za se, nikamo ne idem, ni u šta se ne
miješam… Zašto bi mi se tko osvećivao?«
Inspektor slegne ramenima. »Ja to ne znam, gospodine; ali možda
ćete se do sutra sjetiti. Neće li vas ovdje sada biti strah?«
 »Ne će«, reče gospodin Tomsa zamišljeno. To je čudno, govorio je
u sebi potišteno, kad je ostao sam, zašto, da, zášto bi netko pucao u
mene? Ta ja sam gotovo osamljenik; obavim svoj posao u uredu i
idem kući – pa ja zapravo i nemam ni s kim nikakva posla! Zašto me
dakle hoće ubiti? Čudio se sa sve većom gorčinom nad ovom
nezahvalnošću; polagano je počeo žaliti sama sebe čovjek tegli kao
konj, govorio je u sebi, i spise nosi kući, ništa ne troši, ništa ne užije,
živi kao puž u svojoj kućici, i tres! – dođe netko da ga ubije. Bože, kako
su ljudi čudnovato zlobni, zaprepastio se gospodin savjetnik snuždeno.
Šta sam kome uradio? Zašto me netko tako strašno, tako luđački mrzi?
To je možda kakva zabuna, umirivao je sama sebe, sjedeći na
krevetu s jednom izuvenom cipelom u ruci. To se razumije, sigurno je
to zamjena osobe! Ovaj čovjek je jednostavno držao da sam ja netko
drugi koga ima na zubu! To je istina, rekao je u sebi s olakšanjem, ta
zašto bi, zášto bi netko mene tako mrzio.
I cipela ispade iz ruke gospodina savjetnika. No da, sjetio se
odjednom malo zbunjeno, nedavno sam učinio neku glupost, ali to mi
je nehotice izmaklo; razgovarao sam s prijateljem Roubalom i pritom
mi je izletjela iz usta neka nespretna primjedba na račun njegove
gospođe. Ta čitav svijet zna da ga ta žena vara sa svakim, i on to zna,
ali neće da prizna. A ja, ja mazgov jedan, ja to tako glupo izlanuh…
Gospodin savjetnik se sjetio kako je Roubal samo nešto progutao i
zario nokte u dlanove. Bože, reče sa zaprepaštenjem, kako je to ranilo
toga čovjeka! Ta on tu ženu ljubi kao lud! Razumije se, ja sam onda
nastojao da to izgladim, ali kako je taj čovjek grizao usne! Taj zaista
ima razloga da me mrzi, mislio je gospodin savjetnik ožalošćeno. Ja
znam da on nije pucao u mene, to je isključeno; ali ne bih se mogao ni
čuditi…
Gospodin Tomsa pogleda zbunjeno u pod, Ili nedavno onaj krojač,
sjetio se zlovoljno. Petnaest godina mi je šivao odijela, a tada su mi
rekli da boluje od teške tuberkuloze. Razumije se, čovjek se ipak boji
nositi odijelo u koje mu je kašljao takav sušičavac; stoga sam mu
prestao davati na šivanje… A nedavno je došao moliti da nema
nikakva posla, da mu je žena bolesna i da bi trebao udaljiti djecu iz
kuće; neka ga, veli, opet počastim svojim povjerenjem… Isuse Kriste,
kako je taj čovjek bio blijed i kako se bolesno znojio! Gospodine
Kolinský, rekoh mu, vidite, nije moguće, ja trebam boljega krojača;
nisam bio s vama zadovoljan. – Ja ću se truditi, gospodine, mucao je
taj čovjek, znojeći se od straha i neprilike i zamalo je počeo plakati. A
ja, sjećao se gospodin savjetnik, ja sam ga dakako otpratio napolje s
onim »Vidjet ćemo«, koje ovi siromasi vrlo dobro poznaju. Taj čovjek
bi me mogao mrziti, zgrozio se gospodin savjetnik; ta to je strašno, ići
nekoga moliti upravo za život, pa biti tako ravnodušno odbijen! Ali što
je trebalo da uradim? Ja znam da on to nije mogao uraditi, ali…
Gospodinu savjetniku je bilo sve teže pri duši. Bilo je isto tako
mučno, sjećao se, kad sam nedavno izgrdio našeg uredskog
podvornika. Nisam mogao naći jedan spis, pa sam pozvao toga starca
i vikao sam na njega kao na derana, i to pred ljudima! Kakav je to red,
vi idiote, sve vam je kao svinjac, trebalo bi da vas najurim… A poslije
sam taj spis našao u vlastitoj ladici! A stari nije ni pisnuo, samo se
tresao i žmirkao očima… Gospodina savjetnika obli mučna vrućina.
Čovjek se ipak ne ispričava podređenomu, reče u sebi nezadovoljno,
premda ga malo i povrijedi. Ali kako ovi podređeni mora da mrze svoju
gospodu! Pričekajmo, ja ću ovom čiki dati kakvo staro odijelo; ali
zapravo i to ga ponizuje…
Gospodin savjetnik nije više mogao ležati; gušio ga i ovaj pokrivač.
Sjedio je na krevetu obuhvaćajući koljena i gledao u tamu. Ili onaj
slučaj s onim mladićem Morávkom kod nas u uredu, sjetio se mučno.
On je ipak obrazovan čovjek i piše pjesme. A kad mi je nedavno loše
riješio onaj spis, rekao sam mu: Preradite to, gospodine kolega! – i
htjedoh mu spis baciti na stol; ali pao mu je pod noge, i on se za njim
sagnuo, sav crven, crvenih ušiju… Dao bih sâm sebi nekoliko
zaušnica, gunđao je gospodin savjetnik. Ta ja toga momka zaista
volim, i ovako ga poniziti, makar i nehotice…
Pred očima gospodina savjetnika pojavilo se opet drugo lice:
blijedo i nabuhlo lice kolege Wankla. Jadni Wankl, reče savjetnik u
sebi, htio je biti glavar ureda umjesto mene; bilo bi to nekoliko
stotinjarki godišnje više, a on ima šestero djece… Kažu, da bi htio dati
svoju najstariju kćer da uči pjevanije, ali nema novaca za to; a ja sam
ga preskočio, jer je on takav nespretnjak i s mukom radi… Žena mu je
pakosna, tako strašno mršava i pakosna od vječite štednje; u podne
jede praznu žemičku… I gospodin savjetnik se tjeskobno zamislio.
Jadni Wankl, i njemu mora biti svakojako pri duši, kad vidi da ja, bez
obitelji, dobivam više plaće nego on; ali zar sam ja tomu kriv? Mene je
uvijek gotovo strah kad me taj čovjek tako teško i prijekorno gleda.
Gospodin savjetnik protare čelo, na kojem je izbio znoj tjeskobe.
Da, reče u sebi, nedavno me prevario konobar za par kruna; a ja sam
pozvao vlasnika, i on je toga konobara smjesta otpustio. Vi, kradljivče,
derao se na njega, ja ću se već pobrinuti da vas nitko u Pragu ne
uzme u posao! A taj čovjek nije rekao ni riječi, nego je otišao… imao
je tako izbočene lopatice pod onim frakom…
Gospodin savjetnik nije više izdržao u krevetu; sjeo je kraj radija i
stavio na uši slušalice; ali radio je bio nijem; bila je nijema noć, nijemi
satovi noći; i gospodin savjetnik nasloni glavu na dlanove i poče se
sjećati ljudi, koje je nekoć sreo, onih čudnih i malih ljudi, s kojima se
nije nikako razumijevao i na koje nije nikada mislio.
Ujutro je svratio na komesarijat; bio je malo blijed i zbunjen. »Šta je
dakle,« zapita ga policijski inspektor, »jeste li se sjetili koga, koji vas
možda mrzi?«
Gospodin savjetnik odmahnu glavom. »Ja ne znam«, reče
nesigurno. »To jest onih, koji bi me mogli mrziti, ima toliko, da…« I
odmahnu bespomoćno rukom. »Slušajte, čovjek i ne zna koliko je ljudi
uvrijedio. Znajte, neću više sjediti kraj toga prozora. Ja sam vas došao
moliti da pustite tu stvar, neka je voda nosi.«
 ZLOČ I N NA P O ŠT I

»Gospodine, Pravda«, govorio je žandarmerijski narednik Brejcha.

»Baš bih rado znao zašto je slikaju kao ženu s povezom na očima i s
vagom, kao da prodaje papar. Mislim da Pravda izgleda kao žandar. Vi
ne biste vjerovali koliko stvari presudimo mi žandari bez suca, bez
vage i bez takvih rastezanja. U manjim slučajevima raspalimo zaušnicu,
a u većim slučajevima upotrebimo remen; to je u devedeset slučajeva
od sto čitava pravda. I ja vam kažem, gospodine da sam nedavno ja
sâm dokazao ubojstvo dvoma ljudi i da sam ih sâm osudio na
pravednu kaznu i da sam kaznu izvršio, a nikomu o tom nisam javio ni
riječi. Pričekajte dakle, ja ću to vama ispričati.
No da, vi se, gospodine, sjećate one gospođice, što je služila ovdje
u mjestu pred dvije godine na Pošti. Jest, Helenka se zvala. Bila je
dobra i draga djevojka, lijepa kao sličica. Sigurno je se sjećate. Ta se
dakle Helenka, moj gospodine, prošloga ljeta utopila; skočila je u
ribnjak i išla oko pedeset metara, dok nije došla do dubine. Tek za dva
dana voda je izbacila na površinu njezino tijelo. A znate li, zašto je to
uradila? Toga dana, kad se utopila, stigao je odjednom iz Praga revizor
na Poštu i ustanovio da Helenki nedostaju u blagajni dvije stotinjarke.
Bijedne dvije stotinjarke, moj gospodine. Blesavi revizor rekao joj je
tada da to mora javiti dalje i da će se to istraživati kao pronevjerenje.
Te večeri, moj gospodine, Helenka se zbog sramote utopila.
Kad su je izvukli na nasip, morao sam stajati kraj nje, dok nije došla
komisija. Na njoj jadnici nije bilo više ništa lijepo, ali ja sam je
neprestano vidio kako se smije s onoga šaltera na Pošti – no, svi smo
dolazili onamo zbog nje, zar ne, tu je djevojku svatko volio. Sto mu
gromova, rekoh sam sebi, ova djevojka nije ukrala dvije stotinjarke;
prvo zato, jer ja u to ne mogu vjerovati, i drugo, jer njoj uopće nije bilo
potrebno da krade; njezin otac je bio mlinar s druge strane rijeke, i ona
je ušla na Poštu samo iz one ženske častoljubivosti da će se sama
uzdržavati. Oca sam joj dobro poznavao; on vam je, gospodine, čitao
bibliju i bio Evangelik; a ja ću vam reći da ovi evangelici i spiritisti kod
nas nikada ne kradu. Ako ove dvije stotinjarke na Pošti manjkaju, onda
ih je morao ukrasti netko drugi. I stoga sam, gospodine, na onom
nasipu obećao onoj mrtvoj djevojci da neću stvar ostaviti samo tako.
Dobro dakle, a međutim su na Poštu poslali nekakva mladića iz
Praga, Filípek se zvao; bio je zgodan i zubat momak. Dolazio sam dakle
na Poštu k tomu Filípku da štogod izvidim. Znate, ondje vam je bilo
kao na svima malim poštama; kraj prozorčića stolić, a u tom stoliću u
ladici novci i marke. Činovnik ima za leđima nekakvu policu sa
svakakvim cjenicima i spisima i vagu za vaganje paketića i slične
stvari. »Gospodine Filípek,« rekoh mu, »molim vas, pogledajte u te
vaše cjenike, koliko bi stajao, recimo, telegram do Buenos Airesa.«
»Tri krune po riječi«, odgovori Filípek smjesta.
»A koliko bi stajao ekspresni telegram do Hong Konga«, zapitah ga
ponovo.
»To moram pogledati«, reče Filípek, ustane i okrene se prema
polici. A dok je on listao po tom cjeniku okrenut leđima od stolića,
provukoh se ja ramenom kroz prozorčić, dosegnuh rukom ladicu s
novcima i otvorih je; otvarala se sasvim lagano i tiho.
»Hvala vam, već mi je jasno«, rekoh, »ovako se to moglo dogoditi.
Recimo, da je Helenka nešto tražila na toj polici, tada joj je netko
mogao ukrasti iz ladice one dvije stotinjarke. Vidite, gospodine Filípek,
vi biste mi mogli pokazati tko je prošlih dana odavde nešto telegrafirao
ili slao.«
Gospodin Filípek se počešao po glavi i rekao: »Gospodine
naredniče, to vam neće ići. Znate, zakonom je zajamčena tajna pisama
– osim ako biste to tražili u ime zakona; ali tada bih morao javiti
pretpostavljenima da je ovdje izvršen pregled.«
»Pričekajte«, rekoh mu. »To zasada ne bih radio. Ali vidite,
gospodine Filípek, kad biste vi ovako… u dokonosti ili tako… htjeli
pogledati u te spise, tko je posljednjih dana poslao nešto takvo da se
recimo Helenka morala okrenuti leđima od stolića…«
 »Gospodine naredniče,« odgovori Filípek, »što se toga tiče,
blanketi poslanih telegrama nalaze se ovdje; ali za preporučena pisma i
pakete imamo zapisano samo to, komu se što šalje, ali ne, tko to šalje.
Ja ću vam dakle popisati sva imena koja nađem; to se doduše ne
smije, ali za vas ću to uraditi. No, ja mislim da odatle nećete ništa
saznati.«
Taj je Filípek, moj gospodine, imao pravo; donio mi je popis nekih
trideset imena – kao što znate, na seoskoj Pošti ne predaje se mnogo
pošiljaka, još najčešće kakav paket za sina u vojsci – ali po tim
imenima nisam mogao ništa zaključiti. Kud god sam, gospodine, išao,
svagdje sam o tom mislio; toliko me je mučilo, što neću moći izvršiti
obećanje, koje sam zadao mrtvoj djevojci.
I tako jednom, valjda nakon nedjelju dana, svratih ja opet na Poštu.
Filípek iskesio zube prema meni i govori: »Gospodine naredniče,
kuglanju je kraj, ja pakujem. Sutra dolazi ovamo nova gospođica, s
Pošte u Pardubicama.«
»Aha«, rekoh ja. »Valjda po kazni, zar ne, sigurno su gospođicu
premjestili na ovu bijednu provincijsku seosku Poštu na temelju
disciplinske istrage.«
»O, ne!« reče Filípek i pogleda me nekako naročito. »Ova je
gospođica premještena ovamo po vlastitoj molbi, gospodine
naredniče.«
»To je čudno,« rekoh, »a znate kakve su ženske«.
»Jest,« veli taj Filípek i stalno gleda u mene, »a još je čudnije, što
je ova anonimna prijava, da se na ovdašnjoj Pošti izvrši nagla revizija,
došla također iz Pardubica.«
Ja sam fićuknuo i mislim da sam gledao u Filípka isto onako kao on
u mene. A najednom rekne listonoša Uher, koji je baš sređivao svoju
poštu za raznošenje: »Da, u Pardubice piše – gotovo svaki dan piše
onamo gospodin pristav s vlastelinstva, nekoj gospođici na Pošti.
Sigurno će to biti njegova ljubav, zar ne?«
»Čujte, tatice,« reče Filípek, »ne znate li, kako se zove ta
gospođica?«
 »Nekako kao Julija Touf… Toufar…«
»Tauferová«, reče Filípek. »Onda je to ta koja dolazi amo.«
»Gospodin Houdek, to jest gospodin pristav«, nastavi poštar,
»također dobiva gotovo svaki dan pismo iz Pardubica. Gospodine
pristave, velim mu ja, evo opet pisma od zaručnice. A on mi, to jest,
gospodin Houdek, dolazi uvijek malo u susret. A evo danas ima
sandučić, ali iz Praga. Gle, to je vraćena pošiljka ‘Adresat nepoznat’. To
je gospodin pristav naveo pogrešnu adresu. Stoga mu to vraćam.«
»Pokažite«, veli Filípek. »Adresirao je na nekog Nováka, Prag,
Spálená ulica. Dva kilograma maslaca. Žig četrnaestoga srpnja.«
»Tada je tu još bila gospođica Helenka«, reče listonoša.
»Pokažite!« rekoh Filípku i pomirisah sandučić. »Gospodine
Filípek,« rekoh, »to je čudno, ovaj je maslac bio deset dana na putu i
ne smrdi. Tatice, ostavite ovaj sandučić ovdje, a vi idite na dostavu!«
Čim je listonoša otišao, rekne meni Filípek: »Gospodine naredniče,
to se ne smije raditi, ali evo vam dlijeto.« I ode dalje, da ne bi tobože
vidio. Moj gospodine, ja sam vam sandučić otvorio; u njemu su bila
dva kilograma ilovače. I odem vam ja k Filípku i reknem mu:
»Prijatelju, o ovoj stvari ne govorite nikomu ni riječi, razumijete li? Ja
ću to već sâm urediti.«
Razumije se, pokupio sam se i otišao do tog pristava Houdka na
vlastelinstvo. Sjedio je ondje na balvanima i gledao u zemlju.
»Gospodine pristave,« rekoh mu, »na Pošti se pojavila nekakva
konfuzija; ne sjećate li se na koju ste adresu poslali pred deset ili
dvanaest dana nekakav sandučić?«
Gospodin Houdek je malo poblijedio i odgovorio mi: »Nije to važno;
već i sam ne znam komu sam poslao.«
»Gospodine pristave,« rekoh mu, »a kakav je ono bio maslac?«
Houdek vam tada skoči blijed kao zid. »Šta to treba da znači?«
viknu. »Zašto me s tim uznemirujete?«
»Gospodine pristave,« rekoh mu. »To vam je tako: vi ste ubili
Helenku s Pošte. Vi ste onamo donijeli sandučić s izmišljenom
adresom, da bi ga morala vagati na vagi. Dok je ona vagala, vi ste se
nagnuli preko šaltera i ukrali joj iz ladice dvjesta kruna. Zbog ovih
dvjesta kruna Helenka se utopila. Tako je to dakle.«
Gospodine, taj vam je Houdek drhtao kao list. »To je laž,« vikao je,
»zašto bih ja ukrao dvjesta kruna?«
»Jer ste htjeli dovesti na ovdašnju Poštu gospođicu Tauferovu,
svoju zaručnicu. Ta vaša gospođica podnijela je tužbu anonimnim
pismom, da Helenki nedostaju novci u blagajni. Vas dvoje ste natjerali
Helenku u ribnjak. Vas dvoje ste je ubili. Imate na savjesti zločin,
gospodine Houdek.«
I Houdek vam se bacio na one balvane i pokrio lice rukama; nikada
nisam vidio muškarca da tako plače. »Isuse Kriste«, jecao je, »ja
nisam mogao znati da će se ona utopiti! Ja sam samo mislio da će biti
otpuštena… ta mogla je ići kući! Gospodine naredniče, ja sam samo
htio uzeti Julču za ženu; ali da smo se vjenčali, jedno bi od nas moralo
napustiti službu… a tada ne bismo mogli živjeti s jednom plaćom…
Zato sam toliko želio da Julča dođe ovamo na Poštu! Pet godina već
na to čekamo… Gospodine naredniče, to vam je tako velika ljubav!«
Gospodine, neću vam dalje pričati; bila je već noć, taj je čovjek
preda mnom klečao, a ja sam, gospodine, nad tim svim plakao kao
stara bludnica, nad Helenkom i nad svim ostalim.
»Sada je dosta,« rekoh mu ja kraju, »već mi je toga preko glave.
Čovječe, dajte amo tih dvjesta kruna. Tako. A sada čujte: ako bi vam
palo na um da pođete do gospođice Tauferove prije, nego to uredim,
podnijet ću protiv vas tužbu zbog krađe, razumijete li? A ako biste se
ustrijelili ili što slično, reći ću zašto ste to uradili. I gotovo.«
Tu sam noć, gospodine, prosjedio pod zvijezdama i sudio ovo
dvoje; pitao sam boga, kako treba da ih kaznim, i shvatio onu gorčinu i
radost koja se nalazi u pravdi. Da sam ih prijavio, Houdek bi dobio
nekoliko nedjelja zatvora uvjetno; a to bi se još i teško dokazalo.
Houdek je ubio Helenku, ali on nije bio prosti zločinac. Svaka kazna mi
je bila prevelika i premala. Zato sam ih sudio i kaznio sam.
Sutradan ujutro odoh na Poštu. Za šalterom sjedi blijeda i visoka
gospođica užarenih očiju. »Gospođice Tauferová,« rekoh, »imam
jedno preporučeno pismo.« I pružih joj pismo s adresom »Direkcija
Pošta i telegrafa u Pragu.« Pogledala me i nalijepila na pismo
naljepnicu.
»Samo časak, gospođice,« rekoh. »U ovom pismu je prijava protiv
onoga, koji je ukrao dvjesta kruna vašoj prethodnici. Koliko će stajati
poštarina?«
Gospodine, ta vam je gospođica bila strašno jaka; ali ipak je
poblijedjela kao krpa i ukočila se kao kamen. »Tri krune i pedeset«,
izusti.
Odbrojih tri krune i pedeset i rekoh: »Izvolite, gospođice! Ali kad bi
se ove dvije stotinjarke«, rekoh i stavih na stol one dvije ukradene
novčanice, »kad bi se ove dvije stotinjarke našle ovdje negdje,
zabačene i zametnute, razumijete li? – da bi se vidjelo da pokojna
Helenka nije krala, gospođice, – tada bih to pismo uzeo natrag. Šta
velite?«
Nije rekla ni riječi; samo je tako mučno i upiljeno gledala, ne znam
kuda.
»Za pet minuta doći će listonoša, gospođice,« rekoh. »Dakle, da li
da uzmem ovo pismo?«
Kimnula je brzo glavom. Uzeo sam dakle pismo i počeo šetati pred
Poštom. Gospodine, u takvoj napetosti nisam još nikada šetao. Za
dvadeset minuta istrča iz Pošte stari listonoša Uher i zavika:
»Gospodine naredniče, gospodine naredniče, našle su se one dvije
stotinjarke, što su falile gospođici Helenki! Nova gospođica našla ih
zametnute u jednom cjeniku! To je slučaj!«
»Tatice,« rekoh mu, »idite dakle i svagdje govorite da su se te dvije
stotinjarke našle. Znate, neka svatko znade da pokojna Helenka nije
krala. Hvala bogu!«
To je dakle bilo prvo. A drugo je bilo da sam otišao do starog
vlastelina. Vi ga možda ne poznajete; on je grof, pomalo lud ali vrlo
dobar čovjek. »Gospodine grofe,« rekoh, »ne pitajte me ništa, no radi
se o stvari, u kojoj mi ljudi moramo držati zajedno. Pozovite pristava
Houdka i recite mu da još danas mora otputovati na vaše vlastelinstvo
u Moravskoj; ako ne bi htio da ćete ga odmah otpustiti.«
 Stari grof podiže obrve i zagleda se časak u mene; gospodine, ja se
uopće nisam morao siliti da izgledam tako ozbiljno, kako se može
samo zamisliti. »No dobro,« reče grof, »ja vas dakle neću ništa pitati.«
I dade dozvati Houdka.
Houdek je došao, a kad je mene vidio kraj grofa, poblijedio je, ali je
stajao kao kip. »Houdek,« reče grof, »dajte zapregnuti i pođite na vlak;
večeras će te nastupiti službu na mojem imanju kod Hulína. Brzojavit
ću da vas ondje čekaju. Jeste li razumjeli?«
»Jesam«, reče tiho Houdek i zagleda se u mene; znate, oči su mu
bile kao u prokletnika u paklu.
»Želite li šta primijetiti?« zapita grof.
»Ne«, reče promuklo Houdek i ne skinu oči s mene. Gospodine,
mene je od tih očiju zahvatio strah.
»Možete dakle ići«, završi grof, i stvar je bila svršena. Za kratko
vrijeme vidio sam kako se Houdek vozi u kočiji; sjedio je u njoj kao
drvena lutka.
To je dakle sve. Kada odete na Poštu, pogledajte ondje onu blijedu
gospođicu. Opaka je, opaka je prema svima i dobiva ružne i stare bore.
Ne znam da li se kada sastaje sa svojim pristavom; možda kadikad i
otputuje k njemu, no onda se vraća još gora i potištenija. A ja je
gledam i govorim u sebi: Pravde mora biti.
Ja sam samo žandar, gospodine, ali ovo ću vam sada reći prema
svojem iskustvu: da li postoji kakav sveznajući i svemogući bog, ja to
ne znam; ali kad bi i postojao, nama to ništa ne pomaže; ali ja vam
kažem da mora postojati Netko savršeno pravedan. To da, gospodine.
Mi možemo samo kažnjavati, ali mora biti netko, tko bi opraštao. Ja
vam kažem, prava i najviša pravda jest nešto tako čudnovato kao
ljubav.«
PR IPO VI JET KE I Z DR UG OGA D ŽEP A
 UK RA DE N I KAKT US

»Ja ću vam dakle ispričati,« reče gospodin Kubát, »Što mi se ljetos

dogodilo.
Bio sam na ljetovanju. Znate već, kakva su ta ljetovanja: bez vode,
bez šume, bez riba, uopće bez svega; ali zato imate ondje jaku pučku
stranku, društvo za poljepšavanje mjesta s revnim tajnikom, industriju
sedefa i poštanski ured sa starom i nosatom upraviteljicom pošte;
ukratko, kao svagdje drugdje. Kad sam dakle četrnaestak dana uživao
ondje u blagodarnom i higijenskom djelovanju one ničim nepomućene
dosade, počeo sam slutiti da su me mjesne blebetuše i uopće javno
mišljenje uzeli na nišan. A budući da su mi pisma dolazila upadljivo
dobro zalijepljena, tako da se cio omot s druge strane upravo sjajio od
gumirabike, rekao sam u sebi: Aha, netko otvara moju poštu; neka
grom udari u tu babu upraviteljicu! Vi znate, da poštari navodno mogu
odlijepiti svaki omot. Pričekaj, rekoh u sebi, i odmah sjedoh i počeh
pisati najljepšim rukopisom, što sam mogao: Aveti poštarska,
djevojčuro nosata, zvijezdo repatice, klepetušo radoznala, zmijo,
rugobo, vještice i tako dalje, s osobitim poštovanjem Jan Kubát. Čujte,
ovaj naš češki jezik je bogat i precizan jezik; u jednom dahu sasuo sam
na papir trideset i četiri izraza, koje može otvoren i pošten čovjek
upotrebiti prema svakoj dami, bez opasnosti da postane ličan ili
nametljiv; onda sam to sa zadovoljstvom zalijepio, napisao sam na
omot svoju ličnu adresu i otputovao sam u najbliži grad, da bacim
pismo u poštanski sandučić. Sutradan požurim na Poštu i s
najljubaznijim smiješkom proturim glavu kroz prozorčić. Gospođo
upraviteljice, rekoh, imate li za mene kakvo pismo? – Ja ću vas tužiti
sudu, vi ništarijo, zasikta gospođa upraviteljica s najstrašnijim
pogledom kakav sam ikada vidio. – Ali, gospođo upraviteljice, rekoh
samilosno, valjda niste čitali što neugodno? – I tada sam junački
odmaglio.«
»Nije to ništa«, reče kritički gospodin Holan, glavni vrtlar
Holbenova vrta. »Ova je lukavština bila suviše jednostavna. Ja bih vam
mogao pričati, kako sam postavio zamku onom kradljivcu kaktusa. Vi
znate, stari gospodin Holben je strastven sakupljač kaktusa, i njegova
zbirka kaktusa, ne lažem vam, može vrijediti trista tisuća, ako ne
računam unikate. Staromu gospodinu je osobito stalo do toga da
zbirka bude pristupačna javnosti. Holane, govori on meni, to je
plemenito uživanje, to valja njegovati u ljudi. A ja naprotiv mislim, kad
kakav mali kaktusar vidi, recimo, jednog zlatnog Grusona, koji vrijedi
dvanaest stotinjarki, da ga samo bez potrebe boli srce, što ga nema.
Ali kad stari gospodin tako hoće, neka bude. Ali lani smo najednom
počeli primjećivati da nam nestaju kaktusi; i to ne makar kakvi, koji su
lijepi za oko, pa ih svatko želi imati, nego baš specijaliteti; jednom je
tako nestao Echinocactus wislizenii, drugi put Graessnerii, onda jedna
Wittia, uvezena direktno iz Costarike, zatim jedna species nova, koju je
poslao Frič, zatim jedan Melocactus leopoldii, unikat, kakav nitko u
Evropi nije vidio već više od pedeset godina, i konačno Pilocereus
fimbriatus iz San Dominga, prvi primjerak koji je uopće došao u
Evropu. Čujte, taj kradljivac mora da je bio dobar poznavalac kaktusa! –
Nemate pojma, kako je stari gospodin bjesnio. »Gospodine Holbene,«
rekoh, »jednostavno zatvorite staklenike pa će biti kraj krađama.« – »E,
to nećemo,« vikao je stari gospodin, »ovo plemenito uživanje pripada
svima; morate mi uhvatiti ovog šugavog tata; izbacite stare čuvare,
najmite nove, alarmirajte policiju i tako dalje.« To je teška stvar; kad
imamo trideset šest hiljada lončića, ne možemo uz svaki postaviti po
jednog čuvara. Zato sam najmio dva penzionirana policijska
inspektora, neka oni čuvaju; i baš tada nestao nam je onaj Pilocereus
fimbriatus i od njega je ostala samo jamica u pijesku. E, to me je
razljutilo, pa sam počeo sam vrebati na toga kradljivca kaktusa.
Treba da znate: pravi skupljači kaktusa, to vam je nešto kao kakva
sekta derviša; ja mislim, da im umjesto brade rastu bodljike i glohide,
toliko ih obuzme ta strast. Kod nas postoje dvije takve sekte: Društvo
kaktusara i Udruženje kaktusara; po čemu se razlikuju jedni od drugih,
to ne znam, – mislim, da jedni vjeruju da kaktusi imaju besmrtnu dušu,
dok im drugi prinose krvave žrtve; ali, ukratko rečeno, te se dvije sekte
međusobno mrze i progone ognjem i mačem na kopnu i u zraku. Ja
sam dakle otišao k predsjednicima ovih dviju sekta i u potpunom
povjerenju zapitao ih da li slučajno ne znaju tko bi – možda iz one
druge sekte – mogao ukrasti Holbenove kaktuse. Kad sam im rekao,
koji su nam skupocjeni kaktusi nestali, oni su s najvećom sigurnošću
izjavili, da ih dakle nije mogao ukrasti nitko od članova neprijateljske
sekte, jer su ono sve sami svrabljivci, šeprtlje i neznalice, koji nemaju
ni pojma; šta je to jedan Wislizen ili Graessner, da ne kažem
Pilocereus fimbriatus; a što se tiče njihovih vlastitih članova, oni jamče
za njihovo poštenje i plemenitost; oni, vele, nisu kadri da nešto
ukradu, osim, dakako, tu i tamo pokoji kaktus; ali kad bi netko od njih
imao takav Wislizen, sigurno bi ga, vele, pokazao drugima radi
poštivanja i vjerskih orgija, ali njima, predsjednicima, nije o tom ništa
poznato. Nato mi oba ta časna gospodina rekoše, da osim ovih dviju
javno priznatih ili trpljenih sekta postoje još i divlji kaktusari, a oni su,
vele, od svih najgori; to su oni, koji se zbog svoje strastvenosti nisu
mogli složiti s ovim mirnim sektama ili se uopće predaju raznim
zabludama i nasiljima. A ti divlji kaktusari spremni su, vele, na sve.
Kad sam se dakle od te dvojice gospode vratio bez uspjeha, popeo
sam se na jedan lijepi javor u našem parku pa sam razmišljao. Ja vam
velim, najbolje se razmišlja u krošnji drveta; ondje je čovjek nekako
oslobođen od svega, malo se ljulja, a usto gleda na sve s višeg
stanovišta; ja mislim, da bi filozofi morali živjeti na drveću kao vuge. I
na tom sam javoru izmislio čitav plan. Najprije sam obišao sve poznate
vrtlare i zapitao ih: Ljudi, imate li kakve trule kaktuse? Potrebni su
starom gospodinu Holbenu za njegove pokuse. – Tako sam pribavio
nekoliko stotina bolesnih kaktusa i preko noći ih naslagao u Holbenovu
zbirku. Dva dana sam šutio, a treći dan dao sam u sve novine ovu
vijest:

HOLBENOVE GLASOVITE ZBIRKE U OPASNOSTI!

Kako doznajemo, velik dio jedinstvenih Holbenovih staklenika zahvatila je
nova i dosad nepoznata bolest, koja je najvjerojatnije potekla iz Bolivije. Bolest
napada naročito kaktuse, razvija se neko vrijeme latentno, a onda se očituje kao
trulež korijena, vrata i tijela. Kako se čini, da je ova bolest vrlo zarazna i brzo se
širi dosad neutvrđenim mikrosporama, Holbenove zbirke su zatvorene.
 Otprilike nakon deset dana – a za tih deset dana morali smo se
skrivati, da nas kaktusari ne bi rastrgali od silnih pitanja – poslao sam
u novine drugu vijest:

DA LI ĆE SE MOĆI SPASITI HOLBENOVE ZBIRKE?

Kako doznajemo, profesor Mackenzie u Kewu utvrdio je bolest koja se
pojavila u Holbenovim zbirkama, kao naročitu tropsku plijesan (Malacorrhiza
paraguayensis Wild.) i preporučio je da se oboljeli primjerci prskaju Harvard-
Lotsenovom tinkturom. Dosadašnji pokusi s ovim lijekom, koji se sada u velikim
razmjerima vrše u Holbenovim zbirkama, pokazuju velike uspjehe. Harvard-
Lotsenova tinktura može se dobiti i kod nas u tom i u tom poduzeću.

Kada je ova vijest izašla u novinama, sjedio je već jedan detektiv u

tom poduzeću, a ja sam se lijepo namjestio kraj telefona. Za dva sata
telefonirao mi je taj detektiv: Dakle, gospodine Holane, uhvatili smo
ptičicu. – Za deset minuta držao sam za ovratnik nekog čovječuljka i
drmusao ga.
»Ali, gospodine,« bunio se čovječuljak, »šta me drmate? Došao
sam samo da kupim glasovitu Harvard-Lotsenovu tinkturu…«
»Znam,« rekoh mu, »samo što ona ne postoji, kao što ne postoji ni
neka nova bolest. No vi ste nam dolazili krasti kaktuse u Holbenove
zbirke, vi đavolski nitkove!«
»Hvala bogu!« progovori brzo čovječuljak, »dakle ne postoji
nikakva bolest? A ja nisam deset noći spavao od straha, da će je dobiti
i moji ostali kaktusi!«
Ščepao sam ga za ovratnik i unio u auto i odvezao se s njim i
detektivom do njegova stana. Čujte, takve zbirke nisam još vidio; taj
čovječuljak je imao samo jednu malu sobicu u potkrovlju u
Vysočanima, otprilike tri metra široku i četiri dugu, u kutu na podu
jedan pokrivač, stolić i stolicu, a sve ostalo bili su sami kaktusi; ali
kakvi su to bili primjerci i u kakvom redu, to zbilja čovjek ne može tako
lako naći.
»Koje vam je dakle primjerke ukrao?« zapita detektiv, a ja sam
gledao ovoga lopova, kako se trese i guta suze. »Čujte,« rekoh
detektivu, »nema to onoliku vrijednost, koliko smo mislili. Recite u
direkciji, da nam je gospodin odnio kaktusa za pedeset kruna i da ću to
sam urediti s njim.«
Kad je detektiv otišao, rekoh čovječuljku: »Dakle, prijatelju, sad mi
najprije spremite sve, što ste od nas odnijeli.« – Taj vam je čovječuljak
treptao očima, jer su mu suze navrle na oči, i prošaputao: »Molim vas,
gospodine, ne bi li bilo moguće, da ja to radije odsjedim u zatvoru?«
»Nema ništa,« viknuh na njega, »najprije morate vratiti što ste nam
ukrali.« – I on vam tada poče odabirati lončić po lončić i stavljati ih na
stranu; bilo ih je oko osamdeset, – mi nismo imali ni pojma, da nam ih
je toliko nestalo; mora da ih je odnosio već čitav niz godina. Za svaku
sigurnost dreknuo sam još na njega: »Šta, zar je to sve?«
Suze mu skočiše na oči; odvojio je još jedan bijeli De Laitii i jedan
Corniger, stavio ih uz one ostale i zajecao: »Gospodine, duše mi, vaših
više nemam.«
»To ćemo još vidjeti,« grmio sam, »no, sad mi kažite kako ste ih
mogli iznijeti od nas.«
»To vam je bilo tako«, mucao je i pritom mu je od uzbuđenja
jabučica u grlu jako odskakivala. »Ja… ja sam naime oblačio ove
haljine…«
»Kakve haljine?« vičem ja. Sav je pocrvenio od zbunjenosti i
promucao: »Molim, ženske haljine.«
»Čovječe,« čudim se ja, »a zašto baš ženske haljine?«
»Zato,« mucao je on, »molim, zato, jer postarije žene nitko i ne
gleda, a zatim« – dodao je gotovo pobjednički – »i samu pamet kaže,
da nitko neće zbog takvih stvari posumnjati na ženu! Gospodine, žene
imaju sve moguće strasti, ali nikada ne prave zbirke! Jeste li ikada
vidjeli ženu koja bi imala zbirku maraka ili kukaca ili inkunabula ili
sličnih stvari? Nikada, gospodine! Žene nemaju te temeljitosti i – i –
takve zanesenosti. Žene su tako strahovito trijezne, gospodine! Znate,
to vam je najveća razlika između nas i njih: što samo mi pravimo
zbirke. Ja vam zamišljam, da je i svemir samo zbirka zvijezda; postoji
neki muški bog, i on sebi pravi zbirku svjetova: zato ih ima tako
strahovito mnogo. Bože moj, kad bih ja imao toliko prostora i
sredstava kao on! Znate li, da izmišljam nove kaktuse? A noću o njima
sanjam; recimo nekakav kaktus, koji ima zlatnu kosu i cvjetove plave
boje kao gorčac – ja sam ga nazvao Cephalocereus nympha aurea
Racek – ja se naime zovem Ráček, ako izvolite znati; ili Mamillaria
colubrina Racek; ili Astrophytum caespitosum Racek; gospodine, ima
tako čudesnih mogućnosti! Kada biste znali…«
»Čekajte,« prekinuh ga ja, »a u čemu ste iznosili kaktuse?«
»Molim, u njedrima«, odgovori on stidljivo. »Tako vam divno
čovjeka bockaju.«
Čujte, ja više nisam imao srca, da mu oduzmem te kaktuse. »Znate
što,« rekao sam, »ja ću vas odvesti do staroga gospodina Holbena, a
on će vam otkinuti obadva uha.« – Ljudi moji, da ste vidjeli, kad su se
njih dvojica sastali! Čitavu noć su ostali u stakleniku, dok nisu obišli
trideset i šest hiljada lončića. »Holane,« rekao mi je stari gospodin, »to
je prvi čovjek, koji umije ocijeniti kaktuse.« I nije prošlo ni mjesec
dana, a stari je gospodin Holben s plačem i blagoslovom otpremio
ovog Ráčka u Meksiko, da ondje skuplja kaktuse; obojica su presveto
vjerovali, da ondje negdje raste Cephalocereus nympha aurea Racek.
No, za godinu dana primili smo neku čudnovatu vijest, da je gospodin
Ráček poginuo ondje krasnom i mučeničkom smrću. Naišao je ondje
kod nekih Indijanaca na njihov sveti kaktus Čikuli, koji je, da znate,
pravi brat boga oca, pa mu se ili nije poklonio ili ga je čak ukrao.
Ukratko, dragi su Indijanci svezali gospodina Ráčka i stavili ga na
Echinocactus visnaga Hooker, koji je velik kao slon i posijan
bodljikama, koje su duge kao ruske bajonete, uslijed čega je naš
zemljak, predan u svoju sudbinu, ispustio dušu. To vam je dakle kraj
kradljivca kaktusa.«
 PR IČ A ST AR OG K R IM I NA L IST A

»To nije ništa«, reče gospodin Jandera, književnik. »Goniti lopova,

to nam je poznato; ali čudnovato je, kad lopov traži – koga je zapravo
okrao. Da znate, to se desilo meni. Nedavno sam vam napisao
pripovijetku i dao je u štampu; a kad sam je pročitao odštampanu, tada
me obuzela neka neugodna slutnja. Čovječe, rekoh samom sebi, nešto
slično sam već negdje čitao. Sto mu gromova, komu sam ukrao ovu
građu? – Tri dana sam hodao kao vrtoglava ovca, i nikako nisam
mogao doći na to, od koga sam, kako se to kaže, pozajmio ovu građu.
Napokon sretoh se s jednim drugom, pa mu velim: »Čovječe, meni se
sve čini, da sam ovu svoju posljednju pripovijetku od nekoga ukrao.« –
»Ja sam to odmah prepoznao,« reče drug, »ukrao si je od Čehova.« –
Tada mi je upravo odlanulo, a kad sam zatim razgovarao s jednim
kritičarom, rekoh mu: »Gospodine, ne biste vjerovali, kako čovjek
kadikad načini plagijat, a da ni sam nije toga svjestan: na primjer, moja
posljednja pripovijetka je ukradena.« – »Znam,« odgovori mi kritičar,
»od Maupassanta.« – I tako sam obišao sve svoje dobre prijatelje:
čujte, kad se čovjek jednom nađe na strmom putu zločina, tada i ne
zna, kad će se zaustaviti; zamislite, ovu jednu jedincatu pripovijetku
ukrao sam i od Gottfrieda Kellera, od Dickensa, d’Annunzia, »Hiljadu i
jedne noći«, od Charlesa Louisa Philippa, Hamsuna, Storma, Hardyja,
Andrejeva, Bandinellija, Roseggera, Reymonta i čitavog niza drugih.
Odatle se vidi, kako čovjek zapada u zlo sve dublje i dublje.«
»To nije ništa«, reče na to iskašljavajući se gospodin Bobek, stari
kriminalist. »To me sjeća jednog slučaja, kad su imali ubojicu, ali nisu
mogli da mu pronađu nikakvo ubojstvo. To jest, da ne biste možda
mislili, to se nije dogodilo meni; ali ja sam pola godine proveo u onom
istom zatvoru gdje je prije toga sjedio onaj ubojica. To je bilo u
Palermu«, objašnjavao je gospodin Bobek i skromno dodao: »Ja sam
ondje bio samo zbog nekoga kovčega, koji mi se slučajno našao u
rukama na brodu koji je plovio iz Napulja. Taj slučaj o tome ubojici
pričao mi je glavni nadzornik zatvora: ja sam ga naime učio igrati neku
staru kartašku igru, marijaš i božji blagoslov; nadzornik je naime bio
vrlo pobožan čovjek.
Jedne dakle noći vidjeli su policajci – u Italiji uvijek idu po dvojica
zajedno – kako po Via Butera, koja vodi k onom smrdljivom pristaništu,
svom silom trči neki čovjek. Uhvatile ga, a on, porco dio, drži u ruci
krvav bodež. Razumije se, odveli ga na policiju, i započe ispitivanje:
»Čovječe, kaži, koga si ubio!« Mladić udari u plač i izjavi: »Ubio sam
čovjeka, ali više vam ništa neću reći; kad bih vam rekao više,
unesrećio bih i druge ljude.« – I više ništa nisu iz njega izvukli.
Razumije se, odmah je započelo traganje za kakvom lešinom, ali
nisu nikakve našli. Tada su odredili pregled svih pokojnika koji su u to
doba umrli; ali svi su, kako se pokazalo, umrli kršćanski, od malarije ili
slične bolesti. Tada su dakle ponovo navalili na onog mladića. Izjavio
je, da se zove Marco Biagio iz Castrogiovanija i da je stolarski
pomoćnik; dalje je naveo, da je zadao oko dvadeset rana nekom
čovjeku kršćaninu i da ga je ubio; ali tko je taj čovjek, to ne može reći,
da ne bi unesrećio i druge ljude. I više ništa. Inače je samo prizivao na
sebe božju kaznu i udarao glavom o pod. Takvo kajanje, govorio je
onaj nadzornik, nije nitko nikada vidio.
Vi znate da policajci ne vjeruju čovjeku ni riječi; i tako zaključiše, da
taj Marco možda nije nikoga ni ubio i samo laže. Poslaše dakle bodež
na sveučilište, ali ondje im rekoše, da krv na oštrici potječe od čovjeka
i da je bodež morao probosti srce. Molim vas, ja ne znam, kako se to
može prepoznati. E da, ali šta je sada trebalo da rade: ubojicu su imali,
ali ubijenoga ne; a ipak nije moguće postaviti čovjeka pred sud zbog
nepoznatog ubojstva; znate, mora postojati corpus delicti. Dotle se taj
Marco neprestano molio bogu, plakao je i molio da ga već jednom
predaju sudu, da bi okajao svoj smrtni grijeh. »Ti, porco,« rekoše mu,
»ako hoćeš, da te pravda sudi, tada moraš priznati, koga si ubio; mi te
ne možemo samo tako objesiti; bar nam, magarče prokleti, navedi
kakve svjedoke!« – »Ja sam sâm svjedok«, vikao je Marco, »i ja ću se
zakleti, da sam ubio čovjeka.« – Eto, tako je to bilo.
Pričao mi je nadzornik, da je taj Marco bio lijep i dobar čovjek;
nikada nisu u zatvoru imali tako dobroga ubojicu. Nije znao čitati, ali
biblija mu je bila stalno u ruci, makar i naopako, i stalno je u nju
plakao. Poslaše mu dakle nekog dobroćudnog svećenika, da ga
duševno okrijepi i usto spretno ispovjedi, što je i kako je bilo s tim
ubojstvom. Taj vam se svećenik vraćao od toga Marca brišući suze s
očiju; govorio je da će ovaj Marco, ako se još nekako ne pokvari,
sigurno postići veliku milost; to je duša koja čezne za pravdom. Ali
osim tih riječi i suza nije ni svećenik izvukao od njega ništa više. »Neka
me objese i svršena stvar,« govorio bi Marco, »da već jednom okajem
svoju tešku krivicu; pravde mora biti!« – I tako je to trajalo preko pola
godine, i nigdje se nije mogao naći nikakav prikladan mrtvac.
Kad im je to već bilo preglupo, reče direktor policije: »Mordiano,
kad taj Marco hoće svakako da visi, povežimo ga s onim ubojstvom,
koje se desilo tri dana poslije njegova uhapšenja u Arenelli, gdje su
našli onu ubijenu staricu. Pa to je prava bruka, ovdje imamo ubojicu
bez ubojstva i bez lešine, a ondje imamo upravo divno i očigledno
ubojstvo bez izvršioca. Povežite nekako jedno s drugim; kad taj Marco
hoće da bude osuđen, može mu biti sasvim svejedno, zašto; a mi
ćemo mu se na sve načine odužiti, ako prizna, da je ubio tu babu.« –
To su dakle ponudili tome Marcu i obećali mu, da će za to svakako u
najkraće vrijeme biti obješen i smiriti se. Marco se časak kolebao, a
onda je izjavio: »Ne, kad sam već dušu ogriješio ubojstvom, neću da je
još teretim takvim smrtnim grijesima, kao što su laž, prevara i krivo
svjedočanstvo.« – Tako je to, gospodo, bio pravedan čovjek.
No ovako se dalje nije moglo; sad su već u tom zatvoru mislili
samo na to – kako da se riješe toga prokletog Marca. »Znate što,«
rekoše tamničaru, »udesite nekako tako, da bi mogao pobjeći; pred
sud ga ne možemo slati, to bi nam nanijelo samo sramotu, a jer
priznaje ubojstvo, ne možemo ga pustiti ni na slobodu. Pobrinite se, da
se taj dio cano maledetto nekako neopaženo izgubi.« I čujte, od toga
su dana slali Marca bez pratnje po papar i po konac; njegova ćelija je
bila danju i noću širom otvorena, a Marco je čitav dan jurio od crkve
do crkve, no navečer se trkom vraćao, isplažena jezika, da mu ne bi u
osam sati zatvorili vrata zatvora pred nosom. Jednom su ih namjerno
zatvorili prije vremena, a Marco je podigao takvu galamu i tako lupao
po vratima, da su mu morali otvoriti, da bi ušao u svoju ćeliju.
 I jedno veče reče nadzornik Marcu: »Čuj, porca madonna, danas ti
ovdje spavaš posljednji put; ako nećeš priznati koga si ubio, tada ćemo
te mi, bandite jedan, odavde izbaciti: hajde k vragu, da te on kazni.« –
Te noći Marco se na prozoru svoje ćelije objesio.
Znate, onaj je svećenik doduše govorio, da čovjek, koji učini
samoubojstvo iz grižnje savjesti, može ipak biti spasen unatoč teškom
grijehu, jer je umro u stanju djelotvornoga kajanja. Ali taj svećenik nije
to jamačno znao sasvim sigurno, ili je to pitanje još i sada sporno:
ukratko, vjerujte mi, da se u toj ćeliji pojavljivao Marcov duh. To je
naime bilo ovako: kad bi koga zatvorili u tu ćeliju, u tomu bi se čovjeku
probudila savjest, i on bi počeo žaliti svoja djela, kajao bi se i sasvim
preobratio. To se zna: kod svakog se to nije dešavalo za isto vrijeme:
za prestup je bila dovoljna jedna noć, za prekršaj: dva ili tri dana, a za
zločin je trebalo i tri nedjelje, dok bi se kažnjenik obratio. Najduže bi
izdržali obijači blagajna, defraudanti i uopće oni, koji rade s velikim
parama; ja vam velim, veliki novci nekako naročito ugušuju ili otupljuju
savjest. Najjače se ovo djelovanje osjećalo uvijek na godišnjicu
Marcove smrti. Tako su vam oni u Palermu od te ćelije napravili
nekakvu popravnu samicu, znate to jest onamo su zatvarali kažnjenike,
da se kaju za svoja nedjela i da se obrate. Vi znate, neki vam u policiji
imaju protekciju, a neke vam lopove policisti trebaju; te se razumije da
nisu svakoga zatvarali u tu ćeliju i da su tu i tamo ponekog ostavljali i
neobraćena; ja mislim da su se kadikad od tih velikih varalica dali i
podmititi, samo da ih ne bi stavljali u tu čudotvornu popravnu ćeliju. Ni
u čudesima nema više nikakva poštenja.
Tako mi je to, gospodo, pričao onaj nadzornik zatvora u Palermu, a
kolege koji su ondje bili, to su mi potvrdili. Bio vam je ondje i jedan
engleski mornar, zbog izgreda i tučnjave; taj vam je Briggs ravno iz te
ćelije otišao na Formozu kao misionar, i kao što sam kasnije čuo,
umro je ondje mučeničkom smrću. To vam je bilo čudnovato, nijedan
nadzornik uza nije htio ni prst turiti u tu Marcovu ćeliju; toliko su se
bojali, da bi i njih mogla snaći ta milost i da bi se i oni kajali za svoja
djela.
Kao što sam vam već rekao, glavnog sam nadzornika učio kartati
neke pobožnije igre. Kako je on bjesnio kad je gubio! Ali kada su mu
jednom došle sasvim loše karte, tako se naljutio, da me zatvorio u onu
Marcovu ćeliju. »Per bacco,« vikao je, »ja ću te već naučiti pameti!«
No, ja sam legao i zaspao. Ujutro me nadzornik dozvao k sebi i zapitao:
»Dakle šta je, jesi li se obratio?« – »Ja ništa ne znam, signore
commandante,« odgovorih, »spavao sam kao zaklan.« – »Onda marš
nazad!« viknu na mene. – Ali što da vam dugo pričam: tri sedmice
proveo sam u toj ćeliji, pa ništa: nikakvo me kajanje nije obuzimalo. A
tada nadzornik poče vrtjeti glavom i reče mi:. »Vi Česi mora da ste
strašni neznabošci ili heretici, kad ovo na vas nikako ne djeluje!« I tada
me je strašno ispsovao.
I vidite, od toga je vremena Marcova ćelija uopće prestala djelovati:
ma koga u nju bacili, ne bi se on nimalo preobratio, niti bi se popravio,
niti bi se kajao, ama baš ništa; ukratko: ćelija je prestala funkcionirati.
Za Isusa Krista, da ste vidjeli kravala; mene su potjerali na direkciju, jer
sam im, vele, načinio štetu i koješta drugo. Ja sam samo slijegao
ramenima; šta sam ja tu bio kriv, zar ne? I tada su mi dali bar tri dana
tamne komore, tobože zato, što sam im pokvario čudotvornu ćeliju.«
 Č I NT A MA N I I P T IC E

»Hm,« rekao je gospodin doktor Vitásek, »ja se pomalo razumijem

u perzijske ćilime; ali slažem se s vama, gospodine Taussig, da danas
više nije ono kako je bilo nekoć! Danas se one varalice na Orijentu ne
trude više da bojadišu vunu štitastom uši, indigom, šafranom,
devinom mokraćom, šišarkama i ostalim plemenitim organskim
bojama; ni vuna više nije onakva kakva je bila, a kad bi trebalo da
govorim o uzorku, tada bih morao zaplakati. Perzijski ćilimi su danas
propala umjetnost. Zato samo oni stari primjerci, koji su bili rađeni
prije hiljadu osamsto sedamdesete imaju neku vrijednost; ali takve
možete kupiti samo onda kad kakva stara obitelj »iz obiteljskih
razloga«, kako se u boljim familijama nazivaju dugovi, prodaje
antikvitete naslijeđene od djeda. Čujte, ja sam nedavno u
Rožmberskom zamku vidio pravi erdeljski ćilim, – to su mali ćilimčići,
za klanjanje, što su ih pravili Turci u sedamnaestom stoljeću, dok su
gospodarili Erdeljem; ondje, u onom starom gradu, gaze po njemu
turisti u okovanim cipelama, i nitko ne zna koliko to vrijedi – da, čovjek
bi se nad tim rasplakao. A jedan od najskupocjenijih ćilima na svijetu
nalazi se kod nas u Pragu, i nitko ne zna za njega.
Stvar naime stoji ovako: Ja se poznajem sa svima trgovcima ćilima
koji kod nas postoje, i kadikad ih obiđem da vidim što imaju na
skladištu; znate, tim agentima u Anatoliji i Perziji ponekad dođe u ruke
i kakav stari primjerak ukraden iz kakve džamije ili otkud drugud, pa ga
pripakuju uz onu drugu metarsku robu; onda se čitav taj zamotljaj, ma
šta u njemu bilo, prodaje na kilograme. I ja tako razmišljam, kako bi
bilo kad bi ovako pripakovali kakav Ladik ili Bergamo! Zato kadikad
skoknem k ovomu ili onomu trgovcu ćilima, sjednem na hrpu ćilima,
pušim i gledam kako budalama prodaju Buhare, Saruke i Täbrise; s
vremena na vrijeme zapitam: »Kakav vam je onaj odozdo, onaj žuti? A
gle, to je Hamadan.« Tako sam pokadšto svraćao do neke gospođe
Severýnové – ona ima dućančić u dvorištu, ondje u Starom gradu, i
kadikad se kod nje mogu naći lijepi Karamani i Kelimi. To vam je
bucmasta i vesela gospođa, koja mnogo govori i ima kujicu pudlicu,
tako debelu, da čovjeku dođe slabo. Ovi debeli psi su tako zlovoljni i
tako astmatični i razdraženo laju; ja to ne volim. Čujte, je li već netko
od vas vidio mladoga pudla? Ja nisam, ja mislim da su svi pudli, slično
kao i svi inspektori, revizori i porezni upravitelji, stari; to je
najvjerojatnije odlika te rase. Ali jer sam htio da održim dobre odnose
s gospođom Severýnovom, sjeo bih uvijek u kut, gdje je hrkala i
puhala ta kujica Amina na nekom velikom, u kvadrat složenom ćilimu, i
češkao sam je po leđima. To je Amina jako voljela.
»Gospođo Severýnová,« rekoh jednom, »slabo ide posao; ovaj
ćilim na kojemu sjedim, već je ovdje tri godine.«
»Onaj ondje je još dulje,« odgovori gospođa Severýnová, »u tom
kutu je složen već punih deset godina; ali to nije moj ćilim.«
»Aha,« velim, »on pripada Amini.«
»Ni govora,« nasmija se gospođa Severýnová, »ćilim je vlasništvo
jedne gospođe; ona veli da za njega nema mjesta kod kuće, pa ga je
smjestila ovamo. Meni on dosta smeta, ali bar ima Amina gdje spavati,
zar ne, Amino?«
Odvrnuo sam dakle kraj ćilima, premda je Amina počela bijesno
režati. »To je neki stari ćilim,« rekoh, »smijem li ga pogledati?«
»Zašto ne«, reče gospođa Severýnová i uze Aminu u naručje.
»Hodi, Amino, gospodin hoće samo da pogleda, a onda će opet
prostrijeti Amini. Mir, Amino, ne smiješ režati! Ta idi, baš si glupa!«
Ja sam dotle ćilim razgrnuo, a srce mi je odjednom počelo lupati.
Bio je to bijeli anatolski ćilim iz sedamnaestog stoljeća, mjestimice
potpuno izgažen, ali da znate, bio je to takozvani »ptičji ćilim« s
uzorkom Čintamani i ptice; to je naime božanski i zabranjeni uzorak.
Kažem vam, takav je ćilim beskrajna rijetkost; a ovaj primjerak je bio
bar pet metara širok i šest dug, krasne bijele boje, s plavom bojom
tirkisa i ružičastom bojom trešnje… Stao sam prema prozoru da mi
gospođa Severýnová ne vidi lice, i rekao: »Ovo je vrlo stara krpa,
gospođo Severýnová, a ovdje će vam se sasvim uništiti. Znate što,
recite toj gospođi da bih ga ja kupio, kada ona nema za njega mjesta.«
 »To je teško«, reče gospođa Severýnová. »Ovaj ćilim se ne
prodaje, a ta gospođa je stalno u Meranu i u Nizzi; ja i ne znam, kad je
kod kuće. Ali ja ću pokušati, da je pitam.«
»Budite tako dobri«, rekao sam što je moguće ravnodušnije i
otišao sam po svojem poslu. Treba da znate, da je za sakupljača stvar
časti, da dobije kakvu vrijednu stvar za bagatelu. Ja poznajem jednoga
vrlo velikog i bogatog gospodina, koji skuplja knjige; za njega ništa ne
znači dati za kakvu staru kupusaru i po nekoliko hiljada, ali kada mu
pođe za rukom, da kod kakvog starinara kupi prvo izdanje pjesama
Jana Krasoslava Chmelenskéga za dvije krune, onda vam skače od
radosti. To vam je već sport, kao i lov na divokoze. Ja sam dakle sebi
utuvio u glavu, da moram dobiti ovaj ćilim za jeftine novce i da ću ga
onda pokloniti muzeju, jer takvoj stvari nije nigdje drugdje mjesto.
Samo bi se morala na ćilim staviti ceduljica s natpisom: Poklon
doktora Vitáska. Molim vas, svaki čovjek je častoljubiv na svoj način,
zar ne? Ali priznajem vam, meni je od toga gorjela glava.
Koliko sam imao muke da se savladam i da odmah sutradan ne
odjurim do toga primjerka s uzorkom Čintamani i ptice; ni na što drugo
nisam mogao misliti. Još jedan dan treba da izdržim, govorio sam sam
sebi svakoga dana; činio sam to sam sebi u prkos. Čovjek kadikad
rado muči sama sebe. Ali otprilike za četrnaest dana pade mi na um da
bi taj ptičji ćilim mogao naći netko drugi, i odjurih do gospođe
Severýnové. »No, šta je?« zapitah odmah s vrata.
»Šta bi bilo?« upita me začuđeno gospođa, i ja se pribrah. »Ama«,
rekoh, »prolazio sam upravo ovuda ulicom i slučajno se sjetio onog
bijelog ćilima. Hoće li ga ona gospođa prodati?«
Gospođa Severýnová odmahnu glavom. »Neće,« reče, »ona je
sada u Biarritzu i nitko ne zna kad će se vratiti.« – Pogledao sam dakle,
da li je još ćilim na svojem mjestu; razumije se, na njemu je ležala
Amina, još deblja i olinjalija nego ikada prije, i čekala je da je
počeškam po leđima.
Nekoliko dana poslije toga morao sam na put u London, a kad sam
već bio ondje, svratio sam i do gospodina Keitha, – znate, taj Sir
Douglas Keith danas je najveći kapacitet za orijentalne ćilime.
»Gospodine,« rekoh mu, »molim vas, kakvu bi vrijednost otprilike
mogao imati bijeli anatolski ćilim s uzorkom Čintamani i ptice, veličine
više nego pet prema šest metara?«
Sir Douglas pogleda me kroz naočari i odgovori gotovo bijesno:
»Nikakvu!«
»Kako to, nikakvu?« rekoh zbunjeno. »Zašto ne bi imao nikakvu
vrijednost?«
»Jer u tom formatu takav ćilim uopće ne postoji«, vikao je na mene
Sir Douglas. »Gospodine, trebalo bi da znate da najveći ćilim s
uzorkom Čintamani i ptice, koji je uopće poznat, iznosi jedva tri jarde u
širinu i pet jarda u duljinu!«
Pocrvenio sam od radosti. »Ali recimo, gospodine,« rekoh ja
njemu, »da takav primjerak u toj veličini postoji; kakvu bi mogao imati
vrijednost?«
»Ta kažem vam, nikakvu,« vikao je Keith. »Gospodine, taj primjerak
bi bio unikat, a kako ćete odrediti cijenu unikatu? Kad je neka stvar
unikat, ona može isto tako dobro vrijediti hiljadu libara kao i deset
hiljada libara; šta ja znam? Uostalom takav ćilim ne postoji, gospodine.
Zbogom, gospodine!«
Možete zamisliti s kakvom sam se radošću vraćao kući. Djevice
Marijo, ovaj primjerak s uzorkom Čintamani moram dobiti! To će biti
nešto za muzej! Ali sada, molim vas, uvažite da nisam smio nikako
upadljivo navaljivati jer tako ne rade sakupljači; uvažite da gospođa
Severýnová nije imala nikakav naročiti interes da se ta stara krpa, na
kojoj se valjala njezina Amina, proda, i da je ta prokleta ženska, kojoj je
taj ćilim pripadao, putovala iz Merana u Ostende i iz Badena u Vichy, –
ta žena je morala imati kod kuće nekakav liječnički leksikon, kad je
imala toliko bolesti; ukratko, bila je neprestano u nekakvom lječilištu.
Ja sam dakle jednom u četrnaest dana dolazio gospođi Severýnovoj,
da vidim da li je još ondje u kutu onaj ćilim sa svim svojim pticama,
počeškao bih onu gadnu Aminu da je od uživanja skičala, i da ne bude
napadno, kupio bih svaki put nekakav ćilim; čujte, ja imam kod kuće
tih širaskih, širvanskih, mosulskih, kabristanskih i drugih ćilima, koji se
prodaju na metre, čitavu hrpu – ali među njima je bio i jedan klasičan
Derbent, kakav se, moj gospodine, ne vidi tako Iako; i jedan stari plavi
Khorasan. Ali što sam u te dvije godine iskusio, to može shvatiti samo
sakupljač. Koješta, ljubavni jadi – to nije ništa prema jadima
sakupljača; ali pritom je naročito to, da valjda još nijedan sakupljač nije
sâm sebi oduzeo život, nego da naprotiv sakupljači obično doživljuju
duboku starost; čini se, da ova strast godi zdravlju.
Jednoga dana rekne mi odjednom gospođa Severýnová: »Gospođa
Zanelliová, kojoj pripada onaj ćilim, bila je ovdje; ja sam joj rekla da bih
imala kupca za onaj njezin bijeli ćilim i da će joj se i onako uništiti; ali
ona je odgovorila da je to obiteljska uspomena i da njoj nije potrebno
da ga prodaje; neka ga, veli, samo ostavim gdje je.«
Razumije se, požurio sam se, da potražim gospođu Zanelliovu.
Mislio sam, da je to bogzna kakva mondenka, a kad tamo ružna baba s
ljubičastim nosom, s perikom i s nekim čudnim trzanjem, tako da su
joj usta neprestano šetala po lijevom obrazu sve do uha.
»Milostiva,« rekoh i sve pogledavam kako joj usta plešu po licu, »ja
bih rado kupio onaj vaš bijeli ćilim; doduše, on je već dosta trošan, ali
meni bi bio upravo zgodan za… za predsoblje, znate?« I dok sam
čekao na njezin odgovor, osjetih da su se i meni počela usta trzati i
poskakivati na lijevu stranu; da li je to njezino trzanje bilo zarazno ili je
to bilo u uzbuđenju, ne znam, ali nikako nisam mogao da to spriječim.
»Šta se vi to usuđujete?« – izderala se na mene ova strašna žena
piskutavim glasom. »Nosite se odavde i to smjesta, smjesta!« galamila
je. »To je moja uspomena na Grosspapa! Ako se ne udaljite, pozvat ću
Polizei! Ja ne prodajem nikakve tepihe, ja sam von Zanelli, gospodine!
Mary, neka se ovaj čovjek udalji!«
Čujte, ja sam vam pojurio niz stepenice kao kakav deran; najradije
bih plakao od bijesa i žalosti, ali što sam mogao raditi? Opet sam kroz
čitavu godinu dolazio gospođi Severýnovoj, a za to se vrijeme Amina
naučila roktati, tako je bila debela i gotovo sasvim je olinjala. Poslije
godinu dana opet se vratila gospođa Zanelliová: ovaj put sam
rezignirao i učinio sam nešto, zbog čega bih se kao sakupljač morao
do smrti stidjeti: poslao sam k njoj svoga druga, odvjetnika Bimbala, –
on je fin čovjek i ima brke koji mu pribavljaju neograničeno povjerenje
kod žena – da toj časnoj dami ponudi za taj ptičji ćilim bilo koju
razumnu sumu novaca. Dotle sam čekao dolje, uzrujan kao
mladoženja, koji očekuje odgovor. Za tri sata doteturao je Bimbal iz
njezine kuće i brisao s čela znoj. »Ništarijo jedna,« vikao je promuklim
glasom, »ja ću te zadaviti! Odakle ja dolazim do toga, da zbog tebe tri
sata slušam historiju obitelji Zanellija? I da znaš,« izderao se osvetljivo,
»ćilim nećeš dobiti; sedamnaest Zanellija okrenulo bi se u grobu na
Olšanima, kad bi ta obiteljska uspomena morala otići u muzej! Isuse i
Marijo, ti si mi podvalio!« – I ostavio me sama.
Znate to i sami: kada čovjek sebi nešto utuvi u glavu, onda neće
tako lako da popusti; a kad je on i sakupljač, tada će poći valjda i da
ubije; sakupljanje vam je potpuno herojska djelatnost. Ja sam dakle
odlučio da ću ćilim s uzorkom Čintamani i ptice jednostavno ukrasti.
Najprije sam izvidio okolinu; dućan gospođe Severýnové nalazi se u
dvorištu, ali se prolaz uvečer u devet sati zaključava; a ja nisam ništa
htio otvarati otpiračem, jer ja to ne znam. Iz toga prolaza ide se u
podrum, gdje bi se čovjek mogao sakriti prije nego se kuća zaključa. U
dvorištu je i mala suša; kad bi se čovjek popeo na krov te suše,
mogao bi prijeći u susjedno dvorište, koje pripada gostionici, a iz
gostionice čovjek može uvijek napolje. To je dakle bilo dosta
jednostavno, ali radilo se samo o tome kako da se otvori dućanski
prozor. Za taj posao nabavio sam staklarski dijamant i učio se na
vlastitim prozorima kako se izrezuje prozorsko staklo.
Čujte, nemojte misliti da je krasti tako jednostavno; to je teže nego
operirati prostatu ili izvaditi iz čovjeka bubreg. Prvo, teško je da
čovjeka nitko ne vidi. Drugo, s tim je u vezi beskrajno čekanje i druge
nezgode. I treće, usto dolazi i nesigurnost; čovjek ne zna na što će
naići. Ja vam velim, to je težak i loše honoriran zanat. Kad bih našao
provalnika u svom stanu, ja bih ga primio za ruku i rekao mu meko:
Čovječe, zar vam se hoće, da se tako mučite? Razmislite, zar se ne bi
dalo udesiti da ljudima kradete na kakav drugi, za vas udobniji način?
Ja dakako ne znam, kako kradu drugi; ali moja iskustva nisu baš
povoljna. Kritične večeri, kako se obično kaže, uvukao sam se u tu
kuću i sakrio se na stepenicama, koje vode u podrum. Tako bi to bilo
opisano u policijskom izvještaju; u stvarnosti bilo je tako, da sam se
pola sata vucarao na kiši pred vratima, čime sam svakomu nekako
udarao u oči. I konačno sam se očajnički odlučio, onako, kako se
čovjek odlučuje da izvadi zub, i ušao u hodnik; i razumije se, sudario
se s nekom služavkom koja je išla u onu susjednu gostionicu po pivo.
Da je umirim, progunđao sam da je ružin pupoljak ili mačkica ili tako
nešto; to ju je tako preplašilo, da se dala u bijeg. Međutim ja sam se
sakrio na onim stepenicama što vode u podrum; ti bestidnici držali su
ondje kablove s pepelom i drugu starudiju, koja je većim dijelom pri
ovom mojem takozvanom uvlačenju s velikom bukom popadala. Zatim
se vratila ona služavka s pivom pa je uzbuđeno javila pazikući, da se u
kuću uvukao nekakav nepoznat čovjek. Ali taj se odličnjak nije dao
smetati te je rekao da je to bio valjda kakav pijanac, koji je zalutao
tražeći put u susjednu gostionicu. Nakon četvrt sata, zijevajući i
kašljucajući, zaključao je kućna vrata i zavladala je tišina. Samo je
negdje gore glasno i osamljeno štucnula služavka – čudno je kako
služavke jako štucaju, najvjerojatnije od čežnje. Počeo sam osjećati
zimu, a osim toga sve je oko mene nekako kiselo i pljesnivo zaudaralo;
pipao sam oko sebe, ali sve čega sam se dotakao, bilo je nekako
sluzavo. Gospode bože, koliko je ondje ostalo otisaka prstiju doktora
Vitáska, našeg istaknutog specijalista za bolesti mokraćnih cijevi! Kad
sam mislio da je već blizu ponoć, bilo je tek deset sati. Ja sam htio
započeti provalu o ponoći, ali u jedanaest sati nisam više mogao
izdržati i pošao sam dakle da kradem. Ne biste vjerovali koliku buku
čovjek napravi kada se šunja po mraku; ali kuća je tvrdo spavala.
Konačno sam se našao kraj onog prozora i uz strahovito škripanje
počeh rezati staklo. Iznutra se začu prigušen lavež, Isuse Kriste, unutra
je Amina.
»Amino,« šaptao sam, »mrcino gadna, budi mirna! Idem da te
počeškam po leđima.« – Ali, znate, po mraku je vrlo teško pogoditi
dijamantom u isti rez, koji ste maločas učinili; i tako sam s dijamantom
vukao po staklu ovamo i onamo, dok ga nisam napokon malo više
pritisnuo te je čitavo staklo prsnulo sa zveketom. Tako, sada će se
strčati ljudi, rekoh sam u sebi, i obazreh se gdje da se sakrijem; ali nije
bilo ništa. Zatim sam već s nekim nastranim mirom povadio druga
stakla i otvorio prozor; unutra je Amina kadikad zalajala na pola njuške
i sasvim konvencionalno, da bi izgledalo kao da vrši svoju dužnost.
Uđoh dakle unutra kroz prozor i obratih se najprije onoj odurnoj kuji.
»Amino draga,« šapućem joj toplo, »gdje su ti leđa? Slušaj zlato, ja
sam tvoj prijatelj – gade jedan, to ti se sviđa, zar ne?« Amina se od
dragosti previjala, ukoliko se uopće vreća može previjati, a ja joj
prijateljski rekoh: »Tako, a sada pusti, kujice!« i htjedoh ispod nje
izvući dragocjeni ptičji ćilim. Sad je Amina najvjerojatnije pomislila da
se radi o njezinu vlasništvu, pa je počela lajati. To nije bilo lajanje, to je
bilo urlikanje. »Isuse i Marijo, Amino,« umirujem je odmah, »budi
mirna, beštijo jedna! Pričekaj malo, prostrijet ću ti nešto bolje!« I tres!
– povukoh sa zida odurni blistavi kirmanski ćilim, koji je gospođa
Severýnová smatrala najvrednijim primjerkom u svojem dućanu.
»Gledaj, Amino,« šapućem, »na njemu ćeš lijepo hajati!« Amina me je
gledala sa zanimanjem, ali čim sam ispružio ruku prema njezinu ćilimu,
počela je nanovo urlikati, da sam mislio, da se to mora čuti čak u
Kobylisima. Ponovo sam dakle tu nakazu bacio u ekstazu naročito
zanosnim češkanjem i uzeo sam je u naručje; ali čim sam posegao za
bijelim unikatom s Čintamanijem i pticama, počela je astmatično režati
i lajati. »Za ime božje, beštijo jedna,« rekoh utučeno, »ja te moram
ubiti!«
Čujte dakle, ja to i sâm ne shvaćam; gledao sam u ovu odurnu,
debelu, podlu kujicu s najdivljijom mržnjom kakvu sam ikad u sebi
osjetio, ali ipak tu nakazu nisam mogao ubiti. Imao sam dobar nož, a
na hlačama dobar remen; mogao sam je zaklati i udaviti, ali nisam
imao srca za to. Sjedio sam kraj nje na tom božanskom ćilimu i češkao
sam je iza ušiju. Kukavico, šaptao sam sâm sebi, dovoljan je samo
jedan ili dva pokreta, pa je svršeno; operirao si toliko ljudi i vidio si ih
kako umiru u strahu i bolovima; zašto da ne ubiješ psa? Škripao sam
zubima da se okuražim, ali nisam mogao; i tada sam zaplakao, – ja
mislim da je to bilo od sramote. A tada je Amina zacviljela i obliznula
me po licu.
»Bezobrazna huljo, mrcino svinjska,« progunđao sam, potapšao je
po olinjalim leđima i provukao se kroz prozor u dvorište; to je već bio
poraz i povlačenje. Zatim sam htio skočiti na onu šupu i prijeći po
krovu u drugo dvorište i kroz gostionicu napolje, ali u meni nije bilo ni
mrvice snage, ili je možda krov bio viši nego što sam ga prije
procijenio; ukratko, nisam se mogao popeti na njega. Stoga sam se
opet povukao na one stepenice kraj podruma i stajao sam na njima do
jutra, polumrtav od umora. Ja budala, a mogao sam spavati na onim
ćilimima, no nisam se sjetio. Ujutro sam čuo kako pazikuća otvara
vrata. Časak sam pričekao, a zatim sam se uputio ravno napolje. Na
vratima je stajao pazikuća, a kad je vidio kako iz hodnika izlazi strani
čovjek, bio je tako iznenađen – da je zaboravio podići galamu.
Poslije nekoliko dana pošao sam posjetiti gospođu Severýnovu. Na
prozoru su bile postavljene rešetke, a na svetom uzorku Čintamani i
ptice, razumije se, valjala se ona odvratna pasija gadura; kad me je
opazila zavrtjela je radosno onom debelom kobasom, koja se kod
drugih pasa zove rep. »Gospodine,« sjala je gospođa Severýnová, »to
je naša zlatna Amina, naše blago, naša draga kujica; znate li da nam je
nedavno provalio kroz prozor neki lopov i da ga je naša Amina
otjerala? Gospodine, ja je ne bih dala ni za što na svijetu«, rekla je
ponosno. »Ali vas voli, gospodine; zna ona tko je pošten čovjek, zar
ne, Amino?«
I to vam je sve. Taj unikatni ćilim s ptičjim uzorkom leži ondje i
dandanas, – to je, mislim, jedan od najskupocjenijih ćilima na svijetu. I
dandanas na njemu rokće odurna od obilja, šugava i smrdljiva Amina.
Ja mislim da će se jednom od sala ugušiti, i onda ću možda pokušati
iznova: ali prije moram naučiti, kako se pile rešetke.
 SLUČ A J S D JET ET OM

»Kad je već govor o komesaru Bartošku,« reče gospodin

Kratochvíl, »tada se sjetih jedinoga slučaja, koji također nije dopro u
javnost; to je onaj slučaj s onim djetetom. Tako je jednom dotrčala na
komesarijat do gospodina Bartoška neka mlada gospođa, žena
savjetnika s državnih dobara, izvjesnog gospodina Lande, gorko
plačući, da nije mogla ni daha uhvatiti. Bartošku je žene bilo žao,
premda je imala nabuhli nos i bila puna mrlja od bolnoga plača, pa ju
je tješio, koliko to već može stari momak i još k tomu policajac. »Ali,
Isuse i Marijo, mlada gospođo,« govorio je on, »prestanite već plakati,
ta neće vam glavu otkinuti, muž će se prospavati, pa će opet biti
dobro; a ako pravi vrlo veliki kraval, poći će s vama naš Hochman i
opaliti mu koju preko gubice; ali vi, gospođo, ne smijete svojem mužu
davati povoda za ljubomoru, i bit će sve u redu.« – To jest, da znate,
na policiji na ovakav način sređuju većinu ovakvih obiteljskih tragedija.
Ali gospođa je samo odmahnula glavom i plakala tako, da ju je bilo
strašno pogledati.
»No, do đavola,« pokušavao je gospodin Bartošek s druge strane,
»on je dakle od vas pobjegao, zar ne?! Čujte, ta on će se opet vratiti,
ništarija jedna; zar je on vrijedan, nitkov jedan, da se zbog njega toliko
uzrujavate!«
»Go… gospodine,« zajeca mlada gospođa, »ta meni su na… – na
ulici ukrali dijete!«
»Ta idite,« reče gospodin komesar ne vjerujući, »šta će s
djetetom? Valjda je dijete sâmo nekud otrčalo.«
»Nije otrčalo,« jecala je nesretna mamica, »Růženka je navršila tek
tri mjeseca!«
»Aha«, reče gospodin Bartošek, koji nije imao ni pojma, kada dijete
počinje hodati. »A kako su vam ga, molim vas, mogli ukrasti?«
 Polagano mu je sve ispričala, pošto se prije toga zakleo svim
zakletvama da će dijete sigurno naći, da je primiri. Bilo je to dakle
ovako: Gospodin Landa je upravo bio na službenom putu po državnim
imanjima, pa je gospođa Landová htjela izvesti maloj Růženki lijepi
opršnjak; i dok je u dućanu izabirala svilu za taj opršnjak, ostavila je
kolica s Růženkom pred dućanom; kad je izašla napolje, nije bilo ni
Růženke ni kolica. To je bilo sve što je komesar u dobra pola sata
mogao saznati od ove mamice, koja je gorko plakala.
»No tako, gospođo Landová,« reče konačno komesar Bartošek,
»neće to biti tako zlo; čujte, pa tko bi ukrao dijete? Dešava se naprotiv
tu i tamo, da tkogod ostavi malo dijete na javnom mjestu, takav sâm
slučaj već imao. Ja mislim da ovakvo djetešce nema nikakve
vrijednosti, ono se većinom ne dâ prodati; ali kolica imaju vrijednost, i
perinice – u kolicima su bile i perinice, zar ne? – također imaju
vrijednost; takvu stvar vrijedi ukrasti. Ja mislim, da je netko ukrao
samo kolica i perinice; rekao bi da je to uradila žena, jer bi muškarac s
kolicima pomalo možda udarao u oči. Ta će žena ostaviti negdje to
dijete«, rekao je Bartošek utješljivo, »molim vas, što bi s njim radila?
Ja mislim, da ćemo vam bebicu donijeti još danas, kad se negdje
nađe.«
»Ali Růženka će biti tako gladna,« tužila se mlada mamica, »ona je
već sada trebala da dobije mlijeko!«
»Mi ćemo joj dati mlijeka,« obećao je komesar, »samo vi idite
kući…« I pozove jedinoga neuniformiranoga policistu, da ovu jadnu
gospođu odvede kući.
Poslije podne pozvonio je sâm komesar na vratima ove mlade
gospođe. »Tako, gospođo Landová,« javio joj je, »kolica bismo već
imali; sad nam fali samo još dijete. Kolica smo našli prazna u veži
jedne kuće u kojoj uopće nema djece. Kućepaziteljici je naime došla
jedna gospođa s molbom da može kod nje nahraniti dijete, no poslije
toga je otišla… Prokleta stvar,« govorio je vrteći glavom, »ipak je
dakle ta osoba htjela ukrasti bebicu, a ne šta drugo. Ja mislim, draga
gospođo, kad je toj osobi bilo toliko stalo do toga djeteta, da mu neće
učiniti ništa nažao i da ga neće pojesti. Ukratko, možete biti bez brige,
sve će biti u redu.«
 »Ali ja bih htjela, da mi se moja Růženka vrati«, vikala je gospođa
Landová očajno.
»Onda nam, gospođo, morate dati fotografiju ili opis toga djeteta«,
reče komesar službeno.
»Ali, gospodine komesare,« plakala je mlada gospođa, »vi znate, da
se djeca ispod jedne godine ne smiju fotografirati! Kažu da to nije
dobro, da dijete onda neće rasti…«
»Hm,« reče komesar, »onda nam barem točno opišite vašu
bebicu.«
Mamica je to uradila vrlo opširno. Růženka, veli, ima lijepu kosicu i
nosić i tako krasne očice, a teži četiri tisuće četiri stotine devedeset
grama i ima tako krasnu guzu i nabore na nožicama…
»Kakve nabore?« zapita komesar.
»Krasne za ljubljenje«, plakala je mamica, »i takve slatke prstiće, i
tako se mamici smijala…«
»Ali, Isuse i Marijo, gospođo,« reče glasno gospodin Bartošek,
»prema tome mi ipak ne možemo prepoznati dijete! Ima li kakav
naročit znak?«
»Ima ružičaste vrpce na kapici«, jecala je mlada gospođa. »Ta
svaka curica ima ružičaste vrpce! Za ime božje, gospodine, nađite mi
moju Růženku!«
»A kakve ima zube?« zapita gospodin Bartošek.
»Nikakve, ta jedva je navršila tri mjeseca. Kad bi znali, kako se
mamici smijala!« I gospođa Landová pade na koljena: »Gospodine
komesare, recite, da će te mi je naći!«
»No, gledat ćemo«, mrmljao je gospodin Bartošek zbunjeno.
»Molim vas, ustanite! Vidite, postavlja se pitanje, zašto ju je ta osoba
ukrala. Možete li mi reći, čemu služi ovakvo dojenče?«
Gospođa Landová izbulji u njega oči. »Ta dojenče je najljepše što
postoji na svijetu!« objašnjavala mu. »Gospodine, zar vi ne poznajete
materinskih osjećanja?«
 Gospodin Bartošek nije htio priznati ovaj nedostatak, pa rekne
žurno: »Ja mislim da bi ovakvo djetešce mogla ukrasti samo majka,
koja je izgubila vlastito dijete, pa hoće da ima drugo. Znate, to je kao
kad vam u gostionici netko uzme šešir: vi tada uzmete drugi i odete.
To sam dakle već uredio: naložio sam da mi jave, gdje je kome u
Pragu umrlo tromjesečno dojenče; onda će onamo poći naši ljudi, da
izvide okolnosti, razumijete li? Molim vas, prema ovom vašem popisu
mi je nećemo moći prepoznati.«
»Ali ja ću je prepoznati«, plakala je gospođa Landová.
Gospodin komesar sleže ramenima. »Ali unatoč tome«, reče on
zamišljeno, »mogao bih se kladiti, da je ta žena ukrala ovo dojenče radi
neke materijalne koristi. Draga gospođo, vrlo malo se krade zbog
ljubavi, većinom radi novaca. Ali, zaboga, ne plačite više! Mi ćemo
uraditi sve što možemo.«
Kad se gospodin Bartošek vratio na komesarijat rekao je svojim
ljudima: »Čujte, tko od vas ima tromjesečno djetence? Pošaljite mi ga
amo!« I tako mu je jedna stražarova žena donijela svoje najmlađe
dijete; gospodin komesar dade ga razmotati i reče: »Gle, pa mokro je!
Evo, ima kosicu na glavi, a ima i nabore – a ovo će biti nos, zar ne? –
zube također nema… Molim vas, gospođo, prema čemu se raspoznaje
ovakvo dojenče?«
Stražarova žena privinu svoje najmanje dijete na grudi. »Ta to je
moja Mánjička,« – reče ponosno, »zar ne vidite, gospodine komesare,
da je sva na taticu?«
Gospodin komesar se zagleda nesigurno u stražara Hochmana, koji
se s nakostriješenim brcima i naboranim nosom iskesio na svojeg
potomka i pravio mu debelim prstom »ti-ti-ti« i govorio mu »haf-haf-
haf!« – »No, ja ne znam,« gunđao je komesar, »ovaj nos mi se čini
malo drugačiji, ali možda će još narasti. Pričekajte, idem pogledati u
park, da vidim kako izgledaju dojenčad. To vam je ono, naš čovjek
odmah prepozna džepara ili izgonaša, ali ovu mladunčad u perinama, s
njom zaista nemamo nikakva posla.«
Nakon jednog sata vratio se Bartošek sav potišten. »Čujte,
Hochmane,« reče on, »pa to je strašno, sva su ova djeca jednaka!
Kako da onda sastavim opis djeteta? Traži se tromjesečno djetešce,
ženskoga spola, s kosicom, nosićem, očicama i naborima na guzi;
naročit znak: teško je četiri tisuće četiri stotine i devedeset grama. Je li
to dosta?«
»Gospodine komesare,« reče Hochman ozbiljno, »grame ja ne bih
stavljao u opis; ovakav vam mališan teži jednom više, a drugi put
manje, prema tome kakvu ima stolicu.«
»Isuse i Marijo,« jadao se komesar, »odakle da ja to sve znam?
Dojenčad ipak ne idu u našu referadu! Čujte,« reče odjednom s
olakšanjem, »kako bi bilo, da ovaj slučaj predamo kome drugomu, na
pr. Zaštiti majke i djeteta?«
»Samo kod nas je to prijavljeno kao krađa«, primijeti stražar
Hochman.
»Imate pravo«, gunđao je komesar. »Bože, kad bi to bio ukraden
sat ili kakva druga pametna stvar, tada bih znao što da s tim radim; ali,
čovječe, ja nemam ni pojma kako se traže ukradena djeca!«
U taj čas otvorila se vrata i jedan stražar uveo je u sobu gospođu
Landovu, svu u suzama. »Gospodine komesare,« podnio je prijavu,
»ova je gospođa htjela jednoj gospođi na ulici oteti iz ruku dojenče, a
pritom je prouzrokovala veliki izgred i metež. Stoga sam je uhapsio.«
»Isuse Kriste, gospođo Landová,« započe komesar, »što nam to
radite?«
»Pa to je bila moja Růženka«, jadala se mlada gospođa.
»Kakva Růženka!« reče stražar. »To je bila gospođa Roubalová iz
Budečské ulice, a dojenče je njezin tromjesečni dječačić.«
»Eto vidite, nesretna gospođo,« počeo je grditi gospodin Bartošek.
»Ako nam se još jednom u to umiješate, mi ćemo napustiti istragu,
razumijete? No pričekajte,« sjetio se odjednom, »na koje se ime
odazivlje vaše dijete?«
»Mi je zovemo Růženka,« jecala je mamica, »Dudenka, Dydydy,
mrvica, ribica, pipica, anđelak, tatina, mamina, bekina, ljubljena, pišina,
majušna, ptičica, zlato…«
 »I ona se na to sve odazivlje?« zapita komesar zaprepašteno.
»Ona sve razumije«, uvjeravala ga mamica plačući. »A tako se
smije, kad joj govorimo: haf-haf, bu-bu-bu, tidli-midli ili ti-ti-ti…«
»To će nam malo vrijediti«, reče gospodin komesar. »Ja vam na
žalost moram reći, gospođo Landová, da nismo uspjeli. U obiteljima
koje su prijavile smrt djeteta, vaše Růženke nema. Sve su to naši ljudi
već obišli.«
Gospođa Landová zagleda se upiljeno pred sebe. »Gospodine
komesare,« reče odjednom s blijeskom nade, »ja dajem deset tisuća
onomu koji mi nađe Růženku! Raspišite nagradu, po kojoj će dobiti
deset tisuća onaj koji vas navede na trag mojega djeteta!«
»Ja to, draga gospođo, ne bih radio«, reče gospodin Bartošek
sumnjičavo.
»Vi nemate srca!« planu mlada gospođa. »Ja bih dala čitav svijet za
svoju Růženku!«
»No, kako želite«, gunđao je gospodin Bartošek mrzovoljno. »Ja ću
raspisati nagradu, ali vas molim da se više nikako ne miješate u naš
posao.«
»To je težak slučaj«, uzdahnu on, čim su se za njom zatvorila vrata.
»Čujte, ja znam što će se sada dogoditi.«
I zaista, dogodilo se: sutradan su tri detektiva donijela svaki po
jednu tromjesečnu curicu, koja se derala, a jedan, onaj Pištora, turio je
samo glavu kroz vrata i iskesio zube: »Gospodine komesare, ne bi li to
mogao biti dječačić? Dječačića bih imao, i to jeftino!«
»To nam je od te nagrade«, grdio je gospodin Bartošek. »Naskoro
ćemo imati ovdje zavod za nahočad. Prokleti slučaj!«
»Prokleti slučaj«, govorio je u sebi ljutito, kad se vraćao u svoj
momački stan. »Baš me zanima, kako ćemo sad naći to dojenče.«
Kad je došao kući našao je ondje svoju dvorkinju, pravu brbljavu
babu vračaru kako se sjaji od oduševljenja. »Dođite pogledati,
gospodine komesare,« rekla mu je umjesto pozdrava, »svoju Barynu!«
 Da znate, gospodin je Bartošek dobio od gospodina Justitza
čistokrvnu kuju-bokserku, Barynu, koja se zaboravila s nekakvim
vučjakom. Znate, ja se samo čudim, što se različite vrste pasa
međusobno priznaju psima; ja nikako ne razumijem, prema čemu
može ruski hrt prepoznati da je i jazavčar pas. Mi se ljudi međusobno
razlikujemo samo po jeziku ili po vjeri, a ipak se možemo uzajamno
izjesti. Baryna je dakle imala s vučjakom devetero psića, i sad je kraj
njih ležala, vrtjela repićem i blaženo se smješkala.
»Samo pogledajte,« govorila je dvorkinja, »kako je ona ponosna na
te svoje psiće, kako li se njima diči, mrcina jedna. No, kao svaka
mamica!«
Gospodin Bartošek se zamislio i zapitao: »Majčice, je li to istina?
Rade li to i mamice?«
»Kako ne!« reče dvorkinja. »Pokušajte samo kakvoj mamici
pohvaliti njezino dijete!«
»To je zanimljivo«, gunđao je gospodin Bartošek. »Pričekajte,
pokušat ćemo.«
Sutradan su vam dakle sve majke u Velikom Pragu bile upravo
ushićene. Čim bi izašle na ulicu s djetetom u kolicima ili u naručju,
odmah bi k njima pristupio uniformirani policajac ili kakav gospodin s
tvrdim šeširom, nasmijao bi se njihovu draženom djetetu i poškakljao
ga pod bradom. »Baš imate lijepo djetence, gospođo,« govorili bi
prijazno, »koliko je staro?« – No, ukratko, za sve mamice bio je to dan
radosti i ponosa.
I već u jedanaest sati ujutro doveo je jedan detektiv komesaru
Bartošku neku blijedu ženu, koja je drhtala. »Evo je, gospodine
komesare,« javi on službeno. »Sreo sam je s kolicima, a kad sam joj
rekao:, O, kako imate dražesno dijete! Koliko je staro? – tako me je
ljutito prostrijelila očima i sakrila dijete iza zavjesa. Rekao sam joj
dakle: ‘Pođite sa mnom, gospođo, i ne pravite galame’.«
»Skoknite po gospođu Landovu!« reče komesar. »A vi, ženo, kažite
mi zaboga, zašto ste ukrali ovo dijete!«
Žena nije dugo poricala, brzo se splela. Nije bila udata, a imala je
curicu s nekim gospodinom. Dijete joj je posljednjih dana malo
pobolijevalo na trbuščiću i dvije noći je plakalo. Treće noći žena ga je u
krevetu nahranila vlastitim mlijekom i zaspala; a kad se ujutro
probudila, dijete je, veli, bilo plavo i mrtvo. »Ja ne znam, da li je to
moguće«, rekao je gospodin Kratochvíl nekako sumnjajući.
»Moguće jest«, umiješao se u razgovor doktor Vitásek. »Prvo,
majka je bila neispavana; drugo, dijete je valjda imalo katar, pa je par
dana odbijalo mlijeko. Zato su grudi bile vrlo teške, pa kad je majka
zaspala, spustile se grudi na djetetov nosić i dijete se ugušilo. To se
konačno može dogoditi. Nastavite dakle!«
»Možda je dakle i bilo tako« nastavio je gospodin Kratochvíl. »Kad
je žena ujutro vidjela da joj je dijete mrtvo, pošla je da to javi župnom
uredu; ali putem je vidjela kolica gospođe Landove, i tada joj je palo na
um da će joj onaj gospodin plaćati alimentaciju i dalje, ako bude imala
drugo dijete. A osim toga veli,« reče gospodin Kratochvíl zbunjeno i
pocrvenjevši, »da ju je strašno pritiskivalo mlijeko.«
Doktor Vitásek kimnu glavom. »I to je istina«, reče.
»Znate«, ispričavao se gospodin Kratochvíl, »ja nisam stručnjak u
tim stvarima. Zato je dakle ukrala dijete s kolicima, a kolica onda
ostavila u veži strane buće; i Růženku je odnijela kući umjesto svoje
Zdenkice. Ali mora da je to neka luda ili čudna žena, jer je svoje mrtvo
dijete stavila u ormarić s ledom; htjela ga je, veli, noću negdje zakopati
ili ostaviti, ali nije se mogla odvažiti na to.«
Uto je došla gospođa Landová. »Eto, mlada mamice,« reče joj
gospodin Bartošek, »ovdje je vaše dijete.«
Gospođu Landovu obliše suze. »Pa to nije moja Růženka,« reče
žurno, »Růženka je imala drugačiju kapicu.«
»Do bijesa,« viknu komesar, »razmotajte dijete!« A kad je dijete
ležalo na njegovu pisaćem stolu, podiže ga za nožice i reče: »Eto,
pogledajte kakve ima nabore na guzi!« – Ali već je gospođa Landová
klečala na podu i ljubila svojoj mazi ručice i nožice. »Ti si to, moja
Růženka,« vikala je plačući »ptičico moja!« Dydydy, bekina moja,
mamina curica, zlato moje…«
»Molim vas, gospođo,« reče gospodin Bartošek mrzovoljno,
»prestanite, ili ću se, časti mi, oženiti. A tih deset tisuća dajte za
vanbračnu djecu, razumijete li?«
»Gospodine komesare,« reče gospođa Landová svečano, »uzmite
dijete u ruke i načinite nad njim znak križa!«
»Mora li to biti?« gunđao je gospodin Bartošek. »Kako se uzima
dijete u ruke? Aha! Ali pogledajte, već počinje plakati! Evo vam, uzmite
ga odmah!«
I to vam je kraj slučaja s djetetom.
 GR OF IC A

»Ove lude žene«, rekao je gospodin Polgár, »kadikad prave takve

stvari, da čovjek ne može ni vjerovati. Bilo je to godine hiljadu devet
stotina i devetnaeste ili dvadesete, dakle onih godina kad je svagdje u
ovoj blagoslovljenoj Srednjoj Evropi tinjala vatra i samo se čekalo, na
kojoj će strani planuti požar. Ne možete zamisliti koliko je kod nas
onda bilo špijuna. Moja je referada u ono doba bila krijumčarenje i
falsificirani novci, ali su me i vojne vlasti kadikad zvale, da im tu i tamo
pribavim poneke informacije. Tada se desio onaj slučaj s onom
groficom… recimo Mihály.
Više se ne sjećam kako i na koji način, ali vojne vlasti su tada
dobile anonimno pismo da pripaze na korespondenciju koja se šalje na
adresu: W. Manasses, poste restante, Zürich. A zatim su uhvatili jedno
takvo pismo; časti mi, bilo je šifrirano prema kodeksu broj 11 i bila su
u njemu vojnička obavještenja u tom smislu da 28 pješadijski puk ima
sjedište u Pragu, da se u Milovicama nalazi strelište i da je naša vojska
naoružana ne samo puškama, nego i bajunetama; ukratko sve same
gluposti. Ali znate, u vojsci se takve stvari shvaćaju vrlo strogo; kad
biste izdali kojoj stranoj sili da naša pješadija nosi pamučne obojke od
tvrtke Oberländer, izveli bi vas pred divizijski sud i kaznili bar jednom
godinom zatvora zbog špijunaže. Ali to već pripada vojnom prestižu.
Tada su mi dakle vojne vlasti pokazale ono šifrirano pismo i onu
anonimnu prijavu. Čujte, ja nisam nikakav grafolog, ali čim sam ta dva
pisma vidio, odmah sam u sebi rekao: Do đavola, pa ovo je pisala ista
ruka. Anonimna prijava bila je doduše pisana olovkom – anonimna
pisma većinom ljudi pišu olovkom – ali dalo se lako razabrati, da špijun
i podnosilac prijave pišu istim rukopisom. Znate šta, rekoh ja vojnim
vlastima, pustite to s mirom; ne vrijedi se mučiti, jer je špijun nekakav
amater. Takve vojničke tajne može svatko pročitati u praškoj »Politici«.
I stvar je bila u redu.
 Otprilike nakon mjesec dana dođe do mene jedan kapetan od
kontrašpijunaže, lijep i vitak čovjek. »Gospodine Polgáre,« reče on
meni, »desila mi se neka čudna stvar. Nedavno sam plesao s nekom
krasnom crnomanjastom kontesom. Češki ne zna ni riječi, ali pleše, da
je divota. A danas sam od nje dobio sentimentalno pismo. To ipak nije
obično.«
»Veselite se, mladiću!« rekoh mu. »To se zove sreća kod žena.«
»Ali, gospodine Polgáre,« reče mi na to kapetan shrvano, »pismo
je pisano istim rukopisom i tintom i na istom papiru kao i one
špijunske obavijesti u Zürich! Ja sad ne znam što da radim; znate kako
je pri duši čovjeku, kada mora da prijavi ženu, koja… hm, koja se
prema njemu… i uopće, ta ona je dama, čovječe!« – reče naglo i
uzrujano.
»Da, kapetane,« rekoh, »to su vam viteški osjećaji. Tu ženu morate
dati uhapsiti, pa ćemo je s obzirom na ozbiljnost slučaja osuditi na
smrt, a vas će zapasti čast da zapovijedate dvanaestorici vojnika: ‘Pali!’
Ta znate, život je zaista romantičan. Ali na žalost, ima ovdje jedna
zapreka: nikakav W. Manasses ne postoji u Zürichu, a na njegovo ime
došlo je dosad četrnaest šifriranih pisama poste restante, koja još leže
na Züriškoj Pošti. Čovječe, budite bez brige i plešite i dalje s tom
crnomanjastom kontesom, dok ste još mladi.«
Kapetana vam je dakle tri dana mučila grižnja savjesti, tako da je
smršao, a onda je ipak prijavio stvar svojemu šefu. Razumije se, šest
vojnika odvezlo se automobilom da uhapse kontesu Mihály i da malo
prekopaju njezine papire; našli su kod nje kodeks šifara i svakojaka
pisma od inozemnih političkih agenata sa sadržajem, kako se obično
kaže, veleizdajničkim. Pritom je kontesa odbijala da dade bilo kakav
odgovor, a njezina sestra, šesnaestogodišnja gospođica, sjela je na
stol s koljenima podignutim do brade, da bi se sve vidjelo, pušila
cigarete, flertovala s oficirima i smijala se kao luda.
Kad sam čuo da su uhapsili groficu Mihály, otrčao sam do vojnih
vlasti i rekao im: »Za ime božje, pustite ovo histerično stvorenje jer će
inače puknuti bruka!« Ali oni mi odgovoriše: »Gospodine Polgáre,
kontesa Mihály je priznala da je bila u službi inozemne špijunaže; to je
ozbiljna stvar.« – »Zaboga, ta žena laže!« viknuh na to. – »Gospodine
Polgáre,« reče mi strogo pukovnik, »sjetite se, da govorite o dami;
kontesa Mihály govori istinu.« – Znate, toliko vam je ta žena opčarala
ove vojnike. – »Grom vas ubio,« počeo sam kleti, »pa vi ćete je osuditi
iz same galantnosti! Đavo neka nosi vaše viteške osjećaje! Zar ne
vidite da vas je ta ženska sâma i namjerno navela na trag svoje
veleizdajničke djelatnosti? Ta ona je ništarija, ne vjerujte joj ni riječi!« –
Ali oficiri su samo slijegali ramenima s tragičnim žaljenjem.
Razumije se, sve su novine o tome pisale, pa i inozemne: plemstvo
cijeloga svijeta podiglo se i skupljalo protestne potpise, diplomati su
podnosili demarše, javno mnijenje uznemirilo se čak u Engleskoj, ali
pravda je, kao što znate, neumoljiva; ukratko, plemenita grofica
stavljena je s obzirom na ratno stanje pred divizijski vojni sud. Još sam
jednom otišao do vojnih vlasti – tada sam već imao svoje informacije o
grofici – i rekao im: »Prepustite je meni, ja ću je kazniti«, – no uzalud,
nisu htjeli ni da čuju o tome. Ali suđenje je bilo divno; sjedio sam
među publikom i bio sam ganut kao na »Gospođi s kamelijama«.
Grofica, tanka kao strijela i smeđe puti kao Beduin, priznavala je svoju
krivnju. »Ja sam ponosna,« rekla je, »što sam mogla služiti
neprijateljima ove zemlje.« Sud se mogao pretrgnuti od same učtivosti
i strogosti, ali sve to nije ništa koristilo, jer su tu bila veleizdajnička
pisma i druge budalaštine, pa zato sud s obzirom na izvanredne
olakotne i izvanredne otegotne okolnosti nije mogao drugo, nego da
osudi kontesu Mihály na godinu dana zatvora. Kao što kažem, tako
divno suđenje nisam nikada vidio. Onda je kontesa ustala i izjavila
jasnim glasom: »Gospodine predsjedniče, smatram za svoju dužnost
da konstatiram, da su se u toku istrage i pritvora svi čehoslovački
oficiri prema meni vladali kao savršeni gentlemani.« – Sad sam već od
ganutosti gotovo glasno zaplakao.
Samo to vam je tako: kad čovjek zna istinu onda ga svrbi jezik;
jednostavno mora da je kaže. Ja mislim, da ljudi ne govore istinu iz
neke zlobe ili gluposti, nego iz neke potrebe ili neodoljivog nagona.
Zamislite, ova se grofica Mihály upoznala negdje u Beču s glasovitim
majorom Westermannom i zaljubila se u njega. Ta vi znate tko je taj
Westermann: to je čovjek, kojemu je junaštvo zanimanje; na njemu
samo zvecka ordenje, Marija Terezija, Leopold, Željezni križ, turske
zvijezde s brilijantima i šta ti ja znam što je sve za vrijeme rata
nakupio; taj je Westermann dakle vođa svih mogućih ilegalnih
organizacija, zavjera i pučeva u kojima su zainteresirani monarhisti. Eto
u tog se junaka grofica zaljubila i najvjerojatnije je željela postići
viteške mamuze, da bi ga bila dostojna; ukratko, iz ljubavi prema
njemu glumila je špijunažu i sama se njom optužila da bi stekla
mučeničku slavu. Tako nešto kadra je učiniti samo žena.
Otišao sam dakle u zatvor u kojem je sjedila, i zamolio da mi je
pozovu. »Madame,« velim joj, »pogledajte, strašna je to stvar sjediti
čitavu godinu u zatvoru; međutim, mogla bi se podnijeti molba za
obnovu procesa, ako biste nam izvoljeli priznati kako je to bilo s tom
vašom tobožnjom špijunažom.«
»Ja sam već priznala, gospodine,« reče mi kontesa hladno, »i
nemam više što da kažem.«
»Ali, Isuse i Marijo,« rekoh oštro, »manite se tih gluposti; ta major
Westermann je već petnaest godina oženjen i ima troje djece!«
Grofica vam je poblijedjela kao krpa; još nikada nisam vidio ženu
koja bi tako odjednom poružnjela. – »Šta… šta me se to tiče?« izusti,
ali zubi su joj cvokotali.
»A i to vas također može zanimati,« vikao sam, »da se taj vaš
major Westerman zapravo zove Václav Málek i da je pekar iz
Prostějova, razumijete li? Evo vam njegove stare fotografije; no,
prepoznajete li ga? Za ime božje, draga konteso, zar je vrijedilo da
zbog ovakvog lukavca idete u zatvor?«
Grofica je sjedila kao okamenjena; odjednom sam vidio da je to
zapravo usidjelica kojoj se srušio njezin životni san. Bilo mi ju je žao i
nekako sam se stidio. »Madame,« rekoh žurno, »onda vrijedi; ja ću
vam ovamo poslati vašeg odvjetnika, a vi ćete mu reći…«,
Grofica Mihály se uspravila, blijeda, ali napeta kao luk. »Ne,« reče,
»nije potrebno; nemam nikomu ništa reći.« I ode. Ali iza vrata je pala
na pod; morali su joj silom rastvarati prste, tako su joj se grčevito
ukočili.
Ja sam grizao usne. No, sad je već sve otkriveno, rekoh u sebi,
istina je spašena. Ali, zaboga, zar je ovo cijela istina? Ta sva ova
otkrića i razočaranja, ove trpke istine, deziluzije i gorka iskustva, to je
samo mrvičak istine. Cijela istina je veća; cijela istina je to da je velika i
mahnita stvar ljubav, ponos, strast i častohleplje, da je svaka žrtva
herojska i da je čovjek u svojoj ljubavi nešto divno i čudesno. To je
ona druga, ona velika polovina istine; ali čovjek bi morao biti pjesnik,
da bi to mogao vidjeti i reći.«

»Sasvim točno,« reče policijski stražar Horálek, »uvijek je važno,

kako se istina izreče. Lani smo uhapsili jednog defraudanta i odveli ga
u daktiloskopiju da mu uzmu otiske prstiju. A taj vam klipan hop! – i
skoči kroz prozor prvoga kata na ulicu i poče bježati. Naš vam je
daktiloskopist doduše stariji gospodin, ali on na to nije tada mislio, pa
hop! – skoči i on ravno za njim i slomi nogu. To nas je dakle razljutilo,
kao i uvijek kad se našem čovjeku nešto desi. A kad smo toga klipana
uhvatili, dobio je svoje.
Kada je bila porota i kad smo mi bili pozvani kao svjedoci, rekao
nam je odvjetnik toga momka: »Gospodo, ne želim vam postavljati
neugodna pitanja, i ako vam nije drago, ne morate mi odgovoriti«, –
znate, taj vam je odvjetnik bio gladak kao bočica s otrovom. »Ali kad je
moj klijent pokušao pobjeći, vi ste ga na policiji premlatili, zar ne?«
»Nipošto,« rekoh, »mi smo samo gledali, da li se nije onim skokom
povrijedio, a kada smo vidjeli da nije, podijelili smo mu ukor.«
»To je morao biti vraški ukor«, reče odvjetnik s uljudnim
smiješkom. »Prema svjedodžbi policijskog liječnika moj klijent je tim
ukorom zadobio tri prelomljena rebra i oko sedam stotina četvornih
centimetara modrica, naročito na leđima.«
Ja sam slegao ramenima. »On je taj ukor uzeo suviše k srcu«,
rekoh, pa je bilo sve u redu. Znate, koješta vam je istina, ali mora se
za nju naći ona prava riječ.
 DO Ž IVL JA J D I R IGE NT A K AL I NE

»Krvna modrica ili rana od udarca«, pričao je gospodin Dobeš,

»kadikad boli više nego prijelom, ali onda ona mora biti na kosti. Ja to
znam, ja sam stari nogometaš i imao sam već prelomljeno rebro,
ključnu kost i palac; sada se više nogomet ne igra s takvim
oduševljenjem kao u moje doba. Tako sam vam ja lani još jednom
zaigrao; mi, stara gospoda, htjeli smo pokazati sadašnjim mladićima
kakvu smo mi imali taktiku. Ja sam opet bio bek, kao pred petnaest ili
dvadeset godina; i baš kad sam hvatao loptu trbuhom, udario me moj
vlastiti golman u – hm, to vam se zove trtica ili cauda equina. U toj
žurbi ja sam ga kratko vrijeme grdio, a onda sam to zaboravio; ali noću
me trtica počela boljeti i ujutro se uopće nisam mogao maknuti. To
vam je bila takva bol, da nisam mogao ni ruku maknuti, ni kihnuti, –
čudnovato, kako je u ljudskom tijelu sve povezano. I tako sam ležao na
leđima kao mrtvi kukac, nisam se mogao ni na bok okrenuti ni nožnim
palcem pomaći, baš ništa; samo sam skičao i stenjao, tako me to
strašno boljelo.
U takvom stanju preležao sam čitav dan i još jednu noć; zaspati
nisam mogao ni na trenutak. Čudnovato je, kako je vrijeme dugo kad
se čovjek ne može maknuti; mora biti vrlo mučno kad je netko na
primjer zasut. Ja sam zbrajao i kvadrirao, molio se bogu, čak sam se
sjetio i nekih pjesama, samo da mi vrijeme prođe, ali noći ni kraja…
Odjednom, moglo je to biti oko dva sata ujutro, začuh kako netko
svom snagom trči dolje po ulici; a za njim juri čitava hrpa ljudi i čulo se
valjda šest glasova: ‘Dobit ćeš ti svoje, drob ću ti izvaditi, klipane
jedan, kopile’ i slično. Nekako baš pod mojim prozorima oni ga uhvatili
i počeo obračun: tapkanje kakvih šest pari nogu, pljuskanje, mukli
udarci, kao kad se udara palicom po glavi, dahtanje, skičanje, ali bez
vike. Čujte, to ipak ne ide, šest klipana na jednoga čovjeka, pa da po
njemu lupaju kao po vreći; ja sam htio ustati i reći im da to nije u redu,
ali jauknuh od bola; grom i pakao, nisam se mogao ni maknuti! Ovakva
bespomoćnost je strašna: ja sam škrgutao zubima i meketao od bijesa
kao životinja. I odjednom me nešto potjeralo i ja skočih iz kreveta,
dohvatih štap i pojurih niz stepenice. Kad sam izletio na ulicu, bio sam
potpuno slijep; sukobio sam se s jednim čovjekom i počeo ga udarati
štapom; ostali su se razbježali na sve strane, ali ja još nikada u životu
nisam nikoga tako izmlatio kao onog mamlaza. Tek poslije toga sam
postao svjestan, da su mi pritom curkom curile suze bola; mučio sam
se zatim čitav sat dok sam po stepenicama dopro u svoj krevet, ali
ujutro sam već hodao; to vam je bilo pravo čudo. Samo bih volio
znati,« dodao je gospodin Dobeš zamišljeno, »koga sam to tada tako
izmlatio: da li nekoga od one premoćne skupine ili možda onoga, koga
su oni tukli. Ali jedan protiv jednoga, to je bar fair.«

»Bespomoćnost je strašna«, rekao je dirigent i kompozitor Kalina

kimajući glavom. »Jednom sam, gospodo, doživio takav slučaj, bilo je
to u Liverpoolu; pozvali su me onamo da im dirigiram nekakav koncert
s njihovim orkestrom. Znate, ja ne znam ni riječi engleski, ali mî se
glazbenici razumijevamo bez mnogo riječi, osobito kad imamo u ruci
dirigentski štapić; čovjek malo udari štapićem, nešto vikne, zavrti
očima i pokaže rukama, pa onda opet počne iznova. Na taj način daju
se izraziti i najfiniji osjećaji; kad na primjer mahnem ovako rukama,
tada ipak svatko može prepoznati da to znači mistički zanos i
otkupljenje od nekog životnog tereta i bola. Kad sam dakle doputovao
u Liverpool, dočekali su me Englezi na kolodvoru i odvezli me u hotel
da se odmorim; ali kad sam se okupao pošao sam sâm razgledati
grad, i pritom sam se izgubio.
Kad ja negdje boravim, tada vam najprije odlazim pogledati rijeku;
kraj rijeke čovjek upoznaje, da tako kažem, orkestraciju dotičnoga
grada. S jedne strane imate svu onu uličnu buku, one bubnjeve i
timpane, trube, rogove i limene instrumente, a s druge strane rijeka –
to su vam žice, pravi pianissimo violina i harfi; ondje čovjek čuje čitav
grad odjednom. Ali u Liverpoolu vam je rijeka – ne znam, kako se zove
– tako žuta i strašna i tako vam huji i tutnji, viče, buči i zvekeće, šumi i
trubi od samih lađa, remorkera, poštanskih brodova, skladišta,
brodogradilišta i ždralova; znate, ja vam beskrajno volim brodove,
makar to bio kakav trbušasti i crni remorker ili crveno obojeni teretni
brod ili bijeli prekomorski parobrod. Tako rekoh u sebi, zaboga, ovdje
negdje iza ugla mora biti ocean, moram ga pogledati; i potrčah niz
rijeku. Trčao sam puna dva sata, stalno kraj nekih skladišta, šupa i
dokova; samo ponegdje vidio se parobrod, visok kao crkva, ili tri
debela i kosa dimnjaka; smrdjelo je na ribe, uznojene konje, na jutu,
rum, pšenicu, ugljen i željezo, – čujte, kada željeza ima vrlo mnogo,
tada se sasvim jasno osjeća željezni miris. Ja sam hodao kao u snu, ali
naskoro je pala noć, i ja sam došao na pješčanu obalu, na suprotnoj
strani svijetlio je svjetionik, a amo-tamo plivalo je nekakvo malo
svjetlašce, – možda je to bio ocean; i tu ja sjedoh na hrpu greda i
osjećah se tako krasno sâm i izgubljen, osluškivao sam kako pljuska
more i kako široko šumi, tako da bih zavijao od čežnje. Za mnom
dođoše dvoje ljudi, jedan muškarac i jedna žena, ali me nisu vidjeli;
sjedili su leđima okrenuti prema meni i tiho razgovarali, – da sam
razumio engleski, zakašljao bih, da znaju da ih netko čuje; ali jer nisam
znao ni jedne engleske riječi osim »hotel« i »šiling«, nisam im se javio.
Najprije su govorili vrlo staccato; zatim je onaj muškarac počeo
nešto polagano i tiho tumačiti, kao da nije htjelo iz njega; a onda je sve
brzo isuo. Žena je kriknula od zaprepaštenja i nešto mu uzrujano
govorila; ali on joj je stegao ruku, da je zavapila, i počeo je nagovarati
stisnutih usta. Čujte, to nije bio ljubavni razgovor glazbenik to lako
razabire; ljubavni razgovor ima sasvim drugu kadenciju i ne zvuči tako
stisnuto, – ljubavni razgovor je kao duboko cello, a ovo je bio visok
bas, odsviran nekako presto rubato, u jednom položaju, kao da čovjek
stalno ponavlja istu stvar. Mene je to počelo pomalo plašiti; ovaj je
čovjek govorio nešto zlo. Žena je počela tiho plakati i nekoliko put je
viknula, kao da se protivi, kao da bi ga htjela zadržati; glas joj je bio
ponešto kao u klarinete, drven, i nije zvučao vrlo mlado; ali muški je
glas govorio sve siktavije, kao da nešto zapovijeda ili prijeti. Ženski
glas je počeo očajnički moliti i zamuckivao je od straha, kao što
zamuckuje čovjek kad mu stavite ledeni oblog; i čulo se kako joj
cvokoću zubi. Tada je muški glas počeo gunđati vrlo duboko, sasvim
basovski i gotovo zaljubljeno; ženski plač je prešao u sitno i pasivno
jecanje; to znači da je otpor bio slomljen. Ali onda se zaljubljeni bas
opet digao i isprekidano, promišljeno, neopozivo izgovarao rečenicu za
rečenicom; ženski glas bi samo tu i tamo bespomoćno zacvilio ili
zajecao, ali to više nije bio otpor, nego luđački strah, ne strah pred tim
muškarcem, nego golemo, vizionarsko zaprepaštenje pred nečim
budućim. A tada se opet muški glas spustio u blago zujanje i tihe
prijetnje; žensko jecanje pretvorilo se u budalasto i bespomoćno
uzdisanje; i čovjek je napokon postavio, ledeno šapćući, nekoliko
pitanja, na koja je jamačno slijedilo kimanje glavom; jer više nije
nagovarao.
Zatim oboje ustadoše i svaki ode u drugom pravcu.
Čujte, ja ne vjerujem u predosjećanja, ali vjerujem u muziku; kad
sam ondje u onoj noći slušao taj razgovor, ja sam sasvim sigurno znao
da onaj bas nagovara klarinetu na nešto strašno. Znao sam, da se
klarineta vraća kući pokorene volje i da će uraditi sve što joj bas
nalaže. Ja sam to čuo, a čuti znači više nego razumjeti riječi. Ja sam
znao da se sprema nekakav zločin, i znao sam kakav. Ja sam to
razabrao prema onom strahu koji je izlazio iz ta dva glasa; nalazilo se
to u boji tih glasova, u kadenciji, tempu, intervalima, cezurama, –
znajte, muzika je točna, točnija nego govor. Klarineta je bila suviše
jednostavna, a da bi sama mogla nešto provesti; ona će samo
pomagati, izručit će kakav ključ ili će otvoriti vrata; ali nedjelo će izvršiti
onaj grubi i duboki bas, dok će klarineta zamuckivati od zaprepaštenja.
Zurio sam se u grad sa sviješću da se mora nešto dogoditi, da moram
nešto uraditi, ne bih li spriječio zločin. Strašno je čuvstvo da će čovjek
možda zakasniti.
Napokon spazih na uglu policajca i potrčah k njemu, sav uznojen i
zadihan. »Gospodine,« rekoh žurno, »ovdje u građu sprema se
nekakvo umorstvo!«
Stražar je slegao ramenima i nešto mi govorio, što nisam razumio.
Zaboga, sjetih se, ta on me uopće ne razumije!
»Umorstvo,« viknuh, kao da je gluh, »razumijete li? Hoće da ubiju
neku osamljenu gospođu. Služavka ili gazdarica će pri tom pomagati, –
tako vam boga,« kriknuh, »uradite nešto čovječe!«
 Stražar je samo potresao glavom i rekao samo nešto kao
»jurvej«24.
»Gospodine,« tumačio sam mu ogorčeno i pritom sam se tresao
od srdžbe i grozote, »ova će jadna žena otvoriti vrata svojem
ljubavniku, to je sigurno kao amen. Ne smijete to tako pustiti! Tražite
je!« – Pritom sam se sjetio da i ne znam kako ta žena izgleda; ali kad
bih i znao, ne bih to mogao ni reći. »Isuse Kriste,« viknuh, »ta nije
ljudski ostaviti to tako!«
Engleski stražar gledao me pažljivo i nekako me umirivao. Ja sam
se uhvatio za glavu. »Budalo jedna,« viknuh izvan sebe od očajanja,
»onda ću ja naći gdje je to!«
Znam, bila je to ludost, ali čujte, čovjek mora nešto poduzeti, kad
se radi o nečijem životu; ja sam vam trčao čitavu noć po Liverpoolu,
ne bih li možda vidio kako netko hoće da se ušulja u nečiju kuću. To
vam je čudnovat grad, tako strašno mrtav noću… Pred jutro sam sjeo
na rub pločnika i plakao od umora; tu me je našao stražar, rekao mi
»jurvej« i odveo me u moj hotel.
Ja ne znam, kako sam toga jutra dirigirao na probi; ali kad sam na
kraju bacio dirigentu štapić na pod i istrčao na ulicu, kolporteri su
izvikivali večernje novine. Kupio sam jedne, – a na njima je bio velik
natpis »Murder« i pod njim fotografija neke sjedokose gospođe. Ja
mislim da »Murder« znači umorstvo.

. . . . . . . . . . . . .
24
Idite svojim putem – go your way
 PR IČ A O IZ GU BL JE N OJ NO Z I

»Mnogi ne bi vjerovali,« reče na to gospodin Tymich, »koliko može

čovjek kadikad izdržati. Čujte, bilo je to za vrijeme rata, kad sam služio
u trideset petom puku; imali smo ondje jednog vojnika, kako se ono
zvao, nekako kao Dynda ili Otáhal ili Peterka, ali mi smo ga zvali Pepek;
bio je inače vrlo dobar čovjek, ali ograničen, da bih zaplakao nad njim.
No, dok su nas gonili na vježbu, radio je što je mogao, a trpio je kao
jaganjac božji; ali kad su nas dovezli na frontu, bilo je to negdje iza
Krakova, odabrali su za nas neko nezgodno mjesto koje je stalno
gađala ruska artiljerija. Pepek ništa, samo je žmirkao. No kad je vidio
jednoga konja s rasporenim trbuhom i taj je konj još frkao i pokušavao
da se digne, Pepek vam je tada poblijedio, bacio kapu o zemlju,
uvrijedio kraljevsko veličanstvo, odložio na zemlju pušku i uprtnjaču, i
otputio se natrag.
Kako je prešao do kuće onih pet stotina, koliko li, kilometara, to,
časti mi, ne mogu sebi pravo objasniti, tek jedne noći nađe se pred
svojom kućom, pokuca na vrata i reče svojoj ženi: »Mamice, to sam ja,
više se na frontu ne ću ni vraćati, ali ako me ovdje nađu, onda sam
propao. Ja sam dezerter.« Kad su se tako zajedno isplakali, reče mu
žena: »Pepek, ja te ne dam, ja ću te sakriti u gnojište, ondje te neće
nitko tražiti.« I zaista, zatrpala ga u gnojište i prekrila daskama, pa je
Pepek u toj rupi proveo pet mjeseci; gospodo, to ne bi izdržao nijedan
mučenik za vjeru. Poslije ga je prijavila njihova susjeda zbog neke
kokoši, pa su došli žandari da ga izvuku iz gnoja; čujte, oni su morali
kupiti deset metara užeta, kad su ga vodili svezana u grad, da ne bi
morali udisati njegov miris.
Kad se dakle taj Pepek malo izvjetrio, postavili ga pred vojni sud.
Tada je bio vojni sudac neki Dillinger; jedni kažu da je bio pravi pas, a
drugi da je bio sila od čovjeka; ali kako je on umio da psuje – čujte, to
se mora priznati: za vreme Austrije umjelo se psovati! U tome se
vidjela ona stara tradicija. Danas ne umije nitko pošteno da psuje, ali
da vrijeđaju, to danas ljudi dobro znaju. Taj je dakle sudac Dillinger
naredio da Pepeka dovedu u dvorište suda, pa mu je sudio s prozora;
nije ga htio pustiti bliže. Znate, Pepekova je stvar stajala loše;
dezerterstvo se za vrijeme rata kažnjavalo smrću strijeljanjem, pa ni
sam bog ne može tu ništa pomoći. A i Dillinger nije mnogo ni s kim
okolišao – ipak je bio pravi pas. Ali kad je već bila blizu presuda, viknu
Dillinger s prozora:
»A je li, Pepek, kad si bio onako zatrpan, – jesi li koju noć otišao u
krevet svojoj ženi?«
Pepek je zbunjeno tapkao na jednom mjestu, a onda sav crven reče
naglo: »Pokorno javljam, gospodine suče, jesam po koji put; drukčije
se ne može.«
Nato sudac zatvori prozor i reče: »Isuse i Marijo!« A zatim je časak
vrtio glavom i jurio po sobi, a kad se smirio, reče: »Neka me bace u
penziju, no ja ne mogu poslati ovog čovjeka u smrt. Već i radi one
žene ne mogu; fuj, to vam je bračna ljubav!« I nekako je udesio kaznu
na tri godine robije.
Na robiji je Pepeku zapalo u dužnost, da se kao kažnjenik brine za
komandantov vrt. Bio je to neki pukovnik Babka. I taj je Babka poslije
pričao da nikad u životu nije imao tako krasno i veliko povrće, kao
onda kad mu ga je njegovao Pepek. »Đavo bi ga znao,« govorio je taj
komandant, »od čega mu povrće tako raste.«

»Za vrijeme rata«, reče gospodin Král, »dešavali su se svakojaki

čudni slučajevi; i kad bi se skupilo što su sve ljudi radili, da ne bi
morali ratovati za Austriju, bilo bi toga više folijanata nego što imaju,
recimo, Acta Sanctorum, što ih izdaju fratri Bollandisti. Ja imam
sinovca, ime mu je Lojzík, koji ima u Radlicama pekarnicu. A kad su ga
za vrijeme rata uzeli u vojsku, veli on meni: »Striko, ja vam kažem da
ne ću na frontu; radije ću sam sebi nogu odrezati, nego da idem u
pomoć onim njemačkim štakorima.«
Lojzík je bio vješt momak. Dok su regrute obučavali u rukovanju
puškom, on je bio kadar da se pretrgne od same revnosti, tako da su
pretpostavljeni gledali u njemu budućeg junaka ili čak budućeg
kaplara; ali kad je nanjušio da će ih za nekoliko dana otpremiti na
frontu, napravio se kao da ima groznicu, počeo se hvatati za desnu
polovinu trbuha i bolno jaukati. Odvezli su ga u bolnicu i izvadili mu
slijepo crijevo; Lojzík se pritom brinuo da mu rana polagano zaraste.
Ali za nekih šest nedjelja rana mu je već nekako zarasla, činio on što
mu drago, a ratu još nikako kraja. Tada sam ga posjetio u bolnici.
»Striko,« rekao mi Lojzík, »sad mi više neće pomoći ni gospodin
narednik; čekam svakog časa da me bace u borbene redove.«
Tada je kod nas bio vrhovni štabni liječnik onaj glasoviti Oberhuber.
Kasnije se pokazalo, da je taj čovjek bio zapravo potpuno lud, ali vi
znate, rat je rat, pa kad biste i divljoj svinji dali zlatni ovratnik, i ona bi
bila komandant. Razumije se, pred tim se Oberhuberom sve treslo;
stalno je samo jurio po bolnicama i na svakoga urlao: »Marš na
frontu!«, makar čovjek imao otvorenu tuberkulozu ili prostrijeljenu
moždinu; i nitko nije smio da mu se protivi. Nije ni pogledao šta piše
na bolesnikovoj tablici nad krevetom, nego bi samo iz daljine bacio
pogled i odmah se derao: »Frontdiensttauglich! Sofort einrücken!25« I
onda ti ne pomogoše ni svi sveci.
Taj je dakle Oberhuber došao da inspicira bolnicu, u kojoj je Lojzík
čekao svoju sudbinu. Čim bi se začula galama već dolje na vratima,
morali su svi bolesnici, osim onih, koji su već umrli, stati u stav mirno
kraj svojih kreveta, da dočekaju visokog gospodina kako se dolikuje.
To se čekanje nekako oteglo, pa je zato Lojzík, da bi mu bilo udobnije,
savio jednu nogu, koljenom se naslonio na krevet i stajao tako na
drugoj nozi. U taj čas uletio je unutra Oberhuber, sav crven od bijesa, i
već je s vrata počeo vikati: »Marš na frontu! Odmah u bojne redove!
Tauglich!26« Zatim je vidio Lojzíka, kako stoji na jednoj nozi, pa je još

. . . . . . . . . . . . .
25
»Sposoban za službu na frontu! Odmah na posao!« (nem.)
26
Tauglich (nem.) – Prikladan
više pocrvenio: »Einbeinig,« viknu. »Sofort27 poslati kući! Do vraga, što
držite ovdje ovog jednonogog klipana? Zar je ovo staja za bogalje?
Napolje s njim! Ništarije, za ovo ću vas sve poslati na frontu!« – Oficiri,
plavi od straha, počeli su mucati da će sve biti odmah uređeno, ali
Oberhuber se već derao kod drugoga kreveta, da odmah mora na
frontu neki vojnik, koga su jučer operirali.
I Lojzík je dakle bio odmah pušten iz bolnice kući kao invalid bez
noge na osnovi uvjerenja s vlastoručnim Oberhuberovim potpisom. A
Lojzík, kako je bio vrlo pametan mladić, odmah je podnio molbu, da
kao trajno nesposoban bude izbrisan iz popisa vojnih obveznika i da
mu se odredi invalidnina, jer su mu kao pekaru potrebne obadvije
noge, makar one, kako se za pekare obično kaže, i bile krive, jer s
jednom službeno priznatom nogom ne može obavljati svoj zanat.
Poslije priličnog administrativnog otezanja dobio je rješenje da mu se
priznaje četrdeset petpostotni invaliditet, na temelju čega mu pripada
toliko i toliko kruna invalidnine mjesečno. Eto vidite, s ovim zapravo
tek i počinje priča o izgubljenoj nozi.
Od toga vremena primao je Lojzík invalidninu, pomagao je tati u
pekarnici i čak se i oženio; samo bi kadikad primijetio, kao da malo
hramlje jednom nogom, koju mu je Oberhuber osporio; ali i to mu je
bilo drago, jer se tako bar činilo kao da ima protezu. Zatim se završio
rat i došla je republika, ali Lojzík je po onoj svojoj urednosti i
savjesnosti podizao invalidninu i dalje.
Jednom je došao do mene i vidjelo se na njemu da ga more
nekakve brige. »Striko,« rekao je nakon nekog vremena, »meni se čini,
da mi ta noga postaje nekako kraća ili da se suši.« I odmah podiže
nogavicu i pokaza mi nogu; bila je tanka kao proštac. »Ja se bojim,
striko, da ću ipak izgubiti ovu nogu.«
»Onda idi k doktoru, budalo,« savjetovah mu ja.
»Striko,« uzdahnu Lojzík, »ja mislim da to i nije bolest; možda je to
zato što ne smijem imati ovu nogu. Ta ja imam crno na bijelom da mi
fali desna noga do koljena, – ne mislite li da mi se ona zato tako

. . . . . . . . . . . . .
27
Sofort (nem.) – Odmah
suši?«
Poslije nekog vremena došao je opet do mene – sad se već morao
naslanjati o štap. »Striko,« reče pun straha, »ja sam bogalj, ne mogu
više ni stati na ovu nogu. Doktor veli da je to atrofija mišića i da je to
najvjerojatnije od živaca. On me šalje u toplice, ali meni se čini da ni
sâm u to ne vjeruje. Striko, popipajte kao mi je ova noga ledena, kao
da je mrtva. Doktor veli da je to zbog lošeg krvotoka, – ne mislite li da
će mi ova noga sagnjiti?«
»Slušaj dakle, Lojza,« rekoh mu, »ja ću ti dati samo jedan savjet:
prijavi ovu nogu službeno i zamoli da precrtaju da si bez noge. Ja
mislim da će ti onda noga ozdraviti.«
»Ali, striko«, primijeti Lojzík, »onda će on reći da sam s nepravom
podizao invalidninu i da sam državu prevario za silan novac. I morat ću
im onda vratiti novce!«
»A ti zadrži novce, lakomče pekarski,« rekoh mu, »ali ćeš izgubiti
nogu. Poslije mi nemoj dolaziti kukati zbog noge!«
Za nedjelju dana bio je opet kod mene. »Striko,« mumljao je već na
vratima, »vlasti neće da mi priznaju nogu; kažu da je i onako suha i
nizašto. Što da radim s njima?«
Ne bi ste vjerovali, koliko je bilo trčkaranja dok su Lojzíku službeno
priznali da ima obadvije noge; ali, razumije se, poslije je Lojzík imao
natezanja što je državu prevario za invalidninu, pa je čak trebalo da
bude i tužen da je izbjegavao vojne dužnosti. Jadni Lojzík natrčao se
od ureda do ureda, ali noga mu je počela jačati. Možda mu je ojačala
od toga što je morao toliko trčkarati; ali ja mislim da je to bilo
vjerojatnije zbog toga što su mu je službeno priznali; službeni dekret
ipak ima veliku moć! Ili, mislim da mu se ta noga zato sušila, jer ju je
nosio s nepravom; nešto s njom nije bilo u redu, pa se to čovjeku
osvećuje. Ja vam kažem: čista savjest je najbolja higijena; a kada bi
ljudi bili pravedni, možda ne bi morali ni umrijeti.«
 PRES UD A G OSP O DI N A H AVL E NE

»Kad je već gospodin urednik počeo pričati o novinama,« reče

gospodin Beran, »tada ću vam ja nešto reći: najveći broj čitalaca traži
u novinama baš sudsku kroniku. Nitko ne zna da li je tako revno čitaju
iz neke pritajene sklonosti prema zločinima ili zbog moralnog i pravnog
zadovoljenja sama sebe; sigurno je samo to, da tu rubriku čitaju sa
strašću. Zato mora biti u novinama svaki dan nekakvo suđenje. Ali
zamislite da su sad na primjer sudski praznici; sudovi su zatvoreni, ali
rubrika »Iz sudske dvorane« ne smije u novinama izostati. Ili često se
desi da ni kod jednog suda nema nikakva zanimljivog slučaja, a
izvjestitelj sudske rubrike mora da nađe zanimljiv slučaj, uzeo ga gdje
mu drago. U takvim dakle prilikama sudski izvjestitelji moraju kakav
zanimljiv slučaj jednostavno isisati iz prsta. Za takve izmišljene
slučajeve imaju svoju burzu, pa ih kupuju, prodaju, pozajmljuju i
izmjenjuju za dvadeset cigareta ili slično. Ja to znam, jer je kod moje
stanodavke stanovao jedan takav sudski izvjestitelj; istina, pijanica i
skitnica, ali inače nadaren i slabo plaćen mladić.
Jednoga dana pojavi se u kavani, u kojoj su se obično sastajali
sudski izvjestitelji, nekakav čudan mladić, otrcan, prljav i podbuhao;
zvao se Havlena, a bio je nesvršeni pravnik i potpuno izgubljen čovjek;
nitko, pa čak ni on sam nije znao, od čega zapravo živi. Taj dakle
Havlena, ta protuha, imao je neki naročiti zločinački ili pravnički talenat;
kad bi mu koji novinar dao cigaru i platio pivo, zatvorio bi on oči,
povukao nekoliko dimova i počeo mu pričati najljepši i najčudniji
kriminalni slučaj kakav bi itko mogao izmisliti; zatim bi naveo glavne
točke obrane i prikladnu repliku državnog odvjetnika, poslije čega bi u
ime republike izrekao presudu. Onda bi otvorio oči, kao da se probudio
iza sna, i promrmljao: »Pozajmite mi pet kruna!« Jednom su s njim
napravili pokus: sjeo je tako i zaredom izmislio dvadeset i jedan
kazneni slučaj, jedan bolji od drugoga; tek pri dvadeset prvom zastade
i reče: »Stanite, ovaj slučaj nije za suca pojedinca ni za senat, on bi
morao doći pred porotu, a slučajeve s porotom ja ne izmišljam.« On je
naime načelno bio protiv porote. Ali to mu se mora priznati, njegove
su presude bile doduše stroge, ali s pravničkoga gledišta – uzorne; na
to je on bio naročito ponosan.
Kad su novinari otkrili toga Havlenu i vidjeli da slučajevi što ih on
izmišlja nisu tako svakidašnji i tužni kao oni koji se odista odigravaju u
sudnici na Karlovu trgu, stvorili su kartel pod ovim uvjetima: Havlena
će za svaki izmišljeni slučaj dobiti takozvanu sudsku taksu, to jest
deset kruna i virđinku, a osim toga za svaki mjesec kazne koju
odmjeri, dvije krune; znate, kako je, što veća kazna – to teži slučaj.
Nikad prije nisu čitaoci sudske kronike s tolikim uživanjem čitali
izvještaje iz sudnice kao sada, kad im je Havlena dobavljao ove svoje
fiktivne sudske slučajeve. Zaista, već odavna više nisu novine tako
dobre kao u Havlenino doba; sad su samo pune politike i štamparskih
procesa – ne znam tko bi imao volju da to čita.
Jednom je dakle taj Havlena izmislio ovaj slučaj – bilo je u njega i
mnogo boljih od ovoga, ali nijedan nije imao nikada nikakvih
posljedica, dok nije ovaj put stvar pukla. Slučaj je ukratko ovaj:
nekakav stari neženja posvađao se s nekom časnom udovicom, koja je
stanovala na suprotnom balkonu; na to je nabavio papigu i naučio je
da susjedi, kad god se ona pokaže na balkonu, dovikne iz svega glasa:
»Droljo jedna!« Udovica je podnijela protiv toga gospodina tužbu zbog
uvrede časti. Kotarski sud je priznao da je optuženi izvrgao privatnu
tužiteljicu posredstvom svoje papige javnom ruglu, pa ga je u ime
Republike osudio na četrnaest dana zatvora uvjetno i na plaćanje
sudskih troškova. – »Dugujete mi jedanaest kruna i virđinku«, završio
je Havlena raspravu.
Ovaj Havlenin slučaj izašao je valjda u šestorim novinama, dakako u
različitim književnim obradama. U jednim novinama članak je bio
objavljen pod naslovom: »U mirnoj kući«. U drugim novinama glasio je
naslov: »Kućevlasnik i siromašna udovica«. Treće su novine objavile
slučaj pod natpisom: »Optužena papiga«. I tako dalje. Ali odjednom su
sve te novine dobile dopis od Ministarstva pravde: potpisano
Ministarstvo traži obavještenje – pred kojim se Kotarskim sudom
održala ona rasprava zbog uvrede časti, navedena u tom i u tom broju
vašega cijenjenog lista – navedeni nalaz krivice optuženoga, kao i
presuda, kaže se u dopisu, nepravilan je i nezakonit, jer inkriminirane
riječi nije izrekao optuženi, nego papiga; ne može se također smatrati
dokazanim da su se riječi spomenute papige sa sigurnošću odnosile
na privatnu tužiteljicu; ne mogu se dakle spomenute riječi smatrati kao
uvreda časti, nego u krajnjem slučaju kao nepristojnost ili javna
sablazan, što se može kažnjavati policijskom opomenom, globom zbog
narušavanja reda ili nalogom da se ukloni spomenuta ptica.
Ministarstvo pravde želi naime ustanoviti, pred kojim se Kotarskim
sudom vodila ova rasprava, da povede potrebnu istragu i tako dalje;
ukratko, službena afera.
»Isuse i Marijo, gospodine Havlena, vi ste nam skuhali poparu!«
navališe na to sudski izvjestitelji na svoga dobavljača. »Pogledajte,
vaša je presuda u ovom slučaju s papigom nepravilna i nezakonita!«
Havlena vam je poblijedio kao krpa. »Šta,« povika, »zar moja
presuda nezakonita? Trista mu gromova, zar se to usuđuje
Ministarstvo tvrditi? I to meni, Havleni?« – Nikad, kažu, novinari nisu
vidjeli tako uvrijeđena i ogorčena čovjeka. – »Ja ću ih naučiti pameti!«
vikao je Havlena izvan sebe. »Ja ću im pokazati da li je moja presuda
nezakonita ili nije! Ja to ovako ne mogu ostaviti!« – Od srdžbe i
uzrujanosti odmah se opio na mrtvo ime; zatim je uzeo arak papira i
napisao Ministarstvu pravde opširan pravnički priziv kojim je branio
svoju presudu; kada je, veli, onaj gospodin učio svoju papigu da psuje
susjedu, pokazao je tada jasnu namjeru da je uvrijedi i omalovaži; tu je
dakle očevidni dolus; papiga, veli, nije subjekt, nego samo instrument
spomenutog delikta i tako dalje; ukratko, bila je to, kažu, najsjajnija i
najsuptilnija pravnička rasprava, kakvu su ovi novinari ikada vidjeli.
Zatim se potpisao ‘JUC. Václav Havlena, m.p.’ i poslao to Ministarstvu
pravde. »Tako,« rekao je, »i dok to ne riješe, neću suditi; moram
najprije dobiti zadovoljštinu.«
Razumije se, Ministarstvo pravde nije nikako reagiralo na Havlenin
dopis; za to vrijeme je Havlena hodao ulicama ozlojeđen i ogorčen,
zapustio se još više, pa je čak i smršao. Kad je vidio da od
Ministarstva neće dočekati odgovora, smrknuo se, šutke pljuckao ili
govorio buntovno, a na kraju je izjavio: »Pričekajte, pokazat ću ja
njima, tko je u pravu!«
Dva mjeseca nije ga nitko vidio. A onda se pojavio nasmijan i pijan i
izjavio: »Tužba je dakle protiv mene podnesena! Uh, prokleta baba,
namučio sam se, dok sam je na to nagovorio! Čovjek ne bi vjerovao da
stara žena može biti tako miroljubiva; morao sam joj potpisati izjavu da
ću joj u svakom slučaju platiti troškove. – Tako, momci, sad će se
stvar sudski raspraviti.«
»Što to?« pitali su novinari.
»Pa ona stvar s papigom«, odgovori Havlena. »Ta rekao sam vam
da neću sve to pustiti samo tako. Znate, ja sam kupio papigu i naučio
je govoriti: Droljo jedna! Babo besramna! E ljudi, to mi je zadalo posla!
Šest nedjelja nisam izlazio iz kuće, niti sam progovorio i čuo ljudsku
riječ osim: ‘Droljo jedna!’ Sad već papiga izgovara ove riječi sasvim
lijepo; samo što, krava jedna, viče to od jutra do mraka; nikako da se
navikne da to dovikuje samo mojoj susjedi preko dvorišta. To vam je
prava bakica, učiteljica glazbe, iz bolje obitelji, vrlo dobra gospođa; ali
jer kod nas u kući nema druge žene, morao sam nju odabrati za tu
uvredu. Čujte, takav se delikt može lako izmisliti, ali izvršiti ga, do
bijesa, to je već druga stvar. Nikako nisam mogao naučiti ovu prokletu
papigu da psuje samo nju. Psuje naprosto svakoga. Ja mislim da to
radi iz zlobe.«
Zatim je Havlena popio oveći gutljaj i onda nastavio: »Tada sam
tome doskočio drugačije; kad god bi se stara gospođa pokazala na
prozoru ili u dvorištu, otvorio bih žurno prozor, da papiga počne vikati:
Droljo jedna! Babo besramna! – A što biste na to rekli: stara gospođa
se počela smijati i doviknula mi: ‘O, gospodine Havlena, kako imate
dragu ptičicu!’ – Grom ubio i babu!« gunđao je Havlena. »Morao sam
je četrnaest dana nagovarati da podnese tužbu protiv mene, ali
svjedoke imam iz čitave kuće. Tako, sad će se stvar raspraviti sudski«,
trljao je ruke Havlena. »Sam bi đavo morao biti u to umiješan, ako me
ne osude zbog uvrede časti! Ne ću im ja ono oprostiti, onoj gospodi iz
Ministarstva.«
Sve do dana rasprave pio je gospodin Havlena kao duga, uzrujan i
nestrpljiv. Pred sudom se ponašao vrlo dostojanstveno; izrekao je sâm
protiv sebe oštar pravnički govor, pozivao se na sve stanovnike kuće,
kako je uvreda bila sablažnjiva i javna, i predlagao najstrožu kaznu.
Sudac, razborit stari vijećnik, počešao se po bradi i rekao da bi htio
čuti tu papigu, pa je odgodio raspravu s nalogom, da gospodin
optuženi donese idući put spomenutu pticu kao dokazni predmet,
eventualno i kao svjedoka.
Na iduću raspravu došao je gospodin Havlena s krletkom i
papigom. Papiga izbuljila oči u uplašenu gospođicu zapisničarku i
počela vikati iz svega glasa: »Droljo jedna! Babo besramna!«
»To je dovoljno«, reče gospodin vijećnik. »Iz iskaza papige Lore
jasno je da se njezine riječi nisu odnosile neposredno i nesumnjivo na
privatnu tužiteljicu.«
Papiga ga pogleda i dreknu: »Droljo jedna!«
»Već je jasno,« produži gospodin sudac, »da dotične riječi upućuje
svim licima bez razlike spola. Ovdje nedostaje namjera vrijeđanja,
gospodine Havlena.«
Havlena skoči kao uboden. »Gospodine vijećniče,« protestirao je
uzrujano, »uvredljivi dolus bio je u tome, što sâm otvarao prozor
prema gospođi privatnoj tužiteljici s namjerom da je papiga osramoti!«
»To je teška stvar«, reče gospodin vijećnik. »U tom otvaranju
prozora možda ima neki dolus, ali samo po sebi to nije djelo uvrede.
Ja vas ne mogu osuditi zato što ste kadikad otvarali prozor. Vi ne
možete dokazati da je vaša papiga nišanila na privatnu tužiteljicu,
gospodine Havlena.«
»Ali ja sam na nju nišanio«, branio se Havlena.
»Za to nemamo nikakva svjedoka«, primijeti gospodin sudac.
»Nitko nije čuo da ste vi izgovorili inkriminirane riječi. Uzalud,
gospodine Havlena, ja vas moram osloboditi.« – I stavi na glavu
sudačku kapu i izreče osudu, kojom se Havlena oslobađa krivnje.
»A ja najavljujem ništovnu žalbu i priziv protiv osude kojom se
oslobađam«, planu Havlena, zgrabi krletku s pticom i odjuri iz sudnice,
ljutit, da je gotovo plakao.
Poslije su ga viđali s vremena na vrijeme, pijana i očajna. »Recite,
gospodine,« jecao je, »zar je to neka pravda? Postoji li na svijetu još
nekakvo pravo? Ali ja ne ću pustiti tu stvar! Tjerat ću je do najviše
instancije! Gospodine, meni je potrebna rehabilitacija zbog ove
nepravde! Pa makar se morao čitav život povlačiti po sudovima… Ja
se ne borim za svoju stvar, nego za pravdu!«
Kako je bilo na apelacionom sudištu, to mi nije pobliže poznato;
znam samo to, da je nadležni sud jednostavno odbio priziv gospodina
Havlene protiv osude kojom se on oslobađa krivnje. Od toga vremena
Havlena je nestao, kao da ga je zemlja pokrila; neki su ga, vele, vidjeli
kako lunja po ulicama kao sjena i nešto u sebi gunđa; čuo sam i to da
još i sada po nekoliko puta godišnje dolazi na Ministarstvo pravde
opširna i vatrena tužba in re: uvreda nanesena od papige. Ali sudskim
izvjestiteljima gospodin je Havlena sasvim prestao dobavljati sudske
slučajeve; najvjerojatnije zato, jer je bila pokolebana njegova vjera u
pravdu i pravni poredak.«
 B RZ OJ AV

»Nazivaju to sitnicama,« prosuđivao je gospodin Doležal, »ali ja

sam primijetio, da se ljudi obično ponašaju prirodno i iskreno samo
kad se radi o sitnim i svakidašnjim stvarima; međutim čim se nađu u
izuzetnoj i patetičnoj situaciji, tada kao da je u njih ušao kakav novi
čovjek; počinju govoriti drugačijim, da tako kažem, dramatičnim
glasom i služe se drugačijim riječima, drugačijim argumentima, pa i
drugačijim osjećajima nego normalno; u njima se iznad svega očituje
muževnost, prestiž, požrtvovnost i druge slične junačke i karakterne
osobine. Čini se kao da su se nadisali nekakva ozona, tako da moraju
praviti velike geste; ili je možda u tom neko tajno zadovoljstvo što su
se našli u izvanrednoj i katastrofalnoj situaciji, pa se time nekako diče i
uživaju u tom; ukratko, počinju se ponašati kao junaci na pozornici. A
kad ta dramatična situacija prođe, vraćaju se i oni u svoje normalne
odnose; ali osjećaju to poslije ponekud mučno kao razočaranje i
otrežnjenje.
Imam vam ja jednoga bratića, zove se Kalous, a uredan je i
dostojanstven činovnik, građanin i otac obitelji, pomalo papučar i
cjepidlaka, kao što mi odrasli muškarci obično i jesmo. Gospođa
Kalousová je dobra i kućevna žena, uzorna obiteljska kvočka, poslušna
supruga, takozvani kućni privjesak i tako dalje. Zatim kćerka, lijepa
djevojka po imenu Vjera, koja je upravo tada bila u Francuskoj, da
nauči francuski i položi ispite za slučaj, ako se ne uda. Napokon fin
deran i gimnazijalac, nazvani Tonda, dobar nogometni navalni igrač, ali
vrlo slab učenik. Ukratko, tipična i normalna dobra obitelj takozvanog
boljeg srednjeg sloja.
Jednom su tako Kalousovi sjedili za ručkom, kadli netko pozvoni:
na vratima se pojavila gospođa Kalousová, otire ruke o pregaču i
govori sva crvena od uzbuđenja: »Isuse i Marijo, tatice, došao je
brzojav!« – Ta znate, kako se ženske preplaše, kada dođe brzojav;
najvjerojatnije pripada među njihove unutrašnje funkcije, da uvijek
očekuju nekakav udarac sudbine.
»No, no, mamice,« gunđao je gospodin Kalous nastojeći sačuvati
dostojanstven mir, »tko bi to mogao biti…« Ali ruka mu se tresla, kad
je otvarao brzojav. Svi, pa i služavka na vratima, bez daha su uprli
poglede u glavu obitelji.
»Vjera brzojavlja«, reče napokon Kalous nekim promijenjenim
glasom. »Ali neka me đavo nosi ako razumijem i jednu riječ.«
»Pokaži«, reče naglo gospođa Kalousová.
»Pričekaj«, primijeti strogo Kalous. »Brzojav je nekako zbrkan.
Piše: Gadete un ucjarc peuige bellevue grenoble vera.«
»Šta bi to bilo?« izusti gospođa Kalousová.
»Pogledaj sama,« reče ujedljivo Kalous, »kad misliš da ćeš bolje
razumjeti nego ja! No tako, sada valjda znaš šta je?«
Gospođi Kalousovoj navrle suze na oči zbog nesretnog brzojava.
»Vjeri se nešto dogodilo«, rekla je šaputavim glasom. »Inače sigurno
ne bi brzojavljala!«
»To je i meni poznato«, viknu Kalous i obuče kaput. Jamačno nije
pristajalo da u ovako ozbiljnoj situaciji bude bez kaputa. »Idite, Andula,
u kuhinju«, naloži služavki i reče zatim tragično: »Brzojav je iz
Grenobla. Ja mislim, da je Vjera s nekim pobjegla.«
»S kim?« preplašila se gospođa Kalousovi.
»Zar to ja znam?« grmio je gospodin Kalous. »Sigurno s kakvim
nitkovom ili umjetnikom! Eto ti ženske samostalnosti! Ja sam nešto
slično i očekivao! Ja je onamo nisam rado puštao, u onaj prokleti
Pariz! Ali ti, ti si je stalno zagovarala.«
»Ja da sam to htjela?« planu gospođa Kalousová. »Ti si neprestano
govorio da mora nešto naučiti, da se mora sama uzdržavati!« I uto
zajeca i sruši se na stolicu: »Isuse Kriste, nesretna Vjera! Možda joj se
nešto dogodilo… Možda leži u Grenoblu bolesna…«
Gospodin Kalous poče se uzrujano šetati po sobi. »Bolesna,« vikao
je, »zašto bi bila bolesna? Samo da to nije kakav pokušaj
samoubojstva! Taj ju je klipan možda ugrabio… a onda je napustio…«
Gospođa Kalousová poče odvezivati pregaču. »Ja idem po nju«,
reče jecajući. »Ja je neću ondje ostaviti… ja…«
»Nikamo ne ideš!« viknu Kalous.
Gospođa Kalousová se uspravila; još je nikada nisu vidjeli tako
dostojanstvenu. »Ja sam majka, Kalouse,« reče. »Ja znam što mi je
dužnost.« – I na to se udaljila s nekom veličanstvenošću.
Oba muškarca, to jest otac Kalous i sin Tonda, ostadoše sami. –
»Moramo biti spremni na najgore«, reče Kalous tmurno. »Vjera je
možda nekamo odvučena… Ne govori pred majkom ništa. Ja ću sam
poći u taj Grenoble.«
»Oče,« reče Tonda najdubljim glasom – inače je govorio »tatice« –
»prepusti to meni; ja ću onamo otputovati; ja znam nešto francuski…«
»Takvog dječaka bi se baš prepali«, odsiječe otac Kalous. »Ja ću
spasiti svoje dijete! Putujem prvim vlakom… Samo da već nije
prekasno!«
»Vlakom«, narugao se Tonda. »Da ne bi možda otrčao pješke! Kad
bih ja išao, odletio bih avionom u Strasbourg…«
»A ti misliš, da ja ne bih odletio?« viknu otac Kalous. »I da znaš –
odletjet ću avionom! Ali onog nitkova,« reče borbeno, mašući
pesnicama, »njega ću ja zzzdrobiti! Nesretno dijete!«
Tonda mu stavi ruku na rame; bilo je upravo čudo kako je taj deran
začas postao muževan. »Oče,« reče blago, »to nije za tebe; ti si za to
star. Osloni se na mene! Znaš, da ću uraditi za sestru sve što je u
ljudskoj moći.« – Dakako, do tog se časa, kao svaki mlađi brat,
odnosio prema sestri samo s iskrenim i dječačkim prezirom.
Otac Kalous odmahnu glavom. »Ne,« reče tmurno, »to je moja
stvar: Dijete se ne može ni u koga toliko pouzdati kao u oca. Ja
putujem u Francusku, Tonda. A ti dotle budi zaštita majci. Znaš,
žene…«
Uto uđe u sobu gospođa Kalousová, obučena za izlazak. Začudo,
uopće nije izgledala kao netko tko treba zaštite.
 »Molim te, kamo ideš?« reče naglo Kalous.
»U banku«, odgovori strano odvažna žena. »Po svoje novce. Da
otputujem po svoju kćer u inozemstvo.«
»Glupost«, planu Kalous.
»Nije to glupost«, reče hladno gospođa Kalousová. »Ja znam što
radim. I znam, zašto to radim.«
»Ženo,« reče Kalous odlučno, »znaj dakle, ja idem po Vjeru.«
»Ti?« začudi se gospođa Kalousová nekako prezrivo. »Od kakve bi
ti ondje bio koristi? Čemu da tako žrtvuješ svoju udobnost?« pridoda
porazno.
Otac Kalous se isprsio i pocrvenio. »Samo se ti ne brini,« reče
oštro, »od kakve ću biti koristi! Ja sam već dobro promislio što se
mora dogoditi. Pripravan sam na sve. Reci služavki da mi spremi
kovčežić, hoćeš li?«
»Poznajem ja tebe«, reče gospođa Kalousová. »Ako ti tvoj šef ne
dâ dopust, nećeš ići nikamo.«
»Fućkam ja na šefa!« poče vikati Kalous. »Fućkam ja na ured! Neka
me otpuste! Ja ću se već nekako prehraniti! Ja sam se čitav život
žrtvovao za obitelj, pa ću žrtvovati i posljednje, razumiješ li?«
Gospođa Kalousová sjede na rub stolice. »Mužu,« reče tiho, »ta
shvati o čemu se radi! Ja je idem njegovati! Ja slutim da se Vjera
koleba između života i smrti! Ja moram biti kod nje…«
»A ja slutim,« kazao je Kalous, »da je ona u pandžama nekog
nitkova. Kad bismo bar znali što taj brzojav znači, da bismo mogli biti
spremni…«
»…na najgore«, zakuka gospođa Kalousová.
»Možda«, reče sumorno Kalous. »Ja se već bojim misliti na to što
zapravo piše u tom brzojavu.«
»Čuj,« progovori nesigurno gospođa Kalousová, »možda bismo
mogli zapitati gospodina Horváta.«
»A što zapravo?« začudi se Kalous.
 »Da ga pitamo, što javlja brzojav. Ta gospodin Horvát odgonetava
šifre…«
»To je istina«, odlanulo Kalousu. »On bi to mogao odgonetnuti!
Andula,« izdera se, »skoknite u peti kat do gospodina Horváta, da ga
lijepo molimo da dođe do nas!«
Da znate, taj gospodin Horvát namješten je u našoj tajnoj službi i
uglavnom radi na dešifriranju tajnih abeceda. Kažu, da je taj Horvát
genijalan čovjek; kad mu se dade vremena, on može pročitati svaku
šifru; ali to je strašno pipav posao i svaki tko ga radi, od njega pomalo
pobudali.
Dakle, taj vam je gospodin Horvát došao začas do Kalousovih. To
vam je sićušan i nervozan čovječuljak, od kojega se širi miris
promincla.
»Gospodine Horváte,« reče mu Kalous, »upravo sam dobio
nekakav nerazumljiv brzojav; stoga smo mislili, ako biste možda bili
ljubezni…«
»Pokažite mi ga«, reče gospodin Horvát, pročita brzojav i ostade
sjediti poluzatvorenih očiju. Vladala je grobna tišina.
»No da,« javio se gospodin Horvát začas, »a od koga je taj
brzojav?«
»Od naše kćeri Vjere«, objasnio je Kalous. »Ona studira u
Francuskoj.«
»Aha,« reče gospodin Horvát i ustade. »Pošaljite joj dakle
brzojavno oko dvjesta franaka u hotel Bellevue u Grenoble, pa će biti
sve u redu.«
»Vi ste uspjeli odgonetnuti tekst?« zapita naglo Kalous.
»Ni govora«, gunđao je gospodin Horvát. »Ta to nije nikakva šifra,
to je samo zbrkan tekst. Ali molim vas, što bi mogla telegrafirati
ovakva mlada djevojka? Najvjerojatnije je izgubila tašnu s novcima, i
eto ti. To se naime događa.«
»A ne bi li moglo… ne bi li moglo biti u brzojavu i što gore?« zapita
nesigurno Kalous.
 »A zašto bi baš moralo biti nešto gore?« primijeti gospodin Horvát
s čuđenjem. »Čujte, uvijek nam se događa prije svega nešto sasvim
obično. A ženske tašne nisu nizašto.«
»Zahvaljujemo vam dakle, gospodine,« reče Kalous ledeno.
»Nemate zašto«, progunđa gospodin Horvát i ode.
Kod Kalousovih je časak vladala tišina. »Čuj,« javi se Kalous
zbunjeno, »meni se taj Horvát baš i ne sviđa. On je… hm, takav
grubijan.«
Gospođa Kalousová poče otkapčati svoju haljinu za izlazak.
»Oduran je«, reče. »Hoćeš li poslati Vjeri te novce?«
»Hoću, poslat ću«, progunđa Kalous razdraženo. »Glupa guska,
mora izgubiti tašnu! Zar ja kradem novce? Zaslužila bi par…«
»Ja štedim kao budala,« nastavi gospođa Kalousová ogorčeno, »a
ona, gospođica, ne pazi! Teško je s tom djecom…«
»A ti ne zijevaj nego idi učiti, derane jedan,« izderao se Kalous na
Tondu i pošao polagano na Poštu. Nikada, vele, nije bio tako ljutit kao
tada. A Horváta je otada smatrao nekako nedelikatnim čovjekom,
ciničnim i gotovo nepristojnim, kao da ga je nekako uvrijedio.«
 ZB I R KA MA RA KA

»To je dakle živa istina«, reče stari gospodin Karas. »Kad bi čovjek
čeprkao po svojoj prošlosti, uvjerio bi se da u njoj ima dosta građe za
sasvim druge živote. Jednom… bilo omaškom ili iz neke sklonosti…
odabrao je sebi samo jedan od njih i proživljuje ga sve do kraja; ali
pritom je najgore, što oni drugi, mogući životi nisu baš potpuno mrtvi.
A kadikad se desi da zabole, kao što zaboli odsječena noga.
Kad sam imao oko deset godina, počeo sam skupljati marke; ocu
to nije bilo po volji, mislio je da ću zbog toga loše učiti, ali ja sam imao
druga, Lojzíka Čepelku, pa sam se s njim zajedno predao toj
filatelističkoj strasti. Lojzík je bio sin verglaša, čupav i pjegav dječak,
otrcan kao kakav vrabac, a ja sam ga volio, kao što samo djeca mogu
da vole drugove. Čujte, ja sam star čovjek; imao sam i ženu i djecu, ali
ja vam velim da nijedno čovjekovo osjećanje nije tako lijepo kao
prijateljstvo. A za nj je čovjek sposoban, samo dok je mlad; poslije
nekako otvrdne i postane sebičan. Takvo prijateljstvo rađa se potpuno
čisto iz oduševljenja i divljenja, iz preobilja života, iz bogatstva i
prekomjernosti osjećanja; imaš ga toliko – da ga moraš nekomu
darovati. Moj je tatica bio bilježnik, glava najuglednijih ljudi u mjestu,
strahovito dostojanstven i strog gospodin, a ja sam zavolio Lojzíka, čiji
je otac bio pijani verglaš, a majka izmučena pralja, i ja sam toga
Lojzíka cijenio i obožavao, jer je bio spretniji nego ja, jer je bio
samostalan i odvažan kao štakor i jer je imao na nosu pjege i jer je
bacao kamenje lijevom rukom, – ja se već i ne sjećam, što sam sve na
njemu tako volio; ali sigurno – to je bila najveća ljubav moga života.
Taj je dakle Lojzík bio moj povjerljiv prijatelj, kad sam počeo
skupljati marke. Netko je ovdje rekao da samo muškarci imaju smisla
za zbirke; to je istina; ja mislim da je to ostatak ili nagon iz onih
vremena, kad je svaki muškarac pravio zbirku glava svojih neprijatelja,
otetog oružja, medvjeđih koža, jelenjih rogova i uopće svega što je
mogao ugrabiti kao plijen. Ali, jedna zbirka maraka nije samo svojina,
to je vječna pustolovina; čovjek nekako sa strepnjom dodiruje dijelak
te daleke zemlje, recimo Bhutana, Bolivije ili Rta Dobre Nade; naprosto
kao da dolazi u lični i povjerljivi dodir s tim stranim zemljama. U tom
skupljanju maraka postoji dakle neki motiv putovanja i moreplovstva i
uopće one muške svjetske pustolovnosti. To vam je slično kao ono s
križarskim ekspedicijama.
Kao što sam rekao, mome ocu nije to bilo po volji; očevi obično
nerado gledaju ako njihovi sinovi rade nešto drugo nego oni sami;
gospodo, i ja sam prema svojim sinovima bio isto takav. Očinstvo je
uopće neka mješavina osjećanja; u njemu je velika ljubav, ali i neka
pristranost, nepovjerenje, neprijateljstvo ili kako bih to izrazio; što
čovjek više voli svoju djecu, to više ima u njemu ovog drugog
osjećanja. Ja sam se dakle morao skrivati s ovom svojom zbirkom
maraka na tavanu da me tata ne ulovi; na tavanu je bila stara škrinja,
takozvana brašnara, i u nju smo se nas dvojica uvlačili kao dva miša i
pokazivali jedan drugomu marke: Gledaj, ovo je Nizozemska, ovo je
Egipat, a ovo Sverige ili Švedska. A što smo se s ovim blagom morali
tako skrivati, i u tom je bilo nešto draži grijeha. Kako sam marke
dobavljao, to je opet bila posebna pustolovina; ja sam obilazio poznate
i nepoznate obitelji i moljakao da smijem odlijepiti marke s njihovih
starih pisama. U ponekim kućama imali su negdje na tavanu ili u
pisaćem stolu pune ladice starih papira; bili su to moji najsretniji
satovi, kada sam sjedeći na podu premetao zaprašene hrpe papira i
tražio na njima kakvu marku, kakve dotad nisam imao, – ja budala
nisam naime skupljao duplikate; a kada se desilo da nađem marku
stare Lombardije ili ne znam koje njemačke državice ili slobodnoga
grada, osjećao sam radost, koja me upravo mučila, – svaka velika
sreća tako slatko boli. A dotle me je vani čekao Lojzík, pa kad sam
konačno izašao, šaptao sam mu već na vratima: »Lojzo, Lojzíku, našao
sam marku Hannovera!« – »Imaš li je?« – »Imam.« I već smo s tim
plijenom jurili kući, u našu škrinju.
Kod nas su vam bile tekstilne fabrike svakojakih jeftinih proizvoda,
jute, katuna, tkanina s uzorcima i različite pamučne robe; ovaj se
naime šmarn proizvodi kod nas specijalno za obojadisana plemena
čitave Zemljine kugle. I u tim tvornicama su mi dopustili da tražim
marke u košarama za papir; to je bilo moje najbogatije lovište; ondje
sam vam našao Sijam i Južnu Afriku, Kinu, Liberiju, Afganistan,
Borneo, Braziliju, Novi Zeland, Indiju, Kongo – ne znam da li vam već
ta imena zvuče nekako tajanstveno i čeznutljivo. Bože moj, kolike li
radosti kad bih našao recimo marku iz Straits Settlementsa!28 Ili iz
Koreje! Nepala! Nove Gvineje! Siere Leone! Madagaskara! Čujte, ovo
ushićenje može shvatiti samo lovac ili kopač zlata ili arheolog koji vrši
iskopavanja. Tražiti i naći, to je najveća napetost i zadovoljstvo koje
čovjeku može život pružiti. Trebalo bi da svaki čovjek nešto traži; ako
ne marke, a ono istinu ili zlatnu paprat ili bar kamene strelice i
pepelnjače.
To su dakle bile najljepše godine moga života, ovo prijateljstvo s
Lojzíkom i skupljanje maraka. A onda sam dobio šarlah, pa nisu puštali
Lojzíka k meni, premda je on stajao u hodniku naše kuće i zviždao da
bih ga čuo. Jednom nisu na me dobro pazili ili nešto slično, pa sam
utekao iz kreveta i odjurio na tavan da vidim svoje marke. Toliko sam
bio oslabio, da sam jedva podigao poklopac naše škrinje. Ali škrinja je
bila prazna; kutije s markama nije bilo.
Ne mogu vam prikazati veličinu svoje boli i zaprepaštenja. Mislim
da sam stajao nad škrinjom kao skamenjen i da nisam mogao ni
plakati, kako mi se grlo steglo. Ponajprije, bilo je strašno što su moje
marke, moja najveća radost, nestale; ali još je strašnije bilo što mi ih je
zacijelo ukrao Lojzík, moj jedini prijatelj, dok sam ja bio bolestan. Bilo
je to zaprepaštenje, razočaranje, očaj, žalost – čujte, to vam je strašno
što može dijete da proživi. Kako sam se vratio s tavana, toga se više
ne sjećam; ali poslije sam opet ležao u velikim groznicama, a u
vedrijim časovima očajno sam razmišljao. Ocu i tetki nisam o tom ništa
rekao – a majke više nisam imao; znao sam da me uopće ne shvaćaju,
pa sam se tako od njih nekako otuđio; od toga vremena moj odnos
prema njima nije više bio bliski odnos jednog djeteta. Lojzíkova izdaja
bila je za mene gotovo smrtni udarac; to je bilo moje prvo i najveće
razočaranje u čovjeka. Prosjak, govorio sam u sebi, Lojzík je prosjak
pa zato krade; to sam doživio zato što sam se družio s prosjakom. I ja

. . . . . . . . . . . . .
28
Skupina britanskih kolonija u jugoistočnoj Aziji.
sam otvrdnuo: od toga vremena počeo sam praviti razliku među
ljudima – izgubio sam stav socijalne nepristranosti; ali tada još nisam
znao kako me je to duboko potreslo i što se sve u meni srušilo.
Kad sam se oporavio od groznice, oporavio sam se i od bola zbog
izgubljene zbirke maraka. Samo me je još ubolo u srce, kad sam vidio
da Lojzík ima već nove drugove; ali kad je dojurio do mene, malo
zbunjen poslije toliko vremena, rekao sam mu suho i ozbiljno: »Odlazi,
ja s tobom ne razgovaram.« Lojzík je pocrvenio i za nekoliko trenutaka
rekao: »Dobro.« I od tog vremena on me je tako nemilosrdno i
proleterski mrzio.
To je dakle bio događaj, koji je utjecao na čitav moj život, na moj
izbor života, kako bi rekao naš gospodin Paulus. Da tako kažem, moj je
svijet bio obeščašćen; izgubio sam povjerenje u ljude; naučio sam
mrziti i prezirati. Više nikada nisam imao druga; a kad sam odrastao,
počeo sam se i ponositi time što sam sâm, što mi nitko nije potreban i
što nikomu ništa ne darivam. Poslije sam vidio da me nitko ne voli; to
sam tumačio tako što ja sâm prezirem ljubav i pljujem na
sentimentalnost. I tako sam postao ohol i častoljubiv, samoljubiv,
sitničav i uopće korektan čovjek; bio sam opak i nepopustljiv prema
podčinjenima; oženio sam se bez ljubavi, djecu sam odgajao u stezi i
strahu, a svojom marljivošću i savjesnošću stekao sam velike zasluge.
To je bio moj život, moj čitav život; ja nisam mario ni za što drugo
osim za ono što je moja dužnost. Kada preminem u Gospodu, i novine
će pisati kako sam bio zaslužan radnik i uzoran karakter. Ali kada bi
ljudi znali koliko ima u tome osamljenosti, nepovjerenja i tvrdoglavosti!
Pred tri godine umrla mi je žena. Nisam to priznao ni sebi ni
drugima, ali bio sam vrlo tužan; i u toj tuzi prevrtao sam svakojake
obiteljske uspomene, što su ostale od oca i majke: fotografije, pisma,
moje stare školske bilježnice – gotovo me gušilo u grlu kada sam vidio
kako ih je moj strogi tatica pažljivo složio i čuvao; mislim da me je ipak
volio. Tih stvari bilo je na tavanu pun ormar; a na dnu jedne ladice
nalazila se kutija, zapečaćena pečatima moga oca; kad sam je otvorio
našao sam u njoj onu zbirku maraka što sam je skupljao prije pedeset
godina.
 Ja vam neću ništa kriti: potekle su mi suze na oči, a kutiju sam
odnio u svoju sobu kao kakvo blago. Dakle tako je tada bilo, shvatio
sam u tren oka; kad sam ono bio bolestan, netko je bio našao ovu
moju zbirku, a otac ju je zaplijenio, da ne bih zbog nje zanemarivao
učenje! Nije smio to uraditi; ali i u tome je bila ona njegova stroga
briga i ljubav; ja ne znam, ali ja sam počeo sažaljivati i njega i sebe…
A onda mi je palo na um: Lojzík mi dakle nije ukrao te marke! Isuse
Kriste, kakvu sam mu krivicu nanio! Opet bi se pred očima pojavio
onaj pjegavi i otrcani ulični deran – bog zna šta se s njim zbilo i da li je
još živ! Meni je bilo tako mučno i stid me je bilo kad sam sve to
obnavljao u pamćenju. Zbog ove jedne neosnovane sumnje izgubio
sam jedinog druga; zbog toga sam izgubio djetinjstvo. Zato sam počeo
prezirati sirotinju, zato sam se držao naduveno, zato se nisam više
nikomu približio. Zato nisam kroz čitav život mogao pogledati
poštansku marku bez nevoljkosti i gnušanja. Zato nisam nikada pisao
svojoj zaručnici i ženi i maskirao sam to time da sam se uzdigao nad
osjećajne izljeve; a moja je žena zbog toga patila. Zato sam bio tako
tvrd i osamljen. Zato, samo zato sam načinio takvu karijeru i tako
uzorno izvršavao svoje dužnosti…
Iznova sam vidio čitav svoj život; odjednom mi se učinio pust i
besmislen. Ta ja sam mogao živjeti sasvim drugačije, palo mi je na
pamet. Da se to nije dogodilo – bilo je u meni toliko oduševljenja i
pustolovnosti, ljubavi, viteštva, mašte i povjerenja, sve čudnih i
neukrotivih sposobnosti – bože, ta ja sam mogao biti šta drugo, putnik
ili glumac ili vojnik! Ta ja sam mogao voljeti ljude, piti s njima, shvaćati
ih, šta ja znam – šta sve ne! Osjećao sam se kao da se u meni topi
nekakav led. Pregledavao sam marku po marku; bile su sve u kutiji,
Lombardija, Kuba, Sijam, Hannover, Nicaragua, Filípini, sve one zemlje
u koje sam tada htio putovati i koje sada više neću vidjeti. Na svakoj
marki bio je dio nečega što se moglo dogoditi, a što se nije dogodilo.
Ja sam nad njima prosjedio čitavu noć i prosuđivao sam svoj život.
Vidio sam da je to bio neki strani, umjetni i bezlični život i da se moj
pravi život uopće nije ostvario. – I gospodin Karas odmahnu rukom. –
»Kad samo pomislim, šta sam sve mogao biti… i kako sam Lojzíku
nanio nepravdu! …«
 Svećenik Voves, slušajući ove riječi, vrlo se natmurio i rastužio; bit
će da se sjetio nečega iz svoga vlastitog života. »Gospodine Karase,«
reče on ganuto, »nemojte na to ni misliti; šta vrijedi, sad se to više ne
dâ popraviti, ne može se početi iznova…«
»Ne može«, uzdahnu gospodin Karas i malo pocrvenje. »Ali znate,
bar sam… bar sam onu zbirku počeo ponovo popunjavati!«
 O BIČ N O UM O RST V O

»Često sam razmišljao,« reče na to gospodin Hanák, »zašto nam

se nepravda čini gorom nego ne znam kakvo zlo koje može čovjeka
zadesiti. Tako na primjer, kad bismo vidjeli da je neki čovjek nevino
osuđen na robiju, to bi nas više uznemirilo; mučilo, nego kada hiljade
ljudi žive u bijedi i stradanju. Ja sam vidio takvu bijedu, da je svaki
zatvor prema njoj pravo blagostanje; a ipak nas ni najgora bijeda ne
može tako uvrijediti kao nepravda. Rekao bih da u nama postoji neki
pravni instinkt i da su krivda i pravda, pravo i pravednost jednako
primarna, strašna i duboka osjećanja kao i ljubav i glad.
Uzmite ovaj primjer: ja sam bio četiri godine u ratu kao mnogi od
vas; nećemo sada jedan drugomu pričati, što smo sve ondje vidjeli, ali
priznat će te da je ondje naš čovjek navikao na koješta: na primjer na
mrtve. Ja sam vidio stotine i stotine mrtvih mladih ljudi koji su kadikad
imali vrlo gadan izgled, to mi možete vjerovati; i ja vam priznajem da
sam već prema svemu tome bio tako ravnodušan, kao da su to bile
stare krpe, samo kad nisu zaudarali. Govorio sam u sebi: čovječe, ako
se izvučeš iz ove životinjske gužve živ i zdrav, ništa ti se više u životu
ne može desiti.
Otprilike pola godine nakon rata bio sam kod kuće u Slatini; jedno
jutro netko mi kuca na prozor i zove me: »Gospodine Hanáče, dođite
da vidite, gospođa Turková je umorena!« – Gospođa Turková je naime
imala malu trgovinicu papirom i koncem; nitko nije nikada vodio o njoj
računa, samo bi kadikad netko ušao u taj njezin dućančić po špulu
konca ili po božićnu razglednicu. Iz dućana su vodila staklena vrata u
malu kuhinjicu u kojoj je spavala; na tim vratima visjele su zavjese, pa
kada bi u dućanu zazvonilo zvonce, pogledala bi gospođa Turková kroz
te zavjesice iz kuhinje, tko je došao, obrisala bi ruke o pregaču i ušla u
dućan. »Šta izvolite?« rekla bi nepovjerljivo, pa bi čovjek osjećao kao
da je provalio u dućan, i nastojao bi da što prije izađe napolje. Bilo je
to kao kad podignete kamen, i sad vam u onoj vlažnoj jamici trčkara
amo-tamo nekakav osamljeni i preplašeni kukac; i zato vi opet taj
kamen stavite na njegovo mjesto, da bi se odurni kukac primirio.
Kad sam dakle čuo ovu novost, poletio sam da pogledam slučaj,
mislim, iz puke radoznalosti. Pred dućančićem gospođe Turkove bilo je
ljudi kao pčela pred košnicom; no mene je mjesni stražar pustio
unutra, jer me je cijenio kao obrazovana čovjeka. Zvonce je zazvonilo u
tišini kao uvijek dosad, ali mene je u taj čas od ovog jasnog i revnog
zvuka podišla jeza; pomislih, da to amo ne pristaje. Na pragu
kuhinjskih vrata ležala je gospođa Turková okrenuta licem prema podu,
a pod glavom joj se nalazila gotovo crna lokva krvi; na zatiljku joj je
sijeda kosa bila krvavo i crno slijepljena. I u taj čas sam odjednom
osjetio, što u ratu nisam upoznao: grozu od mrtva čovjeka.
Čudno je to, rat sam već gotovo zaboravio; i čovječanstvo ga
polako zaboravlja, i zato će možda opet jednom morati doći do novog
rata. Ali ovu umorenu staricu, koja uglavnom nije bila nizašto, ovu
malu trgovkinju, koja nije umjela ni dopisnicu prodati kako treba, nju
neću zaboraviti nikada. Ubijeni čovjek je nešto drugo nego mrtav
čovjek; na njemu leži neka strašna tajna. Ja vam nisam mogao shvatiti,
zašto je bila ubijena baš gospođa Turková, tako obična i svakidašnja
žena o kojoj nikad nitko nije vodio računa; odakle to da ovdje leži tako
patetično i da se nad nju naginje žandar i da se vani tiska toliko ljudi,
da vide bar jedan dio gospođe Turkove. Da tako kažem, ova jadna žena
nije nikada bila predmet tako velike pažnje kao sada, kad leži ovdje s
licem u crnoj krvi. Bilo je to, kao da je odjednom dobila neko čudno i
jezivo značenje. Nikad nisam primijetio kako je obučena i kako zapravo
izgleda; ali sada kao da sam u nju gledao kroz staklo koje neizmjerno i
sablasno uvećava. Na jednoj nozi imala je papuču; druga papuča bila
joj je sazuvena, te se vidjela čarapa, pokrpana na peti – ja vidim svaki
šav, i to mi se činilo nekako strašno, kao da je i ta jadna čarapa bila
umorena. Jedna ruka zarila se u pod; izgledala je tako mršavo i
bespomoćno kao ptičja pandža; ali najstrašnija je bila punđa sijede
kose na zatiljku umorene starice, jer je bila tako brižljivo spletena i
sjala se između curkova usirene krvi kao stari lim. Ja sam imao
osjećanje da nikada nisam vidio ništa žalosnije nego što je ova krvlju
poškropljena pletenica. Mala pruga krvi osušila se iza uha; nad njom je
sjala srebrna naušnica s plavim kamenčićem. Više nisam mogao
izdržati, drhtale su mi noge. »Isuse Kriste«, rekoh.
Žandar, koji je bio u kuhinjici i tražio nešto na podu, uspravio se i
zagledao u mene; bio je blijed kao da će se onesvijestiti.
»Čovječe,« promucah, »jeste li bili u ratu?«
»Jesam«, odgovori promuklo žandar. »Ali ovo – ovo je nešto
drugo. Pogledajte«, dodade odjednom i pokaza zavjesice na vratima;
bile su izgužvane i krvave; ubojica je očito o njih obrisao ruke.
»Isuse Kriste,« uzdahnuh ja ne znam, što je na tome bilo tako
nepodnošljivo strašno – da li ta predodžba krvlju uprskanih ruku, ili to
da su i te zavjesice, te čiste zavjesice postale žrtvom zločina… Ja
dakle ne znam, ali u taj čas zaciliće u kuhinjici kanarinac i poče triljirati.
Čujte, to više nisam mogao izdržati; pobjegao sam iz ovog dućana od
groze – mislim da sam bio bljeđi nego onaj žandar.
Poslije sam sjedio u našem dvorištu na rudi zaprežnih kola i
nastojao pribrati svoje misli. Budalo jedna, govorio sam sam sebi,
kukavico jedna, ta to je obično umorstvo! Zar još nikad nisi vidio krv?
Zar nisi bio oblijepljen svojom vlastitom krvlju kao svinja blatom? Zar
nisi vikao na svoje vojnike, da brže kopaju jamu za sto i trideset
mrtvih? Sto i trideset mrtvih jedan do drugoga, to je već prilična
gomila, i kad ih poredaš kao šindru… Hodao si uz ovu gomilu, pušio
cigarete i derao se na momčad. »Hajde, brzo, brzo, da se svrši!« Zar
nisi vidio toliko mrtvih, toliko mrtvih…
Da, to je ono, rekoh u sebi, vidio sam toliko mrtvih, ali nisam vidio
jednoga Mrtvaca; nisam kleknuo kraj njega da mu pogledam lice i da
se dotaknem njegove kose. Mrtvac je strašno tih; moraš s njim biti
sam… ni disati ne smiješ… da bi ga razumio. Svaki od one sto
tridesetorice naprezao bi se da ti kaže: »Gospodine lajtnante, ubili su
me; pogledajte mi ruke, ta to su ruke čovjeka!« – Ali mi smo svi
okretali glave od tih mrtvaca jer smo morali ratovati, nismo mogli
slušati poginule. Zaboga, bilo bi potrebno da se oko svakog poginulog
tiskaju ljudi kao pčele na otvoru košnice – ljudi, žene i djeca – da bi ga,
premirući od jeze, bar malo vidjeli; bar nogu u cokuli ili krvlju
poprskanu kosu… Onda to možda ne bi moralo biti; onda to ne bi ni
moglo biti.
Ja sam pokopao majku; izgledala je tako divno, tako smireno i
zgodno u tom lijepom lijesu. Bila je čudna, ali nije bila strašna. Ali ovo,
ovo je nešto drugo nego smrt; umoren čovjek nije mrtav; umoren
čovjek optužuje, tako kao da jauče od najveće i nepodnošljive boli. Mi
to znamo, ja i onaj žandar; mi znamo, da se u onom dućančiću javljao
duh pokojnice. I tako je u meni počelo svitati. Ne znam, možda mi
nemamo duše; ali ima u nama besmrtnih osobina, kao što je nagon za
pravdom. Nisam ništa bolji nego bilo koji drugi čovjek, ali je u meni
nešto što ne pripada samo meni, – nekakva slutnja nekog strogog i
velikog reda. Ja znam da se izražavam loše, ali u onaj čas ja sam znao,
šta je to zločin i šta je uvreda boga. Da znate, ubijeni čovjek je kao
kakav oskvrnut i opustošen hram.

»A čujte,« javio se gospodin Dobeš, »jesu li uhvatili ubojicu te

starice?«
»Jesu«, nastavio je gospodin Hanák. »I ja sam ga sâm vidio kad su
ga nakon dva dana vodili žandari iz onog dućančića, gdje su ga, kako
se kaže, saslušavali na mjestu zločina. Gledao sam ga možda samo pet
sekunda, ali bilo je to opet kao pod kakvim povećalom, koje sablasno
povećava. Bio je to mlad momak, na rukama su mu bile lisičine i tako
se čudno žurio, da su ga žandari jedva stizali. Nos mu se znojio, a
izbuljene oči tako su preplašeno žmirkale… Vidjelo se da je strahovito
zaplašen, kao kakav kunić prilikom vivisekcije. Nikad neću zaboraviti to
lice. Poslije toga susreta meni je bilo vrlo mučno i osjećao sam se
slabo. Sada će ga suditi, mislio sam, natezat će se njim nekoliko
mjeseci, da bi ga osudili na smrt. Napokon sam vidio da mi ga je
zapravo žao i da bi mi gotovo bilo lakše, kad bi se on nekako izvukao iz
svega toga. Ne zato što bi možda imao simpatično lice, naprotiv; no
vidio sam ga suviše izbliza – vidio sam ga, kako od straha žmirka
očima. Do đavola, nisam ni ja nikakav sentimentalac, ali ovako izbliza
on nije bio ubojica, nego jednostavno čovjek. Da vam pravo kažem, ja
to sâm ne razumijem; ne znam što bih uradio, kada bih bio njegov
sudac; ali od toga svega bio sam tako tužan, kao da je meni samom
potrebno otkupljenje.«
 P OR OT N IK

»I ja sam vam morao jednom suditi,« reče gospodin Firbas

iskašljavajući se, »jer sam bio iždrijeban za porotnika. Tada je baš
došao pred porotu onaj slučaj Lujze Kadaníkové, koja je ubila svoga
muža. U poroti nas je bilo osam muškaraca i četiri žene. »Do đavola,«
rekosmo unaprijed mi muškarci jedan drugomu više ili manje šutke,
»ove četiri babe nastojat će da oslobode tu ženu!« I tako smo mi već
unaprijed postali neumoljivi prema toj Lujzi.
Bio je to uglavnom dosta običan slučaj nesretnoga braka. Kadaník
je bio privatni geometar i oženio se dvadeset godina mlađom
djevojkom; Lujza je bila djevojčica kad se udavala, a jedan je svjedok
izjavio da je već sutradan poslije vjenčanja mlada gospođa plakala,
blijeda kao krpa, i da se s gađenjem otimala kad ju je mladoženja htio
dirnuti. Više puta mislim kako kadikad mora biti grozno iskustvo koje
doživi ovakva mlada i neiskusna djevojka odmah nakon vjenčanja;
uzmite na primjer, da je njezin muž možda navikao na lake žene, pa se
prema tome vlada. Zaista, to ne može sebi nijedan muškarac ni
zamisliti. – Ali državni je tužitelj iščeprkao odnekud svjedočanstvo, da
je ta Lujza imala već prije vjenčanja nekakve odnose s nekim
studentom i da se s njim dopisivala i poslije svadbe. Ukratko, već se
poslije svadbe pokazalo da ovaj brak nije skladan; gospođa Lujza je
pokazivala fizičku odvratnost prema svome mužu; nakon godinu dana
ona je pobacila i od tog vremena pobolijevala je od ženskih bolesti.
Gospodin geometar je nastojao, da to drugdje nadoknadi, pa je kod
kuće galamio zbog svakog novčića. Onoga nesretnog dana imali su
opet scenu zbog košulja od svilenoga krepa ili zbog nečega drugog, pa
se gospodin geometar počeo obuvati, jer neće da se kod kuće gnjavi.
Uto mu se Lujza približila s leđa i opalila u njega iz revolvera u zatiljak.
Zatim je istrčala na hodnik i počela lupati na vratima susjeda, da dođu
k njezinu mužu, da ga je ubila i da se ide prijaviti vlastima; ali na
stepenicama se srušila u grčevima. To je bio čitav slučaj.
 Sad nas je u poroti zasjedalo dvanaestoro, da prosudimo njezinu
krivnju. Kažu, da je Lujza bila lijepa djevojka, ali znate, istražni zatvor
ne povećava žensku ljepotu; bila je nekako podbuhla, i samo su joj na
blijedim obrazima gorjele zlobne i pakosne oči. Gore je za stolom
sjedio predsjednik suda, utjelovljena pravednost, strahovito
dostojanstven i gotovo kao svećenik u onom crnom talaru. Državni
odvjetnik bio je najkrasniji tužitelj kakva sam ikada vidio: jak kao bik,
pažljiv i borben kao dobro hranjeni tigar; vidjelo se, s kakvim se
uživanjem u snazi i premoći baca na svoj plijen, koji ga je ondje dolje
tako luđački mrzio svojim užarenim očima. Odvjetnik optužene svakog
bi časa razdraženo skočio sa svoje stolice i svađao se s državnim
tužiteljem; to je nama porotnicima bilo neugodno, jer se na časove
činilo kao da se ovdje ne radi o suđenju ženi-ubojici, nego o nekakvom
sporu između branitelja i tužitelja. Osim toga, mi smo bili suci iz
naroda; došli smo da sudimo po svojoj ljudskoj savjesti, ali uz najbolju
volju mi smo se većinom očajno dosađivali kraj tih odvjetničkih
natezanja i sudskih formalnosti. U dvorani se tiskala publika i uživala u
slučaju Lujze Kadaníkové; kad je koji put bila u škripcu pa je izmoreno
šutjela, čulo se kako ljudi upravo rokću od uživanja.« I gospodin Firbas
obriše čelo, kao da se znojio. »Meni vam je na momente bilo kao da
nisam bio iždrijebani sudac, nego čovjek na mučilu; kao da bih ja sâm
morao skočiti sa sjedala i reći: Priznajem sve, radite sa mnom što
hoćete.
Zatim su došli svjedoci; svaki je važno izjavljivao, nekako se
nadimljući da nešto zna; a iz tih iskaza osjećali ste čitav taj mali grad,
gomilu mržnje, ogovaranja, protekcije, šaputanja, zavisti, spletaka,
politike i dosade. Prema tim svjedocima pokojnik je bio častan i
neposredan čovjek i čestit građanin, koji je uživao najbolji glas; zatim
je bio ženskar i škrtac, brutalne čudi, nemoralan i grubijan; ukratko,
izvolite odabrati. Gospođa Lujza je gore prošla: rekli su da je bila
nevjerna svome mužu, da je rastrošna žena, da je nosila svileno rublje,
da se za kućanstvo nije brinula, da je pravila dugove…
Državni tužitelj nagnuo se prema njoj s ledenim smiješkom:
»Optužena, jeste li još kao djevojka imali intimne veze s kakvim
muškarcem?«
 Optužena je šutjela, samo joj je preko lica preletjelo sivo rumenilo.
Odvjetnik skoči sa stolice: »Molim, da se sasluša ta i ta, koju je
Kadaník zloupotrebio, kad je kod njega služila. Imao je s njom
dijete…«
Predsjednik suda se namrštio; vidjelo se da misli: zaboga, ova će
se rasprava otegnuti! A dotle su se beskrajno razvlačili mučni domaći
odnosi; tko je od njih dvoje davao povod za bračne razmirice, koliko je
gospođa Lujza dobivala za kućanstvo, da li je njezin muž imao razloga
da bude ljubomoran. Kadikad mi se po čitave sate činilo da se ne
govori o mrtvom Kadaníku i o njegovu braku, nego o meni ili o bilo
kojem drugom porotniku, ili me znam o kom od nas svih; bože moj,
što ovdje govore o tom mrtvom čovjeku, to sam i ja radio, takve se
stvari događaju valjda svuda, pa čemu da se o tom govori. Činilo mi se
kao da ovdje svlače nas sve, jedan dio odjeće za drugim, nas
muškarce i žene; kao da ispiru naše vlastite razmirice, provjetruju naše
prljave intimnosti, izvlače tajne naših kreveta i navika. Bilo je to, kao da
se ovdje prikazuje naš vlastit život, ali nekako zlobno i okrutno, tako da
je bio nalik na pakao. Taj Kadaník nije zapravo bio najgori čovjek; bio je
malo osoran, izdirao se na ženu i ponižavao je; bio je nesmiljen i škrt,
jer je teško i malo zarađivao; bio je razuzdan, zavodio je služavke i
održavao odnos s nekom udovicom, ali možda je to bilo od prkosa i
povrijeđene muške taštine, jer ga je gospođa Lujza mrzila kao da je
kakva odvratna životinja. A to vam je bilo čudno, kad je koji odvjetnikov
svjedok govorio protiv umorenoga, kako je on bio svadljiv i sitničav
čovjek, brutalan, seksualno grub i ohol, u nama muškim porotnicima
javilo se neko neraspoloženje i solidarnost: stoj! Osjećali smo, ako
bismo zbog toga morali biti strijeljani… A kad je opet drugi svjedok
teretio gospođu Lujzu, da je bila lakoumna, da se voljela lijepo oblačiti i
koješta drugo, osjećali smo mi muškarci u klupi porotnikâ neku
dobrohotnost, nešto takvo što ju je uzimalo u zaštitu, dok su one četiri
žene među nama stegnule usne i dobile nepomirljiv izražaj očiju.
Satima i danima razvlačio se taj bračni pakao, viđen očima sluškinja
i liječnika, susjeda i blebetuša: svađe i dugovi, bolesti, kućne scene,
sve ono zlo, histerično i mučno, koje podnosi ljudski par; kao da su
pred nama vješali o klinove ljudsku utrobu u svoj njezinoj bijednoj
rugobi. Čujte, ja imam dobru i pristojnu ženu; ali na momente ja ovdje
dolje nisam vidio Lujzu Kadaníkovu, nego svoju vlastitu ženu, svoju
Lídu, optuženu, da je hicem u zatiljak ustrijelila svoga muža Firbasa; ja
sam u stražnjem dijelu glave osjećao strašnu i bučnu bol od toga
metka; vidio sam kako Lída, blijeda i ružno podbuhla, steže usne i
optužuje me očima ludim od straha, odvratnosti i poniženja. Lídu su
ovdje svlačili i secirali; moju ženu, moju spavaću sobu, moje tajne,
moju žalost, moje grubosti; gotovo bih bio zaplakao i rekao: Eto vidiš,
Lído, kud si nas to dovela! Zatvarao sam oči, da se oslobodim toga
strašnog priviđenja; ali u tami ovi su iskazi svjedoka bili još mučniji; a
kad sam izbuljio oči u Lujzu, stegnulo mi se srce: Bože moj, Lído, kako
si se promijenila!
A kad sam se sa zasjedanja porote vraćao kući, čekala me je Lída
sa žudnim pitanjem: »Dakle što, hoće li je osuditi?« – Bio je to na svoj
način senzacionalan proces, koji je zanimao osobito gospođe. – »Ja,«
izjavila je moja žena plamteći od radoznalosti i uzbuđenja, »ja bih je
osudila!«
»To te se ništa ne tiče!« viknuh na nju; bilo mi je strašno da
govorim o tom s njome. Posljednje večeri prije osude obuzeo me neki
nemir; trčao sam po sobi i razmišljao: Valjda ćemo Lujzu osloboditi;
čemu bi u poroti zasjedale one četiri žene? Još jedan glas protiv
krivnje, pa će biti oslobođena; dakle što, brajane, hoće li to biti moj
glas? – Na to nisam našao odgovora; ali sama od sebe pade mi na um
ova neugodna misao: Ta i ja imam u noćnom ormariću nabijen
revolver – to je još navika iz rata; kako bi se lako moglo dogoditi, da bi
koji put dobro došao mojoj ženi Lídi! Uzeh revolver u ruku: Ne bi li
trebalo da te sakrijem ili da te se uopće riješim? Još ne, nacerih se,
dok ne vidimo kako će proći Lujza! – I zatim sam se opet počeo iznova
mučiti: Da, kako će proći – a što ja, zaboga, kako ću ja, kako treba da
ja glasujem?
Posljednji dan govorio je državni tužitelj; govorio je dobro i
nemilosrdno; me znam odakle je prisvojio to pravo, ali uzeo je riječ u
ime ljudskih obiteljskih odnosa. Ja sam čuo kao iz daljine, kako jako i
čudno naglašuje riječi obitelj, obiteljski život, brak, muž i žena, zadatak
i dužnosti žene; govorilo se da je to bio jedan od najsjajnijih govora
pred sudom. Zatim je govorio odvjetnik gospođe Lujze i učinio strašnu
stvar: zasnovao je obranu na seksualno-patološkoj analizi. Dokazivao
je, kakvu odvratnost mora osjećati seksualno hladna ili, kako se kaže,
frigidna žena prema brutalnom suprugu mužjaku; kako njezina fizička
odvratnost prerašćuje u mržnju; kako je tragična žrtva ovakva žena,
predana milosti i strasti bezobzirnog seksualnog tiranina. – U taj čas se
moglo osjetiti, kako se čitava porota obraća i ledeno suprotstavlja
protiv gospođe Lujze, kako se u poroti javlja podsvjestan otpor protiv
nečega abnormalnoga, što nekako razara i ugrožava ljudski poredak ili
što slično. One četiri žene u poroti bile su blijede i iz njih se osjećalo
neprijateljstvo prema toj ženi, koja je prekršila nešto poput obveze. A
glupi odvjetnik revno je raspredao svoju seksualnu tezu.
Predsjednik suda gledao je strpljivo kroz naočari u porotu, koja se
sablažnjava, i u svojem zaključnom govoru nastojao je spasiti situaciju;
nije govorio o obitelji ni o seksualnom ropstvu, nego o umorstvu
čovjeka. Nama porotnicima je odlanulo; pravo da kažem, s te strane
mogli smo ovaj slučaj nekako lakše prihvatiti, pa nam je tako bio
jednostavan i gotovo podnošljiv.
Do posljednjeg časa nisam znao kako da odgovorim na pitanje o
krivnji. Ali kad su nam postavili pitanje: Je li Lujza Kadaníková kriva,
što je s predumišljajem ustrijelila svoga muža Kadaníka? – ja, koji sam
bio prvi na redu, rekoh bez razmišljanja: »Jest!«, jer je zaista imala
namjeru da ga ubije, pa je to i učinila. I desilo se, da je svih dvanaest
porotnika odgovorilo: »Jest!«
Zatim je nastupila zbunjenost i tišina; ja sam pogledao one četiri
žene u poroti. Izraz lica bio im je nesmiljen i gotovo svečan, kao da su
upravo izvojevale nekakvu bitku u interesu ljudske obitelji.
Kad sam se vratio kući, dočekala me je žena Lída, blijeda od
uzbuđenja, s naglim pitanjem: »Dakle, kako se završilo?«
»S Lujzom?« rekoh mehanički. »Kriva je s dvanaest glasova.
Osuđena je na smrt vješanjem.«
»To je strašno,« uzdahnu Lída s naivnom okrutnošću, »ali zaslužila
je to!«
 U taj čas je u meni nešto puknulo, ona napetost ili što drugo. »Da,«
izderao sam se na Lídu s razdraženošću, koju ni sam nisam shvaćao,
»zaslužila je to, jer je uradila glupost! Zapamti, Lído, da ga je pogodila
u sljepoočicu umjesto u zatiljak mogla je tvrditi – da je učinio
samoubojstvo, razumiješ li, Lído? Onda bi mogla biti oslobođena…
Zapamti to, u sljepoočicu!«
I zalupio sam za sobom vratima; osjećao sam potrebu da budem
sam. A da znate, onaj moj revolver još i sada leži u onoj otvorenoj
ladici; nisam ga uklonio.«
 K NJ I ŽEV N I L I K KA RL A Č AP KA

Od svih čeških književnika između dva rata Karel Čapek je u

čitavom svijetu najpoznatije češko književno ime. Drame Karla Čapka
izvodile su se na pozornicama svih kontinenata, njegovi romani i
pripovijetke prevodili su se na najrazličitije jezike i pronosili su slavu
ovoga književnika širom svijeta. Čapkova drama Majka doživjela je i tu
slavu, da je u borbi protiv fašizma uzdizala duhove u najsudbonosnijim
časovima evropske kulture i sudbine pojedinih naroda. Pa ipak, tko bi
želio upoznati problematiku češkoga narodnog života između dva rata,
našao bi je, izuzevši osobito period između 1936. i 1938., znatno više
u djelima kojega drugog češkog književnika nego u djelima samoga
Čapka. U tom je i jaka i slaba strana ovoga pisca.
Karel Čapek pripada među one književnike, koji se ne zatvaraju u
»uzak okvir« svoga naroda, nego žele da budu govornici svim
narodima svoga vremena o najaktualnijim problemima koji razdiru
suvremenike. U svojim dramama i romanima, osim neznatnih
izuzetaka, Čapek ne govori o životu češkoga grada i sela, o životu
radnog naroda u rudnicima, tvornicama, talionicama i uredima; on ne
govori o pojedinostima i svakidašnjici, nego o zajedničkom i
općenitom, i to kao zabrinut filozof nad sudbinom čovječjega roda u
tmurno doba porasta mehanizacije, kapitalizma i imperijalizma. Stojeći
na pozicijama građanskog liberalizma i masarykovskog humanizma,
Čapek govori o nakaradnostima građanske civilizacije, o grandioznim
izumima, koji napaćenom čovječanstvu treba da donesu rad, mir i
blagostanje, a donose mu samo nove borbe za profitom, nova
osvajanja tuđih područja, nove eksploatacije i nova uništenja. Čapek o
svemu tome najčešće govori u okviru utopije, smještajući zbivanja i
lica u neko nestvarno područje, u izmišljene krajeve i vremena, ali
tako, da svatko po izrazitim osobinama tih civilizacija instinktivno
shvaća da se radi o suvremenoj civilizaciji zapadnoevropskog tipa i
Čehoslovačke i Engleske i Njemačke i Francuske, pa i Amerike. U svim
tim sukobima, klasnim, vjerskim, nacionalističkim, Čapek hoće da
pokaže kako zapravo stradava čovjek i ono čovječno u njemu, kako
prijeti propast čitavoj civilizaciji suvremenog čovjeka, ako se ne nađe
neki izlaz iz ove atmosfere mahnitanja. Ostavite ljudima njihova ljudska
mjerila i ljudske osobine, pa će oni sami naći ljudska, topla i humana
rješenja brojnih problema koji ih razdiru!
Tako uglavnom rezonira Karel Čapek u svojim književnim djelima
poslije strahota Prvoga svjetskoga rata, ali i poslije uspjeha Oktobarske
revolucije, kada Lenjin s nepokolebljivom vjerom u snagu narodnih
masa i s jasno postavljenim marksističkim principima izgrađuje u
Sovjetskom Savezu novi tip države, nove odnose među ljudima, novi
socijalistički humanizam i novo socijalističko društvo. Karel Čapek i
dalje ostaje na pozicijama građanskog, masarykovskog humanizma,
uviđajući bolne nastranosti i opakosti građanskog društvenog sistema,
ali ne nalazeći iz njih nikakva izlaza, nego plačući kao Jeremija nad
civilizacijom, koja juri u propast, dospijeva i uspijeva tek da dade
recept blagosti, ljubavi, čovječnosti, kojim bi trebalo, ali neće da se
posluži to društvo. Ukratko rečeno, Karlu Čapku je jasno da je
kapitalistički poredak prokletstvo za čovjeka, on je odličan analizator
njegovih negativnosti i poroka, ali ne nalazi pouzdano sredstvo za
njegovo izlječenje ili čak uklanjanje, nego bespomoćno plače nad
stvarnošću, koja se ne može promijeniti, bespomoćno plače ili daje
recepte, za koje ne mare oni, koji takvo društvo vode. Takav je Čapek
u svjetski proslavljenoj drami R. U. R. (1921.), koja se može sažeti u
tezu: Ljubav će preporoditi pokvareni svijet, takav je u romanima
Krakatit (1924., poštenje i savjesnost mogu da spase svijet) i Tvornica
Apsolutnoga (1923., nadnaravnost donosi ljudima samo smutnje i
propast). Takav je i u dramama Slučaj Makropulos (1922.) i Adam
Stvoritelj (1927.) osuđujući nadljudske težnje i zagovarajući za ljude
ljudska mjerila.
Kad pogledamo potanje sadržaj ovih djela, koja su sva pisana
majstorskom tehnikom zrela književnika, postat će nam jasno, kako je
Čapek mogao u jednom naletu upravo osvojiti književnu publiku i u
Češkoj i izvan Češke. U ovim dramama i romanima Čapek govori o
stvaranju umjetnih ljudi-robota, koji ugrožavaju ljudski rod, o izumu
katastrofalnog eksploziva, koji dovodi u pitanje sudbinu čovječanstva,
o umjetnoj hiperprodukciji svih artikala, koja ima kao posljedicu krizu,
glad i ratove, o eliksiru života, koji omogućuje ljudima beskrajan život,
o stvaranju novoga svijeta, koji treba da zamijeni stari, gori svijet. Sve
su to problemi sa samog praga sutrašnjice, koji se tiču svakog
suvremenika i potresaju njegovom nutrinom, a svi su dani s potankom
analizom negativnosti i s dramatičnom borbom suprotnosti, književno i
inteligentno, toplo i usrdno, sa zabrinutošću za čovjeka i njegovu
sudbinu, sa zagovaranjem malog, priprostog čovjeka, no bez jasnih
perspektiva, sjetno i elegično, pa i pesimistično. No ipak valja imati na
umu, da se malo koji književnik tako krvavo narugao gramžljivom
industrijalizmu, organiziranom klerikalizmu i masoneriji, kapitalističkom
imperijalizmu i ljudskoj gluposti kao Karel Čapek u svojoj Tvornici
Apsolutnoga u ovom periodu svoga književnog djelovanja.
Po tematici i po načinu obradbe ovom dijelu književnog rada Karla
Čapka bio je otvoren čitav svijet. Čapkove su drame osim po Evropi
igrane u Japanu, u Australiji i u Južnoj Americi, a romani su mu
prevođeni na sijaset jezika. Po tom svom djelu Čapek je prvi od čeških
književnika postao svjetski pisac. Čapek je prvi u svijetu afirmirao
književnu sposobnost svojega inače malobrojnog naroda. Međutim u
to isto vrijeme u češkoj se književnosti formira brojna i jaka skupina
socijalističkih i proleterskih pisaca, koji kao St. K. Neumann, Josef
Hora, Jiř Wolker, Ivan Olbracht, Marija Majerová, Jaroslav Seifert žele
da realistički odraze konkretnu stvarnost češkoga radnog naroda i da
potraže putove i pripomognu rješenju svakidanjih, aktualnih problema,
koji tište češki narod, navješćujući rat društvenom poretku, u kojem su
gramzljivost i grabežljivost korisne vrline. Po svojem podrijetlu iz
liječničke obitelji (rođen 9. siječnja 1890. u Malim Svatonjovicama u
krkonoškom kraju sjeverne Češke), Karel Čapek, odškolovan u Brnu,
Pragu, Berlinu i Parizu, stoji po strani od ove skupine, osluškuje bilo
evropskog velegradskog čovjeka i evropske književnosti, boji se
sukoba, borbi i meteža i stavlja blagi melem na ljutu ranu. Ne tražite od
čovjeka ono što premašuje njegove snage, ne varajte se u njemu:
njegove su snage ograničene, – tako kao da nam govori Čapek iz
svojih prvih drama, i iz svojih prvih romana, i iz svojih prvih
pripovijedaka, koje su nastale čak nešto prije.
 Prva samostalna zbirka Čapkovih pripovijedaka nosi karakterističan
naziv: Raspeti na raskršću (Boží muka), a štampana je još za Prvog
svjetskog rata godine 1917. Tko je to raspet na raskršću, ako ne
čovjek, koji bi htio da otkriva nepoznato, beskrajno, tajanstveno,
nedokučivo. Odatle problem o tajni jedne stope u dubokom snijegu,
same za se, bez veze s ostalim stopama (što bi se već dalo shvatiti);
odatle problem o tajanstvenom nestanku Líde, koji treba da bude
riješen samo s nekoliko šturih podataka; odatle problem o
tajanstvenom ubojici, koji nestaje kao sjena i nosi sa sobom u grob –
ako on i nosi! – tajnu počinjenog umorstva. »Tek onda, kad se čovjek
susretne sa zagonetkom, tek onda postaje on svjestan vlastitog duha i
osjeti drhtaj i strah.« Muke, što ih zadaju bespomoćno traganje,
napeto očekivanje, tajna o ostvarenju sreće, goleme su i neizrecive, ali
po Čapkovu mišljenju u to doba njegova razvitka, one su i neuklonjive,
dokle god čovjek čezne za otkrivanjem onoga što nadilazi njegove
snage. Filozofski problem spoznaje muči Čapka i u praktičnom životu,
pa Čapek postavlja svoj »Ignoramus et ignorabimus«: ima stvari u
svijetu, koje izmiču mogućnosti čovjekove spoznaje, jer su izvan
njegova iskustva i uma i srca. Čapek se pritom, bar u ovom prvom
razdoblju, služi metodom izoliranja i slučaja i onoga, koji taj slučaj
ispituje. Na taj način postizava tajnovitost atmosfere, ali i tim
slučajevima istraživačima oduzima tako kadikad životnu puninu. Sve to
ipak nije smelo umjetnika u njemu, da ponekad, kao na pr. u dvije
pripovijetke o Lídi, dade snažno umjetničko ostvarenje.
I druga Čapkova zbirka Mučne pripovijetke (Trapné povídky) iz
istog vremena (1917.) analizira čovjeka na muci, ali sada mu tu muku
nanosi materijalna oskudica, tiranija društva, sebičnost i praznina srca,
jednom riječju: bijeda života. Tu je Čapek sav u ljudskom društvu,
realistički prikazivač grube stvarnosti, oštar sudac bešćutnih odnosa,
majstor u iznošenju suprotnosti, uvjerljiv psiholog i otkrivač ljudske
skrivene nutrine. Čapek zahvaća svoje junake u onom napetom času,
kad im ili bijeda ili sebični bližnji ili sputanost sredine iznenadnim
obratom, podlošću, grubijanštinom ili egoizmom uništavaju dušu,
sreću i sâm život. Bespomoćnost čovjeka u tim odnosima nije samo
mučna, nego je i fatalna. Sve te teške sudbine Marijine, Olgine,
Lucijine nisu izolirane i nisu slučajne; nisu ni tajanstvene, one organski
rastu u društvu bez srca, bez morala, gdje je novac mjerilo stvari, gdje
su privilegije već stečene i gdje se kora hljeba krvlju zarađuje. Nije
čudo, što su Čapka u toj građanskoj sredini velikoga grada pretežno
zainteresirale sudbine žena, jer njihova podređenost u tom društvu
daje neobično zahvalnu građu za ovakvu obradbu. Pa premda nije
točno, da zbirku Mučnih pripovijedaka prožima pacifistički protest
protiv strahote rata i militarističke ideologije, kako je nedavno iznio
jedan prikazivač Čapkova rada u »Hrvatskom kolu« 1948. (jer o tom u
ovoj zbirci nema ni govora), ipak ova zbirka pripovijedaka zauzima vrlo
istaknuto mjesto u Čapkovu cjelovitom književnom djelovanju. Kao u
rijetko kojem svojem djelu Čapek je ovdje konkretan, određen i jasan,
bez relativnosti koja obilježuje znatan dio njegova književnog rada, u
bliskom dodiru sa svojim suvremenicima i njihovim pojedinačnim
sudbinama. Kao što se jedan njegov uvrijeđeni junak u pretposljednjoj
pripovijetki ove zbirke bar na čas spoznajom bijede osjetio povezan s
ljudima i društvom, tako je i Čapek sagledao sudbine svojih junaka
kroz prizmu njihove lične i društvene bijede, »što više bijede čovjek
spozna, to je on povezaniji sa svijetom«, govori uvrijeđeni Karel, ali i
naš Čapek pokazuje da ga je dodir s bijedom stavio na čvrsto tlo, i
ujedno otkriva, kakva bi snažna djela u tom žanru mogao da stvori, da
je ostao vjeran ovom načinu gledanja. Čapek se međutim u svojem
stvaranju otputio na neko vrijeme od ovog pojedinačnog a realističkog
u općenito i utopističko.
Linija je naime Čapkova književnog gledanja i oblikovanja prilično
valovita. Od mučnog problema traženja istine i ispitivanja
tajanstvenosti ljudske duše preko realističkog zahvaćanja društvene
stvarnosti Čapek pribjegava nestvarnom svijetu, da bi kroz utopiju
lakše i slobodnije, ali i nekonkretnije govorio o problemima
čovječanstva svoga vremena. Ovdje se međutim linija ne završava,
nego se opet nastavlja potkraj dvadesetih godina ponovnim
približavanjem stvarnome, da bi još snažnije u početku tridesetih
godina prevagnulo razmatranje o mogućnosti ljudske spoznaje, a
potkraj tridesetih godina, uoči pakla koji se bio nadvio nad Evropu, ta
je linija završena konkretnim pozivanjem u borbu protiv fašizma.
 Ovo maločas spomenuto Čapkovo približavanje stvarnome potkraj
dvadesetih godina izvršeno je i opet u obliku pripovijedaka. Tu je
najprije Skandalozna afera Josefa Holouška (Skandální aféra Josefa
Holouška) iz 1927., satira na građansku bulvarnu štampu, koja bez
moralnih skrupula stvara skandale i afere radi svojih egoističkih
interesa.
Tu su zatim njegove Pripovijetke iz jednoga džepa (Povídky z jedné
kapsy) i Pripovijetke iz drugoga džepa (Povídky z druhé kapsy), za koje
je 1929. dobio državnu nagradu. Čapek se opet približio čovjeku
svakidašnjice, malom čovjeku građanskoga društva s njegovim sitnim i
krupnim problemima, najčešće u momentu, kad on dolazi u sukob s
državnim zakonima. To su najvećim dijelom pripovijetke kratkoga daha
sa snažnom poantom, bez dublje društvene analize, ali s dubokim
pogledom i žarkim osvjetljenjem prilika, morala, malograđanskog
shvaćanja, pakosti, zlobe, ali i požrtvovnosti i ljubavi. Pred nama je
čitava galerija ljudi: građana, seljaka, oficira, detektiva, vojnika,
žandara, novinara, skupljača maraka i kaktusa, književnika, glumaca,
poštara, zločinaca, a kadikad i plutokrata. Za oveći dio ovih
pripovijedaka karakteristična je crta nastojanje ljudi da u njihovim
odnosima vlada nekakav moralni red, nekakva pravda, svima jasna i za
svakoga prihvatljiva. Nagon za pravdom pokreče ove ljude i onda, kad
su sami izvršili nepravdu, zločin. Seljak Juraj Čup, sestroubica, dolazi
pred vlasti i hladnokrvno polazi u smrt, jer je svjestan da se ogriješio o
moralni zakon. Stolarski pomoćnik Marco Biagio ne može da živi bez
kazne za svoj zločin. Savjetnik Tomsa odustaje od progona atentatora,
pošto je analizirao svoje čine i došao do zaključka, da je svojim
postupcima povrijedio i oštetio više ljudi. Dakako, pred nama se redaju
i zločinci, koji poput industrijalca Korbela i propalice Franka Selvina
hladnokrvno i s predumišljajem izvršuju umorstvo ili ga, poput seljaka
Vondráčka, čine nagonski, robujući kakvoj strasti ili uvjetovanoj
predrasudi. Sve to stavlja na pretres pitanje kazne, njezine
opravdanosti, odmjerenosti i svrsishodnosti, a konfrontira se i grozota
pojedinačnog umorstva sa grozotama kolektivnih umorstava u kakvom
ratu. Čapka u ovim pripovijetkama uvelike mori pitanje, da li su sudovi
kadri i u kolikoj su mjeri kadri da odmjere pravednu kaznu za učinjeni
ili imputirani zločin. U tom je možda glavna dramatičnost ovih zbirki,
premda je i sâm materijal koji one iznose, vrlo vrijedan za poznavanje
društvene atmosfere, a i psihe maloga čovjeka. Upravo jezivo djeluje
»Priča o izgubljenoj nozi« kao dokument odvratnosti maloga čovjeka,
Čapeka, prema Prvom svjetskom ratu, a neobično je poučna naoko
nevina »Zbirka maraka« pokazujući, o kakvim sitnicama često u
djetinjoj dobi ovisi razvijanje egoizma. A na bezbroj mjesta i u nekim
naoko prostodušnim pripovijetkama izbija na vidjelo gruba i okrutna
stvarnost, kako na pr. pokazuje završetak pripovijetke »Grofica« s
kratkim, ali oštrim osvrtom na batinanje u policiji.
Ove obadvije zbirke kratkih pripovijedaka, jednostavno i lako
pisanih, s mnogo dramatičnosti ali i čovjekoljublja, nastale su i kao
plod autorove želje da stvori nešto i za čitaoce koji ne posežu za
djelima priznatih književnika, nego su, bez dodira s književnošću, ali sa
strašću za čitanje žrtve tzv. šund-literature koja se nudi za nekoliko
para na svakom uglu. Zbog toga je i mnogošta u njihovoj strukturi
sazdano tako, da bude i pristupačno i privlačno za čitaoca koga tek
treba osvojiti za umjetničku književnost. U tome je opet istinski došla
do izražaja Čapkova ljubav i briga za nepoznatog, bezimenog čovjeka,
koji je ipak sam narod.
Ali problem o mogućnosti spoznaje nije još uvijek prestao mučiti
ovoga već uvaženog pisca. Poslije velikog uspjeha koji je postigao
svojim dosadašnjim radom i kod kuće i u inozemstvu, Čapek je svoje
književno majstorstvo upotrebio da na nekoliko slučajeva pokaže, kako
je ljudska spoznaja ne samo ograničena, nego i relativna. Stvarnost se
Čapku čini tako mnogostruka, da je potrebno na nju baciti više
pogleda, a ne samo jedan, da bi se mogla otkriti njezina bit. Osim toga,
i čovjekova je nutrina tako složena i tako osebujna, da su ljudska
prosuđivanja samo rezultat njezine oblikovane konfiguracije.
Čapek je to razradio u tzv. Noetičkoj trilogiji, u tri romana sa tri
sasvim različita slučaja. Prvi je roman Hordubal (1933.), tragedija
rusinskog seljaka, dobričine Hordubala, koga nadomak smrti ubijaju
nevjerna žena i sluga ljubavnik, u zagonetnim okolnostima, bolesna i
razočarana, ali i zabrinuta za održavanje časti njegova doma u
rusinskom selu. Otkriti motive ovoga čina, kad je sâm Hordubal za
života revnosno pred selom prikrivao postojanje preljuba zaručivši
svoju kćer za ljubavnika svoje žene, neobično je teško, jer on nije
nikad prema svojoj Polani osjetio mržnju, nego je u oporuci sve svoje
imanje ostavio njoj »za svu njezinu vjernost i ljubav u braku«. Različiti
ljudi s različitim predispozicijama, pravnici, liječnici, žandari, na različite
načine rekonstruiraju u mislima i sâm čin i njegova motive, pa se tek u
zbiru njihovih osvjetljenja dolazi do pravilnog zaključka, da je sluga
ubio, a Polana da mu je pomagala. Do istine se dakle može doći samo
zajedničkom suradnjom, a pojedinačna istina samo je lično obojena i
relativna. Stvarnost je kompliciranija nego što mi i sâmi mislimo,
zaključuje Čapek, a ljudska duša je tako neispitljiva, da se postavlja
pitanje, »možemo li mi uopće prodrijeti u dušu čovjeka i čitati njezine
tajne. Ne prenosimo li mi onamo samo svoja iskustva i svoje
gledanje?«
Slično je tako i u romanu Meteor (Povětroň, 1934.), drugom dijelu
trilogije, životopis onesviješćena avijatičara, koji je pao s avionom u
stranoj zemlji bez isprava, a s različitim novcem, ispričan na temelju
pojedinih vidljivih ostataka na četiri različita načina. Drugačije povezuje
pojedine činjenice i drugačije nagađa o njegovoj nepoznatoj prošlosti!
liječnik, drugačije milosrdna sestra, drugačije pjesnik, a drugačije
pacijent vidovnjak. O jednom te istom čovjeku na temelju istih
podataka saznajemo četiri različite varijante, jer »svijet je velik, veći
nego naše iskustvo; on je načinjen samo uz šake činjenica, a iz čitavog
svemira mogućnosti. Sve što znamo, postoji tu kao mogućnost, a
svaka činjenica je samo kuglica u čislu prethodnih i budućih
eventualnosti.«
Dok u prva dva romana Noetičke trilogije drugi ljudi prodiru u tajnu
slučaja nekoga pojedinca, dotle u trećem romanu, u Običnom životu
(Obyčejný život, 1934.) sâm čovjek ponire u svoju dušu i ispituje
njezinu prošlost. Umirovljeni viši željeznički činovnik osjeća da mu je
došao samrtni časak, pa baca retrospektivni pogled na svoj život i piše
svoje memoare. Na prvi pogled vidi on svoj život u ravnoj i časnoj liniji,
pa se upravo, kao pravi malograđanin, uljuljkava u blaženstvo, što mu
je pošlo za rukom da kroz blatnjavi život prođe ispravno i čestito. Ali
dubljim zagledavanjem postaju vidljivi i oni njegovi doživljaji i čini, koji
su bili potisnuti u pozadinu i gotovo u zaborav, jer su bili i nečasni i
neslavni. Pred očima začuđenog umirovljenika iskrsava lik sebičnjaka,
filistarskog pedanta, karijeriste laktaša, hipohondra, pa i romantika, s
mnoštvom dobrih i zlih djela, različitih prestupaka, podlosti i laži,
surovosti i strasti. Ovakvu mnogostrukost i složenost ljudske duše,
koja se probija kroz stiješnjene i grube okvire malograđanskog
društva, teško je prozreti i upoznati bez ulaženja u sve potankosti i bez
žarkog i direktnog osvjetljivanja svih pojedinosti.
Ipak, dok su romani Hordubal i Meteor nekako rastrgani kao studije
sa tezom, u Običnom životu Čapek je dao duboku i zaokruženu analizu
jednoga dijela češkoga malograđanskog života s kraja prošloga i u
početku ovoga stoljeća. Ali ne samo to, Čapek ovdje zagovara
povezivanje svih ljudi u veliko bratstvo ljubavi, rada i poštenja.
»Stavljat ću granice sebičnjaku, jer sam sâm sebičnjak, služit ću
bolesnomu, jer sam sâm bolestan; neću proći kraj prosjaka pred
crkvenim vratima, jer sam siromašan kao i on, i prijateljevat ću sa
svima koji rade, jer sam jedan od njih.«
Dok je Čapek ovako razmatrao o mogućnosti spoznaje i ocjene
ljudskih čina i zapjevao pjesmu bratstvu čovječanstva, u neposrednom
susjedstvu njegove domovine fašizam je već 1933. prigrabio vlast u
svoje ruke i spremao se za imperijalističko osvajanje i porobljavanje
svijeta, a u prvom planu i same Čehoslovačke. Čapek je vrlo brzo
osjetio opasnost, koja prijeti češkom i slovačkom narodu, kao i
čitavom čovječanstvu, od hitlerovskog nacizma, pa ostavlja po strani
teoretska pitanja i u daljem svojem književnom radu razgolićuje i
izobličuje novog neprijatelja ljudske kulture. U to doba njegova
književnog djelovanja nastaju njegove čuvene drame Bijela bolest i
Majka.
O strahotama rata u imperijalističkoj epohi, dok je njegova sablast
lebdjela nad nesložnom Evropom, progovorio je joj uvijeno, u obliku
utopije 1936., u romanu Rat s daždevnjacima (Válka s mloky). U drami
Bijela bolest (Bílá nemoc) slijedeće godine on je već znatno jasniji,
premda se i opet radnja odvija u izmišljenom prostoru i vremenu.
Čapek ovom dramom jasno pokazuje da je rat neizbježiv, da diktator
Maršal i njegova fanatizirana masa neće ustuknuti pred pacifističkim
nastojanjima filantropa, nego će udruženi izvršiti najgora krvološtva.
Svakomu je bilo jasno, da se pod ovim diktatorom krije nacistički
führer i da je u njoj indirektno rečeno, da protiv njega treba nastupati
otvoreno i borbeno, složno i s oružjem u ruci, a ne s maslinovom
grančicom, kako su kasnije radili kapitulanti u Münchenu. Prvi put je
ovaj mrzitelj rata pacifističku filantropiju proglasio beskorisnom, pa je
u tom znaku i ova drama igrana na mnogobrojnim svjetskim
pozornicama kao autorov memento pred neizbježivom fašističkom
opasnošću.
Ali Čapek je pošao i dalje, no prije je, u međuvremenu, bacio još
jedan pogled na svoga malog čovjeka u njegovu velikom junaštvu. To
je uradio u romanu Prva smjena (První Parta, 1937.) veličajući
kolektivnu povezanost rudara, koji s lakoćom stavljaju život na kocku,
da bi spasili zatrpane drugove u rovu. Ovo junaštvo požrtvovnosti, bez
ikakvih velikih gesta i naduvenosti, daje pojedincima izvanrednu
sigurnost i snagu, a mladog čovjeka čine upravo sretnim. Velika je
šteta što je ovakav odličan poznavalac rudarskog života – Čapek je
rođen u rudarskom kraju! – zahvatio rudare u njihovu izvanrednom
času, a mimoišao njihovu svakidašnjicu.
Međutim rat se približavao češkim granicama. Nijemci u
Čehoslovačkoj dozivali su u pomoć Nijemce iz Reicha, bilo je već jasno
što se sprema. U samoj Čehoslovačkoj pojavile se pristaše
kolaboracionizma, formirala se dva bloka, jedan fašistički i
profašistički, a drugi antifašistički. Čapek se odlučno i odrješito založio
za antifašistički blok, a dramom Majka (Matka, 1938.) dao mu je i
snažno književno oružje. Jedini odgovor fašističkom ratniku i napadaču
jest onaj što ga u ovoj drami daje mati, koja je izgubila muža i četiri
sina, pa joj je još preostao najmlađi sin, a taj je odgovor: Rat
napadaču! Potresnim načinom prikazao je ovaj antimilitaristički i
donedavna pacifistički pisac razvoj majke od otpora prema ratu do
onoga momenta, kad u njoj sazri odluka, da posljednjem preostalom
sinu treba da dade pušku u ruke, neka bi i on pošao u borbu protiv
fašizma.
Tako je Čapek posljednjim dvjema dramama progovorio
slobodoljubivim narodima Evrope u osvit Drugoga svjetskog rata o
dužnostima koje ih naskoro čekaju. Tako je opet zagrabio u evropsku i
svjetsku problematiku, ali ne više kao skeptik i pesimist o nedovoljno
određenim i intelektualiziranim problemima, nego kao odlučan borac u
jasnom i određenom slučaju. Ovim dvjema dramama Čapek je dao vrlo
koristan prilog u borbi protiv fašizma ne samo kod češkog, nego i kod
drugih evropskih naroda. A kad je u jesen 1938. počeo prvi udar na
Čehoslovačku, Čapek još uvijek, 22. rujna 1938., izriče svoje čvrsto
uvjerenje u konačnu pobjedu nad fašizmom, ali sada već ne u
književnom djelu, nego kao govornik pred narodnim masama u
očekivanju ratnog sukoba: »Mi nemamo razloga da se bojimo daljeg
razvitka svjetskih događaja. Naprotiv, svako nasilje je kratkovječno
prema općoj ljudskoj težnji za slobodom, mirom i jednakošću među
ljudima i narodima… Očajnici nam sada nisu potrebni. Potrebna nam
je vjera. Potrebna nam je unutrašnja snaga. Potrebna nam je
djelotvorna ljubav, koja će naš broj udesetostručiti. Nikada ne će biti
malen narod, koji se ne dâ pokolebati u svojoj vjeri u budućnost i u
svojem radu za bolju sudbinu, koja ga očekuje.«
Hitlerove vojske stajale su tada već na granicama Čehoslovačke.
Nakon osam dana zaposjele su pogranične krajeve, a za pet, šest
mjeseci, u ožujku 1939., Hitler je unišao u Prag. Ovaj posljednji
udarac, kojemu je kumovala i izdaja češke buržoazije, Čapek više nije
doživio. Od iznenadne bolesti umro je razočaran 25. prosinca 1938. u
Pragu. Ali Čapkove riječi o kratkovječnosti nasilja i djelotvornosti opće
ljudske težnje za slobodom nadživjele su i fašizam i njegova
najbjesomučnijeg vođu.
Tako je eto razdoblje Bijele bolesti i Majke završna točka razvojne
linije ovoga književnika i ujedno najslavniji dio njegove javne
djelatnosti. Premda se unekoliko ne možemo oteti dojmu da je bio
iznenađen naglim porastom fašizma, ipak valja priznati, da se u
časovima borbe držao junački. Slavi književnika pridodao je on tako i
slavu borca. Stoga je njegova iznenadna i prerana smrt ožaljena u
Čehoslovačkoj kao narodna nesreća.
Karel Čapek je bio vrlo plodan pisac, pa dosad pobrojan rad ne
predstavlja njegovo cjelokupno književno djelo. U njegovu
cjelokupnom književnom djelu vrlo istaknuto mjesto zauzima popularan
prikaz života, rada i životnih pogleda prvog predsjednika Čehoslovačke
Republike Tomáša G. Masaryka. To su njegovi Razgovori s T. G.
Masarykom u tri knjige (1928. –1935.) i Šutnje s T. G. M. (1935.),
djela, koja su nastala kao plod Čapkova druženja s Masarykom. Vrlo su
bili popularni Čapkovi putopisi o Italiji, Engleskoj, Španjolskoj,
Nizozemskoj i skandinavskim zemljama s vlastitim Čapkovim crtežima.
Njegov izbor i prijevod francuske lirike novoga vremena izvršio je
znatan utjecaj na češku mladu književnu generaciju. I napokon, Čapek
je napisao čitav niz studija, kozerija i feljtona iz područja filozofije
(Čapek je bio doktor filozofije), književnosti, kazališta, politike,
novinarstva, vrtlarstva, kojim se u dokonim časovima rado zanimao, i
dr., a uza sve to našao je vremena da napiše i nekoliko knjiga za djecu,
koje su stekle veliku popularnost.
Kao što se po svemu vidi, književni rad Karla Čapka vrlo je
raznoličan, a linija njegova razvoja prilično je valovita. Zbog toga
književno djelo ovoga živahnog duha ne može i ne smije potpasti pod
udar jedne, samo jedne ocjene. Jednaku bi pogrešku počinio onaj koji
bi s Čapkom htio obračunati kao s tipičnim relativistom i
pragmatistom, kao i onaj koji bi ga htio prikazati kao izrazitog borca
protiv kapitalističkog sistema, jer mu se on upravo krvavo narugao.
Kao i kod mnogih drugih književnika, i naših i stranih, i kod Čapka se
može govoriti o djelima, koja su nadživjela svoga pisca i koja i
današnjem vremenu mogu što da kažu, korisno i konstruktivno, ali i o
djelima koja su rođena na periferiji života, pa su i svojem vremenu dala
malo, te tako i danas ne mogu da mu dadu nešto snažno i korisno.
Među prva djela u području beletristike svakako valja ubrojiti Mučne
pripovijetke, Krakatit, Tvornica Apsolutnoga, Pripovijetke iz jednoga
džepa, Pripovijetke iz drugoga džepa, Običan život, Bijelu bolest, Prvu
smjenu i Majku, da spomenem samo ono, što je u cjelini izvan sumnje.
Stoga smo i u naše vrijeme svjedoci, kako se djela ovoga književnika
prevode i izdaju kod najrazličnijih naroda.
Ali ipak pri pogledu na književno djelo ovoga pisca smućuje nas
činjenica, da ovako slavan pisac, s takvom erudicijom i s takvom
ljubavlju za malog čovjeka, u doba velikih ekonomskih i društvenih
potresa, koji su potresali i njegovu zemlju i čitavu Evropu, nijednom ne
zahvaća, na realistički način, u najvatreniju i najživotniju problematiku,
koja je izvor i temelj sporova i sukoba između eksploatiranih i
eksploatatora. Ta u Čehoslovačkoj njegova vremena postojale su velike
klasne i nacionalne suprotnosti, zemlju je morilo 700.000 nezaposlenih
i u nekoliko mahova bilo je pucano u radni narod koji se borio za bolje
nagrađivanje rada i za dostojan i kulturniji život. Razloge za to valja
tražiti s jedne strane u Čapkovoj vjeri u evolutivno rješavanje socijalnih
pitanja, a s druge strane u bojazni, zapravo u strahu od revolucije,
krvoprolića i rata. Čapek nije bio prodano pero, nego mekana,
donkihotski zanosna duša, koja je vjerovala svojim snima. Pri
ocjenjivanju Čapkova humanizma valja i to imati na umu. Odatle neka
protuslovlja i u njegovim književnim djelima i u njegovu pogledu na
svijet.
Ovaj osvrt na književni rad ovoga istaknutog evropskog pisca
između dva rata ne bi bio potpun, kad ne bismo istakli da je Čapek s
velikom pomnjom proučavao češki jezik i njegove izražajne
mogućnosti. Čapek je uspio stvoriti svoj specijalan način pričanja,
živahan, sažet, pun duhovitosti i svježine. Kao darovit pripovjedač s
osobitim smislom za kompoziciju Čapek nije bio dosadan ni onda, kad
je pisao o beznačajnim stvarima, ni onda, kad je na književni način
poučavao. A to je osobito vrijedna sposobnost, koja osvaja čitaoce.
Na kraju, valjalo bi reći bar nekoliko riječi o načelima po kojima je
sastavljen ovaj izbor pripovijedaka. U prvom redu, zadatak mi je bio, da
sastavim takav izbor koji daje u vjernom svijetlu lik Karla Čapka kao
pripovjedača, pa su tako u nj ušle i neke pripovijetke s problematikom
o mogućnosti spoznaje. Dalje, među pripovijetkama birane su pretežito
takve koje imaju što stvarniju povezanost sa životom. Na taj je način iz
zbirke Raspeti na raskršću od ukupno 13 pripovijedaka prevedeno 6, iz
Mučnih pripovijedaka od 9 pripovijedaka prevedeno je 7, iz
Pripovijedaka iz jednoga džepa od 24 pripovijetke svega 11 i iz
Pripovijedaka iz drugoga džepa od 24 pripovijetke svega 12
pripovijedaka. I napokon, pripovijetke su poredane kronološkim
redom, a i po poretku po kojem su objelodanjene u zbirci.
Ljudevit Jonke