UNIVERZITET U TRAVNIKU

Farmaceutsko zdravstveni fakultet

Odsjek : Zdravstvena njega

POSTUPCI SA UMRLIM I DIJELOVIMA TIJELA

MEDICINSKA ETIKA
Seminarski rad

Student: Mentor:
Beganović Hana doc.dr. Dženana Hrustemović
Broj indeksa: 2671/23

Travnik, oktobar 2023.

SADRŽAJ:

1.UVOD......................................................................................................................................3

2. ZNAKOVI SMRTI.................................................................................................................4

3. VRSTE SMRTI.......................................................................................................................6

3.1. Klinička smrt....................................................................................................................6

3.2. Moždana smrt...................................................................................................................7

4. PALIJATIVNA MEDICINA..................................................................................................9

4.1. Eutanazija.......................................................................................................................10

4.2. Distanazija......................................................................................................................11

5. ORGANIZACIJA I POSTUPCI ZA PALIJATIVNOG I UMRLOG PACIJENTA............12

5.1. Preuzimanje pacijenata u palijativnoj skrbi...................................................................13

5.2. Uloga medicinske sestre u skrbi za umirućeg bolesnika................................................14

6. POSTUPAK SA UMRLOM OSOBOM...............................................................................16

6.1. Zadatak medicinske sestre/tehničara..............................................................................16

6.2. Ljekar i porodica umrlog................................................................................................17

6.3. Postupak sa umrlim........................................................................................................18

6.4. Medicinska dokumentacija za umrlog............................................................................18

6.5. Obdukcija.......................................................................................................................18

6.6. Pravilnik o načinu pregleda umrlih i načinu utvrđivanja vremena i uzroka smrti........19

7. ZAKLJUČAK.......................................................................................................................21

8. LITERATURA.....................................................................................................................22

8.1. Prilozi.............................................................................................................................24
1.UVOD

Definicija smrti prema Medicinskoj enciklopediji glasi: „Smrt je stanje organizma koje
nastaje nakon prestanka životnih funkcija, ponajprije funkcija centralnog nervnog sistema, te
kardiovaskularnog i respiratornog sistema“. Dva različita, a povezana pojma ljudske realnosti
su život i smrt. Čovjek je biće koje je svjesno svoje ovozemaljske prolaznosti i koje zna za
svoju smrtnost. Obično postajemo svjesni smrti ako teško obolimo ili smo u smrtnoj
opasnosti. Kad smo suočeni sa smrću nekoga, najčešće izbjegavamo pitanja koja traže smisao
smrti, već tražimo uzrok nečije smrti. Tako čujemo pitanja poput: „Je li bio pušač?“ ili „Je li
bila vezana pojasom dok se vozila?“, kao da ćemo objašnjavanjem tuđe smrti uspjeti zadržati
sami sebe na distanci od nje same. Unatoč činjenici da će nas smrt sve snaći, ona je još uvijek
tabu tema. Ljudi obično na njen spomen reagiraju šuteći. Smrt je uvijek s nama bez obzira na
spol, dob, obrazovanje, društveni položaj ili financijsku situaciju. Ona je i društveni događaj
koji pogađa obitelj i prijatelje. Napredak u medicini pomogao je mnogima da žive duže, ali
ipak se očekuje da će se smrtnost povećati s obzirom na starenje stanovništva i kronične
progresivne bolesti. Biti sposoban pričati o smrti je važno u normalizaciji smrti kao dijelu
života i podupiranju pripravnosti za smrt. Biti u stanju govoriti o smrti je važno ako ljudi
moraju biti u mogućnosti razumjeti svoje zdravstvene rezultate i donositi odluke o
mogućnostima zdravstvene njege. Biti u mogućnosti razgovarati otvoreno o smrti može
također pomoći pojedincima u planiranju, kao i u pripremi obitelji, prijatelja i kolega o tome
što će se promijeniti tijekom vremena i što može biti potrebno u budućnosti. Smrt često
predstavlja traumatičan događaj za zdravstvene djelatnike. Reakcije medicinskih sestara i
liječnika koji su doživjeli smrt pacijenta nisu uopće istražene. Istraživanja se više
usredotočuju na poboljšanje kvalitete zdravstvene njege pacijenata, a posebno palijativne
skrbi u zadnje vrijeme. Nakon smrti pacijenta medicinska sestra i liječnik se sami nose s tim
emocionalnim teretom pokušavajući shvatiti emocionalnu uznemirenost nakon pacijentove
smrti.

3
2. ZNAKOVI SMRTI

Znakovi ili simptomi smrti su bitna karakteristika kod utvrđivanja smrti. Dijelimo ih na
nekoliko vrsta. U glavnu skupini spadaju:

 rani znakovi smrti

 sigurni znakovi smrti
 kasni znakovi smrti.

U rane znakove smrti spadaju:

 prestanak disanja
 prestanak rada srca
 suhoća sluznice.

Sigurne znakove smrti dijelimo na:

 Mrtvačke pjege - nastaju na onoj strani tijela na kojoj umrla osoba leži. Na početku
smrti mogu biti pomične kada mrtvu osobu okrećemo na drugu stranu. Nastaju zbog
slijevanja krvi u najniže dijelove tijela. Počinju se pojavljivati 30 - 60 minuta nakon
smrti i modro ljubičaste boje su.
 Mrtvačka mlitavost - traje do 2 sata nakon smrti.
 Mrtvačka hladnoća - javlja se prvo na licu i okrajinama 1 do 2 sata nakon smrti. Cijelo
tijelo se u potpunosti ohladi za 12 do 24 sata.
 Mrtvačka ukočenost - počinje 6 do 8 sati nakon smrti. Najprije se javlja ukočenost
zglobova 2 - 4 sata nakon smrti, a kompletna ukočenost cijelog tijela traje 2 - 3 dana.
 Mačje oko - očna jabučica mrtve osobe se pritisne sa strane, potom se zjenica izduži i
postane ovalna.1

1
Rebić A. Smrt. Pitanje, Stichwort: Tod. Eine Frage, herausgegeben von der Rabanus Maurus Akademie Fulda - Limburg - Mainz, Verlag
Josef Knecht, Frankfurt am Main. Bogoslovska smotra [Internet]. 1983 [pristupljeno 19.10.2023.]; 53(4):[329-336]. Dostupno na:
https://hrcak.srce.hr/35724

4
Mrtvačke mrlje, u donjim nenaslonjenim predjelima tela. One se naziru posle 20 do 30 minuta
jasno su izražene posle 60 minuta,počinju se međusobno slivati poslije 120 minuta i napokon
nakon 12 do 24 sata potpuno su izražene. Mrtvačke mrlje gube se na pritisak prstom do 20
časova a na pritisak nožem do 36 časova od smrti.2

Kasne znakove smrti dijelimo na:

 Truljenje tijela - kompletan proces traje mjesec dana, a pogoduje mu temperatura

okoline oko 20 stupnjeva kad se tijelo pretvara u kostur.
 Mumifikacija - proces kad se mrtvo tijelo nalazi dugo vremena u zoni vrlo toplog i
suhog zraka, a tijelo se isušuje zbog takve okoline i postaje tamnosmeđe.
 Saponifikacija - proces kad se mrtvo tijelo nalazi u vlažnoj okolini uz nedostatak
kisika. Ovim postupkom se sprječava raspadanje tijela.3

Slika 1. Mrtvačko bljedilo u gornjim i mrtvačke pjege u donjim nenaslonjenim dijelovima

tijela kao vjerovatni znak smrti

2
https://sr.wikipedia.org/wiki/Utvr%C4%91ivanje_smrti (Dostupno 21.10.2023.)
3
Rebić A. Smrt. Pitanje, Stichwort: Tod. Eine Frage, herausgegeben von der Rabanus Maurus Akademie Fulda - Limburg - Mainz, Verlag
Josef Knecht, Frankfurt am Main. Bogoslovska smotra [Internet]. 1983 [pristupljeno 13.10.2023.]; 53(4):[329-336]. Dostupno na:
https://hrcak.srce.hr/35724

5
3. VRSTE SMRTI
Smrt po uzroku nastajanja dijelimo na prirodnu i umjetnu smrt. Prirodna smrt je naziv za smrt
zbog koje je došlo nakon prestanka bioloških funkcija u organizmu, to jest zbog starenja
organizma. Umjetna smrt je naziv za smrt do koje je došlo zbog nesreće, ubojstva,
samoubojstva i eutanazije. Smrt možemo podijeliti i po fazama ili gradaciji. U ovu skupinu
spadaju klinička i moždana smrt.4

3.1. Klinička smrt

U medicini je poznat pojam klinička smrt. Klinička smrt se proglašava kad su potvrđeni
znakovi smrti poput prestanka disanja, prestanka pulsa, hladnog tijela, reagiranja zjenica na
svjetlo i gubitka svijesti. Kad se takvo stanje kod čovjeka normalizira, nije on ponovno oživio,
nego su mu se normalizirale tjelesne i duševne funkcije koje su bile oštećene. Povratak iz
smrti u medicinskim znanostima ne postoji i nemoguć je. 5 Bruce Greyson, američki liječnik
koji se najviše bavi doživljajem kliničke smrti, navodi sljedeću definiciju: „Klinička smrt je
afektivno snažan psihološki doživljaj s transcendentnim i mističnim elementima koji se javlja
prilikom osjećaja nadolazeće smrti ili u situacijama jake tjelesne ili psihološke opasnosti“.
Dio znanosti se slaže s ovom definicijom doživljaja kliničke smrti dok drugi smatraju da je
takav doživljaj kod svakoga individualan i ima svoje specifičnosti.

Kenneth Ring je istraživao na osobama koje su doživjele kliničku smrt i definirao pet stadija:

 Prvi stadij je spoznaja da je osoba umrla. Ispitanici to karakteriziraju kao osjećaj

unutarnjeg mira koji je napokon postignut.
 Drugi stadij su različiti autoskopski doživljaji koji variraju sve do osjećaja
izvantjelesnog iskustva.
 Treći stadij označava tranziciju. Tranzicija se opisuje kao ulazak u svijet tame, to jest
put kroz mračni tunel.
 Četvrti stadij je izlazak iz tunela koje je obasjano svjetlošću. Ovaj stadij je opisan
pozitivno.
 Peti stadij se nastavlja na četvrti. U njemu se opisuje ljepota te svjetlosti gdje se daje
naglasak na emocionalni doživljaj.6

4
Runje D. Smrt i umiranje u ljudskom životu. Počeci [Internet]. 1996 [pristupljeno 21.10.2023.]; 1.(1.):[19-36]. Dostupno na:
https://hrcak.srce.hr/156201
5
Ibid
6
Mindoljević Drakulić A, Keleuva S. Psihološki aspekti iskustva kliničke smrti. Socijalna psihijatrija [Internet]. 2016 [pristupljeno
20.10.2030.]; 44(3):[208-218]. Dostupno na: https://hrcak.srce.hr/165953

6
3.2. Moždana smrt

Do pedesetih godina 20. stoljeća definicija smrti bila je da je ona prekid plućne i srčane
funkcije. Napretkom medicine omogućeno je održavanje rada srca i funkcije disanja kod
potpunog prekida moždane funkcije. Moždana smrt nastupa kada funkcija mozga prestane i
ne može se nikakvom terapijom vratiti. U medicini se smrt mozga može dokazati pomoću
elektroencefalograma i arteriografijom. Kod moždane smrti mehanička ventilacija i primjena
terapije produžuju funkciju disanja i rada srca. Moždana smrt može se dokazati ako su
ispunjeni određeni uvjeti: nepovratno oštećenje mozga dokazano nalazom kompjutorizirane
tomografije kao i isključeni reverzibilni uzroci moždane smrti, a to su hipotermija tijela ispod
35 stupnjeva, hipotenzija sistoličkog tlaka ispod 80 mmHg, endokrini poremećaji,
intoksikacija lijekova te nepostojanje spontanog disanja.7

Moždana smrt utvrđuje se pregledom kliničkih znakova:

 nepostojanje reakcije zjenice na svjetlo

 nedostatak kornealnoga refleksa
 odsustvo bolnog podražaja u području živca trigeminusa
 odsustvo okulocefalnih refleksa
 odsustvo okulovestibularnih refleksa
 odsustvo faringealnoga refleksa
 odsustvo trahealnog refleksa
 atonija muskulature
 atropinski test
 odsustvo spontanoga disanja.

Moždana smrt dokazuje se s dva klinička pregleda. Između dva klinička pregleda treba proći
razdoblje od tri sata za odrasle osobe i djecu iznad 12 godina. Za djecu između 2 do 12 godina
potreban je period od 12 sati dok je djeci od 2 mjeseca do 2 godine potreban period od 24
sata.

7
Pelčić G, Šegota I, Frković A, Tomašević L, Pelčić G, Mršić Pelčić J i sur. Presađivanje organa i shvaćanje smrti. Društvena istraživanja
[Internet]. 2007 [dostupno 18.10.2023.]; 16(6 (92)):[1287-1304]. Dostupno na: https://hrcak.srce.hr/19260

7
 Slika 2. Moždana smrt

Osim kliničkih pregleda bitni su i paraklinički testovi koji se izvode nakon kliničkih pregleda.
Paraklinički testovi su: elektroencefalogram, kompjutorizirana tomografija kontrastne
panangiografije, evocirani moždani potencijali, perfuzijska radionuklearna scintigrafija,
transkranijska Doppler sonografija, selektivna panangiografija mozga.8

Klinički pregled obavlja povjerenstvo sastavljeno od dva liječnika: za djecu starosti do 12

godina pregled obavlja anesteziolog i pedijatar specijalist intenzivne medicine, a za odrasle
osobe i djecu stariju od 12 godina anesteziolog, neurolog ili neurohirurg.9

8
Pelčić G, Šegota I, Frković A, Tomašević L, Pelčić G, Mršić Pelčić J i sur. Presađivanje organa i shvaćanje smrti. Društvena istraživanja
[Internet]. 2007 [dostupno 18.10.2023.]; 16(6 (92)):[1287-1304]. Dostupno na: https://hrcak.srce.hr/19260
9
Pravilnik o načinu, postupku i medicinskim kriterijima za utvrđivanje smrti osobe čiji se dijelovi tijela mogu uzimati radi presađivanja
[Internet]. [Pristupljeno 10.10.2023.]. Dostupno na: http://www.propisi.hr/print.php?id=3558

8
4. PALIJATIVNA MEDICINA

S obzirom na sve veći porast broja smrtonosnih bolesti u zadnjih nekoliko godina pojavila se
nova subspecijalistička grana moderne medicine. Zadatak joj je da omogući pacijentima što
kvalitetniju zdravstvenu skrb u posljednjim danima života.

Obuhvata praćenje pacijenata u progresivnim i terminalnim fazama bolesti usmjeravajući se

prvenstveno na psihološke, društvene i duhovne potrebe pacijenata.

Ciljevi palijativne skrbi određeni su prema Europskom društvu za palijativnu skrb i odredbi
Svjetske zdravstvene organizacije i to su:

 osloboditi osobu od boli i simptoma prateće bolesti

 smrt i umiranje shvatiti kao prirodni tijek života
 smrt ne požurivati niti odgađati
 povezati tjelesne, psihosocijalne i duhovne aspekte zdravstvene njege
 pomoći osobi da što kvalitetnije provede ostatak života
 podučavati njegovatelje, supružnike, djecu o tijeku bolesti i podupirati ih u procesu
žalovanja.10

Palijativni tim je multidisciplinarni tim koji uključuje medicinsku sestru, liječnika, psihologa,
socijalnog radnika, radnog i okupacijskog terapeuta i svećenika. Mjesto u kojem se provode
medicinske i duhovne potrebe za umirućeg pacijenta naziva se hospicij. Najvažnije značajke
hospicija su da se pacijentu dozvoljava umrijeti, nema borbe protiv smrti, ali ne primjenjuje se
ni eutanazija ni distanazija. Umiranje je dio života, a pacijentu se poboljšava kvaliteta života.
Omogućuje se pomoć i rodbini pacijenata. U prvom planu je bit hospicija, a to je dostojanstvo
umiranja. Važno je da se pacijent ne osjeća napušteno, nepoželjno i nevrijedno. 11 Palijativno
zdravstveno osoblje, prvenstveno liječnici i medicinske sestre, trebali bi smrt pacijenta u
palijativnoj skrbi doživljavati kao oslobađajući doživljaj, to jest kao zadnje životno
ostvarenje, a ne kao gubitak. Takvim razmišljanjem će se lakše nositi i s doživljajem smrti i sa
smrti druge osobe.12

10
Vuletić S, Juranić B, Mikšić Š, Rakošec Ž. Palijativna skrb i medicinsko - duhovne potrebe terminalnih bolesnika. Bogoslovska smotra
[Internet]. 2014 [dostupno 21.10.2023.]; 84(4):[881-906].
11
Brajković I, Braš M, Đorđević V. Psihološka procjena neurološkog bolesnika u palijativnoj medicini. Neurol. Croat. [Internet] 2011
[pristupljeno 20.10.2023.]; 3-4. Dostupno na: http://neurologiacroatica.com/hr/pdf/03-04-3.pdf
12
Vuletić S. Biomedicinski i moralno - etički aspekti distanazije. U agoniji umiranja pred medicinskom beskorisnošću. Diacovensia
[Internet]. 2014 [pristupljeno 20.10.2023.]; 22(2):[163-200]. Dostupno na: https://hrcak.srce.hr/122536

9
4.1. Eutanazija

Riječ „eutanazija“ dolazi od grčke riječi: eu - lijepo i thanatos – smrt. Smrt druge osobe s
ciljem da se ta osoba oslobodi nepodnošljive boli i patnje uzrokovane teškim zdravstvenim
stanjem nakon bolesti ili nesreće naziva se eutanazija.

Postoji nekoliko podjela eutanazije s obzirom na različitost kriterija, a tri su najčešće.

 Za prvu podjelu ključan kriterij je volja osobe koja želi eutanaziju.

Ovdje razlikujemo dobrovoljnu, nedobrovoljnu i eutanaziju protiv volje. Dobrovoljna

eutanazija označava pomoć tijekom umiranja na zahtjev ili pisani pristanak osobe. Postoji
pojam oporučna eutanazija koju osoba dogovara i potpisuje prije same eutanazije. Oporučna
eutanazija je napravljena da regulira uvjete pod kojim osoba želi umrijeti ako se slučajno
dogodi situacija gdje sama neće moći izraziti svoju želju. To su besvjesna stanja nakon
nesreća ili teških bolesti. Legalizirana je u Nizozemskoj, Luksemburgu i Belgiji. U ostalim
državama se kažnjava kao obično ubojstvo.13

Eutanazija napravljena bez pristanka osobe naziva se nedobrovoljna eutanazija. Eutanazija

napravljena uz primjenu sile, prevare ili protivno volji osobe naziva se eutanazija protiv volje
osobe.

 Druga vrsta podjele dijeli eutanaziju na aktivnu i pasivnu.

Kod aktivne eutanazije smrt se uzrokuje pomoću lijeka, otrova ili mehaničkim putem. Pasivna
eutanazija podrazumijeva kad se uskraćuje terapija i liječenje potrebno da se život nastavi.

 Trećom podjelom eutanazije razlikujemo direktnu i indirektnu eutanaziju.

Zdravstvena njega palijativnih pacijenata je oblik indirektne eutanazije i to je u većini država

dopušteno. Dopustivost indirektne eutanazije je posebno istaknuto u Deklaraciji Svjetskog
udruženja liječnika (WMA): „Eutanazija, odnosno namjerno skraćivanje života pacijenta, čak
i na njegov zahtjev, odnosno zahtjev bliskih rođaka, je neetična. Međutim, to ne sprečava
liječnika da poštuje želju pacijenta da dopusti prirodnom procesu smrti da slijedi svoj put u
terminalnoj fazi bolesti“. Teško je pronaći razliku između direktne i indirektne eutanazije. 14

13
Jušić A. Eutanazija. Hrvatsko društvo za hospicij/palijativnu skrb: HLZ, Zagreb, Hrvatska; svibanj 2002.
14
Turković K, Roksandić Vidlička S, Maršavelski A. Eutanazija i potpomognuto samoubojstvo – etičke dileme kriminalne politike. Hrvatski
ljetopis za kazneno pravo i praksu [Internet]. 2010 [pristupljeno 21.10.2023.]; 17(1):[223-246]. Dostupno na: https://hrcak.srce.hr/89859

10
4.2. Distanazija

Suprotnost eutanaziji je distanazija to jest „ loša smrt “. Riječ distanazija je grčkog porijekla
koja označava sporu i bolnu smrt, smrt koja nije dostojna podržavanja procesa umiranja
beskorisnim liječenjem. Zapravo se ovdje radi o umjetnom odgađanju neizbježne smrti.
Zanimanje javnosti za etiku distanazije je postalo problem razvojem medicinske aparature i
upotrebe te iste aparature u završnom periodu života pojedinca kada se koriste sve mogućnosti
da ga se spasi od smrti.

U pravilu, što je bolnica više opremljena suvremenim aparatima, dijagnostikom, terapijom i

rehabilitacijskim sustavom, to je distanazija češća. Liječnici se teško odupiru pritiscima
obitelji da naprave sve da pacijent ne bi umro bez obzira što je to s obzirom na njegovo stanje
neizbježno i samo mu produžava agoniju. Distanazija se često provodi kod onkoloških
pacijenata mlađe životne dobi. Najčešći i najveći problem distanazije je obitelj umiruće
osobe. Obitelj iz emocionalnih razloga ne žele prihvatiti istinu o pacijentu, posebno vrše
pritisak na zdravstveni sustav ako je pacijent u besvjesnom stanju i ne može izraziti želju i
poduzimaju sve samo da pacijent ne umre.15

Ortotanazija je pojam između eutanazije i distanazije. Označava dostojanstvenu smrt bez

skraćivanja ili produljivanja života.16

15
Turković K, Roksandić Vidlička S, Maršavelski A. Eutanazija i potpomognuto samoubojstvo – etičke dileme kriminalne politike. Hrvatski
ljetopis za kazneno pravo i praksu [Internet]. 2010 [pristupljeno 19.10.2023.]; 17(1):[223-246]. Dostupno na: https://hrcak.srce.hr/89859
16
Dobrila - Dintinjana R, Redžović A, Dintinjana M, Belac - Lovasić I. Distanazija – naša stvarnost. Medicina Fluminensis [Internet]. 2015
[pristupljeno 21.10.2023.]; 51(3):[393-395]. Dostupno na: https://hrcak.srce.hr/144062

11
5. ORGANIZACIJA I POSTUPCI ZA PALIJATIVNOG I UMRLOG PACIJENTA

Za kvalitetno provođenje palijativne skrbi potrebna je suradnja timova za palijativnu skrb,

patronažne službe, mobilnih timova, liječnika obiteljske medicine, regionalnih centara za
palijativnu skrb, stacionarnih i hospicijskih ustanova.

Kućna palijativna skrb organizirana je tako da bolesnik ostaje u svom domu i poznatom
okruženju do svoje smrti. Skrb bolesniku pruža obitelj i njegovi najbliži u suradnji sa
liječnikom obiteljske medicine, koji ima ulogu koordinatora za skrb bolesnika u terminalnoj
fazi bolesti. Liječnik obiteljske medicine zadužen je za medicinsku skrb, primitak bolesnika u
proces palijativne skrbi, nadziranje provođenja palijativne skrbi, a sve u cilju da se bolesniku
olakša bol, patnja, te da mu se omogući dostojanstvena smrt.17

Osim liječnika u interdisciplinarnom timu za provođenje palijativne skrbi treba sudjelovati

medicinska sestra, psiholog, socijalni radnik, fizioterapeut, farmacut, duhovnik. Njihova
suradnja mora biti zasnovana na međusobnom povjerenju i ravnopravnoj ulozi. Medicinska
sestra u kući bolesnika provodi zdravstvenu njegu, koordinira i rukovodi cijelim procesom
skrbi.

Dnevna palijativna skrb je pružanje skrbi terminalnom bolesniku na nekoliko sati zbog
primanja terapije ili skrbi za vrijeme odsustva članova obitelji koji o njemu brinu.

Ambulanta za bol je važna u procesu skrbi za palijativnog bolesnika . Početkom 90-ih godina
maligna se bol liječila primjenom otopine bupivakaina i morfina u periduralni prostor
(periduralni kateter). Dolaskom morfinskih pripravaka liječnicima je olakšano liječenje, a
bolesnicima su smanjene patnje.

Ambulante za palijativnu skrb skrbe o bolesniku u suradnji sa dnevnim boravkom i

stručnjacima u specijalističkim bolnicama. Mobilni timovi odlaze po pozivu u kućne posjete
palijativnim bolesnicima.

Palijativni odjeli otvaraju se u općim ili specijalnim bolnicama, odvojeno od akutnih kreveta,
za potrebe bolesnika za dugotrajnijom zdravstvenom skrbi. Hospiciji su ustanove koje imaju
za cilj pružanje njege bolesniku u terminalnom stadiju njegove bolesti i njegovoj obitelji. 18

17
Turković K, Roksandić Vidlička S, Maršavelski A. Eutanazija i potpomognuto samoubojstvo – etičke dileme kriminalne politike. Hrvatski
ljetopis za kazneno pravo i praksu [Internet]. 2010 [pristupljeno 19.10.2023.]; 17(1):[223-246]. Dostupno na: https://hrcak.srce.hr/89859
18
Ibid

12
5.1. Preuzimanje pacijenata u palijativnoj skrbi

Palijativna skrb se ne odnosi samo na zadnje dane života, već obuhvaća razdoblje od
dijagnoze neizlječive bolesti do žalovanja nakon smrti bolesnika. Ne odnosi se samo na
onkološke bolesnike, iako pedeset posto palijativnih bolesnika jesu onkološki bolesnici, već i
na sve druge bolesnike koji trpe zbog neizlječivih bolesti (npr. demencija, moždani udar s
posljedicama i brojne druge neurološke bolesti, krajnji stadiji bolesti jetre ili srca i dr.). Ne
odnosi se samo na stare, jer od ovih bolesti oboljevaju i najmlađa djeca i osobe svih životnih
dobi. Broj bolesnika kojima je potrebna palijativna skrb je još uvijek nepoznat, jer još uvijek
ne postoje registri.19

Kardiovaskularne i maligne neoplastične bolesti najčešći su uzrok smrti u modernim

društvima. Kod kardioloških bolesnika tijek bolesti može biti u značajnoj mjeri pod
kontrolom, ali isto tako i vrlo nepredvidiv s trenutnim prekidom vitalnih funkcija. Kod
onkoloških bolesnika s malignim, neizlječivim tipom tumora glavna značajka je dugotrajni,
iscrpljujući tijek bolesti s postupnim gašenjima životnih funkcija.20

Kod bolesnika s malignim neoplazijama prognoza je uglavnom loša i najčešće bolesnici u

terminalnom stadiju bolesti nađu se u stanju nemoći, patnje i ovisnosti o okolini. Najčešće
tegobe kod bolesnika s malignom bolešću, u terminalnom stadiju bolesti su bol, opća slabost,
gubitak tjelesne težine do stadija anoreksije, smetenost, dispnoja, disfagija i mučnina. Kako se
bliži trenutak smrti postupno se javlja umor, kašalj, uznemirenost i uplašenost i poglavito bol
kao dominantan simptom.21

Emocionalna stanja u palijativnoj medicini najčešće su anksioznost, depresija i poremećaj

prilagodbe. Demoralizacija je kronično stanje. Treba ju shvatiti kao kroničnu emocionalnu
reakciju kod teško bolesnih ljudi, karakteriziranu velikom anksioznošću, koju prolazi velik
broj ljudi s malo ili bez ikakve pomoći.22

19
Šamija M, Nemet D i sur. (2010). Potporno i palijativno liječenje onkoloških bolesnika, Medicinska naklada, Zagreb
20
Ibid
21
Ibid
22
Breitbart W, Bruera E, Chochinov H, Lynch M.(1995) Neuropsychiatric syndromes and psychological symptoms in patients with advanced
cancer J Pain Symptom Manage. www.mskcc.org/cancer-care/.../william-breitbart (dostupno 20.10.2023).

13
Osnovna vještina u palijativnoj skrbi treba biti kontrola simptoma, a to se posebno odnosi na
bol. Ali uz bol isto tako treba registrirati pojavu drugih smetnji fizičke i psihičke naravi.
Učinkovito suzbijanje boli, osobito u bolesnika s uznapredovalom malignom bolesti
predstavlja važan program kojeg zastupa Svjetska zdravstvena organizacija. Danas na
raspolaganju stoje brojna djelotvorna sredstva za ublažavanje ili uklanjanje boli kojima se
svaki terminalni bolesnik učinkovito može osloboditi patnje, kako bi mu se osigurao što
kvalitetniji život do trenutka smrti, te dostojanstvena smrt.23

Palijativna skrb osim medicinske pomoći pruža psihološke i duhovne oblike pomoći
bolesniku. Nije usmjerena samo na bolesnika nego i na njegove bližnje s ciljem potpore za
vrijeme bolesnikova života i nakon toga u žalovanju.24

5.2. Uloga medicinske sestre u skrbi za umirućeg bolesnika

„Uloga medicinske sestre je pružanje pomoći pojedincu, bolesnom ili zdravom u obavljanju
aktivnosti koje doprinose zdravlju,oporavku ili mirnoj smrti , a koje bi obavljao samostalno
kada bi imao potrebnu snagu,volju ili znanje.”25

Jedinice palijativne skrbi zahtijevaju predan temeljni tim medicinskih sestara i liječnika.
Omjer sestrinskog osoblja u jedinici palijativne skrbi na broj kreveta trebao bi biti najmanje
jedna medicinska sestra na jedan krevet, a po mogućnosti 1,2 sestre na jedan krevet. Jedinice
palijativne skrbi zahtijevaju liječnike s posebnom edukacijom, uz omjer od najmanje 0,15
liječnika na jedan krevet. U zdravstvenim strukturama gdje se skrbi za djecu trebala bi biti
barem jedna medicinska sestra s posebnim pedijatrijskim kvalifikacijama u svakoj smjeni. 26
Medicinska sestra u palijativnoj skrbi višestruki je aktivni sudionik koji neposredno provodi
zdravstvenu njegu , koordinira i rukovodi s cjelokupnim procesom skrbi. 27 Odgovorna je za
planiranje, provođenje i evaluaciju zdravstvene njege uz kontinuiranu procjenu, evaluaciju,
edukaciju bolesnika i obitelji, te suradnju s ostalim članovima interdisciplinarnog tima. 28

23
Waller, A.(1996.). Palliative Care in cancer. Newton: Butterwort – Heineman
24
Jušić A i sur.(1995). Hospicij i palijativna skrb, Školska knjiga Zagreb
25
Henderson V.(1966). Basic Principles of Nursing Care www.worldcat.org/.../basic-principles...prepared...vi...(dostupno 21.10.2023.)
26
Bijela knjiga o standardima i normativima za hospicijsku i palijativnu skrb u Europi (2010) www.eapcnet.eu/LinkClick.aspx?
fileticket=gKn5u42_E8A%3D...736. (dostupno 21.10.2023.)
27
Ozimec Š. Zdravstvena njega umirućih bolesnika (2002). Zdravstveno veleučilište, Zagreb
28
Fučkar G.(1995). Proces zdravstvene njege. Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

14
S obzirom na činjenicu da je fiziologija umiranja bitno drugačija od fiziologije života, u
planiranju i provođenju zdravstvene njege nužna je nešto drugačija orijentacija prema
umirućem bolesniku. Mjere koje su inače usmjerene na prevenciju ili uklanjanje posljedica
smanjene pokretljivosti ili na poremećaje eliminacije i smanjene mogućnosti brige za sebe,
kod ovih bolesnika bile bi krajnje neprimjerene. Prisiljavanje umirućeg da se kreće ili da
uzima hranu može biti nehumano. Sestra je često najveća bolesnikova podrška, ona je tu kad
mu je pomoć najpotrebnija, ona je upoznata sa njegovim najintimnijim stvarima, ona dolazi
na poziv i pruža potrebnu pomoć i njegu.29

Prostorni i tehnički uvjeti u našim bolnicama često dovode medicinsku sestru do toga da ne
može osigurati umirućem bolesniku potpuni mir i privatnost koja mu je potrebna. Umiranje se
često odvija u sobama u kojima boravi više bolesnika, tako da bolesniku nije omogućena
dostojanstvena smrt, a za ostale bolesnike je to stresan događaj.

Slika 3. Shematski prikaz procesa zbrinjavanja pacijenta s potrebama za palijativnom skrbi

29
Prlić N.(2008). Zdravstvena njega, Školska knjiga, Zagreb

15
6. POSTUPAK SA UMRLOM OSOBOM

 Vrijeme uzroka smrti utvrđuje ovlašteni ljekar pregledom.

 Ako ljekar posumnja ili ustanovi da je smrt nastupila djelovanjem zarazne bolesti,
obavezan je preduzeti standardne mjere za sprječavanje daljeg širenje zaraze i nazvati
federalni i kantonalni zavod za javno zdravstvo.
 Ukoliko ljekar sumlja da je smrt nasilna, obavezan je osigurati da se ne izgube tragovi
mogućeg krivičnog djela, a zatim nazvati MUP.
 Prilikom utvrđivanja smrti, utvrđuje se i identitet umrlog.
 Ako nema podataka o umrlom mora se nazvati MUP.
 Trideset minuta nakon konstatacije letalnog izhoda, obavještava se Odjeljenje za
patologiju sa prosekturom zbog preuzimanja tijela umrlog.
 Ovlašteni doktor popunjava sprovodnu listu leša i kartu za obilježavanje umrlih.
 Potvrda o smrti printa se u četiri primjerka - jedan arhiviramo na urgentnom centru, tri
šaljemo na Odsjek za prijem i otpust bolesnika, s tim da porodica dobiva jedan
primjerak, a dva se šalju u MUP.30

6.1. Zadatak medicinske sestre/tehničara

 Medicinska sestra prvo uradi EKG, zatim skida sve braunile, sonde, katetere i sl. sa
umrlog pacijenta.
 Podvezuju se usta umrlog i na njegov nožni palac stavlja karta za obilježavanje
mrtvih, a koju je ljekar prethodno potpisao.
 Umrli se pokriva čaršafom.
 Uz prisustvo svjedoka evidentira se popis ličnih stvari umrlog i potom se one predaju
porodici ili se do njihovog dolaska ostavljaju na Odsjek za prijem i otpust bolesnika.31

30
Postupak sa Egziitusom i posmrtna njega. Opća bolnica Abdulah Nakaš Sarajevo. Karmela Vikljancev.
https://www.obs.ba/images/stories/RADOVI%20IZ%20KUCE/POSTUPAK%20SA%20EGZIITUSOM%20I%20POSMRTNA%20NJEGA.pdf
( dostupno 19.10.2023).
31
Ibid

16
 Slika 4. Karta za obilježavanje mrtvih

6.2. Ljekar i porodica umrlog

 Prije nego što se prisutnoj porodici saopšti tužna vijest, odgovorni ljekar treba da se
predstavi i objasni svoj odnos prema pacijentu. Saopštavanje informacije i izražavanje
saučešća terba da se odvija u prostoriji sa prijatnim okruženjem. Treba pokušati
ograničiti razgovor na samo jednog ili dva člana porodice, tj. one osobe koji su već
bile upoznate sa tokom bolesti i kritičkim stanjem pacijenta.
 Nakon što se saopšti loše vijesti, dužnost ljekara je da se pomogne rodbini proći kroz
proces tuge tako što će ih ohrabriti da izraze svoja osjećaje, makar i kroz glasno
plakanje ili jecanje.
 Ako porodica nije prisutna, ukoliko su podaci dostupni, ljekar članove obavještava
telefonom. Prije saopštavanja informacije, treba se pobrinite da je neko u blizini osobe
koja će je primiti.32

32
Ibid

17
6.3. Postupak sa umrlim

 Pokriven čaršafom, umrli se odvozi u prostoriju, posebnu za to namjenjenu, u kojoj

provodi dva sata do odlaska u hladnu komoru u mrtvačnicu.
 Nakon dva sata, ljekar opet pregleda umrlog i on se odvozi u mrtvačnicu.
 Za to vrijeme se ispunjava medicinska dokumentacija.33

6.4. Medicinska dokumentacija za umrlog

Popunjava se:

 potvrda o smrti
 popratnica za prijevoz na obdukciju (ukoliko se ona radi), prijava smrti
 provodna lista tijela umrle osobe
 Kada je potrebna dokumentacija završena, ljekar popunjava u dva primjerka dozvolu
za sahranu umrle osobe. Jedan primjerak se arhivira a drugi se šalje na Odsjek za
prijem i otpust bolesnika.
 Uposlenici ovog odsjeka predati će taj dokument članu porodice umrle osobe ili osobi
ovlaštenoj s njihove strane ili institucije koja obavlja sahranu.34

6.5. Obdukcija

Obdukcija je vanjski pregled mrtvog tijela, pregled pojedinih organa, tjelesnih šupljina i
organskih sistema s ciljem da se na osnovu patoloških promjena utvrdi osnovna bolesti i
osnovni uzroci smrti.

 Obdukcija se provodi u slučajevima određenim propisima o zdravstvenoj zaštiti.

 Može biti sudsko-medicinska ili pato-anatomska.
 Izvodi se na zahtjev porodice umrlog,
 ljekara koji je liječio pacijenta,
 na zahtjev nadležnih istražnih organa ili ovlaštenog doktora medicine.35

33
Ibid
34
Ibid
35
Ibid

18
6.6. Pravilnik o načinu pregleda umrlih i načinu utvrđivanja vremena i uzroka smrti

Službene novine FBiH, br.15/00

I - OPĆE ODREDBE

Član 2. Uzrok i vrijeme smrti umrle osobe utvrđuje se pregledom. Za područje općine
organizuje se pregled umrlih osoba u cilju: utvrđivanja nastupa, vremena i uzroka smrti kao i
okolnosti pod kojima je smrt nastupila, prikupljanja podataka o umrloj osobi i dostavljanja
prijave o smrti nadležnom organu.

Član 3. Sahrana umrle osobe ne može se obaviti dok se ne obavi pregled umrlog.

Član 8. Vrijeme i uzrok smrti građana umrlih u zdravstvenoj ustanovi utvrđuje doktor
medicine te ustanove. Zdravstvena ustanova iz stava 1. ovog člana dužna je odmah nakon
određivanja mrtvozornika o tome obavijestiti matičara, kao i nadležni organ na čijem
području je sjedište zdravstvene ustanove.

II - UTVRĐIVANJE NASTUPA, VREMENA I UZROKA SMRTI

Član 12. Smrtni slučaj se prijavljuje nadležnoj zdravstvenoj ustanovi, a može se prijaviti
nadležnom organu unutrašnjih poslova na čijem području je smrt nastupila, odnosno na čijem
području je pronađen umrli.

Član 14. Mrtvozornik utvrđuje smrt na osnovu pregleda umrlog, podataka koje dobije na licu
mjesta ili iz medicinske dokumentacije o liječenju umrlog. U slučaju zamrlosti, prividne smrti
prije pregleda i utvrđivanja uzroka smrti, mrtvozornik je dužan poduzeti i primijeniti potrebne
mjere i radnje kako bi se otklonila sumnja, a u suprotnom potvrdila smrt.

Član 15. Kada mrtvozornik posumnja da se radi o nasilnoj smrti dužan je odmah o tome
obavijestiti najbližu policijsku upravu i upozoriti prisutne da se, do dolaska ovlaštenih radnika
nadležnog organa unutrašnjih poslova, ne uništavaju tragovi.

Član 16. Kada mrtvozornik utvrdi ili posumnja da je uzrok smrti zarazna bolest dužan je
preduzeti i sprovesti najnužnije mjere za sprječavanje širenja zaraze i o tome odmah
obavijestiti općinski organ uprave nadležan za poslove sanitarne inspekcije.

19
Član 17. U slučaju kada se radi o iznenadnoj smrti, kao i u slučaju kada mrtvozornik ne može
utvrditi uzrok smrti, dužan je da zatraži obdukciju umrlog i da o tome obavijesti nadležni
organ.

Član 18. O toku obdukcije vodi se zapisnik u koji se upisuje i nalaz obdukcije. Zapisnik iz
prethodnog stava sastavlja se u dva primjerka od kojih se jedan dostavlja osobi ili organu koji
je tražio obdukciju, a drugi primjerak zapisnika zadržava u svojoj evidenciji zdravstvena
ustanova koja je izvršila obdukciju.

Član 19. Obdukcija može biti patološko-anatomska ili sudsko-medicinska.

III - EVIDENCIJA I DOKUMENTACIJA PREGLEDA UMRLIH

Član 21. Mrtvozornik, nakon utvrđivanja smrti, utvrđivanja neposrednog i osnovnog uzroka
smrti, te stanja koja su prethodila ili pogodovala smrti, popunjava obrazac broj 1. Potvrda o
smrti, a koji je sastavni dio ovog pravilnika. Obrazac iz prethodnog stava popunjava se u četiri
primjerka za strane državljane, a u tri primjerka za domicilno stanovništvo. Dva primjerka
obrasca mrtvozornik dostavlja matičaru općine čiji nadležni organ ga je imenovao, najkasnije
u roku od 24 sata od časa utvrđivanja smrti, a jedan primjerak zadržava u evidenciji koju vodi
o obavljenom pregledu umrlih lica, a za strane državljane jedan primjerak dostavlja
nadležnom stranom matičaru.

Član 22. Nakon popunjavanja obrasca broj 1. mrtvozornik ispunjava obrazac broj 2. Dozvola
za sahranu umrlog, a koji je sastavni dio ovog pravilnika. Obrazac iz prethodnog stava
popunjava se u tri primjerka za domicilno stanovništvo. Jedan primjerak obrasca mrtvozornik
izdaje organizaciji koja će sahraniti umrlog, drugi primjerak izdaje vozaču, a treći primjerak
zadržava u evidenciji koju vodi o pregledu umrlih osoba.

Član 23. Ako se obdukcija vrši od strane nadležne zdravstvene ustanove po završetku
obdukcije izdaje se dozvola za sahranu umrlog na obrascu broj 2.

Član 25. Evidencija o izvršenim pregledima umrlih vodi se za svaku kalendarsku godinu. Na
kraju godine evidencija iz prethodnog stava se zaključuje ovjerom od strane nadležnog organa
uz naznaku ukupnog broja izvršenih i upisanih pregleda umrlih lica u toku protekle godine.

20
7. ZAKLJUČAK

Osnovni cilj palijativne skrbi jest ublažavanje i rješavanje simptoma kako bi se osigurala
kvaliteta života bolesnika, poticalo samozbrinjavanje i očuvalo dostojanstvo sve do smrti. Isto
je važno objedinjenje fizičkih, socijalnih, psiholoških i duhovnih oblika pomoći u očuvanju
dostojanstva bolesnika. Važan je i suport obitelji i za vrijeme bolesti i nakon smrti u
žalovanju. Sve to, ne može se postići bez multidisciplinarnog pristupa, bez skupine stručnjaka
različitih profila, ali i volontera koji ne moraju biti stručni, već humani i empatični. Iako se
već dvadesetak godina radi na promicanju palijativne skrbi u svijetu i mnogo je toga
napravljeno, još uvijek postoji dosta stvari koje treba doraditi ili promijeniti. Trebalo bi
poboljšati saradnju primarne i sekundarne zdravstvene zaštite, liječnici obiteljske medicine
trebali bi preuzeti više odgovornosti za svoje palijativne pacijente, posjećivati ih u njihovim
domovima, pratiti da li su mu dovoljni analgetici koje uzima. Također treba definirati ko
službeno proglašava pacijenta palijativnim i kad pacijent ima tu dijagnozu, ponašati se u
skladu s time, primjer, ukoliko palijativni pacijent dođe u hitni prijem da ne čeka satima, već
da ga se čim prije preuzme. Liječnici nemaju dovoljno vremena za razgovor s pacijentom i
obiteljima, pa obitelji nisu pripremljene na to da je njihov bližnji umirući. Kod priopćavanja
loših vijesti bolesniku, većina liječnika nije dovoljno taktična, nekad se to priopći u viziti, u
sobi punoj bolesnika. U svijetu postoje zdravstveni i nezdravstveni resursi koji mogu dobro
funkcionirati u provođenju palijativne skrbi, važno je dobro se organizirati, definirati timove i
njihove zadaće, važno je povezati sve razine zdravstvene zaštite u jedan funkcionalan sistem
koji će efikasno pomoći onima kojima je pomoć potrebna. Važan je i sistem nezdravstvenih
djelatnika ( psiholozi, bioetičari, socijalni radnici, duhovnici). Svim sudionicima u sustavu
palijativne skrbi potrebna je trajna edukacija, kao i efikasna pomoć i podrška šire društvene
zajednice.

21
8. LITERATURA

1. Bijela knjiga o standardima i normativima za hospicijsku i palijativnu skrb u Europi

(2010) www.eapcnet.eu/LinkClick.aspx?fileticket=gKn5u42_E8A%3D...736.
(dostupno 21.10.2023.)
2. Brajković I, Braš M, Đorđević V. Psihološka procjena neurološkog bolesnika u
palijativnoj medicini. Neurol. Croat. [Internet] 2011 [pristupljeno 20.10.2023.]; 3-4.
Dostupno na: http://neurologiacroatica.com/hr/pdf/03-04-3.pdf
3. Breitbart W, Bruera E, Chochinov H, Lynch M.(1995) Neuropsychiatric syndromes
and psychological symptoms in patients with advanced cancer J Pain Symptom
Manage. www.mskcc.org/cancer-care/.../william-breitbart (dostupno 20.10.2023).
4. Dobrila - Dintinjana R, Redžović A, Dintinjana M, Belac - Lovasić I. Distanazija –
naša stvarnost. Medicina Fluminensis [Internet]. 2015 [pristupljeno 21.10.2023.];
51(3):[393-395]. Dostupno na: https://hrcak.srce.hr/144062
5. Fučkar G.(1995). Proces zdravstvene njege. Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu
6. Henderson V.(1966). Basic Principles of Nursing Care www.worldcat.org/.../basic-
principles...prepared...vi...(dostupno 21.10.2023.)
7. https://sr.wikipedia.org/wiki/Utvr%C4%91ivanje_smrti (Dostupno 21.10.2023.)
8. Jušić A i sur.(1995). Hospicij i palijativna skrb, Školska knjiga Zagreb
9. Jušić A. Eutanazija. Hrvatsko društvo za hospicij/palijativnu skrb: HLZ, Zagreb,
Hrvatska; svibanj 2002.
10. Mindoljević Drakulić A, Keleuva S. Psihološki aspekti iskustva kliničke smrti.
Socijalna psihijatrija [Internet]. 2016 [pristupljeno 20.10.2030.]; 44(3):[208-218].
Dostupno na: https://hrcak.srce.hr/165953
11. Ozimec Š. Zdravstvena njega umirućih bolesnika (2002). Zdravstveno veleučilište,
Zagreb
12. Pelčić G, Šegota I, Frković A, Tomašević L, Pelčić G, Mršić Pelčić J i sur.
Presađivanje organa i shvaćanje smrti. Društvena istraživanja [Internet]. 2007
[dostupno 18.10.2023.]; 16(6 (92)):[1287-1304]. Dostupno na:
https://hrcak.srce.hr/19260
13. Postupak sa Egziitusom i posmrtna njega. Opća bolnica Abdulah Nakaš Sarajevo.
Karmela Vikljancev.
https://www.obs.ba/images/stories/RADOVI%20IZ%20KUCE/POSTUPAK%20SA
%20EGZIITUSOM%20I%20POSMRTNA%20NJEGA.pdf ( dostupno 19.10.2023).
14. Pravilnik o načinu, postupku i medicinskim kriterijima za utvrđivanje smrti osobe čiji
se dijelovi tijela mogu uzimati radi presađivanja [Internet]. [Pristupljeno 10.10.2023.].
Dostupno na: http://www.propisi.hr/print.php?id=3558
15. Prlić N.(2008). Zdravstvena njega, Školska knjiga, Zagreb
16. Rebić A. Smrt. Pitanje, Stichwort: Tod. Eine Frage, herausgegeben von der Rabanus
Maurus Akademie Fulda - Limburg - Mainz, Verlag Josef Knecht, Frankfurt am Main.

22
 Bogoslovska smotra [Internet]. 1983 [pristupljeno 19.10.2023.]; 53(4):[329-336].
Dostupno na: https://hrcak.srce.hr/35724
17. Runje D. Smrt i umiranje u ljudskom životu. Počeci [Internet]. 1996 [pristupljeno
21.10.2023.]; 1.(1.):[19-36]. Dostupno na: https://hrcak.srce.hr/156201
18. Šamija M, Nemet D i sur. (2010). Potporno i palijativno liječenje onkoloških
bolesnika, Medicinska naklada, Zagreb
19. Turković K, Roksandić Vidlička S, Maršavelski A. Eutanazija i potpomognuto
samoubojstvo – etičke dileme kriminalne politike. Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i
praksu [Internet]. 2010 [pristupljeno 21.10.2023.]; 17(1):[223-246]. Dostupno na:
https://hrcak.srce.hr/89859
20. Vuletić S, Juranić B, Mikšić Š, Rakošec Ž. Palijativna skrb i medicinsko - duhovne
potrebe terminalnih bolesnika. Bogoslovska smotra [Internet]. 2014 [dostupno
21.10.2023.]; 84(4):[881-906].
21. Vuletić S. Biomedicinski i moralno - etički aspekti distanazije. U agoniji umiranja
pred medicinskom beskorisnošću. Diacovensia [Internet]. 2014 [pristupljeno
20.10.2023.]; 22(2):[163-200]. Dostupno na: https://hrcak.srce.hr/122536
22. Waller, A.(1996.). Palliative Care in cancer. Newton: Butterwort – Heineman

23
8.1. Prilozi

Slika 5. Mrtvačko bljedilo u gornjim i mrtvačke pjege u donjim nenaslonjenim dijelovima

tijela kao vjerovatni znak smrti

Slika 6. Moždana smrt

Slika 7. Shematski prikaz procesa zbrinjavanja pacijenta s potrebama za palijativnom skrbi

Slika 8. Karta za obilježavanje mrtvih

24