Š Ši

Š Ši
Nakladnici
Gradski muzej Varaždin Alen Kuščar - Indea design
Šetalište Josipa Jurja Strossmayera 3, (podloge: Google Maps - arhiva)
HR – 42 000 Varaždin

Državni arhiv u Varaždinu Zorislav Horvat, Marina Šimek, Martina Matijaško,

Davorina Trstenjaka 7, Dubravko Šincek
HR – 42 000 Varaždin
Skice, crteži, tlocrti, presjeci
Za nakladnike Marina Šimek, Vektra Varaždin, Branimir Šimek,
Ivan Mesek Šumarija Varaždin, Zorislav Horvat, Siniša Radović
Damir Hrelja
Tablice i gra koni
Projekt omogućili Zorislav Horvat, Siniša Radović
Miran Bojanić Morandini
Damir Hrelja Table
Martina Matijaško
Autorica
Š Ši 3D modeli
Vektra d.o.o., Varaždin
Autori priloga
Dubravko Šincek, Martina Matijaško, Zorislav 3D rekonstrukcije
Horvat, Spomenka Težak, Marijana Korunek – Tomislav Martinović
Medved, Siniša Radović

Glavna urednica Željko Demo, Toni Nikolić, Ante Birin, Ivan Mirnik,
Š Ši Amelio Vekić, Tajana Trbojević Vukičević

Izvršna urednica
Martina Matijaško Isidora Vujošević

Stručni suradnik Prijevod

Zorislav Horvat Barbara Smith – Demo, Martina Matijaško (engleski
jezik); Karmen Levanić (latinski jezik)
Urednik fotogra ja i slikovnih priloga
Kruno Sudec Korektura
Davor Kraš, Martina Matijaško, Marina Šimek
Fotogra je
Fototeka Gradskog muzeja Varaždin-Arheološki Oblikovanje i prijelom
odjel, Povijesni odjel: Branimir Šimek, Marina Mario Štrlek
Šimek, Andrej Švoger; Fototeka Konzervatorskog
odjela u Varaždinu: Marijana Korunek-Medved; Tisak
Fototeka Hrvatskog restauratorskog zavoda: Tiskara Zelina d.d.
Tajana Pleše, Jurica Škudar; Fototeka Instituta za
arheologiju: Tatjana Tkalčec; Fototeka Ministarstva Naklada
kulture: Vladimir Guteša, nepoznati autor; 400 primjeraka
Dubravko Šincek, Kruno Sudec, Siniša Radović,
Dino Šimek, Amelio Vekić, Darko Antolković, ISBN 978-953-8280-21-4 (GMV)
Romana Mačković, Drago Miletić, Miro Vuković, ISBN 978-953-6075-52-2 (DAV)
Valentina Maleć, Krešimir Filipec
CIP zapis dostupan……

Objavljeno potporom:
Grad Novi Marof, Turistička zajednica grada Novog Marofa, Županija Varaždinska, Turistička zajednica
Varaždinske županije, FINA, Kolar d.o.o., SPP d.o.o.
 Š Ši

suradnici:

Dubravko Šincek

Martina Matijaško

Zorislav Horvat

Spomenka Težak

Marijana Korunek-Medved

Siniša Radović

Gradski muzej Varaždin

Državni arhiv u Varaždinu

Varaždin 2021.
SADRŽAJ

RIJEČ NAKLADNIKA .............................................................................................................................. 9

1.
PRILOZI ZA BIOGRAFIJU JEDNOG BURGA
UMJESTO UVODA ....................................................................................................................................... 13
ZEMLJOPISNA OBILJEŽJA KRAJA ............................................................................................................. 14
STARE STAZE, PUTOVI, CESTE ................................................................................................................... 16
POLOŽAJ, PROSTOR, TOPONIMI ............................................................................................................... 21
ZABORAVLJENA UTVRDA – ISKOPAVANJE,ZIDANJE I VRAĆANJEKRAJOLIKU .......................... 25
REZULTATI
ARHITEKTONSKE CJELINE I SLOJEVI BURGA ................................................................................ 52
REZULTATI
POKRETNI NALAZI ................................................................................................................................ 69
ZAKLJUČNA RIJEČ ........................................................................................................................................ 123
CONTRIBUTORS TO THE BIOGRAPHY OF A BURG (SUMMARY) .................................................... 125
2.
Dubravko Šincek
KALNIČKO GORJE: GEOLOGIJA, FLORA I FAUNA – DANAS I U SREDNJEM VIJEKU
GEOMORFOLOŠKE KARKTERISTIKE KALNIČKOG GORJA ............................................................... 133
BILJNI POKROV .............................................................................................................................................. 134
BILJNI POKROV OD SREDNJEG VIJEKA DO DANAS ............................................................................ 141
ŽIVOTINJSKI SVIJET ...................................................................................................................................... 142
THE KALNIK MOUNTAINS: THEIR GEOLOGY, FLORA AND FAUNA TODAY AND IN THE
MIDDLE AGES (SUMMARY) ........................................................................................................................ 144

Martina Matijaško
BURG PAKA – POVIJESNI OKVIR
STRATEŠKI POLOŽAJ I ZNAČAJ BUGA PAKA ........................................................................................ 149
POVIJESNI IZVORI – INTERPRETACIJA ................................................................................................... 152
PODBAN ALEKSANDAR – GRADITELJ BURGA PAKA? ....................................................................... 154
SUSTAV UPRAVLJANJA KRALJEVINOM SLAVONIJOM U VRIJEME IZGRADNJE
BURGA PAKA .................................................................................................................................................. 155
UPRAVA NAD BURGOM PAKA KAO STRATEŠKIM VOJNIM OBJEKTOM ....................................... 156
BURG PAKA: PLANSKI IZGRAĐEN, PLANSKI NAPUŠTEN ................................................................ 159
BURG PAKA – A HISTORICAL FRAMEWORK (SUMMARY) ................................................................ 160

Zorislav Horvat
FORTIFIKACIJSKA ARHITEKTURA 13. STOLJEĆA I BURG PAKA
UVOD ................................................................................................................................................................ 165
ARHITEKTONSKO-OBRAMBENE OSOBITOSTI PAKE .......................................................................... 165
POJEDINI DIJELOVI BURGA ........................................................................................................................ 175
IZGLED PAKE NAKON IZGRADNJE ......................................................................................................... 179
DRUGE ISTODOBNE UTVRDE .................................................................................................................... 180
VALORIZACIJA – ULOGA PAKE U ARHITEKTURI DRUGE POLOVICE
13. STOLJEĆA U KONTINENTALNOJ HRVATSKOJ ................................................................................ 184
THIRTEENTH CENTURY FORTIFICATION ARCHITECTURE AND BURG PAKA
(SUMMARY) .................................................................................................................................................... 186

Spomenka Težak
NUMIZMATIČKI NALAZI IZ UTVRDE PAKA
UVOD ................................................................................................................................................................ 191
ANTIČKA KOVANICA .................................................................................................................................. 192
SREDNJOVJEKOVNI NOVAC ...................................................................................................................... 192
ANALIZA ......................................................................................................................................................... 194
ZAKLJUČAK .................................................................................................................................................... 195
KATALOG ........................................................................................................................................................ 196
NUMISMATIC FINDS FROM THE PAKA FORT (SUMMARY) ............................................................... 199
Marijana Korunek – Medved
OD EKSPLOATACIJE DO PREZENTACIJE
UVOD ................................................................................................................................................................ 203
KAMENOLOM ILI KULTURNO DOBRO? .................................................................................................. 203
VALORIZACIJA BURGA ................................................................................................................................ 207
KONZERVATORSKI ASPEKTI PREZENTACIJE ........................................................................................ 208
PREZENTACIJA – BURG PAKA KAO IZVANREDAN TURISTIČKI POTENCIJAL ............................... 210
FROM EXPLOITATION TO PRESENTATION (SUMMARY) .................................................................... 213

Siniša Radović
PREHRANA POSADE SREDNJOVJEKOVNE UTVRDE PAKA
UVOD ................................................................................................................................................................ 217
MATERIJAL I METODE .................................................................................................................................. 217
REZULTATI I RASPRAVA .............................................................................................................................. 219
ZAKLJUČAK .................................................................................................................................................... 243
DIET IN THE GARRISON OF THE MEDIEVAL FORT PAKA (SUMMARY) ......................................... 244

Marina Šimek
ČUVARICA PAKE ...................................................................................................................................... 246
3.
PRILOG
KATALOGBURGOVI GRAĐENI TIJEKOM DRUGE POLOVICE 13. STOLJEĆA– IZBOR 250
4.
POJMOVNIK .............................................................................................................................................. 290
LITERATURA I IZVORI ............................................................................................................................ 293
SUDIONICI U TERENSKIM RADOVIMA I DONATORI .................................................................... 311
RI J EČ N A KL ADNI K A

Monogra jom Burg Paka autorica Marina Šimek sa suradnicima uvodi nas u uzbudljivo
razdoblje hrvatskog srednjovjekovlja i multidisciplinarnim pristupom nam približava
svakidašnji život u manjem forti kacijskom objektu na području sjeverozapadne
Hrvatske u razdoblju od 13. do 15. stoljeća. Upravo će multidisciplinarnost u
pristupu ujediniti na realizaciji ovog projekta dvije baštinske ustanove. Gradski
muzej Varaždin, u kojem je autorica do umirovljenja vodila Arheološki odjel, bio je
i organizator istražnih arheoloških radova koji se na lokalitetu Gradišče provode od
2001. do 2009. godine, pa je i inventar ovog lokaliteta postao sastavni dio fundusa
Arheološkog odjela. Državni arhiv u Varaždinu u svojim fondovima i zbirkama čuva
arhivsko gradivo u kojem se mogu pronaći podaci o vremenu u kojem je burg Paka bio
u funkciji, te se podaci o povijesnom okviru nastanka i djelovanja ovog forti kacijskog
objekta zasnivaju dijelom upravo na arhivskim izvorima varaždinskog Arhiva. Osim
toga, izdavanjem monogra je Arhiv nastavlja i onaj dio izdavačke djelatnosti koji je
usmjeren na popularizaciju srednjovjekovne graditeljske baštine započet knjigama
grad Konjščina Milengrad – zagonetna utvrda. Iako se monogra ja Burg Paka koncepcijski
bitno razlikuje od navedenih izdanja, ipak se i u ovom, u osnovi znanstvenom radu,
razaznaje nastojanje autorice da napiše knjigu čitku, prihvatljiva i jednostavna jezika, s
namjerom da je koriste ne samo stručnjaci, već i najšira zainteresirana javnost. To dolazi
do izražaja kako u I. dijelu knjige u kojem autorica projekta, Marina Šimek, daje prikaz
arheoloških radova kao i analizu značajki arhitekture i pokretnog materijala burga
Paka, tako i u II. dijelu u kojem se kroz priloge šestoro suradnika ukazuje na jedan
širi, prostorni i društveni kontekst, u kojem će burg nastati i vršiti svoju obrambenu
funkciju kroz gotovo tri stoljeća. Svi su tekstovi bogato ilustrirani, a posebnu vrijednost
predstavljaju 3D modeli sadašnjeg stanja burga, kao i 3D rekonstrukcije burga Paka u
vrijeme kada je bio izgrađen.
Izvor vrijednih i svakom čitatelju korisnih informacija donosi Katalog burgova građenih
tijekom druge polovice 13. stoljeća. U ovom dodatku knjizi pregledno je obrađeno
19 burgova kontinentalne Hrvatske istovremenih s Pakom, a izrađena je i karta s
ucrtanim burgovima, pa ovaj dodatak može poslužiti i kao koristan vodič za ljubitelje
srednjovjekovne forti kacijske graditeljske baštine.
Vjerujemo da će monogra ja Burg Paka biti vrijedan doprinos hrvatskoj burgologiji, ali
i rado korištena literatura najšireg spektra čitatelja koji žele saznati nešto više o životu
na ovim prostorima u davno minulim stoljećima.

9
 Š Ši

PAKA - PR ILO ZI Z A
BI O GR AF IJ U
J ED NO G B URG A
UMJESTO UVODA

Razvedeni brežuljkasti i brdoviti kraj zapadnih obronaka Kalnika, šumovite uzvisine

i poneka brdska livada, u šumama divljač; potok Paka s pritocima, a taj isti potok
također pritok, mali vodeni tokovi na padinama, dabar i potočni rakovi, vapnenac ili
pješčenjak, stari kameni most, možda jednostavno brvno ili samo gaz. Tijesna Paka
kojom se prolazi samo danju, cesta iz Varaždina ili prema njemu, blatnjave staze
uz potoke, a zovu ih cestama; Gradišče i grad, a grad je burg; kamen iz branič-kule
na vrhu brda u zidu skromne staje u podnožju, tko još pamti priče o razbojnicima,
zakopanom blagu i mladom mlinaru? Danas rijetko naseljen kraj, u 19. stoljeću tek
puštara, zaboravljeni Grobski breg, Vražja rit, Solarnica. Čuva li još uvijek zmija zlatni
ključ kamenoga grada? Male skice lijepoga kraja; prošlost zatočena unutar moćnog
obrambenog zida, zid puca u vatri, a čuvano se blago raspršilo po padinama Gradišča;
graditelj kule, posada burga, slomljena potkova, tko je izgubio prsten? Šiljci strelica i
staklena čaša, ostaci hrane, slomljeni lonci kraj ognjišta; kome je ispao novac, što piše
na kamenom mužaru? Je li dvjesto godina u životu burga mnogo ili malo? Jedna rijeka
buja, ne može se zaustaviti, rijeka pitanja… Ispisane stranice nastoje pronaći odgovore.

13
 ZEMLJOPISNA OBILJEŽJA KRAJA

Ishodište povijesnih i civilizacijskih krivulja nekoga kraja gotovo uvijek treba tražiti u
prirodnim odrednicama određenog područja, u njegovim zemljopisnim obilježjima s
mrežom vodenih tokova te geološkom i morfološkom građom. Naime, u prapovijesnim
i ranijim povijesnim razdobljima prirodne datosti su onaj čimbenik koji najčešće
određuje ili barem usmjerava procese društvenih, gospodarskih i kulturoloških
promjena. Utjecaj prirodnih osobitosti područja na njegov razvoj zamjetan je kroz sva
vremenska razdoblja pa i u današnje vrijeme, no u starijim je periodima ta povezanost
bila znatno izraženija. Sagledavajući tu povezanost prirodnog i kulturnog krajolika,
neovisno o njegovoj teritorijalnoj površini i kulturno-povijesnoj pripadnosti, moguće
je istim pristupom približiti povijesne skice odabranog užeg prostora naše županije.
S obzirom na geografski položaj, cijeli prostor današnje Varaždinske županije pripada
središnjoj Hrvatskoj, a prema prirodno-zemljopisnoj strukturi izdvajaju se dvije cjeline:
ravničarsko aluvijalno područje Dravske nizine s izrazitim panonskim obilježjima te
prijelazno brežuljkasto i brdsko područje južno od Varaždinskog polja (Cvitanović
1974: 5). U prigorju (karta 1, karta 2) s rasutim i nepravilno raspoređenim brežuljcima
nadmorskih visina od 250 do
450 metara ističe se na zapadu
izduženi lanac Ivanščice1
usporednog pružanja u odnosu na
tok Drave i njenu ravnicu (Roglić
2006: 32). U valovito-brežuljkastim
predjelima ističe se još jedna
reljefna dominanta, no njezin
smjer nije usporedan, već se pruža
linijom jugozapad – sjeveroistok.
To je Kalničko gorje koje osobito
svojim prigorskim pojasom
cijelom pobrđu daje obilježje vrlo
dinamičnog reljefa. Prigorja na
prisojnim, osunčanim stranama
posebno su važna područja jer
su to najpitomiji dijelovi ovog
Karta 1. Položaj Pake na karti Hrvatske
prostora, najranije su naseljavani
te su češće nego podgorja bili izloženi ljudskim djelatnostima (Cvitanović 1974: 56).
Tako su viši prigorski prostori Kalnika, ali zasigurno i obližnje Ivanščice, prirodno
atraktivni te ocjediti, bili su u srednjem vijeku relativno gusto naseljeni (Roglić 2006:
42; Petrić 2011: 196). Za reljef brežuljkastih područja tipične su blago nagnute i otvorene
padine, često ispresijecane tekućicama i njihovim dolinama.

Krajolik u kojem se istočni obronci jedine gore našega kraja s visinom iznad 1000 m –
Ivanščice spajaju s nepravilno oblikovanim brežuljcima te s pobrđem drugoga gorskog
masiva – Kalnika, u geološkom smislu čini granicu između alpskog prostora i Dinarida
(Šimunić 1983: 49), ali i razvodnicu između dravskog i savskog sliva (Marković M. 1983:

1 Neki smatraju da se gora zove Ivančica, drugi prednost daju nazivu Ivanščica. I na raznim geografskim
kartama mogu se naći oba imena. Rječnik hrvatskog jezika dozvoljava obje mogućnosti iako prednost
daje imenu Ivanščica:
h p://hjp.novi-liber.hr/index.php?show=search_by_id&id=fVhlWxY%3D (pristup / accessed: 22 Jan
2018). Kod domaćih stanovnika uvriježen je isti naziv pa će se shodno tome koristiti i u ovoj publikaciji.

14
Karta 2. Reljef obronaka Ivanščice i Kalnika; URL 1

25). Mreža vodenih tokova jedna je od važnih značajki južnog brdsko-brežuljkastog

prostora županije. Kroz pobrđa s manjim nizinama provlače se potoci, od onih samo
povremenog trajanja do bujičnih vodenih tokova. Plavljenjem se nanose sedimenti
mulja, što uvjetuje nastanak vlažnih livadskih dolina (Ivančan 2010: 14). I one su, uz
šume gorja i prigorja te obradive površine nastale krčenjem, također sastavni dio naše
prirodne sredine.

Krajnje sjeverne padine zapadnog dijela Kalnika s bližim okolnim područjem ovom
su prilikom odabrane za sagledavanje povezanosti prirodnog i povijesnog prostora.
Prirodni prostor, iskonski i prvobitan, prihvaćajući utjecaje materijalne i duhovne
kulture čovjeka, s vremenom će se preobraziti u kulturni krajolik. Na spomenutom
rubnom dijelu planinskog lanca poviše potoka i naselja Paka uzdiže se stožasto brdo
Gradišče s visinom od 310,5 m n/m (sl. 1). Ime brda sačuvano je u narodnoj predaji
domaćih ljudi, osobito onih starijih. Porijeklo toponima poveznica je određenog
prirodnog mjesta i građevine na njemu, a pamćen i prenošen je generacijama te je
sačuvan do suvremenog doba kao dio usmene i povijesne tradicije područja Pake. Kako
su upravo neki od starih lokalnih naziva nezaobilazan putokaz arheologu kod terenskih
pregleda pojedinih područja, tako je i toponim Gradišče kao određenje mjesta na kojem
se nekada nalazio grad otvorio prostor arheološkim istraživanjima. Ona su na brdu
na krajnjim obroncima Kalnika trajala gotovo jedno desetljeće. Iako lokalitet zauzima
relativno malu površinu, njegovu prirodnu i društvenu osnovu treba promatrati kao
tkivo šireg okolnog prostora. Istočnu prirodnu granicu područja određuje Pakino
sedlo odnosno prolaz koji na zapadnim obroncima Kalnika povezuje njegove sjeverne
i južne padine.2 Područje je bogato manjim vodenim tokovima, a to su Zamicov potok,
Mostišče, Mali (potok), Brodi (potok) i Kipišče (sl. 2). Izvori nisu osobito izdašni, ali su
brojni i njihova funkcija stalnog opskrbljivanja tekućica itekako je važna za cjelovitu
sliku hidrografske mreže (Cvitanović 1974: 68; Kranjčev 2008: 15–18).

2 Današnja cesta spaja selo Možđenec na sjeveru sa Sudovcem na južnim padinama Kalnika. Njena po-
vijesna i građevinska podloga je mjestimice očuvana antička prometnica. Prirodni prolaz dužine je oko 5
km.

15
 Slika 1. Brdo Gradišče sa sjeverozapada (2005.) Slika 2. Jedan od bezimenih potoka
južno od Pake (2014.)

Osimštosenjihovomvodom napajala divljač, timali vodeni tokovi koristilisui putnicima

koji su u starijim razdobljima prolazili kroz zapadne obronke Kalnika. Sjeverno granično
područje promatrane mikroregije čini kontaktna zona pobrđa i poplavne nizine Bednje
s njezinim velikim meandarskim zavojem. Zbijena skupina brežuljaka i brda – Lonjsko
humlje – krajnja je zapadna grana Kalničkoga gorja (Hirc 1905: 241), a prodol s cestom
od Novog Marofa prema naselju Paka može se odrediti kao prirodna linija te zapadne
granice. Iz naselja se u smjeru juga pa prema istoku granica nastavlja kroz brdoviti
kraj. Zapadnim padinama Šajana, s 410 m n.v. najvišeg brda užeg prostora, zamišljena
granična linija prolazi do južnih obronaka zapadnoga Kalnika. Južnim rubnim dijelom
ovog užeg kalničkog prostora može se smatrati valovito područje s visinama od 210 do
230 m n/m. Zaobljeni brežuljci razdvojeni potočnim tokovima stvaraju rebrasti reljef
speci čan za Kalničko prigorje (Kranjčev 2008: 13). U široj reljefnoj slici upravo ono
ističe smjer pružanja planine jugozapad – sjeveroistok.

STARE STAZE, PUTOVI, CESTE

Prirodna osnova krajolika, prije svega morfologija i reljefne karakteristike, preduvjet su

nastanka društvene osnove izražene pojedinim ili objedinjenim kategorijama ljudskih
aktivnosti. Prometne komunikacije svih vrsta, od utabanih staza, uskih povremenih
prolaza i sporednih poprečnica do učestalo korištenih putova i tvrdih glavnih cesta,
oduvijek su nastajale promišljenim odabirom najpovoljnijih prirodnih pravaca. Glavni
prometni smjerovi često su pratili tokove većih rijeka koristeći uvijek kad je to bilo
moguće prvu riječnu terasu. Kroz teško prohodna i negostoljubiva brdska područja
najčešće se prolazilo koristeći potočne doline usječene u podnožja.3 One su bile
najprikladniji, a često i jedini prolaz za pješake ili putnike na konjima, dok su se prijevoz
roba i putovanja kolima odvijali širim, uređenijim putovima i cestama (Čoralić 1997:

3 O antičkim cestama koje su često bile u funkciji i tijekom srednjega vijeka vidi u: Gračanin 2010: 10, 39 i d.
Laka putnička kola koriste se za prijevoz putnika od druge polovine 13. stoljeća. Više o prometnim sredstvima u:
Čoralić 1997: 159–168.

16
166). Putovanja su se odvijala uz stalne opasnosti od vremenskih nepogoda, nabujalih
vodenih tokova, rušenja drveća i kamenja, neprijateljskih zasjeda i pljački (sl. 3, sl. 4).

Slika 4. Putovanje s
djetetom (Lu rell-Psalter.
London. British Library,
Add.Ms.42130, fol.53r, oko
1325-1340); URL 3
Slika 3. Pas napada putnika pješaka; (Lu rell-Psalter.London.
British Library, Add.Ms.42130, fol.70v, oko 1330-1340); URL 2
U nemirnim vremenima srednjega vijeka svako je kretanje nepoznatim područjima ili
na većim udaljenostima bilo rizično za putnike, ali su isto tako i putnici prolaznici
nerijetko predstavljali opasnost za domaće stanovništvo i njegovu sigurnost.5 Dakle,
zbog moguće opasnosti i zaštite teritorija trebalo je pratiti i nadgledati putnike
prolaznike. Zato je kontrola s dobro odabranog, strateškog položaja u svim razdobljima
pa tako i u srednjem vijeku bila ključna. Upravo na takvom prirodnom položaju s kojeg
se moglo pratiti kretanje dolinom podignut je burg Paka.6

Kao i na drugim područjima, srednjovjekovna cestovna slika krajnjih zapadnih

obronaka Kalnika nastala je barem jednim dijelom na antičkoj podlozi jer su važne i
glavne srednjovjekovne ceste koristile stariju trasu. Dobro usmjereni komunikacijski
pravci, znalački trasirane i kvalitetno građene glavne prometnice povezane onim
sporednima tvorile su antičku cestovnu mrežu korištenu i stoljećima nakon propasti
Rimskog Carstva (Budak 1994: 40–42; Čoralić 1997: 21; Ilijanić 1999: 110–111). Poprečne
prometne linije, koristeći najkraće, ali i prirodno povoljne smjerove, povezivale su
glavne ceste. No, i obične ili povremene staze, putovi i prolazi bili su itekako važni za
odvijanje prometa kroz zabačenija područja, bez obzira na to jesu li se za putovanje
i transport koristili konji, magarci, mazge ili volovi, ili se putovalo pješice. S jednom
od poznatih antičkih prometnica, onom Mursa (Osijek) – Iovia (Ludbreg) – Poetovio
(Ptuj), poklapala se srednjovjekovna cesta magna via per quam itur ad Theuthoniam koja
je, sukladno imenu, vodila prema njemačkim zemljama (Tanodi 1942: 183).7 Najvažnija
srednjovjekovna prometnica bila je magna via, via exercitualis, via exercitus (Budak 1992:
169, bilj. 2; Petrić 1992: 41; Pajur 2016: 89–90) koja se u izvorima navodi i kao „cesta
kralja Kolomana“ – via Colomani regis.8 Povezivala je ugarska središta s Podravinom

5 Više o opasnostima kojima su bili izloženi putnici u: Čoralić 1997: 77–91.

6 Ime ovoga burga nije poznato jer se ne spominje u povijesnim izvorima; ime Paka nadjenuto je početkom istraži
vanja prema imenu glavnog vodenog toka u podnožju te nazivu šireg područja.
7 Za pretpostavljene prometne smjerove vidjeti kartu 1 u tekstu M. Matijaško u ovoj knjizi.
8 Više o problematici „ceste kralja Komana“ u: Pavleš 2008.

17
 te dalje preko središnje Hrvatske s morem. Iako se točni smjerovi nekih njenih dionica
ne mogu sa sigurnošću utvrditi, glavna trasa je uglavnom de nirana: Szekesfehervar
– Drava – Virovitica – Koprivnica – Rovišče – Čazma – Sisak. Jedan krak te glavne
srednjovjekovne ceste spajao je Križevce sa Zagrebom te dalje s morem, a od Koprivnice
prema zapadu trasa je vodila preko Ludbrega do Varaždina (Brozović 1978: 161, bilj.
11; Feletar 1988: 46; Pajur 2011: 26– 28) te se ovaj krak poistovjećuje s dijelom „velike
ceste“ prema Njemačkoj. Od nekoliko odvojaka ove važne prometnice, najbliži širem
području Pake bio je onaj koji je preko Kalnika odnosno predjela zvanog Kozji hrbet9
pa kroz prolaz Vratno – porta lapidea povezivao Varaždinske Toplice s Križevcima
(Gundrum Oriovčanin 1905: 52–53; Filipan 2005: 232). Poviše ovog koridora na oko
450 m aps. vis. na brdu Starec nalaze se ostaci kamene arhitekture. Ova nedavno
evidentirana dvojna utvrda10 mogla bi prema speci čnom položaju i načinu gradnje
pripadati vremenu neposredno nakon provale Mongola, a njezinu izgradnju na
dominantnoj poziciji svakako treba povezati s kontrolom kalničke prometnice. Cesta se
dalje nastavljala do Zagreba, dok je trasa preko Rovišča bila veza s Čazmom. Putovanje
od Varaždinskih Toplica prirodnim prolazom kroz Kalnik do Vratna u normalnim
okolnostima nije zahtijevalo suviše vremena, jer se ta udaljenost pješice može prijeći
za oko 3 sata (Gundrum Oriovčanin 1905: 53; Petrić 1992: 41; Balog 2004: 66). Iako je
cestovni pravac Varaždinske Toplice – Kozji hrbet – Vratno i dalje prema jugu bio prema
sjeveroistoku odmaknut od Pake, njegova uloga je za šire područje ipak bila važna;
tu su se kretali putnici raznih društvenih slojeva i raznih ciljeva putovanja, odvijao
se protok trgovačkih dobara, prenosile su se vijesti. I područjem sjeverozapadno od
burga Paka pružala su se smjerom sjever – jug dva važna prometna pravca. Jedan je
povezivao Varaždin s Belom na sjevernoj padini Ivanščice, a nastavkom puta od Bele
prema jugu kroz stari prirodni prolaz, i s južnim obroncima planine. Drugom velikom
cestom prevaljivao se dio puta od Varaždina do Grebena (Budak 1994: 41; Nazor 2002:
31, bilj. 58, 59). Via levata vodila je sa sjevera do Mađareva odakle se vjerojatno koristio
sporedni put – južni prilaz do Grebengrada kojim se i danas najlakše dolazi do utvrde.
U izvorima se spominje i magna strata iz Varaždinskih Toplica dolinom Bednje prema
zapadu do Mađareva (Filipan 2011: 152) pa je dakle i topličko područje bilo cestovnim
pravcem povezano s grebengradskim. S obzirom na morfološke karakteristike terena
južno od Varaždina, vrlo je vjerojatno da se utvrdi Grebengrad prilazilo i iz smjera
sjevera i to komunikacijom koja se može izjednačiti s današnjom cestom Varaždin –
Jalkovec – Beletinec – Podevčevo.

Nad spomenutim prometnim pravcima stražarile su kamene utvrde Pusta Bela s

Ivanuševa vrha, Grebengrad s Velikog Lubenjaka te Rute s brda Gradišče11 (sl. 5, sl.
6, sl. 7). Ne samo da su sva tri burga podignuta otprilike u isto vrijeme kad i Paka, već
se pretpostavlja da su organizacijski, administrativno i funkcionalno bila međusobno
povezana.12 Do njih se moglo sporednim putovima prilično brzo stići s Pake, a to je
bilo posebno važno zbog prijenosa vijesti u slučajevima kada se informacije nije slalo
dogovorenim znakovima pomoću vatre i dima. Udaljenost od Pake do Grebengrada
iznosi oko 11 kilometara pa se pješice ta razdaljina mogla prijeći za manje od 3 sata, dok
je s Ruta do Puste Bele ili s Ruta do Grebengrada pješak mogao stići za 1 sat (Nazor 2002:
31, bilj. 63). Mreža srednjovjekovnih prometnica u neposrednoj blizini Pake uključivala

9 Toponim Kozji hrbet velike je starosti, a dočarava izgled, oblik terena. U izvorima se spominje kao R V P DS H
R LKH H .R ML K H Koristi se i danas te je označen i na suvremenim kartama; više u: Balog 2004:66.
10 Tragom usmenih i pisanih podataka ostaci objekta pronađeni su u proljeće 2017. g. tijekom rekognosciranja
područja uz srednjovjekovni putni pravac (Šimek 2017).
11 Bezimena utvrda na brdu Gradišče nedaleko sela Podrute u novije vrijeme nazvana je Rute (Šimek 2014).
12 Vidjeti: Katalog burgova, br. 3, 13, 15, u ovoj knjizi.

18
 Slika 5. Položaj Puste
Bele s jugoistoka (2019.)

Slika 6. Grebengrad,
pogled s juga (2019.)
je i šumske putove i prolaze. U očuvanim toponimima, starim nazivima za pojedine
speci čnosti krajolika, zrcale se prirodne osobitosti pojedinih komunikacija ili se ističe
njihovo dugotrajno korištenje. Tako primjerice Visočka steza, sjeverno od utvrde Pake,
prolazi brdovitim područjem visoko iznad Rakovog potoka, a „rimska cesta“ i danas

PA K A - PR I LO ZI Z A B IO G R AF IJ U J ED NO G B UR G A 19
 Slika 7. Položaj burga
Rute sa zapada (2019.)
kod domaćih ljudi slovi kao najstarija u ovome kraju, jer sve što je vrlo staro ovdje se
označava kao rimsko.

Smjerom zapad – istok, prateći potoke Paku i Mostišče, prolazilo se podno Gradišča i
utvrde na vrhu kroz brdovito područje do ceste Možđenec – Sudovec te dalje prema
Križevcima. Zapadno podnožje Gradišča bilo je ishodište još jednog puta. Taj se put
provlačio prema jugu između strmih padina Vrgačevice i Strnog Rebra te Šajana i Bote.
Kod današnjeg sela Čanjeva izbijao je na južne obronke zapadnoga Kalnika.13 Usmenom
predajom do danas je sačuvano ime ovog prolaza: „stara cesta“ ili spomenuta „rimska
cesta“.

Sigurno putovanje glavnim i sporednim cestama bilo je od životne važnosti kako za

kraj kojim je prolazila prometnica tako i za same putnike. Na istaknutim vrhovima
stražarile su iznad cesta i prolaza kamene utvrde. Paka je bila jedna od njih (sl. 8).
Uz funkciju nadgledanja i osiguravanja nesmetanog prolaza burg je imao i snagu
svojevrsnog simbola. Taj čvrst objekt zatvorenog kamenog plašta s visokom branič-
kulom isticao je moć, važnost i status feudalnoga gospodara. Ujedno je svojom
dojmljivom arhitekturom slao upozorenje o kontroli i obrani okolnog teritorija. Jednaka
uloga zornog predočavanja moći bila je primarna i kod mnogih srednjoeuropskih
burgova (Stopar 1977: 164; Krenn 2006: 205). Štoviše, već je i samo postojanje burga,
uočljivog orijentira u krajoliku, isticalo važnost okolnog prirodnog prostora i potrebu
njegove zaštite. Međutim, odnos utvrda i prometnica ne podliježe unaprijed određenim
kanonima, već taj odnos zahtijeva analizu za svaki objekt posebno što su pokazala
terenska i povijesno-arhivska istraživanja mreže starih prometnica, položaja burgova te
njihova međusobnog odnosa, provedena u Donjoj Austriji. (Kühtreiber 2012: 271, Abb.4;
275). Ti odnosi ne mogu se promatrati samo sa stanovišta gospodarenja te vladavine
objektom i područjem unutar povijesno-pravnih okvira, već oni podrazumijevaju

13 Srednjovjekovna šumska prometnica uređena je 2015. godine te se koristi kao najkraći put između Čanjeva i
današnjeg sela Paka. Njenim uređenjem ponovo je stavljena u funkciju „stara“ ili „rimska cesta“.

20
i srednjovjekovno poimanje prirodnog prostora u povezanosti s burgom, utjecaj
objekta na okolni krajolik, a konačno i ekonomsku dobrobit za vlasnika i posadu, ali i
stanovnike iz okolice.

POLOŽAJ, PROSTOR, TOPONIMI

U dinamičnom reljefu zapadnoga Kalnika Gradišče je tek jedno u nizu brda sličnih
po geomorfologiji, visini, biljnom pokrovu, pedološkim i prostornim datostima.14
No, njegov položaj uz koridore odredio je upravo Gradišče kao strateško mjesto za
podizanje tipične visinske utvrde. Dobar pregled nad okolnim područjem s vrha koji
se za oko 80 m uzdiže iznad doline, bio je po dovršetku izgradnje burga još i bolji
iz obrambenog potkrovlja branič-kule.15 Jedna od prirodnih prednosti Gradišča je i
njegov položaj, izdvojen iz nepravilnog brdskog sklopa, zaštićen strmim padinama,
a s juga branjen znatno višim vrhom Vrgačevice. Nije isključeno da se na tom vrhu,
oko 60 metara višem od Gradišča, nalazila manja osmatračnica za potrebe burga, na
što upućuju ostaci kamenih struktura. Odavde se pružao pogled na sporedne šumske
putove, a posebice na široki prijevoj između Gradišča i Vrgačevice. Jednim od šumskih
putova stizalo se iz utvrde na „staru“ ili „rimsku cestu“ (karta 3), a njome dalje do
Čanjeva pa je kontrola ovog prečaca bila nužna. Trebalo je nadgledati i prijevoj jer
je predstavljao potencijalno opasnu zonu za napad na južni obrambeni zid utvrde. I
za izgradnju drugih srednjovjekovnih utvrda često su, poput Gradišča, odabirani
izdvojeni vrhovi strmih padina s višim položajem u zaleđu. Takvi tereni su bili u
funkciji prirodne zaštite samog objekta i doprinosili su njegovoj obrambenoj snazi.
No, osim dobrog strateškog položaja od velike važnosti bili su i blizina vode, blizina
građevinskog materijala (kamen, drvo, glina, pijesak) pa i mogućnost komunikacije s
obližnjim utvrdama. Zapadni obronci Kalnika i danas su bogati vodom: mreža manjih
ali brzih potoka neprocjenjiva je za održavanje prirodne ravnoteže, a u srednjem vijeku
čista, pitka voda olakšavala je putovanje ljudima i teglećoj stoci, koristilo ju se za
svakodnevne životne potrebe, pokretala je mlinove, njome se napajala stoka zajednice,
označavala je granice posjeda (Knezović 2007: 39; Florence Fabijanec 2011). S obzirom

Slika 8. Odnos Pake i najbližih srednjovjekovnih komunikacija (podloga: Google Earth)

14 Vidjeti tekst D. Šinceka u ovoj knjizi.

15 Visina branič-kule s četiri etaže mogla je biti oko 13 m (Horvat Z. 2014: 130).

21
 na nekoliko vrsta riba i na rakove kojih se ovdje moglo naći, potoci su bili i izvor hrane
(Hirc 1911: 50–51). Jedan od ovdašnjih hidronima, Rakov potok, već nekoliko stoljeća
ističe posebnost ove nevelike tekućice, njen prepoznatljiv živi svijet koji ju izdvaja od
ostalih obližnjih potoka.

Karta 3: Položaj Pake i

trasa ,,stare ceste”;
URL 4

Toponimi, do danas sačuvani ili u pisanom obliku ili kao dragocjeno usmeno nasljeđe,
jezični su izvor podataka o kraju, o karakteristikama prostora, o njegovim reljefnim,
oblikovnim ili nekim drugim posebnostima, o povijesnim objektima izgrađenim
u krajoliku, toponimi su putokazi za snalaženje na određenom području. Oni (…)
,,su jezični znakovi s pomoću kojih označujemo i razlučujemo zemljopisne objekte”
(Šimunović 1972: 1). U mnogima od tih narodskih imena naziru se povijesni slojevi
određenog mikroprostora; prošlost kraja često je zamrznuta u toponimu – spomeniku
jezika, a on će nerijetko otkriti put i do arheološkog spomenika (Truhlar 1979; Šimek
1999). Jedan od ovdašnjih najčešćih toponima arheološkog sadržaja je toponim
Gradišče; na našem širem području nekoliko njih, istovrsnih i istoga značaja, poput
jezično-povijesnih svjetionika odašilje svoje signale s markantnih vrhova.16 I burg Paka
se nalazi na Gradišču, ali to vrlo staro pučko ime ipak ne treba tražiti u vremenu prije
izgradnje utvrde. Tek podizanjem utvrde, grada, položaj dobiva posebno obilježje po
kojem se razlikuje od svih ostalih sličnih brda šire okolice. No, moguće je da se ime
počinje koristiti tek nakon propasti burga, kada se oko kamenih ruševina isprepliću
priče o napuštenom gradu. Dakle, toponim je svakako mlađi od 13. stoljeća, a možda i
od 15., no starost mu se ipak mjeri stotinama godina. Zabilježen je kao Rudera Gradische
samo na vojnoj karti Habsburške Monarhije iz 18. stoljeća, a na sljedećoj, novijoj karti
više ga nema 17 (sl. 9). No, za očuvanje pučkih imena utkanih u prirodni prostor ipak

16 Povezanost lokaliteta i toponima Gradišče potvrđeni su primjerice kod Matušina, Podruta, Kamenice,
Margečana.
17 GH D DGLV KH: http://mapire.eu/de/map/ rstsurvey/ (pristup / accessed: 12 Jan 2017); usporedba:
http://mapire.eu/de/map/secondsurvey/ (pristup/accessed: 12 Jan 2017).

22
 Slika 9. Ruševina Gradišče
na karti iz 18. stoljeća i
bez oznake na karti iz 19.
stoljeća; URL 5

Novi
Marof

Be
Lonja

d nja

SARDANICA
ZA

(SZOKOLOVECZ)
STE

SEGLINSKI BREG
ČK A

)
O RE R O
B RO
VIS O

G)
EB
k

BRIE
oto

(RA S TOV O R
.
VP
vp

MOSTIŠČE
KO

BSKI
ZTO V
ko

(MOSTISCHE)
RA
Ra

(GRO
HR A

Lo
e

nj
šč

ica PAKA
sti
Mo

GRADIŠČE
a
Pak (RUDERA GRADISCHE)

MELSKI BREG
Ri

(VRASNJA RIT)
ms
k
a-
St
aar
ce
sta

KIPIŠČE P.
SEGLINSKI BREG ŠAJAN BOTA
TERSTANICA

AR O
)
EB BR

(B. LIPOVECZ)
IR E
N R
R O

ZDENČINA P.
TE N
(S T R
S

(B. BREZOVECZ)
VELIŠČE
(VILISCHE)

(B. BUKOVECZ)
Lonja

Karta 4. Toponimi okolice Pake; u zagradi stariji oblici zabilježeni na karti 18. stoljeća

je najvažnija višestoljetna usmena predaja. Na povijesnim kartama našega područja

može se ući u trag još nekim zanimljivim toponimima (karta 4). S obzirom na to da
narodska imena zemljopisnih mjesta sadržajem i značenjem naglašavaju posebnost
određenog položaja, dakle ono po čemu se taj položaj razlikuje od ostalih mjesta u
krajoliku (Šimunović 1972: IX), i u toponimima okolice Pake sačuvane su svojevrsne

PA K A - PR I LO ZI Z A B IO G R AF IJ U J ED NO G B UR G A 23
 zanimljivosti, sjećanja i poruke. Tako Grobski Brieg sjeveroistočno od Pake vuče korijen
od riječi grob poznatog nam značenja, no u prenesenom smislu to je tiho, gluho,
mračno mjesto, što se vjerojatno može povezati s takvim mračnim šumskim položajem
(Rječnik 2000: 309). Jedno od brda naziva se (Berg) Rasztovo Rebro (od vrste drva: hrast
+ povišeni izduženi položaj), tu je i Berg Szokolovecz, a istočno od Pake brdo - B(erg)
i potok - Bach istoga imena - Vrasnja Rit. Ovaj duhoviti toponim nejasnog porijekla,
zabilježen u 18. stoljeću, ubrzo nestaje te se na karti druge vojne izmjere iz prve polovine
19. stoljeća na njegovom mjestu nalaze Jaberni Vrh Rakov potok, a i položaj Rasztovo
Rebro stotinjak godina kasnije zove se Visočka Steza, poznata i danas.18 I u hidronimu
Mostišče prepoznaje se potok obilježen svojim mostom-prijelazom ili možda s više njih
po čemu se izdvaja od ostalih manjih tekućica okolice. Među stare nazive zemljopisnih
mjesta treba ubrojiti i one koji potječu od naziva drveća; oronimi Lipovecz, Brezovecz
Bukovecz s kraticom B(erg) označavaju brda određenih prirodnih svojstava istaknutih
određenom vrstom drveća. No, iako je korijen toponima jasan, ostaje dilema o njihovu
arhaičnom sadržaju. Označavaju li ovi nazivi krajolik koji je prekriven spomenutim
vrstama drveća, pa toponimi oslikavaju nekadašnju vegetaciju, ili su možda ta prirodna
mjesta izuzetna zbog pojedinačnih, osamljenih, po nečemu rijetkih i važnih stabala?
Stablo je moglo označavati granicu posjeda, križanje šumskih putova, mjesto posebne
prirodne ili duhovne snage – kao sveto ili sretno drvo za koje su vezana vjerovanja
i legende (Šimunović 1972: IX; Visković 2001: 188–191, bilj. 916; Vinšćak 2002). Tu
je od 19. stoljeća i toponim Vilische Velistje), koji će se u obliku Velišće zadržati i na
suvremenim topografskim kartama (Horbec et al. 2005: sekcija 20).Velike starosti su
hidronim Zdenčina te nazivi potoka Presečno, Paka i Čanjevo koji se spominju već u
povijesnim izvorima 13. stoljeća.19 Za razliku od njih, položaj istočno od Pake i „rimske
ceste“, danas poznat kao Kipišče vjerojatno je ime dobio tek u novije vrijeme jer mu
nema traga na starijim kartama pa tako niti na jednoj od vojnih karata Habsburške
Monarhije. Pitanje korijena hidronima Paka do novijeg vremena nije bilo riješeno,
jer kod nas do sada nije provedena neophodna jezična, semantička analiza. Ipak,
obrazloženje donosi slavist Georg Holzer (2001: 83–86) pojašnjavajući da su Slaveni
tijekom svojih migracija imenom Paka označavali vodu koja „teče naopako“. Naime,
tijekom svojih kretanja uočavali su, od Dunava nadalje, tekućice koje su im redovito
tekle ususret, a kad su naišli na one koje su tekle u suprotnom smjeru, označavali su ih
kao Paka (naopaka voda). S ovim zapažanjem povezane su i točke na kojima se tekućice
razdvajaju u dva sliva pa opet neke od njih „teku naopako“. Treba naglasiti da je i
potok Paka dio takve razdjelnice. Stoga hidronim odražava ne samo povezanost vode
i smjera njenog kretanja, već i slavensko porijeklo imena (Holzer 2001: 84). Ime potoka
– Paka – nalazi se na karti Hrvatske J. W. Valvasora iz 1689., što je rijedak slučaj jer su
manji vodeni tokovi na povijesnim kartama uglavnom bezimeni (Marković M. 1993:
119). Ime Paka s vremenom će preuzeti i šire područje, polovinom 19. stoljeća označeno
kao „puštara“ odnosno površina za uzgoj stoke na otvorenom (Benčik et al. 2000: 8),
dok je naselje Paka novijeg postanka i iskazuje se tek od 1991. U slijedu istog toponima
za potok, područje i naselje, primaran je onaj kojim je imenovan potok. Kasnije, kako
je to često slučaj, isto ime preuzima i širi kraj20 pa konačno, ne tako davno, i naselje
(Balog 2004: 59). Toponim Paka zabilježen je na više mjesta također i na slovenskom,
ruskom, češkom prostoru (Holzer 2001: 84), a u Hrvatskoj postoje četiri naselja istog
imena (Korenčić 1979: 844, 850, 867).

18 Za promjene u toponomastici usporediti karte na http://mapire.eu/en/ (posjet / accessed 12 Jan 2017).

19 Vidjeti rad Martine Matijaško u ovoj knjizi.
20 Hidronim DND kao primarni potvrdio je i G. Holzer; na toj informaciji najljepše mu zahvaljujem.

24
 Karta 5. Solarnica na
topografskoj karti.

I toponim vjerojatno novijeg postanka, Solarnica, sjeverozapadno od Gradišča, upućuje

na posebnost jednog potoka i njegove doline koja se između okolnih uzvisina spušta
prema jugu (karta 5). Solarnica je zabilježena na topografskoj 21 i geološkoj karti područja
(Šimunić et al. 1981; Šimunić et al. 1981a). Naziv se kod domaćih povezuje s navodnim
rudnikom kamene soli, no takvih ležišta ovdje nema pa jedino mineralna pojava – slani
izvor može biti ishodište za postanak toponima (Marković S. 2002: 319). No, toponim
Solarnica, ističući posebnost izvora i potoka slankastog okusa, obilježava karakteristike
prostora. Vrijednost ove mineralne pojave, kako za ljude tako i za stoku, ne treba isticati.
Jesu li već stanovnici burga znali za Solarnicu? Seže li uporaba slankaste potočne vode
u ovome kraju unatrag sve do srednjega vijeka? Razmišljanje popraćeno pitanjem; ili
obrnuto… I, na kraju, potok lijepog imena spušta se u Tiesnupaku, u predaji zapamćenoj
kao za putnike opasan, stiješnjen prolaz, okružen gustim šumama (Ivančan 2010: 263).

Brojnost očuvanih toponima na relativno malom području od oko 20 km² svjedoči o

povijesnim slojevima u korištenju brdovitog šumskog prostora, a potvrđuje to i velika
starost nekih od zemljopisnih naziva. U svakom slučaju, kao što neki od istraženih
dijelova arhitekture na Gradišču omogućuju barem djelomičnu rekonstrukciju burga,
tako i ovi spomenici, toponimi, pomažu u rekonstrukciji prirodnog prostora.

ZABORAVLJENA UTVRDA – ISKOPAVANJE,ZIDANJE I VRAĆANJE KRAJOLIKU

Otkriće

Prvi uspon na vrh Gradišča u proljeće 2001. godine, već poznata priča o „rimskom
gradu“ sagrađenom poviše „rimske ceste“ te ostaci nepoznatog objekta sakriveni u
šumi ispod prepleta korijenja otvorili su cijeli niz pitanja o novom lokalitetu (Karta 3;
sl. 10). Tragove zidova moglo se prepoznati tek po kon guraciji na izduženom platou
vrha, a kamenje na strmim padinama ukazivalo je na urušene dijelove arhitekture.

21 Nalazi se na karti Breznički Hum – 191, 1:25.000, Vojnogeografski institut, Beograd, 1963.

25
 Jedini vidljivi segment oštećenog zida bio je onaj
na jugoistočnom dijelu objekta. „Grad“ koji je u
prošlosti postojao na ovom isturenom vrhu, bio je,
kao i većina arheoloških lokaliteta, zaboravljen i
sakriven pod slojevima zemlje.22

Ovakva situacija na terenu nije dozvoljavala

donošenje bilo kakvih zaključaka o vrsti objekta,
načinu i vremenu gradnje, funkcioniranju te
njegovoj propasti. Ubrzo nakon prikupljanja
osnovnih terenskih podataka i fotodokumentiranja
slabo vidljivih ostataka na Gradišču, 23 arheološka
ekipa Gradskog muzeja Varaždin provela je u
jesen te iste godine manje probno istraživanje
(Šimek 2001). Cilj je bio saznati što je moguće više
o otkrivenom nalazištu, ali samo uz zahvate koji u
ovoj početnoj fazi neće štetiti objektu niti ugroziti
Slika 10. Linija zida
stanje njegovih arhitektonskih sklopova. na Gradišču (2002.)

Slika 11. Geodetska snimka lokaliteta prije radova; krugovima su označena najveća stabla
(Uprava šuma Koprivnica- Šumarija Varaždin, 2001.)

22 Izložbom svih odjela muzeja Spasimo kulturnu baštinu 2001. godine prvi puta javnosti je predstavljen
novi lokalitet te potreba za njegovim istraživanjem i konzervacijom (Spasimo kulturnu baštinu 2001: 3).
23 Nekoliko godina prije provedenog rekognosciranja Gradišče su obišli stručnjaci Konzervatorskog
odjela u Varaždinu što arheološkoj ekipi muzeja tada nije bilo poznato.

26
Zahtjevnost istraživanja arhitekture te njezine konsolidacije – konzervacije povezana
je s odgovarajućom nancijskom potporom, a ona ovom prilikom nije bila na
raspolaganju. Zato se poslove svelo samo na izradu geodetske snimke početnog stanja
te na raščišćavanje, bez arheološkog iskopavanja (sl. 11).

Početni radovi

Početnim radovima od 20. do 29. IX. 2001. trasiran je put od prijevoja u podnožju
do vrha Gradišča te je očišćen od raslinja i srušenog drveća, formirana je uska staza
oko objekta tik uz vanjsku stranu pretpostavljenog obodnog zida. Naime, ruševina je
zauzimala cijeli plato na vrhu do samog njegova ruba, tako da je zbog vrlo strmih
padina kretanje uz vanjsku stranu zida bilo nemoguće. Utvrda je namjerno bila ovako
smještena; nakon što su mjestimice poravnali i uredili plato na vrhu, graditelji objekta
maksimalno su iskoristili relativno malu površinu te su zidove sagradili na samim
rubovima platoa. Takva gradnja i spoj visokog obrambenog plašta sa strmom padinom
ne ostavlja prostor za kretanje neprijatelja oko ziđa i česta je u srednjem vijeku (Piper
1967: 18, 588). Zato se radi dokumentiranja stanja, a i mogućih budućih radova, trebalo
omogućiti komuniciranje uokolo objekta (sl. 12). Istovremeno je površinski čišćen cijeli

Slika 12. Početni radovi na

zapadnom zidu (2001.)

unutrašnji prostor arhitektonskog sklopa te je na jednome mjestu deponirano kamenje,

izvorni građevinski materijal prikupljen unutar obodnog zida. Tijekom istraživanja
djelomično je očišćen zapadni dio obodnog zida u dužini od 5 metara. Stari način
zidanja je takav da se gradi vanjsko i unutrašnje lice, a između je ispuna ili jezgra zida.
Ovakvom tehnikom gradi se dakle trodjelni zid (Štular 2009: 40, Sl. 4.1).

27
 Unutrašnje lice zapadnog zida otvoreno je do visine od 1 metra, dok je zbog oštrog
pada terena visina vanjske strane bila nešto veća od 2 metra. Ustanovilo se da je vanjsko
lice, inače lijepo i kvalitetno građeno priklesanim komadima kamena, sačuvano samo
u najnižem dijelu tik iznad današnjeg nivoa tla, a vjerojatno i ispod njega. Jezgra zida
sastojala se od nepravilnog, sitnijeg lomljenoga kamenja vezanog s mnogo žbuke. Na
nekim dijelovima jezgra je građena tehnikom „riblje kosti“ poznatom još u antičkoj
arhitekturi (sl. 10 uz tekst Z. Horvata). Ovakav način kosog slaganja neobrađenog, često
otpadnoga kamena primjenjuje se ponekad na dijelovima jezgre srednjovjekovnog zida
u kombinaciji s običnim polaganjem što povećava čvrstoću zida (Piper 1967: 97–98;
Horvat Z. 2014: 335). Zidovi su ujednačene kvalitete gradnje, a kao građevni materijal
koristio se lokalni kamen – litotamnijski vapnenac, kojeg ima u bližoj okolici.
Zapadni dio obodnog zida utvrde imao je ujedno i funkciju zapadnog zida veće prizemne
prostorije, de nirane otkrivanjem spoja obodnog zida – njegova sjeverozapadnog
segmenta i jednog pregradnog zida (sl. 13).

Upravo je taj pregradni zid pokazao da se objekt tlocrtno sastojao od dva glavna
dijela. Na vanjskoj plohi zapadnog zida čišćenjem su otkrivene kamene konzole sličnih
dimenzija, otprilike 17 x 15 cm, dvije na sjevernom, a tri na južnom segmentu. Ovim
konstrukcijskim elementima nije se mogla odrediti funkcija. Ovisno o padu terena
i njihovoj nejednakoj poziciji na zidu, konzole se nalaze na samo 40 do 60 cm od
prvobitnog nivoa tla (sl. 14).

Slika 13. Spoj pregradnog i sjevernog

obodnog zida (2001.)

Slika 14. Vanjska ploha zapadnog zida

tijekom iskopavanja; vide se tri južne
konzole (2001.)

28
Na toj visini svaka bi vanjska arhitektonska konstrukcija
oslonjena na konzole predstavljala potencijalnuopasnost
za objekt. Iz tog razloga odbačena je mogućnost da su
nosile neki trajni građevinski dio, no pretpostavljalo se
da će pitanje konzola tijekom budućih istraživanja biti
riješeno. Međutim, namjena im je i dalje ostala nejasna.
Možda su tijekom izgradnje objekta imale funkciju
nekih pomoćnih elemenata. Obujmom skromni, početni
radovi ipak su doveli do nekoliko važnih zaključaka:
na Gradišču se nalaze ostaci manje utvrde nepravilnog
poligonalnog tlocrta izduženog u smjeru zapad – istok,
ulaz u objekt nalazi se na sjevernoj strani (sl. 15), a
potvrđen je nalazom dijela kamenog praga in situ.24
Za okvirnu dataciju arhitekture važni su bili podaci
o kvalitetnoj gradnji priklesanim kamenom vezanim
žbukom, o sporadičnim linijama tankoga kamenja za Slika 15. Dio praga u
nivelaciju redova, o izgledu i načinu gradnje lica i jezgre trenutku otkrića (2001.)
zida te debljini obodnog zida od 2 metra. Sličan način
gradnje vidi se primjerice na nekim dijelovima Modruša, Grebengrada, Medvedgrada
i Okića (Horvat Z. 1986: 186–187). Zaključeno je da svojom gradnjom utvrda pripada
razvijenom, a svojim trajanjem vjerojatno i kasnom srednjem vijeku.

Otkriveni pregradni zid debljine 75-90 cm zatvarao je branič-kulu (sl. 16). Ona je uz
obodni zid sastavni dio burgova, a kod onih manjih, jednostavna tlocrta, zid i kula
su jedini dijelovi od čvrstog materijala. Nastavak istraživanja pokazat će da i Paka
spada u red takvih jednostavnih burgova. Potvrda za okvirnu dataciju temeljenu na

Slika 16. Radovi na južnom dijelu

pregradnog zida (2002.)

građevinskim karakteristikama, ali i o trajanju života u burgu, pronađena je u nekoliko

otkrivenih fragmenata keramičkog posuđa kasnog srednjega vijeka. Pregledom
Gradišča zamijećene su na istočnoj i zapadnoj padini niže objekta gotovo identične
intervencije. Radi se o terasastim proširenjima širine između 2,5 i 3,5 metra podno
utvrde, s visinskom razlikom od oko 6 metara od platoa na vrhu, a namjena im se bez
istraživanja nije mogla sa sigurnošću odrediti. Na zapadnoj padini usječena je jedna, a
na istočnoj dvije terase jedna iznad druge.

24 Nalaz dijela masivnog praga bio je izuzetno važan za kasniju djelomičnu rekonstrukciju ulaza u burg.

29
 Nakon propasti ovoga „grada“, kamen iz njegovih zidova, osobito one obrađene
komade, odvozili su stanovnici iz okolice za gradnju svojih kuća i gospodarskih objekata.
Najčešće su razgrađivali vanjsku plohu, lice zida, jer su tu brzo i jednostavno dolazili
do pravilnih komada kamena. Tako je nakon propasti i napuštanja utvrda desetljećima
služila kao izvor građevnog materijala, doduše za drugačije objekte građene u neko
drugo vrijeme (sl. 17). Prema prikupljenim podacima o vremenu funkcioniranja, načinu
i kvaliteti gradnje, stanju arhitekture te veličini utvrde, osmišljen je osmogodišnji plan
istraživanja i konzervacije objekta na Gradišču. Ovaj rok činio se izglednim za dovršetak
projekta Paka s planiranim arheološkim istraživanjem, konzervacijom građevinskih
struktura te na kraju i prezentacijom lokaliteta.

Nakon što je u okviru izložbe Spasimo kulturnu baštinu Arheološki odjel predstavio
javnosti početna saznanja o lokalitetu, projekt Paka uvršten je u višegodišnju djelatnost
varaždinskog muzeja. 25 Dobri rezultati utrli su put daljnjim istraživanjima i sukcesivnim
konzervatorskim radovima na arhitekturi burga. Sljedećih osam godina Paka je bila
središnja točka terenske arheološke djelatnosti muzeja. Projekt je u najvećoj mjeri
nanciralo Ministarstvo kulture RH, uz potporu Varaždinske županije.

Međutim, realizacija planiranih radova ipak bi bila upitna bez pomoći mnogih sponzora
i donatora, bez brojnih sati volonterskog rada te bez podrške suradnika i prijatelja. Sve
ovo, a i više od toga, ugrađeno je u zidove, 2007. godine obilježene brončanom oznakom
Ministarstva kulture RH – Baština (sl. 18). Iako su posjetitelji, izletnici, planinari, učenici
i svi ostali koji danas posjećuju lokalitet uglavnom svjesni njegove važnosti i povijesne
vrijednosti, možda će oznaka Baština na zidu izniklom iz zemlje, na vrhu Gradišča
usred šumovitih brda, doprinijeti dubljem shvaćanju i poštovanju lokalnih vrijednosti
sraslih s prirodnim krajolikom.

Slika 17. Jedna od starih kuća u okolici građena Slika 18. Baština-oznaka Ministarstva kulture (2007.)
kamenom sa burga (2019.)

Zaštitna istraživanja (2002. – 2008.)

Od 2002. godine započelo se sa zaštitnim istraživanjem te je određen ritam godišnjih

radova; u proljeće će se konzervirati dijelove arhitekture istražene i pripremljene
prethodne jeseni, a u jesen iste godine provodit će se arheološko istraživanje nove
površine, radno označene kao kvadrant.

25 Povodom Međunarodnog dana muzeja, izložbe pod nazivom Spasimo kulturnu baštinu održavale su
se od 2001. do 2005. godine, a Arheološki odjel predstavljao je svake godine rezultate istraživanja Pake.

30
 Slika 19. Istražne površine
– kvadranti
Svake sezone istraživan je određeni segment obrambenog zida, ali i dio unutrašnjeg
prostora. Istražne površine nadovezivale su se jedna na drugu od zapadnog dijela
utvrde prema istoku (sl. 19). Tako se 2002. i 2003. godine radilo u prostoru branič-kule te
na otvaranju sjevernog obodnog zida – njegova zapadnog dijela. U kuli se čistio debeli
sloj urušenja uz dio zapadnog te uz sjeverni obodni zid. Urušenje se najvećim dijelom
sastojalo od građevinskoga kamena. Između kamenja bilo je žućkaste žbuke, pri dnu
sloja i tamnije zemlje s arheološkim materijalom, a sloj debljine do 150 cm, a na vanjskoj
strani objekta i do 200 cm bio je prekriven humusom, lišćem i šumskim raslinjem. Drveće
koje je raslo na zidovima i korijenjem uništavalo građevinske strukture predstavljalo je
najveći problem kod čišćenja zidova i de niranja njihova smjera. No, nakon dogovora s
vlasnicima šume, srušena su najveća stabla u dvorištu burga i na zidovima, a preostalo
deblje drveće srušeno je 2005.26 Ipak, najteži dio posla, a to je bilo vađenje panjeva,
obavljala je svake sezone terenska ekipa. S obzirom na arheološku podlogu, radilo se,
koliko je to bilo moguće, pažljivo. Međutim, duboko korijenje stabala razgradilo je
dijelove građevinskih struktura i na nekim mjestima uništilo arheološke slojeve. Već
na početku radova bilo je jasno da je Paka, zbog šumskog ambijenta, kon guracije
i položaja, vrlo zahtjevan lokalitet te da istraživanje neće biti jednostavno. Dodatne
poteškoće stvarale su velike količine urušenog građevinskoga kamena. Ispod šumskog
humusa i raslinja, urušenje je prekrivalo cijelu površinu nalazišta. Na iskopavanje,
čišćenje i deponiranje kamena trošilo se mnogo vremena, ali je ova priprema materijala
za kasniju konzervaciju bila svake godine nezaobilazan dio terenskog rada. U sezoni
2004. u kuli je završeno istraživanje slojeva ispod kamenog urušenja do prirodne osnove.
To su slojevi paljevine i urušenih drvenih konstrukcija branič-kule te poda. Slojevi
paljevine i tragovi vatre na kamenim zidovima ukazivali su na veliki požar kao kraj
života u burgu. Otkrivena su dva ognjišta te je u potpunosti je de niran pregradni zid

26 Drveće su srušili djelatnici Hrvatskih šuma – Šumarije Varaždin unutar donacije projektu Paka.

31
 Slika 20. Branič-kula,
od početnih radova do
popularizacije

32
odnosno istočni zid branič-kule s dobro sačuvanim
ulazom širine 140 cm. Probne sonde uz zapadni
i sjeverni obrambeni zid pokazale su dubinu
temeljenja od 50 do 60 cm. Čišćenjem urušenja
uz sjeverni zid nastala je nova hodna površina,
dovoljno široka i sigurna za posjetitelje koji su sve
češće svraćali na lokalitet. Istraživanje uz vanjsku
Slika 21. Kamenje iz
stranu sjevernog zida pokazalo je da se ulaz u burg urušenja sjeverozapad-
nalazio na visini od 130 cm od temelja odnosno nog dijela zida i
jastučasti klesanac (2004.)
tla, uz obje strane ulaza otkrivene su u temeljnoj
stopi četvrtaste rupe u koje su u vrijeme funkcioniranja burga bile uglavljene okomite
grede, dio drvene ulazne konstrukcije. 27 Za rekonstrukciju pojedinih dijelova burga,
načina gradnje, obrade i uporabe kamenog materijala posebno je važan nalaz, na žalost
samo jednog, većega klesanca, speci čno obrađenog. Jastučasti klesanac, nađen među
urušenim građevnim kamenom uz vanjski sjeverozapadni ugao obodnog zida, ujedno
i ugao branič-kule, ukazuje na poseban način oblikovanja tog dijela arhitekture (sl. 21).
Vjerojatno su istovrsni klesanci dobro obrađenih rubova ugrađeni tek na određenoj
visini, budući da u donjem, sačuvanom dijelu zida nisu nađeni. Ovaj rijedak građevni
detalj uspostavlja kronološku i kvalitativnu poveznicu između Pake i Medvedgrada i
zbog toga je izuzetno važan (Szabo 1920: 21; Horvat Z. 1986: 189, sl. 26; Miletić 2012:
188). Lijepom obradom i masivnim izgledom jastučasti klesanci svakako su odašiljali
signale o neosvojivosti burga. 28 Nakon što je dosta vremena i truda uloženo u vađenje
nekoliko velikih panjeva, počeo se, također od zapada prema istoku, iskopavati južni
obodni zid. Istovremeno se spuštao i nivo tla uz vanjsku stranu zida, ali samo do
dubine na kojoj su bila sačuvana tri originalna reda vanjskog lica, jer će oni služiti kao
svojevrsni uzorak prilikom konzervacije gornjeg dijela zida, očišćenog u dužini od 10
metara. Radovi na njegovoj vanjskoj strani bili su zbog strmine, a i veće visine zida,
znatno zahtjevniji u odnosu na čišćenje unutrašnje zidne plohe, vertikalne i takve visine
da se njezine dijelove moglo dosegnuti s nivoa tla. Paralelno s radovima na obodnom
zidu, istraživalo se i zapadni prostor dvorišta označen kao kvadrant I. U širini od 320
cm pružao se od sjevernog do južnog spoja pregradnog s obodnim zidom, a istražen
je do geološke osnove (Šimek 2004). S ovih 30-ak m²

Slika 22. Velika oštećenja na sjever-

oistočnom dijelu obodnog zida te
kvadranti II i III (2005.)

27 U četvrtaste rupe, originalne ostatke srednjovjekovnog ulaza, postavljene su u proljeće 2009. drvene
grede nove ulazne konstrukcije. Elemente ulaza izradila je i montirala tvrtka Graditelj d. o. o. iz Gornje
Poljane, prema projektu Z. Horvata.
28 O jastučastom klesancu (njem. Buckelquader, slov. grbasti kvader): tekst Z. Horvata u ovoj knjizi.

33
 započela su istraživanja dvorišta,nakon kule – druge arhitektonske i funkcionalne cjeline
burga. Već sljedeće, 2005. godine istraženi su paralelni II. i III. kvadrant postavljeni
okomito na lanjski, dakle usmjereni zapad – istok, površine od oko 25 m². Kao što
je to bilo uobičajeno na cijeloj površini lokaliteta, tako je i na sjeveroistočnom dijelu
istraživanju prethodilo raščišćavanje obodnog zida i dvorišta. Već početkom radova na
unutrašnjoj te istovremeno i na vanjskoj strani obrambenog plašta, a pogotovo nakon
micanja urušenoga kamenja, pokazala su se velika oštećenja zida, parcijalno sežući
sve do temelja, nastala dijelom zbog prirodnih faktora, a dijelom gotovo sigurno i
ljudskim djelovanjem (sl. 22). I stratigrafska situacija bila je na pojedinim dijelovima
istražne površine poremećena. Ipak, novi podaci pokazali su da tlocrt obodnog zida
nije nepravilno peterokutan, kako se do sada činilo, već je to nepravilan šesterokut.
Naime, na istočnom segmentu sjevernog zida konstatirana su tri loma zidnog plašta.
Očigledno su ga arhitekt i graditelji (Rapanić 2008) prilagođavali kon guraciji prilično
skučenog terena kako bi najbolje iskoristili raspoloživi prostor. Tik uz sjeverni zid na
pravilnim razmacima nalazilo se u dvorištu pet okomitih rupa za stupove (sl. 23) koji
su dijelom bili dio pretpostavljene konstrukcije stubišta za pristup kruništu, a dijelom
su nosili nadstrešnicu pomoćnog prostora. Kasnijim istraživanjima dvorišta uz istočni i
južni obodni zid taj će broj biti dopunjen novim tragovima drvenih nosača.

Slika 23. Rupe za stupove - dijelove

drvene arhitekture, kvadrant II (2005.)

Slika 24. Obodni zid izvana, jugoistočni ugao s recentnim

oštećenjem; žuto: prvobitna vertikala zida (2005.)

Radilo se i na vanjskoj strani jugoistočnog ugla zida gdje se zidnu plohu oslobađalo
od raslinja, zemlje i urušenog materijala te se čistilo veliko recentno oštećenje donjeg
dijela zida i temelja nastalo, čini se, uporabom eksploziva (sl. 24).29 Do gornjeg nivoa
temelja kaverna je ispunjena sitnijim kamenom pa je time stvorena podloga za
građevinske radove u sljedećoj fazi konzervacije. Jugoistočni ugao zida sačuvan je na
vanjskoj strani u visini od oko 4 m, što je i najveća zatečena visina burga. Na unutrašnjoj
strani kompleksa neki su dijelovi imali visinu od svega 60 cm, a na mjestima potpune
devastacije korijenjem ostao je samo temelj.30 Strukture otkrivene u kvadrantima II, III i
IV tijekom sljedeće dvije sezone uputile su na mogući izgled istočnog i južnog dvorišnog
dijela utvrde ( sl. 25). Organizacija i funkcija tog prostora mogu se pretpostaviti iako su
tragovi arhitekture parcijalni. Tri okomite rupe ukopane oko 80 cm u tlo, označavaju

29 Od domaćih ljudi saznali smo da je zid oštećen sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kada je i unutar
burga u potrazi za blagom iskopana pa zatrpana plića jama. Zbog rahle ispune jame u početku se
pretpostavljalo da se radi o cisterni što je istraživanjem opovrgnuto.
30 Velika razlika u visini obrambenog zida na njegovoj unutrašnjoj i na vanjskoj strani nastala je zbog
naglog pada terena na rubu platoa; unutrašnje lice zida gradilo se na ravnoj podlozi, a vanjsko lice sjedi
na strmini. Pritom je odlučujuća i debljina zida od 2 m.

34
Slika 25. Istočni dio dvorišta kroz nekoliko faza:

a čišćenje površine, 2006.

b istraživanje urušenja obodnog zida
c, d slojevi dvorišta ispod urušenja
e istraženi istočni dio dvorišta
f dvorište nakon istraživanja i prezentacije,
sa zapada
g 3D rekonstrukcija istočnog dijela

35
 mjesta gdje su se nalazili drveni stupovi, nosači jednostrešnoga krova. Natkrivao je uz
istočni zid poput hodnika izduženi prostor širine od oko 150 cm. Rubni povišeni dio
bio je učvršćen pločastim kamenjem vezanim žbukom (sl. 25e). Učvršćenje kamenom
evidentirano je samo uz dio ovog povišenog prostora, no pitanje je je li mali kameni
podzid uopće postojao uz cijelu dužinu hodnika. U ovom pomoćnom objektu mogla su
se nalaziti razna spremišta i obavljati jednostavniji poslovi (sl. 25g).

U kvadrantu IV, među nalazima uobičajenim za ovakve utvrde, pronađen je izuzetno

zanimljiv predmet – mala plosnata kamena sjekira (sl. 26) koja se po svojoj kronološkoj
pripadnosti nikako ne uklapa u inventar kasnosrednjovjekovnog burga. Sjekiru
je vjerojatno netko od posade slučajno pronašao u okolici i donio u utvrdu, što je
zasigurno povezano s vjerovanjem u njezinu magijsku moć, ukorijenjenim sve do
novijeg vremena (Durdik 1997; Šimek 2010).

Istovremeno s radovima u dvorištu, otvoren je i cijel istočni segment obrambenog zida,

na vanjskoj strani jako oštećen. Lice zida, očuvano samo u nivou ispod zemlje, uništeno
je nakon propasti burga, jednako kao i velik dio ispune. Posljednji, V. kvadrant dvorišta,
površine oko 25 m², očišćen je i istražen tijekom jeseni/zime 2007. (sl. 19, sl. 27). Kvadrant
se pružao od južnog obrambenog zida prema sjeveru, do granice s kvadrantom III. Već
ustaljenim redoslijedom, radovi na vanjskoj i unutrašnjoj strani južnog zida odvijali su
se istovremeno, a time je i ovaj zadnji segment arhitekture pripremljen za konzervaciju
u proljeće sljedeće godine. Iako nisu ostali sačuvani mnogi arhitektonski dijelovi bitni
za sagledavanje obrambenih, ali i drugih karakteristika burga Pake, ipak neki otkriveni
detalji, makar i malobrojni, stvaraju sliku utvrde. Jedan od takvih detalja je izljev za
vodu pri dnu južnog zida, odnosno u nivou srednjovjekovne hodne površine (sl. 28).
Pružajući se horizontalno cijelom debljinom zida, kanal je odvodio vodu na njegovu
vanjsku stranu gdje se na 100 cm od donje linije zida nalazio slivnik. I ova razlika u
visini ulaznog i izlaznog otvora kanala ilustrira nagib terena na rubu platoa, a taj je
nagib „premošten“ prilagođenom gradnjom. Istraživanje kvadranta V dovršeno je 2008.
godine. Tada su kao elementi još jedne drvene konstrukcije otkrivene dvije okomite
rupe za stupove. Stupovi su možda podupirali manju nadstrešnicu. Ove sezone, koja je
označila kraj istraživačkih radova na Paki, iskopan je probni rov smjera istok – zapad
kroz cijelo dvorište i branič-kulu zbog provjere geološke osnove (sl. 29). Uz vanjsku
stranu južnog i istočnog obrambenog zida nivelacijom tla od gornje linije temelja
prema padini uređena je vanjska, dovoljno široka šetnica za posjetitelje. Završnim
istraživanjem otvoreni su kvadranti VI i VII na padini i na dvjema istočnim terasama
smještenim jedna iznad druge te kvadrant VIII na zapadnoj padini i terasi podno nje.
(sl. 19, sl. 30 ). Da terase nisu prirodnog nastanka već da su imale određenu ulogu u
funkcioniranju obrambene cjeline na Gradišču, zaključilo se već kod prvih pregleda
terena 2001. Očekivalo se da će se istraživanjem razjasniti njihova uloga, što se nažalost
nije dogodilo. Jednostavna stratigrafska situacija sa slojem humusa i geološkom
osnovom, bez kulturnog sloja i tragova bilo kakvih ukopa na istraženoj površini od
ukupno 90 m² ne dozvoljava određivanje funkcije ovih terasastih proširenja. Sigurno
je, međutim, da su terase umjetno formirane. Jednostavni pomoćni objekti, spremišta,
štale za konje možda su se nalazili na istočnoj padini, a na zapadnoj se, s obzirom na
kon guraciju terase s vidljivom depresijom, mogao nalaziti manji prokop kao obrana
pristupa burgu.

36
Slika 26. Kamena sjekira in situ (2007.) i nakon čišćenja (GMV 60166)

Slika 27. Istraživanje kvadranta V (2007.) Slika 28. Izljev za vodu u južnom zidu, Slika 29. Probni rov u dvorištu, sa zapada
dvorišna strana (2008.) (2008.)

1 2 3 5m
Slika 30. Pro l istočne padine i istraživanje kvadranta VI (2008.)

PA K A - PR I LO ZI Z A B IO G R AF IJ U J ED NO G B UR G A 37
 Ovo su samo pretpostavke, budući da za sada nedostaju arheološke potvrde. No, kako
padine i terase nisu istražene u cijelosti, ipak postoji mogućnost da na nekim njihovim
dijelovima postoje arheološki tragovi o prvobitnom izgledu i korištenju ovih položaja.

Konzervacija (2003. – 2008.)

Ideja o arheološkim istraživanjima na Gradišču, već nakon početnih radova 2001. godine,
pretočena je u širi, zahtjevniji, ali nužan pristup objektu – lokalitetu. Arhitektonske
strukture bile su nakon stradavanja u požaru stoljećima izložene djelovanju vegetacije,
atmosferskih promjena, ali i čovjekove destrukcije. Iskopani iz zemlje dugo vremena
nakon preslojavanja i pada u zaborav, građevinski ostaci zahtijevali su određene zaštitne
postupke koji će prije svega usporiti njihovo propadanje. Osim toga, konzervacijom
će se vratiti prepoznatljivost objekta u njegovu zatečenom nivou te uz zadržavanje
povijesnih struktura omogućiti prezentiranje javnosti (Jeras Pohl 1975: 112–113).
Proljetne temperature bez prevelikih oscilacija bile su optimalne za zidarske radove,
a saniran i čvrst zid „sazrijevao“ bi kroz ljetno i jesensko razdoblje pa su tako zimska
oštećenja svedena na najmanju moguću mjeru. Od dviju godišnjih kampanja prema
pravilu: proljeće – konzervacija prošlogodišnjeg, jesen – istraživanje novog, nije se
odustalo do završetka projekta. Dakle, jednaku važnost pridavalo se kako istraživanju,
tako i sukcesivnoj građevinskoj sanaciji istraženih segmenata arhitekture. Zidarski
radovi diktirali su pravovremenu dopremu građevinskog materijala i velikih količina
vode na lokalitet što je pak bilo povezano s različitim vrstama transporta i s nekoliko
pretovara od podnožja do vrha Gradišča (sl. 31, sl. 32).

Slika 31. Poslije kiše: prijevoz materijala za konzervaciju Slika 32. Transport zadnjim usponom
šumskim putom (2006.) (2005.)

Usprkos nemalim problemima, zidovi su ipak, uza sve potrebne predradnje, sanirani
ubrzo nakon njihova otvaranja što je kod ovakvih objekata izuzetno važno.31 Konzervaciji
svakog segmenta, nakon njegova iskopavanja, prethodili su ovi postupci: demontaža
loših i pomičnih građevinskih elemenata do kompaktne strukture, suho čišćenje čvrstih
dijelova zida od zemlje, korijenja i lišća, čišćenje demontiranoga kamenja koje će se
ponovo ugraditi u zid (sl. 33). Slijedilo bi ispiranje zida velikim količinama vode pod
pritiskom što je vrlo važan postupak za dobro povezivanje kamenog materijala i žbuke,
a time i za čvrstoću konsolidirane strukture. Nakon temeljitog i dugotrajnog ispiranja,
slijedi gradnja (sl. 33d). Njome se u određenom ritmu oblikuju tri dijela takozvanog

31 Građevinski radovi bili su povjereni Gradnji Havojić iz Visokog, a voditelji zidarskih poslova na tere-
nu bili su Stjepan Geček i Dragutin Bukal.

38
Slika 33. Vanjska ploha istočnog obodnog zida
kroz nekoliko faza:

a, b početak radova i čišćenje

c priprema za konzervaciju
d, e konzervacija
f 3D model današnjeg stanja zida
g 3D rekonstrukcija

39
punjenog zida: vanjsko lice, unutrašnje Š
lice i međuprostor odnosno jezgra ili
ispuna. Način gradnje lica usklađuje
se s originalnim segmentima zida,
sačuvanim samo u najnižem dijelu
(sl. 33f). Kod gradnje lica zida nakon
nekoliko horizontalno položenih
kamena stavljao se vežnjak.

Okomit na vanjsku plohu, vežnjak

je povezuje s ispunom što priječi
odvajanje vanjske zidne ljuske.
Zahvaljujući iskustvu zidarske ekipe,
kod polaganja kamena pazilo se i na Slika 34. Usporedba
smjer pružanja slojnica što je važno izgleda:
a vanjsko lice zida
zbog mogućeg negativnog djelovanja b unutarnje lice
atmosferilija.32 Kad je riječ o djelovanju
atmosferskih prilika, treba spomenuti da tijekom istraživanja ni na jednom dijelu zida
nisu nađeni ostaci vanjske ili unutrašnje žbuke, iako se pretpostavlja da je postojala
barem na nekim unutrašnjim dijelovima (Miletić 2012: 199–200). Vanjsko lice burga
Pake građeno je kvalitetnije i ljepše, s pravilnijim kamenjem te s tendencijom slaganja
u redove, za razliku od unutrašnjih, nemarnije izvedenih ploha (sl. 34a,b). Mjestimice
se horizontale popravljalo umetanjem tankoga kamenja. Boljom gradnjom postizala
se veća čvrstoća vanjskog plašta izloženog udarima neprijateljskog oružja, ali je i
vizualni dojam visokog, pravilno građenog zida sugerirao njegovu neosvojivost. No,
dijelovi burga okrenuti širokom vanjskom prostoru također prenose poruku ugleda,
dostojanstva, položaja (Kühtreiber 2005).

U očišćenoj i ogoljenoj jezgri zida na mnogim su se mjestima dobro vidjele šupljine

između lomljenjaka. One pokazuju da jezgra nije građena lijevanjem morta u koji bi
se nabacalo sitnije otpadno kamenje, što se u srednjovjekovnoj gradnji inače često
prakticira, već se izmjenjuju redovi kamena i morta (Miletić 2012: 189). Na nekim
dijelovima obodnog zida uočen je mort s primjesom drobljene opeke. Tako dorađenim
vezivom, otpornijim na vlagu i smrzavanje (Piper 1967: 81–83; Ivanušec & Horvat Z.
2016), gradilo se dijelove zida neposredno uz ulaz u burg, inače najosjetljivije mjesto u
obrani burga.

Tijekom šest sezona na Paki su sanirani svi otkriveni zidovi, a korišten je lokalni
građevni materijal – kamen demontiran s trošnih zidova, onaj iz urušenja prikupljen na
padinama, ali i istovrsni materijal nedavno napuštenih i srušenih kamenih objekata u
okolici. Prirodna ležišta litotamnijskog vapnenca nalaze se u najbližoj okolici Gradišča,
što je graditeljima također mogao biti jedan od razloga za odabir položaja utvrde.
Ležišta se pružaju od potoka Pake u smjeru središnjega Kalnika. Pijesak potreban za
gradnju može se kao i šljunak, a uz njih i glina, također naći u blizini, sjeverno od
Pake. Nekoliko većih i manjih potoka osiguravalo je dovoljne količine vode za gradnju.
I drvo, izuzetno važna sirovina široke primjene u svim sferama života pa tako i u
građevinarstvu, nalazilo se tik uz gradilište. Velike količine drva i kamena omogućavale

32 Selo Visoko u prošlosti je bilo poznato po vrsnim graditeljima kamenom, a tradiciju čuvaju i zidari koji
su šest sezona radili na Paki.
su, uz blizinu vode, proizvodnju vapna potrebnog za gradnju pa su ne predaleko od
ovoga mjesta morale biti i vapnare.

Uz uporabu lokalnoga građevnog materijala, tijekom konzervacijskih postupaka

poštovalo se i način obrade i dimenzije kamena te konačno i način gradnje. Zanimljiv
podatak uočen je pregledom kamena iz urušenja branič-kule. Zapaženo je, naime,
ponavljanje dimenzija od 17 cm i 26 cm, što možda ukazuje na određenu pripremu
kamena, možda već i prilikom vađenja u kamenolomu, zbog jednostavnije ugradnje.33
Odstupanje od srednjovjekovnih materijala napravljeno je u sastavu morta dodavanjem
smjesi 10 % cementa tako da je odnos bio cement 1 : gašeno vapno 3 : sipina 6. Sipina
granulacije 1 – 4 mm miješala se u vezivo kako za gradnju tako i za zamazivanje
sljubnica. Već nakon prve sezone za neke konzervacijske postupke redovito se
koristilo prirodno hidraulično vapno calx romana uz dodatak sipine u omjeru calx
romana 1 : sipina 2. Visoku kvalitetu ovog materijala potvrđuje dobro stanje brojnih
konzerviranih i saniranih povijesnih objekata iz raznih razdoblja. Rimskim vapnom
na Paki se obrađivalo tjeme te vanjsko i unutrašnje lice svih zidova, dakle najosjetljivije
dijelove izložene atmosferskim, ali i drugim oštećenjima. Djelomična rekonstrukcija
arhitektonskog sklopa izvedena je na dva mjesta: na dijelu sjevernog obrambenog
zida – njegova istočnog segmenta uništenog razornim djelovanjem korijenja drveća
te na ulazu burga gdje su in situ sačuvani neki originalni dijelovi: dio praga, dio
desne i položaj lijeve uložine (špalete) vrata te dvije četvrtaste okomite rupe u tlu za
grede ulazne konstrukcije. Usporedbe s ulazima odnosno nekim dovratnicima istog
vremena, primjerice onima s Podsrede u Sloveniji, Ozlja, Medvedgrada, Popova tornja,

Slika 35. Djelomična

rekonstrukcija ulaza u burg:
a isklesani elementi ulaza
b ugrađivanje
c po završetku posla:
Dragutin Bukal (lijevo),
Stjepan Geček i
Josip Hadrović (2007.)
d izgled ulaza, 3D model
(2017.)

33 U srednjovjekovnim mjerama 17 cm je otprilike 6 palaca, 26 cm odgovara 10 palaca; 1 stopa = 12 pala-

ca = 32, 5 cm, a 1 hvat = 6 stopa = 195 cm.

41
 omogućile su rekonstrukciju(sl. 35) prema kojoj su iz lokalnoga kamena isklesanidijelovi
dovratnika te su 2007. godine ugrađeni u ulaz (Horvat Z. 2006; Šimek 2007).34 Time je
ostvarena prva faza njegove prezentacije, dovršene dvije godine kasnije postavljanjem
drvene ulazne konstrukcije. Kako su arheološka istraživanja napredovala od zapadnog
dijela lokaliteta prema istoku, tako se s iskopavanjima usklađivalo i zidarske radove.
Svi dijelovi arhitekture konsolidirani su do očuvane visine. Izuzetak je zapadni zid s
naknadno dodanim još jednim redom kamena, sada vezanog rimskom žbukom.
Naime, vapneni mort s minimalnim dodatkom cementa korišten u početnim radovima
2003. godine nije bio dobro rješenje pa je greška ispravljena uvođenjem kvalitetnog
veziva calx romana za sanaciju tjemena svih zidova. Također zbog zaštite gornjih ploha,
one su oblikovane s blagim nagibom prema vanjskoj strani kako bi se pospješilo
otjecanje oborinske vode (sl. 33e).

Neki dijelovi obodnog zida zbog većih su oštećenja zahtijevali dugotrajnije pripreme
i veće količine građevnog materijala. U pojedinim fazama najteže je bilo osigurati
dovoljnu količinu kamena prikladnih dimenzija za izgradnju lica, a nedostajalo je i
ugaonih klesanaca. Oni su nađeni in situ i u dobrom stanju samo na nekim dijelovima
zida, uglavnom u donjem nivou koji je vrlo brzo nakon propasti burga bio zatrpan, a
time i nedostupan. Upravo zahvaljujući takvoj prirodnoj zaštiti, donji dijelovi zida ostali
su očuvani u svojem izvornom obliku pa su bili svojevrsni putokaz kod konzervacije
gornjih segmenata objekta (sl. 36). Tek nakon što je saniran gornji dio zida, u potpunosti
je očišćen sve do temeljne stope njegov najniži segment. Takav redoslijed olakšao je
radove na gornjim, višim dijelovima, jer se znatni dio zahvata moglo provesti s nivoa tla,

Slika 36. Vanjsko lice

južnog obrambenog
zida nakon konzervaci-
je; označena je granica
autentičnog i rekonstru-
iranog lica ; 3D model
(2017.)
bez postavljanja građevinske skele. Manjak kvalitetno obrađenog kamenog materijala
rješavao se tijekom radova tako da bi se zidarske poslove povremeno proširilo i na
klesarske pa se veće ugaone blokove prilagođavalo i klesalo na licu mjesta.

Malobrojna zidarska ekipa obavljala je tijekom šest sezona sve poslove vezane za
konzervaciju: od transporta materijala i dopreme velikih količina vode za ispiranje i
gradnju zidova, preko montaže skela, pripreme morta, odabira građevnog kamena

34 Kamene elemente isklesao je Stjepan Geček iz Presečna Visočkog, voditelj zidarske ekipe na Paki.

42
 Dolje: Slika 38. Izgradnje
babilonske kule (Toggen-
burg – Bibel, Staatliche
Museen zu Berlin, Bl. 37
recto, 1411. god); URL 6
Dolje: Slika 39.
Drvodjelci; gore desno:
prekrivanje krova šindrom
(Wenzelsbibel, Wien,
Ősterreichische National-
Slika 37. Konzervacija - neki od poslova: od demontaže nestabilnih dijelova zida, preko transporta bibliothek Cod. 2759-2764,
materijala i pripreme kamena do zidanja. oko 1390.); URL 7

za pojedine dijelove arhitekture do nužnih klesarskih radova (sl. 37). Broj zaposlenih
i organizacija radova na gradilištu gdje se saniralo tek ostatke srednjovjekovnih
građevinskih struktura bez dojmljivih vertikala i složenih konstrukcija burga bili su
u skladu s potrebama, dinamikom istraživačkih radova, a konačno i s nancijskim
mogućnostima.

Srednjovjekovno gradilište pružalo je zasigurno potpuno drugačiju sliku. Predvođeni

arhitektom koji je objedinjavao znanja graditelja, statičara, ponekad i kipara, brojni
radnici, obrtnici raznih struka i pomoćnici bili su raspoređeni na svim poslovima –
od početnog čišćenja i pripreme terena, sječe okolne šume, preko odabira mjesta za
vapnare i proizvodnje vapna, podizanja privremenih radionica i nastambi, dovoza
građevnog materijala i vode, obrade drva i kamena, do pripreme morta, izrade skela,
zidanja. Pretpostavlja se da su se organizacija radova i poslovi izgradnje naših burgova
odvijali jednako ili slično kao i na istovremenim utvrdama susjednih područja (sl. 38).
Prema srednjovjekovnim pisanim i slikovnim izvorima može se rekonstruirati složen
ali dobro organiziran proces izgradnje (Schmaedecke 2008). Iskusni i cijenjeni strani
graditelji prenosili su od jednog do drugog gradilišta znanje, postupke, tehnike gradnje,
ali i pravila hijerarhijske ljestvice svih angažiranih na radovima (Booz 1956: 23–36),
prema kanonima udruženja poznatih kao Bauhű e. Bez tih pravila uspješan početak,
rad i dovršetak izgradnje ne bi bili mogući. Uz brojne radove na gradilištu, ponekad se
određene poslove moglo obavljati i na nekom od pokrajnjih područja te na gradilište
dopremati već gotove proizvode, pa su se na Paku možda tako dopremale drvene
daščice – šindra za pokrivanje krovova. Naime, kako arheološkim istraživanjima na
lokalitetu nisu pronađeni ostaci crijepa, vjerojatno je krovni pokrov bila upravo šindra
(sl. 39).

PA K A - PR I LO ZI Z A B IO G R AF IJ U J ED NO G B UR G A 43
Uvjeti za izradu daščica bili su bolji u podnožju nego na skučenom Gradišču, a transport
drvenog proizvoda do gradilišta nije trebao biti suviše zahtjevan, osobito ako su za
prijenos robe korišteni magarci i mazge. Kao otporne i izdržljive životinje prikladne
su za transport, osobito u planinskim područjima. Zato su u srednjem vijeku i izvan
mediteranskih krajeva uobičajeno sredstvo prijenosa tereta (Kostić 1914: 64–66; Čoralić
1997: 159).

Kao što je svaka sezona arheoloških istraživanja donosila nove podatke o životu unutar
srednjovjekovnog ziđa, tako je i svako otvaranje zidnih struktura prije konzervacijskog
postupka pružalo spoznaje o gradnji i materijalima, ali i otvaralo nova pitanja, poneka
i bez odgovora.

Građevinski detalji u zidovima

Tijekom čišćenja i pripreme zidova za sanacijske radove na nekoliko mjesta uočilo se

određene tragove nastale intervencijama srednjovjekovnih graditelja. Iako to nisu bili
niti značajniji, niti zahtjevniji građevinski zahvati, ipak su vrijedna dopuna sveopće
slike složene graditeljske djelatnosti s osmišljenim i dobro organiziranim radovima
na izgradnji obrambenog objekta. Kod čišćenja zidova od raslinja i zemlje, a osobito
u južnom obodnom zidu, uočilo se okrugle rupe promjera 8 – 12 cm (sl. 40). Bili su
to zapravo horizontalni kanali okruglog presjeka, poprečno smješteni u zidu. Na
dijelovima gdje vanjsko lice zida nije bilo očuvano moglo ih se pratiti tek u središnjoj
ispuni, no ponegdje se te rupe uočava i na plohi unutarnjeg lica. Ove rupe u zidu,
odnosno kanali, pokazuju mjesta gdje su tijekom gradnje bili postavljeni dijelovi
građevinskih skela. Naime, nosive dijelove skela, izrađene od oblica, polagalo se na
određenim udaljenostima horizontalno na debljinu zida u gradnji, obzidalo, dakle
učvrstilo, da bi se na ove nosive elemente zatim polagale platforme izrađene od oblica,

Slika 40. Kanal u zidu, mjesto srednjovjekovne skele; unutarnja strana južnog zida (2005.)
grana i prepletenog šiblja, a u rjeđim slučajevima i od znatno skupljih dasaka (sl. 38). S
platforme skele se gradilo zid do određene visine, a zatim se ponovo učvršćivalo novi
red oblica, platforme su skidane s nižeg i postavljane na viši nivo, na novo ugrađene
drvene nosače (Miletić 2012: 195–197; Horvat 2014: 213, sl. 267; 215). Tako se s višeg
nivoa nastavilo graditi zid, a one drvene nosače koji više nisu bili u funkciji odstranilo bi
se pilom ili sjekirom. Tragovi skela na srednjovjekovnim utvrdama nisu rijetkost pa ih
se može naći i u zidovima obližnjih utvrda Vinice, Grebengrada, Puste Bele, Kamenice.
Ponekad je, iako rijetko, u kanalu još sačuvan ostatak drveta što je zabilježeno i na Paki.
Ma kako ovi jednostavni i na prvi pogled minorni građevinski detalji ne plijene pažnju
u složenoj slici utvrdbene arhitekture, ipak pomažu u raspoznavanju nekih manje
poznatih ali bitnih tehničkih rješenja primijenjenih u srednjovjekovnom graditeljstvu.
Na južnom obodnom zidu Pake prvi niz horizontalnih dijelova skele bio je postavljen
na oko 90 cm od nekadašnje hodne površine, a sljedeća dva niza kanala pokazuju da
je visinski razmak između ostalih radnih dijelova skele bio oko 110 cm. Radovi na
konzervaciji tog istoga zida, posluživši kao svojevrstan eksperiment, pokazali su da
je takva visina logična i prihvatljiva jer ju zidari mogu bez naprezanja dohvatiti uz
poštovanje debljine zida. Radovi na nivou višem od ovoga uz veći bi napor urodili
lošijom kvalitetom. Još jedan detalj otkriven uz vanjsku plohu južnog zida vjerojatno
se može povezati s konstrukcijom građevinske skele. Naime, na 35 cm udaljenosti od
zida registrirana je u tlu okomita okrugla rupa promjera 12-13 cm, sačuvane dubine 20
cm. Ona pokazuje mjesto gdje je u prvobitni humus na padini bio ukopan drveni stup.
S obzirom na njegovo mjesto i dimenzije može ga se odrediti kao okomiti potporanj
skele. Drugi, slični tragovi takvih potpornja nisu nađeni; ako su postojali, uništeni su

Slika 41. Položaji

okomitih greda u istočnom
zidu branič-kule.

1 2m
istočni otvor za podloga obodni rupa za geološka
zid vrata zida, zid, gredu podloga
Š sjeverni i
južni

45
 korijenjem drveća koje je kasnije izraslo na zidu i do njega. Međutim, neke vrste skela
niti nisu imale okomite potpornje, već su radne plohe bile konzolno učvršćene, za što
nalazimo potvrde u srednjovjekovnim izvorima (Piper 1967: 150–151; Miletić 2012:196).
Prilikom konzervacije zapaženi su još neki građevinski detalji. Radi se o pravilnim
okomitim šupljinama kvadratnog presjeka, otkrivenim u istočnom zidu branič-kule.
Nakon oslobađanja gornje plohe zida od šumskog raslinja, primijetilo se po dvije
šupljine u sjevernom i u južnom dijelu zida prekinutog otvorom za vrata branič-kule
(sl. 41). Pravilno su razmještene u zidu debelom 75 – 90 cm. Nalaze se na samom spoju
ovoga zida sa sjevernim obrambenim (zapadni segment) te simetrično i uz spoj s južnim
obrambenim zidom. Druge dvije šupljine smještene su na oko 35 cm od otvora za vrata.
Dimenzije i izgled šupljina pokazuju da su se tu nalazile okomito postavljene grede
presjeka oko 25 x 25 cm te da su kod postavljanja bile ukopane u zdravicu, što je
pokazalo čišćenje jedne od šupljina. Dubina ukopa grede u zdravicu bila je oko 30 cm.
Pretpostavka je da su sve četiri grede postavljene u slobodnom prostoru, u prethodno
pripremljene rupe koje su markirale poziciju budućeg zida. Nakon što su grede bile
ksirane, a vanjski zidni plašt burga već je bio podignut barem do neke visine, počelo
se s gradnjom pregradnog zida kojim će cjelokupni unutrašnji branjeni prostor biti
podijeljen na dva različito velika dijela. Ova pregradna zidna struktura, znatno tanja od
one obrambene, ima ulogu istočnog zida branič-kule. Da se oko greda zidalo pažljivo,
slažući uz njih ravne plohe kamena i izbjegavajući nastanak šupljina, pokazuju pravilni
i glatki kanali greda sačuvani i nakon nestanka drvene građe. Jesu li grede istrulile
zbog proteka vremena ili im je propadanje ubrzano požarom? Odgovor na ovo, kao i
na pitanje o funkciji drvenih stupova ugrađenih u najtanji zid branič-kule – nije siguran.
Isto tako nije de nirana niti namjena slične okomite šupljine dimenzija 35 x 35 cm, visine
230 cm, otkrivene na Zelingradu uz vrata ulazne polukule (Mačković 2002). U terenskom
izvještaju sa Zelingrada navodi se mogućnost da se tu nalazio uteg za podizanje i
spuštanje manjeg pokretnog mosta ili željezne rešetke kao dodatne zaštite ulaza. Još
jedan utor, pretpostavlja se također za uteg, otkriven je 2016. uz vrata na južnoj strani
Zelingrada.35 Međutim, treba naglasiti da su spomenuti dijelovi Zelingrada s rješenjima
za posmična vrata mlađi od Pake te pripadajudrugom vremenu. Slični detaljiu zidovima,
okomite ili horizontalne pravilne šupljine, mogu biti i ostatak drvene konstrukcije za
zatvaranje prozora s unutarnje strane, što primjerice potvrđuje i građevinski detalj u
burgu Stockenfels u Bavarskoj (Di mann 1995: 109, Abb. 10). U zidovima mnogih naših
objekata (Krapina, burg Žumberak, Velika, Modruš, Medvedgrad itd.) pronađeni su
određeni drveni elementi ugrađivani zbog veće čvrstoće samoga zida. Najčešće se radi
o serklažima, zapravo horizontalno položenim gredama koje osiguravaju čvrstoću zida
kroz vrijeme potrebno za stezanje vapnenog morta, ali i kasnije (Miletić 2012: 189–190;
Horvat Z. 2014: 212–215). U rijetkim slučajevima na njemačkim utvrdama na vidjelo su
izašle okomite te s njima povezane kose drvene konstrukcije ugrađene u zidove, dakle
izvana nevidljive (Piper 1967: 152–154). Jedno od objašnjenja za otkrivene šupljine na
Paki je da su i tu postojali serklaži odnosno armature, tim više što se radi o tanjem zidu,
kod kojeg je stabilnost važna od samog početka zidanja. Naime, tek je potpuno stezanje
vapnenog morta osiguravalo čvrstoću zida. Možda su i stabilnost istočnog zida branič-
kule ojačavale četiri jake grede ugrađene u ključne dijelove tog zida. Ovo je, naravno,
tek pretpostavka. No, zahvaljujući sve brojnijim istraživanjima naših burgova, možda
će se nekim sličnim nalazom razriješiti i ova nepoznanica s Pake.

35 Voditeljici istraživačkih i zaštitnih radova na Zelingradu Romani Mačković zahvaljujem na korisnim

informacijama.

46
Radovima na istočnom segmentu južnog zida 2008. godine dovršena je konzervacija
arhitekture. Sveukupni radovi time nisu okončani jer je još predstojala posljednja faza
projekta – prezentacija lokaliteta.

Prezentacija i popularizacija

Potaknuti shvaćanje vrijednosti jednog prostora i njegove prošlosti utjelovljene u

kamenim zidovima burga – to je bio cilj radova na Paki kroz svih devet godina. Veza
prirodnog krajolika i slojeva prošlosti umalo je ostala sakrivena pa i zaboravljena, no
istraživanjima i konzervacijskom obnovom otkrivene arhitekture, prostor i prošlost
ponovo su objedinjeni. Vrijednost materijalnih ostataka na Gradišču, stoljećima
fosiliziranih u slojevima zemlje i kamena, porasla je istraživanjem i našim saznanjem
o vremenu i uvjetima njihovog nastanka i uporabe. Svijest o prošlosti slikovito
predstavljenoj arhitekturom Pake (sl. 42) te veza povijesnog prostora sa sadašnjim
trenutkom ili, u širem kontekstu, povezivanje čovjeka današnjice i mjesta prošlosti
vodi ka oblikovanju vrijednosti de nirane pojmom prostorna memorija (Maroević
2005/2006). Kako bi se posjetiteljima Pake omogućilo razumijevanje i što pravilniji
doživljaj povijesnog ambijenta, po završetku arheološkog istraživanja i konzervacije
građevinskih ostataka pristupilo se prezentaciji arheološkog nalazišta. Prezentacija
bez maštovitih pretjerivanja, svedena na umjereno oblikovanje, djelovat će ponekad
snažno, a ponekad i gotovo neprimjetno na doživljaj prostora i prošlosti kao memorije

Slika 42. Arhitektura Pake

u sačuvanom, istraženom
i konzerviranom sloju; 3D
model (2017.)

mjesta (Maroević 2005/2006: 36). Postupci prezentacije lokaliteta, planirani kao završni
dio projekta Paka, ipak su se povremeno provodili već i u vrijeme istraživanja, ovisno
o trenutačnoj situaciji na terenu. Već krajem sezone 2002. postavljena je u branič-kuli
mala informativna ploča36 s osnovnim podacima o objektu koji se tek počeo istraživati.
Iako privremenog karaktera, bila je u to vrijeme jedini izvor podataka namijenjen tada
još rijetkim posjetiteljima lokaliteta. Sljedeći, sada složeni zahvat u okviru prezentacije
slijedio je ubrzo nakon istraživanja važnog dijela obrambenog zida – ulaza u utvrdu.
Arheološki podaci o izgledu i konstrukciji očuvanog dijela ulaza, uspoređeni s
istovremenim takvim gradnjama na nekim drugim objektima, dozvolili su djelomičnu

36 Ploča je bila donacija tvrtke Strip d.o.o. iz Novog Marofa (vl. N. Maltar).

PA K A - PR I LO ZI Z A B IO G R AF IJ U J ED NO G B UR G A 47
 rekonstrukciju (Horvat Z. 2006) s ugradnjom elemenata isklesanih iz lokalnog kamena.37
Konačna prezentacija ulaznog dijela pretpostavljala je još i izradu drvene konstrukcije
sa stepenicama i platformom kao vezom vanjskog prostora s autentičnim ulazom.
Izgled srednjovjekovne konstrukcije nije poznat; njezin jedini trag su dvije okomite
rupe tik uz vanjski plašt obodnog zida, na mjestu ulaza. Rupe pokazuju da su se ovdje
nalazili konstruktivni dijelovi ulaza iz vremena funkcioniranja burga.

U ove iste rupe ugrađene su sedam stoljeća kasnije grede nove ulazne platforme (sl.
43). Vjerojatno je nekadašnja drvena platforma bila slična ovoj postavljenoj 2009. 38
Masivna i čvrsta konstrukcija ima dvojaku namjenu: ona je detalj važan u interpretaciji
sjevernog obrambenog plašta, a istovremeno posjetiteljima omogućuje siguran pristup
kroz autentičan ulaz u dvorište burga. U dvorištu su, također u svrhu prezentacije,
uz istočni i dijelom južni obodni zid postavljeni hrastovi stupovi kao markacije
srednjovjekovnih.

Slika 43. Suvremena

ulazna platforma, pogled
sa sjevera; 3D model
(2017.)

Stupovi visine iznad tla oko 1 m te promjera 20 cm postavljeni su na ista mjesta na

kojima su dokumentirani nekadašnji nosači nadstrešnice (sl. 44). Vizualizacijom njihova
razmještaja nastojalo se predočiti mjesto natkrovljenog radnog prostora uz istočni i
južni zid.

Visina stupova odabrana za prezentaciju prihvatljiva je zbog dobre uočljivosti u

prostoru, a ne predstavlja opasnost za posjetitelje niti im otežava kretanje po lokalitetu.
Već je spomenuto da su se određeni postupci prezentacije provodili i tijekom nekih
istraživačkih i konzervacijskih faza pa je tako kod sanacije obodnog zida, osobito
njegovog južnog i istočnog dijela, pozornost usmjerena na izvorne kanale od
građevinskih skela. Kod priprema za konzervaciju, nakon razgradnje oštećenih
slojeva zida, u vidljive kanale umetnute su oblice odgovarajuće debljine. Po završetku
konzervacije, oblice su ostale vidljive na licu zida pa kao nenametljivi prezentacijski
detalji pokazuju do danas očuvana mjesta ugradnje srednjovjekovnih skela (sl. 45).
Ostaci drveta, izgledom identični onim nekadašnjim, kod posjetitelja upotpunjuju

37 Vidjeti bilješku 11 .
38 Autor projekta za drvenu konstrukciju ulaza je Zorislav Horvat, troškovnik je izradio Darko Žagar
(Žagar d.o.o. Čakovec), a dijelove su izradili i montirali djelatnici tvrtke Graditelj d.o.o. iz Gornje Poljane.

48
spoznaje o načinu gradnje obrambenog zida, a time sadašnji trenutak na lokalitetu
povezuju s njegovom građevinskom i svakom drugom prošlošću.

Slika 44. Drveni stupovi

na autentičnim pozici-
jama; postavljeni u fazi
prezentacije lokaliteta
(2009.)

Najvažniji cilj prezentacije lokaliteta je pružanje posjetiteljima osnovnih podataka Lijevo: Slika 45. Detalj
prezentacije: oblica
o nalazištu, što se može provesti postavljanjem informativne ploče. I projekt Paka ugrađena u kanal
zaključen je 2009. godine postavljanjem takve ploče na padini zapadne terase podno srednjovjekovne skele
(2006.)
utvrde (sl. 46). Bojama podloge i kratkog dvojezičnog teksta ploča se uklapa u smeđu
spomeničku signalizaciju, nekoliko godina kasnije postavljenu u dolini, uz prometnicu Desno: Slika 46.
Info-ploča na prilazu
kroz današnje selo Paka. 39 burgu, zapadna strana
Gradišča (2009.)

39 Smeđu signalizaciju, odnosno putokaze prema burgu postavili su Turistička zajednica grada Novog
Marofa i Grad Novi Marof.

49
 U konceptu oživljavanja i doživljavanja spomeničke baštine te njenog utjecaja na
jačanje identiteta, za prezentaciju veže se i popularizacija. Granica između jednog i
drugog često je neodrediva jer su ideja i cilj bliski, čak i jednaki, iako načini provođenja
mogu biti različiti. Povezanost te prožimanje prezentacije i popularizacije spomeničke
baštine stvara dobru podlogu za edukaciju širokog sloja publike, pri čemu edukacijski
sadržaji namijenjeni mlađim naraštajima podrazumijevaju speci čan pristup. Početak
popularizacije burga Paka kao predmeta istraživanja te arheologije kao metode
istraživanja veže se za godišnje izložbe varaždinskog muzeja, pod nazivom Spasimo
kulturnu baštinu održavane od 2001. do 2005. godine. Tom serijom izložbi, praćenih
skromnim katalogom, područje arheologije predstavljalo se javnosti aktualnim
radovima i rezultatima na Paki. Isto tako spoznaje o utvrdi prezentiralo se popularnim
predavanjima za javnost te stručnim izlaganjima na znanstvenim skupovima. Istu
su svrhu imali i tekstovi objavljeni u publikacijama različitih kategorija. Interes za
otkriveni lokalitet, shvaćanje njegove povijesne važnost i poštovanje spomeničke
vrijednosti nastojalo se, osim izložbama i predavanjima, potaknuti i drugim načinima
promidžbe: prilozima emitiranim na lokalnoj i državnoj televiziji, novinskim člancima,
radionicama na lokalitetu i nastavom u prirodi , obilježavanjem Međunarodnog dana
muzeja u vrijeme arheoloških radova, izradom nekoliko prigodnih letaka, razgledom
nalazišta organiziranim za grupe planinara i pojedinačne posjetitelje u vrijeme
istraživanja (sl. 47). Sve ove aktivnosti, ostvarene velikim entuzijazmom i uz mnogo
volonterskog rada cijele ekipe, mogle su biti poticaj službama lokalne zajednice da
ozbiljno razmisle o Paki kao o turističkoj zanimljivosti jer neki slični objekti dobili su
novu vrijednost upravo uključivanjem u kulturni turizam ili, kako ga je pravilnije još u
prošlom stoljeću imenovala A. Deanović, turizam kulture (Deanović 1974: 32; Pleše &
Sekulić 2014: 248–251).

Popularizaciji arheologije, ali i upoznavanju arheološkog nalazišta i njegove

kompleksnosti, uz već spomenute aktivnosti pridonijela je i Škola arheologije za odrasle,
održana kroz jedan radni tjedan istraživačke sezone 2005. godine.41 Edukacija ljubitelja
arheologije u krugu već iskusne terenske ekipe ispunila je svoj cilj: polaznici su se, uz
to što su usvojili nova znanja, u narednim kampanjama na razne načine zalagali za
uspješno odvijanje projekta Paka. Jedan od posljednjih doprinosa popularizaciji burga
je prospekt tiskan 2010. na hrvatskom i na engleskom jeziku. Napokon, i ova knjiga ima
zacrtani cilj: neka otvori svijetlu stranicu daljnjeg očuvanja burga na Gradišču.
Plan upravljanja spomenikom s razrađenim praćenjem stanja te načinima kontinuiranog
održavanja lokaliteta kroz nekoliko razina logičan je nastavak onih postupaka koje je
provela arheološka ekipa. Ti zadaci su u nadležnosti drugih institucija i službi (Maroević
1978/1979). Upravo prelaskom spomenika pod novu ingerenciju najčešće puca lanac
provedenih i planiranih radova. Ovu sudbinu nije izbjegla ni Paka, no još uvijek nije
prekasno da lokalna zajednica prihvati skrb o spomeniku te da njegovu ambijentalnu i
povijesnu vrijednost uzdigne do prepoznatljivog obilježja regije. Sporadična nastojanja
da se unutar obrambenog zida Pake dozove njena prošlost i ponudi posjetiteljima42
svakako su dobrodošli iskoraci, ali nikako nisu dovoljni. Stvarni završetak projekta
mora biti primjeren uključivanju spomenika u život zajednice i zavičaja.

40 U nastavu povijesti i likovnog odgoja pod nazivom Škola u prirodi, povijest u utvrdi te upoznavanje s
nalazištem i radom arheologa bili su kroz nekoliko sezona uključeni učenici nižih razreda I. OŠ Varaždin,
Gimnazije Varaždin, viših razreda OŠ Novi Marof i Podrute.
41 Škola je bila besplatna. Dnevni raspored bio je usmjeren na praktični rad na iskopavanju te na teme
kao što su toponimi, snalaženje na karti, anketiranje itd.
42 Hvalevrijedan je program na lokalitetu vezan za Dane gljiva, ali odvija se tek jednom godišnje.

50
Slika 47. Popularizacija lokaliteta u nekoliko slika:

a u podnožju Gradišča: detalji iz srednjeg

vijeka (2014.)
b, c škola u prirodi 2004. i 2007. godine
d za posjetitelje – mala izložba na terenu 2015.
e česti gosti iz Konzervatorskog zavoda u
Zagrebu (2005.) i…
f …sa Hrvatske radiotelevizije, Dopisništvo
Varaždin (2005.)
g Međunarodni dan muzeja 18. 6. 2006. :
učenici iz Novog Marofa i Podruta na Paki

51
 Slika 48. Sjeverni zid
izvana: linija zida ne
prati liniju temeljne
stopa (2006.)

REZULTATI

ARHITEKTONSKE CJELINE I SLOJEVI BURGA

Obrambeni zid

Sačuvan u potpunom tlocrtu, obrambeni zid burga projektiran je zasigurno na samom

mjestu planirane izgradnje, na strateški povoljnom iako prilično skučenom položaju.
Nakon pripreme i niveliranja plato je na najbolji mogući način iskorišten za izgradnju.
Probne sonde su pokazale dubinu temeljenja od oko 60 cm, što ne znači da na nekim
dijelovima ona nije drugačija. Srednjovjekovni arhitekt je, poštujući kon guraciju terena,
projektirao nepravilan poligonalni obodni zid, u početku zamišljen kao sedmerokut.
No, iz nekog razloga zid je izgrađen kao nepravilan šesterokut. Naime, uz vanjsku
plohu sjevernog zida, istočno od ulaza u burg, temeljna stopa pokazuje skretanje
pod određenim kutom, ali to skretanje ne prati i nadzemni dio arhitekture odnosno
obrambeni zid (sl. 48). On se ovdje pruža pravolinijski, dakle negira predviđeni kut.
Na ostalih šest kutova zidnog plašta građevinske strukture iznad tla poklapaju se s
temeljima. Razlozi zbog kojih je na ovome mjestu došlo do odstupanja od prvobitne
projektne zamisli pa je umjesto sedmerokutnog sagrađen šesterokutni burg, ostali su
nepoznati. Možda su graditelji procijenili da se iskoristivost prirodnog prostora neće
bitno umanjiti ako se na odabranome mjestu umjesto zida pod određenim kutom
podigne ravni zid, građevinski znatno jednostavnije izvediv. Ili je u pitanju neki drugi
razlog? U svakom slučaju, obrambeno ziđe zatvaralo je cijelu površinu platoa na vrhu
sve do strmih padina. Nepravilni tlocrti nekih istovremenih visinskih burgova također
su uvjetovani prirodnim karakteristikama položaja odabranog za izgradnju. Tlocrtno
slični Paki su npr. Zelingrad – njegova najstarija faza, burg Velika, Lipovec, obrambeno
ziđe Vrbovca43, ali i udaljeniji Kremen-grad kod Slunja (Szabo 1920: 164, Sl. 171).

43 O sličnostima Pake i drugih istovremenih utvrda vidjeti tekst Z. Horvata u ovoj knjizi.

52
 Slika 49. Razlike u
2 6 8 10 m
visinama temeljenja
na unutarnjim i
vanjskim stranama
zidova, presjeci (2010.)
Imao je šesterokutni obrambeni plašt i unutar njega organizaciju prostora vrlo sličnu
Paki. Nepravilni izduženi tlocrti karakteristični su i za jednostavne burgove šireg
područja pa se sličnosti prepoznaju i u prvoj fazi utvrde Salgó nedaleko Salagotarjana
u sjevernoj Mađarskoj (Feld et al. 2013: 241, 2. kép), u najstarijim arhitektonskim
strukturama burga Valdek u srednjoj Češkoj (Zaruba 2012: 204, Obr. 8a; 205, Obr. 9),
kao i u najranijoj građevnoj fazi Maloga grada u Kamniku (Sagadin 1997: 107–108; 114,
Sl. 14). Podjelom i funkcijom prostora unutar zatvorenog zidnog plašta, izduženog ali
pravilnog tlocrta, slična je i Podsreda (Slovenija)
svojom najranijom romaničkom fazom datiranom
u drugu polovicu ili kraj 12. stoljeća (Stopar 2006:
149, 151).

Izgradnjom visokog zida tik do strmine, čak

dijelom i na njoj, povećalo se obrambenu
snagu i sigurnost burga. Nagib terena na koji je
„sjeo“ dva metra debeli zid predočuju razlike u
apsolutnim visinama njegovog donjeg nivoa na
unutarnjoj i na vanjskoj strani. Ta visinska razlika
iznosi od 60 cm do 180 cm, ovisno o položaju (sl.
49). Nagib padine Gradišča najveći je na sjevernoj
strani, pa je stoga upravo ovdje temeljna stopa Slika 50. Jugozapadni
ziđa najšira, čak do 80 cm. Zbog strmine je prilaz ugao obodnog zida:
lijepo obrađeni ugaoni
burgu iz smjera sjevera vrlo težak, a zahtijevao klesanac sačuvan u
bi složena građevinska rješenja. Slojevi žbuke arheološkom sloju
(2005).
i paljevine nataloženi na sjevernoj strmini u
vrijeme stradavanja burga, dokumentirani u probnoj sondi, pokazuju nagib od cca 45
%. Takav pad terena gotovo se ne razlikuje od današnje situacije.

Obrambeni zid nepravilnih lomova dug je oko 67 metara. Očuvana visina vrlo je
nejednolična, osobito ako se usporedi njegova unutarnja i vanjska strana. Visina iznosi
od 60 do 70 cm na nekim dijelovima dvorišta, da bi na vanjskom jugoistočnom uglu zid
bio visok oko 4 m. Uz već ranije spomenutu ljepšu i pažljiviju gradnju vanjskog lica,
za razliku od one unutarnje, kvalitetu gradnje i obrambenu snagu objekta naglašava i
preciznija obrada ugaonih klesanaca (sl. 50).

44 Na Paki nema tragova opeke – niti u zidovima, niti u arheološkim slojevima.

53
 Ujednačeni način gradnje cijelog obodnog zida sugerira izgradnju u jednom mahu.
Analiza građevinskih struktura pokazala je da na objektu nije bilo naknadnih
intervencija niti dogradnji. Doduše, ponegdje se u načinu gradnje mogu primijetiti
manja odstupanja, npr. u veličini korištenog kamena45, ali te razlike ne ukazuju na
moguće građevinske faze ili na kronologiju razvoja burga. O trajanju izgradnje obodnog
zida ne može se ništa zaključiti. Iako se radi o malom burgu jednostavne arhitekture
koji je mogao biti dovršen prilično brzo, ipak nisu isključeni određeni prekidi i zastoji.
Ritam građevinskih radova ovisio je o više faktora; odlučujući su bili broj angažiranih
radnika, organizacija gradilišta, nancijske mogućnosti investitora, klimatske prilike,
dinamika u opskrbi potrebnim materijalom itd. Ako se uzme u obzir da je za izgradnju
samo nadzemnih dijelova objekta trebalo osigurati, transportirati i pripremiti oko 1050
m³ kamenog materijala46, a uz to još i pijeska, vapna, vode te velike količine drvene
građe, jasno je da je moglo dolaziti do određenih zastoja.

Prilaz i ulaz

Vrlo je vjerojatno da se iz doline do burga najlakše stizalo zapadnom padinom (sl. 51).
Zanimljivo je da upravo taj smjer još i danas koriste stariji stanovnici sela kad u rijetkim
prilikama odlaze na Gradišče. Šumski put, nekada češće korišten, danas je potpuno
zarastao i više se ne vidi, ali kod domaćih je smjer poput tradicije sačuvan u pamćenju.47 Dolje lijevo: Slika 51.
Pretpostavljeni
Uz pretpostavku da se i u srednjem vijeku istim putem stizalo preko zapadne terase do srednjovjekovni put do
visokog zapadnog obrambenog zida, ujedno i zida branič-kule, kretanje se nastavljalo vrha Gradišča.
tik uz sjeverni zid do drvene konstrukcije ispred štićenog ulaza. Putove za prilaz
Dolje sredina: Slika 52.
utvrdama trasiralo se planski kako bi se olakšalo kretanje posade i doprema potrebne Obrana ulaza: povišeni
robe, ali i kako bi se lakše savladalo napadače. Uvijek kad je to bilo moguće, njih se položaj i stražarska staza
na vrhu obrambenog
usmjeravalo tako da im se, dok prilaze ulazu, obrambeni zid nalazi s desne strane zida; 3D rekonstrukcija.
(Piper 1967: 284). Noseći štit u ljevici, pješaci su se kretali uza zid svojom desnom,
nezaštićenom stranom tijela što je pak koristila obrana s vrha zidina. Ovakvo pravilo Dolje desno: Slika 53.
kod trasiranja staze nastojalo se primijeniti u većini slučajeva, međutim, često je bila Obrambeni zid i ulaz -
pogled iz dvorišta; 3D
odlučujuća morfologija terena. Ne može se tvrditi, ali je moguće da je i prilazna staza rekonstrukcija.

na Paki usmjeravana prema načelima onovremene obrambene strategije. Vjerojatno je

srednjovjekovna drvena ulazna konstrukcija bila slična novoj, postavljenoj 2009. godine
u fazi prezentacije lokaliteta. Možda su se u srednjem vijeku, zbog sigurnosti, umjesto
stepenica koristile ljestve. Kroz ovakav ulaz nije se moglo uvoditi konje u dvorište,

45 Razlike u veličini ugrađenog kamena, uočljive na nekim manjim segmentima zida, uvjetovane su
trenutačnom situacijom na gradilištu i raspoloživim materijalom, a zasigurno su i neki od zidara svojim
načinom rada ostavili određeni biljeg na zidovima.
46 Potrebna količina kamena izračunana je prema idealnoj rekonstrukciji obrambenog zida i branič-kule,
ne računajući temelje.
47 Zapadni pristup vrhu koriste samo domaći, dok se izletnici, planinari i ostali uspinju južnom stranom.

54
mada ih se svakako koristilo bilo za transport, bilo za vojne potrebe. Ulaz je služio
jedino pješacima. Kao oslabljeno mjesto u obrambenom zidu, ulaz je najvažniji dio u
obrani burga. Prema podjeli Z. Horvata (2014: 68, Sl. 53), Paka ima jednostavan, povišeni
ulaz s otvorom u zidini (sl. 52). Uobičajenu i osnovnu zaštitu ulaza, a to je upravo
njegovo podizanje iznad okolnog tla, osiguravalo se i obranom sa stražarskih mjesta
na vrhu zida ili nedaleke branič-kule. Prilaz na stražarsku stazu mogao je biti drvenim
stepenicama kojima se, preko također drvene konzolne konstrukcije iznad dvorišne
strane ulaza pristupalo vrhu obrambenog zida (sl. 53). Ovu konzolnu konstrukciju
podupirali su vertikalni nosači. Položaj jednoga od njih pokazuje rupa dimenzija 35
x 40 cm dubine oko 50 cm, otkrivena u dvorištu uz istočnu stranu ulazne niše, dok je
pozicija njoj nasuprotne druge rupe vjerojatna, ali zbog oštećenosti sloja ne i sigurna.

Branič-kula i prostorije

Masivni zidni plašt debljine 2 metra štiti zatvoreni prostor s dvije arhitektonske i
funkcionalne cjeline: branič-kulom i dvorištem. Branič-kula korisne površine cca 34
m², tlocrta u obliku blagog trapeza, sačuvana je samo u nivou prizemlja. U njezina
tri čvrsta i masivna zida sjedinjena je dvojaka funkcija: uloga obrambenog zida, ali
i zida branič-kule. Nastala je pregradnjom već oblikovanog štićenog prostora, dakle
jednostavnom i brzom građevinskom intervencijom. Spojevi tanjeg pregradnog sa
sjevernim i južnim obrambenim zidom nisu građevinski povezani, već pregradni
zid samo dodiruje, naslanja se na onaj obrambeni. Odnos ovih zidova pomaže u
rekonstrukciji barem jednog segmenta građevinskih zahvata pa se zaključuje da je u
prvoj fazi radova podignut obrambeni plašt, a nakon toga je de nirano mjesto branič-
kule, njezina tlocrtna površina i položaj istočnog zida, te je on i izgrađen. Ovakvim
arhitektonskim projektom branič-kula je uklopljena u obodni zid što se prakticira i na
nekim drugim burgovima (Horvat Z. 2014: Sl. 128, Sl. 129, Sl. 143).

Lijevo: Slika 54. Situacija

uz istočni zid branič-kule,
pogled sa sjevera (2002.)

Slika 55. Otvor u zidu

branič-kule, ulaz (2004.)

55
 Njezino mjesto je na zapadnom dijelu kompleksa, jer se s te strane mogao očekivati
eventualni napad. U branič-kulu se ulazilo iz nivoa dvorišta (sl. 54, sl. 55). Otvor za vrata
širok je 140 cm na dvorišnoj, a 150 cm na unutarnjoj strani niše. Dijelovi dovratnika nisu
sačuvani. O izgledu vrata, načinu otvaranja i zatvaranja te njihovom osiguravanju ne
može se ništa zaključiti. Dvije rupe u podu ulazne niše te izgled i struktura poda jedini
su arheološki podaci o ovom važnom dijelu objekta. Pod niše izveden je nepravilnim
pločastim kamenjem učvršćenim žućkastom žbukom. Pravilna rupa, ona južna, duboka
je oko 25 cm, a uloženo pločasto kamenje učvršćivalo je okomiti nosač dimenzija oko 20
x 35 cm. Druga rupa nepravilnog elipsoidnog oblika
(25 x 30 cm) duboka je svega 10 cm i više sliči udubini.
Njena funkcija je nepoznata. Svakako je i ona imala
određenu ulogu u vezi s vratima, ali više od toga
ne može se zaključiti. Zbog sigurnosti branjenih
objekata vrata su se u pravilu otvarala prema
prostoriji, dakle prema unutra, a jesu li se iznutra
zatvarala bravom, zasunom ili na neki drugi način,
ne može se rekonstruirati bez arheoloških podataka.
Vjerojatno je unutarnja poprečna greda uglavljena u
utore dodatno osiguravala vrata što je bilo uobičajeno
rješenje ( Miletić 2012: 320, n. 129; 321, n.292; Horvat
Z. 2014: 248–253). Jedan zanimljiv pokretni nalaz
povezan je s vratima, ali nije poznato s kojim. Radi
se o dijelu mehanizma brave otkrivenom u središnjem dijelu dvorišta ispod urušenja Slika 56. Jezičac (polu-
ga) brave, u trenutku
kamene arhitekture, u tamnom sloju prošaranom paljevinom (sl. 56). Izduženi željezni pronalaska (2007.) i
predmet, jezičac ili poluga, prvobitno se nalazio unutar kućišta dvodijelne brave. nakon konzervacije
(GMV 84716).
Pomicao se horizontalno okretanjem ključa te je ili učvrstio ili oslobodio vrata. Istovrsni
dijelovi mehanizama, ali različitih dimenzija, pripadali su različito velikim bravama za
vrata ili dijelove namještaja, a pronađeni su i na drugim srednjovjekovnim lokalitetima:
u samostanu sv. Petra na Petrovoj gori (Pleše et al. 2017: sl. 34:82), Malom gradu na
Kamniku (Štular 2009: T.2:12, 13), burgu Freienstein u kantonu Zürich (Wild et al. 2006:
116, Kat. 87; Tafel 8: 87). Prema kontekstu nalaza datirani su od pol. 13. do poč. 16.
stoljeća. U naselju Sezimovo Ústí u Češkoj pronađena su četiri slična primjerka (tip
II prema Krajic 2003a: 86–87, Obr. 87) datirana od početka 14. do početka 15. stoljeća.
Vrlo rani primjerci iz 9. i 10. stoljeća potječu s lokaliteta Brecalv-Pohansko u južnoj
Češkoj (Dostal 1988: 147, Obr. 3:1-5). S obzirom na dužinu šipke od 13 cm nalaz s Pake
svakako je pripadao većoj bravi, no mjesto joj se ne može odrediti. Utvrđivanje ulaza
branič-kule na Paki moralo je biti dobro izvedeno tim više što se ovdje u prizemnu
prostoriju ulazilo iz nivoa dvorišta. Ovakav pristup odstupa od onodobnih pravila
gradnje ulaza najčešće u visini prvoga kata ili barem malo povišenim od razine tla
(Horvat Z. 2014: 118, 130–131, Sl. 149, Sl. 150). Do tako smještenih ulaza pristupalo se
ljestvama, rjeđe preko pokretnog mosta (sl. 57).

O prizemlju branič-kule odnosno o njegovom izgledu, opremi i funkciji može se

samo nagađati. Arheološkim istraživanjem prostorije (2001. – 2004.) moglo se pratiti
nekoliko stratigrafskih jedinica (SJ) nataloženih slojeva, ostatke urušenih objekata i
razmještaj pokretne građe, međutim arheološki podaci ipak su nepotpuni i nedovoljni Slika 57. Srednjovje-
kovni crtež burga,
za rekonstrukciju prostora. Naime, nakon propasti utvrde došlo je do znatnih Wildon (Štajerska);
oštećenja nastalih bilo ljudskim aktivnostima bilo uzrokovanih prirodnim faktorima. dolje desno su ljestve
koje vode do ulaza
Osim toga, dugo razdoblje funkcioniranja cijelog burga, dakle i branič-kule kao (prema: Kramer 2002: 7)

56
Slika 58. Slojevi branič-kule u tijeku radova (2004.)

frekventnog i središnjeg mjesta u svakodnevnom životu posade, svakako je moralo

biti prožeto raznim promjenama, oštećenjima, popravcima, možda turbulentnim
događajima unutar prostorija kule. Od tri pretpostavljena nivoa i obrambenog
potkrovlja današnjicu su dočekali zidovi prizemlja, očuvani ispod razine dvorišnih
prozora. Stoga je nepoznat njihov izgled, razmještaj te veličina otvora kroz koje je
ulazilo dnevno svjetlo. Istraživanje je pokazalo da se prizemno nalazila samo jedna
prostorija; nikakvi ostaci čvrstih pregradnji nisu pronađeni. U stratigra ji branič-kule,
iako ne uvijek potpuno jasno i sigurno, može se očitati slijed od njenih građevinskih
početaka, preko dugotrajnog života do stradavanja i kraja funkcioniranja, konačno i
do preslojavanja ruševine te zaborava utvrde. Razabire se redoslijed slojeva izgradnje i
uređenja prizemne prostorije, požara, ponovnog uređenja i opremanja, velikog požara
u kojem stradavaju i ruše se gornje etaže kule (sl. 58), urušavanja zidova te konačno
slojevi prekrivanja ruševine šumskim humusom i vegetacijom.

Najstariji sloj prostorije položen je na geološku osnovu – lomljivi kamen, a u razini

je dvorišne hodne površine. Ujednačenost ovih nivoa postignuta je uređivanjem i
poravnanjem vršnog platoa Gradišča prije same izgradnje. Za izradu prvog sloja
prizemne prostorije iskorišten je kredni pješčenjak, kamen koji tvori geološku građu
Gradišča pa se, dakle, za ovu potrebu eksploatirao na samom gradilištu. Kredni
pješčenjak zbog lomljivosti nije bio pogodan za gradnju zidova, ali je poslužio za
izradu podnice. Sitni oštrobridni komadi pomiješani s manjom količinom gline
nabijeni su u čvrsti sloj debljine oko 3 cm. Na nekim manjim površinama podnice
moglo se izdvojiti vrlo tanki premaz žućkaste žbuke. Ostao je sačuvan na ulaznom
dijelu u branič-kulu te uz južni krak njenog istočnog zida, no vjerojatno se nalazio u
cijeloj prostoriji. Manja površina uređena na isti način dokumentirana je i u dvorištu
uz dio istočnog i južnog obodnog zida gdje su se mogli nalaziti pomoćni objekti. Na
isti način, od sitnog nabijenog kamenja, napravljena je i podnica palasa i nekih drugih
prostora u burgu Vrbovcu (Tkalčec 2010: 26, 29, 36). Čini se da je vrlo brzo nakon
postavljanja podnice u branič-kuli Pake došlo do manjeg požara, o čemu govori vrlo
tanak, nejednolik sloj paljevine, najveće koncentracije u jugoistočnom dijelu prostorije.
Neposredno ispod paljevine pronađena je željezna pređica D-oblika, a u paljevini

57
 Slika 59. Unutarnje lice južnog obodnog zida s tragovima požara (2004.)

dva noža, oba s trnom za nasad drške. Budući da su se pređice i noževi takvog tipa
koristili kroz duže razdoblje, nisu pogodni za određivanje užeg vremena požara. Koji
su drveni elementi u prostoriji izgorjeli, radi li se o dijelovima namještaja ili, ako se
u to vrijeme pripremala podnica, o drvenim alatima i pomagalima za njenu izradu,
što je uzrokovalo požar – sva ova pitanja su bez odgovora. Sigurno je da je vatra brzo
ugašena te je sada na cijelu površinu položen sloj gline, odnosno novi pod. Tijekom
istraživanja ovaj sloj debljine 8 – 12 cm jasno se razlikovao od podloge sa sitnim
kamenjem, ali i od gornjeg vrlo rahlog, izrazito crnog sloja. Taj sloj paljevine debeo do
15 cm s mjestimice sačuvanim izgorjelim komadima dasaka, gredica i oblica u velikom
požaru se urušio u prizemlje i preslojio glinenu podnicu. Paljevina s komadima drvene
građe ostatak je stropa prizemne prostorije, ujedno i poda prostorije na katu. O jačini
požara, osim spaljenih greda i dasaka, svjedoče i tragovi na kamenim zidovima(sl.
59). Zagasita crveno-smeđa boja kamena posljedica je izloženosti zidova vrlo visokim
temperaturama. Iz urušenja paljevine odabrani su uzorci izgorjele drvene građe za C14
analizu. Provedena je u Institut für Isotopenforschung und Kernphysik der Universität
Wien, VERA – Laboratorium, laboratorijska oznaka VERA - 2787.48 Dobiveni su podaci
o vremenu rušenja drveta korištenog za izradu stropa prizemlja; radi se o periodu
između 1220. i 1310. godine (vjerojatnost 85,4 %), odnosno vremenu između1264. i 1299.
godine (vjerojatnost 68,2 %). Rezultati dobiveni C14 metodom pokazuju prihvatljiv,
dakle ne preširok vremenski raspon unutar kojega je izgrađena utvrda, no podaci su još
precizniji ako se usporede s rezultatom povijesnog istraživanja; izgradnja Pake mogla
bi se smjestiti u uzak okvir između 1252. i 1258. godine. 49

Ispod izgorjelog i urušenog stropa prizemlja pronađeni su u jugozapadnom kutu ostaci

povišenog ognjišta dimenzija oko 85 cm x 85 cm. Veći komadi tvrdo pečene gline,
zaglađeni s jedne strane, nađeni u paljevini i pepelu, dijelovi su substrukcije ognjišta
(sl. 60). Vjerojatno se iznad ognjišta nalazio odvod, napa kojom se dim usmjeravalo
kroz gornje prostorije sve do potkrovlja (Horvat Z. 2014: 284–285). Takvim rješenjem
cirkulacije dima i toplog zraka moglo se zagrijavati i gornje etaže kule.

48 Analiza je napravljena u vidu donacije za što se založio dr. A. Lippert, Institut für Ur- und
Frühgeschichte der Universität Wien, nakon što je posjetio Paku 2003. godine.
49 Više o povijesnim istraživanjima i vremenu izgradnje vidjeti u tekstu M. Matijaško u ovoj knjizi.

58
 Slika 60. Sloj pepela na ognjištu u
branič-kuli, pogled sa sjeveroistoka
(2003.)

Pretpostavlja se da je napa mogla biti izvedena od laganog materijala – prepletenog

šiblja omazanog glinom (Štular 2007: 379; Horvat Z. 2014: 295, Sl 398). Pleter od šiblja u
kombinaciji s glinom je tradicionalni građevni materijal. Korišten je još ne tako davno
u ruralnoj arhitekturi čak i za gradnju dimnjaka u srednjovjekovnoj maniri (sl. 61).
Svoje mjesto imali su pleter i maz u prostorima burgova skriveni iza kamenih zidova
i teško prepoznatljivi nakon njihove propasti. Mjesto ognjišta u branič-kuli bilo je
unaprijed planirano jer unutarnja donja linija zapadnog zida uz ognjište nije ravna, već
je blago konkavna, poput male zaobljene niše. To znači da je zid već prilikom gradnje
prilagođen potrebama speci čne prostorne opreme. I položaj donjeg sloja ognjišta,
a on leži na starijoj podnici od sitnog kamena, potvrđuje planiranje već u počecima
izgradnje kule. Mjesto u kutu dozvoljava pristup ognjištu s dviju strana. Nije služilo
samo za zagrijavanje poveće prostorije te kao izvor svjetlosti, već i za kuhanje hrane za
posadu burga. Njegova visina od najmanje 25 cm olakšavala je rukovanje posuđem i
pripremu hrane (sl. 62).

Lijevo: Slika 61.

Dimnjak od pletera i gline
na seoskoj kući kod Donje
Voće (2007.)

Slika 62.
Srednjovjekovno ognjište
s ražnjem, lancem za
kotlić i napom za odvod
dima (Ősterreichische
Nationalbibliothek,
Wien, Cod. Ser. N. 2644
Han, 14. stoljeće); URL 8

59
 U sjeverozapadnom kutu možda se nalazilo još jedno manje ognjište bez podesta.
Nejednolika oštećenja slojeva, različiti intenzitet nagorjelosti zemljanog poda i proslojci
u paljevini otežavaju sigurnu determinaciju manje nakupine pečene gline nalik ognjištu.

Prostorija u prizemlju nije služila isključivo kao kuhinja. Imala je višenamjensku funkciju
kao što je to bilo uobičajeno i u drugim malim burgovima relativno skučenih životnih
prostora (Zane i 2019). Sigurno je i u prizemlju branič-kule u Paki posada obavljala
neke od svakodnevnih poslova ili se odmarala, tu se okupljala uz ognjište, konzumirala
svoj obrok, popravljala i odlagala dijelove opreme. Posada je mogla brojiti dvadesetak
osoba od kojih je jedan dio bio na straži, drugi se odmarao, a treći obavljao potrebne
poslove, što bi značilo da spavaonica nije morala imati ležajeve za cijelu posadu.

O namještaju prostorije ne može se ništa zaključiti. Izrađen od drva, u požaruje nestao bez
traga. Tek manja cjelina pokretnih nalaza speci čnim položajem donekle rekonstruira
jedan detalj u prizemlju. Tik uz zapadni zid, prekriveni izgorjelom drvenom građom
gornjega kata, ležali su, jedan nedaleko od drugoga, predmeti svakodnevne upotrebe.
U nizu su se od sjevera prema jugu redali: lokot, dva veća ključa različito oblikovanih
glava, križnica mača, kameni brus, još jedan lokot i veći metalni kolut50 – možda dio
konjske opreme (sl. 63).

Položaj nalaza ukazuje na mogući izgled jednostavnog inventara na zapadnom zidu,

neposredno pred požar. Ovdje se vjerojatno nalazila drvena polica ili možda dvije jedna
pokraj druge s odloženim ključevima, lokotima i drugim predmetima. Stradavanjem
utvrde u vatri predmeti padaju na pod i budu prekriveni urušenim stropom i paljevinom
gornjega kata.

I oprema kata, izgled i položaj drvenog namještaja, mjesto ulaza odnosno veze s
prizemljem te funkcija prostorije ostaju nepoznati. Jedino što se može povezati s višom

Slika 63. Položaj predmeta uza zid branič-kule

50 Promjer koluta je 4,5 cm, materijal se bez analize ne može odrediti.

60
etažom su dvije stratigrafske cjeline pale u prizemlje zajedno s podom na kojem su se
nalazile. Jedna od njih je ognjište, prvobitno situirano u sjeveroistočnom kutu gornje
prostorije. Njegovo je urušenje bilo dimenzija otprilike 130 cm x 130 cm, visine oko
20 cm. U rastresitoj crveno-smeđe pečenoj glini bilo je i većih kompaktnih grumena,
ostataka konstrukcije ognjišta.

Uz ognjište su se nalazili fragmenti kuhinjske keramike i spaljene životinjske kosti. 51

Sve su prekrivali slojevi pepela, paljevine, žbuke i srušenog kamenja. U požaru je još
jedna cjelina pala u prizemlje. S obzirom na mjesto nalaženja, na katu je bila smještena
tik do istočnog zida prostorije (sl. 58, sl. 64). Konstrukcija se posve razlikovala od ostalih
slojeva urušenja, unatoč tome što ju je oštetilo korijenje povećeg drva. Raspoznavala
se po crvenkastoj glini u sloju debljine do 40 cm i lomljenom pločastom kamenju,
mjestimice u manjim nakupinama. Primarni izgled nije ostao sačuvan tako da se
ni funkciju strukture nije moglo točno odrediti. Možda se radi o povišenoj glinenoj
konstrukciji, pomoćnom mjestu vezanom za poslove na obližnjem ognjištu, mjestu za
odlaganje posuđa i pomagala kod kuhanja. Na urušenoj konstrukciji nađena su dva
slična fragmentirana lonca. Iako zdrobljeni padom u prizemlje, oba su rekonstruirana.
To su trbušasti lonci razgrnutih oboda, dekorirani rijetkim, plitko žlijebljenim
horizontalnim linijama. Slični lonci s drugih nalazišta datirani su uglavnom u 13. i 14.
stoljeće (Holl 1956: 186, 14 kép; Demo 2007: 63, 1.55; Čimin 2016: 89, kat. 144; Tkalčec
2016: 57, Sl. 15). U istoj cjelini nalazili su se fragmenti oboda još jednog lonca istoga tipa
te različiti ulomci kuhinjske keramike.

Unutar ziđa burga osim branič-kule nije postojao nikakav drugi čvrsti objekt pa su se
sve životne aktivnosti posade odvijale upravo u prostorijama branič-kule. Iako se ne
znaju detalji o namjeni svake etaže, jasno je da je branič-kula služila kako za obranu,
tako i za smještaj posade i njenog zapovjednika.

Slika 64. Urušenje sa

gornje etaže branič-kule
(2003.)

51 Životinjske kosti mogle su izgorjeti prilikom pripreme hrane, nakon konzumiranja ako su bile bačene
u ognjište ili u požaru burga. Njihova plavo-siva boja znak je potpune spaljenosti do koje je moglo doći i
sekundarno, u požaru, nakon što su prethodno tek nagorjele na ognjištu; o tome u tekstu S. Radovića u
ovoj knjizi.

61
 U istovremenim burgovima prostor zapovjednika najčešće se nalazio na 2. katu branič-
kule, a možda je tako bilo i na Paki. U svakom slučaju, i prizemna i gornja prostorija
zagrijavale su se vatrom s otvorenog ognjišta, jer za zidane peći ne postoje potvrde
među arheološkom građom. Zidovi kule sačuvani u visini od najviše 2 metra i slojevi
nataloženi unutar njih nisu dovoljni za cjelovitiju rekonstrukciju prizemlja, osim nekih
detalja. Više etaže branič-kule još su veća nepoznanica.

Dvorište i konstrukcije

Dvorište površine približno 130 m² bilo je zaštićeno zidnim plaštem visokim 6 – 7

m od neprijateljskog napada, ali i od sunčane svjetlosti (sl. 65, sl. 66). Sjene zidova i
vlaga obilježavali su prostor dvorišta kroz veći dio godine. Unatoč tome, neki poslovi
svakako su se za lijepog vremena odvijali i u ovom dijelu utvrde. Zaštitu od padalina
pružao je manji objekt dograđen uz unutarnju stranu istočnog poteza zida. Arheološki
tragovi otkriveni tijekom istraživanja pokazuju da se uz istočni obodni zid nalazio
natkriveni hodnik širine oko 150 cm (sl. 67). Sloj sitnog lomljenog kamena visine oko
20 cm nasipan je na geološku osnovu dvorišta te je formirana hodna površina hodnika.

Na nekim mjestima je uz rub hodne površine prizidano učvršćenje – jedan red većeg
pravilno priklesanog kamenja vezanog žbukom i položenog na žbuku. Na hodnoj
površini je mjestimice ostao sačuvan premaz žućkaste žbuke – estrih, isti kakav
se nastavlja i uz dio južnog zida (sl. 68). Nabijena površina dužine desetak metara
uz istočni zid, natkrivena jednostrešnim krovom, određuje prostor kao mjesto za
spremišta, radionice ili za obavljanje raznih povremenih poslova. Nadstrešnicu su nosili
drveni stupovi promjera od 25 do 35 cm što potvrđuju tri pravilno raspoređene rupe
ukopane u tlo uz rub hodnika i njihov jednaki odmak od obrambenog zida. Dubina
ukopa stupova bila je oko 80 cm. Pozicije ostalih stupova, a u dvorištu je otkriveno još
sedam okomitih rupa u koje su bili uglavljeni, mogu se povezati s drugim drvenim
građevinskim detaljima: s drvenim stubištem za prilaz na sjevernu ophodnu stazu
iznad ulaza u burg i vjerojatno nekom jednostavnom konstrukcijom uz izljev za vodu
u južnom zidu. U natkrivenom radnom prostoru posada je u nekom trenutku koristila
manje ognjište dokumentirano tankim slojem paljevine, pepela i crvene pečene zemlje
s nekoliko ulomaka keramike i manjim brojem životinjskih kostiju.

Slika 65. Dvorište okruženo visokim obrambenim zidom, Slika 66. Dvorište – istočni dio pri završetku istraživanja i
pogled s istoka; 3D rekonstrukcija konzervacije (2007.)

62
Ovo ognjište nije se koristilo kroz duže vrijeme, za razliku od ognjišta otkrivenog na
podnici hodnika u jugoistočnom kutu obrambenog zida. Dimenzije su mu bile otprilike
50 x 50 cm, visina oko 40 cm (sl. 69).

Slika 67. Istraženi

istočni dio dvorišta
(2006.)

Slika 68. Čišćenje

estriha uz južni zid
(2006.)

Slika 69. Ognjište u jugoistočnom kutu

dvorišta, presjek (2006.)

63
 Konstrukcija je napravljena planski i s pažnjom, podignuta je na estrihu natkrivenog
radnog prostora te se sastojala od sloja manjeg lomljenog kamenja i zemlje (debljina sloja
oko 20 cm), sloja crvene pečene zemlje s većim komadima (debljina sloja oko 20 cm), a na
površini se nalazio tanak crni sloj paljevine. Ovaj posljednji sloj možda i nije dio ognjišta,
već je ostatak urušenja iz vremena požara. U ognjištu nisu nađeni arheološki predmeti.
Primijećeno je da nema ostataka pepela što znači da je na ovome mjestu gorjela materija
od koje ne preostaje pepeo. I izgled kamenog zida uz ognjište je indikativan – tu, naime,
nema oštećenja nastalih uslijed izloženosti visokim temperaturama kakva se uočava na
drugim dijelovima arhitekture. Čemu je služilo ognjište u jugoistočnom kutu dvorišta,
kakvi su se poslovi ovdje odvijali, zbog čega se nisu razvijale visoke temperature? Je li
to bilo slučajno ili se određena temperatura održavala planski? Ako je bilo tako – zbog
čega? Na vatrištu u jugoistočnom kutu obrambenog zida odvijala se nama nepoznata
djelatnost – to je sve što se može zaključiti.

Nepoznat je i način nastanka izduženog, nepravilnog ukopa otkrivenog uz unutarnje

lice istočnog zida, tik uz njegovu temeljnu stopu (sl. 70). Ispuna je bila rahla tamna
zemlja pomiješana sa sitnijim kamenjem, potpuno drugačija od tla u koje je ukopan
jarak dugačak oko 3 m, dubine od 20 do 40 cm. Širina mu je bila također nejednolika,
varirala je od 25 do 50 cm. Manja jama nalazila se uz južni dio jarka, ali kako joj se
rubove nije moglo sa sigurnošću de nirati, možda je prvobitno bila spojena s jarkom.
Nastanak i funkcija ukopa uz temeljnu stopu istočnog zida ne mogu se sa sigurnošću
odrediti. Radi li ovdje o potpuno istrunulom deblu ili deblima položenima u zemlju,
zatim i zatrpanima zemljom?

Slika 70. Urušenje tla (?) na kontaktu platoa i padine (2006.)

Činjenica je da u zemlji nije bilo ostataka drva. Koja je funkcija toga? Ili jarak nema veze
s polaganjem drvenog materijala, već se možda radi o građevinskom jarku za temeljnu
stopu zida, pa je jarak zatrpan nakon što je temelj dovršen? Ali građevinski jarak ne
bi trebao biti odmaknut od temeljne stope kao što je to ovdje slučaj. Možda je riječ o
prirodnom procesu uzrokovanom izgradnjom zida na strmom terenu? Slična pojava
zabilježena je na Malom gradu u Kamniku gdje je uz zapadni obodni zid evidentirana
veća udubina u tlu (Štular 2009: 61–62, Sl. 4.26). Ustanovljeno je da se ne radi o ukopu
već o prirodnom urušenju na mjestu izgradnje zida. Zid je podignut na rubu strmine
pa su graditelji nastojali zemljom poravnati, popuniti prostor između ruba zida i
prirodnog tla. S obzirom na to da su ovakva urušenja česta na srednjovjekovnim

64
burgovima građenim na stijeni ili vrlo strmom terenu (Štular 2009: 61), vjerojatno se o
tome radi i na Paki. Kako je razlika u visini vanjske i unutarnje temeljne stope istočnog
zida veća od 150 cm, moglo je doći do urušavanja rubnog dijela gradilišta.

Možda je natkriveni radni prostor laganijim pregradama bio podijeljen na manje

cjeline, na nekoliko radionica, a ne treba isključiti mogućnost da je bio zatvoren i prema
dvorištu zbog zaštite od kiše i vjetra. Ni tragovi kućnog lijepa ni eventualnih daščanih
pregrada nisu pronađeni u slojevima znatno oštećenim korijenjem drveća, pa i ovo
pitanje ostaje otvoreno. Na podnici radnog prostora nije pronađen niti jedan metalni
nalaz, iako bi ih se tu očekivalo. Dio konjskih žvala, kopča za ostrugu, nekoliko vrhova
strelica i manji okov, nađeni u sloju iznad podnice, a ispod urušenja uz istočni zid,
vjerojatno su izgubljeni ili odbačeni.

Dvije rupe za stupove uz izljev za vodu na južnom zidu povezuju se s drvenom

nadstrešnicom iznad velike posude, spremnika za skupljanje kišnice. Naime, unatoč
očekivanjima, burg nije imao cisternu za vodu pa se svakako morala prikupljati
kišnica. Snabdijevanje iz okolnih potoka bogatih kvalitetnom vodom bilo je važno, ali
ne i moguće u svakoj prilici. Osim toga, stanovnici burga povremeno su trebali i veće
količine vode. U lošim vremenskim uvjetima doprema vode „magarećim stazama“52
na teglećim životinjama nije bila jednostavna niti sigurna pa je posada obilato koristila
kišnicu. Prema pronađenim rupama stupovi nadstrešnice iznad spremnika imali su
promjer od 22 cm i 15 cm, ukopani su bili oko 40 cm u tlo. Uz posudu za kišnicu
nalazio se u nivou tla dvorišni ispust za vodu. Ovim dobro očuvanim i zanimljivim
građevinskim detaljem rješavao se problem oborinskih i otpadnih voda te prelijevanja
kišnice iz spremnika (sl. 71, sl. 72). Voda se kanalom ukopanim u tlo dvorišta
usmjeravala prema ispustu dimenzija 23 cm x 36 cm te se odvodila poprečnim kanalom
u zidu na vanjsku stranu. Završetak horizontalnog kanala odignut je na vanjskoj strani
zida od tla i temeljne stope oko 100 cm. Odnos visine tla unutar i izvan zida pokazuje
da su graditelji Pake zidom debljine 200 cm trebali savladati nagib terena od 100 cm.
Ispusti za vodu pronađeni su i na nekim drugim burgovima, primjerice na Lipovcu,
Samoboru, Ribniku (Gvozdanović 1974: 44; Horvat Z. 2014: 303–304, Sl. 409, Sl. 410) te
na jugoistočnom zidu obližnjeg Grebengrada kao i na četvrtastoj kuli Milengrada (sl.
73, sl. 74, sl. 75).

Kao mjesto pretpostavljene cisterne već tijekom početnih istraživanja isticala se manja
depresija u istočnom dijelu dvorišta (sl. 67). No, iskopavanje je pokazalo da se ne radi
o cisterni, već o pljačkaškom jarku iz osamdesetih godina prošlog stoljeća. U zemlji
kojom je nakon traženja blaga zatrpana jama našli su se ambalaža od hrane, zatvarači

Lijevo: Slika 71. Izljev

za vodu u južnom zidu
(2008.)

Slika 72. Izljev za vodu,

detalj

52 Prečice, strme staze kojima se na magarcima dopremala najčešće voda nazivaju se „magarećim staza-
ma“ (Piper 1967: 287, 513).

65
Slika 73. Paka, izljev za vodu na vanjskoj Slika 74. Grebengrad, izljev za vodu na Slika 75. Milengrad, izljev za vodu na
strani zida (2007.) južnom obodnom zidu (2006.) južnom zidu kvadratne kule (2010.)

boca za pivo te jedan bedž. Naknadno su stanovnici iz okolice u razgovoru potvrdili da

su „neki ljudi“ na Gradišču kopali u potrazi za blagom.

Sliku dvorišta dopunjuju i neki stratigrafski detalji otkriveni tek na manjim površinama.
Teško ih je bilo prepoznati ispod urušene arhitekture i u slojevima razorenim korijenjem,
ali su se ipak po boji i kompaktnosti mogli izdvojiti iz ostalih slojeva. Manja stratigrafska
jedinica površine od cca 90 cm x 120 cm sivosmeđe boje predstavlja ugaženu hodnu
površinu dvorišta u njegovom sjeveroistočnom dijelu blizu natkrivenog hodnika, a još
su dvije takve, nešto manje površine ustanovljene i u jugozapadnom dijelu dvorišta.

Pokazuju kako je izgledala cijela utabana površina dvorišta, osim dijela uz južni zid
koji je iz nekog razloga bio prekriven žućkastim estrihom.

Jedan primjerak srednjovjekovnog novca, jedini od njih ukupno pet iz burga, nađen je u
primarnom položaju.53 Ostali primjerci banovaca potječu iz humusnog sloja ili iz slojeva
urušenja u dvorištu. Mjesto nalaza primjerka kovanog između 1241. i 1245. godine je u
sjevernom dijelu dvorišta, na njegovom najstarijem sloju. Kako je novac sigurno bio u
uporabi još duže vrijeme nakon kovanja, za određivanje vremena izgradnje burga on i
nije relevantan iako potječe iz kulturnog sloja. Dok je vrijeme kovanja poznato, vrijeme
kada je izgubljen ne može se odrediti. Jedini zaključak je da predstavlja terminus post
quem za slojeve iznad hodne površine dvorišta. Vrijeme kovanja može se sinhronizirati s
prvim datumom C14 analize (1220. – 1310.) ali ne i s rezultatom povijesnog istraživanja
(1252. – 1258.). Analiza povijesnih izvora kao vjerojatnog inicijatora gradnje utvrde
navodi podbana Aleksandra54, međutim, jedini siguran datum koji se može povezati
uz gradnju Pake je provala Mongola i njihovo povlačenje 1242. te time potaknuto
utvrđivanje Kraljevine. Dakle, pretpostavlja se da je Paka sagrađena desetak godina
nakon direktne mongolske prijetnje.

53 O tome u tekstu S. Težak u ovoj knjizi i kat. br. 2.

54 O tome u tekstu M. Matijaško u ovoj knjizi.

66
Izvan zida

Arheološki nalazi, njihovi međusobni odnosi, stratigra ja i osobitosti arhitektonskih

struktura unutar obrambenog zida pomažu kod rekonstrukcije svakodnevnog života,
određenih događaja i promjena u burgu. Međutim, i prostor izvan obrambenog ziđa,
uz njegov vanjski plašt, omogućuje stvaranje određenih spoznaja o svakodnevici
u utvrdi, iako su arheološki nalazi malobrojni. Ali nisu nevažni. Životinjske kosti –
ostaci hrane i fragmenti keramike, osobito ispred ulaza u burg, predstavljaju otpad
počišćen iz dvorišta i odbačen na padinu. Iako oštećene, konjske žvale nađene uz
istočni zid zasigurno nisu odbačene, već su tamo dospjele tijekom rušenja zida . Osam
vrhova strelica za luk, otkrivenih uz južni zid u sloju prvobitnog humusa (neke od njih
deformirane su od udarca) možda govore o manjem napadu iz smjera juga odnosno s
prijevoja kojim se moglo približiti burgu. Položaj podgrađa iz kojega se snabdijevala
utvrda, funkcija zapadne i istočnih terasa Gradišča, pitanje osmatračnice na Vrgačevici
– za sada su nepoznanica.

67
68
REZULTATI

POKRETNI NALAZI

Osim podataka o građevinskim karakteristikama, o vjerojatnom izgledu i namjeni

pojedinih prostora te slojevima i tragovima određenih aktivnosti u zaštićenom
prostoru burga, tijekom arheoloških istraživanja prikupljen je i velik broj pokretnih
nalaza. Iako su raznih vrsta, različitih namjena te izrađeni od različitih materijala,
oni sačinjavaju važnu cjelinu za rekonstrukciju svakodnevnog života u speci čnim
uvjetima obrambenog objekta. U kompletnom fundusu pokretne građe zastupljeni
su keramički nalazi, metalni predmeti, predmeti izrađeni od kamena, stakla te roga.
Pokretna građa potječe iz svih slojeva utvrde, kako iz dvorišta tako i iz kule. No, manji
broj predmeta pronađen je i izvan obrambenog zida, u njegovoj neposrednoj blizini.

Predmeti od metala

Brojni nalazi iz različitih slojeva kako branič-kule, tako i dvorišnog prostora ubrajaju
se u ovu skupinu. Od ukupno 247 posebnih nalaza najveći dio pripada upravo
metalnim predmetima, a tek znatno manji broj nalazima od stakla, kamena i kosti.
Unutar ove brojne skupine predmeti su prema funkciji svrstani u nekoliko manjih
cjelina: oprema konja i konjanika, oružje i vojna oprema, predmeti za osobnu i drugu
uporabu, dijelovi odjeće i nakit, predmeti građevinske i druge namjene, novac. Ovom
prilikom predstavlja se samo dio metalnih nalaza; odabrani su oni posebnih obilježja i
važnosti, zatim predmeti tipični za srednjovjekovni burg kao i cjeloviti, bolje očuvani
ili konzervirani nalazi.

(Tabla 1: 1 – 10)

Žvale

Žvale su važan dio opreme jahaćih konja jer omogućavaju uspostavu kontrole nad
životinjom pomoću metalnog dijela koji se stavlja konju u usta ispod jezika. Metalni
dvodijelni usni dio završava sa svake strane karikom za koju je pričvršćena uzda ili
povodac te remen lica s ostalim remenjem.55 Ovakve jednostavne dvodijelne žvale
pronađene su na Paki (1 – 3), a tipične su za razdoblje 12. do 14. stoljeća (Štular 2009:
98). Obilježje im je spoj krakova odnosno dviju polovina pomoću unutarnje petlje.
Kako bi spoj bio pomičan, svaka polovina žvala iskovana je drugačije: na jednom kraku
obje kružne omče postavljene su u osi kraka, na drugoj polovini žvala kružni otvori
zaokrenuti su za 90° jedan u odnosu na drugi. Na Paki su pronađena dva primjerka
kompletnih dvodijelnih žvala (1; sl. 76), jednom nalazu nedostaju karike za povodac
(3), a jedan se sastoji od polovine žvala (2). Kako su tri primjerka otkrivena ispod sloja
urušenja uz istočni obodni zid i to dva u dvorištu, a jedan uz vanjsku stranu zida, čini
se da su se ovi dijelovi konjske opreme prije stradavanja burga nalazili u natkrivenom
pomoćnom prostoru uz istočni zid (sl. 77). Jesu li tu bili odloženi do opremanja konja ili
iz nekog drugog razloga, ostaje nepoznato. Sve žvale imaju ista obilježja pa sve pripadaju
žvalama kojima je oko na kraju svake polovine oblikovano u omču (Krajic 2003a: 110,
Obr. 98; 112–113). Na lokalitetu Sezimovo Ústí ovaj tip (tip 3) pripada prvoj polovici 14.
do početka 15. stoljeća (Krajic 2003b: 91, Tab. 101: p.č. 11081, p.č. 10936). Jednostavne
dvodijelne žvale s karikama za povodac prevladavaju u Europi tijekom srednjeg vijeka,
nakon što su od 10. stoljeća prihvaćene i postupno postale masovni proizvod kovačkih

55 Terminologija prema Sekelj Ivančan 2019.

69
 Slika 76. Žvale iz
kvadranta II
(GMV 84662);
3D model

1 2 3 5 10 cm

radionica (Ru kay 1976: 356–358). Po konstrukciji analogni primjerci pronađeni su u

naselju Beketinci-Bentež (Minichreiter & Marković Z. 2013: 347, T. 66: 6, 7), u burgu
Vrbovec (Tkalčec 2010: 95; 195, T. 32: 499, 500), na položaju Legrad-Jegeniš s datacijom
u rani srednji vijek (Čimin 2016: 81, kat. br. 68). I brojni drugi lokaliteti u fundusu
metalnih nalaza imaju konjske žvale, npr. Otok pri Dobravi (Stare 2004: 47, T. 2: 19, 20),
Podbočje – Stari grad (Guštin et al. 1993: 92–93, Sl. 26: 3, 4), Schlossberg u Tirolu (Haller
2007: 324; 345, T. 5: H57), u srednjovjekovno selo Kana na širem području Budimpešte
(Terei & Horváth 2007a: 230, 10. kép: 3, 6), burg Božanov u Češkoj (Drnovský et al. 2019:
576, Obr. 14: 177, 98, 87, 184, 92) itd. Ovisno o kontekstu nalaza žvale su datirane od 12.
do 15. stoljeća.

Potkove

Jedna cjelovita i tri fragmentarno očuvane konjske potkove56 imaju po 6 četvrtastih

rupica za čavle, bez žlijeba (4 – 7). Odnos visine i raspona potkove kod tri je primjerka
približno 1 : 1, dok se taj odnos za fragment 7 ne može odrediti. Cjeloviti primjerak
(4) ima izrazito valoviti vanjski rub krakova koji se prema kraju jako sužavaju te su
iskovani u niske, zaobljene švarke.57 Simetrično smještene četvrtaste rupice za čavle
probušene su na dnu većih četvrtastih udubina. Ovakav položaj rupica osigurava
dobro ležište za glavice čavala pa će one biti stabilne i neće se okretati (Vikić & Walter
1955: 25). Oblik rupica i udubina pokazuje da su čavli imali glavice u obliku slova T.
Potkova je otkrivena u neobičnom i nejasnom kontekstu prilikom čišćenja i demontaže
zapadnog zida branič-kule (sl. 78a, b, c). Nalazila se između kamenja unutarnjeg lica
zida, na visini od cca 175 cm od temelja. Do potkove je na kamenu ležala veća željezna
pređica D oblika. Prema položaju potkove i kopče ne može se sa sigurnošću zaključiti
kako su predmeti dospjeli u strukturu zida; jesu li tijekom urušavanja zida pali s mjesta
na kojem su se u tom trenutku nalazili pa su se slučajno zaglavili među kamenjem ili su
možda prilikom izgradnje obodnog zida namjerno položeni na ovo mjesto.

56 Osim konja potkivali su se i ostali kopitari: mule, mazge, magarci i volovi.

57 Terminologija prema Vikić & Walter 1955.

70
 T. 1

1 2 3

6 7

10

1 2 3 5 cm

Tabla 1 1 – 3: žvale; 4 – 7: potkove; 8 – 10: ostruge / sve željezo.

PA K A - PR I LO ZI Z A B IO G R AF IJ U J ED NO G B UR G A 71
 1 16 17
2 18
3 9
12
5
6 10
19
7
8

13
14

15
20

11

1 2 3

5 6 7

8 9 10 11

12 13 14 15

16, 17 18 19 20

Slika 77. Položaji važnijih nalaza

72
 c
Slika 78a, b, c. Zapadni zid branič kule; Š
mjesto nalaza potkove i pređice (2002.)

Potrebno je naglasiti da su predmeti pronađeni u horizontalnom položaju između

dva kamena, uvučeni oko 15 cm od plohe zida pa takva njihova pozicija ipak sugerira
namjeru, a ne slučajnost. No, ako se doista radi o promišljenoj ugradnji u zid, ona je
svakako morala biti potaknuta određenim razlozima, možda praznovjerjem. Sežu li
i danas živa vjerovanja o potkovi kao srećonoši i zaštitnici unatrag sve do u srednji
vijek? Nova tema za neku drugu priliku.

Potkove valovitog vanjskog ruba obilježavaju stariju fazu u europskom fundusu

srednjovjekovnih potkova te u varijantama s neparnim ili parnim brojem četvrtastih
rupica dominiraju tijekom 13. i početkom 14. stoljeća (Clark 1995: 86–87, 96; Bitschnau
et al. 2007: 307; Kühtreiber 2017: 183). Prema mišljenju nekih autora valovita
proširenja nastala su potiskivanjem metala kod probijanja rupica za čavle, a kasnijim
usavršavanjem kovačkog zanata valovi na vanjskim rubovima nestaju (Vikić & Walter
1955: 25). Zamjenjuju ih potkove glatkih rubova i širih krakova često sa žlijebom
za rupice na prizemnoj površini. One se koriste do u 15. stoljeće. Iako se tijekom
dugog trajanja potkove nisu značajnije mijenjale, brojne tipologije zasnivaju se na
nekim osobitostima, kao što su oblik potkove, širina i oblik krakova, valovitost ruba,
oblik i položaj rupica za čavle, žlijeb za čavle, oblik i visina švaraka, oblik nokatne
površine (Drnovsky & Guricova 2016). Bez ulaženja u detalje, a prema osnovnim
karakteristikama – srednje široki krakovi valovitog ruba, četvrtaste rupice u većim
četvrtastim udubinama, izduženi zaobljeni švarci, potkova 4 iz zida Pake pripada 13.
ili poč. 14. stoljeća. Kontekst nalaza ukazuje da bi ju se moglo opredijeliti u vrijeme
izgradnje burga, dakle oko polovice 13. stoljeća – ako je namjerno stavljena u zid. Istih
karakteristika je i potkova 5, jedino je valovitost ruba manje naglašena. Sačuvani desni
švarak 58 jezičast je i zaobljen. Slomljena potkova pronađena je na samom rubu velikog

58 Dijelovi potkove te lijeva i desna strana određuju se gledajući nosilnu površinu, dakle onu koja se
stavlja na kopito.

73
 ognjišta u branič-kuli, ispod paljevine stropa (sl. 77). Fragmente valovitih uskih potkova
iz kule u Kacsu (Madžarska) opredijelio je Paradi u 12. – 13. stoljeće (1982: Abb.7:7, 8;
141). Još dva fragmenta s Pake, potkove užih krakova glatkih rubova koji završavaju
izduženim švarcima (6, 7) potječu iz kvadranta V iz sloja ispod humusa, dakle iz zadnje
faze života u burgu. Možda ova dva slična primjerka pripadaju opremi istoga konja.
Slični su oblikom i dimenzijama, a naročito formom švaraka nalazima s Kamengrada
nedaleko od Koprivnice, datiranim u 14. – 15. stoljeće (Demo 1984: 330; Sl.9: 3, 4) te
primjerku sa lokaliteta Sezimovo Ústi, datiranom u kraj 14. i početak 15. stoljeća (Krajíc
2003b: 88, Tab.98-5c, p.č. 1672). Među potkovama iz Bolkova u Češkoj ima primjeraka
oblikom krakova i izgledom švaraka vrlo sličnih nalazima 6 i 7, a opredijeljeni su u 13.
– početak 14. stoljeća (Beranova 1980: 256, 81: 15, 17, 20).

Ostruge

Od ratničke konjaničke opreme u burgu su pronađene ostruge i njihovi dijelovi: dvije

ostruge, dva fragmentarna kraka i dva okova remena kojim se ostruga pričvrstila na
nogu jahača. Najbolje očuvana ostruga (sl. 79) pripada mlađem tipu u osnovnoj podjeli
na ostruge sa šiljkom i one s kotačićem. Prijelaz sa šiljka na kotačić veže se za prvu
polovicu 13. stoljeća, što međutim ne znači da se stariji tip ostruga još neko vrijeme neće
koristiti uz ostruge novih karakteristika (Demo 1984: 326). Osim toga, uz prihvaćeni
novitet – kotačić, u početku
se zadržavaju postojeće
oblikovne osobitosti
ostalih elemenata ostruge
(ostružnog luka i završne
pločice), da bi razvojem
borbene tehnike i zaštitne
konjaničke opreme i
ovi dijelovi doživljavali
nužne promjene (Demmin
1893:618; Nikolić 1956:
70–73; Koóšová 2004:
526–527). Željezna ostruga
Lijevo:
lučno povijenih krakova Slika 79. Ukrašena
ima kratak trn zaobljenih ostruga
(GMV 84661);
vrhova s tragovima 3D model

1 23 5 10 cm

plastične dekoracije (sl. 80). Kotačić nije sačuvan. Pravolinijskim

urezima su dekorirani i krakovi u blizini ojačanog tjemena,
također ukrašenog. Tjeme je horizontalnim žljebovima vizualno
podijeljen na tri segmenta, a na gornjem i donjem rubu nalaze se
jedva vidljivi tragovi kosih kratkih ureza i malih izbočina nalik
Slika 80. Dekoracija,
bisernom nizu. Jedan fragment kraka s utvrde Kostanjevica ima detalj
sličnu dekoraciju kosih ureza, a pretpostavka je da su to tragovi
nekadašnjeg tauširanog ukrasa (Predovnik 2003: 82; 232, 74:720).

74
Shodno ovome mišljenju, vjerojatno je i ostruga s Pake bila ukrašena tauširanjem.
Ovako bogato ukrašena riterska oprema pripadala je istaknutom konjaniku višeg
položaja; jer osim za poticanje i kažnjavanje konja ostruga je služila i kao statusni
simbol (Nikolić 1956: 62–65). Kvadratno ispupčenje na vrhu trna ukrašeno urezima
ima i ostruga otkrivena na dnu jarka gradišta Gradić nedaleko Koprivnice (Sekelj
Ivančan & Tkalčec 2004: 103, T.5:9). Prema okrugloj završnoj pločici s okruglom rupom
za mehanizam za zakopčavanje, ostruga s Pake pripada vremenu druge polovice 13. do
sredine 14. stoljeća. Slična joj je najstarija ostruga s Kamengrada (Demo 1984: 326–328;
331, sl. 8: 1), ostruga iz naselja Velika Gorica – Šepkovčica (Bugar 2008: 190, 5; 192) te
primjerci iz Otoka pri Dobravi (Stare 2002: 29; 31, T. 3:12; Stare 2004: 47, T. 2: 1; 49).
Druga ostruga (10) prema značajkama kao što su lučno savijeni krakovi i trn s vanjskim
zadebljanjima na vrhu, usporediva je s nalazom sa Kamengrada (Demo 1984: 328; 331,
Sl. 8:2) opredijeljenim u drugu polovicu 14. stoljeća. Niti ova ostruga iz burga nema
sačuvani kotačić, a nedostaju i završne pločice. Iako je dio trna oštećen, ipak se na
unutarnjoj strani sačuvanog dijela vidi utor za osovinu kotačića.

Na Paki su pronađena i dva fragmentarno očuvana kraka (8, 9) oba s okruglom

završnom pločicom i okruglom rupom za zakopčavanje te jedan loše očuvan. Presjeci
dvaju krakova su slični, iako ne isti, što može biti posljedica lošije očuvanosti. Prema
lučnoj zakrivljenosti te izgledu i
položaju završnih pločica koje su
svojim središnjim dijelom spojene s
krakom, nalazi će vjerojatno pripadati
prvoj polovici, možda čak početku
14. stoljeća. Sličan fragment kraka s
Kostanjevice datiran je u 13. stoljeće
(Predovnik 2003: 82–83, 232, 74:
720). Ostruge s krakovima ovakvih
karakteristika D. Vrsalović označio je
kao ranogotske (Vrsalović 1963: 167–
168; T.VI: 22–24). Oba nalaza sa Pake
otkrivena su u donjem sloju urušenja
u dvorištu, jedan blizu drugog (sl. 81).
Nije isključeno da su dio iste ostruge.

Ovim nalazima ostruga treba pripisati

i dva istovrsna dijela mehanizma za
zakopčavanje ostruge. To su okovi
za pređicu remena kojim se ostruga
zakopčavala na nogu jahača, odnosno
mali pločasti dijelovi koji povezuju
završnu pločicu ostruge s remenom
za zakopčavanje (sl. 82, sl. 83). Jednim
su krajem pomoću presavijene kuke
pričvršćeni za završnu pločicu, a
drugi im kraj čvrsto obuhvaća pređicu
remena. Dijelovi mehanizma za
zakopčavanje poznati su s mnogih
Slika 81. Mjesta nalaza ostruga, okova za zakopčavanje i dijelova karičastog
Š

PA K A - PR I LO ZI Z A B IO G R AF IJ U J ED NO G B UR G A 75
 europskih lokaliteta, različitih su oblika, ali najčešće okrugli ili četvrtasti te ih se nalazi
na ostrugama s različito oblikovanim završnim pločicama (Vrsalović 1963: T.VI: 21–24;
Sijarić 1996/2000: T.V:16, 18,19; Haller 2007: 343,Taf. 3: H38; 344, Taf. 4: H45; Drnovský
et al 2019: 575, Obr. 13: 1,2). Dijelovi mehanizma za zakopčavanje sačuvani su na obje
pločice ostruge iz srednjovjekovnog naselja u Đakovu (Filipec 2012: 333, T. 68: Jama 14–
1). Kojoj od ostruga iz burga su pripadala ova dva okova za remen, ostaje nepoznato; i
jesu li uopće pripadali nekoj od nađenih
ostruga? Ili nekoj kojoj se zametnuo
trag?

Slika 82., 83. Dijelovi

1 2 3 cm mehanizma (okovi) za
zakopčavanje ostruga
(GMV 84625, GMV 84626);
3D modeli

1 2 3 cm

Oružje i vojna oprema (Tabla 2: 11 – 42)

Vršci strelica

Vršci59 strelica različitih oblika i veličina objedinjeni su u najvećoj skupini metalnih

nalaza iz burga. Neki vršci su u lošem stanju, neki čak teško prepoznatljivi, ali većina
je ipak dobro očuvana. Otkriveno je ukupno 58 vršaka strelica: 35 primjeraka potječe
iz dvorišnog prostora, 9 komada iz branič-kule, 14 ih je bilo izvan obrambenog zida.
Od ovih posljednjih 14 primjeraka, njih 9 pronađeno je uz vanjsku stranu južnog zida.
U podjeli vršaka prema pričvršćivanju na drveni dio, prut, razlikuju se oni s tuljcem te
vršci s trnom za nasad. Nadalje, s obzirom na veličinu, masu i način nasađivanja, vršci
mogu biti dijelovi strelica za luk ili za samostrijel iako ih je vrlo često teško odijeliti
(Štukl 2007: 368–370; Štular 2009: 109–110;).

Od ukupnog broja s Pake, samo 6 vršaka ima tuljac (11 – 16), dok su se svi ostali
nasađivali pomoću trna.

59 Terminologija prema Demo 1984: 323 i d.; Sijarić 2014: 290, Il. 255.

76
 T. 2

1 2 3 5 cm

Tabla 2 11 – 41: vršci strelica; 42: križnica mača / sve željezo.

PA K A - PR I LO ZI Z A B IO G R AF IJ U J ED NO G B UR G A 77
Šest vršaka s tuljcem i tankim romboidnim šiljkom ima iste osnovne karakteristike,
iako u obliku šiljka koji ponekad prelazi prema trokutastoj formi, kao i u dužini tuljca
postoje manje razlike. Javljaju se od antike i ranog srednjeg vijeka (Odar 2003: 54, tab.1;
kat. 9, 27, 48, 49). Iako je ovaj tip vrlo dugo u upotrebi te je rasprostranjen u gotovo cijeloj
Europi, na lokalitetima razvijenog i kasnog srednjeg vijeka nije čest (Ruttkay 1976: 327,
Abb. 54: A8; 329; Stare 2002: T. 3:16; T. 4:1-4; Demo 2004: 323; 329, Sl. 7: 1-3; Tkalčec
2010: 97, kat. 513; Minichreiter & Marković Z. 2013: 310; T. 67: 7; Sijarić 2014: 305–309;
355–358). Vršci s Pake pripadali su strelicama za luk, kakve su se koristile u lovu (Holl
& Parádi 1982: 82, Abb. 33: 1), no nije isključena funkcija borbenog oružja. Četiri vrška
pronađena su u sjeveroistočnom dijelu dvorišta, do povišenog natkrovljenog radnog
prostora; tri su ležala u najstarijem sloju nataloženom na geološkoj osnovi, a jedan
u mlađem sloju ispod humusa. Vršak oštro svinutog gornjeg dijela šiljka (16) ležao
je u prvobitnom (srednjovjekovnom) humusu uz vanjsku stranu južnog obrambenog
zida pa je zasigurno deformiran od udarca u zid. Zadnji vršak pronađen je pregledom
izbačene zemlje tako da njegov stratigrafski položaj nije poznat, ali mu je prvobitna
pozicija bila vjerojatno u blizini ostala četiri vrška, dakle u sjeveroistočnom dijelu
dvorišta, u kvadrantu III.

Ostala 52 vrška, različitih oblika i presjeka šiljaka, imaju zajedničku karakteristiku,

a to je trn za nasad, što ih određuje kao dijelove strelica za luk. Naime, strelice kod
kojih se vršak nasađivao pomoću trna nisu bile pogodne za ispaljivanje iz samostrijela
jer bi velika sila udarca uzrokovala savijanje ili lomljenje vrška, njegovo ispadanje iz
oštećenog pruta (Predovnik 2003: 93).

Dva slična vrška izduženog šiljka paralelnih bridova s piramidalnim završetkom

i kraćim trnom imaju različite presjeke; jedan je kvadratni, a drugi romboidan. (17,
18) Ovakvi uski primjerci služili su za probijanje oklopa. Slični su poznati iz naselja
Beketinci Bentež (Minichreiter & Marković Z. 2013: 310; T. 67:4), iz burga Vrbovca
(Tkalčec 2010: 96; T. 33: 509, 511), sa Schlossberga u Tirolu (Haller 2007: 319, Kat. H 1;
Taf. 1: H1), Orlika u Češkoj (Vich & Žákovský 2016: 292, Obr. 12: 78, 82, 83; 292–295).
Ovim primjercima može se pridružiti vršak romboidnog presjeka blago zaobljene
siluete i nešto dužeg trna (19). Na drugim lokalitetima dugi uski vršci uglavnom se
pripisuju 13. i 14. stoljeću, ali ih se nalazi i u kontekstima 15. stoljeća.

Sljedeća skupina obuhvaća više sličnih šiljaka s trnom za nasad (20 – 31). Unutar tipa
primjetno je nekoliko inačica, međutim manje razlike u obliku listolikog šiljka ili u
dužini trna vjerojatno ne određuju pripadnost drugoj tipološkoj ili kronološkoj skupini,
već su rezultat proizvodnje različitih kovačkih radionica. Obilježje skupine, prisutne
na lokalitetima srednje Europe, dugi je listoliki šiljak najveće širine oko njegove gornje
trećine, postepeno sužavanje šiljka u donjem dijelu i proširenje na prijelazu u trn. Presjek
šiljka varira od romboidnog prema kvadratnom. S obzirom na to da su dimenzije i
težina vršaka ovog tipa različite, neki autori smatraju da su se oni veći i teži mogli
ispaljivati i iz samostrijela (Kühtreiber 2017: 184). A. Ru kay vrške opisanih značajki s
trnom datira u 13. do početka 14. stoljeća (1976: 327, Abb. 54; 331–332). Oni pronađeni
na Starom gradu nad Podbočjem (tip 3.1) pripisuje se 15. stoljeću (Predovnik, 2003:
94, 36; 94–95), primjerci iz Otoka pri Dobravi koristili su se od 13. do 15. stoljeća (Stare
2002: 22; 33, T. 4: 10, 11; Stare 2004: 47, Tab.2: 12-15, 51), nalaz iz Michelberga u 13. – 14.
stoljeću (Kühtreiber 2017: 184; 569, Taf. 39: 267), jednako kao i vršci iz burga Köszek
(Holl 1992: 109, 48. kép: 18-20; 111, 50. kép: 37). Vršak listolikog šiljka pravokutnog

78
presjeka otkriven je i na Starom gradu Tuščaku na Žumberku (Lapajne & Mahović
2005/2006: 82, 18: 3; 83). Dva vrška ističu se izrazito oštrim završetkom šiljka i oštrijim
prijelomom ruba (20, 21) po čemu su usporedivi s primjercima iz planuma 3 (13. st.)
na Otoku pri Dobravi (Stare 2002: 21–22, 33, T. 4: 11). U burgu Paka opisani vršci su
pronađeni na raznim mjestima i u različitim stratigrafskim jedinicama. Ne može ih se
uže datirati, ali primjerak 25 iz najstarijeg sloja dvorišta ukazuje na rano korištenje.

Nekoliko vršaka s trnom za nasad objedinjeno je zajedničkim obilježjem šiljka (32 –

37); to je vrlo tanak, plosnat šiljak, izduženo listolike ili deltoidne forme. Na prijelazu
trna u šiljak nalazi se zadebljanje koje je kod udarca priječilo nabijanje šiljka u prut.
Vršci deltoidne forme (32, 33) javljaju se u nekoliko inačica na prostoru istočne Europe
u širokom vremenskom rasponu od 9. do 13. stoljeća. Jedno od obilježja deltoidnih
vršaka, plosnatih i laganih, najveća je širina u gornjoj polovici šiljka. Smatra ih se
staromađarskim vršcima strelica korištenih i u lovu i u borbi (Ru kay 1976: 329; Vich
2017: 92–93). U naselju Beketinci Bentež pronađen je sličan primjerak (Minichreiter &
Marković 2013: 349, T. 67: 5). Inačice istog tipa poznate su iz Bugarske (Rabovyanov
2015: 217–218; 608, T. 52: 1337, 1338, 1340) te Poljske i Ukrajine (Kuśnierz 2005: 118; 120,
Tab. III: 1-9) i datirane su u 13. i 14. stoljeće. Strelice s ovakvim vršcima rasprostranjene
su u euroazijskim stepama (Rabovyanov 2015: 218). Nešto drugačije su listolike
forme također vrlo tankog presjeka, s trnom vidljivo odvojenim od šiljka (34 – 36). U
srednjovjekovnim utvrdama našeg područja, onim istovremenim s Pakom, analogni
primjerci nisu nađeni. Vršak donekle sličnih obilježja otkriven je na Starom gradu nad
Podbočjem i datiran u 15. stoljeće (Predovnik 2003: 94, 36: 3.2; 239, 77: 821). Čini se da
listoliki tanki vršci s trnom nisu uobičajeni na lokalitetima srednje i zapadne Europe, dok
im se, idući prema istoku, broj povećava (Sijarić 2014: 372–376). Primjerci slični onima s
Pake pronađeni su primjerice u Poljskoj i Ukrajini (Kuśnierzs 2005: 118; 120, Tab. III: 13;
Szpunar & Glinianovicz 2006: 143, Tabl. 2: e). Opisani vršci istočnog su porijekla, datira
ih se, ovisno o kontekstu, od 12. do 15. stoljeća. Za vršak strelice širokog plosnatog
šiljka horizontalno odrezanih ramena i istaknutog vrata s naglašenim prijelazom u
dugi trn (37) nije nađena direktna analogija. Sudeći po osnovnim obilježjima, vršak bi
mogao biti, kao i nekoliko prethodnih, također istočnog porijekla. Za sada je najsličniji
primjerak iz utvrde Hornivka u Bukovini, na sjevernim obroncima Karpata, datiran u
12. – 13. stoljeće (Pivovarov & Kaliničenko 2014: 137, Ris. 1: 10; 143), te vršak iz Trapezice
u Bugarskoj (Rabovyanov 2015: 606, T. 50: 1314).

Seriju od 5 vrlo dobro očuvanih vršaka s trnom obilježava speci čna silueta. Svi
primjerci imaju izduženi šiljak oblika četverobridne piramide, rame oštro odrezano
prema istaknutom vratu jasno odijeljenom od trna (39, 40). Vrlo slični nalazi potječu s
nekoliko lokaliteta u Bosni i Hercegovini60 (Sijarić 2014: 378–382), veći broj ih je nađen
u tvrđavi Ras kod Novog Pazara (Popović 1999: 255, Sl. 216). Analogija za vršak 40 s
Pake pronađena je na lokalitetu Gródka u Poljskoj (Kuśnierz 2006: 83, T. IV: 7) gdje su
kao i na drugim istočnoeuropskim prostorima ovakvi vršci u čestoj uporabi od 9. do
14. stoljeća. Međutim, čini se da su na najzapadnijim prostorima rasprostiranja, u što je
uključeno i naše područje, korišteni samo u kasnijem razdoblju, tijekom 14. i 15. stoljeća
(Sijarić 2014: 381), vjerojatno za probijanje oklopa i štitova.

Jedan vršak strelice s Pake ostaje za sada bez mogućnosti usporedbe sa sličnim formama
(38). Njegove su značajke šiljak romboidnog presjeka, vrat gotovo jednako dugačak
kao i šiljak, istaknuto zaobljeno zadebljanje na spoju vrata i kratkog trna. Potječe iz
kvadranta V iz sloja urušenja, dakle iz završetka života u burgu.

60 Zahvaljujem kolegi M. Sijariću na pomoći oko determinacije vršaka strelica.

79
Jedan speci čni vršak (41) ispaljen je iz luka vjerojatno s južnog prijevoja Gradišča te je
udarivši o kameni zid deformiran. Šiljak je malih dimenzija, rašljasto rascijepljen u obliku
slova V. Vrat je proširen i odijeljen od dugog trna. Pronađen je u srednjovjekovnom
humusu, na strmini uz vanjski plašt južnog obrambenog zida, s još 6 različitih vršaka
strelica što ukazuje na mjesto gdje se u nekom trenutku odvijala određena aktivnost,
odnosno gdje je iz lukova izbačeno više strelica u smjeru zida. Koliko strelica, što se tu
dogodilo, radi li se o nekom napadu ili možda o razbibrizi posade?

Inače, ovakvi vršci korišteni su u lovu, a zbog malih dimenzija nalaz s Pake vjerojatno je
trebao poslužiti u lovu na ptice. Za nešto masivniji vršak s trnom za nasad A. Ru kay
navodi da se koristio u lovu, da su ovakvi primjerci istočnoeuropskog porijekla te se
datiraju u 9. – 10. stoljeće (Ru kay 1976: 327, Abb. 54; 331). Vršak istog rašljastog oblika,
ali s tuljcem, poznat je iz utvrde Zitkov kod Chocena u Češkoj, a s ostalim vršcima
datiran je od kraja 14. do kraja 15. stoljeća (Vich 2017: 96, Fig. 7:140; 101, 105). Iako su
vršci V oblika rijetki na srednjovjekovnim lokalitetima, nalaz s Pake može se usporediti
s čak dva slična vrška, oba s trnom, pronađena starim iskopavanjima gradišta Gudovac
nedaleko Bjelovara (Pribaković 1956: 116–117, 119, T. III: 3,4).

Križnica mača

Predmetima naoružanja pripada križnica mača (42) otkrivena u kuli na podu ispod
sloja izgorjelog i srušenog stropa prizemlja, tik uz zapadni zid (sl. 63). Kao poprečna
šipka, križnica dijeli rukohvat od sječiva, štiti šaku, ali i otežava udarce suparničkog
oružja.61 S obzirom na to da je križnica jedini ostatak dugog mača iz burga, nije dovoljna
za određivanje oblikovnih osobitosti niti za dataciju oružja kojega je dio. Obilježja
ravno pružene križnice s Pake su dužina od 24 cm, kružni presjek i neznatno proširenje
krajeva. Prema obilježjima pripada tipu 13 po podjeli A. Ru kaya (1976: 249, Abb.1)
dok bi po tipologiji E. Oakesho a (1997: 113) pripadala križnicama stila 1a širokog
vremenskog raspona od 11. do 17. stoljeća. Slične križnice imaju neki rani mačevi s
područja Hrvatske, iz jedne privatne zbirke (Kovač 2003: 21, kat.19; 25, kat. 26, 27).
Mačevi su datirani od kraja 13. do kraja 14. stoljeća. Od srednjovjekovnih mačeva –
slučajnih nalaza iz šljunčara kod Koprivnice za usporedbu s križnicom s Pake zanimljiv
je primjerak br. 4 iz Šoderice (Demo 1983/1984: 214; 228–231; T. 2: 1; T. 4: 2), datiran
od polovice 14. stoljeća do prve četvrtine 15. stoljeća. Sličnosti pokazuju i primjerci iz
Hrvatskog povijesnog muzeja: križnica mača iz Save kod Jasenovca te onoga iz šljunčare
Čiče (Bošković & Doračić 2009: 54–55; 122–123). Kako se vremenska pripadnost može
odrediti samo maču kojega se sagledava kao cjelinu, tako se korištenje mača, od kojeg
je preostala samo križnica, može okvirno smjestiti u razdoblje funkcioniranja burga.
Za precizniju dataciju ne mogu pomoći niti ostali predmeti iz istoga sloja62 jer se i oni
koriste kroz duže vrijeme (sl. 63). Međutim, nalaz otvara dodatna pitanja koja će ostati
bez odgovora. Gdje su ostali dijelovi mača? Kako je križnica, važna zaštita na početku
rukohvata, mogla ispasti iz svojeg ležišta? Oružje je, znači, bilo slomljeno? Kako se
moglo slomiti s obzirom na visoku kvalitetu izrade karakteristične za duge mačeve?
Je li mač uslijed nekog jakog udarca slomljen u gornjem dijelu pa je pritom ispala
križnica? Kakav udarac je mogao prouzročiti lom? U srednjovjekovnim priručnicima o
umijeću borbe nalaze se i upute za udaranje oklopljenog neprijatelja glavicom mača (sl.
84). Je li mač iz burga slomljen u sličnom okršaju?

61 O dijelovima srednjovjekovnih mačeva vidi: Bošković & Doračić 2009: 5).

62 U istom su sloju nađeni ključevi, lokoti, nož, kameni brus, plosnati šiljak strelice s tuljcem, željezni obruč.

80
Glavica topuza

Fragment brončane zvjezdolike glavice topuza

pronašlo se tijekom istraživačke kampanje
2004. godine u tamnom sloju nataloženom na
geološkoj osnovi dvorišta, da bi se sljedeće
godine, gotovo 4 metra istočnije, ispod
urušenja sjevernog zida otkrilo i njezin drugi
dio (sl. 77). Topuz je konjaničko oružje za Slika 84. Prikaz borbe s
mačevima udaranjem
udaranje, dakle za borbu iz blizine. Sastojao (Codex Wallerstein,
Fol. 214, Universitäts-
se od željezne ili brončane glavice nasađene bibliothek Augsburg,
na držak. Zvjezdolike glavice su simetričnog 15. st.?); URL 9
oblika tako da udarac bilo kojom stranom
uvijek ima isti učinak. Iz osnovnog oblika kocke, kvadra, kugle ili cilindra razvijaju se
različito koncipirane zvjezdolike forme, od jednostavnijih s manjim brojem izbočina
do onih složenijih (Kovács 1971: I. ábra; Ru kay 1976: 314–315). Ovo oružje pojavilo
se u jugoistočnoj i srednjoj Europi tijekom 11. stoljeća, što se povezuje s prodorom
nomadskih plemena s istoka, da bi se koristilo sve do početka 14. stoljeća (Ru kay
1976: 317). Tom razdoblju pripada, uz druge slične nalaze, također i zbirka od 24
primjerka iz Magyar nemzeti Múzeum (Kovacs 1971). S područja Poljske objavljeno
je 27 primjeraka zvjezdolikih glavica, a zapadna ruska oblast određena je kao njihovo
ishodište (Michalak 2005). Glavica s Pake lijepe je i kvalitetne izrade,63 unutrašnja
stijenka je bačvastog oblika. Vanjska ploha sastoji se od sedam većih piramidalnih
izbočina, a svaka je omeđena s dva žlijeba. Gornji i donji niz sastoje se od po sedam
manjih, izduženih, također piramidalnih izbočina. Glavica ima na donjem dijelu vratni,
a na gornjem tjemeni prsten, oba služe za čvršće nasađivanje na držak (sl. 85, sl. 86).

Slika 85. Glavica topuza

od pronalaska do
konzervacije
(GMV 84723)

Slika 86. Glavica

topuza (GMV 84723);
3D model

1 2 3 5 cm

63 Glavicu topuza, uz šezdesetak drugih metalnih nalaza, restaurirao je konzervator restaurator Mihael
Golubić iz Odjela za restauriranje arheoloških nalaza Hrvatskog restauratorskog zavoda.

PA K A - PR I LO ZI Z A B IO G R AF IJ U J ED NO G B UR G A 81
Slični primjerci oružja iz poznatih srednjovjekovnih konteksta našeg područja vrlo
su rijetki. S lokaliteta Suhopolje-Kliškovac iz sloja ispod humusa potječe oštećena
zvjezdolika glavica topuz, nađena uz keramiku 15. do 17. stoljeća (Tomičić & Mahović
2011: 139; 143, Tabla 3: PN 23), dok je druga glavica pronađena u utvrdi Gračanica-
Lehowacz. Okvirno je datirana od 11. do 14. stoljeća (Ivanušec et al. 2011: 22; Sl. 11),
jednako kao i nekoliko zvjezdolikih glavica, ali drugačijih od one s Pake, iz fundusa
Hrvatskog povijesnog muzeja (Bošković 2002: 158–162; kat. br. 24, 25, 27, 28). Poznate
su i dvije, obje slučajni nalazi iz Bjelovara (Jakovljević 2008: 102–104; 121, T. 2: 2,3). Za
sada jedina analogija poznata je s nekropole Čipuljić u Bugojnu (Sijarić 2014: 268, T.
LVII, 1; 269, Il. 235, Il. 236). Mala razlika između dviju glavica je u broju izbočina: Paka
3 x 7, Čipuljić 3 x 8 izbočina. Nalaz iz Čipuljića datiran je najkasnije oko polovice 13.
stoljeća (Sijarić 2014: 238).

Napinjač tetive samostrijela

Već prva sezona istraživanja utvrde iznijela je na svjetlo dana jedan vrlo zanimljiv
predmet, rijedak nalaz ne samo s naših već i europskih srednjovjekovnih lokaliteta.
Dobro očuvana željezna dvokraka kuka za zatezanje tetive samostrijela pronađena je u
humusu branič-kule (sl. 87). U razvoju srednjovjekovnog oružja na daljinu samostrijel
se javlja nakon luka te predstavlja njegov složeniji oblik. Nakon što s vremenom bude
usavršen, postat će najučinkovitije napadačko oružje pješadije, da bi se od 15. stoljeća
njime naoružavalo i konjanike.

Slika 87. Napinjač tetive

samostrijela (AO 6637);
3D model

1 2 3 5 10 cm

No, bez obzira na sve prednosti novog oružja, luk ipak i dalje ostaje u uporabi. Više
autora dotaknulo se u svojim radovima porijekla i rasprostranjenosti samostrijela (npr.:
Petrović 1957: 125 i d.; Ru kay 1976: 324–325; Bošković 2000: 38; Alduk 2007: 379; Štular
2009: 106–107). Tijekom 13. i 14. stoljeća zahvaljujući preciznosti, velikoj sili izbačaja i
probojnoj snazi projektila samostrijel postaje najvažnije lako bešumno oružje pješadije
za korištenje na daljinu.

Početni, jednostavni oblik novog oružja postupno doživljava preinake pa tako i luk
samostrijela postaje sve čvršći, prilagođen jačem izbačaju projektila. Za zapinjanje

82
tetive više nije dovoljna snaga ruku samostrijelca. Vjerojatno već od druge polovice
13. stoljeća ratnik koristi željezno pomagalo – napinjač obješen o pojas (Gross 2005:
228). Pojas s napinjačem je dio vojničke opreme samostrijelca. Tetiva se sada zapinje
snagom cijeloga tijela (sl. 88), bez obzira na to koji od dva moguća načina se koristi
– iz klečećeg ili iz stojećeg položaja samostrijelca (Petrović 1957: 132; Bošković 2000:
39; Gross 2005: 227). Međutim, nalaz dvokrake kuke na tvrđavi Ras (jugozapadna
Srbija) u sloju datiranom u kraj 12. stoljeća ukazuje i na znatno raniju pojavu napinjača
(Popović 1999: 257, 220: 9; 259; 353, kat. br. 465). Dvije kuke iz Bugarske, s Trapezice,
pripadaju mlađem razdoblju, oko polovice 14. stoljeća (Rabovyanov 2015: 224; 610, T.
54: 1383, 1384) dok su dva primjerka iz Sezimovo Ústí datirana u kraj istog stoljeća
(Krajíc 2003a: 182–183; 2003a: 130, Tab. 140: p.č.6690, i.č.K30/4172). Obje kuke pripadaju Slika 88. Samostreličar
najstarijem, jednokrakom tipu. Nekoliko jednokrakih i dvokrakih primjeraka iz prve napinje tetivu pomoću
kuke (Bible with
polovice 14. stoljeća poznato je iz Švicarske i Njemačke (Gross 2005), no niti jedan nije prologues,fol. 150r,
identičan kuki s Pake. Napredniji tip napinjača iz početka 15. stoljeća pronađen je u 1275 – 1299, Morgan
Library); URL 10
nestalom selu Pfa enschlag kod Slavonica (Nekuda 1975: 146; 260). U Mstěnicama
nedaleko Brna uporabu samostrijela potvrđuju dva napinjača različitih tipova (Nekuda
1985: 72, 111; 124; 246). Prema raspoloživim podacima, osim na Paki, još su dvije kuke
pronađene unutar jednog od naših burgova i to na Starom gradu Žumberku.64 Obje
pripadaju jednokrakoj varijanti. Osim u vojne svrhe, ovo oružje koristi se i u lovu, što
dokumentiraju srednjovjekovni iluminirani rukopisi. Od 15. stoljeća, vezano za pojavu
čvrstog čeličnog luka, tetivu se zateže sve složenijim mehanizmima (Bošković 2000:
39–40).

Oko ovog rijetkog predmeta iz utvrde izranjaju pitanja: zar se u utvrdi nalazio samo
jedan samostrijelac, budući da je pronađen jedan napinjač? Ili ih je bilo više, ali su u
trenutku požara ostali napustili Paku i ponijeli sa sobom svoje naoružanje i opremu. Je
li kompletna garnitura, remen s kukom, bila negdje odložena, a do najnovijeg vremena
ostao je sačuvan samo željezni napinjač? Ili ju je u trenutku žurnog napuštanja burga
izgubio njen vlasnik?

Dijelovi karičastog oklopa

Nekoliko cijelih željeznih karičica i nekoliko fragmentarno očuvanih jedini su ostaci

karičastog oklopa ili verižnjače (sl. 89). U odnosu na cjelokupnu količinu karičica koje su
prvobitno bile povezane u verižnjaču – vrstu zaštitne opreme, pronađeni broj dijelova
vrlo je skroman. Ipak, i ovako malobrojne, karičice dopunjuju sliku o vojničkoj opremi
u utvrdi i o naoružanju pojedinca, vjerojatno osobe višeg statusa. Sve su izrađene od
malo spljoštene žice, podjednakih su dimenzija: promjera 12 do 15 mm, debljine žice
1,5 do 2 mm.

Pronađene su u dvorištu burga, u sloju ispod humusa, ali i u najstarijem sloju nastalom

Slika 89. Karičice, dijelovi

verižnjače (GMV 84622,
GMV 84627, GMV 84713,
1 2 cm GMV 84628, GMV 84712)

64 Zahvaljujem kolegi Damjanu Lapajne na ovoj informaciji.

PA K A - PR I LO ZI Z A B IO G R AF IJ U J ED NO G B UR G A 83
na geološkoj podlozi (sl. 81). Od svih cjelovitih samo su dvije karičice međusobno
prepletene, a upravo su ovakvi pojedinačni, razdvojeni komadi zaštitnog karičastog
oklopa najčešći njegovi ostaci na arheološkim lokalitetima. A. Ru kay (1976: 339)
smatra da je verižnjača istočnog porijekla te da se u slavenskim prostorima javlja već
od 10. stoljeća. U srednjoj Europi učestalo se koristi od 12. do kraja 14. stoljeća, no
prstenasta mreža za zaštitu šije, kao dodatak kacigi, upotrebljava se sve do 16. stoljeća
(Vaverková 1990; Haller 2007: 302–303). Zbog zahtjevne i dugotrajne izrade karičaste
zaštite ovakva vojna oprema bila je skupa pa su ju koristili dobro opremljeni vitezovi,
osobe višeg socijalnog statusa. Svaka karičica izrađivala se zasebno, nakon preplitanja
određenim redoslijedom spajale su se tehnikom lemljenja,
kovačkog varenja ili samo pritiskom odgovarajućeg alata (Lazar
2005: 31 i d.). Najčešće se koristila zaštitna košulja kratkih rukava
kako opremljeni jahač ne bi bio pretežak. Postupno su se zbog
gibljivosti, najveće prednosti prstenaste mreže, od željeznih
spojenih karičica počele izrađivati čarape, nazuvci za stopala,
rukavice, kapuljača koja se nosila ispod šljema ili karičasta zaštita
za šiju (sl. 90). Ovisno o broju zaštitnih dijelova koje je nosio vitez,
ali i o gustoći prepleta, debljini žice i promjeru karičica, težina
opreme kretala se od desetak do čak više od dvadeset kilograma
(Gut 2009: 71–72). Verižnjača je pružala dobru zaštitu od reznih
rana, ali ne i od udarnih te ubodnih izazvanih mačem, strelicama
luka i osobito samostrijela.

Rijedak arheološki nalaz spojenih karičica, segmenta verižnjače iz 14. – 15. stoljeća Slika 90. Karičasta
zaštitna oprema
otkriven je u utvrdi Kolođvar jugozapadno od Osijeka (Bojčić 2009: 78:106). S Otoka (Maciejowski biblija, fol.
pri Dobravi, iz planuma 3 opredijeljenog u 13. stoljeće potječe više spojenih elemenata 27, 13. stoljeće, Pierpont
Morgan Library, New
karičastog oklopa (Stare 2002: 21; 31, T. 3: 11), a sličnih nalaza ima i s drugih europskih York); URL 11
nalazišta: sa Schlossberga u Tirolu (Haller 2007: 342, Taf. 2: H35), Trapezice s datacijom
oko polovice 14. stoljeća (Rabovyanov 2015: 226; 611, Tab. 55: 1393, 1394, 1399), s
burgova Köszeg (Holl 1992: 210, kép 178: 4) i češkog Božanova (Drnovski et al. 2019 :
582, Obr. 18: 53). Većina cjelovitih karičica s Pake pronađena je u najstarijem sloju burga
pa je verižnjača s koje su ispale vjerojatno oštećena između polovice 13. i početka 14.
stoljeća.

(Tabla 3: 43 – 59)

Noževi

Zbog vrlo široke uporabe u razvijenom i kasnom srednjem vijeku noževi se ubrajaju
među najčešće metalne nalaze. S obzirom na to da je vlasnik65 svoj nož gotovo uvijek
imao kod sebe kako bi ga mogao koristiti u različitim situacijama, ove arheološke
nalaze može se odrediti kao predmete za osobnu uporabu. Mogli su služiti kao oruđe
i kao oružje, najčešće za rezanje, ali i za nabadanje te bušenje (Cowgill et al. 1987: 51)
pa ih se koristi u kuhinji, u lovu, kod raznih djelatnosti i obrtničkih poslova, u borbi.
Uglavnom je teško odrediti užu funkciju noža – arheološkog nalaza, jer bio je to predmet
univerzalne namjene. Postupne promjene dužine i oblikovnih svojstava sječiva i drška
ukazuju na prilagođavanje određenim namjenama. Ipak, funkcija pojedinih noževa,
prije svega onih starijih s trnom za nasad drška, često ostaje nepoznata.

65 Nož nije bio vlasništvo samo muškaraca, već su ga mogle posjedovati i žene te ga nositi obješenog o
pojas.

84
 T. 3

1 2 3 5 cm

Tabla 3 43 – 47: noževi; 48: škare; 49 – 51: okovi futrola; 52 – 59: ojačivači futrola / sve
željezo.
85
 Na Paki je pronađeno 8 noževa, od toga je jedan s nepoznate uže pozicije (43 – 47).
Držak noževa s trnom bio je jednodijelni u obliku cilindra, čvrst i masivan,češće je
bio drven, rjeđe koštani. Nož dužeg trna blago svinutog prema oštrici i ravnog hrpta
(43) potječe iz kule iz starijeg sloja paljevine. U istom sloju nađen je još jedan nož istih
obilježja. Oba odgovaraju tipu c prema klasi kaciji G. Holtmana (1993: 63–64, Abb.
22). U urušenju u dvorištu Pake pronađen je nož dužine 16,6 cm (44), blago povijenog
hrpta i ravne oštrice. Trn je dugačak, s blagim nagibom prema oštrici. Sličan je nožu
s Maloga Grada u Kamniku, iako taj ima jače istaknuto srpasto sječivo (Štular 2009:
77; 208, T. 5: 5), nožu iz kuće 21 naselja Beketinci-Bentež (Minichreiter & Marković
2013: 315, T. 50: 4), primjerku iz grada Veseli nad Moravou (Žakovsky & Hošek 2015:
238–239, Obr. 18: f) datiranom u drugu polovicu 13. stoljeća. Trokutasto proširenje na
završetku oštrice ima nož pronađen uz vanjsku stranu južnog obrambenog zida Pake
u najstarijem sloju na geološkoj osnovi (45). Istog tipa je primjerak iz naselja Beketinci-
Bentež (Minichreiter & Marković Z. 2013: 315, T. 50: 5) i nekoliko sličnih noževa iz
utvrde Trapezica kod Velikog Tarnova u Bugarskoj (Rabovianov 2015: 561, T. 5: 57;
563, T. 7: 123). Prema kontekstu nalaza bugarski primjerci datirani su od polovice 13.
do polovice 14. stoljeća (Rabovianov 2015: 334), iako ovaj tip, a u uporabi je od 11. do
17. stoljeća, nije prikladan za dataciju (Kühtreiber 2017: 177; 567, Taf. 37: 246, 247). Za
razliku od opisanih noževa koji imaju hrbat blago spušten prema vrhu sječiva, mali nož
širokog trna ima vrh sječiva neznatno izvijen prema gore, tako da ima blagi S oblik (46).
Noževe tako savijenog sječiva Holtmann povezuje sa slavenskim kulturnim krugom,
a vremenski s 12. i 13. te polovicom 14. stoljeća (Holtmann 1993: 171, Abb. 70; 172).
Moguće je da se kod ovog oblika radi o vinogradarskim noževima (Haller 2007: 313;
353, T. 13: H132; 354, T. 14: H136). Zadnji ovdje predstavljeni primjerak je preklopni nož
ili britva (47). Karakteristično sječivo prelomljenog hrpta, položaj kratkog trna i čavlić
na završetku sječiva potvrđuju da se radi o speci čnom nožu. Dok se nož nije koristio,
sječivo mu je bilo zaštićeno dvodijelnim koricama. Nož je otkriven u dvorištu u sloju
razaranja burga. U dostupnoj literaturi su preklopni noževi, koje se često determinira
kao britve, prilično rijetki nalazi. Iz Trapezice u Bugarskoj poznato je nekoliko nalaza
različitih tipova (Rabovianov 2015: 181; 583, T. 27: 494–499), dok su primjerci iz tvrđave
Ras od Novog Pazara vrlo slični britvi s Pake (Popović 1999: 263; 264, 227: 1–5). Britva je i
dio inventara kasnosrednjovjekovne kovačnice iz Wieslocha u jugozapadnoj Njemačkoj
(Gross & Hildebrandt 2004: 111, Abb. 9). Datacije za navedene noževe – britve kreću se
od kraja 12. do kraja 15. stoljeća te se ne temelje na oblikovnim karakteristikama, već
na kontekstu nalaza.

Okovi futrola za noževe

Shodno sve većoj pažnji usmjerenoj na istraživanja srednjovjekovnih lokaliteta ne samo

kod nas već i na širem srednjoeuropskom prostoru, češće se među pokretnom građom
nailazi na speci čne žičane željezne predmete. Još ne tako davno funkcija im je bila
nepoznata ili se o njoj samo nagađalo. I prilikom pronalaženja ovakvih objekata na Paki
situacija je bila slična; tek obradom predmeta po završetku istraživanja i konzultiranjem
literature, nalazi su dobili svoj funkcionalni okvir.66 Služili su kao okovi (ojačivači)
futrola za noževe ili okovi torbica za nošenje i čuvanje različitih predmeta (52 – 59).

U burgu je pronađeno 30 različito očuvanih željeznih štapičastih predmeta koji su

pripadali okovima futrola, a 16 ih je cjelovitijih (sl. 91).

66 Kolegici Tanji Tkalčec najljepše zahvaljujem za sve razgovore, razmjene mišljenja i pomoć kod obrade
materijala.

86
 Slika 91. Položaji
noževa, škara i dijelova
futrola

noževi

Š
ojačivači futrola
okovi vrhova
futrola

Najveći broj je otkriven u dvorištu u donjem sloju urušenja, zatim na granici humusa i
urušenja, tri primjerka u najstarijem sloju u dvorištu, a dva izvan obrambenog zida na
njegovoj temeljnoj stopi. Okovi su izrađeni kovanjem. Sastoje se od po dva štapičasta
kraka, na jednoj strani razdvojena, a na suprotnoj povezana raskovanim pravokutnim
ili blago trapezoidnim vrhom (57). Taj metalni vrh izvana učvršćuje vrh kožnate futrole.
Za izradu futrola koristilo se kožu teleta, goveda, koza, ovaca (Hirschberg 2005: 6).
Okovi su se gornjim dijelom pričvršćivali na futrolu pomoću zakovica, što pokazuju
rupice pri vrhu krakova kod nekih cjelovito očuvanih okova (59a). Međutim, za neke
tipove okova način pričvršćivanja ne može se sa sigurnošću rekonstruirati. Futrole se
nosilo, ako je okov imao kružnu omču, obješene na kožnati remen koji je visio s pojasa,
ali i zataknute za pojas s drškom prema naprijed. Važne podatke o mjestu i načinu
nošenja bojnog noža u futroli pružio je grob ratnika otkriven u blizini srednjovjekovnog
sela Muhi. Razmještaj opreme u grobu pokazuje da je ratnik, pao u bitci protiv Mongola
1241., svoj bojni nož u futroli nosio obješen o pojas, iza obješenog topuza (Pusztai
2011: 636; 640, 4. kép: 1). Okovi s Pake različitih su dimenzija, jer se svaku futrolu
izrađivalo prema veličini određenog noža (Hirschberg 2005: 1). Budući da su svi okovi
deformirani, ne može se niti jednog od njih povezati s nekim od pronađenih noževa.
Primjerci usporedivi s materijalom s Pake poznati su s više nalazišta: Stari Perkovci-
Sela južno od Đakova s datacijom u 14. stoljeće (Janeš et al. 2017: 387, T. 8: 169, 170), iz
naselja Bentež kod Beketinaca (Minichreiter & Marković Z. 2013: 304; 319, T. 52: 1–5),
iz podravskog selišta Mekiš-Zgruti (Čimin 2017: 68, kat. br. 45) te Torčec-Rudičevo
(Sekelj Ivančan 2010: 295, T. 75: 487; 300, T. 80: 518). Okovi su pronađeni i na Otoku pri
Dobravi (Stare 2002: 22; 33, T. 4: 12–16), u Mađarskoj (Paradi 1982: 140, Abb. 7: 11; 141) s
datacijom 12. – 13. stoljeće, Transilvaniji (Rusu 2005: 19, Fig. 4). Identični okovi datirani
u 13. stoljeće pronađeni su i u Češkoj u srednjovjekovnom naselju Hradišťko (Richter
1982: 165, Obr. 109: 1, 2).

PA K A - PR I LO ZI Z A B IO G R AF IJ U J ED NO G B UR G A 87
 Drugi tip željeznih okova za korice ima oblik tuljca koji se sužava prema donjem
dijelu i njime su završavale korice noža ili bodeža (49 – 51; sl. 92). Presjek je elipsoidan
ili približno elipsoidan. Na nekim okovima vidi se mjesto spoja odnosno okomitog
preklopa nastalog savijanjem raskovane površine (51). Na prednjoj strani okova može
se nalaziti dekoracija, kao što je to slučaj na dva tuljca s Pake (sl. 93). Oba imaju po dvije
urezane horizontalne linije i iznad njih rub izrezan trokutasto ili na drugom primjerku
urezani trokutasti motiv. Slični nalazi, čini se, nisu česti na našim srednjovjekovnim
lokalitetima. Na nalazištu Beketinci-Bentež pronađen je tuljac ukrašen kao i okov
s Pake (51) (Minichreiter & Marković Z. 2013: 350; 351, T. 68: 4). Iz tvrđave Ras kod
Novog Pazara poznata su dva fragmentarno očuvana okova u formi tuljca, oba iz kraja
12. stoljeća (Popović 1999: 257, 220: 3, 4). Primjerak iz češkog burga Zítkov izrađen je od
slitine bakra (Vich 2019: 50, Obr. 16: 215). I u utvrdi Bajcsa-Vár nedaleko Nagykanizse
pronađeno je nekoliko okova za korice bodeža, ali oni pripadaju ranom novom vijeku
(Vándor 2005: 184, kat. br. 123, 124, 125).

Slika 92. Okov

vrha futrole
(GMV 84656);
3D model

1 2 3 5 cm
Slika 93. Dekoracija na okovima, detalj (GMV 84657,
GMV 84656)

Škare

Jedno kratko sječivo spuštenog vrha, ravne oštrice jednostrano ukošene i s ravnim
ramenom izgleda poput noža. Radi se, međutim, o segmentu jednodijelnih škara
(48). Na ramenu s unutarnje strane nalazi se trokutasta istaka, česti element upravo
na jednodijelnim srednjovjekovnim škarama. Nedostaje vjerojatno polukružna
spojna opruga koja je povezivala oba kraka. Dio škara pronađen je u dvorištu burga
u sloju urušenja (sl. 91). Oblikom, ali ne i dimenzijama cjelovite škare s Pake bile su
slične novovjekovnim škarama za striženje ovaca (Škiljan 2002: 150, kat. br. 667).
Pretpostavljena dužina primjerka s Pake bila je manja od dvadesetak centimetara,
pa je i namjena zasigurno bila druga. Škare manjih dimenzija su, kao alat s dvije
oštrice, služile za izradu odjeće – za rezanje laganijih tkanina, rezanje konca i pređe,
kod osobne higijene – za rezanje kose (sl. 94), dok se škare duže od 20 cm koristilo za
striženje ovaca, za rezanje debljih tkanina i kože. Više primjeraka jednodijelnih škara
poznato je s nalazišta Otok pri Dobravi gdje se koriste od 13. do početka 15. stoljeća
(Stare 2002: 19; 30, T. 2: 6-11), iz Sezimovo Ústí u južnoj Češkoj (Krajíc 2003a: 145; 2003a:
110, T.120: p.č. 1510, p.č.17881), iz uništenog burga Schlossberg kod Seefelda u Tirolu
(Bitschnau et al. 2007: 355, T. 15: H155). U kući III srednjovjekovnog Pfa enschlaga u
Češkoj pronađene se velike jednodijelne škare za striženje ovaca datirane u početak
15. stoljeća (Nekuda 1975: 145; 147, 140: 4). U naselju Beketinci-Bentež uz jednodijelne

88
škare pronađen je i dio dvodijelnih (Minichreiter & Marković Z. 2013: 341, T. 63:
1, 2, 4), kakve su poznate s Kamengrada (Demo 1984: 333; 334, Sl. 10: 4), iz naselja
Stari Perkovci-Sela (Janeš et al. 2017: 355; 388, T. 9: 181) te s Ružica-grada (Radić &
Bojčić 2004: 111, kat. 130–132). Kod naprednijeg tipa – dvodijelnih škara, krakovi
su spojeni malom zakovicom, a ramena završavaju kružnim hvataljkama. Sječiva
se preklapaju jedno preko drugog te su bezopasna za razliku od jednodijelnih
škara koje se zbog odmaknutih sječiva, da bi se izbjeglo ozljeđivanje, nosilo u
futroli. Dvodijelne škare, iako se u Europi javljaju tijekom 7. stoljeća, u češćoj su
uporabi od 14. stoljeća do sadašnjosti (Cowgill et al. 1987: 58–60).
Slika 94. Prikaz škara
Dijelovi odjeće i nakit (tabla 4: 60 – 77) na iluminaciji, detalj
(Boccaccio, De casibus
Pređice virorum illustrium,
fol. 54v., 15. stoljeće,
Bibiothéque Publique et
Uglavnom željezne, rjeđe i brončane, pređice su česti nalazi na srednjovjekovnim Universitaire, Geneve);
URL 12
lokalitetima. Za određivanje njihove funkcije osobito su važni nalazi iz grobova budući
da se pređica ili kopča po položaju na skeletu može povezati s određenim dijelom
odjeće pokojnika. Takva poveznica kod nalaza iz burgova uglavnom nedostaje pa se o
namjeni pronađenih pređica samo nagađa. Primjena im je bila vrlo široka: na konjskoj
opremi, na zaštitnoj vojničkoj opremi, na odjeći, obući, uz oružje. Petnaest pređica i
jedna kopča67 otkrivene su na Paki u raznim stratigrafskim jedinicama, no najviše ih
potječe iz ruševinskih slojeva u dvorištu i u kuli, jedna pređica pronađena je uz vanjsko
lice sjevernog zida, a jedna zajedno s potkovom u zapadnom zidu kule. Najbrojnije
pređice otkrivene na Paki su one s alkom D oblika i pomičnim trnom (60 – 64). Sve
su jednodijelne, ali se razlikuje nekoliko varijanti. Iako se koriste i ranije, najčešće su u
uporabi od polovice 13. do kraja 14. stoljeća, dok su kasnije znatno rjeđe (Demo 2007:
82–83). Teško ih je preciznije datirati jer se gotovo ne mijenjaju; niti razlike u obliku
alke nisu kronološki pokazatelj (Burazer 2019: 42–46). Za određivanje eventualne
namjene pređice važna može biti njena visina koja bi određivala širinu remena, iako
to ne mora biti pravilo. Pređice s alkom unutarnje visine 3 – 5 cm vjerojatno su se
koristile na opasačima ili drugom remenju nošnje, dok bi unutarnja visina alke od 5
cm i više upućivala na korištenje na konjskoj opremi (Štular 2009: 103). Sve D pređice
iz burga koristile su se uz odjeću, na što ukazuju visine alki. Pređica 63 jedina je
okomito izdužena. Sličnih ima i na drugim europskim lokalitetima, a neki od njih su
burg u Božanovu (Drnovský et al. 2019: 585, Obr. 19: 140) , selo Sarvaly (Holl & Parádi
1982: 86, Abb. 36: 2), Sezimovo Ústí (Krajíc 2003b: 136, Tab. 146: i.č.K67/4165). Ostale
jednostavne D pređice s pomičnim trnom razlikuju se doduše u nekim pojedinostima,
ali sve osim primjerka 61 pokazuju jednostavnu, skromnu izradu. Na gornjoj i donjoj
prečki pređice 61 vide se tragovi ukrasa – kovanjem izvedena četvrtasta udubljenja
u kojima se možda nalazila dekorativna inkrustacija. U svakom slučaju ova pređica
je kvalitetniji i luksuzniji dodatak odjeći. Slično ukovane trokutaste motive ima
jednodijelna pravokutna pređica s Opatovine (Demo 2007: 75; 76: 16.7). U burgu je
pronađena samo jedna pređica s valjkom (65). Na valjak na prednjoj prečki naliježe
trn, a prilikom kopčanja remen klizi po valjku. Time se remen lakše zakopčava i bolje
steže pa su upravo zbog toga velike pređice s valjkom često bile dio konjske opreme
jer su omogućavale bolju stabilizaciju sedla. Primjerke s nižom alkom za uže remenje,
a takva je i četvrtasta pređica s Pake, koristilo se, kao i one drugih oblika, za opasače
i razno remenje na odjeći. Najranije četvrtaste pređice s valjkom javljaju se na širem
području od 13. stoljeća, a koriste se u 14. i 15. stoljeću, ali i u novom vijeku (Demo

67 Pojašnjenje termina (pređica i kopča) u: Vinski 1989: 10.

PA K A - PR I LO ZI Z A B IO G R AF IJ U J ED NO G B UR G A 89
 2007: 83; 76: 16.6 - 16.13; Haller 2007: 309; Taf. 5: H60; Taf. 7: H70; Krznar 2016: 92,
kat. br. 168, 170; Drnovský et al. 2019: 585, Obr. 19: 39). Željezna pravokutna alka (66)
pronađena u urušenju na sjevernom obrambenom zidu možda je dio pređice. Naime,
vrlo slična alka, uvrštena među pređice i datirana oko 1420., poznata je iz Sezimovo
Ústí (Krajic 2003b: 44, Tab. 58; 136, Tab. 146: p.č. 1543), jedna s nalazišta Sarvaly (Holl
& Parádi 1982: 87, Abb. 37: 1) kao i iz Braunschweiga (Lungershausen 2004: Taf. 4,
228). Malobrojni pravokutni primjerci zabilježeni su i na nekim našim lokalitetima, ali
s kasnijom datacijom (Burazer 2019: 50).

Na Paki su tijekom istraživanja prikupljene tri trapezoidne pređice, od toga dvije

cjelovite (68, 69) dok trećoj nedostaje trn (67). S obzirom na visine alki68, sve trapezoidne
pređice su bile dijelovi odjeće ili vojne opreme. Prema stratigrafskom položaju
najstarija od ove tri bila bi pređica (69) pronađena u dvorištu, u 1. sloju na geološkoj
podlozi, nataloženom u vrijeme ili kratko nakon izgradnje burga. Oblik alke u osnovi
je trapezoidan, ali su gornja i donja široka prečka blago zaobljene. Vanjska prečka je
uža od ostalih. Možda se na njoj nalazio valjak. U Europi su trapezoidne pređice bile
u čestoj uporabi, jednako kao i pravokutne, ali im je isto tako teško odrediti precizniju
vremensku pripadnost. Čini se da na našim lokalitetima nisu brojne. Jedna je poznata s
burga Vrbovec, no po konstrukciji alke razlikuje se od nalaza s Pake (Tkalčec 2010: 88–
89, kat. br. 417). Jednodijelne trapezoidne pređice pronađene su u utvrdi Kostanjevica
(Predovnik 2003: 231, 73: 686, 687), na Malom gradu (Štular 2009: 103–104; 207, T. 4: 6,
7) gdje pripadaju 13. stoljeću, u srednjovjekovnom selu Kana (Terei & Horváth 2007a:
191, 19. kép: 11) s materijalom 12. i 13. stoljeća.

Posljednjem tipu zastupljenom na Paki pripadaju jednodijelne asimetrične pređice

gljivastog oblika (70, 71). Pronađena su dva primjerka: jedna alka bez trna (70) te
fragment alke (71) odnosno njezina vanjska prečka. Trn je bio presavijen oko unutarnje
prečke, a vrhom je bio položen na vanjsku, zaobljenu prečku. Gljivaste pređice su u
uporabi od 14. do 16. stoljeća. Veći broj ih je pronađen na Opatovini, a najčešće su u
grobovima druge polovice 15. stoljeća (Demo 2007: 84). S ostalih obližnjih nalazišta
poznat je primjerak iz Torčeca (Krznar 2016: 92, kat. br. 169) te onaj iz Đelekovca
okvirno opredijeljen 12. – 14. stoljeća (Šmalcelj & Kolar 1975: 132–133; Tabla LXV: 1).
U srednjovjekovnom selu Sarvaly gljivaste pređice povezuje se s nošnjom i to muškom
te se pretpostavlja da su najomiljenije u 15. stoljeću kada u modu dolaze široki opasači
(Holl & Paradi 1982: 86–87, Abb. 36: 6, 7). Drugačije od ovih, gljivaste pređice iz
Trapezice u Bugarskoj pripisuje se konjskoj opremi, a vremenski 13. i 14. stoljeću. Isti
oblik pređica, pod nazivom trapezoidne, poznat je i iz Otoka pri Dobravi gdje se koriste
od početka 13. do u 15. stoljeće (Stare 2002: 20; tab. 3: 2, 3, 4).

Jedina kopča69 pronađena je u dvorištu nedaleko od sjevernog obodnog zida, u

donjem sloju kamenog urušenja (sl. 95). Alka ima modi ciran trapezoidni oblik s malo
uvučenom gornjom i donjom prečkom. Na pomičnoj pločici vide se dvije zakovice.
Kopča je dvodijelna, jer su alka i pločica zasebno izrađene. Sudeći po visini alke od 5
cm, mogla je biti dio konjske opreme. U dostupnoj literaturi nema kopči usporedivih s
ovom. Donekle joj je oblikom slična pređica s Opatovine iz groba 115, datirana u drugu
trećinu 14. stoljeća, no ona pripada gljivastoj formi jer joj je vanjska prečka zaobljena
(Demo 2007: 80, 16.25; 84).

68 Alke je prema visini u nekoliko grupa podijelio Ž. Demo (2007: 84, n. 74).
69 Kopča se sastoji od pređice (alka i trn) i od okovne pločice kojom je pričvršćena na remen (Vinski 1989:
10).

90
 T. 4

1 2 3 5 cm

1 2 3 5 cm

Tabla 4 60 – 71: pređice / željezo; 72: pojasni jezičac / željezo, posrebrenje; 73: pločica
kopče / željezo ; 74: pojasni jezičac (?) / željezo; 75: broš / bronca, pozlata; 76: prsten /
bronca; 77: aplika / olovo.
91
Slika 95. Kopča (GMV 92456); 3D model
1 2 3 5 cm

Kraj pojasa često je bio učvršćen metalnim jezičcem. Funkcija mu je bila višestruka:
služio je kao zaštita remena kod provlačenja kroz alku, kao dekorativni detalj, a svojom
težinom omogućavao je ljepši položaj dugog pojasa. Pojasni jezičci razlikovali su se
oblikom, jednostavnom ili luksuznom izradom, po vrsti metala od kojeg su bili izrađeni.
U svojoj svakako jednostavnoj, svakodnevnoj opremi posada burga koristila je opasač s
jednostavnom željeznom pređicom i jednostavnim jezičcem, ako je remen njime uopće
i bio ojačan. Međutim, u dvorištu blizu južnog obrambenog zida, ispod humusa, u sloju
bogatom arheološkim materijalom otkriven je luksuzno izrađen željezni jezičac (72). Bio
je posrebren pa je zasigurno pripadao osobi višeg statusa. Oblikom i načinom izrade,
ali ne i skupim posrebrenjem, sličan mu je pojasni jezičac iz Schlossberga (Haller 2007:
323; 347, Taf. 7: H75). Iz burga u češkom Božanovu poznat je pojasni jezičac, oblikom
sličan nalazu s Pake, ali sa speci čnim ukrasom u obliku zmaja. Datiran je u kraj 13.
stoljeća (Drnovský et al. 2019: 587–588, Obr. 20: 190). Polovica pravokutne željezne
pločice, pronađene u istom sloju kao i pojasni jezičac, bila je dio kopče (73). Ostali
dijelovi kopče kao niti drugi dio pločice nisu nađeni. Nalaz do sada nije konzerviran
te je prekriven jakom korozijom. Širina pločice pokazuje i širinu remena od cca 4,5
cm. Prednju i stražnju stranu pločice, a između njih je bio remen, spajale su zakovice.
Ovakve jednostavne željezne pločice s pravokutnim izrezom za trn javljaju se često
tijekom srednjeg vijeka, ali i kasnije. Željeznom okovu s pet pravilno raspoređenih
rupica, zaobljenog donjeg dijela (74), funkcija se ne može sa sigurnošću odrediti. U
jednoj od rupica sačuvan je dio zakovice. Okov je u donjem dijelu presavijen. Možda je
služio kao jezičac na kraju remena širokog oko 5 cm. Može li ga se povezati s remenom
konjske opreme? Zanimljivo je da među pređicama na Paki nije otkrivena niti jedna
dvodijelna.

Rombični broš

Mali primjerak nakita izrađen je od brončane pozlaćene žice četvrtastog presjeka (75).
Brošu nedostaje trn koji se od male okomiteprečke horizontalnopružaoprema suprotnoj
strani okvira. Od različitih termina korištenih u našoj literaturi za ovakav funkcionalno-
dekorativni predmet možda bi rombični broš dobro označio njegove karakteristike. Radi
se o predmetu kojim se učvršćivalo, sapinjalo vratni izrez co e70 ili dva ruba plašta,
dijelove i muške i ženske odjeće (sl. 96). Ipak, dekorativna funkcija bila je vjerojatno
važnija. Eksperimentom se utvrdilo da se samo većim i čvršćim lijevanim brončanim
broševima moglo zakopčavati plašt izrađen od deblje i gušće tkanine. Osnovna
značajka broševa ovoga tipa je položaj trna koji uvijek naliježe na prednju stranu okvira
te je s tim povezan i speci čan način kopčanja; prednost je sigurno pričvršćen broš

70 Co a je vrsta tunike jednostavnog kroja i dugih rukava. Može biti izrađena od lana, vune, svile, a
oblači se na donju odjeću. Raširen je srednjovjekovni odjevni predmet svih staleža, nose je žene i muškar-
ci.

92
koji se ne može izgubiti. Ipak, postoji i nedostatak ovakvog konstrukcijskog rješenja,
a to je izuzetno nepraktičan i kompliciran postupak zakopčavanja.71 Stoga se nameće
mogućnost da se tunika oblačila i svlačila sa zakopčanim brošem, jer je izrez unatoč
tome mogao biti dovoljno širok. Ovo je dakako samo pretpostavka.

Rombični broševi pronađeni su na više lokaliteta u Hrvatskoj kao slučajni nalazi, nalazi
iz grobova ili naselja. Za sada samo jedan broš potječe iz burga, a to je upravo nalaz
sa Pake. U međuriječju Drave, Dunava i Save evidentirano je 12 nalaza (Tomičić 2015).
Popis je proširen s još dva rombična broša iz Torčeca – Cirkvišče. Ovi nakitni oblici
datirani su u drugu polovicu 13. i do polovice 14. stoljeća (Krznar 2016: 59; 92, kat.
br. 165; 2017: 79, Sl. 4). Istovrsni nalazi iz Karpatske kotline koristili su se od 13. do
15. stoljeća, što je potkrijepljeno i prikazima rombičnih broševa na srednjovjekovnim
skulpturama te slikovnim prikazima (Ódor 1998). Za dataciju je važan i skupni nalaz
blaga iz Austrije. Naime, između 1275. i 1278. godine zakopano je u Fuchsenhofu kod Slika 96. Prikaz
rombičnog broša na
Freistadta u Austriji blago s cca 7000 kovanica i cca 1000 drugih luksuznih predmeta. skulpturi (Eva sa
Među raznovrsnim nakitnim oblicima u skupnom nalazu su i rombični broševi od zmijom, skulptura na
katedrali, Reims);
plemenitih metala. Bogata imovina nekog zlatara ili trgovca otkrivena je 1997. godine URL 13
(Prokisch 2016).

Broš sa Pake pronađen je u kvadrantu V u tamnom sloju s tragovima paljevine, ispod

urušenog južnog obodnog zida (sl. 77), u sloju koji je prethodio ili je istovremen s
propašću burga. Kvaliteta materijala, noća izrade i male dimenzije sugeriraju da se
radi o dodatku ženskoj odjeći. Tko je bila žena višeg društvenog statusa koja je (kraće ili
duže vrijeme) boravila u burgu? Koji su bili razlozi njenog dolaska u utvrdu? U svakom
slučaju, mali pozlaćeni rombični broš neočekivani je nalaz iz burga.

Prsten

Brončani prsten (76) jednostavne izrade pronađen je u dvorištu u najstarijem sloju

nataloženom na geološkoj podlozi (sl. 77). Kako prstenu nedostaje veći dio karike, ne
zna se je li ona bila spojena ili su krajevi bili otvoreni što je inače česta karakteristika
srednjovjekovnog prstenja. Prsten je jednodijelan jer se uska karika širi u ovalnu
glavu dekoriranu urezanim (geometrijskim?) motivom, koji se ne može u potpunosti
raspoznati. Čini se da je središnji rombični prikaz rubno okružen trokutastim motivima.
Sličnu geometrijsku dekoraciju te način izrade glave ima prsten s lokaliteta Tiszaörvény-
Templomdomb, datiran oko 1240. godine (Paradi 1975: 140; 14. abra: 2). Još je nekoliko
jednodijelnih prstena pečatnjaka s prepoznatljivim geometrijskim ukrasom poznato s
mađarskih nalazišta i datirano u 13. stoljeće (Lovag 1980: 225, 2. ábra: 1-4). I na lokalitetu
Suhopolje-Kliškovac u grobovima iz razdoblja između 1250. i 1400. godine otkrivena su
dva prstena pečatnjaka, donekle usporediva s primjerkom s Pake, ali znatno kvalitetnije
izrade (Tomičić & Mahović 2011: 137–138; 142, T. 2: PN 49, PN 37). S obzirom na lošu
očuvanost prstena iz burga upitno je radi li se o pečatnjaku. I iz nekoliko grobova u
Đakovu poznati su primjerci iste ili slične izrade, datirani također u 13. stoljeće (Filipec
2012: 146–147; Tab. 39: grob 232; Tab. 44: grob 295).

Aplika

Olovni ukrasni predmet u obliku štita (77), pronađen kvadrantu V u sloju ispod
humusa, odnosno u posljednjem sloju života u burgu, služio je kao aplika (sl. 77).
Rubovi predmeta oblikovani su nizom trokutastih ukrasa, a u središnjem dijelu štita

71 Eksperiment je proveden s replikom broša 2015. godine.

93
nalaze se tri udubljenja u obliku obrnutog slova V, jedno iznad drugoga. Na način
korištenja dekorativnog predmeta ukazuju 3 rupice u njegovim kutovima; prišivao se
na podlogu od tekstila ili na kožu, vjerojatno na određeni dio odjeće kao dekorativni
element ili kao oznaka statusa.

U jednoj napuštenoj i urušenoj kamenoj kući nedaleko od Pake prilikom pregleda

okolnog područja slučajno je nađen recentni pojasni okov sličan trokutastoj apliki.
Otvorila se mogućnost da je olovna aplika imala istu namjenu, ali pitanje je bi li olovo
bilo pogodno za ovakvu vrstu upotrebe. Kao mekani materijal nije najbolje rješenje za
učvršćenje ili ukrašavanje pojasa izloženog savijanju i naprezanju. Međutim, mogao
se trokutasti okov nalaziti i na dijelu pojasa koji nije bio izložen oštećivanju. Možda
je bio apliciran na kraću kožnatu traku koja je kao ukrasni dodatak visjela s pojasa.
Pretpostavlja se da su se slični nalazi, primjerice brončani trokutasti okov iz Káne,
jednako kao i nekoliko sličnih zaobljenih jezičaka iz Felsőszentkiraly nalazili upravo
na visećim dodacima pojaseva datiranih u drugu polovicu 13. stoljeća (Baráth 2013: 51;
122, Fig. 63, 64; Vargha 2013: 79–80, Tab. 16: 3). Bez obzira na to je li predmet s Pake bio
apliciran na odjeću, pojas ili neki nama nepoznati predmet, sigurno je pripadao osobi
višeg položaja.

Predmeti građevinske i druge namjene (Tabla 5: 78 – 94)

Ključevi

Tijekom istraživanja burga pronađena su četiri okretna ključa od kojih su tri cijela i
dobro očuvana (78 – 80), dok je jedan fragment donjeg dijela s oštećenom bradom.72
Ključ kružne, malo izdužene glave (78) četverokutnog spljoštenog presjeka ima šuplju
nogu i jednostavnu bradu sa samo jednim narezom na donjem dijelu. Ovakvi ključevi
nazivaju se romaničkim. Pronađen je u dvorištu, u tamnom sloju ispod humusa. Sudeći
prema dužini noge od gotovo 9 cm, služio je za zatvaranje većih, masivnijih vrata.
Granična dužina od oko 5 cm dijeli ključeve na one za zatvaranje namještaja i one
za vrata (Štular 2009: 78). Okretni ključevi, kao što je ovaj sa Pake, česti su nalazi u
utvrdama, ali i u naseljima. Veći broj poznat je iz Otoka pri Dobravi iz slojeva datiranih
od 11. do u 15. stoljeće, a tipološki razvoj obilježava brada, od jednostavne pravokutne
do jako raščlanjene narezima (Stare 2007: 24–25; 37, Tab. 11). Broj i položaj nareza na
bradi odgovarao je konstrukciji, odnosno složenosti brave. Ključ sa Staroga grada kod
Podbočja sličan je primjerku 78, a opredijeljen je u 11. do 13. stoljeće (Guštin et al. 1993:
60; 91, Sl. 25: 9). Ključevi okrugle ili ovalne glave s Maloga grada u Kamniku pripisani
su 13. stoljeću (Štular 2009: 85; 205, T. 2: 1, 2), a oni raščlanjene brade iz Sezimovo Ústí
u prvu polovicu 14. stoljeća (Krajíc 2003: 89, Obr. 90: X). Uz ključeve okrugle do ovalne
glave počinju se od 13. stoljeća koristiti i oni rombične glave, nazvani gotičkim. Noga
takvih ključeva je puna, što je povezano s novom tehnikom izrade, a brada je i dalje
različito raščlanjena. Na Paki su dva velika ključa rombičnih glava (79, 80) ležala uz još
nekoliko predmeta tik do zapadnog zida branič-kule, prekriveni izgorjelom drvenom
građom stropa prostorije (sl. 77). Ključem nisko stisnute rombične glave istaknutih i
zaobljenih vrhova (79) vjerojatno se zaključavalo vrata, pošto mu je noga duga 8 cm.
Noga završava izduženim trnom koji je ulazio u utor brave i osiguravao pravilan
položaj ključa (sl. 97). Ovako spljoštene rombične glave sa značajkama gotičkog stila
javljaju se od druge polovice 13. stoljeća (Temesváry 1960: 52. ábra: 6; 214), učestalije u
14. stoljeću. S Otoka pri Dobravi poznat je jedan ključ slično oblikovane glave, datiran

72 Terminologija prema: Škiljan 2002.

94
 T. 5

1 2 3 5 cm

Tabla 5 78 – 80: ključevi; 81: zasunka ; 82 – 90: čavli / sve željezo; 91 – 93: brusovi ; 94:
sjekira / sve kamen kamen.
95
 u 13. stoljeće (Stare 2002: 38, Tab. 8: 1), dok je usporedivi
primjerak iz Kane datiran u 12. – 13. stoljeće (Terei &
Horváth 2007: 179, 3. kép: 1), a iz Sezimovo Ústí u vrijeme
oko polovice 14. stoljeća (Krajic 2003a: 16, Tab. 12: p.č.4321;
74, Tab. 84: p.č.4321). S lokaliteta Suhopolje-Kliškovac
potječe ključ rombične, blago spljoštene glave, no njegova
je noga šuplja, a brada jednostavna, što ga razlikuje od
ključa 79 (Tomičić & Mahović 2011: 139; 143, Tab. 3: PN
105). Drugi ključ iz branič-kule Pake ima visoku rombičnu
glavu. Vrhovi su ukrašeni s jednim, odnosno s dva
kružno raskovana proširenja (80). Između glave i pune
noge nalazi se prstenasto zadebljanje po kojem se ovaj
ključ razlikuje od prethodna dva. Prstenasta zadebljanja
prikrivaju mjesto spoja glave i noge kod onih ključeva
koji nisu kovani iz jednog komada željeza, već su izrađeni
spajanjem pojedinih dijelova ključa. Tehnika izrade
zavarivanjem dijelova koristi se od početka 14. stoljeća,
a otprilike u isto vrijeme rombična glava na vrhovima
dobiva raskovane kružne dekoracije (Temesváry 1960: 215;
216; 55. ábra: 1). Uz ove značajke, a i po jako raščlanjenoj
bradi ključ 80 pripadao bi mlađim primjercima. Njime 1 2 3 5 10 cm

se vjerojatno zatvaralo škrinju ili ormar, pošto je dužina

noge 5,5 cm. Slični ključevi poznati su s brojnih lokaliteta Mađarske, Slovenije, Češke, Slika 97. Ključ
Austrije, Švicarske itd. Iako je njihov tipološki razvoj poznat (Klima 1980: 86, Obr. 41), (GMV 42234);
3D model
pojedine nalaze nije lako datirati, jer se često koriste paralelno s prethodnim tipom ili
pak kroz duže vrijeme – nerijetko tako dugo dok traje i brava za koju su namijenjeni.

Simbolički aspekt ključa, prisutan i danas, zrcali se i u nekim srednjovjekovnim

prikazima; tako jedan kovački znak na nožu iz 14. – 15. stoljeća, pronađen u Pragu, ima
oblik gotičkog ključa (Huml & Pleiner 1991: 220; 223, Abb. 18: 3), a ključ se nerijetko
nalazi i u plemićkim grbovima (sl. 98). Uostalom, i zmija čuvarica Pake, ona iz legende,
nosi u ustima čarobni predmet svojeg izbavljenja – zlatni ključ.

Zasunka brave

Na Paki nije pronađena niti jedna brava. U dvorištu, u sloju ispod urušenja, otkrivena
je samo željezna zasunka73 (81), dio veće brave, koja pripada rjeđim nalazima na
srednjovjekovnim lokalitetima. Dvije slične zasunke s Maloga grada na Kamniku
pripadaju 13. stoljeću (Štular 2009: 88; 205, T. 2: 12, 13), u naselju Sezimovo Ústí
pronađena su četiri slična primjerka (Krajic 2003a: 86–87, Obr. 87, typ II; 2003b: 81, Tab.
91: p.č. 10951, p.č. 4551) datirana od početka 14. do početka 15. stoljeća. Slika 98. Ključ kao
simbol na štitu (Codex
Lokoti Manesse, fol. 66v,
1305 – 1315,
Universitätsbibliothek
Među predmetima pronađenim na podu uza zid branič-kule (sl. 77) nalazila su se i dva Heidelberg); URL 14
željezna lokota (sl. 99, sl. 100). Oba su cijela, ali jako oštećena korozijom. Dvodijelni
lokot74 (sl. 99) bio je zaključan kad je zahvaćen požarom, a njegov ključ nije pronađen.
S obzirom na tip lokota, ključ je bio utični, no nije poznato kako je izgledao. Niti izgled
ključanice na bočnoj strani lokota zbog oštećenosti se ne može odrediti.

73 Termin prema Škiljan 2002: 206.

74 Za tipove lokota i njihove dijelove u našoj arheološkoj literaturi ne postoji usklađena terminologija.

96
Lokot se otvaraoključem tako što bi se pomoćupera u kućištu razdvojiladva dijela lokota:
kućište i bočni dio koji se sada mogao izvući. Bočni dio sastojao se od horizontalnog
stremena u gornjem dijelu i trna s perom u donjem dijelu. Za
ponovno zaključavanje trebalo je bočni dio vratiti na mjesto
i stisnuti kako bi se pero raširilo i ksiralo oba dijela lokota.
U istraživanom srednjovjekovnom selu Konůvky u Češkoj
pronađeno je više tipova lokota i ključeva od kojih su neki
vrlo slični nalazu s Pake (Šaurová 1980: 83, Obr. 1: 2; 85, Obr.
2: 4, 4a). Pripisani su razdoblju od 14. do početka 15. stoljeća.
Način otključavanja i zaključavanja pojašnjen je zahvaljujući
jednom ranijem, važnom nalazu nedaleko burga Nový hrad
sjeverno od Brna. Tu su otkriveni lokot i njemu pripadajući
ključ, oba vrlo dobro očuvana. Uz dodatni rendgenogram,
oni su dobrodošla dopuna poznavanju v. valjkastih ili
ruskih lokota u srednjoj Europi, korištenih od 13. do 15.
stoljeća (Merta 1974). Veći broj dvodijelnih lokota pronađen
je u Sezimovo Ústí. Ovisno o kontekstu nalaza datirani su
od druge polovice 13. do početka 15. stoljeća (Krajic 2003a:
81–83, Obr. 85-typ I; 2003a: 77–79, Tab. 87– Tab. 89).

Drugi lokot s Pake, iako je također dvodijelni, ipak pripada 1 2 3 5 cm

drugačijem tipu (sl. 100). Nema ravni, horizontalni stremen, već visoki lučni. Kućište Slika 99., slika 100.
je okomito, sastoji se od valjkastog i tankog pravokutnog dijela. Ključanica je na donjoj Lokoti iz branič-kule
(GMV 42239,
strani valjka, a na gornjoj strani je lučni stremen koji se može izvući iz kućišta i odvojiti GMV 42236); 3D
kad je lokot otključan. Izgled ključa nije poznat. Vrlo sličan lokot, datiran u drugu modeli

polovinu 14. stoljeća, pronađen je na Trapezici kod Velikog Tarnova (Rabovyanov 2015:
330; 558, T. 2: 20). Na temelju nalaza iz Mikulčica rekonstruiran je način otključavanja
kakav se koristio i na lokotu s Pake (Klíma: 1980: 83, Obr. 40). S obzirom na kontekst
nalaza, oba lokota iz branič-kule mogla
su biti u upotrebi istovremeno, barem u
zadnjem periodu funkcioniranja burga.

Čavli

Kao predmeti široke upotrebe, masovno

korišteni kod izgradnje objekata, izrade
namještaja i raznih drvenih predmeta,
za pričvršćivanja okova ili oplata te
za potkivanje, čavli su česti nalazi u
srednjovjekovnim selima i utvrdama. I
istraživanjem burga prikupljeni su čavli
različitih veličina, različitih oblika i veličina
glave te različite očuvanosti. Znatan broj bio
je oštećen, prelomljena tijela ili bez glave pa
1 2 3 5 cm
se takvim fragmentima ne može odrediti
uža namjena. Međutim, svima je zajednička
izrada kovanjem i četvrtasti presjek tijela.
Na Paki su pronađena 34 različita čavla i

PA K A - PR I LO ZI Z A B IO G R AF IJ U J ED NO G B UR G A 97
 tridesetak fragmenata, što je manje od očekivanog s obzirom na pretpostavljene drvene
konstrukcije objekta. Užu funkciju pojedinih čavala ne može se sa sigurnošću odrediti,
tek im dužina određuje kakve su drvene elemente spajali. Uz to, neki su mogli biti
i višenamjenski. U mnogim slučajevima niti izgled glave ne upućuje na određenu
namjenu jer je oblik glave mogao biti uvjetovan načinom rada pojedinog kovača ili
deformacijom nastalom zabijanjem čavla (Stare 2002: 25). Ipak, neke tipično oblikovane
glave, ako su u vezi s određenom dužinom tijela, ukazuju na funkciju čavla. Ovo se
najčešće odnosi na čavle za potkivanje. Glave su visoke, mogu biti vodoravne (82, 83) ili
okomite (84, 85) u odnosu na tijelo, različito oblikovane (Stare 2002: 25; 39, Tab.9: 16-18;
Haller 2007: 315; 358, Taf. 18: H187-H206; Štular 2009: 91; 210, T. 7: 7). Značajka im je da
su nakon potkivanja dobro sjele u četvrtaste udubine na potkovi pa su čavli bili stabilni
i nisu se okretali. Dužina čavala za potkivanje je do 5 cm (Predovnik 2003: 89).

Većim čavlima dužine 10 cm ili više povezivali su se građevinski dijelovi ili dijelovi
namještaja (Demo 1984: 330; 336, Sl. 12: 1-3; Predovnik 2003: 89–90; 233, 75: 754-761).
Čavli okrugle, u presjeku kalotaste glave (86) imali su i dekorativnu funkciju te su se
mogli koristiti na raznim drvenim predmetima. Na nekim čavlima su horizontalne
glave, koje mogu biti kružno, ovalno ili četvrtasto raskovane, smještene ekscentrično
na tijelo (87). Namjena takvih čavala bila je raznolika, između ostalog služili su i za
pričvršćivanje metalnih okova na drvenu podlogu, dok se čavlima velikih okruglih ili
nepravilnoraskovanih glava (88, 89)zabijalo npr. podne daske na grede (Predovnik 2003:
90). Na Paki je pronađen i čavao iskovan bez glave (90). Nedostaje mu donji dio tijela
pa je prvobitna dužina nepoznata. Tip čavala bez glave korišten je kao klin s funkcijom
povezivanja i pričvršćivanja elemenata, a čest je na istočnoeuropskim lokalitetima, dok
je kod nas rijedak tip (Šaurová 1978: 563, Obr. 2: 1; 564; Huml & Pleiner 1991: 209, Abb.
12: 34, 35, 39, 47; Tkalčec 2010: 188, T. 30: 484a, b). No, nije isključeno da se ponekad
čavle bez glave, zbog njihove teže prepoznatljivosti, svrstava u drugu grupu nalaza,
primjerice u šila.

Za povezivanje velikih i masivnih građevinskih dijelova i izradu konstrukcija s gredama

služili su veliki čavli dužine veće od 13 cm, često s glavom u obliku čekića (Haller 2007:
315–316; 360, Taf. 20: H233, H234; Tkalčec 2010: 188, T. 30: 477-480). Kroz cijeli srednji
i novi vijek, sve do industrijskog doba, zadržali su se isti oblici čavala, kovani na isti
način pa se čavle stoga ne može datirati prema njihovim značajkama. Iako ih se kao
neatraktivne i vremenski teško opredjeljive nalaze u obradi sveukupne građe ponekad
zanemaruje, oni su nezaobilazan dio srednjovjekovne materijalne kulture.

98
Predmeti od kamena

Predmeti izrađeni od kamena, korišteni u svakodnevnom životu u burgu, nisu brojni.

Većinu je upotrebljavala posada burga kod dotjerivanja alata i pojedinog oružja
(brusovi), kameni mužar vjerojatno se koristilo u kuhinji za usitnjavanje biljaka i
plodova, a jedan predmet, prapovijesna kamena sjekira, nije imao svoju prvobitnu
funkciju, već se u burgu čuvao i koristio kao predmet magične moći. Posebna skupina
kamenih nalaza su arhitektonski elementi.75

Brusovi

Brusovi, kamene alatke za oštrenje raznog metalnog oruđa i oružja, upotrebljavani su

gotovo svakodnevno i u naseljima (Minichreiter & Marković Z. 2013: 354–355, Sl. 181) i
u burgovima (Tkalčec 2010: 99; 192, T. 34: 537, 538). Jedini cijeli brus s Pake (91) nađen
je u branič-kuli, u crnom sloju paljevine, zajedno s nizom predmeta uza zapadni zid
(sl. 77).

Zasigurno se i on neposredno prije požara u utvrdi nalazio s ključevima, lokotima,

križnicom mača i metalnim kolutom na nekoj polici ili u drvenom ormariću na zidu.
S dužinom od 16 cm najveći je od tri brusa. Izrađen je od pješčenjaka kakvog nema
u okolici Pake pa se dakle ne radi o domaćem proizvodu.76 Dio bočne strane ima
površinsko oštećenje, dok su obje čeone plohe jače oštećene. Udubljenja su nastala
udaranjem brusa po tvrdoj podlozi, što ukazuje da je možda poslužio i kao čekić. Iz
iste sirovine, pješčenjaka, izrađen je i drugi brus (92), koji također nije lokalni proizvod.
Pronađen je razlomljen na četiri dijela, a dijelovi su ležali na raznim mjestima: u branič-
kuli u sloju paljevine te uz vanjsku stranu sjevernog obrambenog zida. Čeona ploha
brusa nije bila obrađena. Na više mjesta glavne radne plohe uočavaju se kraći, okomiti
tragovi uporabe. Fragment trećeg brusa (93) potječe iz središnjeg dijela dvorišta, iz
sloja nastalog tijekom urušavanja objekta. Brus je bio vrlo malih dimenzija, namijenjen
nijoj i preciznijoj obradi. Izrađen je od lokalnog tufa.77

Sjekira

Vrlo lijepo izrađena i dobro očuvana plosnata kamena sjekira izrađena je od serpentina
(94). Prapovijesni artefakt, vjerojatno iz eneolitika, pronađen je u dvorištu u kvadrantu
IV, u tamnom sloju na hodnoj površini. Iz istoga sloja potječu različiti srednjovjekovni
nalazi (keramika, željezni predmeti, životinjske kosti, paljevina). Sjekira znatno starijeg
postanka od objekta u kojem je nađena ovdje nije imala svoju prvobitnu funkciju. Od
trenutka kada ju je netko od posade slučajno pronašao u okolici pa do donošenja u
burg, sjekira je postala magični predmet – onaj koji prije svega štiti od udara groma, ali
i od mnogih drugih nesreća (Šimek 2010). Nalaznik ju je mogao nositi uza se u kožnatoj
ili platnenoj vrećici kao amajliju ili je sjekira čuvala cijeli burg, stavljena pod neku od
drvenih konstrukcija. Nalaz je zanimljiv jer pojašnjava jedan segment duhovne kulture
srednjovjekovnog čovjeka, ne samo na našem, već i na širem prostoru. Naime, i u
nekim drugom burgovima otkriveni su prapovijesni artefakti kojima srednjovjekovna
zajednica nije poznavala prvotnu funkciju, već im je u sferi praznovjerja dodijelila
snagu magične zaštite, a možda i provodila određene ritualne radnje (Fröhlich 1992:
239; Durdik 1997; Roth 2006).

75 O kamenim arhitektonskim elementima vidjeti tekst Z. Horvata u ovoj knjizi.

76 Vrste kamena determinirao je D. Šincek.
77 Najbliža ležišta nalaze se na oko 4 km zračne udaljenosti zapadno od Pake.

99
 Mužar

Tijekom istraživanja 2002. godine u donjem sloju urušene kamene arhitekture otkriven
je lijepo izrađeni mužar (sl. 101). Nalazio se u prostoru dvorišta, uz sjeverni obrambeni
zid. Tijelo visine 14 cm je osmerokutno, malo konkavno, a uz rub otvora dekorirano
facetiranim trokutima. Promjer otvora je 15 cm, debljina stijenke 2,5 – 3 cm. Mužar je
izrađen iz lokalnog litotamnijskog vapnenca, kamena korištenog za izgradnju burga.

12 3 5 10 cm Slika 101. Kameni mužar (AO 6635); 3D model

Sirovina za izradu mužara najčešće su tvrđe

vrste kamena, od tvrdih pješčenjaka do
kamena vulkanskog porijekla, jer je upravo
o sirovini ovisila čistoća pripravka sa što
manje kamenih utrusaka. Bez obzira na to
je li se u mužaru omekšavalo i usitnjavalo
ljekovito ili začinsko bilje, plodove, korijenje
ili nešto drugo, tučak je vjerojatno bio drven
kako ne bi oštećivao kameni recipijent. Osim
toga, uz mužare se vrlo rijetko pronalaze
kameni tučci pa i to govori da su drveni bili
uobičajeni, ali se nisu sačuvali. Paki najbliži
burg s nalazom mužara je Medvedgrad.
Slika 102. Mužar, mjesto urezanih znakova – natpisa
Kamena posuda datirana je u 14. - 15.
stoljeće. 78 Istraživanjem srednjovjekovnog
tornja u Kacsu u sjevernoj Mađarskoj pronađen je kameni mužar datiran u 12. – 13.
stoljeće i usporediv s nalazom iz Székesfehérvára (Parádi 1982: 136; 138, Abb. 5: 2,
n. 7; 141). Također u 13. stoljeće opredijeljen je mužar iz srednjovjekovnog naselja
Davle (Richter 1982: 197: 145), dok se nekoliko primjeraka iz Aarberga u Švicarskoj,
izrađenih od pješčenjaka, pripisuje 14. ili 15. stoljeću (Roth Hege 2004: 208–209, Abb.
50; 255, Abb. 82: 195–200). Navedene mužare povezuje se s primjerkom s Pake zbog iste
funkcije i uporabe u srednjovjekovnom okruženju, ali ne i po obliku. Naime, dok se u
oblicima drugih mužara prepoznaju sličnosti i neke zajedničke karakteristike, mužar
s Pake s osebujnom, pomalo gotičkom formom za sada je osamljeni nalaz. Posebnost
su i znakovi, slova plitko urezana na vanjski donji dio jedne od ploha (sl. 102). Zbog
istrošenosti površine kao i šupljikavosti kamena slova se teško raspoznaju. Međutim,
vidi se da je kod urezivanja dno posude bilo okrenuto prema gore i riječ (?) bi se mogla
pročitati samo kad bi mužar bio okrenut naopačke.79 Nažalost, natpis nije dešifriran.

78 Kolegi Borisu Mašiću zahvaljujem na podatku.

79 Zahvaljujem kolegici Karmen Levanić na trudu oko dešifriranja teksta; kao mogućnost navodi slova
IeH, (možda IHS?) ili dio riječi Iesus.

100
Predmet od roga

Tijekom istraživanja pronađen je samo jedan rožnati artefakt.

Obujmica

Mala obujmica, otkrivena uz južni obrambeni zid u tamnom sloju ispod urušene kamene
arhitekture, jedini je rožnati nalaz iz burga (sl. 103). Izrađena je od paroška jelena.80
Na površini se raspoznaju okomiti širi potezi strugalom, dvije urezane horizontalne
isprekidane linije i nekoliko dubljihi oštrih pravolinijskih ureza koji nemaju dekorativnu
funkciju. Možda se radi o nekim oznakama ili o nedovršenom predmetu. Obujmice,
najčešće metalne, služile su za učvršćivanje drvenog drška nataknutog na željezni dio
alata pa se u naseljima često pronalaze željezne obujmice za kose ili srpove. Funkcija
koštanih ili rožnatih obujmica ne može se odrediti ako nisu pronađene na predmetu
za koji su izrađene. Tako je nepoznata namjena koštane obujmice iz utvrde Smlednik,
nalaza usporedivog po dimenzijama s primjerkom s Pake, iako nešto drugačijeg oblika
(Štular 2015: 49; 148, Pl. 2: 49). I s burga Cvilín u sjeveroistočnoj Češkoj poznate su dvije
koštane obujmice, ali ne i njihova uža namjena (Tymonová 2010: 69, Obr. 3: 12). Nekoliko
starijih, ranosrednjovjekovnih nalaza određuje funkciju rožnatih obujmica – nalazile su
se na drškama noževa, na granici sa sječivom (Biermann 2008: 245, Abb. 4: 1, 2). Neki
autori smatraju da su mogle služiti kao usnici na frulama ili za komplicirano zatezanje
remenja (Biermann 2008: 241, Abb. 1: 16; 245), no ove su pretpostavke bez arheološke
Slika 103. Obujmica
podloge. Ono što je zajedničko malobrojnim koštanim ili rožnatim obujmicama njihove (GMV 84633), tragovi
su male dimenzije. Visina obujmice sa Pake je 1,4 cm, promjer joj je 1,3 cm, odnosno 1,9 obrade
cm. Uža namjena joj se ne može odrediti.

Predmeti od stakla

Za razliku od brojnih keramičkih nalaza te znatnih količina metalnih izrađevina,

uporabu predmeta izrađenih od stakla potvrđuju tek malobrojni fragmenti, njih 13. Svi
su malih dimenzija, što je razumljivo s obzirom na nezahvalne uvjete unutar zidova
burga, stanje lokaliteta te krhkost samog materijala. Fragmenti stakla potječu iz slojeva
dvorišnog prostora: sloja nastalog na prirodnoj podlozi, ispune jedne od rupa za
stupove uz istočni zid, sloja s tragovima paljevine ispod urušene kamene arhitekture,
iz urušenja istočnog obodnog zida (sl. 104). Zbog malih dimenzija ulomaka ne može
se odrediti oblike staklenih posuda, ali neke karakteristike dozvoljavaju određivanje
njihove namjene. Ovo se, međutim, odnosi samo na dio ulomaka. Uz fragmente
luksuznog stolnog posuđa za piće na Paki je otkriven i sedmerokutni plosnati predmet
izrađen od modrog stakla. Funkcija mu se samo pretpostavlja. Fragmenti posuđa, ma
kako sitni, ukazuju na prisutnost osoba višeg socijalnog statusa u skromnom miljeu
obrambenog objekta. Očigledno je u nekim posebnim prilikama na lijepo prostrti stol
bilo postavljeno i stakleno posuđe za piće.

80 Usmeni podatak S. Radović.

PA K A - PR I LO ZI Z A B IO G R AF IJ U J ED NO G B UR G A 101
 Slika 104. Položaji nalaza
stakla

stakleno posuđe broš (?)

Posuđe i nakit (?) (Tabla 6: 95 – 99)

Čaše

O staklenim čašama za vino ili vodu svjedoči nekoliko malih fragmenata, nedostatnih
za rekonstrukciju oblika posuda kojima su pripadali. Iako su oblikovne značajke
čaša iz burga nepoznate, sigurno je da se radi o tipičnim gotičkim čašama ukrašenim
plastičnim kapljičastim, bradavičastim ili pužolikim aplikacijama, na što ukazuje
nekoliko fragmenata. Čaše su imale konično ili bačvasto tijelo dekorirano nataljenim,
različito oblikovanim kapljicama stakla. Razgrnuti ljevkasti ili na mlađim primjercima
blago uvinuti rub ponekad je odvojen od tijela tankom horizontalnom staklenom
niti. Dna su u pravilu uvučena prema unutra, a stajaći prsten je oivičen nazubljenom
staklenom trakom. Ovakve čaše su u različitim inačicama izuzetno popularne od 13. Slika 105. Minijatura,
do 15. stoljeća na širem europskom prostoru. Porijeklom su iz bliskoistočnih radionica, prikaz staklene čaše s
plastičnim aplikacijama
odakle se proizvodnja na izmaku 12. i početkom 13. stoljeća preko Korinta, Balkana (Codex Manesse, fol. 271r,
i sjeverne Italije postupno širi na područja sjeverno od Alpa (Salzer 2012: 266). Tako ca 1300 – 1340,
Univrsitätsbibiothek
već u 13., a još češće u 14. stoljeću čaše s plastičnim aplikacijama u obliku bradavica, Heidelberg); URL 15
poznate kao Noppenbecher Nuppenbecher, postaju tražen uvozni proizvod poznatih
venecijanskih staklana, ali i produkt lokalnih staklarskih radionica sjevernijih područja
(sl. 105). Novija istraživanja srednjovjekovnog staklarstva pokazala su da posuđe od
osobito cijenjenog prozirnog bezbojnog stakla ne treba vezati isključivo za venecijanske
importe, već su u tom ranom periodu domaći staklari i na drugim područjima savladali
proizvodnju bezbojnog stakla. Dugo je, naime, prevladavalo mišljenje da lokalne, v.
šumske staklane produciraju isključivo manje kvalitetno, obojeno, najčešće zeleno i
smeđe staklo (Salzer 2012: 265–266; Tarcsay 2018: 7).

102
 T. 6

95 96

96a

95a

98
97

97a 98a

99

99a

1 2 3 5 cm

Tabla 6 95, 95a: broš (?); 96, 96a – 99, 99a: posude za piće, fragmenti / staklo

PA K A - PR I LO ZI Z A B IO G R AF IJ U J ED NO G B UR G A 103
 Mali ulomak stijenke debljine 0,1 cm s apliciranom zaobljenom bradavicom dužine 0,8
cm dio je čaše izrađene od prozirnog bezbojnog stakla (sl. 106). U staklu se vide sitni
mjehurići zraka. Male dimenzije plastične aplikacije ukazuju na čašu starijih značajki.
Tipološki razvoj pokazuje slijed od manjih aplikacija na čašama 13. i 14. stoljeća ka
većim bradavicama, do onih promjera iznad 2 centimetra uobičajenih u 15. i 16. stoljeću
(Lazar 2003: 82; 85, Fig. 5; Stadler & Reitmaier 2003: 191–194). Aplikacije oblikom i
dimenzijama slične primjerku s Pake pronađene su i na Kostanjevici te opredijeljene u
14. stoljeće (Predovnik 2003: 230, 72: 654, 661, 665). Istom tipu čaše pripada i fragment
tanke stijenke (debljina 0,1 cm) s dvije pužolike aplikacije (97, 97a). U prozirnom staklu
s blagom nijansom smeđe vide se sitni mjehurići zraka. Dobra očuvanost ukazuje na Slika 106. Aplikacija,
kvalitetan staklarski proizvod. Što se tiče smećkaste boje stakla, ona se u više nijansi dio čaše (GMV 93946)
javlja na posuđu iz Brna kroz 13. i 14. stoljeće (Sedlačkova 2003), u Mađarskoj (Gyürky
1987: 49–51) i Austriji (Tarcsay 2003: 166; 167, Abb. 3). Fragmentu s Pake bojom su slične
čaše iz Brna datirane u 13. stoljeće (Sedláčková 2006: 197, Fig. 3a; 199; 2014: 226–229; 236,
Photo 2). U kvadrantu V, u sloju s paljevinom ispod urušenog južnog zida pronađena je
niska ovalna aplikacija malo izvučenog i zaobljenog vrha – jedini ostatak lijepe gotičke
čaše (sl. 107). Očuvanost stakla, vrlo tanka stijenka i prozračno violetna boja bradavice
ukazuju na kvalitetan proizvod nepoznate radionice tzv. šumskog stakla. Prozirno
staklo blagih ljubičastih nijansi, jednako kao i ono smećkastih tonova, koristi se tijekom
13. i 14. stoljeća u burgovima i gradovima Austrije te u Njemačkoj, Mađarskoj i Češkoj.
Međutim, boce i čaše od ljubičastog stakla81 rjeđe su od onih smeđih nijansi (Tarcsay
2002: 171; 173, Abb. 1; Tarcsay 2018: 6, Abb. 3).

Iz kvalitetnog bezbojnog stakla žućkasto-smeđe nijanse izrađena je posuda kojoj je

pripadalo nekoliko fragmenata pronađenih u tamnom, zadnjem sloju funkcioniranja
burga. Na ulomku 99, 99a nalazi se plastično, tanko rebro blage S linije. Gornji dio
rebra malo je istaknut, a prema dolje rebro postaje niže i tanje. Istoj posudi pripada Slika 107. Aplikacija
violetne boje, dio čaše
još nekoliko sitnih ulomaka. Plastična rebra u brojnim inačicama, izvedena lijevanjem (GMV 93951)
u kalupu ili aplicirana na površinu posude, čest su ukras na posuđu za piće širokog
srednjoeuropskog prostora. Mnogi primjerci rebrastih čaša s raznih nalazišta
opredijeljeni su u vrijeme od druge polovice 13. do kraja 14. stoljeća (Stadler & Reitmaier
2003: 196; Sedláčková 2006: 207, Fig. 5: 5.16, 5.17). Po oblikovanju plastičnih okomitih
rebara određenu sličnost s ulomcima s Pake pokazuje pokal iz Ozora u središnjoj
Mađarskoj, vjerojatno proizvod doseljenog talijanskog majstora. Pokal je datiran u
prvu polovicu 15. stoljeća (Gyürky 2003: 48; 52, Abb. 3: 9).

Dva fragmenta tankog bezbojnog stakla dio su ruba čaše s apliciranom bezbojnom niti
koja je dijelila glatki rub od dekoriranog tijela (96). Površina je prekrivena irizacijom
(96a) što ukazuje na lošiju kvalitetu stakla i njegovo propadanje. Rubni dio svakako je
pripadao čaši gotičkog stila, no o obliku i detaljima čaše ne mogu se donositi zaključci
na temelju tako malog ulomka. Fragmenti su pronađeni u ispuni rupe za jedan od
stupova u istočnom dijelu dvorišta. Tu su mogli dospjeti prilikom iskopa rupe, u
trenutku učvršćivanja i pritrpavanja drvenog stupa ili možda kod kakvog popravka,
izmjene dotrajalog stupa.

Dio oštro izvučenog koničnog dna (98) ne može se pobliže opredijeliti. Pripada posudi
od prozirnog stakla zelenkaste nijanse, možda čaši s bradavicama. Na ulomku se
raspoznaju tragovi razvlačenja staklene mase (98a). Ovakva oštrije i blaže uvučena dna
tipična su na posudama za piće u kasnom srednjem vijeku, ali i u ranom novom vijeku

81 Nijanse smećkaste i ljubičaste boje staklu daje manganov oksid u sirovini.

104
te su česti nalazi na europskim lokalitetima (Predovnik 2003: 230, 72: 635, 637; Lazar
2003: 83, Fig. 2; Stadler & Reitmaier 2003: 194–195, T. 4: 14-20, 27). Kao zasebne nalaze
teško ih je datirati.

Broš (?)

Lijepo izrađen sedmerokutni predmet od djelomično prozirnog modrog stakla (95)

otkriven je u urušenju istočnog zida. Za razliku od ravne stražnje strane, prednja je
dekorirana pravilnim niskim facetama koje prate linije sedmerokuta. Na rubu središnjeg
pravilnog kružnog otvora vide se sitna oštećenja nastala lomljenjem stakla. Predmet je
svakako imao dekorativnu namjenu, ali cjelina nije poznata. Možda se rješenje funkcije
nalazi u mišljenju kako bi se moglo raditi o staklenom brošu kojem nedostaje metalna
igla. 82 Jedinstveni broš s lokaliteta Ratibórz-Ostróg u jugozapadnoj Poljskoj izrađen je
od prozirnog žutog stakla sa šest zelenih okruglih aplikacija. Kapljičaste dekoracije
pravilno su raspoređene na prstenastom tijelu.83 Broš je datiran u 13. stoljeće (Sawicki &
Siemianowska 2020). Dimenzijama je sličan nalazu s Pake od kojega je neznatno manji.
Oblikom i veličinom, iako ne i materijalom, uklapa se u široku lepezu prstenastih
broševa s brojnim varijantama, popularnih u europskoj modi 13. i 14. stoljeća (Belaj
2017: 210, Tablica 1). I mali rombični pozlaćeni broš s Pake pripada istoj kategoriji
nakita (75). Metalna igla na modrom brošu mogla je biti pričvršćena za stakleni dio na
isti način kao i na brošu iz Poljske. Sitna ljuskasta oštećenja na unutarnjem rubu možda
su nastala odstranjivanjem nekog elementa koji se tu izvorno nalazio. Naravno, ovo su
samo razmišljanja o kvalitetno izrađenom ukrasnom predmetu nepoznata porijekla.
Posuđe i nakit iz modrog stakla84, grumeni stakla i lom-staklo kao ostaci proizvodnog
procesa sporadično se javljaju u europskom materijalu 13. i 14. stoljeća (Sedláčková
2003: 128; 129, Tafel 1: III.2; Salzer 2012: 27–275; Abb. 79; Taf. 119: 38; Pankiewicz et al.
2018 :25, Ryc. 4; b, c). Ako je na Paki 2006. godine doista otkriven stakleni broš, tada je
to, uz nalaz iz Ratibórz-Ostróga, vrlo rijedak primjerak.

Predmeti od keramike

Kako burg Paka nije izuzetak među sličnim lokalitetima, tako i ovdje najveći broj
pokretnih nalaza čini kućna keramika, odnosno keramičko kuhinjsko i stolno posuđe.
Keramički nalazi potječu iz svih slojeva branič-kule, iz slojeva i ukopa dvorišta te u
manjem broju iz prostora izvan obrambenog zida. Zbog znatne fragmentiranosti
keramičkog materijala tek je nekoliko posuda bilo moguće potpuno ili djelomično
restaurirati. Jedna posuda – čaša – pronađena je cijela sačuvana. Tijekom istraživanja
pronađena su 4672 keramička fragmenta.85 Prema osnovnoj funkcionalnoj podjeli to
su dijelovi grubog kuhinjskog posuđa i nije izrađenog stolnog posuđa.86 Kuhinjska
keramika, namijenjena čuvanju hrane, kuhanju te ponekad i serviranju, daleko je
brojnija od druge, skromnije zastupljene skupine stolne keramike. Stolno posuđe,
uglavnom kvalitetnije i ljepše izrade, služi serviranju i konzumaciji hrane i pića.

82 Na ovu mogućnost ukazala mi je kolegica Sylvia Siemianowska 2019. godine kada je pripremala za
objavu rad o sličnom, jedinstvenom nalazu iz Poljske. Oko atribucije pomogle su i kolegice Hedvika
Sedláčková te Ingeborg Krüger, na čemu im najljepše zahvaljujem (e-pošta, listopad 2019.).
83 Stakleni broš danas ne postoji, nestao je 60-ih godina prošlog stoljeća. Podaci o njemu sačuvani su
samo na staroj fotogra ji i u dokumentaciji s iskopavanja (Sawicki & Siemianowska 2020: 133, Fig.1).
84 Modru boju staklu daje bakreni oksid (HTE 1992: 225).
85 Kod prebrojavanja fragmenata sve ulomke koji pripadaju istoj posudi zbrajalo se kao jednu jedinicu.
86 Među posuđem ima i takvog koje bi grubom fakturom pripadalo kuhinjskoj keramici, ali bi formom/
namjenom (serviranje hrane) odgovaralo stolnom posuđu.

PA K A - PR I LO ZI Z A B IO G R AF IJ U J ED NO G B UR G A 105
U ukupnom keramičkom inventaru Pake kuhinjska keramika je zastupljena s 94,6 %, a
stolno posuđe s 5,4 %.

Od građevinske keramike zastupljeno je nekoliko komada – dijelova podesta velikog

ognjišta u jugozapadnom kutu branič-kule te manji grumeni pečene zemlje – ostatak
poda, podloga ognjišta u natkrivenom prostoru uz istočni zid dvorišta i komadi maza,
vjerojatno s nekih drvenih pregrada. Ostaci pećnjaka, crijepa niti opeka nisu pronađeni.

Kuhinjsko posuđe (Tabla 7: 100 – 108; Tabla 8: 109 – 116; Tabla 9: 117 – 135)

Zbog načina i učestale uporabe kuhinjsko posuđe je oblikom, čvrstoćom

i veličinom prilagođeno rukovanju kod svakodnevne pripreme hane i
kuhanja na otvorenom ognjištu (sl. 108). U kuhinji burga lonac je najčešći
oblik korišten za pripremu hrane. Oblik lonca razvijenog srednjeg vijeka
u početku okruglast, a kasnije tijekom 13. stoljeća izduženiji ovisi o tome
zagrijava li se postavljanjem na žar ili se primiče tik do vatre (Štular 2007:
380, sl. 4; 382, sl. 9). Srednjovjekovni lonac je grube izrade i jednostavnih
tehnika i motiva dekoracije. Raznim dimenzijama – od malog do jako
Slika 108. Kuhanje na otvorenom
velikog – zadovoljavao je gotovo sve potrebe kod kuhanja i čuvanja zaliha. ognjištu (srednjovjekovna ilustracija);
To je posuđe koje se i najčešće lomi pa mu je vijek trajanja kratak. Osim URL 16
lonaca za pripremu hrane na Paki se od prepoznatljivih oblika pronašlo i
nekoliko vrlo velikih lonaca – spremišnih posuda, nekoliko poklopaca i minijaturnih
posuda. Ručke vrčeva, unatoč prijelaznoj i grubljoj fakturi, svrstalo se s obzirom na
funkciju u stolnu keramiku, iako su vrčevi grublje izrade mogli služiti i u kuhinjskim
poslovima. Sigurno je da se u burgu uz keramičko posuđe koristilo i drveno (zdjele,
tanjuri, čaše) te metalno (kotlići), no oni nisu pronađeni. Drveno posuđe rijetko se
pronalazi u arheološkim slojevima jer bi se nakon oštećivanja obično iskoristilo kao
ogrjev.

Fragmenti lonaca, osobito trbušnih dijelova, uglavnom su jako razlomljeni što

onemogućava cjelovitu rekonstrukciju. Obodi87, dna i dekoracija pomažu kod
određivanja tipoloških obilježja i razvojnog slijeda, ali nisu uporište za preciznije
kronološko opredjeljenje pojedinih tipova. Naime, tijekom svojeg razvojnog puta lonci
ne doživljavaju neke značajnije promjene; uz to pojedini oblici zadržavaju se kroz duže
razdoblje, lončari izrađuju kuhinjsko posuđe na ustaljeni način bez bitnih promjena u
oblikovnim karakteristikama svojih proizvoda. Keramičko posuđe obično ima lokalna
obilježja prepoznatljiva u fakturi, oblicima, ukrasu. Ipak, zahvaljujući mreži trgovačkih
putova i srednjovjekovnoj mobilnosti na nekim nalazištima se među uobičajenim
domaćim nalaze i drugačiji proizvodi dopremljeni iz udaljenijih regija. S vremenom će
lokalne radionice zbog potražnje početi proizvoditi posuđe po uzoru na uvoznu robu,
u čemu neće biti baš uvijek uspješne.

Najveći broj kuhinjskih posuda iz burga redukcijski je pečen pa je boja površine i jezgre
zagasitih tonova sive, smeđe do crne boje. Manje je ulomaka svijetlih nijansi smeđe ili
oker boje te sive jezgre, a najmanje je onih narančaste boje stijenki i iste boje jezgre. Glina
ima primjese nog svjetlucavog pijeska, sitnijih kamenčića, a ponekad i onih krupnijih.
Lonci su dorađeni ili rađeni na sporo rotirajućem lončarskom kolu, ali znatan dio i na
brzom kolu.88

87 I kod obrade keramike problem je neujednačena terminologija; u literaturi se npr. za isti dio posude
koriste termini: usta, rub, obod, rub usta.
88 Izrada na brzom kolu ne mora značiti da je korišteno kolo na nožni pogon. Ljepša obrada (zaglađivan-
je) vanjske površine postiže se i uporabom masivnijeg ručnog kola brže rotacije (Holl 1956: 195; Štular
2005: 442) te lončarskog kotača (Macků 2018) pokretanog rukom ili pomoću štapa.

106
Ponekad je prema tragovima na keramici teško odrediti je li korišteno
lagano ili masivno ručno kolo, nogom pokretano kolo na osovini ili kotač
(sl. 109 – sl. 111). Korisna saznanja o vrstama lončarskih kola i značajkama
izrađevina, što se može povezati sa srednjovjekovnim lončarstvom, donose
etnografska istraživanja i u novije vrijeme eksperimentalna arheologija
(Holl 1956; Zlatunić 2005; Laterme 2008; Macků 2018). Oskudan dijapazon
ukrasnih motiva na loncima svodi se na jednoredne valovnice većinom
nepravilne i na horizontalne linije te na kombinacije ovih dvaju motiva
(sl. 112: 1 - 23). Dekoracija je izvedena urezivanjem ili užljebljivanjem, a
ponekad je kombinirana s gustim i plitkim vodoravnim linijama nastalim
obradom površine na brzom kolu. Tek rijetko se javlja rebrenje. Malobrojni Slika 109. Prikaz ručnog lončarskog
kola (Deutsche Bibel, Fol. 169, 1468
ulomci dekorirani su drugačijim motivima izvedenim utiskivanjem različitih – 1472, Augsburg-Oe igen-Waller-
instrumenata (sl. 112: 24 – 28). Tipični i prepoznatljivi dijelovi lonaca steinische Bibliothek); URL 17
svakako su njihovi obodi koji pokazuju određeni razvojni slijed. Raznoliko
su modelirani, no nerijetko su razlike minimalne. Sami za sebe, bez drugih
kronoloških pokazatelja, obodi nisu dovoljni za preciznije vremensko
opredjeljenje posuda. Dna lonaca su ravna ili imaju prstenasti rub što ukazuje
na korištenje podloge na dasci sporog lončarskog kola (Parádi 1957: 61, Abb.
17–20; Štular 2005: 446). Na jednom dnu, također rađenom na podloženoj
daščici, vidljivo je duguljasto izbočenje, možda dio oštećenog lončarskog
znaka (sl.113), dok se na drugom vide otisnute neravnine daščice (sl. 114).

Kuhinjska keramika pronađena je kako u prostoru branič-kule, tako i u

dvorištu, a taj odnos je 32 % (branič-kula) : 68 % (dvorište).

Lonci Slika 110. Rad na lončarskom kotaču

pokretanom štapom (Bible moralisée,
Lonci jednostavnih oboda, naglašenog ali niskog vrata koristili su se u Fol. 40, 1225 – 1249, Österreichische
Nationalbibliothek, Vienna 2554);
ranom srednjem vijeku, no tradicija tako oblikovanih oboda nastavlja se i URL 18
u kasnijem razdoblju. Jednu od inačica jednostavnih oboda ima fragment
malog lonca s promjerom otvora od 12 cm, debljinom stijenke od 0,5 cm
(100), pronađen u branič-kuli u sloju urušenja. Lonac okruglastog tijela bio
je dorađen na lončarskom kolu, osobito pažljivo je izrađen njegov obod.
Na nekim lokalitetima lonci niskog, ravno odrezanog ili zaobljenog oboda,
ponekad na unutarnjoj strani s vrlo blagim utorom za poklopac provlače se
kroz 13., 14. sve do u 15. stoljeće (Lehner 2002: 293; T. 3: 292-3; Tkalčec 2010: Slika 111. Istovremeno korištenje
T. 5: 121, 122; T. 12:249), istovremeno s loncima drugačijih oboda. Primjerci različitih lončarskih kola (Vannoccio
Biringuccio, De la pirotechnia,
slični ovome s Pake zabilježeni su na burgu Vrbovcu u sloju iz kraja 12. Venezia, 1540); URL 19
do u 13. stoljeće (Tkalčec 2010: 65; T. 1: 30; T. 4: 82). Sličan je i obod lonca
sa Staroga grada Žumberka (Mahović 2006: T. 5: 2) kao i onaj kaneliranog
trbuha s Opatovine, datiran u 13. – 14. stoljeće (Demo 2007: 62, 1.51). Iz urušenja južnog
obodnog zida potječe redukcijski pečeni lonac (101) razgrnutog oboda, zaobljenog
ruba i neznatno naglašene donje usne. Na očuvanom dijelu ramena nalaze se gusti i
vrlo plitki horizontalni žljebovi, nastali izradom posude na brzom kolu. Slični obodi
zabilježeni su u Stenjevcu (Bunčić 2010: T. 4: 20), na Vrbovcu (Tkalčec 2010: T. 2: 47), na
lokalitetu Rudičevo u Torčecu (Sekelj Ivančan 2010: T. 77: 491) te su datirani od 13. do u
14. stoljeće. Lonci jednostavnih, manje ili jače razgrnutih oboda javljaju i u mađarskom

107
 Lijevo: Slika 112. Ukrasni
motivi na kuhinjskom
posuđu

Dolje: Slika 113., 114. Dna

malih lonaca s otiscima
daščica s lončarskog kola

1 2 3 5 cm

1 2 3 5 cm

108
 T. 7

1 2 3 5 cm

1 2 3 5 cm

Tabla 7 100 – 108: lonci / keramika

109
srednjovjekovnom selu Kisbuda u 13. stoljeću (Simon 1996: 207; 2. kép: 13; 7. kép: 5) . U
istom sloju urušenja pronađeno je nekoliko oboda sličnih obilježja kao obod 101. Manje
razlike odnose se na nagib oboda, izraženost kljuna donje usne te na oblikovanje utora
za poklopac. Fragment kljunastog oboda 125 kakvi se na Vrbovcu javljaju u 13. (Tkalčec
2010: 66; T. 2: 42, 44, 48), a u Stenjevcu krajem 13. i u 14. stoljeću (Bunčić 2010: 76; T. 6:
29; T. 17: 85) pronađen je u dvorištu u humusu. Inačica visokog oboda s jako istaknutim
oštrim rebrom koje u pro lu tvori kljun (126) potječe iz urušenja sjevernog zida. Vrlo
mu je sličan nalaz sa Staroga grada Žumberka (Mahović 2006: 6; T. 3: 12) gdje se većina
keramičke građe datira u 14. i 15. stoljeće. Obod jednostavnog koso odrezanog ruba
(102) pripadao je malom loncu (promjer oboda 12 cm), a može se, kao i dio oboda (103),
pronađenog do njega, pripisati 13. – 14. stoljeću (Bunčić 2010: 75 – 76; T. 4: 18, 20; T. 6:
30; T. 11: 49). Jednako pro liran kao nalaz 103 jest i obod većeg lonca (104), što pokazuje
da je lončar, barem ponekad, na isti način oblikovao obode lonaca različitih veličina,
odnosno zapremina. Dva rekonstruirana lonca (105, 106) istih tipoloških i tehnoloških
obilježja otkrivena su u branič-kuli u cjelini nejasne funkcije, urušenoj s kata u prizemlje.
S obzirom na njezin smještaj na katu, tik uz istočni zid i u blizini ognjišta, mogao je
to biti glineni podest, pomoćno mjesto povezano s poslovima na ognjištu. Oba lonca
pripadaju skupini većih lonaca, jer su im promjeri oboda oko 21 cm. Gotovo isto toliki
su promjeri trbuha te visine obiju posuda. Očigledno su oba lonca oblikovale ruke istog
lončara na što upućuju međusobne sličnosti: jednako razgrnuti obodi, naglašen i nizak
vrat, dekoracija od četiri razmaknute horizontalne urezane linije, debljine stijenki 0,6 –
0,8 cm, nejednoliko pečenje, faktura, dorada na sporom kolu. Slični lonci pripisani 13.
i 14. stoljeću poznati su iz Rudičeva kod Torčeca (Sekelj Ivančan 2010: 136–137; T. 76:
488, 489), Stenjevca (Bunčić, 2010: T. 1: 4; T. 6: 29) te s mađarskog područja (Holl 1956:
186, 14. kép; 195).

Iz sloja ispod humusa potječe veći dio oboda (107), također izrađenog na brzom kolu i
dobro pečenog. Sliče mu nalazi iz Stenjevca (Bunčić 2010: T. 3: 16) i sa Vrbovca (Tkalčec
2010: 66; T. 3: 62) pripisani 14. – početku 15. stoljeća. Tik do ovog fragmenta nalazili
su se dijelovi još dvaju različitih oboda (108, 127). Oba su redukcijski pečena, iako
različitih boja, izrađeni su na brzom kolu i raščlanjeni su horizontalnim plastičnim
rebrom te pripadaju obodima razvijenije pro lacije, odnosno 14. ili 15. stoljeću (Tkalčec
2010: 67–68). U sjeverozapadnom kutu branič-kule, u urušenju 1. kata, nalazilo se više
različitih dijelova lonaca, a među njima i nekoliko manjih fragmenata istog oboda
svjetlosive kuhinjske posude grublje fakture (128). Slično modeliran obod ima lonac s
Vrbovca (Tkalčec 2010: T. 7: 167). Na vanjskoj strani je pro lacija, gornji rub oboda je
zaobljen i uvučen prema unutra. Izraženo je ležište za poklopac. Donekle slični obodi
lonaca iz utvrde Kostanjevica (Predovnik 2003: 50: 204) te iz srednjovjekovnog sela
Sarvaly (Holl & Parádi 1982: Abb. 43: 2) opredijeljeni su u kasni srednji vijek. U istom
sloju urušenja nalazili su se dijelovi još jednog lonca isto pro liranog oboda. S obzirom
na kontekst, ovi nalazi pripadat će kasnom razdoblju života na Paki, možda samom
njegovom kraju. Slične pro lacije imaju i dvije zdjele s Vrbovca pripisane kraju 15.
stoljeća (Tkalčec 2010: 68; T. 5: 136, 138).

Kasnom srednjem vijeku pripisuju se lonci razvijenih, različito raščlanjenih oboda s

utorom za poklopac. Na nekim podravskim lokalitetima zamijećeni su analogni obodi
opredijeljeni u 14. ili 15. stoljeće (Marković Z. 1984: 302; T. 10: 7; Sekelj Ivančan & Tkalčec
2004: 83; T. 1: 13; T. 2: 1-5; Čimin 2008a: 258; T. 2: 1). Raščlanjeni obodi različito pro lirani

110
 T. 8

1 2 3 5 cm

Tabla 8 109 – 116: lonci / keramika

111
 relativno su brojni nalazi s Pake, a razlike se odnose na visinu oboda, plastičnost i oblik
vanjskog rebra ili naglašenost utora za poklopac. Osim iz slojeva urušenja u prostoru
branič-kule (109), slični obodi potječu i iz mlađih stratigrafskih jedinica u dvorištu (110,
111, 112). Zajedničke karakteristike su dobro pečena glina s primjesom nog pijeska,
tek rijetko i dodatkom sitnih kamenčića, te izrada na brzom kolu.

U humusu u središnjem dijelu dvorišta, ali i u sloju ispod pronađeni su dijelovi

istovjetno oblikovanih oboda (113). Dio velikog kljunastog oboda (113), ima pro lirano
horizontalno zadebljanje, ležište za poklopac i tragove rada na brzom kolu. Gotovo istu
pro laciju ima i obod malog lonca (114) zagasite boje i grublje, šupljikave površine.
Oba ulomka pripadaju kasnom srednjem vijeku. Nalazili su se u sloju s većim brojem
drugih oboda pretežno zagasito sivih i smeđih boja, složenije pro lacije, kljunastih i
onih visokih s paralelnim stijenkama. Na drugim nalazištima, ne previše udaljenim od
Pake, ovakvi obodi pripisuju se, ovisno o kontekstu, razdoblju od 14. do početka 16.
stoljeća (Bekić 2006: 36–37; T. 2: 10-15; Tkalčec 2010: 67–68; T. 4: 103 -105; T. 5: 139; Čimin
2008a: 259; T. 2: 1, 2), što ukazuje na dugovječnost pojedinih oblika.

Iz nekoliko stratigrafskih jedinica branič-kule, nastalih u vrijeme požara i rušenja,

potječu jednostavni zadebljani obodi sivih lonaca sličnih pro lacija i gotovo iste
fakture (115, 130, 131). Mogu usporediti sa sličnima s Vrbovca datiranim u kraj 15.
stoljeća (Tkalčec 2010: 68–69; T. 6: 149; T. 8: 179) te s kasnosrednjovjekovnim nalazima
s mađarskog područja (Simon 1996: 207; 3. kép: 1; 4. kép: 5). I dijelovi lonaca svijetle
smeđe-crvenkaste boje, izrađeni na brzom kolu i dobro pečeni, pripadaju repertoaru
kasnosrednjovjekovnog kuhinjskog posuđa (116). Prema promjerima otvora od 15
cm do 23 cm radi se o srednjim i većim loncima, a takvi su bili u čestoj uporabi kod
pripremanja hrane. Oksidacijski pečeno kuhinjsko posuđe, sudeći po broju pronađenih
fragmenata crvenkastih i narančastih nijansi, malobrojno je u sveukupnoj keramičkoj
građi iz burga. U općoj slici razvoja keramike zamjetno je prevladavanje svijetlih
nijansi tijekom 15. stoljeća pa možda mali broj takvih nalaza na Paki ukazuje na sam
početak u uvođenju novog načina pečenja u lokalnoj radionici. Također je zanimljivo
da na Paki izostaju razvijeniji pro li, višestruko raščlanjeni obodi te obodi s tankim
urezom česti na nekim drugim lokalitetima u 14. i 15. stoljeću. Ovaj izostanak, ali i
pojava određenih detalja prisutnih na posuđu u srednjovjekovnim sredinama svjedoči
o lokalnoj proizvodnji i načinu rada domaćih keramičara.89 I na Paki se u svakodnevnoj
uporabi koristilo kuhinjsko posuđe proizvedeno negdje u blizini burga, dok su niji
primjerci stolne keramike možda stizali iz radionica šireg područja.

Grupi kućne keramike pripadaju i vrlo veliki lonci s obodom većim od 30 cm te debelih
stijenki (117 - 120). Služili su za spremanje i čuvanje zaliha hrane. Na Paki su pronađeni
fragmenti najmanje sedam vrlo velikih lonaca s promjerima oboda između 32 i 38
cm. Potpuni izgled spremišnih posuda ne može se rekonstruirati. Prema sačuvanim
dijelovima lonca 119 zaključuje se da mu je najveća širina bila u njegovoj gornjoj trećini
gdje se nalazi i ukras. To su dvije nepravilne i odmaknute, plitko žlijebljene valovnice.
Na fragmentu 118 vidi se okrugla rupica.

Druga rupica za uzicu koja je učvršćivala dva dijela oštećene, napuknute posude
nalazila se na fragmentu koji nije sačuvan. Slični popravci posuda nisu bili rijetkost pa
su uočeni i na drugim nalazištima (Dugonjić 2017: Pl. 20). Speci čan horizontalni lom

89 Zbog lokalne ili regionalne „obojenosti“ keramike za svakodnevno korištenje nastojalo se kuhinjsko
posuđe s Pake po mogućnosti usporediti s materijalom geografski bližih nalazišta.

112
 T. 9

5 cm

1 2 3 5 cm

Tabla 9 117 – 120, 125 – 134 : lonci; 121, 122: minijaturne posude; 123, 124, 135 (?):
poklopci / keramika
113
između vrata i ramena lonca 119 zanimljiv je jer ukazuje na postupak izrade oboda,
odnosno njegovo pričvršćivanje na već obrađeni donji dio lonca (Mersdorf 2007: 8.
kép; 213). Svi spremišni lonci izrađeni su iz dobro pripremljene gline srednje fakture,
dobro su pečeni, minimalna debljina stijenki je 1 cm te svi imaju jednake obode gotovo
trokutastog presjeka i ravno odrezanog gornjeg ruba (132 - 134). Možda se u velikoj
sličnost u oblikovanju oboda naslućuju proizvodi iste radionice ili čak istog keramičara.
Usporedivi obodi, opredijeljeni u vrijeme od 13. do polovice 15. stoljeća, poznati su iz
Stenjevca (Bunčić 2010: T. 2: 6), s nekih slavonskih nalazišta (Mažuran 1956: T. IV: 7;
117; Dugonjić 2017: Tab. 1: I. b-3; 299) te iz Mađarske (Simon 1996: 1. kép: 8; 10. kép: 12;
207). Dijelovi vrlo velikih lonaca s Pake pripadat će, prema mjestima nalaza, zadnjoj
fazi života u burgu.

Minijaturne posude

Rekonstruirana mala crna masivna posuda (121) izdvaja se kako oblikom, tako i
načinom izrade te dekoracijom od ostalog kuhinjskog i stolnog posuđa. S promjerom
oboda i visinom od cca 6 cm ubraja se u kategoriju minijaturnih posuda90, a oblikom
imitira formu lonca. Dno je malo uvučeno, stijenke iznad loma trbuha su vodoravno
narebrene. Na donjem rebru urezana je kontinuirana pravilna valovnica. Takva lijepo
izvedena mala valovnica nalazi se na samo još jednom crnom fragmentu (sl. 112: 20).
Iz srednje grube gline s primjesom sitnijih kamenčića posuda je vjerojatno izrađena
pomoću svitaka i dorađena na sporom kolu. Mogla je služiti za pohranu ljekovitih
pripravaka ili začina. U svakom slučaju ona odstupa od uobičajenih formi posuda
korištenih u burgu i na istovremenim lokalitetima i teško je pronaći s njom usporedive
primjerke. Oblik minijaturnog lonca, odnosno njegovo kuglasto tijelo (s prijelazom u
bikonus) ukazuje na 13. stoljeće te se može usporediti s nekim keramičkim proizvodima
na širem prostoru (Holl 1966: 19; Lehner 2002: 295; T. 4: 1230). Međutim, u razvoju
dekora od horizontalnih urezanih linija, preko žlijebljenja, široko narebrenje stijenke
moglo bi malu posudu datirati u 14. stoljeće. Doduše, usporedivi narebreni primjerci
pripadaju bijeloj ugarskoj keramici, ali je i vanjska i unutarnja obrada stijenki slična
kao na nalazu s Pake (Holl 1966: 19; Abb. 34: 5, 6, 8). Po svemu sudeći, minijaturnu
posudu može se šire datirati u 13. – 14. stoljeće. Također, i drugi minijaturni lonac imao
je kuglasto tijelo (122). Promjer oboda bio je 8 cm. Izrađen pomoću svitaka, dotjeran
je na lončarskom kolu pri čemu je s osobitom pažnjom oblikovan obod. Na prijelazu
ramena u vrat ostale su plitko utisnute kratke linije nokta – trag oblikovanja prstom.
Rub izvijenog oboda koso je odrezan i raščlanjen vrlo plitkim, jedva primjetnim
horizontalnim žlijebom. Možda i ovaj minijaturni lonac pripada istom vremenu kao i
drugi mali lonac (121).

Poklopci

Među keramičkim fragmentima dva su koja vjerojatno pripadaju poklopcima (123,

124), dok za nekoliko manjih ulomaka nije sigurno može li ih se pripisati poklopcima
ili možda zdjelama. Dva slična fragmenta iste su fakture, boje i načina izrade te su
pripadali poklopcima istog oblika. Konični poklopci (123, 124) nisu imali pravu dršku
već im tijelo završava ravnom kružnom plohom prstenasto naglašena ruba. Poklopci
su bili visoki, a sudeći prema nagibu stijenki, sličili su zdjelama.91 Zasigurno su mogli
imati dvojaku namjenu. Na unutarnjoj strani kod oba se fragmenta vide urezane

90 Terminološka neujednačenost za minijaturne posude predstavlja problem kod obrade ove vrste građe.
I u nekim susjednim zemljama nastoji se riješiti pitanje terminologije (Takacs 1996: 174).
91 Upravo zbog te sličnosti neki autori koriste termin zdjelas poklopac (Čimin 2017: 63: kat. br. 14).

114
horizontalne linije, no s obzirom na lom ulomka ne može se znati koliko ih je bilo.
Iako je mjesto ukrasa na unutarnjoj plohi poklopca neobično, nije izuzetak jer sličnih,
doduše rijetkih primjera ima i na drugim nalazištima (Minichreiter & Marković 2013: T.
37: 5, 6). Stariji oblik poklopaca, a to su oni plosnati, počinje se javljati od 13. stoljeća te
prevladava do 14. kada su sve češći konični poklopci različitih visina, izvijene ili ravne
forme, bez prave drške ili s njom, da bi nakon 14. stoljeća mlađe inačice bile u masovnoj
uporabi (Paradi 1958: 160; Takacs 1996: 165–167; Abb. 14). Poklopci slični ovima s Pake
pronađeni su na burgu Vrbovcu (Tkalčec 2010: T. 2: 43, 50; T. 3: 61, 74; T. 12: 241),
Starom gradu Žumberku (Mahović: 2006: T. 5: 6), u Stenjevcu (Bunčić 2010: T. 2: 9, 10;
T. 9: 40-45; T. 19: 93) kao i izvan našeg područja (Holl & Parádi 1982: 98–99, Abb. 46;
Cech 1985: 258; Abb. 45: G1-G4; Kvassay 2005: 331–333, g. 7: 4-8;). S bližih nalazišta
najsličniji je gornji dio poklopca iz Stenjevca datiran u 14. stoljeće (Bunčić 2010: 77; T.
9: 40).

Kako zdjele i poklopci mogu biti slično oblikovani, često se ne može odrediti pripadnost
fragmenata jednom ili drugom funkcionalnom obliku. Takav je slučaj s malim ulomkom
oboda blago proširenog u gornjem dijelu. Rub mu je odozgo horizontalno žlijebljen
(135). S pretpostavljenim promjerom od oko 20 cm, fragment je mogao pripadati
kako zdjeli, tako i poklopcu. Pronađeno je još nekoliko malih ulomaka istoga tipa.
Horizontalno žlijebljenje gornjeg ruba oboda na loncima i zdjelama ili donjeg ruba ako
se radi o poklopcima nije rijetko u 14. i 15. stoljeću (Predovnik 2003: 66: 515; Minichreiter
& Marković Z. 2013: T. 34: 3). Ulomak 135 kao i nekoliko njemu sličnih za sada ostaju
neopredijeljeni.

Stolno posuđe (Tabla 10: 136 – 156; Tabla 11: 157 – 161; Tabla 12: 162 – 167)

U njemu se iznosi hrana i piće na stol, iz određenih oblika stolnog posuđa

konzumira se jelo i piće. Ovoj skupini pripadaju zdjele, tanjuri, vrčevi, boce,
čaše, šalice, izrađeni od stakla, keramike, drva i metala (sl. 115). Za razliku
od jednostavnijeg i grubljeg kuhinjskog keramičkog posuđa, stolne posude s
lokaliteta istovremenih s Pakom uglavnom su kvalitetno i lijepo izrađene od
ne svijetle gline, dobro su pečene i često ukrašene slikanjem, urezivanjem,
žigosanjem. Neke posude prijelazne fakture i osrednje izrade ne mogu se
pripisati noj keramici, ali bi ih se prema funkcionalnim oblicima ipak moglo
Slika 115. Prikaz gozbe s lukuznim
uvrstiti među stolno posuđe. Doduše, nije isključena niti njihova uporaba u stolnim posuđem (La grant hystoire
kuhinji. Takve „granične“ posude – čaše i vrčevi – pronađene su i na Paki te Cesar, Royal 17 F II, f. 29
1479, British Library, London);
svrstane u stolnu keramiku. Desetak fragmentarnih i cjelovitih ručki grublje URL 20
izrade ukrašeno je kratkim širokim urezima, ubadanjem ili utiskivanjem, a
pripadale su vrčevima (162 - 167).

Na Paki je slikanje crveno-smeđim nijansama najčešća tehnika dekoriranja stolnog

posuđa svijetlih sivkastih, žućkastih i prljavobijelih boja (sl. 116: 1-4, 5-12). Ima i
ulomaka oslikanih zagasitim smeđesivim ukrasima (sl. 116: 5-7, 13, 14).

Stolno posuđe pronađeno je kako u branič-kuli (29%), tako i u dvorištu (71%), samo je
jedan fragment otkriven izvan obrambenog zida. Od ukupno 250 ulomaka svijetle stolne
Š 92
114 ih ima ukras izveden bojanjem ili samo tragove nestale boje. Narančasta
i crveno-smeđa uobičajene su boje za oslikavanje svijetle stolne keramike na širem
geografskom prostoru. Isto tako se i određeni ukrasni motivi ponavljaju na raznim
međusobno udaljenim lokalitetima.

92 I ovdje je primijenjeno pravilo da se kod zbrajanja svi fragmenti koji sigurno pripadaju istoj posudi
računaju kao jedna jedinica.

115
Primjerice, na Paki su poznate bojom izvedene
horizontalne linije, obično na vratu vrčeva (sl. 116: 10-14),
trokuti ispunjeni točkama (sl. 116: 1, 3, 5), krivolinijski
motivi (sl.116: 8, 9), valovite linije na ručkama (159, 160),
a takvi se motivi javljaju i drugdje (Buda: Holl 1966: 13,
Abb. 6; 14, Abb. 7; Kamengrad: Marković Z. 1997:41; T.
9: 2, 3; Stenjevec: Bunčić 2010: 79; T. 13: 61-63; Vrbovec:
Tkalčec 2010: 64; T. 1: 15; Beketinci-Bentež: Minichreiter
& Marković 2013: T. 45: 4; T. 48: 5, 6).
Svijetlu
keramiku s ishodištem u Mađarskoj naziva se gotičkom,
ugarskom bijelom, iako postoje razlike u boji između
izdvojenih tipova. Naime, novijim istraživanjima
odijeljene su bijela, sivobijela i žutobijela keramika i to ne
samo po boji već i po svojstvima sirovine te proizvodnim
tehnikama (Szilágy et al. 2014: 204). Nalazi s burga Paka
pripadaju sivobijeloj i žutobijeloj keramičkoj robi koja je
bila u upotrebi od 13. do u 15. stoljeće (Holl 1963: 383).

Čaše

Nekoliko fragmenata čaša i jedna cjelovita imaju iste

karakteristike. Ne pripadaju skupini svijetle keramike,
ali su s obzirom na funkciju uvrštene u stolno posuđe.
Izrađene su od pročišćene gline s primjesom pijeska,
dobro su redukcijski pečene pa su ujednačene tamne
sivosmeđe boje. Ljevkasti obod, nizak vrat, blago
istaknuto stepenasto narebrenje ramenog dijela, glatko
tijelo koje se uzdiže od dna s prstenastim rubom i
neznatno širi prema narebrenju – obilježja su čaše iz
branič-kule (sl. 117), a tako su, sudeći prema ulomcima
oboda i ramena, izgledale i preostale tri, sačuvane u više
fragmenata (136, 137). Dok četiri primjerka s obzirom na
fakturu pripadaju prelaznoj keramici, jedan fragment
glatke površine i s više tinjca u glini (137) treba pripisati
noj keramici. Promjeri oboda kreću se od 8 do 11 cm.
Tragovi na stijenkama ujednačene debljine ukazuju
na izradu na brzom kolu, ali istovremeno se koriste
i neke starije tehnike. Dno cijele bačvaste čaše ima
prstenasti rub tipičan za izradu na daščici (sl. 117). Na
unutrašnjoj površini vide se tragovi zaglađivanja rukom
od gore prema dolje, karakteristični za izradu pomoću
svitaka. Ova zapažanja pokazuju da se paralelno s
uporabom bržeg, masivnijeg, rukom pokretanog kola
u kasnom srednjem vijeku koriste i stariji lončarski
postupci, vidljivi npr. na dnu posude. Posudu se ne Slika 116.
odvaja od podloge rezanjem, nego još uvijek dizanjem. Motivi i boje
na stolnom
Istovremeno korištenje jednostavnijih i naprednijih posuđu

116
Slika 117. Keramička
čaša iz branič-kule 1 2 3 5 10 cm
(AO 6634); 3D model

lončarskih tehnika dobro je dokumentirano na nekim posudama s budimskih nalazišta

(Holl 1956: 195–196; 1963: 386–387).

Čaše slične primjerku s Pake nađene su u naselju Beketinci-Bentež (Minichreiter &

Marković Z. 2013: T. 40: 7), u Gradiću kod Torčeca (Sekelj Ivančan & Tkalčec 2004: 82;
T. 1: 9, 12). U 15. i početak 16. stoljeća datirane su čaše s nalazišta Csesztreg-Mihomi
erdő u županiji Zala, uz konstataciju o dugom trajanju ovog tipa (Kvassay 2005: fig. 7:
1; 337). Čaša iz crnog paljevinskog sloja u branič-kuli pripadat će zadnjoj fazi života
u burgu odnosno 15. stoljeću, a istovremene su i ostale čaše sačuvane u fragmentima.

Vrčevi

Vrčevi, posebna kategorija stolnog posuđa namijenjenog

serviranju i točenju pića, zastupljeni su s više primjeraka. U
cjelokupnom fundusu stolne keramike ističe se više od 60
fragmenata uglavnom jako usitnjenih, visokih i narebrenih
oboda vrčeva. Kvaliteta gline je na ili prijelazna, rebra su
gusta i stepenasta ili niska i šira. Na prvi pogled čini se da
su svi obodi jednaki, međutim pro lacije su različito izvedene Š
(148-156). Obodi su obojani horizontalnim linijama ili su bez
boje, boja je narančasta, crvenosmeđa ili rjeđe smeđesiva. Samo
Slika 118. Tragovi rada
nekoliko ulomaka pripada vrčevima visokog glatkog oboda, na keramici:
ljevkasto proširenog. Dna s prstenastim rubom, od kojih neka a zaglađivanje
unutarnje površine
svakako pripadaju vrčevima, pokazuju korištenje daščice prstima
na sporom kolu i spajanje glinenog svitka s donjim dijelom b tragovi brzog kola
stijenke (138). Dakle, ručno kolo koristi se i u 14., a možda i
početkom 15. stoljeća, što niti na širem prostoru nije rijetkost
(Holl 1956: 18. kép; 22. kép; 195). Što se tiče tehnika izrade,
dobro ih ilustriraju ulomci sivobijele keramike (sl. 118a, b). Na
unutarnjoj strani jednog ulomka vide se potezi zaglađivanja

PA K A - PR I LO ZI Z A B IO G R AF IJ U J ED NO G B UR G A 117
 prstima, dok drugi fragment ima tragove rada na brzom kolu. Ipak, zaglađene stijenke
i prilično ujednačena debljina nekih vrčeva pokazuju da je dobra obrada moguća i na
usavršenom ručnom kolu.

Ukupan broj fragmenata pronađenih na Paki, koji se mogu pripisati vrčevima, pokazuje
relativnu brojnost ovog stolnog posuđa. Nažalost, niti jedan vrč nije cijeli sačuvan.
U urušenju branič-kule pronađena su dva razlomljena, nepotpuna vrča (139, 140).
Djelomično rekonstruirani primjerak (139) visokog narebrenog oboda ima ukrašenu
ručku koja obod spaja s trbuhom. Što se tiče dekora, zanimljiva je kombinacija dviju
tehnika: dok su obod i tijelo vrča ukrašeni slikanim motivom, ručka ima ukras izveden
urezivanjem. Tijelo posude podijeljeno je na trake ispunjene točkama, a upravo je taj
motiv, u nekoliko varijanti, čest na vrčevima i bocama s Pake. Oblikom, debljinom
stijenka i ukrasom djelomice sačuvani vrč (140) sličan je prethodnom. Početni dio
narebrenog oboda nagovještava blago ljevkasti izgled, ali mu je nepoznata visina te
položaj i izgled ručke. Na tijelu je loše vidljiv ukras koji se od horizontalne crvene linije
na vratu spušta prema dnu. I ovdje su to trake ispunjene točkastim motivom.

Također i konični obod vrča s dijelom ručke (141) višestruko je pro liran, a u plitkim
žljebovima vide se ostaci crvene boje. Ručka je glatka, neukrašena, od spoja s obodom
širi se prema donjem dijelu. Izgled cijele posude ne može se rekonstruirati, ali sigurno
je da je ovo bio veći vrč s obzirom na promjer otvora od oko 10 cm. Kako rekonstruirani
promjeri kod drugih oboda iznose između 9 i 11 cm, moglo bi se raditi o seriji većih
vrčeva sličnih oblikom i zapreminom (142, 143). Treba spomenuti da na Paki nije
pronađen niti jedan obod s kljunastim izljevom.

Zanimljiv je trbušni dio s ručkom (144) koji se sastoji od fragmenata pronađenih u

različitim dijelovima dvorišta. Takva raspršenost fragmenata iste posude zabilježena je
kod više nalaza, što pokazuje da se dvorište nije čistilo (barem ne često), pa su slomljene
posude ležale na tlu, a s vremenom se dijelove gaženjem usitnjavalo i pomicalo.

Zajednička obilježja vrčeva iz burga su glina dobre ili srednje fakture, solidna izrada,
oslikavanje najčešće crvenom bojom, visoki narebreni obodi često ukrašeni slikanim
horizontalnim linijama (148-156). Obod pro lacije vrlo slične fragmentima s Pake
pronađen je na Vrbovcu u sloju druge polovine 13. stoljeća (Tkalčec 2010: 73; T. 14: 295),
dok nalazi iz Stenjevca pripadaju 14. stoljeću (Bunčić 2010: T. 15: 76, 78, 79). Najčešći
ukras su slikani točkasti motivi unutar pravolinijskih polja na trbuhu i vratu (sl. 119).
Na ovoj posudi ukras je pažljivo izveden nim, tanjim kistom dok je općenito dekoracija
na nekim starijim vrčevima neurednija i grublja (Holl 1963: 389). Izgleda da su točkasti
motivi prepoznatljivo obilježje ne stolne keramike s Pake. Možda su određeni motivi
(točke, mreže, vitice) karakteristični za pojedine lončarske radionice. Točkasti ukrasi,
datirani od 13. do 15. stoljeća, rjeđe su zastupljeni na nekim drugim lokalitetima (Holl
1966: Abb, 6; Abb. 30: 4, 5; Marković Z. 1997: T. 9: 3; Bojčić 2009: 77: 107; Bunčić 2010: T.
13: 61, 62; T. 17: 88).

Ručke vrčeva dugačke su i često oslikane. Zbog slabo očuvane boje na nekima se ne
može raspoznati motiv (158, 161). Nepostojana boja znak je oslikavanja posude nakon
pečenja što je još jedan detalj o tehnici izrade stolne keramike. Osim nih žutobijelih
ručki ima i smeđih te tamnosivih primjeraka s kružnim ubadanim (162, 165) ili koso
utisnutim te urezanim ukrasom (163, 164, 166, 167). Ove smeđe ili sive ručke dijelovi su
vrčeva možda rađenih po uzoru na austrijske proizvode, ali su lošije fakture. Speci čno

118
 T. 10

5 cm

5 cm

1 2 3 5 cm

Tabla 10 136, 137: čaše; 138: dno; 139 – 144, 148 – 156: vrčevi; 145 – 147:
boce / keramika

119
 ukrašene ručke s kosim zarezima javljaju se na austrijskoj
keramici cijenjenoj u srednjoj Europi od 13. do 15. stoljeća
(Lehner 2002: T. 6: 7, 8). Kvalitetna austrijska roba, često s
dodatkom gra ta, dolazi na druga područja kao import
(Holl 1955: 171, 46. kép; 1992: 102; 47. kép: 11; 50. kép: 16;
52. kép: 6, 6a), ali istovremeno domaći majstori distribuiraju
i jeftinije imitacije. Radovima domaćih lončara mogu se
pripisati ručke s burga Paka, odnosno vrčevi kojima su one
pripadale.

Boce

I boce su, slično kao i vrčevi, služile za serviranje pića i točenje

u čaše. Potpuni izgled oslikane posude (145) pronađene u
dvorištu u sloju nataloženom na geološku osnovu ne može se
Slika 119. Dio posude
rekonstruirati. Zaobljeni trbuh i cilindričan diovrata promjera s kvalitetnim i lijepim
5 cm sugeriraju da se radi o boci. Karakteristični tragovi oslikavanjem
mjestimičnih gustih horizontalnih linija od zaglađivanja na 1 2 3 5 cm
vanjskoj površini, dio s blagim uleknućem stijenke te tragovi
zaglađivanja prstima na unutarnjoj površini pokazuju izradu pomoću svitaka i doradu
na ručnom kolu. Slikana dekoracija, a i ovdje se radi o visećim trokutastim segmentima
ispunjenim točkastim motivima, stavlja posudu među kvalitetnu stolnu keramiku. S
obzirom na mjesto nalaza, vjerojatno pripada starijim primjercima. Oblikom slična,
trbušasta boca iz Budima, ali drugačije koncipiranog slikanog dekora, datirana je u
14. stoljeće (Holl 1963: 28. kép). Ako se kod dijela posude 145 doista radi o boci, tada
je ukras neuobičajen za ovu kategoriju stolnog posuđa. Ukrasi na bocama kasnog
srednjeg, ali i ranog novog vijeka svode se najčešće na urezane, žlijebljene ili narebrene
horizontalne linije (Predovnik 2003: 60: 364, 365, 367; Kvassay 2005: g. 6: 3, 4; Bekić
2006: 63, T. 12: 13). U fundusu srednjovjekovne stolne keramike boce su općenito rjeđe
zastupljene od vrčeva, a ista je situacija i na Paki. Fragment vrata 146 dio je boce tanjih
stijenki, dok je ulomak 147, sudeći prema debljini stijenke, pripadao masivnoj boci.
Prema ovim malim dijelovima ne može se ništa zaključiti o potpunom izgledu vratova
i oboda boca.

Svijetla stolna keramika s Pake dobre je kvalitete, izrađena je od pročišćene gline s

određenom primjesom kaolina, rađena je kombinacijom raznih tehnika (svitci, ručno
kolo, nožno kolo), oslikana je nakon pečenja. Gdje su se nalazile radionice ovih
proizvoda? Možda se radi o majstorima iz šire okolice ili bi se proizvodnju koja kao
uzor ima ugarsku keramiku, moglo smjestiti u blizinu burga. Ležište sirovine, prije
svega kaolinske gline nalazi se sjeverozapadno od Pake, na Grebengradu, na oko 7
kilometara zračne udaljenosti.93 Eksploatacija i doprema potrebnih količina sirovine
nije, dakle, trebala predstavljati veću poteškoću. Ovo su tek pretpostavke… koje će
možda jednom biti potvrđene.

93 Na usmenom podatku zahvaljujem Šincek Dubravku.

120
 T. 11

1 2 3 5 cm

Tabla 11 157 – 161: ručke / keramika

PA K A - PR I LO ZI Z A B IO G R AF IJ U J ED NO G B UR G A 121
 T. 12

1 2 3 5 cm

1 2 3 5 cm

Tabla 12 162 – 167: ručke / keramika

122
ZAKLJUČNA RIJEČ

Burg Paka je prema dosadašnjim istraživanjima zapravo bezimena utvrda. Možda će

neka buduća saznanja otkriti ime burga podignutog na strateškome mjestu, na brdu
indikativnog toponima Gradišče, a možda je burg kroz dvjesto godina svojeg postojanja
bio bez imena. Logičan slijed od starog imena geografskog područja Paka, preko imena
potoka Paka nastavio se početkom arheoloških istraživanja. Tada se i za burg odabralo
isto ime. Brdo Gradišče na zapadnim obroncima Kalnika graditelji su odabrali kao
najbolje mjesto za podizanje sigurnog obrambenog objekta, dobro zaštićenog debelim i
visokim kamenim zidom. Unutar obodnog zida izduženog šesterokutnog tlocrta nalazi
se branič-kula, jedini zatvoreni stambeni, radni i obrambeni prostor za posadu burga
i kaštelana. S obzirom na položaj tipičan za visinske burgove, sa Pake se kontroliralo
prometnice u dolini. Ne manje važna funkcija ovog kao i ostalih burgova šireg područja
bila je demonstracija moći feudalnog gospodara. Jer, možda je najvažniju poruku o
moći vlasnika i nedodirljivosti njegova posjeda odašiljala dojmljiva arhitektura čvrstih
kamenih zidova podignutih na istaknutom položaju. Kod odabira položaja za izgradnju
burga odlučujuća je bila i mogućnost eksploatacije građevnog materijala nedaleko
gradilišta, kao i blizina vode. Ovi uvjeti odredili su upravo Gradišče kao najbolje mjesto
na kojem će se oko polovice 13. stoljeća sagraditi utvrda, uklopljena u mrežu sličnih
objekata okolnog prostora. Čini se da su Veliki Kalnik, Mali Kalnik, Rute i Grebengrad
povezani s Pakom ne samo komunikacijskim pravcima već i raznim načinima dojave te
prijenosa vijesti u svrhu vojno-strateške i administrativne organiziranosti. Vjerojatno je
najčvršća bila veza s nedalekim Grebengradom.

Put od otkrića do prezentacije lokaliteta trajao je punih 9 godina (2001. – 2009.). U tom
je razdoblju projekt Paka bio središnja terenska, iako ne i jedina aktivnost Arheološkog
odjela Gradskog muzeja Varaždin. Arheološkim istraživanjem obuhvatilo se sve
arhitektonske sklopove burga, nažalost sačuvane samo do najveće visine od oko 4
m (vanjska ploha južnog obrambenog zida), istražilo slojeve dvorišta i branič-kule
te uskog prostora uz vanjsku stranu obodnog zida. Fragmentarni nalazi vezani za
ulaz u burg omogućili su djelomičnu rekonstrukciju ovog važnog dijela obrambenog
zida. I pomoćne objekte uz istočni zid dvorišta de niralo se na osnovi arheoloških
pokazatelja. Mnogi detalji otkriveni tijekom istraživanja zidova i tijekom kontinuiranih
konzervacijskih zahvata pojasnili su način rada srednjovjekovnih zidara, korištenje
građevnog materijala i pomagala kod izgradnje. Pošto je neodjeljiv dio burga njegov
okoliš, i on je zahtijevao temeljite preglede. Tragovi u krajoliku, iako jedva vidljivi,
poklapaju se s onim smjerom uspona na Gradišče koji tradicionalno koriste domaći ljudi.
Još i danas prilaze vrhu s njegove zapadne strane, bez obzira na novije i lakše savladive
putove. Usmenim prenošenjem sačuvano sjećanje pomoglo je da se s popriličnom
vjerojatnošću rekonstruira srednjovjekovni prilaz do ulaza u burg. Neriješena je ostala
funkcija pravilnih terasa na istočnoj i zapadnoj padini Gradišča, unatoč sondiranju.

Paka je podignuta u jednome mahu, u arhitektonskim sklopovima nema tragova

intervencija vezanih za dogradnje ili preinake objekta. Iz arheoloških istraživanja
proizašli su podaci o određenim konstrukcijama u prizemlju branič-kule i u dvorištu,
da bi iz tih podataka dopunjenih usporedbama sa sličnim, bolje očuvanim burgovima
proizašla idealna 3D rekonstrukcija Pake.

123
Vrijeme funkcioniranja burga, njegov vijek od polovice 13. do polovice 15. stoljeća
oslikavaju pokretni nalazi, prije svega oni koji su obilježje vojnika, konjanika, oni
koji su osobni predmeti pa dijelovi namještaja i arhitekture, pokazatelji luksuza te
svakodnevno kuhinjsko posuđe. Neki od njih, misli se prije svega na naoružanje,
stavljaju Paku u kontekst šireg europskog prostora, dok drugi, a radi se o kuhinjskom
posuđu, oslikavaju lokalnu ili regionalnu proizvodnju i tradiciju domaćih radionica.

Iako brojna i raznolika pokretna građa, a najbrojniji su keramički nalazi, djelomično

otvara sliku života posade na relativno skučenom prostoru burga, brojna pitanja
ostat će bez odgovora ili tek u sferi pretpostavke. Izgled odjeće i obuće, higijenske
navike, bolesti i liječenje, dnevni raspored zadataka i obaveza posade, stalni boravak
kaštelana u burgu ili povremeni dolasci, opskrba hranom i vodom, dinamika smjene
pa i brojnost posade… Kroz nepuno desetljeće burg na Gradišču arheološki je istražen,
konzerviran i prezentiran te je predan javnosti. Otvaranjem ove knjige stručnjacima i
svim ljubiteljima arheologije, povijesti, baštine i prirode ostvaren je cilj projekta Paka.

124
 Š Ši

SUMMARY

C O NT R IB U TOR S TO T HE B I OGR AP HY OF A BU RG

The southern part of Varaždin County in central Croatia consists of a hilly region with
heights above sea level between 250 and 450 meters. This undulating landscape of ever-
changing relief with a rich network of small, but fast watercourses is dominated by the
mountains of Ivanščica in the west and the Kalničko gorje further to the east. In the
area of western Kalnik, not far from the important medieval road called via levata, the
hill called Gradišče rises with a height of 310.5 m asl. The indicative toponym (meaning
forti ed place) links the natural space with the remains of the structure located there,
and during the gathering of the rst eld data in 2001, this ancient place name certainly
emphasized the need for archaeological research. The hill of Gradišče is one of the most
dominant ones in the broader area of Paka, a wooded region whose name came from
the nearby Paka Stream. Between the slopes of the hills, often following the stream
valleys, run old paths and roads used to travel through this region. The memories of
the local inhabitants about one of these old routes have been preserved to the present
in the toponym stara cesta (old road). It extended north-south along the western slopes
of Kalnik Mountain as an important pass. This route and the northern junction to the
Možđenec-Sudovec road have particular importance for the broader Paka area, as they
connect the western border area with the central part of the mountain and its southern
slopes. A stone fort was built at the beginning of the second half of the 13th century on
the steep peak of Gradišče. Its construction was probably instigated and even hastened
by fear of a new Mongol invasion. The same is true for an entire series of burgs built after
the withdrawal of the enemy forces in 1242. Moreover, the new manner of construction
was now focused on considerably thicker walls, making a di erence between the burgs
constructed before and after the Mongol invasion.

The position of Gradišče, which rises some 80 meters above a valley and natural
passages, is one of its advantages. The other decisive factors for choosing this speci cal
position were the steep slopes and the natural protection from the south o ered by the
considerablyhigher peakof Vrgačevica,where a small watchtower wasprobably located.
Natural deposits of building materials in the immediate vicinity and an abundance of
small watercourses also represented the advantages of the strategic location on which
the unnamed burg was built. The contemporary burgs of Grebengrad and Rute to the
northwest of Paka and Mali Kalnik and Veliki Kalnik to the east compose a defensive
network for the broader area.

The name Paka, as a logical connection to the name of the stream and the name of the
entire region, was given to the burg at the beginning of the archaeological investigations.
Shortly after the discovery of the then nameless structure, in 2001 the Archaeology
department of the Municipal Museum of Varaždin began archaeological excavations.

125
 The rst data and nds collected showed that this was a medieval defensive structure
with a polygonal plan but minimal above ground remains of architecture. The dense
forest, di cult access to the site, steep slopes and large quantity of collapsed stone
represented constant di culties during the work at Gradišče. After the rst architectural
structures were excavated, work began on their conservation, and from 2003 to 2008,
the conservation of the walls was a regular eld activity.

The period of construction of Paka, which has already been mentioned as being the
beginning of the second half of the 13th century, was con rmed on the basis of a
C14 analysis of a sample of burnt wood from the keep, and information gained from
historical research. The burg ceased to function, or rather was abandoned, around the
mid 15th century, which is concluded on the basis of the archaeological small nds.
The abandonment of the burg was caused by a devastating event – a major re that
left traces throughout the entire interior. The objects found during excavation were
mainly discarded, broken, or lost, so it is concluded that the garrison had su cient
time to collect and remove everything that was important and valuable. It seems that
the abandonment of the burg could perhaps have been organized after the garrison
itself had set re to it. The reasons could have been costly maintenance, or major
modi cations necessary because of new manners of warfare and the introduction
of rearms that were too expensive. Such an end was experienced by the burg of
Lepoglava to the west of Paka, so that the destruction of such structures prior to their
abandonment was not a rarity.

Preserved in its full plan, the irregularly polygonal curtain wall of the burg was built on
a partially prepared and levelled plateau. The total length of the curtain wall measured
67 m. The builders adapted the plan of the structure to the requirements of the position,
and the construction of the curtain wall adjacent to a steep slope increased the security
of the structure. In fact, any movement along the outer surface of the wall was almost
impossible because of the steepness. The burg was erected in a single period, with no
traces of subsequent interventions or additional building. It is not known how long
the construction took. The material used was carved local stone – Lithothamnium
limestone bound with lime mortar. The walls were tripartite, meaning that they
consisted of an outer and inner face and a core. While both faces of the walls were
well built with roughly carved pieces of stone, irregular rubble with a lot of mortar
was used for the core or ll. The corner sections of the wall were built of ashlar blocks.
Certain uncovered details aid in the reconstruction of the manner of building; traces
of sca olding were noted in the walls, as well as places where perpendicular beams
were located in the eastern wall of the keep, probably functioning as reinforcement to
support the wall during construction, as well as vertical holes dug into the courtyard
into which wooden beams were placed – part of the ancilliary structures. According
to the preserved parts of the wall, it was concluded that the entire encircling wall was
erected rst, and subsequently the western part of the area within the wall was divided
by a thinner stone wall. This de ned the area of the square keep, with a utilized area
of around 34 m² without solid partitions on the ground oor. The eastern wall of the
tower was thus built during the second phase of construction. The remaining three
walls of the tower were also part of the curtain wall, so their thickness was the standard
2 m. Within the ground oor of the keep, a large hearth was discovered on an earthen
platform, and a smaller one in the northwestern corner.

126
The oor of the room was made of small pieces of sandy limestone mixed with a li le
clay. The entire space was covered with burnt remains, consisting of the burnt wooden
material from the upper rooms. It is assumed that the keep, the tallest part of the burg,
would have had 2 other oors and a defensive a ic.

The other part of the burg was the courtyard, with a usable area of approximately 130
m². Smaller workplaces and storage rooms, perhaps separated by light partitions, were
probably located in a lengthy structure 150 cm in width added along the inner side of
the eastern wall. The covered work space contained two replaces, and the one in the
southeastern corner, made on a solid construction of stone and earth, was in function
longer.

Precipitation and wastewater were directed to a channel in the courtyard towards

a gu er in the southern wall. The gu er, or a horizontal channel, was constructed
through the entire thickness of the wall. The gu er opening on the courtyard side is
located at ground level, while on the outer side of the wall, because of the slope of the
terrain, it is at a height of 1 m above the foundation level. It is possible that a large vat
for collecting rainwater would have been located by the drain for water, as the burg did
not have a cistern.

The entrance to the burg is located in the northern defensive wall, raised 130 cm
from the ground for safety. Such a position meant that no horses could enter, only
people. The garrison certainly utilized horses, as is con rmed by nds of equipment,
but the position of the stables has not been established. Part of the stone threshold
discovered in situ, and certain other preserved elements of the entrance enabled its
partial reconstruction. The wooden structure of the entrance, and important part of the
presentation and furnishing of the site, was placed in 2009 at the site of the discovered
medieval supports for the platform. The medieval structure was most probably similar
to this new one. It is hypothesized that access from the foot to the entrance to the burg
was from the west, which is supported by barely visible traces in the relief but also
the habits of the local inhabitants, who climb the hill in a direction remembered as a
tradition.

Some parts of the architecture and the site itself, even after excavations were completed,
have not had their function determined. The purpose of the 5 stone consoles on the
exterior side of the western wall remains unknown. The function of the arti cial terraces
on the eastern and western slopes of Gradišče has also not been explained. Their
purpose can be discussed, but at present there is no archaeological con rmation for
any of the suggestions (auxiliary working areas, stable for the horses, some defensive
function).

During the archaeological excavations, many small nds of various purposes, quality
of workmanship, and di erent materials were discovered. They were found in the
courtyard, and in the keep, in various stratigraphic units, some beyond the curtain
wall. They were classi ed according to function and the material they were made from.

The horse equipment consists of two complete examples of simple two-part bits and
two partially preserved examples, as well as parts of horseshoes and an entire one.

127
 Equestrian equipment was represented by spurs and a rare nd from Croatian burgs:
parts of the mechanism for fastening spurs. A total of 58 arrowheads were discovered
at Paka, of this 35 examples came from the courtyard, 9 from the keep, while 14 were
found beyond the curtain wall. Only 6 arrowheads have a socket for a achment, while
the rest were a ached with a tang. It is interesting that not a single crossbow bolt was
discovered at the burg, although the weaponry at Paka certainly included at least one
crossbow. The existence of a crossbow was con rmed by the nd of an iron belt hook for
spanning a crossbow. Thus, all the discovered arrowheads were parts of bow arrows.
The crossguard of a sword, the head of a bronze mace, the already mentioned crossbow
belt hook, and several rings as parts of chainmail are details that supplement the image
of the weapons and equipment of the soldiers. However, it remains unclear where the
sword ended up, as only the crossguard was found, and where is the crossbow, as
obviously it was part of the armament. The answer must be that these valuable objects,
and certainly many others, were taken away by the garrison during the evacuation of
Paka.

A large group of metal nds consists of knives, knife sheath ings, and scabbard
chapes. Parts of clothing and footwear include buckles of various shapes and sizes, a
luxurious silver gilt belt strap end, and plates – parts of buckles. Jewellery included
a small gilded rhomboid buckle, part of a bronze ring with an oval head, and a lead
appliqué. Keys, padlocks, part of a lock, and nails of various dimensions and shapes of
the head round out the collection of metal objects.
The stone nds are not numerous; there were several whetstones and a small stone axe,
probably dated to the Eneolithic, that was found by chance somewhere in the vicinity
and brought into the burg. Perhaps it was kept as an object of magical power. A well
made octagonal stone mortar could have served for crushing medicinal herbs, fruits, or
roots. The barely noticeable carved inscription cannot be read with certainty. A small
clamp made of deer antler was also found.

Highly fragmented objects of glass were parts of luxury tableware, mostly drinking
cups. They show, along with some metal objects, that thanks to e ective trade routes
high quality products from distant European regions arrived at the burg. A blue
heptagonal object, along with some other purpose, certainly had a decorative function.
It might even have been a brooch, as such a possibility is indicated by the rare nd of
glass jewellery from Poland.

The most numerous nds are po ery, of which only a few vessels can be reconstructed,
while most of the material is very fragmented. The kitchenware is far more numerous
than other types, the less represented tableware makes up only 5.4% of the total po ery
nds. Pots, of all sizes up to very large, were mostly reduction red, thrown or nished
on hand-turned and more rarely on a kick wheel. Miniature vessels and lids were
represented by several examples. Tableware intended for serving and consuming food
consists of bowls, plates, bo les, beakers, cups, etc., but only some of these utilitarian
shapes were found at Paka. The vessels are of higher quality, with ner fabric, and be er
workmanship than the cooking ware, and were recognizable by the paler colour of the
clay and the red painted decoration. At Paka, however, tableware with an intermediate
fabric was also noted. Jugs with tall ribbed rims and decorated with horizontal lines
are frequent. The most common motif on the jug bodies were bands lled with dots.

128
Bo les or asks were also found. Judging by the necks, they were of various sizes, but
not enough data exists for their reconstruction. The white, Hungarian, Gothic po ery
to which the ne tableware at Paka belonged originated in Hungary and was in use in
the broader area from the 13th to the 15th centuries.

The other nds from the burg can be placed in the same time frame, with the note that
the greatest number of them are a ributed to the 14th century. It is generally known
that in the Middle Ages many objects were utilized throughout a lengthy chronological
period without any signi cant changes to their characteristics, and that the appearance
of new products did not mean that old items were discarded and their production
discontinued. On the basis of the analyses carried out, historical research, and the
comparison of the small nds to the material from other contemporary sites, life at the
burg can be determined to have continued in the period from the middle of the 13th
century to the middle of the 15th century.

With an area of ca. 264 m², Paka is one of the smallest burgs in Croatia, and knowledge
of this at the beginning of investigations provided impetus for development of the
Paka Project, with the certainty that the planned work could be properly completed.

The Paka Project was completed in 2009. The burg was archaeologically excavated,
the uncovered architecture was conserved, and nally, the site was presented and
handed over to the public. With this, Paka became the rst completely excavated and
conserved burg in the northwestern part of Croatia. The analysis and publication of
the archaeological ndings; the architectural structures, and the small nds will enable
comparisons with contemporary and similar forti cations, such as those at Vrbovec,
Zelingrad, Mali Kalnik, Cesargrad, and elsewhere. Nonetheless, the very last step is
unfortunately lacking. And that is a plan for maintenance and management of the site.
But it is still not too late for this.

129
246
 Š Ši

ČUVARICA PAKE

Nije poznato tvore li materijalni ostaci, činjenice i provjereni podaci na

jednoj strani te mašta, legende i strahopoštovanje na drugoj strani prozračni
preplet kojim su obavijeni i drugi osamljeni burgovi. Zidovi Pake takvim su
tkanjem zasigurno prekriveni. Oni čuvaju priču o zmiji i mladom mlinaru.
Iako se protekom vremena priča polako gubi iz pamćenja, njezini izblijedjeli
fragmenti još se uvijek mogu spojiti u cjelinu.

Među zidinama prastaroga grada na vrhu Gradišča živjela je zmija. Bila je

drugačija od ostalih njenoga roda, bila je to lijepa djevojka urokom pretvorena
u zmiju. U ustima je nosila zlatni ključ grada, ključ koji se iz predmeta njezine
vječne nesreće mogao pretvoriti u predmet njezinog oslobađanja (sl. 121).
Samo je trebalo dočekati pravog spasitelja, hrabrog. Kad se jednom prilikom
do zidina grada uspeo mladi mlinar, spazio je ružnu zmiju. Iako u strahu, ipak
je saslušao njezinu priču o zloj sudbini. Uslijedila je molba zmije: neka mladić
obeća da će u noći punog mjeseca ponovo doći među zidine grada, skupiti
hrabrost i izvaditi zlatni ključ iz zmijinih usta. Ako to učini, prokletstvo će
nestati i djevojka će se osloboditi ružne zmijske kože. Obećao je mladić da će
se vratiti i u noći punog mjeseca uputio se iz mlina u podnožju prema vrhu
brda. Zmija ga je čekala puna nade, ključ ga je mamio zlatnim sjajem, ali… u
strahu je povukao ruku već ispruženu prema zmijskim ustima, okrenuo se i
potrčao niz padinu. Nikad se više nije vratio.

Zmija još uvijek čuva ključ grada i svake noći punog mjeseca čeka na kamenom
zidu hoće li naići mladić dovoljno hrabar da ju oslobodi njezine zle sudbine.

Lijepa narodna priča o čuvarici utvrde usmeno se prenosila do novijeg

vremena te kao duhovni sloj kulturnog krajolika treba ostati sačuvana.

Karla Skok, 2019.

ČU VA R ICA PA K E 247
____
____ sačuvano ziđe
---- sačuvana samo jezgra zida
pretpostavljeni smjer zida

Autori kataloških jedinica:

Z. H. - Zorislav Horvat, M. K. - M. - Marijana Korunek - Medved,
M. M. - Martina Matijaško, M. Š. - Marina Šimek, T. T. - Tatjana Tkalčec
Katalog

BUR GO VI
G RA ĐEN I T IJEK OM
DRU G E PO LOV IC E
13. STO LJ EĆA
I ZBOR
 Ka talog
BURGOVI GRAĐENI TIJEKOM DRUGE
POLOVICE 13. STOLJEĆA
Bojazan da će se Mongoli nakon povlačenja ponovo vratiti potaknula je polovicom
13. stoljeća gradnju mnogih burgova i utvrda u nas. Izgradnju ovih objekata iniciralo,
poticalo i nanciralo je plemstvo, a često i sam kralj. Većina burgova je nevelika;
imali su jednostavan i pravilan kaštelni tlocrt te zidine debele oko 2 m. Nažalost,
sačuvanost građevinskih struktura iznad temelja nije velika, no čini se da se većinom
radi o kasnoromaničkim stilskim značajkama također jednostavna izričaja, tipičnim za
srednjoeuropsku arhitekturu 13. stoljeća. Prije ovog vala izgradnje, plemićke utvrde
uglavnom su bile drvene, dok su one zidane bile rijetke i tankih zidova.

Usporedba burga Paka s ovim ostalima omogućuje barem djelomično sagledavanje

IZBO R
slike obrambene arhitekture jednog vremena: od odabira položaja, načina gradnje,
funkcionalnih cjelina utvrde do sustava obrane. Bez obzira na to što su graditelji dolazili
s raznih strana Europe, iskristalizirala se arhitektura koja je odgovarala domaćim
potrebama i navikama. U ovom katalogu nisu obrađeni svi burgovi kontinentalne
Hrvatske istog vremena gradnje i sličnih karakteristika, već prije svega oni širega
geografskog prostora oko Pake, uz nekoliko udaljenijih objekata, ali položajno i
arhitektonski izrazito sličnih Paki.

Z. H. i M. Š.

Ca talogue

FORTRESSES BUILT DURING THE

SECOND HALF OF THE 13th CENTURY
The fear that the Mongols would again return after their invasion and withdrawal
prompted the building of many burgs and forti cations in the mid-13 century in
Croatia. The construction of these structures was initiated, encouraged and nanced
by the nobility, and often by the king himself. Most of the forti cations were not large;
they had a simple and regular oor plan, with walls around 2m thick. Unfortunately,
the preservation of the building structures above the foundation level is not great, but
it seems they were mostly of the late Romanesque style, with simple expression and
characteristics typical for central European architecture of the 13 century. Prior to
this wave of construction, the fortresses of the nobles were mostly built of wood, while
masonry examples were rare, and had thin walls.
SELECTION

The comparison of the Paka burg with the others enables at least partial understanding
of the defensive architecture of a certain time: from the choice of position, the manner
of building, the functional units of a fortress to the defensive system. Regardless of
the fact that the builders came from various parts of Europe, an architecture that
corresponded to domestic needs and habits became crystallized. This catalogue does
not cover all the fortresses of continental Croatia built at the same time and with similar
characteristics, but rather those in the broader geographical area around Paka, along
with several more distant structures that were exceptionally similar to Paka in terms of
position and architecture.

Z. H. and M. Š.

250
 burg pod krovom ili obnovljen
ruševina
burg sačuvan u arheološkom sloju

Burgovi kontinentalne Hrvatske obrađeni u katalogu (ukošeno) i drugi važniji istovremeni burgovi

12. Popov Turen 22. Đurđevac 33. Samobor

2. Cukovec (Margečan) 23. Garić 34. Sichelberg
24. Gavanov grad 35. Stari grad (Orahovica) - Oršulić
25. Grkograd 36. Steničnjak
26. Hrastovica (A, B) 37. Susedgrad
6. Lipovec 17. Vrbovec 27. Jelengrad 38. Sveta Elizabeta
7. Mala Crkvina (kod Cetina) 28. Kamengrad 39. Torčec - Gradić
8. Mali Kalnik 19. Židovina 29. Klokoč 40. Trakoščan
9. Medvedgrad 30. Kraljeva Velika 41. Tuščak
10. Okić 20. Belec 31. Milengrad 42. Vinica
21. Blagaj na Korani 32. Ozalj 43. Zrin

B U R GOVI G R AĐE NI T I JE K OM DR UG E POL OV I CE 13. S TO LJ EĆA 251

 1. BRŠ LJANAC

Bršljanovac

Nalazi se duboko u šumama Moslavačke gore, oko 16 km zračne udaljenosti sjeverno

od Kutine. Izgrađen je na grebenu gorskog izdanka, na oko 250 m n. m. u šumskom
predjelu Garjevica. Burg se sastoji od dva odvojena dijela. To su zidana jezgra i
podgrađe, međusobno odvojeni prokopima i okruženi grabama.

Vidljivo je nešto malo zidova, ali se po kon guraciji može zaključiti da je burg imao
trapezoidni tlocrt, ravnih poteza zidina. Početna arheološka istraživanja pokazala su
pravilnost u gradnji. Zidan je kamenom lomljenjakom. Veličina burga je cca 24/26 m, a
debljina zida je 250 cm. Situacija unutar zidina za sada je još nepoznanica.

Kastrum Bršljanac se prvi puta spominje 1256. godine pa je vjerojatno izgrađen nakon
mongolske provale, u kraljevoj režiji s obzirom na to da ga je kralj Bela IV. dao svom
službeniku Uzmi. Kasnije je više puta mijenjao gospodare. Godine 1540. Osmanlije
zauzimaju Bršljanac, a njihovim odlaskom burg je prepušten propadanju.

Lokalitet je rekognosciran, a 2012. započela su arheološka istraživanja (Hrvatski

restauratorski zavod: T. Pleše i P. Sekulić)

Z. H.

Literatura: Kruhek 2002: 116–120; Bobovec 2004; Pisk 2008/2009; Bobovec 2013: 55–56

252
 N
10 20 m

Slika 1. Ostaci burga i tragovi graba

Slika 2. Bršljanac, stanje 2012.

B U R GOVI G R AĐE NI T I JE K OM DR UG E POL OV I CE 13. S TO LJ EĆA 253

 2. CU KOVEC
GRAD IŠČ E KOD
MARG EČAN A

Burg se nalazi sjeverozapadno od sela Margečana, na oko 1,5 km zračne udaljenosti.

Podignut je na južnom dijelu Varaždinsko-topličkoga gorja, na izduženom grebenu
aps. vis. oko 320 m. Ovo je burg najveće dužine u kontinentalnoj Hrvatskoj.

Od starog Cukovca nema mnogo ostataka; ipak je očito da je cijeli prostor grebena bio
okružen kamenim zidinama debljine 150 cm. Veličina utvrde je cca 155/28 m.

Na istočnoj strani je kvadratna branič-kula, a njezini su zidovi debljine oko 250 cm. Na
krajnje zapadnom dijelu longitudinalnog burga nalazio se glavni objekt – palas. Zadnja
trećina forti kacije, ona zapadna, bila je u unutrašnjosti odijeljena dubokom grabom.
Struktura tlocrta govori da je veći dio utvrde, njezine dvije trećine, mogao služiti za
smještaj putnika – hodočasnika, trgovaca, pa i ratnika na putu u Svetu Zemlju; jer, ako
je to nekada bio posjed ivanovaca, može se pretpostaviti upravo ovakva organizacija
prostora unutar burga.

S obzirom na to da je ovaj kraj zarana bio u posjedu ivanovaca, najvjerojatnije je da su

oni i izgradili burg, možda nakon odlaska Mongola.

Utvrda je rekognoscirana, probna arheološka istraživanja provedena su 1986. (Gradski

muzej Varaždin: M. Šimek) te u većem obujmu 2004. (Institut za arheologiju: J. Belaj).
Konzervacija nije provedena.

Z. H. i M. Š.

Literatura: Đurić & Feletar 1971: 146–148; Dobronić 1984: 102–103; Šimek 1987: 43–45; Belaj 2008b

254
 N

10 20 30 m

Slika 1. Tlocrt burga (prema J. Belaj 2004: 81)

Slika 2. Dio sjevernog obodnog zida (2017.)

B U R GOVI G R AĐE NI T I JE K OM DR UG E POL OV I CE 13. S TO LJ EĆA 255

 3. GREBENGR AD

Burg je smješten zapadno od Novog Marofa, na oko 4 km zračne udaljenosti. Podignut je na

istočnom rubu Ivanščice, ispod vrha Velikog Lubenjaka, na kojem je nekada bio kamenolom iz
kojeg se vadio kamen za njegovu izgradnju. Grebengrad je izgrađen na nepristupačnoj litici na
cca 480 m n. m., na platou koji je od masiva Ivanščice odvojen dubokim prokopom.

Grebengrad je tijekom vremena često dograđivan i pregrađivan te spada među naše najveće
burgove. Najstariji dio utvrde zasigurno je bila centralna kula koju je branio utvrđeni ulazni
plato, no tu građevinsku fazu danas je najteže preciznije iščitati. Ulaz u burg nalazio se na
sjeveroistočnom uglu, ali je naknadno bio zazidan. Utvrđenje se sastoji od nekoliko prostornih i
funkcionalnih cjelina koje danas imaju očuvane različite kote terena. Bez provedenih arheoloških
istraživanja, teško se može preciznije datirati izgradnju pojedinih dijelova koji se grade i
pregrađuju tijekom više stoljeća, kao i nedvojbeno odrediti njihove funkcije.

Grebengrad se najvjerojatnije gradi tijekom druge polovine 13. stoljeća, a vjerojatno ga je gradio
mađarsko-hrvatski kralj. Napušten je tek početkom 18. stoljeća. U tom relativno dugom periodu
povijesni izvori navode više vlasnika poput obitelji Gardun (kasnije Grebenski) i Celjski, Ivana
Vitovca, Ivaniša Korvina te obitelji Ba hyany i Erdödy.

Unatrag nekoliko godina započelo se s opsežnim radovima obnove burga (Grad Novi Marof i
Konzervatorski odjel u Varaždinu: M. Korunek - Medved). Arheološka istraživanja slijedit će
nakon sanacije pojedinih arhitektonskih sklopova.

M. K. - M.

Literatura: Laszowski 1902: 40–47; Szabo 1920: 80–83; Korunek 2012a: 233–234; Korunek 2012b: 67–82

256
Slika 1. Grebengrad, tlocrt

Slika 2. Pogled sa sjeveroistoka (2019.)

B U R GOVI G R AĐE NI T I JE K OM DR UG E POL OV I CE 13. S TO LJ EĆA 257

 4. KAME NICA
GRAD IŠČ E KOD
KA ME NICE

Nalazi se sjeverno od Lepoglave u selu Kamenici, nedaleko od župne crkve. Objekt je

podignut na stožastom brežuljku Gradišču u brdovitom Kameničkom Podgorju na oko
250 m n. v. Oko utvrde je graba. Dolinom protječe potok Kamenica. Karakterističan je
strateški položaj na ulazu u dolinu kod Lepoglave.

Na položaju se naziru tragovi kamena ziđa, debljine 2,0 m, najveće očuvane visine oko
160 cm. Tlocrt objekta je, prema zapažanjima na terenu, pravokutnik veličine 8,5/13,7
m vjerojatno s jednim poprečnim zidom što bi odgovaralo branič-kuli (?). Gj. Szabo
pretpostavio je peterokutni tlocrt što se danas ne može razabrati. Bez arheoloških
istraživanja ne može se ništa reći o organizaciji prostora i građevinskim sklopovima
ove male utvrde.

Povijesnih podataka gotovo da i nema. Može se pretpostaviti da je izgradnju Kamenice

inicirao kralj nakon glasina o povratku Mongola. Szabo konstatira da je burg „…od
početka XIV vijeka spadao pod kraljevsku vlast”. Godine 1398. kralj Sigismund ga
daruje Hermanu Celjskom, a nakon što je loza Celjskih izumrla, burg je u rukama
Ivaniša Korvina te kasnije Jakova Sekelja Kevendskog. Već 1463. Kamenica se spominje
kao ruševina, no mogla je biti obnovljena krajem 15. stoljeća zbog obrane od akindžija.
Arheološka istraživanja niti konzervacija nisu provedeni, rekognoscirano u više navrata.

Z. H. i M. Š.

Literatura: Szabo 1919: 53-sl. 29, 56; Šimek 1997b: 111- br. 320; Korunek 2012a: 232

258
 N

5 10 15 m

Slika 1. Kamenica (tlocrt: prema Korunek 2012a : 244)

Slika 2. Ostaci burga, grabe i nasipa (2019.)

B U R GOVI G R AĐE NI T I JE K OM DR UG E POL OV I CE 13. S TO LJ EĆA 259

 5. KRAP IN A

Krapinski je burg smješten na izduženom grebenu strmog brijega – izdanka Strahinščice,

iznad centra današnje Krapine. Greben se pruža gotovo paralelno s dolinom Krapinčice.
Romanička jezgra burga je na aps. vis. od oko 270 m. Dva dijela burga: stariji – gornji i
noviji – smješten nešto niže, odvojeni su grabama. Starijem se burgu prilazilo odozgor,
sa sjevera, a novijem s jugozapadne strane.

Stariji, gornji dio burga sastojao se od četiri odvojena dijela: utvrđenog prilaza do
ulaznog dijela, barbakana, jezgre burga te osiguranja na južnoj strani. Svaki od ovih
obrambenih dijelova bio je na svojem čunjastom vrhu. Greben ispod njih presječen je
dubokim grabama tako da sami objekti podsjećaju na „ostrove” hrvatskih gradova u
Lici. Na bokovima grebena nisu se nalazili nikakvi obrambeni sklopovi, jer je strmina
bila dovoljna prirodna zaštita. Ispod ovog niza forti kacija slijedi noviji dio burga
podignut u vrijeme Celjskih te još niži dio iz vremena Petra Keglevića.
Uzdužni presjek terena pokazuje visinske odnose prilaza burgu te njegovih segmenata
Prilaz (mostobran) bio je viši od barbakana koji je veličine oko 5/14 m, a ovaj je viši od
jezgre burga. Jezgra burga, veličine oko 26-27/32-35 m, bila je osigurana branič-kulom
pa se palas mogao nalaziti na nasuprotnoj, južnoj strani jezgre. Treći je „ostrov” opet
bio nešto viši od jezgre burga, pa je vjerojatno i on bio uključen u forti ciranje prvotnog
burga Krapine. Ovaj segment prvotne Krapine bio je kasnije uključen u forti kacije
Celjskih. Na preostalim vidljivim zidinama uočava se blago nagnuto lice i gradnja
lomljenjakom na romanički način.

Prvo spominjanje Krapine kao mjesta je ono iz 1193. godine. Prvotni je burg vjerojatno
izgrađen nakon provale Mongola 1242., iako se s gradnjom moglo započeti i ranije.

U 13. stoljeću Krapina je kraljevski posjed, no burg Krapina (dakle građevina) spominje
se tek 1330. Nakon što je Herman Celjski 1399. došao u posjed županije Zagorja, a time i
Krapine, on na burgu provodi značajne preinake, ruši i napušta stari te gradi novi burg
ispod njega. Početkom 16. stoljeća Petar Keglević modernizira obranu Krapine zbog sve
veće osmanlijske opasnosti.
Arheološka istraživanja 1994. provodi Institut za arheologiju (Ž. Tomičić, kasnije Ž.
Tomičić i M. Buzov), devedesetih godina prošlog stoljeća obnavlja se velika zidina
(Konzervatorski odjel u Zagrebu: Z. Horvat). Godine 2006. istražne radove vodi
Konzervatorski odjel u Zagrebu (A. Vekić), a 2008. arheološka istraživanja provodi
Institut za arheologiju (T. Tkalčec). Nositelj programa je Pučko otvoreno učilište u
Krapini.

Z. H. i T. T.

Literatura: Klaić V. 1908/1909: 11–21; Kruhek 1997; Tomičić 1999: 62 i d.; Tkalčec 2008; 2009; Miletić 2012:
132, 140, 194 i d.; Tkalčec 2013a; Horvat Z. 2014: 87, 222, 223-sl. 281

260
 N
Slika 1. Najstariji dio burga, skica

Slika 2. Arheološko istraživanje 2008.

B U R GOVI G R AĐE NI T I JE K OM DR UG E POL OV I CE 13. S TO LJ EĆA 261

 6. LI POVEC
Lipovech

Lipovec se nalazi u Samoborskom gorju na oko 10 km zračne udaljenosti jugozapadno

od Samobora, iznad planinarskog doma Šoićeva kuća. Burg je sagrađen na živoj stijeni
vrlo strmih strana, na 589 m n. m.

Zidovi su prilično dobro sačuvani, pa se donekle može rekonstruirati izgled burga.

Tlocrt mu je približno pravokutnik. Na istočnoj strani dodana je poligonalna branič-kla,
a na zapadnoj palas. Najveća širina je 19 m, duljina 36 m. Debljina obrambenog zida je
160 cm, a zidova branič-kule 217 – 280 cm. Zidovi su građeni kamenom lomljenjakom,
lijepim vezom. Na uglovima su bili klesanci, a takvi su vjerojatno bili i ostali detalji. Ulaz
je podignut iznad nivoa okolnog terena. Polukula i nešto ziđa ukazuju da je Lipovec bio
još dodatno utvrđivan krajem 15. ili početkom 16. stoljeća.

Godine 1251. Ivan, sin Jaroslava Okićkog, dobiva od kralja Bele IV. dozvolu za gradnju
kastruma Lipovca. Kasnije ga kupuju knezovi Babonići itd. Lipovec je vjerojatno
napušten tijekom 17. stoljeća.

Provedeno je rekognosciranje, ali ne i arheološko istraživanje, kao niti konzervatorski

zaštitni radovi.

Z. H.

Literatura: Gvozdanović 1974; Horvat Z. 2014: 126-sl. 142, 329-sl. 439, 331

262
 N

5 10 m

Slika 1. Burg Lipovec ; P - palas, B - branič-kula

Slika 2. Ziđe Lipovca (2017.)

B U R GOVI G R AĐE NI T I JE K OM DR UG E POL OV I CE 13. S TO LJ EĆA 263

 7. MALA CRKVINA
CETIN

Mala Crkvina nalazi se na Kordunu, sjeveroistočno od Slunja, a sjeverno od ruševina

grada Cetina. Smještena je na grebenu na 260m n. m. Greben je na tri mjesta presječen
dubokim grabama, pa su tako formirana dva odvojena prostora. Na prvome je ranije
mogla biti (romanička?) crkva, na što upućuje sam toponim. Na drugom prostoru
otkriveni su temelji do sada nepoznata burga. Podno burga je izvor u narodu zvan
Kraljevac.

Početnim arheološkim istraživanjima otkriveni su temelji burga zidanog kamenom

lomljenjakom. Veličina burga je 18/36 m. Debljina zidina je 116 cm, a zida branič-kule
250 cm. Burg je približno pravokutna tlocrta. Ima branič-kulu okrenutu „šiljem“ prema
strani mogućeg neprijateljskog napada i palas na suprotnoj strani. Značajke burga
odgovaraju kraju 13. stoljeća.

Povijesnih podataka o ovome burgu nema. Možda ga je dao osnovati mađarski kralj
Bela IV. tijekom druge polovice 13. stoljeća.

Arheološka istraživanja započeta su 2000. – 2001. godine (Konzervatorski zavod

u Zagrebu: A. Vekić). Nažalost, prekinuta su prije privođenja kraju i provedene
konzervacije.

Z. H.

Literatura: Kruhek & Horvat Z. 2000/2001

264
 N
5 10 m

Slika 1. Burg s branič-kulom speci čnog položaja

Slika 2. Lokalitet sa zapada (2000.)

B U R GOVI G R AĐE NI T I JE K OM DR UG E POL OV I CE 13. S TO LJ EĆA 265

 8. MALI KALN IK
Minor Kemlek

Mali Kalnik nalazi se na zapadnom dijelu Kalničkoga grebena, sjeveroistočno od Gornje

Rijeke, na 429 m n. m. Smješten je na izduženom hrptu kamene klisure zvane Vuklenec
koja je gotovo sama po sebi prirodna utvrda. Jedini prilaz je strmom rampom na sredini
klisure i dalje kroz procijep u živoj stijeni. Procijep je bio pregrađen kamenim zidom,
a u njemu su morala biti vrata i pokretni most. Dalje su se vjerojatno nalazile drvene
stube te pristupni put dužine oko 40 m do grabe i pokretnog mosta pred ulaznom
kulom. Uz prilaznu stazu naziru se mjesta manjih objekata. Kako se konjima nije moglo
pristupiti na vrh, u podnožju su se morale nalaziti pomoćne zgrade, štale, spremišta,
kolnice, kapela i sl.

Sam je burg bio malih dimenzija, s omanjim unutrašnjim dvorištem. Iako ulaz izgleda
kao kula, čini se da je bio iste visine kao i palas iza njega. Zbog malog prostora od cca
20/30 m kojim se raspolagalo, burg je izgrađen u visinu, vjerojatno s prizemljem i dva
kata. Sačuvani zidovi su male debljine od 70 i 120 cm te romaničkog načina zidanja. S
obzirom na odlične obrambene značajke gotovo okomite stijene, vjerojatno nisu bili
potrebni neki posebni obrambeni sklopovi, osim branič-kule na istočnoj strani.

Mali Kalnik se kao posjed spominje već 1243. godine, a kastrum, burg tek 1334., kad je
vlasnik neki Grgur. Tijekom vremena mijenjaju se mnogi vlasnici, od kojih su neki bili
značajni muževi svoga doba. Vlasnici su i knezovi Celjski i zloglasna „Crna Barbara“
– „Crna Kraljica“, žena kralja Sigismunda. Među zadnjima su Orehoczi, koji oko 1663.
godine grade dvorac Gornju Rijeku te napuštaju vrletni burg Mali Kalnik.

Arheološka istraživanja započela su 2007. (Gradski muzej Križevci: L. Okroša Rožić),

od 2008. istraživanja i konzervaciju provodi Konzervatorski odjel u Zagrebu (A. Vekić).

Z. H.

Literatura: Buturac 1979; Horvat Z. 2004; Horvat Z. & Vekić 2010

266
 N

Slika 1. Položaj burga na kamenom grebenu, skica

Slika 2.: Mali Kalnik (2017.)

B U R GOVI G R AĐE NI T I JE K OM DR UG E POL OV I CE 13. S TO LJ EĆA 267

 9. MEDVEDG RAD
Medwe
Medwey
Medwewar
Medwid
Medwyd grad

Medvedgrad se nalazi na južnoj padini Zagrebačke gore, na brdu Mali Plazur, okružen
šumama. Podignut je na grebenu usmjerenom prema jugu, na 593 m n. m. Utvrda je
djelomično okružena grabama.

Medvedgrad je najveći burg 13. stoljeća u kontinentalnom dijelu Hrvatske. Znatan dio
njegovih zidina ostao je sačuvan, a nedavni istražni radovi i obnova su to i pokazali.
Osnovna je jezgra nepravilna pačetvorina, srednje veličine 33/68 m, dok je produljenje
prema jugu, s južnom branič-kulom, vjerojatno zauzelo mjesto predviđeno za
barbakan. Velika branič-kula na sjevernom dijelu burga bila je i stambena građevina,
očito namijenjena biskupu i(li) kralju. To je, uz kapelu, jedini objekt koji je bio
slobodnostojeći: svi ostali objekti bili su prigrađeni uz unutrašnju stranu zidina. Uz
jugozapadni potez zidina nalazio se reprezentativni palas, kasnije nadograđivan.
Objekt sjeverno od palasa, kao i oni na istočnoj strani, vjerojatno su bili namijenjeni
pratnji, posluzi i gospodarstvu. Kula na jugoistočnom uglu burga služila je za kontrolu
ulaza. Još su se dva važna objekta nalazila u dvorištu: kapela i cisterna. Konjušnice,
spremišta, radionice i dr. vjerojatno su se nalazili u naknadno prizidanim objektima u
sjevernom dijelu burga te na okolnim prostorima. Burg je tijekom vremena pregrađivan
i pojačavan.

Građen je oko 1250. godine po biskupu zagrebačkom Filipu, a za kralja Belu IV. Stradao
je u potresu 1590. godine, a već se 1602. spominje kao arx desolata.

Provedena su arheološka i konzervatorska istraživanja kao i obnova (Hrvatski

restauratorski zavod: D. Miletić i M. Valjato Fabris). U prostor burga smješteni su Oltar
domovine te različite zbirke. Otvoren je za javnost.

Z. H.

Literatura je mnogobrojna, navodi se samo: Miletić 1984; Klaić N. 1987; Miletić & Valjato Fabris 1987;
Miletić 2001; Miletić 2012: 47–51, 140, 156, 256, 352 i d.

268
 N
10 20 m

Slika 1. Medvedgrad (D. Miletić & M. Valjato-Fabris 1987: 15); točkasto: planirani, ali nesagrađeni barbakan (Z. Horvat)

Slika 2.: Pogled na Medvedgrad (2004.)

B U R GOVI G R AĐE NI T I JE K OM DR UG E POL OV I CE 13. S TO LJ EĆA 269

 10. OK IĆ
Oklych

Ochly

Burg se nalazi na strmoj stožastoj hridi na istočnom dijelu Plešivice, na 498 m n. m.

Udaljen je od Samobora oko 6 km zračnom linijom prema jugu. Položaj mu je po mnogo
čemu izuzetan: po smještaju na kamenoj hridini, po vizuri iz daljine, po relativnoj
sačuvanosti. Podijeljen je na dva dijela: donji – ulazni te glavni – stambeni s kapelom.
Tlocrt mu je nepravilan i izdužen, prilagođen stjenovitom položaju, bez branič-
kule. Na zidovima Okića se uočava više faza gradnje. Romanički je burg vrlo rano
produljen prema zapadu, podebljavani su mu zidovi, a u 15.-16. stoljeću arhitektura je
prilagođavana uporabi vatrenog oružja. Veličina burga je 17/44 m; debljina romaničkih
zidova je 77 cm, a vjerojatno nakon provala Mongola podebljavani su za 110 – 150 cm.
Iako je arhitektura u znatnoj mjeri sačuvana, opće stanje Okića je prilično loše.

Okić se prvi puta spominje 1193. godine kroz nabrajanje desetine nekih posjeda. Prvi
poznati vlasnik je Jaroslav 1217. godine. Međutim, Okić bi po svojoj poziciji mogao
imati još starije početke. Godine 1616. Okić se spominje kao razvaljen.
Nisu provedena ni arheološka istraživanja, ni konzervatorska zaštita.

Z. H.

Literatura je obimna, a ovdje se navodi: Gvozdanović l960; Miletić 1987; Miletić 2012: 55, 148, 165 i d.;
Horvat Z. 2014: 47, 95, 173 i d.

270
 N

5 10 m

Slika 1. Tlocrt Okića ; točkasto: najstarija faza gradnje

Slika 2. Okić, pogled sa sjeverozapada (2006.)

B U R GOVI G R AĐE NI T I JE K OM DR UG E POL OV I CE 13. S TO LJ EĆA 271

 11. OPO J
BU DIM KO D
RA SIN JE

Opoj-grad se nalazi na istočnom obronku Kalnika, desetak kilometara zapadno od

Koprivnice, na oko 1 km zračne udaljenosti jugoistočno od središta Rasinje. Sagrađen
je na brežuljku Budimu, na 214 m n. m. poviše potoka Glibokog i srednjovjekovnog
prometnog pravca od Drave prema jugu.

Greben, na kojem se Opoj nalazi, presječen je na nekoliko mjesta poprečnim prokopima,

a oko njega je graba. Tlocrt burga je po svoj prilici trapezoidan, približne veličine 16
– 19/41 m. Vidljiva ziđa nema i tek se po jamama „istraživača blaga“ vidi da je ono
postojalo te je bilo zidano opekama. Ispred burga je zaravanak približno iste površine.
Vjerojatno je služio kao podgrađe odnosno barbakan.

Opoj se prvi puta spominje početkom 13. stoljeća. Ban Opoj de Gudkeled daruje ga
templarima. Burg je uništio Sulejman 1532. godine, kad se vraćao s opsjedanja Kisega.
Ponovno je stradao od Osmanlija 1603. godine i odonda je ruševina.
Arheološka istraživanja nisu provedena.

Z. H.

Literatura: Szabo 1920: 92; Kolar 1976: 113; Dobronić 1984: 43–44; Horvat Z. 2014: 45; Tkalčec 2017: 18–21

272
 N
5 10 m

Slika 1. Tlocrt Opoja

Slika 2. Opoj, prilaz s jugoistoka (2003.)

B U R GOVI G R AĐE NI T I JE K OM DR UG E POL OV I CE 13. S TO LJ EĆA 273

 12. POP OV TUREN
UTVRD E GRADECA ,
ZAG REB

Popowturn

Gradec je stari dio Zagreba, podignut na brežuljku Grič (Greč) aps. vis. 157 m na južnim
padinama Medvednice. Castrum Grech se prvi puta spominje 1257. godine. Popov
turen je jedna od kula obrambenog sustava „slobodnog i kraljevskog grada“ Gradeca.
Svojim položajem na krajnjem sjeveru gradečke utvrde imao je i izrazitu obrambenu
ulogu u slučaju neprijateljske opsade.

Tlocrtno, Popov turen je približno kvadrat veličine 11,6/10,8 m, zidova debelih 2 m.

Turen-kula je mogla imati dva kata (P + I + II) i još potkrovnu obrambenu etažu koja je
tijekom vremena uklonjena, nestala, te svakako krovište. Sva je vjerojatnost da je Popov
turen imao svoje dvorište ograđeno zidinama. Dio ovih zidina očito su i zidine Gradeca
na istočnoj i sjevernoj strani. Međutim, kako su se ondje pružale zidine s juga i zapada,
za sada su moguće ove pretpostavke: dvorišni dio mogao je biti teren ispod dijela
današnjeg Muzeja grada Zagreba - točkasta linija označava moguću granicu prostora
koji je pripadao Popovu turnu. Ovom su „turnu” slične i druge tri, uglavnom sačuvane
kule. To su Lotrščak (veličine 9,8/10,2 m), zatim istočna kula uz kasniji isusovački
samostan – današnji Klovićevi dvori, te kula uz Kamenita vrata. Za sve ove četiri kule je
karakteristično da su građene sredinom 13. stoljeća i da su približno iste veličine tlocrta.
Sve su imale jastučaste klesance na uglovima, kakvi se nalaze i na Medvedgradu te u
tragovima i na Paki.

Utvrdu na sjevernom uglu gradečkih utvrda gradili su kanonici Zagrebačkoga kaptola

u strahu od povratka Mongola. Međutim, kula je postala razlogom mnogih sukoba
Gradeca i Kaptola. Sredinom 15. stoljeća Popov turen prelazi u ruke gradečkih purgara.
Od 1989. godine s prekidima do 1997. godine trajala su arheološka i konzervatorska
istraživanja te obnova spomeničkoga kompleksa unutar kojega je i Popov turen
(Arheološki zavod Filozofskog fakulteta u Zagrebu: M. Šmalcelj; Gradski zavod za
zaštitu spomenika kulture i prirode: S. Novak).

Z. H.

Literatura: Kampuš 1965; Klaić N. 1982: 155; Dobronić 1992: 31–34; Buntak 1996: 50, 58 i d.; Miletić 2012:
88, 188

274
 N

5m

Slika 1. Tlocrt Popovog Turna

Slika 2. Pogled na Popov Turen sa sjeverozapada (2016.)

B U R GOVI G R AĐE NI T I JE K OM DR UG E POL OV I CE 13. S TO LJ EĆA 275

 13. PU STA BELA

Burg Pusta Bela nalazi se na sjeveroistočnim obroncima planine Ivanščice, nedaleko

naselja Bela, oko 15 km jugozapadno od Varaždina. Sagrađena je na vrhu stožastog
Ivanuševa brda, na nadmorskoj visini od 375 m. S ovog položaja se nadgledala dolina
Bednje kao i cesta kroz Belski dol, prijevoj preko Ivanščice u smjeru sjever-jug.

Zidovi utvrde su djelomično sačuvani. Najviši sačuvani dio čini oko 5 m dugačak i oko
8 m visok ostatak južnog zida dok sa zapadne strane gotovo da i nema tragova bedema.
Ziđe je na više mjesta toliko zarušeno da nije moguće utvrditi točan tlocrt. Može se
pretpostaviti da je utvrda imala nepravilan poligonalan oblik s palasom u sjevernom
dijelu i branič-kulom u južnom. Ulazni kompleks vjerojatno je bio na zapadnom dijelu.
U dvorišnom prostoru se nalazi veća jama koja je možda ostatak cisterne. Dimenzije
utvrde se procjenjuju na oko 43 x 42 m. Zidovi su različitih debljina i načina slaganja,
zidani kamenom lomljenjakom. Zanimljivo je naknadno podebljanje u sjevernom zidu
što sugerira izgradnju početkom 13. stoljeća uz nadogradnju u drugoj polovici 13.
stoljeća nakon provale Mongola.

(Pusta) Bela se prvi puta sa sigurnošću spominje 1275. godine kao sjedište vitezova
ivanovaca (otac Margarita, preceptor Bele). U 15. stoljeću Belom i njezinim posjedima
vlada prior i ban Matko Talovac, a kasnije se izmjenjuju mnogi vlasnici: Ulrik II. Celjski,
sinovi Vilim i Juraj, Jan Vitovac, Petheö de Gerse. Godine 1481. utvrda je stradala u
požaru, ali je obnovljena. Pusta Bela se 1653. godine spominje kao razrušeni grad, a
tijekom 16. ili početkom 17. stoljeća je u njezinu podnožju sagrađen kaštel Bela (Podbela,
Bela I).

Utvrda nije arheološki istražena, a nije provedena ni sanacija sačuvanih zidova. U

nekoliko je navrata rekognoscirana.

M. M.

Literatura: Laszowski 1904: 191–202; Szabo 1920: 85–86; Dobronić 1984: 99–102; Belaj 2008a; Korunek
2012a: 229, 242–sl. 6; Matijaško 2016.

276
 N

5 10 m

Slika 1. Tlocrt burga (Belaj 2008a : 161, sl. 5)

Slika 2. Položaj Puste Bele ; u nizini se vide kašteli Bela I i Bela II (2019.)

B U R GOVI G R AĐE NI T I JE K OM DR UG E POL OV I CE 13. S TO LJ EĆA 277

 14. PU STI LOBOR

Burg se nalazi na južnoj padini Ivanščice, oko 3 km sjeverno od naselja Lobor. Sagrađen
je na izduženom kamenitom grebenu smjera sjeveroistok – jugozapad, na 485 m n. m.
Položaj je plićim prokopom podijeljen na dva dijela, a dubokom je grabom odvojen od
osnovne mase brijega.

Od Pustog Lobora nije mnogo ostalo. Na kraju grebena sačuvani su tek dijelovi ziđa,
koji su vjerojatno pripadali palasu (kasnogotičkom?). Sam burg se mogao prostirati tek
na 1/5 – 1/6 površine cijelog prostora. Ostali dijelovi položaja mogli su biti okruženi
drvenom palisadom te služiti za smještaj pomoćnih objekata. Na istočnoj strani grebena
nalazi se graba duboka 10 – 12 m, usječena u živu stijenu te zaštićena debelim kamenim
zidom – štitom.

„Castrum Lobor“ se prvi puta spominje 1259. godine, kad ga kraljica Marija oduzima
sinu Puchynovu i poklanja varaždinskom županu Mihajlu. Početkom 15. stoljeća
vlasnici Pustog Lobora su knezovi Celjski, pa Jan Vitovec, Matija Korvin. Zadnji vlasnici
Keglevići u 17. stoljeću napuštaju burg nakon što u dolini grade dvorac. Zanimljiva
je Szabova opaska da „Krčelić naslućuje da je Lobor bio neko vrijeme u templara“.
Može li sličnost pozicija Lobora i Cukovca kod Margečana imati neke zajedničke točke?
Provedeno je samo rekognosciranje, burg nije istraživan.

Z. H.

Literatura: Szabo 1913/1914: 112. Miletić 2012: 26, 139, 151 i d.

278
 N

Slika 1. Ostaci burga na kamenom grebenu, skica

Slika 2. Položaj Burga, pogled sa sjeveroistoka (2019.)

B U R GOVI G R AĐE NI T I JE K OM DR UG E POL OV I CE 13. S TO LJ EĆA 279

 15. RUTE
GRAD IŠČ E KOD
PODR UTA

Burg je podignut na istočnom dijelu Ivanščice, u blizini staroga komunikacijskog pravca

smjera sjever-jug. Stožasto, strmo brdo Gradišče nalazi se oko 1,5 km zračne udaljenosti
istočno od Podruta, a oko 2 km zapadno od Grebengrada. Oko 3 km sjevernije nalazi
se Pusta Bela. Bezimena utvrda nazvana Rute sagrađena je na 400 m n. m. na grebenu
presječenom na pristupnom dijelu s dvije poprečne grabe. Dublja graba i nasip štite
zapadnu i sjevernu padinu brda, dok je istočna strana zaštićena strminom.

Na Rutama nema sačuvanih nadzemnih dijelova arhitekture, već se tlocrt burga

raspoznaje po kon guraciji platoa. Tlocrt jezgre burga je trapezoidan, dimenzija 9,5
– 11,5/17,8 m, dok je dužina cijeloga grebena gotovo 100 m. Prilaz je s jugozapadne
strane, a njemu nasuprot je branič-kula veličine 11,5/7 m. Debljina ziđa je cca 170 cm,
dok je unutarnji zid branič-kule nešto tanji, debljina mu je 120 cm. Gotovo pravilan
tlocrt burga pokazuje omjer 6°/9° (° = hvat = 195 cm). Za ovaj burg karakteristična je
promišljena prilagodba terena za potrebe obrane što ističe važnost objekta u srednjem
vijeku.

Povijesnih podataka o ovom burgu nema. Po smještaju, tlocrtu i građevinskim karakte-

ristikama sličan je Paki pa je vjerojatno podignut u isto vrijeme – nakon provale
Mongola. Možda je imao funkciju predstraže nedalekog burga Grebengrada, a moguća
je i povezanost s ivanovcima s obzirom na položaj na samoj granici njihova posjeda.

Rekognoscirano je u više navrata. Provedeno je probno sondiranje 2014. godine (Gradski

muzej Varaždin: M. Šimek).

M. Š. i Z. H.

Literatura: Szabo 1920: 80: Pribaković 1956: 136–137; Šimek 1997a: 124 - br. 379; Šimek 2014

280
 N

10 20 m

Slika 1. Tlocrt burga, grabe i nasipa

Slika 2. Pogled na grabu iz zraka (2013.)

B U R GOVI G R AĐE NI T I JE K OM DR UG E POL OV I CE 13. S TO LJ EĆA 281

 16. VE LIKI KALN IK

Nagy Kemlek

Burg Veliki Kalnik smješten je na južnoj strani stjenovitog hrpta Kalničkoga gorja, na
brdu Katalina. Najviši dio burga nalazi se na 524 m n. m., a s ovog položaja otvara se
vidik prema jugu i Križevcima. Zračna udaljenost između burga i Križevaca je oko 14
km.

Veliki Kalnik spada među naše veće burgove, koji su tijekom vremena nadograđivani
i pregrađivani. Danas je ostao sačuvan tek manji dio romaničkog burga na najvišoj
točki položaja. U kasnijim fazama dogradnji srušeni su romanički dijelovi, a podizani
su novi i veći palasi te pomoćni objekti. Sačuvani romanički dijelovi Velikoga Kalnika
su poligonalna (branič?) kula (K) i pasarela (P) koja vodi do nje po uskom kamenom
grebenu. Na greben se i danas može pristupiti tek s razine II. kata palasa 15. stoljeća i
to preko mosta.

Smatra se da je na položaju Velikoga Kalnika odavna mogao postojati život. Gradnju

burga vjerojatno treba povezati s Križevcima i tamošnjim sjedištem županije u 13.
stoljeću kao mjestu povremenog boravka kralja. Čini se da je u tradiciji da njime
raspolaže kralj: ondje je početkom 15. stoljeća neko vrijeme živjela „Crna Kraljica” –
Barbara Celjska, žena kralja Sigismunda. Tom je prigodom Veliki Kalnik bio pregrađen,
a stariji romanički dijelovi su porušeni ili skriveni novim zidovima. Veliki Kalnik se
napušta potkraj l8. stoljeća.

Opsežnija arheološka istraživanja i konzervacija provode se od 2004. do 2008. godine

(Gradski muzej Križevci: Z. Homen, L. Okroša Rožić; Konzervatoski odjel u Zagrebu:
K. Zloušić-Iđaković), a od 2009. traje sanacija arhitekture (Konzervatorski odjel u
Bjelovaru: M. Pezelj).

Z. H.

Literatura: Szabo 1920: 94–98; Žmegač 1993: 343–344; Regan 2004; Zloušić-Iđaković 2004; Okroša Rožić
2007

282
 N

5 10 m

Slika 1. Veliki Kalnik, P - pasarela, B - branič-kula

Slika 2. Položaj burga (2017.)

B U R GOVI G R AĐE NI T I JE K OM DR UG E POL OV I CE 13. S TO LJ EĆA 283

 17. VR BOVEC
VE LIKI GRADIŠ KOD
HU MA NA SU TLI

Vrbovec kod Huma na Sutli podignut je na strmom, čunjastom brijegu Veliki Gradiš
(Veliko Gradišće) na oko 293,5 m n. m. kod Klenovca Humskog, nedaleko od granice
sa Slovenijom. Burg se nalazi na zaravni površine oko 650 m², na vrhu brda. Sjeverno i
južno uz burg nalazilo se podgrađe.

Prije početka arheološko-konzervatorskih radova, tek je poneki ostatak zida virio

iz trave i grmlja. Istraživanjima se otkrilo poligonalni tlocrt i položaj branič-kule na
južnoj strani gdje je najlakši pristup burgu. Nasuprotno je bio palas, dok se u dvorištu
nalazila cisterna. Tlocrt i značajke temeljnog ziđa govore o nastanku krajem 12.,
početkom 13. stoljeća. Uz ove najstarije arhitektonske strukture vidljivi su i tragovi
pregradnji početkom 15. stoljeća. Iako se 1463. godine burg spominje kao abolitum
castrum Wrbowcz, njegov se istočni dio kasnije prilagođava za obranu od turskih
upada. Nastavak života u prvoj polovini 16. st. potvrđuje drvena kula podignuta na
ruševinama burga.

Pouzdanih povijesnih podataka o osnivaču Vrbovca nema. Tek 1267. godine spominje
se burg vezano za župana Barleuša – comes de Verbouch. Godine 1397. Celjski stječu
Vrbovec, a do 1399. Žigmund Luksemburški predaje im i neke druge burgove te
županiju Zagorje. Nakon izumiranja loze Celjskih kralj Matija Korvin poklanja Janu
Vitovcu 1458. godine „posjede uništenog kastruma Vrbovca“, a 1463. god. Vrbovec se
spominje kao napušten – abolitum. No, istraživanja su pokazala suprotno jer se život
nastavlja i u ranom novom vijeku.

Arheološka istraživanja provode se od 1987. godine i traju do danas (Institut za

arheologiju: Ž. Tomičić do 2004. godine, nakon toga arheološke i konzervatorske
radove vodi T. Tkalčec).

Z. H. i T. T.

Literarura: Tomičić et al. 2002; Horvat Z. & Tkalčec 2009; Tkalčec 2009; 2010; 2014

284
 N
5 10 m

Slika 1. Tlocrt burga (Tkalčec 2015: 64, sl. 1); točkasto - mogući tlocrt branič-kule (Z. Horvat)

Slika 2. Vrbovec (2014.)

B U R GOVI G R AĐE NI T I JE K OM DR UG E POL OV I CE 13. S TO LJ EĆA 285

 18. ZELIN GRAD
Zelyn

Zelnawar

Burg se nalazi oko 5 km sjeverozapadno od grada Svetog Ivana Zeline, u šumovitom

predjelu Zelinske gore na sjeveroistočnim obroncima Medvednice. Podignut je na oko
330 m n. m., uz srednjovjekovni put preko brda u Hrvatsko zagorje. Ispod burga nekad
se nalazilo podgrađe s pomoćnim zgradama.

Jezgra burga masivna je građevina, „okrenuta“ prema unutrašnjosti. Tlocrt jezgre je

podijeljen na dva dijela: veći je unutrašnje dvorište, a manji je palas, možda mjesto
prvotne branič-kule. Uokolo jezgre tekao je vanjski prsten utvrda na način kaštela
15.-16. stoljeća, s dvije ulazne kule blizanaca te još jednom na dijagonalnom uglu,
na sjeveroistoku. Na Zelingradu se razlikuje više faza gradnje, no za jezgru se može
pretpostaviti da je zadržala prvotni tlocrtni gabarit.

Zelina sekao ime javlja prvi put 1222. godine, no burg se spominje tek1295. Najvjerojatnije
je izgrađen nakon odlaska Mongola 1242. godine. Budući da je tada Zelingrad imao
kaštelana, mogao je biti u kraljevoj vlasti. Godine 1326. kralj Karlo daruje Zelingrad
magistru Ludbreškom. Zelingrad je tri puta gorio, prvi puta početkom 15. stoljeća
(1416?), zatim pred kraj 15. stoljeća i konačno prije 1640., nakon čega više nije obnavljan.

S mjerenjima i istraživanjima pa i obnovom burga započelo se 1954. godine, ali radovi se

nisu provodili kontinuirano. Od 2001. sustavno se provode istraživanja i konzervacija
(Muzej grada Sveti Ivan Zelina: R. Mačković; Konzervatorski odjel u Zagrebu: Z.
Horvat, K. Zloušić-Iđaković, A. Vekić). U obnovi arhitekture burga svojim je analizama
u više navrata sudjelovao i autor ovog priloga. Planira se natkrivanje zidova jezgre i
ulaznih kula, a obnovljeni prostori će dobiti javnu namjenu.

Z. H.

Literatura je obimna, navodi se: Dobronić 1979: 94–96.; Houška 1994/1995; Mačković 2010; Houška &
Mačković 2012; Horvat Z. 2013; Houška 2013; Horvat Z. 2015

286
 N
5 10 m

Slika 1. Najstariji dio Zelingrada

Slika 2. Sjeverna i istočna strana palasa (2015.)

B U R GOVI G R AĐE NI T I JE K OM DR UG E POL OV I CE 13. S TO LJ EĆA 287

 19. ŽID OVINA

Do sada nepoznat lokalitet otkrio je arheolog K. Filipec 1998. godine. Nalazi se visoko
na južnoj strani Ivanščice, između burgova Belca i Milengrada, na visini od 692 m n. m.
Od Zlatara je udaljen oko 10 km zračnom linijom prema sjeveroistoku. Burg je podignut
poviše potoka Selnice, prirodnog prolaza preko planine.

Sama je pozicija kamenit i izduljen, vrlo strmi greben. Pristup do burga je sa zapadne
strane, a zapriječen je grabom (prirodna pukotina prilagođena potrebama obrane).

U sredini ovoga grebena nalaze se tragovi branič-kule, veličine 9/11 m, debljine zidova
2,2 – 2,4 m. Branič-kula je zidana kamenom lomljenjakom na romanički način. Obodnih
zidina nema, a niti sigurnih tragova da ih je bilo.

O ovome burgu do sada nisu poznati povijesni podaci pa je ime „Židovina“ vjerojatno
kasnije smišljeno. Prema arheološkim nalazima, život je ovdje trajao do u 14. stoljeće.

Provedena su samo osnovna arheološka istraživanja (Arheološki zavod Filozofskog

fakulteta Zagreb: K. Filipec).

Z. H.

Literatura: Filipec 1999/2000

288
 N

5 10 m

Slika 1. Položaj burga (prema Filipec 1999/2000: 357, sl. 4)

Slika 2. Zapadni zid (2000.)

B U R GOVI G R AĐE NI T I JE K OM DR UG E POL OV I CE 13. S TO LJ EĆA 289

 PO JM OV NI K
aglomeracija – više građevinskih objekata, čine
cjelinu (npr. burg, kapela, podgrađe).
aktivna zaštita spomenika – tretira spomenik kao
živi organizam uz poštivanje povijesne cjeline.
aluvij – nanos, naplavina; sloj zemljišta što nastaje
vodenim nanosim.
anteriorno – označava prednji dio anatomskog
elementa ili tijela životinje.
antropogeno – ono što je nastalo djelovanjem
čovjeka.
arheozoologija – bavi prepoznavanjem i analizom
životinjskih ostataka pronađenih na arheološkim
nalazištima radi rekonstrukcije prehrane ljudi i
uvjeta u okolišu u prošlosti.
as – rimski bakreni novac; iznosio je 1/30 rimske
funte.
bagatin – manja novčana jedinica banovca
slavonskog denara); dvanaest bagatina čini jedan
slavonski denar.
banovac slavonski denar) – srednjovjekovni
srebrni novac , upotrebljavan i kovan u Slavoniji.
barbakan – izbočeni dio srednjovjekovne utvrde,
štiti ulaz; ispred je obično graba s vodom i pokretni
most.
Bauhü e (njem.) – a) radionica, spremište alata
klesara, sjedište voditelja gradilišta; s vremenom
prerasta u: b) u srednjem vijeku dobro organizirano
udruženje obrtnika raznih struka sa strogim
pravilima i hijerarhijom; radi na izgradnji velikih
objekata.
biocenoza – zajednica organizama različitih vrsta
biljaka, životinja, gljiva i mikroorganizama u
ograničenom životnom prostoru (biotop).
biotop, stanište – jedinstvena funkcionalna jedinica
ekološkog sustava; biotop zajedno s biocenozom
čini ekosustav.
bosiranje – površinska, djelomice gruba obrada
kamena; no obrađeni samo rubovi.
brahicerno govedo – govedo s kratkim rogovima.
branič-kula – važan dio burga, najčešće ima tri kata;
služi za obranu i stanovanje.
290
branište – vrh zidine uređen za obranu; čine ga
krunište, otvori za obranu i stražarska staza.
breča, kršnik – klastična sedimentna stijena, sastoji
se od uglatih ulomaka većih od 2 mm, međusobno
povezanih vezivom (cementom).
burg (Burg njem.) – srednjovjekovni utvrđeni
grad (plemićki grad, feudalni grad); trajan objekt
sagrađen u svrhu obrane na strateški istaknutom
i teže pristupačnom položaju; kontrolira okolni
prostor, to je centar i simbol moći, služi za siguran
boravak vlasnika.
čatrnja – cisterna, vodospremnica, nakapnica;
ukopani ili zidani objekt za skupljanje kišnice.
deforestacija – krčenje, uklanjanje šume zbog
prenamjene šumskog tla.
dijabaz – eruptivna stijena zelenkaste je do
tamnozelene boje.
dija za – izduženi središnji dio dugih (cjevastih)
kostiju udova.
dislokacija spomenika – premještanje povijesnih
građevina, samo u slučaju da se kulturno dobro
ni jednom drugom metodom ne može očuvati na
izvornome mjestu.
distalno – označava dio uda ili kosti uda bliže
trupu.
dupondij – rimski novac, nazivao se i lažnim
zlatnikom jer se kovao od orihalka (mjedi).
edi katori – biljke koje imaju dominantnu ulogu u
izgradnji odgovarajuće biocenoze.
ekosustav – zajednica biljaka, životinja i
mikroorganizama te njihova neživog okoliša.
ekspozicija – izloženost suncu, svjetlu.
ekstenzivna poljoprivreda – oblik poljoprivrede
s ulaganjem malih sredstava i dobivanjem manjih
prinosa zbog slabog korištenja tehničkih sredstava.
epi za – prošireni završetak dugih (cjevastih)
kostiju udova.
– konzolna kućica na stambenom ili
obrambenom objektu, namjena: za obranu,
kontrolu, zahod.
estrih – zaravnata i no zaglađena površina poda
od vapnene žbuke; služi kao hodna površina ili
podloga za podnu oblogu.
falanga – kost ručnih ili nožnih prstiju.
femur – bedrena kost (stražnja noga).
tocenoza – biljna zajednica; tipična kombinacija
različitih vrsta biljaka sličnih ili istih zahtjeva
odnosno potreba u staništu.
galerija, konzolna – u funkciji stražarskih staza
povezuje najviše dijelove burga uzduž obrambenih
zidina; izvedena na drvenim ili kamenim
konzolama.
graba – rov iskopan u zemlji ili prokop izduben u
živoj stijeni, za otežani pristup neprijatelja.
hidronim – ime rijeke ili drugih voda; vrijedni su
stari, narodski nazivi.
higro t – ekološki tip, biljke koje žive u vrlo vlažnoj
atmosferi.
horst (njem.), timor, stršenik – geološka struktura
pri kojoj je središnji stijenski blok uzdignut između
dvaju ili više paralelnih rasjeda.
hrvatski frizatik – najstariji slavonski srebrni novac
hercega Andrije ; počeo se kovati 1196. godine po
uzoru na europske frizatike.
humerus – nadlaktična kost (prednja noga).
intenzivna poljoprivreda – oblik poljoprivrede
s većim ulaganjem tehničkih sredstava, umjetnih
gnojiva i pesticida te dobivanjem većih prinosa.
interpolacija – izgradnja objekta na praznome
mjestu unutar već izgrađenoga niza ili bloka.
intruzija – naknadno umetnuti nalaz iz drugog
konteksta.
irizacija – propadanje staklene površine vidljivo
kao ljuskanje, ljuskice duginih boja.
in situ – na prvobitnom mjestu, bez naknadnog
pomicanja.
jastučasti klesanac – klesanac precizno obrađenih
rubnih dijelova dok su središnji dijelovi ploha
neobrađeni i uzdignuti za 5 do 7 cm pa kamenu
daju jastučasti izgled; ugrađuje ih se na uglove kula,
palasa i sl.
kaštelan – upravitelj kraljevske utvrde; od 15. st.
kapetan.
klastične stijene (klastiti) – sedimentne stijene;
sastoje se od čestica nastalih razaranjem starijih
stijena; mogu biti različitih dimenzija (konglomerat,
pješčenjak, siltit, breča).
kondil – zaobljena zglobna površina na završetku
nekih dugih kostiju.
konsolidacija – učvršćenje, ustaljenje, jačanje ili
utvrđivanje.
konzervacija – održavanje i očuvanje umjetničkih
predmeta, građevina i urbanističkih cjelina u
postojećem stanju.
kranijalno – odnosi se na kosti lubanje.
kronologija – određivanje vremena u kojem se
zbio neki događaj ili niz događaja; u arheologiji
se kronologija često temelje na tehnikama izrade
predmeta i njihovom stilu.
krunište – završetak zidina sa zupcima prsobrana,
služe za zaštitu braniteljima; u zupcima često otvori
za kontrolu vanjskog prostora.
kulturno nasljeđe – sva nepokretna, pokretna i
nematerijalna kulturna dobra nastala ljudskim
djelovanjem od prapovijesti do danas.
kvadrangulacija – u srednjem vijeku pomoćno
sredstvo pri određivanju tlocrta na terenu i
dijelova građevine (prozori, portali i dr.); najčešće
se koriste dva koncentrična kvadrata.
maksila – gornja čeljust.
mandibula – donja čeljust.
meandar, meandriranje – zavojito korito rijeke koje
krivuda u obliku slova S.
metakarpus / metakarpalne kosti – kost(i) pesti
koje se nalaze između zapešćajnog zgloba i prstiju
prednje noge.
metapodijalne kosti – kost(i) pesti i/ili stopala (vidi
pod metakarpus, metatarzus).
metatarzus / metatarzalne kosti – kost(i) stopala
koje se nalaze između skočnog zgloba i prstiju
stražnje noge.
mezo lna vrsta – biljna ili životinjska vrsta koja
preferira srednje vrijednosti temperature i vlažnosti,
izbjegava ekstreme.
morfologija – proučavanje oblika i građe.
obol poludenar) – manja novčana jedinica banovca
(slavonskog denara); dva obola čine jedan slavonski
denar.
291
 oksidacijsko pečenje – pečenje keramike uz pristup
zraka.
osojan – onaj koji nije okrenut suncu.
orihalk – prirodna legura bakra i cinka s tragovima
olova i nikla.
oronim – naziv, ime brda; vrijedni su stari, narodski
nazivi.
palas – stambeni, luksuzno opremljen objekt u
burgu (kamin, kaljeva peć, ostakljeni prozori).
palisada – ograda od okomito postavljenih drvenih
oblica zašiljenih vrhova.
pasarela – uski prolaz ili mostić, povezuje dva
objekta.
pelvis – zdjelica (anatomski element).
planjke – debele daske za izgradnju drvene kuće .
podban (viceban, banovac) – podban je zamjenik
bana u poslovima sudstva, vojske i uprave.
podgrađe – a) naselje građana podno burga,
b) gospodarski objekti burga: staje, radionice,
spremišta.
pokretni most – na ulazu u burg, premošćuje
obrambenu grabu; podiže se u slučaju opasnosti.
postdepozicijski (uvjeti/procesi) – uvjeti u kojima
su se našli ostaci životinja nakon njihova odlaganja
u zemlju.
posteriorno – označava stražnji dio anatomskog
elementa ili tijela životinje.
postkranijalno – odnosi se na sve dijelove tijela ili
anatomske elemente osim lubanje.
postmortalne modi kacije – oštećenja na kostima
koja su nastala nakon smrti životinje.
prisojan – onaj koji je okrenut suncu.
proksimalno – označava dio uda ili kosti uda bliže
zavšetku, prema prstima.
radijus – palčana kost (prednja noga).
redukcijsko pečenje – pečenje keramike bez
prisustva zraka.
restauracija – povijesnim građevinama i cjelinama
dodaju se dijelovi koji su postojali u izvornom
izgledu, a danas nedostaju.
292
revitalizacija – unošenje novih sadržaja u povijesne
građevine s ciljem njihovog uklapanja u suvremene
tokove.
samostrijelnica – otvor s vodoravnom nišom u zidu
za obranu uz uporabu samostrijela.
sim za mandibule – vezivno-hrskavični spoj
lijevog i desnog dijela donje čeljusti.
spolij – kameni element porijeklom s nekog starijeg
objekta, ugrađen u novi.
spolni dimor zam – razlike u tjelesnoj građi među
spolovima.
stratigra ja – slijed slojeva; taloženje mlađih slojeva
na starije.
stratigrafska jedinica – svi tragovi i tvorevine u tlu
koje se mogu međusobno odvojiti prema vremenu i
načinu nastanka ili funkciji.
strijelnica – visoki okomiti otvor u zidu za obranu
uz uporabu luka i strijela.
ruderalne biljke – prate naselja, rastu među
ruševinama, otpadcima .
tafonomija – analiza oštećenja i promjena na
kostima od trenutka smrti životinje do njihova
pronalaska.
takson – klasi kacijska jedinica u taksonomiji živih
i izumrlih organizama (npr. vrsta, rod, porodica).
tauširanje – umjetnička obrada metala; kontrastno
obojen metal umeće se u udubljenja u osnovnom
metalu.
termo lna vrsta – biljna ili životinjska vrsta koja
nastanjuje topla područja.
tibija – goljenična kost (stražnja noga).
toponim – usvojena imena naseljenih mjesta, brda,
planina, rijeka i ostalih geografskih pojmova; važni
povijesni i jezični dokumenti.
ulna – lakatna kost (prednja noga).
ungulati – sisavci čiji vrhovi prstiju završavaju
kopitima ili papcima.
………………………
LI T ERAT URA I IZ VO RI
damček 1973
J. Adamček, “Vlastelinstvo Greben”, Kaj 6/4-5, Zagreb,
1973, 16–23.
Alduk 2007
I. Alduk, “Prilog poznavanju samostrijela u
srednjovjekovnoj Dalmaciji”, Starohrvatska prosvjeta 3/34,
Split, 2007, 379–387.
Androić 1958
M. Androić, “Pitanje autentičnosti takozvanog Andrijinog
varaždinskog privilegija iz 1209. godine”, Arhivski vjesnik
1/1, Zagreb, 1958, 447–485.
alog 2003
Z. Balog, Križevačko-kalnička regija u srednjem vijeku,
Križevci, 2003.
Balog 2004
Z. Balog, “Građa za toponomastiku i hagiogra ju
kalničkog kraja” Cris 6/1, Križevci, 2004, 59–72.
Baráth 2013
K. A. Baráth, The belt in late-medieval Hungary. A
comparison of archaeological and pictorial evidences,
(neobjavljeni diplomski rad / unpublishd MA Thesis,
Central European University Budapest), Budapest, 2013.
www.etd.ceu.edu (posjet / accessed: 7 Jul 2020).
Bartosiewicz 2006
L. Bartosiewicz, “Animal bones from the medieval
se lement Otok (Gutenwerth) near Dobrava pri Škocjanu,
Slovenia”, Arheološki vestnik 57, Ljubljana, 2006, 457–478.
Bekić 2006
L. Bekić, Zaštitna arheologija u okolici Varaždina. Arheološka
istraživanja na autocesti Zagreb-Goričan, Zagreb, 2006.
Belaj 2008a
J. Belaj, “Bela – ivanovački burg na Ivanščici”, Prilozi
Instituta za arheologiju u Zagrebu 25, Zagreb, 2008 [2009],
155–182.
Belaj 2008b
J. Belaj, “Tko je, kada i zašto gradio utvrdu Gradišče kraj
Margečana?”, Ivanečka škrinjica 4, Ivanec, 2008, 22–33.
Belaj 2017
J. Belaj, “Annular Brooches from the 13th and 14th
Century from Vojvodina”, 67, Beograd, 197–222.
Benčik et al. 2000
M. Benčik, S. Hajduk & I. Rabuzin (eds.), Kotar Novi Marof.
Pabirci iz knjige Vinka Sabljara, Novi Marof, 2000.
Beranova 1980
M. Beranova, Zemĕdĕlstvi starých Slovanů, Praha, 1980.
Beuc 1985
I. Beuc, Povijest institucija državne vlasti Kraljevine Hrvatske,
Slavonije i Dalmacije: pravnopovijesne studije, Zagreb, 1985.
Biermann 2008
F. Biermann,”Die Knochen- und Geweihbearbeitung
im nordwestslawischen Siedlungsgebiet vom 7./8. bis
12. Jahrhunder n. Chr.”, Archäologie und mi elalterliches
Handwerk-Eine Standortbestimmung (Soester Beiträge zur
Archäologie 9), Soest, 2008, 239–266.
Binford 1981
L. R. Binford, Bones: Ancient Men and Modern Myths.
Orlando, San Diego, New York, Austin, Boston, London,
Sydney, Tokyo, Toronto, 1981.
Binford 1984
L. R. Binford, Faunal remains from Klasies River Mouth,
New York, 1984.
Bitschnau et al. 2007
M. Bitschnau, M. Schick, U. Kreißl, H. G. Kreinz,
Ch. Kaufer, Th. Haller, H. Rizzolli & H. Stadler,
Schlossberg bei Seefeld in Tirol, Ergebnisse der archäologischen
Notuntersuchung 1974, Teil B: Die Kleinfunde (Nearchos
15), Innsbruck, 2007.
Blagec 2010a
O. Blagec, “Bela IV. i kalničko plemstvo”, Cris XII/1
Križevci, 2010, 234–244.
Blagec 2010b
O. Blagec, “Župani križevačke županije u 13. i 14.
stoljeću”, Cris 12/1, Križevci, 2010, 111–120.
Bobovec 2004
A. Bobovec, “Arheologija područja grada Garešnice”,
in: R. Lenac-Brleković, Garešnica od „gara“ do grada,
Garešnica, 2004, 129–139.
Bobovec 2013
A. Bobovec, Arheologija u Moslavini, Kutina, 2013.
Boessneck 1969
J. Boessneck, “Osteological Di erences between Sheep
Ovis aries Linné) and Goat (Capra hircus Linné)”, in: D.
Brothwell & E. Higgs (eds), Science in Archaeology: A survey
of Progress and Research, 2nd Edition, New York, 1969,
331–358.
Boessneck et al. 1964
J. Boessneck, H.-H. Müller & M. Teichert, “Osteologische
Unterscheidungsmerkmale zwischen Schaf (Ovis aries
Linné) und Ziege (Capra hircus Linné)”, Kühn-Archiv 78
(1-2), Berlin, 1964, 4–129.
Bojčić 2009
Z. Bojčić ( .), Seoba naroda i srednji vijek. Vodič kroz stalni
postav, Osijek, 2009.
293
 Bökönyi 1974
S. Bököny, History of Domestic Mammals in Central and
Eastern Europe, Budapest, 1974.
Booz 1956
P. Booz, Der Baumeister der Gotik, München, 1956.
Bösendorfer 1994
J. Bösendorfer, Crtice iz slavonske povijesti, Vinkovci, 1994.
Bošković 2000
D. Bošković, Hladno lovačko oružje (katalog izložbe /
exhibition catalogue), Zagreb, 2000.
Bošković 2002
D. Bošković, “Naoružanje vojske kralja Kolomana. Oružje
i oprema ratnika u 11. stoljeću”, in: Borošak-Jovanović
et al.(eds.), Kolomanov put (katalog izložbe / exhibition
catalogue), Zagreb, 2002, 150–162.
Bošković & Doračić 2009
D. Bošković & D. Doračić, Mačevi viteškog doba u hrvatskoj.
Mačevi razvijenog i kasnog srednjeg vijeka u zbirci oružja
Hrvatskog poovijesnog muzeja u Zagrebu / Swords of the
Chivalric Period in Croatia. Swords of the High and Late
Middle Ages of the Croatian History Museum in Zagreb,
Zagreb, 2009.
Brozović 1978
L. Brozović, Građa za povijest Koprivnice, Koprivnica, 1978.
Budak 1992
N. Budak, “Križevci u srednjem vijeku”, Historijski zbornik
45/1, Zagreb, 1992, 169–178.
Budak 1994
N. Budak, Gradovi Varaždinske županije u srednjem vijeku,
Zagreb–Koprivnica, 1994.
Bugar 2008
A. Bugar,”Naselje ranog srednjeg vijeka Velika Gorica-
Šepkovčica”, in: M. Guštin ( .), Srednji vek. Arheološke
raziskave med Jadranskim morjem in Panonsko nižino /
Mi elalter. Archäologische Forschungen zwischen der Adria
und der Pannonischen Tiefebene, Ljubljana, 2008, 180–193.
Bunčić 2010
M. Bunčić, “Naseobinski pokazatelji kasnog srednjeg
vijeka zagrebačkog nalazišta Stenjevec / Late medieval
se lement characteristics of the Stenjevec site in Zagreb”,
Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu 43, 3. s., Zagreb, 2010,
69–110.
Buntak 1996
F. Buntak, Povijest Zagreba, Zagreb, 1996.
Burazer 2019
B. Burazer, Arheološki nalazi kopča od 12. do 17. stoljeća
u Hrvatskoj, (neobjavljeni diplomski rad, Sveučilište u
Zadru / unpublished MA thesis, University of Zadar),
Zadar, 2019.
h ps://urn.nsk.hr/urn:nbn:hr:162:506707 (posjet /
accessed: 7 Dez 2020).
294
Busuladžić 2005
A. Busuladžić, “Potkove pohranjene u Antičkoj zbici
zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine / Horseshoes held
in the antiqity collection of the National museum of Bosnia
and Herzegovina”, Opuscula archaeologica 29, Zagreb, 2005,
247–274.
Buturac 1979
J. Buturac, Povijest Gornje Rijeke i okolice, Križevci, 1979.
C
T. Smičiklas ( .), Codex diplomaticus regnorum Croatiae,
Dalmatiae et Slavoniae / Diplomatički zbornik Kraljevine
Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, sv. 4, Zagreb, 1906; sv. 5,
Zagreb,1907; sv. 6, Zagreb,1908; sv. 7, Zagreb, 1909; sv. 8,
Zagreb, 1910; sv. 9, Zagreb, 1911; sv. 10, Zagreb, 1912; sv.
12, Zagreb, 1914.
Cech 1985
B. Cech, “Mi elalterliche Keramik aus dem Stadtmuseum
in Wr. Neustadt”, Archaeologia Austriaca 69, Wien, 1985,
251–307.
Chavrak 1967
Z. Chavrak, “Lov kroz stoljeća”, in: P. Dragišić ( .), Lovački
priručnik, Zagreb, 1967, 9–33.
Christie 2011
N. Christie ( .), “Medieval Britain and Ireland in 2010”,
Medieval Archaeology 55, London, 2011, 284–334.
Clark 1995
J. Clark ( ), The Medieval Horse and its Equipment c. 1150-
c.1450. (Medieval Finds from Excavations in London 5),
London, 1995.
Coutureau & Forest 1996a
M. Coutureau & V. Forest, “ Cow (Bos taurus)”,
Anatomical drawing: M. Couterau, V. Forest, after: R.
Barone, Anatomie comparée des mammifères domestiques,
Tome I Osteologie – atlas, Paris, 1976, 22, pl. 7. h ps://
www.archeozoo.org/archeozootheque/galleries/ le_
uploader/pdf/bos_taurus.pdf (posjet / accessed: 9 Mar
2015).
Coutureau & Forest 1996b
M. Coutureau & V. Forest, “Domestic pig (Sus scrofa
domesticus)”, Anatomical drawing: M. Couterau, V.
Forest, after: R. Barone, Anatomie comparée des mammifères
domestiques, Tome I Osteologie – atlas, Paris, 1976, 24, pl.
9. h ps://www.archeozoo.org/archeozootheque/galleries/
le_uploader/pdf/sus_domesticus.pdf (prosjet / accessed: 9
Mar 2015).
Coutureau & Forest 1996c
M. Coutureau & V. Forest, “Sheep (Ovis aries)”, Anatomical
drawing: M. Couterau, V. Forest, after: R. Barone, Anatomie
comparée des mammifères domestiques, Tome I Osteologie –
atlas, Paris, 1976, 23, pl. 8.
h ps://www.archeozoo.org/archeozootheque/galleries/
le_uploader/pdf/ovis_aries.pdf (posjet / accessed 9 Mar
2015).
Cowgill et al. 1987
J. Cowgill, M. de Neergard & N. Gri ths, Knives and
Scabbards (Medieval Finds from Excavations in London 1),
London, 1987.
Cuković 1995
Z. Cuković, Krš Hrvatskog zagorja (neobjavljen magistarski
rad, Sveučilište u Zagrebu / unpublished Msc thesis,
University of Zagreb), Varaždin 1995.
Cvitanović 1974
A. Cvitanović ( .), Geogra ja SR Hrvatske. Središnja
Hrvatska, Knjiga 1, Zagreb, 1974.
Čimin 2008a
R. Čimin, “Nepokretni arheološki nalazi utvrde Čanjevo”,
in: L. Bekić ( .), Utvrda Čanjevo. Istraživanja 2003฀2007.,
Visoko, 2008, 41–69.
Čimin 2008b
R. Čimin, “Neka nova saznanja o jednom
srednjovjekovnom selu kod Virja”, Podravski zbornik 34,
Koprivnica, 2008, 253–266.
Čimin 2016
R. Čimin ( ) Arheologija Torčeca. Izbor iz Arheološke zbirke
obitelji Zvijerac, (katalog izložbe / exhibition catalogue),
Koprivnica, 2016.
Čimin 2017
R. Čimin, Vlatselinstvo Gorbonok, (katalog izložbe /
exhibition catalogue), Koprivnica, 2017.
Čoralić 1997
L. Čoralić, Put, putnici, putovanja: ceste i putovi u
srednjovjekovnim hrvatskim zemljama, Zagreb, 1997.
avis 1996
S. J. M. Davis, “Measurements of a Group of Adult
Female Shetland Sheep Skeletons from a Single Flock: a
Baseline for Zooarchaeologists” Journal of Archaeological
23 (4), Oxford, 1996, 593–612.
Deanović 1974
A. Deanović, “Prezentacija regije – jedna tema za
razmišljanje”, Vijesti muzealaca i konzervatora Hrvatske 23,
1-2, Zagreb, 1974, 31–33.
Demmin 1893
A. Demmin, Die Kriegswa en in ihren geschichtlichen
Entwicklung von den ältesten Zeiten bis auf die Gegenwart,
Leipzig, 1893.
Demo 1983/1984
Ž. Demo,”Srednjovjekovni mačevi u Muzeju grada
Koprivnice”, Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu 16-17, 3.
ser., Zagreb, 1983/1984 [1984], 211–240.
Demo 1984
Ž. Demo, “Castrum Keukaproncha/Kuwar – počeci
istraživanja”, Podravski zbornik 84, Koprivnica, 1984,
320–360.
Demo 2007
Ž. Demo, Opatovina, tragovi povijesti izgubljeni u sadašnjosti,
Zagreb, 2007.
Di mann 1995
M. Di mann, “Ein hölzernes Stockfenster des 14.
Jahrhunderts auf der Burgruine Stockenfels”, in:
Fenster und Türe in historischen Wehr- und Wohnbauten
(Verö entlichungen der Deutschen Burgenvereinigung,
Reihe B/4 Schriften), Stu gart, 1995, 104–109.
Dobronić 1979
L. Dobronić, Po starom Moravču, Zagreb, 1979.
Dobronić 1984
L. Dobronić, Posjedi i sjedišta templara, ivanovaca i
sepulkralaca u Hrvatskoj, Rad JAZU, Knjiga 406, Razred za
likovne umjetnosti, Knjiga XI, Zagreb, 1984.
Dobronić 1992
L. Dobronić, Slobodni i kraljevski grad Zagreb, Zagreb, 1992.
Dolenec 1993
I. Dolenec, Hrvatska numizmatika od početaka do danas,
Zagreb, 1993.
Dolinar & Soos 1961
Z. Dolinar & E. Soos, “Die Vertebraten der Nekropolis
bei Brod. Drenovac”, Acta anatomica 46, Basel, New York,
1961, 168.
Domić Kunić 2006
A. Domić Kunić, “Posljednja faza osvajanja Južne
Panonije”, Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu 39, 3. ser.,
Zagreb, 2006, 59–164.
Drnovský & Gurlicova 2016
P. Drnovsky & L. Gurlicova, “Podkovy z v. staré sbírky
Muzea východních Čech v Hradci Králové. Poznámky
k typologii středověkých a novověkých nálezů”, Živá
archaeologie – REA 18, Hradec Králové, 2016, 53–61.
Drnovský et al. 2019
P. Drnovský, J. Mazáčková & J. Šrámek,”Hrad u
Božanova na Broumovsku a jeho možná uloha při
stabilizaci Broumovského klášterního dominia”,
Archaeologia Historica 44/2, Brno, 2019, 559–605.
Dugonjić 2017
A. Dugonjić, “Medieval Se lement at the site Franjevac
near Đakovo / Srednjovjekovno naselje na položaju
Franjevac kod Đakova”, Srednjovjekovna naselja u svjetlu
arheoloških izvora / Medieval Se lements in the Light of
Archaeological Sources (Zbornik Instituta za arheologiju 6),
Zagreb, 2017, 293–336.
Durdik 1997
T. Durdik, “„Hromový klín“ z hradu Křivoklátu”, Sborník
společnosti přátel starožitností 1, Praha, 1997, 107–110.
295
 Đurić & Feletar 1971
T. Đurić & D. Feletar, Sari gradovi i dvorci sjeverozapadne
Hrvatske, Čakovec, 1971.
ELU 1962
Enciklopedija likovnih umjetnosti, II. dio, n. Gotika-
profana arhitektura, Zagreb, 1962.
Feld et al. 2013
I. Feld, E. Balogh-Laszlo & B. Tóth, “Régészeti kutatások a
Salgói várban”, Archaeologiai Ertesitő 138, Budapest, 2013,
239–264.
Feletar 1988
D. Feletar, Podravina, Knjiga 1, Koprivnica, 1988.
Filipan 2005
B. Filipan, Varaždinske Toplice i naselja. Traganje za izvorima,
sv.I, Varaždinske Toplice, 2005.
Filipan 2011
B. Filipan, “Odnos topličkog i grebenskog vlastelinstva
i plemićkih obitelji te njihove donacije marijanskim
svetištima” in: A. Košćak ( .), Podno Grebengrada. Sub
castro , Zbornik radova sa znanstvenog skupa,
Zagreb-Novi Marof, 2011, 151–161.
Filipec 1999/2000
K. Filipec, “Neznani srednjovjekovni grad na gori
Ivanščici”, Opuscula archaeologica 23–24, Zagreb 1999/2000
[2000], 353–361.
Filipec 2012
K. Filipec, Srednjovjekovno groblje i naselje Đakovo-Župna
crkva, (Monogra je 1), Zagreb, 2012.
Florence Fabijanec 2011
S. Florance Fabijanec, “Prilog poznavanju uloge vode u
svakodnevnom životu srednjovjekovne Hrvatske”, Voda i
njezina uloga kroz povijest, (Dies Historiae 4), Zagreb, 2011,
17–47.
Fröhlich 1992
J. Fröhlich, “Hromové klíny v jižnich Čechách”, Vyber
29/4, Zlín, 1992, 237–245.
oldstein & Grgin 2006
I. Goldstein & B. Grgin, Europa i Sredozemlje u srednjem
vijeku (Historiae 7), Zagreb, 2006.
Gračanin 2010
H. Gračanin, “Rimske prometnice i komunikacije u
kasnoantičkoj južnoj Panoniji”, Scrinia Slavonica 10,
Slavonski Brod, 2010, 9–69.
Grant 1982
A. Grant,”The use of tooth wear as a guide to the age of
domestic ungulates”, in: B. Wilson, C. Grigson & S. Payne
eds.), Ageing and Sexing Animal Bones from Archaeological
Sites, (British Archaeological Reports, British Series 109),
Oxford, 1982, 91–108.
296
Grayson 1984
D. K. Grayson, Quantitative zooarchaeology: topics in the
analysis of archaeological faunas, Orlando, 1984.
Grgin 1996
B. Grgin, “Županije u razvijenom i kasnom srednjem
vijeku”, in: I. Goldstein et al., Hrvatske županije kroz stoljeća,
Zagreb, 1996, 21–38.
Grgurić 2011
M. Grgurić, “Analiza faune ranosrednjovjekovnog
lokaliteta Buzin”, Vjesnik arheološkog muzeja u Zagrebu 44,
3. ser., Zagreb, 2011, 329–337.
Gross 2005
U. Gross, “Spannhaken. Seltene Funde mi elalterlichen
Armbrust-Zubehörs”, Denkmalp ege in Baden-Würtemberg
34 / 4, Stu gart, 2005, 225–230.
Gross & Hildebrandt 2004
U. Gross & L. Hildebrandt, “Der Wieslocher
Schmiedefund”, in: W. Melzer ( .), Schmiedehandwerk in
Mi elalter und Neuzeit (Soester Beiträge zur Archäologie
5), Soest, 2004, 105–116.
Gugo Rumštajn et al. 2009
K. Gugo Rumštajn, A. Štilinović & T. Trbojević Vukičević,
“ Srednjovjekovni kompleks na položaju Podgrađe
u Kninu – rezultati arheozoološke analize koštanog
materijala”, in: L. Bekić ( .), Jurišićev zbornik: Zbornik
radova u znak sjećanja na Marija Jurišića, Zagreb, 2009,
206–212.
Gundrum Oriovčanin 1905
F. S. Gundrum Oriovčanin, “Iz križevačkog kraja. Iz
Križevaca u Vratno. Putopisno-povjesna crtica”, Planinar,
Vjesnik „Hrvatskog planinarskog društva“ u Zagrebu, 8/7-8,
Zagreb, 1905, 49–59.
Guštin et al. 1993
M. Guštin, R. Cunja & K. K. Predovnik, Podbočje, Stari
grad, Brežice, 1993.
Gut 2009
M. Gut,” Die historisch belegten Flech echniken von
Ke enhemden und ihre Eigenschaften”, Mi elalter 14,
Heft 3, Zürich, 2009, 65–90.
Gvozdanović 1960
S. Gvozdanović,”Okić”, Bulletin JAZU 2-3, Zagreb, 1960,
81–88.
Gvozdanović 1974
S. Gvozdanović,”Lipovec”, Bulletin JAZU 1-3 (1967/1974),
Zagreb, 1974, 41–50.
Gyürky 1987
K. H. Gyürky,”Mi elalterliche Glasfunde aus dem Vorhof
des königlichen Palastes von Buda”, Acta Archaeologica
Academiae Scientiarum Hungariae 39, Budapest, 1987,
47–68.
Gyürky 2003
K. H. Gyürky, “Glasimport und Glasherstellung im
mi elalterlichen Ungarn”, in: Auf gläsernen Spuren.
Der Beitrag Mi eleuropas zur archäologisch-historischen
Glasforschung (Beiträge zur Mi elalterarchäologie in
Österreich 19), Wien, 2003, 47–53.
ahnloser 1935
H. R. Hahnloser, Villard de Honnecourt, Wien, 1935.
Halász 2014
É. B. Halász, “Arhontologija Velikog Kalnika u srednjem
vijeku”, Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za
povijesne i društvene znanosti Hrvatske akademije znanosti i
umjetnosti 32, Zagreb, 2014, 27–38.
Haller 2007
Th. Haller,”Fundgruppe H. Die Eisenfunde”, in:
M. Bitschnau, M. Schick, U. Kreißl, H. G. Kreinz,
Ch. Kaufer, Th. Haller, H. Rizzolli & H. Stadler,
Schlossberg bei Seefeld in Tirol, Ergebnisse der archäologischen
Notuntersuchung 1974, Teil B: Die Kleinfunde (Nearchos
15), Innsbruck, 2007, 299–364.
Halstead et al. 2002
P. Halstead, P. Collins & V. Isaakidou, “Sorting the Sheep
from the Goats: Morphological Distinctions between
the Mandibles and Mandibular Teeth of Adult Ovis and
Capra”, Journal of Archaeological Science 29 (5), Oxford,
2002, 545–553.
Herkov 1984
Z. Herkov, “O rukopisu »Notitiae de praecipuis o ciis
Regnorum Dalmatiae, Croatiae et Slavoniae«“,
Knjiga 405; Razred za društvene znanosti, Knjiga 22, Zagreb,
1984, 33–194.
Herman Kaurić 2006
V. Herman Kaurić, “Srednjovjekovni Pakrac i slavonski
banovci”, in: S. Benković ( .), Zbornik Povijesnog društva
Pakrac – Lipik 3 Pakrac – Lipik, 2006, 10–21.
Hillson 1986
S. Hillson, Teeth, Cambridge, 1986.
Hillson 1992
S. Hillson, Mammal Bones and Teeth: An Introductory Guide
to Methods of Identi cation, London, 1992.
Hirc 1905
D. Hirc, Prirodni zemljopis Hrvatske, knjiga prva: Lice naše
domovine, Zagreb, 1905.
Hirc 1911
D. Hirc, “Prilozi fauni i ori Kalničke gore” Glasnik
Hrvatskoga prirodoslovnoga društva, 23/1911, Zagreb, 1911,
46–53.
Hirschberg 2005
R.M. Hirschberg, Hochmi elalterliche Messerscheiden,
Berlin, 2005.
h p://www.brandenburg1260.de/messerscheiden-hp.pdf
(posjet / accessed: 20 Jan 2020)
Holl 1955
I. Holl, “Külfőldi kerámia Magyarországon (XIII-XVI.
Század) / Ausländische Keramikfunde des XIII-XVI.
Jahrhunderts in Ungarn”, Budapest Régiségei 16, Budapest,
1955, 147–197.
Holl 1956
I. Holl,”Adatok a középkori magyar fazekasság
munkamódszereihez / Beiträge zu den Arbeitsmethoden
der ungarischen Töpferei des Mi elalters”, Budapest
Régiségei 17, Budapest, 1956, 177–196.
Holl 1963
I. Holl,”Középkori cserépedények a budai várpalotáb฀l
(XIII-XV. század) / Mi elalterliche Keramik aus dem
Burgpalast von Buda (13.-15. Jahrhundert)”, Budapest
Régiségei 20, Budapest, 1963, 335–394.
Holl 1966
I. Holl, Mi elalterliche Funde aus einem Brunnen von Buda
(Studia Archaeologica 4), Budapest, 1966.
Holl 1992
I. Holl, Köszeg vara a középkorban. Az 1960-1962. évi ásatások
erdeménye, (Fontes rchaeologici Hungariae) Budapest,
1992.
Holl & Parádi 1982
I. Holl & N. Parádi, Das mi elalterliche Dorf Sarvaly,
(Fontes Archaeologici Hungariae), Budapest, 1982.
Holtmann 1993
G. Holtmann, Untersuchung zu mi elalterlichen und
frühneuzeitlichen Messern, (doktorska dosertacija, Georg-
August-Universität zu Götingen / PhD thesis, Georg-
August-Universität zu Gö ingen), Gö ingen, 1993.
h p://hdl.handle.net/1185/00-1735-000D-F215-B ( posjet /
accessed: 17 Now 2019).
Holzer 2001
G. Holzer, Die Slaven im Erlaftal (Studien und
Forschungen aus dem Niederösterreichischen Institut für
Landeskunde 29), Wien, 2001.
Homen 2009
Z. Homen,” Veliki Kalnik, Stari grad”, Hrvatski arheološki
godišnjak 5, Zagreb, 2008 [2009], 187–189.
Horvat A. 1944
A. Horvat, Konzervatorski rad kod Hrvata, Zagreb, 1944.
Horvat A. 1978/1979
A. Horvat, “O djelovanju ‘Povjerenstva’ za čuvanje
spomenika u Zagrebu (1914-1923)”, Godišnjak zaštite
spomenika kulture Hrvatske 4-5, Zagreb 1978/79 [1979],
11–35.
Horvat Z. 1986
Z. Horvat, “O izgledu srednjovjekovnog ziđa na
primjerima nekih građevina u kontinentalnoj Hrvatskoj”,
Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske 12, Zagreb,
1986 [1987], 179–192.
297
 Horvat Z. 1989
Z. Horvat, Strukture gotičke arhitekture, Zagreb, 1989.
Horvat Z. 1991
Z. Horvat, “Franjevačka crkva sv. Ivana Krstitelja u
svijetlu srednjovjekovnog načina projektiranja”, Peristil
34, Zagreb, 1991, 43–54.
Horvat Z. 2001
Z. Horvat, “O dizanju kamenih blokova na gradilištima
srednjeg vijeka”, Naša katedrala 5, Zagreb, 2001, 15–19.
Horvat Z. 2004
Z. Horvat,” Neki novi pogledi na burg Mali Kalnik”, Cris
6, Križevci, 19–26.
Horvat Z. 2006
Z. Horvat, Utvrda Paka. Rješenje ulaza, rukopis, Arheološki
odjel-Gradski muzej Varaždin,Vrbovec 2006.
Horvat Z. 2013
Z. Horvat, “Novi pogled na izgradnju Zelingrada”,
Zelingrad – sedam stoljeća povijesti (katalog izložbe /
exhibition catalogue), Sveti Ivan Zelina, 2013, 15–34.
Horvat Z. 2014
Z. Horvat, Burgologija, Zagreb, 2014.
Horvat Z. 2015
Z. Horvat, Burg Zelingrad – analiza natkrivanja jezgre,
Studija za obnovu, rukopis, Muzej Sveti Ivan Zelina i
Konzervatorski odjel u Zagrebu, Vrbovec, 2015.
Horvat Z. & Tkalčec 2009
Z. Horvat & T. Tkalčec, “Arhitektonska i arheološka
plastika burga Vrbovca kod Huma na Sutli”, Prilozi
Instituta za arheologiju u Zagrebu 26, Zagreb, 2009, 181–218.
Horvat Z. & Vekić 2010
Z. Horvat & A. Vekić, Burg mali Kalnik, konzervatorska
studija, rukopis, Konzervatorski odjel u Zagrebu, Zagreb,
2010.
Horvat Z. et al. 2000
Z. Horvat, T. Lolić, T. Petrinec & A. Vekić,
gradovi – 700 godina poslije, (katalog izložbe / exhibition
catalogue), Zagreb, 2000.
Houška 1994/1995
M. Houška, “Zelina prema ispravama XII. stoljeća”, in:
Houška ( .), Zbornik radova Matice hrvatske, ogranak Sv.
Ivan Zelina, Sveti Ivan Zelina, 1994/1995 [1995], 3–17.
Houška 2013
M. Houška, “Odnosi vlasnika Zelingrada od 13. do
16. stoljeća”, Zelingrad – sedam stoljeća povijesti (katalog
izložbe / exhibition catalogue), Sveti Ivan Zelina, 2013,
35–56.
Houška & Mačković 2011
M. Houška & R. Mačković, Zelingrad: istražni i zaštitni
radovi 2001.–2011., Sv. Ivan Zelina, 2011.
298
Hrg 1977
M. Hrg, “Ubikacija nekih župa zagrebačke biskupije
iz XIV. stoljeća”, Croatica Christiana Periodica 1 Zagreb,
47–61.
HTE 1992
Hrvatska tehnička enciklopedija, 12. svezak, n. Staklo,
Zagreb, 1992, 220–238.
Huml & Pleiner 1991
V. Huml & R. Pleiner,”Die Schmiede im mi elalterlichen
Prag. Die Eisengegenstände aus der Notgrabung am
Wenzelspla ”, Archaeologica Pragensia 11, Praha, 1991,
187–237.
lijanić 1999
M. Ilijanić, “Neki topografski podaci o starom
Varaždinu”, in: A. Mohorovičić ( .), Mira Ilijanić.
Urbanizam, Graditeljstvo, kultura, Zbornik radova,
Varaždin, 1999, 109–111.
Ivančan 2010
R. Ivančan, Breznički Hum-župa zaogrnuta plaštem sv.
Martina biskupa, Breznički Hum, 2010.
Ivanušec & Horvat 2016
R. Ivanušec & Z. Horvat, Srednjovjekovna forti kacijska
arhitektura. Strukturne odrednice (materijal kamen i opeka) /
Medieval forti cation Architekture. Structural determinations
(material stone and bricks) ((katalog izložbe / exhibition
catalogue), Slavonski Brod, 2016.
Ivanušec et al. 2011
R. Ivanušec, Z. Horvat & M. Mihaljević, Utvrda Gračanica
Lehowacz oko 1500. Konzervatorsko-arheološka istraživanja
i obnova (katalog izložbe / exhibition catalogue), Nova
Gradiška, 2011.
Iveković 1927
Ć. Iveković, Dalmatiens Architektur und Plastik III, Wien,
1927.
Jakovljević 2008
G. Jakovljević,”Srednjovjekovna konjanička oprema
i naoružanje s područja Bilogore / Medieval riding
gear and weapons from the Bilogora area”, Opuscula
archaeologica 32, Zagreb, 2008 [2009], 101–131.
Jamušakov 1979
Đ. Jamušakov, Rimski carevi i njihov novac, Bilten 19,
Amaterska muzeološka sekcija jugozapadne Bačke, Bačka
Palanka, 1979.
Janeš et al. 2017
A. Janeš, I. Hirschler Marić & A. Azinović Bebek,
“Stari Perkovci – Sela, ruralno naselje 14. stoljeća”, in:
T. Sekelj Ivančan, T. Tkalčec, S. Krznar & J. Belaj (eds.),
Srednjovjekovna naselja u svjetlu arheoloških izvora
Instituta za arheologiju 6), Zagreb, 2017, 337–388.
Jeras-Pohl 1975
Z. Jeras-Pohl, “Ruševine srednjovjekovnih gradova i
njihova prezentacija javnosti”, Muzeologija 18, Zagreb,
1975, 112–114.
 ampuš 1965
I. Kampuš, “Prilog pitanju postanka varoši Gradeca kraj
Zagreba”, Historijski zbornik 18, Zagreb, 1965, 129–139.
Karbić 2000
M. Karbić, “Joakim Pektar, slavonski ban iz plemićkog
roda Gut-Keled”, Godišnjak njemačke narodnosne zajednice
15 (1), Osijek, 2000, 19–24.
Kevo & Novak 2014
M. Kevo & A. Novak, “Podjela kastruma i vlastelinstva
Greben krajem 14. stoljeća: neki aspekti unutarnjeg
razvoja svjetovnoga vlastelinstva”, in: M. Karbić, H.
Kekez, A. Novak & Z. Horvat, (eds.), Ascendere historiam –
Zbornik u čast Milana Kruheka, Zagreb, 2014, 41–65.
Kisbán 1985
E. Kisbán, “Razdoblja i prekretnice prehrambenih navika
u Evropi – nacrt iz etnološke perspektive”, Etnološka
tribina: Godišnjak Hrvatskog etnološkog društva 15 (8),
Zagreb, 1985, 29–38.
Klaić N. 1976
N. Klaić, Povijest Hrvata u razvijenom srednjem vijeku,
Zagreb, 1976.
Klaić N. 1982
N. Klaić, Zagreb u srednjem vijeku, Zagreb, 1982.
Klaić N. 1987
N. Klaić, Medvedgrad i njegovi gospodari, Zagreb, 1987.
Klaić N. 1990
N. Klaić, Povijest Hrvata u srednjem vijeku, Zagreb, 1990.
Klaić V. 1904
V. Klaić, “Marturina. Slavonska daća u srednjem vijeku“,
Knj. 62/1904, Zagreb, 120–121.
Klaić V. 1908/1909
V. Klaić, “Krapinski gradovi i predaje o njima”, Vjesnik
Hrvatskoga arheološkoga društva, n. s. 10, Zagreb, 1908/1909
[1909], 1–32.
Klaić V. 1981a
V. Klaić, Povijest Hrvata od najstarijih vremena do svršetka
XIX stoljeća, Knjiga prva, Zagreb, 1981.
Klaić V. 1981b
V. Klaić, Povijest Hrvata od najstarijih vremena do svršetka
XIX stoljeća, Knjiga druga, Zagreb, 1981.
Klíma 1980
B. Klíma, Zámečnická práce staromoravských kovářů
v Mikulčicích (Studie Archeologickécho ústavu
Československé akademie věd v Brně 8/3), Praha, 1980.
Knezović 2007
M. Knezović,”Voda u hrvatskim ranosrednjovjekovnim
ispravama”, Ekonomska i ekohistorija 3/3, Zagreb-Samobor,
2007, 35–50.
Knezović 2008
M. Knezović, “Šuma i šumsko drveće u Hrvatskim
ranosrednjovjekovnim ispravama – činitelj koji
nedostaje”, Ekonomska i ekohistorija 4/ 4, Zagreb- Samobor,
2008, 52–63.
Kolar 1976
S. Kolar, “Arheološki lokaliteti u općini Koprivnica”,
Podravski zbornik 76, Koprivnica, 1976, 103–116.
Koóšová 2004
P. Koóšová, “Ku klasi kácii vrcholnostredovekých ostrôh
z územia Slovenska (12. -15. storočie)”, Archaeologia
Historica 29/04, Brno, 2004, 523–547.
Korenčić 1979
M. Korenčić, Naselja i stanovništvo SR Hrvatske 1857–1971.,
(Djela JAZU, knjiga 54) Zagreb, 1979.
Korunek 2012a
M. Korunek, “Pregled utvrda, burgova i kaštela na
području Varaždinske županije”, Arheologija Varaždinskog
kraja i srednjeg Podravlja (Izdanja Hrvatskog arheološkog
društva 28), Zagreb, 2012, 227–249.
Korunek 2012b
M. Korunek, “Utvrda Grebengrad kod Novog Marofa”,
Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske 36, Zagreb,
2012 [2014], 67–82.
Korunek 2015
M. Korunek, “Problematika očuvanja i revitalizacije
forti kacijske arhitekture na primjeru Puste Bele, Pake i
Grebengrada”, Radovi Zavoda za znanstveni rad Varaždin 26,
Varaždin, 2015, 93–105.
Kostić 1914
K. N. Kostić, “Domaće životinje kao transportna sredstva
u srpskim zemljama za turskog vremena”, Glasnik Srpskog
geografskog društva 3-4, Beograd, 1914, 57–81.
Kovácz 1971
L. Kovácz, “A Magyar Nemzeti Múzeum fegyvertárának
XI-XIV. századi csillag alakú buzogányai”, Folia
Archaeologica 22, Budapest, 1971, 165–181.
Kovač 2003
M. Kovač, Ubojite oštrice. Hladno oružje na području
Hrvatske od IX. do kraja XVIII. stoljeća (katalog izložbe /
exhibition catalogue), Gornja Stubica, 2003.
Krajíc 2003a
R. Krajíc, Sezimovo Ústí, Archeologie středovĕkého
poddanského mĕsta 3. Kovárna v Sezimovĕ Ústí a analýza
výrobků ze železa, Díl I, Praha-Sezimovo Ústí- Tábor, 2003.
Krajíc 2003b
R. Krajíc, Sezimovo Ústí, Archeologie středovĕkého
poddanského mĕsta 3. Kovárna v Sezimovĕ Ústí a analýza
výrobků ze železa, Díl II, Praha-Sezimovo Ústí- Tábor,
2003.
299
 Kramberger 1987
D. Kramberger, “Ščitni plašč na starem gradu Celje”,
Varstvo spomenikov 29, Ljubljana, 1987, 49–54.
Kramer 2002
D. Kramer, “Von Burgen Gräbern Brunnentiefen”, Schild
von Steier, Kleine Schriften 19, Graz, 2002, 5–8.
Kranjčev 2008
R. Kranjčev, Kalnik. Iz prirodne baštine Kalničkog gorja i
prigorja, Koprivnica, 2008.
Krenn 2006
M. Krenn, “Baupla Burg”, Castrum Bene 9, Praha, 217–
230.
Kruhek 1997
M. Kruhek, “Krapina - castrum et oppidum” , Hrvatsko
zagorje 3, Zagreb, 1997, 5–22.
Kruhek 2002
M. Kruhek, “Srednjovjekovni utvrđeni gradovi i posjedi
u Moslavini”, in: D. Pasarić ( .), Kutina. Povijesno-kulturni
pregled s identitetom današnjice, Kutina, 2002, 93–124.
Kruhek & Horvat Z. 2000/2001
M. Kruhek & Z. Horvat, “Cetin – spomenik hrvatske
povijesti i forti kacijskog graditeljstva”, Godišnjak zaštite
spomenika kulture Hrvatske 26/27, Zagreb, 2000/2001 [2003],
209–230.
Krznar 2016
S. Krznar, “Cirkvišče, ritualno mjesto starih Torčanaca”,
in: R. Čimin ( ), Arheologija Torčeca.Izbor iz Arheološke
zbirke obitelji Zvijerac, katalog izložbe / exhibition
catalogue, Koprivnica, 2016, 55–61.
Krznar 2017
S. Krznar, “Rezultati istraživanja lokaliteta Torčec-
Cirkvišče 2016. godine”, Godišnjak Instituta za arheologiju
13, Zagreb, 2017, 77–81.
Kühtreiber 2005
Th. Kühtreiber, “Handwerksgeschichtliche und
ideologische Aspekte mi elalterlichen Mauerwerks
am Beispiel Österreichs”, in: W. Melzer ( .),
Mi elalterarchäologie und Handwerk (Soester Beiträge zur
Archäologie 6), Soest, 2005, 173–186.
Kühtreiber 2012
Th. Kühtreiber, “Straße und Burg. Anmerkungen zu
einem vielseitigen Verhältnis”, in: K. Holzner Tobisch,
T. Kühtreiber & G. Blaschi (eds.), Die Vielschichtigkeit
der Straße. Kontinuität und Wandel in Mi elalter und
früher Neuzeit (Verö entlichungen des Instituts für
Realienkunde des Mi elalters und der frühen Neuzeit
22), Wien, 2012, 263–301.
Kühtreiber 2017
K. Kühtreiber, “Siedlungspla -Pilgerstä e-Friedhof”, in:
Lauermann & Lindinger (eds.), Der Michelberg und seine
Kirchen. Eine archäologisch-historische Analyse, Leidorf,
2017, 143–200.
300
Kukuljević Sakcinski 1870
I. Kukuljević Sakcinski, “Veliki Kalnik”, in: I. Standl,
Fotogra jske slike iz Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, Zagreb,
1870, s. p.
h p://arhinet.arhiv.hr/_DigitalniArhiv/IvanStandl/Kalnik.
htm (posjet / accessed: 22 Dec 2016).
Kukuljević Sakcinski 1895
I. Kukuljević Sakcinski, “Regesta documentorum regni
Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae saeculi XIII. Collegit et
digessit I. Kukuljević de Saccis,”. 27/1895, Zagreb,
1–162.
Kuśnierz 2005
J. Kuśnierz,”Militaria z Czermna nad Huczwą. Próba
rekonstrukcji sposobu ataku na gród na podstawie
wyników dotychczasowych badań archeologicznych
/ Military items from Czermno on the river Huczwa.
An a empt at reconstructing the Tartars’ a ack on the
stronghold (in 1240) based on the existing archaeological
studies”, Acta Militaria Mediaevalia 1, Kraków-Sanok, 2005,
115–132.
Kuśnierz 2006
J. Kuśnierz, “Z badań nad militarnym znaczeniem
Gródka nad Bugiem (Wołynia) we wczesnym
średniowieczu / Extract from the research on the military
signi cance of Gródek upon Bug (Wołyń) in the early
Middle Ages”, Acta Militaria Mediaevalia 2, Kraków-
Sanok, 2006, 79–102.
Kužir & Trbojević Vukičević 2004
S. Kužir & T. Trbojević Vukičević,”Životinjski nalazi s
arheološkog lokaliteta Torčec-Gradić”, Podravina 3 (6),
Koprivnica, 2004, 116–121.
Kvassay 2005
J. Kvassay, “The Medieval Se lement at Csesztreg-
Mihomi erdő”, Antaeus 28, Budapest. 2005, 321–346.
Lapajne & Mahović 2005/2006
D. Lapajne & G. Mahović, “Stari grad Tuščak na
Žumberku”, Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatsk
29-30, Zagreb, 2005/2006, [2007], 75–84.
Laszowski 1899
E. Laszowski, “Stara hrvatska županija podgorska”,
Knjiga 138; Razredi lologijsko฀historijski i
loso jsko฀juridički 51, Zagreb, 1899, 1–54.
Laszowski 1902
E. Laszowski, Hrvatske povjesne gradjevine. Knjiga I.,
Zagreb, 1902.
Laszowski 1904
E. Laszowski, “Povijesne crtice o gradu Beli u Županiji
Varaždinskoj”, Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva, n.
s., 7, Zagreb, 1903/1904 [1904], 191–201.
Laterme 2008
C. Laterme, “Töpferräder und Töpferscheiben:
archäologische Befunde und zeitgenössische
Abbildungen”, Archäologie und mi elalterliches Handwerk–
Eine Standortbestimmung (Soester Beiträge zur Archäologie
9), Soest, 2008, 157–168.
Lavocat 1966
R. Lavocat, Faunes et ores préhistoriques de l`Europe
occidentale, Paris, 1966.
Lazar 2003
I. Lazar, “Medieval glass in Slovenia. Some principal
forms”, in: Auf gläsernen Spuren. Der Beitrag Mi eleuropas
zur archäologisch-historischen Glasforschung (Beiträge zur
Mi elalterarchäologie in Österreich 19), Wien, 2003,
81–89.
Lazar 2005
T. Lazar, “O konstrukciji verižnega oklepa”, Argo 48/2,
Ljubljana, 2005, 23–38.
Legge & Rowley-Conwy 1988
A. J. Legge & P. A. Rowley-Conwy, Star Carr Revisited. A
Re-Analysis of the Large Mammals, London, 1988.
Le Go 1998
J. Le Go , Civilizacija srednjovjekovnog Zapada, Zagreb,
1998.
Lehner 2002
M. Lehner, “Die mi elalterliche Keramik vom Grazer
Hauptpla ”, Fundberichte aus Österreich 41, Wien, 2002,
292–302.
Lemoine et al. 2014
X. Lemoine, M. A. Zeder, K. J. Bishop & S. J. Rufolo, “A
new system for computing dentition-based age pro les
Sus scrofa”, Journal of Archaeological Science 47, Oxford,
2014, 179–193.
Lovag 1980
Zs. Lovag, “Árpád-kori pecsétgyűrűk I”, Folia
Archaeologica 31, Budapest, 1980, 221–238.
Lungershausen 2004
A. Lungerhausen, Buntmetallfunde und Handwerksrelikte
des Mi elalters und der frühen Neuzeit aus archäologischen
Untersuchungen in Braunschweig, (Materialhefte zur
Ur- und Frühgeschichte Niedersachsens 34), Rahden/
Westfalen, 2004.
Lyman 1987
R. L. Lyman, “Archaeofaunas and Butchery Studies: A
Taphonomic Perspective”, in: M. Schi er .), Advances in
Archaeological Method and Theory Vol. 10, New York, 1987,
249 –337.
Lyman 1994
R. L. Lyman, Vertebrate Taphonomy, Cambridge, 1994.
acků 2018
P. Macků, “Opomíjený richloobrátkoví kruh loukoťoveho
typu”, Archaeologia historica 43, 1, Brno, 2018, 265–279.
Mačković 2002
R. Mačković, Srednjovjekovni burg Zelingrad. Zaštitni
arheološki i konzervatorski radovi, Izvješće o provedenim
radovima, rukopis, Muzej Sv. Ivan Zelina, 2002.
Mačković 2010
R. Mačković, “Cisterna za vodu na srednjovjekovnom
Zelingradu”, in: A. Gulin ( .), Sveti Ivan Zelina: povijest i
kultura, Zagreb-Sveti Ivan Zelina, 2010, 37–58.
Mahović 2006
G. Mahović, Pokretni arheološki nalazi sa Staroga grada
Žumberak, rukopis, Zagreb, 2006.
Marasović 1983
T. Marasović, Zaštita graditeljskog nasljeđa, Zagreb-Split,
1983.
Marković M. 1983
M. Marković, “Geografske i historijske odrednice
Varaždina tijekom proteklih 800 godina”, in: A.
Mohorovičić ( ), Varaždinski zbornik 1181-1981, Varaždin,
1983, 25–37.
Marković M. 1993
M. Marković, Descriptio Craotiae. Hrvatske zemlje na
geografskim kartama od najstarijih vremena do pojave prvih
topografskih karata, Zagreb, 1993.
Marković S. 2002
S. Marković, Hrvatske mineralne sirovine, Zagreb, 2002.
Marković Z. 1984
Z. Marković, “Prilog poznavanju kontinuiteta
naseljavanja terena oko Delova”, Podravski zbornik 84,
Koprivnica, 1984, 295–319.
Marković 1997
Z. Marković, “Osvrt na neke pretpovijesne i
srednjovjekovne nalaze u Podravini”, Podravski zbornik
1997, Koprivnica, 1997, 33–52.
Maroević 1978/1979
I. Maroević, “Održavanje spomenika kulture”, Godišnjak
zaštite spomenika kulture Hrvatske 4/5, Zagreb, 1978/1979
[1979], 39–44.
Maroević 2005/2006
I. Maroević, “Prostor kao nositelj memorije”, Godišnjak
zaštite spomenika kulture Hrvatske 29/30, Zagreb, 2005/2006
[2007], 33–39.
Matijaško 2016
M. Matijaško, “Pusta Bela – pusti grad: analiza pokretnih
nalaza koji se čuvaju u Gradskom muzeju Varaždin”,
Historia Varasdiensis 4, Varaždin (u tisku / in press).
Matijević-Sokol 2009
M. Matijević-Sokol, “Povlastice Andrije II. Varaždinu
iz 1209. Povijesno-diplomatička analiza”, in: M. Šicel &
S. Kaštela (eds.), 800 godina slobodnog i kraljevskog grada
Varaždina 1209 – 2009, Zagreb-Varaždin, 2009, 19–27.
Mažuran 1956
I. Mažuran,”Arheološko iskapanje u Našicama”, Osječki
zbornik 5, Osijek, 1956, 95–119.
301
 Mažuranić 1975
V. Mažuranić, Prinosi za hrvatski pravno-povjestni rječnik,
Prvi dio A-O , Zagreb, 1975.
Mersdorf 2007
Zs. Mersdorf, “Technológiai nyomok a zalavári
Karoling-kori edényeken”, Communicationes Archaeologiae
Hungariae, Budapest, 2007, 195–213.
Merta 1974
J. Merta, “Nález válečkového zámku a kliče na středověké
forti kaci pod Novým hradem”, Vlastivědný věstník
moravský 26/1, Brno, 1974, 165–169.
Michalak 2005
A. Michalak, “Głowica buławy z Trzciela, pow.
Międzyrzecz. Uwagi w kwestii występowania buław
na ziemiach polskich w średniowieczu, na tle znalezisk
europejskich / Der Kopf eines Streitkolben aus Trzciel,
Lkr. Międzyrzecz”, Archeologia Środkowego Nadodrza 4,
Zelena Góra, 2005, 183–200.
Miletić 1984
D. Miletić, “Medvegrad”, Kaj 6/1984, Zagreb, 1984, 65 –
92.
Miletić 1994
D. Miletić, “Romanički plemićki grad Okić”, in: D.
Pavličević ( .), Pod Okićem, Zagreb, 1994, 87–102.
Miletić 2001
D. Miletić, “O obnovi Medvedgrada (1979.-1999.) –
kronika s komentarom”, Peristil 44, Zagreb, 2001, 131–
157.
Miletić 2012
D. Miletić, Plemićki gradovi kontinentalne Hrvatske, Zagreb,
2012.
Miletić & Valjato-Fabris 1987
D. Miletić & M. Valjato-Fabris, Kapela sv. Filipa i Jakova na
Medvedgradu, Zagreb, 1987.
Minichreiter & Marković 2013
K. Minichreiter & Z. Marković, Beketinci Bentež- naselja iz
eneolitika, ranog i kasnog srednjeg vijeka / Beketinci Bentež-
eneolithic, early mediaeval and late mediaeval se lements
(Monogra je Instituta za arheologiju 3), Zagreb, 2013.
Miracle & Pugsley 2006
P. T. Miracle & L. B. Pugsley, “Vertebrate Faunal Remains
at Pupićina Cave / Ostaci faune kralježnjaka iz Pupićine
peći”, in: P. T. Miracle & S. Forenbaher (eds.), Prehistoric
Herders of northern Istria. The Archaeology of Pupićina Cave
Volume 1 / Pretpovijesni stočari sjeverne Istre. Arheologija
Pupićine peći sv. 1 (Monogra je i katalozi 14), Pula, 2006.
Mirnik 1981
I. Mirnik, Coin Hoards in Yugoslavia, (British
Archaeological Reports International Series 95), Oxford,
1981.
302
Mirnik 2008a
I. Mirnik, “Najsitnija kulturna dobra. Novac i njegova
uloga u srednjovjekovnoj Hrvatskoj i Slavoniji”, Crkvena
kulturna dobra (Analecta 6), Zagreb, 2008, 125–143.
Mirnik 2008b
I. Mirnik, “Maksimilijanov aureus iz skupnog nalaza u
Petrijancu 1805.god.”, Archeologia Adriatica 11, Zadar,
2008, 433–452.
Nadilo 2004
B. Nadilo, “Dojmljive i neosvojive kalničke utvrde”
Građevinar 56, Zagreb, 2004, 379–385.
Nazor 2002
A. Nazor, “Pregled povijesti organiziranog prijenosa
pošte u srednjem vijeku (V.–XV. stoljeće)”, in: A. Hozjan
), Pošta sjeverozapadne Hrvatske, Zagreb-Varaždin, 2002,
23–32.
Nekuda 1975
V. Nekuda, Pfa enschlag – Zaniklá středověká ves u Slavonic
/ Mi elalterliche Dorfwüstung bei Slavonice (Studia Musei
Moraviae), Brno, 1975.
Nekuda 1985
V. Nekuda, Mstěnice 1. Zaniklá středověká ves u Hrotovic,
Brno, 1985.
Nikolić 1956
D. Nikolić,”Tipološki razvoj mamuze od XIV – XX veka
sa osvrtom na zbirku mamuza u Vojnom muzeju JNA”,
Vesnik Vojnog muzeja 3, Beograd, 1956, 61–79.
Nikolić 2017
T. Nikolić ( ), Flora Croatica. Baza podataka, Zagreb, 2017.
h p://hirc.botanic.hr/fcd
Nikolić & Topić 2005
T. Nikolić, & J. Topić, Crvena knjiga vaskularne ore
Republike Hrvatske, Zagreb, 2005.
Nikolić et al. 2010
T. Nikolić, J. Topić, N.Vuković (eds.), Botanički važna
područja Hrvatske, Zagreb, 2010.
Oakesho 1997
R. E. Oakesho , The Sword in the Age of Chivalry,
Woodbridge, 1997.
Odar 2003
B. Odar, Lokostrelstvo v pozni antiki in zgodnjem srednjem
veku, (neobjavljeni diplomski rad, Univerza v Ljubljani /
unpublishd MS thesis, Univesity of Ljubljana), 2003.
Ódor 1998
J. G. Ódor, “Anjou–kori öntőform Majsrol (Adatok a
13-15. századi visele örteanethez)”, Communicationes
Archaeologicae Hungariae, Budapest, 1998, 123–137.
Okroša Rožić 2007
L. Okroša Rožić, “Arheološka istraživanja na starom
gradu Veliki Kalnik u 2005. i 2006. godini”, Cris 6/1,
Križevci, 2007, 88–100.
O away & Rogers 2002
P. O away & N. Rogers, Craft, Industry and Everyday life:
Finds from Medieval York (The Archaeology of York-The
Small Finds 17/15), York, 2002.
ajur 2011
F. Pajur, “Rakovečka trasa „vojničke“ ili Kolomanove
ceste”, Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za
povijesne i društvene znanosti Hrvatske akademije znanosti i
umjetnosti 29, Zagreb, 2011, 23–37.
Pajur 2016
F. Pajur, “Rakovec (Rokonuk) kao središnji posjed
okolice”, Kaj 3-4/2016, Zagreb, 2016, 87–116.
Pankiewicz et al. 2018
A. Pankiewicz, S. Siemianowska & K. Sadowski, “Jak
interpretować 8-kilogramowy depozyt szkłaz Ostrowa
Tumskiego we Wrocławiu?”, Historické sklo 6, Most, 2018,
21–49.
Parádi 1957
N. Parádi, “Technikai vizsgálatok népvandarláskori és
Árpád-kori edényeken”, Régészeti Füzetek 12, Budapest,
1957.
Parádi 1958
N. Parádi, “Középkori cserépfedők / Mi elalterliche
irdene Deckel”, Folia Archaeologica 10, Budapest, 1958,
155–160.
Parádi 1975
N. Parádi, “Pénzekkel kelteze XIII. századi ékszerek.
A Nyáregyháza-pusztapótharaszti kincslelet”, Folia
Archaeologica 26, Budapest, 1975, 119–161.
Parádi 1982
N. Parádi, “Der mi elalterliche Wohnturm von Kács”,
Acta Archaeologica Academiae Scientiarum Hungaricae 34/1-4,
Budapest, 1982, 131–149.
Pavleš 2008
R. Pavleš, “Cesta kralja Kolomana”, Podravina 7/13,
Korpivnica, 2008, 65–75.
Payne 1973
S. Payne,”Kill-o pa erns in sheep and goats: The
mandibles from Aşvan Kale”, Anatolian Studies 23,
Ankara, 1973, 281–303.
Payne 1985
S. Payne, “Morphological Distinctions between the
Mandibular Teeth of Young Sheep, Ovis, and Goats,
Capra”, Journal of Archaeological Science 12 (2), Oxford,
1985, 139–147.
Payne 1987
S. Payne, “Reference Codes for Wear States in the
Mandibular Cheek Teeth of Sheep and Goats”, Journal of
Archaeological Science 14, Oxford, 1987, 609–614.
Petrić 1992
H. Petrić, “Srednjovjekovni putevi u Podravini”, Podravski
zbornik 92, Koprivnica, 1992, 41–46.
Petrić 1993
H. Petrić, “Prilog poznavanju srednjovjekovnih puteva u
središnjoj Hrvatskoj”, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest
26/1, Zagreb, 1993, 17–26.
Petrić 2011
H. Petrić, “O Kalničkom gorju 1780-ih godina: prilozi
povijesti okoliša”, Cris 13/1, Križevci, 2011, 194–205.
Petrić 2012
H. Petrić, Pogranična društva i okoliš. Varaždinski generalat
i Križevačka županija u 17. stoljeću / Frontier Societes and
the Environment. Varaždin generalate (Slavonian military
Frontirt) and križevci County in the 17th Century, Zagreb,
2012.
Petrović 1957
Đ. Petrović,”Samostreli iz zbirke Vojnog muzeja JNA”,
Vesnik Vojnog muzeja 4, Beograd, 1957, 125–151.
Piper 1967
O. Piper, Burgenkunde, München, 1967.
Pisk 2008/2009
S. Pisk, “Garić, Gračenica i Moslavina (upravna područja
– županije, komitati i distrikti)”, Zbornik Moslavine 11/12,
Kutina, 2008/2009 [2009], 40–44.
Pivovarov & Kaliničenko 2014
S. Pivovarov & V. Kaliničenko,”Items of the Ranged Arms
from Chornivka Hillfort of the First Half of 13th Century
(archaeological research of 2012)”, History of Antique Arms,
Researches 2014, Kyiv, 2014, 136–148.
Pleše & Sekulić 2014
T. Pleše & P. Sekulić, “Stari gradovi i utvrde Moslavačke
i Zrinske gore: problemi istraživanja, konzerviranja,
prezentiranja“, Starohrvatska prosvjeta 3/41, Split, 2014,
243–252.
et al. 2017
T. Pleše, P. Sekulić, A. Janeš, H. Kalafatić & K. Jelinčić
Vučković, Petrova gora – pavlinski samostan sv. Petra, ŠŠ
biblioteka Godišnjaka zaštita spomenika kuture Hrvatske
19), Zagreb, 2017.
Popović 1999
M. Popović, Tvrđava Ras / The Fortress of Ras, Beograd,
1999.
Predovnik 2003
K. Predovnik, Trdnjava Kostanjevica na Starem gradu nad
Podbočjem (Archaeologia historica Slovenica 4), Ljubljana,
2003.
Pribaković 1956
D. Pribaković, “Neki podaci o gradištima severozapadne
Hrvatske”, Vesnik Vojnog muzeja JNA 3, Beograd 1956,
107–142.
303
 Prokisch 2016
B. Prokisch, “Der Scha fund von Fuchsendorf”,
Museumsführer 50 Jahre. 50 Objekte, Linz, 2016, 122–123.
h ps://www.zobodat.at/pdf/Fuehrer_2016_0122-0123.pdf
(posjet / accessed: 16 May 2020).
Prummel 1989
W. Prummel, “Appendix to Atlas for identi cation of
foetal skeletal elements of Ca le, Horse, Sheep and Pig”,
Archaeozoologia 3 (1-2), Grenoble, 1989, 71–78.
Prummel & Frisch 1986
W. Prummel & H.-J. Frisch, “A Guide for the Distinction
of Species, Sex and Body Side in Bones of Sheep and
Goat”, Journal of Archaeological Science 13 (6), Oxford, 1986,
567–577.
Pusztai 2011
T. Pusztai, “Kőnnyűlovas harcos sirja a muhi csatából
/ Grab eines leichten Reiterkrieges aus der Schlacht
von Muhi”, A Móra Ferenc Múzeum Evkőnyve: Studia
Archaeologica 12, Szeged, 2011, 629–640.
abovyanov 2015
D. Rabovyanov, Archaeological studies in the southern
section of Trapezitsa I, The Medieval Town, Veliko Tarnovo,
2015.
Radić & Bojčić 2004
M. Radić & Z. Bojčić, Srednjovjekovni Grad Ružica, Osijek,
2004.
Radović 2012
S. Radović, “Analiza faune iz srednjovjekovne utvrde
Paka kod Novog Marofa”, Arheologija varaždinskog kraja i
srednjeg Podravlja (Izdanja Hrvatskog arheološkog društva
28), Zagreb, 2012, 297–301.
Radović 2015
S. Radović, “Životinjski ostaci iz rimskog i
ranosrednjovjekovnog naselja na nalazištu Virovitica
Kiškorija Jug / Animal remains from the Roman and early
medieval se lements at the Virovitica Kiškorija South”,
in: K. Jelinčić Vučković ( ), Rimsko selo u provinciji
Gornjoj Panoniji: Virovitica Kiškorija Jug / Roman Village in
the Provinence of Upper Pannonia: Virovitica Kiškorija South
(Monogra je Instituta za arheologiju 7), Zagreb, 2015,
301–310.
Rapanić 2008
Ž. Rapanić, “Arhitekt – Graditelj – Klesar”, Archaeologia
2/2008 [2009], Zadar, 543–554.
Regan 2001
K. Regan, ”Srednjovjekovna utvrda Sveta Elizabeta
(Pepelara) u Prekodravlju”, Kaj 1-2/ 2001 [2002], Zagreb,
101–106.
Regan 2004
K. Regan, “Plemićki grad Veliki Kalnik”, Kaj 3, Zagreb,
2004, 83–104
304
Regan 2017
K. Regan, Srednjovjekovne i renesansne utvrde Hrvatskog
zagorja, Donja Stubica, 2017.
Rei & Wing 1999
E. J. Rei & E.S. Wing, Zooarchaeology, Cambridge, 1999.
Rengjeo 1959
I. Rengjeo, Corpus der mi elalterlichen Münzen von Kroatien,
Slavonien, Dalmatien und Bosnien, Graz, 1959.
Richter 1982
M. Richter, Hradišťko u Davle-městečko ostrovského kláštera
/ Hradišťko bei Davle-eine Kleinstadt des Ostrover Klosters
(Monumenta Archaeologica 22), Praha, 1982.
Riedel 1994
A. Riedel, The animal remains of medieval Verona: an
archaeozoological and palaeoeconomical study, Verona, 1994.
Rječnik 2000
Rječnik hrvatskoga jezika, Zagreb, 2000.
Roglić 2006
J. Roglić, Geografske regije Hrvatske i susjednih zemalja.
Geografske posebnosti i razvojni procesi, (Sabrana djela,
Knjiga 5), Zagreb-Split, 2006.
Roth 2006
T. Roth, “Als die Donnerkeile noch vom Himmel
elen”, in: H. Rosmani , Die Ke elburg in Haibach. Eine
archäologisch-historische Spurensuche, Ascha enburg, 2006,
107–111.
h ps://www.spessartprojekt.de (posjet / accessed: 13 Nov
2019)
Roth Hege 2004
E. Roth Hege, “Die Funde vom Stadtpla in Aarberg”,
Archäologie im Kanton Bern: Fundberichte und Aufsä e
5A/5B, Bern, 2004, 163–272.
Rowley-Conwy at al. 2012
P. Rowley-Conwy, U. Albarella & K.
Dobney,”Distinguishing Wild Boar from Domestic Pigs in
Prehistory: A Review of Approaches and Recent Results”,
Journal of World Prehistory 25, New York, 2012, 1–44.
Rusu 2005
A. A. Rusu, “On the Medieval Ba le Knives from
Transilvanija”, Medium Aevum Qutadianum 51, Krems,
2005, 7–25.
Ru kay 1976
A. Ru kay,”Wa en und Reiterausrüstung des 9. bis
zur ersten Hälfte des 14. Jahrhunderts in der Slowakei”,
Slovenská archaeológia 24/2, Bratislava, 1976, 245–395.
agadin 1997
M. Sagadin, ”Mali grad v Kamniku”, Varstvo spomenikov
37, Ljubljana, 1997, 105–118.
Salzer 2012
R. K. Salzer, Die spätmi elalterliche Burg Grafendorf,
Stadtgemeinde Stockerau. Eine archäologisch-historische
Analyse (diplomski rad/ Ma Thesis, Universität Wien),
Wien, 2012.
h ps://www.academia.edu/3111163 (posjet / accessed: 11
Nov. 2020).
Sawicki & Siemianowska 2020
J. Sawicki & S. Siemianowska, ”Change in the Glass
Jewellery Production during the 13th-Century Revolution
in central Europe. A Case Study of a Unique Glass
Annular Brooch”, Archäologisches Korresponden bla 50 /
1, Mainz, 2020, 133–143.
Schaller 1992
O. Schaller, Illustrated Veterinary Anatomical Nomenclature,
Stu gart, 1992.
Schlosser 1870
J. Schlosser, Kalnička gora sa svoje prirodopisne znamenitosti,
(Rad JAZU 11), Zagreb, 1870.
Schmaedecke 2008
M. Schmaedecke, “Das Bauhandwerk im Mi elalter und
in der frühen Neuzeit. Baobachtungen an den Burgen
der Nordschwei ”, in: Archäologie und mi elalterliches
Handwerk- eine Standortbestimmung (Soester Beiträge zur
Archäologie 9), Soest, 2008, 61–89.
Schmid 1972
E. Schmid, Atlas of Animal Bones / Knochenatlas,
Amsterdam, London, New York, 1972.
Schuster et al. 2012
J. Schuster, P. Saunders & D. Algar, “Objects of Iron” in:
P. Saunders ( .), Salisbury Museum medieval catalogue 4,
Salisbury, 2012, 143–199.
Sedlačkova 2003
H. Sedlačkova,”Typologie des Glasses aus dem
13. und 14. Jahrhundert aus Brünn, Mähren”, in:
Auf gläsernen Spuren. Der Beitrag Mi eleuropas zur
archäologisch-historischen Glasforschung (Beiträge zur
Mi elalterarchäologie in Österreich 19), Wien, 2003,
127–134.
Sedláčková 2006
H. Sedláčková, “Ninth- to Mid-16th-Century Glass Finds
in Moravia”, Journal of Glass Studies 48, Corning, 2006,
191–224.
Seetah 2005
K. Seetah, “Butchery as a tool for understanding the
changing views of animals”, in: A. Pluskowski ( ),
Just Skin and Bones? New Perspectives on Human-Animal
Relations in the Historic Past, (British Archaeological
Reports, International Series 1410), Oxford, 2005, 1–8.
Sekelj Ivančan 2010
T. Sekelj Ivančan, Podravina u ranom srednjem vijeku
(Monogra je Instituta za arheologiju 2), Zagreb, 2010.
Sekelj Ivančan 2019
T. Sekelj Ivančan,”Novi ranosrednjovjekovni nalazi iz
šljunčare Jegeniš pokraj Koprivnice / New early medieval
nds from the Jegeniš gravel pit near Koprivnica”, Vjesnik
Arheološkog muzeja u Zagrebu 52, 3. ser., Zagreb, 2019,
149–178.
Sekelj Ivančan & Tkalčec 2004
T. Sekelj Ivančan & T. Tkalčec, “Arheološko nalazište
Torčec-Gradić / Torčec-Gradić Archaeological Site”,
Podravina 3/6, Koprivnica, 2004, 71–106.
Sekula 2008
J. Sekula, “Povijest posjeda Čanjevo”, in: L. Bekić .),
Utvrda Čanjevo. Istraživanja 2003฀2007., Visoko, 2008,
25–39.
Sijarić 1996/2000
M. Sijarić, “Kasnosrednjovjekovne mamuze iz zbirke
Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine”, Glasnik
Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine u Sarajevu 48/49,
Sarajevo, 1996/2000. [2001], 300–346.
Sijarić 2014
M. Sijarić, Hladno oružje iz Bosne i Hercegovine u arheologiji
razvijenog i kasnog srednjeg vijeka /Cold-steel weapons from
Bosnia and Herzegovina in the archaeology of the high and late
mediaeval periods, Sarajevo, 2014.
Silver 1969
I. A. Silver, “The Ageing of Domestic Animals”, in: D.
Brothwell & E. Higgs (eds.), Science in Archaeology: A
survey of Progress and Research, 2nd edition, New York,
1969, 283–302.
Simić et al. 2008
V. Simić, S. Popović & D. Jojić, Anatomski praktikum
usporedne anatomije domaćih sisara – Prvi deo, Beograd,
2008.
Simon 1996
H. K. Simon, “Árpád-kori és késő középkori leletek
Gellénháza-Városrét lelőhelyen. Kisbuda falu középkori
leletei / Arpadenzeitliche und spätmi elalterliche Funde
in Gellénháza-Városrét”, Zalai Múzeum 6, Zalaegerszeg,
1996, 197–220.
Soldo 1968/1969
J. A. Soldo,”Provala Tatara u Hrvatsku”, Historijski zbornik
21–22, Zagreb, 1968/1969 [1971], 371–388.
Spasimo kulturnu baštinu 2001-2005
Spasimo kulturnu baštinu (katalog izložbe / exhibition
catalogue), Varaždin, 2001, 2002, 2003, 2004, 2005.
Speth 1983
J. D. Speth, Bison Kills and Bone Counts: Decision Making by
Ancient Hunters, Chicago, 1983.
305
 Stadler & Reitmaier 2003
H. Stadler & Th. Reitmaier,”Hohl- und Flachglasfunde
aus mi elalterlichen Burgengrabungen in Tirol und
Oberkärnten”, in: Auf gläsernen Spuren. Der Beitrag
Mi eleuropas zur archäologisch-historischen Glasforschung
(Beiträge zur Mi elalterarchäologie in Österreich 19),
Wien, 2003, 189–210.
Stamp i 1963
H. R. Stamp i, “Wisent, Bison bonasus (LINNÉ) 1758,
Ur, Bos primigenius (BOJANUS) 1827, und Hausrind, Bos
taurus (LINNÉ) 1758, in: J. Boessneck, J.-P. Jéquier & H.
R.. Stamp i (eds.), Seeberg, Burgäschisee-Süd - Teil 3: Die
Tierreste, Acta Bernensia 2, Bern, 1963, 117–196.
Stare 2002
V. Stare,”Kovinski predmeti z jugovzhodnega dela
naselja na Otoku pri Dobravi (Gutenwert)”, Argo 45/1-2,
Ljubljana, 2002, 18–43.
Stare 2004
V. Stare, “Kovinske in keramične ostaline iz
stanovanjskega in obrtniškega predela na sredini naselja
na Otoku pri Dobravi (Gutenwert)”, Argo 47/2, Ljubljana,
2004, 39–70.
Stare 2007
V. Stare, “Otok pri Dobravi. Ključi in ključavnice
srednjeveškega Gutenwerta”, Argo 50/2, Ljubljana, 2007,
21–39.
Stiner 2002
M. C. Stiner, “On in situ A rition and Vertebrate Body
Part Pro les”, Journal of Archaeological Science 29, Oxford,
2002, 979–991.
Stopar 1977
I. Stopar, Razvoj srednjeveške grajske arhitekture na
Slovenskem Štajerskem, Ljubljana, 1977.
Stopar 2006
I. Stopar, “Grad Podsreda”, Gradovi, utrdbe in mestna
obzidja: vodnik po spomenikih, Dnevi evropske kulturne
dediščine, Ljubljana, 2006, 149–153.
Szabo 1913/1914
Gj. Szabo,”Spomenici Kotara Krapina i Zlatar”, Vjesnik
Hrvatskoga arheološkoga društva, n.s. sv. 13, Zagreb,
1913/1914.
Szabo 1919
Gj. Szabo, “Spomenici Kotara Ivanec”, Vjesnik Hrvatskoga
arheološkoga društva, N.S. sv. 14 , Zagreb 1915/1919 [1919],
22–97.
Szilágy et al. 2014
V. Szilágy, T. Á. Rácz, V. Gál-Mlakár, E. Simonyi & I. E.
Sajó: „Archaeometric investigation of Buda white ware
(12th-14th century AD, North Hungary). Initial questions
and rst results”, in: M. Martinón-Torres ( ), Craft and
science. International perspectives on archaeological ceramics,
Doha, Qatar, 2014, 201–211.
h p://dx.doi.org/10.5339/uclq.2014.cas.ch22 (posjet /
accessed: 9 Jan 2021).
306
Szpunar & Glinianowicz 2006
A. Szpunar & M. Glinianowicz, “Uzbrojenie
późnośredniowieczne z zamku w Czchowie w
Małopolsce / Late medieval arms in the Czchów castle
in Lesser Poland”, Acta Militaria Mediaevalia 2, Kraków-
Sanok, 2006, 137–188.
iaurová 1978
D. Šaurová, “Hřeby z výzkumu zaniklých Konůvek”,
Archeologické rozhledy 30/5, Praha, 1978, 560–566.
Šaurová 1980
D. Šaurová, “Středověké závěsné zámky z Konůvek na
Slavkovsku”, Archeologické rozhledy 32, Praha, 1980, 82–89.
Šimek 1987
M. Šimek, „Rezultati probnih sondiranja Gradskog
muzeja Varaždin u 1986. godini”, Muzejski vjesnik 10,
Varaždin, 1987, 42–47.
Šimek 1997
M. Šimek,”Tragovi najstarijeg naseljavanja na području
Ivanca i okolice”, in: A. Mohorovičić .), Zbornik 600
godina Ivanca, Ivanec, 1997, 9–22.
Šimek 1999
M. Šimek, “Toponimi. Jezični spomenici otkrivaju
arheološke spomenike / Toponyme. Sprachdenkmäler
entdecken archäologische Denkmäler”, in: S. Težak ( )
Županija varaždinska u srednjem vijeku / Die Gespanschaft
Varaždin im Mi elalter (katalog izložbe / exhibition
catalogue), Varaždin, 1979, 27–30.
Šimek 2001
M. Šimek, Izvještaj o početnom istraživanju utvrde Paka,
rukopis, Konzervatorski odjel u Varaždinu, Varaždin,
2001.
Šimek 2004
M. Šimek, Utvrda Paka – izvještaj o radovima provedenim
2004.g., rukopis, Konzervatorski odjel u Varaždinu,
Varaždin, 2004.
Šimek 2006
M. Šimek, “Srednjovjekovna utvrda Paka kod Novog
Marofa”, in: S. Vragović & M. Benčik (eds.), Novomarofski
zbornik, Novi Marof, 2006, 67–79.
Šimek 2007
M. Šimek, “Utvrda Paka”, Hrvatski arheološki godišnjak 4,
Zagreb, 2007 [2008], 161–164.
Šimek 2009
M. Šimek, Utvrda Paka – izvještaj o radovima provedenim
2009., rukopis, Konzervatorski odjel u Varaždinu,
Varaždin, 2009.
Šimek 2010
M. Šimek, “„Kamena strela“ u srednjovjekovnoj utvrdi?”,
Zbornik Soboškega muzeja 15, Murska Sobota, 2010, 135–
149.
Šimek 2012
M. Šimek, “Burg Paka“, Kaj 45/1-2 Zagreb, 2012, 61–94.
Šimek 2014
M. Šimek, “Rute – Gradišče, Podrute”, Hrvatski arheološki
godišnjak 11/2014, Zagreb [2015], 213–215.
Šimek 2017
M. Šimek, “Starec - Ljubelj Kalnički, Ljubeščica”, Hrvatski
arheološki godišnjak 14/2017, Zagreb (u tisku / in press).
Šimunić 1983
A. Šimunić, “Pregled geološke građe sjeverozapadne
Hrvatske”, in: A. Mohorovičić ( ), Varaždinski zbornik
1181-1981, Varaždin, 1983, 41–52.
Šimunić et al. 1981a
An. Šimunić, M. Pikija, I. Hečimović & Al. Šimunić,
Osnovna geološka karta SFRJ 1:100.000, L 33-69, list Varaždin,
Beograd, 1981.
Šimunić et al. 1981b
An. Šimunić, M. Pikija, I. Hečimović & Al. Šimunić,
Osnovna geološka karta SFRJ 1:100 000, L 33-69. Tumač za
list Varaždin, Beograd, 1981.
Šimunović 1972
P. Šimunović, Toponimija otoka Brača, (Brački zbornik 10),
Supetar, 1972.
Šincek 2003
D. Šincek, Biljni svijet Ivanščice i Ravne gore, Varaždin,
2003.
Šincek 2017
D. Šincek, “Prilog ori Kalničkog gorja – terenska
opažanja” U: Flora Croatica baza podataka, Zagreb 2017.
h p://hirc.botanic.hr/fcd
Šincek & Borovečki-Voska 2016
D. Šincek & Lj. Borovečki-Voska, Istraživanje biljnih
zajednica brdskih travnjaka na području Varaždinske županije,
treća godina 2016.; područje Kalničkog gorja u Varaždinskoj
županiji i istočni dio Varaždinsko-topličkog gorja, Elaborat,
rukopis, Javna ustanova za upravljanje zaštićenim
dijelovima prirode na području Varaždinske županije,
Varaždin, 2016.
Škiljan 2002
M. Škiljan, Metallica. Predmeti od neplemenitih metala.
Zbirka predmeta iz svakodnevnog života (katalog izložbe /
exhibition catalogue), Zagreb, 2002.
Šmalcelj & Kolar
M. Šmalcelj & S. Kolar, “Đelekovec kod Koprivnice –
bjelobrdska nekropola”, Arheološki pregled 17, Beograd,
1975, 130–133.
Štukl 2007
J. Štukl, “O puščičnih osteh za lok in samostrel z območja
srednjeveške Ško e Loke”, Arheološki vestnik 58, Ljubljana,
2007, 367–374.
Štular 2005
B. Štular, “Lončenina s kamniškega Malega gradu.
Izkopavanja leta 1992,” Arheološki vestnik 56, Ljubljana,
2005, 435–452.
Štular 2007
B. Štular, “Lonci v opremi visokosrednjeveške kuhinje
s kamniškega Malega gradu”, Arheološki vestnik 58,
Ljubljana, 2007, 375–404.
Štular 2009
B. Štular, Mali grad. Visokosrednjeveški grad v Kamniku /
Mali grad. High Medieval Castle in Kamnik (Opera Instituti
Archaeologici Sloveniae 15), Ljubljana, 2009.
Štular 2015
B. Štular,”Small Finds”, in: B. Štular ( ), Smlednik Castle,
(Monographiae Instituti Archaeologici Sloveniae 8),
Ljubljana, 2015, 45–68.
Takacs 1996
M. Takacs,”Formscha und Chronologie der Tongefässe
des 10.-14. Jahrhunderts der Kleinen Tiefebene”,
Archaeologica Academiae Scientiarum Hungaricae 48,
Budapest, 1996, 135–195.
Tanodi 1942
Z. Tanodi, Poviestni spomenici slobodnoga kraljevskoga grada
Varaždina, sv. 1.,Varaždin, 1942.
Tarcsay 2002
K. Tarcsay,”Neue Erkenntnisse zum Spektrum des
mi elalterlichen und neuzeitlichen Glases in Wien”, in:
Fundort Wien (Berichte zur Archäologie 5/2002), Wien,
2002, 168–191.
Tarcsay 2003
K. Tarcsay,”Zum Stand der mi elalterlichen und
neuzeitichen Glasforschung in Östrerreich”, in:
Auf gläsernen Spuren. Der Beitrag Mi eleuropas zur
archäologisch-historischen Glasforschung (Beiträge zur
Mi elalterarchäologie in Österreich 19), Wien, 2003,
165–168.
Tarcsay 2018
K. Tarcsay, “Die Wiener Glashü en. Neue Quellen zur
Glaserzeugung von der Antike bis in die Neuzeit”, in:
Fundort Wien ( Berichte zur Archäologie 21), Wien, 2018,
4–28.
Temesváry 1960
F. Temesváry, “Kulcstípousok és zár- mechanizmusok
fejledösé a XII – XV. századig”, Folia rchaeologica 12,
Budapest, 1060, 192–216.
Terei & Horváth 2007a
Gy. Terei & A. Horváth, “Az Árpád-kori Kána falu
vasleletei I.”, Communicationes Archaeologicae Hungariae
2007, Budapest, 2007, 215–246.
307
 Terei & Horváth 2007b
Gy. Terei & A. Horváth, “Az Árpád-kori Kána falu
vasleletei II.”, Budapest Régisegéi 41, Budapest, 2007,
153–192.
Težak 1994
S. Težak, Kuna, hrvatski novac, (katalog izložbe / exhibition
catalogue), Varaždin, 1994.
Težak 1999
S. Težak, “Politički i upravni razvoj Županije
varaždinske”, in: S. Težak ( .), Županija varaždinska u
srednjem vijeku / Die Gespanschaft Varaždin im Mi elalter
(katalog izložbe / exhibition catalogue), Varaždin, 1999,
5–12.
Težak 2008
S. Težak, “Kataloške jedinice 12-22” in: S. Težak, M.
Klemm & M. Šimek, Iz srednjega u novi vijek. Varaždinski
Stari grad i projekt Bastion / From the Middle Ages to the
Modern World. Varaždin Old Town and Project Bastion
(katalog izložbe / exhibition catalogue), Varaždin, 2008,
34–36.
Tkalčec 2002
T. Tkalčec, “Stari grad Čanjevo”, Cris 4/1, Križevci, 2002,
18–25.
Tkalčec 2008
T. Tkalčec, “Krapina – Stari grad Krapina”, Hrvatski
arheološki godišnjak 5, Zagreb, 2008 [2009], 230–233.
Tkalčec 2009
T. Tkalčec,”Arheološka istraživanja na Starom gradu
u Krapini 2008.g.”, Godišnjak Instituta za arheologiju 5,
Zagreb, 2009, 95–100.
Tkalčec 2010
T. Tkalčec, Burg Vrbovec u Klenovcu Humskom: deset sezona
arheoloških istraživanja / Vrbovec castle in Klenovec Humski:
Ten seasons of archeological investigations, Zagreb, 2010.
Tkalčec 2013a
T. Tkalčec,”Stari grad Krapina”, in: M. Buzov & D.
Ložnjak Dizdar (eds.), Dnevnik jednog arheologa, Zagreb,
2013, 17–24.
Tkalčec 2013b
T. Tkalkčec, “Krapina-Vukšićev breg”, Hrvatski arheološki
godišnjak 10, Zagreb, 2013 [2014], 213–214.
Tkalčec 2014
T. Tkalčec, “The medieval Castle of „Vrbouch“ in
Klenovec Humski (North-West Croatia): ten Season of
Archaeological and Conservation work”, Castrum Bene
12, Ljubljana 2014, 159 –169.
Tkalčec 2015
T. Tkalčec, “Novi pogledi na stara obrambena zdanja:
burg Vrbovec u Klenovcu Humskom, arheološka
istraživanja 2014. godine / New perspectives on ancient
forti cations: Vrbovec Castle in Klenovec Humski,
archaeological investigations in 2014”, Godišnjak Instituta
za arheologiju 11, Zagreb, 2015, 63–73.
308
Tkalčec 2016
T. Tkalčec, “Prapovijesna, rimska i srednjovjekovna
naselja na lokalitetu Donji Miholjac – Đanovci – zaštitna
arheološka istraživanja u 2015. godini”, Godišnjak
Instituta za arheologiju 12, Zagreb, 2016, 46–58.
Tkalčec 2017
T. Tkalčec, “Kasnosrednjovjekovna gradišta u široj
okolici Križevaca”, Cris 19/1, Križevci, 2017, 15–33.
Tomek & Bocheński 2009
T. Tomek & Z. M. Bocheński, A key for the identi cation of
domestic bird bones in Europe: Galliformes and Columbiformes,
Kraków, 2009.
Tomičić 1999
Ž. Tomičić, “Arheološki zemljovid Krapine i okolice.
Krapona-Locus Krapina-castrum Crapina”, Panonski
periplus. Arheološka topogra ja kontinentalne Hrvatske,
Zagreb, 1999, 45–88.
Tomičić 2015
Ž. Tomičić,”Neka pitanja o srednjovjekovnim sponama
Slavonije / Certain questions relating to medieval buckles
in Slavonia”, Archaeologia Adriatica 9, Zadar, 2015, 323–
349.
Tomičić & Mahović 2011
Ž.Tomičić & G. Mahović,”Metalni nalazi i katalog”,
in: Ž. Tomičić & K. Jelinčić, Suhopolje – Kliškovac. Od
mjestopisa do arheološke spoznaje, (Monogra je Instituta za
arheologiju 4 ) Zagreb, 137–143.
Tomičić et al. 2002
Ž. Tomičić, T. Tkalčec, M. Dizdar & D. Ložnjak,
”Plemićki grad Vrbovec kraj Huma na Sutli (istraživanje
godine 2002.)”, Obavijesti Hrvatskog arheološkog društva 34,
Zagreb, 2002, 171–174.
Topić & Vukelić 2009
J. Topić & J. Vukelić, Priručnik za određivanje kopnenih
staništa u Hrvatskoj prema Direktivi o staništima EU,
Zagreb, 2009.
Truhelka 1897
Ć. Truhelka, Slavonski banovci, Sarajevo, 1897.
Truhlar 1979
F. Truhlar, “Toponomastika v službi arheologije”
Arheološki vestnik 30, Ljubljana, 1979, 498–506.
Tymonová 2010
M. Tymonová, “Archaeologické doklady každodenního
života obyvatel hradu Cvilína v období středověku a
raného novověku”, Archaeologia Historica 35/1-2, Brno,
2010, 63–79.
Vándor 2005
L. Vándor,” Die Metall-, Holz- und Knochengegnstände
von Weitschawar”, in: B. Berner, D. Kramer & O. Pickl
eds.), Weitschawar / Bajcsa Vár, eine steierische Festung in
Ungarn (katalog izložbe / exhibition catalogue), Graz,
2005, 89–101.
Vargha 2013
M. Vargha, Dress accessories and jewellery from twelth- and
thirteenth-century Hungary. Typochronology and social-
economic interpretation based on nds from Kána village
(diplomski rad / MA Thesis, Central European University
Budapest), Budapest, 2013.
www.etd.ceu.hu (posjet / accessed: 7 Jul 2020).
Vaverková 1990
Z. Vaverková, “Kružkový závěs k basinetu ze zámku
Hluboká / Ke enschu am Helm (cassis basinet) aus dem
Schloß Hluboká”, Archaeologia Historica 16, Brno 1990
[1991], 379–384.
Vich 2017
D. Vich,”Projectile head nds from Zítkov Castle near
Choceň”, Acta Militaria Mediaevalia 12, Kraków-Sanok-
Wroclav, 2017, 83–109.
Vich 2019
D. Vich,”Hrad Zítkov u Chocně u světle archeologických
nálezů”, Archaeologia historica 44/1, Brno, 2019, 29–63.
Vich & Žákovský 2016
D. Vich & P. Žákovský, “Vojenské vybavení bojové
družiní před husitskou revolucí. Soubor militárií z hradu
Orlík u Brandýsa nad Orlicí ve východních Čechách /
The military gear of armed groups prior to the husite
revolution. An assamblage of military gear from orlik
Castle near Brandýs nad Orlici in east Bohemia”, Památky
archaeologické 107, Praha, 2016, 279–351.
Vikić-Belančić 1972
B. Vikić-Belančić, “Prilog istraživanju antičkog
naseobinskog kompleksa u Varaždinskim Toplicama”
Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu 8, 3. ser., Zagreb,
1972 [1974], 75–127.
Vikić & Walter 1955
B. Vikić & E. Walter, “Zbirka potkova u Arheološkom
muzeju u Zagrebu”, Starohrvatska prosvjeta 4, 3. ser.,
Zagreb, 1955, 23–84.
Villena 1975
L. Villena, Glossaire – Burgenwörterbuch, München, 1975.
Vinski 1989
Z. Vinski, “Razmatranja o iskopavanjima u Kninu na
nalazištu Greblje”, Starohrvatska prosvjeta 19, Split, 1989
[1991], 5–73.
Vinšćak 2002
T. Vinšćak, Vjerovanja o drveću u Hrvata u kontekstu
slavističkih istraživanja, Zagreb, 2002.
Visković 2001
T. Visković, Stablo i čovjek. Prilog kulturnoj botanici, Split,
2001.
von den Driesch 1976
A. von den Driesch, A Guide to the Measurement of Animal
Bones from Archaeological Sites, Peabody Museum Bulletin
1, Cambridge, 1976.
Von Velte 1951
M. Von Velte, Die Anwendung der Quadratur und
Triangulatur bei der Grund- und Aufrissgestaltung der
gotischen Kirchen, Basel, 1951.
Vrsalović 1963
D. Vrsalović, “Kasnosrednjovjekovne ostruge u Muzeju
hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu”, Starohrvatska
prosvjeta 3. ser, 8-9, Split, 1963, 151–169.
Vrtiprah 2006
V. Vrtiprah, “Kulturni resursi kao činitelj turističke
ponude u 21. stoljeću”, Ekonomska misao i praksa 1/2,
Dubrovnik, 2006, 279–296.
Vukelić et al. 2008
J. Vukelić, S. Mikac, D. Baričević, D. Bakšić & R. Rosavec,
Šumska staništa i šumske zajednice u Hrvatskoj – nacionalna
ekološka mreža, Državni zavod za zaštitu prirode, Zagreb
2008.
Wild et al. 2006
W. Wild, U. Dretscher & L. Fedel, “Die Burgruine
Freienstein – Ausgrabungen 1968-1982”, Archäologie in
Kanton Zürich 2003-2005, (Berichte der Kantonsarchälogie
Zürich 18), Zürich, 2006, 75–186.
Zane i 2019
D. Zane i,” Die Küchen in Burgen: ein Beitrag zur
Wohn- und Versorgungskultur des Adels im Mi elalter
und der frühen Neuzeit”, ARX. Burgen und Schlösser in
Bayern, Ősterreich und Süstirol (Zeitschrift des Südtiroler
Burgeninstituts 41), Brixen, 2019, 37–44.
Zaruba 2012
F. Zaruba, “Valdek – přispĕvek k poznání stavebního
vývoje hradu”, Časopis Společnosti přatél starožitnosti 120/3-
4, Praha, 2012, 197–209.
Zeder 1991
M. A. Zeder, Feeding Cities: Specialized Animal Economy in
the Ancient Near East, Washington, 1991.
Zeder & Lapham 2010
M. A. Zeder & H. A. Lapham, “Assessing the reliability of
criteria used to identify postcranial bones in sheep, Ovis,
and goats, Capra”, Journal of Archaeological Science 37 (11),
Oxford, 2010, 2887–2905.
Zlatunić 2005
R. Zlatunić, “Nastanak gline, tehnologija i mineralogija
keramike”, Histria archaeologica 36, Pula, 2005 [2007],
61–113.
Zloušić-Iđaković 2004
K. Zloušić-Iđaković, “Zaštitni radovi na starom gradu
Velikom Kalniku u 2004. godini”, Cris 6/1, Križevci, 2004,
96–101.
Žákovský & Hošek 2015
P. Žákovský & J. Hošek, “Kovové artefakty”, in: M.
Plaček & M. Dejmal (eds.), Veselí nad Moravou. Středoveký
hrad v říční nívě, Brno, 2015, 220–251.
309
 Žmegač 1993
A. Žmegač, “Vlastelinski grad Veliki Kalnik”, in: Ž.
Domljan ( ), Umjetnička topogra ja Hrvatske: Križevci grad
i okolica, Zagreb, 1993, 343–344.

RL 1: www.google.hr/maps/@46.1608274,16.2538726,12z/data=15m!1e4 (posjet / accessed: 9 May 2020).

URL 2: h p://www.brandenburg1260.de/hund-im-ma.html (posjet / accessed: 22 Apr 2019).

URL 3: h p://www.bl.uk/manuscripts/Viewer.aspx?ref=add_ms_42130_f053r (posjet / accessed: 22 Apr 2019).

URL 4: h ps//preglednik.arkod.hr (posjet / accessed: 9 May 2020).

URL 5: h ps://mapire.eu/en/synchron/ rstsurvey-croatia/secondsurvey-croatia/?bbox=1813695.9358678294%2C5798039.67

0079113%2C1824645.5401696812%2C5804727.910054066&map-list=1&layers=145&right-layers=9
(posjet / accessed: 11 Sept 2019).

URL 6: h p://medieval-illumination.blogspot.com/2014/09/toggenburg-bibel.html (posjet / accessed: 10 Jan 2020).

URL 7: h ps://czernozub.rajce.idnes.cz/Bible_krale_Vaclava_IV._cast_V./#PTDC0076.jpg (posjet / accessed: 10 Mar 2020).

URL 8: h ps://de.academic.ru/dic.nsf/dewiki/410044 (posjet / accessed: 7 Mar 2020).

URL 9: h ps://nl.pinterest.com/ginodhs/longsword/ (posjet / accessed: 14 Mar 2020).

URL 10: h p://utu.morganlibrary.org/medren/Manuscript_images.cfm?ACC_NO=M.969&StartRow=1 (posjet / accessed:

11 Feb 2020).

URL 11: h p://www.medievaltymes.com/courtyard/images/maciejowski/leaf27/otm27ra&b.gif (posjet / accessed: 14 Mar

2020).

URL 12: h p://www.bl.uk/catalogues/illuminatedmanuscripts/record.asp?MSID=7791&CollID=16&NStart=140505 (posjet /

accessed: 11 May 2020).

URL 13: h p://naumburgermeister.eu/index.php?id=347 (posjet / accessed: 11 May 2014).

URL 14: h ps://digi.ub.uni-heidelberg.de/diglit/cpg848/0128 (posjet / accessed: 5 Jul 2020).

URL 15: h ps://digi.ub.uni-heidelberg.de/diglit/cpg848/0537 (posjet / accessed: 5 Jul 2020).

URL 16: h p://daten.digitale-sammlungen.de/bsb00093674/image_104 (posjet / accessed: 4 Jul 2020).

URL 17: h ps://nbn-resolving.org/urn:nbn:de:bvb:384-uba002002-0 (posjet / accessed: 4 Jul 2020).

URL 18: h ps://search.onb.ac.at/primo-explore/fulldisplay?docid=ONB_

alma21313145740003338&context=L&vid=ONB&lang=de_DE (posjet / accessed: 5 Jul 2020).

URL 19: h ps://classconnection.s3.amazonaws.com/815/ ashcards/724815/png/woodcut_of_po ers_1316486187925.png

(posjet / accessed: 9 Jul 2020).

URL 20: h ps://www.foliamagazine.it/en/caesar-and-cleopatra/ (posjet / accessed: 17 May 2021).

URL 21: h ps//digi.ubi.uni-heidelberg.de/diglit/cpg156/0167 (posjet / accessed: 20 Dez 2019).

URL 22: h p://manuscriptminiatures.com/4193/17433/ (posjet / accessed: 10 Apr 2019).

310
 Uz djelatnike Gradskog muzeja Varaždin (Marina Šimek - voditeljica radova,
Branimir Šimek - član stručne ekipe) u arheološkim istraživanjima sudjelovali su:
Krešo Cikač, Marijan Čikan, Branko Đorđević, Dalibor Đorđević, Denis Đorđević,
Neven Đorđević, Tomislav Golub, Goran Jakovljević, Katarina Jerbić, Nikola Jošić,
Martina Jurišić, Dejan Keglević, Marijana Korunek, Leonard Kovačić, Robi Miščević,
Davor Pejnović, Ivana Peškan, Nikola Podhraški, Joža Pop, Igor Sačić, Goran Stančin,
Marko Stančin, Dino Šimek, Pero Tišljar.

Na sanaciji-konzervaciji arhitekture radili su:

Franjo Benković, Dragutin Bukal, Stjepan Geček, Božidar Gradinščak, Josip
Hadrović, Dejan Horvat, Božidar Matak, Josip Mužina, Ljudevit Mužina, Martin
Plantić, Marko Stričak.

Uz Ministarstvo kulture i Varaždinsku županiju radove su na razne načine

pomagali

glavni donatori
Kaming d.d. Ljubeščica (gđa. Ana Suhanek)
Trgonom d.o.o. Novi Marof (gosp Zlatko Meštrić)

HVL Novi Marof N R H LM d.o.o. Zadar, HG V R R d.o.o. Novi Marof, RPH

d.o.o. Novi Marof, KH D G V RS LND d.d. Varaždin, DG R L D RI (Stjepan Pažur),
Gradska knjižnica i čitaonica Novi Marof, Gradska tržnica d.o.o. Varaždin, MHSD
DMG N Varaždinske Toplice, , Zagreb, , IRGHVL d.o.o. Varaždin, LSD d.o.o. Novi
Marof, D L D K D VND-Ogranak Novi Marof, Mesnica Carović Novi Marof, D VLR
D D Varaždin, SL H LD R L R D ND Gornje Makojišće, DV L DN H HN R L
Paka, DGLR R L D RI, HV R D HG MD Presečno, Restoran Ključice Novi Marof,
HV R D D RI Novi Marof, HV R D D Paka, LS VL R LVDN-Novi Marof, obitelj
PH NH Vidovec, Šumarija Varaždin, H PLND d.o.o. Novi Marof, D V RPPH H
d.o.o. Breznički Hum, Varaždinske vijesti, D HNV H LV Novi Marof, HN D d.o.o.
Varaždin, Zagrebačka banka, Zlatorog d.o.o. Varaždin.