VISOKA ŠKOLA ZA POSLOVNU EKONOMIJU I

PREDUZETNIŠTVO - BEOGRAD

Predmet: Menadžment

– SEMINARSKI RAD –
Tema: Planiranje

Mentor: Student:
Dr Gordana Gavrić Karapandžić Katarina
Broj indeksa: 300-009-23

Beograd 2024.
Sadrzaj:

UVOD................................................................................................3
POJAM I ANALIZA FUNKCIJE PLANIRANJA........................................4
2. VAŽNOST PROCESA PLANIRANJA..................................................7
3. NIVOI PLANIRANJA........................................................................8
4. VRSTE PLANIRANJA I VRSTE PLANOVA..........................................9
4.1. Vrste planiranja.......................................................................9
4.1.1. Planiranje prema prirodi odluka..........................................9
4.1.2. Planiranje prema vremenskom kriteriju............................10
4.1.3. Planiranje prema funkcionalnom području........................10
4.1.4. Planiranje prema pristupima..............................................11
4.2. Vrste planova........................................................................11
5. PROCES PLANIRANJA..................................................................14
ZAKLJUČAK......................................................................................17
LITERATURA....................................................................................18

2
 UVOD

Planiranje jeste osnovna i polazna funkcija menadžmenta i kao takva

predstavlja osnovu za obavljanje drugih menadžerskih aktivnosti:
organiziranja, vođenja i kontroliranja koje zavise od izrađenih planova.
Planiranje postavlja standarde i predstavlja standarde za ostale faze procesa
menadžmenta.
Uticaj planiranja na ostale faze menadžmenta možemo poistovjetiti sa
uticajem jedinice na tri nule, koje bez jedinice na početku nemaju vrijednosti.
Tako i ostale funkcije menadžmenta, bez prethodno definisanog plana, cilja i
strategije koju preduzeće treba slijediti, nemogu funkcionisati korektno.
Planiranjem se dobije poželjna slika budućih okolnosti, uzimajući u
obzir trenutno raspoloživa sredstava, prošla iskustva i druge faktore. „Bez
vrhunskog predviđanja, nema ni vrhunskih rezultata“ jeste glasilo mnogih
menadžera, i navedeno pravilo je u mnogim slučajevima potvrdila i praksa.
Planiranjem se kao općenitim procesom obezbjeđuje osnova za sve
organizacione aktivnosti, počevši od sasvim uobičajenih svakodnevnih
aktivnosti do složenijih strateških.

3
 POJAM I ANALIZA FUNKCIJE PLANIRANJA

Planiranje je temeljna i polazna funkcija menadžmenta. Planiranje je

proces koji uključuje izbor zadataka i ciljeva te akcija za njihovo ostvarivanje
i zahtjeva odlučivanje, odnosno izbor između alternativnih budućih smjerova
djelovanja. U osnovi, planiranje sadrži dijagnozu poslovnog položaja
preduzeća, određivanje pravca djelovanja, ciljeve koje na tom putu treba
ostvariti, strategiju koju treba izabrati za ostvarenje tih ciljeva te menadžersko
odlučivanje u svim tim fazama. Planiranje predstavlja most između sadašnjeg
i željenog položaja preduzeća. Bez planiranja poslovanje je prepušteno
slučaju.
Planiranje je intelektualno zahtjevan proces jer traži da svjesno
odredimo smjerove djelovanja i temeljimo naše odluke na svrsi,znanju i
preciznim procjenama.
Planiranje je svojevrsno razmišljanje unaprijed o budućnosti odnosno
manifestiranje različitih prilika i različitih načina kako ostvariti željenu
budućnost.1 Drugim riječima, planiranje je odlučivanje o budućnosti,
oblikovanje boljeg svijeta čime se utvrđuje put poslovnog procesa u cjelini i u
njegovim dijelovima. Planirati u organizaciji znači da se na osnovu prethodno
definisane filozofije i koncepcije menadžmenta, stvaraju pretpostavke o
budućim zadacima organizacije, tj. planiranje je takvo odlučivanje koje ne
počiva na improvizaciji.2
Uspješno planiranje predpostavlja postavljanje ciljeva, realno
sagledavanje vlastitih značajki u odnosu na postavljene ciljeve te, konačno,
definiranje aktivnosti i mjera potrebnih za ostvarivanje ciljeva odnosno
prevladavanje utvrđenih problema.

1
Fayol, A. 2006. Opšti i industrijski menadžment. Novi Sad: Adižes.
2
Wöhe, G. 1973. Einführung in die Allgemeine Betriebswirtschaftslehre. München: Vahlen

4
 Plan osigurava racionalni pristup ostvarivanju prethodno odabranih
ciljeva i ima zadatak da organizaciji osigura sljedeće :
- da zna zašto postoji i što joj je temeljno područje djelovanja;
- da zna koje su mu dobre, a koje loše strane;
- da zna koje prilike i prijetnje dolaze iz eksterne okoline;
- da može prepoznati i uspostaviti odgovarajuće standarde poslovanja;
- da ima definirana pravila ponašanja i politiku koje će se pridržavati
svi zaposlenici u izvršavanju ciljeva preduzeća.
U skladu sa prethodno navedenim stavkama nužno je odgovoriti na
sljedeća pitanja:
1. gdje se preduzeće sada nalazi?
2. gdje se želi naći u budućnosti?
3. kako tamo stići?
Bez planova menadžment bi se našao u ulozi kapetana broda bez kormila, što
bi ga onemogućilo da vodi akcije u željenom smjeru. 3 Planiranje obuhvata
predviđanje o mogućoj konstalaciji okruženja i ostvarivom načinu djelovanja
u budućem razdoblju i utvrđivanje načina djelovanja za ostvarenje zadanih
planiranih ciljeva u skladu s odnosnom filozofijom menadžmenta. 4 Planiranje
je uslovljeno sa dva konceptualna razloga:
1. Ograničenost resursa;
2. Neizvjesnost okruženja.
Ograničenost resursa uslovljava učinkovitiju upotrebu tih resursa kako
ne bi došlo do njihovog iznenadnog iscrpljivanja i posljedica koje iz tog
proizilaze, pa se planiraju eventualni modaliteti njihove supstitucije.
Neizvjesnost okruženja uvjetuje potrebu planiranja, pri čemu se plan može
tretirati kao jedan od instrumenata ovladavanja tim okruženjem.
Fayol kao jedan od predstavnika naučnog upravljanja navodi da je
glavna karika u procesu planiranja plan akcije. Plan akcije predstavlja
3
Buble, M.: op. cit. str. 13.
4
Louis Perridon, Manfred Steiner, Andreas Rathgeber 2009: Finanzwirtschaft der Unternehmung

5
projekciju budućnosti kroz događaje koji se mogu desiti, te počiva na tri
nezaobilazna elementa:
1. Resursima organizacije (zgrade, oprema, materijali, ljudi itd.);
2. Prirodi i značaju radnog procesa;
3. Budućim trendovima (tehnološki, komercijalni, finansijski itd.).
Obzirom da menadžeri u planiranju anticipiraju smjer akcija, tada su
rezultati planiranja planske odluke. To znači da planiranje nije isključivo
donošenje planova već i donošenje drugih odluka (ciljeva, strategija, politika,
programa, projekata, budžeta i sl.) Ackoff dalje ističe da planiranje utemeljuje
tri veoma važne dimenzije:
1. Planiranje kao proces anticipiranog odlučivanja bez donošenja
odluka organizacije u cilju preduzetih akcija u budućnosti;
2. Planiranje je sistem odluka koje su neophodne za budućnost koju
organizacija želi;
3. Planiranje je proces koji je projeciran prema poduzimanju jednog ili
više koraka koje vode ostvarivanju ciljeva u budućnosti.
Planiranje obuhvata dva važna momenta:
- zahtijeva određeni nivo formalizacije;
- podrazumjeva donošenje većeg broja odluka.
Možemo zaključiti da je planiranje proces donošenja upravljačkih i
planskih odluka. Međutim, ne možemo smatrati da je suština planiranja
donošenje odluka. Donesene odluke predstavljaju put ka poduzimanju akcije.
Plan je jedan od proizvoda procesa planiranja i mnogi autori ga smatraju
najvažnijim. Fayol je planiranje smatrao početnom fazom procesa
menadžmenta zajedno uz predviđanje. Između ova dva pojma postoje
određene sličnosti, pa je menadžerima jako bitno da identificiraju kako će
neki od faktora imati uticaja na budućnost.
Neposredni rezultati predviđanja su planske pretpostavke i one koriste
menadžerima kao polazna tačka za donošenje odluka. Iz svega navedenog
možemo zaljučiti da je planiranje kontinuirani proces integralnog donošenja

6
planskih odluka, kako bi se ostvarila željena budućnost koju su zamislili
menadžeri organizacije.5

2. VAŽNOST PROCESA PLANIRANJA

Važnost planiranja slijedi iz njegova četiri najvažnija aspekta:

- doprinosi ostvarivanju svrhe i ciljeva poslovanja,
- primat među menadžerskim funkcijama,
- sveprisutnost planiranja i
- efikasnost planiranja.
Svaki plan i svi njegovi prateći planovi trebali bi doprinijeti ostvarenju
svrhe i ciljeva preduzeća. To proizlazi iz prirode organiziranog preduzeća
koje postoji zbog ispunjenja zajedničke svrhe vlasnika, menadžera i
zaposlenika smišljenom suradnjom. Planiranje logično prethodi izvođenju
svih ostalih menadžerskih funkcija, jer menadžer mora planirati da bi znao
koje su vrste organizacijskih odnosa i osobnih kvalifikacija potrebne, kojim
putem treba voditi podređene i koju vrstu kontrole treba primijeniti, dakle sve
ostale funkcije menadžmenta je potrebno najprije isplanirati.
Planiranje je funkcija svih menadžera ali neki menadžeri se bave
važnijim planiranjem (temeljitijim i primjenjivim na veći dio preduzeća) dok
se drugi bave jednostavnijim planiranjem (ograničenim na manji opseg
poslovanja). Učinkovitost plana podrazumijeva stepen do kojeg on ostvaruje
svrhu ili ciljeve poslovanja.
Efikasnost plana podrazumijeva njegov doprinos svrsi i ciljevima u
usporedbi s troškovima i drugim faktorima potrebnim za njegovo formuliranje
i izvođenje. Drugi autori ističu važnost planiranja zbog utjecaja ograničenih
resursa i neizvjesne okoline. Menadžeri planiraju upotrebljavanje resursa
kako ne bi došlo do njihovog iscrpljenja ili uništavanja, te posljedica koje iz

5
Erić, D.,D. 2000. Uvod u menadžment

7
toga slijede. Menadžeri planiraju i rješavanje spomenutih problema
definiranjem zamjena, odnosno supstituta kritičnog resursa, dakle nužno je
isplanirati kako s jednog resursa preći na drugi. Planiranje čini menadžera u
svakom trenutku svjesnim svih mogućih budućih promjena i mogućnosti kako
u njima efikasnije upotrijebiti resurse.

3. NIVOI PLANIRANJA

Planiranje ima svoju hijerarhiju koju karakteriziraju tri osnovna nivoa.

Hijerarhija planiranja izvodi se na osnovu poznate hijerarhije menadžmenta u
preduzeću:
- vrhovni menadžment koji se bavi strategijskim planiranjem;
- menadžment srednjeg nivoa koji donosi taktičke planove;
- prvi i najniži nivo menadžmenta koji se bavi operativnim planiranjem.
Sam proces planiranja započinje sa vrha i kreće se prema nižim nivoima.
Vrhovni menadžment definira ključne pretpostavke planiranja, viziju, ciljeve,
strategiju koje se na narednim, nižim nivoima, adekvatno operacionaliziraju.
Strategijsko planiranje se bavi opstankom i razvojem preduzeća na dugi
rok u skladu snačelima efektivnosti i efikasnosti. Ovaj nivo menadžmenta
definira viziju,misiju,ciljeve i strategije. Strategijama se definira skup akcija i
potrebnih resursa za ostvarivanje strateških ciljeva.
Njihova svrha je u maksimalnom iskorištavanju prednosti koje
preduzeće ima u odnosu na konkurenciju kao i povoljnih prilika koje mu se
pružaju u vanjskom okruženju. Na taktičkoj razini se strategijski ciljevi
pretvaraju u specifične ciljeve pojedinih organizacijskih dijelova preduzeća
(marketinški, financijski, proizvodni i drugi planovi).
Tim se postupkom definiraju glavne aktivnosti koje svaka od ovih
funkcijskih jedinica treba izvršiti kako bi se ostvarili strategijski ciljevi.
Operativna razina planiranja je zadužena je za izradu specifičnih procedura i

8
procesa, odnosno zadataka koje treba izvršiti u radnom vremenu uz
raspoložive resurse. Vrijeme na koje se pojedini oblik planiranja odnosi se
skraćuje od vrha prema dnu piramide menadžmenta. Svi navedeni nivoi
planiranja ključni za uspjeh svake organizacije i svaka zasebno ne može
uspješno funkcionirati. Njihovom sinergijom ostvaruju se definirani ciljevi.

4. VRSTE PLANIRANJA I VRSTE PLANOVA

4.1. Vrste planiranja
U literaturi novijeg datuma ističu se četiri osnovna kriterija za podjelu
planiranja:
- prema prirodi odluka;
- prema vremenskom kriteriju;
- prema funkcionalnom području;
- prema pristupima.

4.1.1. Planiranje prema prirodi odluka

Podjela na strategijsko, operativno i taktičko planiranje je izvršena
prema prirodi problema koji se rješava i planskih odluka koje proizilaze iz
toga. Strategijsko planiranje se provodi na najvišem nivou upravljanja i njime
se utvrđuju strategije za organizacije i određena poslovna polja. Obuhvata
faktore, izvore i aktivnosti koje rezultiraju ishodom. Zbog šireg planskog
horizonta i time prisutne nesigurnosti u okviru strategijskog planiranja,
planiraju se samo relativno približne vrijednosti koje se operativnim
planiranjem detaljiziraju. Operativno planiranje se izvodi iz strategijskog
planiranja.
Karakteristika operativnog planiranja je da je ono kratkoročno
orijentirano ka rješavanju konkretnih i praktičnih problema koji se javljaju
operativnom funkcioniranju organizacije.

9
 Taktičko planiranje je takvo planiranje gdje se zadane vrijednosti
diferenciraju na pojedina funkcionalna područja i mjesta troškova i provodi se
na najnižem nivou planiranja. Najčešće obuhvata period do 30 dana.

4.1.2. Planiranje prema vremenskom kriteriju

Planiranjem se determinira buduće stanje koje treba ostvariti u
određenom vremenskom intervalu, a vjerovatnoća da će biti ostvareno
proporcionalna je sa vremenskim horizontom planiranja, tj. što je on kraći
vjerovatnost je veća, i obrnuto.
U zavisnosti od vremena razlikuju se tri tipa planiranja:
1. Dugoročno;
2. Srednjoročno i
3. Kratkoročno planiranje.
Dugoročno planiranje se odnosi na period duži od 5 godina.
S obzirom na veliku mogućnost rizika, neizvjesnosti i mogućnosti
promjena u dužem vremenskom roku, ovo planiranje ima širok horizont u
sagledavanju mogućih trendova koji će uticati na poslovanje organizacije.
Zbog toga se od ovog planiranja očekuje izuzetna preciznost. Srednjoročno
planiranje obuhvata vremenski period od 2 do 5 godina. Ovaj period se u
menadžmentu smatra srednjim rokom u kome se mogu donijeti određene
odluke, poduzeti akcije i sagledavati njihovi efekti. Kratkoročno planiranje
omogućava parcijalno prilagođavanje dosadašnje generacije ishoda tako da
područje njegovog djelovanja ovisi o vrsti i strukturi programa učinaka i
obično se odnosi na jednu godinu ili kraće.

4.1.3. Planiranje prema funkcionalnom području

Podjela planiranja po poslovnim funkcijama obuhvata više vrsta
planiranja: planiranje marketinga, finansija, kadrova, proizvodnje, troškova,
kvalitete, investicija, međunarodne poslovne aktivnosti itd.

10
4.1.4. Planiranje prema pristupima
Planiranje prema pristupu predstavlja odnos ljudi prema planiranju i
cjelokupnom procesu planiranja.6 Razlikujemo tri alternativna pristupa
planiranju:
- Zadovoljavajući – planirani ciljevi koje menadžeri postavljaju nisu
previše ambiciozni jer su definirani dosta jednostavno. U planiranju ne postoji
puno alternativa i orijentacija je ka projekciji prošlosti. Menadžeri koji
preferiraju ovaj pristup se uglavnom zadovoljni postojećim stanjem i nerado
nešto mjenjaju.
- Optimizirajući – karakterističan pristup za menadžere koji posjeduju
želju za maksimalnim i optimalnim rješenjima. Menadžeri koji koriste
optimizirajući pristup planiranju nastoje da maksimiziraju outpute uz
minimiziranje inputa.
- Adaptivni (inovativni) – pristup vezan za veliki stepen promjena i
stalnu potrebu prilagođavanja i inoviranja. Predstavnici ovog pristupa veći
značaj daju samom procesu planiranja nego planovima.

4.2. Vrste planova

Planove je moguće podijeliti na sljedeći način:
svrhe ili misije;
ciljevi;
strategije;
politike;
procedure;
Misija ili svrha definira osnovnu funkciju ili zadatak preduzeća. Svaka
vrsta organiziranog djelovanja bi trebala imati svrhu ili misiju. Svrha
planiranja je prvenstveno u isključivanju, odnosno smanjivanju vjerovatnoće
nastupanja neočekivanih događaja kako bi se rizik odabranih mjera sveo na
minimum.7 Općenito, svrha privrednog preduzeća je proizvodnja i distribucija
6
Russel L. Ackoff, 1970 : A concept of Corporate Planning
7
Louis Perridon, Manfred Steiner, Andreas Rathgeber 2009: Finanzwirtschaft der Unternehmung

11
dobara i usluga. Misija podrazumjeva svrhu rada i funkciju postojanja
oraganizacije, povjereni zadatak organizaciji od vlasnika kao i smjer u kojem
se organizacija razvija. Kvalitetna misija je kratka i koncizna i obuhvata sve
dimenzije interesa. Ciljevi su krajnje tačke prema kojima su usmjerene
aktivnosti. Ne predstavljaju samo krajnju tačku planiranja već i završetak
kojem je usmjereno organiziranje, kadrovsko popunjavanje, vođenje i
kontroliranje.
Svaki pojedini odjel može imati vlastite ciljeve koji pridonose
ostvarivanju ciljeva preduzeća. Ovi ciljevi su konzistentni, ali različiti utoliko
što odjel proizvodnje ne može sam osigurati ostvarenje cilja preduzeća. Sam
proces menadžmenta počinje sa definisanjem cilja i svrhe organizacije. Cilj
mora imati svoje početno odredište ili postojeće stanje, zatim mora utvrditi
konačno odredište te definisati vrijeme u kojem će se prijeći put od početne
do konačne tačke.
Uspješnost ostvarivanja ciljeva organizacije je proporcionalna
uspješnosti odnosa sa okruženjem. Strategija se definira kao osnovni pravac
razvoja neke organizacije i način ostvarivanja ciljeva u određenom planskom
roku.8 Strategiju možemo definisati i kao utvrđivanje osnovnih dugoročnih
ciljeva preduzeća, usvajanje pravaca djelovanja i alokaciju resursa nužnih za
njihovo ostvarenje. Svrha strategije je utvrditi i dati na znanje, pomoću
sustava glavnih ciljeva i politika, zamišljenu sliku preduzeća.
Strategijom se nastoji tačno odrediti kako će preduzeće ispuniti svoje
ciljeve, a to je zadatak brojnih većih i manjih pratećih programa. Njezina
korisnost u praksi i važnost u usmjeravanju planiranja opravdava izdvajanje
strategije kao posebnog tipa plana. Politike su planovi utoliko što
predstavljaju općenite izjave ili sporazume koji vode iliusmjeravaju
razmišljanja u odlučivanju. Politike definiraju područje unutar kojeg treba
donositi odluke, osiguravaju konzistentnost odluka s ciljevima i doprinos
odluka u njihovom ostvarenju. Politike omogućavaju da se pitanja riješe prije

8
Thompson, A., A., Jr. I Strickland, A. J. III. 1987. Strategic management – Concepts and Cases, 4th Edition

12
nego postanu problemi, prema tome čine nepotrebnim analizu istih situacija
svaki put kada se pojave.
Politike postoje na svim razinama organizacije i protežu se od temeljnih
politika preduzeća preko politika glavnih odjela do malih politika
primjenjivih na najmanje segmente organizacije. Postoje mnoge vrste
politika, kao npr. politika zapošljavanja, politika motiviranja zaposlenika i sl.
Politike su smjernice za odlučivanje jer dozvoljavaju određenu slobodu
odlučivanja, a u suprotnom bile bi pravila.
Stvaranje integrirane politike kako bi se realizirali ciljevi preduzeća
teško je jer veliki broj menadžera sudjeluje u stvaranju i tumačenju politike
što nužno dovodi do različitih varijacija u shvaćanju istih, zatim, teško ju je
kontrolirati jer je stvarnu politiku teško utvrditi, a željena politika ne mora
uvijek biti jasna i rijetko su pismeno definirane. Procedure predstavljaju
planove koji utvrđuju neki nužni način postupanja u budućim aktivnostima.
To su hronološki nizovi zahtijevanih postupaka, odnosno smjernice su za
djelovanje, a ne za razmišljanje, preciziraju način na koji određeni posao
mora biti obavljen. Pravila izričito nalažu tačno određene akcije ili
uzdržavanje od njih i ne dozvoljavaju bilo kakvu slobodu odlučivanja i ona su
najjednostavniji tip plana. Razlikuju se od procedura utoliko što usmjeravaju
djelovanje bez definiranja vremenskog redoslijeda. Procedure su niz pravila,
ali pravilo ne mora biti dio procedure.
Programi su skupovi ciljeva, politika, procedura, pravila, dodijeljenih
zadataka, koraka koje treba poduzeti, resursa koje treba zaposliti i drugih
elemenata nužnih za poslovanje, a obično su poduprti proračunom.
Osnovni program može zahtijevati niz popratnih programa pri čemu svi
zahtijevaju koordinaciju i vremensko usklađivanje. Proračun je iskaz
očekivanih rezultata izraženih brojčano, odnosno brojkom izraženi programi.
Proračun može biti izražen financijski, u radnim satima, u jedinicama
proizvoda ili strojnim satima ili u bilo kojem drugom brojčanom oblik
u.Osnovni je instrument planiranja u mnogim preduzećima jer prisiljava

13
preduzeće da načini numeričku kompilaciju očekivanog toka novca, troškova
i prihoda, kapitalnih izdataka ili iskorištenosti kapaciteta. Nužan je za
kontrolu, ali samo ukoliko odražava planove.

5. PROCES PLANIRANJA

Postoji pet osnovnih koraka u procesu planiranja koji su ilustrirani na

slici ispod.

SVIJEST O POSTAVLJANJ ODREĐIVANJE I FORMULIRANJE BUDŽETIRANJ

E IZBOR DERIVATNIH E
ALTERNATIVNI PLANOVA
PRILICI
CILJEVA H PRAVACA
PLANA
Svijest o prilici predstvalja početnu tačku planiranja. To je i razlog
zašto organizacija mora provoditi kontinuiran nadzor okruženja da bi
procijenila tržišne promjene i konkurenciju i na osnovu toga se odredila.
Predstavljanje ciljeva počinje na nivou strategijskog planiranja i završava se
na nivou operativnog planiranja. Strategijski ciljevi su projecirani prema
efektivnosti i oni pomažu organizaciji da se uspoređuje sa konkurencijom.
Efektivnost znači učiniti ono što je potrebno i mjeri se tržišnom
potražnjom. Operativni ciljevi su orijentirani prema efikasnosti i pomažu
organizaciji da kontrolira interne resurse. Efikasnost se odnosi na dobro
učinjene stvari i mjeri se odnosom outputa i inputa. Kad postavi ciljeve
organizacija mora identificirati alternativne pravce akcije za njhovu
realizaciju. Nakon odabira pravca akcija, organizacija najčešće formulira
alternativne planove koji pomažu pri savladavanju jaza između trenutne
pozicije i one u kojoj organizacija želi biti. Kod strategijskih planova
derivatni planovi imaju dizajn taktičkih i operativnih planova. Zadnji korak u

14
 procesu planiranja predstavlja budžetiranje plana u smislu postavljanja
brojčanih ciljeva koje organizacija treba ostvariti.

Biti svjestan Postavljanje Razmatranje Identificirati

pretpostavki
prilika ciljeva planiranja alternative

Kvantifikacija Formuliranje Izbor Uporediti

pratećih alternative u
planova planova alternative svjetlu ciljeva

Slika iznad ilustrira proces planiranja po Weihrichovom i Koontzovom

modelu (1998).
Početni korak u planiranju je postojanje prilika u vanjskom okruženju
organizacije, kao i unutar organizacije. Da bi se ocijenili kapaciteti
menadžmenta i vođenja, ljudskih resursa, opreme, tehnologije, finansijskih
sredstava i komunikacije, najpraktičnije je koristiti SWOT analizu (strenghts -
weaknesses - opportunities - threats). Pomoću dobivene ocjene određuje se
cilj strateškog menadžmenta.
SWOT analiza predstavlja alat za procjenu mogućnosti organizacije.
Koristi se relativno brzo utvrđivanje prednosti, nedostataka, mogućnosti i
rizika koji prijete organizaciji. Skup prednosti i nedostataka daje sliku
postojeće situacije, dok razmišljanje o mogućnostima i rizicima više
usmjerava na budućnost.
Nakon analize se postavljaju ciljevi i to prvenstveno za cijelu
organizaciju, a potom za pojedine cjeline. Ciljevi definiraju rezultate koje
organizacija očekuje i označava krajnje tačke onoga što treba obaviti, ukazuju
gdje treba staviti akcent i što treba ostvariti mrežom strategija, politika,

15
procedura, pravila, proračuna i programa. Treći korak je utvrđivanje
presudnih pretpostavki planiranja, odnosno prognoze, temeljnih politika
organizacije i postojećih planova, upoznavanje svih koji učestvuju s tim
pretpostavkama i postizanje saglasnosti. Četvrti korak planiranja je traženje i
dijagnosticiranje alternativnih riješenja, odnosno pravaca djelovanja. Sljedeći
korak je upoređivanje alternativa u svrhu postavljenih ciljeva. Šesti korak je
ustvari usvajanje plana i to je stvarna tačkaodlučivanja. Sedmi korak je
sačinjavanje izvedbenih planova koji su nužni da bi podržali temeljni plan
organizacije. Nakon donošenja odluka i postavljanja planova završni korak je
u njihovom osmišljavanju, a to je kvantifikacija u obliku proračuna.

16
 ZAKLJUČAK

Iz svega navedenog možemo potvrditi da je planiranje polazna i

osnovna funkcija menadžmenta. Kvalitetni odabir strategije koje će preduzeće
koristiti u svom poslovanju zasigurno će olakšati izvršenje zadanih ciljeva,
kao i ostvarenje istih.
Sama primjena planirane strategije, ukoliko je pogrešno definirana ili
nepravilno primjenjena, voditi će neminovno ka povećanju troškova,
smanjenju produktivnosti u radu, neefikasnosti u izvršenju ciljeva, a time
može dovesti u pitanje i buduću dobit preduzeća. Prema tome stepen
ostvarivanja planiranih ciljeva ima indirektan uticaj i na ukupne prihode
preduzeća te na taj način predstavlja svojevrsno i pokazatelj uspješnosti
poslovanja, jer se ciljevima izražava standard za kontrolu efikasnosti
funkcionisanja preduzeća. Općenito možemo zaključiti da je planiranje
kreativni proces kojim se unaprijed utvruđuje smjer akcija preduzeća u
budućem periodu.

17
 LITERATURA

Doc.dr.sc. Enes Huseinagić. 2013. Osnove menadžmenta. Tuzla, 2013

1. Prof. dr Žarko Pavić, “ Upravljanje ljudskim resursima “, Beograd, 2011.
2. Erić, D.,D. 2000. Uvod u menadžment. Beograd: Ekonomski fakultet –
Beograd, Višsa škola za sportske trenere – Beograd, Čigoja štampa.
3. Doc.dr.sc. Enes Huseinagić. 2013. Osnove menadžmenta. Tuzla, 2013
4. Prof. dr Marija Čukanović Karavidić I Prof. dr Milan Dragić, “
Menadžment “ , Beograd, 2023.

18