Naslov izvornika:

M. Scott Peck, M.D.

A BED BY THE WINDOW
Copyright © 1990 by M. Scott Peck, M.D.
Published by arrangement with Bantam Books,
a division of Bantam Doubleday Dell Publishing Group, Inc.
Ali rights reserved.
Translation Copvright © 1998, by V.B.Z., Zagreb
JAVNA BiBUOlEKA U ZENICI lnv.br. ' 795-63 i Sign:
4
Posvećeno Ministarstvu staračkih domova i ljudima koji u njemu rade.
IZRAZI ZAHVALNOSTI
r
Moj život više nije samo moj. Isto se može reći i za ovo djelo.
Njegovi likovi nisu izrasli ni od kuda. Iako njihova sličnost bilo kojoj stvarnoj osobi nije namjerna, jer to su
likovi iz romana, ipak sam zahvalan životima svih onih ljudi koji su me, na ovaj ili na onaj način, poučili o
bogatstvu življenja unutar staračkog doma.
Isto sam tako zahvalan Madeleini E Engle koja mi je, onako usput, djelomično dala inspiraciju jednog Božića
1987., natuknuvši da bih možda mogao biti tako neozbiljan da pročitam neke romane misterija, koje mi je ona
preporučila.
Također zahvaljujem Anni Pratt i Susani Poitras, koje su vrijednim i napornim radom, te dobrim poznavanjem
računala, pretvorile vrpce i škrabotine u čitko štivo.
Zahvaljujem i Kathleen Fitzpatrick i mom agentu, Jonathanu Dolgeru, čije je oduševljenje početnim nacrtom
mog rukopisa - golom idejom - dovelo do njegove daljnje razrade.
I posebice mojoj urednici, Ann Harris, pod čijim su mudrim vod-slvom nastali ovi zapisi. Ako se dobiva dojam
da umijem napisati roman, to je zato što me ona strpljivo poučavala tom umijeću od su mog početka.
I na posljetku, dakako, zahvaljujem Lily.
M. Scott Peck, M.D.
Bliss Kond
Ncvv l'rcsion, CT 06777SADRŽAJ
Poglavlje str.
JEDAN ..........................7
DVA ...........................27
TRI............................59
ČETIRI .........................82
PET ...........................97
ŠEST..........................113
SEDAM ........................131
OSAM.........................151
DEVET.........................171
DESET ........................187
JEDANAEST.....................202
DVANAEST......................215
TRINAEST......................227
ČETRNAEST.....................251
PETNAEST......................270
ŠESNAEST......................284
SEDAMNAEST...................296
OSAMNAEST.................... 308
JEDAN
Petak, 12. veljače
Gospođa Georgia Bates sjela je na stražnje sjedalo karavana, nezadovoljno mjerkajući prljave gromade
veljačkog snijega uz rub ceste broj 83. Njezin sin, Kenneth, je vozio. Njezina snaha, Marlene, smjestila se na
prednje sjedalo, do njega. Ravne oranice Srednjeg zapada, još uglavnom bijele od preostataka nedavne mećave,
sterale su se put obzora duž obje strane ceste. Nekoć je Georgia voljela zamišljati zemlju koja leži pod snijegom
kao bremenitu novim, skrivenim životom.
Ali već desetljećima nije imala volje razmišljati na taj način.
Kad su bili na pola puta, ona prekinu tišinu. - Opet me odvodite protiv moje volje - oglasila se.
Kenneth je prasnuo. - Za Boga miloga, majko, savršeno dobro znaš da više ne možeš živjeti sama. Samo si dva
tjedna bila kod kuće, a svaki si komadić odjeće namočila urinom, i svaku stolicu i sofu u stanu.
- Nemaš pravo tako postupati sa mnom - nastavila je Georgia, ne obraćajući pozornost na nj.
Tu je priču Kenneth već čuo. Glas mu poprimi razuman ton računovođe. - Već dvije godine imam tvoju
punomoć. Slobodno možeš podnijeti zahtjev sudu da se to izmijeni. Sud će za samo nekoliko dana odrediti
psihijatra koji će obaviti razgovor s tobom. Zatim ćete se ti i psihijatar pojaviti pred sucem, i on će donijeti
odluku. Sve je to vrlo jednostavno.
Georgia se nije osjećala nimalo nadmudrenom. Nije joj bilo ni na kraj pameti da se podvrgne još jednom
psihijatrijskom razgovoru. U aulo se opet uvukla šutnja i potrajala sve dok nisu stigli, desetak minula kasnije.
Prostrana jednokatnica čija su se tri krila pružala prema van poput golemih pandži, ležala je raskrečena u plitkoj
udubim nedaleko Willow ( jeeka. l/.j'.iadcna od sivih bloketa i obojena sumorno smeđe, uvijek !«■ podsjetila
Kennethn na neku anonimnu modernu tvornicu.Tvornicu za proizvodnju čega? - pitao se. Na ploči, uz omanji
prilaz što je vodio do zgrade, pisalo je: WILLOW GLEN, DOM ZA CJELODNEVNU NJEGU. Kenneth je
došao autom do ulaza. Marlene iskoči van i otvori stražnja vrata. - Da vam pomognem, majko? - upita.
- Mogu i sama, hvala - ledeno uzvrati Georgia; i doista, žustro je izašla i prošla iza Marlene u predvorje, dok je
Kenneth parkirao.
S lijeve se strane nalazio Prijamni ured. Marlene je prišla recepcionaru koji je pazio na vrata i objavila njihov
dolazak. Zatim je prešla do male prijamne prostorije, na drugoj strani. Georgia je već sjedila tamo i Marlene
krenu sjesti pokraj nje, ali se predomisli i smjesti na sofu na suprotnom kraju sobe. Ušao je Kenneth i sjeo pokraj
svoje žene. Zavladala je mučna tišina.
Dok su čekali, Georgia slučajno pogleda u svoje krilo i zamijeti neku ruku u njemu. Bila je to slabunjava ruka.
Koža je bila smežura-na, išarana mnoštvom mrlja, od kojih je svaka imala svoju priču. Vene su bile nalik
iskrivljenim plavim vlaknima. - Staračka ruka - pomisli Georgia. Načas je preplavi val panike. Uz trzaj povuče
ruku. Val je jenjao. - Čija li je to ruka mogla biti? - razmišljala je.
Tišinu je prekinuo dolazak Roberte McAdams. - Dobro jutro, gospodine Bates, gospođo Bates - srdačno reče. -
Dobro vam jutro, Georgia! Dobro došli natrag u Willow Glen.
Georgia prezirno otfrknu. - Madam Ledenjača - reče u sebi. Nije voljela gospođicu McAdams, zamjenicu
upraviteljice. Bila je to vitka Žena, lek zašla u tridesete, tamne kose začešljane unatrag, sva svježa i uredna,
djelotvorna i nalik stroju.
Gospođica McAdams se smjesta dala na posao. - Ne možemo vam vratiti vašu sobu, Georgia - reče - ali ćemo
vas ponovno staviti 11 krilo C, tako da ćete se osjećati kao kod kuće. Da pozovem bolničarku da vas odvede
tamo dok ja s vašom djecom obavim prijam?
- Ne hvala - odlučno reče Georgia, isto tako odlučno kao gospođicu McAdams. - Rado ću sudjelovati u onome
što nazivate prija-mom. Ne želim da o meni razgovarate iza mojih leđa, kao kad sam prošli put primljena. Osim
toga, mislim da je red da me moja djeca ol prate do moje sobe, tako da vide kamo me stavljaju.
Gopođica McAdams dobaci Kennethu i Marlene pogled pun razumijevanja. - Onda dodiic, svi - reče, i povede ih
kroz predvorje u Prijamni ured. l\i je hil<> kao u košnici.'Tri su sekretarice tipkale, jednu za računalom, Pisač je
brenčao, sam /.n sebe. Slijedili su gospođicu McAdams d<i njezinog međa. Pokazavši lm na stolce pred svojim
radnim stolmn, ona se žustro dala u akciju, uključivši računalu i
utipkavši odgovarajuću zaporku. - Recite mi, koje su okolnosti dovele do ovog ponovljenog prijama - reče
odrješito, očiju uperenih u ekran.
Georgia je šutke sjedila i Kenneth otpoče. - Čim je majka otpuštena, prije tri tjedna, ponovno se prestala
nadzirati - reče, usmjerivši svu pozornost na gospođicu McAdams. - Ma koliko ga Marlene čistila, to krilo kuće
strahovito zaudara. Ona mora pomagati majci da se presvuče, a kaže i da joj se od urina počeo stvarati dekubitus.
Shvatili smo da smo pogriješili izvadivši je odavde. Nazvao sam gospođu Simonton koja je rekla da ćete je
primiti natrag. I eto nas, nakon samo dvadeset dana.
Gospođica McAdams je tipkala. Marlene se s nelagodom pro-, meškolji zbog tog nezgrapnog načina na koji je
njezin suprug govorio o njezinoj svekrvi, kao da nije prisutna. Osjećala je i štošta drugo: krivicu zbog nekog
neodređenog neuspjeha; olakšanje zbog toga što više neće morati prati odjeću i posteljinu, ni svakodnevno
provjetra-vati kuću; a ponajviše, zbunjenost. Zašto Georgia nije mogla nadzirati svoj mjehur? Ili je možda
mogla? Zašto joj se nadzor vratio čim je primljena u Willow Glen, netom nakon Božića? Pa ipak, bila je tu
nesretna - toliko nesretna da su se osjećali primoranima da je vrate kući. Zašto? I zašto li je, zaboga, smjesta
ponovno izgubila nadzor? Pogledala je Kennetha znajući da se i on, na svoj stoički način, bori s istim pitanjima.
Jedva svrnuvši pogled s ekrana, gospođica McAdams objasni: -Znam da se radi o ponovljenom prijamu, ali
postupak je takav da moram ponovno provjeriti sve podatke. Da vidimo, dakle, koliko je vašoj majci sada
godina?
- Sedamdeset šest - uzvrati Kenneth.
Do tog je trenutka Georgia bila utonula u sanjarenje. Sada se brzo pribrala. - Trideset sedam - izjavi.
- Što? - upita gospođica McAdams, pogledavši je kao da je ona neko nepoželjno smetalo.
- Trideset sedam - ponovi Georgia. - Rekla sam da mi je trideset sedam godina.
Gospođica McAdams razvuče slabašan osmijeh mukotrpnog razumijevanja. Nagnula se nad tipkovnicu i
otkucala »sedamdeset šest«. Zatim je prošla kroz ostatak obrasca: Georgijin nadnevak rođenja, vjenčanja, broj
djece, nadnevak kad je obudovjela, prijašnje hospitalizacije, fizičke bolesti, lijekovi, imovina, osiguranje.
Georgiji se više nije dalo slušali. Dojmila je se, medinim, preciznost kojom je Kenneth odgovarao na
l)c:;k<ni;ičntt pilimja gospođice McAdams. Nije on bioobičan računovođa, već revizor, i premda nije vidjela
razloga da o tome priča, bila je prilično ponosna na njega. Uspio je. Što se toga tiče, isto se moglo reći i za dvoje
njezine mlađe djece: za sina koji je bio zubar i za kćer koja je već bila zamjenica direktora škole. Stoje značilo
daje ona, Georgia, uspjela. Uspjeh stvara uspjeh. Obavila je svoj posao. Sad je, hvala Bogu, gotovo s tim.
A isto tako i s prijamom. Gospođica McAdams ih je uvela natrag u predvorje. - Da pozovem nekog da vam
pomogne? - upita.
- Mislim da neće biti potrebno - uzvrati Kenneth. - Dosad smo već vjerojatno naučili kojim se putem ide.
Gospođica McAdams naglo promijeni izraz lica i vrati se u Prijamni ured.
- Idi'in po stvari - objavi Kenneth, ostavljajući svoju ženu i majku same u predvorju. Dvije su se žene izbjegavale
pogledati. A onda se Marlene osjeti postiđenom zbog te glupe situacije. - Zaista mije žao, majko - blago reče. -
Znam da vas sve ovo pogađa.
- Da ti je zaista žao, ne bi to činila - odbrusi Georgia.
- Pokušala sam, majko, pokušala sam - malodušno uzdahnu Marlene.
Vratio se Kenneth, noseći dva kovčega, i njih se troje bez riječi zaputiše prema krilu C. Iako to nije htio priznati,
nikad nije bio " sasvim siguran kojim se putem ide. Ta gaje raskrečena zgrada podsjećala na aerodrom: jedno je
krilo bilo posve nalik drugom. Svakoje imalo svoju identifikacijsku boju: koliko se mogao sjetiti, krilo C bilo je
narančasto, ali pod neonskom rasvjetom u hodnicima, svi su tonovi blijetljeli pa je bilo teško razaznati boje. U
hodnik bi ulazila dnevna svjetlost samo kad bi vrata neke od spavaonica bila otvorena. Pod je bio pokriven
linoleumom. Bio je besprijekorno čist. Ipak, čim su napustili predvorje, nisu mogli ne osjetiti jedva zamjetan, ali
uporan zadah urina. No on je znao daje to sastavni dio takvog mjesta i da Willow Glen zadovoljava najviše
standarde staračkog doma.
Na pola hodnika, neka je starica uhvaćena u stupicu invalidskih kolica, pružila ruku i uhvatila Kennetha za
rukav. - Jeste li vidjeli moju torbicu? zavapila je. - Znate li kamo su stavili moju torbicu? Netko ju Je ukrao. Gdje
je liječnik? Želim vidjeli svoga liječnika. Ne daju mi tlu vidim svoga liječnika. - On se s nelagodom otrgnu.
Tim kasnije osjetio se bolje, kad su se približili pregratku za medicinske »eNlrc i kad je ugledao IlealluMino
ozareno lice, popul svjetioniku u ttttnl koju je ćulio u sebi, Kennellut je bilo drago Stoje Hrniher dežurnu u ovo
innre neugodno Jutro. Od svih medicinskih
sestara u krilu C, nju je najviše volio. Sve u svezi s njom bilo je meko. Njezino meko, malo zaobljeno, mlado
lice meke puti - nije joj moglo biti više od dvadeset pet - bilo je uokvireno mekom crnom kosom. -Dobro jutro,
Heather - reče on, vedro se smješkajući.
Heather mu uzvrati osmfjeh. - Dobro jutro, gospodine Bates. Dobro jutro, gospođo Bates. I dobro jutro, Georgia.
Drago mi je da vas opet vidim. Očekivala sam vas.
Georgia se pokuša namrštiti na nju, ali nije uspjela. Iz nekog je razloga mrštiti se na Heather oduzimalo previše
energije.
- Peggy - obrati se Heather bezizražajnoj, mršavoj bolničarki koja je sjedila do nje - hoćeš li povesti Beatesove
do Georgijine sobe? Ona je s gospođom Carstairs. Georgia, poslije ću doći do vas, kad se smjestite.
Peggy ih bezvoljno povede niz hodnik, do sobe C-18. Vrata su bila otvorena. Kroz veliki prozor, veljačka je
svjetlost osvjetljavala udobno namještenu dvokrevetnu sobu. U krevetu do prozora ležala je blijeda starica, tiho
hrčući. Georgia na tren osjeti zavist prema gospođi Grochovvski, jedinoj osobi u tom krilu koja je imala sobu
samo za sebe. Ali s druge strane, svi su znali zašto. Zavist je, međutim, brzo minu. Gospođa Grochovvski je bila
previše draga da bi joj se dugo moglo zavidjeti. Osim toga, Georgiji nije smetala cimerica. Ono stoje zapravo
željela bio je krevet kraj prozora. Ali prisjetila se od čega ' boluje gospoda Carstairs i primirila mišlju da ona
neće još dugo biti na tom mjestu.
- Ako išta zatrebate, zovite me - kaza Peggy i zabrza kroz vrata, prije nego što su uspjeli odgovoriti.
Kenneth podiže kovčege na majčin krevet. Georgia se smjestila u udobnu stolicu za ljuljanje, dok su on i
Marlene šutke raspakiravali njezine stvari. Kad je sve obješeno i smješteno u ladice, Kenneth reče: - Doći ćemo
te posjetiti u nedjelju, nakon crkve. Da dovedemo djecu?
- Ne znam zašto biste me došli posjetiti - reče Georgia - kad me se zapravo želite riješiti.
Kenneth je prečuo tu primjedbu . - Da zatražim da ti daju telefon u sobu?
- Već sam ti prošli put rekla kako sam uvjerena da ima pametnijih stvari na koje možeš trošiti moj novac.
- Dobro, zatrebaš li što, zovi nas sa zajedničkog telefona u dnevnoj sobi. - Kenneth '•<■ nagnu i ovlaš je poljubi
u glavu. Marlene učini isto. Za njih je obojr 10 više bio znak privrženosti nego naklonosti.Kad su izlazili,
zaustavili su se kod pregratka za sestre. - Htio bih porazgovarati s Heather - objasni Kenneth. - Tako sam vraški
zbunjen.
Krilo C, kao i ostala krila, imalo je oblik slova Y, s tim da se okrugli pregradak za medicinske sestre nalazio na
spoju slova Y. U njemu su se nalazili pultovi i kartoteka. Heather je sjedila za pultom razgovarajući s drugom
bolničarkom.
Čekajući je, Kenneth je pogledao na zid pokraj pregratka. Tu se nalazio jednostavan, uzak krevet na kotačima na
kojem je ugledao tamnokosog, zavezanog mladića, iscrpljena izgleda, kojeg se sjećao još od Georgijinog
prijašnjeg boravka. I tada je ležao na tom istom mjestu, također postrance, dlanova savijenih prema unutra, kao
da je skupio pandže, ruku stisnutih uz grudi, poput sklopljenih krila. Pod plahtom koja gaje dopola pokrivala,
Kenneth je nazirao obris njegovih nogu, nalik štapovima, povijenih unatrag, prema stražnjici. Cjevčica katetera
izvirivala je ispod plahte i vodila do plastične vrećice, dopola ispunjene urinom.
Kenneth instinktivno odvrati pogled. Krilo C bilo je namijenjeno pokretnim korisnicima, koji se mogu barem
djelomično brinuti za sebe. l'a ipak ovo - ovo biće - očito je zahtijevalo potpunu njegu. Što li on radi ovdje?
Ponovno gaje pogledao, i protiv svoje volje, prvi put licem u lice.
Mladićeve su se oči srele s njegovima. Časak je bio šokiran. Oči u koje se Kenneth zagledao bile su nalik dvama
bezdanim, crnim jezerima. Iz nekog su ga razloga podsjetile na oči janjeta, premda se nikada nije zagledao u
janjeće oči. Smeteno odvrati pogled, zahvalan što bolničarka odlazi.
Moram razgovarati s vama, Heather. Imate li časak vremena? -upita Kenneth preko zida pregratka, koji je bio do
visine struka.
Dakako.
Riječ je o mojoj majci, naravno. Zbunjuje me. Cijelu prošlu godinu nije mogla nadzirati mokrenje, i to se
pogoršavalo. Čim je primljena ovamo, sredila se. Uvijek je bila suha, i željela se vratiti kući. Ali rim jr otpuštenu,
ponovno je počela mokriti po sebi. Zašto? Mislile li da munje samo htjela pokazati <la može živjeti saiii.i '
lako /upravo ne može? Ili vi ovdje posjedujete neku moć kojom ste to postigli? Neku
HeHthei mu Ne osinjeliuu. •- Možda jedno uzvrail - a možda i dingo, Noj« bih rekla dn se radi •> nekoj vr.iii
- Znate li kakva je to magija? - upita Kenneth.
- Mislim da znam. Mislim da se možda radi o tome da mi ovdje ništa ne očekujemo od korisnika.
- Ne razumijem.
- Znate, nama je posve svejedno hoće li vaša majka mokriti po sebi ili ne. Budući da nam je svejedno, ona može
slobodno postupiti kako god želi.
- Još uvijek ne razumijem. Ako se želi suzdržati, zašto se ne suzdrži kod kuće? Zašto se ovdje ponaša bolje, kad
tvrdi da ne želi biti tu?
Heather se zagleda u njega. - Imate grižnju savjesti, ha? Možda vaša majka zapravo želi biti ovdje.
- Možda zvučim glupo, ali nije mi jasno zašto bi nam govorila da ne želi biti ovdje ako to želi.
- Kad bi vam rekla da želi biti ovdje, to bi značilo da preuzima odgovornost za to što želi biti tu. Možda to nije u
stanju.
Kenneth se stade smješkati. - Hoćete reći da je moguće da moja majka mokri po sebi zato da bismo je morali
smjestiti ovamo, jer upravo to je ono što želi, ali hoće da mi preuzmemo odgovornost za to? Vi ste pravi
psiholog.
- Da, to je moguće - reče Heather - ali ne, nisam ja neki osobiti psiholog. Radeći ovdje, čovjek jednostavno
shvati kako se ponašaju stari ljudi. Cijeloga se života nešto očekuje od nas. To može postati prilično zamorno,
znate. Katkad može biti pravo olakšanje, u posljednjim godinama dugog života, doći nekamo gdje se više ništa
ne očekuje od vas. To vam može biti kao neko utočište.
Kenneth je dobio informacije koje je tražio, ali nije bio siguran je li ih prihvatio. Dok su išli hodnikom prema
izlazu iz Willow Glena, on reče Marleni: - Eto, to je obavljeno. Užasavao sam se ovog jutra. Možda Heather ima
pravo. Možda je majci na neki način ugodno ovdje. Ali ako je starost takva, radije bih da me poštediš te bijede.
- Kao kad se strijelja konja koji je slomio nogu? - upita Marlene, tobože ozbiljno.
Baš tako - nasmija se Kenneth na taj crni humor. Prislonio je prst uz glavu. - Bum. Obavi to brzo. Da, baš kao
konja.Nakon što su Kenneth i Marlene otišli, Georgia je nastavila sjediti u stolici za ljuljanje i još dublje utonula
u ugodno sanjarenje. Ali nije prošlo ni deset minuta, a te je snove prekinuo glas s vratiju: - Georgia, dušo, kako
mije drago da te ponovno vidim!
Podigla je pogled i ugledala Hanka Martina, naslonjenog na dovratak, mršavog čovječuljka kratko podrezane
crvene kose, rumenog lica i krumpirastog nosa. Već je vršljao štapom po njenoj sobi. - Trebala sam znati da ti
neće trebati dugo da se pojaviš - reče.
- Jasno da ne - vedro reče Hank. - Došao sam čim sam čuo da si se vratila. Hoće li ti smetati ako uđem?
- Dobro znaš da hoće - uzvrati Georgia, ali u njezinu je glasu bilo neke vedrine, kao da joj neće biti baš sasvim
mrska pažnja koju je mogla očekivati. - Misliš samo na to kako ćeš svoje prljave šape položi I i na mene.
- E, tu griješiš, ljubavi moja - odvrati Hank. - Dobro sam oprao ruke prije nepune tri minute. Ali imaš pravo da ih
želim položiti na icbe. Nedostajala si mi.
- Hoćeš reći da su ti nedostajale tvoje fantazije - reče Georgia. Još ti nikad nisam dopustila da me dotakneš.
Zašto misliš da sada
bih?
- Pomislio sam da si u međuvremenu možda odrasla. Hajde, pusti me unutra da te samo malo osjetim.
Georgia baci pogled na svoju cimericu, koja je i dalje spavala kraj prozora. - Tiho, ludo stara - reče - probudit ćeš
gospođu Carstairs.
- Mogli bismo u kupaonici - predloži Hank. - Nitko nas neće čuti.
- Znaš kako te zovu? - upita Georgia.
To pitanje nije nimalo zbunilo Hanka. - Dabome - reče, osmjeh-nuvši se - Hank Uspaljeni.
- Ne misliš li da te tako zovu zato što si možda malo pretjerano nekritičan?
- To nije istina, ljubavi - blago reče Hank. - Vjerojatno si primi-jelila da se držim podalje od Rachel Stimson.
Uostalom, mene zanimaš li, ljubavi. Hajde, pusti me unutra.
Samo znkornkni i smjesta ću zavrištati iz petnih žila - uzvrati Georgia. - Hude li srećo, prebacit će le u krilo A.
Ilimk odluči promijenili taktiku. Jesam li ti pričao o zračnoj borbi lovaca u kojoj Silili sudjelovao, s
Messeisclimitlima, nad Sjovor-
Ailuntikoin?
- Bogme jesi - reče Georgia. - Čak i da sam ti prvi put povjerovala, drugi put je već bilo dosadno, a treći put sam
ti rekla da zašutiš čim si započeo.
Hank se vrati na staro. - Bilo bi baš zgodno u kupaonici. Mogli bismo...
- Ne kanim voditi ljubav s tobom, Hank Martin, ni u kupaonici, ni vani na travnjaku, u snijegu, ni danas, ni
ubuduće.
Hank je poče nagovarati: - Hajde, Georgia, ti si starica, a ja starac. Nije nam preostalo mnogo vremena. Bilo bi
bolje da uživamo u onome što nam je preostalo.
- Ja nisam starica - izjavi Georgia.
- Ti si mojih godina, ljubavi - uzvrati Hank - a meni će za nekoliko godina biti osamdeset.
- Ali, meni je trideset sedam godina - Georgia je to izrekla pros-todušnim tonom i Hank se zapilji u nju. - Zaboga
- reče. - Rekla si to kao da stvarno vjeruješ u to. Ne vjeruješ mojim Messerschmittima, ali vjeruješ da imaš
trideset sedam godina.
- Rekla sam ti - kaza Georgia, tonom koji nije trpio pogovora. -Meni je trideset sedam godina.
Po prvi put, Hank nije znao što da kaže. Ali rješenje je samo došlo. Oboje poskočiše na zvuk oštrog glasa preko
interfona: - Peggy Valeno, molimo da se javi u ured. Peggy Valeno, u ured.
- Eh, pitam se što zapovjednica hoće od Peggy? - znatiželjno reče Hank.
Georgia ga pogleda, neshvaćajući. - Zapovjednica?
- Ma da, znaš da se to kokodakalo javlja samo kad upraviteljica ovog koncentracijskog logora želi nešto. Pitam
se što hoće od Peggy?
- Možda bi saznao, da odeš odavde - odlučno reče Georgia. Nije |e bilo briga za sumornu malu Peggy, a željela je
ponovno biti sama.
ll'alo joj je na pamet nešto u čemu je htjela u miru uživati.
Hank je iz njezina tona shvatio poruku. - U redu, ljubavi, vratit ni se kasnije - reče i odšepesa do vrata,
zviždučući.
- Koncentracijski logor - pomisli Georgia. To joj se svidjelo. -Mogla bih to upotrijebiti kad me Kenneth i
Marlene sljedeći put pos-|rle. - Zadovoljno se ljuljala u stolici, prešavši s Kennetha i Marlene ft« netom završen
razgovor s Hankom. - Jednog ću mu dana morati f*V'l da mi nikad nije bilo do seksa - pomisli. A zatim,
ljuljajući se,
(»Ntn svjesna da joj je mjehur pun, Ustala je i bez imalo oklijevanja 1 ttiuke, pojila u miznik.Gospođa Edith
Simonton toga jutra nije bila dobro raspoložena. Ali oni malobrojni koji su je dugo poznavali, rekli bi vam da je
ona loše raspoložena već barem cijelo desetljeće. 0 tome je najbolje svjedočilo njezino šezdesetogodišnje lice
nalik kopcu. Bilo je izborano - gotovo izbrazdano - ali nisu to bile bore smijeha, ni tankoćutnosti. A niti bore
depresije. Njezin je pogled bio oštar. Nekima je to lice djelovalo strogo; drugima, tek neprobojno.
Gospoda Simonton je držala da itekako ima razloga biti loše raspoložena. Ona je bila pionir. Prije dvadeset pet
godina, sa skromnom otpremninom nakon razvoda braka, bila se preselila u New Warsaw, sjedište okruga, gdje
je kupila golemu, staru viktorijansku kuću. Uredila ju je i pretvorila u prvi privatni starački dom u tom kraju.
Osjećala se silna potreba za njim. Za samo dva mjeseca cjelokupni je kapacitet bio popunjen. Čim je dokazala da
može uspješno voditi posao, dala se na neumorno prikupljanje zajmova, potpora i donacija za mnogo veću, bolje
opremljenu zgradu. Prošlo je dvanaest godina prije nego što se njen san napokon ostvario, kad je i posljednji sloj
boje nanesen na Willow Glen, najbolji od svih staračkih domova u Državi.
Ali taj joj je san preko noći prisjeo. Čim su starački domovi postali veliki biznis, umiješala se Vlada. Zaredale su
komisije za porez, komisije za medicinsku njegu, komisije zdravstvenog osiguranja, komisije za održavanje
medicinskog standarda, komisije za potvrdu dozvole. Za svaku od njih trebalo je sastaviti izvještaj. Izvještaji. Iz-
vještaji. Izvještaji. A zatim inspekcije. Ne samo vatrogasna inspekcija, već i inspekcija za hranu, inspekcija
pripremanja hrane, inspekcija iz Ministarstva rada, inspekcija kvalitete njege. Bilo je teško zadržati ljubazno lice,
kad je dvaput mjesečno morala odgovarati na birokratska pitanja kakve mlade usijane glave, netom izašle iz
koledža.
Kad se Peggy Valeno pojavila na vratima njezina ureda, gospođa Simonton je ponovno pisala neki od izvještaja
za Državu, navodeći stupanj invaliditeta korisnika Willow Glena. Moglo bi se reći da je osjetila olakšanje, iako
je Peggvjin dolazak najavio jednu drugu neugodnu obvezu.
- Zvali ste me - reče Peggy svojim bezizražajnim glasom, stojeći na otvorenim vratima.
Gospođa Simonton pogleda u to mrzovoljno lice, donekle upo/.-nalii s prilikama u siromašnoj obitelji i
razmjerno nemarnom školskom sustavu iz kojeg je potjecalo lo devetnaestogodišnje dijete.
■- Zatvori vniia i sjedni, \\y,y,y. \^y,y,y postupi kako joj je leceno. Gospodu Sinionioii hv /ugleda u nju VoliS
raditi ovdje? upita.
- To je posao - uzvrati Peggy.
- No, bar si iskrena - reče gospođa Simonton, izvlačeći Peggvjin fascikl ispod izvještaja koji je pisala. - Moramo
porazgovarati, Peggy. Uzeli smo te na probni rok od šest mjeseci. Sada su tri mjeseca što si ovdje. U ovom
fasciklu imam dvije vrste ocjena tvoga rada. Jedne su dali korisnici, gospođica McAdams skuplja ih svaka dva
tjedna, ili tako nekako. Nekoliko te korisnika opisalo kao grubu. To me nije osobito zabrinulo; to su oni korisnici
koji svakoga proglašavaju grubim. Zabrinulo me, međutim, to da se nijedan korisnik nije pozitivno izrazio o tebi.
- Zagledala se u papir pred sobom. - Opisali su te kao: nepristupačnu, hladnu, ravnodušnu, nemarnu, šutljivu,
neugodnu, suzdržanu, zatvorenu i otresitu. Nijedan te korisnik nije opisao kao prijaznu, toplu, susretljivu ili
blagonaklonu. Ostale izvještaje koje imam dobila sam od medicinskih sestara koje su ti tijekom svojih smjena
bile nadređene. Svaka od njih ocijenila ta kao najlošiju od svih bolničarki s kojima je radila u posljednja tri
mjeseca.
Gospođa Simonton zatvori fascikl i nasloni se da bi vidjela Peggy-jinu reakciju.
- Čak mi je i Heather dala lošu ocjenu?
- Zapravo ti je Heather dala najlošiju ocjenu od svih. Peggy glasno uzdahnu.
- Želiš li i dalje raditi ovdje? - upita gospođa Simonton.
- Dajem sve od sebe.
- Vjerujem. Možda uistinu daješ sve od sebe Ali to nije dovoljno [ dobro, Peggy. Na osnovu ovih izvještaja,
mogla bih te odmah otpustiti. I Dopustim li ti da nastaviš još tri mjeseca, morat ćeš se silno popraviti ikako bih te
mogla i dalje zadržati. Ne pokažeš li veliko poboljšanje, I morat ću te otpustiti. Ako zapravo ne želiš raditi ovdje,
i tebi i meni |bilo bi jednostavnije da to odmah riješimo.
- Dolazim na vrijeme - reče Peggy.
Gospođa Simonton se zavali na naslon stolice i zatvori svoje I umorne oči. Bilo joj je jasno da Peggy uopće nije
odgovorila na njezi-Ilio pitanje. Isto tako joj je bilo jasno da Peggy vjerojatno ne umije [odgovoriti. Želi li ona
raditi ili ne, vjerojatno je bilo nevažno. Veliko Je pitanje želi li Peggy uopće bilo gdje raditi. Peggy joj nije
davala na If.iumje da želi raditi, već da će raditi i da će i dalje nastaviti dolaziti |nn vrijeme
Gospoda Simonton ponovno otvori oči. - Nije dovoljno dolaziti i |O(IUt/.iti na vrijeme - reče, vleilajući Peggy
ravno u oči. -To je samodio posla. Mnogo važniji dio je mariti. Traži se da ti bude stalo. Kad bih morala zbrojiti
sve što je u ovim izvještajima rečeno o tebi, Peggy, to bi se svelo na to da tebi kao da je svejedno. Ne znam kako
bih te naučila da ti bude stalo. Voljela bih da to umijem. Ne znam kako bih ikoga naučila tome. Mi, ako za
sljedeća tri mjeseca ne naučiš mariti, morat ću te otpustiti. Sam Bog zna kako ćeš za tri mjeseca naučiti mariti,
ali ostavljam Njemu i tebi toliko vremena.
Paggy je shvatila daje razgovor okončan. Ustala je i izašla. Gospođa Simonton zavrti glavom. - Za to će biti
potrebno čudo - pomisli.
Doživjela je ona nekoliko čuda u svom životu, ali bila je dovoljno mudra da zna kako se ne treba oslanjati na
njih. Ustvari, nerado je uopće razmišljala o tome. Već pri samoj pomisli na uplitanje nadnaravnog, spopala bi je
nelagoda. Ipak, u Peggvjinom bi slučaju samo to moglo pomoći. Gospođa Simonton uzdahnu i vrati se svojim
beskonačnim papirima.
Po povratku u krilo C, Peggy zalupi za sobom niska vrata pregratka za sestre. Heather je začuđeno pogleda.
- Glupa, stara, napuhana kučka - prasnu Peggy.
-Tko?
- Gospođa Simonton, a tko drugi? Vidi samo svoje papire i izvještaje. Papiri i izvještaji. Smjernice. Pravila i
propisi. Rado bih joj ta njena pravila i propise zabila u grlo.
Bilo je to prvi put daje Heather vidjela kako se mrzovolja njezine pomoćnice rasplamsava u bijes. - Zna biti
tvrda - reče - ali ona zapravo jako puno popušta.
Peggy se nije dala smiriti. - Ako mene pitate, to su samo pravila i propisi, pravila i propisi. Kao da sam ponovno
u školi. Krešti za mnom preko interfona. Isto kao da me zovu kod direktora. Pravila i
propisi.
- Beeheeheh. - Meketav zvuk, nešto između glasanja janjeta i koze, prekinu Pegvjinu tiradu. Heather poskoči i
izađe do kreveta smještenog uza zid.
- Želiš li razgovarati sa mnom, Stephen? - upita tamnoputog mladića, bespomoćnog spasličara, koji je tamo
ležao.
- Uhuuhuuh. Ton je bio niži. Znala je da to znači »ne«. Želiš li nešlo ivć\'f upita.
Ai...uh,iin,ii vi&l u* ton ozniičnvno »dn«,
- Čekaj da uzmem ploču sa slovima - reče, i s uzglavlja kreveta otkvači tanku ploču, četrdeset pet centimetara
širine. Ploča je bila podijeljena na trideset šest polja od po sedam centimetara. U prvih dvadeset šest nalazila su
se poredana slova abecede; u sljedećem se nalazila dijagonalna crta; u ostalim poljima bilo je devet različitih
znakova interpunkcije. Heather podiže ploču do Stephenovih ruku, stisnutih uz prsa.
Zglobom srednjeg prsta svake ruke, Stephen stade ritmički kucati, slovo po slovo: -
ŽELIM/RAZGOVARATI/S/PEGGY.
- Peggy - zovnu Heather - Stephen želi razgovarati s tobom. Peggy izađe iz pregratka za sestre. Jedna od prvih
stvari koje je
morala naučiti kad je počela raditi u krilu C Willow Glena, bila je razgovarati sa Stephenom. Ona mu pridrža
ploču. On otkuca: - GLUPA SI.
Ona se zablenu u nj. - Ja, glupa?
Stephen stade kuckati po ploči: - DA/PRIČAŠ/O/PRAVILIMA/
ali/nisi/se/ni/osvrnula/oko/sebe/da/vidiš/kako/ih/se/ zaobilazi. dopusti/da/ti/postavim/nekoliko/pitanja,
što/misliš/zašto/me/drže/ovdje/a/ne/u/krilu/a? zašto/ 11eather/najčešće/ima/jednu/pomoćnicu/više/nego/
ostale/sestre? zašto/drugi/krevet/u/sobi/gospođe/ c;rochowski/uvuek/drže/praznim? sve/su/to/zaobila-
žknja/pravila. gospođa/simonton/zna/za/sva/ta/krše-N.JA. - Na to, Stephen nadlanicama lagano odgurnu ploču.
Peggy je objesi natrag na uzglavlje kreveta i vrati se u pregradak za sestre. Heather je znatiželjno pogleda. - Što
je htio? - upita.
- Samo mi je htio postaviti neka čudna pitanja - uzvrati Peggy lodređeno.
- Kao na primjer?
- Pa, jedno od njih je bilo zašto vi uvijek imate jednu pomoćnicu nego druge sestre? Stvarno, zašto?
Mislim da je to zato da bi netko bio zadužen za krilo C i onda kml moram biti odsutna, kad me pozovu u koje
drugo krilo zato što Mri I«) oci korisnika umire - odgovori Heather. - Što je još pitao?
Niši a osobito - uzvrati Peggy. Heather je vidjela da ne želi raz-^uvataii o lome. Djelovala je smirenije. Pa ipak,
još uvijek je vladala iiiipeliisi i i/.mcdu njih se rastegla nelagodna šutnja. Čekala je. Peggy
pogled na pod. - Dali ste mi loše ocjene - napokon protisnu.
Jesam.- A ja sam mislila da ste vi tako dragi.
Heatherine oči odjednom postadoše staklaste. - Moj je posao biti što ljubaznija s korisnicima - reče - ali to ne
znači da je moj posao biti ljubazna prema bolničarkama.
- A što je onda vaš posao?
- Moj je posao, dok sam ovdje, da se potrudim da ovo krilo bude najbolje vođeno krilo u Willow Glenu.
- Bez obzira na to na koga pritom nagazili? - prasnu Peggy.
- Jesam li stvarno nagazila na tebe? - upita Heather.
Peggy nije bila sigurna. Ustvari, sad uopće nije bila sigurna što da misli o Heather. Njezina mekoća više nije bila
tako predvidiva. Ona se nejasno prisjeti priče koju je čitala prošle godine, dok je bila u srednjoj školi, o dr.
Jekvllu i g. Hydeu. Pade joj na pamet da bi se pod tom Heatherinom mekoćom mogla kriti krutost, a pod njenim
milim nastupom, zloća. Ali, nije mogla poduzeti ništa u pogledu tog nepovjerenja koje se probudilo u njoj.
- Zbog razgovora s gospođom Simonton i sa Stepehenom kasniš s kupanjem korisnika - reče Heather,
mijenjajući temu, hitro opet poprimivši prijazan ton. - Ja ću ti pomoći. Ali, budući da ti pomažem, želim da mi
prepustiš one koje najviše volim: Stephena i gospođu Grochowski. Važi?
Peggy kimnu.
- Zovi me, ako ti zatreba pomoć s Rachel Stimson, u slučaju da je loše volje. - Tri od četiri puta gospođa Stimson
bi samo ležala za vrijeme kupanja, srdito šuteći. Ali neki put je trebalo zvati Heather i još barem dvije bolničarke
da je obuzdaju.
Kad je Heather ušla u sobu gospođe Grochowski, zatekla je Tima O'Haru gdje sjedi u stolici pokraj nje, što nije
bilo nimalo neočekivano. Njihova tiha prisnost kao da je zagrijala cijelu sobu.
- Dobar dan, Tim. Dobar dan, gospođo Grochowski - oglasi se Heather. - Peggy malo kasni s kupanjem, pa sam
joj ponudila pomoć tako što ću okupati vas, gospodo Grochowski.
Tim se okrenu u stolcu i pogleda Heather. - Bok, anđele - reče. - Odlazim. - On se s mukom podiže iz stolice.
Cijela mu je lijeva stranu Ml;i oduzela, od donjeg dijela lica naniže. No bez obzira na to, llenther pomisli kiiko je
on najpristaliji Mari gospodin kojeg je ikad vidjela. Ne s;nno i\n je linno ružičastu put i prelu usnu sijedu kosu,
već I velike bijele inoii.ev.'ike brkove, Pri pogledu na m■:■•;! smjesta bi

-ft
pomislila na kolor fotografiju za reklamiranje kakvog dobro odle-žanog viskija na kojoj Tim, s čašom u ruci,
stoji pred rasplamsalom vatrom, u kaminu knjižnice nekog elegantnog plemićkog zdanja. Heather je pričekala
dok je on podigao štap i odšepesao pokraj nje.
Pritom joj se osmjehnu i reče: - Anđeo Willow Glena.
Kad je otišao, gospođa Grochowski primetnu: - To vam je ime nadjenuo Tim, znate. I sada vas svi tako zovu. S
punim pravom.
- Onda ste vi Anđelov anđeo - uzvrati Heather spontano. Bila je to istina. Nije dugo radila u Willow Glenu kad je
otkrila da je određeni korisnici nekako oplemenjuju, krijepe. Začudo, najčešće su to bili oni nadomak smrti.
Jedini koji su još isto tako djelovali na nju bijahu Stephen i gospođa Grochowski. U prisustvu njih dvoje osjećala
se lakšom - doslovno lakšom. Bilo je to toliko zapanjujuće, da se povremeno pitala potječe li ta lakoća od nje ili
od njih. A nije to bila samo lakoća. Bila je to i svjetlost. Prava svjetlost. Povremeno bi, gledajući ih, imala osjećaj
da uistinu vidi kako iz njih izbija svjetlost, kako ih okružuje. Pošla je u kupaonicu, napunila lavor toplom vodom
i, donijevši ga natrag u sobu, položila ga na prozorsku dasku, zajedno sa sapunom i ručnikom za pranje. Zatim
blago izvuče lijevu ruku V.ospođe Grochovvski iz spavaćice i stade je prati.
- Žao mi je što sam tek sad našla vremena da dođem do vas, Kospođo Grochovvski - reče Heather.
Marion Grochovvski bila je jedina korisnica u cijelom Willoow (i lenu koju Heather nije oslovljavala prvim
imenom. Bilo je još nekih nsobenosti u svezi s njom. Ne samo daje njezina soba bila jedina u kojoj drugi krevet
nikada nije bio zauzet; ona i Stephen bili su jedina dva za krevet vezana korisnika na krilu C. Osim toga, ona je
bila jedi-nn osoba koju je Heather poznavala, koja je uvijek bila dobro raspoložena. U medicinskoj školi su im
natuknuli da u nekih oboljelih od iniiliiple skleroze, vrlo vjerojatno postoji neka vrsta povrede mozga koja ih
drži u stanju neobične euforije.
Ali, Heather je sumnjala u to. Ne u slučaju gospođe Grochowski. Kud ove pedesetosmogodišnje žene, koju je
multipla skleroza parali- sve do vrata, nije bilo nikakvih drugih znakova moždanog ošte-. Za malo koga bi se
moglo reći daje tako bistar. Nedostajali ste mi - reče gospođa Grochovvski Heather, tonom l«u|| je bio priznanje,
a ne optužba.
lleathei joj spusti spavaćicu i uze prati grudi. - Bojim se da ću Vrtin o|K't nedostajati, gospodo Grochovvski -
reče. - Sljedeća tri dan-Miti nIoIkhIiu. da- Znam, pratim vaš
raspored. Ali, drago mije. Treba vam što više slobodnog vremena.
Moglo se očekivati da će gospođa Grochowski znati njezin raspored, pomisli Heather. Bio je to čudan raspored.
Dok su bolničarke imale običan, osmosatni radni dan, medicinske sestre radile su u smjenama od po dvanaest
sati, četiri dana za redom, a onda imale tri dana slobodna. Osim toga, imale su naizmjence noćne i dnevne
smjene. Jednog bi im mjeseca smjena bila od sedam ujutro do sedam navečer, a sljedećeg od sedam navečer do
sedam ujutro. Gospođa Simonton je uvela takve smjene zbog manjka medicinskih sestara - osobito onih koje su
bile spremne redovito raditi u noćnim smjenama.
Heather pomaknu ručnik za pranje prema desnoj ruci gospođe Grochovvski. - Bude li lijepo vrijeme, možda ću
poći na skijanje - reče. - Izgradili su novo skijalište u brdima, sjeveroistočno odavde. Moram priznati da me malo
strah. Još nikad nisam skijala.
- Idete sa svojim novim dečkom, Tonvjem? - upita gospođa Grochovvski. Sve je pamtila. Heather nastavi pričati.
- Tako je obećao. Mislim da se počinjem zaljubljivati u njega, gospođo Grochovvski.
- Nadam se da je tako. Divno je zaljubiti se, ha? Iako je tako
bolno kad dođe kraj.
Nije to bila kritika. Gospođa Grochowski je znala da se Heather mnogo puta zaljubljivala i odljubljivala u ove tri
godine koliko je radila u Willow Glenu, i premda su njene riječi krile blago upozorenje, istovremeno su dijelile
Heatherinu nadu daje ovaj put ono pravo.
Heather je završila. Pošto je okrenula gospođu Grochovvski na bok, vratila je stvari za pranje natrag u
kupaonicu, isprala lavor, a ručnike za pranje i brisanje ubacila u posudu za prljavo rublje. - Vidimo se za četiri
dana, gospođo Grochovvski - reče. - Čuvajte se.
- A što mi drugo preostaje? - nasmija se gospođa Grochowski. -Moram se čuvati, kad ne mogu mrdnuti iz
kreveta.
Heather joj isplazi jezik. - Znate dobro na što sam mislila.
- Jasno da znam - uzvrati gospođa Grochovvski. - A i vi pazite na
sebe.
- Pokušat ću. - Nasmija se Heather na odlasku, ostavljajući vrata
otvorena da Tim može ući.
Gospođa Grochovvski zatvori oči. llealher joj je bila ne samo dragu već ju je i voljela. Ali, nije imah nikakvih
iluzijo u pogledu nje. •'/jiala je da vida llealher u njenom najboljom izdanju, da na loj slici i isiojr i dnipj djelići,
djelići koji se ne uklapaju tuko dobro kuku bi
trebali. Ona stade tiho moliti, ne samo zato što je bila svjesna da je budućnost te mlade žene neizvjesna već i zato
stoje osjećala da su na pomolu olujni oblaci.
Heather pođe natrag prema pregratku za sestre, zaobiđe ga, i krenu poprečnim hodnikom, do kratkog prolaza što
je vodio do malog spremišta. Tu su se u zaključanom ormariću nalazili lijekovi, te ostala oprema, kao što su
sterilne rukavice, kateteri i kirurški pribor. Ispod umivaonika izvuče čist lavor, frotirsku rukavicu i sapun.
Stephen nije imao ni svoju sobu, ni kupaonicu. Noć i dan živio je na bolničkom krevetu. Sam je tako izabrao.
Spavao je na mahove, i da se nalazio u pravoj sobi, većinu bi vremena bio izoliran. Živeći na krevetu u hodniku,
bio je nedaleko komešanja u pregratku za sestre i u dodiru sa životom oko sebe.
Napunivši lavor, Heather posegnu u ormarić i izvadi novi kon-dom-kateter. Koristio se za muškarce poput
Stephena koji su mogli mokriti pa im nije bio potreban unutrašnji kateter, ali su bili paralizirani pa se nisu mogli
služiti guskom. Sve je to odnijela do Stephena i poslagala pokraj kreveta.
- Peggy malo kasni s kupanjem - reče. - Zato sam ja preuzela ti'be i gospođu Grochovvski. Dobro?
- Ahahahahah. - Heather je znala da je to potvrda. To je bilo |i-dino što se dalo zaključiti. On je bio tako
paraliziran da nije mogao nadzirati mišiće lica.
- Ne znam što si to izveo s Peggy - reče ona, trljajući ga spužvom no u svakom slučaju, pomogao si joj da se
prestane duriti. Pravi si
t .uobnjak, Stephen. Ali za mene to nije nikakva novost, jel' tako? - I mje bila. Znala je daje njihova svjetlost više
od pukog intelektualnog ii/.iačja, ali katkad bi pomislila da su on i gospođa Grochowski dvoje najinteligentnijih
ljudi koje je ikad srela.
Stephen je tiho ležao, čak joj se činilo s užitkom, dok gaje prala. Njihove je genitalije ostavila za kraj. Ogledavši
se da vidi ima li u blizini posjetilaca ili drugih korisnika, ona mu skinu pelene. Bile su ClNte. Morat će se sjetiti
da pobilježi da toga dana još nije imao sto-li«u, Ona skinu kondom s njegova penisa i potegne cjevčicu, za koju |
e bio pričvršćen vrh kondoma, iz vrećice s mokraćom zakačene uz krevet, l'okrivši ga plahtom, otkvači vrećicu s
mokraćom i odmaršira H njom i upoliijebljeiiim konđom-katetcrom natrag u spremište.
Vrećicu je ispraznila u slivnik, isprala, te vratila i ponovno pri-Ml I hi uz krevet. Namočila je frotirsku rukavicu
u lavor, natrljalasapunom, poravnala je, odmaknula plahtu i nježno oprala Stephe-nove mošnje i dio između
guzova. Kad je došla do penisa, s čuđenjem zamijeti nešto što je nalikovalo početku erekcije. Oprala je glavić
penisa i sam penis. Nije bilo dvojbe. Bio se napola digao.
To se još nikad nije dogodilo kad ga je Heather prala i u tom je trenutku mogla prestati s pranjem. Ali, bilo je
nečeg u njoj - neobuzdanog, čak divljeg - što nije željelo prestati. Osim toga, znala je daje to Stephenov odabir.
Zagledala se u njegovo lice, u te nedokučive oči i upitala: - Da nastavim?
Stephen je mogao odgovoriti »ahaahahaah« za da ili »uhuuhuuh« za ne. Umjesto toga, ispustio je zvuk koji
nikad prije nije čula. Bilo je to »mmmmmm«, kao da prede. Ona se osmjehnu za sebe, prignu, ponovno nasapuna
rukavicu i poče mu masirati penis. Gledala je kako joj raste u ruci, ushićena njegovom veličinom, ushićena
svojom moći da ga probudi. Kad se sasvim ukrutio, napokon se prisilila da ga pusti. Hitro se prignula do lavora,
isprala rukavicu, a onda uspravila i počela otirati sapun. - Prekrasan je - reče.
- Mmmmmmm.
Uzela je novi kondom-kateter i nataknula ga na njegovu erekci-ju. - Sad ga stvarno lakše stavljam - reče, misleći:
»Lupetam, jer ne znam što da kažem.« A onda se ponovno prometnula u pravu sestru. Sagnula se i gurnula
cjevčicu u praznu posudu za urin, pokrila ga plahtom, podigla lavor i otputila se u spremište.
- Vjerojatno to znaš - kaza, kad se vratila da mu stavi pelenu -ali sljedeća tri dana me neće biti. Samo sam ti
htjela reći da sam za četiri dana opet tu. - Kao i obično, na njegovu licu nije bilo nikakva izraza, ali njoj je ovaj
put bio potreban odgovor. - Događa li se to i kad te druge pomoćnice peru?
- Beeheeheh. - Blejanje je bio znak da želi ploču sa slovima. Heather mu je položi pred ruke. Stephen otkuca
zglobovima: -
NE.
- Ali, i prije sam te kupala i to se nikad nije dogodilo - reče Heather. - Zašto sada?
- NF./ZNAM.
I leather trgnu ploču i zakvači je natrag za krevet. Gotovo nemarno, onii j-;i okrenu na bok i udalji se, ni ne
pozdravivši ga. Bila je zbunjena. Bila je svjesna daje to što je upravo učinila bilo nepiolrsio-niilno, A onu je i/nad
svega biln profesionalac, nije li tuko? < Kidala je nelagodu, sliti. A uz to, uzbuđenje y.l>oy. ■■■hulite moći. I
još m-'.to -
neki osjećaj koji ne bi znala imenovati, posve nov, koji je vibrirao čudnim odjecima, kao da dopire iz neke
primitivne prošlosti u kojoj još nije bila rođena.
Kenneth Bates sjedio je u svom uredu tvrtke Bates & Brychowski, najveće revizorske tvrke u New Warsawu.
New Warsaw bio je miran grad, s ne više od petnaest tisuća stanovnika, kojeg su na prijelazu stoljeća osnovali
poljski emigranti; bio je i sjedište okruga i njemu je gravitiralo široko područje bogatih zemljoposjeda, uglavnom
uspješnih farmera, te raštrkana sela. Bio je daleko od uzbudljivosti New York Citvja u kojem je odrastao - daleko
čak i od Chicaga - ali Mar-lene je tu odrasla i tu se željela skrasiti nakon vjenčanja. Bilo je to dobro mjesto za
podizanje djece. Pa iako je život u New Warsawu odi-sao stanovitom učmalošću tipičnom za Srednji zapad, on je
na profesionalnom planu bio isto toliko tražen, koliko bi to bio u bilo kojem drugom, većem gradu.
Osobito sada. Zbog fiskalne je godine u svako godišnje doba bilo puno posla, ali zbog običnih poreznih
obveznika, u ona tri mjeseca prije 15. travnja još uvijek gaje bilo najviše. Od trenutka kad mu je majka primljena
u Willow Glen, te nakon što je ostavio Marlene kod kuće, Kenneth nije imao vremena razmisliti o proteklom
danu. Sekretarica mu je, između razgovora s klijentima, tutnula sendvič u ruke, i cijelo je poslijepodne bio u
zaostatku.
Vani se smračilo. Službenici su otišli. Zatvorio je posljednji dosje na svom stolu. No oklijevao je, osjećajući tihu
tugu. Naslonio se u stolici, razmišljajući o svojoj majci - nekoć supruzi uspješnog bankara iz VVall Streeta - koju
su udovištvo i senilnost snašli nekako istovremno. Nakon očeve smrti nije se protivila tome da se preseli ovamo
kako bi ftivjola s najstarijim sinom. Kuća je bila dovoljno velika da su joj mogli prepustiti jedno krilo. Nije
shvaćao zašto je tako brzo postala napra-Niia, a zatim izgubila nadzor nad mokrenjem. I internist i psihijatar
Jednostavno su ustanovili »senilnost«, ali na rendgenskim slikama Ilije bilo nikakvog oštećenog mjesta na koje
su mogli pokazati, niti se io ustanoviti ikakav fiziološki poremećaj.
Pomislio je na Willow Glen koji je ležao u mraku, šesnaest kilo-Jiniara južno od grada. Bio je, eto, zašao
dobrano u srednje godine, o je glava obitelji koja je obuhvaćala tri generacije, i pitao se, ne>r,o na početku dana,
hoće li i on završiti na takvom mjestu. NlJ«l to biln uvodna misao lim l>j zadrhtao da mu na um ne pade
riječupotrijebljena toga jutra. »Utočište«. Tako ga je Heather nazvala. Što je time htjela reći?
Pa, vrijeme je da krene u utočište svoga doma, popije s Marlene itekako zasluženi koktel, dok će oko njih, za
stolom za blagovanje sjediti djeca, prepričavajući svoje sitne srednjoškolske muke. Ustao je i navukao kaput. Da,
njegov je dom bio neka vrsta utočišta, sigurno mjesto. I bilo mu je drago da mu je majka smještena na sigurnom,
u Willow Glenu.
Ali, kad je izašao u hladnu noć, na putu do auta sinu mu da utočište ima i drugo značenje. Kenneth nije bio
religiozan čovjek. Ipak, znao je da taj izraz potječe od skloništa koje osoba u bijegu može naći u crkvi. I da se
općenito drži kako je takvo mjesto sveto. Nepojmljivo, razmišljao je otvarajući vrata svog auta, zar bi u Willow
Glenu, tom bezličnom mjestu za onemoćale i oronule, raskrečenom tamo u noći, na jugu, uopće moglo biti ičeg
svetog?
Bila je to dokona misao. Kenneth je znao da spada u misaone tipove. Ali teško bi se moglo reći daje bio
zanesenjak. U tim hladnim hodnicima, u onoj blebetavoj babi u invalidskim kolicima što ga bijaše zgrabila za
rukav, u onoj sablasnoj, iskrivljenoj spodobi zavezanoj za bolnički krevet, u ledenom predbacivanju njegove
majke, teško da je bilo ičega što bi moglo izazvati pobožnost ili strahopoštovanje. On i nesvjesno ispravi ramena
te upali motor, vrlo spremno krećući prema svom stvarnom domu.
DVA
Utorak, 16. veljače
ieather se vratila na posao sa šljivom na oku.
- Što se dogodilo? - upita Peggy.
- Moj dečko i ja smo se potukli.
Peggy je još uvijek bila previše ljuta na nju da bi pokazala veće zanimanje. - Moram ići kupati korisnike - reče
osorno.
Heather je sjedila u pregratku za sestre znajući da će dan biti težak. Peggy neće biti jedina koja će primijetiti
njezino oko. A u glavi | joj je potmulo bubnjalo od mamurluka. Biti opet na poslu ipak je bila nuka utjeha. Ako
već ne umije s ljubavi, barem zna svoj posao; ovo joj Ide za rukom. Poče pregledavati bilješke o korisnicima od
prethodna tri dana.
Samo su dva njezina korisnika pokazivala znakove da ima nekih problema, a jedna od njih vjerojatno i nije bila
pravi problem. Rachel Stimson je večer prije bacila čašu preko dnevne sobe. Nije to bilo ništa neobično; gotovo
svakodnevna stvar. Upravo zato joj i nisu posluži-Vnli obroke u blagovaonici. Heather će ipak provjeriti što je s
njom, It'k toliko da vidi.
Drugu je bilješku trebalo shvatiti ozbiljno. U nedjelju je zabilježeno da je Betty Carstairs prespavala dva od tri
obroka, dok je u polu •cljeljak bila preslaba da bi se uopće izvukla iz kreveta. Kao i neko-llcina drugih korisnika
i Betty je došla umrijeti u Willow Glen. Kad su jnj prije šest tjedana rekli da joj je dugogodišnji rak debelog
crijeva tiietaslazirao u jetru, sama je izvršila sve pripreme. Odbila je prepo-Juku onkologa da se podvrgne
kemoterapiji i nagovaranje svoje djece (hi prijeđe na bolničku njegu kod kuće. Nije željela ni produženu, limenu
smrt, ni takvu kojom će opteretiti djecu. Heather je bilo drago "tf njezina izbora. Voljela je raditi s umirućim
korisnicima. U mno-ii se ljudima, kad bi se približili smrti, javljalo nešto strahovito ■ irno, kao d.M više ne
mogu gubiti vrijeme na to da budu neauten-iii, Voljela je lo, a osim toga, koci njih se često javljala ona svjetlost,
krinko viijriiu- koliko je Betty bilo ko<l njih, Heather je uspjelauspostaviti dobar odnos s njom. Po svemu
sudeći, taj se odnos bližio kraju. Heather ustane i krene razgovarati s njom.
Ta joj se namjera izjalovila. Netom prije nego što će završiti noćna smjena, noćna je bolničarka stavila Carol
Kubrick - koju su ponekad zvali Ludom Carol - zavezanu u invalidskim kolicima, pred pre-gradak za sestre,
nasuprot zidu na kojem je bio smješten Stephenov krevet. Čim je Heather izašla iz pregratka, morala se
zaustaviti pred Carolinim nepopustljivim cviležom. - Jeste li vidjeli moju torbicu? Znate li kamo su stavili moju
torbicu? Netko mije ukrao torbicu. Gdje je moj liječnik? Želim vidjeti svoga liječnika. Ne daju mi da vidim
svoga liječnika.
Bila je to Carolina stalna jadikovka. Heather nije nikad čula daje izustila išta drugo. Znala je kako će reagirati,
ali joj je, kao i uvijek, pokušala pomoći izražavajući sumnju. Položivši joj ruku na rame, upita: - Tko vam to ne
da da vidite svoga liječnika?
Carol ne odgovori. Gledajući u njezine bezizražajne oči, Heather ponovi pitanje: - Zašto biste željeli vidjeti
svoga liječnika, Carol? Imate li kakvih problema?
Ali, kao i uvijek, te su oči bile prazne. Čak ni zbunjene. Upravo to je izluđivalo čovjeka. Bilo je nemoguće
uspostaviti vezu s Carol. Istu je stvar ponavljala svakome, na isti način. Kao ritualno pojanje. Carol se hvatala
svakoga, pa ipak, kao da za nju nije postojao nitko.
Carol je imala osamdeset godina. Osim što nije mogla obuzdati mokrenje, bila je u vrlo dobrom tjelesnom stanju.
Carol je bila lutalica. Zato su je tijekom dana morali vezivati za invalidska kolica, osim kad bije vodili u šetnju, a
tijekom noći za krevet. Nezavezana, smjesta bi se zaputila hodnicima Willow Glena, ponavljajući svoj refren. Ne
bi prošao nijedan sat, a već bi bila vani i, bez obzira na vrijeme, hvatala za rukav prolaznike, pojajući svoju
litaniju.
- Mogu li vam kako pomoći, Carol? - upita Heather.
- Jeste li vidjeli moju torbicu? - iznova promumlja Carol. - Znate li kamo su stavili moju torbicu?
U nastupu nemoći Heather podiže ruku. Na tren joj je došlo da udari Carol. Zaustavivši ruku u zraku, ona je
polagano spusti i prođe prstima kroz Carolinu kosu. Zatim odjuri natrag u pregradak za ses-ire, lo zari lice u
ruke.
Za Boga miloga, zamalo je udarila korisnika! llealher je izluđivalo kaci nekome ne bi mogla pomoći. Mrzila je
lo. Mrzila. Ovako t'iiineionalno potrošena nije moghi posjetiti Bt'llv Caislairs, ma koliko
l.'t vidjeli Je II se kod llelly pojiivlltl Otin NVjetlosl
Nato pomisli na svjetlost gospođe Grochowski. Heather instinktivno ustade i zabrza hodnikom, poput
izgubljenog pileta. Ali, pri-liidla se na vrijeme i našalila na račun te svoje iznenadne potrebe za llliijčinskim
tješenjem, te ulazeći kroz vrata spavaonice uzviknula: -Dobro jutro, Supermajko!
Osmijeh gospođe Grochowski smjesta se prometnu u zaprepaštenje: - Heather, dušo, što je to s vašim okom?
Pozlijedili ste se na Nkijanju?
- Rado bih da je tako, ali prava je istina da sam se sinoć potukla i svojim dečkom.
- S Tonvjem?
- Da, s Tonvjem.
- Kako je došlo do toga?
- Pa, ne znam ni sama - započe Heather. - Znate kako je sa | |ivađama. Katkad se razbuktaju oko najobičnije
gluposti pa se poslije
iir možeš ni sjetiti zašto ste se uopće posvađali. Pili smo, i to je samo (inj'oršalo stvar.
Gospođa Grochowski je zabrinuto pogleda. - Sigurna sam da inora postojati neki dublji razlog, ali neću se
miješati u to. Nije moje tisi se miješam, nisam ja vaš psihijatar, je li tako? Pretpostavljam da t'ele doktoru
Kolnietzu povjeriti sve o tome, ha?
Heather izduži lice. - Moram - reče. - Takva su pravila.
- Kad imate dogovor s njim?
- Sljedećeg tjedna, kad budem imala slobodan dan. Za šest dana.
- Ne prije? - Gospođa Grochowski se doimala zabrinuto.
- Ne, kad sam u dvanaestosatnoj smjeni. Nema načina da prije 111« lem do njega.
- Dajete sve od sebe brinući se za nas. Kamo sreće da se i drugi | luko brinu za vas.
- Dobro znate da vi činite mnogo za mene, gospođo Grochowski uzvrati Heather. - Došla sam ovamo zato što je
to bilo potrebno
Hieni, a ne vama. Imala sam potrebu za vašim razumijevanjem. I našla lili ga. Sve ovo vrijeme provodimo
razgovarajući o meni, ni riječi o Viimn. Vidite, nisam baš tako brižna.
- Brižni ste vi, itekako - ponovi gospođa Grochovvski.
- Maločas je malo nedostajalo da udarim Ludu Carol - uzvrati leathor. Kto kako sam ja brižna. Samo šio
nisam eksplodirala kad
||ilmtm uspjela dobili nikakvog odgovora od nje.
Zamalo sle je udarili upravo zato što ste lako brižni.- Ne shvaćam, gospođo Grochovvski.
- Vrlo ste brižni, ali i vrlo tvrdoglavi. Zato se i tako razljutite, He-ather. Tvrdoglavi ljudi razbijaju golf-palice o
drvo, zato što prokleta loptica neće kamo su oni naumili. Razbjesnili ste se na Carol zato što ne prima brigu koju
joj želite dati.
Prisjetivši se toga, Heather ponovno preplavi bijes. Promijenila je temu. - Kako to da toliko znate o golfu?
- Ne znam, osim što ga je moj bivši muž igrao. Ali znam mnogo o tvrdoglavim ljudima.
- Je li on razbijao palice o drvo?
- Jest, kad smo već kod toga. Bio je tvrdoglav, ali ja sam bila još tvrdoglavija - uzvrati gospođa Grochovvski, ne
želeći skrenuti s teme.
- Čovjek mora biti tvrdoglav kad je prisiljen živjeti s multiplom sklerozom, ovako kao vi.
- Baš obrnuto - odvrati gospođa Grochowski. - Upravo moja tvrdoglavost me skoro ubila.
- Kako to? - začuđeno upita Heather.
- Kad sam bila mlada, najviše od svega sam željela da mi se dive. Zato sam se silno trudila da budem dobra,
kako bi mi se drugi divili. Ustvari sam bila posve usmjerena na sebe, znate, jer sve sam to činila samo zato da
zadobijem divljenje. Kako sam imala snažnu volju, potrudila sam se da budem najbolja moguća supruga i
najbolja moguća majka.
- Ali, ma koliko se ja trudila da budem onakva kakva treba, stvari nisu bile onako kako treba. Prvo što se
dogodilo bilo je to da me muž ostavio s troje male djece, zbog druge. Nisam shvaćala zašto me ostavio kad sam
se toliko trudila da budem dobra supruga. Zato sam zaključila da on ne valja, pa sam se još više trudila da budem
dobra napuštena majka troje djece. Činila sam sve za njih. Ali oni su odrastali, a stvari i dalje nisu bile kako
treba. Krali su po dućanima. Počeli su uzimati drogu. Upali u loše društvo. I dalje nisam shvaćala zašto mi
stvaraju toliko teškoća kad sam tako dobra majka. Zato sam, onakva tvrdoglava kakva sam bila, htjela biti još
bolja majka i dala sam sve od sebe da ih stalno izvlačim iz neke kaše.
lleaiher je bila zaprepaštena. Za tri godine koliko ju je poznavala, gospođu Grochovvski nikada o sebi nije
govorila toliko otvoreno. Hilo je to toplo, intimno ocitnnje, usprkos I leatherinoj nelagodnoj slutnji dtt Mt« l/.n
to«« krije iiek« poruka zh nju.
- I tada sam dobila multiplu sklerozu - nastavila je gospođa I Grochovvski. - Ponovno nisam shvaćala zašto.
Kako mi je Bog mogao j poslati tako užasnu bolest kad sam se toliko trudila da budem dobra? I Ali, nisam se
prepustila očaju, već sam upotrijebila svu svoju snagu I volje kako bih još napornije radila, tako da mi se ljudi
dive, ne samo
kao napuštenoj već i kao bolesnoj majci koja se nastoji brinuti o napornoj djeci. Samo što se moja multipla
skleroza ubrzano pogor-Jnvala. Napredovala je brže nego što su liječnici predvidjeli, te sam postala takav invalid
da se više nisam mogla brinuti o djeci. Sve više | on se oni morali brinuti o meni.
- I tada se dogodilo nešto čudno. Čim su se oni počeli brinuti o I lučni, čim više nisam bila u stanju biti tako
dobra i prava, moja su U* djeca stala sređivati, stvari su krenule nabolje. Tada sam pala u
(»/.biljnu depresiju. Počela sam shvaćati daje sav moj trud da budem
(lobra bio uzaludan. Ne samo da su se moja djeca bolje snalazila,. ■ Kula kad više nisam bila u stanju biti
plemenita majka već se u
jnene uvukao i crv sumnje da je moj brak možda propao zato što Uiiu se toliko trudila da budem dobra. Znate,
shvatila sam da mije l|)ilo važnije da dobro izgledam nego da odnos u mom braku bude lili »bar. Tako sam
shvatila da sam želeći da mi se dive, živjela svoj |f.lvot na posve krivoj pretpostavci. Ali, nisam znala drukčije. I
eto,
(•ostala sam gotovo posve nepokretna i više nije bilo onoga na čemu din zasnivala svoj život. Nije mi bilo lako.
Postala sam ozbiljno Iflrprimirana. Tada sam se odrekla svoje želje da mi se dive. Prestala Umu se truditi da
budem draga. Ali znate, to je zanimljivo, tada je oju multipla skleroza prestala tako brzo napredovati. Zato sam
još
Heather je bila zatečena i puna pitanja. Kako to da je gospođa li<H>i"howski tako draga kad se prestala truditi
da bude draga? Priča |j» nrito bila namijenjena njoj, ali ona nije željela razmišljati o tome -mi em ne u ovom
trenutku. Ali, kao i uvijek s gospođom Grochovvski, |t!i>l'llii je ono za čim je osjećala potrebu. Premda je to bilo
čudno, na u!' nlher je njezina priča djelovala umirujuće. Njezina se vlastita maj-ll> i nikud nije toliko otvorila
pred njom, ispričala joj neku takvu priču. h 11-i hvo, nije joj ništa pričala. Ali, ni o tome nije željela razmišljati.
[I •! n Kod bilo, bilo je ugodno znati daje čak i gospođa Grochovvski 1 >vmIm unutrašnja previranja, depresije. -
Hvala, gospođo Gro-i teee. - Pomogli ste mi, premda ne bih znala točno reći i'relposiiivljnm da vi to znate, ali
pustit ćete me da sama za-||l|n Kno i obično.Gospođa Grochowski joj se osmjehnu. - Barem ste shvatili moj
stil. Hodite sada, dušo, znam da imate posla. Dođite opet, kad god osjetite potrebu. Drago mije što sam vam
pomogla, ali i vi meni mnogo pružate.
Prikupivši novu snagu, Heather je prošla pored pregratka za sestre, a onda niz suprotni odvojak krila, do C-18.
Bilo joj je drago kad je vidjela da nema Georgije; vjerojatno je još na doručku. Htjela je nasamo razgovarati s
Betty. Gospođa Carstairs je ležala na krevetu do prozora, zatvorenih očiju, još bljeđa nego prije četiri dana.
Heather povuče stolicu za ljuljanje bliže krevetu, sjede i pruži ruku da dotakne tanku ručicu usnule žene.
Gospođa Carstair naglo rastvori oči. Primala je morfij, ali to nije umanjilo njezinu žustrost. Čim je pogledala
Heather, uskliknu: - Sto je s tvojim sirotim okom, zaboga?
- Potukla sam se s dečkom.
- Tako mi je žao.
- Hvala, Betty - uzvrati Heather. - Ali uskoro će mi biti bolje, ne? Mislite li da će i vama uskoro biti bolje?
- Ponekad prelaziš ravno na stvar, ha, Heather? - umorno se osmjehnu gospođa Carstairs. - To je ono što mi se
sviđa kod tebe. Ne trošiš vrijeme uzalud, a ja ga nemam napretek. Ne, ne mislim da će
mi biti bolje.
- Želite li se predomisliti i ipak pokušati s kemoterapijom? -upita Heather. - To bi se brzo sredilo. Danas bismo
vas prebacili u bolnicu i mogli biste otpočeti već ujutro. - Međutim, obje su znale da bi joj kemoterapija, u
najboljem slučaju, mogla priskrbiti mjesec ili
dva.
- Ne - odlučno uzvrati gospođa Carstairs. - Znaš da mi je muž mrtav, a djeca odrasla. Rekla sam ti da su moja
djeca jako dobri roditelji mojim unucima. Bit će žalosni, ali zapravo im više nisam potrebna. Osim toga, dobro
će im činiti da nauče što to znači biti najstarija generacija. - Na tren, kao da su joj se zacaklile oči. Potom
nastavi: -Imala sam dobar život, kakav već život može biti; ne vidim razloga đa ga bolno produžujem.
- Ali, zar se ne bojite?
Gospođa Carstairs je zahvalno pogleda. - Da, bojim se - reče. -Ne /.iiiiin kako je to umrijeti. Religiozna sam na
svoj način, ali ne po-.•■jrcliijcm onu točno određenu vjeru koja čovjeku daje uvjerenje da zna Sto je to Kuj i dn
upravo lamo ide. Ja ođln/.im u nepoznato. Prelpo- da ie to uvijek zastrašujuće. Ali, to Je I avillHura, nije II tako?
- Da - reče Heather. - Mislim da jest. Osim toga mislim da je bolje tako, nego znati sve o tome. Ima nečeg
tajanstvenog u tome.
- Kako ti sve to znaš u tvojim godinama, Heather?
- Nemam pojma - uzvrati Heather. - Nije mi baš jasno tko sam.
• Punu su minutu bez riječi gledale jedna drugu. Na to Heather uhvati zapešće gospođe Carstairs i blago joj opipa
puls. Bio je ujednačen, no udarci su se osjetno prorijedili u ritmički šapat. Heather prekine šutnju. - Iz onoga što
su pribilježile sestre vidjela sam da ste jučer bili preslabi da biste ustali iz kreveta. Mislite li da je došao trenutak
da
/as prebacimo u krilo A?
Sada se, po prvi put, gospođa Carstairs uistinu doimala prepla-Ilenom.
- Oni će moći bolje paziti na vas - nastavi Heather - ali vidim da is to plaši. Sto vas plaši?
Gospođa Carstairs je nekoliko trenutaka zamišljeno šutjela. -
I Neizbježnost krila A nije ono što me plaši - na posljetku reče. - S tim Idin se pomirila. Može se činiti glupim,
jer radi se o sitnicama, ali Hi uče me dvije stvari.
- Koje?
- Pa, najveća stvar si zapravo ti, Heather. Kad sam došla ovamo, |l1iMim očekivala da ću te sresti. Za ovog si
posljednjeg mjeseca bila
JMivi blagoslov za mene. Željela bih da budeš uz mene kad budem |l)tnirnla, ako je to moguće. Na krilu A to
neće biti moguće.
• Hoće - umirivala ju je Heather. - Svakog će vam dana bolni-ii ke ili sestre moći reći radim li, i u kojoj sam
smjeni. Moći ćete me > vati kad god budem dežurna. Samo zamolite bolničarku ili sestru u ic će me zvati, i bit
ću s vama za nekoliko minuta. Često tako radili ii i. Već su navikli zvati me iz krila A.
Bilo je to veliko olakšanje za gospođu Carstairs. Rekli ste da vas muče dvije stvari - poticala ju je Heather.
- Ali, ovo drugo je nevažno. Nedostajat će mi moj krevet do pro-j /nam da nemam osobit pogled. Tek malo
dvorište s drvetom, a|
t»K je i ibično prljav. No bude li ponovno sniježilo, voljela bih vid- j jtttko p.idn. A ponekad na drvo sleti i
pokoja ptica. Znale sto reče Heather - odmah ću nazvati krilo A. Ako imaju I kiaj prozora, još jutros ćemo vas
prenijeti tamo. Ako ga nema-jt'l i*u da vam to kažem, pa ćemo pričekati dok ga ne budu imali.
idilu Cai i.iirs Je /.»hvalim pogleda, - Divna si, I lenther.- I jesam ~ uzvrati Heather, nasmijavši se. Zakorači
nekoliko koraka unatrag da izdaleka pogleda gospođu Carstairs. Da, oko nje je postojao slabašni sjaj, svjetlost.
Heather se osjeti jako sretnom. - Do viđenja za sada - reče. - Ubrzo se vraćam.
Heather se vratila u pregradak za sestre i nazvala krilo A. Imali su ) dva slobodna ženska kreveta. U jednoj je
sobi korisnica bila u komi pa/ joj je bilo svejedno na kojem krevetu leži. Njezin krevet kraj prozora mogli su dati
gospođi Carstairs, pa će doći po nju kroz jedan sat.
Bacivši se u akciju, Heather je to poručila gospođi Carstairs i skupila snagu da ode pogledati Rachel Stimson. -
Od svjetlosti do tame - pomisli- Rachel je imala osamdeset dvije godine i dijelila je sobu s Ludom Carol. Nije
imala stopala. Zbog dijabetesa, jedna joj je noga bila amputirana točno iznad gležnja, a druga odmah ispod ko-i
ljena. Kad je Heather stigla do nje, Rachel je već bila u svojim invalid- / skim kolicima.
.....
To kako se Rachel prebacivala iz kreveta u invalidska kolica bio je zadivljujući pothvat. Tražila je da joj kolica
uvijek budu pokraj kreveta, zakočenih kotača. Zaljuljala bi se u sjedeći položaj do ruba kreveta, nasuprot
kolicima, nagnula naprijed i ščepala rukohvate. Zatim bi se koljenima prebacila na sjedalo, časak predahnula, te
završila akciju akrobatskim izvrtanjem, okrećući se u kolicima, tako da bi završila na stražnjici, okrenuta prema
naprijed. Iako mršave, Rache-line su ruke bile snažne kao ruke kakvog gimnastičara.
- Dobro jutro, Rachel - reče Heather, odlučivši da se neće dati smesti. - Kako ste danas? - Rachel nije
odgovorila. Heather sjede u stolicu za ljuljanje nasuprot invalidskim kolicima i pogleda Rachel pravo u oči. Bio
je to dvoboj pogledima. Rachelino odbijanje nije bilo poput Carolinog. Njezine oči nisu bile ni prazne ni
zbunjene. Ako ništa drugo, blistale su i bila je to usredotočena svjetlost. Heather pomisli na laser.
- Trebate li što? - ponovno je pokušala. Ni ovaj put nije dobila odgovora. Iz nekog je razloga to nije toliko
smetalo kao u Lude Carol. Carol je ignorirala brigu; Rachel ju je odbijala. Ona spusti pogled s Rachel inih očiju i
hitro je promotri. Trebalo joj je malo srediti kosu, a okupal će se kad Peggy stigne do nje. Boja njezine kože bila
je dobra. I lealher pruži ruku i podiže rub staričine spavaćice. Batrljci su izgledali dob1'"- Uistinu, nakon toliko
godina provedenih u Willow (ilenu, (v'inil<>st" da se Rachel uopće ne mijenja.
Javilo i11'- Ziiiicbalc li što - reče i ušla sa stolice da pode. Dok j(. i/.in/iln, /n sobom /aeu Kachelin glus. Uilo je
10 izgovoreno odmjerenom |HSlH>'<t)ni Trebao lije nabiti Još jednu ŠljiVU.
Taj udarac na rastanku nije zbunio Heather; bila je navikla na I likvu zloću. Kao i za Ludu Carol, upisat će u
izvještaj: »Nikakvih promjena.« Ali, od te dvije žene što su dijelile sobu, Heather je više volje-In Uachel. U njoj
je bilo života - katkad previše, kao kad bi bacala polude, kad se ne bi dala okupati ili kad bi dobacivala ovakve
pakosne primjedbe. Ipak, bolje borben duh nego nikakav. Gospođa Grochowski Jr govorila o snažnoj volji.
Rachelina je volja bila nepromjenljivo ne-gttl ivna, pa i pored muka koje im je zadavala, bilo je trenutaka kad je
Inilher osjećala određeno divljenje prema njezinoj žestini.
i >.cći u ruci snop papira, Roberta McAdams ušla je kroz otvorena Vtfiln ureda gospođe Simonton. - Evo ispisa
svih računa i isplata od Jirlnnestog siječnja do petnaestog veljače - objavila je, položivši papili« nit radni stol. -
Neko vrijeme neću biti ovdje. Moram u krilu C pokupili ocjene koje korisnici daju dvaput mjesečno; već je
prošla sre-ii mjeseca, (iospođa Simonton zainteresirano pogleda svoju zamjenicu.
Il'tiviemcno bi poželjela daje i ona sama tako dobro organizirana. S lliuge pak strane, ponekad je bila sretna što
nije. - Jeste li ikad u probali biti nedjelotvorni, Roberta? - Ona je bila jedina koja ju Iflnki po imenu.
| Gospođica McAdams je bezizražajno pogleda. - Zašto bi itko bili nedjelotvoran?
Ne znam. Tek tako, da isproba nešto nepoznato. Ili da se za-I Kilo kod romance. Romanca nije osobito
djelotvorna. Vrlo ste lučni, znate, Roberta. Imate li bliskih muških prijatelja? Izlazite li Mm?
■ Izlazila sam - uzvrati gospođica McAdams, tonom koji nije ■'. ■ ivin na daljnji razgovor.
1 ".poda Simonton je odustala i promijenila temu. - Usput budi u. i, imam dobre vijesti. Jučer su me zvali iz
Državnog ureda za ibilitaciju i obavijestili da je odobrena dotacija za Stephenovo iiuilo. Proći će barem šest
tjedana prije nego što dobijemo novac, ilutvijest ite ga kad budete uzimali njegove ocjene. Bit će mu jako Meeile
mu da ne možemo biti sasvim sigurni, no bude li sreće, n u • >• ^ii do Uskrsa. iiiVl ću mu.
i id dotacija stigne, kupovinu ću prepustili vama. Znate da ne o rnčunalini.i i, koliko vidim, vi sle vrhunski
stručnjak.Gospođa Simonton je mislila da će ova pohvala njezina znanja obradovati gospođicu McAdams, ali
nije. Nije pokazala nikakvu reakciju. Tiho uzdahnuvši, gospođa Simonton joj rukom dade znak da
može otići.
Gospođica McAdams otpoče sa sobom C-18. Georgiju Bates je zatekla samu, smirena izgleda. Bili su već
preselili gospođu Carstairs. - Kako ste se smjestili?
Georgia nije imala osobitu želju za razgovorom s Madam Lede-njačom, ali nije mogla odoljeti ideji koju joj je
dao Hank. - Kako se već čovjek može smjestiti u koncentracijskom logoru.
- Imate li kakvih prigovora na osoblje? - upita gospođica McAdams, ne obazirući se na posprdnu upadicu.
Ni ovaj put Georgiji nije bilo do odgovora, ali zaključi da bi nemati pritužbi bila neka vrsta kapitulacije. - Ona
Peggy nije osobito
srdačna.
Gospođica McAdams pribilježi. - Imate li kakvih pitanja? - upita,
čitajući sa svog upitnika.
Georgia ih obično nije imala. Ali onaj naziv koji je s užitkom pre-metala po ustima podsjeti je na pitanje koje je
htjela postaviti još prilikom svog prvog boravka. - Kad smo već kod koncentracijskog logora, tko je onaj mladić
što uvijek leži na hodniku, pored pregratka za sestre? On izgleda kao da je došao iz koncentracijskog logora.
- To je Stephen Solaris.
- Dobro. Ali, zašto izgleda tako grozno?
- Mozak mu je povrijeđen prilikom poroda.
- Ta nije rođen ovdje. Koliko dugo je već na tom krevetu?
- Preko deset godina - nevoljko odgovori gospođica McAdams. -On je bio prvi korisnik Willow Glena. I
vjerojatno njegov najslavniji
korisnik.
- Najslavniji?
- Čak je i knjiga napisana o njemu.
Gospođica McAdams se poče osjećati nelagodno. Nerado je razgovarala o Stcphenu. Osim toga, ovaj razgovor
nije imao nikakve veze s njezinim upitnikom. Nije si ostavila mnogo vremena za obilazak. Ali, (ieorgia je bil;i
uporna. - Zastoje o njemu napisana knjiga?
Kiitl su mu bile dvije godine smatrali su da je beznadno men-lulno leliinliian. Zato su y,;\ dali u Zavod za
retardiranu djecu. Ali kad mu je bilo pri godina, jedan je bolničar u /uvodu posumnjao dti moJt- Hi.iiiim Kniiua
jt< o tdine kuko kii je tuj bolničar muičlo
i ..a«
pisati i čitati. To je jedna od onih priča o pobjedi ljudskog duha. - Ton gospođice McAdams jasno je dao do
znanja što ona misli o pričama
0 pobjedi ljudskog duha.
- Bih li je mogla pročitati?
- To je izdanje davno rasprodano.
Georgia se nije dala smesti. - Sumnjam da ovaj koncentracijski logor nema bar jedan primjerak knjige o svojoj
najslavnijoj žrtvi.
Gospođicu McAdams je počela srditi upornost te brbljave starice; Imala je ona pametnija posla. Pade joj na um
jedino što je u tom trenutku mogla učiniti da se izvuče. Istina, u Prijamnom je uredu postojao jedan primjerak
knjige. Ali bilo bi komplicirano doći do njega. Međutim, sjetila se daje gospođa Simonton tražila da uz
Stephenovu povijest bolesti bude i preslika prvog poglavlja, da bi nove bolničarke
1 Nt'stre mogle pročitati nešto o njemu. A budući da se radilo o knjizi, to nije bio povjerljiv dokument. - Ne
znam imamo li još tu knjigu -U'/vrati, sileći se na ljubaznost - ali znam da u korisnikovom dosjeu |"»stoji
preslika prvog poglavlja.
- Možete li mi je pribaviti?
- Zamolite sestru da vam je donese - hladno odbrusi gospođica P* !• Adams. - Želim vam ugodan dan - dobaci
preko ramena, okrenu vfij se na peti i ostavljajući Georgiju u čudu. - Kad samo pomislim ti i -iJim ja malu Peggy
proglasila neljubaznom - reče za sebe.
Sljedeće odredište bilo je C-17: Stimson/Kubrick. Gospođica i* i Adams baci pogled niz hodnik, na Ludu Carol
zavezanu u invalid-i<i hm kolicima. S njom nije imalo smisla razgovarati. Ona uredno M|»l'ia »B.O.«, stoje
značilo »Bez osobitosti« u svaku rubriku upitnika, |*| iod imena Kubrick. Na to se okrenu i pogleda u sobu, sa
zadovoljit vtiin ustanovivši daje korisnica unutra, tako da neće morati u po-ItfifjU /.u njom. - Dobro jutro,
Rachel - Uzviknu, hinjenom srdačnoš-
Osjećate se dobro?
Hnehel je odmjeri iz invalidskih kolica, i ne odgovori. Gospođica Adiuns nije ni očekivala odgovor, te upisa
»B.O.« i proslijedi na
rubriku. - Imate li kakvih pritužbi na osoblje? Ovoga je puta Rachel odgovorila. - Savršeno dobro znate da ne |
*M<ltiuMiin nikog od njih. Osim vas, dakako. Jedino vas shvaćam. -
1.....|Mx1k*ii McAdams nije imala potrebu za pobližim objašnjenjem.
hrt »U.O.«, šio je značilo »Uobičajeni odgovor«, te nastavi: - Imate li* I iikvllt pitanja?
Neočekivano, lliichel postavi pitanje: - Što onaj grozni mladić na Hl rudi ovdje?Gospođica McAdams si dopusti
trenutak čuđenja. - Rachel, Stephen je ovdje isto tako dugo kao i vi. Kako to da sad odjednom postavljate pitanja
o njemu?
- Sve više me uznemirava. Ne bi trebao biti ovdje. Zašto nije u Zavodu za retardirane, kamo pripada?
Osjećaji gospođice McAdams bili su dvojaki. S jedne joj je strane to išlo na živce. Zašto su, za Boga miloga, svi
odjednom odlučili pokazati interes za Stephena? Ali, morala je paziti da ne odbije Rachel. Bila joj je poznata
uloga i moć Rachelinog muža u njihovoj zajednici. Trebalo joj je odgovoriti, ako ni zbog čega drugog, a ono iz
opreza.
- Bio je u Zavodu za retardirane - reče. - Ali onda su otkrili da nije retardiran. On ima samo tjelesna oštećenja - s
umom mu je sve u redu. Naučili su ga čitati i pisati, i pruženo mu je sve obrazovanje, u granicama mogućnosti.
Prema propisima morao je napustiti Zavod jer više nije mogao biti smatran retardiranim. Zato su ga premjestili
na kliniku. Ali tamo se nije uklopio. Stoga su ga, kad je otvoren Wi-llow Glen, premjestili ovamo.
- E, pa voljela bih da ga premjeste i odavde - bez mnogo uvijanja odsječe Rachel i zaključi razgovor.
Gospođica McAdams nije se opterećivala razmišljanjem zašto je od sveg osoblja ona jedina prema kojoj Rachel
ne pokazuje otpor. Ali i nju je uznemiravala Stephenova prisutnost. Ozbiljno uznemiravala. On nije pripadao
nikamo. Nije imao čak ni svoju sobu. Već samo sjetiti se toga da i njegovo ime treba staviti na upitnik, bio je
dodatan posao. Sve je to bilo tako protivno propisima! A i te njegove čudne oči i... i ta mučna dobrota, tako
neprimjerena njegovom stanju. No kad smo već kod toga, najbolje da i njega što prije obavi. Ona krenu prema
njegovom krevetu.
Kao i uvijek kad bi razgovarala s njim, postavljala je pitanja tako da nisu zahtijevala odgovor. - Nadam se da
ćete mi dati do znanja ako se ne osjećate dobro - reče Stephenu.
Nije odgovorio. Gospođa McAdams upisa »B.O.« - Nadam se da ćete mi dati do znanja ako imate neke
primjedbe na osoblje.« Nikakvog odgovora. Ona načini istu bilješku. - I nadam se da ćete mi dati do znanja
budete li imali kakvih pitanja. -1 opet, po treći put, isti znak. 1 dalje gledajući u upitnik, ona ga izvijesti, kako joj
je bilo rečeno: Gospoda Siinonlon vam poručuje da je odobrena molba /a vaše laounalo, Ka/.f da biste y,i\, bude
li svu išlo kako treba, do Uskrsa moy,li imali.
IM.1.1.1,1.
Klenheii.
Gospođica McAdams nevoljko skinu pločicu sa slovima s uzglav-.; lja. Nerado ju je prinosila njemu jer tad se
morala približiti tom gro-Jtesknom tijelu; osim toga, bila joj je mrska takva natucajuća komu-|nikacija. Ali,
učinila je ono što joj je bila dužnost. - HVALA/VAM - otkuca Stephen.
Gospođica McAdams objesi pločicu natrag na krevet, ne obraćajući mu se više. Nije mogla potisnuti - niti se
trudila - žestoko neodobravanje koje bi osjetila pri pomisli da će Stephen imati svoje vlastito računalo. Nije imao
pravo na nj. Bilo je to njezino područje. I kao da to nije bilo dovoljno, gospođa Simonton je namjeravala potratiti
vrijeme Odjela za održavanje - koji je također bio u njezinoj nadležnosti - na konstrukciju stalka za tipkovnicu.
Posebnu! I opet nepravilnosti, iznimke, sve zbog njega! Ali, nastavivši obilazak, ona baci pogled prema
Heatherinom mjestu u pregratku za sestre, zamijeti masnicu na f\jenom oku, te obodrena pomisli kako će ostatak
jutra zacijelo proteći u boljem redu. ' s
Kud se vratila u svoje krilo nakon ručka u blagovaonici, Georgia primijeti Heather u pregratku za sestre. - Ona
neugodna žena iz uprave, Jjospnđica Makadamia Koza, ili kako se već zove, rekla mije da mi vi fno/eie dati
poglavlje iz neke knjige napisane o onom tamo mladiću. ()na mahnu glavom prema Stephenovom krevetu.
Svjesna toga da većina ljudi govori o Stephenu kao da nije prisu-|t(in, Heather glasno reče: - Stephen, gospođa
Bates želi čitati o tebi. Georgia osjeti nelagodu. Sinu joj daje bila netaktična. Dok je He-liiM' otvarala njegov
fascikl, ona nervozno pogleda Stephena. Da mu §c ispriča? Ali još je od prijašnjih boravaka znala da on ne može
fnly,ovoriii drugačije osim putem pločice sa slovima, a za to još nije spremna. Bespomoćno je čekala dok joj
Heather nije dala tih i• i I«oliko stranica spojenih kvačicom za papir.
Mlin hi smjesta umakla da Heather nije rekla: - Znate da smo jutros
||«t < i n m -.1 ili gospođu Carstairs. Sutra ćete već vjerojatno imati novu cime-f l> u ni je trenutak da
iskoristite priliku, ako želite krevet do prozora. > orgiju su preplavljivali osjećaji na koje nije bila navikla. Prvo ,
a sad zahvalnost. - Hvala, vrlo rado - propenta, dodajući: itlil (Ju ovo čim pročitam. - A zatim uistinu umaknu.
VnUlvŠi se ti sigurnost svoje sobe, Georgia je bila ushićena. Bacila Mgluv^e na krevet svoj stari krevet i
smjesta počela premještati li 1$ ludini pokraj vrata u komodu pored prozom. Na vrh svojenove komode stavila je
fotografiju djevojke u vrtnoj ljuljačci. Kad je to obavila, sjetila se onog poglavlja. Još uvijek uzbuđena, zgrabi ga
i smjesti se u svoju novu stolicu za ljuljanje, uživajući u boljem osvjetljenju. Na prvoj je stranici bilo tiskano
masnim slovima:
Stasz Kolnietz: USKRSNUĆE Pri dnu stranice nalazilo se ime izdavača za kojeg nikad nije čula.
Na sljedećoj su stranici slova bila manja i pomalo izblijedjela. Vratila se u svoje staro raspoloženje. Zašto su te
preslike uvijek tako loše? Pitala se, digavši se po naočale za čitanje. Zaista joj nije bilo jasno zašto su joj tako
rano postale potrebne. Ali to je tako, neki ljudi postaju dalekovidni u ranijoj dobi.
Ponovno se zavalivši u ljuljačku, sada je mogla pročitati što piše na drugoj stranici. Bilo je tu ime onog istog
izdavača, godina 1967., a ispod toga, dopisano tintom i stavljeno u zagradu - Je li to možda Heatherin rukopis? -
(Napisano dok je dr. K. još bio na fakultetu).
POGLAVLJE 1 NEIZGOVORIVO DA
Ne mogu se sjetiti kad sam zapravo odlučio da budem odvjetnik. Viša srednja škola u New Warsawu ima
debatnu grupu. Možda je sudjelovanje u toj grupi, u završnom razredu, rasplamsalo moje ambicije. Kako god
bilo, nije mi trebalo dugo da počnem sebe zamišljati kao mršaviju inačicu Perrvja Masona koji plijeni pozornost
u sudnici i na čiji svaki mig čekaju okretna sekretarica i privatni istražitelj.
Bio sam tako potpaljen ambicijom da ne samo što sam sve vrijeme provodio za knjigom već sam imao i dovoljno
drskosti da zatražim stipendiju od prestižnijih fakulteta od onog u našem okrugu. Ta je drskost bila nagrađena
ponudom stipendije s Yalea. Ali, putovanje na Istočnu obalu bilo je skupo, bile su skupe i knjige, a tamo se
živjelo na višoj nozi. Bio mi je potreban novac.
Bilo je uobičajeno da preko ljeta besplatno pomažem roditeljima na farmi. U protekle je dvije godine suša dovela
moju obitelj u nezavidan financijski položaj. Moj je otac pristao na to ila potfilžim neki posao koji će ini bili
plaćen Jedino slobodno injcNtO, tog prvoy, ljeta nakon Sto sam poslan Iuik'on na V.ilru, ■ —i„..„ K..i,,i/„i.n i,
nhlj^niciii /uvodu i i< i.
Bio je to šok. Kao nekvalificiranom devetnaestogodišnjaku, posve razumljivo me dopao najniži mogući posao na
muškom odjelu za najteže retardirane. Bila je to jednostavna, golema četvrtasta soba s četiri reda po pet velikih,
ograđenih kreveta. Raspon godina osoba smještenih u te krevete bio je od dvije do pedeset. Užasan je prizor kad
prvi put vidite odrasla čovjeka gdje leži u ograđenom krevetu, s pelenama. Većina se tijela grčevito izvijala. Oni
koji se nisu toliko trzali, gotovo da su djelovali još jezivije. Samo su mlitavo ležali, neprekidno se ljuljali ili
udarali glavom u rešetke kreveta. Često su imali napade.
Rečeno mije da se retardirani dijele na tri skupine: duševno zaostale, čiji je kvocijent inteligencije bio između 50
i,75;.im-becilg, s kvocijentom inteligencije između 25 i 50, i na idiote, s'tnteligencijom ispod 25. Ovo je bio
odjel s muškim idiotima.
Osim toga su mi rekli da je kmcijent inteligencije idiota zapravo nepoznat jer, po definiciji, tako teško retardirani
ljudi ne mogu komunicirati na način koji bi omogućio njihovo testiranje. Oni ne mogu usvojiti jezik. Daleko od
toga da ne mogu proizvoditi buku. Vrište, urlaju, blebeću, mekeću. Jednom riječju, taj je odjel bio prava ludnica.
Uz to je bilo vruće. Nije bilo novca za klimatski uređaj. Prostorija je zaudarala na izmet i mokraću. Pravo je čudo
kako se čovjek brzo navikne čak i na najgori smrad.
Moj je posao bio zamorno jednostavan: hraniti pacijente i mijenjati im pelene. Za dva sam dana naučio tu rutinu
i postao glavni zaduženi za taj odjel u svojoj smjeni. Počinjao bih mijenjanjem pelena. Išao bih između kreveta,
gurajući kolica s tri vjedra i dvije kante za otpatke. U jednoj su bile svježe pelenice, a u drugoj čiste rukavice za
pranje. U jednom je vjedru bila voda. Druga su dva bila za prljave pelene i rukavice. Krevet broj jedan: moralo
se otkopčati prljavu pelenu, izvući je, ubaciti u vjedro za prljave; uzeti čistu rukavicu za pranje, namočiti je u
vodu, otrti izmet i urin sa stražnjice i genitalija, ubaciti rukavicu u vjedro; uzeti drugu čistu rukavicu i njome
osušiti stražnjicu - trljajući kao da čistite pod - zatim i nju ubaciti u vjedro; uzeti čistu pelenu (bile su već
presavijene) i pričvrstiti je; ukoliko je potrebno, okrenuti pacijenta; proslijediti do kreveta broj dva. Bilo je
potrebno sedam minuta po pacijentu. Nije ■■<■ moglo brže. A ni sporije. Nije bilo vremena za to.
Potom bih kolica odvezao ni/, hodnik, do kuhinjskog i sani-i.u'iiojj dijela, i smjestio ih pored ostalih. Nisam
morao prazni-n ni ispiliti vjnli.i T<> !«■ radila smjena od I I do 7. Zatim bih
.J.otišao po kolica s hranom. Na njima su bile tri kante i tri vje-dra. U manjoj su se kanti nalazile žlice. U većima
su bile zdjelice i čiste krpe za otiranje. Jedno je vjedro bilo za prljave krpe, a drugo za prljave zdjelice i žlice.
Treće je vjedro bilo do vrha puno dječje hrane. Odvezao bih kolica s hranom natrag na odjel i iznova krenuo
između kreveta: napuni zdjelicu hranom, uzmi žlicu, uguraj tu smjesu pacijentu u usta; prljavu zdjelicu i žlicu
stavi u odgovarajuće vjedro; uzmi čistu krpu, otari pacijentova usta, krpu ubaci u vjedro, i nastavi dalje.
I za to je bilo potrebno sedam minuta po pacijentu. Rekao sam da idioti ne mogu komunicirati. To nije baš
sasvim točno. Brzo sam naučio da, kad ne žele jesti ili su se dovoljno najeli, okreću glavu. Ponekad bi u tom
slučaju vrištali, urlali ili blejali. Neki su jeli sporije od drugih, a nekima kao da nije bilo dovoljno. Ali, ako se
nakon sedam minuta ne bi najeli, ja sam ipak morao dalje. Teško ćete naći debeljuškastog idiota.
Ovdje je Georgia odustala. Nije joj bilo jasno zašto danas ljudi vole pisati o tako neugodnim stvarima. U svakom
slučaju, ona to ne mora čitati. I ne kani.
Ali, tada se sjeti da se obvezala na to. Obećala je Heather da će vratiti poglavlje čim ga pročita. Pogleda koliko
stranica ima. Dvadeset i jedna, a pročitala je tek tri!
Da ga zadrži i ipak pokuša? Ne. Heather joj je bila draga, ali neće njoj medicinska sestra određivati što da radi -
ni ona, ni bilo tko drugi - ma kako simpatična bila.
Odlučno se zaputila do pregratka za sestre. - Heather - zamoli -biste li bili tako ljubazni da dođete u moju sobu?
Htjela bih porazgovarati s vama nasamo.
- Svakako. Evo me.
Čim su se za njima zatvorila vrata sobe C-18, Georgia objasni: -Nisam htjela govoriti pred onim mladićem. Imali
ste pravo kad ste mi maloprije dali do znanja da sam se grubo ponijela.
- Sve primjećujete - reče Heather.
- I Ivala. Htjela sam vam vratiti ovo poglavlje o njemu. Već sU1 ga pročitali?
Nisam, a ni ih1 kanim. Pročitala sam nekoliko stranica i bile su
vi Id neugodno.
Početak je neugodan objasni lleaihoi ali onda postaji' vrlo iliililvn, Osim tov.a, mo>,<la jesi ntui^oclno, nli
loje stvmnoNi,
- Nije me briga - usprotivi se Georgia. - Mislim da čovjek ima pravo birati koju će stvarnost prihvatiti.
Heather je znatiželjno pogleda. - A koju ste vi stvarnost odabrali prihvatiti, Georgia?
- Htjela sam vam samo vratiti to poglavlje. Nisam se kanila upustiti u filozofsku raspravu.
Heather tobože nedužno promijeni temu. - Kako se osjećate sad kad ste opet u Willow Glenu?
- To je starački dom, je li tako ? Tko želi biti u staračkom domu?
- Mnogim je starim ljudima ovakav starački dom najugodnijeg mjesto u kojem mogu biti. Ovdje se najbolje
osjećaju.
- Ali, ja nisam stara.
- Koliko vam je godina? ;=
- Trideset sedam - odlučno odgovori Georgia.
Heather sjede u ono što je još do nedavno bila stolica gospođe Carstairs i zatvori oči. Dvije su minute protekle u
tišini. Georgia osjeti silnu nelagodu, tek tako stojeći tamo. - Zar nećete ništa reći? - na posljetku upita.
Heather otvori oči. - Teško mije gledati da se osjećate toliko krivom kad nema razloga za to - reče.
Georgia je čudno pogleda. - Krivom? Krivom zbog čega?
- Ne morate se osjećati krivom zbog toga što ste u staračkom domu^
- Ne osjećam se krivom zbog toga što sam ovdje. Nisam ja ta koja |e kriva - uzviknu Georgia. - Moj su me sin i
snaha smjestili ovamo protiv moje volje. Oni su odgovorni za to. Oni su krivi.
- Ne, nisu. To vi samo vlastitu krivicu prebacujete na njih.
- Prebacujem, razbacujem - frknu Georgia. - To su gluposti. Nemam pojma o čemu govorite.
- Kad biste mogli prihvatiti stvarnost da vam nije trideset sedam K1 Klina, da ste stari - objasni Heather -
osjećali biste da imate puno l>i.ivo biti ovdje. U starosti imate pravo na mirno mjesto. Sasvim je l'iilivatljivo da
čovjek u nekom pogledu odustane; to čak može biti ilnbro. Ali vi se osjećate krivom zbog toga što ste odustali.
Zato, iiiiijesto da kažete svojoj djeci kako ste spremni odustati, vi njih niti ivljtijete što su vas smjestili ovamo.
Na njih prebacujete odgovor-II«i*l /n lo što ste ovdje, a ustvari je to vaša odgovornost. Zato što se ti>.|rt*nic
previše krivom da biste mogli prihvatili tu odgovornost.
• Mislila sam da je ovo starački dom, a ne psihijatrijska klinika -Heather je pogleda ravno u oči. - Dragi ste mi,
Georgia. Mislim da ste dobra osoba, i voljela bih da možemo biti prijateljice. Ali, ja želim biti prijatelj samo
ljudima koji su pošteni prema sebi.
- Sama ću pozvati psihijatra poželim li razgovarati s njim - procijedi Georgia. - Osim toga, vi ste premladi da
biste mogli biti psihijatar.
- Što se toga tiče, imate pravo - uzvrati Heather. - Ali nema ničeg lošeg u tome da je čovjeku potreban psihijatar,
znate. Ja ga
imam.
- Vi idete psihijatru? - zainteresirano upita Georgia.
- Da.
Georgia je ljubopitljivo pogleda. - Idete li psihijatru zbog modrice na oku? - upita.
Hether se osmjehnu. - Na neki način, da. Sinoć me moj dečko udario. Moj ljubavni život nije baš dobar, znate.
- Već dugo idete tom psihijatru?
- Oko godinu dana.
- U tom se slučaju ne bi baš moglo reći da vam osobito pomaže,
ha?
- Nisam uvjerena da je to toliko njegova greška koliko moja -Heather se morala nasmijati. - Nije mi lako
promijeniti se. Ponekad ;, mi se čini da se uopće ne želim mijenjati. Eto, u tome je stvar. Nije mi j lako
promijeniti se, čak ni željeti se promijeniti. Ne mogu, dakle, očekivati da bi vama bilo lako promijeniti se, ne?
Georgia nije morala odgovoriti. Zaškripao je interfon: - Heather Barsten. Heather Barsten u ured, molim.
- Ponovno me spasio razglas - uskliknu Georgia. Heather ustade. - Ponovno? - upita.
- Neki me dan ta naprava spasila ljubavnih izljeva Hanka Marti-na. A sada me spašava vaših psihijatrijskih
razglabanja.
Heather se nasmija. - Odustajem. - Vratila se do pregratka za sestre i vratila tekst u Stephenov dosje. - Sad sam ja
pozvana kod gospođe Simonton - reče Peggy. - Čuvaj utvrdu dok se ne vratim.
Heather je već odavno shvatila da se ne treba bojati gospođe Simonton, uli kad god ju je pozvala, javljao bi joj
si* nelagodan osjećaj u dini J.eliiea. Peggv je imala pravo, bilo je lo Uao <la te zovu kod direktora Škole. No
nelagoda posla manja dok je la/.mišljala o svom razgovoru n Ctenr}iljoui. 'Ih joj je slama uistinu bila diay,a.
Znala je bili •-"•- i- i ...i.t,„i,i iiirUn.;!., ,,ii sve je to l/vodila hm smislom

za humor. Heather se osmjehnu razmišljajući o nazivu Makadamia Koza za gospođicu McAdams. Kad je
zakucala na vrata gospođe Simonton, bila je smirena.
- Uđite, Heather, i zatvorite vrata - reče gospođa Simonton. Heather postupi tako i sjedne. - Što se dogodilo?
- Htjela sam razgovarati s vama jer sam čula da imate modricu na oku. Gotovo sva naklapanja koja ovdje kolaju
pokažu se istinitima, ali vjerujem tek kad vidim.
- Ovo je bilo brzo. Od koga ste čuli?
- Špijuni. Imam špijune, znate. Gospođica McAdams je odlična tajnica. Ponekad mi se čini da joj duša nije
osobito razvijena, ali svuda je prisutna, a to je važno.
- Uopće se ne sjećam da smo se danas vidjele - reče Heather.
- E pa, ona mi je rekla. Nemam pojma kako je saznala. Ali to nije važno, važno je; što vam se dogodilo?
- Moj dečko i ja smo se sinoć potukli - ponovi Heather, kako joj se činilo, po stoti put.
- I, kad ćete to ispričati doktoru Kolnietzu?
- Idući tjedan, kad ga vidim, pretpostavljam.
- Pretpostavljate. Zanima li vas što ja pretpostavljam? - upita gospođa Simonton.
- Svakako.
- Pretpostavljam da se nadate da će modrice do tada uglavnom nestati, a ono što preostane pokrit ćete šminkom,
pa se možda nećete čak ni sjetiti da mu to spomenete.
- Mislim da je ono što se događa između mene i doktora Kolni-etza moja stvar - usprotivi se Heather.
Gospođa Simonton joj se osmjehnu. - Imate pravo, dakako. Ja sam dosadno staro zabadalo, i još k tome cinično.
Cinična sam zato Sto savršeno dobro znam da se jedan dio vas želi riješiti problema koje imate, dok drugi to
odbija.
- Vi nemate problema, ovdje, na poslu. Zato možda mislite da nema razloga da se ja brinem zbog njih. Ali,
upravo u tome i jest ni var. Vi ste najbolja sestra koju imam, Heather. U ovom svijetu postoji manjak kvalitetnih
ljudi, i kad uspijem dobiti nekog od njih, ja to (ličnim. Ja vas cijenim. Brinem /.bog vas. Iako ne mogu nadzirati
ono filo se zbiva u vašem život u dok nisle na dužnosti, mogu, u nekoj mjeri, pratiti ono što se <lova<1a dok sic
na dužnosti. Znam da sas-t uike s doktorom Kolnici/om dogovnialr u one dane kad niste nadužnosti, i ja to
cijenim. Ali, to ne znači da, kad dođe do neke izvanredne situacije, ne možete uzeti sat-dva slobodno i otići do
njega.
- Ali ovo nije nikakva izvanredna situacija - pobuni se Heather.
- Vama to možda nije izvanredna situacija kad vas netko udari. , Ali daje mene netko udario, ja bih željela
razgovarati o tome; a kako
ste mi vi dragocjeni, ja to smatram izvanrednom situacijom. Predlažem da dogovorite sastanak za danas ili za
sutra. Možete uzeti slobodne sate kad god želite.
- Hvala - oprezno reče Heather. - Razmislit ću o tome.
- Razmišljajte koliko vam drago. Možete odlučiti da to ne učinite. Možete odlučiti da više uopće ne odete
doktoru Kolnietzu. Ali ono što ne možete, Heather, to je da pretpostavljate kako sam ja toliko kruta, a vaši
osobni problemi toliko nevažni, da ne možete dobiti nekoliko sati slobodno kad vam zatreba. To je sve.
Kad se vratila u pregradak za sestre, Heather je dvije minute sjedila pred telefonom, zureći u nj. Podigla je
slušalicu za nekoliko centimetara, a onda je bubnula natrag, tako da je telefon i ne hoteći zazvečao u znak
protesta.
- Sranje - reče, ponovno podiže slušalicu i okrenu broj. Na svoje : čuđenje, bez problema je dobila dr.
Kolnietza. Imao je slobodan termin i ona se dogovori za sutra u podne. Kad je spustila slušalicu, ponovi: -
Sranje. - Ni sama nije znala ima li želju poljubiti gospođu > Simonton ili je zadaviti.
Heatherin je poziv začudio dr. Kolnietza. U godinu dana koliko je dolazila k njemu, sad je prvi put zatražila
izvanredan sastanak. I to u radni dan. Što se dogodilo? No, ubrzo će saznati.
Pri pomisli na Heatherin posao njegove misli skrenuše na Willow Glen i, dakako, na Stephena. U mislima se
vratio - kao već mnogo puta prije i kao što će još mnogo puta u budućnosti - onoj čudesnoj noći prije dvadeset
četiri godine u Zavodu za retardirane.
Četvrtog dana što ga je proveo radeći na odjelu za idiote zaključio je da će preživjeti ljeto jedino tako da sam
sebe uvjeri u neku besmislenu, nepokolebljivu razdraganost. Svakog bi popodncva, odla/.eći na posao, smislio
neku otrcanu fra7.u za tu smjenu, kao na primjer: »Nadam si% đ;i v;im je dan bio ugodnu« ili »Kukuruz, je već
visok, «Još nije ni srpanj.« Svaki put kud je mijenjao pelenu nekom <i>. iihniiio tu mu nv imenom, Što nije biln
teško
jer je svako ime bilo ispisano velikim slovima na kartonu zadjenutom u podnožje kreveta, te ponovio svoju
rečenicu. Oni, dakako, nisu odgovarali, ali to mu je pomoglo da održi moral.
A onda je udario toplotni val. Drugoga dana otkako su nastupile te nesnosne vrućine, njegova je rečenica bila:
»Vraški toplo, ha?« Kao i obično, nisu mu odgovarali, to jest nitko nije odgovorio sve dok nije došao do
petogodišnjeg spastičara, Stephena Solarisa, koji je ležao u krevetu na sredini trećeg reda. Onako, kao usput,
ponovio je: »Vraški toplo, ha, Stephen?« kad je začuo blejeći odgovor: »Ehhhhh«. U prvi tren nije obratio
pozornost na to, ali mijenjajući kolica s pelenama za ona s hranom stade se pitati. Možda je to bila samo
slučajnost. Ipak, bila je to jedina naznaka pozitivnog odgovora koju je dobio od svih dvadeset pacijenata.
Odlučio je provjeriti, tek toliko, da se zabavi. Kad
I se vratio do Stephena, ovaj put s kolicima za hranu, reče: »Vraški je hladno večeras, ha, Stephen?« Nikakvog
odgovora.
Ali, nastavio je: - Samo sam ti lagao, Stephen. Oprosti mi, molim
I te. Bila je to neka vrsta testa. Zapravo je strahovito vruće. Večeras je Čak toplije nego sinoć, što misliš?
- Ehhhh - ponovno je zablejao Stephen.
Kolnietz se nasloni u stolici, još jednom u mislima premećući taj trenutak, tako živo usječen u njegovo
pamćenje. Ostale je pacijente Obavio na brzinu, dok je njegovo uzbuđenje raslo. Ostali su, u najboljem slučaju,
jedino bili u stanju saopćiti primitivno »ne«, kao odgo-Vor na prijetnju. Je li moguće daje taj dječačić mogao
odgovoriti »da« Jln stvarno pitanje? Do kraja smjene Kolnietz je otkrio da jest. Ostao još dva sata nakon svoje
smjene da bi radio s njim. Kad su se u Jedan izjutra rastali, ne samo da je naučio Stephena kako da glasa-|ft|ein
različitim tonovima naznači »da« ili ne«; dijete je bilo u stanju )\ imijeniti i odgovarajući ton pri svakom
odgovoru.
Vozeći se kući u obiteljskom kombiju, lakta gurnutog kroz prozor, Sil'.in vrelinom noći, Kolnietz je doživio
nešto vrlo slično ekstazi. Tada ilje znao ništa o neurologiji. Nije znao hoće li to dijete ikad biti u III razumljivo
govoriti. Nije znao hoće li moći naučiti čitati i pisati. h\k znao ništa o njegovom porijeklu. Ali, znao je tri stvari.
Znao Ui dječak ne samo čuje već i razumije ljudski govor. Znao je da i tik umije slati signale vanjskom svijetu
na osnovu tog razumije-), I, najvažnije od svega, znao je da Stephen Solaris nije idiot. Kolnici/, se najmu
naprijed i podiže karton sa svog stola. Njegov i|t»t*l pucijetii i'- nk.m i on je imao važnijeg posla nego da se po
pul prlNJi-i i ući ivi iz daleke pmSlostl. Ali, nije si predbacivaošto se prepušta sjećanjima. Bilo je posve prirodno
da se tako često vraća tom trenutku jer on je, u pravom smislu te riječi, bio početak novog života ne samo za
Stephena već i za njega samog.
Dosadna Komisija za izdavanje potvrde o posebnim potrebama zahtijevala je izvještaj o tri korisnika iz krila C,
kako bi se opravdao njihov trajni boravak u Willow Glenu. Gospođa Simonton bila je napisala dva. Najveći je
problem bio Hank Martin. Casak razmišljajući, ona okrenu novu stranicu na svom žutom bloku za službene
dopise i stade pisati:
Henry Martin je 78-godišnji, kronično nezaposleni bijelac koji prima invalidsku mirovinu otkad je 1980. imao
cerebro-vaskularnu nesreću, nakon čega mu je ostala paralizirana desna noga. Nakon te nesreće, živio je u
pansionu, ali je bio problem za zajednicu zbog čestog pijančevanja i neprikladnog seksualnog ponašanja. Zbog
tog je razloga javni pravobranilac prije četiri godine pokrenuo postupak za njegovo primanje u Willow Glen.
Otada se odlično prilagodio ovoj ustanovi i prestao piti. Njegova hiperseksualnost, za koju se drži da je pos-
ljedica nedostatka kisika u mozgu s posljedičnim kortikalnim smetnjama, nastavila se, ali nije ozbiljna opasnost
ni za osoblje ni za korisnike.
Gospođa Simonton ostavi blok svojoj sekretarici da prepiše izvještaje. Sumorno se osmjehnu za sebe, osjećajući
određeno zadovoljstvo zbog izraza »nedostatak kisika u mozgu s posljedičnim kortikalnim smetnjama«. To će ih
smiriti. Uvijek su skloniji vjerovati dokazima o tjelesnoj nesposobnosti nego o nemogućnosti socijalnog
funkcioniranja - kao da uopće mogu postojati dokazi, idioti. Kako bi, zaboga, ona ili itko drugo mogao znati u
kojoj je mjeri Hankova opsjednutost seksom posljedica udara ili samo kronične emocionalne nezrelosti? I zar je
to važno? Činjenica je da se ovdje izvrsno uklopio, nije li tako? Izbace li ga u kakav dom ili nešto slično,
ponovno će postati problematičan i stajat će glupu državu još više. Sve to dopisivanje je tako glupo.
Nakon toga je pregledala prijepis prihoda i rashoda koji joj je toga jutra dala McAdanisica. Nije bilo nikakvih
problema, nikakvih iznenađenja, iako je, kao i obično, troškovi1 za cl r. Ori iza i njegovateljice pregledala s
neodobravanjem. Promil /nkomi, u svakoje <l<>l>a tlima na dužnosti morala bili bni'cin jednu njegovateljicu, ali
nu-di-..... .».».„u i i,.jiilicr - bile su U* koje su ilrftitlf VVlIlovv < ilen.
Njegovateljice su bile samo skupa formalnost. A isto tako i dr. Ortiz. Zašto bi smrtovnice morao potpisati
liječnik? Svaka budala može vidjeti kad je korisnik mrtav. Niti se tu ima što raspravljati o uzrocima -ne u
staračkom domu. A što se tiče lijekova koje on propisuje, obično preko telefona, ni ne vidjevši pacijenta, to bi
bolje obavila ona sama. Tijekom godina naučila je mnogo o medicini. Ali, Zakon je Zakon, i dr. Ortiz morao je
dobiti svoj tjedni honorar.
Odjednom primijeti da je nastupila tišina. Nije morala pogledati la sat da bi znala zašto. Ritmičko kuckanje
pisaćih strojeva u uredu Dred njezine sobe umuknulo je zato što je bilo pet sati - kraj radnog remena. Službenice
nikad nisu zaboravljale koliko je sati. Ne bi li to silo izvanredno da barem neka od njih ostane pet minuta duže,
lakar jednom? Ali, takva je službenička priroda i ne treba očekivati lista drugo.
Ipak, bila je svjesna toga da radni moral njezinih službenica nije 3aš na visini. Fluktuacija je bila daleko veća
nego što bi to trebalo Siti. Ona je nadzirala medicinsko osoblje, ali nadzor nad popratnim jsobljem morala je
prepustiti McAdamsici. Nije mogla sve sama, jeF ■iko? Ipak joj je bilo mrsko što ovisi o McAdamsici, o
njezinom znaju o računalima i knjigovodstvu i čvrstoj ruci pri vođenju poslova. 3arem administrativnih. Bilo je
pravo olakšanje biti pošteđena svega )ga, premda je fluktuacija službenika jasno pokazivala da je ;ospođica
McAdams isto tako ledena šefica kao i suradnica.
Gospođi Simonton je bilo jasno da njezina kronična nabrušenost i kivnost pokazuje nešto vrlo blisko depresiji.
Previše toga je vidjela i doživjela da to ne bi prepoznala. Nije bilo lako živjeti iz dana u dan, km I na svijetu više
nije bilo ništa nova. Ponovno pomisli da bi mogla prodati Willow Glen. Bila bi obilno opskrbljena za stare dane.
Ali kome bi ga mogla prodati osim nekom od ovih novih zdravstvenih lumini koji bi izabrali Robertu McAdams
- ili kakav sličan primjerak ledene učinkovitosti - za direktoricu? Osim toga, kamo bi pošla, što Itl tuđila?
l'onovno je počela razmišljati o tome, a to joj je u posljednje vri-!>' česlo dolazilo u misli, kako će jednoga dana
moći prepustiti M"iw (ilen Ileather. No znala je daje to samo san. Pomislivši na ulici1, upita se je li ugovorila
nepredviđeni sastanak s dr. Kolni-"iit, A razmišljajući o tome pitala se hoće li se Heather ikad izli-|t'> ili. Nmlnlii
se da hoće. No mučila ju je svijest o tome da će se, bude '11)^01111, llealhei promijenili, a z.r.io bi u tom slučaju
uopće Itl|i ln luiMUivili radili u VVillovv (ilonti'i1Peggy i Laura, njezine dvije dnevne bolničarke, odavno su
bile otišle kući. Irene, bolničarka u smjeni od tri do jedanaest, bila je upravo otpočela večernju provjeru stanja
korisnika. Heather je uživala u tome što je nakratko sama, te se prepusti razmišljanju o Stephenu. Namjerno je
odložila posjet njemu za kraj dana. Znala je da je to presudan trenutak za njihov odnos i htjela je u mislima
doraditi ono što je isplanirala. Nije joj bilo baš sasvim jasno što bi to značilo postupiti pravilno, ali za posljednja
četiri dana razmišljala je - zapravo, bila je opsjednuta - time kako je seksualno reagirao na nju, i došla je do
zaključka što mora učiniti. On će se vratiti na to, dakako; on nikada nije ništa izbjegavao. A ona je pripremila
odgovor. Sad se radilo samo o tome kako će to izvesti.
- Hej, malena, djeluješ usamljeno. - Ova je upadica došla od Hanka Martina koji se navalio na pregradak za
sestre i navirivao se unutra, s onim svojim uobičajenim raskalašenim pogledom.
Heather je bilo drago da ih dijeli pregradni zid. - Nisam usamljena. - Oprezno ga osmotri. - Što trebate, Hank?
- Znaš što trebam, jedno dobro pipkanje.
- Ma dajte!
- Čak mi ni ne obraćaš onoliko pažnje kao ostalim korisnicima -kukao je Hank. - Oko onog tamo kripla stalno se
motaš.
Heather poskoči. - Razgovarat ćemo u dnevnoj sobi - povika. ,
- Smjesta! Idemo!
Hank hitro odšepesa mašući štapom, poslušan pred njezinom srdžbom. Ona pođe za njim. - Gade! - siktala je. -
Jel' vam jasno da čuje i razumije sve što kažete?
Hank se nije doimao nimalo zbunjenim. - Ti si sestra - reče. -Dužnost ti je da se brineš za mene. Pa ipak se ne
želiš brinuti na način
koji mi je najviše potreban.
- Vrlo dobro znate da nije moj posao brinuti se za korisnike na
takav način.
- Pih, kladio bih se da njega pipkaš, a čovjek bi pomislio da bi ti
bio draži pravi muškarac.
Odjednom je shvatila. - Ljubomorni ste na Stephena, je li, Hank? - Kako može biti ljubomoran na nekoga tko
podnosi toliku muku, tolika ograničenja kao Siephen? Reći ću vam dvije stvari - hladno je nastavila. Prvo,
itekako imah1 razloga bili ljubomorni na njega. Stephen je onoliko pametnu i brižnu koliko sic vi glupi i
nemarni. Drugo, čujem li vas joS jednom da pred njim tako govorite, uzel ću * * i uliminnieno vam y,i\
omotati oko vratu. Zbogom!
Heather izađe na hodnik. Bilo je to drugi put toga dana da je imala želju udariti korisnika. Nije to bilo slučajno.
Hank je na svoj način bio isto tako dosadan, ponavljao se, i bio zatvoren u svom svijetu kao i Luda Carol. S tom
razlikom što se zbog Carol osjećala krivom, dok ovaj put nije imala nikakvu grižnju savjesti; mali je gad to
zaslužio.
Ipak, bio je zastrašujuće blizu istini, a to je zahtijevalo malu promjenu strategije. Namjeravala je poći ravno
Stephenu, ali u ovom trenu to ne bi bilo pametno. Što da radi? Još uvijek je bila ljuta i bio joj je potreban netko
da je smiri. Tim O'Hara, dakako. Hankov cimer, različit od njega kao dan od noći.
Zatekla ga je gdje sjedi u stolici za ljuljanje. Njegovo se pitanje moglo očekivati. Prije nego što gaje uopće stigla
pozdraviti, on upita: - Zaboga, anđele, što je to s tvojim okom?
- Potukla sam se s dečkom.
- E, to ti ne bi smio činiti.
- Eh, za svađu je potrebno dvoje, znate, Tim. - Blijedo se os-mjehnu Heather. - Pretpostavljam da sam isto toliko
kriva koliko i on.
- Mnogi su Irci skloni tome da udare ženu - primijeti Tim - ali. meni je to uvijek bilo odvratno. Jednostavno, to
mi se ne čini baš muškim ponašanjem.
Heather osjeti potrebu da se brani. No Tony i nije Irac. Ona pro-nnjeni temu. - Kako ste? - upita.
- Oh, ja sam dobro, anđele - uzvrati Tim. Uistinu je izgledao dubio, s onom prekrasnom bijelom kosom i
brkovima na ružičastoj puti. Ali, Heather je znala pravo stanje. Tim također. Angiografija je pokazala da su mu
desne karotide i vertebralne arterije sasvim zače-|i|)ene, a samo se malo kontrasta uspjelo probiti kroz
aterosklerozu u it|i>;ovim ostalim vertebralnim i karotidnim arterijama. Kiruruški /•ilivut kojim bi se pokušalo
otvoriti koju od tih arterija po svoj bi ga (tilliii prije ubio nego spasio. Nije bilo pitanje hoće li imati još jedan
iiiliii, pitanje je bilo kada. Tim i Heather su već mnogo puta ozbiljno
||»i#Hllv"i"li ° 'ome. U zadnje su se vrijeme, međutim, uglavnom šalili i|tnun loga.
l Nikle, arterije grgljaju svoje, ha? - reče Heather. 1/ (lunu u dan, anđele; iz dana u dan - osmjehnu se Tim. - Ali, i
MtMttik. Tko l»i pomislio da će Bog takvom starcu poput mene, đrtllon? Čak i ako mi ju je dao samo od danas
na sutra. |)ti*Hl.lic*r se prignu i poljubi ga u ružičast obra/,. - Vi ste divan lit, Tim O'Hitru i t'ce.
i --.* *. Nije se bila ni uspravila, kad Tim nemarno reče: - Tvoj je otac alkoholičar, je li tako?
Heather se naglo uspravi. - Molim?
- Tvoj je otac alkoholičar - ponovi on.
Nasta dug muk. - Zapravo jest - na posljetku reče Heather - ali,
otkud vi to znate?
Tim se osntjehnu. - Čovjek lako prepoznaje sebi slične. I ja sam alkoholičar. Eh, sad sam već dvadeset godina
trezvenjak jer sam bio član Društva za liječenje od alkoholizma, ali mi se nikad zapravo ne izliječimo, znaš. Ja
sam alkoholičar koji se oporavlja. Tako mi sebe
nazivamo u Društvu.
Heather privuče stolicu do Tima. Bila je silno znatiželjna, no trebala joj je i neka akcija, da se sabere. - Bez
obzira na to jeste li alkoholičar ili ne, moga oca nikad niste upoznali - reče kad je sjela. - Po čemu ste, dakle,
zaključili?
- Po raznim stvarima.
- Kao na primjer?
- Kao na primjer po tvojoj modrici na oku, kao prvo. Nikada nisam udario svoju ženu, premda sam učinio neke
stvari koje su isto i tako loše. Ali većina muškaraca koji tuku svoje žene su alkoholičari. '
Ma koliko joj bio drag, Heather je postala rezervirana - intelektualna i krajnje skeptična. - Tim, pretjerujete -
reče. - Ne samo da nikad niste sreli mog oca, nikad niste sreli ni Tonvja. Zaključujete na
prečac.
Ali on kao da se nije obazirao na njen protunapad. - A žene koje se vezuju za alkoholičare, obično su imale očeve
alkoholičare - nastavio je. - To je obrazac. Tome nema kraja. Otac moje žene bio je alkoholičar.
- Pokušavate me ugurati u nekakvu formulu - usprotivila se
Heather.
- Zato što te je tako lako uklopiti u nju - Tony je bio neumoljiv.
- Zato si tako dobra medicinska sestra.
Po prvi put otkad je došao u Willow Glen, prije godinu dana, Heather osjeti da je Tim nervira. Nije imao pravo
govoriti takve stvari. Ali on je nastavljao. - Moja je žena bila medicinska sestra -reče - izvrsna, baš kao i ti.
Dobro se brinula za mene, sve dok joj na posljetku nije bilo svoga došla, pa me <>:;tavil;i. I loje formula, znaš.
Njc/.ill je ol;ic bio alkoholičar. Mriinil.i :;e /a njega. Njegovala ga. Na neki bolt'slnn način je uživala u tome,
/,ai<> je poslala medicinska sos <■-«■ mi i>. MiM*r« nosiaii opsesija, brinuli ■•<■ u ljudima. Čovjek počne
tražiti onu vrstu ljudi za koje se treba brinuti. Kao što su alkoholičari i razni drugi bogalji, ili odrasli, ali
nedozreli ljudi. Zato je našla mene - još jedno dijete za kojim treba čistiti. Mislim da takvim ljudima to daje
osjećaj moći.
Heather gurnu stolicu unatrag. - Želite mi reći da sam nekakva perverzna žena, željna moći, samo zato što sam
medicinska sestra -razdraženo uzvrati ona. - Ima mnogo razloga zbog kojih netko postaje medicinska sestra.
Različitih razloga , dobronamjernih. Mislila sam da me volite, Tim O'Hara.
- Volim te, anđele. Samo bih želio da budeš svjesna onoga što činiš. I ne želim da te itko više tuče. ^
Razgovor se nije odvijao onako kako je očekivala. Djelovao je više kao predbacivanje nego kao bodrenje, i to
oštro predbacivanje. Pa ipak, nije mogla skupiti u sebi pravu srdžbu, kao prema Hanku. lako je ono što je Tim
upravo rekao bilo neumjesno - uistinu neumjesno, nije li tako? - sada se osjećala drugačije. Osjećala je da netko
mari za nju.
- Vidjet ćemo hoću li još doći da mi ponovno predbacujete - kaza I Icather. Oboje su znali da se šali. - Čuvajte se.
- Sad je bila spremna da pođe vidjeti Stephena.
On ju je čekao. Kako nije imao drugog izbora, naučio se čekati. I Icather, koja se voljela brinuti za druge, više no
jednom ga je pitala kako on to podnosi, ležati na tom krevetu iz dana u dan, bez ikakvog vidljivog podražaja. I
nakon tri godine još uvijek ga je pokušavala Ntinbdjeti kasetama - snimkama knjiga, predavanja, glazbe.
Ponekad hl prihvatio, često samo zato da joj udovolji. Glazba bi mu se katkad dopala, ali knjige su mu gotovo
uvijek bile dosadne. Činilo se tako oholim teći joj da on već zna većinu onoga što je u njima. - JA/IMAM/ l»t )
GAT/UNUTRAŠNJI/ŽIVOT - pokušao joj je objasniti, ali kako bi to ttliii mogla razumjeti? Kako bi itko mogao
razumjeti koliko toga ima o se može razmišljati, osim ako se radi o nekom isto tako inteli-
bespomoćnom kao stoje to bila gospođa Grochovvski? Osobito je u posljednje vrijeme bilo toliko toga o čemu
se moglo inir.lili. Sve dok leži pored pregratka za sestre, postoje gomile stvari |h)||iuji se želi pozabaviti.
Heatherina masnica. To ga je brinulo, lilljno brinulo. Prvi znak daje Georgia Bates pokazala zanimanje >\\ry,u
iako je Heailier to pokušala izvesti neprimjetno, bilo mu je iu (In i<- pivo poglavlje knjigo dr. Kolnk'tza vraćeno
u njegov dosje i> nrv'K ;.lo Hl|.)l% <'<'oiy,ia mogla pročitati. Nagađao je razlog, ali to pogodilo; pi ci | >i i
iivljao |<' tla će ponovno • l< «'i po njega. Nitiga je pogodila očita ljubomora Hanka Martina; to je i bilo slično
njemu. Bio bi se udubio u to da se nije zbivalo toliko drugih stvari. Stiže mu računalo! Napokon će moći napisati
knjigu koju smišlja u posljednje dvije godine! Ali zašto je gospođica McAdams zbog toga bila neugodnija,
osornija nego inače? Kakva je to srdžba razdire? Ali sve te misli - čak i zaokupljenost vlastitom knjigom -
zasjenio je napor da riješi tajnu svoje seksualnosti, tog čudesnog misterija koji se pojavio prije nepuna četiri
dana.
Fiziološka strana spolnosti bila mu je poznata. Sve otkad se sjeća, često bi se budio iz sna s erekcijom. Polucije
su počele kad mu je bilo dvanaest godina. Ponekad je imao nejasno seksualne snove - ali samo nejasno - koji bi u
njemu ostavljali tračak žudnje - ali samo tračak. Često bi i u budnom stanju imao spontanu erekciju, ali ne zato
što je imao seksualne misli. Nikada nije svjesno razmišljao o seksu. I nikada prije nije doživio erekciju za
vrijeme pranja. Sve do prije četiri dana, s Heather, kad se sve promijenilo.
Zašto je došlo do te promjene? Zašto se uzbudio? I zašto su mu, \) s dvadeset devet godina, nakon te erekcije, po
prvi put u životu misli ' bile preplavljene seksualnim fantazijama, kao da se provalila brana? Fantazije o
Heatherinim grudima, o tome kako mu stavlja bradavicu u usta, o drugim stvarima koje bi mu mogla činiti. I ne
samo Heather. Zašto je počeo razmišljati čak i o tome kako bi mala Peggy izgledala bez odjeće? Kao da su mu se
oči odjednom otvorile - otvorile jednoj posve novoj dimenziji.
Prva naznaka kako riješiti tu zagonetku pojavila se kad je shvatio da pitanje treba postaviti drugačije. Nije se
radilo o tome zašto su mu se oči odjednom otvorile, već zašto se nisu otvorile već prije? Zašto ih je držao
zatvorenima? Zašto se nisu prirodno otvorile u dobi od trinaest ili petnaest ili sedamnaest godina, kao što se to
događa normalnim dječacima? Zašto je nesvjesno želio izbjeći - potisnuti -
svoju seksualnost?
Kad se pitanje postavilo na taj način, odgovor je bio očit. Bol. Želio je izbjeći bol seksualnosti. Njegov je život
bio ispunjen silnom boli. Više nego dovoljno. Nije žalio samoga sebe, ali nikakvo čudo što je htio izbjeći tu bol
kad se još sjećao svoje prve velike boli.
Doživio ju je kad mu je bilo sedam godina. Dr. Kolnietz-tada još nije hio liječnik, dakako -- naučio gaje čitati
onog ljeta kad mu je bilo pol godinu. Do kraja ljeta premjestili su ga u posebnu spavaonicu u jednoj od /.grada za
manje retardirane. Ustvari, prva stvar koje se 1......- «>—*,.,. i,ii(1 i„ ,,, i,ir><jclicnie. kako nu y,i\ podigli I/,
ogrndenog
kreveta, premjestili na krevet s kotačima i odgurali cestom u novu zgradu; kako je prvi put vidio nebo i oblake,
zgrade s vanjske strane, automobile i drugu djecu kako hodaju; kako su ga premjestili u pravi krevet. Kad se dr.
Kolnietz vratio na fakultet, za njega je bilo zaduženo posebno osoblje da ga nastavi podučavati. Bilo je toliko
toga što se moglo naučiti. Svijet je za njega postao nevjerojatna riznica, puna blaga. Ali najveće je blago otkrio
onog ljeta kad mu je bilo sedam godina.
Bilo je to ljeto zemljopisa. Bez njegova znanja, cijelu prethodnu jesen, zimu i proljeće dr. Kolnietz je angažirao
osoblje Zavoda za retardirane i svoje kolege s Yalea da skupljaju razglednice iz cijelog svijeta - gotovo četiri
tisuće različitih razglednica. Krenuli su od New Warsawa, s fotografijama koje je dr. Kolnietz snimio u svom
rodnom gradu i njegovoj okolini. Zatim su se uputili prema van, i uz pomoć atlasa putovali razglednicama:
razglednice Chicaga, Minneapolisa, St. Louisa; planina Appalachian i čeličana; Bostona, New York Citvja, i
obale Mainea; kolonijalnih crkvi Nove Engleske, jezera Finger, Black Hillsa i Rocky Mountainsa, Mount
Rainiera i šuma sekvoja; Seattlea, San Franciska i obale Kalifornije; Death Valleva i pustinje Mojave; Grand
Canvona i indijanskih nastambi na liticama; divovskih kaktusa i suhih korita malih rijeka; Phoenixa, Santa Fea,
Taosa, San Antonia, te dalje na Jug; plantaža i španjolske mahovine1; Memphisa i Missi-ssippija; New Orleansa
i močvara.
Iz nekog je razloga dr. Kolnietz Floridu ostavio za kraj. Stephen nije znao zašto. Niti je znao zašto je - a nije to
znao ni dan-danas -ugledavši po prvi put sliku kokosove palme osjetio kako mu kralježnicom podilaze srsi. Kao
da je već negdje vidio kokosovu palmu, iako je Znao da nije. Tražio je da prođu oko ekvatora, švrljajući kroz
trope i ume palmi; palme na Bahamima i Karibima; u Venezueli i na Hava-Jlmn; na Fijiju, Bora Bori, u
Indoneziji, Singapuru, Malaji, Cevlonu.
Zatim do palmi datulja na jubu Sahare, te rubom muslimanskog dvijeta: Teheran, Bagdad, Damask, Istanbul,
Kairo, Eez, Malaga i Koitloba. To ih je dovelo do drevnih ruševina: Korinta i Delfa, Delosa j l'nrtenona, Petre i
Angkor Vata, rimskog Foruma, Pompeja, te do ftlnvnih hramova Maya na Yucatanu, Chichen Itze i Uxmala. A
zatim JiithuV: Alhambra, Versailles, Hampton Court. I katedrale: Sv. Petar, i limlres, Salisburv, VVinchester. Pa
veliki europski gradovi: London, l'niiv. Prag, Lenjingrad. Iz tog sobička, u Zavodu za retardirane, on i
iiflnjolskn mahovinu - Tillandsia usneoides, tropska biljka, česta u južnom lijplii SAD a, koja u obliku tnnkih
ogranaka, dubili i po nekoliko metara, !■•! h (IiukHi biljaka na kojima rtmtt.dr. Kolnietz istražili su engleski
Cotswolds i područje jezera, argentinske pampase i prašume Brazila, golema krda životinja u Keniji i Nairobiju,
stepe Rusije, Mongolije, Tibeta.
Bio je kraj kolovoza i dr. Kolnietz mu je objasnio da su preostala još samo dva tjedna do njegovog povratka na
Yale, gdje je bio na završnoj godini, te predložio Stephenu da razmisli koje bi razglednice želio ponovno vidjeti.
Počeo je razmišljati o tome, kad mu se niz spastične obraze stadoše kotrljati krupne suze. Željeti se nasmijati, a
ne moći te ukočene mišiće razvući u osmijeh bilo je mučno, ali plakati, a ne moći bolno zgrčiti lice, bilo je
izluđujuće.
Kad se sljedećeg dana dr. Kolnietz vratio i upitao ga je li odabrao, on dade znak »ne«. Suze su ponovno navrle.
Kolnietz ih je vidio. - Što je ?
- NIŠTA - ljutito otkuca.
- Glupost - usprotivi se dr. Kolnietz. - Moraš mi reći. Napokon je rekao. »PARIZ. NIKADA/VIDJETI/PARIZ.
NIKADA.
NIKADA. NIKADA/VIDJETI/PALME. SAMO/RAZGLEDNICE. NIKADA/VIDJETI/NIŠTA/OSIM/SLIKA.
Dr. Kolnietz je zajedno s njim patio zbog te istine. Do isteka ta dva tjedna bolje donekle minula, ali prošlo je još
šest mjeseci dok se sasvim pomirio s tim da će njegovo tijelo zauvijek biti ograničeno na krevet u nekom
zavodu, i da nema nikakve nade da će ikada ikamo putovati, osim u svojim mislima.
Kad već nema izgleda da ikad ode tamo, čemu čeznuti za šetnjom ulicama Pariza? Zašto čeznuti za tim da
stvarno vidi i čuje kako kroz resasto lišće kokosove palme fijuče tropska oluja? Ali nikada nije dopustio svojoj
boli da prodre dublje od toga. Dakako, nikada nije dopustio samom sebi da bude seksualan. Bilo je to više no što
bi mogao podnijeti s trinaest, petnaest, sedamnaest godina, u bilo kojoj dobi. Kad već njegove paralizirane ruke
nikada neće moći putovati tijelom ijedne žene, zašto bi si dopustio takav uzaludan poriv? Čemu postati
seksualno biće kad je to besmisleno? Zašto?
Ali prije četiri dana - iz nekog razloga - sve se to promijenilo i on je čekao Heather. Samo što mu je odgovor na
to pitanje - sada svjesno i dalje bio nejasan. Jedan dio njega - koji kao daje u posljednja četiri dana počeo živjeti
svojim vlastitim divotom-bio je vrlo jasan; on je dovikivao »DA« svakom dodiru, svakom užitku koji bi mogao
doživjeli. l)ruy,i se dio povlario pied boli, u sigurnost, u nadzor, u ono sin niii se činilo razumnim, normalnim,
mudrim. Bio je u isti Iren spiemnn i joft uvijek vilu nespreman, kad jr napokon osjetio IIcnilu'iinii itiku na svojoj
- Žao mi je zbog onoga što je taj bijedni mali šugavac rekao o tebi - kaza ona.
- Ehhhh.
Heather skinu ploču sa slovima i stavi je preda nj. - BAŠ/ ME/ BRIGA - otkucao je.
ZABRINUT/SAM/ZA/TEBE. TKO/TE/ UDARIO?
Naravno, pomisli ona. Cijeli je dan bio svjestan toga. - Moj dečko, moj prijatelj.
- DEČKO? PRIJATELJ????
- Za svađu je potrebno dvoje, znaš - reče Heather, neuvjerljivo, ponavljajući ono što je maločas rekla Timu.
- I/TI/SI/NJEGA/UDARILA? Heather zavrti glavom. -ZAŠTO/GA/POKUŠAVAŠ/BRANITI?
Heather poče ići na živce da su se svi - čak i Stephen - toliko zainteresirali za tu njezinu svađu. - Možda nisam
tako draga kao što ti misliš, Stephen - reče. - Da smo bliskije, možda bi me i ti poželio udariti.
- ALI/JA/TO/NE/BIH/MOGAO/HA? Ona se nasmija.
Stephen nastavi lupkati. - VOLIO/BIH/DA/SMO/BLISKIJI.
-I ja.
-ALI/BOJIM/SE/SEKSA. SVE/MI/JE/TO/NOVO.
- Nemaš se čega bojati - izjavi Heather, ne znajući zapravo što sve to znači za njega. - Razmišljala sam o tome.
Stalno mi se vrzmalo po glavi. Tijekom dana je nemoguće. Za kupanje su zadužene bolničarke, i bilo bi
nezgodno. Zato valja pričekati do sutra, rano ujutro, kad sam ponovno u noćnoj smjeni. Tada ću moći izvesti
nešto bolje od pranja. Sve sam smislila.
- JE/LI? - Zakuca Stephen, djelomično uzbuđen, a djelomično zaprepašten time kako različito razmišljaju. -
KAKO/ZNAŠ/DA/TI/ T< VNEĆE/BITI/MUČNO?
- Stephen Presavjesni - bočnu ga ona. - Pusti mene da se brinem o sebi. Ili, ne želiš?
Nespretna ploča sa slovima nije mogla izraziti sve što mu je bilo nn sivu. - NE/ZNAM - odgovori. -
MOŽDA/TO/NIJE/DOBRO/ZA/ MUNI'!. MOŽDA/TI/ZNAŠ/ŠTO/TRI'BA/ČINITI/ ALI/ JA/ JOŠ/NE/ /NAM.
li'AK/HOĆU/KAD/DOĐE/TRKN A KO/SI/ JOŠ/ZA/TO.
Puštaš me da čekam - napući usne I leather, napola u šali, zna-Ju<4l dn je vrijeme da promijeni temu. Ali, jesi li
dobro? Je li sve u IIii?- VIŠE/NEGO/DOBRO. DOBIT/ĆU/RAČUNALO.
- Stephen, pa to je divno! - uzviknu Heather. Dugo je čekao tu vijest i znala je da se bojao vjerovati kako će se to
ostvariti. Bila je presretna zbog njega. - Sada napokon možeš napisati svoju knjigu -
reče.
- DA - zakucka Stephen. - SADA/MOGU/NAPISATI/KNJIGU.
AKO/JE/TO/UISTINU/ONO/ŠTO/TREBAM/UČINITI.
Osjetila je da iz njegovih riječi proviruje sumnja. - A zašto ne bi
bilo, zaboga? - upita.
- DR./KOLNIETZ/JE/NAPISAO/KNJIGU. MOŽDA/SAMO/POKUŠAVAM/NADMAŠITI/TATU.
- Pa što? Zašto ne bi?
Nastupi muk. Ruke su mu nepomično ležale na ploči sa slovima, kao da nema riječi da se izrazi. Na posljetku
zakuca: - ČOVJEK/ MORA/ IMATI/PRAVI/RAZLOG. NE/SMIJEM/PISATI/IZ/KRIVOG/
RAZLOGA.
- Evo ga opet, Stephen Presavjesni - zadirkivala ga je, nadajući se da će njezina vedrina odagnati njegove dvojbe.
- Napiši je. Zaslužuješ to, toliko dugo si čekao.
- NIJE/PITANJE/ZASLUŽUJEM/LI/TO/ILI/NE.
- A sad imamo Stephena Teologa. Ali to si uvijek, nije li tako?
- MORAM/BITI. ■
- E, nadam se da, kad budem u noćnoj smjeni, nećeš biti toliko pun obzira i teoloških dvojbi da nećeš htjeti
učiniti ono što sam naumila - kaza Heather, i dalje ga zadirkujući.
Stisnu ga za koljeno i vrati ploču sa slovima na mjesto. Bila je toliko zaokupljena da nije primijetila Hanka
Martina, sa štapom u ruci, naslonjenog na suprotni zid. Šmugnuo je trenutak prije nego što se okrenula i pošla
prema pregratku za sestre. Ali, nalazio se tamo gotovo cijelo vrijeme njezinog razgovora sa Stephenom, i
pozorno ih motrio.
TRI
Srijeda, 17. veljače
U dobi od četrdeset tri godine, dr. Stasz Kolnietz bio je već umoran. Točnije rečeno, bio je umoran od borbe.
Najveći dio vremena psiho-terapeutski je rad bio nalik penjanju uz brdo. Prije dvije godine pitao se nije li već
dao sve od sebe. Mislio je da bi mu možda pomoglo da ima kakav hobi, pa se počeo baviti vrtlarenjem. I to je
bila mukotrpna borba: stalno nadmetanje s korovom i nametnicima, sa sušom, zečevima i rakunima.
Kad je bilo sreće (ili milosti Božje?) psihoterapeutska je borba ponekad završavala uspješno. Ali kad bi se to
dogodilo, pacijent bi ubrzo odlazio, ostavljajući prostor za novu borbu koju je trebalo započeti iznova. Uzdahnu,
razmišljajući o Heather koja je sjedila u čekaonici. Ta će bitka još potrajati. On usta od stola i pođe na sredinu
sobe. Deset je sekundi hopsao uokolo kao da se boksa. Osmjehnu se, misleći kako bi njegovi pacijenti pomislili
da je lud, da ga vide. Oraspoloživši se, ponovno spreman za bitku, on otvori vrata i reče: Heather, izvolite, uđite.
Heather se smjesti na svoj uobičajeni stolac, sjedne strane kauča, a dr. Kolnietz uze stolac s druge. Jednog će
dana možda morati koris-liti kauč pri njezinoj terapiji, ali ne zasada. Još nije spremna za to. IHide li sreće, neće
ni biti potrebno.
- Nisam zapravo htjela tražiti ovaj sastanak - otpoče Heather -ili gospođa Simonton me gotovo natjerala na to.
Držala je da moram ugovarati s vama o ovoj modrici na oku. Prekjučer sam se našla s l'unvjem. Dosta smo popili
i završili u krevetu. Nakon što smo vodili ljubav, htio je otići. Ja sm željela da ostane. I'okušala sam ga zadržati I
mi me udario.
Nastupi tišina. -Toje sve? upita tlr. Kolnici/.
To je sve.
Ustao je i prisno prozoru iza I Iciiiheiinu stolca. - Održat ću vam ljetino predavanje -riče. - Ustvari, radi »• o
jnlnnkom prodavanjukakvo ste već čuli od mene. I uvjeren sam kako ću ga još morati ponavljati. Ne znam
koliko ćete to puta morati čuti prije nego sasvim prihvatite.
>
Odšetao je do sredine sobe i zagledao se u nju. - Vi pričate najbolje priče koje sam ikad čuo, Heather - nastavio
je. - Razveseljavate me pričama o korisnicima u Staračkom domu, o Timu i gospođi Grochow-ski, o Stephenu, b
Uspaljenom Hanku i Ludoj Carol. Te su priče pune pojedinosti i osjećaja. Ponekad su tako duhovite da pucam od
smijeha. Ponekad su tako dirljive da mi suze dolaze na oči. Živopisne su i pune detalja. Kao da Starački dom
oživi preda mnom. A sada mi pričate najdramatičniju priču u svom životu - o tome kako vas je netko udario -a
nema nikakvih pojedinosti, nikakvih osjećaja, nikakvih boja, nikakve živosti, nikakvih osjećaja. Kao da se nije ni
dogodilo. Zašto?
Heather je šutjela.
- To što se vama događa, zove se neuroza. Taj je izraz izmislio I Freud. Razmišljajući o tome što uzrokuje
neurozu, skovao je izraz: »prisilno ponavljanje«. Taj veleučeni izraz znači da ljudi s neurozom imaju sklonost
stalno iznova ponavljati isto glupo ponašanje. Razlog zbog kojeg pametni ljudi poput vas mogu biti tako glupi u
nekom području svog života je taj što ne znaju razmišljati o tom području. Ne znaju kako razmišljati o tom
području zato što ih njihovo iskustvo / v/. djetinjstva nije naučilo da razmišljaju o tom području.
- Došli ste k meni zato što imate neurozu, »prisilno ponavljanje«. Da budem određeniji, vaša se neuroza očituje u
odnosu prema muškarcima. Iako ste pametni i lijepi, birate jednog gu bitnika za drugim. Došli ste k meni zato
što ste to shvatili, shvatili ste da ste negdje zapeli. Ali nismo se osobito pomakli, je li tako? I dalje se glupo
odnosite prema muškarcima, stalno iznova, jer još niste naučili razmišljati na tom području. Zato ste mi ispričali
tako dosadnu, šturu priču.
- Želim da mi ponovno ispričate tu priču. Samo ovaj put želim da razmislite o njoj. Ne želim da ispuštate
pojedinosti. Želim da bude živopisna i bogata, da oživi preda mnom.
- Zaista se nema što reći - usprotivila se Heather. - Tony i ja smo se našli i otišli skijati. Došao je po mene u jedan
popodne. Krenuli smo oko dv;\ i trideset i ostali do pet. Zatim snio se vratili k meni. Pripremila sam večeru.
Nakon večere, vodili smo ljubav. Zatim je, kao što sam već rekla, želio otići. Ja sam lii|<la da ostane. Posvađali
smo se oko toga pa me udario, zatim je otii..i<>
Dr, Kolnici/, je i dalje stajao nasred -oIh', bonuM m* sa sudbom. * i>'«i'Hftju remo ih ni ftio još nlNiiu)
činili, Igrut
-**"•
ćemo malu igru. Samo što to nije prava igra; vrlo je ozbiljno. Nazivam je igrom zato što ću ja igrati ulogu.
Glumit ću zdrav dio vašeg uma.
Prešao je preko sobe i stao iza Heatherina stolca. - Postavljat ću vam pitanja, s tim da ćete se vi pretvarati da ta
pitanja ne postavljam ja, već vaš vlastiti um - njegov zdravi dio. Znate, razmišljanje se djelomično sastoji i od
toga da sami sebi postavljate pitanja, a kad se radi o odnosu s muškarcima, vi sebi ne postavljate pitanja koja si
inače postavljate u zdravijem dijelu svoga života. Zato ću ja čučnuti iza stolca i postavljati pitanja kao da ih
postavljate vi. Razumijete?
- Mislim da da - uzvrati Heather. Uznemirila se.
- Dobro - reče dr. Kolnietz, čučnuvši tako da su mu usne bile nedaleko Heatherine glave.
- Tony je došao po mene ujedan sat - reče. - To je kasno za skijanje. Zašto nije došao ranije?
- Rekao je da će doći ranije. Rekao je da će doći po mene u deset. Čekala sam i čekala, a u jedan je napokon
stigao.
- Pitam se, zašto me ostavio tako dugo čekati? - upita dr. Kolnietz.
- Pitala sam ga, a on je odgovorio da je još morao popraviti jedan auto, nepredviđen posao.
- Jesam li mu stvarno povjerovala kad mi je to rekao?
- Sumnjala sam - prizna Heather. - Toni je mehaničar i bilo mi je čudno da je otišao u radionicu ujutro, prije
izleta. Ali nisam mu htjela postavljati pitanja. Pomislio bi da mu ne vjerujem i razljutio bi se.
- Pitam se zašto me nije nazvao da mi kaže kako će zakasniti? -upita dr. Kolnietz.
- Nisam ga pitala. Nisam htjela da ispadne kako navaljujem na njega.
- Je li mi bilo zabavno na skijanju s Tonvjem?
- Ne. Bilo me jako strah. Prvo je morao unajmiti opremu. Sve mi to bilo strano, novo. Zatim me odveo na, kako
je rekao »baby
Ipust«. Stalno sam padala. Rekao mi je da ću morati naučiti okretati, jlttinolila sam ga da me on nauči.
Pokušavao je desetak minuta, ali iSlo. Mislim da sam prilično nespretna. Nakon toga je rekao da
III je dosta i neka sama naučim okretati, te otišao na veliki spust. [tnluo .sam padala i nije bilo nikakvog
napretka, dok nije naišao neki
Ittlilltk koji ine poučio kako vozili u rjlllei, Nakon loga me više nijebilo toliko strah. Zatim se, oko pet, vratio
Tony, kad su zatvorili ski--liftove, pa smo se vratili kući i ja sam počela spremati večeru.
- Jesam li imala želju pripremati večeru? - upita dr. Kolnietz.
- Ne. Bila sam umorna i nije mi se kuhalo. Nadala sam se da će me Tony odvesti nekamo na večeru. Makar na
pizzu. Ali on je rekao da nema novca jer je platio skijanje. Zato sam ja kupila dva odreska, krumpira i sladoled.
Kod kuće sam već otprije imala bocu jeftinog
gina.
- Jesam li popila više nego inače?
- Jesam.
- Zašto?
- Bila sam loše raspoložena. Mislila sam da će me to opustiti. I
pomoglo je.
- Jesam li imala želju da idem u krevet s Tonvjem?
- Da, piće mi uvijek probudi želju, a i htjela sam da se pomirimo.
- Jesam li uživala dok smo vodili ljubav? Jesam li doživjela vrhunac?
- Ne. Tony je imao prijevremenu ejakulaciju. Rekao je da je to
/.bog gina.
- Jesam li mu povjerovala?
- Nisam. Pomislila sam da alkohol ima baš suprotan učinak. Ali, možda griješim. Meni je tad obično lakše
doživjeti orgazam. Nakon što je ejakulirao, zamolila sam ga da mi rukom pomogne svršiti, ali je on rekao da ne
može jer je preumoran.
- Kako sam se tada osjećala?
- Napuštenom. Stalno sam se nadala da se dan ipak nekako može spasiti. Ono što najviše volim je prespavati s
nekim, priljubiti se uz nekoga, imati nekoga koga ću držati cijelu noć. Da je ostao, to bi
sve popravilo.
- Pitam se, zašto ga prije odlaska u krevet nisam pitala hoće li
ostati ili ne?
- Htjela sam, .ili sam odlučila da neću. Tony mi stalno ponavlja
da ne voli kad n<-ik<> vrši pritisak na njega.
Dr. Kolnici/, se uspravio i protočno. Ukočio se. Znao je da je to dijelom /,boy> nospietnog položaja u kojom je
čučao iza lleather. Ali bila je m i ukočenost nekoga ikoje upiavo došao iz borbo. A još žešća boib.i i<- lek
slijedila. Otišao je do sv<>y, utdnog slnln i uzeo kazetofon. Sjeo i< mi rub stola i pogledao Heaili<«r. Gileli ji«
dun '/.»pravo bio ■ '(ini, , .u. Ifl' lako?

- Gadan promašaj - reče Heather.

- Želio bih da ponovno odigramo tu istu igru - reče dr. Kolnietz - tako da ću ja postavljati pitanja koja ste si sami
trebali postaviti, klečeći iza vas, govoreći uime zdravog dijela vašeg uma. Samo što bih ovaj put želio snimiti naš
razgovor. Jeste li spremni za to da ga snimimo?
Heather kimnu. Dr. Kolnietz uze magnetofon i položi ga na kauč pored nje, uključi, te ponovno čučnu iza stolca.
- Jesam li bila ljuta kad me Tony pustio čekati cijelo jutro? -Da.
- Jesam li mu rekla da sam ljuta zbog toga? -Ne.
- Jesam li bila ljuta što se nije sjetio javiti da će zakasniti? -Da.
- Jesam li mu rekla da sam ljuta zbog toga? -Ne.
- Jesam li bila ljuta kad je napokon stigao i rekao da je morao popraviti jedan auto, što mu nisam povjerovala?
- Da.
- Jesam li mu rekla da sam ljuta zbog toga? -Ne.
- Jesam li bila ljuta što nije ostao sa mnom da me nauči skijati kad mi je trebala pomoć?
-Da.
- Jesam li mu rekla da sam ljuta? -Ne.
- Jesam li bila ljuta što me nije izveo na večeru? -Da.
- Jesam li mu rekla da sam preumorna da bih kuhala i da me sve lojjuti?
Ne.
Jesam li bila ljuta kad je preuranjeno ejakulirao?
Da.
Jesam li mu rekla da sam ljuta?
Ne.
Jesam li bila ljuta kad je rekao da je pieumoran da bi me doveo • (<> klimaksa?
Dn.- Jesam li mu rekla da sam ljuta zbog toga?
-Ne.
- Jesam li bila ljuta kad je ustao i počeo se spremati za odlazak?
-Da.
- Jesam li mu rekla da sam ljuta zato što odlazi?
- Ne baš na taj način - uzvrati Heather.
- Što sam mu rekla?
- Kad je već bio obučen i otvarao prednja vrata da ode, a ja stajala gola-golcata u dnevnoj sobi, rekla sam mu da
ima muda od
maslaca.
Dr. Kolnietz se nasmija. Nije se mogao suzdržati. Ustao je, stao pred nju i protegao se. - Žao mi je što sam se
nasmijao, Heather -reče - ali to je stvarno bilo smiješno.
- Ni sama ne znam što sam time htjela reći, ali došlo mi je da kažem - uzvrati Heather.
- Ukratko, rekli ste mu da nije muškarac i daje pravi kenjac. Tad vas je udario, ha?
-Da.
Dr. Kolnietz se vrati i ponovno kleknu iza nje. - Kako sam se osjećala nakon što me Tony udario? - upita.
- Kao da nisam ništa osjećala. Bilo mi je svejedno.
- Kad kažu da im je bilo svejedno, ljudi obično zapravo žele reći da su 11 isti mah imali različite, snažne i
protuslovne osjećaje. Kakvu sam to mješavinu osjećaja ja iskusila nakon što me Tony udario?
- Bilo mi je drago da sam ga uvrijedila. I dalje sam bila bijesna na njega. Bilo mije drago da sam izvukla iz
njega nekakvu reakciju. Osjećala sam se povrijeđenom. Imala sam osjećaj da to možda zaslužujem. Također sam
se osjećala bijedno. Imala sam osjećaj da se odnosi prema meni kao prema ništariji zato što to i jesam.
Sad su uslijedila brža, oštrija pitanja.
- Pitam se kako se osjeća moja majka kad je otac udari?
- Ne znam.
- Do vraga, razmislite!
- Možda isto iako. Možda frustrirano. Možda osjeća mržnju. Možda mrzi samu sobe. Možda joj je postalo
svejedno.
Pitam se, kaže li kad moja im\)kn mom ocu đn su mu muda od
maslaca?
um d« je beskičmenjak.
- Udari li je moj otac tada? -Da.
- Pitam se je li Tony poput moga oca?
- Ne, moj otac je alkoholičar.
- Pitam se nije li Tony alkoholičar?
- Ne može biti.
- Zašto ne?
- Ne izgleda kao alkoholičar.
- Pitam se je li moj otac prije dvadeset pet godina izgledao kao alkoholičar?
- Tony nije pasivan kao moj otac.
- Pitam se nisu li pasivni muškarci ti koji udaraju žene? Pitam se nisu li pasivni muškarci ti koji siluju? Pitam se
ne udaraju li pasivni muškarci iz slabosti, a ne iz snage?
- Tony je drugačija osoba - usprotivi se Heather, gotovo cvileći.
- Pitam se, nije li moj otac od onih koji ne održe obećanje? -Nastavio je dr. Kolnietz. - Pitam se, nema li moj
otac običaj kasniti? Pitam se, ne dolazi li on s isprikama koje zvuče neistinito? Pitam se, može li čovjek računati
na njega?
Heather je eksplodirala. - Dosta mi je ovoga! - zaurlala je, na rubu histerije. - Sve smo to već prošli. Uvijek ista
priča, reći ćete mi. Reći ćete mi da ponavljam priču svojih roditelja. Reći ćete mi da se odnosim prema
muškarcima isto kao moja majka. Reći ćete mi da biram iste muškarce kao moja majka. Reći ćete mi da biram
muškarce koji se odnose prema meni onako kako se moj otac odnosi prema mojoj majci. Ali, sve je to uzalud.
Umorna sam od toga da mi stalno govorite kako ponavljam istu priču.
Dr. Kolnietz je sad stajao ispred nje.
- Oboje smo umorni od toga, Heather - reče - ali moramo nastaviti dok ne promijenite priču. Problem je u tome
daje to jedina priča koja vam je zasada poznata.
- Problem je u tome da ne srećem pristojne muškarce - uzvrati I leiither. - Nema pristojnih muškaraca.
Dr. Kolnietz se suzdržao od čestog poriva muških psihijatara da joj odgovori kako bi joj on mogao pokazali da
ima pristojnih muš-knnu'ii. Umjesto loga, reče: - Ima piislojnih muškaraca. Ali, vi ih ne i*,«imječujele. Oni vas
ne privlače. Oni /.a vas ne dolaze u obzir. Ne uklapaju se u vašu priču. Kad bi vam koji od njih čak i skočio u
krilo, i ne blNie znali šio bisie • njim. Pobjegli bi.Nle, Ne bi'i< • znnli kako dase odnosite prema njemu, jer
nemate priču o tome kako se postupa s pristojnim muškarcima.
Djeluje iscrpljeno, pomislio je. Da ga je gledala, i ona bi to pomislila za njega. Stade joj tiho davati upute: -
Neuroza ima svoj vlastiti život.Vraća udarac. Pokušava se očuvati. To zovemo »otporom«. Borimo se protiv
vašeg otpora. Čovjeku se čini lakše živjeti sa starim pričama, čak i kad one ne daju rezultata, kad još nije stvorio
nove, kad se nove priče čine čudnima i stranima. Ali što budete svjesniji svog otpora, to ćete si više pomoći. Zato
sam snimio naš razgovor. Htio bih da ovu kasetu ponesete kući i da je preslušate od početka do kraja, barem dva
put, prije nego što se ponovno nađemo. Nećete imati želju to slušati. Želim da promatrate sami sebe kako pružate
otpor. Želim da sami sebe promatrate kako ne želite čuti što je na njoj.
- Nije to samo vaš problem, Heather. To je problem svakoga tko ima neurozu. Svi dođu na terapiju tvrdeći da se
žele promijeniti, a onda se počnu ponašati kao daje promjena zadnja stvar na svijetu do koje im je stalo. Neuroza
uvijek pruža otpor. Želim da promatrate kako se žestoko borite protiv promjene. Želim da primijetite kako se
žestoko borite protiv mene i onoga što pokušavam učiniti. - Prišao je kauču, isključio kazetofon, izbacio kasetu i
pružio joj je.
- Već smo se dogovorili za sljedeću seansu - reče. - Vidimo se, dakle.
Heather je stavila kasetu u torbicu, ali je odlazeći pomislila: -Nisam sigurna da ću doći.
Nakon stoje zatvorila vrata, dr. Kolnietz je ponovno sjeo za radni stol. Pomislio je kako su ga poučavali da
psihijatar treba biti rezerviran, suzdržan, ne govoriti, biti neaktivan. Pitao se bi li za Heather bio bolji kakav
drugačiji terapeut.
Bila je sreća daje Heather rekla Georgiji da uzme krevet gospođe Car-stairs pored prozora, jer nisu prošla ni
dvadeset četiri sata, a dobila je cimericu. Lutzina Stolarz bila je visoka, mršava žena od sedamdeset devet
godina, čije dostojanstveno držanje nije uspijevalo sasvim prikriti malodušnost. - Baš sam glupa - rekla je
Georgiji - nikad ne bih ni pomislila da ću se uvaliti u ovakvu kašu.
Kaša se zakuhala kad se prije ilesei elana, vraćajući se od poštanskog sandučića, poskliznula na ledu picd svojom
kućom i slomila kuk. Nn sreću, nepunih ili'set minutu kasnije luduje svojini kamionom prolazio Kob, farmer
kojem je dalu u z.iikup zemljište, i primijetio Je kako

leži. Nije predvidjela da će pasti, ali čim se to dogodilo, smještaje znala što valja činiti. Rekla je Robu da joj
donese nekoliko pokrivača iz kuće i pozove Hitnu pomoć. Dalje se sve odvijalo kao po rutini. Stigla su kola
Hitne pomoći, odvezla je u Opću bolnicu New Warsaw i sljedećeg je jutra operirana. Stavili su joj šipku.
Sve bi to bilo vrlo jednostavno da ona nije bila udovica i živjela sama. To jest, sama ako se ne računa Navor,
njezin koker španijel. Nabavila ga je prije četrnaest godina - šest mjeseci nakon što joj je umro muž - i nazvala
ga tako jer je kao štene bio sav navoran. Sada, kao ostarjeli pas, opet je bio sav navoran. Njegova se slika,
zajedno sa slikom njezina muža, već nalazila na vrhu njene komode. I Georgia je imala slike svog pokojnog
supruga, svoje djece i unuka, ali ih je držala polegnute naopačke u ladici komode. Jedina slika na njezinoj
komodi bila je razglednica koju je dobila prije mnogo godina i koja joj se toliko svidjela da ju je dala uramiti -
upravo ona koju je, preseljavajući se, jučer stavila na komodu, a na kojoj je bila vrlo mlada djevojka, ne starija
od šesnaest godina, stoje sjedila na ljuljačci.
Lutzina - »Zovite me Lucy, svi me tako zovu« - i njezin muž bili ■.u poljski emigranti koji su se skrasili u New
Warsawu. Nisu imali tl|i'ce, a vodili su najveću farmu za preradu mlijeka u okrugu. Kad joj |r suprug umro, krave
je prodala preprodavaču, a veći dio zemljišta ml nekoliko stotina jutara, jednom od perspektivnih poljoprivrednih
dobara. Štagalj za sijeno dala je preurediti u kuću, tu su živjeli Rob i lijekova žena, a staju je srušila i drvo
prodala. Bila je dobro financijski opskrbljena.
To je bio drugi dio kaše. Imala je dovoljno novca da si uzme me-ilkinske sestre za cjelodnevnu njegu, da ih je
mogla dobiti. Ali nije. 11 bolnici su joj rekli da će još šest tjedana nakon što bude otpuštena 11 ebati pomoć, a uz
to i fizikalnu terapiju. Tada je otkrila kakva nestalni medicinskih sestara vlada u regiji. I tada su joj predložili da
šest i|r*ilana boravi u Willow Glenu. Nije bilo drugog izbora. - Tko bi misliti da ću završiti u staračkom domu -
rekla je Georgiji. - Premda ne I!H»hii reći da sam baš završila ovdje. Za šest tjedana idem kući. Ipak, trtinr'ki
dom!
Pravi koncentracijski logor, nije li tako? - sažalila se Georgia. mio Ne zaću glasno zujanje. - Zvono /.a ručak -
objasnila je - zovu hN u blagovaonicu. Vas će poslužiti ovdje?
Ne, žele da idem u blagovaonicu namignu I.ut/.ina. - Hoće da i* viip hodam. To je dio fizikalne terapiji-, kažu.
Samo vi hodile. Ja irtthovlln spora.

- Ništa zato - uzvrati Georgia. - U početku je teško snaći se po ovim hodnicima, a meni je i drago da imam
društvo.
Međutim, Lutzina još nije bila u stanju praviti nekom društvo dok je hodala. Morala se koncentrirati na svaki
korak s hodalicom. I bilo je očito da joj to nanosi bol. - Kažu mi da je to zbog hematoma u tkivu - s mukom
objasni. - Za nekoliko bi tjedana ta bol trebala proći. - Napredovale su polako, ali Georgiji to nije smetalo.
Osjećala se kao znalac koji upućuje pridošlicu.
Georgia je bila podvojenog mišljenja u pogledu blagovaonice. Sviđalo joj se to što je desert već bio poslužen -
zdjelica s voćem i kolač pored svakog tanjura, te žemlja na malom tanjuriću. Mogao si sjesti gdje god želiš i čim
bi sjeo, konobar bi ti donio glavno jelo, još vrelo, ravno iz kuhinje. Bilo je lijepo da te netko služi, nije trebalo
kuhali, prati posuđe. Ali, bila je prejako osvijetljena. Sobe su imale zavjese, politirani namještaj i svjetiljke koje
su davale meko osvjetljenje. Ali ova golema prostorija bila je u cijelosti funkcionalna i bez prozora, sve moderno
i blistavo. Vrlo hladno. I čovjek nikad nije znao 11«) će sjesti do njega; ponekad bi se osjetila kao da je u stupici.
Sada se nije osjećala tako. Lutzina je bila očito umorna nakon hodanja i njih su dvije jele zajedno, u prijateljskoj
šutnji. Kad su pojele, došla je k sebi. - A vi? - upita Lutzina. - Zašto ste vi u staračkom domu?
- Moja su me djeca smjestila ovamo.
- Zašto? Ne izgledate mi kao da vam nešto nedostaje.
- Ništa mi ne fali - frknu Georgia. - Kažem vam da su me oni smjestili ovamo.
- Ali, mislim da se to više ne može. Svakako mora postojati neki razlog.
Prilično sam umorna - izjavi Georgia. - Rado bih se vratila u naše krilo, ako nemate ništa protiv. Hoćete li se
moći sami vratiti ii.ilraj;?
Naravno.
(ieorgia je već bila ustala od stola. Okrenula se na peti i otišla, ostavljajući Lulzinu za stolom zbunjena izraza
lica.
nije nego Sto je otišla dr. Kolniei/.u, lleather je odvezla Stephena u dnevnu sobu, lako da može gledali televiziju,
dok inu Peggy ne donese |)osluziivnik s jelom i ne nahrani ga. Nije se bunio. -AH, Stephen trebali promjenu'-
rekln Im mu, zbog vlnMltfl potrrlv i\n se brine o
njemu. Ustvari, bila mu je pružila već dovoljno promjene. Otkad je prošle večeri saznao da želi seks s njim, da
joj je to na pameti isto kao i njemu, njegova je čežnja postala još jača. Ovaj su mu put misli odlutale od dosadne
televizije ne za nekoliko minuta, već za nekoliko sekundi. Rekla je da je smislila nešto za njih, da ga nešto čeka.
Nije znao o čemu se radi, ali cijelu je noć i to jutro imao erekciju već pri samoj pomisli na to.
Pa ipak, istovremeno, neki se dio njega još suzdržavao. Nepopustljivo. Kao da je neki glas u njemu urlao: -
Stani! Ne predaj se! Bori se! Odgurni to! Očito nije riješio zagonetku. Mora se više zadubiti. Nije čeznuo za
seksom jer je mislio da nikada neće imati priliku, ali sada mu se činilo da bi uskoro mogao imati priliku, pa ipak
je i dalje oklijevao, bio preplašen. Zašto? A onda mu sinu. Dakako, radilo se o Velikoj Boli.
Kad su ga preselili s odjela za idiote, Zavod je obavijestio njegove roditelje da nije retardiran - da je, zapravo,
izuzetno inteligentan. Oni su odbili da ga uopće dođu pogledati. Uspjeli su ga izbaciti iz svog života i nisu kanili
počinjati sve iznova. Ali, kad mu je dr. Kolnietz bez imalo uvijanja rekao za to potpuno odbijanje, to ga nije
nimalo pogodilo. Nije se sjećao svojih roditelja. Nije se sjećao nikakvog doma. Nije se sjećao kad je smješten u
Zavod. Nije se sjećao kad je prvi put upoznao dr. Kolnietza. Jedva se sjećao odjela za idiote; njegova su sjećanja
počela onog dana kad je premješten iz njega. Što ce njega ticalo, njegov je roditelj bio dr. Kolnietz, njegov otac i
majka u jednoj osobi, a sve ostalo osoblje u Zavodu smatrao je samo pomoćnicima dr. Kolnietza. Na
intelektualnoj je razini dakako znao da nije lako, ali činjenice su tu bile nevažne.
Međutim, sve se to promijenilo kad je dr. Kolnietz, sada je već ■ikoro bio pravi doktor, ponovno došao s
fakulteta na praznike, u pro-l|eće 1970. -Vrijeme ističe - objavio je dr. Kolnietz, objašnjavajući da Vlncla više ne
želi plaćati dodatne troškove njegovog posebnog obra-•.oviinja. Kako mu ništa drugo nije bilo dostupno,
Stephen je imao ne-■(isilnu potrebu za učenjem i u dobi od jedanaest godina već je obrađivao neke materijale
namijenjene visokoškolskom uzrastu. - Pokupit ('-u lu stvar produžiti što više mogu - obećao je dr. Kolnietz. -
Naš ir1 lUKiiinent da ti Zakon jamči obrazovanje, barem do šesnaeste godi-nr», Ali oni žele srezati troškove i
prije ili kasnije će te premjestiti u Itflknv dom, a loje gotovo isto kao cl a si ponovno na odjelu za idiote. Trtim) ti
neće moći pružiti ništa osim pranja i hrane. Žao mije.
- MOGAO/H 11I/DOĆI/ŽIVJHTJ/S/TOBOM (Ukucao je.Dr. Kolnietz mu je strpljivo objasnio zašto to nije
moguće. I još gore od toga. Nastavio je objašnjavati, ma koliko mu to teško padalo, da on ima svoj vlastiti život,
i da će ubuduće moći samo rijetko posjećivati Stephena, budući da će kao stažist i psihijatrijski specija-lizant u
dalekom gradu, imati samo dva tjedna praznika godišnje. I kako će se jednog dana oženiti i imati vlastitu djecu.
Počelo je predbacivanje: TREBAO/SI/ME/OSTAVITI/NA/ODJE-1,1 I/ZA/IDIOTE. BILO/BI/MI/BOLJE.
SAD/BIH/VEĆ/VJEROJATNO/ MIO/MRTAV. DA/SAM/BAR/MRTAV.
Psihijatri taj proces nazivaju »dokrajčenjem«, rekao mu je dr. Kolnietz. Bio je to prikladan naziv. Njega su
»dokrajčili«. Tek tako. Kao napušten vagon, prebačen na mrtvi kolosjek. Napušten. Zaboravljen. Dokrajčen.
Taj je proces trajao godinama. Godine patnje, prije nego što je našao kakav-takav mir. Nije to bila samo borba
protiv toga što se mora lišiti dr. Kolnietza; bila je to i borba s Bogom. Otkad je znao za sebe, vjerovao je u Boga
- jednostavna dječja vjera. Sada je ta vjera bila na kušnji. Zašto ga je Bog stvorio? Zašto Bog dopušta da se to
dogodi? I pri kraju, tijekom jednog od sad rijetkih posjeta dr. Kolnietza: ZAMIJENIO/SAM/TE/BOGOM.
NE/MOGU/BITI/NIČIJE/DIJETE. ČINI/MI/SI'/DA/SAM/GA/IZMISLIO. ON/JE/SAMO/TOBOŽNJI/ BOG.
Al.I/NIVMOGU/ŽIVJETI/BEZ/NJEGA. TO/NIJE/VJERA. ALI/ NKMAM/I)RUGOG/IZBORA.
KAKVA/JE/TO/VJERA/KAD/NEMAŠ/ I/HORA? I'RISILNA/TOBOŽNJA/VJERA?
U Zavodu su ga nekako uspjeli zadržati do šesnaeste godine. Kad su ga poslali u prvi dom za nezbrinute, bio je
već prihvatio svoju sudbinu. To nije bilo dobro mjesto -jedan od bolničara tukao gaje potajno i redovito - i
gotovo je umro prije nego stoje dr. Kolnietz isposlovao da gn premjeste u tada novootvoreni Willow Glen, kad
mu je bilo sedamnaest godina. Tada je već bio shvatio da najveća mogućnost obrazovanja ne dolazi i/.vana, da se
ne potiče razglednicama, već razmišljanjem,,^ Ne mogavši činiti ništa drugo, izvještio se u tome da skuplja sitna
iskus-iva i izvlači iz njih sve što se da. Njegov se odnos s »tobožnjim« Bogom svakodnevno produbljivao i
njegovo se poimanje sve brže razvijalo. Više nm nije nedostajao dr. Kolnietz. Uistinu je odradio »dokrajčenje«.
Uistinu? Pitao se Stephen, ležeći u dnevnoj .obi VVillovv Glena, dok je u pozadini zamorio televizor. Uspio se
odu■< i dr. Kolnict/.a, to je točno. Ali, po svemu sudeći, pritom ■<• uspio o.Ik-iM i seksualnosti. Nikakvo čudo.
Hol zbog napuštanja, u .lobi kud ,<ksualnost obično počinje pupnil, bila je gotovo više n<•;.•." i<> |f inogtio
podnijeti.
Bilo je razumljivo da se želio zaštititi od toga da ponovno doživi takvu bol, da je postavio zapreke tome da mu
itko ponovno postane toliko važan.
Da, to je zvučalo kao prihvatljivo objašnjenje. Ali zašto se te zapreke odjednom počinju rušiti u dobi od dvadeset
devet godina? Jednom je na radiju slušao nekog propovjednika koji je govorio kako Bog nikad ne daje ljudima
više boli nego što mogu podnijeti. Znao je da je i ova, kao praktički svaka isključiva izjava, samo napola točna,
ali u dobi od trinaest ili petnaest godina sigurno ne bi mogao podnijeti više. Znači li to daje sada u stanju
podnijeti takvu bol? Godila mu je pomisao da je sad možda dovoljno snažan da se ponovno uhvati u koštac s
gubitkom, a ipak ga je i plašila. Ako dr. Kolnietz nije mogao ostati uza nj, kako bi to mogla Heather? Ali,
ponesen maštarijama, u tom je trenu bio siguran kako bi bio u stanju podnijeti tu bol. Sve će ispasti dobro. Kažu
da je ljubav slijepa. E, pa, on ulazi u to širom otvorenih očiju. Umije on izaći na kraj s tim. Umije li doista? Ili
osjeća takvo samopouzdanje zato što mu preostaju još dva tjedna da se odluči?
Hank Martin je došao gledati televiziju u dnevnu sobu dugo nakon što su Stephenove misli odlutale od nje. U
početku je Hank bio zaokupljen reprizom jedne stare humoristične serije. Ali onda je došla scena u kojoj grupica
dječaka tjera mlađeg od sebe zato što je premalen da bi se igrao s njima. Hank je uvijek bio premalen za svoje
godine. U zapadnom Clevelandu, gdje je odrastao, to je bio velik nedostatak. Misli mu odlutaše
k£Messerschmittima.<*
Da je bio na sudu, pod zakletvom, Hank bi priznao da nikad nije vidio Messerschmitt. Bio'je svjestan toga daje,
pokušavši se priključili marincima u dobi od trideset dvije godine, odbijen zbog niska Ki.sla i zbog pupčane kile.
Ali primila gaje Vojska, i pošto je prošao osnovnu obuku, ratne je godine proveo kao pomoćni službenik inten-
(Iniita u Fort Polku u Louisiani. Možda bi postao kaplar da se nije uviilio u malu nepriliku zbog pića.
Ali najčešće se toga drugačije »sjećao«. »Sjećao« se da je puno '" Pearl Harbora prepoznao nacističku opasnost i
priključio se |l"V.il (lanadian Air Force. Njegov istančan instinkt i prirođene pilot-1.1 • sposobnosti brzo su
zamijećeni. Unaprijeđen za poručnika, preba-i |r kao lovački pilot u Knglesku da brani njene obale od »Švaba«. |
uUjdovao je u mnogim borbama S'Messeischmitlim.i.'U ovoj, o kojoj lito rn/.mišljao, uspio je oborili čnk ni.
Dok je sjedio pred televi-|m u dnevnoj sobi ne gledajući u nj, »»prl«Jc6i<> ■<■ kako mu je»švapski« mitraljez
oštetio jedan upornjak te se jedva spustio. Kad je ušao u kantinu, svi su ustali i zapljeskali mu. Zapovjednik
zrakoplovnog puka se upravo spremao održati govor, prije nego što će mu prikačiti još jednu medalju, kad se
oglasio poziv na ručak.
Hank je ustao i primijetio daje Stephen budan. Ustvari, bogalj je zurio ravno u njega, iako se doimao kao da nije
svjestan njegove prisutnosti. Pa, to se da srediti. Hank se ogleda oko sebe. U dnevnom boravku nije bilo nikoga.
Krećući prema blagovaonici, on uze svoj štap, zavitla njime i oštro, žestoko tresnu nogu Stephenova kreveta.
Kad se oglasilo zvono za ručak, Peggy je pošla u blagovaonicu da uzme kolica s poslužavnicima. Samo četiri
korisnika iz krila C nisu ručala u blagovaonici. Peggy je prvo odnijela jelo Ludoj Carol, što je sjedila u svojim
invalidskim kolicima, u hodniku, pored pregratka za sestre. Stolac je imao ravni naslon s karikama za remenje i
vlastitim stalkom za jelo s prednje strane, koji je istovremeno služio i kao neka vrsta zaštitne pregrade, iako se
lako dao pomaknuti. Dok je Peggy stavljala hranu pred nju, Carol je ponavljala svoju uobičajenu litaniju, ali čim
ju je poslužila, ona se slasno posveti ručku.
Drugi je poslužavnik odnijela u dnevni boravak. Na zvuk zvona gospođa Stimson je odvezla svoja kolica tamo i
sada je sjedila za stolom, čekajući. Dobro, pomisli Peggy. Možda danas neće ništa bacati. Kao i obično, Rachel
nije ništa rekla kad je jelo stavljeno pred nju.
Treći je poslužavnik Peggy odnijela u sobu gospođe Grochowski. Kako je bila sasvim paralizirana, kao i
Stephen, gospođu Grochowski je trebalo hraniti. Peggy sjedne i uze je bez riječi hraniti. Taj se dugotrajan
postupak odvijao u tišini. Kad su završile i Peggy joj stala brisati usta, gospođa Grochowski primijeti: - Šutljiva
si, je li, Peggy?
U skladu s njezinom primjedbom, Peggy ne reče ništa. - Mislim da je to zato što još nemaš što reći. Ali to ne
znači da nećeš imati. Neće proteći dugo, a ti ćeš imati mnogo toga reći, mnogo toga što će vrijediti poslušati.
Iznoseći prazni poslužavnik, Peggy pomisli kako je to malo vjerojatno. Ipak, svidjele su joj se riječi gospode
(irocliovvski. Nije joj bila mrska pomisao na to da će jednoga dana možda moći reći nešto što će bili zanimljivo
slušali.
Posljednji je poslužavnik bio za Slephena. Kaci ga je nahranili), on zablejii: - Išhlihli. - Dala nm je ploču sa
slovima i on zakuca: - I/.NK-Sl/MI'/IZ/DNKVNK/SOHI'-.
Peggy odgura njegov krevet na uobičajeno mjesto, pored zida u hodniku. Pitao je Boga bi li imalo smisla potužiti
se na Hanka Marti-na. Bog očito nije držao da je to pitanje dovoljno važno da bi odgovorio na njega. I tako je,
premda još preplašen, sada kad se izvukao iz dnevne sobe, Stephen odlučio da zasada ništa ne govori. Ali Peggy
je željela razgovarati. - Kad sam neki dan bjesnjela na gospođu Si-monton, ti si mi postavio neka pitanja - reče. -
Jedno je od njih bilo, zašto Heather uvijek ima dodatnu pomoćnicu. Pitala sam je i ona mi je objasnila da je to
zato što je često zovu na druge odjele kad netko umire, a to sam i sama primijetila. Ali, jedno od pitanja odnosilo
se na tebe. Zašto te drže na krilu C kad si nepomičan? Kad smo već kod toga, zašto nisi u pravom krevetu, već u
ovakvom? I zašto si uvijek pored pregratka za sestre?
- BIO/SAM/U/DOMU/ZA/RETARDIRANE. MISLIŠ/LI/DA/SAM/ RETARDIRAN? - otkuca on.
- Ne bih rekla - polako odgovori Peggy. A onda, kao da su joj se ubrzale i misli i riječi. - Ne možeš biti retardiran
kad tako dobro pišeš. Zapravo pišeš bolje od mene. Možda si zapravo vrlo inteligentan.
- JA/JESAM/VRLO/INTELIGENTAN - otkuca Stephen - ALI/ SAM/U/RETARDIRANOM/TIJELU.
ZAMISLI/KAKO/JE/TO/BITI/ VRLO/INTELIGENTAN/U/RETARDIRANOM/TIJELU. HOĆEŠ/LI/
RAZMISLITI/O/TOME? /
Peggy ga pogleda, ne znajući što da kaže.
- HOĆEŠ/LI? - ponovno otkuca Stephen, navaljujući.
- Da, razmislit ću o tome. Obećavam. - Počela je shvaćati ne samo koliko je inteligentan već i koliko duboko
životan. Životan i čovječan. I koliko je ustvari zdraviji od korisnika u krilu A i B, koji uglavnom nisu više
osjećali nikakvu potrebu za kontaktom.
DOBRO.
Postavio si mi još jedno pitanje - usudila se nastaviti Peggy. -o gospodi Grochowski. Kako to daje i ona
nepomična, a ipak je na luilu C?
I/ONA/.JI'/VRLO/INTELIGENTNA. BILO/BI/NAM/ZABAV-IM i
KAD/mil/MOGAO/BITI/U/N.JF.ZlNOJ/SOBI. KAD/BI/MI/ <
iNA/MOCI.A/DHŽATI/l'I.OČICD/SA/SI.CJVIMA. AI.I/ONA/TO/ NK/MOŽK.
Također si mi rekao da la/mi.sllm /.aSlo se u njezinoj sobi uvi-|k UftIn/,1 jedan prazan krt*v. i nastavi IVnxv-
/■'■■|"'i'»švapski« mitraljez oštetio jedan upornjak te se jedva spustio. Kad je ušao u kantinu, svi su ustali i
zapljeskali mu. Zapovjednik zrakoplovnog puka se upravo spremao održati govor, prije nego što će mu prikačiti
još jednu medalju, kad se oglasio poziv na ručak.
Hankje ustao i primijetio daje Stephen budan. Ustvari, bogalj je zurio ravno u njega, iako se doimao kao da nije
svjestan njegove prisutnosti. Pa, to se da srediti. Hank se ogleda oko sebe. U dnevnom boravku nije bilo nikoga.
Krećući prema blagovaonici, on uze svoj štap, zavitla njime i oštro, žestoko tresnu nogu Stephenova kreveta.
Kad se oglasilo zvono za ručak, Peggy je pošla u blagovaonicu da ti/.i ne kolica s poslužavnicima. Samo četiri
korisnika iz krila C nisu ručala u blagovaonici. Peggy je prvo odnijela jelo Ludoj Carol, što je sjedila u svojim
invalidskim kolicima, u hodniku, pored pregratka za sestre. Stolac je imao ravni naslon s karikama za remenje i
vlastitim stalkom za jelo s prednje strane, koji je istovremeno služio i kao neka vrsta zaštitne pregrade, iako se
lako dao pomaknuti. Dok je Peggy stavljala hranu pred nju, Carol je ponavljala svoju uobičajenu litaniju, ali čim
ju je poslužila, ona se slasno posveti ručku.
Drugi je poslužavnik odnijela u dnevni boravak. Na zvuk zvona gospođa Stimson je odvezla svoja kolica tamo i
sada je sjedila za stolom, čekajući. Dobro, pomisli Peggy. Možda danas neće ništa bacati. Kao i obično, Rachel
nije ništa rekla kad je jelo stavljeno pred nju.
Treći je poslužavnik Peggy odnijela u sobu gospođe Grochowski. Kako je bila sasvim paralizirana, kao i
Stephen, gospođu Grochowski je trebalo hraniti. Peggy sjedne i uze je bez riječi hraniti. Taj se dugo-liajan
postupak odvijao u tišini. Kad su završile i Peggy joj stala brisati usta, gospođa Grochowski primijeti: - Šutljiva
si, je li, Peggy?
U skladu s njezinom primjedbom, Peggy ne reče ništa. - Mislim da je to zato što još nemaš što reći. Ali to ne
znači da nećeš imati. Neće proteći dugo, a ti ćeš imati mnogo toga reći, mnogo toga što će vrijediti poslušati.
J/.noseći prazni poslužavnik, Peggy pomisli kako je to malo vjerojatno. Ipak, svidjele su joj se riječi gospode
Grochovvski. Nije joj bila mrska pomisao na to da će jednoga dana možda moći reći nešto što (5e biti zanimljivo
slušali.
Posljednji je poslužavnik bio za Stephenn. Kud xa je nahranila, on ziihlrjn: - Khhhh. I *. 11.-1 mu je ploču su
slovima I on /ukuca: - I/NI', Sl/MK/IZ/DNKVNK/.1.'»IIK.
Peggy odgura njegov krevet na uobičajeno mjesto, pored zida u hodniku. Pitao je Boga bi li imalo smisla potužiti
se na Hanka Marti-na. Bog očito nije držao da je to pitanje dovoljno važno da bi odgovorio na njega. I tako je,
premda još preplašen, sada kad se izvukao iz dnevne sobe, Stephen odlučio da zasada ništa ne govori. Ali Peggy
je željela razgovarati. - Kad sam neki dan bjesnjela na gospođu Si-monton, ti si mi postavio neka pitanja - reče. -
Jedno je od njih bilo, zašto Heather uvijek ima dodatnu pomoćnicu. Pitala sam je i ona mi je objasnila da je to
zato što je često zovu na druge odjele kad netko umire, a to sam i sama primijetila. Ali, jedno od pitanja odnosilo
se na tebe. Zašto te drže na krilu C kad si nepomičan? Kad smo već kod toga, zašto nisi u pravom krevetu, već u
ovakvom? I zašto si uvijek pored pregratka za sestre?
- BIO/SAM/U/DOMU/ZA/RETARDIRANE. MISLIŠ/LI/DA/SAM/ RETARDIRAN? - otkuca on.
- Ne bih rekla - polako odgovori Peggy. A onda, kao da su joj se ubrzale i misli i riječi. - Ne možeš biti retardiran
kad tako dobro pišeš. Zapravo pišeš bolje od mene. Možda si zapravo vrlo inteligentan.
- JA/JESAM/VRLO/INTELIGENTAN - otkuca Stephen - ALI/ SAM/U/RETARDIRANOM/TIJELU.
ZAMISLI/KAKO/JE/TO/BITI/ VRLO/INTELIGENTAN/U/RETARDIRANOM/TIJELU. HOĆEŠ/LI/
RAZMISLITI/O/TOME? ^
PeSgy Sa pogleda, ne znajući što da kaže.
- HOĆEŠ/LI? - ponovno otkuca Stephen, navaljujući.
- Da, razmislit ću o tome. Obećavam. - Počela je shvaćati ne samo koliko je inteligentan već i koliko duboko
životan. Životan i čovječan. I koliko je ustvari zdraviji od korisnika u krilu A i B, koji uglavnom nisu više
osjećali nikakvu potrebu za kontaktom.
- DOBRO.
- Postavio si mi još jedno pitanje - usudila se nastaviti Peggy. -() gospođi Grochowski. Kako to da je i ona
nepomična, a ipak je na krilu C?
- I/ONA/JE/VRI.O/INTELIGENTNA. BILO/BI/NAM/ZABAV-
NO/KAIVBIH/MOGAO/BITI/U/NJI'ZINOJ/SOBI. KAD/BI/MI/
<>NA/MOGLA/DR/ATI/N,OČICU/SA/SI,OVIMA. Al,I/ONA/TO/ NK/MO/.K.
Također si mi rekao <I.i lazmtalim zašlo se u njezinoj sobi uvijek nalazi i<<l.in prazan Kumi minImvI Pegy,y.
Zašto?- BUDUĆI/DA/SAM/JA/UVIJEK/NA/POMIČNOM/KREVETU/
U/HODNIKU/GOSPOĐA/SIMONTON/MOŽE/IMATI/POPUNJENE/
KAPACITETE/I/PRITOM/JEDAN/KREVET/SLOBODAN. ALI/TO/ NIJE/PRAVI/RAZLOG.
PRAVI/JE/RAZLOG/TO/ŠTO/GOSPOĐA/ GROCHOWSKI/IMA/LJUBAVNIKA.
- Što? - Izlanu Peggy. - Ljubavnika? Koga?
- TO/JE/PRIVATNA/STVAR - otkuca Stephen. - AKO/TE/ZANI- j MA/PITAJ/NJU.
DA/GLEDAŠ/OKO/SEBE/ZNALA/BI.
Ovo je već postalo previše za Peggy. Osim toga, bilo je zamorno pratiti Stephenovo mukotrpno pisanje. Čak i
Heather nije mogla dugo izdržati. Ona objesi pločicu sa slovima natrag na krevet i pođe se pobrinuti za čarol.
Pokupila je posuđe, odvezala je od naslona stolca, odmakla stalak za hranu i pomogla joj da se digne. Dvaput
dnevno bi prošetali Carol. Peggvju je četiri puta prošetala gore-dolje hodnikom, pokraj spremišta, a zatim je
vratila u stolac. Ponovno je prikvačila stalak za jelo, i tako je zagradila, ali zadubljena u razmišljanja o tome
kako bi to bilo biti vrlo inteligentan u retardiranom tijelu, zaboravila je ponovno privezati remenje za naslon.
Stephen ju je uistinu umio nagnati na razmišljanje.
čak je, ušavši u dnevnu sobu da pokupi Rachelin poslužavnik, počela razmišljati o tome kako bi to bilo da uopće
nema stopala. Rachel se još nalazila tamo, zureći u prazno nad ostacima svoje hrane. Ohrabrena, Peggy je upita:
- Kako se danas osjećate, gospođo Stimson?
Rachel je pogleda s neobičnim izradom lica. - Sa mnom ne moraš izigravati medicinsku sestru - istrese se na nju
i odgura kolica od stola, zaokrenu, te zabrza kroz vrata, u hodnik.
Gledajući kako je izjurila, Peggy padoše na um dvije misli. Jedna je bila o tome kako se Rachel brzo i spretno
kreće, stoje već prije primijetila, ali i kako invalidska kolica mogu biti bešumna. Rachel je izašla iz dnevne sobe
ne proizvevši nikakvog zvuka. Druga je misao bila kako je naprosto uzaludno pokušavati biti ljubazan s ljudima.
Maloclušno, ona vrati poslužavnik na kolica za hranu i odgura ih natrag u blagovaonicu.
Čim se vratila oci doktora Kolnierza, lleaihcr n hodniku primijeti prazni stolac Lude <:.u<>l, ;;ialal< /.a hranu
odmaknut u siranu, remenje obješeno do poda. l'ij'v.v je spokojno sjedila u pregratku m ses-iie. Za \\ny,n
iiiilo;.',.! /.iiinla I iciihei mi uju nisi dobro zavezala Ciuol. Pogledaj u hodnike i '"I"- i'ifil Smjesm!
f
Heather sjedne u pregradak za sestre i zari glavu u ruke. Užasnih četrdeset osam sati! Tony je navalio na nju. A
onda su, na svoj način, korisnici i gospođa Simonton također navalili na nju. Zatim i dr. Kolnietz. A sad ovo!
Kako to da joj ništa ne polazi za rukom? Što je to s njom? Zar nije u stanju čak ni Odjel voditi kako treba?
Peggy je dotrčala natrag da je izvijesti kako nema ni traga ni glasa Carol. Heather je nazvala gospođu Simonton i
jedva susprežući suze, saopćila joj što se dogodilo.
Gospođa Simonton je brzo razmišljala. Po svoj je prilici Carol još bila u zgradi. Ali, u to nije mogla biti sigurna,
a vani je bilo ispod nule. Svaka je minuta dragocjena. Nazvala je policiju i obavijestila ih da se Carol izgubila.
Pozvala je gospođicu McAdams. - Carol je ponovno odlutala. Nije na krilu C. Javite sestrama u krilu A i B da
sve pretraže. Vi pretražite blagovaonicu, fizikalnu terapiju, sve ostalo. Nazovite me čim je pronađete ili ne
pronađete.
Gospođica McAdams se dostojanstveno udalji. Pronađu li Garol u Willow Glenu, javit će policiji da nema
razloga za uzbunu, razmišljala je gospođa Simonton. Ali, sestre su javile da je nigdje nema. Gospođica
McAdams javila je to isto. Gospođa Simonton ponovno nazove policiju kako bi naglasila ozbiljnost situacije.
Zatim je s ispričavanjem u glasu telefonirala Rebecci Kubrick i obavijestila je da je njezina svekrva ponovno
odlutala.
Sada joj nije preostalo ništa drugo već čekati. Gospođa Simonton se zavali u stolac, uznemirena i očajna. - Zašto
to ne primi sportski? - pitala se. - Nije to prvi put. Zašto se toliko zabrinula? Je li zato što joj je toliko stalo do
ugleda Willow Glena? Svakako je i to razlog, ali postoji još nešto dublje - pomisli. Razmišljala je o- Garol gdje
luta uokolo po hladnoći. Carol vjerojatno nije bila svjesna toga, ali gospođa Simonton je gotovo osjećala studeni
vjetar na svojoj koži, kao da je na neki način ušla u Carolino tijelo.
Da je bar imala nekog s kim bi mogla podijeliti tu strepnju. Zapravo je imala. Marion Grochowski je uvijek bila
spremna podijeliti njezin teret. Stephen bi rekao nešto jezgrovito - s onom svojom pločicom za pisanje, on je
postao umjetnik u jezgrovitom izražavanju - nešto pomoću čega bi se stvar sagledala u cjelini. Takvi su korisnici
davali •.misao ovom poslu kojem je posvetila život. Nije se ona ustručavala oiiri do njih - to je već mnogo puta
učinila - ali ne ovoga puta. Morala je ostati pokraj telefona. Iz nekoj; su joj razloga u misli doprli odlomci
liturgije iz davnih dana njenoj; krnj«'« anglikanskog odj;ojn: »Gospodine, piiliiiaj da nam pomoli« ••,. <
.oipotline, pohilnj da n r. .p isji.«Misli Roberte McAdams kretale su se u drugom smjeru. Išla joj je na živce ta
strka, i to s punim pravom. Ne samo da su je prekinuli u poslu, već je sve to bilo i posve nepotrebno. Jasno da
dolazi do nezgoda kad se ne poštuju propisi. Korisnici poput Carol, koji moraju biti vezani, ne bi uopće smjeli
biti na krilu C. A isto tako ni paralizirani korisnici, poput Stephena i gospođe Grochowski. Treba ih smjestiti na
krilo A ili B.
Kad to ne bi izazvalo još veću gužvu, gospođica McAdams bi se nadala kako Carol neće biti pronađena. Da se
starica smrzne, bila bi lo dobra lekcija za gospođu Simonton. Onda bi u Willow Glenu možda zavladala veća
disciplina.
Da je ona upraviteljica, stvari bi drugačije izgledale. Uz ovakvu potražnju, ona ne bi ni primala takve korisnike
od kojih je više štete nego koristi. A i pobrinula bi se da sestre ne čine ovakve pogreške. Treba ih bolje pritegnuti.
Pobrinula bi se za to da dobiju propisnu obuku.
Pri pomisli na disciplinu, već na sam spomen te riječi, Roberta McAdams osjeti kako se blago ovlažila između
čvrstih bedara. Dopustila sije da na časak uživa u tome. Ali samo na časak. Sad nije bilo vrijeme za to. Postoji
pravo vrijeme i mjesto za sve.
Poručnik Thomas Petri sjedio je sam za radnim stolom u svom uredu Policijske postaje New Warsaw, osjećajući
se silno zadovoljnim. Ponovno je pogledao na svoje ime i naslov što su se kočili na mjedenoj pločici na
njegovom radnom stolu. Vraški lijepo od njih, pomisli. Da je ostao u New Yorku ili na Istočnoj obali, morao bi
sam kupiti pločicu s imenom. Ali ovdje gaje sve to zateklo već prvog dana kad je stupio na novu dužnost. Na
Srednjem zapadu još ima pažljivih ljudi, koji imaju smisao za ono što se priliči. Bilo mu je drago što je došao
ovamo.
Duduci daje tako rano unaprijeđen u detektiva, mnogi su se pitali zašlo je prihvatio imenovanje u malom gradu,
kad je bez problema mogao dobiti primamljivije mjesto. Ali on je imao svoje razloge, i to mnoge. Prilikom
razgovora dopao mu se šef, a taj je prvi dojam potvrdio jutros, dok mu je šef davao upute za rad. Bilo je lo
područje s malom stopom kriminala - uspješno, seosko, stabilno područje - i državnu se Policija starala ?.a
rutinsko provođenje /akoua. Sviđalo mu ie Stoje lo mali odjel, a on jedini poručnik u njemu, jedini detektiv.
Sviđala mu se odgovornost izravnog izvještavanju Selu, Ali presudno
je bilo to što je do svoje dvadeset devete godine sav svoj život proveo u New York Citvju i sjevernom New
Jersevu i bilo mu je dosta nereda, prljavštine i raspadanja. Odlučio je doći u New Warsaw upravo zato što je bio
miran i sređen. I iznad svega, čist.
Začu se kucanje na vratima. Bio je to narednik Bili Mitchell, vrhovni narednik, čovjek koji će biti njegov glavni
pomoćnik, zatreba li mu pomoćnik. - Oprostite, gospodine - reče - ali htio sam vas obavijestiti da su pronašli
staricu. VVodjenczi i Roberts su je primijetili u veži neke kuće, osamstotinjak metara od Doma. Po svemu sudeći
je dobro, ali su je odvezli na Hitnu da provjere nije li joj studen naškodila. Rekao sam im da je pričekaju, a zatim
vrate u Dom. Ali, mislio sam da ćete željeti da vas obavijestim.
Bilo mu je malo čudno, ali ne i neugodno, da ga ovaj veteran, dvadeset godina stariji od njega, oslovljava s
»gospodine«, kad je tek prije godinu dana postao poručnik u New Yorku. Ali on je poštovao tradiciju da se
policajcu imenom može obratiti samo policajac istog ranga.
- Hvala vam, Bili - reče. - Drago mi je da znam da je na sigurnom. Znate što? Ako nemate nekog prečeg posla,
kako bi bilo da zajedno odemo po nju i odvezemo je u Dom? Na taj ću se način upoznati s bolnicom i sa
Staračkim domom i malo onjušiti grad, osobito ako vi vozite. - Petriju se činilo da je to dobra prilika da se
sprijatelji sa svojim pomoćnikom. - Što mislite o tome? Ionako se ništa ne događa.
Narednik Mitchell se složio. Uzeli su patrolna kola. - Pretpostavljam da nema mnogo staračkih domova koji se
dobro brinu o svojim korisnicima - primijeti Petri, namjerno nemarnim tonom, dok su se vozili od Postaje.
- Oh, Willow Glen je dobar starački dom, gospodine. Najbolji u Državi.
- Ipak mi se čini čudnim da su dopustili da im korisnica tako od luta.
- Katkad su ti starčići na svoj način vrlo lukavi - usprotivi se Mitchell. - Prilično je uobičajeno za njih da
odlutaju.
Poručnik Petri je zašutio, poštujući iskustvo koje je probijalo iz Iona starijeg kolege. Pa ipak, budući da je bio
jedini detektiv u New VVai'savvu, snosio je glavninu odgovornosti za održavanje reda u toj zajednici. To možda
nije bilo krivično djelo, ali činilo mu se nekako nedo-ptiNlivini da upravo ustanova zadužena za brigu o
starcima, dopusti ■ilarlci da odluia van, u snijeg. Nije izrekao svoje misli, ali neće biti ■"goreg tla malo istraži,
<h ..mi vkll kakvo |e mjesto taj Willow CJlen.Kad su stigli na Hitnu, Carol je već bila obrađena. Kad ju je Mit-
chell dopratio na stražnje sjedalo patrolnih kola, ona uhvati Petrija za rukav i zavapi: - Jeste li vidjeli moju
torbicu? Znate li kamo su stavili moju torbicu? Netko mije ukrao torbicu. - Petri bi se dao u akciju da ga Mitchell
nije umirio. - Nemojte je shvaćati ozbiljno, gospodine. To govori svaki put kad je nađemo.
Kad su je zavezali za stražnje sjedalo doimala se spokojno i smireno. - Koliko ste je to puta morali naći, Bili? -
upita Petri.
- Samo dva-tri put u posljednjih nekoliko godina. - Petri ponovno pomisli daje tako nešto nedopustivo, dok je
Mitchell nastavljao: - Ali neko je vrijeme to bilo jednom tjedno, sve dok je njeni nisu smjestili u Willow Glen.
Kad su stigli, na ulazu ih je zajedno s jednom bolničarkom dočekala gospođica McAdams koja ih je iščekivala. -
Carol, tako smo sretni da ste se vratili. Bila sam tako zabrinuta zbog vas. Molila sam se liogu za vas - uzviknu
dramatično. - Baš ste nas preplašili. - Carol očito nije zamjećivala svu tu strku, već se pasivno odgegala u krilo
C, vodena bolničarkom. - Hvala Bogu da ste je našli - zaneseno reče gospođica McAdams, obraćajući se
policajcima. - Izvolite do gospođe Simonton. Znam da će vam htjeti osobno zahvaliti.
Petrijevo mišljenje o Willow Glenu se popravilo. Bilo je to moderno zdanje; ulaz je bio čist; u Prijamnom se
uredu užurbano radilo; a osobito ga se dojmila svježina i urednost ove mlade žene koja se činila tako brižnom.
Međutim, kad je upoznao gospođu Simon-lon, nije više bio tako siguran. Pušila je i ispuhivala kroz nos dvije
tanke trake dima. U mislima mu bijesnu slika starog zmaja. Nije bio od onih kojima smeta miris dima, ali se
uvijek iznova čudio kako netko može uživati u toliko prljavoj navici, te je s neodobravanjem pogledavao u
prepunu pepeljaru na stolu. Doimala se kao nepopustljiv stari vrag i nije imala ništa od one urednosti gospođice
McAdams. Zapravo gaje zaprepastio neformalan način na koji gaje dočekala. - Dobar dan, Bili. - Okrenula se
prema Petriju. - A tko je ovo? Vas ne poznam.
Međutim, kad se predstavio, izrazila mu je dobrodošlicu. - Drago mi je da ste došli ti naš grad, poručnice. I hvala
šio ste nam vratili Caiol i pružili mi priliku da vas upoznam. Već sam obavijestila njezinu djecu (lit :.ie je
pionafili i da je dobio. .Iako su vam zahvalni. Biste li >,e||eh iazj-,1'(Lili Willow Glen?
IVI 11 i/.iirn.ula osjeti tjeskobu. Jos nikad nije bio u staračkom i. Dok nljr bio unuim, pomnlo je sumnjno ti
kvalitetu njege
unutar tih zidova, ali sad je otkrio da ne želi vidjeti umiranje koje se tu zacijelo skriva. Ni starenje. Ni ima li još
takvih poput Carol, koji će ga zgrabiti za rukav. Dovoljna je jedna za to popodne. - Ne hvala -reče. - Danas želim
napraviti mali obilazak po gradu. Međutim, rado bih posjetio djecu gospođe Kubrick. Tako ću imati priliku
vidjeti i okolinu. Je li to izvedivo, Bili?
Narednik Mitchell kininu. - Rado ću ih nazvati i javiti im da dolazite - ponudila se gospođa Simonton. Petri joj
zahvali i rukova se s njom, pomislivši kako joj je stisak ruke čvrst. U toj se ženi možda krije mnogo više nego
što bi se reklo na prvi pogled.
Kako je mnogo puta vraćao Carol kući, Mitchell je dobro znao gdje stanuju Rebecca i Henry Kubrick. Bio je to
par skromnih financijskih sredstava, solidni ljudi koji su i dalje pokušavali održavati svoju malu farmu, ne
prodajući posjed agrobiznisu. Petri je uživao u ravnici stoje promicala pored njih, uredno ispresijecana ravnim
ogradama i blatnim, uskim puteljcima. Ovo je srce zemlje. Do vraga New York i New Jersev!
Kubrickovi su ih srdačno dočekali, zahvalno im prodrmali ruke, i poveli ih u mali dnevni boravak. Sjeli su na
pretjerano tapecirane stolce, zaštićene plastičnim navlakama, gledajući u vazu s plastičnim cvijećem na
politiranom stoliću za kavu. Rebecca im ponudi kavu. Činilo se da ona i Henry nisu navikli imati društvo, ali su
mu se radovali. - Silno ste nas zadužili - reče Rebecca. Bila je to zdepasta, ali jedra žena i premda je bila udata i
barem desetljeće starija od njega, Petri nije mogao, a da se ne divi obrisu njenih čvrstih grudiju pod pregačom.
- Nemojte se opterećivati time - reče. - Drago nam je što smo vam mogli pomoći i što je vaša majka dobro.
Kako čujem od narednika Mitchella, to nije prvi put.
- To je problem s mamom, jednostavno odluta - kaza Henry, zdepast čovjek na čijem je licu rad u polju ostavio
tragove, i koji je bio stariji od svoje žene. - To je ta prokleta Alzheimerova bolest.
- Koliko dugo boluje od toga?
- Počelo je prije otprilike sedam godina. Malo prije nego što je liiln umro. Isprva nije bilo tako strašno. Nije se
mogla sjetiti što se dogodilo dan prije, ali se sjećala svega što se dogodilo meni dok sam Iiio dijete. Napredovalo
je postupno. Ali prije pel godina, počela je /,«l)oriivljali naša imena. Tada se počela guhili. Vodili smo je
liječnicima. Nisu mogli pronaći nikakav ti< lem nedostaiak, a govorili su da J« pieinlmln da hi bila luko senilni-
Presenilna demencija, tako to zovu - primetnu Rebecca. - Tada smo prvi put čuli za izraz Alzheimer.
- Sigurno ste pomalo ljuti što se u Staračkom domu bolje ne brinu za nju - sućutno reče Petri.
- Ljuti? - otpuhnu Henry. - Oni se odlično brinu za nju. Hvala Bogu što postoji Willow Glen!
- Ne znate kako je to kad čovjeka morate dan i noć držati vezanog u njegovom vlastitom domu - primetnu
Rebecca.
- A oni u Glenu to vrlo dobro obavljaju - nastavio je Henry. -Čudi me da im češće ne pobjegne. Vižlava je ona!
Čovjek bi pomislio da se neće umjeti odvezati kad je tako senilna. Ali zna ona! Baš je vižlava. Iz svega se
izvuče. Ona vam je k'o lasica.
- Zacijelo ste se napatili - s razumijevanjem reče Petri. Sviđao mu se ovaj jednostavan par i osjećao je
poštovanje prema onom kroz što su prošli.
- Vezivati je nije bilo najgore od svega - uzvrati Rebecca. - Čak ni to kad je izgubila nadzor nad svojim
funkcijama. Meni je bilo najgore prije nego što smo je počeli vezivati. Došla bi u kuhinju dok sam pripremala
večeru. Napravila bih neki dobar umak. Okrenula bih se da promiješam nešto na štednjaku i kad sam ponovno
pogledala u mamu, vidjela sam je za sudoperom kako sva zadovoljna pere zdjelicu, pošto je moj umak bacila u
smeće. Baš kao što kaže Henry, hvala Bogu da postoji Willow Glen - Rebecca poče tiho plakati.
-1 hvala Bogu za ovakvu Državu - nastavi Henry. - Mije ne bismo stavili u Willow Glen da smo imali izbora. To
jest, taj nam je izbor omogućila Država. Država to plaća. Čim se mamina ušteđevina potrošila, oni su preuzeli
plaćanje. Prije nego stoje umro, tata je vidio da mama odlazi, pa je farmu ostavio meni. Da to nije učinio, morala
bi je uzeti Država, iako je to sve što imamo. Znate, neki političari gore, u glavnom gradu, govore da bi ljudi
poput nas morali plaćati smještaj svojih roditelja u starački dom. Ali, nama bi to bilo nemoguće. Dvadeset tisuća
godišnje. Ama točno toliko i imamo! Ništa nam ne bi oslalo. Takvim bih političarima želio da i oni moraju svoju
majku stavili u dom. Brzo bi promijenili pjesmu.
/aist;i nismo mogli učiniti ništa drugo - reče Rebecca, kao da umiruje samu sebe. - Ma koliko je pa/.ili, svakih
nekoliko tjedana bi nam umakla. Kad il' tad bi se negdje smrzlii. Nije li lako. Bili?
- Bojim se <|n jesi, Bocky - kininu Milchell.
- [puk se osjećnino krivima. Mislim da nas najviše muči to stoje ne posjećujemo.
- Meni je bilo najgore ono što se dogodilo nekih godinu dana prije nego što smo je smjestili u Dom - reče Henry.
- Više me nije pre-poznavala. - Glas mu je prepukao. - Mene, svog jedinog sina, koji je cijeli život proveo uz nju.
Petri osjeti želju da potapša Henrvja. Suzdržao se, znajući da bi ga takva prisnost vjerojatno zbunila. Ali, Bože,
to su pravi ljudi.
- Dabome, posjećujemo je za Božić i na njezin rođendan - objasni Rebecca. - Žao nam je što to ne činimo češće.
Ali, čemu? Kad je posjetimo, jedino što čujemo od nje je ono kako joj je netko ukrao torbicu, a zatim se zagleda
u prazno. Nije čak ni svjesna da smo tamo.
- Da - kao jeka ponovi Henry. - Što ima od toga daje posjetimo, poručnice? Sto?
Petri nije imao odgovora. Ustao je. Kubrickovi im još jedanput zahvališe i, dok su se udaljavali prema patrolnim
kolima, Henry Kubrick doviknu za njima, kao na pozdrav: - Hvala Bogu za Willow Glen!
Dok ih je Mitchell vozio natrag u grad, Tom Petri je šutio. Dvije su mu stvari bile na pameti. Jedna je bila
pomisao na bujne grudi Rebecce Kubrick. Bio je itekako spreman za to da si pronađe neku mladu, srodnu žensku
dušu. Jedino što ga je brinulo u pogledu dolaska u ovako mali grad kao stoje New Warsaw, bila je svijest o tome
da će po svoj prilici teško naći nekoga s kim bi mogao izlaziti. Tada se sjetio gospođice McAdams u pristalo
skrojenoj bluzi, koja ih je toplo dočekala na ulazu u Willow Glen. Je li možda slobodna? No, ako i nije, kad il'
tad će naići prava osoba za njega i, za razliku od velikih gradova, ta će osoba biti zdrava.
Misli su mu, međutim, još više bile zaokupljene Henrvjem Kubri-ekom. - Kako bi to bilo »morati se riješiti«
vlastite majke? - pitao se. Nije kanio ni kročiti u Willow Glen. Stade misliti na svoju majku, Kjimu u Newarku,
New Jersev. Usred sveg tog gradskog meteža, pr-Ijnvštine i propadanja. Zar će doći dan kad će je on, njezino
jedino dijele, morati smjestiti u starački dom? To je posve nevažno, pomisli, i«'i kako sada stoje stvari, on seje
već riješio, premda ona, koliko mu ie poznalo, nije nimalo senilna. I nije se osjećao nimalo krivim zbog lo^n
štuje ne odlazi posjetiti. Ni za Božić. Ni za njezin rođendan. Ne l»ISi' joj. Ne zove je. Četiri je godine nije vidio
ni razgovarao s njom. I nc namjerava to mijenjati.ČETIRI
Subota/nedjelja, 5.-6. ožujka
- Dobra večer, Irene - rekla je Heather bolničarki u smjeni od tri do jedanaest, kad je točno u sedam navečer
stigla u pregradak za sestre. Opet je bila u noćnoj. Većina drugih sestara više je voljela dnevnu smjenu, ali su za
Heather obje imale svojih prednosti. Noći su katkad znale biti dosadne, ali ona je često imala više posla nego
druge sestre, zato stoje većina korisnika umirala noću. Osim toga, tad je mogla u miru razgovarati s gospođom
Grochowski i sa Stephenom. A te je noći bila puna iščekivanja zbog Stephena.
Sjela je da pročita bilješke koje je ostavila dnevna smjena. Došla je tek do pola, kad se začu urlanje. Skočila je, a
onda se sjeti daje subota navečer. - Zacijelo Rachel i njen muž - reče Heather. - Ja ću se pobrinuti za to, Irene.
Bio je to jedan od rituala Willow Glena, znala je to. Svake subote navečer, u šest i trideset, gospodin Stimson je
dolazio posjetiti suprugu. Svake subote navečer, oko sedam i trideset, Rachel bi tako urlala na njega da su ih
morali razdvojiti. Na to bi gospodin Stimson otišao kući, sve do sljedeće subote u šest i trideset. To se ponavljalo
već godinama.
- ...prljavo malo govno! Neljudski govnar! - Heather je dobro čula Racheline pogrde, puno prije nego što je stigla
do vrata. Gospodin Slimson je sjedio gledajući u svoju ženu, a Rachel je bijesno sijevala očima. - Svi misle da si
čovjek. Hodaš gradom i ljudi misle da si popni njih. Ali, oni te ne poznaju. Ne poznaju te onako kako te ja
poznajem. Ne znaju da si zapravo gmizavac. U usporedbi s tobom ja sam dinosaurus! -urlala je Rachel iz svojih
invalidskih kolica. -Ti si samo mali, ljigavi gmizavac, dažclovnjak, koji je upravo ispuzao i/, mora, iz
kanalizacije, sav pokriven drekom, smradom i sluzi, li seronjo!
Vrijeme je da pođete odrješilo i (■<■<• Ilealher. Ona blago uhvati X<>.'i|)(>tllnn Siimsonn /,a rukav i i/.vedc
■■.i i/, dnevnog boravku ni ne pogledavši Knehel. Sjeli su, svaki s jnln<- uiane stolu, glediu'iiri se.
- Zašto to radite? - upita Heather.
- Što? - odvrati gospodin Stimson.
Heather se zagleda u nj. S osamdeset dvije godine, isto koliko je imala njegova žena, gospodin Stimson je još
uvijek bio naočit muškarac. Znala je da je on osnivač najveće tvrtke za posredovanje nekretninama u gradu i vrlo
imućan čovjek. Posljednjih pet godina bio je u mirovini, ali i dalje je smatran jednim od gradskih otaca. Znala je
i to da tjedan za tjednom, mjesec za mjesecom, godinu za godinom, bez pomoći Države ili socijalne skrbi, plaća
Rachelin smještaj. Štoviše, bio je širokogrudan donator i član Savjetodavnog odbora Willow Glena.
- Zašto se vraćate svake subote navečer? - upita ona. - Ne pokušavam vam reći da ne biste trebali. Znam da vas
već godinama savjetuju da prestanete dolaziti jer vaši posjeti uvijek završe svađom. Ne zabrinjavaju me svađe i
buka, i ne pokušavam stati tome na kraj. Samo me zanima zašto. Pretpostavljam da vam je to jako mučno. Zašto
se svake subote vraćate, samo zato da biste se izvrgli toj torturi?
- Zato što je volim - kruto reče gospodin Stimson, kao da je to nešto što se samo po sebi razumije.
- Ali, vaši joj posjeti očito ne pričinjavaju zadovoljstvo niti joj pomažu - usprotivi se Heather.
- Umrla bi da nema mene - reče gospodin Stimson.
Heather nije znala što da kaže na to, ali gospodin Stimson nastavi: - Nema nikoga osim mene. Nikoga na svijetu.
To je moja odgovornost.
- Sada je u Willow Glenu pa vas mi možemo osloboditi te odgovornosti - primijeti Heather.
Gospodin Stimson stisnu oči. - Potreban sam joj - bio je uporan.
1 Icather je ustala. - Dobro - reče - vidimo se drugi tjedan. - Dok |r gledala kako se udaljava hodnikom,
neodređeno se upita zašto ne <»sječa sažaljenje prema njemu.
Vrativši se u pregradak za sestre, ustanovila je daje Irene otišla olmviti večernje masiranje leđa, te se uputi k
Stephenu. Njegove su tUtline oči bile otvorene. Ona se nagnu nada nj i prošapta:- Sad kad |i noć možemo učiniti
ono što sam obećala. Ako želiš. Želiš li?
~ Ahahahahah.
■ Poslije jeđanae.si nastupa Berthn, a lo je dobro - reče Heather. OllJt mimo čila i neće nam snielati. Hei'i ću joj
da mi želiš praviti dok ailHŽem lijekove, oko tri Isrjuiia. Dal' li to zvuči dobro?- Ahahahahah.
Heather mu položi ruku na koljeno i osmjehnu se. - Onda, vidimo se.
On odgovori potvrdno. Ma kakav seksualni odnos imali te večeri, on ga želi. Odlučio je to prije tjedan dana.
Bude li Heather i dalje htjela, htjet će i on. Erekcijama i slikama što su mu se vrzmale po glavi, Bog mu je
poručivao da je spreman. Istina, možda će ga ponovno snaći ona grozna* bol, ali izbjeći to značilo bi ne samo
izbjeći svoju seksualnost već izbjegavati život. Izbjegavati čak i Boga.
Heather želi seks s njim! Koja divota! Njegovo je uzbuđenje nadvladalo nešto još snažnije: slavodobitnost. Pa
ipak je, usred svega toga, osjećao i zebnju. Heather je tako mlada. Kako može biti siguran da je to dobro za nju?
Upita li je još jednom, samo će mu odgovoriti: - Stephen Presavjesni. - Osim toga, sjetio se modrice na njenom
oku. Očito umije izabrati i gore.
Stephen nije mogao zamisliti kako bi čovjek mogao biti nesavjestan. Jednom, kad ga je Heather pitala zašto je
tako mudar, on je odgovorio: IMAM/SILNU/POTREBU/ZA/SMISLOM. U potrazi za smislom svog naizgled
besmislenog postojanja, prisiljen osloniti se na Boga, otkrio je nešto od božanskog uma. Dovoljno da se osjeti
još usamljenijim. Ali samo nešto. Najčešće je bio svjestan toga da je izgubljen, i bile su mu potrebne čvrste
vrijednosti da bi se održao.
A ovo je bilo tako moćno! Njegova je seksualnost nahrupila na nj nenadano poput orkana, koji bi ih lako mogao
oboje otpuhati u pogrešnom smjeru. On kreće u nepoznate vode. Što će mu učiniti? Zar išta može biti bolje od
kupanja? Kako će voditi ljubav, kad je on jedva u stanju pomaknuti mišić? Hoće li mu se svidjeti? Hoće li se njoj
svidjeti, kad do toga dođe, ili će joj se zgaditi i prekinut će, ostavljajući ga tek pošto su započeli?
Ali, seks i Heather nisu bili jedini razlog njegovoj zebnji. Potreslo ga je to što je Hank štapom udario njegov
krevet. U Willow Glenu se nikad dosad nije dogodilo ništa slično. Podsjetilo gaje to na prijašnji dom i bolničara
koji gaje tukao kad mu je bilo šesnaest godina. Užasno je bili bespomoćan pred nasiljem. Odlučio je ništa ne
govoriti Hea-iher, ni bilo kome. To bi samo razbuklalo mržnju. Kad bi bar Hank htio uzeli plorieu sa slovima i
razgovarali s njim. Držao je da razumije Sto se zbiva u Hankovoj glavi i mislio je da ga se zapravo nema zbog
čega bojali. Ali, nije bio siguran. Nimalo siguran u to.
A osjećao i<- zebnju i /.bog svoje knjige. .los samo četiri tjedna, i moći će je piircil prolnkaii u stvarnost. Ali,
hoće li valjati? Hoće li bili
pobožna? Ambicija je opasna. Ona neizbježno rađa nemir. Pa ipak, nešto nemira je neophodno, a nešto ambicije
potrebno, čak poželjno. Kako silno želi da ta knjiga bude dobra, najbolja što može biti!
Ali, Stephen je osjećao da njegova zebnja dopire dublje od tih dvojbi. Dolazila je od nečeg drugog u njemu. Ili
izvan njega? Bila je nejasna, ali kao da je rasla. Iz nekog mu se razloga činilo da tu zebnju izaziva nešto izvana,
ali nije mogao biti siguran.
- Dobar dan. Budni ste? - Glas ga je prepao.
Bila je to Georgia. Ona je na svoj način bila znatiželjna. Tijekom dva tjedna, nakon što je pročitala prvih
nekoliko stranica poglavlja o njemu, promatrala je kako sestre i pomoćnice komuniciraju sa Ste-phenom. Bi li
ona to umjela? Morat će mu se približiti, rizik se nije činio prevelikim, i večeras je odlučila upustiti se u to. -
Biste li mi pokazali kako se koristi vaša pločica sa slovima? - upita.
- Ahahahah - dade on znak.
Dovoljno je promatrala da bi znala kako to znači »da«. Skinula je pločicu i stavila je pred njega, onako kako je
vidjela da to čine Heather i Peggy. - DOBAR/DAN/GEORGIA - otkucao je. - HRABRO/
OD/VAS/ŠTO/STE/ODLUČILI/RAZGOVARATI/SA/MNOM.
Smjesta joj se svidio. - Je li vam katkad dosadno? - upita.
- NE/OSOBITO. POSEBNO/NE/U/ZADNJE/VRIJEME.
- Zašto ne u zadnje vrijeme?
- ZATO/ŠTO/ĆU/DOBITI/RAČUNALO. MOĆI/ĆU/PISATI/NA/ NJEMU. NAPISAT/ĆU/KNJIGU.
STALNO/MISLIM/O/TOME.
- Kakav će biti naslov? >- MOĆ/NEMOĆI.1^
- Kako neobičan naslov! - uskliknu Georgia. - Što znači?
- BUDUĆI/DA/SAM/TAKO/BESPOMOĆAN - BUDUĆI/DA/ MOG
U/JEDINO/LEŽATI/OVDJE/I/BITI/SVJESTAN/ - SVJESTAN/ SAM/MNOGIH/STVARI.
MOŽDA/ZNAM/VIŠE/O/ONOME/ŠTO/ SK/I)()GAĐA/U/WILLOW/GLENU/OD/GOSPOĐE/SIMONTON.
- Nisam baš sigurna da vas razumijem.
Š' I ■O/MISLITE/TKO/JE/OSIM/MENE/NAJMOĆNIJI/KORISNIK/ >VI>JI'7
Georgia nikad prije nije razmišljala o tome, ali se smjesta sjetila: ■ Gospođa Grochovvski. - Svi su instinktivno
znali daje ona neokrnjenu kraljica krila C.
- TAKO/JI'. A/MISIJTI'i/l.I/l'A/jn/Sl.tlČAJNOSI/.STO/JE/
INA/JKDINI/umiGI/KOUISNlK/NA/KUII.U/KO.n/JI'./POTPUNO/PARALIZIRAN?
I/ONA/IMA/PUNO/VREMENA/ZA/TO/DA/RAZ-MIŠLJA/I/BUDE/SVJESNA.
- Još uvijek ne razumijem.
Stephen ponovno pokuša. - VEĆINA/STARIH/LJUDI/JE/NEKAKO/JADNA.
ALI/NEKI/OD/NJIH/SU/VRLO/MOĆNI. DUHOVNO/ MOĆNI. SHVAĆATE/LI/ŠTO/HOĆU/REĆI?
- Poput gospođe Grochowski?
- DA. DIO/NJIHOVE/MUDROSTI/POTJEČE/OD/GODINA. ALI/
GOSPOĐA/GROCHOVVSKI/NIJE/TAKO/STARA. ONI/KOJI/SU/MOĆNI/UVI JEK/SU/TI/KO
JI/SU/PRIHVATILI/BESPOMOĆNO ST/ STARENJA/ILI/BOLESTI.
NE/SMATRATE/LI/DA/SE/STAREĆI/ČOV-JF.K/POČINJE/OSJEĆATI/BESPOMOĆNIM?
Georgia naglo povuče pločicu sa slovima. - Upravo sam se sjetila da moram nešto obaviti - izlanu. Isprva ga se
bojala zato što je deformiran. Sad je uistinu imala razloga za strah.
Georgia bi u tom trenutku uzmakla, da je Stephen nije zadržao jednim prodornim »Ehhhh.« Ona mu nevoljko
vrati pločicu. - ŽAO/ MI/JE/ŠTO/SAM/VAS/PREPLAŠIO - otkuca. - PONEKAD/SAM/PRE-ŽKSTOK.
MOLIM/VAS/DOĐITE/OPET/RAZGOVARATI/SA/MNOM.
Na to se Georgia ipak dala u bijeg, razmišljajući kako je to neobičan mladi čovjek i sumnjajući u to da će
ponovno doći.
Stephen je bio bijesan na sebe. Imao je pravu priliku i upropastio je. Ponekad mu se činilo daje baš nadaren za to
da preplaši ljude. Jako dobro je znao da je starost zastrašujuća. To što je on umio izaći na kraj s bespomoćnošću,
ne znači da je svatko u stanju suočiti se s tim. Ali, on je toliko zaokupljen objašnjavanjem svoje poruke da se
zaboravio, i vjerojatno zauvijek odbio sirotu staricu. K vragu! Sprema se napisati knjigu o svjesnosti, a nema čak
ni toliko svjesnosti da ne uznemiri osobu koja mu je pošla u susret. - Oprosti mi, Gospodine -tiho se molio. -
Nisam još sasvim odrastao.
Budući da je prvo morala podijeliti večernju rundu lijekova, bilo je već golovo clesel prije nego stoje Heather
uspjela otići do gospode (iiochovvski. Znala je da će biti još budna. - Ponovno sam u noćnoj smjeni objavi pa
bismo mogle malo popričali o našem ljubavnom Živolu. Kako je vaš?
Znale da je dobro, sve dok je Tim živ - reče gospoda Grochovvski, široko se oNinjehiuivši. - Drago mi je sto
vidim cln vam je modricu Niisvlm piii'l.i, Jeste li imali priliku razgovarati o tome s doktorom Kolnletzom'i'

- Dabome. Znate da učinim sve što mi kažete, gospođo Grochow-ski - vedro šlaga Heather. - On misli da uporno
tražim muškarce koji su nalik mom ocu. Moj je otac alkoholičar. On kaže da se muškarci s kojima ja izlazim, čak
i ako nisu alkoholičari, ponašaju kao da jesu.
- To jest stupica, ha? - primijeti gospođa Grochowski.
- Pa valjda. Doktor Kolnietz to naziva »starom pričom«, a ponekad »napuklom pločom«. »Prisilno ponavljanje«,
tako on to naziva. Kaže da je to neuroza.
Gospođa Grochowski pomisli kako se Heather ne doima onako nesretnom kako bi, s obzirom na sve, mogla biti.
- Jeste li prekinuli s Tonvjem? - upita.
- Pa, ne baš - reče Heather - ali imam nekog drugog na umu. - Ona se jedva primjetno osmjehnu za sebe. Ljudi
bi pomislili da je Stephen malo čudan izbor.
- Jednostavno ne volim ni misliti o tome da izlazite s muškarcima koji su vas spremni udariti, Heather. Takvo mi
se »prisilno ponavljanje« nimalo ne sviđa.
Heather zamijeti prizvuk prijekora u njezinu glasu. Više su joj se sviđale priče gospođe Grochowski. - Radije
pričajmo o vama. Prije nekoliko ste mi tjedana pričali kako vas je vaša snaga volje zamalo ubila.
- Sjećam se.
- Činilo mi se da mi želite reći nešto o mojoj snazi volje, ali nisam shvaćala što. Nikad nisam smatrala da imam
snažnu volju. Dopuštam da me muškarci gaze kako im se svidi. Doktor Kolnietz kaže da imam jak »otpor«. To bi
se moglo nazvati negativnom snagom volje, jel' tako?
- Moguće - složi se gospođa Grochovvski.
- Doktor Kolnietz me ponekad dovede do toga da se osjećam tvrdoglavom. Možda bi mi pomoglo da mi vi
kažete nešto više. Rekli ste mi kako ste se odrekli želje da vam se dive, i tada je vaša multipla nkleroza prestala
napredovati. Ali, rekli ste mi i to da ste bili deprimirani. Sada niste. Vi ste... pa, gotovo bi se moglo reći da ste
radosni. Što se to dogodilo?
Zapravo vam mogu točno reći kad je došlo do promjene. Začuđujuće je, ali točno. - Odgovori gospođa
Grochovvski. - Kad su depri-Uiiinni, ljudi su razdražljivi. Tada sam odustala od svog nastojanja da budem draga,
ali nisam znala kakva bili bila umjesto toga. Moja naj- kći brinula se o meni i o svojoj četverogodišnjoj kćeri
Barbari, je popodneva hnibiii došla u moju sobu i po<Vla mi pričalijednu od onih luckastih, beskonačnih priča
koje djeca ispredaju. Odjednom sam joj rekla da ušuti i ostavi me na miru. Rekla je: - Ne zanima te. - Odgovorila
sam joj neka dođe sutra popodne, u isto vrijeme.
- U tom sam trenutku počela uistinu ozbiljno razmišljati. Shvatila sam da Barbara ima pravo, da me ona ne
zanima. Ustvari, shvatila sam da me nikada nitko nije stvarno zanimao. Jedino što me zanimalo bilo je to da mi
se dive zbog mene same. Kad sam nešto činila za druge, to nije bilo zato što su me zanimali, već jednostavno
zato što sam željela da mi se dive. Uistinu, kad sam došla do te razine, cijela zamisao da bi me netko mogao
zanimati postala mi je nova.
- Zato sam, kad je sljedećeg popodneva ponovno došla, rekla Barbari da ima pravo, da nisam osjećala stvarno
zanimanje za nju. Ali rekla sam joj i to da bih se htjela pokušati promijeniti. Pitala sam je bi li mi pomogla da
postanem zainteresirana za druge ljude. Složila se, i tako sam počela učiti. I njegovati naviku da marim za druge
ljude, ni zbog čega, tek zato što me zanimaju. Otkrila sam kako je teško mijenjati se. I dan-danas mije teško.
Međutim, otada imam razlog, polaznu točku za život, i to mi je dovoljno. No i to je, ipak, posve sebičan razlog.
- Sebičan? - začudila se Heather. - Ne razumijem zašto bi to bilo sebično.
- Zato sam zapravo i došla u Willow Glen. Moja se kći htjela posvetiti karijeri, a to bi bilo nemoguće da sam
ostala s njom. Ona se željela i dalje brinuti o meni. Ali znate, bilo bi mi prilično dosadno. Ovdje ima mnogo više
ljudi koji mogu pobuditi zanimanje, nego da ležim tamo, u spavaćoj sobi. Zato sam odlučila doći ovamo, da
budem s ljudima poput vas. Ne zbog svoje kćeri, već zbog sebe.
- Vi cijenite to što sam se zainteresirala za vas, Heather. I to mi je drago. Ali, to nije potrebno. Nisam se
zainteresirala za vas zato da bili zadobila vaše poštovanje. Zapravo mije svejedno poštujete li me ili ni-.
Zainteresirana sam za vas zbog vlastitog, sebičnog užitka - zato Sto sic zanimljivi, i upravo mi to što ste vi
zanimljivi omogućava da uživam u životu.
Nastupi duga šutnja. - To je lijepo, gospođo Grochovvski - reče I leailier. Ali zašlo cijelo vrijeme imam osjećaj
da mi pokušavate reći nešto o meni? Imam li pravo?
Pa, mislim da biste se vi možda željeli zapitali što radile ovdje, luiuuei za nas slane. ,Jc li to ono što vas stvarno
zanima? Toliko ste inteligentni ila biMi- mogli upisati fakultet. Kanile li provesti život imlei'i u siimiPkotu
domii? Mogli biste poslići mnogo vifie,
- Ne mogu na fakultet. Moji su roditelji siromašni. Znate da moj otac sve zapije.
- Znate i sami da postoje stipendije - usprotivi se gospođa Grochovvski. - Ne morate dopuštati da vas itko gazi,
čak ni vaš otac. Ali, ne želim se prepirati s vama, Heather. Činjenica je da ste se možda zakopali u posao u kojem
nema napretka. Možda biste se željeli zapitati zašto. Brinete li se tako dobro o nama zato što stvarno uživate u
tome
- zato što je to jedino što želite - ili to činite iz nekog drugog razloga?
Heather osjeti kako joj otpor nahrupljuje od donjeg dijela kralježnice, prema grudima. - Zašto ste navalili na
mene, gospođo Grochovvski?
- Nisam. Ali ako baš tvrdite da jesam, dođe mi da vam odgovorim onako kako sam znala odgovoriti kad sam bila
djevojčica: vi ste prvi počeli. Sami ste to tražili, znate.
Na Heatherino olakšanje, začu se kucanje na otvorenim vratima. Bila je to Irene. - Heather, mogu li časak
razgovarati s tobom? Heather priđe vratima.
- Upravo je zvala Gloria s krila A - tiho objasni Irene. - Kaže da bi te gospođa Carstairs željela vidjeti.
- Idem, smjesta - reče Heather. - Vjerojatno se neću vratiti do završetka tvoje smjene, molim te da kažeš Berthi
gdje sam, kad dođe u jedanaest, hoćeš?
Irene se udalji. Heather se okrenu gospođi Grochovvski. - Žao mi je, ali moram ići.
- Samo hodite - uzvrati gospođa Grochowski, svjesna što se zbiva.
- Bit ću s vama u mislima.
Kad je Heather stigla na krilo A, Gloria je izvijesti što se događa.
- Prije tri dana dobila je vrućicu. Prekjučer ju je pregledao dr. Ortiz. On misli da se radi o upali pluća. Pitao ju je
želi li da joj damo antibiotike, što je odbila. Smirena je, osim što jako kašlje; ali prije pet minuta, kad sam je
došla pogledati, tražila je da vas vidi.
Čim je ušla, Heather navuče zavjesu oko korisnice u komi koja se nalazila u drugom krevetu, te priđe gospođi
Carstairs. Bilo joj je drago što vidi da svjetlost još obavija njezina krhko tijelo, zatvorenih očiju. Čula je ubrzano
disanje, povremeno isprekidano kašljucanjem. Sjela je na krevet i uhvatila gospođu Carstairs za ruku. - Došla
sam, IWMty - reče.
Gospoda Caisiairs otvori oči. - Čekala sam reče. - Znala sam (Im hv večeras vraciv i ivala ti što si lako brzo
došla,- Bojite li se? - upita Heather.
- Ne - odgovori gospoda Carstairs.
Heather je šutke sjedila, držeći je za ruku i pozorno motreći njezino lice. Iz desnog oka gospođe Carstairs
otkotrljala se mala suza. -Jeste li tužni? - upita Heather.
- Ne zapravo.
- Čekajte tren - reče Heather. Spustila je ogradicu kreveta. Zatim podiže gospođu Carstairs u sjedeći položaj i
držeći je tako, sjedne uz nju, naslonivši se na uzglavlje, i zagrli lomno tijelo. Stade je nježno ljuljati. - Sad
možete plakati, Betty - reče.
- Ne želim plakati - slabašnim se glasom usprotivi gospođa Carstairs. Ali kako se ljuljanje nastavilo, jedna suza,
a onda druga, skliz-nu niz njezine obraze i nije prošla ni minuta, a ona poče, povremeno kašljući, tiho jecati. Dok
ju je Heather ljuljala u zagrljaju, ona je izje-cala, kako se činilo, cijeli svoj život.
Na posljetku poče govoriti, između jecaja, kašljanja i pokušaja da dotle do zraka. - Ne znam zašto sam toliko
žalosna. Ne žalim ni zbog čega. Rekla sam ti da ne žalim za svojom obitelji, i to je istina. Pretpostavljam da
jednostavno žalim za životom. Bio je to dobar život. Zato i žalim za njim. Želim ga napustiti, ali mi je žao zbog
toga. Ne želim ga izgubiti. Ali ga gubim. To je tako čudno. Želim poći dalje, pa ipak mije žao. Umorna sam. I
žao mije što sam umorna. Kad barem život ne bi morao biti tako zamoran. Voljela bih da mojoj djeci i unucima
ne bude tako zamoran. Svoj djeci. Kad bi barem mogao biti lakši. Drago mije daje završio. Ali ne želim ga se
odreći. Želim otići. Oh, Heather, to je tako glupavo.
- Ne, nije uopće glupavo - umirivala ju je Heather. - Ponašajte se onako kako imate potrebu u ovom trenutku,
Betty. Ovdje sam i volim vns.
- I ja tebe volim, Heather.
- Tako ste mili, Betty - prošapta Heather. - Tako mili. Tako mili. 'Iako dobri. 1 tako dragi.
Dok joj je tako tepala, oči gospođe Carstairs se zaklopiše i ostadoše /.uklopljene. KaSljiicanje je postupno
slabilo, dah postajao plići. Sat je olkucavao minute. Tako dragi. Tako dobri. Tako mili - mrmorila je Heather. A
onda, u jednom trenu, nesta svjellosli i llealher je znala da je lo Sto drži n rukama samo tijelo. Odmakla je tijelo,
spustila krevet u riivnn položiij, le y,a položila na plahtu. Oči gospode Carstairs sada su bile otvorene, uli mrtve.
Heather joj zaglnđi kosu, poljubi \v u čelo i Izađe Iz sobe. Hrče (ilor^l tla i<- zavrtano i oiputl se u krilo <
Kad se vratila, Bertha se bila smjestila na Irenino mjesto, smjestila u pravom smislu riječi, jer je zavučena u
pregradak za sestre već držala roman u rukama. Heather bi bila rado popričala s njom o gospođi Carstairs, ali s
tom je tromom farmerskom suprugom, udobno zašlom u poznu srednju dob, bilo nemoguće voditi bilo kakav
razgovor. Međutim, s obzirom na njezine planove sa Stephenom za kasnije, ovaj je nedostatak nadoknađivala
činjenica da Bertha nije njuškalo. Zapravo je bila najneznatiželjnija osoba koju je Heather ikad upoznala. Bertha
je svoj posao obavljala dobro, s tihom, pomalo odsutnom djelotvornošću. Ali kad ne bi bilo posla, jednostavno bi
sjedila u pregratku, sa zapanjujućom koncentracijom čitajući ljubice. Ništa je nije moglo uznemiriti dok bi čitala.
Berthin se pravi život odvijao negdje na stranicama tih romana. Ostalo je vrijeme za nju, po svoj prilici, bio tek
nekakav nepoželjan san.
Ali, smrt gospođe Carstairs bila je stvarnost. To se dogodilo. Kad je sjela u pregradak, dokono listajući bilješke
koje su ostavile medicinske sestre, uz onu neprisutnu Berthu, Heather se ni ne razmišljajući stade moliti Bogu da
primi gospođu Carstairs. - Hvala ti, Gospodine - izusti, ispod glasa.
Roberta McAdams nije uzimala slobodne dane u vrijeme praznika. Umjesto toga je redovito uzimala prvi
četvrtak i petak u mjesecu. Otišla bi iz grada u četvrtak rano ujutro i vraćala se u subotu kasno navečer, tako da
se u nedjelju može odmoriti prije odlaska na posao. Bila je već prošla ponoć kad je svoju mini tovotu smjestila
na parkiralište stambenog bloka u kojem je živjela. Bio je to dug put i bila je umorna, ali isto onako uredna i
uređena kao i uvijek.
Usprkos umoru, obično bi osjećala onu opuštenost koja prati seksualno zadovoljstvo. Ali ne večeras. Negdje na
pola puta, bila je uključila radio jer je željela slušati glazbu. Umjesto toga, čula je vijesti. Upravo je kanila
potražiti drugu stanicu, kad je čula kako spiker govori o nekom senatoru ili kongresmenu po imenu Stephen
Solarz. To ime - tako slično - bilo je dovoljno da u nastupu gnjeva isključi radio.
Za Robertu McAdams svi su korisnici i sve osoblje Willow Glena potpadali pod istu kategoriju: manji ili veći
gnjavatori. Svi osim jednoga: Stephena Solarisa. On je bio mnogo više od gnjavatora. Mrzila K.il je, ivir/.il a je
samo njegovo ime. Nije je zanimalo zastoje već samo njegovo postojanje za nju bilo uvredljivo. Jedino Sto ju je
zanimalo Mio je lo da v.i s« riješi. Na neki način.Vrag ga odnio! Zašto joj je pokvario dobro raspoloženje? Što da
se radi s njim? Morat će se time ozbiljnije pozabaviti, zaključi unoseći kovčeg u svoj mini stan i paleći svjetla.
Pošla je ravno u spavaonicu i počela se raspakiravati. Samo jednu stvar nije dirala. Na dnu kovčega, kojeg je
zatvorila i stavila u ormar, ostao je ležati smotan omanji, kožnat bič. Trebat će joj, kao i uvijek, prilikom
sljedećeg putovanja.
Poručnik Petri je našao skroman stan u urednom susjedstvu, samo rotiri bloka od Policijske postaje. Savršeno mu
je odgovarao, ako se /.anemari nekoliko mrlja po zidovima dnevne sobe i mrljica plijesni na stropu. Nije želio da
ga išta podsjeća na prljavštinu Newarka, New .lcrsey. Gazdarica ga je pogledala kao da je lud kad je rekao da bi
sobu trebalo okrečiti. Ali razumno su se nagodili i ona je pristala platili boju, ako on kupi četke i sam je okreči.
Krečio je cijelu subotu i predvečerje bio gotov. Bio je silno zadovoljan obavljenim poslom. Cijeli je prostor
bljesnuo bjelinom. Bio je to jedan od onih dana u kojima je najviše uživao, dan u kojem je djelić svijeta učinio
čišćim, urednijim, dan postupnog napredovanja prema vidljivom cilju. Pošao je u krevet silno zadovoljan, s
punim pravom zasluživši odmor. Tko bi pomislio da će mu taj odmor narušiti najgora noćna mora koju je ikad
imao? Kad je se kasnije prisjećao, mogao si je to jedino objasniti isparinama boje koje su utjecale na njegov
usnuli um. Što bi drugo moglo biti?
Noćna je mora započela kao običan san. Okrečio je sobu i upravo stavljao poklopac na limenku s bojom.
Spremao se odnijeti četke u sudoper da ih opere, kad mu se pogled zaustavi na maloj tamnoj mrlji na suprotnom
zidu. Začudio se kako mu je to promaklo. Ponovno otvori limenku, umoči četku, prijeđe na drugi kraj sobe i
pažljivo pickrije mrlju. Vrativši se, vrati poklopac na limenku. Ali kad je uslao, opet ugleda onu mrlju na zidu.
Uzrujao se. Znao je da ju je pre-Itojao. Opel je skinuo poklopac s limenke, ponovno zamočio četku, ponovno
premazao mrlju. Ovaj put se odmakao nekoliko koraka una-ini}? i prekontrolirao obavljeno. Nije bilo nikakve
smunje. Mrlje više ulje bilo. Sasvim ju je prekrio. Vratio se, zaklopio limenku i ustao. Pogledao je prema zidu.
Na njemu se nalazila ona išla mrlja. On srdi-lo ) t it'i ni na 11111 j> i kraj sobe. l'oj'ledno ju je. Nije hila crna.
Bila je himna, lanmozeleiia i blještava kao neka .sluz. Dok ju je gledao, linija počne rasli. Poslala je vec.i nego
prije. A onda više nije bila okrunili. Počela Je cmiii na pod, k;i<» da sluz kulja i/, neke slćuflne
rupice u zidu. U zidu je bilo nešto iz čega se to slijevalo. On se mahnito ogleda oko sebe ne bi li našao nešto
čime će raskopati zid i doći do toga. U ruci mu se nađe savijena željezna šipka. Poče udarati po zidu. Šipka probi
gipsanu ploču. Sluz se i dalje slijevala. On je bjesomučno izbijao velike komade gipsa, sve dok se nisu pojavile
daske na kojima je bila izolacija. Sluz je prodirala kroz izolaciju. Morao je otkriti odakle dolazi. Istrgnuo je
daske. Stajao je usred krhotina. Udari po izolaciji. Nije mogao doći do izvora. Nije ga mogao pronaći. Nije
mogao otkriti odakle izvire ta sluz.
Probudio se u dva ujutro, urlajući od jada i bijesa, u isti mah preplavljen osjećajem užasa i stida, kao da je ne
samo zid već i on sam, i cijeli svijet, nepopravljivo zagađen.
U tri ujutro, Heather reče Berthi: - Idem poslagati lijekove. Ah da, povest ću Stephena sa sobom. Znaš koliko
voli društvo i pitao me može li biti sa mnom dok slažem lijekove.
Bertha nije digla pogled s romana.
Heather je odvezla Stephenov krevet niz hodnik i zaokrenula udesno, prema spremištu. Smjestila ga je uza zid,
otvorila vrata spremišta i uključila svjetlo. Na to se vratila u hodnik, koji je bio tek dovoljno širok za krevet i za
nju. Pružila mu je ploču sa slovima. -Kako se osjećaš noćas? - upita.
- UZBUĐENO.
-1 ja. ■■':
- I/ZABRINUT/SAM. }
- Zbog čega?
- NE/ZNAM - otkuca Stephen. - ZBOG/MNOŠTVA/SITNICA. PREVIŠE/TOGA/SE/DOGAĐA.
MOŽDA/VIŠE/NEGO/ŠTO/JA/MOGU/PROBAVITI. KAO/DA/SE/SVE/STRAHOVITO/UBRZAVA.
Heather nije bila sigurna što da odgovori. - Želiš li da odustanem?
- ZABOGA/NE. ZABORAVI/DA/SAM/IŠTA/REKAO. KAKO/SI/ II?
- Ja sam dobro. Noćas je umrla gospođa Carstairs - reče mu. -Hila je to lijepa smrt. Laka. Bila je obavijena
svjetlošću. Zapravo je već nekoliko tjedana bila obavijena njome. Ne izbija iz svih svjetlost, znaš. Ustvari, iz
većine ne izbija. Možda samo iz jednog od petero ljudi. Doze, knkvu li će svjetlost gospoda Groehovvski
isijavati kad
' ide.
-PONEKAD/POMISLIM/DA/TE/BOLESNO/PRIVLAČI/SMRT.
- Možda imaš pravo - prizna Heather. - Istina je da me privlači ta dramatičnost. U umiranju ima nečeg tako
stvarnog.
- KAKO/TO/DA/SE/TI/TAKO/DOBRO/OSJEĆAŠ/U/PRISUT-NOSTI/SMRTI/KAD/JE
SE/SVI/OSTALI/BOJE?
- I ja se bojim smrti. Svoje vlastite. Kad pomislim da ću umrijeti, hvata me jeza. Samo tuđe smrti se ne bojim.
- ALI/DRUGI/SE/LJUDI/NE/BOJE/SAMO/VLASTITE/SMRTI. ONI/SE/BOJE/SVAKE/SMRTI.
NE/ŽELE/BITI/U/BLIZINI/SMRTI.
- Ne znam zašto je tako. Ne razumijem to.
- GLUPOSTI! - Stephen bi povremeno bio zatečen kad bi Heather reagirala u skladu sa svojim godinama i
zazvučala glupo. - DOBRO/ ZNAŠ/DA/SE/LJUDI/BOJE/TUĐE/SMRTI/ZATO/ŠTO/IH/POD- y
SJEĆA/NA/VLASTITLL- ALI/ČINI/SE/DA/JE/S/TOBOM/DRUGA-ČIJE.
- Valjda - reče Heather. - Razmišljala sam o tome. Nije to zato što vjerujem u Boga, onako kako vjeruju mnogi
religiozni ljudi. Ni sama ne znam u što vjerujem. Ali, nekako mi se čini da ovo nije naš pravi dom, Stephen. A za
mene, je smrt povratak kući. Mislim da smo mi -° ovdje stranci. Kao da smo poslani u privremenu misiju na
neprijateljski planet. Zato mi je drago kad vidim da se drugi vraćaju kući. Znam da ima mnogo religioznih ljudi
koji govore o Raju i što ti ga ja znam čemu, koji također misle da ovo nije naš pravi dom. Ali, čini mi
se da oni duboko u sebi ne vjeruju stvarno u to. Ja vjerujem. Ne znam zašto, ali stvarno vjerujem u to. Ipak, ovaj
je planet jedino što poznajem, i premda se često osjećam kao da ne pripadam ovamo, plaši me pomisao da bih
mogla biti otrgnuta od njega. Zato se mogu radovati\ kad drugi idu kući, ali sam ipak užasno preplašena kad se
radi o meni. )
Stephen je uživao u trenucima kad su bili na istoj valnoj dužini. - I/JA/S F/BOJIM/ - otkuca.
- Za svakoga ili samo za sebe? - upita Heather.
- SAMO/ZA/SEBE. I/JA/VJF,IUIJKM/I)A/SMO/STRANCI/OVDJE. POCI.F.DAJ/MF.NF. AKO/POSTOJ I/N
F.TKO/TKO/NE/PRIPADA/ ONDA/SAM/TO/JA. KAI)/MI/JF./MI,( )/ŠF.SNAF.ST/GODINA/U/ <) NOM/I
>IUK;OM/IX)M I J/J IU)N A/M F./IU)I.NI ČAR KA/U PITALA/ ŽKI.IM/I,l/l >A/MK/UBI.U J/IZ/M
11,OSUDA F.UTANAZUA. F, TO/U/ KOJOJ/MJ F.R I/JA/N F./I'H 11 'ADAM/OVAMO - ČAK/HI/ BI I,
A/M I-I.OST/ZAUVIJF.K/MF./USI'AVATI. NF./'/NAM/JF./l,I/TO/I ITJF.I.A/ SAMA/IZVKSTI.
MO/DA/IHII/HI()/l'HISrA()/DA/MH/NlJi';/IHI.O/ TOUKO/STUAII.
- Oh, ja nemam osjećaj da ne pripadaš ovamo - reče Heather.
- TO/JE/ZATO/ŠTO/SI/I/TI/ČUDNA - otkuca Stephen.
- Ja sam čudna - reče Heather, smješkajući se. - Ali i ti si. Sjećaš se da sam rekla da umiruće obavija svjetlost?
Ne znam jesi li svjestan toga, ali i tebe obavija ista takva svjetlost. A ti ne umireš. Obavijen si njome sve ove tri
godine otkako te poznajem. U posljednjih mjesec dana kao da se pojačala. Ne znam zašto.
- JA/ZNAM. 1 - Zašto?
- POŽUDA.
Heather se nasmija. - Tvoja ili moja?
- VJEROJATNO/I/TVOJA/I/MOJA. ALI/OD/SVEGA/TOGA/SE/ JOŠ/VIŠE/BOJIM/SMRTI.
- Dobro. Drago mije da se bojiš, Stephen. Drago mije da se bojimo zajedno. A sada, tišina. Noćas si baš pričljiv.
Moram poslagati lijekove. Kad završim, imam iznenađenje za tebe. - Heather objesi pločicu sa slovima na krevet
i ode u spremište pripemiti lijekove za ujutro.
Trebalo joj je dvadeset minuta da ih posloži. Obavljajući to, tiho je pjevušila za sebe, znajući daje Stephen čuje.
On je ležao na krevetu, dok je kroz vrata spremišta dopirala svjetlost, slušajući kako mu Heather pjevuši,
iščekujući što slijedi. Bio je to najčarobniji trenutak u njegovom životu.
Kad je završila, Heather posegnu u gornji lijevi kut ormarića i izvadi bočicu s dječjim uljem te je stavi na
Stephenov krevet. Ostavila je uključeno svjetlo u spremištu, a vrata malo otškrinuta. Izašla je na hodnik i
ogledala se da vidi ima li koga. Krilo C bilo je u potpunoj tišini.
- Stephen - reče - ti kao da nikad ne spavaš. Znam da spavaš. Znam da spavaš na mahove. Ali nadam se da ćeš
nakon ovoga što ćemo učiniti, onako pravo zaspati.
Heather odgurnu plahtu sa Stephenovih grudiju i slabina. Skinula je kondom-kateter i objesila ga o rub kreveta. -
Neću te okupati - reče. - U tome je iznenađenje. Umjesto toga ću upotrijebiti ulje. Otvorila je bočicu dječjeg ulja
i nasula ga u lijevu ruku. Izlila ga je 11.1 njegov penis. Ono što joj je ostalo na lijevoj ruci utrljalaje u desnu i
slala mu objema rukama, polako, trljati penis. Istog trena osjeti kako joj rasle u ruci.
Pogledali su se. Trudila se da bude spora, ali on je u tren oka nabiekao. Ona svinu oči <><l njegovih I Zflgled.i
■<• u penis. Pod slabomsvjetlošću što je dopirala kroz vrata, bilo je to nešto najljepše što je ikad vidjela. Kao
daje gledao u nju onom istom predanošću kojom je ona gledala u njega. Nagnu se nad njega i hitro ga liznu.
Njegove slabine, inače nepomične, trznuše se prema gore, izlazeći joj u susret. Ona se uspravila i njihovi se
pogledi dugo zaustaviše jedan na drugom. Zatim, ne mogavši se više obuzdati, ona se sagnu i stavi cijeli glavić u
usta. U hipu je sve provalilo. U isti mah, njegova joj je sperma šiknula u grlo, a iz njegovog je grla pokuljao urlik
kakav nikad nije čula. Bila je to mješavina dugog samrtnog hropca i vapaja nad svom boli svijeta. Činilo joj se
da je odjeknuo svakim kutkom Willow Glena.
Prestravljena, proguta spermu i hitro prebaci plahtu preko njegova tijela. Izjurila je na glavni hodnik. Nije bilo
nikoga. Nisu se čuli nikakvi koraci. Vratila se u mali hodnik i prošaptala: - Dušo, moraš biti tiši. Obećaj. Želim
to ponoviti, ali moraš biti tiši. Oprosti. Volim Ivoj urlik. Ali moramo biti tihi.
Polako i s puno ljubavi, ona vrati kondom na njegov smekšani penis, te stavi bočicu s dječjim uljem natrag u
ormarić. Isključi svjetlo u spremištu. Zatim odgura Stephena natrag, na njegovo mjesto pored zida. Pod mutnim
svjetlom pregratka za sestre, Bertha je i dalje čitala, po svemu sudeći nimalo svjesna da se svijet zatresao.
Heather nije svršila, ali osjećala se isto tako zadovoljnom kao da jest. Nagnu se nad Stephena i blago ga poljubi
u usta. - Spavaj sad, ljubavi moja -jedva čujno prošapta. Uspravila se i vratila u pregradak za sestre. I Stephen je
spavao.
PET
Nedjelja/ponedjeljak, 20.-21. ožujka
Bilo je noći u Willow Glenu koje su bile jednostavno čudne. Nije se to događalo često, ali s vremena na vrijeme
kao da je neki tajanstveni duh vrebao mračnim hodnicima. Korisnici bi se uznemirili bez ikakvog vidljivog
razloga. Ali već i prije nego što bi se to dogodilo, u zraku se osjećala neka prijetnja. Heather i ostale sestre i
bolničarke u šali su to nazivale noćima vještica ili noćima punog mjeseca, ali to nije ništa objašnjavalo. Oni koji
su radili u drugim staračkim domovima govorili su da taj fenomen nije ograničen samo na Willow Glen. Kad je
došla na posao, Heather je smjesta osjetila zatišje pred buru. - Ovo će biti jedna od onih noći - reče ona Ireni.
No otpočelo je tiho. Zapravo, kad je otišla posjetiti gospođu Gro-chowski, Heather je imala osjećaj da joj se
nikamo ne žuri.
- Razmišljala sam o tome - reče, sjedajući na podnožje njezina kreveta - jeste li ikad poželjeli napisati knjigu?
Kao Stephen?
- Ne, Stephen ima nešto reći. Ja nemam.
- Ali, mogli biste pisati o svom životu, sve ono što ste pričali meni, kako ste se prestali truditi da vam se dive i
zainteresirali se za druge, zbog njih samih.
- O tome se piše već stotinama godina, pa ipak se čini da to nije od osobite pomoći - odgovori gospođa
Grochowski. - Ne kažem da takve priče nisu nikome pomogle. Ipak, na većinu čitatelja one ne utječu. Za učenje
je potrebno više od poučnih priča.
- Ali meni se čini da ste vi uistinu otkrili nešto osobito - usprotivi se Heather.
- Sumnjam. Upravo zato ne bi ni imalo smisla da napišem svoju priču, jer još uvijek ima previše neshvatljivog,
previše tajni koje nisam otkrila, previše pitanja na koja nemam odgovora.
- Kao, na primjer?
ima jako puno ljudi koji su onakvi knkva sam ja bila, koji žele da im .-;■• dive Ti ude ■.<■ održati imiriŽ.
Većina njih ostane u loj klopcicijelog života, sve dok ne umru i na posljetku okončaju sa sobom, na ovaj ili na
onaj način. Zašto sam ja bila u stanju izvući se iz te zamke? Ne znam. Zašto sam dobila multiplu sklerozu,
umjesto da se ubijam od rada, ogorčena na muža zato što me ostavio, ogorčena na djecu zato što nisu onakva
dobra dječica kakvu zaslužujem? Zašto sam na posljetku bila u stanju sagledati stupicu u koju sam se uvalila?
Zašto si i ni bila kadra promijeniti - kako to kaže tvoj dr. Kolnietz - »stare priče«, i prestati se truditi da budem
draga?
Heather je to živo zanimalo. Premda je uz pomoć doktora Kolni-elza počela shvaćati da se jedan dio nje ne želi
mijenjati, sve je to bilo u službi onog drugog dijela koji je to želio. Razgovor o mije-njiinju priče, ticao se nje
osobno. - Ali, rekli ste mi da možete točno odrediti kada i kako ste se promijenili - podsjeti ona gospođu
Grochovvski.
Da, često možemo točno reći kad smo donijeli neku odluku -složi se ova - i često je vrlo jasno kako se ljudi
mijenjaju. Ali ipak ne znamo zašto. Samo to što bi se ljudi trebali promijeniti, ne znači da oni to i čine. Meni je
trebalo mnogo dokaza da moj život ne valja, prije nego što sam se domislila da bi valjalo postupati drugačije. Vi
oclliizite doktoru Kolnietzu, zato što ste prihvatili dokaze da nešto nije u redu s vašim izborom muškaraca.
Kakva je razlika između ljudi poput vas i mene, koji prihvate te dokaze, i onih koji ih uporno odbijaju? To je
pitanje na koje ne umijem odgovoriti. Nemam pojma.
- Nemate pojma? - Oglasi se Heather kao jeka.
- Ne zapravo. Mi kršćani mislimo da to ima veze s nečim što nazivamo milošću. Milost je kad se Bog na neki
način umiješa u naše živote da bi nas smekšao, da bi nam pomogao prihvatiti dokaze, i rasli. Ja to, što sam bila u
stanju promijeniti se, smatram Božjim djelom, milošću. Ali to ipak ništa ne objašnjava. Upliće li se Bog u živote
nekih ljudi, a u živote drugih ne? Ili, ako je milost svima dostupna,' /..'išlo ona uspijeva smekšati srca nekih, dok
srca drugih ostaju tvrda? ' Ne znimi.
Ali morate znati! - pobuni se Heather.
Oli, zlato, vi biste voljeli imati objašnjenje za sve, je li tako? -/lulii'kiviilii ju je gospođa Grochovvski. - Ali ja
vam pokušavam reći (III Ne ne mogu uvijek naći objašnjenja. Sjećate se cln snm vam pričala kuko sam pala u
depresiju kaci sam se prestala nudili da budem ili'it^n. Horu reći, u pravu depresiju. Primala sam mnogo lijekova
/.a imililplu sklerozu. Često •ani pomišljala na to dn ih uzmem sve od tminom i ubijem se, Movl.i sam lo bez
problemu učiniti. Zflšto nisam?
I kad mi je došla moja unuka i rekla da ne pokazujem zanimanje za nju, zašto me to pogodilo, kad više nisam
željela biti draga i pobuđivati divljenje?
- Koji su odgovori na ta pitanja? - upita Heather.
- Na takva pitanja nema odgovora. Barem ne s ovu stranu groba - osmjehnu se gospođa Grochowski.
Kada je nakon toga posjetila Tima O'Haru u njegovoj sobi, on je bio isto tako tajanstven. Htjela ga je pitati nešto
što joj je u posljednjih mjesec dana sve češće dolazilo u misli. - Rekli ste mi da ste prestali piti kad ste postali
član Društva za liječenje od alkoholizma, prije dvadeset godina - reče.
- Tako je, anđele.
- U medicinskoj školi smo učili da ljudi iz tog Društva drže da alkoholičari koji se oporavljaju ne bi nikad više
smjeli piti.
- I to je točno.
- Sram, vas bilo, Tim O'Hara - stade ga prekoravati u šali. - Što onda radi ona boca crnog vina u ladici vaše
komode?
- Oho, otkrila si me, ha?
- Ne samo to; vi ste jedina osoba u cijelom Willow Glenu kojoj je dopušteno držati alkohol. To čak piše u
uputama za sestre. Gospođa Simonton je iz nekog razloga načinila još jednu od svojih osobitih iznimaka. Zašto?
- Ah, ona je simpatična dama, nije li tako? Jesi li me kad vidjela pijana?
- Sad mi pokušavate odgovoriti protupitanjem. Ne, nikada vas nisam vidjela pijana. Koliko je nama sestrama
poznato, gospođa Simonton vam nabavlja novu bocu samo dvaput godišnje. Ali, o čemu
t! tu radi?
- Pa, čuvam vino za vrlo osobite prilike, a i tada tek malčice guc-iicm. Sad mije i to dovoljno.
- Kakve osobite prilike?
- Svaki tjedan, dva, Marion i ja podijelimo jedan poseban obrok. Mulo vina i komad kruha. Na taj način
slavimo. Nazivamo to euharis-l ijoni. To je zvučna grčka riječ za slavlje.
I leather se nejasno prisjeti nečeg, kao daje iz daljine do nje do-pilii tljet"' koju je čula od drugih djevojčica u
školi. -To je pričest, jel' luku? pade joj na um - Onako kako to čine katolici, prilikom Mise?
'litko je osmjehnu se Tim.
Vi ste katolik?- Naravno. Ja sam Irac, jeF tako? A Marion je Poljakinja. Mi Poljaci i Irci smo većinom katolici.
- Oduvijek idete u crkvu?
- Eh, to je već druga stvar. Ne. Čim sam napunio devetnaestu, više nisam htio ni čuti za crkvu. Nisam joj se
vratio sve do šezdesete, kad sam već desetak godina bio u programu.
- U programu?
- Programu Društva za odvikavanje od alkoholizma. ■
- Zašto ste se vratili crkvi?
- Eh, mnogi se veterani iz Društva vrate crkvi nakon desetak, dvadesetak godina. Ili počnu ići u crkvu. To je
gotovo postalo pravilo.
- Shvaćam, shvaćam - nekako otresito reče Heather. - Ali zašto?
- Ah, to nije lako objasniti, anđele. Ne, mislim da ti to ne mogu objasniti.
Bilo je očito da ne kani ni pokušati. Heather pokuša na drugi način. - Ja nisam katolkinja - reče. - Pretpostavljam
da nisam čak ni kršćanka. Ni sama ne znam što sam. Ali sjećam se da su mi prijateljice u školi govorile da se
pričest daje u crkvi, sa svećenikom - da samo svećenik može slaviti Euharistiju ili Misu. Kako to da vi i gospođa
Grochovvski to možete ovdje, sami?
- Eh, opet si me uhvatila, anđele. Možda je to zato što mi nismo baš jako dobri katolici. A možda i zato što smo
dobili oprost od obveze da to bude u crkvi, dozvolu da to bude ovdje.
- Dozvolu od koga?
- Pa, ako ni od koga drugoga, a onda dozvolu od gospođe Simon-lon.
I leather i dalje nije shvaćala. - Ali, mogli biste tražiti da to učini svećenik - reče. - Otac Pulaski ionako dolazi u
Willow Glen barem jedanput ijedno. Znam da pričešćuje neke korisnike. Mogao bi pričes-lili i vas i gospođu
Grochovvski.
- Mogao bi - složi se Tim, s jedva primjetnim izrazom odbojnosti - ali to ne bi bilo isto. Nemam ništa protiv tog
dobrog oca, ali on nema mnogo vremena i nekako projuri kroz sve to, kao da jedva čeka du ode. Možda se on
nas ovdje boji. Zato ne mogu reći da sam mu se baš uspio približiti. Marion i ja smo vrlo bliski, znaš. A pričest bi
tre-hnla značili bliskost. Zn nas je to nešto vrlo osobito, kad osjetimo uzajamnu bliskost 1 bliskost n Bogom.
Zbunjena, Heather nastavi ispitivati. - Ne dovodim u pitanje vašu vjeru, Tim. Samo sam znatiželjna. Zašto to
radite? Ne znam ništa o pričesti. Kako ona djeluje na čovjeka?
- Na razne načine, anđele, ali to je teško objasniti.
- Stalno se pokušavate izvući, Tim O'Hara - reče Heather, uživajući u nagovaranju. - Mogli biste barem
pokušati.
Tim je djelovao kao da sumnja u to. - Vino je Isusova krv. Kruh je Isusovo tijelo. Kad to jedemo i pijemo, to je
kao neka vrsta kanibalizma. Kanibali u džungli ne jedu svoje neprijatelje zato što nema""* ju što drugo. Često
jedu samo srce. Vjeruju da se hrabrost nalazi u srcu. Kad to čine, vjeruju da su preuzeli neprijateljevu hrabrost.
Mi dakako ne mislimo da je Isus naš neprijatelj; smatramo ga svojim prijateljem. Kad jedemo njegovo tijelo i
pijemo njegovu krv, preuzimamo dio njegove hrabrosti.
- Ali, to zapravo nije njegovo tijelo, ni njegova krv. Vi zapravo ne jedete njega. To što jedete je kruh. To je samo
simbol.
- Ne - kaza Tim, posve uvjeren. - Mi jedemo njega.
- To je ludo! - uskliknu Heather.
- Ako se ne varam, maloprije si rekla da ne dovodiš u pitanje moju vjeru - uzvrati Tim, a oči mu bljegnuše. -
Nije to ludo već tajanstveno. Zato to nazivamo »misterijem trans'substancijacije.«. Evo ti još jedne zvučne riječi.
- Što to znači?
- To označava tajanstven proces kojim se kruh uistinu pretvara u Isusovo tijelo, a vino u njegovu krv. A kad si me
već natjerala da ovoliko lupetam, mogao bih ti malo pojasniti odgovor na tvoje prijašnje pitanje. Dobri katolici
vjeruju da samo svećenik može dati pričest, jer samo on posjeduje moć koja potiče taj proces. Budući da
vjerojatno i nismo jako dobri katolici, Marion i ja vjerujemo da naša ljubav i vjera imaju moć
transsubstancijacije. Eto, zašto nam ne treba svećenik.
- Ne vjerujem da niste dobri katolici.
Tim se osmjehnu. - Nadam se da imaš pravo - reče - ali ipak
da ti bude jasno da smo mi odmetnici.
Heather iskrivi lice. - Ne želim napadati, ali sve mi to ipak zvuči kwo gomila praznovjerja. A uz to još i
kanibalizam! Uh!
-""Ali, to je mnogo više od kanibalizma. To je i seksualno.
- Što? Seksualno?
- Dnkako. To je miješanje sokova - mog, Marioninog i Isusovog, i« 1^ se način nas dvoje spajamo s Isusom, s
Hogom. Da, to je sek-ttnlno. I Još štoM.i di uvu- Žao mi je, Tim - reče Heather, iskreno se ispričavajući. - Meni
je to uistinu teško shvatiti.
- Znam da jest, anđele. To ti je kao s računalima. Ne možeš naučiti raditi na računalu tako da slušaš predavanje o
njemu, možeš li? Ili tako da pročitaš knjigu o njemu? O računalima se može naučiti koristeći ih, radeći na njima,
imajući iskustvo s njima. Ne bi htjela probati, ha? Želiš li okušati što je to pričest, sve ću ti srediti.
- Ovo ste stvarno rekli tako kao da se radi o seksu - zahihota I Icather. - Ali ne, nisam spremna za to da mi sve
sredite, Tim. Prvo bih u svemu tome morala vidjeti neki smisao.
- Kako god hoćeš, anđele. Smisao, svakako, ali ne zaboravi da se tu radi o otajstvu.
- Otajstvu?
- Da, to je puno otajstva. Čak i ako probaš, nećeš sve razumjeti. Budeš li čekala da sve razumiješ, onda uistinu
nećeš mnogo shvatiti.
Heather je otišla, zbunjenija no ikad. Ovo će uistinu biti jedna od onih noći.
Georgia je nakon večere bila nekako nemirna. Toliko nemirna da je odlučila ponovno pokušati razgovarati sa
Stephenom. - Vratila sam se - objavi, pružajući mu pločicu sa slovima. Ali, odgovornost za tu odluku prebacila je
na njega. - Zamolili ste me da ponovno dođem. Sjećate se?
- SJEĆAM/ SE - Stephen je polako kucao da bi joj bilo lakše. -11VA1 .A/ŠTO/STE/DOŠLI.
ZNAM/DA/JE/POTREBNA/VELIKA/KON-CHNTRACIJA/DA/BI/SE/RAZGOVARALO/SA/MNOM.
- Bome jest - ponosno potvrdi Georgia. - Kako ste večeras? Stephen je oklijevao. Znao je da plaši ljude svojom
iskrenošću.
Ali, izmotavanje se protivilo samoj njegovoj prirodi. - TUŽAN - odgovori.
- Oli. Zašto?
Inko je uistinu bio vrlo tužan, to nije značilo da ne može malo umanjiti problem, zbog nje. -
ZATO/ŠTO/NISAM/NORMALAN. KAT-KAD/ŽAU M/SAMOG A/SEBE.
Pa, s punim pravom.
MOŽDA. KAKO/STK/VI/GEORGIA?
Nemirna.
Nm znam.
< -PRIČAJTE/MI/O/SEBI.
- Nema se puno pričati. Rijetko razmišljam o sebi.
Stephen pomisli kako je to vjerojatno istina. Star čovjek ne može puno razmišljati o sebi, ako ne želi razmišljati
o starenju. Ali nije joj to kanio reći. Nije htio upropastiti još jednu priliku time što će držati propovijedi. -
ISPRIČAJTE/MI/BILO/ŠTO. PRVO/ŠTO/VAM/PADNE/ NAPAMET.
- Moji su mi roditelji bili dobri - zamuca Georgia. - Imala sam sretno djetinjstvo.
- ETO! SAD/ZNAM/NEŠTO/O/VAMA. HVALA.
Ali to je bilo sve što je Georgia bila spremna reći. - Opet ću jednom navratiti - obeća ona, okončavši razgovor.
- DRAGO/MI/JE. JEDVA/ČEKAM.
Iako joj se ovog puta razgovor sa Stephenom više dopao, opet ju je zbunio. Znala je da je, rekavši onako
spontano da je imala sretno djetinjstvo, zapravo kazala kako joj odrasli dio života nije bio osobito sretan. A o
tome nije kanila razmišljati. I dalje nemirna, Georgia se uputi hodnikom, u dnevni boravak. Hank Martin se
smjesta baci na nju. - Bok, ljubavi. Baš sam razmišljao o nama. Mislio sam kako bismo trebali otići nekamo na
jedno popodne.
- O čemu ti to pričaš?
- Ta nismo invalidi. Da ih zamolimo, kladim se da bi nas pustili van na jedan dan.
- I što bismo onda?
- Pa, imam dovoljno ušteđevine da možemo otići u motel. Dakle, to mu je na pameti, pomisli Georgia. Pa jasno.
- A nije ti
palo napamet da me tim novcem odvedeš u kino, umjesto u motel -uzvrati ona.
Hank razmisli o tome. Ona mu vjerojatno ne bi dopustila čak ni da je drži za ruku. Ali, ne da se on tek tako
nadmudriti. - Eh, mogao bih te povesti u kino kad bi bio kakav dobar film o Drugom svjetskom ni!u -- znaš, neki
koji bi mi osvježio sjećanja na zračne borbe.
Ti si u zračnim borbama sudjelovao jedino u snu, Hank Mar-lin.
I lank se doimao pogođenim. - Ne vjeruješ mi - tužno reče, po-ktt'/.lijući joj svoje ruke. - Ovim sam rukama
ubijao ljude - doda.
Jedino što bi li imao hrabrosti ubiti - u/.vrali Georgia - bila bi , ji i U> samo ako bi bio dovoljno brz. - Georgia
mu okrenu leđa Iz dnevno« boravka. Bila Je tako navikla na loda je nc<f jriljjvr
i da ga njezino odbijanje ne pogađa, da nije ni bila svjesna toga da ga je uspjela povrijediti.
Vratila se u svoju sobu i zatekla Lutzinu kako čita. Sjela je do nje. Njih su dvije gotovo postale prijateljice.
Lucy je navikla izbjegavati razgovor o Georginim godinama. Međutim, otkrila je da nema problema ako govori
o vlastitim. - Razmišljam o tome da se preselim u Kaliforniju - reče.
- U Kaliforniju? - začuđeno ponovi Georgia.
- Tamo je izgrađeno novo naselje za ljude pozne dobi, u blizini Santa Barbare. Dvije moje prijateljice preselile su
se tamo prošlog ljeta i nagovaraju me da dođem. Pišu daje cvijeće prekrasno, daje ljeti svježe, a zimi toplo.
Nema leda da se čovjek posklizne.
- Ali korijenje ti je u New Warsawu - usprotivi se Georgia - uskoro ćeš kući. - Prošli je tjedan Lucy prešla s
hodalice na štap i sada je mogla otići do blagovaonice gotovo isto tako brzo kao i Georgia.
- U tome i jest stvar - uzvrati Lucy. - Uskoro ću kući. Kad sam došla ovamo, samo na to sam mislila, kad ću kući.
Ali sad, kad se to približava, počinjem se pitati što ću. Istina je, moji su korijeni ovdje, ali oni sve brže slabe.
Moj je muž već odavno mrtav, a zemlja prodana. Većina mojih prijateljica koje su zdrave već se odselila, kao ove
dvije što su otišle u Kaliforniju, a one koje su bolesnije umiru jedna /.a drugom.
- Pa, možda i nije tako besmisleno - prizna Georgia.
- Uopće nije besmisleno. Što ako opet padnem? Da Rob nije slučajno naišao, smrzla bih se. U mojoj dobi nije
pametno živjeti sam. Kažu mi da u tom naselju za starce možeš biti potpuno nezavisan, ali le ipak svakodnevno
obilaze. Imaju doktora koji dolazi u kućni posjet. I ako na kraju moraš otići u starački dom - Lucy napravi
grimasu
u naselju postoji jedan u kojem imaš osigurano mjesto. Svaka soba ima kuhinjicu, tako da si možeš sam kuhati,
ali postoji i blagovaonica kao ovdje, ako ne želiš jesti sam. Imaju organizirane aktivnosti i izlete autobusom.
Može se mnogo toga više raditi nego u New War-sawu. Prijateljice mi pišu da idu na koncerte, a kad žele ići u
kupovinu, samo zaustave taksi. Čini mi se dobro.
- Kad ćeš otići?
- Išli, |>a nisam još zapravo odlučila hoću li otići - smrači se l.ucy. - Ne primaju mezimce. Morala bih se odreći
Navora. Ne znam kako bih to podnijela. Možda bih, ako bih ga uspjela smjestiti u neku do-hiii obitelj. Ali nitko
ne zVIi staroj.; psa. Morala bih gu dati ubili. Kuko bih lo
- Gdje je Navor sada?
- Prvo ga je uzeo Rob, ali onda su zaključili da im zadaje previše posla pa su ga odnijeli u štenaru. Vidiš, nitko ga
neće. Kamo sreće da postoji dobar starački dom za stare pse. Jedva čekam da ga izvučem iz te štenare i ponovno
vidim.
- Shvaćam kako se osjećaš - sućutno reče Georgia. - Ali, ipak moraš misliti i na svoju budućnost.
- A ti, Georgia? - upita Lucy. - Što je s tvojom budućnošću? Jesi li ikad razmišljala o tome da odeš u neko naselje
za starije, poput ovog u Kaliforniji?
Georgia je bila zatečena: - Što?
- Pa, ti stvarno nemaš razloga biti u staračkom domu.
- Jasno da nemam razloga biti u staračkom domu - srdito ponovi Georgia. - I sama znaš da su me djeca strpala
ovamo protiv moje volje.
- Ali, ako ih zamoliš, možda bi te htjeli poslati u Kaliforniju.
- Moju je djecu uzaludno bilo što pitati - izjavi Georgia. - Oni se neće odreći nadzora nada mnom. Zarobljena
sam ovdje.
Lucy je bilo jasno daje zašla u zabranjene vode. - Pa, mislim da ću se prošetati i malo razgibati nogu - obazrivo
reče.
Georgia je ostala sjediti u svojoj Ijuljačci, osjećajući neugodnu mješavinu ljutnje i zbunjenosti. Kako ljudi ne
mogu shvatiti njenu situaciju? pitala se. Ali, kad je pogledala u sliku djevojke na Ijuljačci li voćnjaku, što je
stajala na komodi, odmah se osjetila bolje. Taj je voćnjak bio jako sličan voćnjaku što su ga njeni roditelji imali
dok je bila mala. I ona ponovno otplovi u sanjarenje - u vrijeme prije nego Sto je imala djecu, u vrijeme prije
nego što se udala, u vrijeme kad je još bila slobodna.
r.dith Simonton liznu posljednju kovertu iz hrpe pisama koja je napisala. Sjedila je u naslonjaču, u dnevnoj sobi
svoje nevelike kuće. U nju su zalazili samo rijetki posjetioci, ali oni koji jesu, smjesta bi se osjetili udobno.
Viktorijanski sat koji je naslijedila od roditelja, bučno |e otkucavao s police nad kaminom.
Pisma na stoliću za kavu, pred njom, nisu bila pisma rođacima. Imala je dvije sestre, sedam nećakinja i nećaka i
desetak bratića i , ali ih je smatrala nepodnošljivo dosadnima. Bila je sasvim IJMii odnosom koji se svodio na
dopisivanje božičnim čestit-kntnn.A nisu to bila ni pisma prijateljima. Dovoljno je prijatelja imala na poslu. Ne
puno, ali dovoljno. Pravih prijatelja, kakvi su bili Ste-phen Solaris, Marion Grochowski i Stasz Kolnietz. Nije
bila usamljena u uobičajenom smislu te riječi. Ustvari je, budući da je bila sklona razmišljanjima, imala potrebu
za samoćom.
Bila su to pisma zatvorenicima. Već je desetak godina pisala nekolicini ljudi u zatvoru. Njezini su razlozi bili
suosjećajni. I platonski. Uistinu, nakon što su je dvojica posjetila pošto su bila uvjetno puštena, naučila je
obeshrabrivati njihove seksualne fantazije kao i svoje. Pazila je na to da im odmah u početku da do znanja daje
ružna - što je zapravo smatrala točnim - i da je sretno udata - što je bila laž.
Ipak, u tom je pisanju pisama bilo nečeg neizravno seksualnog. Bila je svjesna toga da im piše iz sasvim
određene sućuti, jer i ona je bila zatvorenik - zatvorenik svog tijela. Mrzila je svoje tijelo. Sve otkad se razvela,
prije gotovo tri desetljeća, osjećala se neprivlačnom. Nikad više nije pokušala ni s kim izlaziti. Trudila se da o
sebi čak ni ne razmišlja kao o ženi. Ipak, nije mogla opovrgnuti istinu toga da je seksualno biće. Osobito je
mrzila svoje tijelo zbog moći koju je imalo nad njom, izvanredne moći tih poriva koje je trebalo prihvatiti, zado-
voljiti i utažiti.
Znala je da se, gledan očima drugih, njezin stav ne bi mogao smatrati zdravim. Čak je neko vrijeme odlazila
doktoru Kolnietzu, kad je tek otvorio ordinaciju u gradu. Razgovarali su o njezinom djetinjstvu, o roditeljima,
istražujući uobičajenu frojdijansku psihodi-namiku. Ali, to je dopiralo iz veće dubine. Nije trebalo dugo da oboje
shvate kako je tu dinamika nevažna. - Naravno da mi je do seksa -rekla je. - Znate to i sami. Ali ne želim se
ponovno udati. Ne želim ni prolazne veze. A ne želim ni to da se moji bliski odnosi zakomplici-raju seksom. Ne
volim sjediti pred ogledalom i stavljati šminku. Nikad to nisam činila. Ne volim ići u kupovinu i svejedno mije
što imam na sebi. Nekad sam mislila da želim romancu, ali sada mi se romanca čini glupom. Ne volim igre. Ne
želim seksualnu moć. I što ćete sa mnom, doktore? Imam želju za seksom, ali nemam želju za svim onim sto ide
uz to.
Možda niste pozvani za seksualnu ljubav - blago reče Stasz.
- Zašto sam onda, /.abov.i, iako uspaljena?
ll|>l.ivu /.I
/»gledala sr u snažnije od strnim.
|<r,'. ■.vi<:;ihi da .se u njoj lavlju strah ne, nešto ftir. < > remu vi i<> novorllr'' pobuni •■<
- Većina redovnika, redovnica i svećenika osjeća se pozvanima na celibat - nastavio je Stasz - pa ipak se mnogi
od njih godinama bore sa snažnom seksualnom željom.
- Stalno upotrebljavate izraz »biti pozvan«. Što time mislite?
- Možda vas Bog zove preko seksa. Možda vas Bog želi za sebe.
- Biste li bili malo određeniji, doktore? - uzvrati ona sarkastično.
- Mi psihijatri izobraženi smo tako da budemo skeptični prema religiji - reče Kolnietz - zato ne bih htio da
poslije pričate ono što ću vam reći. Alija nisam u cijelosti odbacio svoj katolički odgoj i sjećam se što je rekao
sveti Augustin: »Načinio si nas za sebe, dragi Gospodine, i ne možemo naći pravoga spokoja, doli u Tebi.«
Možda i vi, kao i sveti Augustin, tražite pravi spokoj.
- Sada ću još postati i svetica, eh?
- Možda. - Doktor Kolnietz se pravio da nije primijetio njezin ironični ton. - Čini mi se da većina ljudi, čak i onih
koji vjeruju u Boga, ima prilično svjetovne duše. Ali kod nekih je čežnja za bliskošću s Bogom osobito snažna.
Možda je to stoga što Bog ima osobito snažnu želju za njima. A čini mi se da u tome uistinu ima nečeg
seksualnog. Pročitajte Pjesmu nad pjesmama, Edie. Ta ideja daje Bog »zaručnik« nije potekla niotkuda, znate.
Kad govorim o pozivu, želim reći da je vaša seksualnost možda takva zato što ste jedna od onih malobrojnih
koje je Bog načinio za sebe.
Da, osjetila je strah. Na neki je način znala da su napipali istinu. Ali nije bila ni najmanje spremna, ni voljna
upustiti se u to. Niti je Stasz imao osobitu želju navoditi je na to. - Pretpostavljam da se takve stvari otkrivaju s
vremenom - kazao je, i nedugo nakon toga ona je prestala odlaziti k njemu.
Bilo je to prije petnaest godina, a ona ni danas nije bila spremna zadubiti se u to. No bila je bliže. Možda puno
bliže. Osobito se u posljednje vrijeme, gotovo usprkos samoj sebi, zaticala kako sve češće zagriza u tu
zastrašujuću srčiku istine. Ali, to nije nimalo utjecalo na porive njezina tijela, i bili su joj i dalje mrski. Sjećala se
kako je, kao dijele, menstruaciju nazivala »prokletstvom«. Menstruacije su jenjale prije osam godina, ali njezina
seksualna želja nimalo. Seks je bio prokletstvo njezina tijela. Seks je bio Božje prokletstvo.
Uznemirena, ona usta i pode u kuhinju. Tamo je stajala boca viskija. Pogledala je koliko >>,a još ima, prije nego
što sije natočila prvo piće. Svakodnevno se pilula nije li alkoholirarka. Znala je da bi iuj njezini prijatelji iz
Druslva za Mjerenje od alkoholizma rekli da si-■;iimo jrsl, kad se lako često pun. No lulo Joj je svc|c<liio.
Alkohol jebio Božji blagoslov, protuteža prokletstvu. Nikad joj nije naškodio. Možda ga se nije mogla lišiti, ali
mogla ga je držati pod nadzorom. Nikad se nije napila. Pila je samo navečer, i to točno toliko da dođe u ono
ugodno stanje obamrlosti u kojem je tijelo smireno, u kojem joj više nije bila potrebna ta stvar - vibrator -
spremljen u gornjoj ladici njezine komode.
Natočila si je još jedno piće. Obično su joj bila potrebna dva i pol, najviše tri. Sada je prihvatila to da ne čezne za
drugim ljudskim bićem; čeznula je upravo za Onim koji joj je tu čežnju dao. Pa ipak, On, Ona ili Ono koji ju je
opteretio tom čežnjom odbijao je, osim u vrlo rijetkim trenucima, opipljivo joj se ukazati. Bilo je to tako
nepošteno. I premda je povremeno masturbirala, masturbacija je po njezinu mišljenju bila najsramotnija stvar na
svijetu.
Počelo je u dva izjutra. Vapaj se razlijegao hodnicima Willow Glena poput sirene, dižući se i spuštajući, poput
vala.
- Znala sam - reče Heather. - Znala sam da će se to, ili nešto, noćas dogoditi. To je vjerojatno Carol Kubrick.
Hoćeš li pogledati, liertha?
Bertha spusti ljubić i odgega se niz hodnik. Vratila se za minutu.
- Imaš pravo. Luda Carol, kao i obično.
Heather otključa ormarić s lijekovima u spremištu, da bi pripremila injekciju. Za takve je noći gospođi Kubrick
bio propisan sedativ. To nije bilo često. Jednom u svakih nekoliko mjeseci - ali vapaj bi trajno u nedogled, sve
dok je lijek ne bi ponovno uspavao. Noseći injekciju na podlošku, Heather pođe u sobu koju je gospođa Kubrick
dijelila s gospođom Stimson. Uključi svjetlo. Carol je ležala na leđima, zavijajući. Rachel, u krevetu do prozora,
ležala je na boku, zureći u prazno. - Što je? - obrati se Heather Carol, ne očekujući odgovor. Zavijanje se
nastavilo kao da Heather nije ni ušla u sobu. Heather podiže Carolinu spavaćicu, protrlja joj bedro alkoholom i
zabode injekciju.
Na to se okrenu gospođi Stimson. - Žao mi je što vas je Carol probudila - reče. - Za desetak minuta bi trebala
zaspati. Mogu li što učinili za vas?
Hnehel ju je i dalje gledala bez riječi. Ničim nije dala do znanja da ju je čula. Heather nije mogla učiniti ništa
doli isključili svjetlo i otići. Ali dok i<v to činila, začu slabašan šapat iza selu1. Zvučalo jo kao:
- Ne uli. Pogleda milinu, u sobu. -Jeste li to vi, Kmhd? - upita. - Tre-bntc* li ine?
Iz tame nije dopro nikakav odgovor. Heather počeka još časak, a onda zaključi da joj se to samo pričinilo.
Kad je Luda Carol počela zavijati, Tim O'Hara se probudio. Ležao je u krevetu, u mraku, dok nije prestalo. Hank
Martin je disao kao da spava. Tim spuznu s kreveta i, s mukom vukući paraliziranu nogu, odvuče se pokraj
Hankovog kreveta, te u hodnik. Zaputio se u sobu gospođe Grochowski. Kako je mogao pokretati samo desnu
stranu, on se s naporom podiže na krevet i leže pored nje. - To sam ja, Marion, draga - šapnu joj.
Ali, Hank nije spavao. I njega je probudio urlik i znao je kamo je Tim otišao. Svi osim mene dobivaju svoje,
pomisli. Zar on nije dovoljno muškarac? A na to se sjeti Georgijinog podrugivanja da ne bi imao hrabrosti ubiti
išta veće od muhe. Ali, što ona zna? Da, što ona zna? Znala bi da uzme štap i odalami je. Možda nije ubijao
»Švabe«, ali to ne znači da nekoga ne bi mogao ubiti. Sad kad se njegov stid pretočio u bijes, Hank se prepusti
sumornim razmišljanjima u mraku.
U tri ujutro Heather je odgurala Stephena u uski hodnik pred spremištem. - Opet jedna od onih uvrnutih noći -
reče mu. - Jesi li čuo kako je Luda Carol zavijala? - Ona skinu pločicu sa slovima s kreveta i pruži mu je, premda
to nije tražio. Intimnost tih trenutaka kad su bili daleko od svega, u uskom, slabo osvijetljenom hodniku, u ova
joj je dva tjedna postala dragocjena. - Kako si večeras, dragi Stephen? -upita.
Stephen otkuca. - BEZNADNO.
Heather se lecnula. Nikad dotada nije čula da je Stephen deprimiran. - Bože! - uzviknu. - Što se dogodilo?
-USKORO/ĆEŠ/PONOVNO/BITI/U/DNEVNOJ.
- I mene to rastužuje. Nedostajat će mi ove naše noći. Ali drugi sam mjesec ponovno u noćnoj. Ostaju nam
razgovori za vrijeme dnevnog dežurstva, iako to nije isto.
- TO/NTJF./PROBLEM/ - otkuca Stephen - MOGU/MJESEC/ I>AN A/BF.Z/SKKSA.
ZNAM/DA/ĆF.Š/SF./VRATITI. A/ONDA/TE/ I'ONOVNO/NF.ĆK/BITI. I/OPF.T/ĆF.Š/SF./VRATITI.
ALI/JEDNOG/ SI'./l)ANA/VIŠIŠ/NF.(':i'Š/VHATITI.
- Oh, Stephen reče ona, - Žao mi je. Nisam razmišljala o budućnosti.-
ALI/JA/JESAM/I/MISLIM/DA/JE/GROZNA. JEDNOG/ĆEŠ/
DANA/OTIĆI/ODAVDE/I/NAĆI/BOLJI/POSAO. ILI/ĆEŠ/HTJETI/ BITI/S/PRAVIM/MUŠKARCEM.
- Ti jesi pravi muškarac, Stephen. Ti si praviji muškarac no itko koga poznajem.
- ONDA/JE/U/TOME/TVOJ/PROBLEM. JA/SAM/DOBRA/
OSOBA/ALI/ISTO/TAKO/BESPOMOĆNI/BOGALJ. PRIJE/ILI/KASNIJE/ĆEŠ/ME/SE/RIJEŠITI.
- Riješiti? - tupo ponovi Heather, djelićem svijesti ipak svjesna da bi se to što on govori moglo obistiniti.
- DA/RIJEŠITI. JA/SAM/BESPOMOĆAN/BOGALJ/S/BESPOMOĆNOM/BUDUĆNOŠĆU.
SAM/SAM/SI/KRIV MISLIO/SAM/ DA/ĆU/UMJETI/IZAĆI/NA/KRAJ/SA/SVOJIM/OSJEĆAJIMA/PRE-
MA/TEBI. ZNAO/SAM/DA/ĆU/TE/IZGUBITI. MISLIO/SAM/DA/
ČU/MOĆI/OBUZDATI/LJUBAVNO/SLJEPILO/ALI/POSTAO/SAM/ I 'R AVA/SLIJEPA/BUDALA.
BAŠ/MI/JE/MJESTO/NA/OD JELU/ZA/ IDIOTE.
- Oh, Stephen, mrzim kad tako govoriš. Znaš da to nije točno -usprotivi se Heather.
- VEĆIM/DIJELOM/JEST. LJUBAV/JE/SLIJEPA/A/JA/TE/VO-I.IM.
ALI/SADA/ZNAM/DA/NEMA/BUDUĆNOSTI. IMA/ZA/TEBE/ ALI/ZA/MENE/NE.
- Uvijek postoji budućnost.
- KAKO/TO/MISLIŠ?
- Ne znam. Teško je govoriti o... - Heather zape, tražeći pravu riječ. - Sjećaš se kad sam ti pričala o tome kako je
gospođa Carstairs umrla i kako je bila obavijena svjetlošću? Svjetlošću kojom si ti stalno obavijen? Koja se širi?
U medicinskoj školi su nas učili da se ne može govoriti o trenutku smrti. Čak ni kod srčanog udara. Čak i kad
srce prestane kucati, treba trideset sekundi ili tako nekako, prije nego šio se osoba onesvijesti, a nekoliko minuta
prije nego što nastupi moždan;) smrl. Zato, kad umru ljudi koji posjeduju svjetlost, čovjek bi očekivao da će
svjetlost u tih nekoliko minuta postupno blijedjeti. Ali, nije lako. Kaci držim umiruće koji posjeduju svjetlost,
ona je u jednom Irenu lamo, a već u drugom je nema. Ne blijedi. U hipu nes-laje. Ne jenjava, nego se j'.asi. Meni
to izgleda kao da se oslobodila. Mislim da prelazi nekamo, /nam da prela/i nekamo,
I'KKNTANI! NI'y/.ANIMA/MK/MKTAI'TZIKA odrješito Otkli <M Sleplien, Nlt/CiOVOHIM/O/SMHTI.
O/ŽIVOTI I/PONI,I.IK/N.IK.
GOVORIM/O/NAMA. I/NEMA/BUDUĆNOSTI. NEMA/BUDUĆNOSTI/ZA/NAS. BEZNADNO/JE.
- Oh, dragi. Tako mije žao. Bi li ti bilo lakše da prestanemo voditi ljubav?
- NE. TO/MI/POMAŽE/DA/ZASPIM, SJEĆAŠ/SE?
- Zvučiš ogorčeno.
- VRAŠKI/SI/U/PRAVU. ALI/TO/NIJE/ZATO/ŠTO/OLAKO/ UZIMAM/NAŠ/SEKS.
VEĆ/ZATO/ŠTO/MI/JE/ON/TAKO/DRAGOCJEN. VOLIM/GA. ŽIVIM/ZA/NJ. UMRO/BIH/ZA/NJ.
- Nasta muk. Zatim nastavi kuckati.
- MOŽDA/IMAŠ/PRAVO/KAD/KAŽEŠ/DA/POSTOJI/BUDUĆ-NOST.
GEORGIA/JE/POČELA/RAZGOVARATI/SA/MNOM. MOŽDA/
U/MOJOJ/BUDUĆNOSTI/STOJI/JEDNA/STARA/DAMA. VRLO/ VAŽNO.
JOŠ/UVIJEK/MI/PREOSTAJE/KNJIGA. A/I/VRIJEME/JE/ NA/ MOJOJ/STRANI.
KAŽU/DA/VRIJEME/LIJEČI/SVE/RANE. MOŽDA/ĆE/I/OVU/NEKAKO/ZALIJEČITI. NE/ZNAM/KAKO.
ALI/ MOŽDA/HOĆE.
- Znači li to da ipak želiš seks noćas, premda si tako tužan, ljut i ogorčen?
-OH/HEATHER/POTREBNIJA/SI/MI/NO/IKAD.
Heather uze pločicu sa slovima i objesi je natrag na uzglavlje kreveta. - Sad moram prionuti na posao i pripremiti
lijekove - reče. - A kad završim, pomoći ću ti da zaspiš, dragi.
Jedna od onih koje je probudilo zavijanje Lude Carol bila je i Georgia Bates. Ustala je i otišla u kupaonicu, a
zatim se vratila u krevet. Kad je jauk prestao, mislila je da će ponovno zaspati. I jest, na neki način. Ali nije to
bio pravi san; bilo je to neko stanje na rubu sna i jave, sve nekako stopljeno ujedno. Čim bi pomislila daje budna,
otplovila bi. Cim bi pomislila da će uživati u ugodnom snu, on bi se raspršio. (Ilavom su joj prolazile treptave
slike brojeva, nejasnih oblika, riječi bez značenja. Imala je osjećaj da se protiv nečega bori, ali bez razlo-j'.a, bez
smisla, samo beskrajno ponavljanje. Na posljetku se nakon nekoliko minuta ili nekoliko sati, ne bi znala reći, ta
muka pretvorila u srdžbu. Ovo je suludo, pomislila je. Bolje da ustanem.
U mraku je navukla meke papuče, ali nije uzela ogrtač. Krenula je prema vratima, onako u spavnćiei, prošla
pokraj Lucy, i izašla u osvijetljen hodnik. Noi'u su ^miii neonska svjetla. Snmo je izpregratka za sestre dopirala
slabašna svjetlost. Ona krenu prema njoj, nadajući se razgovoru. Međutim, kad je stigla, zatekla je Berthu glave
zabijene u knjigu. Sjetila se da Bertha nije baš pričljiva, a osim toga, ne bi bilo lijepo ometati je bez ikakvog
razloga. Možda bi mogla otići u dnevni boravak. Na to primijeti da iz hodnika nasuprot dopire tračak svjetlosti.
Znatiželjna, ona obiđe pregradak za sestre, prođe pored zadubljene Berthe, i otkri da svjetlost dopire iz spremišta
u malom hodniku. Pošla je prema tom svjetlu i ugledala Heather u bijeloj uniformi, nagnutu nad Stephenom na
krevetu. Heatherina je glava bila na Stephenovim preponama. - Neke je stvari bolje ne gledati - pomisli Georgia i
okrenu se.
Ovog je puta pošla u dnevni boravak, ponovno zaobišavši pregradak za sestre, a Bertha nije ni podigla glavu.
Uključila je stajaću svjetiljku i sjela čitati časopis. Ali nije bilo ničeg zanimljivog. - Kakva grozna noć - pomisli,
isključujući svjetlo i ponovno izađe na hodnik. - Bit će najbolje da se vrati u krevet. A onda joj pozornost privuče
nešto s druge strane hodnika. Zagledala se u tamu. Vidi li ona to neki obris koji se kreće hodnikom? Je li to nešto
malo svjetlije od tame ili nešto malo tamnije od tame? Ne bi mogla reći; bilo je isto tako nejasno kao prikaze iz
njenih snova. Bila je svjesna toga samo zato što se kretalo. Ili joj se to samo pričinilo? Ako se kretalo, činilo je to
bešum-no. Kad je pogledala bolje, nestalo je. To jest, ako je uopće ičega bilo.
- Ova je noć sve čudnija - pomisli Georgia, zaobilazeći Berthu i vraćajući se u svoju sobu, u svoj krevet. Pitala se
hoće li joj snovi opet biti zbrkani. Ali ovaj je put, hvala Bogu, utonula u dubok san.
ŠEST
Ponedjeljak, 21. ožujka
Peggy Valeno je toga jutra zakasnila na posao. Njezin je brat prošle noći uzeo auto i ostavio uključena svjetla,
tako da se ispraznio akumulator. Morala je probuditi oca daje spoji na struju s traktora i tako pokrene auto. Bio je
spor i mrzovoljan. Nisam ja kriva, stalno je ponavljala u sebi. Nije ona bila kriva što je brat ostavio uključena
svjetla. Nije ona bila kriva što je morala probuditi oca. I nije ona kriva što će zakasniti. Sjetila se kako je rekla
gospođi Simonton da dolazi na vrijeme. Sad to više neće moći reći. A prošli je tjedan zaboravila zavezati Carol.
Gospođa Simonton će je vjerojatno otpustiti. Ali, nije ona kriva za to. Kad je stigla u Willow Glen, taj se refren u
njezinim mislima prometnuo u: »Nije me briga za to«. ^ >.
Kad je stigla do pregratka za sestre, u krilu C, bilo je pola osam i Heather je već bila otišla. - Oprostite što
kasnim. Nije mi htio upaliti auto - rekla je Susani, sestri u dnevnoj smjeni. - S čim da počnem?
Sušan je hladno pogleda. - Primi se kupanja - odgovori. Peggy pomisli da će biti najbolje da počne sa
Stephenom. Uvijek je počinjala s najsimpatičnijim ili najlakšim korisnicima. Danas joj je stvarno bilo svejedno.
Vjerojatno neće čak ni razgovarati s njim. Ali, bude li on raspoložen za razgovor, barem je zanimljiviji od
ostalih.
Otišla je u spremište i napunila lavor toplom vodom. Odnijela je to, sapun i rukavicu za pranje do kreveta te ih
odložila na pod. Ste-phenovo je lice bilo dopola pokriveno plahtom; vjerojatno još spava. Ali već dok je počela
odizati plahtu, imala je osjećaj da nešto nije u redu. Čelo mu je bilo čudne boje. Ona mu povuče plahtu do struka
i vrisnu. U grudi su mu bile zabijene škare. Jedna je oštrica bila zarive-na sve do drške. Druga je ležala na
grudnoj kosti.
Nije mogla prestali vrištati. Sušan izjuri iz pregratka za sestre i ugleda škare - Laura! - povikn. Dotifa druga
bolničarka. - Drži Pej'j'v! Ništa ne diraj! Idem po gospodu Simonton ili gospođicu McAil.iiiis.A Peggy je i dalje
vrištala. Georgia izađe iz svoje sobe. Hank Martin, još u kućnom ogrtaču, izađe iz dnevnog boravka. Kad su se
počeli skupljati, Laura je jednom rukom držala Peggy, a drugom im dala znak da ne prilaze.
Na drugom kraju hodnika, vezana u svojoj stolici, Luda Carol upita: - Što se događa? Što se događa? Rađa li
netko? - Ali nitko je nije čuo ni primijetio da je ovaj put uspjela reći nešto drugo. A Peggy je i dalje vrištala.
Thomas Petri je bio uzbuđen vozeći se s narednikom Mitchellom prema Willow Glenu. Dok je i sam bio
narednik, radio je na nekoliko ubojstava, ali ovo će biti prvi put da je sva odgovornost na njemu. Bit će to njegov
slučaj. Ipak, njegovo je uzbuđenje bilo pomiješano s određenim osjećajem zlovolje i ironije. Tko bi pomislio da
će njegov prvi slučaj biti ubojstvo u staračkom domu? Ubojstvo već gotovo polumrtvoga?
Na vratima ih je dočekala gospođica McAdams i povela ih ravno u ured gospođe Simonton. - Pa, poručnice -
reče gospođa Simonton - izgleda da ćete ipak morati razgledati Willow Glen. - doimala se napetom i
neraspoloženom.
- Što ste do sada učinili? - upita Petri.
- Ništa, osim što smo pozvali vas. Mislila sam da ne treba ništa dirati, a Stephenu ionako više ne možemo
pomoći. Jedna bolničarka pazi na njegovo tijelo. Sve smo korisnike zamolili da ostanu u svojim sobama.
- Bili - reče Petri starijem kolegi - hoćete li zamijeniti bolničarku i pripaziti da nitko, ama baš nitko, ne prilazi
tijelu? Dolazim čim obavim razgovor s gospođom Simonton.
Narednik Mitchell uze veliki kovčeg u kojem je bio pribor za istragu. Gospođica McAdams se ponudi da mu
pokaže put.
- Hoćete li mi, molim vas, dati neke podatke? - reče Petri, kad su se za njima zatvorila vrata. Otvorio je blok. -
Recite mi sve što znate o ovome.
~ Ne znani ninoj;o, poručnice. Tijelo je otkriveno prije jedan sat, oko sedam četrdeset pet, nedugo nakon stoje
nastupila dnevna smjena otkrila ga je bolničarka kad y.;\ je došla okupati.
Tko je žrtva?
Stephen Solaiis. Rilo nm je <lv.i<l< •■•( devet y,<>ilimi- Bio je prvi korisnik Willow (ilena i bio je ovdje tlu '
"<l iko^ii, ako ne mčtinnmo
mene. Od rođenja je bio teško paraliziran. Mislili su da je retardiran pa je s dvije godine smješten u Zavod za
retardirane. Kad mu je bilo pet godina, jedan je bolničar otkrio da nije retardiran i počeo ga poučavati. Ustvari,
taj je bolničar otkrio daje izvanredno inteligentan i napisao je knjigu o njemu. Našla sam je da vam je pokažem.
Mislila sam da biste je možda željeli prelistati. Dat će vam neki uvid u njegovu prošlost. - Pokaza na izblijedjelu
knjigu na svom stolu. Nije imala omota.
- Hvala - reče Petri. - Kasnije ću je pogledati. Kako to da je bio u Willow Glenu? Mislio sam daje to mjesto samo
za starije korisnike.
- Većina korisnika jesu stariji ljudi, ali ničim nismo ograničeni u pogledu njihove dobi. Bila sam osobito
zamoljena da ga primim. Kad je napunio šesnaest godina, Država je, u svojoj svekolikoj mudrosti, zaključila da
on više nije za Zavod, budući da nije retardiran. I tako su ga poslali u starački dom. Ali ne u ovako dobar. Čovjek
koji je napisao knjigu o njemu otkrio je da mu tamo nije dobro pa me, kad sam otvorila Willow Glen, zamolio da
ga primim ovamo. Stephenu je tada bilo sedamnaest godina. Otada je ovdje.
Petri je pogleda. Je li to slučajno, upita se, da je već drugi put ovdje, u samo mjesec dana? To da je jedan
korisnik odlutao van, na .snijeg, a sad drugi ubijen? Radi li Willow Glen uistinu tako dobro kako ova žena,
narednik Mitchell i Kubrickovi misle? - Pada li vam na pamet bilo kakav razlog zbog kojeg je žrtva mogla biti
ubijena? -upita.
Gospođa Simonton se isto tako ozbiljno zagleda u njega. Nije joj promaklo to njegovo lice zdravog američkog
momka. Je li on dovoljno zreo da vodi ovako užasan slučaj? Primijetila je njegovo uglađeno ponašanje. Gotovo
pretjerano. Ako ništa drugo, vjerojatno će biti temeljit. - Ne - reče - ne znam nikoga tko bi njega želio ubiti. Malo
je onih koji su si dali truda da ga upoznaju, ali ne znam nikoga kome on nije drag.
Prešla je s prošlog vremena na sadašnje. Petri s odobravanjem primijeti taj znak potresenosti. Događalo se to
često kad su ljudi bili lofi šokirani od smrti, kad se trebalo tek priviknuti na nju. Njezina će ulll .suradnja itekako
trebati. Ustao je. - Hvala vam na ovim podaci-Hitt. Mojjli bismo dolje, da vidimo tijelo.
l'ovela j;a je pored sobe za fizikalnu terapiju i blagovaonice, u kHlo C.. Tom l'elii, osim uzbuđenja, odjednom
osjeti i strah. Ne zato Uo hv spremao pirt'Jedali leš; za svojih je početničkih dana u Policiji vittlo nino^e licve
Vee žalo stoje Inuio osjećaj dn kroči u nepoznatsvijet. Kakvi li su sve čudni ljudi privremeno skriveni iza tih
zatvorenih vrata? Da bi odagnao tjeskobu, on nastavi s pitanjima. - Kažete da je ubojstvo otkriveno oko sedam
četrdeset pet? -Da.
- Molim vas da nitko tko je u to vrijeme bio u zgradi ne ode, dok mu ja to ne odobrim. Kad je nastupila nova
smjena?
- U sedam. .
- Jesu li svi iz noćne otišli kući? - Gospođa Simonton uzvrati da jesu. - Tko je od noćnog osoblja bio dežuran na
krilu u kojem je bio smješten ubijeni?
- Medicinska sestra Heather Barsten i bolničarka Bertha Grimes.
- Trebale bi se vratiti radi ispitivanja. Možete li to organizirati? Narednik Mitchell je već postavio prenosivu
svjetiljku. Blještavo
je osvjetljavala leš. Petri namjerno svrnu pogled s njega i zagleda se u pregradak za sestre. Tamo je još uvijek
sjedila Peggy, i dalje blijeda od šoka. Sušan i Laura bile su otišle umiriti korisnike i zadržati ih u sobama. - Mogu
li uzeti jednu stolicu iznutra? - upita Petri.
- Ja ću vam donijeti - uzvrati gospođa Simonton.
Dok je uzimala stolicu, on zaviri preko niskog zida pregratka i pogleda kako je građen: kako su smještena vrata
koja su se zatvarala iznutra, pultovi i polica za dosjee. Uze stolicu od nje i odgura je kojih metar i pol od kreveta,
izvan dometa svjetla.
- Molim vas da me petnaestak minuta ostavite nasamo s narednikom Mitchellom - reče gospođi Simonton. -
Možda biste za to vrijeme mogli pozvati osoblje iz noćne smjene. Zatim bih želio porazgovarati s vama i s
osobljem.
Sjede u stolicu. - Bili - reče Mitchellu, kad su ostali sami - imate tri zadatka. Prvo, pazite da mu se ne približi
nitko osim nas. Drugo, pravile bilješke. I treće, petnaest minuta mi nemojte dopustiti da se maknem odavde.
Bilo je očito da je Mitchell zbunjen ovim trećim.
- Imao sam mentora - objasni Petri - jednog starog detektiva s kojim sam radio dok sam bio narednik. Zbog
njega sam upisao sve moguće dodatne tečajeve iz prikupljanja dokaza, preslušavanja i što ti ga j;i znam čega sve
ne. Smatrao sam ga genijem. I danas to mislim. Nešto prije nego šio sam unaprijeđen, zvao me na razgovor.
postoji sumo jedna stvarna razliku između dobrog detektiva i lošeg deteklivii rekno mi je. Dobar detektiv misli
dobro, u loS detektiv loše. Ali, objasnio je da to nije pitanje pnmetl. - l.o,1 detektiv misli
, loše zato što si ne uzme vremena da razmisli. Dobar detektiv misli [ dobro zato što si uzme vremena. Za dobro
razmišljanje treba vreme-v na. Uvijek si uzmi vremena - rekao mi je.
Dok je sjedio tamo, oči poručnika Petrija bile su točno u razini Stephenova tijela na krevetu. Plahta je pokrivala
samo slabine. Tijelo je ležalo u polubočnom položaju i on je istovremeno gledao u lice i u škare. Međutim,
nijedno od toga nije mu zapravo privuklo pozornost. Bio je pogođen i užasnut izgledom toga tijela. Udovi su bili
tek kosti pokrivene kožom. Sve je bilo skvrčeno, kao u grču, čak i prsti. Sjetio se mumije koju je kao dijete vidio
u muzeju. To je tijelo izgledalo kao daje mrtvo tri tisuće godina, osim što koža nije bila tamna i otvrdla.
Prošla je cijela minuta prije nego što je užas polako jenjao. Uhvatio se u misli da je onaj tko je ubio Stephena
Solarisa, možda smatrao da čini milosrdno djelo. Zatim kaza sam sebi neka tu misao stavi na stranu. - Oslobodi
misli od pretpostavki, koliko god možeš -govorio mu je njegov mentor. Pitanje motiva može pričekati. U školi su
im stalno isticali da najčešće nisu motivi ti koji rješavaju slučaj, već male pojedinosti, neznatne činjenice.
Stoga Petri krenu iznova, i zagleda se u Stephenovo lice. Ono nije odavalo ništa od uma koji je donedavno bio u
tom unakaženom tijelu. Već i to je čudno, pomisli. Lica mrtvih ljudi obično otkrivaju nešto od onoga što su bili.
On zadjenu tu misao negdje u primozak.
Zatim se zagledao u škare. Oštrica koja je ležala na prsnoj kosti bila je ona tuplja. Oštrija je bila zarivena u grudi,
oko četiri centimetra ulijevo od donjeg dijela prsne kosti. U blizini rane vidjelo se samo malo krvi. Nije bilo
drugih rana. - Onaj tko je to učinio, znao je što radi - pomisli. Napadač je ciljao točno u srce. Nikakvog
oklijevanja. Nikakvog petljanja. Ponovno mu se nametnu misao o ubojstvu iz milosrđa, i on je ponovno odgurnu
u stranu.
Zamolio je Mitchella da podigne plahtu. Na njoj nije bilo tragova krvi. Slabine su bile u pelenama. Promotrio je
cjevčicu koja je i/la/.ila iz pelena do vrećice s urinom zakačene za dno kreveta. - Spu-Nlile mu plahtu do stopala!
Mislite li da biste mogli otvoriti pelenu, a da nisla ne pomaknete? - Mitchell dade znak da bi. Genitalije su bile
(rdini nei/.obličeni dio tijela, ali nisu otkrivale ništa osim kondom-kaletera. Vratite zasad plahtu na mjesto! -
reče. - Kasnije ćemo je na pretragu u laboratorij.
Dok je sjedio gledajući u tijelo, pade mu na um da leži u napola mi položaju, okrenuto prema njemu. - Očito ga
nešto drži e Mitehelltl. Možete li 86 ■■i::iillti, Milehell, i uhvatili nogekreveta? Sad ga malo odgurajte od
zida. - Mitchell učini tako. -Pokušajte sada ući iza njega, ne dodirujući ni krevet ni zid, i recite mi što vidite?
Narednik Mitchell se zavuče s druge strane kreveta. - Poduprt je jastukom pod križima - izvijesti.
,.•■
- Ponovno podignite plahtu i pogledajte mu stražnjicu. Zatim leda, šiju i zatiljak.
Ima li kakvih rana?
- Ne, ne vidim ništa nenormalno. Ali, Bože, što je mršav!
- Vratite se.
Petri je još dvije minute šutke sjedio. Na to reče: - U redu. Vrijeme je da pozovemo mrtvozornika. Neka dođe što
brže. Što prije stigne, to ćemo točnije moći odrediti trenutak smrti. Nakon što ga pozovete, naprašite i uzmite
otiske. Naprašite rubove kreveta. Napra- -site zid iza njega. I škare. Napomenite mrtvozorniku da dobro pripazi
kad bude vadio škare. Neka to učini pincetom. Neću da mi išta uništi otiske prstiju na tim škarama. '
Mitchell je žurno bilježio. Kad je završio, Petri upita: - Je li isteklo mojih petnaest minuta?
Mitchell pogleda na sat. - Dvadeset.
- Dobro. Pazit ću na tijelo dok vi zovete mrtvozornika. Kad se vratite, zapamtite da nitko osim vas ne smije ništa
taknuti, sve dok on ne dođe.
Dok je čekao, pade mu na um da je ubijeni bio njegovih godina. Neugodna pomisao. Osjetio se nelagodno već
zbog toga što ima neke sveze s tako izobličenom osobom. Bilo je teško zamisliti da se može živjeti u tako
zgrčenom tijelu. - Jadnik - promrmlja sebi u bradu.
Kad se Mitchell vratio, Petri odluči obaviti ispitivanje u dnevnom boravku. Počeo je s gospođom Simonton. Na
njezinom su licu još bili vidljivi tragovi šoka i dok je sjedala na kauč, teško uzdahnu. On sjede u stolicu nasuprot
njoj. - Bio je teški bogalj, zar ne?
- Jest.
- Je li mogao išta učiniti sam?
- Ne. Trebalo ga je oprati, okrenuti, nahraniti.
- Ipak je mogao govoriti. -■■ Ne, ni lo nije mogao.
Biljk.i, pomisli Petri. Ali, kako su oni koji su gn poznavali mogli voljet! tu biljku? A inteligencija koju je
spomenulo? - Niste li rekli da Je bio Jako |)iinici,-in? I d.i su git ljudi voljelii'
- Jesu. Nije mogao govoriti, ali je mogao komunicirati. Sve je to opisano u knjizi koju sam spomenula. Na
njegovom uzglavlju visi pločica sa slovima. Kad bi mu je netko držao na pravi način, mogao je zglobovima
otkucavati poruke.
Petri predbaci sebi što mu je to promaklo. - Kako to nisam vidio! - reče. - Ispričajte me na tren. - Otišao je iz
dnevnog boravka da vidi tu ploču i doda je popisu narednika Mitchella za uzimanje otisaka. Gospođi Simonton
laknu što taj mladac ne pokušava odglumiti da je savršen.
- Upravo smo se spremali nabaviti mu računalo - tužno reče, kad se vratio. - Trebalo je stići do Uskrsa. Ne bi
mogao pisati brže nego na ploči, ali vidjelo bi se na ekranu i drugima bi bilo lakše razumjeti ga i komunicirati s
njim. Ne samo to, mogao bi i pisati bez ičije pomoći. Ustvari, namjeravao je napisati knjigu.
- Knjigu? O čemu?
- Naslov je trebao biti Moć bespomoćnosti.
Petriju se odjednom zavrti u glavi. Po drugi je put imao osjećaj -ali sada mnogo snažniji - da je zašao u vrlo
čudan, uznemirujući svijet. Prije dvije minute razgovarali su o biljci. A sada govore o čovjeku koji je planirao
napisati knjigu o moći. Sve to skupa nije imalo nikakvog smisla. - Napisati knjigu je ambiciozan projekt -
primijeti on oprezno.
- Ne za Stephena. Mislim da miješate njegovo tjelesno stanje s njegovim umom. Umom nije bio bogalj. Vama je
teško zamisliti kako je on bio pametan, poručnice. Eto zašto mislim da biste trebali pročitati knjigu o njemu.
Prije nego što je otišao iz Zavoda, testirali su ga i ustanovili da mu je kvocijent inteligencije 135. To ga stavlja
medu natprosječne. Ali psiholozi su dodali kako drže da su na rezultate testa nepovoljno utjecala njegova tjelesna
ograničenja i jasno chili do znanja kako vjeruju daje njegov pravi IQ mnogo viši. Nema Miinnjc daje u nekom
pogledu bio genij. Pretpostavljam, poručnice, (lii je bio znatno inteligentniji od nas dvoje.
To ipak nije imalo smisla. Pred njim je bio čovjek koji je htio iinpisiiti knjigu o moći, a da pritom nije mogao ni
govoriti ni pomaknuli se, kojeg su proboli tako lako kao daje vreća sijena. O kakvoj je uio(''i riječ? Petri naglo
osjeti potrebu za rutinom, za svakodnevnim, olilrnim. - Možete li mi donijeti njegov dosje? - upita.
I'osuo je s gospodom Simonloii u pregradak za sestre; nije htio nikome clnli priliku <l.i 1..1.1 m.ikne. Ne smije
isključiti mogućnost da to netko vee 1110. <l.i učinio. Sestru i\ih\v do-.je njoj, a ona njemu.Bio je podebeo.
Posljednja bilješka upisana na kartonu bila je: »4 ujutro. Nikakvih promjena«, a potpisala ju je H. Barsten.
- Morat ću to zadržati - reče Petri, kad su se vratili u dnevni boravak. - Morat ću uzeti i sve ostale dokumente
koje možda imate
0 preminulom. Možete li mi ih pribaviti prije nego što odem?
- Svakako - uzvrati gospođa Simonton. Preminulu ponovi ona u sebi. Ta joj je službena riječ zasmetala, premda
je prepoznala da se iza nje krije mladenačka revnost.
- Je li primao posjete? - upita Petri.
- Samo jednu; čovjeka koji je otkrio da nije retardiran, koji je napisao knjigu o njemu. On je uvijek ostao vrlo
zainteresiran za njega
1 dolazio četiri, pet put godišnje.
- Nikakvih rođaka, obitelji?
- Roditelji su ga smjestili u Zavod za retardirane kad su mu bile dvije godine. Mislim da je to bilo vrlo bolno za
njih. Imati tako beznadno deformirano dijete velika je tragedija. Kako god bilo, tri-četiri godine kasnije, kad je
otkriveno da intelektualno nije retardiran, Zavod je ponovno stupio u svezu s njima. Rekli su da su odustali od
njega i da više ne mogu natrag.
- Zvuči okrutno.
- Okrutno, ali shvatljivo. Kad su jednom prošli bol zbog odluke da ga se moraju odreći, shvaćam zašto nisu
željeli ponovno dirati u stare rane i izazivati novu bol - a vjerojatno je tu bilo i osjećaja kri-' viče. Dobili smo
poruku da stupimo u svezu s njima samo u slučaju njegove smrti. Danas ću to morati obaviti. Uglavnom, koliko
ja znam, nisu ga vidjeli dvadeset sedam godina.
- Nije imao nikog drugog? -Ne.
- Tko je plaćao njegov boravak ovdje?
- Država. Možda je i to razlog što su njegovi roditelji odlučili prekinuti svaku svezu s njim. Možda bi Država
zahtijevala da oni plaćaju.
Petri je nekoliko minuta pisao u svoju bilježnicu. Gospođa Simon-loii y,a je zdvojno promatrala. Očito nije bio
površan mladi čovjek, kakvih već ima na svijetu. Ali, hoće li biti u stanju razumjeti? Bilo je io veliko pitanje.
I Viri prosto bilježiti. - Svakako ću tloći do vas prije nego što odem, a možda i prije reče. - Sad, medinim, moram
ispitati osoblje, lloćeie li dovesti bolničarku koi > i«' otkrila tijelo?
Peggy Valeno je bila blijeda k'o kreč i još je drhtala. - Vidim da vas je to jako potreslo - umirujućim glasom reče
Petri. - Kako čujem, vi ste otkrili tijelo. - Peggy kimnu. - Možete li mi ispričati kako je to bilo?
- Pošla sam ga oprati, kao svakog jutra. - Glas joj je drhtao.
- Plahta mu je bila navučena do pola lica. Imala sam osjećaj da nešto nije u redu - njegova boja - čim sam je
podigla. A onda sam ugledala škare. Tad sam počela vrištati.
Petri ju je žalio. Bila je još djevojčica, vjerojatno tek izašla iz srednje škole, i nimalo pripremljena za takvo što. A
tko bi bio pripremljen? - Jeste li na bilo koji način dodirnuli tijelo? - upita.
- Nisam sigurna. Ne sjećam se.
- Jeste li ikako dodirnuli škare?
- Možda plahtom. Ne znam. Ne sjećam se. Mislim da nisam.
- Imate li mi još što reći? Peggy zavrti glavom.
- Je li vam poznat ikakav razlog zbog kojeg bi ga netko, uključujući i vas, želio ubiti?
Peggy ponovno zavrti glavom.
- Nemate mi ništa reći o njemu?
- Bio mi je simpatičan - Peggy osjeti kako joj glas podrhtava.
- Bio je stvarno pametan. Ne znam zašto, ali imala sam osjećaj da me razumije.
Petriju se učinilo da će svakog trena zaplakati. Nije mogao procijeniti koliko je pametna, ali bilo je u njoj nečeg
iskrenog. Zahvalio joj je i rekao da će je pozvati bude li joj htio postaviti još koje pitanje.
Od ostalog osoblja krila C nije čuo ništa što mu već nisu rekle Kospođa Simonton i Peggy Valeno. Zatim je stigla
Bertha Grimes. -(iro/.no, ha? - reče ona, predstavljajući se, ali Petri zamijeti daje iza tih riječi ova nabita, moglo
bi se reći postarija žena, posve neuzne-mirena. Bilo je to toliko različito od Peggy, od onih osjećaja što ih je ona
očito imala za Stephena.
Vi ste noćas bili dežurni? - upita Petri.
Da.
Ikoje bio dežuran s vama?
Ileather.
To je gospođica Barsien?
Da.
Kad ste pokojnika |)osl|t«liyl pm vidjeli živog?- Oko ponoći - kratko uzvrati Bertha. - Tad sam ga okrenula.
Trebalo gaje okretati svakih nekoliko sati. Da se spriječe rane, znate. Nismo razgovarali, ali bio je isti kao i
uvijek. Nije bio mrtav. Primijetila bih da jest.
Pomanjkanje osjećaja očito je bio njezin karakterističan stil. -Dakle, koliko je vama poznato, mogao je biti ubijen
u bilo koje doba nakon ponoći? - upita Petri.
- To ne bih rekla - odgovori Bertha. - Oko tri izjutra ga Heather uvijek vodi u hodnik pred spremištem u kojem
slaže lijekove. Zato ga ja više ne moram okretati. Oni onda razgovaraju. Jako su_bliski. I noćas ga je povela, kao
obično. Znači da je u to vrijeme bio živ.
- Kad ga je vratila?
- Ne znam. Ne pazim toliko na vrijeme. Možda oko četiri.
- Dakle, mislite da je ubijen nakon četiri?
- Ne znam. Rekla bih.
- Sto ste vi radili nakon četiri? ;■%
- Ništa, sve do šest. Tada idem provjeriti životne.
- Životne?
- Da, životne znakove. Znate, temperaturu, bilo, ponekad krvni pritisak.
- Je li ubijeni tada bio živ?
- Ne znam. Ne provjeravam životne kod svih. Samo kod onih za koje odredi liječnik. Stephen je bio zdrav. Nije
bilo razloga da kod njega provjeravam životne znakove. Liječnik to nije tražio.
- Što ste radili između četiri i šest?
- Ništa.
- Ništa?
- Pa, ne baš ništa. Ja čitam. Eto, zašto volim ovaj posao. Noću je sve usporeno. Mogu puno čitati.
- Što je gospođica Barsten za to vrijeme radila?
- Ne znam. U šest, kad ja idem provjeriti životne, ona obavlja lijekove.
- Obavlja lijekove?
- Daje ih korisnicima. Prije toga je vjerojatno sjedila i unosila bilješke u kanone. Ne, nije tako. Sad se sjećam da
mi je rekla da ide
prošetali.
Prošetati? -To mu se činilo neobičnim za dežurnu sestru, usred
zimski* noći, Dt.
- Koliko je bilo sati?
- Ne znam. Možda oko četiri i trideset.
- Kad se vratila?
- Ne znam. Možda oko pet.
- Je li uobičajeno da ona ide šetati?
- Ne. Ne sjećam se da je ikad prije išla.
- Znate li zašto je sinoć išla? -Ne.
Petri je bio zaprepašten Berthinom nevjerojatnom zatvorenošću. A bila je i užasno pasivna. Činilo se daje to što
se dogodilo nije uopće dirnulo. Davala mu je činjenice, samo činjenice. Ostalo kao da je nije zanimalo.
- Dakle, koliko je vama poznato, gospođica Barsten je negdje oko četiri sata dovezla preminulog natrag i ostavila
ga pokraj zida, u blizini pregratka za sestre. Oko četiri i pol otišla se prošetati i vratila se oko pet. Oko šest, obje
ste izašle iz pregratka za sestre, vi da biste provjerili vitalne znakove, a ona da bi podijelila lijekove. Jeste li vi
napuštali pregradak dok je gospođica Barsten šetala, ili u bilo koje drugo doba između četiri i šest?
- Koliko se sjećam, ne.
- Sigurni ste?
- Rekla sam - koliko se sjećam.
Petri je odustao. - Pada li vam na um ikakav razlog zbog kojeg je preminuli mogao biti ubijen? - upita.
- Ne, meni se činio simpatičan momak. Ali, ne bih vam znala reći ni nogo više nego što već jesam.
Petri pomisli kako je to vjerojatno točno i zahvali joj. Još je zapisivao, kad iz hodnika začu vriske.
Hoću ga vidjeti! Oh, Bože, dajte da ga vidim. Maknite se! Nleplien, Stephen!
Petri istrča do pregratka za sestre i ugleda Mitchella kako se bori ■. tamnokosom mladom ženom u bijeloj
uniformi. Petri je odostraga /■•.'labi za ruke. - Morate me pustiti da ga vidim - vikala je. - Oh, Sliplien, što su ti
učinili?
ivi ri ju je čvrsto držao. - Prestanite! - povika. Zatim se predstavi umirenim xlnsom.
- Poručnik Petri iz Policijskog odjela. Zadužen sam za ovaj slučaj. NI vi ni ilko drugi ne smijete učinili ništa bez
mog dopuštenja. Sad se »mlrltelČuvši njegov zapovjednički ton, Heather se presta opirati. Međutim, činilo se da
joj je nevažno sve osim onoga što je naumila. - Moram ga vidjeti - jecala je.
- Gledate ga - pokaza joj Petri. - Gledate ravno u njega. Odlično se vidi.
To je bila istina. Iza narednika Mitchella, Stephen je i dalje ležao na krevetu onako.kako je bio ostavljen, škara
još uvijek zabodenih u prsa, plahte navučene do slabina. Daktiloskopski prah pokrivao je -strane kreveta i ploču
sa slovima. Mitchellov se fotoaparat nalazio na podu, okružen gomilom potrošenih bljeskalica. Mrtvozornik još
nije stigao.
- Želim ga dodirnuti. Želim ga zagrliti - zapomagala je Heather.
- Ne možete ga dodirnuti - oštro reče Petri. - Nitko ga ne može dodirnuti dok ne dođe mrtvozornik. Moći ćete ga
dodirnuti kad bude u pogrebnom zavodu. - Na silu ju je okrenuo prema sebi i pogledao je u lice. - Tko ste vi? -
upita.
- Heather Barsten.
- Vi ste sestra koja je sinoć bila dežurna? Ona kimnu.
- Onda dođite sa mnom u dnevni boravak, gospođice Barsten -reče Petri, hvatajući je za desnu ruku i vukući za
sobom. Kao daje tek sad postala svjesna njegove prisutnosti, ona mu dopusti da je vodi.
- Ovo je očito bio velik šok za vas - reče on kad je sjela, svjestan da umanjuje činjenice. Ustvari držao je da je
histerična. Također, pomislio je da bi bila zgodna da nije sva izvan sebe. - Možete li mi što reći o svemu ovome?
- upita.
Heather je sjedila na stolici, tupo gledajući u nj. - Što mi možete reći o ovome? - ponovi on.
Ona brižnu u plač. Petri se osjećao kao razapet. Jedan dio njega želio ju je tješiti, reagirajući na ono što mu je
djelovalo kao iskrena bol i Sok. Drugi dio nije mogao shvatiti zašto bi sestra u staračkom domu bila tako
pogođena smrću - pa makar to bilo i ubojstvo -nekoga tko je tako očito bio izgubljen slučaj. Čekao je, dok je ona
jecala.
N;ikon nekoj-, vremena njezino se jecanje stade vidljivo stišavati. On pomisli (Im <V možda biti najbolje držati
se činjenica.
Vi sic }',os|MHiicn Barsten, sestra kojn je sinoć bih dežurna na
ovom ki ih i?
kininu.
- Kad je počela vaša smjena i kad ste otišli odavde? •
- Sinoć u sedam navečer. Otišla sam u sedam ujutro - ne, bilo je malo poslije sedam, možda sedam i petnaest.
Ostala sam da dam upute dnevnoj sestri. - Doimala se nekako tupo, ali je inače bila sabrana i davala jasne
odgovore.
- Kada ste preminulog posljednji put vidjeli živog?
- Mislim da je to bilo oko četiri izjutra.
- Kako znate vrijeme?
- Zato što u to vrijeme završavam slaganje lijekova. Vodim Ste-phena sa sobom kad to radim. Pritom
razgovaramo. Kad završim, vraćam ga natrag.
- Kamo natrag?
- Natrag do zida, pokraj pregratka za sestre. - Heather zape. - Gdje se sada nalazi.
- Dakle, kad ste ga ostavili tamo u četiri izjutra, bio je sasvim dobro?
Čudno je zastala prije nego što će odgovoriti: - Da.
- Doimate se nesigurno - primijeti Petri.
- Pa, bio je sasvim dobro u tjelesnom smislu. Hoću reći, dobro za Stephena. Emocionalno je bio uznemiren.
- Zbog čega je bio uznemiren?
Opet je čudno oklijevala. - Zbog toga što je bogalj - na posljetku reče Heather. - Držao je da nema budućnosti.
Teško je biti u tijelu bogalja.
Petri je to shvaćao. - Što ste učinili nakon što ste ga ostavili? -upita.
- Sjela sam i počela unositi bilješke u karton. Ali onda sam se otišla prošetati. Završila sam kad sam se vratila.
Zatim sam neko vrijeme sanjarila, do šest sati, kad sam otišla podijeliti lijekove.
- U koje ste doba šetali?
Negdje između četiri i pol i pet, čini mi se.
Dakle, ne znate što se moglo dogoditi za tih pola sata koliko vas nije bilo.
Ne. Ali, Bertha je bila tu.
'hi?
U pregratku za sestre.
Pretpostavljate da je bila lamo - skrenu joj pozornost Petri na nelogičnost oiiojiii šio je rekla. - Šećete li obično u
lo doba, gospođice ItMrNten?-Ne.
- Zašto ste sinoć išli prošetati?
- Zato što sam bila uznemirena.
- Zbog čega?
- Bila sam uznemirena zato što je Stephen bio uznemiren. A bila sam uznemirena i zbog svog ljubavnog života.
On je u potpunom kaosu.
To je bio vrlo iskren odgovor. Uhvati ga znatiželja. U većini detektiva ima nečeg voajerskog, pomisli, nečeg
zbog čega u određenoj mjeri uživaju njuškajući po osobnom, skrivenom. Ali, isto je tako znao da tu sklonost
treba uravnotežiti taktom, a trenutačno ga je više zanimalo što se događalo u Willow Glenu nego izvan njega. -
Čini mi se da ste bili jako vezani za žrtvu - primijeti.
- Jasno da sam vezana. Volim ga.
Kao i s gospođom Simonton, Petri smjesta primijeti sadašnje vrijeme, znak stvarnog šoka. Ali bio je zatečen
neuvijenom žestinom onoga što je izrekla. - Volite ga? Zašto ga volite?
- Prekrasan je.
Po treći put toga jutra spopade ga zbunjujući osjećaj da se nalazi u novom svijetu koji je tako sulud da, između
ostalog, ne razumije ni jezik kojim se tu govori. Tijelo koje je ležalo tamo u hodniku bilo je najužasnije
unakaženo ljudsko biće koje je ikad vidio, a ova ga strastvena mlada žena naziva »prekrasnim«. Nije znao kako
bi nastavio. Bio je zbunjen. - Kad si zbunjen, pravi bilješke - učili su ga. Postupio je tako. Dok je ova neobična
mlada žena šutke sjedila preko puta njega, on je pet minuta pisao. Njezina priča i priča Berthe Grimes u
potpunosti su se poklapale.
Pa ipak je bio zabrinut. Čak i ako se uzme u obzir šok zbog brutalnog ubojstva, njezina se reakcija činila
pretjeranom. Na kraju krajeva, smrt je sastavni dio zvanja medicinske sestre, a u staračkom domu, s toliko starih
i nemoćnih, smrt je zacijelo još češća nego u bolnici. A ona je to uzimala tako osobno.
Pogledao ju je. Lice joj je postalo prazno, bezizražajno, kao daje lulka. Odbijalo je svaki daljnji razgovor. Morat
će još razgovarati s njom, ali zaključi da sad nije pravi tren. - Bilo bi lo sve za sada - reče. - Vjerojatno ću vam
morati postavili još neka pitanja, ali sada možete ići. Ovo vas je očito jako pogodilo. Molim vas, nemojte
pokušavati dodirnuli tijelo. Da vas olpmliin do nula?
lleitihn i«-URtnln. Ne, dobro sinu m-h«.
- Ah, gospođice Barsten, još nešto. Pada li vam na pamet tko je to mogao učiniti? Ili, zašto?
Heather zavrti glavom. - Ne - Počela se okretati prema vratima, a onda se zaustavi i pogleda ga, odjednom
zažarenim očima. - Padne li mi na um, možete biti sigurni da ću vam javiti. - Na to njezine oči opet postaše
bezizražajne i ona izađe.
Kad je stigao u pregradak za sestre zatekao je mrtvozomika. Petri se predstavi te izmijeniše nekoliko riječi o
pojedinostima. Mitchell je bio obavio svoje zadatke i sad je čekao. Za sada se više ništa nije mglo učiniti na krilu
C. - Idemo, Bili - reče Petri. - Moramo podnijeti izvještaj šefu.
Navratili su do ureda gospođe Simonton, i Petri s iznenađenjem ustanovi da je plakala. Crvene oči nekako nisu
pristajale uz to oštro, strogo lice.
- Žao mi je što se to dogodilo - reče on. - Za sada smo završili. Stigao je mrtvozornik pa će se pobrinuti za tijelo.
Što se mene tiče, možete pustiti korisnike iz soba čim ono bude odneseno. Vratit ću se sutra ujutro radi dodatnog
saslušanja.
- Drago mi je što možemo pustiti korisnike - reče gospođa Simonton - ali po svoj će prilici mnogi biti
preplašeni. Što da im kažem da ih umirim?
- Umirite, u svezi s čim?
Gospođa Simonton mu dobaci oštar pogled. Je li možda glup? -Umirim ih da se neće dogoditi još jedno
ubojstvo, da im ne prijeti nikakva opasnost.
- Svakako - uzvrati Petri. - Možete im reći da su serijski ubojice vrlo rijetki.
Sad je gospođa Simonton zazvučala glupo. - Serijski ubojice?
Da, oni koji ubijaju uzastopno. Većina ubojica ubije samo jednom, možda dvaput u životu. Javnost se obično
uznemiri zbog nekakvoj,; manijaka koji je na slobodi - kao, na primjer, Bostonskog da-vltelja, koji napada žrtvu
za žrtvom, ali ne shvaćaju da su takvi ••lurnjevi vrlo rijetki. Statistički je to malo vjerojatno.
Gospodu Simonton nije smatrala statistike osobito umirujućima. On» promijeni temu. - Obavijestila sam njegove
roditelje. Imaju Pogrebni znvod koji će sve srediti.
Obavijestit ću ured mrtvozornikn.
|.)d joj nije vidio oči, Petri ni u jednom trenu ne bi pomislio daje uanrmirena.- Da, to bi bilo dobro. Kad smo već
pri tom, imam još jedno pitanje na koje biste možda mogli odgovoriti. Obično se na licu umrloga vidi mnogo
toga, bez obzira na uzrok smrti. Ali ubijeni je imao čudno lice. Iz njega nisam uspio ništa zaključiti.
- Stephenovi su mišići lica bili spastični kao i cijelo tijelo. Nije ih mogao nadzirati. Nije mogao pomoću njih
izražavati osjećaje.
- Po onom što sam čuo od vas i od ostalih, bio je izvanredan mladić. Čini mi se da je gospođica Barsten bila
osobito vezana za njega.
Gospođa Simonton ga pogleda. - Upoznate li dobro Willow Glen, poručnice, otkrit ćete da ovdje ima mnogo
izvanrednih ljudi. Obično se misli da su starački domovi neka vrsta otpada. Ima tu mnogo više. Ali, da, Stephen
je stvarno bio izvanredna osoba.
Petri ustade. - Idem podnijeti izvještaj šefu. Mora što prije razgovarati s predstavnicima medija.
- S predstavnicima medija?
- Jasno, s novinarima, televizijom, radiopostajama u cijelom okrugu. Zapravo, u cijeloj Državi. Za njih će to biti
velika vijest. Ovo nije New York City. Cijeli dan će mu biti za vratom. Ustvari, neće ih se moći riješiti dok se sve
to ne završi. Zovite me, dogodi li se što i budete li imali kakvih pitanja. Ponovno ću doći sutra ujutro, oko osam i
trideset. Vjerojatno ću prvo saslušati korisnike na krilu.
- Kako želite, poručnice. - Njemu je to bila rutinska stvar, ali nju je užasnula pomisao na publicitet. - Evo starih
Stephenovih dokumenata koje ste željeli uzeti. I ona knjiga koju sam vam spominjala.
Petri je imao pune ruke. On i Mitchell uputiše se prema patrolnim kolima. Dok su se vozili, Petri je razmišljao o
golemoj razlici između noćne sestre i bolničarke. Grimesova se ponašala kao da se ništa nije dogodilo, a
Barstenica kao da se srušio svijet. Svrnu pogled na hrbat knjige što je ležala navrh gomile papira u njegovu krilu.
Naslov je bio Uskrsnuće, primijeti, a ime autora Stasz Kolnietz.
IVj;xy Valeno bila je zaposlena hranjenjem korisnika sve otkad je razgovarala s poručnikom; budući da su bili
zatvoreni u sobama, svima ini je trebalo odnijeti ručak. Vratila je gomilu poslužavnika u kuhinju. Kad se vratila
n krilo C, vidjela je da mrtvozornik odvozi Stephenovo tijelo. Pitala je sestru može li otići dva sai.i ranije.
Sušan je hladno pogleda, znajući da v IVj'.gv ne sumo na pokusnom roku kao bolničarka već i đn je tnv.i jul
ni /.nkiisuiki. - Ja ne odlučiti o tom« - i'-' c, - Momi ■ <••. piluli u Upravi,
Gospođica McAdams je saslušala Peggy i upravo ju je kanila odbiti, kad iz svog ureda izađe gospođa Simonton.
- Ja ću to srediti
- reče. - Uđi, Peggy.
Gospođa Simonton zatvori vrata za sobom i sjede za radni stol. Primijeti suze u Peggvnim očima. - Rado bi
otišla ranije? - upita.
- Zašto?
- Uzrujana sam - odgovori Peggy.
- Mučno je otkriti da je netko ubijen - bezizražajno uzvrati gospođa Simonton.
- Ne razumijem to.
- Čini se da te pogodilo - primijeti gospođa Simonton.
- Ne razumijem to.
- Dobro je - reče gospođa Simonton. - To je nešto što i ne treba razumjeti. Da, možeš otići, Peggy. Ali, sutra
svakako dođi. Sad idi kući i pusti osjećajima i mislima na volju.
Peggy je izašla. Gospođa Simonton je isprati pogledom. Već se osjećalo da se osoblje, kao i ona sama, vraća u
rutinu, obavlja ono što se ima obaviti. Život se nastavlja, dabome. Ali pravo je, čak zdravo, da netko, hvala
Bogu, ne može nastaviti, ne može to tek tako podnijeti. Ona desnom rukom kucnu o stol.
Zatim ponovno sjede i prepusti se mislima. Cijelo je jutro brinula o korisnicima i o tome kako će ih umiriti. Ali
sve dok to poručnik nije spomenuo, nije ni pomislila na medije. Svakog trena može očekivati će i nju zvati.
Kako izaći na kraj s njima? Poznavala je šefa Policije. LOn je očito znao kako se to radi. Što je još važnije, znala
je da je tnkličan čovjek. Bit će najbolje da bude suzdržana i da im kaže neka c za sva pitanja obrate Policiji.
Međutim, čim se umiješaju mediji, uhr/.o će se pojaviti rođaci koji će također zahtijevati da ih se smiri, ki
iti/irati, možda čak htjeti povući korisnike. Da ih preduhitri i nazo-Ve svakog osobno i kaže im daje sve u redu?
Više od stotinu obitelji? N*. to je previše. Osim toga, može li uistinu reći daje sve u redu kad Wlllow Glenom
slobodno seta ubojica? Teško. Bit će bolje da kaže ^sici da unajmi nekoliko momaka iz Službe za zaštitu. Zaista
ijle vidi što bi se drugo dalo učiniti. Začudo, pade joj na pamet naslov lienove nesuđene knjige: Moć nemoći.
Može jedino sjediti i gledati kako se drama sama odvija, l'replavise je misli, osjećaji. Krivica. Je li nešto
propustila? Je li ili bolje /.i Milili Slephena' l'iilom je hila svjesna da je samo-e |>< Miii'.lrno i da |<- io samo
induktivna reakrij.i kojompočinje žaljenje za nekim. Svatko prolazi kroz to. Što je mogla učiniti da spriječi posve
neočekivano ubojstvo nad bespomoćnom žrtvom, ubojice čiji identitet - i motiv - nije mogla čak ni naslutiti?
Dok je tako samoj sebi postavljala pitanja, bila je svjesna da jednostavno ne zna ama baš ništa ni o čemu. Kako
može biti sigurna da u Stephenovoj smrti nema neke pravde? Nije li se već dovoljno napatio? To da u svakom
zlu ima neko dobro, bilo je isto toliko pravilo koliko i iznimka.*Koliko je njoj poznato, i sam je život bio jedno
veliko dobro, često prikriveno zlim.
Ali, osjećaji su joj govorili drugačije. Jer iznad svega - iznad i iza svih tih tumačenja - bio je golem osjećaj
osobnog gubitka. Gubitka prvog korisnika Willow Glena. I još važnije, gubitka prijatelja, druga, osobe koja je
shvaćala. Nikada više neće osjetiti dobrobit njegovih propovijedi sažetih u jednu rečenicu: -
ZAŠTO/TI/JE/POTREBNO/ DA/BUDEŠ/TAKO/VEZANA/EDIE? - otkucao bi na neku tužnu priču koju bi mu
ispričala. Zaista, zašto? Ali, bila je vezana. Za njega. Ne za njegove propovijedi, ne za njegovo prijateljstvo, već
za njega. Osjećala je gubitak njega. Nešto neodredivo i jedinstveno u svemiru, nestalo je. Ona priguši jecaj.
Gospođa Simonton kroz suze pogleda u vrata svog ureda da provjeri jesu li zatvorena. Svjesna da će je osoblje
možda čuti, ali ne , mareći za to, ona pogleda na kauč kao da na njemu smijuljeći se sjedi Bog osobno, i udari
šakom o stol. - Nemam povjerenja u Tebe - za-urla u po glasa. - Nikada nisam imala povjerenja u Tebe. Nikada
ga nisi zaslužio i ne namjeravam ti ga sada pokloniti!
Taj je trenutak prošao. Ona se umorno dignu od stola. Nakon što kaže gospođici McAdams za Službu zaštite,
otići će dolje u krilo C i porazgovarati sa Sušan o tome kako da se umire korisnici, te vidjeti može li kako
pomoći, budući da nema Peggy.
SEDAM
Utorak, 22. ožujka
Nakon onog uzbudljivog dana Georgia je dobro spavala. Toliko toga se dogodilo. Bila je u središtu pozornosti
ostalih korisnika. Ne samo daje bila jedna od malobrojnih koji su stvarno vidjeli škare zabodene u Stephenove
grudi, bila je i jedna od onih rijetkih koji su uopće komunicirali s njim. To ju je pomalo mučilo. Činilo se
nepoštenim. Zašto nisu ubili nekoga tko ionako nije bio svjestan da je živ? Ili nekog zlog? Iako gaje samo
površno poznavala, za njenom je pričom vladala potražnja među onim korisnicima koji su željeli razgovarati o
ubojstvu. Gurali su se oko nje za večerom, uzbuđeni, uplašeni i znatiželjni. Nažalost, Lucy nije bila među njima.
Provele su prilično neugodno jutro, onako zatvorene u sobi, ne mogavši vidjeti što se zbiva, i l.ucy nije bila
nimalo raspoložena za razgovor o tome.
Ali nedugo nakon ručka tijelo su odvezli, a njih pustili iz soba. A jul i os je, dok su sjedile za doručkom, Lucy
ako već ne vedrija, barem bih ni/govorljivija.
Znala sam da nije pametno što dolazim ovamo - rekla je Lucy moram se izvući odavde. Jučer su mi na fizikalnoj
terapiji rekli da mi 11 eha još deset dana, ali danas ću ih pitati mogu li odmah prekinuli. Ne vidim zašto netko od
terapeuta ne bi dolazio k meni. Želim |n'1 danas otići odavde.
Zašto ti se sad odjednom tako žuri? - upita Georgia. Zašto? Zato što me strah, eto zašto. Strah čega?
Če^a? - začuđeno ponovi Lucy. - Pa, bojim se da me ne ubiju, 1} čt?gn me strah. Izvan sebe sam. Zar tebe nije,
kad ubojica slobod-i letu uokolo?
l'u, ja o lome nisam zapravo ni razmišljala na taj način - uzvrati •t'ftl'Hlil. Da budem iskrena, menije sve to
prilično uzbudljivo. l.ucy je /aprepa miiki pogleda. A onda joj sinu. Odjednom je ne samo 10 da i<-(icor^ia
začuđujuće djetinjasta vee da joj naneki način nedostaje želja za životom, normalna u odraslih ljudi ili, možda
zato što se tako često prepušta sanjarenju, onaj strah koji je normalan u odraslih ljudi. Istovremno je shvatila da
ona, Lutzina Stolarz, nije uopće spremna umrijeti.
Kako je obećao,« poručnik Petri pojavio se u uredu gospođe Simonton u pola devet ujutro. Ona im oboma
pripremi po veliku šalicu kave. Draškala ga je pomisao na to što će otkriti novi dan, ali se potrudio da mu glas
zvuči smireno kad ju je upitao ima li što nova.
- Uzela sam tri momka iz Službe sigurnosti, po jednog za svaku smjenu - reče ona. - Ponekad sam toliko sebična
da mije žao što u ovoj Državi vlada nestašica radnika. Gospođica McAdams morala je prijeći gotovo dvjesto
kilometara da bi ih našla. Imaju upute da pola smjene provedu na krilu C, a drugu patrolirajući po Willow Glenu.
Na svakom se krilu nalaze vrata, za slučaj požara. Izvana su zaključana, tako da nitko ne može ući kroz njih, a
kad netko pokuša izaći, oglasi se alarm. Htjela sam ih zaključati i iznutra, ali mi glupi vatrogasci nisu dali dopu-
štenje za to. Čak ni u ovim okolnostima. Možete li vi to vjerovati? Jedna od sekretarica pazi na prednja vrata
tijekom dana, a bolničarka od pet popodne do jedanaest navečer. Zatim i njih zaključavamo, do sedam ujutro.
Bilježimo tko je ušao i izašao. Je li to u redu?
- Zvuči vrlo temeljito. Što još?
- Pa, sve je osoblje u stanju pripravnosti, dakako. Napeto. A većina korisnika koji su svjesni što se zbiva, u
strahu je. Sestre ih pokušavaju umiriti, podsjećajući ih da su postavljeni čuvari. Ali, neki se baš ne daju umiriti, i
moram priznati da ih ne krivim.
- Još nešto?
Sinoć su me, čim sam stigla kući, počeli zivkati novinari. Na sreru, oko ponoći su prestali. Jednostavno sam ih
uputila vama. Rekla sam im da znam samo ono što zna i Policija. Još nisam vidjela novine, ali pretpostavljam da
će se uskoro rođaci baciti na mene. Nekolicina je već sinoć zvala.
- Još nešto?
Ništa. Nisam spavala onoliko koliko bih željela, ali s obzirom na okolnosti, dobro je.
Petri je pogleda. Doimala se viso-ninuje odmoteno. Razgovarao je nii Sofom o njoj. Šel je ponovio isto ono što
su ii;nodnik Miteholl i Kuhrickovi mislili o VVillovv Clcim, clodilVŠi da je gospodu Slmoiilon
žena u koju se može imati povjerenja. Kako god bilo, on joj još uvijek nije bio spreman potpuno vjerovati, niti
sve reći. Ali, nije vidio razloga da joj ne saopći neke osnovne činjenice.
Polako otpi velik gutljaj kave, gledajući je kako duboko uvlači dim. - Bojim se da se u ovom trenutku - otpoče -
s obzirom na okol-, nosti pod kojima je izvršeno ubojstvo, vaše sestre, gospođica Barsteni' i gospođa Grimes ili
obje, neizbježno nalaze pod ozbiljnom sumnjom. Sto vi mislite o tome?
- Mislim da ste na krivom tragu, poručnice. Želite li znati kakve su one osobe, a to mi je vro dobro poznato,
moram vam reći da po mom mišljenju nijedna od njih ne bi bila sposobna za umorstvo. Ali vi, bez sumnje,
posjedujete činjenice koje su meni nepoznate.
Petri je pogleda s poštovanjem, pomislivši da bi, da zaigraju šah, možda on bio taj koji bi izgubio. - Mrtvozornik
je prošao sve one uobičajene dvojbe u pogledu nijansi mrtvačkog bljedila i nepouzdanosti rektalne temperature, s
tim da se ovaj put radilo o osobito teškom slučaju zbog zgrčenosti žrtve, što je otežavalo procjenu mrtvačkog
kočenja - izrecitira on, razmišljajući kako zacijelo zvuči vrlo iskusno. - Ali kad sam ga napokon pritisnuo, iznio
je pretpostavku da je smrt nastupila oko pet ujutro, s tridesetak minuta odstupanja, amo ili lamo. Po tome bi žrtva
bila ubijena negdje između četiri i trideset i pet i trideset. Prema riječima gospođice Barsten i gospođe Grimes,
žrtva se u to vrijeme nalazila pokraj njihovog pregratka u kojem je, u 11cnu kad je ubijen, bila jedna od njih.
Budući da je teško zamisliti . kako bi netko mogao biti nasmrt proboden na očigled dežurne sestre, n koja se
nalazila svega tri metra dalje, preostaje samo zaključak da ili'[ leđna od njih laže, ili je jedna od njih ubojica, ili
su to obje.
To uistinu zvuči logično, poručnice. Ali moje je iskustvo da ovaj rudni svijet nije uvijek logičan.
Još jedna neobična činjenica je da - nastavi Petri - na škarama Urina ama baš nikakvih otisaka. Znate li što to
znači? Nitko ne može Igolim rukama držati škare, a ne ostaviti bar nekakve tragove. To zna- (hi je osoba koja je
probola žrtvu, imala rukavice. Vrlo profesional-|n<» obavljeno. Oštrica je zabodena ravno u srce. Nikakvog
prtljanja. l tko je ubio gospodina Solarisa, koristio je rukavice i točno je $u> nuli.
Kno šio bi 10 znala medicinska sestra, hoćete reći? Možda kao medicinska sestra - uzvrati Petri i dobaci joj
osmi- -Vjerovali ili ne, uee nas da ne brzamo sa zaključcima, bez ob/.i-
\m logiku. - \z (I/' pi kiiptiin izvadi plnstičnu vrećicu u koj
oinalazile škare i položi je na radni stol gospođe Simonton. - Ovime je izvršeno ubojstvo. Možete li mi što reći o
tim škarama?
Gospođa Simonton ih pogleda kroz vrećicu. - Ponekad koristimo takve škare. Čini mi se da su iste marke kao
naše škare za operacije. Što ne znači da ih se ne može naći i negdje drugdje. Sigurno bi ih našli u drugim
bolnicama i staračkim domovima. Ne bi me čudilo da ih je moguće kupiti u bilo kojoj željezariji.
- Želite li reći da je bilo tko mogao imati takve škare? Na primjer, korisnik?
- Nemam pojma. Nekim korisnicima ne dopuštamo da imaju škare jer bi se mogli ozlijediti, ali drugi ih imaju
radi ručnog rada ili šivanja.
- Gdje bih u Willow Glenu mogao naći takve škare? - upita Petri.
- U spremištu, na svakom krilu. ■'"
- Mislite li da bismo ih našli u spremištu krila C?
- Po svoj prilici.
- Da pogledamo - predloži Petri.
Gospođa Simonton ga povede hodnicima, do krila C. Osjeti bolno stezanje u želucu pri pogledu na sada prazno
mjesto na kojem je još donedavno stajao Stephenov krevet, nedaleko pregratka za sestre, na putu prema
spremištu. Otvori lijevi, niži ormarić i izvuče zamotuljak u smeđem platnu, te mu ga pruži. - Tu su još dva para -
reče.
Petri otvori zamotuljak koji je bio učvršćen trakom. Usporedi škare koje je imao u džepu s upravo odmotanima.
Bile su identične. -Zašto su zamotane? - upita.
- Da bi ostale sterilne. Tako ih steriliziramo.
- Kad bi sestra došla ovamo da uzme škare i odmotala ih, kamo bi bacila omot? - upita Petri.
- U platnenu vreću za otpad.
- Daje netko u noći kad je izvršeno ubojstvo ubacio omot u platnenu vreću za otpad, bi li se on još nalazio tamo?
- Ne. Vreće se odvoze svakog dana. Sad je više ne bi bilo.
- K vragu - reče Petri. - Trebao sam pogledati jučer ujutro.
Gospođi Simonton ni ovaj put nije promaklo kako sam sebi predbacuje. Bio je savjestan. - Ne možete na sve
mislili reče, umirujući }',a. - Nisle mogli znali kako su zamotane n.iše škart*.
- telile mi reći da nema načina da iul<-m u trag platnu u koji su bile umotane ove Skine, u slučaju da je Im« eno
one noći kad je izvr-štn<> ubojstvo'1
- Mislim da nema.
- Pratite li koliko se škara koristi, tako da sestra mora negdje zabilježiti svaki put kad uzme nove?
- Ne. Ionako smo pretrpani papirologijom, poručnice.
- Držite li ovdje i rukavice?
- Da, pokazat ću vam. Imamo dvije vrste. - Gospođa Simonton iz lijevog, nižeg ormarića izvuče drugi
zamotuljak, u smeđem platnenom omotu. - To su sterilne gumene rukavice - reče. Zatim uze kutiju s pulta, otvori
je i pokaza mu da je puna bijelih napudranih, plastičnih rukavica. - Ovo su nesterilizirane rukavice. Koriste se za
pregled rektuma i slično.
- Pretpostavljam da ćete mi reći da ni o ovom ne vodite evidenciju, te ako je par rukavica bačen u noći kad je
izvršeno ubojstvo, nema načina da ga nađem?
- Tako je.
- K vragu, i još jednom k vragu - prosikta Petri za sebe. - Trebao sam pogledati. Samo sestre mogu ovamo?
- Uglavnom samo sestre i bolničarke. Može ući i naš kućni liječnik ili liječnik koji je pozvan zbog pregleda. Ali
zapravo bi svatko mogao ući.
- Ne zaključavate vrata?
- Vrata spremišta ne. Zaključavamo ormarić s lijekovima. Ali ostalo ne.
- Drugim riječima, teoretski je bilo tko mogao doći ovamo, u bilo koje doba dana ili noći, te uzeti škare ili
rukavice?
- Teoretski da.
- Vratimo se u vaš ured - reče Petri. - Moram razmisliti.
Gospođa Simonton mu napravi još jednu kavu i osta šutke sjediti s njim nekoliko minuta. - Što sad, poručnice? -
upita, pomislivši da Jt* čekaju vlastiti poslovi.
- Želio bih razgovarati sa svim korisnicima krila C i zamoliti ih do mi daju svaku obavijest koju možda imaju.
Također bih želio po-glrtlnti njihove kartone. Je li to u redu?
Gospođa Simonton je brzo razmišljala. Kartoni korisnika bili su tilmgo povjerljiv medicinski dokument. Bilo joj
je, međutim, jasno da nr ovdje radi o ubojstvu; odbije li, zaplijenit će ih sudskim putem. -Uh u/vrali reći ću
sestrama da možete pogledati kartone korisni-lui, rt IJ bih vas molila da to obavile ovdje. Shvatit ćete da se već i
to jniMivi piavilima. Ne mogu dopuMiu <l.i ih bilo kamo nosite. Osim •Injjit, ih- smijeie ili kopirati. Ši>> ■■<■
n< < < i /.govor« s korisnicima, znamdaje to neophodno, ali se nadam da ćete razgovarati s njima na takav način
da ih ne uznemirite bez potrebe. Većina je krhka i ubojstvo ih je potreslo.
- Da, svakako - uzvrati Petri. - Bit ću vrlo obazriv.
Otišao je i polako krenuo prema krilu C, razmišljajući o jednom podatku koji joj nije rekao. Možda je bio
nevažan. Ali mrtvozornikje izvijestio da je na vršku pokojnikova penisa otkrio svježu spermu. Stephen Solaris
"je očito ejakulirao nedugo prije smrti. Mrtvozornik mu je rekao da je uobičajeno da muškarac ejakulira kod
određenih vrsta smrti, kao na primjer prilikom vješanja, ali koliko je njemu bilo poznato, ne i prilikom uboda
nožem u srce. Solaris sigurno nije mogao masturbirati. Možda je imao poluciju.
Pomislio je i na otiske prstiju na krevetu. Gubitak vremena i dobrog filma. Mogao bi uzeti otiske Barstenovoj i
Grimesovoj, koje su se prirodno nametale kao sumnjive, ali čemu? Njihov je posao uključivao rad oko kreveta,
pa se trebalo očekivati da će im otisci biti na njemu. A ako je netko drugi ubojica, malo je vjerojatno - blago
rečeno - da bi ostavio otiske na krevetu, kad se već koristio rukavicama. Ne, treba zaboraviti tu slijepu ulicu;
sada je najbolje da svu pozornost usredotoči na razgovor s korisnicima s krila.
Bilo je to u prazno ispucano jutro. Neki od korisnika, kao gospođa Kubrick i gospođa Stimson, nisu uopće bili u
stanju odgovoriti na njegova pitanja; samo su šutke sjedili. Neki, poput Hanka Martina, doimali su se kao da ih
se sve to ne tiče. Većina, poput gospođe Stolarz i gospođe Grochovvski, bili su očito uplašeni. Ali nitko mu nije
imao što reći. Sve ga je to zbunjivalo jer, bez obzira na to što bi zavirio u karton, nikad nije znao u kojem će
stanju zateći svog sljedećeg ispitanika - posve bolesnog i nepomičnog ili začuđujuće čilog. Bio je gladan,
uznemiren i počeo je gubiti volju. Već je odavno prošlo vrijeme ručka, kad je napokon došla na red Georgia
Bates, posljednja s njegovog popisa korisnika na tom krilu. Lucy je bila na fizikalnoj terapiji i Georgia se
nalazila sama u sobi kad je pokucao na vrata. - Ja sam poručnik Petri - predstavio se. - Ja sam detektiv koji
istražuje smrt gospodina Solarisa. Mogu li sjesti i postaviti vam nekoliko pitanja?
Georgia ga odmjeri. Bio je malo premlad za detektiva, pomisli, ali prilično zgodan; moglo bi biti zanimljivo.
Nikad još nije razgovarala s detektivom. - Samo izvolite - reče.
— Zn;ile što se1 preksinoć dogodilo?
Ubojstvo-' i u, ii.iiavnu. k.ikn ne l>ih ziiiila? Grozno, ne mislite?
Neki O(l korisni I', i 'iliepr i /..I ii.r.n MvililinSl.
- Kao što vidite, stvar je ozbiljna. Možda biste vi mogli odigrati važnu ulogu pri rješavanju tog slučaja.
Georgiji se svidjela pomisao da bi ona mogla odigrati važnu ulogu. A ovaj se mladić činio vrlo ugodnim. Željela
mu je izaći u susret. - Učinit ću što god mogu - reče.
- Imate li kakvu ideju kako i zašto se to dogodilo?
Georgia namršti čelo, razmišljajući. - Ne - na posljetku reče. -Bojim se da ne.
- Znate li ikoga tko je mogao imati motiv da ga ubije?
- Bojim se da ne - reče Georgia. Bilo joj je žao što ne može pomoći.
- Znate li ikoga tko je, na bilo koji način, imao naročit odnos s preminulim?
Eh, ipak će moći biti od pomoći. - Da - uzvrati - Heather,
- Heather? Gospođica Barsten, sestra?
- Da, bili su vrlo bliski.
- Koliko sam uspio shvatiti - nastavi Petri - gospođica Barsten je osjećala veliku naklonost prema žrtvi.
- Pa i više od toga - primijeti Georgia.
- Više? ^
- Oh, da - reče Georgia. - Imali su i seksualni odnos.
Petri se sav pretvorio u uho. - Kako znate? - upita nemarno.
- Vidjela sam ih.
- Vidjeli ste ih?
- Nije mi baš lako govoriti o takvim stvarima - s nelagodom reče Georgia. - Ali, da, vidjela sam kako vode
ljubav.
- Kad ste vidjeli da vode ljubav?
- Zapravo baš one noći kad se dogodilo ubojstvo.
- Koliko je bilo sati?
- Bojim se da vam to ne bih znala reći - kaza Georgia. - Netko od korisnika je vrištao - objasni - pa me to
probudilo. Pokušala sam ponovno zaspati. Ne znam koliko sam dugo tako ležala, ali nisam miokIii zaspati.
Napokon sam ustala i otišla se prošetati. Vidjela sam luiko vode ljubav u malom hodniku pored spremišta.
Pokojnik je bio težak invalid - reče Petri. - Nije mi baš jasno ikojr mogao imati seksualni odnos.
Uli, poručnice, baš me tjerate da govorim o nezgodnim stvari-|N, lm? Nisu imali snošaj. Imali su, pn, ona je,
kako se to kaže, ona Ini«hi oriilni •elcs s njim.Petri se potrudio da ne pokaže nikakvih osjećaja. - A što se onda
dogodilo?
- Pa, nisam ih htjela gledati ni smetati. To ne bi bio red. Zato sam se samo okrenula i otišla u dnevni boravak.
Neko sam vrijeme pokušavala čitati, ali to mije dosadilo, pa sam se vratila u krevet i ovaj put zaspala.
Petri je u prvi mah bio šokiran, a onda osjetio gnušanje. Kakva bi to žena - kakva životinja - imala oralni seks s
toliko teškim bogaljem? Ali, neke su se stvari poklapale. To je objašnjavalo svježu spermu koju je pronašao
mrtvozornik. - Možete li mi još što reći o žrtvi ili o gospođici Barsten, ili o njihovom odnosu?
Georgia se zamisli. - Ne, mislim da ne. Nisam dobro poznavala tog mladog čovjeka, premda sam bila jedna od
rijetkih koja se potrudila razgovarati s njim. Bio je vrlo inteligentan. Rekao mi je da namjerava napisati knjigu.
Što se Heather tiče, ona je vrlo draga. Ona je najbolja sestra koju imaju.
- Da, shvatio sam da je popularna - reče Petri, jedva uspijevajući prikriti gađenje. - Nemate mi ništa više reći o
njoj?
- Oh, da - prisjeti se Georgia. - Ona odlazi psihijatru.
- Otkud to znate?
- Rekla mi je. Prije nekog vremena. Razgovarale smo, više se ne sjećam o čemu.
Gospođici Barsten i treba psihijatar, pomisli Petri. - Još nešto? -upita.
- Ne, bojim se da je to sve, poručnice.
- Pa, i to je mnogo. Želio bih vam zahvaliti. Silno ste mi pomogli, gospođo Bates.
Georgia je bila vrlo zadovoljna.
Otišavši iz njezine sobe, Petri pođe u pregradak za sestre i zamoli karton gospođe Bates. Hvatalo gaje lovačko
uzbuđenje, sve dok nije pročitao njenu dijagnozu: »Senilnost.« K vragu, prenagljuje sa zaključcima. Gospođa
Bates se činila posve razumnom. Tjelesno je izgledala dobro. Ali zastoje onda u staračkom domu? Bez
razmišljanja je prog-uiao njenu priču, ali po svemu sudeći, bila je izmišljena. Po svemu sudeći, ta žena nije pri
sebi.
Vratio se u njenu sobu. - Mogu li vam postaviti još koje pitanje, gospodo Bates? - upita.
- Sviiknko,
- Oh, Bože, ne vodim računa o tome - reče Georgia. - Uvijek nam kažu koji je dan, ali to mi se ne čini baš
osobito važnim, ne mislite li, kad je čovjek zatvoren u ovom koncentracijskom logoru?
Petri se lecnu. - A koji je mjesec? - upita.
- Bože sveti, nemam pojma.
- Pokušajte se sjetiti.
- Srpanj?
Tako dakle, pomisli on. - Otiđite do prozora, gospođo Bates -reče joj - pa mi recite.
Georgia se žustro izvuče iz stolice i pogleda kroz prozor. - Eh, imate pravo, poručnice - uskliknu. - Drveće je
golo, a na zemlji ima snijega. Neće biti srpanj, ha?
- Kad ste rođeni?
- Devetsto dvanaeste.
- I koliko vam je godina?
- Trideset sedam. '
- Trideset sedam?
- Da, poručnice, trideset sedam mi je godina.
Petri se ispriča. Osjećao se kao Alica u Zemlji čudesa koja razgovara s nepredvidivom cheshirskom mačkom.
Možda je ipak trebao napraviti pauzu za ručak. Kad se vratio u ured gospođe Simonton, bio je izgladnio i
premoren. Ali još je trebalo mnogo toga obaviti.
- Kako ide? - upita je. Više nije djelovala odmorno.
- Nahrupile su horde novinara i rođaka, baš kao što sam se bo-
jah.
- To je zacijelo gnjavaža - reče on - ali tu se ništa ne može. Možete li mi što reći o jednoj korisnici s krila C,
gospođi Georgi Bnles?
- Ne baš mnogo - uzvrati gospođa Simonton. - Nije dugo ovdje. HiIn je kod nas nakratko, negdje početkom
siječnja, a onda je otišla
ći. Ona je udovica, sedamdesetih godina, s dijagnozom senilnosti, jj'uiiovno smo je primili zato što kod kuće
mokri po sebi, što u Willow Idlt'im ih« čini.
Na trenutke mi se činila posve normalnom - primijeti Petri - a | fin It'diutkc, kao daje u drugom svijetu.
To je tipično za blagu scMiilnosl, poručnice. Pacijenti u jednom |ttvuuiku mogu biti savršeno bistri, a već u
drugom se gube. Ponekad /upnujnJLićc knko st> dobio umiju sabi.iti kad to žele.- Kad to žele? Kako to mislite?
Čovjek bi pomislio daje senilnost nešto što čovjek odabire.
- Da, ponekad može biti.
- Pa kako onda znate je li netko senilan ili ne?
- Ponekad ne znamo.
Petrija je nervirala ta nejasnoća. - Kako bih mogao saznati nešto više o gospođi Bates? - upita. - Karton mi nije
dovoljan.
- Mogli biste razgovarati s njenim sinom, Kennethom. On je opunomoćen za sve njezine poslove - uzvrati ona,
potiskujući znatiželju. Nešto u svezi s Georgijom, nije mogla dokučiti što, očito je privuklo poručnikovo
zanimanje. Ali, ako se radi o nečem važnom, ionako će uskoro saznati. Čekala je.
- Što mi možete reći o gospođici Barsten? - upita Petri zatim.
- Heather je moja nabolja medicinska sestra - uzvrati gospođa Simonton. - Korisnici je vole. Neki je čak
nazivaju Anđelom Willow Glena. Da je sve moje osoblje poput Heather, ne bih sjedila ovdje i razgovarala s
vama. Bila bih na Bahamima.
Anđeo, kako da ne, pomisli Petri. Što bi gospođa Simonton mislila o svojoj uzornoj sestri da je čula priču
gospođe Bates? Možda Batesova jest senilna, ali u tome bi ipak moglo biti zrnce istine. Anđeo u staračkom
domu? Anđeo života? Ili Anđeo smrti? Nije li u nekoj bolnici već bio neki »Anđeo«, prisjetio se, a na kraju se
pokazalo da je ubijao pacijente? Je li to bila sestra na pedijatrijskom odjelu, negdje u Teksasu? Nije se mogao
sjetiti, ali bio je spreman za akciju. - Imate li dobar računalni sustav? - upita.
- Da, ali to ćete morati pitati gospođicu McAdams. Ona se razumije u to. Ja sam prestara za računala. Da je
pozovem?
- Molim vas.
Gospođa Simonton pritisnu gumb na svom radnom stolu. Gotovo je čula kako se u poručnikovom mozgu vrte
kotačići. Pa, nek' se vrte, pomisli. Samo neka se vrte u pravom smjeru, doda u sebi, kao kakvu molitvu.
Gospođica McAdams pojavila se za nekoliko sekundi. Petrija se ponovno dojmila jedra žustrina njezinog
ponašanja. - Koliko sam shvatio, vi ste zaduženi za računala - reče on. - Unosite li vrijeme smrti korisnika?
Naravno.
Imate li u računalu zapis o smjenama - mi primjer, koja je bolničarka ili sestra u kojoj smjeni u neko određeno
doba cliinn ili noći?
-Da.
Petri je zadovoljno pogleda. Nije mogao ne usporediti te dvije žene što su se nalazile pored njega. Gospođa
Simonton se doimala starijom no što je bila; gospođica McAdams je izgledala kao da nema više od trideset
godina. Lice gospode Simonton bilo je izborano, tako reći ratničko; gospođica McAdams, u bluzi visoka
ovratnika, keste-njaste kose uredno začešljane u punđu, bila je nedvojbeno privlačna. U gospođi Simonton bilo
je nečeg što je u čovjeku izazivalo pometnju; gospođica McAdams odisala je organizacijom i sređenošću. Ni-
kakvo čudo da je ona bila zadužena za računalo. - Možete li usporediti te podatke za proteklu godinu? - upita on.
- Da - bez oklijevanja uzvrati gospođica McAdams.
- Hoćete reći, da mi za proteklih godinu dana možete dati ispis točnog vremena kad je svaki korisnik u Willow
Glenu umro, s jedne strane lista, i sestara i bolničarki koje su u to vrijeme bile dežurne, s druge?
- Nema problema. Za kad vam to treba?
- Možete li mi to prirediti za sutra ujutro?
- Nema problema.
Petri shvati da mu je žao što više nema nikakvih zahtjeva; nadao se da će ponovno imati priliku vidjeti gospođicu
McAdams. Kad je otišla, gospođa Simonton reče: - Imam osjećaj da mi niste rekli sve, poručnice.
- Imate pravo - prizna Petri. - Neke stvari nisam. Ne toliko zbog toga što bih vam ih tajio, koliko zato što ne
znam kako da ih shvatim. Mnoge me stvari zbunjuju. Ovo je čudno mjesto, znate.
- Čudno? U kom smislu?
- Kao da se radi o nekom drugom svijetu, čija pravila još nisam naučio. Stvari nisu onakve kakvima se čine.
- Kao, na primjer?
- Kao na primjer, da je netko tko se doima normalnim, lud; a netko tko se doima ludim, normalan. Ili, u isti mah
i anđeo i đavo.
Gospođi Simonton je bilo drago stoje barem donekle naslutio da postoje paradoksi. - Zar je to čudno, poručnice?
Nije li tako s većini nn ljudi?
Sad govorite kao neki od vaših korisnika - reče Petri, osm-jHiiHivsi se, gotovo i protiv vlastite volje uživajući u
tom kratkom l/Jelu u filozofiju. - Ni za vas nisam siguran da ste baš uvijek ono što »p čini. Znam da ste
upraviteljica Staračkog doma, ali imam osjećaj dn niste sumo io- Pa, nadam se da nisam. Ipak, drago mi je da ste
upoznali djelić ovog čudnog svijeta. To će vam itekako trebati, želite li izvući istinu, zar ne? Zapravo, kad ga
stvarno upoznate, mislim da vam više neće biti tako čudan. Mislim da ćete otkriti da je bliže istini od takozvanog
običnog svijeta.
- Bliže istini? Ne razumijem.
- Poručnice, svi ljudi u Willow Glenu, na ovaj su ili na onaj način bliže smrti od ljudi u običnom svijetu. Ili su
barem svjesniji toga i koliko je smrt blizu. Kad ste blizu smrti, vaš pogled na stvari postaje / izoštreniji.
Petriju je bilo dosta smrti, bolesti i starenja. Osjećao je kako ga ispunjava tjeskoba. - Bit će najbolje da se kupim
odavde dok još mogu - uzvrati, pokušavajući se našaliti. Shvatio je da se ova žena razumije u svoj posao, ali to
nije bio posao kojem je želio doći preblizu. - Ako sve bude u redu, sutra sam ponovno ovdje, u pola devet ujutro.
Dobro?
- Vidimo se, poručnice - složi se gospođa Simonton.
Čim se vratio u Postaju, Petri je nazvao Kennetha Batesa i ugovorio s njim sastanak za to popodne. Zatim se
zaustavio kod Mitchello-vog radnog stola. - Bili - reče - znate onu mladu sestru koja je bila dežurna kad se
dogodilo umorstvo, Heather Barsten? Kao da se oko nje događaju neke čudne stvari. Hoćete li provjeriti imamo
lije u kartoteci, prije nego što odete kući?
Mitchell je već unaprijed znao što će otkriti. - Svakako, gospodine. Ali, ne biste li sjeli da to malo protresemo?
- Sad ne mogu - odgovori mu Petri. - Umirem od gladi. Tri sata su, a nisam još ni ručao. A za sat i nešto imam
sastanak.
- U redu, gospodine.
- Samo polako, Bili - dobaci mu Petri preko ramena. - Vidimo se sutra ujutro.
Mitchell gaje promatrao kako odlazi, sretan stoje narednik, sretan Što je to što jest, a ne detektiv. Za dvadeset
godina službovanja u New Warsawu, Petri je bio četvrti detektiv s kojim je surađivao. Na neki su način svi bili
jednaki, uvijek u žurbi, uvijek na odlasku. Jedan se brzo islrošio i dobio nešto kao živčani slom. Druga su
dvojica promovirana u šefove. - Šio će biti s ovim? - pitao se.
Ambicija je rudna stvai zašto je neki ljudi imaju, a drugi ne. Mitchell je prelpostavljao da na to pitanje nijednu
psiholog ne zna odgovor Da bi poslati detektiv, čovjek prvenstveno inom bili iiinbl-
ciozan. Njemu to nikad nije čak ni palo na pamet. Sumnjao je u to da će ikad shvatiti što pokreće ljude poput
Petrija, kao što ni Petri po svoj prilici ne može dokučiti kako netko može biti zadovoljan time da ostane običan
narednik.
Ali on je bio zadovoljan. - Ambicija te može uzdići, ali je puno vjerojatnije da će te slomiti. Može te dovesti u
apsurdan položaj. K vragu, prošlo je tek nešto više od dvadeset četiri sata otkad mu je Petri držao govoranciju o
tome kako je za dobrog detektiva važan umjeren tempo, a danas već juri k'o muha bez glave. To je kao neko
prokletstvo, kad misliš da si toliko važan da će se svijet srušiti ako si uzmeš mali predah za običan ručak. Ili ako
sjedneš i poslušaš što ti drugi ima reći. Da, ambicija te može uzdići ili slomiti, i tko bi znao kako će to završiti
kod Petrija. Ali vidio je - bilo je to jasno k'o dan -da novi detektiv tako ganja samog sebe da mu malo nedostaje
da se ne spotakne.
Narednik Mitchell, bez imalo žurbe, ustade od stola kako bi pogledao u kartoteku.
Kad mu je sekretarica javila da je stigao poručnik Petri, Kenneth Bates ju je zamolio da mu kaže kako je zauzet i
da će ga moći primiti tek za deset minuta. Zapravo sije htio ostaviti vremena da razmisli.
Čim je ujutro stigao u ured, nazvala je Marlene s viješću da u novinama piše da se u Willow Glenu dogodilo
ubojstvo. Pitala se bi li i rebalo izvući majku odatle. Odgovorio je da nema potrebe i rekao joj neka se smiri;
navečer mogu porazgovarati o tome. Uzeo sije vreme-iii'i da od sekretarice posudi novine i pročita što se
dogodilo. Izgleda i In je žrtva bio onaj mladi čovjek, teški bogalj u čije se tajanstvene oči
ugledao onog dana kad su ponovo primili njegovu majku. A zatim !■', budući da u ovo doba godine ima najviše
posla, ponovno zabio
liivu u papire i više nije imao kada razmišljati o tome.
Njegov partner, Gus Brychowski, i njihova dva mlađa pomoćnika 1 ili Nti klasični računovođe, ljudi neskloni
velikim razmišljanjima,
iilnU'te.siiani samo za brojke. Ali, Kenneth se nije nikad uklapao u
t| kftlnp. Otkad zna za sebe, uvijek je bio sklon razmišljanju, a šest nilt"«H'l psihoterapije, kojoj se pođvrgao
prije petnaestak godina da bi m/ilJtiSio ljutnju prema ocu, samo je pojačalo njegovu prirodnu •tkliHiONt
kontemplaciji. Hiojc od onih ljudi kojima treba vremena da W NtMVe na svoje 1111< ■. i < >.A sada je taj
policijski poručnik - detektiv Petri - htio razgovarati s njim. Kenneth je pretpostavljao da će to imati neke sveze s
ubojstvom i njegovom majkom, ali nije imao pojma kakve. Morao je razmisliti prije nego što razgovara s
poručnikom. Brzo je umirio Marlene, zato što mu stvarno nije bilo do toga da ponavlja cijeli postupak odvođenja
majke iz Willow Glena. Ali, možda je u opasnosti? I
- neugodne li misli - u kojoj ga mjeri to stvarno zabrinjava? U posljednje je "vrijeme njegov najčešći osjećaj u
pogledu nje bila zasićenost. Trudili su se da joj ugode, a ona je doslovno pljunula na sve njihove napore. Bilo mu
je jasno da je zbog ogorčenosti previše lako smetnuo s uma taj problem, ali sada se morao suočiti s njim. Ako je
u opasnosti, on je odgovoran za nju, sviđalo mu se to ili ne. Javio je sekretarici da uvede detektiva.
Začudila ga je Petrijeva mladost. - Dobar dan, poručnice - reče.
- Žao mi je što ste morali čekati.
Petri je bio začuđen ovim velikim uredom, tihim i nezatrpanim, toliko različitim od manjih ureda i pregradaka
pored kojih je upravo prošao, a u kojima je zujalo kao u košnici. Kenneth Bates je očito bio uspješan partner u
uspješnoj tvrtci. - Čitali ste o ubojstvu u Willow Glenu? - upita Petri.
- Da. Moja je žena pročitala u jutrošnjim novinama i odmah me nazvala. Mislim da sam čak vidio žrtvu kad smo
posjetili majku. Zvuči nekako nastrano.
- I jest - izjavi Petri. - Htio sam se naći s vama zato što je vaša majka možda svjedok, ne samom ubojstvu, već
nekim događajima vezanim uza nj. Međutim, zanima me koliko je ona pouzdana kao svjedok. Možete li mi reći
štogod o tome kako je došla u Starački dom?
Kenneth mu izađe ususret i ispriča kako je njegova majka postupno sve više gubila nadzor nad mokrenjem, zbog
čega su je morali dvaput za redom poslati u Willow Glen.
- Ali, kako je s njenim razmišljanjem? Jesu li joj misli bistre? -upita Petri.
- Pa, zavisi što nazivate bistrim mislima. Čini se da baš nema jasan uvid u to u kakvoj je situaciji, ni kakve su
posljedice njenog ponašanja. Najozbiljnije misli da smo je moja supruga i ja poslali u Willow Glen bez ikakvog
razloga, i u tom pogledu se ne bi moglo reći da j /.đravo razmišlja. Postala je neprijateljski raspoložena prema
nama. Ni1 kažem da smo savršeni, ali ne mislim da smo ičim zaslužili takvo nepiijaleljstvo.
- Kako je s njenim pamćenjem?
- Kad hoće, dobro je. Zaboravlja mnoge stvari koje bi većina ljudi zapamtila, ali to su uglavnom nevažne stvari.
Prije bi se reklo da se ne želi zamarati njima. Ali kad je nešto zanima, pamćenje joj je bolje od mojega.
- Rekla mi je da je rođena 1912. - nastavi Petri - a nakon toga vrlo uvjereno izjavila da ima samo trideset sedam
godina. ^
- Da, i u tom pogledu joj misli očito nisu baš sasvim bistre. Već nekoliko godina tvrdi da joj je trideset sedma. To
je počelo nakon što je umro moj otac.
- Stalno trideset sedam?
- Da, u tome je uporna.
- Pitam se zašto baš trideset sedam?
- Da, to je vrlo zanimljivo pitanje - glasno je razmišljao Kennet. - Nije mi palo na pamet. Zašto trideset sedam?
Nemam pojma.
- Recite, izmišlja li vaša majka stvari? - upita Petri. - Osim svojih godina i toga da je bez razloga odvedena u
Starački dom?
- Koliko ja znam, ne.
- Je li ikad izmišljala kakve seksualne stvari? Znate, kako to senilni ljudi katkad znaju, da ih je netko pokušao
silovati, ili lažno optuže nekoga za preljub ili imaju umišljene ljubavnike?
- Pobogu, ne. Mama nema takvih sklonosti. Začudilo bi me da ih je ikada imala. Mislim daje seks nije nikad
osobito zanimao. Ne bih i okno da je pretjerano kreposna, jednostavno nije seksualni tip. Ne, leSko da bi ona
izmislila tako što.
Općenito uzevši, ako se izuzme ta priča s godinama i njezini osjećaji u pogledu vas, smatrate li da bi bila
pouzdan svjedok? Da, mislim da bi.
11 vala, gospodine Bates, silno ste mi pomogli - reče Petri. -Ziihvaljujem na vašem vremenu.
Misle li još malo ostali, poručnice? - Zamoli ga Kenneth. - Ja illiiltn pila 11 je za vas. Svakako.
,Je li moja majka u opasnosti? Mislite li da bismo je trebali izvu-1/ Wlllow Glena?
Na to vam ne mogu odgovoriti - reče Petri. - Mogu vam samo |pi'i tlu je gospoda Simonton uzela čuvare koji su
dvadeset četiri sata tmo, Koliko mi je poznato, ovo je prvo ubojstvo u Willow Glenu. Za ili« nmmt dokaza na
osnovu kojih bismo mogli ustvrditi da će se to (Utuviti.- Hvala, poručnice. To sam i očekivao.
Odlazeći, Petri pomisli da, iako nije rekao gospodinu Batesu, upravo takve dokaze očekuje sutra ujutro od
gospođice McAdams.
Kenneth pripali lulu i zavali se u stolac, zadubljen u misli. Ovo ga je više-manje umirilo u pogledu sigurnosti
njegove majke. Ali, Petrijeva su ga pitanja uznemirila. - Stvarno, zašto trideset sedam? -Njemu je sada bilo
četrdeset devet godina. Koliko mu je bilo godina kad je njegovoj majci bilo trideset sedam? Brzo je izračunao:
deset. Kako li je sve to izgledalo kad je njemu bilo deset godina?
A onda se sjetio. Sjetio se kako je uplašen ležao u krevetu i slušao svađu. Njegovi su roditelji urlali jedan na
drugog. Sjećao se čak i toga da je njegova majka jedne noći vikala da želi razvod.
A onda su svađe prestale. Baš nekako u vrijeme kad mu je bilo deset godina. Kako to da su prestale? Razmišljao
je kako se morala osjećati žena koja je 1949. htjela razvod. Žena koja je imala troje djece, od kojih je on bio
najstariji. Žena udata za uspješnog, autoritativnog čovjeka koji nikad nije bio spreman popustiti niti se prila-
goditi. Za čovjeka koji je u takvoj mjeri sve držao pod nadzorom da su i on i njegov brat i sestra imali problema
s odrastanjem.
Padne mu na um da se ona baš nekako u to vrijeme predala. Kapitulirala. Dopustila sije da joj njegov otac
naređuje, sve dok je bio živ. Prisjetio se kako je nekako u to vrijeme nestalo njene živahnosti. I dalje se brinula
za njih, ali uvijek je imao nejasan osjećaj da sve to radi automatski - ispunjava svoju dužnost, čini ono što mora -
bez prave volje. Kao da je nešto umrlo u njoj. Možda zato sada misli da joj je trideset sedam godina. Možda je
tada prestala živjeti.
Pitao se kako je preživjela sljedećih trideset šest godina pod očevom dominacijom. Koliku je cijenu morala
platiti? Kao da je prestala misliti vlastitom glavom. Možda je zato relativno rano postala senilna. Možda se
odvikla od razmišljanja.
Po prvi put, u tko zna koliko vremena, Kenneth osjeti iskreno sažaljenje nad svojom majkom. Možda bi je ipak
trebali vratiti kući. Ali ta sućut nije istisnula ogorčenost; samo se osjećao razapetim. Razgovarat će o tome s
Marlene. Ali, ne treba nagliti. Ubojstvo će vjerojatno biti riješeno za nekoliko dana. Nemaju razloga misliti da je
u opasnosti. Poručnik se nije doimao uznemirenim. Možda je najbolje još neko vrijeme pričekati. A sada su
postavili i čuvare. Ipak, nije bio sasvim siguran kako bi trebalo postupiti.
Prije večere, gospođa Simonton je otišla do Lude Carol u hodniku i do Rachel Stimson u njezinoj sobi, da ih
umiri. Kao daje govorila glu-home. Nijedna nije odgovorila; nikakvog razgovora.
Kad je ušla u sobu gospođe Grochowski, stvari su dakako, bile posve drugačije. - Edie, izgledaš umorno -
smjesta je primijetio glas s kreveta, topao i zabrinut. - Sigurno si iscrpljena, sirotice. Koja strahota! A kako li je
tek tebi!
Gospođa Simonton se zagleda u svoju prijateljicu. - Ja sam došla umiriti tebe, Marion.
Marion Grochowski se pravila da nije čula taj prijekor. - Možda nisi svjesna što mije Stephen značio, Edie.
Svakih šest mjeseci ili tako nekako, on ili ja bismo zamolili bolničarku da ga dogura ovamo. Samo bismo ležali i
gledali se. Ništa drugo. A zatim bi ga nakon dvadeset minuta ponovno odvezli. Ali, bilo je dovoljno. Nisu nam
bile potrebne riječi da uspostavimo kontakt. On i ja smo bili povezani na način teško shvatljiv nekome tko nije
paraliziran. Ipak, taj naš odnos nije bio ništa u usporedbi s vašim. Kakav li je to gubitak!
- Da, za mene je to gubitak. Težak gubitak. Ali, kao što sam rekla, ja sam došla utješiti tebe. I umiriti te; zar se ne
bojiš?
- Malo. Ali, to je uglavnom umišljeno. Jedno ubojstvo ne znači da slijedi drugo, jeF tako? Mislim da smo
zabrinuti više nego što je potrebno, Edie.
lidith Simonton je samo malo prasnula. - K vragu, Marion, veza-itn si za krevet, duboko osjećaš stvari, a uvijek
se nastojiš ponašati kno da nisi pogođena.
Gospođa Grochowski se nasmija. - Eh, imaš pravo. U tome i jest iliojn neuroza, zar ne? Istina, uvijek moram biti
snažna, što ćeš?
Ako je to tvoja neuroza, ne čini mi se da te osobito uznemira-ifN. Ali, uznemirava mene. - Možda je to bilo zbog
vlastite napetosti, li! gospoda Simonton nije htjela tek tako pustiti prijateljicu. -Više od |||<iikvili riječi bi mi
pomoglo kad bi mi dopustila da ja tebi pomo-|nc'm. Samo što tebi pomoć nikad nije potrebna, jel' tako?
I Jeo gospođe Grochowski se smrači. Sjetila se da je ona na isti hinili razmišljala o Heatherinoj neurozi, kako je
djevojka spremna •nuli problem, ali ipak ostati zapanjujuće vezana za nj. Rugala se i sjenici! - Oprosti, F.die -
reče, pokunjeno. - Imaš pravo. Jedino reći u svoju obranu je to da neuroza nije neki kamenčić koji Aut miti sa
svog puta; ona je više nalik golemoj stijeni koju pnl.iko dupsti, godinu zn godinom, možda i cijeli život. A to
pri čemu mije potrebna pomno. Istin.i i<\ bojim ;.■• da bi semoglo dogoditi još jedno ubojstvo i da bih ja mogla
biti sljedeća žrtva. Znam da me ne bi došla posjetiti da prije toga nisi učinila sve što se dalo učiniti. Poznajem te.
Dakle, nemaš me zapravo čime umiriti, je li tako? Ipak si mi pomogla. Bocnula si me upravo tamo gdje me treba
bocnuti, i sigurna sam da će mi to opet zatrebati, i nadam se da ćeš u tom trenu ponovno biti tu. Ipak si mi
potrebna, Edie. Oglasilo se zvono za večeru.
- I ti si meni potrebna, Marion - uzvrati gospoda Simonton. -Nisam slučajno došla upravo u ovom trenutku. Već
sam razgovarala s većinom korisnika krila C ponaosob, ali sam mislila da bih im se možda mogla grupno
obratiti, za vrijeme večere. Oni nisu poput tebe. Nemaju odgovor na sve. Možda im ipak mogu reći nešto što će
ih umiriti. Ali, ne znam ni sama. Zabrinuta sam. Bojim se da ih još samo više ne uznemirim, pokušavajući ih
umiriti. Sto ti misliš?
- Mislim da je to jedna od onih nepredvidivih stvari. Ali, mislim da to nije ni važno. Važno je da vide da se
brineš za njih, Edie. To će ih više umiriti od bilo čega što ćeš im reći - već samo tvoja prisutnost; to što si došla
da ih vidiš, kao što si i mene došla vidjeti.
Gospođa Simonton je dobila ono po što je došla. Nije voljela govoriti pred većom grupom ljudi. Mrzila je taj
grozan trenutak uznemirenosti - panike - kad je još uvijek mogla izabrati da se okrene i dostojanstveno izađe iz
sobe - taj trenutak kad bi pročistila grlo i kad joj ne bi preostalo ništa osim da započne. Ali uznemirenost je bila
nevažna. Važno je bilo da se učini ono što treba. Obodrena, ona napusti Marion Grochowski i krene hodnikom,
prema blagovaonici.
Kad je stigla, nije gubila vrijeme. Uputila se u prednji dio prostorije, onaj do ulaza u kuhinju, te ravno do mjesta
na kojem je sjedio Hank Martin. Korisnicima još nije bio podijeljen desert. - Oprostite, Hank - reče, podigavši
njegovu žličicu i glasno lupnuvši njome po dopola punoj čaši vode. A zatim, pročišćavanje grla. Gledala je kako
se četrdeset pari očiju okreće prema njoj.
- Kao što vam je poznato - otpoče - jučer ujutro je na krilu C otkriveno ubojstvo. Još ne znamo tko je to učinio i
zašto. Nije bilo motiva. Žrtva, Stephen Solaris, bio je dobar čovjek. Vrlo dobar čovjek.
Ovdje glas Edith Simonton prepuknu. K vragu, zašto se bol mora tako... lako neočekivano fizički očitovati?
Prisilila se da nastavi.
I'oduzete su odrođene1 mjere radi vaše zaštite. Uzela sam čuvare koji hdiiii dan i ikk'\ Uvijek je jedan piisinan.
Možete i/.nći kroz. vrala ZD slin u požnni, ali ka<> i obično, ona mi zaključnim i/vnnn, lako da
nitko ne može ući unutra. Prednja se vrata zaključavaju noću, a tijekom dana drže na oku. Detektiv zadužen za
istragu, poručnik Petri, kojeg mislim daje većina već upoznala, možda djeluje mlado, ali kako sam dosta
vremena provela s njim, uvjeravam vas daje vrlo inteligentan, temeljit i savjestan.
Gospođa Simonton zašuti, zagledavši se u malo jezerce lica. Neka su djelovala zainteresirano, druga ne. Sva su
bila istrošena i stara. Mnoga krhka. Bili su tako ranjivi. » Spasi janjce moje.« Riječi joj, nepozvane, prođoše
glavom. Ona ih brzo gurnu ustranu.
- Znam da ste uznemireni - nastavila je - ali ništa ne upućuje na to da ste u opasnosti. Međutim, normalno je da
osjećate strah. Prihvatite ga. Slobodno razgovarajte o njemu. Imate moju punu podršku za to. Razgovarajte s
bolničarkama. Sa sestrama. Sa mnom, ako želite.
Gospođa Simonton zamuknu. Je li njen mali govor bio i od kakve pomoći? - Ima li kakvih pitanja? - upita, nakon
stanke.
Progovorila je Lutzina Stolarz. - Kako možete reći da nismo u opasnosti?
Tko će se javiti nego Lucy, pomisli gospoda Simonton. Netko tko uskoro odlazi, netko tko vani ima svoj život,
netko tko nije uopće pomiren sa sudbinom. - Rekla sam da nemamo razloga misliti da ste u opasnosti - objasni
ona. - Činjenica da se dogodilo ubojstvo, ne podrazumijeva da će se dogoditi i drugo.
- Tu negdje među nama slobodno šeće ubojica, je li tako? - upita Lucy.
- Da - uzvrati gospođa Simonton - a ono čega se bojite je da bi Hi osoba mogla ponovno ubiti. Kao što sam rekla,
vaš je strah posve normalan. Ali isto je tako činjenica da je mala vjerojatnost da će se
■dogoditi drugo ubojstvo. Višestruki ubojice, ono što policija naziva linijskim ubojicama, statistički su rijetki. -
Odjednom joj je bilo drago |cla se može poslužiti stručnim rječnikom poručnika Petrija.
Međutim, Lucy je bila uporna. - To što su rijetki, ne znači da su (Isključeni, ne?
Ne. Imate pravo. Ne mogu vam reći daje ta mogućnost sasvim |lnklju<Vna - odgovori gospođa Simonton. Eto,
raspravljaju o tome, pa | mu I, Sto bude. - Hvala, I,ucy. Ima li još pitanja?
Punu je minutu vladao muk. Jesu li bili apatični ili je to bilo zato l|lo |c pitanje već postavljeno? Gospoda
Simonton odjednom shvati Iflti \w zna kako okončali sastanak. Ono ni<> je poželjela reći bilo je: »Vulltn vas.«
Ali bilo hi to preljei.nio, n< ' < >-.j.-ii čudan poriv da završi s blagoslovom: »Blagoslovio vas i sačuvao Bog.
Dao vam snagu i podršku. Dao vam...« Ona ga priguši. To je smiješno! - Hvala vam na vašem vremenu - reče
umjesto toga. - Obavještavat ćemo vas o svemu. I, kao što sam već rekla, molim vas, obratite se bilo kome od
nas ako nas zatrebate. - Izašla je iz blagovaonice sva potresena osjećajem da to nije izvela kako treba. Grozno,
pomisli. Marion je rekla da je jedino važno dati im do znanja da brinem za njih. E, pa da sam ja sjedila na
njihovom mjestu, ovo me sigurno ne bi umirilo. Ušla je u ured, zalupila vrata za sobom i drhtavim rukama
pripalila cigaretu.
Tom Petri je svakih nekoliko minuta ustajao i hodao gore-dolje po stanu. Kad se vratio u Postaju, šef je već bio
otišao kući. Pade mu na um da ga nazove kući i kaže da vjerojatno ima osumnjičenog, ali tu je misao brzo
odbacio. Pomislit će da skače pred rudo.
Ipak, i nakon stoje večerao, Petri je osjećao pritisak. Bijes. Cijelo-poslijepodne potiskivao je svoje osjećaje,
skrivao ih, pravio se da ga ništa nije uznemirilo. Ali prava je istina bila daje bio zgranut. Radeći među zadnjim
šljamom, u najgorim njujorškim četvrtima, mislio je da je doživio sve što se može doživjeti. A sada je u ovom
čistom, malom gradiću Srednjeg zapada naišao na nešto najgnusnije od svega. Pomisli na Heather Barsten,
onako meku i ženstvenu u bijeloj uniformi, i glavom mu proleti misao na crnu udovicu. Ili je to škorpionka, ili
bogomoljka? Ženka nekog insekta koja nakon parenja ubija mužjaka.
Bio je svjestan da se u ovom trenutku nema pozvati ni na što osim na iskaz Georgije Bates. Ali razgovor s
njenim sinom potvrdio je \ njegov osjećaj da je to što mu je rekla istinito. Znao je kakvi ga pro- ) blemi čekaju.
Neće biti lako uvjeriti suca da je očito senilna starica istovremeno i pouzdan svjedok. Ali mora postojati način,
jer ako se njega pita, mogući osumnjičeni je tu. Pravi osumnjičeni. Žena koja je spremna na oralni seks s užasno
deformiranim korisnikom, očito je spremna na sve.
OSAM
Srijeda, 23. ožujka
Dan poručnika Petrija započeo je dobro. U osam se našao s Mitche-llom u postaji i narednik gaje izvijestio da
Heather Barsten nije nikad bila uhićena, ali je - što je bilo vrlo zanimljivo - bila umiješana u dva uhićenja, oba
zbog nasilnog ponašanja. Prije četiri godine, Policija je bila pozvana zbog kavge u nekom baru. Gospođica
Barsten bila je ta koja je dobila batina i bila je bitan svjedok. Prije dvije godine, susje-' di su pozvali Policiju u
njezin stan. I opet je dobila batina. Jedva je pristala da podigne tužbu protiv tog čovjeka. On je dobio uvjetno, a
šest mjeseci kasnije počinio je ubojstvo u drugoj državi.
Stvarno anđeo, pomisli Petri. Gospođa Simonton može biti pametna za mnoge stvari, ali ova ju je slatka mala
sestrica lijepo opčinila, ljudi ne privlače nasilno ponašanje bez razloga. A svatko tko se imalo razumije u
psihologiju, zna kako su žrtva i nasilnik usko povezani -toliko usko da se te uloge pod određenim okolnostima
mogu zamijeniti. - Hvala, Bili. Dobro obavljen posao - reče Petri. - Ovdje je u svakom slučaju nešto čudno.
Koliko sam shvatio, ona posjećuje psihi-jntra. Znate li išta o psihićima u ovom kraju?
- U ovom ih okrugu ima četvero. Trojica rade uglavnom u bolni-I Ci. Samo jedan radi s izvanbolničkim
pacijentima i ima privatnu prak-I ti vi. Doktor Kolnietz. Ima i nekoliko socijalnih radnika koji se bave psi-
hoterapijom pri Klinici za mentalno zdravlje, ali ako odlazi psihijatru,
|(iiicla je to vjerojatno Kolnietz.
Petri se sjeti knjige koju je pročitao o žrtvi. - Je li prvo ime tog I doktora Kolnietza Stasz?
-Da.
- Kako se to uopće izgovara?
Stiiš - odgovori Mitchell, nasmijavši se - Nakon godinu dana I|muvedenih ovdje, moći ćele izgovarati ta poljska
imena kao da ste 111 >< j «-i 11 1'oljak.
Sve se lijepo pokl.ip.ilo, razmišljao je l'etri, vozeći se u Willow . Bilo je očito <la i<- U\j doktor Kolnici/,
napisao omi knjigu.Gospođa Simonton mu je rekla da je autor knjige bio jedina osoba koja je posjećivala žrtvu.
Prirodno da je gospođica Barsten potražila pomoć kod čovjeka koji je bio povezan i s Willow Glenom i sa
žrtvom, s kojom je imala seksualni odnos. On i nehotice napravi grimasu pri pomisli na taj odnos.
Kako mu je bila obećala, gospođica McAdams ga je dočekala s računalnim ispisom. Dala mu je stol i stolac u
kutu prijamnog ureda, te nekoliko olovaka i nešto papira. Prionuvši na posao, Petrijevom su se glavom vrzmale
dvije misli. Jedna je bila o različitosti ovog prostora i bolničkih krila. Osim stalnih jauka i stenjanja na krilu A i
B, hodnici krila u kojem su korisnici imali svoje sobe bili su čudno tihi, nijemi. Ovdje su kuckala računala, zujali
pisači, a službenice se muvale pod jarkom svjetlošću. Ovo je očito bio nervni centar Willow Glena. Druga se
misao ticala gospođice McAdams. Je li udata? pitao se. Zaručena? Kanio je saznati; sviđalo mu se to što je vidio.
Ispis je bio pozamašan, ali posao lakši no što je očekivao. Za samo sat vremena imao je brojke; u Staračkom
domu je u prosjeku bilo 120 korisnika; u dvanaest mjeseci koji su prethodili Stepheno-vom ubojstvu, u Willow
Glenu su nastupile šezdeset dvije smrti, gotovo sve na krilu A i B; Heather Barsten bila je na dužnosti u vrijeme
kad su se zbile trideset četiri od njih.
To znači da seJ54.8 posto smrti dogodilo kad je ona bila u Staračkom domu. Da je uključen i ovaj posljednji
preminuli, brojka bi bila bliža šezdeset posto. S obzirom na to da je radila u smjenama od po dvanaest sati, četiri
dana radeći, s tri dana slobodna, te barem dva tjedna praznika godišnje i tjedan-dva bolovanja, bila je na dužnosti
ne više od četvrtinu cijelog razdoblja, procijenio je. Petri je bio u isti mah užasnut i prilično zadovoljan. Ona je
bila na poslu ne više od dvadeset pet posto cjelokupnog vremena, pa ipak se više od pedeset posto smrti dogodilo
u njezinoj smjeni. Stvari su se i dalje poklapale.
Sto dalje? Hoće li šef biti impresioniran ako s ovim statističkim podacima ode ravno k njemu? Možda neće. On i
Simontonica su očito prijatelji. Treba očekivati da će pitati: - A što gospođa Simonton kaže na sve to? - A isti će
odgovor dobiti ako spomene nastrane seksualne apetite prave i zdrave sestrice Barsten. Istini za volju, kad je
riječ o statistikama smrli i ponašanju medicinskih sestara, Simontonica je ta koja zna nešto <> tome. Petri je
želio ostavili dojam na svog Sofa, a šef će prirodno htjeti čuti njenu reakciju. Willow Glen je njezino područje.
Ali, u tome i jest problem. Možda šef ima povjerenja u Simon-tonicu, no je li ono opravdano? Sjetio se njenih
uplakanih očiju prije dva dana, njenog prigušenog, ali očito iskrenog bola i šoka, tako različitog od Barsteničinog
glumatanja. Osim toga, ako je ovim ubojstvom itko išta izgubio, onda je to bila ona. Njezin prvi korisnik u
Willow Glenu. Njezin renome. Dobar glas njezinog Staračkog doma. Da, njoj se vjerojatno može vjerovati.
Nema sumnje da je ona prava osoba, na kojoj može provjeriti svoja otkrića, s obzirom na sve ono što zna o
Willow Glenu. S druge strane, slutio je da će ta provjera biti pomalo nalik borbi. Već je iznijela svoje mišljenje
da Barstenica nije tip osobe koja bi počinila ubojstvo i da je to njezina najbolja sestra. Ne, neće ići lako, ali kao
što njegova otkrića treba provjeriti, tako treba provjeriti i Simontoničinu vjeru u tu ludu sestru. ;
- Mislim da je vrijeme da vas obavijestim o najnovijem razvoju događaja - otpoče Petri, naizgled smiren, pošto
ga je uvela u svoj ured. - U nekim mi je stvarima potrebna vaša pomoć. Molio bih vas, međutim, da sve to ostane
među nama.
- Budite uvjereni u to - obeća gospođa Simonton.
- Pa, za početak, bojim se da imam nekih loših vijesti o vašem Anđelu Willow Glena - objavi on.
- Onda mi ih recite.
- Već smo ustanovili da je ubojstvo izvršeno kad su gospođica Barsten ili gospođa Grimes bile u neposrednoj
blizini. Također smo ustanovili da je ubojica posjedovao znanje kojim obično raspolažu samo oni koji rade u
zdravstvu, a i to da je imao pristup oružju kojim |(% izvršeno ubojstvo, do kojeg je najlakše moglo doći
medicinsko osoblje Willow Glena.
- Nastavite.
- Raspolažemo sa znatnom količinom dodatnih informacija. Jednu od njih je daje vrlo vjerojatno gospođica
Barsten imala seksualni odnos sa žrtvom. - On pogleda gospođu Simonton, da vidi kako će mngirati. Ali, nije bio
spreman na ono stoje doživio.
Kadi li se o masturbaciji ili o oralnoj stimulaciji penisa? IV!ri je zamalo skočio sa stolca. - Niste iznenađeni?
To su jedine dvije mogućnosti, s obzirom na Stephenovo tje-Ipniio .slanje - uzvrati gospođa Simonton. -
Dopustite da vam kažem lll Ntvnii. Kao prvo, to Sto nisam začuđena nemojte shvatiti kao osudu FMlIiciinotf
ponašanja. Kad sestra ima seksualni odnos s korisnikom, i iiun višestruko, dublju značenje. Kao drux<>, 10 Sto
ništim začuđenamožete shvatiti i kao izražavanje poštovanja vašim sposobnostima. Ne poznajem vas dobro, ali
ipak vas toliko poznajem da znam kako ne biste tvrdili da je nešto vrlo vjerojatno, da nije. Ako mi kažete da je
vrlo vjerojatno daje Heather imala seksualni odnos sa Stephenom, onda seja slažem s vama: vrlo je vjerojatno. I
napokon, to što nisam začuđena, možete pripisati mojim godinama i mom poslu. Ja radim s ljudima, i to dugo.
Više nema mnogo toga što me može iznenaditi.
Borba će biti gora nego što je pretpostavio. Petriju je stvarno bilo drago što ne igra šah s gospođom Simonton. -
Imamo još jednu obavijest - nastavio je. - Tijekom dvanaest mjeseci koje su prethodile ovom ubojstvu, u Willow
Glenu su nastupile šezdeset dvije smrti. Gospođica Barsten bila je dežurna prilikom trideset četiri od njih, ili
pedeset pet posto vremena. Prema mojoj procjeni, sestre su na dužnosti samo oko dvadeset pet posto sveukupnog
vremena. Drugim riječima, stopa smrti u Willow Glenu u vrijeme kad je gospođica Barsten ovdje, dvostruko je
veća nego što bi se statistički moglo očekivati. - Petri je prvi put vidio neku korist od beskonačno dosadnog
večernjeg tečaja statistike koji je morao pohađati.
-Pa?
Ponovno je imao osjećaj da je zakoračio na neki drugi planet. Petri zapanjeno pogleda ovu očito inteligentnu
ženu. - Pa? Pa izgleda da imamo posla s masovnim ubojicom. Koliko sam shvatio, gospođica Barsten radi ovdje
tri godine. Namjeravam zamoliti gospođicu McAdams da mi sakupi podatke o prethodne dvije godine. Ali već i s
ovim podacima, znate li koliko su ove brojke statistički nevjerojatne? A očekujem da će s dodatnim podacima, ti
brojevi postati još nevje-rojatniji. Po svoj će se prilici pokazati nedvojbena sveza između gospođice Barsten i
nastupanja smrti u ovom Staračkom domu.
- Da, a prikupite li još podataka, ta će statistička sveza biti još čvršća - uzvrati gospođa Simonton.
- Zaboga, zar niste baš nimalo uznemireni? - Premda nije bio svjestan toga, Petri se iznervirao.
- Jučer smo razgovarali o logici - nastavi gospođa Simonton, nimalo smetena - i oboje smo se složili da ona ima
svoja ograničenja. Logika stvara sveze na osnovu određenih podataka. Vi raspolažete određenim podacima koji
su meni nepoznati. Ali i ja raspolažem određenim podacima koji su vama nepoznati. Vi, dakle, pretpostavljale
<la vaši podaci pokazuju da je llcalher masovni ubojica. Budući dn ja imam di tigačija saznanja, ja ic vaše
podatke jednostavno tumačim limr <l.i i'- onu rijetko đobi.i .■••••.na.
Petri blenu u nju. - A na osnovu čega vi tako različito čitate te podatke? - jetko upita.
- To je vrlo jednostavno, poručnice. Mnogi korisnici u Willow Glenu čekaju da umru kad je Heatherina smjena,
tako da ona može biti uz njh u tom trenu.
- Ponovite mi to.
- Većini korisnika Willow Glena, Heather nije samo draga, oni je vole. Oni znaju da ona razumije umiranje
onako kao malo tko.
- Razumije umiranje? - Upade Petri. - Što se tu ima razumjeti?
- Ne boji se umiranja, kao većina ljudi - strpljivo objasni gospođa Simonton. - Budući daje ona smirena u
prisutnosti smrti i budući da ih voli, većina, kad umire, želi da Heather bude uz njih. Zato čekaju njezinu smjenu,
a onda je pozovu i ona im pomogne umrijeti.
- Očito je da im pomaže umrijeti. A i prilično je očito da je pritom smirena.
- Čini mi se da me niste dobro čuli, poručnice.
- Čuo sam vas. Kažete da korisnici planiraju kad će umrijeti. Ćaknuti ste kao i svi ovdje. Ljudi ne planiraju
svoju smrt.
- Griješite, poručnice. Istina, imate pravo, ne planiraju svi ljudi svoju smrt. Stephen sigurno nije, što je jedan od
razloga zbog kojih to nazivamo ubojstvom. Ne planiraju je ni neki ljudi koji umru prirodnom smrću. Ali mnogi
je planiraju.
Petri je pogledao gospođu Simonton s mješavinom skeptičnosti, ogorčenosti, zbunjenosti i duboke nelagode. -
Dokažite mi to -reče.
- Bojim se da je to nemoguće, barem ne tako brzo. Jedino što u ovom trenutku mogu, jest dovesti u pitanje vaše
dokaze. Vi pretpostavljate da su statistički podaci koje ste sakupili dokaz da je Heather masovni ubojica. Ja
tvrdim da oni to uopće nisu, jer postoji i druga-tMjii, posve razumna hipoteza. Samo što se ona vama ne čini
razumnom. To je zato što vi i ja raspolažemo različitim podacima, različitim ■ ktistvima.
Jučer sam vam rekla da su ovdje ljudi bliži smrti nego drugdje. i i već dvadeset pet godina radim u takvom
okruženju. Posve je prividno da znam neke stvari o umiranju koje su vama nepoznate. No 4niK'U' li dovoljno
dugo u ovom čudnom svijetu, kako ga nazivate, vi <Vlc» steći to iskustvo. Naučit ćete da mnogi ljudi uistinu
planira-t kud čr umrijeti. Imat ćete dokaze za to. Ali tek kad bolje upoznate ^ čudni svijet.- I još nešto,
poručnice, kad se već bavimo statistikom. Imate pravo da je učestalost smrtnih slučajeva u vrijeme Heatherine
smjene, statistički otklon, ma kakav bio razlog. Ali će za vaše proračune možda biti od nekog značenja to što je
učestalost smrtnih slučajeva u Willow Glenu, u cjelini, više-manje normalna. Teško je odrediti što je normalno s
obzirom na to da nijedan starački dom nema iste uvjete. Neki služe više kao centri za rehabilitaciju. Neki
uzimaju samo pokretne korisnike, poput ovih koje mi uglavnom imamo na krilu C. Neki uopće ne uzimaju
pokretne korisnike. Neki su više kao prenoćišta. Ali koliko je meni poznato, smrtnost u Willow Glenu nije veća
nego što bi se moglo očekivati.
Petrija je rasrdilo kako mu je ova žena izbila iz ruku sve adute. Ali, nije to njegova posljednja karta. -
Posjedujem još neke dodatne informacije - reče, svjestan da zvuči napuhano. - Tražio sam da se gospođica
Barsten provjeri. Ona nije nikad kažnjavana, ali je imala vezu s dva muškarca koji jesu, i koji su je tukli. Jedan je
od njih kasnije postao ubojica. Čini se da vaša gospođica Barsten ima određenu sklonost prema nasilju, baš kao i
prema prirodnoj smrti.
- U tom pogledu imamo iste podatke, poručnice. Nažalost ste u pravu. Heather ima vrlo izraženu sklonost da se
upusti s pogrešnim muškarcima.
- Koliko je vama poznato, odlazi li gospođica Barsten psihijatru? Gospođa Simonton je oklijevala. Iz ove se
zamke neće tako lako
izvući. Kaže li ne, lagat će. Kaže li da, odat će nešto što joj je rečeno u povjerenju. Odbije li odgovoriti, Petri će
znati da je odgovor da. - Bojim se da vam na to pitanje ne mogu odgovoriti, poručnice, budući da se takvi podaci
obično smatraju povjerljivima.
- Odlazi li doktoru Kolnietzu?
- Ni na ovo pitanje ne mogu odgovoriti, iz istih razloga.
Petri se nasloni u stolcu. - Bojim se da ću vas morati zamoliti da barem privremeno oslobodite gospođicu
Barsten svih dužnosti koje ovdje ima - reče.
- Je li to službeno naređenje, poručnice?
Petri shvati da je malo prekoračio svoja ovlaštenja, po svoj će mu prilici biti potrebna šefovo dopuštenje da bi
mogao izdati takvo naređenje. - Ne, samo razumna molba - odvrati on.
- U lom se slučaju bojim da ću je morati odbiti - uzvrati gospođa Siinonlon.
Bože moj, a zašto? Ta radi se o potencijalnom masovnom ubojici I
- Iz dva razloga, poručnice. Jedan je taj što mi je ona potrebna na Odjelu. Drugi je taj, o kojem smo upravo
raspravljali, da nemam razloga sumnjati da je Heather masovni ubojica.
- Niste li zabrinuti zbog opasnosti u kojoj su vaši korisnici? Ja znam da neki od njih jesu.
- Da, poručnice, to me silno brine, više nego što vi uopće možete zamisliti. Ali to nema nikakve sveze s Heather.
- Možete li je barem staviti u dnevnu smjenu, gdje su veći izgledi da bude na oku?
Gospođa Simonton je časak razmišljala. - Da, mislim da to mogu - reče. - Za tjedan dana bi ionako trebala preći
u dnevnu smjenu. Pomaknut ću to.
Petri je ustao. Jučer mu je ova žena-zmaj bila prilično simpatična. Danas ga je strahovito uzrujala. Želio se vratiti
u Policijsku postaju. Želio je otići iz ovog ludog svijeta, da ponovno bude tamo gdje će moći misliti. Ako ona
nije zabrinuta zbog toga što je gospođica Barsten, možda manijakalni ubojica na slobodi, on jest. Njegova je
dužnost pobrinuti se da se ta stvar što prije riješi. - Nazvat ću kad budem ponovno morao razgovarati s vama -
hladno reče.
- Još nešto, poručnice, molim vas - zaustavi ga gospođa Simonton. - Sigurna sam da rijetko pravite ozbiljne
greške. Inteligentan ste čovjek. Savjestan. Zato sam zbunjena. Potpuno mi je jasno da imate osjećaj da vam se
žuri. Ali, meni se čini da tu ima još nečeg. Kao da je Heather postala nešto protiv čega se imate potrebu boriti.
Što vas muči?
Potpuno promijenivši izraz lica, Petri izađe iz sobe. Nije se čak ni potrudio da joj pokuša odgovoriti.
Čim se vratio u Policijsku postaju, telefonirao je doktoru Kolni-clzu. Još jedan neuspjeh. Kad mu je objasnio
kako i zašto želi razgovarati o njegovoj pacijentici, Heather Barsten, psihijatar mu je odgovorio: - Razumijem da
ste vi opravdano zabrinuti, poručnice. Ali, molim vas da shvatite da ja isto tako iz opravdanih razloga ne mogu
udovoljiti vašem zahtjevu. Kad kažem opravdanih, mislim u skladu sa Zakonom. Prema zakonima ove Države ja
vam ne mogu odoli nikakve podatke ni o jednom svom pacijentu bez njegovog pismenog dopuštenja. Ne mogu
vam reći čak ni to je li osoba koju ste pomenuli moj pacijent ili ne. Da ta osoba kojim slučajem jest moj i •ucijeni
i da mi đ;i pismeni pristanak da s vama razgovaram o njenom slučnju, sumo bih vam u tom slučaju bio spreman
olakšati i ilrttgu. Želim v;im iijmmI.hi clun.Dok je bio narednik, Petri je često vidio kako drugi detektivi imaju
takvo iskustvo s psihijatrima. Svi su oni bili opsjednuti povjer-ljivošću podataka. Jedan je dio njega to očekivao,
ali je drugi bio bijesan. Zaboravio je da je prije nepuna dva sata on sam molio gospođu Simonton da stvari
ostanu u četiri oka. U ovom je trenutku vidio samo to da ta dva medicinska profesionalca - Kolnietz i
Simontonica - uporno žele stati na put pravdi. Krajnje je vrijeme da razgovara sa svojim nadređenim.
Šef je bio otišao na ručak. Petri izađe iz Postaje, te odšeta jedan blok niz West Main, do Warsaw Tea Shoppea.
Naručio je sendvič sa salatom i jajima - bio je previše uzbuđen da bi bio gladan - i dok je jeo, pripremao se,
izvukavši bilježnicu i popisavši sedam točaka koje su navodile sumnju na Heather Barsten:
1. Nema alibija - vrijeme i pristup žrtvi
2. Pristup oružju i priboru
3. Poznavanje anatomije - stručnost
4. Nastran odnos sa žrtvom , ,
5. Statistička povezanost sa drugim smrtima ;
6. Nasilje u osobnom životu
7. Pod psihoterapijom
Vratio se prvoj točki s popisa: nema alibija. Ako je Barsteničina priča bila točna - ako se stvarno otišla prošetati u
pola pet ujutro -onda je Bertha Grimes bila ta koja je sljedećih pola sata bila sama sa žrtvom, koja bi u tom
slučaju najmanje imala alibi. Ali to ga je već dva dana kopkalo. Je li se Barstenica stvarno otišla prošetati? Napu-
stiti svoje radno mjesto u tako čudno vrijeme! Zašto bi baš te, od svih noći, izašla u hladno praskozorje? Da,
mora obratiti više pozornosti na to njezino čudno ponašanje.
Kad je došao s ručka, šef se bio vratio. Petri je sjeo u šefov zatrpan, trošan ured i iznio svaku točku sa svog
popisa. Pazio je da mu glas bude bezizražajan, prikrivajući gađenje prema seksualnom ponašanju osumnjičene i
čuđenje nad smirenošću kojom je gospođa Simonton prihvatila to saznanje. Neka šef sam zaključi. Ali Simon-
loničino protuobjašnjenje statistike smrtnih slučajeva iznio je vrlo pomno.
- Zato mislim d;i bih ponovno morao ispitati Barslenovu, gospođino - zaključio je. Još uvijek ne ziiain .sa
.sigurnošću je li imala seksualni odnos sa žrtvom. Znam samo ono što mi je ickla la si.iia
gospođa, a moram biti siguran. Osim toga, potrebna mi je njezino dopuštenje da bih mogao razgovarati s njenim
psihijatrom. Želio bih vidjeti kako će reagirati kad je suočim sa svim ovim. Ali to mogu samo u slučaju
formalnog preslušavanja, što znači da joj moram pročitati njezina prava.
Šef se zavalio u svoj stolac na kotačićima i zatvorio oči. Sviđao mu se ovaj novi detektiv i želio gaje podržati
koliko god može. Netko tako inteligentan i energičan, kao što je to bio Petri, ne dolazi svaki dan u New Warsaw.
Ali čovjek ne ostaje petnaest godina na mjestu šefa Policije u istom gradu ako čini mnogo grešaka, osobito
političkih. Poznavao je gotovo svakoga. Poznavao je roditelje te male Barsten. Oni neće praviti problema.
Razmišljao je tko bi se još mogao zabrinuti zbog toga. Nije vidio razloga da se ne krene. Međutim, uhićenje je
već nešto sasvim drugo.
Šef se ispravio i otvorio oči. - Da, mislim da imate dovoljno podataka da možete proslijediti s formalnim
saslušanjem, Tom - napokon reče. - Ali želim vas upozoriti da to nikako nije dovoljno da biste je mogli uhititi.
Neke stvari koje ukazuju na Barstenovu, isto bi tako mogle ukazivati i na gospođu Grimes. A ovo ostalo, premda
zanimljivo, samo su posredni dokazi. Ovako na okupu čini se mnogo, ali u sudnici to ne bi vrijedilo ni pišljiva
boba. To znate i sami. Dovede li neki odvjetnik u pitanje samo jednu ili dvije stvari, sve će biti dovedeno u
pitanje. Najmanje od svega nam treba pogrešno uhićenje - ili lakvo koje neće dovesti do osude. U redu, krenite,
saslušajte je. Saznale li nešto važno, svakako me obavijestite. U bilo koje doba dana i noći. Želim stalno biti u
tijeku. Ovo je mali grad i ubojstvo privlači mnogo pozornosti.
Petri je bio svjestan toga da iz šefovih usta govori razum, ali ipak se /.bog nečega osjećao kao daje prekoren
poput kakvog dječaka. Da, I nije ili kasnije će zadobiti šefovo poštovanje, na ovaj ili na onaj način. Možda prije.
Možda već danas popodne. Pošao je ravno naredniku Mllcliellu. - Bili - reče - sve ukazuje na tu sestru,
gospođicu Barsten. Vi Ijeme je za formalno saslušanje. Treba ga obaviti ovdje. Molim vas iln Je nazovete i
zamolite da što prije dođe u Postaju. Ne dobijete lije, hivlte mi. Želim da budete ovdje sa mnom, kao svjedok.
Također Mlin iln od trena kad uđe na vrata bude uključen kazetofon.
(inspođine? - zausti Mitchell opreznim tonom.
Dii, Mili?
Ne mislile li da ste možda malo prenaglili?
Kulu i ii> mislite? Recite mi Sto vam je na pameti, Rili.- Eh, teško je to izreći riječima. - Mitchellu je ovo očito
bilo teško. - Ne kažem da ne treba biti saslušanja. Nije na meni da o tome sudim. Ne bih htio biti kritičan, ali...
pa, čini mi se da ste pod malo pretjeranim pritiskom.
- Sve sam provjerio sa šefom, Bili - nestrpljivo uzvrati Petri. - On je dobro razmislio prije nego što mi je dao
zeleno svjetlo.
Mitchell se povukao. Učinio je što je mogao, pomisli. Ali, osjećao je da tu nešto ne valja.
Petrija nije uznemirilo to što se njegov narednik pokušao umiješati; jednostavno je to smetnuo s uma. Što se
njega tiče, preostalo mu je još samo da odluči kako će voditi saslušanje. Da bude oštar ili blag? Ili i jedno i
drugo? Nije još bio siguran. Ali bio je siguran u to da će dobiti neke odgovore. Neće izaći kroz ova vrata dok mu
ih ne da.
Pošto se nakon ručka polako odvukao u svoju sobu, Tim O'Hara je pošao posjetiti Marion. Popodnevno sunce,
koje je malo dobilo na toplini, razlilo se po nepokretnoj ženi na krevetu do prozora. - Kako si, dušo? - upita on.
Gospođa Grochowski ga zahvalno pogleda. - Tjelesno sam dobro - reče. - Ali se bojim, Tim.
- Zbog ubojstva?
- Da. Prvi put mi je žao što nemam cimericu. Osjećam se tako bespomoćnom. Stalno mi pada na um da je
Stephen bio osim mene jedini korisnik na krilu C koji je bio paraliziran. Je li to slučajnost? Sumnjam. Stalno
pomišljam na to da sam ja možda sljedeća.
- Oh, dušo, kako grozno. I mene je strah, ali ja barem mogu udariti štapom. Tebi je ovo zacijelo grozno!
- Tko je to učinio, Tim? Zašto bi itko želio ubiti bespomoćna čovjeka poput Stephena? Tko je mogao učiniti
tako nešto?
- Ne znam, dušo. Volio bih da znam.
- Ne preostaje mi drugo već da ležim ovdje i razmišljam. Možda je ovaj, možda onaj? Onda me uhvati
sumnjičavost, a ta sumnja samo pogoršava stvari, dok čekam da dođe. On ili ona.
- Na koj;n sumnjaš?
Gospođa Grocliovvski se muklo nasmija. - To su samo sumnje. Glavom ini .se vrzma nekoliko ljudi, ali ne bih
im još htjeln govoriti imcn.i <.ik ni icbi. Ali, Inko ■..mi prokleto bespomoćna.
- A ni ja ti ne mogu pomoći. Kad bih barem mogao nešto učiniti. Razgovarat ću s gospođom Simonton da vidim
hoće li mi dopustiti da se preselim k tebi.
- Ni govora, Tim O'Hara. Ionako ima previše briga, sad joj još samo trebaju takve sitnice. Osim toga, već i
ovako previše toga dopušta. Što misliš, kakva bi se prašina digla da se sazna kako u Willow Glenu ne samo da se
događaju ubojstva već muškarci i žene spavaju u istim sobama?
- Imaš pravo. Ali da bar mogu učiniti nešto da ti umanjim strahove.
- Možeš, dragi - uzvrati gospođa Grochowski. - Možemo upriličiti euharistiju.
- Eh - reče Tim. - To ne mogu učiniti ja, već On. Zamisli, koja slučajnost! Slučajno sam uzeo komadić tosta od
ručka.
- Tim, pa to je divno - uzviknu gospođa Grochowski.
Kako mu je lijeva ruka bila paralizirana, a desnom je držao štap, Tim je morao dvaput otići do svoje sobe da
donese komad tosta i bocu vina. Tost je položio na krevet, a vino na noćni ormarić. Otišao je u kupaonicu i vratio
se s čašom. Sjeo je u stolicu, uzeo bocu i uhva-lio je bedrima, tako daje može odčepiti zdravom rukom. Učinivši
to, ustane i nasu malo vina na dno čaše. Ponovno sjede. Za to mu je trebalo deset minuta. Gospođa Grochowski
ga je promatrala s iščekivanjem.
Ona prva prekinu dugu šutnju koja je nastupila. - Uvijek služimo misu Isusu u čast. Bismo li ovu mogli služiti i
Stephenu u čast?
- Svakako - složi se Tim. - Isuse - proslijedi, kao da se obraća nekome u sobi - ti si se žrtvovao za nas, a sada ti
se Marion i ja nudimo zauzvrat kao žive žrtve. Danas to činimo ne samo u tvoju čast već i u Stephenovu.
Molimo te da ga uključiš među svoje najmilije mučenike.
- Amen - reče gospođa Grochowski. Još je časak protekao u liSlni, prije nego stoje dodala: - I, Isuse, molim te,
čuvaj me. I Tima. I sve kojima prijeti opasnost. - Iz razloga koji ne bi znala objasniti, tfliivom joj u djeliću
sekunde proletje Heatherin lik, tako hitro da nije ohi.iiil.i pozornost na to.
Amon. I čuvaj duše ubojica, zbog njih samih, a i da ne bi više uliljnli molio je Tim.
Amon nastupi još duža šutnja.
Ulll su spremni. Tim je ustao I stao pokraj kreveta. - Te noći, prije tipjjo Stoje Izručen muci 1 smrti, nnš
Gospodin uze kruh - znpoja. Daje netko slušao pred zatvorenim vratima, bio bi čuo samo mrmljanje, ali u sobi je
Timov glas odzvanjao kao u katedrali.
On desnom rukom podiže komad tosta i zadrža ga visoko iznad grudiju gospođe Grochowski. -1 kad Ti se
zahvalio, On ga prelomi. -U tom trenutku Tim blago tržnu prstima. Sasušeni se tost prepolovi napola, pucnuvši
tako da se čulo u cijeloj sobi.
- A tada se okrenu svojim učenicima - nastavi Tim - i reče:
- Uzmite. Jedite. Ovo je tijelo moje, slomljeno za vas. Činite to u spomen na mene.
Tim stavi komadić tosta u usta i polako ga sažvaka. Nakon što je prošla minuta, on ga proguta. Zatim prinese
drugi komad ustima gospođe Grochowski. - Marion - reče - ovo je tijelo Isusovo, slomljeno /.a tebe. - Ona otvori
usta i željno ga primi.
Tim joj podiže uzglavlje kreveta tako da je sad bila u polusje-dećem položaju. Zanesena, gospođa Grochowski je
promatrala kako šepa do noćnog ormarića, podiže čašu i govori: - Nakon večere, uzeo je čašu vina... - Ponovno
je podiže visoko iznad Marioninih grudiju.
- ...a nakon što se zahvalio Tebi, dade ga svojim učenicima riječima: »Pijte od ovoga, svi vi. To je moja krv
Novoga Zavjeta, prolivena za / vas i za mnoge, za oprost grijeha. Kad god je pijete, činite to u spomen na mene.«
Tim spusti čašu i malo otpi. Zatim prinese čašu njenim ustima.
- Marion - reče - Krv Isusova, Čaša spasenja. - On nakrivi čašu i ona otpi dva velika gutljaja. On položi čašu u
kojoj je ostalo tek malo vina, natrag na noćni ormarić. S pokrivača pažljivo pokupi svaku mrvicu tosta i ubaci ih
u čašu. Malo ih promućka s vinom i jednim gutljajem isprazni čašu. Vratio ju je na ormarić.
Zatim sjede i uze je za ruku. - Volim te, Marion - nježno reče.
- I ja tebe volim, Tim - uzvrati ona. Dugo su tako sjedili šutke i mir je bio među njima, u njima i s njima.
Nešto prije četiri toga popodneva, narednik Mitchell uveo je Heather u Petrijev ured. Na sebi je imala traperice i
tuniku. I'etri je primijetio dvije stvari. Doimala se iscrpljenom, 'lb <•<• možda pomori da se slomi, pomisli.
Sljedeće Stoje primijetio bilo je to da je usprkos umoru vilo lijepa. Tnj je dojam bio mno^o jaci 1117.0 prvi put.
Hio je zatečen. Je li to uvredljivo ili naprosto prirodno da Anđeo smrti hude lijep '
- Hvala vam što ste tako brzo došli, gospođice Barsten - reče Petri službeno. - Žao mije što se naš sastanak ne
odvija pod ljepšim okolnostima, ali kako stvari stoje, situacija je vrlo ozbiljna. Štoviše, prije nego što išta kažete,
moram vas upozoriti da se cijeli naš razgovor snima. Osim toga, moram vas upozoriti i na to da sve što kažete
može biti upotrijebljeno protiv vas. Stoga imate pravo povremeno ili cijelo vrijeme ne reći ništa, jer vaše je
pravo ne reći ništa na osnovu čega možete biti optuženi. Također imate pravo pozvati odvjetnika i ne pristati na
ovaj razgovor bez njegovog savjeta.
Heather ga bezizražajno pogleda. - Zvuči kao da me optužujete da sam ubila Stephena.
- Trenutačno vas ne optužujem, gospođice Barsten - reče Petri -ali, istina je, pod sumnjom ste. Zato sam vam i
rekao vaša prava. Želite li odvjetnika?
- Ne, nije mi potreban, hvala - odgovori Heather.
- Zašto ste tako sigurni da vam nije potreban?
- Zato što nisam kriva.
- Nisam uvjeren da vam je jasno u kojoj je mjeri ovo ozbiljno, gospođice Barsten.
- Slušajte, poručnice - iznervirano reče Heather - rekla sam vam il.i nisam kriva. Ali čak i ako ste pogriješili, pa
zaključili da jesam, u ovom mije trenutku posve svejedno. Tako sam umorna i očajna zbog Niephena da me
slobodno možete zaključati i baciti ključ. Ali, zašto Mini pod sumnjom?
Petri je bio začuđen. Očekivao je da će je poziv u Postaju i čitani«* prava preplašiti. Međutim, njoj je, po svemu
sudeći, bilo svejedno gdje je i što joj govori. Je li to zato stoje u depresiji? Ta nije mogla lilll /»ljubljena u tog
momka, ili jest? Ama ne, pa vidio je kako izgle-ilrt, Sažaljenje možda, ali ljubav nikako. Možda prikriva koliko
se ltn|l, Dobro, pitala je zastoje pod sumnjom, pa će joj reći. Malo će je pi lim;miti da vidi hoće li pokazati strah.
(iospođin Solaris je očito ubijen - otpoče Petri - tri metra od (■i iilkn z«i sestre, u vrijeme kad ste se vi ili
gospođa Grimes, ili »■I niila/ile lamo. Ubojica je upotrijebio kirurške škare i rukavice I" mu vnma dostupne.
Čini se daje ubojica posjedovao medicin-■'• -milje knkvo imaju medicinske sestre ili liječnici. Bili su vam dos-
tupni >,hvm, oružje i vještina.
Ali isto lako i Hertlii - usprotivi se Hcafher.
Ah, probudila se, /.udovoljim primijeti Petri. Da, ima tu nešto 1 Nek« se snino skuplja. On ne reče ništa.Heather
prekinu tišinu. - Žao mi je što sam to rekla. Nema nikakvog razloga da upirem prst u Berthu. Molim vas da to
zanemarite. Rekla sam to samo zato što mi se čini da morate imati neki drugi razlog zbog kojeg sumnjate u
mene.
- Tako je, gospođice Barsten, imam drugi razlog zbog kojeg sumnjam u vas. Ustvari, razloge. - On je hladno
pogleda. - Jedna od stvari po kojoj se vi i gospođa Grimes razlikujete je ta da je u noći o kojoj je riječ, orla ostala
na svom radnom mjestu dok ste se vi otišli prošetati, kako ste rekli. Kamo ste se to odšetali, gospođice Barsten?
- Nikamo zapravo. Izašla sam kroz prednja vrata i pet, šest puta obišla parkiralište, a onda se vratila.
- Obišli ste parkiralište? - U Petrijevu se glasu primjećivalo čuđenje. - Rado šećete oko parkirališta, gospođice
Barsten? Je li to vaš običaj?
- Ne, već sam vam rekla da nije.
- Kako često šećete kad ste dežurni?
Nasta kratka stanka dok se Heather pokušavala sjetiti: - Mislim da nikad prije nisam išla.
- Zašto ne?
- Pa, ne želim ostavljati Odjel dok sam na dužnosti, a nikada nisam ni imala razloga, osim kad bih bila pozvana
na drugo krilo.
- Na parkiralištu je zacijelo bilo hladno, ne?
- Ne znam. Uzela sam kaput. Zapravo se ne sjećam.
Petrijev je ton bio leden. - Koliko sam shvatio, tri godine radite u Willow Glenu, gospođice Barsten. Nije li malo
čudno da se ubojstvo dogodilo baš kad ste po prvi put u nekoliko godina napustili svoje radno mjesto kako biste
se, navodno, prošetali oko parkirališta u četiri i trideset, u hladnoj zimskoj noći, bez nekog određenog razloga?
- Rekla sam vam da sam bila uznemirena.
Petri nemarno prolista nekoliko papira na svom radnom stolu, ostavljajući je da se malo znoji. A zatim je,
namjerno naglo, prostrijeli pogledom. - Gospođice Barsten, jete li imali seksualni odnos sa žrtvom?
-Da.
Petri se malo izgubio. U trenutku kad joj je dobacio to pitanje u njenim je očima, bez ikakve sumnje, bilo straha.
Ali nije očekivao da će mu toliko brzo odgovoriti. Bila je ili čudno iskrena, ili nije imala savjesti. Bilo bi
zanimljivo vidjeli kako će reagirati na pojedinosti. IVeba udariti brzo i žestoko. Navalio je. - Koliko ste dugo
vodili Iju-bnv sa žrtvomV
I
- Oko tri tjedna prije njegove smrti. . v
- Koja je bila priroda vašeg seksualnog odnosa?
- Imali smo oralni seks. To jest, ja sam imala oralni seks s njim.
- Jeste li u noći kad je izvršeno ubojstvo imali oralni seks s njim?
- Jesam.
- Gdje i kada?
- Bilo je to u hodniku pred spremištem, nakon što sam priredila lijekove. Mora daje bilo oko četiri ujutro.
Petri je bio ljut. Nije mogao zamijetiti nikakvu obranu u njezinu glasu. Iskreno govoreći, takva je otvorenost bila
besramna. - Postoji li kakva sveza između vašeg seksualnog odnosa sa žrtvom i umorstva? - upita.
- Koliko ja znam, ne.
- Kako to mislite, koliko vi znate?
- Upravo onako kako sam rekla. Koliko ja znam. Ali, pretpostavljam daje netko očito znao za naš seksualni
odnos i to vam rekao. Onako kako ja vidim stvari, možda postoji sveza preko te osobe. Ili osoba. Mislila sam da
nitko ne zna za to. Tko je znao?
Petri je bio usredotočen na ispitivanje. - Gospođa Bates - odbrusi, nagnuvši se prema njoj, ne primjećujući da se
Mitchell trznuo. Nije li točno, gospođice Barsten, da vam je vaš seksualni odnos s preminulim dao motiv da ga
ubijete?
- Ne, nije.
- Rekli ste mi daje pokojnik bio nesretan zbog toga stoje zarobljen u tijelu bogalja. Nije li točno, gospođice
Barsten, da ste ga ubili kako biste ga poštedjeli te bijede?
Ne, nije.
Nije li točno, gospođice Barsten, da ste mnogim korisnicima u Willow Glenu pomogli da umru?
Jest.
Kako to činite? Sto im dajete?
Svoje vrijeme.
Ne, mislim koji im lijek dajete da im pomognete da umru?
Ne dajem im nikakav lijek da im pomognem da umru.
Vi sic vrlo popularna sesha, gospođice Barsten. Po svemu sude-■ ilo humana osoba. Kadile s mnogo teško
bolesnih, starih ljudi, ■■"■'i koji su bogalji, koji pale, čiji životi više nemaju svrhe, zacijelo itc Mitižan poriv da
im pomognete da se riješe ie muke.-Ne.
- Kako to da ne?
- Zato što to nije moj posao. Nisam pozvana da glumim Boga.
- Je li vaš posao da vodite ljubav s korisnicima, gospođice Barsten? - Petri je udarao tren s jedne, tren s druge
strane.
-Ne.
'■.■■■■.
- Zašto to onda činite?
- Ja... ja ne vodim ljubav s korisnicima. Samo sa Stephenom. Jedino s njim.
Počela je mucati. Dobro. Dolijat će ona. - Je li to bilo zato što je bio bespomoćan pa vas nije mogao odbiti? -
navaljivao je Petri.
- Ne. On je to htio - uzvrati Heather, ali bilo je očito da joj nije ugodno govoriti o tome.
- A kako vi to znate? '
- Rekao mije. :
-Rekao vam je? ;
- Pomoću ploče sa slovima.
- Žele li i drugi korisnici voditi ljubav s vama, gospođice Barsten? Heather pomisli na Hanka. - Da.
- I vi im izlazite u susret?
-Ne. , -.
- Oh? - Petri upitno izvi obrve. - A zašto ne?
- Zato što me ne privlače.
- A žrtva vas je privlačila? -Da.
Petri je bio uvjeren da laže. - Molim vas, gospođice Barsten. Gospodin Solaris vam je po godinama možda bio
bliži od drugih korisnika, ali teško da je bio netko za koga bi se moglo reći da je privlačan.
-Ali bio je... bio je dobar - zamuca Heather. -Imao je neku vrstu svjetlosti.
- Svjetlosti?
Heather je znala da nema načina da mu to objasni. Što da mu kaže? Zvučat će tako neuvjerljivo. I njoj samoj se
činilo čudnim kad bi pomislila na to. Ali izrekla je. -Voljela sam ga.
IVI ri je pogleda s pol punom nevjericom. Hi mu jasno da više ne može dalje, da treba napravili zaokret. -Volite
li i druge korisnike, gospođice HarsLeil?
- Je li to razlog zbog kojeg ih ubijate? Iz ljubavi? Heather se nije dala. - Ja nikoga ne ubijam, poručnice.
- Jeste li svjesni toga, gospođice Barsten, da se smrtnost u Wi-Uow Glenu udvostručuje kad ste vi na dužnosti?
- Ne u tom smislu. Znam da više korisnika umire za moje smjene nego za drugih.
- I kako to objašnjavate?
- Neki korisnici žele da budem uz njih kad umiru. -I?
- Čekaju moju smjenu.
Petriju je došlo da eksplodira, ali se suzdržao. Dat će mu one iste sulude razloge kao i ona vražja Simontonica. -
Znate, gospođice Barsten, vi ste prilično čudna mlada žena. Vodite ljubav s pacijentom. Barem s jednim. Vaši
korisnici iz nekog razloga požele umrijeti kad ste vi u blizini. Prilično ste čudni. Neki bi čak rekli uvrnuti. Ovo
nije prvi put da ste morali doći u Policijsku postaju, je li tako, gospođice Barsten?
- Nije.
- Zapravo ste već dvaput bili ovdje. I oba je puta to imalo sveze s nasiljem, nije li tako?
Heather nije odgovorila. Znala je daje to ionako retoričko pitanje.
- Htio bih se vratiti vašoj navodnoj šetnji, u noći kad je izvršeno ubojstvo - nastavi Petri. - Rekli ste mi da ste se
išli prošetati zato što ste bili uznemireni. Bili ste uznemireni zbog svog odnosa sa žrtvom, je li tako, gospođice
Barsten?
-Da.
Čini se da ovo ipak nekamo vodi. - Posvađali ste se?
- Ne. Ne u pravom smislu te riječi. Bio je ogorčen i ljut jer nije vidio da naš odnos ikamo vodi. Mislio je da ću ga
ostaviti.
- Jeste li kanili?
Ne. To jest, nisam razmišljala o tome. Ali, on je bio toliko očnjnn tla sam i ja počela razmišljati o budućnosti
našeg odnosa. Prije logu nisam mislila na duge staze. Osjetila sam se krivom. Eto zašto Mini l)il;i uznemirena.
I Viri se imao za što uhvatiti. - Dakle, gospodin Solaris je bio ogorčen i ljut:. Je li prijetio da će vas otkrili?
lleather uzvrati bez razmišljanja. -Jasno da nije. Njemu tako što UH hl pnlo na punici. Slepheu nije hio tak.iv.
UoM.ilom, rekla sam vani 'I« nc nije nidilo o svađi. On je /i lio da nnS odno-. pol raje..Petri se nije dao zbuniti.-
Ali, rekli ste da je bio ljut i ogorčen.
-Da.
-1 očajan.
-Da.
- Rekli ste gospođi Grimes da se idete prošetati. Ali to ne znači da ste stvarno otišli šetati, je li tako? - Petriju je
sad sve bilo jasno. -Ustvari, ništa vas nije moglo spriječiti da odvezete gospodina Solarisa natrag niz hodnik*
možda čak natrag do spremišta, gdje vas nitko nije mogao vidjeti. Vrlo jednostavno rješenje, ne? Neće više biti
nikakve opasnosti da bi netko mogao saznati za vaš seksualni odnos. Više nećete morati brinuti zbog toga što
ćete ga ostaviti. A okončat ćete njegov očaj. Brzo. Više neće patiti, je li tako? A zatim ste ga jednostavno mogli
dogurati na njegovo uobičajeno mjesto i najaviti gospođi Grimes da se idete prošetati.
- Ja nisam ubila Stephena - jednostavno reče Heather. - Ja sam ga voljela.
Petri napravi grimasu. Ljubav se nije uklapala u ovo. - Je li itko vidio kako te noći šećete parkiralištem,
gospođice Barsten?
- Koliko ja znam, ne.
- Dakle to nije alibi, je li tako? Po mom mišljenju, to je izmišljotina, i to jadna.
Do tog se trenutka Heahter osjećala u slabijem položaju, nastojeći samo biti iskrena i surađivati. Odjednom -
samo na tren - i ne znajući zašto, tu želju za suradnjom zamijenila je jasna slika Petrija, Mitchella i nje same
kako sjede u tom uredu, u jednom djeliću vremena, posve mirnom i prodorno jasnom. - Vi nemate ništa, već
samo izmišljotine, poručnice - reče.
Njezin je odgovor imao višestruko djelovanje na Petrija. Kao prvo, morao je priznati samom sebi da je to istina.
Slika koju je on stvorio bila je, ustvari, samo nagađanje. S druge strane, sad je bio još uvjereniji u nju.
Pojedinosti su bile nagađanje, to je točno, ali on je znao da je ona kriva. Potvrđivala je to njezina drskost.
Istovremeno inu je bio jasno da se ispitivanje primaklo kraju. Nije mu preostalo ništa drugo - zasada - već da
obuzda svoj bijes i odigra svoju posljednju kartu toga dana. Bit će ih još, ubuduće. - Odlazite li psihijatru,
gospođice Barsten?
- Da. To vam je rekla gospođa Simonton?
- Ne. Ovdje ja postavljam pitanja - odreže Petri, nastavljajući. -Kome odlazile?
-Dr, Kolnieizu.
- Koliko dugo?
- Oko godinu dana.
- Zašto odlazite k njemu?
- Zato što, po svemu sudeći, biram pogrešne muškarce.
- Biste li imali što protiv toga da s dr. Kolnietzom razgovaram o vama?
-Ne.
- Biste li mi u tu svrhu dali svoj pismeni pristanak?
- Da. - Petri je bio razoružan. Saslušanje se nije uopće odvijalo onako kako je on očekivao. Gospođica Barsten
je u potpunosti surađivala. Samo je potvrdila ono što je već znao. Uspio ju je dovesti u neugodan položaj, ali nije
mu dala ništa za što bi se mogao uhvatiti. - Bili - reče naredniku Mitchellu - hoćete li na komadu papira napisati
da mi gospođica Barsten daje dopuštenje da s doktorom Kolnietzom razgovaram o njoj? Zatim će mi ona to
potpisati, s vama kao svjedokom.
Dok se to obavljalo, a ona sjedila tamo - posve spokojna, vrag je odnio - Petri je u mislima ponavljao razgovor.
Toliko je želio doći do nečega čime će ostaviti dojam na šefa. Ali nije bilo ničega. Večeras će preslušati traku, ali
nema nikakvog smisla daje pusti šefu. U tom trenutku, razmišljajući kako bi on doživio tu traku, Petri se sledi.
Sinu mu daje načinio strahovitu grešku. Dao je Barstenici do znanja daje Georgia Bates bila ta koja mu je rekla
za njezin seksualni odnos sa žrtvom.
Do vraga, kako je mogao biti takva budala? Prvo službeno saslušanje i on gaje uprskao! Čak je i onaj kreten koji
je pokušao položiti za detektiva u isto vrijeme kad i on, znao da se osumnjičenom ne mkriva identitet
obavještajca. Kako je mogao napraviti takvu užasnu grešku? Išao je prebrzo. Mitchell je imao pravo. Trebao sije
ostaviti viemena, biti smireniji, ravnodušniji. Ali, on nije bio ravnodušan. Kako možeš biti ravnodušan kad imaš
posla s čudovištem? Ne želi biti ml on ili koji mogu mirno sjediti u prisutnosti žene koja zlostavlja i ubiju
bogalje. Ne, do vraga, ne može biti nimalo nepristran kad se liidi o gospođici Barsten, i nikada neće biti. Ipak, ne
može poreći da |r prekršio osnovno pravilo policijske prakse. I da je staru gospođu Hiitps vjerojatno doveo u
opasnost. Ako se njega pita, ona je sljedeća HM koju će Harsfenica krenuti. Mora se pobrinuti da se to ne
dogodi.
■ Gospođu <■ Uništen, pokazali ste punu suradnju - reče Petri. -AH, Krilni vas upir/.oriti. Vi ste trenutačno
glavna osumnjičena u ovom Mofceu .lohoclno <>iid, uli preporučilin vam da ne mislile daje time završeno.
Odgovoran sam javnosti. Ne želim da u Willow Gle-nu više itko bude ubijen. Zato vam dajem do znanja da ćete
biti pod prismotrom. Ja vas držim na oku, gospođice Barsten, i držat ću vas i dalje. Za sada možete otići.
Dan koji je počeo toliko dobro nije dobro završio. Petri se ne samo osjećao osujećenim, osjećao se i glupim. Ona
je iz njega izvukla isto onoliko, koliko i on iz nje. Ipak, dobio je dopuštenje da razgovara s tim doktorom
Kblnietzom. Možda će tamo nešto izvući. Psihijatar takve nastrane žene sigurno će imati zanimljivih podataka.
Nije bio obeshrabren. Ali, premda se nije bio spreman dublje suočiti sa svojom greškom, Petriju je ostao osjećaj
stida zbog načina na koji je vodio ispitivanje; iz razloga koji ne bi sebi znao objasniti ponio se ' neobično
nespretno, čak nezrelo.
DEVET
Četvrtak, 24. ožujka
Stasz Kolnietz otvori ladicu svog radnog stola, izvadi smeđu papirnatu vrećicu i izvrnu njen sadržaj na stol:
jabuku i, u plastičnoj vrećici, sendvič od tune u kruhu od cjelovitog brašna. Pripremile su ga brižne ruke; njegove
vlastite. Njegova žena, Marcia, već mu godina dana nije pripremala ručak. Razvodila se od njega. Trenutačno su
živjeli u istoj kući samo zato što joj je to odgovaralo. Živio je od toga što ljudima pomaže da razviju bolje
odnose, a nije mogao srediti čak ni svoj vlastiti brak. Bio je plaćen za to da im pomogne da steknu bolje
mišljenje o sebi - uglavnom - a on sam, osjećao se promašenim.
Međutim, začudo, nije bio deprimiran. Umoran, to da, ali ne i deprimiran. Bio je umoran od borbe s Marciom,
umoran od toga da je uzalud nagovara da ode u bračno savjetovalište, umoran od frustracije, umoran od svoje
vlastite krivnje, umoran od toga da pokušava spasiti taj brak. Bio je spreman da se to okonča. Nije bio siguran da
je sasvim u stanju biti dobar roditelj dvojici dječaka u pubertetu, ali pokušat će. Dat će sve od sebe. Ali, što se
tiče njegova braka, prestao se truditi.
Nije bio deprimiran čak ni zbog Stephena. Čim je čuo za ubojstvo, prošao je sve ono uobičajeno
samopredbacivanje koje prati bol. Kako se jasno sjećao dječakovog kuckanja: »MOGAO/BIH/DOĆI/
ŽIVJET/S/TOBOM!« Taj je prekid bio mučan - za obojicu. U šesnaest godina psihoterapijske prakse, nikad nije
doživio ništa slično toj boli. ()zbiljno je razmišljao o tome da uzme Stephena k sebi, da žrtvuje svoju medicinsku
praksu, svoj brak i običan obiteljski život, zato da I >i se brinuo o njemu. Vrlo ozbiljno. Možda zbog toga, nakon
što ga ic Kdic Simonton u ponedjeljak popodne nazvala, ono samopredba-i ivnnje: - Trebao sam ga uzeti k sebi.
Da jesam, sad bi još bio živ -nije irajnlo dugo.
A bilo je tu i nečeg drugog. Kad je Kdie lelefonirala, bio je šoki-i;in. Pa ipnk, jedan dio njega zapravo nije hio
/.aruden. Zašlo? Kao lije-• itlk, Kolnietz je oduvijek znao (Li Steplien neće doživjeti normaljudsku dob. Tako
spastični ljudi, tako obogaljeni i nepokretni, skloniji su infekcijama. Ali nije očekivao ubojstvo, dakako. Zašto
onda nije bio začuđen? Nije se radilo o tijelu, već o umu. Kolnietz se sjećao da je imao dvadeset dvije godine
kad je prvi put shvatio da su osmogodišnjem Stephenu poznate mnoge stvari koje njemu nisu bile, da je na neki
način mudriji, zreliji, od njega. A kako su godine prolazile, to se čudno protuslovlje samo povećavalo. Na
medicinskom fakultetu to nije nikada spominjano, niti dok je učio za psihijatra, niti u časopisima, ali Kolnietz je
znao da postoji riječ za to. Sam Stephen se poslužio njome, govoreći o tome prije desetak godina. Prilikom
jednog od njegovih posjeta Willow Glenu, mladić je odgovorio na neko pitanje otkucavši: -JA/IMAM/
STARU/DUŠU. - Kolnietz to ne bi znao objasniti, ali je već dugo imao osjećaj daje Stephen spreman za povratak
Kući.
Znao je da upravo taj osjećaj leži u osnovi razmjerne mirnoće s kojom je primio tu vijest. Je li T. S. Eliot rekao:
»U srednjoj dobi traže da činiš sve više i više, a ti još nisi dovoljno slab da ih odbiješ«? Misleći na dječake -
Bože, koliko ih voli, ali Bože, kako velika odgovornost -kupovina, kuća, porezi, odvjetnici, njegova ordinacija,
Kolnietz se u posljednje vrijeme osjećao silno sredovječnim. Grozio se pomisli na ubojstvo - premda je smrt
zacijelo bila trenutačna, rekla mu je Edie -ali nije mogao duboko žaliti nekoga kome je zavidio, a kako je volio
Stephena, ta je zavist bila gotovo slična radosti. Jer sve su češći bili trenuci kad je i sam želio da bude blizu
povratku Kući.
Ali, nije bio. - Obavi to - reče sam sebi, svjestan da u čekaonici sjedi poručnik. Pretpostavljao je da detektivov
posjet ima neke sveze sa Stephenovim ubojstvom, ali rekao je da želi razgovarati o Heather. Kakve ona ima
sveze s time? Tja, ubrzo će saznati.
Premda Petri to još nije znao, psihijatri su još bolje uvježbani za promatranje od detektiva. Bio bi zapanjen da je
znao kako ga je Kolnietz brzo snimio: mlad, vjerojatno nov na tom poslu; tamna kosa, malo povijen nos, po svoj
prilici Talijan kao što se vidi po imenu; sako i kravata; vrlo uredno, kratko podrezana kosa; očito konzervativan,
osini ako je to maska; seksualnost nejasna, dakako, ali on intuitivno pomisli na heteroseksualnu orijentaciju,
premda je to bilo upitno, bilo je lu nečeg čudnog; izravan pogled, čvrsta brada koja nego-vješiava inteligenciju i
tvrdoglavu odlučnost; gipko, sportsko tijelo, br/.e kretnje, možda prebi/.e /.a vlasiilo dobro. Nadam se da nećete
imali uišla protiv toga da jedem sendvič dok la/govaramo ieee Kolnici/., Rekli ste da se /elile t<> priji1 miri sa
mnom, a viijeme ručku bilo |e pivi slobodan lemim.
Petri se i protiv vlastite volje osjeti ugroženim, premda je ovaj sredovječni čovjek djelovao bezopasno i činio se
ugodnim. Dok je bio narednik, uvijek je slušao o detektivima koji su razgovarali s psihijatrima - nasamo. Njemu
je ovo bilo prvi put da je u uredu nekog psihijatra. Ured se, kao i taj čovjek, doimao ugodnim. Ali Petri, koji si je
još uvijek predbacivao zbog toga što je dan ranije odao podatak o gospođi Bates, danas nije bio tako siguran u
svoj profesionalizam. Osim toga, imao je nejasan strah da bi taj psihijatar mogao otkriti neku njegovu tajnu,
premda nije imao pojma kakvu. - Hvala vam na vašem vremenu - reče, osjećajući se kao dječak koji je prvi put
zaronio u duboko. - Radi se o ubojstvu u Willow Glenu. Pročitao sam velik dio vaše knjige i znam kako ste bili
bliski sa žrtvom. Zacijelo ste jako pogođeni.
- Najviše sam pogođen zbog toga - reče Kolnietz - što mu nisam dovoljno zahvalio.
Petri je bio zatečen. Zašto bi ovaj čovjek bio zahvalan nekom tako nemoćnom, nekome o kome se on brinuo,
koga je spasio? - Dovoljno zahvalio? - tupo ponovi.
Kolnietz se jedva primjetno osmjehnu. - Pročitate li knjigu do kraja, poručnice, shvatit ćete da se naslov,
Uskrsnuće, ne odnosi toliko na Stephenovo uskrsnuće iz grobnice zabitog odjela Zavoda za retardirane, koliko
na moje vlastito. Upravo sam se radeći s njim, prvi put zainteresirao za um - ne samo njegov, već i svoj. Počelo
me više zanimati to da pomognem ljudima, nego da zarađujem na njima ili da ih tužim. To je promijenilo smjer
mog života. Da nije bilo Stephena, postao bih odvjetnik. Ne znam kakav sam psihijatar, ali bio bih slab
odvjetnik.
Petri se prisjeti naslova knjige koju je pokojnik namjeravao napisati, Moć bespomoćnosti. Taj je paralizirani
mladić očito bio važan -ostavio je čudno dubok trag u životima velikog broja ljudi, sve je više to shvaćao. Po
prvi se put zapitao je li Stephen bio toliko nemoćan, ili je posjedovao neku čudnu vrstu moći? Ali pomisao na to
ispunjavala ga je nelagodom. Ona ipak nije pristajala uz grozno deformiran leš koji je vidio. - Pokojnik je
zacijelo i vama bio silno zahvalan reče Petri.
- Da, Stephen je bio zahvalan. Ali, nisam siguran da ste došli ovamo da biste razgovarali o Stephenovom i mom
odnosu. Rekli ste da se radi o gospođici Barsten i imate njezinu pismenu privolu da govorile sa mnom.
1 Viri mu pruži fotokopiju Ileatherina pristanka. Kolnietz je preleti pogledom i ubaci u svoj radni siol. - Čime
bili vam mo^ao pomori?- Vaša pacijentica, gospođica Barsten, je glavna osumnjičena. Kolnietzu je došlo da se
nasmije, ali se suzdržao. - To me čudi -
kaza blago.
- Zašto vas čudi?
- Nakon što čovjek neko vrijeme radi ovaj psihijatrijski posao, ništa ga više osobito ne čudi. Stoga je čuđenje za
mene postalo rijedak osjećaj. Ali Heather jednostavno nije vrsta osobe koja bi ubila.
Petri mu hitro odgovori: - Jeste li znali da je gospođica Barsten imala seksualni odnos sa žrtvom?
-Ne. '^":\ ' ^
- Kako to da to niste znali?
- Zato što mi nije rekla.
- Zašto nije?
- Ne znam - smireno odgovori Kolnietz. - Pretpostavljam zato što joj je to bilo neugodno. U principu bi pacijenti
u psihoterapiji trebali svom terapeutu reći sve. Ali to nikad nije tako. Sasvim je uobičajeno da zadrže za sebe
neke vrlo važne informacije, barem do pred kraj terapije. A Heather nije blizu kraju.
- Ovaj vas podatak, dakle, ne čudi? -Ne.
- Ne mislite li daje prilično neobično da lijepa mlada sestra redovito izvodi oralni seks s grozno deformiranim
pacijentom?
- Mislim.
- Ali niste iznenađeni? -Ne.
- Pomalo sam zbunjen, doktore - nastavio je Petri. - Rekao sam vam nešto vrlo neobično o vašoj pacijentici i vi
ste mi odgovorili da niste iznenađeni; ali iznenađuje vas da bi ona mogla nekoga ubiti.
- Velik broj ljudi nije baš najbolje usklađen sa sobom - objasni Kolnietz. - Uobičajeno je da ljevica ne zna što
radi desnica. Stoga me ne čudi kad netko tko općenito djeluje normalno učini nešto čudno. Ali to pomanjkanje
usklađenosti o kojem govorim je više-manje površinsko. Na najdubljoj razini ličnosti - mogli bismo to nazvati
dušom
obično postoji cjelovitost i usklađenost.
Ovdje Kolnici/ zasta i zamisli se. - Molim vas da uzmete u obzir da psihijatri obično ne govore o duši, i kad je
riječ <> lome ja .sam, u /.nanslvcnom smislu, na skliskom Im-nti. A i u teološkom. Čini mi se il.i vi( ina ljudi
ima dolini dllšli. Ali neki kao tla .mi bolesni i na loj
dubokoj razini. Kao da su sastavljeni na pogrešan način. Ali, Heather ima dobru dušu. Dobre duše ne ubijaju. Eto
zašto me ne čudi da je učinila nešto bizarno, ali bi me silno začudilo da je učinila nešto zlo.
Petri se promeškolji u stolcu. Psihijatar je dao do znanja da ih taj razgovor navodi na sklizak teren, ali za njega je
to bilo više nego sklisko - bilo je to sumanuto. Možda je ovaj psihić još uvrnutiji od drugih. - Dakle, vi smatrate
krajnje nevjerojatnim da bi gospođica Barsten ubila čovjeka s kojim je imala nastran seksualni odnos, i zato vas
moja tvrdnja čudi? - Ponovio je.
-Da.
Petri krenu dalje. - Gospođica Barsten je na dužnosti otprilike jednu četvrtinu sveukupnog vremena u Willow
Glenu. Protekle su godine u Willow Glenu bile šezdeset dvije smrti. Trideset četiri su se dogodile dok je ona bila
na dužnosti. To je neobičan statistički odnos. Zakoni statistike očito ukazuju na to da tu postoji neka sveza.
Krajnje je nevjerojatno da bi se stopa smrtnosti u Willow Glenu, tijekom jedne godine, samo pukom slučajnošću
udvostručila u vrijeme kad je gospođica Barsten u smjeni. Kao liječnika i znanstvenika, začuđuje li .vas ta
nevjerojatnost?
-Ne.
- Zašto ne?
- Zato što statistika o kojoj govorite nije posljedica puke slučajnosti. Kao što i sami kažete, tu postoji očita
sveza. Statistički je malo vjerojatno da će Sunce tijekom sljedeće godine ili milenija svako jutro izlaziti na
osnovu same slučajnosti, ali izlaz Sunca nije samo slučajnost. Isto tako ni smrt obično nije slučajnost.
- A zašto nije?
- Stephenova smrt nije bila slučajna. Netko gaje ubio. Zato ste vi ovdje. Također, da istražujete automobilsku
nesreću, i saznate da je vozač bio mrtav pijan, ne biste zaključili da je do te teške nesreće došlo pukom
slučajnošću. Vjerojatnije je da biste zaključili da je do toga došlo zato što je vozač bio pijan. Kad alkoholičar
umre od ciroze jetre, obično ne mislimo da je do ciroze došlo slučajno, znamo da je ona posljedica njegovog
alkoholizma. Na smrt bolesni ljudi vrlo često izdrže sve dok ih ne posjeti neki određeni član obitelji. Umirući
korisnici Willow Glena vrlo često čekaju da Heather bude s njima.
Gospode Bože, pomisli Petri, ovi su medicinari stvarno svi isti. | Možda su čak i u dosluhu. - Jeste li razgovarali
s gospodom Simon-ton? - iznervirano upita.
- Da, mnogo puln.- Kad ste posljednji put razgovarali s njom?
- Pa, prije oko dva mjeseca, osim što me u ponedjeljak nazvala da mi kaže za ubojstvo.
- Jeste li ikad razgovarali s njom o gospođici Barsten?
- Ne, nikad. Zašto pitate?
- Zato što govorite jednake stvari.
Kolnietz se nasmija. -1 to se može činiti statistički nevjerojatnim, ako se smatra da se radi o pukoj slučajnosti -
reče. - Ali i opet postoji sveza. Vidite, premda nas dvoje nismo nikad razgovarali o Hea-ther, oboje je dobro
poznajemo i znamo kakva je ona sestra.
- I kakva je sestra?
- Iznimno sposobna.
- Zašto gospođica Barsten dolazi na psihoterapiju? - upita Petri.
- Zato što ima loše odnose s muškarcima.
- Biste li rekli da je gospođica Barsten vrlo nesposobna kad se radi o odnosima s muškarcima?
-Da.
- Moram priznati da sam pomalo zbunjen, doktore, kad mi kažete da je gospođica Barsten vrlo nesposobna u
pogledu muškaraca i izvanredno sposobna kao sestra.
Kolnietzu je postalo jasno da Petri ima razvijen smisao za logiku, ali još nije naučio da ona ima svoja
ograničenja. - Rekao sam vam, poručnice, da je vrlo čest slučaj da različiti dijelovi ličnosti nisu povezani, osim
na najdubljoj razini. Ne samo da je često, već je i pravilo da su ljudi sposobni u nekim područjima svoga života,
a nesposobni u drugim.
Logičari su često skloni povjerovati znanstvenom autoritetu, pomisli Kolnietz, pokušavajući se što je bolje
mogao prilagoditi Petri-jevoj ličnosti. - Ali, ne morate vjerovati meni - nastavio je. - Mogu vas uputiti na neke
stručne članke o toj temi, a želite li to istražiti, vjerojatno ćete naći i mnoge druge. Ustvari, taj je fenomen toliko
čest da u psihijatriji postoji i termin za njega: »zone ega slobodnog konflikta.«
- A što to znači, rečeno običnim jezikom? - Petri nije mogao prigušiti prizvuk sarkazma u glasu.
- Oprostite1, teško mi je govoriti o tome, a da pritom ne koristim liječnički jezik - blago u/.vnili Kolnietz. -
Smatramo da je ego onaj dio koji upravlja ličnošću, laj vhulai je u pravilu u konfliktu u pogledu nekih području.
Na tim područjima, vl;ul;u .•.<■ ponaSa vrlo Klupo i
nedjelotvorno. Ali, postoje druga područja u pogledu kojih vladar nije u konfliktu, pa je u stanju ponašati se vrlo
mudro, djelotvorno, i pokazati svoju moć vladanja situacijom.
Petri je bio nestrpljiv i bilo mu je gotovo dosadno. Priče, priče, priče. Teorije, teorije, teorije. Postojao je pravi
leš, pravo ubojstvo, dokazi koji su ukazivali na Barstenicu, a sve što čuje je poricanje da je ona to mogla učiniti, i
to na osnovu nekakvih teorija i riječi. »Nepovezanost ličnosti.« »Zone ega slobodnog konflikta.«
I opet ta riječ moć. - Dakle, vi držite da gospođica Barsten posjeduje određenu moć u svom zvanju?
- Da. Heather ima moć da bude dobra sestra.
Petriju pade na um da se moći često sukobljavaju. Ako je Stephen Solaris posjedovao neku čudnu moć, možda je
gospođici Barsten ta moć smetala. Možda je ugrožavala njezin nadzor, njezinu vlastitu moć. Zanimljiva misao. -
Ali, u pogledu muškaraca nema te moći? -upita Petri. - Na tom je području nesposobna ili u konfliktu, kako vi to
zovete. Zašto?
- Heatherina je majka srdita, depresivna žena. Heatherin je otac alkoholičar koji često tuče njezinu majku - na što
ga ona izaziva. Heather je od svoje majke dobila vrlo malo, jedva išta ljubavi. Ustvari, majka joj je često
govorila da je bezvrijedna. I dan-danas joj to govori. Ono malo ljubavi što je dobila, bilo je od oca. Shodno tome,
privlače je muškarci poput njezina oca, koji su pasivni i potencijalno nasilni.
- Ali kakve to sveze ima s onim što ste mi rekli o konfliktu?
- Heather je svjesna toga da u njezinom pogrešnom odabiru muškaraca postoji obrazac i željela bi da joj ljubavni
život bude bolji. Dakle, u konfliktu je. Zato dolazi k meni. Nadamo se da će vremenom uspjeti razriješiti taj
konflikt. Ali za sada ne može, ako ni zbog čega drugog, a ono zbog toga što joj majka godinama govori da je
bezvrijedna. Jedan dio nje, imitirajući njezinu majku, misli da ne zaslužuje bolje muškarce.
- Nastavite.
- Ali, ništa od toga ne djeluje na njezin profesionalni život. Uvjeren sam, poručnice, da znate za slične slučajeve:
vrlo uspješne poslovne ljude, koji su grozni očevi; moćne političare, koji su nemoćni ljubavnici; majke pune
ljubavi, koje su frigidne supruge. Sve su to česti slučajevi.
Peh iju su, nažalost, bili poznati takvi slučajevi. Bilo je tu nekog Smisla. Ali u psihijnliovoj je slici nešto
neđosliijnlo. l'etri se baci nato. - Opisali ste gospođicu Barsten kao neobično dobru sestru. Po vašem mišljenju,
bi li dobra sestra imala seksualni odnos u bolnici, s pacijentom koji je bespomoćan?
- Willow Glen nije bolnica u pravom smislu riječi, premda naravno nije u tome stvar. - Kolnietz se zavali u
stolcu, razmišljajući o tome kako je i on često osjećao seksualnu privlačnost - ponekad snažnu - prema mnogim
svojim pacijenticama, uključujući i Heather, osobito posljednjih nekoliko godina otkad je njegov brak krenuo
nizbrdo. - Posve je normalno da sestra ponekad osjeti seksualnu privlačnost prema pacijentu - odgovorio je - ali
popustiti toj želji vjerojatno nije pravi postupak. Rekao bih da je u ovom slučaju Heather kompromitirala svoj
položaj. Međutim, po mom mišljenju to nije učinila zato što je loša sestra, već zato što je u ljubavnim odnosima
loša.
Petriju je bilo dosta. Ustao je. Bilo je očito da mu je psihijatar rekao sve što je imao reći, što nije bilo mnogo.
Kolnietz ga pogleda. - Još samo nešto, prije nego što odete, poručnice. Rekao sam vam da mi Heather nije
povjerila svoj seksualni odnos sa Stephenom. Ali, to ne znači da nikad nije govorila o njemu. Ustvari, mnogo je
pričala o svojim pacijentima, a osobito o njemu. Ne želim time opravdati njeno seksualno ponašanje, ali mislim
da je to nešto što biste možda trebali znati. Već neko vrijeme mi je bilo jasno da joj je silno stalo do njega.
- Puno ste mi pomogli - reče Petri. Ali to nije bilo ono što je osjećao. Odlazeći, bio je preplavljen
nezadovoljstvom. - 'Zone ega slobodnog konflikta!' - pomisli podrugljivo. Sad zna isto što i prije.
Ali nije se dao smesti. Postoje drugi putevi, drugi načini. Sjetio se omiljene riječi svog mentora: temeljitost. Za
temeljitost treba vremena. Strpljenja. Tu se radi o detaljima. Ono što treba učiniti je pomno pregledati izvještaje
o smrti ona trideset četiri korisnika. A postoje i drugi ljudi s kojima može razgovarati. Na primjer, s gospođom
Gri-mes. Šef će to svakako tražiti, iako to može pričekati dok ne sazna više o Barstenici.
Zatim gospođica McAdams. Nakon svog ovog Kolnietzovog i Simontoničinog naklapanja, to bi trebalo dati više
rezultata. Bit će pravo olakšanje napokon čuti nekoga tko se drži zdravog razuma. Ona se stvarno doimala
sposobnom i razboritom, a uz to je bila i zgodna. Mogla hi imati kakve korisne podatke o VVillovv Glenu. Ne bi
bilo loše odmah nakon ručka skoknuti tamo i porazgovarali s njom. l'elri spremno ude u aulo, nakon svega ipak s
optimizmom očekujući l il.ina. Može l.i ■•<• <-.ik uspije zbližiti s njom, lako da iV je kad
završi ovaj slučaj moći pozvati da izađu. Ne prije, nikako. Nije bio od onih koji miješaju svoj privatni i
profesionalni život.
Heather je imala osjećaj da ludi. Te je noći uspjela odspavati još manje nego prijašnje. Tog je jutra jedva izdržala
na poslu. Činilo joj se da godinama nije pošteno spavala. Da bar poludi. Bilo bi to olakšanje.
Znala je da mora razgovarati s nekim, ali ono što se mora i ono što se želi, dvije su stvari. Sutradan je imala
zakazan sastanak s doktorom Kolnietzom, a nije uopće bila sigurna da će otići. Kako da mu pogleda u oči? Ne
može mu to prešutjeti. Već je vjerojatno čuo. Poručnik po svoj prilici upravo razgovara s njim. I što će mu doktor
Kolnietz reći? Da stalno tjera po svom, to je sigurno. Vjerojatno i to da je luda za seksom. Da je zla? Da je
možda ipak luda?
Nema se kome obratiti. Ni njena majka ni otac nisu ljudi kojima bi se mogla obratiti. Gospođi Simonton? Koja
također vjerojatno već zna? Zašto bi je inače prebacila u dnevnu smjenu tjedan dana ranije, ne objasnivši razlog?
Ali, vjerojatno još ne zna daje vodila ljubav sa Stephenom. Inače bi već bila otpuštena. Ne, ni njoj ne može na
oči. Začula je lupu i okrenula se da vidi što je. Peggy je vraćala u blagovaonicu kolica s poslužavnicima. To
znači da je gospođa Gro-chovvski ručala. Heather pohita niz hodnik. Nije htjela razmišljati ima li smisla da ode
do nje ili ne.
- Moram razgovarati s vama, gospođo Grochovvski - grunu bez daha, čim je ušla u sobu. - Znam da volite malo
odspavati nakon mrka, ali moram. Može?
Jasno da može. Baš je pravi tren. - Gospođa Grochovvski je /.abiinuio pogleda. Još nikad nije vidjela Heather
tako ispijena lica. Jeste li bolesni? Stoje, dušo?
U gadnoj sam nevolji, gospođo Grochovvski.
Opel vaš dečko?
Ne, mislim napravu nevolju. Policija misli da sam ja ubila Ste-
Što? Vi ubojica? Kakva budalaština! Koja Policija? - Uvijek 1, tim gospode Grochovvski sad se prebacio na
najveću brzinu. -, onaj mladi poručnik? Dal
Ama ii> je besmislica! A činio mi se lako simpatičan mladi . Tko bi pomislio da može bili lako glup.Nevjerica,
puna ljubavi prema njoj, nije bilo ono što je Heather bilo potrebno u tom trenu. Bilo joj je potrebno da bude
shvaćena ozbiljno. - Nije stvar u tome, gospođo Grochowski. Nije on glup. Postoje razlozi zbog kojih misli da
sam ja to učinila. Jučer popodne me čak pozvao u Postaju i pročitao mi moja prava. Malo nedostaje pa da me
uhite.
- Dušo, draga, pa to je strašno! Jasno mije da ste zabrinuti. Ali, nije mi jasno zašto sumnja na vas.
- Misli da je ubojstvo počinio netko tko se razumije u anatomiju tijela i tko je imao pristup u spremište. A to sam
ja. Zna daje Stephen ubijen dok je ležao pored pregratka za sestre, u vrijeme kad sam ja bila dežurna, pa i to
ukazuje na mene. Zatim, otkrio je da veći broj korisnika umire za vrijeme moje smjene, što opet ukazuje na
mene.
- Ali, ne nazivaju li to neizravnim dokazima? - pobuni se gospođa Grochowski. - Svaka budala zna zašto
korisnici umiru za vrijeme vaše smjene.
- Samo oni koji poznaju Willow Glen. Međutim, nekome izvana to se mora činiti čudnim. A bojim se da to nije
sve, gospođo Gro-chowski.
-Da?
Heather zamuknu. Gospođa Grochowski ju je promatrala. Lice joj je bilo zajapureno i gotovo iskrivljeno od
muke. - Na sunce s tim, Heather - naredi joj.
- Grozno mije govoriti o tome. Nisam rekla čak ni doktoru Kolni-etzu. Znam da to nisam smjela učiniti. Osjećam
se strahovito krivom.
Heather ponovno ušuti. Gospođa Grochowski je osjećala njezin stid, premda nije znala o čemu se radi. Ponovno
je instinktivno preuzela ulogu vođe. To će umanjiti Heatherin osjećaj odgovornosti zbog toga što će joj reći ono
što očito mora izaći iz nje. - Da čujem, Heather - naredi. - Neću vam dopustiti da se sad povučete.
- Nekoliko tjedana prije nego što je ubijen, ja sam imala seksualni odnos sa Stephenom - nahrupi iz Heather. - Ne
pravi odnos. On to, dakako, nije mogao. Ali, znate, oralni seks. Osjećam se grozno. Vi sic jedina s kojom mogu
razgovarati o tome, gospođo Grochowski. Mrzim samu sebe, ali iz nekog razloga mislim da mi vi nećete zam-
jerili.
Gospoda Grocliovvski je sada shvatila čemu laj stid. Stvarno je bilo i;r/.loj',;i. Ali, 1 leaiher je već bihi dovoljno
stroga prema sobi. Nije bio iicmii.ik dn je prekorava; treb;ilo ju je utješiti. - ZnSto mrzite lamu scl» '
r
- Zato što to nije bilo dobro za njega. Učinila sam to iz svojih vlastitih, sebičnih razloga. Nisam razmišljala. On
je to želio. I ja sam
.željela. Svidjelo mu se. I meni se svidjelo. Pružilo mu je nadu i radost, tako je rekao. Ali one noći kad je ubijen,
rekao mi je da se osjeća grozno jer ne vidi nikakvu budućnost za nas. Zbog mene se osjećao grozno, one noći
kad je ubijen - Heather brižnu u nemoćan plač.
Prvi put u tih mjesec dana gospođa Grochowski je zažalila -zažalila jače no ikad prije - što je paralizirana. Sve u
njoj je vapilo za tim da pruži ruku i dodirne to dijete, da je zagrli. Ali, nije se mogla pomaknuti. - Jedan dio mene
žali zajedno s vama zbog toga što se Stephen osjećao loše one noći kad je ubijen - bilo je sve što je mogla reći. -
Ali veći dio mene, raduje se tome.
- Raduje? - Kroz suze je pogleda Heather.
- Zato što je umro kao potpuno ljudsko biće. Nije nam potreban \ seks da bismo bili ljudi. Ali, seks nas može
učiniti ljudskijima. )
Gospođa Grochowski pomisli na svoju nesreću zbog toga što ne može osjetiti Tima dok vode ljubav, i Tf>movu
nesreću zbog toga što inu njezino bezosjećajno, paralizirano tijelo ne može uzvratiti. Pomisli na svoj stalni strah
zbog tih prokletih, začepljenih arterija u njegovu vratu. - Nije se osjećao grozno zbog vas, Heather - nastavila je.
ljubavna bol je ono zbog čega se osjećao grozno. Da nije bilo vas, Slephen bi umro ne upoznavši ljubavne
radosti i boli.
Heather je i dalje plakala, ali sada se osjećala shvaćenom, l'ropenta između jecaja: - Nisam to gledala na taj
način. Ne mrzite me?
Ja vas ne mogu mrziti, Heather. Znate to. - Gospođa Grochovv-•iki pomisli na Stephena. Kako su oboje bili
paralizirani, nisu mogli i (izgovarati. Ipak, kroz razgovore s drugima, kao s Heather i s Edith Nimonton, i preko
tankoćutnosti koju su oboje razvili zbog sličnosti Imlesli i duha, poznavali su se toliko dobro kao da su mislima
bili povezani. - Stephen je bio mnogo, mnogo više od drugih mladića »ivoje dobi - dodala je. - Znam koliko je
bio drag. Ali, ne vidim kakve li i uveze ima s tim da vas poručnik sumnjiči za ubojstvo.
Žalo šio je saznao da smo vodili ljubav, pa misli da mije to dalo nuknkav moliv.
Kako je lo saznao, zaboga?
Izgleda da se Georj'Ja Bales jedne noći probudila pa nas je vid-|lti l'o svemu sudeći, loje rekla poručniku.
Grozno!
Ah, ne nuli se samo o lome, On zna i !<> <la odlazim psihijatru.- A otkud to zna?
- Ne znam. Možda opet Georgia. Spomenula sam joj to prije nekoliko tjedana.
- Georgia stvarno ne zna držati jezik za zubima - srdito reče gospođa Grochovvski.
Začudo, Heather je imala potrebu zaštititi Georgiu. - Tako i tako bi saznao, prije ili kasnije. U policijskoj sam
kartoteci. Nekoliko su puta bili pozvani kad sam imala sukob s muškarcima. Izgleda da mi se loše piše, gospođo
Grochovvski.
- Možda bih ja mogla učiniti nešto.
- Nisam to očekivala od vas, gospođo Grochowski. Bio mi je potreban samo razgovor s vama. Bio je pravi
užitak razgovarati. Kako biste mogli išta učiniti? - upita Heather. Nije više plakala.
- Ne mogu učiniti mnogo, to znamo. Ne mogu vas čak ni zagrliti. Ali, nešto ipak mogu. Mogu se moliti.
Čim je izašla iz sobe gospođe Grochowski, Heather poče zijevati. U protekla četiri dana spavala je sveukupno
pet sati, ali je sad prvi put zijevnula. Prisjetila se jedne stare sestre u medicinskoj školi koja im je govorila daje
zijevanje znak zdravlja, da se ono često javlja kad se pacijent oslobodi nekog velikog tereta. Istina, osjećala je
veliko olakšanje. Bilo je pravo olakšanje ispričati gospođi Grochovvski o seksu sa Stephenom i ne naići na
prezir. I premda je to bilo nešto što nije razumjela, osjećala je i čudno olakšanje pri pomisli da gospođa
Grochovvski moli za nju.
Roberta McAdams nije se doimala začuđenom kad ju je Petri zamolio za razgovor. - Svakako, poručnice. Samo
izvolite.
- Je li vas gospođa Simonton obavijestila o pojedinostima dosad provedene istrage? - upita on, smjestivši se na
stolac u njenom malom uredu.
-Ne.
- Dakle, ne znate ništa o tome?
- Nišla osim da ste od mene tražili računalni ispis.
Dakle, ona žena-zmaj se barem držala obećanja da će stvari držali u tajnosti, pomisli on. - Šio mislile o gospođi
Simonton?
Je li primijetio daje malo zastala prije nego što će odgovorili? -Gospoda Simonion je odlična upraviteljica, osoba
odu mi svom poslu.
- Šio mislite o bolničarki, gospođi Grlmes?
- Ah, Bertha je vrlo dobra. Već godinama radi ovdje. Kod Berthe nema nikakvih gluposti.
- A gospođica Barsten?
Ovdje je sasvim primjetno zastala. - Korisnici je jako vole -uzvrati gospođica McAdams.
- Da, ali što vi mislite o njoj?
Ponovno je posve očito zastala. - Pa, to je dakako samo moje miš- / ljenje, ali za moj ukus Heather je u
pretjerano prijateljskim odnosima J s korisnicima - znate, malo previše bliska.
Kad bi samo znala koliko je u pravu, pomisli Petri. Nije bila samo zgodna, već je imala i izvanredno zapažanje. -
Nadam se da nećete imati ništa protiv postavim li vam nekoliko osobnih pitanja - reče. - Bez nekog određenog
razloga. Htio bih samo bolje upoznati VVillovv Glen i ljude koji ga vode. A usput i stanovnike New Warsawa,
budući da sam nov u gradu. - Ovdje se nasmijao. - A vi pripadate objema kategorijama.
Gospođica McAdams mu nije uzvratila osmijeh. - Ako vas zanima živim li u New VVarsavvu, odgovor je da. -
Bila je na oprezu. Ona je uvijek bila na oprezu. Zapravo se nikad nije prestala čuditi onim budalama koje se
previše spremno otkrivaju. Zar im nije jasno koliko je svijet opasan i da samo snažni preživljavaju? Da je to igra
moći? A ovaj je čovjek, dakako, osobita opasnost za nju.
- Udati? Imate obitelj? - nastavio je Petri.
- Ne, neudata sam.
- I ja - reče Petri. - Ima li ovdje kakvih klubova za nevjenčane? '
- Čula sam da su organizirani pri nekim crkvama.
Bilo je očito da neće imati priliku bolje se upoznati s njom u nekom klubu, ali barem je neudata, pomisli Petri. -
Oduvijek živite u New VVarsavvu?
- Ne. Posljednje četiri godine.
- Otad radite u VVillovv Glenu? -Da.
Petri se osjećao malo obeshrabrenim njenim kratkim odgovori-lilii. Nikako da prijeđu na ležeran razgovor kojem
se nadao. - Gdje Nte živjeli prije nego što ste došli ovamo? - Bio je uporan.
- Oklahomn Cily. -Thino ste živjeli? -Da.
Hodeni str lamo? Od lamo vam je obitelj?- I jedno i drugo.
- Ne govorite kao netko iz Oklahome.
- Kako govore ljudi iz Oklahome?
Nije se nimalo trudila da razgovor poteče. - Stvarno ne znam. Nisam htio reći ništa loše - kaza Petri. - Opustite
se. Ovo nije saslušanje. Možete me pitati o meni, ako želite. Ja sam iz New Jerseva i vjerojatno ni ja ne bih znao
reći kako se govori u New Jersevu.
Gospođici McAdams odjednom sinu kako je moguće da ovaj de-lektivski dupeglavac ne sumnja u nju, već joj se
pokušava uvaliti. Ona obuzda želju da se nasmije i ne reče ništa.
- Pohađali ste koledž u Oklahomi? - Upita Petri da prekine mučnu tišinu.
:^
- Da. Oklahoma State.
- Iz čega ste diplomirali?
- Knjigovodstvo, a kao drugi predmet sam imala informatiku. -A zatim?
- Radila sam u administraciji jedne male bolnice u Oklahoma Citvju.
- Kako to da ste se preselili ovamo?
- Htjela sam živjeti u manjem gradu.
- I ja sam se zato preselio - reče Petri. - Proveo sam život u New Yorku i sjevernom New Jersevu, a sjeverni New
Jersev je samo predgrađe velikog grada. Drago mije da sam se izvukao odatle.
Posljednjih nekoliko minuta Roberta McAdams je razmatrala mogućnost seksualne sveze s Petrijem. U jednu bi
ruku to bilo mogu-('(■. Proglasio bi nekjogjlrugog za ubojicu, tako da sumnja ne bi nikad pala na nju. Ili bi
ubojstvo ostalo neriješeno, a cijela stvar s vremenom pala u zaborav. Da, u tom smislu to ne bi bilo loše. Ali,
odbacila je i u mogućnost. U njemu nije bilo ničeg što bi ukazivalo na to da bi uživao u stvarnoj disciplini i
poniženju. Taj dupeglavac ima svojevrstan integritet. Zapanjujuće je kako se lako otkriju tipovi koji traže
podčinjavanje i ponižavanje. Petri nije bio od tih. Ona ne odgovori ništa.
- A vi? Sviđa li vam se ovdje u New Warsawu?
- Da.
Opt't je nastupila ona nelagodna tišina. Petri odluči još jednom pokušati. - Imalo li kakvih hobija? Računala.
- luuiir li kod kuće riičunnloV
-Da.
- Koji?
- Macintosh. - Nije mu čak rekla ni koji.
- A nekih drugih hobija?
- Čitanje.
- Što volite čitati?
- Povijest.
- To je opsežna tema. Nešto određeno?
- Ranu škotsku povijest.
- To je pak druga krajnost, vrlo usko područje. Zašto baš škotska povijest?
- Jer sam škotskog porijekla.
Petri je odustao. Sreo je malo ljudi s kojima je bilo toliko teško razgovarati kao s gospođicom McAdams. Možda
je to stoga što ga se boji, zbog istrage; mnogi se ljudi osjećaju nelagodno kad razgovaraju s policajcem. Ali tu
kao daje bilo i nečeg drugog. Kao da se zakoči svaki put kad joj se pokuša približiti. Možda ne voli muškarce,
pomisli. Možda je lezbijka. Tko će znati? Bilo mu je međutim jasno da tu nema izgleda ni za kakav odnos. Bit će
najbolje da se vrati na ono zbog čega je došao. - Imate li kakvu ideju zašto je preminuli ubijen?
- Upita. ; .,,■■ .....
-Ne.
- Kakav je bio vaš odnos sa žrtvom?
- Pa, nije bio osoban, dakako, budući da je on bio korisnik, a ja službenica ove ustanove. - Sada je gospođica
McAdams postala raz-j'.ovorljivija. - Ali, bio mije simpatičan. Bio je vrlo inteligentan, znate, l'rava šteta daje
umro baš kad smo mu nabavili računalo. Jako sam se radovala da ću odabrati pravi program za njega i naučiti ga
da se koristi njime.
Petri je ustao. - Hvala vam na vašem vremenu - reče. - Htio bih vas još nešto zamoliti. Ispis koji ste mi dali
odnosio se na smrti koje mi se dogodile u Willow Glenu tijekom posljednjih godinu dana. Nastupile su šezdeset
dvije smrti. Biste li mi mogli izvući izvještaje o ■.viikoj od njih? Ako se radilo o dugogodišnjim korisnicima, ne
zanima me povijest njihove bolesti, samo ono što opisuje posljednjih nekoliko dana i okolnosti pod kojima su
umrli. Je li to moguće?
Kako (l.i ne? Dobit ćete ih sutra ujutro.
Kh, biste li mi još mogli izvući onakav ispis umrlih i za dvije godine imniiaK?- Svakako.
Vozeći se natrag u Postaju, Petri je razmišljao da može slobodno prekrižiti gospođicu McAdams s popisa žena s
kojima bi mogao izlaziti. Nije pokazala ni trunkicu zanimanja. Šteta, ali među njima stvarno nije bilo nikakve
kemije, iako gaje u početku privukla. Međutim, razgovor nije bio sasvim uzaludan. Nešto je ipak saznao. Saznao
je da ne vole baš svi »Anđela Willow Glena«.
DESET
Petak, 25. ožujka
Nakon doručka, Lucy je pošla u dnevnu sobu gledati televiziju, a Ge-orgia ravno u njihovu sobu kako bi se
prepustila svom omiljenom, besciljnom sanjarenju. To je sanjarenje, međutim, kratko trajalo. - Imaš poziv na
zajedničkom telefonu. - S vrata joj je rekla Lucy. - Možeš ga zamoliti da te nazove na moj telefon, ako želiš
razgovarati u miru.
- Hvala, Lucy, mislim da neće biti potrebno. I hvala što si mi javila. - Georgia nije htjela pokazati prijateljici da
joj je krivo što je prekidaju. To su mogli biti samo Kenneth ili Marlene. Kad se javila i začula Kennethov glas,
nije bila osobito ljubazna: - Zašto zoveš?
- Zbog ubojstva. Sigurno si zabrinuta, a i mi smo zabrinuti za tebe.
- Dirljivo - Georgin je sarkazam bio više nego očit.
- Mislili smo da bismo te možda mogli posjetiti ovog vikenda, a ne čekati do sljedećeg, s obzirom na okolnosti.
- Okolnosti nisu takve da biste se trebali truditi više nego obično. Georgia je uživala u tome kako je njezin
hladan odgovor izazvao
srdžbu u Kennethovu glasu: - Dobro, onda se vidimo iduće nedjelje, kao i obično.
Jedva se vratila u sobu, kad su je opet prekinuli. Ovog je puta to bila Peggy. - Gospođa Grochowski me zamolila
da vas pitam biste li skočili do nje na razgovor.
Ovog je puta Georgia bila u isti mah obradovana i začuđena. Bilo joj je drago zato što je voljela gospođu
Grochovvski; nju su svi voljeli. Nekoliko je puta čavrljala s njom i svaki put se osjećala dobro nakon toga.
Gospođa Grochowski imala je status kraljice Willow Glena, tako il.i je bila gotovo čast nalaziti se u njezinom
društvu. Ali, sada ju je l>i vi put pozvala. Nije čula da je još ikoga pozvala k sebi. Izgleda da .■■'• i.uli o nečem
važnom.
Kad je Georj'ja stigla u audijenciju, gospođa Grochovvski nije gu-ImI.i vrijeme na ljubaznosti. -Jeste li svjesni
daje Ileatherosumnjičena ■ 1.1 |<- ubila onoj', mladog čovjeku?- Heather? Ne, zaboga. Zašto bi itko posumnjao
u Heather? -Zbog vas.
- Zbog mene?
- Da, zato što ste vi rekli poručniku da je imala seksualni odnos sa Stephenom. Vi ste mu rekli i to da odlazi k
psihijatru, je li tako? A sada je u gadnom sosu. Mogla bi završiti u zatvoru.
- Nisam mislila da bih je mogla dovesti u nepriliku - pobuni se Georgia.
- U tome i jest vaš problem, Georgia - mrko reče gospođa Gro-chowski. - Niste mislili. Vi puno ne razmišljate,
jel' tako? Ustvari, vi ste navikli ne razmišljati. Rekla bih da vam je to dugogodišnja navika. Pretpostavljam da ste
odavno prestali razmišljati.
Ovo očito neće biti ugodna audijencija. Georgiji je bilo neugodno i nije znala kako bi se ponašala.
- Evo činjenica - nastavila je gospođa Grochowski. - Mladić je ubijen u vrijeme kad su Heather ili Bertha, ili
obje, bila u pregratku za sestre, samo nekoliko metara od njega. Proboden je škarama koje su vjerojatno uzete iz
spremišta, a to je učinio netko tko je vjerojatno poznavao anatomiju, kao liječnik, sestra ili bolničarka. Iz tog su
razloga i Heather i Bertha sumnjive.
- Ja tu ništa ne mogu - usprotivi se Georgia.
- Mogli ste ne navesti tog poručnika da pomisli kako je Heather, zato što je imala seksualni odnos sa Stephenom,
imala nekakav motiv. Od vas je saznao i to da ona odlazi k psihijatru pa sad misli da je mentalno
neuravnotežena. Zna da se vezuje za pogrešne muškarce. Osim toga, zna da velik broj korisnika Willow Glena
umire kad je Heather dežurna. Ono što on ne razumije je da se to događa zato što je ona dobra, a ne zato što je
zla. On pogrešno gleda na stvari, a to treba ispraviti. Vi ste ga naveli na takvo neispravno gledanje pa je vaša
odgovornost da to ispravite.
- Ali što sad možemo učiniti?
- Mislite, što vi možete učiniti? Ja sam učinila svoje. Na vama je da zaključite što možete učiniti.
Georgia se stade buniti. - Ja sam stara žena. Ne znam kako možete očekivati...
- Neće mi trebati puno da se razljutim na vas, Georgia - prekinu je gospoda Grochovvski. - Stalno pokušavate
glumiti mladu ženu, a čim pred vas iskrsne odgovornost, počnete se buniti da ste senilna slnriea. l\ pa, mladi
nisu«, ali niste ni toliko stari, a sasvim je sigurno da nisu- •..•nilni. MuMt\ drugi vjeiuju da jeste, ali vi i ja
/.mimo kuko
stoje stvari. Itekako ste u stanju smisliti što da se radi, i vaša je odgovornost učiniti to.
Georgia se osjećala kao da se na nju stuštila sva sila strelica, s takvom preciznošću da ju je svaka pogodila.
Panično je tražila nekakav izlaz. Bilo je očito da gospođa Grochovvski neće prihvatiti nikakvo pretvaranje daje
zbunjena. U redu, treba upotrijebiti pamet. Stade se lukavo izvlačiti. - Nije mi jasno zašto bih ja bila odgovorna
za to. Nisam izmislila to što sam rekla poručniku, a sama činjenica da sam mu rekla ne čini me odgovornom.
- Kad nekom nešto govorite, onda mu trebate dati cijelokupnu sliku.
- Ali, nisam sigurna kakva je cjelokupna slika.
- Kako biste mogli biti, dok ne razmislite o tome?
- Ipak nisam uvjerena da je to moja odgovornost. Zašto vi ne biste razmislili o tome i dali mu uvid u cjelokupnu
sliku?
- Imate pravo, Georgia, ne radi se samo o odgovornosti prema Heather. Postoji dublji razlog. Vjerujete li u
Boga?
Georgia je bila zatečena. - Ne znam. Nisam baš razmišljala o tome.
- Opet vi, ni o čemu puno ne mislite. Osobito ne o Bogu. No dobro, ja vjerujem u Boga.
-I?
- Ja razgovaram s Bogom, i on razgovara sa mnom. Noćas sam puno razgovarala s njim. Pitala sam ga što se
može učiniti da se pomogne Heather. Dao mi je vrlo jasan odgovor. Rekao mi je da taj zadatak povjerim vama.
To mije Bog rekao. Upravo vas je izabrao da ispravite način na koji poručnik razmišlja. Bio je vrlo jasan. Rekao
je da ne želi da ja to učinim. Nije rekao da bi to trebao biti itko osim vas. Vrlo jasno mi je rekao da vas određuje
za to.
-Ali...
- Sad sam umorna - reče gospođa Grochowski. - Molim vas, otiđite. Rekla sam vam što trebate učiniti.
Kad se Georgia vratila u svoju sobu, misli su joj bile uzburkane. Imala je osjećaj krivnje, duboke nelagode, daje
na neki način stvarno učinila nešto loše. Bila je i ljuta na gospođu Grochovvski. Kako netko može biti tako
arogantan? Osjećala je strahovitu odbojnost već pri samoj pomisli da bi netko mogao tražiti od nje da razmišlja.
A osjećala se i bespomoćnom. Bilo je tu i straha. Zbunjenosti. Ali kako su sati prolazili, sve se lo - barem
djelomično - sleglo, a na površinu |e Nve više izbijala jedna slvar. Biln je to ta začudna misao daje Bog odicdio
nju da nešto učini.U nekom pogledu, ta je misao bila silno uznemirujuća. U New Yorku i VVestchesteru ljudi
nisu baš mnogo govorili o Bogu. To se pro-tivilo dobrom ukusu. A pogotovo nisu govorili da razgovaraju s Njim,
kao da je On kakva osoba. Ne, ona nije senilna, ali možda gospođa Grochowski jest. Međutim, Georgia se nije
mogla dugo zavaravati da bi mogla uteći u tom smjeru; Grochowskica je bila prepametna.
Rekla je istinu, kazavši da nikad nije mnogo razmišljala o Bogu. Nije bila čak ni uVjerena da on postoji. Ali, ako
postoji, bilo joj je nekako jasno da mora biti silno značajan. A ako je tako, onda je dobi-hi važno zaduženje.
Tijekom braka, Georgia je bila članica raznih ženskih odbora - klubova koji su se održavali na vrtnim čajankama,
i sličnih. Nerado se toga sjećala. Sve je to bilo nekako površno, beznačajno i, povrh svega, dosadno. Bilo je
nezamislivo da bi ta djevojka mogla završiti u zatvoru. Stvarno se nije razumjela u Boga, ali uzbuđivala ju je
pomisao da je jednom dobila zaista važan zadatak. Možda će ipak mućnuti glavom. S druge pak strane, neka
vrag nosi tu gospođu Grochowski, možda i neće.
Nakon što je završila s jutarnjim pranjem korisnika, Peggy je imala potrebu za odmorom. Nije toliko bila
umorna, koliko je htjela razmisliti. Ne, nije zapravo bilo ni to. Ni sama ne bi znala reći što zapravo osjeća ovih
posljednjih nekoliko dana. Jedino stoje znala bilo je to da želi biti sama. Otišla je u dnevnu sobu i bilo joj je
drago kad je vidjela da nema nikoga osim Hanka Martina, koji je gledao televiziju u jednom kutu i Lucy, koja je
bila zaspala u stolcu. Ona sjede u drugi kut i zagleda se kroz prozor.
Toliko se zanijela u misli da nije ni čula kad joj je Hank prišao s leda. Položio joj je ruke na ramena i ona
prestravljeno poskoči. Povukla se prema prozoru, razrogačivši oči od straha. - Da me niste takli! - siknu.
Hank je bio navikao na takve riječi. Međutim, nije bio navikao na ono što se zatim dogodilo. Peggy brižnu u
plač. Licem su joj se kotrljale goleme suze, i nisu se zaustavljale. Tekle su i tekle. Nije znao što da radi. - Stoje? -
na posljetku upita.
- Pomislila sam da me hoćete ubiti - procijedi Peggy. - Pomislila sam ciči ste ubojica.
Ah, ne - razuvjeravao ju je on. - Samo sam te htio dodirnuti -reče.
'Iako ste mi se prišuljali, moj'.-m je biti bilo tko. - Na njegovo zaprepaštenje, pliič je prerastao u j«< .mj«'
Nije znao što da radi, pa je stajao tamo bez riječi, zbunjen. Peggy-no se jecanje polako stišavalo.
- Jako sam uzrujana otkako se dogodilo ono ubojstvo - reče mu.
- Zbog čega si uzrujana?
^ - Zbog čega sam uzrujana? - Peggy ga zapanjeno pogleda. - Čovjek je ubijen, a vi pitate zbog čega sam
uzrujana? Zar niste pč-gođeni?
- A zašto bih bio?
- Vi ste k'o santa leda, Hank Martin.
Hank je oduvijek sebe smatrao strastvenim. Međutim, u nekom je pogledu imala pravo. Znao je biti kao santa
leda kad bi mu prst bio na obaraču, a Messerschmitti na vidiku. A bilo je i drugih prilika, stvarnijih i ne tako
davnih. - Ali, ja ga nisam čak ni poznavao - reče.
- E, pa ja jesam. Ja sam ga dodirivala. Kupala sam ga. Bio je ljudsko biće. Ne, bio je više od toga. Bio je dobar.
- Dobar? Što je u njemu bilo dobro?
- Bilo mu je stalo do toga kako se osjećam. Jednom je tražio da razgovaramo. Ne zbog sebe. Vidio je da je to
meni potrebno. Nisam tražila njegovu pomoć. Bio je težak invalid, pa ipak se ponudio da mi pomogne.
- Ja ću ti se ponuditi kad god hoćeš - reče Hank, dobacivši joj požudan pogled.
-Vi se nudite samo radi sebe. On se nudio zbog drugih. Eto, zašto nitko ne voli vaše salijetanje. U njegovu je
pristupu bilo dobrote.
- No dakle, bio je dobar. Pa što? Svejedno je bio bogalj. Zašto si tako uznemirena?
Peggy ga užasnuto pogleda. Bez riječi se okrenu i izađe iz dnevnog boravka. Pregradak za sestre bio je prazan.
Ali to nije bilo mjesto na koje bi se mogla skloniti. Ona protrča pored njega, pa hodnikom, do spremišta. Uključi
svjetlo i zatvori za sobom vrata. Okrene slavinu umivaonika i stade se pljuskati hladnom vodom.
Na posljetku se smirila. Zašto je toliko uzrujana? Nije to samo zbog tog hladnog, glupog, seksom opsjednutog
čovjeka. To je zbog njegovog glupog pitanja: »No, bio je dobar. Pa što?« Kako itko može bili toliko ravnodušan?
Nije baš nimalo mario za Stephena. Dakako, on ne mari ni za koga. Ali njoj je Stephen bio važan. Zašto? Da
bude i.'.kii'iia, nije joj nedostajao u pravom smislu te riječi. Samo to stoje I'1'Inu;.1, dana bio Ijiiba/.in prema
njoj, nije bilo dovoljno da se veže. To "' i' <>k ui značilo da |o| u neku tuku nije bilo drago šio ima
jednogkorisnika manje za pranje. Zašto joj je onda bio važan? Zašto joj je išta bilo važno?
Peggy nikada neće moći riječima odgovoriti na ta pitanja. Ali njome odjednom pokulja bujica bijesa. Stephen je
bio ljudsko biće. Živo. Više to nije bio. Bio je mrtav. Onaj čovjek kojeg je pronašla, bio je mrtav. Ubijen. Bilo je
to zlo. Ma tko ga je ubio, bio je zao. To ubojstvo bilo je zlo.
Silovit bijes ustupi mjesto uskomešanoj smetenosti. Stephen je bio dobar i ona je to prihvatila bez mnogo
razmišljanja. Ali sada, kad je ubijen, suočila se sa stvarnošću te dobrote. Ostala je suočena s dobrotom i po prvi
put u životu - sa zlom. A nije imala pojma kako da izađe na kraj s tom činjenicom.
Gospođa Simonton sjedila je u svom uredu brinući zbog Heather. Ima slobodno do nedjelje. Gdje li je? Sjedi
sama u svom stanu? Sasvim sigurno već zna da je poručnik sumnjiči. I to ozbiljno. Vjerojatno se pita zašto je
iznenada prebačena u dnevnu smjenu. Kako se osjeća? Hoće li moći o tome razgovarati sa Staszom?
A tu je i Heatherin seksualni odnos sa Stephenom. Kao njena nadređena, kad-tad će morati razgovarati s njom o
tome. K vragu, kako je mogla biti toliko nepromišljena? Ali, ma koliko se trudila, nije mogla izvući iz sebe
stvarnu ljutnju. Najviše ju je mučilo što se Heather takvim ponašanjem dovela u nepriliku, u opasnost. Da bude
iskrena, bilo joj je posve jasno zastoje to učinila. Daje ona sama bila A dolje na krilu, u svakodnevnom kontaktu
s njim, da ga je morala ) kupati, da je bila u stanju tom izvanrednom čovjeku pružiti neku radost, uzeti ga
ustima... Gospođa Simonton prekinu tu fantaziju. Stvarnost je takva da ona nije dolje na krilu, da nije njezin
posao kupati korisnike, da se od nje traži da bude ovdje gore, bez ljubavi, bez seksa, držeći sve pod nadzorom. -
Postala sam stara opatica -uzdahnu ona za sebe.
Ali ne čak ni časna majka koja ima stvarnu moć. Cijelo je jutro bila svjesna poručnika Petrija koji sjedi u
Prijamnom uredu kao da ga je uzeo pod svoje, kao da on upravlja Willow Glenom. Nije tražio njeno dopuštenje,
nije joj se čak ni javio ova posljednja dva dana. Očito je bio ljut na nju što mu se suprotstavila. Ali, što je drugo
moglnV Suprotstavila bi mu se p:i da je i sam dragi Bog. To mu je trebalo. Istini budi z;i volju, još uvijek mu
treba. Ona ustade i poile u glnvni ured u l;<>i<m i«- udio /..i Molom, koji mu je dodijelil.i :.'<>.|>odiefi
McAdams. - Možete li doći u moj ured, poručnice? — upita. - Htjela bih razgovarati s vama.
- Dakle? - upita Petri, kad su sjeli.
- Imam osjećaj da me izbjegavate, poručnice.
Petri je nezainteresirano pogleda. - Nije bilo potrebe da razgovaram s vama.
- Ali, ja moram razgovarati s vama - uzvrati gospođa Simonton. - Neki sam vam dan obećala da ću naš razgovor
držati u tajnosti, a sada to želim povući. Na vaš sam zahtjev prebacila Heather u dnevnu smjenu, ali joj nisam
mogla reći zašto.
- Sigurna sam da se pita zašto.
- Nek' se pita - reče Petri, pomislivši kako je dobro da se što više znoji.
- Jeste li vi razgovarali s njom?
- Nisam uvjeren da je potrebno da vi to znate - uzvrati Petri. Naučio je lekciju, ne kani odavati ništa osim onog
što je neophodno.
- Potrebno je. Ona je moja sestra. Vrlo je vjerojatno da je trenutačno na velikoj muci. Želim joj objasniti neke
stvari.
- Za to vam nije potrebno moje dopuštenje, osim ako biste joj htjeli reći o čemu smo razgovarali u srijedu ujutro.
Ali, niste me uspjeli uvjeriti da je potrebno da znate o čemu sam govorio s njom.
- Niste li malo nehumani?
- Ubojstvo nije nešto humano, gospođo Simonton.
Tko bi pomislio da se može pretvoriti u takvog malog službenog gada!? U redu, može i ona istom mjerom. - Čini
mi se da imate puno posla u našem Prijamnom uredu.
-Da.
- Što radite?
- Nisam uvjeren da je potrebno da i to znate.
- Žao mije, stvarno žao da smo došli u takav, kako se čini, neprijateljski odnos, poručnice. Ima li načina da to
ispravimo?
- Ja samo radim svoj posao - reče on hladno.
- Onda i ja moram raditi svoj, poručnice. Čini mi se da čitate kartone. Kartoni Willow Glena u pravnom su
pogledu moje vlasništvo i imam pravo znati što radite s njima.
-To nisu kartoni sadašnjih korisnika. Obećao sam vam da ću njih čitati u pregratku za sestre, a ja držim obećanja
- mrzovoljno odgovori Petri.- Rekli ste mi o kojim se kartonima ne radi. Niste mi rekli o kojima se radi.
Petriju je bilo jasno da u ovom slučaju ona ima pravo i da neće popustiti dok joj točno ne kaže. - To su kartoni
korisnika koji su umrli dok je gospođica Barsten bila u smjeni - nevoljko reče.
- I dalje je progonite, je li? - reče gospođa Simonton. - Heather nije jedina osoba, na svijetu. Zašto ste navalili
baš na nju? Ne bi li netko drugi mogao biti sumnjiv? Zar nema drugih puteva koje valja istražiti?
Petri je ustao. - Gospođo Simonton, osim što sam vam savjetovao da gospođicu Barsten razriješite dužnosti,
nisam vas pokušavao uputili kako da obavljate svoj posao, i bio bih vam zahvalan da ni vi meni ne govorite kako
da ja obavljam svoj.
Nemoćna, ona je gledala za njim dok je izlazio iz ureda i vraćao se svojoj potjeri. Uspjela je samo pogoršati
stvar. Osjećala se posve bespomoćnom. Preostalo joj je samo da moli. A za što drugo i jesu stare časne sestre?
Izmišljamo lTBoga zato što smo bespomoćni, pitala se, ili nas Bog...čini bespomoćnima zato da bismo molili?
Ne bi znala reći. Malo je vjerojatno da će ikad znati. A nije ni važno. - Dragi Bože - otpoče - ne znam kako da ti
se obratim, ali...
Heather je bila u napasti da ne ode na ugovoreni sastanak s doktorom Kolnietzom. Ali, pretpostavljala je da je
poručnik Petri već bio kod njega i znala da neće proći ni petnaest minuta od ugovorenog vremena, a Kolnietz će
zvati, ne dođe li. I zaista, tek što je ušla u njegov ured, on upita: - Zašto niste prije došli?
- Zato što smo tek danas imali ugovoren sastanak.
- Mora da vam je ovo bio težak tjedan.
Jednom dijelu nje došlo je da zaplače na sućut u njegovu glasu. Ali onaj veći dio nije htio popustiti ni centimetra.
Ona ne reče ništa.
- Žalosti me, Heather - nastavi Kolnietz - da je vaš otpor prema terapiji toliko velik, da me čak ne možete ni
nazvati kad me trebate. Žao mi je što vam ne mogu pomoći kad vam je to potrebno.
- Došla sam, nisam li?
Kolnici/, se pravio da ne čuje. - Čovjek kojeg sle voljeli je ubijen, a vi nemale osjećaj da me možete na/.vati.
Zatim vas optuže za u boj-stvo, n vi ni dalje nemale osjećaj <l;i me možete n.T/.vnti. Stvarno mi Je ino da nisam
ona) l<«.|<-m -.«< mo/< i<« obrnliti za pomoć.
- Mislite li da sam ja ubila Stephena? - izlanu Heather.
- Jasno da ne.
- Je li vam poručnik rekao da sam imala seksualni odnos sa Ste-phenom?
-Da.
- Tako me stid. Na trenutke mi je došlo da vas nazovem - reče Heather - ali bilo me previše sram.
- Zašto se stidite? '<■'>"'■ ,
- Zato što sam ga povrijedila.
- Zato što ste ga povrijedili?
- One noći kad je ubijen, bio je sav jadan. Rekao mije da se osjeća bespomoćnim. Budući da je bio bogalj, nije
vidio nikakvu budućnost za našu vezu. Nisam mislila kako će to djelovati na njega. Nisam mislila ni da bi ga to
moglo povrijediti. Trebala sam prvo na to misliti.
- Da, mislim da imate razloga da se osjećate krivom. Ali, to nije nešto strašno, jel' tako? Slažem se, idealno
gledano, trebali ste razmisliti. Ali koliko dvadesetpetogodišnjaka razmišlja kako se ponaša u ljubavnoj vezi? A
ljubav kad-tad donosi neku bol.
- Znači, vi razumijete zbog čega me toliko stid?
- Ne. Ali razumijem zašto se pomalo osjećate krivom. - Kolnietzu je bilo žao što mora biti oštar s njom, u
trenutku kad je pod takvim pritiskom. Da su se vidjeli dan ranije, suzdržao bi se. Ali, nakon razgovora s
gospođom Grochowski, ona se uspjela naspavati. Više nije izgledala iscrpljeno i on je zaključio da će to moći
podnijeti. - Očekivao sam da ćete htjeti razgovarati sa mnom o toj krivici - nastavio je.
Cesto je veliko olakšanje priznati krivicu. U proteklih godinu dana u nekoliko ste navrata to uspijevali, bez
problema. Mislim da razlog lome što niste došli, nije osjećaj krivnje. Mislim da ste upotrijebili pravu riječ kad
ste rekli da se stidite. Stid je različit od krivice. Mislim iln se stvarno osjećate krivom jer ste nanijeli bol
Stephenu. Ali, mislim da se na drugoj razini stidite svog odnosa sa Stephenom. Zbog liip.a niste došli. Zašto se
stidite odnosa sa Stephenom? Zato što je bio seksualan.
- Pa šio? Svojih prijašnjih seksualnih odnosa niste se stidjeli.
- Zato šio je on bio bogalj.
Mislim da smo sada bliže. Zašto je sramotno imati seksualni mino« n bogaljem?
• Ne znam. Ja sam y,-,\ voljela.- Istina je, stvarno ste ga voljeli. I nema ničeg što bi samo po sebi bilo sramotno u
seksualnom odnosu s bogaljem, osobito ako ga volite. Mislim da vaš stid dopire dalje od toga.
- Vjerojatno me stid zato što je on bio moj pacijent. Ne smije se imati seksualni odnos s pacijentom.
- Mislim da ste sve bliže, Heather. Ali još niste došli do onog pravog - nije popuštao Kolnietz. - Psihoterapeut ne
bi smio imati seksualni odnos s pacijentom. Ali vi niste bili Stephenov psihoterapeut. A kao što ste rekli, voljeli
ste ga i on je volio vas. Zašto vas je onda stid što ste imali seksualni odnos s njim?
Heather je stala crvenjeti. - Pa kao... pacijent kao da vam je povjeren - zamuca. - Sestra bi trebala biti nešto
poput skrbnika.
- Zašto?
- Zato što su oni bespomoćni.
- Da, on je bio slab i bespomoćan. A vi kao po pravilu imate seksualne odnose sa slabićima, nije li tako?
- Ali Stephen nije bio slabić. U onim bitnim stvarima bio je više muškarac od ijednoga kojeg poznajem.
- No ipak je u većini stvari bio bespomoćan.
Heather se prisjeti one noći kad se dogodilo ubojstvo. Rekla je Stephenu: » Ti si više muškarac od ijednog kojeg
poznajem.« I s bol-' nom se jasnoćom sjećala njegovog sarkastičnog odgovora: »U tome i jest tvoj problem.«
Možda je to stvarno bio njezin problem. Ali k vragu, nije ona bila kriva stoje on toliko bespomoćan. - Znam da
ćete reći da su to moje stare priče - ljutito reče - da imam talent za to da odaberem slabe muškarce. Govorite kao
da ja ne želim imati dobar ljubavni odnos. Ali možda ja privlačim samo slabiće. Ako ima snažnih muškaraca, ja
ih još nisam srela. - Ali još dok je to govorila, Heather je bila svjesna da je tu žalopojku ponovila već mnogo
puta.
A isto tako i Kolnietz. Isto tako je bio svjestan da još nije došao trenutak da se okani te žalopojke. Doći će,
pomisli s nadom. Oh, koliko se nadao da će se prestati opirati. Ali ne danas. Danas je bio više trenutak za
brižnost nego za suočenje. - Stephen je stvarno bio divna osoba, je li? - reče Kolnietz.
Heather zaplaka.
On je šutke sjetiio pokraj nje, upijajući njenu bol, istovremeno svjestan da njene suze kriju i nešto više. - Ne
mrzite me? - napokon upita ona.
Ne. Z11S10 bili vas mrzio?
- Zato što sam vodila ljubav sa Stephenom?
- Ne mogu vam reći da to svesrdno odobravam, ali vas shvaćam.
- Jučer sam to rekla i gospođi Grochovvski - kaza Heather. - Ni ona me nije osudila.
Kolnietz je znao da se sad pružila prilika. - Očekivali ste da ćemo vam oboje zamjeriti? -Da.
- Dvaput ste krivo predvidjeli. Pitam se zašto?
Heather se doimala zbunjeno. - Ja nisam vaša majka, znate -blago reče Kolnietz.
- Ponovno stare priče?
- Da. Očekivali ste isto onakvo žestoko neodobravanje na koje ste navikli od svoje majke, premda ste do sada
već trebali shvatiti da nijedno od nas nije nimalo nalik vašoj majci. To nazivamo »transferom«. Sjećate se?
- Sjećam - suho prizna Heather.
Kolnietz pomisli da bi se to sad moglo iskoristiti, ali mu je instinkt govorio da ni za to nije pravi tren. Čekao je. -
Stephenova je smrt sigurno i vas silno pogodila - reče ona, nakon poduže šutnje.
- Na neki način. - Bio je namjerno suzdržan.
- Nikad ne govorite o sebi - pobuni se Heather.
Njemu u mislima sjevnu kineski ideogram za »krizu«, koji se sastojao od dva znaka, jedan je označavao
opasnost, a drugi prikrivenu priliku. - Nikad me niste pitali - odgovori on.
- Ne znam čak ni to jeste li oženjeni. Ne, to nije istina. Od jedne ■;am sestre čula da jeste. Ali ne znam imate li
djece.
-I?
- Zanimalo bi me. Voljela bih, za promjenu, da vi pričate o sebi. Kolnietz je mogao odabrati desetak različitih
odgovora. Cijela
poglavlja u knjigama ispisana su o trenutku kad pacijent prvi put postavi pitanje o privatnom životu svog
psihijatra. Standardni postupi ll< bio je skrenuti razgovor na drugu temu. Čak bi i s običnim »A •'.nSto vas to
zanima?« dobio na vremenu. Ali njezin ga se interes za n|t'j{ii, po prvi put u više od godinu dana, dojmio kao
zdrav. Usprkos vini pravilima koja se lome protive, usprkos svim potencijalnim mukama koje je mogao
predvidjeti, nije bilo nalik njemu da na taj uiik iiioj>ti('<T, ozdravljenja uzvmti i/.bjcvavanjem odgovora. U
većini • IniKili slučajeva, dii, njegov bi odgovor l>i<> oprezniji, ali bilo je nečeg u I li-iilhei sin y,i\ je navelo da
kn-nr na|i>|.,isnijini -iskrenim putem.Ipak, odgovorio je sa strepnjom. - Ono što ste čuli, točno je: oženjen sam.
Ali ne još zadugo. Moja se žena razvodi od mene. Imam dvoje djece, oba dječaka. Zapravo, momke u pubertetu.
Marku je trinaest, a Davidu petnaest.
Nasta duga šutnja, dok su se te riječi slegle u njoj. - Jesu li vam vaši sinovi dragi?
Bilo je to tankoćutno pitanje, pomisli on. - Da, volim ih. I obojica su mi vrlo draga, barem većinu vremena -
dodao je s osmijehom.
- Znači da će vam nedostajati nakon rastave - primijeti Heather.
- Ne. Ostat će sa mnom.
- Vaše će ih se žena odreći? - U Heatherinom se glasu čula ne-vjerica.
Stupica broj jedan, pomisli Kolnietz. - Doći ćete u napast da mene smatrate dobrim, a nju lošom - uzvrati - ali
preporučam vam da to pokušate izbjeći. Da, Marcia je, to je moja žena, slobodan duh i odabrala je da ne bude
opterećena brigom za njih. Ali nemojte zaboraviti da sam se ja i oženio njome zato što je bila slobodan duh.
Često se, ne kažem da je to baš uvijek i najzdravije, ženimo ljudima koji nas nadopunjuju, koji imaju ono što
nama nedostaje. Meni je u krvi dobra stara puritanska radna etika. Ja se baš ne znam igrati. Nije dakle slučajno
da me privukla izrazito zaigrana žena.
- Dakle, hoćete mi reći da je to razvod u kojem nitko nije kriv.
Kolnietz se divio njezinoj sposobnosti da stvari kaže kratko i jasno. Upravo do takvog zaključka je on došao,
premda su njemu za to bile potrebne četiri godine. - Da. Ili, bolje rečeno, to je razvod u kojem su oboje krivi.
Ovog je puta stanka bila kratka. - Složi li se gospođa Simonton da me pusti s posla, bih li vas mogla viđati
redovitije i češće? - upita Mcather.
Stupica broj dva. - To je zanimljivo pitanje. A ne mogu reći da nije dobrodošlo - uzvrati Kolnietz - ali prije nego
što uopće počnem otigovarati na njega, moram vas pitati zašto ste ga baš sada postavili.
Heather pocrveni. - Nisam sigurna. Nisam ga planirala postaviti. Kao da mi je nekako izletilo.
- Nastavite.
- Ali ima neke sveze s lim šio ste mi rekli o sebi.
- Nastavile.
hi, nekako... - zanuicala je - to vas nekako čini stvarnijim, ra-iijivijim.
- Ranjivijim ili dostupnijim? ; ,.
- Kako to mislite?
- Upravo sam vam rekao da se razvodim - objasni Kolnietz. - To me čini dostupnim za romancu. Imate li
romantične osjećaje prema meni?
Heather je ponovno pocrvenila. - Mislim da nemam.
- Ne pokušavam vam reći da biste ih trebali imati - nastavi Kolnietz - ali činjenica je da je vrlo uobičajeno da
pacijenti gaje romantične osjećaje prema svojim terapeutima, osobito kad znaju da su oni barem teoretski
raspoloživi.
- Znam to - izleti Heather, kao daje dijete koje su upravo prekorili. Zatim se zamislila. - Nisam sigurna, ali
stvarno mislim da se ne radi o tome. Nekako ste mi, sad kad znam da imate problema u braku, postali manje
savršeni. Manje daleki.
- Dobro je da shvaćate da nisam savršen - primijeti Kolnietz- -To je činjenica. Psihoterapeutski se postupak
najvećim dijelom sastoji u tome da slijepac vodi slijepca. ■ ■ ■ —
- Više volim da me vodi skroman slijepac, nego neki uštogljeni psihijatar koji misli da mu je sve jasno.
Kolnietz je bio svjestan da je sat gotovo istekao. Isto tako je bio svjestan svih onih stupica koje ih još čekaju. -
Možda je dobro da se vidimo redovitije i češće - reče - ali o tome ne biste trebali donijeti odluku ovako na
prečac. Kao prvo, morate pitati gospođu Simonton je li vas spremna redovito puštati za vrijeme radnog vremena.
A što je još važnije, to znači da ćemo se stalno morati boriti s problemom romantičnih osjećaja.
- Dok se budete borili s tim problemom - nastavio je - imajte na umu dvije stvari. Prva je ta da ja nisam
raspoloživ za romancu. I to ne zato što vas ne bih smatrao privlačnom, jer vi jeste privlačni. Ustvari, dio mene bi
volio daje raspoloživ. Ali ne može biti. Kako god bilo, ja sam vaš terapeut, što znači da smo u seksualnom smislu
jedno di tigom zabranjeni. I točka. Nema »ako«, »pa«, ni »ali«. Ali samim tim .<!<> vam ja to kažem, neću
postići da vi to u srcu povjerujete. Ne samo dn je vjerojatno da ćete imati seksualne i romantične fantazije u
svezi m mnom, već se od vas očekuje da mi ih ispričate, ma kako vam to neugodno bilo. Razumijete li?
I lealher kininu.
Kiid je otišla, prije ney,o što .-;<• pripremao za sljedećeg pacijenta, Kolnici/ <■ x«>rko osmjdinii /.i .-.<•!■(•,
znnjući kuko će mu bili teškodržati se zabrane, ali pritom misleći da je Heatherina spremnost da češće dolazi k
njemu možda početak promjene i da je možda, samo možda, ipak napravio pravi potez.
Georgia bi tek rijetko zažalila za koktelima koje su ona i njezin muž pili prije večere.
U njezinom životu više uglavnom nije bilo stresa, hvala Bogu. Ali dok su ona i Lutzina sjedile u svojoj sobi
čekajući da se oglasi zvono za večeru, osjećala je potrebu za nečim što bi joj umanjilo napetost. Nije se mogla
koncentrirati. Bio je to baš uznemirujući dan.
- ...i tako sam odlučila da ga dam uspavati, bude li potrebno -reče Lucy.
Georgia se uspravi. - Što?
- Pa, odlučila sam da Navora odnesem veterinaru i dam uspavati, ako mi ne preostane ništa drugo - ponovi Lucy.
- Ali, to je ubojstvo!
- E ti baš nemaš takta, Georgia.
- Oprosti - ispriča se Georgia. - Nisam razmišljala. Ali zašto bi ga dala uspavati kad ga toliko voliš?
- Zar nisi čula što sam ti pričala? Sve sam ti objasnila. Imaš pravo, to bi bilo umorstvo. Ali nakon ubojstva tog
jadnog mladića, shvatila sam koliko mi je stalo do vlastitog života. Čak više nego do Navorovog. A stvar je u
tome - on ili ja. Sto ću imati od života, budem li sjedila u New Warsawu i čekala da jadni Navor ugine?
- Ali to ti nije laka odluka, zar ne? - sućutno upita Georgia. Lucy su navrle suze na oči. - Ipak se nadam da to
neće biti
potrebno. Morat ću čekati barem četiri mjeseca na sobu u Santa Barbari, a možda će Navor do tada otići
prirodnim putem. A pokušat ću mu i naći novi dom. Ali, znaš, nešto me tješi. Već nekoliko dana kao da u glavi
čujem riječi: »Ja dođoh da život imaju, u potpunosti da ga imaju.« Dano nam je da živimo potpunim životom, a
ja to u New VVarsavvu ne mogu.
Ovo je privuklo Georginu pozornost. - Nisam znala da si religi-o/.na, I,ucy.
Nisam. Sumo so sjećam lih riječi još iz vremena kad sam kao dijeli' iSIn u crkvu. Nevjerojatno kako se te stvari
vraćaju. Ustvari, ja .-.am vrlo prizemljena o:.<>ki. Želim živjeti u ovom svijetu. Želim
zabave, koncerte, odlaske u kupovinu. A te mi riječi nekako poručuju da mi to i pripada. Ali, što je s tobom,
Georgia? Jesi li ti religiozna? Vjeruješ li u Boga?
- Ne znam, ali još od jutros pomalo razmišljam o toj temi -zamišljeno se osmjehnu Georgia. - I nekako sam i ja
razmišljala o tome da treba živjeti malo potpunijim životom.
Lucy se sva ozarila od uzbuđenja. - Oh, Georgia, pa to je divno! Znači li to da ćeš zamoliti svoju djecu da se sa
mnom preseliš u Zajednicu za zrelije osobe?
- Ne, nisam mislila na to. Ja ne želim zabave, koncerte ni odlaske u kupovinu. Ja sam se toga nasitila dok sam
bila u braku i živjela u New York Citvju i VVestchesteru.
- Sto onda za tebe znači živjeti potpunije?
- Ne znam, Lucy.
- Znači li to da ćeš neke stvari promijeniti?
- Ne znam, Lucy. Možda. Možda ne. Znam samo to da pomalo razmišljam o tome.
Oglasilo se zvono za večeru, prekinuvši Lucyjino propitkivanje. Georgia je bila zahvalna za to. Ovoliko
razmišljanja bilo je i više nego dovoljno.JEDANAEST
Nedjelja, 27. ožujka
Petri je proveo ne samo cijeli petak već i cijelu subotu radeći sam u Prijamnom uredu Willow Glena. Pregledao
je kartone sva trideset četiri korisnika koja su u proteklih godinu dana umrla dok je Heather Barsten bila u
smjeni. Zaključne medicinske bilješke bile su obeshrab-rujuće slične: »Korisnik brzo propada, zatražio
gospođicu Barsten, gospođica Barsten došla.« Ili: »Korisnik preminuo u prisustvu gospođice Barsten. Mirna
smrt. Obaviješten dr. Ortiz.« Ništa što bi ukazivalo na neke nenormalnosti.
Zatim je pregledao računalne ispise koje mu je gospođica McAdams priredila za smrti koje su nastupile prije
dvije i tri godine. Rezultati se nisu razlikovali od očekivanog. U prvih šest mjeseci otkako je gospođica Barsten
došla u Willow Glen, stopa smrtnosti u njezinoj smjeni bila je prosječna. A zatim se, u roku od nekoliko mjeseci,
udvostručila. Bilo je očito da nije smjesta počela ubijati, prvo je željela pridobiti povjerenje ljudi. Ali znao je da
će Simontonica istu tu činjenicu protumačiti na suprotan način: da su zato što su stekli povjerenje u Heather,
korisnici počeli odlučivati da umru dok je ona
dežurna.
U subotu navečer večerao je sam u Tea Shoppeu. Kad se vratio kući, uključio je novokupljeni televizor, ali bio je
previše zadubljen u misli da bi se mogao koncentrirati. Nešto se mora učiniti. Prvo uboj-sl vu u okrugu u četiri
godine - a nema uhićenja. Ah, znao je da istra-j»c* obično traju i traju, ali ubojstvo u staračkom domu svakako
mora biti jednostavnije, ne kompliciranije. U prva je dva i pol dana dobro napredovao, ali u ova posjednja tri nije
se maknuo s mrtve točke.
Isključivši svjetlo, više od sat vremena prevrtao se u krevetu prije nego Stoje napokon zaspao. Bio je svjestan
toga da ima potrebu do kazati se ovom istragom. Išlo tako je bio svjestan koliko želi ostavili lilisuk na sela. Ali
radilo se tu o još neeem. Šef $i\ nije tjerao, .ili IVIri je zniio koliki je piitisuk na Sel,i uilni telefonski po/.ivi
novinura,
svakodnevno jednaka, sumorna priopćenja u novinama i na radiju: »Tek se očekuje uhićenje u vezi s brutalnim
umorstvom u Staračkom domu Willow Glen. Policija izvještava da je istraga u tijeku.« Neće se još dugo moći
izvlačiti, a što onda?
Bio je tek zaspao kad je opet imao noćnu moru. Bila je jednaka kao i ona prije tri tjedna: mrlja koja se širila po
zidu netom oličene sobe; ista ona prljava, tamnozelena sluz koja je navirala, a on drži polugu u ruci i udara po
gipsanim pločama; mrlja se širi kroz izolaciju; on ne može otkriti odakle izlazi; odjednom se budi, obliven
znojem i ispunjen osjećajem jada, bijesa, stida i straha.
Nakon što su se osjećaji stišali, ostao je zbunjen tim snom. Prošli ga je put protumačio time što je doista ličio
sobu i u stanu je bio jak zadah boje. Ali kako da ga ovaj put objasni? Međutim, dok je razmišljao o njemu, ovaj
put mu se činilo da ima više smisla. Zar on ne oslikava snažno nezadovoljstvo koje osjeća zbog Willow Glena? I
zar nesposobnost da otkrije izvor iz kojeg potječe mrlja ne pokazuje njegovu nemogućnost da skupi dovoljno
dokaza pomoću kojih bi Heather Barsten optužio za ubojstvo?
Ali to ga nije umirilo. Osjećaj povezan sa sluzi, osjećaj gađenja i stida - zašto stida? pitao se - ostao je u njemu, i
prošla su dva sata prije nego što je ponovno uspio zaspati.
Nikakvo čudo što je zvonjavu telefona, u nedjelju ujutro, nekoliko minuta prije devet, doživio kao drzak napad
na svoj san. Bila je to gospođa Simonton. Zvala ga je od svoje kuće da ga obavijesti da Georgia Bates želi
razgovarati s njim. - Nemam pojma o čemu se radi. To nije nešto što bih očekivala od nje. Ali, rekla je da je
hitno.
Simontonica se ponudila da će i ona doći, ali joj je on odgovorio |đ;i neće biti potrebno. Ako zatreba, zvat će je.
Vozeći u Willow Glen, Petri je bio uzbuđen. Georgia Bates je bila
I neobična starica, ali ono što mu je rekla bilo je točno. Na tome praktički i zasniva cijeli slučaj. Možda će mu
sada dati onaj dio koji još uvijek nedostaje.
- Jeste li vidjeli moju torbicu? Kamo su stavili moju torbicu? -iLuđa ga je Carol pokušala zgrabiti dok se kretao
prema krilu, ali sada Tjr ver bio navikao na nju i jednostavno je otklonio njenu ruku, hita-[jtiei u sobu gospođe
Bates.
(ieorgia je bila odjevena za tu priliku. Čak je poslala Lucy u inevni boravak. Dočekala ga je ponašajući se poput
osobe koja se ipiitvo sprema poslužiti č.ij. - I Ivala vam što ste si uzeli vremena da tMe, poručnice - reče.- Nema
na čemu. - Petri je sjeo. - Čemu mogu zahvaliti to što ste me pozvali?
- Htjela sam vam reći da sam kriva.
Petri je bio tako zaprepašten da su mu misli stale. Nakon poduže stanke upita: - Krivi? Krivi za što?
Georgia nije odgovorila. U tišini koja je nastupila, Petriju je brujalo u glavi. On se sav usredotočio na Heather
Barsten, a sada... želi li ona reći da ...? Ne znajući o čemu se radi, on napokon prekinu šutnju: - Hoćete reći da
ste krivi za ubojstvo?
- Ne, ali sam mogla biti kriva - smireno uzvrati Georgia.
K vragu, pomisli Petri, zašto je ovo grozno mjesto tako zbunju-juće? - Kako to mislite, vi ste ga mogli ubiti?
- Upravo to. Mogla sam ga ubiti da sam htjela.
- Gospođo Bates - reče on strpljivo - mladić je ubijen između četiri i trideset i pet i trideset ujutro. Koliko nam je
poznato, ubijen je dok je ležao na krevetu, samo tri metra udaljen od pregratka za sestre. U to su vrijeme
gospođica Barsten ili gospođa Grimes, ili obje, sjedile u pregratku. Kako ste ga mogli ubiti na tri metra od njih?
- Sasvim sigurno sam ga mogla ubiti dok se gospođa Grimes nalazila u pregratku za sestre.
- Zašto gospođa Grimes?
- Gospođa Grimes voli čitati romane - reče mu ona. - Ona se sva zadubi u njih. Moglo bi se reći da zabije glavu u
njih. Dok čita, pored pregratka bi mogla eksplodirati bomba, a da ona to ne primijeti.
- Zašto mi to pričate?
- Rekla sam vam da sam se one noći kad se dogodilo ubojstvo probudila i otišla prošetati i vidjela kako Heather
i onaj mladić vode ljubav. Ono što vam nisam rekla je to da je u to isto vrijeme, gospođa Grimes bila u pregratku
za sestre i čitala. Ustvari, tom sam prilikom tri put prošla pored pregratka za sestre. Gospođa Grimes nije
nijedanput podigla glavu. Sumnjam da me uopće čula. Mislim da sam mogla mirne duše probosti tog mladića, a
da ona to uopće ne primijeti.
Petri se nasloni u stolici. Bio je to nov podatak. Ne ono što je želio, ali možda je to nešto značajno. Sjećao se da
se gospođa Grimes prilikom razgovoru nije doimala osobito živahnom. Ali, s druge strane, može li vjerovali
ovoj, po svoj prilici senilnoj ženi? Ako mu je prošli put dala točnu pođ;il;ik, to ne znači daje i ovo točno. Osini
loga, onfl je bila jedna od onih koji voli- Barstenlcu; možda je pokušava zaSiiiin
A teško je povjerovati da Grimesova, ma kako zadubljena u knjigu, ne bi primijetila da se na samo tri metra od
nje, u tihoj noći, dogodilo ubojstvo. Ali čak ako je to istina, to ne znači da Barstenova nije ubojica. Ustvari, to
samo potvrđuje da je mogla probosti žrtvu koja je ležala na krevetu, a da to gospođa Grimes ne primijeti. Među-
tim, to je otvaralo još jednu, uznemirujuću mogućnost: možda je bilo tko mogao probosti žrtvu, a da gospođa
Grimes to ne primijeti. Možda je to netko učinio dok je gospođica Barsten bila u šetnji. Ali tko? On se odjednom
prisjeti da je gospođa Bates rekla da je kriva.
- Rekli ste da vi niste ubili žrtvu, ali da ste to mogli učiniti. Također ste rekli da ste krivi. Ako niste ubili žrtvu, za
što ste krivi?
- Kriva sam za uskraćivanje informacija. Znate, nije bilo namjerno. Ali razmišljajući o svemu, shvatila sam da
vam prilikom našeg zadnjeg razgovora nisam dala cjelokupnu sliku.
- Kako?
- Pa, već sam vam dala jedan primjer. Rekla sam vam da sam one noći kad se dogodilo ubojstvo šetala uokolo,
ali nisam vam rekla da to gospođa Grimes uopće nije primijetila. To je jedan dio cjelokupne slike koji sam
izostavila. Ima i drugih.
- Nastavite.
- Rekla sam vam da su Heather i taj mladić imali seksualni odnos. Ali, nisam uvjerena da ste to smjestili kamo
treba. Odjednom mi je postalo jasno da vi možda mislite da je to nešto neobično. Da sam vam dala cjelokupnu
sliku, bila bih vam rekla da ovdje mnogi imaju seksualni odnos. ' ?
On zinu u nju. - Mnogi? Tko, na primjer?
- Na primjer, mi korisnici. Onaj mladić nije bio jedini koji je imao seksualni odnos. Ovdje ima jedan čovjek koji
stalno nekog pipka. Postoji jedan par koji često spava zajedno. Niste mislili da u Willow Glenu ima seksa, ha,
poručnice?
Petri prizna da nije.
- To i je problem s ljudima - nastavi Georgia. - Ne razmišljaju o lakvim stvarima. Misle da smo mi u staračkim
domovima već mrtvi. Ne pomišljaju da živimo stvarnim životom. Ne misle čak ni da smo u slanju počiniti
ubojstvo.
Želite reći da je ubojica netko od korisnika?
Ne /.nam, ali moguće je. Već sam vam rekla da sam i ja mogla Inu ubojica. Svakako morate i to uzeti u obzir.
Poručnik Petri se ponovno zavali u stolac i zadubi u misli. Navi kno '.<■ na lo daje doSavSi u Willow (ilen zašao
u posve nepoznatopodručje. Sada mu je postajalo jasno da je došao ovamo s mnogo unaprijed stvorenih
zaključaka. Možda nije dovoljno ozbiljno shvatio korisnike. On se nagnu naprijed. - Znate li tko je ubojica,
gospođo
Bates?
-Ne. .■■■■■..•
- Sumnjate li na koga?
- Ne. Ali ima«još nešto što sam vam propustila reći.
-Da?
- Rekla sam vam da Heather odlazi psihijatru, kao daje i to nešto neobično. Trebala sam dodati da mnogi odavde
odlaze psihijatru. Ili su bar jednom bili kod njega. I ja sam morala ići psihijatru prije godinu dana. Zaključio je
da sam senilna. Sto se mene tiče, ja sam zaključila da je on prilično glup za doktora.
- Je li to kojim slučajem bio doktor Kolnietz?
- Ne. To je bio doktor Davez, dolje u bolnici. Baš dobro ime za njega. Pravi davež.
- Znate li ikoga odavde, korisnika ili koga drugog, tko odlazi psihijatru?
- Ne, ali to ne znači da nitko ne odlazi. Mislila sam da biste to možda htjeli malo istražiti. A ima još nešto što
biste možda htjeli istražiti.
- Što je to?
- Koliko sam shvatila, sumnjičite Heather dijelom i zbog toga što se čini daje ubojica imao medicinsko znanje.
Možda ovdje ima i drugih ljudi, osim osoblja, koji imaju medicinsko znanje.
- Ponovno mislite na korisnike?
- Da. I mi imamo prošlost, znate.
Petri pogleda Georgiju s mješavinom divljenja i ljutnje. Stvarno inu je uspjela otvoriti oči. Ali, smetalo gaje stoje
ta starica toliko bolje zaključivala od njega. A i dalje gaje mučila sumnja hoće li ona biti pouzdan svjedok.
Možda bi joj mogao malo potkresati krila. - Kad ste rođeni? - upita.
- To ste me već pitali. 1912.
- I koliko vam je godina?
Do log je trenutka Georgia imala ugodan osjećaj da vlada situacijom. Međutim, nije razmišljala o tome koliku će
cijenu morati platili /.a lo. Ilila je to strahovita cijena. Ali imala je sveze s Ilealher i s gospodom Giochovvski i s
Ho^om. l.ice joj se sude bolno p.ifili kad je počelu računali. Sulno su im davali nn zn.ni].' kuji Je nadnevak i
godinu.
Morala je to zapamtiti. Bila je 1988. Koliko je godina prošlo od 1912. do 1988? Ona se zagleda u vlastite ruke
položene u krilu. Bile su to ruke stare žene. Na posljetku, podiže pogled: - Sedamdeset šest mi je godina,
poručnice.
Nešto prije ručka, dok je šetala hodnikom vježbajući kuk, Lucy Sto-larz je začula slabašan poziv u pomoć koji je
dopirao iz sobe gospođe Grochowski. Otvorila je vrata i zatekla Tima O'Haru gdje leži na podu, izvaljen pred
stolicom pored kreveta, u kojoj je bio sjedio. - Zovite Heather - reče joj gospođa Grochowski.
Mašući štapom, Lucy takoreći otrči do pregratka za sestre. - Tim O'Hara leži na podu u sobi gospođe
Grochowski - uzbuđeno reče.
Heather potrči hodnikom i utrča u sobu. Nagnula se nad Tima. Oči su mu bile otvorene, ali nisu reagirale.
Posluša mu disanje. Bilo je ravnomjerno, ali sporo i šumno. Uspravila se. - Žao mije, gospođo Grochowski, ali
mislim daje ponovno imao udar. Pozvat ću doktora.
- Ne. Molim vas, nemojte - reče gospođa Grochowski. -Ne?
- Ne. Cijelo vrijeme smo znali da će mu sljedeći udar biti posljednji. On umire, Heather, nema smisla zvati
doktora. Molim vas da odete po pomoć i podignete ga na krevet. Želim biti uz njega dok umire.
Glas gospođe Grochovvski bio je smiren, ali Heather je znala da M1 lo ona čudna smirenost koja se javlja u
kriznim trenucima. I sama vezana za Tima, premda drugačije od gospođe Grochovvski, Heather i<- bila očajna.
Prisilila se da mu ponovno pogleda u lice. Iz kuta usana, pa niz bradu, stade mu teći slina. Zar ga nikad više neće
vidici i na nogama? Uspravnog, s onim krasnim rumenim licem i grivom I »i jele kose, tako smirenog, a ipak
toliko muževnog?
Kh, bit će onako kako želi njegova draga, kako bi on sam želio. ilealher izjuri van. Vratila se pet minuta kasnije,
s tri bolničarke, vuka iz jednog krila, pa su pomakle gospođu Grochovvski bliže pro-• >lii. Zfltim su nježno
podigle Timovo masivno tijelo i položile ga na i icvrl, do nje. - Bojim se da ću ipak morati pozvati liječnika,
(iiocbovvski - reče Heather. - Nekom drugom prilikom bi bez lo;;.i, ali sad me Policija drži na oku. Morat ću
pozvati i
SiiiKniion.
Ma/,iiini|<ni. Ne brinite zbog loga. Doktor vjerojatno neće stići lilmn, hclpn.uvijam da će Tim do tada već otići.
A sada nas, molim
41, ONlttvIte u.i .iiiio.Heather je to shvaćala. Poželjela je poljubiti Tima za rastanak, ali je instinktivno znala da
ovaj trenutak pripada samo gospođi Gro-chowski. - Volim vas, gospođo Grochowski - reče. - Doći ću provjeriti
svakih dvadeset minuta. - Na to tiho zatvori vrata.
Nakon razgovora s Georgijom Bates - bio je svjestan da bi se prije moglo reći nakon njezinog razgovora s njim -
Petri se odvezao u Policijsku postaju. U telefonskom je imeniku pronašao broj i nazvao Berthu Grimes kod kuće.
Po svemu sudeći, nije bila začuđena što želi razgovarati s njom i što traži da mu kaže kako se dolazi do njezine
farme. Ali nije ni očekivao da će ta flegmatična žena, s kojom je razgovarao prije šest dana, biti začuđena.
Petri je dogovorio sastanak za kasno poslijepodne jer je želio razmisliti. Bio je silno siguran! Sada ga je Batesova
natjerala da razmotri druge mogućnosti. Ali, to ipak ne znači da Barstenica nije kriva; samo to da mora biti
otvoreniji, a to mu nije bilo lako. Postalo mu je jasno da teško odlučuje što će dalje, ako nije usredotočen na
jednu stvar. Barstenica je bila ta »jedna stvar«, a sada mora usmjeriti pozornost i na drugo. Pa ipak mu se ona i
dalje činila najsumnjivijom. Vrag je odnio, zašto mu se stalno vrzma po glavi?
Usmjeriti pozornost na drugo? Na što? Nije imao ništa za što bi se uhvatio. Gospođa Bates mu je ukazala na to
da bi se moglo raditi o nekom korisniku. Kad je razgovarao s njima, samo je ovlaš pogledao njihove kartone.
Sutra će ih podrobnije pregledati. Ali to što je rekla, bila je samo ideja. Moglo se raditi o bilo kome. Prvo će
razgovarati s gospođom Grimes, zato što je ona druga na koju bi se moglo posumnjati. Mogla je to učiniti dok je
Heather bila u šetnji, ali teško da bi ona bila taj tip. Ipak će je malo pritisnuti, još toga popodneva. A što ako ništa
ne sazna? Mogla bi biti neka druga sestra ili bolničarka. Bilo tko od osoblja. Netko od liječnika. Rođak ili
posjetitelj. Do đavola, mogao bi biti bilo tko. Tko? Zašto? Osjećao se kao u vakumu
- izgubljen u prostoru, u mraku.
Farma Grimesovih podsjećala je na onu Kubrickovih, samo što je bila zapuštenija. Namještaj u dnevnoj sobi bio
je mjestimično dotra-jao i na njemu nije bilo plastičnih navlaka. Stolić za kavu bio je prašnjav. Bertha Grimes
očito nije osobita kiu'.urica, pomisli Petri.
- Oprostite što vas uznemiravam u nedjelju popodne - reče on - ali istraga ne može čeknti. Ne bismo hi jeli da se
dogodi još jedno umorstvo, zar ne, dok mi odugovlačimo.
Bertha ne reče ništa. Petri se zagleda u njezino ravnodušno lice, nagađajući da joj mora biti šezdesetak godina,
ali ne naslućujući ništa osim kroničnog pomanjkanja živosti. - Recite mi nešto o sebi - zamoli on.
- Nema se što reći.
- Udati?
- Jasno. Ne bih mogla sama održavati ovu farmu.
- Dakle, farma je u punom pogonu? ; j
- Sam upravo muze krave.
Petri se osmjehnu, pokušavajući je uvući u razgovor. - Mljekari moraju raditi i nedjeljom, baš kao i mi detektivi,
zar ne? Nema sumnje, težak život.
- Ali više ne donosi novac. Razmišljamo o odlasku u mirovinu.
- Imate li djece?
- Imamo troje, ali odrasli su i otišli.
- Imate li kakav hobi?
- Ne. Samo čitanje.
- Oh, što volite čitati?
- Najviše ljubavne priče. Znate, ljubice.
- Koliko ih pročitate?
- Ne znam. Možda pet, deset tjedno.
- Jooj, pa to je puno. Kad sve to stignete?
- Nema problema otkad su djeca odrasla, a ja dobila posao u Willow Glenu. Noću je prilično mirno.
- Znači, puno čitate dok ste dežurni.
- Da. Čitam i kod kuće. Ali tamo je odlično. Poklapalo se.
Petri promijeni temu, znajući da će se vratiti na nju. - Kakva je osoba bio gospodin Solaris?
- Nije pravio nikakvih problema.
- Nikavih problema?
- Hoću reći, bilo je lako brinuti se za njega.
- Je li vam bio simpatičan, gospođo Grimes?
- Svakako. Svima je bio simpatičan. Jeste li smatrali daje inteligentan?
Ovo ju je možda malo zbunilo. - Eh, to ne bih znala reći. Nisam \mh puno kontaktirala s njim. Meni je bila
gnjavaža koristiti se onom pločicom za slova. Ali ostali su govorili da je jnl«> pametan.Petri je lako povjerovao
da gospođa Grimes nije mnogo kontaktirala sa Stephenom. - Imate li kakvu ideju tko ga je mogao ubiti? -upita.
-Ne.
- Gospođica Barsten imala je pristup do njega. Mogla je to učiniti u hodniku ispred spremišta.
- Heahter je previše dobra da bi učinila tako što.
- A netko od korisnika? Znate li ikoga tko bi mogao učiniti tako nešto?
-Ne.
Petri ponovno promijeni smjer. - Je li te noći kad je izvršeno ubojstvo bilo prilično tiho?
- Pa, Luda je Carol, to je Rachelina cimerica, počela zavijati negdje oko dva. Nju to povremno hvata. Ali
Heather joj je dala injekciju i to ju je uspavalo. Nakon toga je bilo stvarno mirno.
- Nitko od korisnika nije se probudio i hodao uokolo?
- Koliko se ja sjećam, ne.
- A oko četiri, kad je gospođica Barsten slagala lijekove, u društvu žrtve pred spremištem? Je li se tada tko
probudio?
-Ne.
- Niste vidjeli gospođu Bates kako seta uokolo?
-Ne.
- Rekli ste mi da je oko četiri i trideset gospođica Barsten otišla u šetnju i vratila se oko pet.
- Tako je.
- Znači, u tom ste vremenu bili sami u pregratku za sestre?
- Da.
- Jeste li u tom razdoblju vidjeli da se koji korisnik probudio i hodao uokolo?
-Ne.
- Jeste li uopće ikoga vidjeli? -Ne.
- Stvarno nije bilo nikoga?
- Ne bih rekla.
- Zašto ne?
- Jer bih ga vidjela.
- Ali, rekli ste mi d;i noću mnogo čitate. Nije li moguće da ste čitali dok je gospođicu Harsten bila u šetnji? I da
ste bili toliko zadubljeni u knjizi da niste primijetili kn«l i<- netkn prošao?
- Pretpostavljam da je to moguće - nevoljko prizna Bertha - ali je malo vjerojatno.
Došao je trenutak da postane oštar. - Ne slažem se - reče Petri -mislim da je to itekako vjerojatno. Je li istina da
vas druge sestre i bolničarke zadirkuju zbog vaših romana, zbog toga kako se zanesete njima, te govore da bi i
bomba mogla eksplodirati, a da vi to ne primijetite dok čitate?
Po prvi put Petri primijeti daje izrazila neki stvarni osjećaj. Bertha je pocrvenjela, a zatim poprimila preplašen
izraz. - Da, zadirkuju me - reče.
Pucao je na slijepo i pogodio. Pokazalo se da je Georgia Bates uistinu vrlo pouzdan svjedok. A sad, kad se
Grimesica malo smekšala, sad je tren da nastavi s pritiskom. - Osim toga se ne slažem s tim da vam uopće nije
palo na pamet tko bi mogao biti ubojica. Mislim da vi znate tko bi to mogao biti. Radi se o gospođici Barsten,
nije li tako?
Ali ona se nije dala. - Već sam vam rekla. Nije ona taj tip. Sumnjam.
-Tko onda?
- Već sam vam rekla da ne znam.
- Ne pada vam na pamet nitko od korisnika tko je to mogao učiniti?
-Ne. ■ ■■;;
- Svi su vam korisnici dragi?
- Naravno. ;
Vratilo se Berthino odsutno držanje. Ovog je puta treba stvarno jrotresti, pomisli Petri. - Mislim da ne shvaćate
koliko je situacija oz-jiljna, gospođo Grimes. Vaša situacija. Vi ste jedna od glavnih osum-^lieenih u ovom
slučaju. Vi ste mogli prići žrtvi kad god ste htjeli. Ijnali ste pristup do oružja kojim je ubojstvo izvršeno. U
vremenu kad |r ubijen, vi ste bili sami s pokojnikom.
Ja to nisam učinila! - Bertha je u obrani skoro skočila sa stolca, l'elri je držao daje to istina, ali dosad je već
shvatio daje pritisak l»ij bolja strategija kad se radi o ovoj ženi. -Vrlo je vjerojatno daje ubi-|rn dok je gospođica
Barsten bila u šetnji - nastavio je. - Vi nemate ali-)l|n. Mislim da će vam biti najbolje da surađujete, gospođo
Grimes. Herlha se doimala uplašenom. - Učinit ću što mogu. Petri je i dalje n.iv.iljivao. - Rekli ste da su vam svi
korisnici sim-§«lieni, Ne vjei njeni vam, gospodo Grimes. Ne vjerujem da su svi < .tilei jednako •.impatični.- Pa,
neki nisu toliko simpatični kao drugi. Ne mogu reći da mi je Luda Carol simpatična, s tim svojim zapomaganjem
da joj je netko ukrao torbicu. A naravno, ni Rachel mi nije simpatična.
- Rachel?
- Rachel Stimson. Ona je Carolina cimerica.
- Rekli ste »naravno«.
- Jasno, onja nikom nije simpatična.
- Oh, kako to?
- Pa ona nikad ne govori, a kad progovori, to je uvijek neka podlost. Osim toga, grize.
- Grize?
- Da. Nema nijedne sestre ni bolničarke u Willow Glenu koju Rachel nije ugrizla.
- Kako ih grize?
- Neki put dok je peru, a ona je loše raspoložena. Tada su potrebne tri ili četiri bolničarke ili sestre da je
obuzdaju. Tada grize. Za mene to nije neki problem jer sam ja u noćnim smjenama, a noću ne peremo korisnike.
Ali jednom ili dvaput godišnje, kad je neka velika oluja, pozovu me za pripomoć u dnevnoj smjeni. Tako da je i
mene jednom ugrizla. Vidjela sam je. Ona je opaka.
- Mislite li, dakle, daje ona mogla ubiti žrtvu? ;
- Oh, ne, nikako.
- Zašto ne?
- Zato što su njoj amputirane obje noge. Ona nema nogu. Petrija je bilo obuzelo uzbuđenje, ali sad je opet
splasnulo. - Znači, vezana je za krevet?
- Ne, dobro se snalazi s invalidskim kolicima. Čak se može sama prebaciti iz kreveta u njih. Snažna je.
- Razmišljajući unatrag, Petriju se sad činilo da ju je zapamtio kad je prije pet dana razgovarao s korisnicima.
Tada ju je doživio samo kao još jednu staricu od koje nema nikakve osobite pomoći. To je vjerojatno bila ona
koja je sjedila u invalidskim kolicima ispred svoga kreveta. Mislio je da je nijema, jer nije odgovorila ni na jedno
njegovo pitanje. Nešto mu pade na um. - Znači da je vozite uokolo?
- Ne. Ona se sama vozi. Šiba uokolo k'o prava profesionalka.
- Ima li drugih korisnika koje ne volilr?
- hi, ima jos ji'diin. Ni njega nitko ne voli.
- A iko jt1 !<>?
- llank Mnitin. Taj bi stalno pipkno "/.cn§,
- Pipkao?
- Da. Opsjednut je seksom. Zovemo ga Uspaljeni Hank. Meni, hvala Bogu, ne prilazi - doda ona sa zadovoljnim
osmijehom.
K vragu, pomisli Petri, opet se počela opuštati. - Ne zaboravite da ste pod istragom, gospođo Grimes - podsjeti je
on. - Mislite li da bi taj Uspaljeni Hank mogao biti ubojica?
- Sumnjam u to.
- Zašto?
- Pa, nitko ga ne voli, ali ga svj smatraju bezopasnim.
- Zbog čega je bezopasan?
- Ne znam.
- Je li slab ili vezan za krevet?
- Ne, pokretan je. Dobrog zdravlja. Ne znam zašto je uopće u Willow Glenu. Malo šepa, ali to je sve.
- On bi dakle tjelesno bio u stanju nekoga ubiti?
- Svakako. :
- Prije nego ostali korisnici?
- Kad malo bolje razmislim, vjerojatno da.
Petri zasta da razmisli. Još nisu razgovarali o motivu. - Kakav je bio odnos žrtve i tog Uspaljenog Hanka?
- Ne znam.
- Surađujte, gospođo Grimes! - podsjeti je on.
- S njim se nije moglo razgovarati, osim preko ploče sa slovima. Većina korisnika se nije trudila.
- A Hank Martin?
- Koliko ja znam, ne.
- Pada li vam na pamet ikakav razlog zbog kojeg bi gospodin |Mnrtin mogao imati nešto protiv žrtve?
-Ne.
- A ona druga korisnica, kako se ono zvala?
- Rachel Stimson.
- Je li ona razgovarala sa žrtvom?
Sumnjam. Rachel ne razgovara ni s onima s kojima je lako raz-Inv.ii .iij.
lc li ona imala razloga da ne voli žrtvu?
- Koliko ja znam, ne.
Petri je osjećao daje vjerojatno iscrpio i Berthino znanje i njezi-111 iiiflšiu, ali je melodično nastavio. - Ima li
drugih korisnika koje ne uliti?_Ne. ■■■''■■'■■■ ■■■'.-'■■■ '-'■.■■■■'■■■'■ : -' ■ ■■■!■
. ■■■■... -:..■■/■■- :■-,.!.
- Jeste li sigurni?
- Da. Naravno, neki su mi draži od drugih. Na primjer, gospođa Grochowski. Nju svi vole. Ali na krilu C nema
drugih koji mi nisu simpatični.
Petri je bilježio. Neće biti u stanju dugo održavati ovu ženu zainteresiranom, ali,bit će najbolje da je još ne pušta
s udice. - Hvala vam na vašem vremenu, gospođo Grimes - reče - ali želim vas podsjetiti da ste i dalje jedna od
glavnih osumnjičenih u ovom slučaju, pa vas molim za suradnju. Molim vas da nikome, ali stvarno nikome, ne
govorite o ovom razgovoru, ni o čemu je bilo riječi. Razumijete li?
Razumjela je.
Vozeći se natrag u New Warsaw, Petri je razmišljao kako je to za što se može uhvatiti, još uvijek jadno. Gospođa
Grimes je i dalje sumnjiva, mada je on to napuhao u razgovoru s njom; jednostavno nije bila tip ubojice. Očito je
da će morati što prije porazgovarati s tim Uspaljenim Hankom. Možda ga i ona gospođa Stimson nekamo odve-
de; ako ništa drugo, vrijedi pokušati. Ali gospođica Barsten je ostala najvjerojatniji kandidat. Ipak, nije mogao ne
primijetiti kakva je to ironija da je netko toliko zadubljen u roman da nije ni svjestan kako se tri metra od njega
dogodilo stvarno umorstvo.
DVANAEST
Ponedjeljak, 28. ožujka
i Peggy Valeno nalazila se u pregratku za sestre kad se Petri u osam
; ujutro pojavio u krilu C. Objasnio joj je da mora pregledati sve kar-
j tone korisnika. Prvotna mu je namjera bila odmah se baciti na kar-
j tone Hanka Martina i Rachel Stimson, ali kako je dan ranije zaključio
da je opasno usredotočiti se samo na jednog osumnjičenog, odlučio
| je proći kartone onako kako su složeni. To jest, prema brojevima
soba. Tek kad ih sve pogleda, počet će donositi zaključke - bude li ih
I bilo.
Upravo je sjeo kad se Heather vratila s vizite, sva svježa u na-šrkrobljenoj bijeloj uniformi. Za oboje je to bio
neugodan trenutak. On odluči graditi se daje ne vidi. I ona je došla u napast da učini isto. j Ali onda joj sinu da je
to prilika da ga bočne, da ga dovede u nezgodan položaj, da mu vrati nešto od onoga stoje sam započeo. - Dobro
jutro, poručnice - reče. - Rekli ste mi da ćete me držati na oku, ali nisam znala da to mislite doslovno.
Petri se i dalje nije obazirao na nju. Nakon njezine se primjedbe, osjećao još neugodnije. Vrag nek' je nosi,
pomisli, i podsjeti samoga sobe da je ona i dalje njegov glavni osumnjičeni. Nije li rezervirano držanje posve
razumljivo u takvim okolnostima? On se zagleda u prvi kiuton i svoj prazni blok za pisanje, te se bez riječi dade
na posao koji ('•<• potrajati cijelo jutro.
i )no Sto bi inače za Peggy bio dosadan vikend, prošlo je nevjerojatno Ih /,o. Prala je suđe i obavljala kućne
poslove, što se u njezinoj obitelji uiVkivalo od nje, zadubljena u misli. Tko bi mislio da se može toliko
i.i-'inISljati!?
l)n je Sloplien bio dobar, a njegovo ubojstvo zlo, bile su činjenice. ■i" I«1 mogla učinili s njima? Mogla je
pobjeći od njh ili zakoraknuti iluli^j«4 u njih. Nikuda nci'r znnti znšto je iziibrtiln ovo poionje.Kad se spustila
večer, u subotu, Peggy nije znala bi li se smijala ili plakala. Došlo joj je da se smije zato što se riješila
smetenosti. Došlo joj je da plače zato što je jasno shvatila težinu tereta. Shvatila je da su dobro i zlo stvarnost.
Teret je bio izbor koji joj je preostajao nakon te spoznaje. Mogla je birati kakva će osoba - kakva Peggy -biti.
Cijelu je nedjelju provela zaokupljena tim izborom. Čim je u ponedjeljak ujutro došla na posao i saznala da je
Tim umro, shvatila je da joj se pruža prva prilika da postupi u skladu s tim saznanjem. Gospođu Grochowski će
trebati okupati, kao i obično. To je bio njezin posao, ali nitko ne kaže da ona ne može učiniti i nešto više.
Ušavši u sobu gospođe Grochovvski, začudila se kako to i nije tako lako. Djelomično je to bilo zbog plahosti. Ali
djelomično i zbog toga što je to bio posve nov napor za nju; trud da se namjerno učini nešto. - Samo sam vam
htjela reći - kaza - koliko suosjećam s vama zbog toga što je Tim jučer umro.
- Hvala ti, Peggy - umorno se osmjehnu gospođa Grochowski.
- Kako se držite?
- Pa, cijelo sam vrijeme to znala, oboje smo znali, da Tim neće još dugo. Ne mogu reći daje to za mene bilo
iznenađenje. Bit će mi dobro.
Peggy više nije imala što reći. Osjećajući se kao da je malo splasnula, ona pođe u kupaonicu po lavor.
- Peggy - začu se glas iz sobe - dođi! Peggy se vrati natrag.
- Htjela bih ti reći da sam ti stvarno zahvalna - reče gospođa Grochowski. - Baš zahvalna. Drago mije što brineš
za mene. Ja znam brinuti za druge, ali moram naučiti prihvatiti tuđu brigu. Hvala ti.
Peggy se sva ozarila. A onda se nespretno promeškolji, prije nego što je rekla: - Baš lijepo od vas što ste shvatili
da se trudim.
Gospođa Grochowski joj se osmjehnu. - Kažu daje veći blagoslov dati nego dobiti. Možda je to i točno dok si
mlad. Ali, kad ostarimo, moramo ponovno naučiti primati. Ja baš i ne znam primiti tuđu brigu, Peggy. Za mene
je to velik problem. Mislim da je za mene veći blagoslov primiti nego dati.
- Eh, ja sam još mlada - uzvrati Peggy - i ja tek učim pružiti pažnju. Ustvari, vi ste mi k;io neki eksperiment.
Odlučila sam da ću naučiti brinuli. Ali no znam kako.
- Možda je dovoljno htjeti - uzvrati gospodo (iiorhovvski. - Možda 1 nye potrebno niStn drugo vei'1 da ti bude
stalo I >< >•.!.! si ini reći da
ti je žao zbog Tima. To je dovoljno. Drugo mi i ne treba. Mislim daje jedan od problema koji ljudi imaju kad žele
mariti za druge, što vjeruju kako im to moraju nečim dokazati. Ja nemam potrebu da ti išta učiniš kako bi mi to
dokazala.
- Ali što da onda učinim?
- Možda bi mogla sjesti do mene i držati me za ruku.
Peggy sjedne uz krevet gospođe Grochowski i uhvati je za ruku. - Ali, što da vam kažem?
- Nemam potrebu da mi išta kažeš. Samo me drži za ruku - reče gospođa Grochovvski. A zatim doda: - Molim te.
Peggyju je držala za ruku. Činilo se da će tišina vječno potrajati. Ali na posljetku, gospođa Grochowski poče
pričati. - Rekla sam ti samo djelomičnu istinu, Peggy - kaza. - Rekla sam ti da to nije bilo nikakvo iznenađenje.
Za jedan dio mene i nije. Za onaj dio koji razmišlja. Ali srce je nešto drugo. Ne znam zašto je srce začuđeno, ali
jest. Čak sam sve unaprijed isplanirala, znaš. Mislila sam da ću tražiti da ga polože uz mene, bude li smrt
dolazila polako. Tako je i bilo. Posljednji sat njegovog života bila sam uz njega. Upravo onako kako sam htjela, i
jako mi je drago zbog toga. Na neki je način bilo divno. Ali nisam znala da će to biti toliki šok.
Peggy podiže pogled i vidje da je gospođa Grochovvski počela tiho plakati. - Vjerujem u Raj, znaš - nastavila je
gospođa Grochovvski. - Vjerujem da je Timu sada bolje nego što mu je bilo ovdje, sa mnom, u Willow Glenu.
Ali više bih voljela da sam ja prva umrla. To je sebično, ali tako je. Ne žalim njega. Sebe žalim. Dala bih ne
znam Slo da nije umro.
Suze su sve brže navirale. I Peggy poče plakati s njom. Ali dok su suze gospode Grochovvski bile suze boli,
Peggyne su bile suze zah-viilnosti, gotovo radosti. Još nije sasvim shvaćala zašto, ali osjećala se f udno
počašćenom.
Ak<> se može reći da je netko tko pomalo šepa i nosi štap, uletio u buhu, onda je Lucy učinila upravo to. - Na
fizikalnoj terapiji su mi li da suira mogu kući - objavi ona, široko se osmjehujući. - Već junu nazvala Roba i
ujutro dolazi po mene. Na putu natrag, svratit fio do šlenare da pokupimo Navora. Idem kući, Georgia.
IdemGeorgia je odgovorila s razdraganošću u kojoj je bilo primjesa tuge, - Divno, Lucy. Drago mi je zbog tebe.
Ali meni ćeš nedostajati. Bilo mi je baš lijepo s tobom i sumnjam da će mi s nekim drugim biti tako.
Lucy odluči još jednom pokušati. - Ali ne moraš dobiti drugu cimericu, Georgia. Ne mogu vjerovati da bi te
tvoja djeca mogla držati ovdje protiv tvoje volje. Možeš poći k meni, a onda sa mnom u Santa Barbaru.
-,
- Ne, Lucy, moram ostati ovdje. ;;
- Ali zašto? Zdrava si. Nisi senilna.
Georgia se potrudila da odgovori ovoj ženi koja joj je bila draga, ali koja je bila dosta različita od nje. Lucy nije
znala što se sve odvijalo u njezinoj glavi u ova posljednja tri dana; i ona sama je to tek počinjala razabirati. Ali
ipak je znala toliko da je mogla odlučno odgovoriti: - Moram ostati ovdje da bih naučila.
- Naučila? Naučila što?
Georgia je tražila pravu riječ. Bila je pomalo začuđena onim što je izgovorila. - Nešto o moći, čini mi se.
- O moći? Što hoćeš reći?
- Pa, i ti si ovdje naučila nešto o moći, Lucy. Donijela si nekoliko vrlo moćnih odluka. Zaključila si daje tvoj
život važniji od Navorovog i odlučila sasvim se odvojiti od svojih korijena i preseliti na drugi kraj zemlje. Uzela
si vlastiti život u svoje ruke, ovladala njime.
Lucy se na tren zamisli. - Lijepo si to rekla. Ali ja ne mislim da se to dogodilo zbog Willow Glena, a i dalje ne
razumijem zašto ti želiš ostati, Georgia. Što možeš naučiti o moći na ovako groznom mjestu?
Bilo je to dobro pitanje i Georgia se potrudila da odgovori na njega. U posljednjih nekoliko dana dogodilo joj se
više toga - ili bolje rečeno, u njoj se zbilo više toga - nego u nekoliko godina. Iako joj je to bilo sasvim novo,
pritom se osjećala dobro. Lucy se to moglo činiti čudnim, a onima vani još čudnijim, ali Willow Glen je bio
mjesto u kojem su se stvari događale. Još je mnogo toga morala shvatiti, ali više nije pokušavala održati obmanu
da je to »grozno mjesto« ili da je tu zatvorena protiv svoje volje. Pomislila je na Heather, a osobito na gospođu
Grochovvski. - Ovdje ima ljudi od kojih mogu nešto naučili, l,uty- napokon odgovori. - Valjda svatko putuje
svojim putem. Ti ćeš mnogo naučiti od koncerata i Santa Barbare. Stvari koje ja moram naučili, barem za sada,
su ovdje.
Kli, ne mogu reći da ie i,T/umijem, Gi'oi>>ia. Ali istina je, djelu jcS snažnije nex<> kud smo se upoznale.
- Hvala ti. Nadam se da ćeš mi pisati kad stigneš u Santa Barbaru, da čujem kako je. I još nešto, Lucy, znam da
to ne želiš - razmišljala sam o tome, možda se čak i molila - ali, budeš li morala dati uspavati Navora, to je
sasvim u redu. Znam to.
Lucy su navrle suze na oči zbog toga što je netko razumije. - Georgia, znaš da se još uvijek teško saginjem. Bi li
ustala iz te stolice da se zagrlimo?
Georgia je posluša. Bilo je to prvi put u mnogo godina da su se s nekim zagrlile.
Petri je otišao na ručak u Policijsku postaju, a zatim se vratio da do kraja pregleda kartone. Sada kad ih je sve
pregledao, uistinu je vidio razloga da se usredotoči na dva korisnika koja se nisu sviđala gospođi Grimes: na
Rachel Stimson i na Hanka Martina.
U kartonima osam korisnika s krila C bilo je upisano da su odlazili psihijatru. Gospođa Bates, koja je bila jedna
od njih, stvarno je »pogodila u sridu«. Ali za razliku od Heather Barsten, nijedan od njih nije odlazio na
psihoterapiju. S jednim jedinim izuzetkom, svi su se izvještaji o njima, kao i oni o gospođi Bates i gospodinu
Martinu, svodili na to da su senilni ili da imaju oštećenje mozga. Izuzetak je bila gospođa Stimson, čiji se
izvještaj razlikovao i u svakom drugom pogledu: jedino njega je napisao doktor Kolnietz; bio je to jedini pregled
na zahtjev Willow Glena, kako bi im pomogao pri obradi korisnika; i bio je jedini koji nije postavljao dijagnozu
ni davao preporuku u pogledu liječenja. Napisan prije tri godine, bio je vrlo kratak: »Ova žena, kronično
ispunjena mržnjom, koja se vjerojatno ne može nazvati stvarno psihotičnom (premda je to teško odrediti) očituje
destruktivno ponašanje na koje, po mom mišljenju, neće djelovati terapeut ske doze psihoaktivnih lijekova.
Stoga ne mogu preporučiti ništa osim onog što već koristite: povremenu, kratkotrajnu primjenu vezanja, kada je
to neophodno.«
Petrijevti je pozornost privukao izraz »destruktivno ponašanje«. Bio |i< unesen samo za gospođu Stimson i za
gospodina Martina. Druge hv /.boj; njihovih problema, kao što je na primjer bilo mokrenje po sebi, Sto se
događalo gospođi Bates, ili lutanje i ponavljanje jedne Ir iste rečenice, stoje činila gospođa Kubrick, moglo
smatrati nepoželjnima - možda i nulodestrukiivnima - ali nikako napasnima. Medinim, kroz sve izvještaje <>
gospođi Slimson provlačilo se nasilje,
1 zloću: bilješke o tome kuko Je izgri/ln bolničiiike i se.ne; opogrdnim, svakotjednim napadima na supruga; o
iznenadnim nastupima šutnje koji su se izmjenjivali s nepredvidivim verbalnim napadima; kao i često
spominjanje nevjerojatne snage, za nekog tako mršavog i starog. Izvještaji o gospodinu Martinu također su,
premda na drugi način, jasno otkrivali sklonost napasnom ponašanju: često opijanje i sukobi na javnim mjestima,
prije nego stoje smješten u Wi-llow Glen, te ponavljano, ničim izazvano seksualno salijetanje - više od
salijetanja, zapravo napastovanje, na granici pokušaja silovanja.
Na tom kartonu nije bilo ničega na osnovu čega bi se moglo zaključiti da je Hank Martin imao ikakvu
medicinsku izobrazbu. To, dakako, nije značilo da stvarno nije. Međutim, bilo je začuđujuće da je gospođa Bates
i to pogodila. Već se iz samih kartona moglo vidjeti da su barem tri korisnika s krila C nekad radila u zdravstvu.
Jedna od njih bila je gospođa Stimson, za koju je prilikom prijama, pred osam godina, uneseno: »Ova
sedamdesetčetverogodišnja umirovljena medicinska sestra...«
Ali ono što je osobito zanimalo Petrija, bilo je kako je Hank Martin uopće dospio u Willow Glen. Da, imao je
mali udar, ali ne takav od kojeg bi ostao nemoćan. Upotrebljavao je štap, ali mnoge bilješke u kartonu ukazivale
su na to da mu on nije stvarno potreban. Istina, po svemu sudeći je imao maniju veličine i umišljao da je u
Drugom svjetskom ratu bio pilotska zvijezda, ali što onda? Čak su se i sa socijalnog stalno propitivali je li mu
potrebna zdravstvena njega. Dakako, opsjednutost seksom mogla bi biti posljedica oštećenja mozga, kako se
navodilo u posljednjem izvještaju gospođe Simonton, pa ipak, kao što je primijetila gospođa Grimes, on je bio
tjelesno najzdraviji korisnik krila C - u svakom slučaju dovoljno snažan da može počiniti ubojstvo. Iz svega
onog što je proizlazilo iz njegovog kartona, čovjek bi ga prije smjestio u zatvor nego u starački dom.
Petri odluči početi s Hankom Martinom. Zatekao ga je gdje sjedi u dnevnom boravku, niskog, mršavog čovjeka
pored kojeg je bio naslonjen štap. Petri primijeti da djeluje mlađe od onoga što piše na kartonu, kratko podšišana
kosa još uvijek je bila gusta i crvena. - Dobar dan, gospodine Martin - oglasi se on. - Možda ćete se sjetiti da sam
početkom prošlog tjedna kratko razgovarao s vama. Sada bih htio malo poduže razgovarati s bistrim korisnicima,
da vidim mogu li mi pomoći riješili to grozno umorstvo onog jadnog, bespomoćnog mladića.
I Innku je bilo drago Slo mu je odao priznanje /.a njegovu bistrinu. - Svnkako, učinit ću sve što mogu dn vam
pomognem.
- Imate li ideju tko je mogao počiniti nešto tako grozno?
- Volio bih da imam. Već bih ga ščepao i dovukao u Policijsku | postaju.
Petriju odjednom pade na um izraz »mali ptič, vel'ki krič«. - Rekli | ste to kao da ste bili vrlo bliski sa žrtvom.
- Nisam.
- A u kakvom ste odnosu bili?
Nasta dovoljno duga stanka da se Petri mogao zagledati u Han-Ikove oči, dok je govorio: - Mi zapravo nismo
bili ni u kakvom odno-|su. S njim nije bio lako razgovarati, znate. Ploča sa slovima, i sve to.
U tim je očima već bio strah, pomisli Petri. - Niste uopće imali | nikakav odnos?
- Ne, nikad nisam razgovarao s njim.
- Što ste osjećali prema njemu?
- Oh, bio mi je simpatičan.
Petri ga zaskoči. - Kako vam je mogao biti simpatičan kad nikad I niste razgovarali s njim, kad uopće niste imali
nikakav odnos s njim?
- Pa, on je svima bio simpatičan - neuvjerljivo odgovori Hank. |- To sam htio reći. - Počele su mu drhtati ruke.
- Što prikrivate, gospodine Martin?
- Ništa.
- Imam osjećaj da mi ne govorite istinu, gospodine Martin.
- Ja nisam lažljivac - razmetljivo reče Hank, nastojeći zvučati |samouvjereno, usprkos drhtavim rukama.
Petri je točno znao što dalje. - Jeste li ikad služili Vojsku, gospo-Idine Martin?
- Da, bio sam lovački pilot za vrijeme Drugog svjetskog rata.
- Oho, kad ste se priključili Zrakoplovstvu?
- Još prije Pearl Harbora - ponosno odgovori Petri. - Početkom
11941. Vidio sam što se sprema, pa sam bio jedan od onih koji su se lltvili u Royal Canadian Air Force. Borio
sam se sa »Švabama« nad Sjevernim Atlantikom.
- Čime ste se bavili prije toga?
- Svim i svačim. Uglavnom graditeljstvom.
- Koliko ste najduže radili na nekom od tih poslova?
I lank nije bio spreman na to pitanje. - Nekoliko mjeseci-bubnu. Kud sic lodcin. ■.■ospodine Martin? I
>cv<INln <) t • ■, < ■ i <Kao što je i očekivao, sve to nije imalo sveze jedno s drugim. Je li ovaj razmetljivac
ubojica, to nije znao, ali Petriju je bilo jasno da ima posla s lažljivcem i to nesimpatičnim. Nije dugo čekao da ga
spusti na zemlju. - Ako mi govorite istinu, što sumnjam, to bi značilo da ste u tridesetprvoj stupili u
Zrakoplovstvo. Osim toga, dobio sam dojam da ste bili potucalo, radeći svakojake poslove.
Tridesetjednogodisnja potucala nisu obučavana za lovačke pilote, gospodine Martin.
Hank je desnom rukom grčevito češao lijevu podlakticu. - Služio sam domovini - reče.
- U tom biste slučaju morali imati otpusnicu iz Vojske - nastavi Petri. - Ali čak i ako mi kažete da ste je izgubili,
nije važno. Postoje zapisi o takvim stvarima. Ne bi mi bio problem provjeriti, iako sam uvjeren kako me ne biste
željeli izlagati takvoj nepotrebnoj muci.
Hank se snuždio. - Za vrijeme Rata bio sam automehaničar u vojsci - prizna. - Nikada nisam bio u Europi.
- Hvala, gospodine Martin, to mi se čini bliže stvarnosti. Ali još uvijek nisam zadovoljan s vama. Prije samo pet
minuta zdušno ste me uvjeravali da niste lažljivac, a odmah zatim ste mi slagali. Što pokušavate prikriti? Da ste
slabić i kukavica?
- Nisam - usprotivi se Hank.
- Pa da odmjerimo snage. - Petri je ustao i stavio stolić za časopise između njihovih stolaca. Vidio je da Hank,
koji se pokušavao dokazati, daje sve od sebe. Probali su s obje ruke. Petri, onako mlad i snažan, mogao ga je
pobijediti s obje, ali nije mu bilo do toga. Saznao je ono stoje želio: daje Hank Martin uistinu snažan za mršavog
sedamdesetosmogodišnjaka - ako mu je zaista bilo toliko godina - i bez sumnje dovoljno jak da zabije nekome
škare u srce.
- Jeste li ikad dobili kakvu medicinsku izobrazbu, gospodine Martin?
- Jesam. - Sada je Hank mogao iskreno reći da je u njegovom životu bilo nekih velikih stvari. - Radio sam za
nekoliko vatrogasnih službi i kao zdravstveni tehničar u kolima Hitne pomoći.
- Pokažite gdje vam je srce!
Hank bez oklijevanja kažiprstom dodirnu grudi, pet centimetara ulijevo od donje prsne kosti.
- Gospodine Martin, postoji velika vjerojatnost da ste vi ubili gospodina Solarisa- reče Petri, bezizražajnim
glasom.
Nisam - gotovo povika Ilank.
Ali, kako da vam vjerujem kud znam da ste mi danas barem jednom slagali?
Hank se doimao prestravljeno. - Kažem vam da nisam.
- Što ste radili između četiri i šest ujutro, one noći kad je izvršeno ubojstvo?
- Spavao u svojoj sobi.
- Može li tko posvjedočiti da ste u to vrijeme spavali u svojoj sobi?
Hank pomisli na Tima O'Haru koji te noći nije bio u sobi, a osim toga je bio mrtav. - Ne znam - reče - spavao
sam.
- Rado bih vam povjerovao, gospodine Martin, ali stvar je u tome da nemate alibija. - Hank se još više prestrašio.
Petri je naslutio da ima posla s kukavicom, ali dubina tog straha - toliko snažnijeg od Barste-ničinog - činila mu
se pretjeranom, čak i u ovim okolnostima. Osim ako je kriv. Petri je imao dojam da on od samog početka nešto
krije, nešto u svezi svog odnosa sa žrtvom. Ali, pustio je da tišina potraje, djelomično zato da smisli što će dalje,
a djelomično zato da pusti I lanka da se peče na tihoj vatri.
- Rekli ste da niste imali nikakav odnos sa žrtvom - na posljetku kaza.
- Tako je.
- Ne vjerujem vam, gospodine Martin. Čini mi se da nešto prikrivale..
- Ne. Ništa ne prikrivam.
- Znate što, gospodine Martin. Baš maločas sam razmišljao o lome kako bi bilo najbolje da vas odvedem u
Policijsku postaju, i pod sumnjom ubojstva strpam u zatvor. Već ste bili u zatvoru, je li tako? Ali, odlučio sam
biti blag prema vama. Pustiti vas da jednu noć razmislite. Sutra ujutro ću opet doći - nekako oko osam i trideset -
pa tVmo opet malo porazgovarati i vi ćete mi reći što to krijete. U međuvremenu, ne bih volio da učinite išta
nepromišljeno. Zamolit ću čuvare da vas drže na oku. Sad možete ići, gospodine Martin. Vidimo
(• ujutro.
I'otrije promatrao kako brzo nestaje iz sobe. Ono stoje pročitao ii kartonu, bilo je točno. Malo je šepao, ali mu
zapravo nije trebao lap i mogao se brzo kretati. Da, Hank Martin je uvelike sumnjiv. Petri i ade pisali bilješke.
/at im je obratio pozornost na gospođu Stimson, koja je bila mno-ii munjo sumnjiva s obzirom na to daje imala
obje noge amputirane i bila ve/.juiii za invalidska kolica. Ipak, nije smio zanemariti onu ui o /.I<><M koja so
pojavljivala u svim /.upisima o njoj, a osim i, odlučio |e i«' popuštati svojoj sklonosti da se usredotoči samona
jednog osmunjičenog. No razgovor sa Stimsonicom zahtijeva posebnu strategiju.
Našao ju je samu u sobi, gdje sjedi u invalidskim kolicima, ne čita, ne radi ništa, kao da čeka. Čeka, što? Izvukao
je stolac za ljuljanje i sjeo. - Ja sam poručnik Petri - reče. - Ne znam sjećate li me se, ali prošlog sam tjedna
kratko razgovarao s vama kad sam počeo istraživati ubojstvo Stephena Solarisa. Sada bih htio malo podrobnije
porazgovarati sa svakim korisnikom. Potrebna mije vaša suradnja. Hoćete li mi pomoći?
Rachel je zurila u njega, ali nije ništa rekla. Petrija je zainteresirao taj pogled. Nije ništa odavao. Liceje bilo staro
-jako staro - iako napeta, tanka koža bila je začuđujuće glatka i nije govorila ništa o . osobi koja se krila pod
njom. Pomalo podsjeća na lice ubijenog, pomisli on dokono, s tom razlikom što oči nisu zamućene, ni smrću ni
sta-rošću. Bile su sjajne, prodorne, i posve bezizražajne.
- Možete li mi išta reći što bi mi pomoglo da riješim ovaj grozan slučaj?
Tišina.
- Pa, zapravo se nisam ni nadao da ćete moći. Ovog me trena ustvari zanima samo to da malo bolje upoznam
stanovnike Willow Glena - osobito one s ovog krila i osobito starosjedioce. Čujem da ste ovdje nekih osam
godina?
Tišina.
- Kako to da ste došli u Willow Glen? Tišina.
Petri baci pogled na neravne nožne batrljke što su se nazirali pod tkaninom kućnog ogrtača na preklapanje. -
Pretpostavljam da to ima neke sveze s vašim dijabetesom i amputacijama. Zacijelo vam je teško biti vezana za
invalidska kolica. - Glas mu je bio pun razumijevanja.
Tišina.
- Koliko sam shvatio, bili ste medicinska sestra. Pretpostavljam da vama još teže pada to što se drugi moraju
brinuti za vas, kad ste navikli da vi budete ta koja se brine.
Tišina.
Petri je to i očekivao. Pripremio je i izazov, za svaki slučaj. - Eh, vi vjerojatno ni ne možete voditi jedan razuman
razgovor - reče. - Nisam ni trebao računati s tim cl;» će ini pomoći netko tko je otkačio, ikoje senilan.
Nije se uhv.iul.i na laj mamac. Z;ii<> :.ioje p rt* troma ili zato stoje prepametnu? O< i :-e iii-.u doimale
tromima.
Dobro, pripremio je on i drugi izazov, koji je bio više na mjestu. - Oprostite zbog onog što sam upravo rekao.
Nije bilo baš obzirno, jel' tako? - kaza. - Ali detektivski posao najčešće i nije obziran. On se bavi pravdom, ne
obzirnošću. A upravo u tome je problem s vama, gospodo Stimson. Vaši nalazi govore da niste senilni; da ste
vrlo bistri i pametni, kad to želite. Dakle, očito je da ne želite odgovoriti na moja pitanja. Ali, znate li što je to
kad netko ne želi odgovarati na pitanja policijskog detektiva? Mi to nazivamo opstrukcijom pravde. Ne biste
željeli da vas optužimo za opstruiranje pravde, je li tako?
Petri časak pričeka, ali još uvijek nije bilo odgovora. - No, vi ste stari i bolesni - nastavio je. - Pretpostavljam da
ste dali sve od sebe. Sada je red na vašu cimericu, gospođu Kubrick. Ja volim voditi razgovore u četiri oka. Neće
vam smetati ako vas odvezem u dnevni boravak, je li? Tako da mogu dovesti gospođu Kubrick ovamo?
Iako je upravo to bilo ono na što je cijelo vrijeme pazio, Petri je bio zatečen kad je Rachel Stimson, s nekoliko
hitrih pokreta zglobom zaokrenula kolica s njegove desne strane i prošla mimo njega. Okrenuo se baš na vrijeme
da je vidi kako se naginje naprijed, okreće okruglu kvaku i širom otvara vrata, tako da može izjuriti iz sobe.
I on polako krenu u hodnik. Već je nije bilo. On pode do pregrat-kn za sestre, te zaokrenu ulijevo, do mjesta na
kojem je znao da će pronaći gospođu Kubrick u njezinim invalidskim kolicima. Ona ga se smjesta dohvatila,
cvileći svoj stalni refren. Petrija to nije zbunilo. • Možda se počeo navikavati na ovo ludo mjesto - pomisli.
Odvezao ju je natrag u sobu koju je dijelila s Rachel i smjestio kolica na sredinu. Zatim je zatvorio vrata,
dovukao stolac za ljuljanje nasuprot lijenoj, i sjeo. - Eto, gospođo Kubrick, ponovno smo se sreli - reče.
Nikakvog odgovora.
- Kako vam se sviđa vaša cimerica, gospođo Kubrick?
Nikakvog odgovora. Što mislite, tko je mogao ukrasti vašu torbicu?
Nikakvog odgovora. Zašto vam ne dopuštaju da vidite svoga liječnika?
Nikakvog odgovora.
Gospodo Kubrick, imate li mi što reći što bi mi pomoglo riješiti Nivo ubojstvo? Uistinu mije potrebna vaša
pomoć.
Ouolin je pogled bio potpuno prazan. Petrija to nije nimalo (Uljudilo. Ustvari, ovaj je razgovor bio samo varka.
Tzveo je to samo Ko da bi Rachel Slimson povjerovala kako ponovno razgovaia sa Ivltli korisnicima i da bi
vidio kako ona to upravlja kolicima. !'■<-iihaGrimes je imala pravo; gospođa Stimson je uistinu bila
profesionalac na kotačima. Nije mu promaklo ni to kako su se kolica bešumno kretala. Primijetio je i neke druge
stvari. Vrata su bila prilično teška, ne od onih koja se lako otvaraju, a kvaka na približno istoj visini kao kolica. -
Hvala, gospođo Kubrick - reče. - Pomogli ste mi više no što možete zamisliti. - I on je odveze natrag na njezino
uobičajeno mjesto, pred pregratkom za sestre.
Ali, što sada? Dok se vozio natrag u Policijsku postaju, u Petriju su se miješali razni osjećaji. Rekao bi da je dan
bio uspješan. Bio je zadovoljan načinom na koji je vodio razgovor s gospođom Stimson i gospodinom Martinom.
Nedvojbeno je uspio otkriti još dvije sumnjive osobe. Ali taj je uspjeh samo stvarao još veću zbunjenost. Za
proteklih trideset šest sati smjer njegove istrage pomakao se s jednog osumnjičenog na četiri, što znači da uopće
nije bilo smjera. A koliko bi sumnjivih još moglo biti? Ako je to napredak, onda je napredak dublje u mrak.
Podsjetio se na to da je Barstenica njegov glavni osumnjičeni; toliko toga ukazuje na nju. Ali ne može isključiti
ni Berthu Grimes, čitačicu ljubica, prisutnu na mjestu zločina za sve ono vrijeme kad je mogao biti počinjen.
Svjedokinja ili počiniteljica? Kako je mogla biti toliko odsutna duhom da nije uopće ništa primijetila? Bilo je
nečeg lukavog u toj odsutnosti zanimanja, i bilo mu je teško povjerovati da njezina vanjština koja je odavala
jednostavnu, gotovo priglupu ženu sa sela nije upravo to: vanjština, vrlo vješta maska prigluposti, izvanredna laž.
Stimsonica nije lagala, ona nije čak ni govorila; a bilo je teško povjerovati u to da bi žena od osamdeset dvije
godine, vezana za kolica, dijabetičarka s obje amputirane noge, bila ubojica. Ali s druge strane, u opisu njezinog
stanja stalno se ponavljala riječ zloća; a i sam je vidio da je u onim kolicima isto tako pokretna kao bilo koji
zdravi korisnik, ništa manje pokretna od Martina. Međutim, bilo je puno vjerojatnije daje to bio Martin. Ne samo
daje posjedovao snagu i medicinsko znanje, već je bio i očiti lažljivac, ljigavac. Petri se sjeti sluzi iz svog sna.
Snovi, dakako, nemaju ništa sa stvarnošću. Ali, osjećao je da Martin nešto skriva.
I što da sad radi? Da, u potpunom je mraku. Ali dok je ulazio u Postaju, nekoliko mu je poteza ipak bilo jasno.
Može zamoliti Mitche-lla da provjeri imaju li ova tri novoosumnjičenti - Grimesica, Stimsonica i Martin - svoj
dosje na Policiji. A već je smislio i što će dalje s Hćinkom Martinom. Rit će stvarno zanimljivo čuti Sio će taj
čovječuljak reći ujutro, nakon stoje cijelu noć imuo vremena razmišljnti o grijesima svoje
TRINAEST
Utorak, 29. ožujka
Kad je Petri stigao u Willow Glen da se nađe s Hankom Martinom, imao je neke nove podatke. Ništa osobito.
Nije bilo nikakvih podata-ca o nekom ranijem uhićenju Berthe Grimes, niti da je bila umiješana
kakvu istragu. Uz Martina je, kao stoje i očekivao, bio vezan poduži spisak pijančevanja na javnom mjestu i
ometanja javnog reda i mira.
lnoge je noći proveo u zatvoru. Ali, nije bilo većih prekršaja: nika-<vih provala, nedopuštenog nošenja oružja,
ozbiljnih napada. Zani-nljiv je, međutim, bio slučaj gospođe Stimson. Jedne je noći, prije 3sam godina, nazvala
Policiju optužujući svoga supruga da ju je na-)no. Kad je Policija stigla u kuću, ni po čemu se nije moglo
zaključiti ln je ozlijeđena. Naprotiv, njezin je muž imao izgrebano lice. Stvar je invršila na tome. Ali neobično je
da, razmišljao je Petri, žena traži pomoć kad je, po svemu sudeći, ona napadač.
Ovog je puta zatekao Hanka Martina u njegovoj sobi. Hank je linmjemo ostao tamo. Ubrzo će dobiti novog
cimera, ali otkako je Tim O'Hara umro, već je dan i pol imao sobu samo za sebe. Bila je to (Ifcća. Hank nije
želio da itko čuje ono što je kanio reći.
- Dakle, gospodine Martin - otpoče Petri - imali ste cijelu noć da izmislite o onome što ćete mi reći.
Možete li, molim vas, zatvoriti vrata? - zamoli Hank. l'etri ga pogleda. Zacijelo je proveo tešku noć. Počeo je
odavati u dob, ovako neispavan i još drhtaviji nego jučer. Petri zatvori rni«. - Da?
- Nemam ništa osobito reći - promrmlja Hank.
- Dn?
-• Hoću reći, to što sam prikrivao nije osobito važno.
- Dn?
Nišla naročito. IVlii je iVkno da se preslane izvlačili i tla se otvori.
Jedino sto n;iiii .sakrio nastavi Hank, gledajući u pod - ono je Mtltl rekao da mi \r hio simpatičan, Nisam y,;i
volio.- Nastavite.
- To je sve.
- A zašto niste voljeli žrtvu, gospodine Martin?
- Zato što su mu svi posvećivali pažnju - izlanu Hank. - Osobito Heather. Na mene se nije ni obazirala, ali za
njega je uvijek imala vremena.
Petrija je ponovno zaprepastila čudna moć kojom je taj oduzeti mladić očito djelovao na druge. Ali, taj se
podatak odlično uklapao u sliku o životu u Willow Glenu koju je počeo stvarati. - Dakle, bili ste ljubomorni na
njega?
- Mislim da bi se to moglo tako nazvati - prizna Hank, i dalje zureći u pod.
- Ljubomora je vrlo čest motiv za ubojstvo, gospodine Martin.
- Ja to nisam učinio - zacvili Hank. - Rekao sam vam da nisam. Nikada ga nisam zapravo dodirnuo.
Još uvijek se skriva, pomisli Petri. - Kao to mislite, nikada ga niste zapravo dodirnuli?
- Bez veze. Rekao sam to tek tako.
- Umoran sam od vašeg stalnog izmotavanja - prasnu Petri.
- Bojim se da mi ne preostaje ništa drugo, gospodine Martin, već da vas povedem...
- Samo sam udario njegov krevet - upade Hank. - Njega nisam dirao...
Petri je očekivao da će mu priznati ubojstvo, a ne ovo. - Udarili ste njegov krevet? - tupo ponovi.
- Da. - Hank je bio sav jadan.
- Čime?
- Štapom.
- Hoćete reći da ste prišli čovjeku koji je bio bogalj i ležao sasvim bespomoćan i udarili njegov krevet, jedino
utočište, štapom?
Bilo je to retoričko pitanje. Želeći si ostaviti vremena da razmisli, Petri nije navaljivao da mu odgovori. Za
Hanka je tih nekoliko časaka šutnje bilo neizdrživo. Petri napokon upita: - I što ste mu još učinili?
- Ništa, rekao sam vam. Nikad nisam čak ni razgovarao s njim. I nikad ga nisam dodirnuo.
- Ne vjerujem vam, gospodine Mari i n.
- Ali, lo je istina!
- Kako iln vani vjerujem, gospodine Martin? Vi ste lažljivac, sjećale se? Već Me mi dvaput si.i;.-..ili.
Hank podiže ruku i položi je na srce. - Kunem vam se da je istina. - Ruka sad nije toliko drhtala.
Na Hankovu sreću, a na Petrijevu nesreću, jer to je značio da rješenje još nije na vidiku, detektiv mu je bio sklon
povjerovati. Taj mu je čovječuljak bio odvratan. Ali ono što je opisao bilo je mnogo više u skladu s njegovim
karakterom nego ubojstvo. - Prikrivate li još nešto, u svezi sa sobom, žrtvom, ili kim drugim - upita - što bi na
bilo koji način moglo imati sveze s ubojstvom?
- Ništa. Kunem se.
- Gospodine Martin, vi ste i dalje moj glavni osumnjičeni u ovom slučaju. Sve što učinite da biste sa sebe skinuli
sumnju, bit će vam od koristi. Padne li vam što na um, samo...
- Saznat ću o kome se radi - upade Hank - ščepat ću ga i dovesti kvarna.
Petriju je bilo dosta. - Zar vas nije strah, gospodine Martin?
- Ne. Zašto bi me bilo strah?
- Zato što, ako vi niste ubojica, netko drugi jest, i možda ste vi sljedeći na nečijem popisu. Nije li vas strah da će
jedne noći, možda
jveć ove, dok budete sami u svojoj sobi, možda dok budete spavali, I netko doći i zabosti vam škare u srce,
gospodine Martin?
- Ne, nije me strah.
- Lažete, gospodine Martin.
- Ne - usprotivi se Hank - ne lažem.
- Lažete. Lažete zato što ste lažljivac, a lažljivac ste zato što ste
I kukavica. Vi ste sitni nasilnik, gospodine Martin, a svi takvi su kuka-Ivice.
Petri se okrenu i izađe iz sobe, ni ne osvrnuvši se.
Zaustavio se kod pregratka za sestre, ušao unutra i sjeo. K vragu!
II Sto dalje? Ako Martin govori istinu - a po svemu sudeći je tako -londn je ponovno u slijepoj ulici. Ima
Stimsonicu, ali to je stvarno uska ltilieica. Zločesta je, u redu, ali dosta stara i težak invalid. Doduše, ln)fiJMO
upravlja onim kolicima. Dobro, zločesta je, ali zašto bi optužila |imr>.n da ju je napao kad je zapravo ona napala
njega? Vjerojatno htimmoja. Ipak, bilo je tu nečeg što gaje kopkalo. Petri izvadi njezin |iiion.
Započeo je s prijamnom bilješkom i ponovno počeo čitati: »Ova lliinlrovljena sestra, stara sedamdeset četiri
godine...« kad mu pozor-n.Nl privuče nadnevak u gornjem desnom uglu stranice: 13. kolovoza Ij'JHO,
Odjednom mu sinu. l'elii se ogleda da vidi ima li koga u blizi-Ifil |JrPgnilkn zn sestre. Sestru i bolničtirka luli- ;u
negdje drugdje.Nalazila se tu samo gospođa Kubrick, vezana u svom stolcu. On podiže slušalicu, nazove Postaju
i zamoli da mu daju narednika Mitchella. -Bili - reče, kad su ga spojili - sjećate se onih podataka o Stimsonici,
zapravo ne podataka nego izvještaja o onom incidentu, sjećate li se kojim slučajem kad je napisan taj izvještaj,
kad se to dogodilo?
- Svakako - odgovori Mitchell. - Još uvijek mije na stolu. Čekajte časak. Evo ga! 8. kolovoza 1980.
- Zanimljivo - reče Petri. - Ja sam ovdje, u Willow Glenu, i pregledavam njen karton. Primljena je ovamo pet
dana nakon toga.
- Gospodine? - Mitchellov glas kao da je napipavao teren.
- Da, Bili. O čemu se radi?
- Ne znam zbog čega vas ona zanima, ali kad je tako, htio bih vam reći jednu sitnicu o tom incidentu.
-Da.
- Ja nisam bio izravno umiješan, tako da zapravo ne znam nešto više o tome, osim da je bilo neobično kako je taj
slučaj obrađen. Šef je tražio da se ne unosi u zapisnik. On sam ga je unio, tek nekoliko tjedana kasnije, nešto
prije nego što je unesen u računalo. On to povremeno čini, najviše jednom godišnje, kad smatra da neki slučaj ne
bi trebao dospjeti u novine.
- Zašto nije htio da taj slučaj dospije u novine?
- Nemam pojma. Znam samo to da je njezin muž velika faca u gradu.
- Hvala, Bili. - Petri spusti slušalicu, osjećajući zahvalnost prema svom pomoćniku. Njegov se narednik sve više
pokazuje vrlo sposobnim. Dobro je učinio što je došao u New Warsaw. Ali nije mu bilo jasno zašto šef nije htio
da novinari saznaju za taj slučaj. Sitnica, ali još jedno nerazjašnjeno pitanje u svezi s gospođom Stimson.
Stvarno ga je počela zanimati. Mogao bi se raspitati kod gospođe Simonton, kod osoblja, starih susjeda, njezinog
muža, ostalih korisnika, doktora Kolnietza. Ali, što bi mu to oni mogli reći što već ne zna; daje opaka starica
koja opako ganja ona kolica, i daje bila medicinska sestra? Po svoj prilici ne mnogo. Ne bi mu mogli reći je li
ona probola Stephena Solarisa ili ne, i zašto. To bi mu samo ona mogla reći, a ona ne govori. Da joj barem može
zaviriti u misli - makar malo - onako kako je zavirio u misli Hanka Martina. Ali kako saznali nešto o nekome tko
ne želi govoriti, tko odbija da se o njemu išta sazna?
Pretraga! Tako je. Pretražit će njenu sobu. Nije znao šio kani ini-žili, ali ima li boljcj- načina da se o nekome
nešto su/na ne^o dn se pretraže njegovr -i v.n i, ono šio mu je najdraže, stvari u omiiirimii, u
ladicama, osobne stvari koje bi mogle otkriti karakter vlasnika? Tako je, ono što sljedeće treba poduzeti je
pretraga. Ali, bilo je tu nekih problema. Petri ih pobroja, jedan po jedan, dok mu je um radio kao navijen, u utrci
s vlastitim nestrpljenjem. To su rješivi problemi, zaključi; pitanje je, međutim, kojom ih brzinom može riješiti.
Ponovno je krenuo u akciju i tražio prečicu. A bilo mu to drago ili ne, tom ga je prečicom mogla povesti samo
gospođa Simonton. Dok je jurio prema njezinom uredu, gotovo trčao, bio je mučno svjestan toga da nije uspio
uspostaviti dobre odnose s direktoricom Willow Glena.
- No, poručnice - reče ona, kad je upao u njezin ured - djelujete uzbuđeno. Stoje? Hoćete li kave?
Bila je to dobrodošlica kakvu nije ni zaslužio ni očekivao, i koja gaje ostavila prilično postiđena. - Rado, ako
vam nije teško. - Odlučio je brzo prijeći na stvar. - Bit će vam drago kad čujete da gospođica Barsten više nije
moj glavni osumnjičeni. Premda je i dalje na popisu.
- Bogme mi je drago. A i znatiželjna sam. Tko se još nalazi na vašem popisu?
- Gospođa Stimson, između ostalih.
Njoj laknu, a bilo joj je i drago da vidi kako je ovaj mladi poručnik postao fleksibilniji. - Možda niste na dobrom
putu, ali ne bih rekla ni da ste na pogrešnom.
- Koliko sam shvatio, za nju se baš ne bi moglo reći da je duša od žene.
- Lijepo rečeno. Ali, kako ste posumnjali na nju?
- Rado bih vam odgovorio da sam se to sam genijalno dosjetio -ironično uzvrati Petri - ali bila je to gospođa
Bates. Pozvala me da mi kaže kako se osjeća loše zato što mi nije dala potpuniji uvid ustvari. A onda se potrudila
da to učini. Iz nekoliko kutova. To mije otvorilo i u'i. Jako pametna žena.
Dakle, svijet je zaista pun iznenađenja, pomisli gospođa Simon-luii, Ako je Georgiji pošlo za rukom ono što njoj
nije, da utječe na l'i'trijev jednosmjerni način razmišljanja, onda je stvarno pametna, l'uno pametnija nego što bi
čovjek rekao. Bit će da se u njoj mnogo Iii^ii krije. Glavom joj prođe rečenica: » Pođite sa mnom, i učinit ću vas
i ib.ii ima ljudi.« Zašto joj stalno dolaze na pamet ti besmisleni bib-ll|*ki stihovi? Ona pohrani taj podatak za
kasnije. Ona i Georgia Bates mo^lc hi malo poći zajedno u ribolov. - Kako vam je to otvorila oči? upiln IVlrija.
Ona mi je rekla dn je vidjela gospođicu harsten kako vodi Ilulutv su žrtvom, <mc noći kud je izvršeno iiI><>|
nivo. Naknadno mijerekla još i to da je te noći triput prošla pored pregratka za sestre, a da je gospođa Grimes
uopće nije primijetila. Rekla mi je da gospođa Grimes noću toliko zdušno čita ljubavne romane, da ne bi
primijetila ni da kraj nje eksplodira bomba. Nakon toga sam razgovarao s gospođom Grimes, i to je točno. Ako
ništa drugo, bilo je moguće da netko ubije žrtvu u njezinoj neposrednoj blizini, a da ona ni ne podigne pogled. I
to ne samo gospođa Barsten. Bilo tko.
Gospođa Simonton si nešto pribilježi u blokić na svom radnom stolu. Morat će o tome razgovarati s Berthom. -
Kakve to sveze ima s Rachel Stimson? - upita.
- Gospođa Bates mi je također ukazala na to kako podcjenjujem korisnike. Jasno mije dala do znanja da možda i
drugi imaju svoj seksualni život. Napomenula mi je da neki možda imaju medicinsku izobrazbu, ili su barem
upoznati s osnovama medicine, a i to da su možda i drugi odlazili psihijatru. Da budem iskren, ja o tome uopće
nisam razmišljao.
-I?
- I tako sam počeo temeljitije čitati kartone korisnika. Iz kartona gospođe Stimson može se mnogo saznati.
Vidljivo je da je nasilna. U stanju je kretati se. I bila je medicinska sestra.
Gospođa Simonton pomisli na Rachel Stimson; na one napade bijesa subotom navečer, na one srdite oči. Ali
žena kojoj su amputirane noge, u invalidskim kolicima? - Čovjek to ne bi očekivao - reče ona Petriju - ali to je
uglavnom zbog invalidskih kolica. Ja sam je, bogami, vidjela kad je djelovala itekako ubojito.
Petri joj je ponovio kako u nekim izvještajima piše da je Rachel snažna, te kako je i sam primijetio da se umije
vješto i bešumno kretati u kolicima. Simonton ga je saslušala i kimnula. - I što sada? -reče.
- Sada mije potrebna vaša pomoć. Kad sam jučer popodne pokušao razgovarati s njom, nije htjela reći ni riječi.
Dakle, moram saznati nešto o nekome tko ne želi govoriti. Jedan od načina koji mi pada na pamet je taj da
pretražim njezinu sobu.
- Tražeći što?
- Ne znam. U tome i jest problem. .- Ali, kako vam ja mogu pomoći?
-'Iako da mi dale dopuštenje za to. Nju još nisam pitao, .ili kako ona uopće ne želi razgovarati sa mnom,
sumnjam da <>■ mi je dali. Mogao bih li.ižiti nalog, ali lime Mli izgubio drago« |<-tu> viijcinc. Niidao šum m
ilii biste mi vi mogli pomoći. Hi'kli Nte ml da ponekad
dopuštate korisnicima da imaju škare, a ponekad ne. Vi sigurno imate pravo pretražiti njihove stvari.
Gospođa Simonton se zavali u stolcu, duboko uvlačeći dim. Bilo joj je jasno da bi dobivanje dopuštenja
potrajalo, s obzirom na to da ne može točno odrediti što traži. Međutim, bilo je veliko pitanje ima li ona pravo
pretraživati sobe svojih korisnika. Nekoliko je korisnika sudskom odlukom povjereno njoj na brigu, ali većina je
bila ovdje navodno po svojoj vlastitoj volji, iako najčešće nisu imali kamo drugdje otići. Ipak, ona je bila
odgovorna za njih, a to je u najvećem broju slučajeva značilo da su im bolničarke stavljale i vadile stvari iz ladi-
ca, pregledavale odjeću da vide treba li što oprati, tražile sakrivene lijekove i hranu koja bi počela zaudarati, te
noževe i škare koji bi mogli biti opasni. Ali nikada nije razmišljala o tome imaju li one pravo na to, u pravnom
smislu te riječi. Bila bi odgovorna da se ne posluži tim pravom, ali teoretski bi mogla biti odgovorna i ako se
posluži. A ako bi se pojavili kakvi problemi, bilo bi to baš s pogrešnom osobom. Hubert Stimson ne samo da je
bio jedan od moćnika New Warsawa već i jedan od glavnih doboročinitelja Willow Glena.
- Ne znam - reče ona. - Jednostavno ne znam. Tu treba uzeti u obzir mnoge stvari. Jedna je od njih, što vi
vjerojatno ne znate, poručnice, da je Rachelin muž krupna zvjerka u gradu, član mog Upravnog odbora i jedan
od mojih redovitih donatora.
- Već sam čuo da je on značajna osoba - reče Petri - iako nisam inao da je u vašem Upravnom odboru. Možda
biste mi mogli još lešto reći. Tražio sam da se provjeri ima li na Policiji kakvih podata-<a o gospođi Stimson, i
vidi vraga, baš kao i kod gospođice Barsten, Joslojao je jedan izvještaj o nasilju u kući. Prije osam godina je
jedne
'i nazvala Policiju, optužujući svog muža da ju je napao. Kad su io,',li lamo, nisu mogli pronaći nikakve dokaze
daje napadnuta. Nije a ozlijeđena. Ustvari, on je bio ozlijeđen. Cijelo mu je lice bilo iz-Jlrbnno. Tako da policajci
nisu ništa poduzeli. Ali, ima tu nečeg za-llmljivog. Znate li daje nepunih pet dana nakon tog incidenta primjenu
ovamo?
••■ To je stvarno zanimljivo - složi se gospođa Simonton - tim više |(i to nisam znala. Ali ne znam kako bih to
shvatila; koliko je meni iinto, došla je ovamo po vlastitoj volji.
Sto mislite da bi se dogodilo kad bismo od gospodina Stimsona M&III pristanak da pretražimo njezine stvari?
(}on|)(h1u Simonion odgovori bez mnogo razmišljanja: - Odbio bi. |p Ntminjifrivi stari jiinie.- Ne volite ga?
- Ne. A i ne moram ga voljeti, hvala Bogu. Taj je Upravni odbor više-manje stvar forme. Ali on je tako napuhan
i... ne znam kako da to izrazim... ima u njemu nečeg, nečeg što nije dobro. - Petri je bio iznenađen žestinom
njezina glasa. - Ne znam kako bih to drukčije izrazila - reče. - Samo imam takav osjećaj. Ali, čini mi se da se ne
varam. Stvarno.
Petriju glavom proleti uznemirujuća misao da bi mogao imati još jednog osumnjičenog. Posjetioca, postarijeg
čovjeka, značajnog čovjeka, koji se u četiri ujutro uvukao u Willow Glen? Bila je to suluda misao, ali ovo je bilo
suludo mjesto i sulud slučaj, sa sve većim brojem uvrnutih anđela. Ipak, za njegovo će vlastito mentalno zdravlje
biti najbolje da se drži ovoga o čemu je riječ. - Dakle, hoćete li mi pomoći? - upita.
Gospođa Simonton zapali novu cigaretu. Nikako se nije mogla saživiti s idejom da bi žena s dvije amputrane
noge mogla biti ubojica. Ali, kao što je rekla Petriju, bio je na pravom putu. Iz oba je Stim-sona izbijalo nešto
ružno. Bio je to jedan od onih trenutaka kad bi dala ne znam što da nema tu odgovornost - ili barem da je nema
toliko. Lako bi mogla nastradati. Hubert Stimson mogao bi prestati davati novac. Ali ona je imala odgovornost
ne samo da zaštiti Rache-lina prava već i da zaštiti svoje korisnike.
- Da - odluči. - Pomoći ću vam. Prvo morate zatražiti da vam ona to dopusti, u mojoj prisutnosti. Ako vas
odbije, ja ću je morati podržati i vi ćete morati pribaviti nalog. Ali bude li kao i obično samo srdito šutjela, imate
moje dopuštenje da pretražite njezinu sobu - i opet, samo u mojoj prisutnosti. U redu?
- U redu. Sada?
Sad kad se odlučila, gospođa Simonton je to htjela okončati. - Za nas je oboje najvažnije da to riješimo, nije li
tako? Da, sada.
Dok su hodali prema krilu, Petri primijeti: - Nikada nije progovorila ni riječi kad sam je ispitivao. Djeluje
pribrano, ali mislim da je otkačila.
- Rachel je nepredvidiva, ali ne, nije ona otkačila. Obično ne želi razgovarati, ali kad govori, vrlo je bistra. I
često pogana.
Prošli su hodnikom pored Lude Carol i zatekli gospođu Stimson samu u njezinoj sobi, gdje sjedi u invalidskim
kolicima, gledajući u vrata. Osim časovi! og bljeska u očima, koji je moy.no, ali nije momo biti icikcijn na
njihov dolazak, izraz, licn bio Joj Je neprobojnu.
Danas nije imala na sebi kućnu haljinu i Petri se nije mogao suzdržati da ne pogleda u rub njezine suknje i
prazninu pod njim. Pribrao se. - Dobro jutro, gospođo Stimson - reče. - Ja sam poručnik Petri iz Policije.
Vjerojatno se sjećate da smo jučer razgovarali. To jest, ja sam razgovarao. Vi niste htjeli odgovoriti na moja
pitanja.
Tišina.
On ponovno pokuša. - Moram razgovarati s vama, gospođo Stimson. Moram saznati nešto više o vama. Morao
bih vam postaviti neka pitanja, a teško je išta saznati o nekome tko ne želi govoriti.
Dakle, bilo je onako kako je očekivao, premda se nadao da će možda biti drugačije. U redu, drugi korak. - Ovo je
policijska istraga - reče. - Jako je važno da saznam nešto o vama. Ako niste spremni razgovarati, uspjet ću to
jedino tako da pretražim vašu sobu. Dajete li mi dopuštenje za to?
Rachel i dalje nije odgovarala. Petriju posta jasno da ono što ga muči nije njezina šutnja, već njezine oči. Kao
daje gledala kroz njega. U jednom su trenutku bile potpuno prazne, mrtve, kao oči Lude Carol Kubrick. Već u
sljedećem, imao je osjećaj da prodiru kroz njega žestinom - ili mu se to samo činilo? - čiste zloće.
On proguta knedlu. - Imam li vaše dopuštenje, gospođo Stim-| son? - ponovi.
Upitao se nije li zamijetio treptaj zloće u njima, ali ako i jest, u hipu ga nesta. - Budući da niste u stanju, ili ne
želite razgovarati sa mnom - reče on - bit ću tako slobodan.
Iako je bio temeljit, pretraga je trajala kratko. Primijetio je da Iona, u usporedbi s drugim korisnicima, ima malo
stvari. Nije bilo fotografija. Nikakvih karata s dobrim željama za ozdravljenje. Nikakvih uspomena na obitelj.
Komoda s tri ladice. Ispraznio ih je, jednu po jednu. Donje rublje, noćno rublje, pamučne majice, puloveri. Nije
Nil otvarao, ali je svaki komad polegao na komodu i opipao. Nije bilo Itlrega, čak ni nakita. On opipa njezine
plahte. Podiže madrac. I'i »gleda pod njezin krevet, pod noćni ormarić. Prekopao je po nje-|j»ovoj ladici:
ukosnice, rupčić, stara bočica parfema. Nema čak ni ttemljske ili papira za pisanje. Nema torbice. Kao daje
pustinjak. On pinje u kuponicu. Dvije četkice za zube. Dvije paste za zube. Jedna fi'tkn /a kosu. Priđe ormaru.
Kako ću znati koje su čije haljine? -
»Treba pogledati traku s imenom odgovori gospoda Simonlon » uli (Injem vam đopuStenJe da pogledale i
odjeću gospode Kubrick.On prijeđe rukom preko svake haljine i suknje. Zaviri u džepove dva kaputa što su tu
visjela. Isprazni svaku cipelu. Pregleda policu. Ničega.
Bio je neobično razočaran, s obzirom na to da nije ni tražio nešto određeno. Vratio se na sredinu sobe i ogledao
oko sebe. Bilo mu je jasno da ju je tek dopola pregledao. - Njezina cimerica, kako se ono zove? Kubrick? - reče
gospođi Simonton. - Dali ste mi dopuštenje da pregledam i njezinu odjeću u ormaru. Mogu li pregledati i ostalo
u sobi?
Gospođa Simonton podsjeti samu sebe da je Carol nedvojbeno jedna od onih koji nisu odgovorni za sebe. I da
nema načina da bude umiješana u ubojstvo. Ali nije vidjela razloga da ne dopusti Petriju da nastavi. - Da,
pretražite, ako želite.
Na drugom dijelu sobe, Petri ponovno pregleda noćni ormarić, zaviri pod njega, pa pod krevet, opipa plahte,
madrac. Ništa. Pođe do komode gospođe Kubrick. Izvukao je svaki komad odjeće iz gornje ladice. Zatim iz
srednje. Pa iz najdonje. - Blagi Bože! - uskliknu.
Gospođa Simonton se trgnu. - Što je? Što se dogodilo?
- Što se dogodilo? Pogledajte! Pogledajte!
Petri objema rukama podiže komad odjeće iz lijevog dijela ladice. Na dnu je ležao zgužvan, četvrtast komad
smeđeg platna, na kojem se još nalazila ljepljiva traka, i dvije bijele, talkom posute gumene rukavice.
Hank je već jedan sat sjedio u svojoj sobi i potpirivao vlastitu srdžbu. Ona glupa svinja od poručnika. Kako se ta
svinja odlučuje nazvati ga - njega, Hanka Martina - kukavicom? Možda nije bio lovački pilot, pa što? Ipak nije
kukavica.
Zašto svi misle da bi se on trebao bojati ubojice? Prvo ona gospođa Simonton sa svojim govorom u
blagovaonici. Zatim Peggy. A sad ta detektivska svinja. Čak je pokušao samog sebe natjerati na strah. Prisjetio se
Stephenovog tijela, kako je onog jutra ležalo sa škarama zabodenim u grudi, i Peggvjinog vriska. Nije osjetio
strah. Zatim je pokušao zamisliti ubojicu kako njega, Hanka, probada tim istim škarama. Isprva je bilo teško, jer
nije mogao zamisliti ubojičin lik. Ali onda je zamislio golemog, krupnog čovjeka s kukuljicom preko lica,
krvnika. Ipak nije osjetio sirah. Krvnik je jednostavno zal)io škare, i bilo Je gotovo, lb Je bilo sve.
Hank je išao još dalje. Zamislio je dvostruko veće škare, gotovo kao vrtlarske, i da krvnik mora upotrijebiti svu
svoju snagu da mu ih zabije među rebra. Ne, ipak nije osjetio nikakvog straha. Hank Martin bio je čovjek koji ne
osjeća strah!
Nije on bio ni kukavica ni siledžija. Zamisli, molim te, njega nazvati siledžijom! Ona detektivska svinja, on je
bio siledžija. Kao i svi policajci. Sve su te svinje nasilne. I cijeloga života imaju pik na njega. Oduvijek je bio
njihova žrtva. Njihova i svih ostalih nasilnika. Samo zato što je malen. Sjetio se koliko su ga puta natjerali da
siđe s pločnika, mlatili, dok je on stiskao koljena, pokušavajući zaštititi svoje vitalne dijelove.
I tada je u mislima vidio cijelu sliku. Nije se morao truditi da je dozove, sama se pojavila. Odjednom je Hank
ležao ispružen na bolničkom krevetu, gol, u maloj sobi, s istim onim golemim, zakukuljenim krvnikom. Samo
što ovaj put krvnik nije imao goleme škare. Imao je samo malu, jedva primjetnu britvu, zataknutu između palca i
kažiprsta. Krvnik primaknu oštricu britve Hankovom golom penisu i polako...
Kriknuvši poput prestravljene životinje, Hank poskoči sa stolca i stade se vrtjeti po sredini sobe, tražeći zaštitu.
Nije bilo nikoga. Gdje je Tim? Zašto nema Tima O'Hare? Ali, Tim je bio mrtav. Tim je umro. Zašto je morao
umrijeti? Zar nema nikoga? - Oh, Bože - cvilio je Hank. - Bože. Bože. Pomozi mi! Molim te. Pomozi! Pomozi
mi!
Petri i Simontonica izašli su iz sobe Rachel Stimson zaprepašteno šuteći. Čak i kad su se vratili u njezin ured,
sjeli su ne razmijenivši ni riječi. - Mislite li da je to učinila gospođa Kubrick? - na posljetku upita Petri.
- Poručnice, mislim da postoje samo dva korisnika na krilu C koja to nisu mogla učiniti. Jedna od njih je gospođa
Grochowski, koja je paralizirana od vrata naniže i vezana za krevet. Druga je Carol Kubrick. Ona je uvijek
vezana, danju i noću, osim kad je šećemo. - Gospoda Simonton se osmjehnu. - Svjesna sam da znate kako smo
katkad neoprezni pa se Carol izvuče iz stolca. Ali, to je vrlo rijetko, vje-Mijle mi.
l'elri ne samo da joj je vjerovao, već je i dodao: - Osim toga,
cijela se stvar dogodila one noći kad je imala napad urlanja. Dobila
i Je sedativ nekoliko sali prije ubojstva. Stoje dvostruko isključuje.
Pretpostavljam, dakle, <l.i |e netko dru^i lamo slnvio omoi i rukavice,-Rekla bih.
- A to može biti bilo tko. Može biti gospođica Barsten. Može biti gospođa Grimes. Mogli biste biti i vi, gospođo
Simonton.
- Teoretski da.
- Ali rekao bih da je najvjerojatniji kandidat gospođa Stimson -glasno je razmišljao Petri. - A ako ih je gospođa
Stimson stavila tamo, to nam govori još nešto.
- Što to? *
- Jedan je od kriterija neuračunljivosti, kako su nas učili, kad ubojica ni ne pokuša prikriti tragove. Ako on, ili u
ovom slučaju ona, pokuša prikriti tragove, to znači da je znala da čini zlo. Ako je gospođa Stimson zaista stavila
rukavice u ladicu gospođe Kubrick umjesto u svoju, to je vjerojatno zato što nije željela da budu pronađene
među njenim stvarima. Možda i nije toliko izvan ovoga svijeta koliko se čini.
- Rekla sam vam - blago kaza gospođa Simonton.
- Želio bih da gospođu Kubrick prebacite u drugu sobu. Je li to moguće?
-Da.
- Također bih želio da pred vratima gospođe Stimson bude čuvar. Možete li postaviti svog čuvara dok ja ne odem
u Postaju? Pobrinut ću se da stalno netko bude tamo. Slažete li se?
- Svakako. - Gospođa Simonton je vidjela da jedva čeka da krene u akciju i da će svakog trena otići. - Poručnice,
željela bih nazvati Heather da joj kažem da imate drugog osumnjičenog. Sljedeća tri dana je slobodna i muka mi
je kad pomislim da sjedi kod kuće i razmišlja o tome kako ćete je možda strpati u zatvor.
- Ne! - Odlučno, gotovo oštro, reče Petri. - Možda je upravo ona ostavila tamo omot i rukavice. Gospođica
Barsten nije uopće izvan sumnje. Zahvalan sam vam što ste mi dopustili da pretražim sobu gospođe Stimson, ali
bih vam isto tako bio zahvalan da o svemu ovome ništa ne govorite, sve dok se stvari malo ne razbistre.
Gospođa Simonton opsuje u sebi. Prije sat vremena se osmjehivao i govorio joj da Heather nije njegov jedini
osumnjičeni, a sada, kad ima sve ove stvarne dokaze protiv Stimsonice, i dalje se ponaša kao da je djevojka na
vrhu njegova popisa. Bilo je trenutaka kad joj je bio sasvim simpatičan - ta njegova energija, savjesnost,
analitičan tim. Čak, nakratko, i nešto šio je pirpo/.nnla kao novu, dobrodošlu Ileksibilnosl. Ali već sljedeće)',
iiruiilk.i, postilo bi tvrd i slu/,l><-n. Možda je inorno bili takav, inoždn je lo bio dio njegovu posla, ili
zaista je bio u stanju izazvati u njoj i toplinu i hladnoću. A uporno je imala osjećaj da iz nekog razloga, njoj
nejasnog, on zapravo ima nešto osobno protiv Heather. Međutim, itekako živo se sjećala da je prošli put, kad je
pokušala razgovarati s njim o tome, napravila više štete nego koristi. - Kako vi kažete, poručnice - bilo je jedino
što je rekla dok je odlazio, ne prikrivajući hladnoću u svom odgovoru.
Kad se vratio u Postaju, Petri je bio razočaran kad je čuo daje šef otišao na ručak s nekim kolegom u drugom
okrugu, i da se neće vratiti do popodne. Bio bi rado podijelio uzbuđenje s njim. Ali, dobro mu je došlo i to što
može ispričati novosti naredniku Mitchellu, razgovarati s drugim profesionalcem. A mogao je učiniti još nešto da
se pripremi prije nego što šef dođe. Nakon što je zamolio Mitchella da organizira stalnu policijsku stražu pred
sobom gospođe Stimson, on nazva doktora Kolnietza. Ispričao mu je stoje otkrio tog jutra i zamolio ga može li
razgovarati s njim o gospođi Stimson.
- O tome je već bilo riječi, poručnice - podsjeti ga Kolnietz. - Bez njezina pismena dopuštenja ne mogu vam reći
čak ni to je li ona moj pacijent.
- Bila je vaš pacijent - reče Petri. - Prije nekoliko godina su vas pozvali u Willow Glen, da im date savjet što da
se radi u pogledu njezine nasilnosti. Vidio sam vaš izvještaj u njezinom kartonu.
- Ipak ne mogu razgovarati s vama bez njezine privole.
- Slušajte, doktore - srdito upade Petri - riječ je o vrlo različitom slučaju od onog gospođice Barsten. Gospođa
Stimson uopće ne želi razgovarati sa mnom. Ona neće potpisati dopuštenje. I sami ste u svom izvještaju dali do
znanja da bi mogla biti psihotična, a ako je lako, njezin potpis uopće nema značenja. Sve ono što sam saznao o
11 jezinom mužu govori mi da ni on neće potpisati, čak ni kad bi bio ovlašten za to. Dakle, ne preostaje mi drugo
već da tražim sudsku odluku da mogu razgovarati s vama. To će potrajati, a u međuvremenu bi još netko mogao
biti ubijen zbog vaše krutosti. Za Boga milo-V,;!, ne možete li bar malo popustiti?
Kolnietzu se ono što je čuo činilo razumnim. Pa ipak, vjerojatno ne bi popustio da se nije dobro sjećao Rachel
Stimson. - K vragu, ne /.nnin čak ni može li se nju smatrati sposobnom da se potpiše - reče ali čini se da nam
zajednički ručkovi prelaze u naviku, poručnice.
I doista, kad su započeli razgovor, on je odmatao sendvič. Petri nl|e okolišao. - Zastoje nasilna? Stoje to pokreće?
Mržnja. Mrinja?- Da. Ona je vjerojatno osoba u kojoj ima najviše mržnje, od svih koje sam vidio. Pod
normalnim okolnostima ne bih se ni sjetio pacijenta kojeg sam vidio samo jednom, prilikom jednosatne
konzultacije, prije tri godine. Ali nje se sjećam. Bila je puna mržnje. Činilo mi se da mržnja upravlja svime što
misli i osjeća.
Petri je bio zatečen tom jednostavnošću - tom jednom jedinom rječju. MržnjaZ.Ja moralo bi biti nešto
kompliciranije. - U svom izvje- , staju niste bili određeni u pogledu toga je li ona psihotična ili ne. Zašto?
Štojpodrazumijevate pod psihotičnim? - upita.
- Eh, poručnice, na to nije lako odgovoriti. Kad je razgovarala sa mnom, gospođa Stimson bila je vrlo bistra.
Znala je gdje se nalazi. ; Znala je koji je dan, mjesec, godina. Bila je u stanju brinuti se za sebe. Mogla je
planirati i donositi logične zaključke. Mnogi je psihijatri ne bi smatrali psihotičnom.
- Dakle, uzmimo da ona počini zločin, smatrate li da se radi o osobi koja je dovoljno dalekovidna da bi pokušala
prikriti tragove?
- Vrlo vjerojatno. ■ •
- Zašto ste onda rekli da je možda psihotična?
- Zatošto mržnja u toj mjeri upravlja njenim životom. Ponovno su se vratili na mržnju. - Što u tome ima
psihotičnog?,
- Mnogi psihijatri bi rekli da nema ništa. Ali grozno je tako živjeti. Mržnja je normalan osjećaj. To je razumljiv
odgovor na ozbiljnu uvredu. Ali kada nekoga potpuno obuzme, kao što se čini da je slučaj, kod gospođe Stimson,
preuzima nadzor nad ličnošću. Gubi se osjećaj za stvarnost. Mržnja razvija svoj vlastiti život. Ona više nije
razumljiva reakcija na uvredu. Čovjek više ne upravlja njome. Mržnja upravlja njime. Ja mislim da se takav
način življenja može nazvati psi-__
hotičnim.
Petriju je to bilo jasno. Ali, imao je čudan osjećaj da ga uvlači u slijepu ulicu. - Zašto ljudi postaju toliko puni
mržnje? -upita.
- Ne znam.
- Ne znate?
- Tako je. Psihijatar sam i trebao bih znati takve stvari, ali ne znam. Psihijatrija to ne zna. Nitko ne zna, osim
možda Bog.
Imao je dobar osjećaj. Bila je to slijepa ulica. - Zar ništa ne znate, zaboga?
Kh, neke slv.ni znamo. Znamo laj proces. Ali ne/.mimo dovoljno da bismo ga inoyji objasnili, l'osloji ni'što Slo
l>i se mojdo nazvali cl oiinniijoni duše. To je .slično onom d.i se bojjjflti sve viSe bogate, a
siromašni postaju sve siromašniji. Ljudi koji su puni ljubavi, obično se još više pune ljubavlju. Ljudi ispunjeni
mržnjom, skloni su razvijati tu mržnju. Ali ne znamo ništa o onoj tankoj crti koja ih dijeli - zašto netko krene
jednim putem, a netko drugi drugim. U kojoj mjeri na to utječu iskustva iz djetinjstva, u kojoj mjeri kasnija
iskustva, u kojoj mjeri nasljedni čimbenik i geni, u kojoj mjeri slobodna volja, u kojoj mjeri uplitanje nejasnih
kozmičkih sila ili Boga, to jednostavno ne znamo.
- Teško mi je povjerovati u to.
- Morat ćete.
To što je čuo nije mu ništa razjasnilo. - Zar nema nikakvog objašnjenja?
- Zapravo ne. Ponekad, još dok su blizu toj tankoj crti koja ih dijeli, ljudi koji su išli jednim putem, odjednom
promijene smjer. Ponekad se čini da je netko krenuo u smjeru dobra, ali onda kao da krene putem zla. Ili
obrnuto. Ponekad se netko čini loš, ali onda se odjednom okrene dobroti. To je neobjašnjivo.
Petri pomisli na tu ženu u invalidskim kolicima, ispunjenu pa-košću. - Bi li se gospođa Stimson još mogla
promijeniti?
- Ne vjerujem. Kao što sam rekao, do promjene dolazi kad su ljudi još blizu one crte koja to razgraničava. Ja
sam stekao dojam da je gospođa Stimson odavno prešla preko te crte. Meni se čini da je mržnja već dugo način
njezina života.
Petri se nasloni u stolcu da razmisli. Zahvaljući psihijatru imao je osjećaj da je ipak uspio malo zaviriti u misli te
žene. Ali samo malo. I dalje nije znao koji bi bio njezin motiv. Ponovno sjede uspravno. - Pada li vam na um
ikakav razlog zbog kojeg bi ona željela ubiti Stephena Solarisa? -Ne.
- Samo mržnja?
- Tako je - odgovori Kolnietz. - Činilo mi se da ona svakog mrzi, l>a me ne bi iznenadilo daje mrzila i Stephena.
Ali ne znam zašto bi baš njega mrzila.
Petri nastavi ispipavati. - Neki dan ste mi rekli da, po vašem mišljenju, gospođica Barsten na najdubljoj razini
nije u stanju počinili ubojstvo. Biste li rekli da je na nekoj razini - na razini duše, da luko kažem - gospođa
Stimson u stanju počiniti ubojstvo?
Da.
Ima li onćr što bi se moglo nazvati dušom ubojice?
Da.
Ali ne znate zašto? Uopće?- Ne, zapravo. Imam jedan mogući podatak. Ali on zapravo ništa ne objašnjava. Neće
odgovoriti na vaše »zašto«.
- O čemu se radi?
- Gospođa Stimson bila je mnogo godina u braku. Bilo bi teško
I toliko godina provesti u braku s njezinim mužem, a ne ispuniti se mržnjom.
- Recite mi nešto više o tome.
- Kao što znate, iz Willow Glena su me pozvali da pregledam gospođu Stimson.
Nakon pregleda, rekli su mi da sve njene račune plaća njezin muž. On me nazvao i zamolio da mu pošaljem
presliku svog izvještaja. Rekao sam da je to povjerljiv materijal. On je uporno tražio da mu pošaljem presliku.
Rekao je daje to njegovo vlasništvo, budući da on to plaća. Ja sam mu u glavnim crtama ponovio što piše u
izvještaju. Pokušao sam mu izaći u susret. Rekao sam da u izvještaju piše samo to da ne mogu preporučiti
nikakvu intervenciju lijekovima ili uobičajenim psihoterapeutskim postupcima da se nadzire, ograniči ili smanji
nasilno ponašanje njegove žene, koji bi dali neki učinak i bili vrijedni uloženog novca. On je uporno ponavljao
da hoće presliku tog izvještaja, da ga je on platio.
Petri se sav pretvorio u uho. Bogati i moćni gospodin Stimson, uvijek iza scene, stalno na neki način prisutan u
igri. - Što je bilo zatim?
- Malo smo se, ali ozbiljno, posvađali oko toga. Možda sam ja kriv za to. Ali rekao sam mu da je mene pozvao
Willow Glen, te ako se želi natezati s Willow Glenom oko preslike izvještaja, neka samo izvoli. Ali, jasno sam
mu dao do znanja da je od mene neće dobiti. Rekao je da mi onda neće platiti račun. Odgovorio sam mu da to
može učiniti, ali da i ja isto tako mogu tražiti od Liječničke udruge da utjera dug. Platio je u roku od tjedan dan.
Ali to mi je ostavilo jako loš osjećaj. Doživio sam ga kao osobu koja želi sve imati pod nadzorom. Da budem
iskren, već samo na osnovu tog vrlo kratkog kontakta, bio mi je krajnje nesimpatičan. Čak mi je bilo pomalo žao
njegove žene. Nije mi bilo jasno kako bi itko mogao živjeti s njim.
- Ali gospođa Stimson je živjela.
- Jest.
- I kako je to mogla podnijeti?
- Sad se ponovno vraćamo na ono »ne znam«, poručnice. Znam samo da se ona narodna »Svaka ptica svome
jutu leti« u psihijatriji najčešće pokaže točnom. Zdravi ljudi ostaju u brnku su zdravim Ijuclimn.'
( Bolesni ljudi ostaju u bruku s bolesnim judima. Biak » gospodinom
Stimsonom normalnu bijDsobju^mpgaflJ
vam reći zašto bi netko odabrao ostati u braku s njim, umjesto da ga napusti. A ni u kom slučaju vam ne mogu
reći da je gospođa Stimson postala takva zbog svoga muža. Neki psihijatri misle da se na sve može naći odgovor.
Možda biste mogli pokušati razgovarati s njima. Ali moje je iskustvo da u odnosima uvijek postoje neke stvari
,kpje je nemoguće povezati, objasniti, i koje ja ne razumijem.
Petri ga podsjeti na večernje svađe subotom, kao po programu, i ispriča mu kako je Rachel Stimson primljena u
Willow Glen samo pet dana nakon što je u kuću Stimsonovih bila pozvana Policija. - Mislite li da ju je njezin
muž na neki način prisilio da ode u Willow Glen?
- I da i ne.
Još jedan nejasan odgovor. Ali Petri je postao strpljiviji. - Možete li mi objasniti zašto »da«, a zašto »ne«? -
zamoli.
Kolnietz mu izađe u susret. - I ja bih rekao da to nije slučajno. Pretpostavljam daje scena s Policijom ubrzala
njezin odlazak. Moguće daje on to tako i zamislio. Ali sumnjam daje ona imala nešto protiv. Ona ima vrlo
snažnu volju. Sumnjam da bi ostala u Willow Glenu da to ne želi.
- Ali zašto bi to željela?
- Ptice iz istog jata ne samo da lete zajedno, često ih-je teško razdvojiti Rekao bih da je prije osam godina odnos
Stimsonovih došao do one točke kad više nisu mogli ostati zajedno. Ali nisu se mogli ni razdvojiti. Willow Glen
je vjerojatno bio prihvatljiv kompromis za oboje. Ostavio im je prostora da ne moraju više živjeti zajedno, ali i
mogućnost da nastave sa svojim stalnim svađama subotom navečer.
- Hoćete reći da se zapravo vole svađati?
- Da. Čak su ovisni o tome. Bolesno, ne?
Na jednoj je razini to bilo zbunjujuće, ali je na drugoj bilo u tome neke čudne logike. Dr Kolnietz je od prvog
dana zbunjivao Petrija, i danas , kao i obično, nije mogao dobiti nikakav crno-bijeli odgovor od njega. Pa ipak je
postupno počeo shvaćati da psihijatrovi »ako«, •i«, i »ali«, više objašnjavaju nego što unose zabunu, da na neki
paradoksalan način više govore o temi nego stoje zamućuju.
On se okrenu Kolnietzu. - Gospođa Stimson nije htjela sa mnom progovoriti ni riječi, ni jučer ni danas - reče. -
Potrebno mije da ona progovori. Mislim da to nisam u slanju postići. Pretpostavljam davi |r"Nle. Zaista mislim
da bi ona mogla biti ubojica. Ali, koliko je meni |M)zmi!o, ona nije imala nikakav odnos sa žilvom. Nije imala
motiva, mi je da progovori, i mislim da mije potrebna va;..i pomoepri tome. Hoćete li mi pomoći? Prvo moram
dobiti dopuštenje svog šefa daje formalno preslušam, što mislim da ću dobiti. Rado bih to sutra obavio. Ako ste
voljni, volio bih da vi budete prisutni. Neće to biti psihijatrijski razgovor, već policijsko ispitivanje. Nećete biti
odgovorni vi, već ja. Ali vjerujem da biste je vi možda mogli navesti da odgovori na neka pitanja, što ja ne
mogu. Biste li mi, molim vas, pomogli?
Kolnietz je ovo priznanje svog mlađeg sugovornika da mu je potrebna pomoć doživio kao neočekivanu
skrušenost. Dojmilo ga se, bio je čak dirnut. - Začudo, pacijent s kojim sam imao dogovor sutra ujutro u osam,
otkazao je - odgovori. - Možda je to znak, tko će znati. Ustvari, ne bih pristao da i mene nije počelo zanimati.
Da, pomoći ću, vam da je preslušate.
- Možemo li se onda u to vrijeme naći u Willow Glenu?
- Da, doći ću u osam - odgovori Kolnietz. - Ali, htio bih vam reći jednu stvar, poručnice.
- Što to?
- Možda neće biti baš ugodno. Pripremite se na to da ćete biti povrijeđeni.
Oči gospode Grochowski se razvedriše kad je u sobu ušla gospođa Simonton. - Edith, baš mije drago da si došla!
Gospođa Simonton se gotovo zacrvenila od zadovoljstva. I njoj bi bilo drago što je došla da to nije u ovakvim
okolnostima. - Silno mi je žao zbog Tima, Marion - reče. - Došla bih još jučer da nisam morala ići u glavni grad
na jednu od onih dosadnih sjednica Državnog povjerenstva. Sigurno ti je jako teško.
Gospođi Grochowski, i protiv volje, navriješe suze na oči. - Da, silno žalim za njim, Edith. Ali, znaš tko me
tješi? Mala Peggy.
- Peggy? Peggy Valeno, bolničarka?
- Da, ona me dolazi posjetiti, Edith.
Nije bila slučajnost što gospođa Simonton nije mogla prikriti iznenađenje. Sjećala se kako je razmišljala da bi
samo čudo moglo promijeniti Peggy. Zar se stvarno dogodilo čudo? Zašto? I kako? Prvi put je zatekla sebe da bi
htjela malo dublje razmisliti o čudima. Ali sad nije trenutak za to. Ima prečeg posla. - Bojim se da Timova smrt
nije jedino zbog čega sam te danas došla vidjeli, Marion - reče. Bojim se da ću ti opet morati dati cimeriai.
-Pa naravno. To sam i očekivala, nakon Stoje jadni Stcphen ubijen. Više nemaš opravdanja da drugi krevet u ovoj
Nobi držiš pi.i.'.nim.
A to mi je i sasvim svejedno, sada kad Tima više nema. Zapravo ću se osjećati sigurnijom kad budem imala
cimericu.
- Shvaćam te; znam da te to još uvijek plaši. Ali, među nama govoreći, čini se da bi se uskoro slučaj mogao
riješiti. Bojim se, međutim, da se uz cimericu koju ću ti dati nećeš osjećati osobito zaštićenom. Noćas ću te,
nažalost, morati obradovati s gospođom Kubrick. Možda čak i na nekoliko noći. Ali, to je samo privremeno, i
sigurna sam da ćemo za nekoliko dana naći nekog boljeg. Postoji li netko s kim bi željela dijeliti sobu?
Gospođa Grochovvski je bila silno znatiželjna. Kako bi se to slučaj uskoro mogao riješiti? I zašto preseljavaju
Ludu Carol? Znala je daje ona cimerica Rachel Stimson.
Da ne sumnjaju u Rachel? Sasvim moguće, jer i ona je pomišljala na nju. Ali znala je da bi joj Edith rekla, kad
ne bi imala razloga za šutnju. - Ne - reče. - Nitko mi ne pada na pamet.
- A Georgia Bates? - predloži gospođa Simonton. - Njezina cimerica uskoro odlazi, a čini se da ona dolazi k sebi.
- Ma nemoj? - Gospođa Grochowski nije više mogla prikriti znatiželju. - Nema li to što Georgia dolazi k sebi
možda neke sveze s tim da bi se slučaj uskoro mogao riješiti, ha?
- Možda i ima. - Gospođa Simonton prodorno pogleda svoju prijateljicu. - Da ti kojim slučajem nisi upućena u
nešto što ja ne znam,
la?
Gospođa Grochovvski se osmjehnu. - Rekla bih da svaka od nas |sna nešto što druga ne zna. Ali, istina je, ako
oporavak Georgije Bates
neke sveze s tim da se slučaj bliži rješenju, onda bismo mogle biti Jobre cimerice. Dopusti da ja razgovaram s
njom. Osim toga, zanim-jivo je da si baš sada došla, jer ja sam upravo razmišljala da pošaljem 50 tebe.
- Molim?
- Oklijevala sam, jer znam koliko imaš posla oko tog groznog [llučaja.
- Evo opet, ti i tvoja neuroza! Znaš da sam uvijek spremna doći kud sam ti potrebna, Marion. - Gospođa
Simonton je cijelo vrijeme
hi, ali sad je privukla ljuljačku krevetu. Marion Grochowski nije plin od onih koji vode dokone razgovore. - Što
se dogodilo?
Oh, štošta. Kao prvo, pitala sam se kako si, osim što si zaoku-|tli'-ii(i umorstvom.
/ušlo tako okoliša? - Ako se lo izuzme., u VVillovv Glenu je sve manje uobičajeno odgovori gospoda
Sinionion, čekajući^
••-J .
- A ona kuhana noga, McAdamsica, kako je ona?
- Kao i uvijek. Vrlo poslovna. Ne bih mogla bez nje. Ali, da, drži se isto onako kao i uvijek.
- Ne, ni ja nisam primijetila daje postala imalo srdačnija. - Nasta kratak muk. - Ako mi se dogodi nešto
neočekivano, Edith, samo se sjeti McAdamsice, dobro?
Gospođa Simonton se lecnula. Ta ju je molba pogodila kao grom iz vedra neba, ali znala je da je to bilo
namjerno. I važno. - Nešto neočekivano? - upita s nelagodom. - Kako to misliš?
- Ah, ništa određeno.
Gospođi Simonton je bilo jasno da je taj nemarni ton hinjen. -Želiš reći da Roberta McAdams ima neke sveze s
ubojstvom?
- Ne. Ne želim ništa reći. Nemam nikakvih optužbi. A osim toga, to nije razlog zbog kojeg sam te htjela vidjeti.
Ono o čemu sam zapravo htjela razgovarati je vino.
- Vino? - Zaprepastila ju je ta nenadana promjena teme.
- Da, vino koje si Timu dopuštala da drži u sobi, kako bismo se mogli pričestiti. Pretpostavljam da je odneseno sa
svim ostalim njegovim stvarima, i to je u redu. Vino mi nije bilo tako važno. Ali pričest jest. Strašno će mi
nedostajati. Ne znam hoću li moći bez toga. Edith?
- Da? Kako bih ti ja mogla pomoći?
- Znam da puno tražim, Edith, ali razmišljala sam bih li te mogla zamoliti da povremeno održiš pričest sa mnom?
Gospođa Simonton je bila zatečena. Takav prijedlog ne samo da nikad nije čula već joj nikad ne bi pao na pamet.
- Dabome da ću ti nabaviti vina - reče, nastojeći dobiti na vremenu - ali uvjerena sam da ovdje ima mnogih
drugih s kojima bi to mogla podijeliti.
- Imaš pravo - prizna gospođa Grochovvski. - Uskoro će doći Heather. Tu je i mala Peggy. A možda čak i
Georgia Bates, kad dođe. Zaista, jednog ćemo dana možda čak moći napraviti pravu malu svečanost. - Osmjehnu
se na tu pomisao. Ali onda joj se lice ponovno uozbilji. - Ali, kao što smo rekle, one će tek doći. Nijedna od njih
zapravo još nije spremna za to. A ti jesi.
- Spremna? Spremna za pričest? O čemu ti to, zaboga, govoriš? ■In sam samo obična osoba.
Gospocl.i Grochovvski otpuhnu. - Preslani se izmotavati, I7,ditli. Dobro znaš da nisi obična osoba. Duboko si se
stopila s Hogom.
Mo/.ak gospođe Simonlon užurbano je nidio. Jedan dio nje je znno da se, hijolii-ne htjela, sviđalo joj se to ili nt»,
nvc više približava
Bogu, sa svim tim čudnim mislima o molitvi, o čudima i s tim biblijskim stihovima. Ali drugi dio nje nije mogao
vjerovati da mu se stvarno približava. Htjela se izvući. - Marion, ja nisam čak ni krštena. Ne znam što sam. Muž
mi je bio Židov. Koliko mi je poznato, to me čini Židovkom. Ne mogu slaviti pričest.
- Zašto ne?
- Pa, ne znam čak ni vjerujem li u nju. Ne znam je li Isus bio Sin Božji. Dabome, vjerujem u njegov nauk. Da
budem iskrena, ponekad čak čitam Evanđelje po Ivanu i plačem nad njim. Ali to ne znači da sam kršćanka. Ne bi
mi dopustili da se pričestim.
- Oni? Ja ne govorim o njima. Ja govorim o sebi, Edith. Ja želim da se ti pričestiš sa mnom.
- Ali, ja ne znam kako se to radi.
- Ja ću te naučiti. - Po prvi put u mnogo godina gopođa Simonton je imala želju da bježi. Ne od gospođe
Grochovvski. Voljela je Marion. Ne čak ni iz te sobe. S nekog mjesta koje nije postojalo. - Nisam spremna -
usprotivi se.
- Ali, ti poznaješ Boga! Nije li tako?
Gospođa Simonton se pravila da je to retoričko pitanje. - Poznajem li Boga? Kako bih, dovraga, znala poznajem
li Boga? Tko poznaje Boga?
- Ušuti, Edith! - naredi joj gospođa Grochovvski. - Stišaj se! Samo sjedi. Ne govori ništa, dok ti riječi same ne
dođu.
Više od minute proteklo je u šutnji. Zatim, vrlo tiho, gospođa Simonton reče: - Ja ne poznajem Boga, ali čeznem
za Njim.
- Kao što sam rekla, spremna si.
- Nisam - izvlačila se gospođa Simonton. - Ja ne vjerujem u to. Jesti Njegovo tijelo, piti Njegovu krv. Eh, bilo to
simbolično ili ne, to je kanibalizam. Osim toga, ne vjerujem u, kako to vi katolici nazivate, transsubstancijaciju.
To nije Njegovo tijelo. To nije Njegova krv. To je samo vino i kruh. To je besmisleno.
- Bojiš se, je li? Čega?
Na tren kao da joj je stalo srce. - Oh, Bože - reče. - Bojim se Koga. Kako bih već mogla biti spremna za Njega?
On me ne bi htio, ni za svoju nevjestu, ni za što. Ne marim za taj kanibalistički dio. Ne razumijem ga. Ali za
mene bi to bilo poput seksa. Mislim da još nisam •premiiii za tu intimnost. Bilo bi to kao vodili ljubav s Bogom.
Gospoda (irochovvski je bila sva ozarena od radosti. - Upravo i.iko i jest, Kclilh. Zašlo misliš da im \r poirehno?
Nije to doslovni i'ks. Ali nije ni metaforičan. To je sp.i|.ui|( .ln\.i. A ti sl spremna.Među njima se ispriječila
šutnja. Gospođa Simonton se osjećala poput djevojčice. - Naučit ćeš me kako se to radi?
- Svakako.
Gospođa Simonton ustade, više ne kao djevojčica. - Sad moram natrag na posao. Dala si mi mnogo toga o čemu
mogu razmišljati. Da, Marion, nabavit ću bocu dobrog crnog vina za tvoju ladicu. Kad poželiš pričest, samo me
zovi i, da, doći ću.
Vratila se u svoj ured, ali prošlo je dosta vremena prije nego što se mogla usredotočiti na papire na svom stolu.
Toliko toga se dogodilo toga dana, uključujući i pretraživanje sobe Rachel Stimson. Pa zatim taj čudan, kratak
razgovor s gospođom Grochowski, o McAdamsici. Što je Marion time htjela reći? Uznemiravalo ju je to. Ali
ništa od toga nije bilo ni izdaleka tako uznemiravajuće kao ta priča o pričesti i Bogu. Ne samo da se činilo kako
više ona ne upravlja Willow Glenom već kao da više ne upravlja čak ni samom sobom. Ona posegnu za papirima
da bi zadržala barem nešto što liči na nadzor.
Čim se šef vratio, Petri ga je o svemu izvijestio kako bi objasnio svoj zahtjev da dobije dopuštenje za formalno
ispitivanje gospođe Stimson, sutra ujutro. Na njegovo iznenađenje, činilo se da je neće tako brzo dobiti.
- Vi, dakle, pretpostavljate da se u neko doba prije nego što je izvršeno ubojstvo, nekoliko minuta, sati, dana ili
tjedana, Rachel Stimson odvezla do spremišta i potajno uzela jedne škare i par rukavica -reče šef, ponavljajući
Petrijev izvještaj. - Držala ih je kod sebe do po prilici četiri i trideset toga jutra, kad je sve to ponijela sa sobom i
odvezla se do mjesta na kojem je žrtva ležala na svom krevetu. Tada je, po svoj prilici dok je gospođica Barsten
bila vani u šetnji, a gospoda Grimes bila zadubljena u čitanje, probola žrtvu kroz grudi, točno u srce i, ne
privukavši pozornost gospođe Grimes, odvezla se natrag 11 svoju sobu te sakrila rukavice i omot u ladicu svoje
cimerice. A sve je lo učinila bez motiva koji bi ste vi zasada mogli otkriti.
- Tako je gospodine - reče Petri, osjećajući se pomalo glupo i pitajući se zašto je šef toliko stroži nego kad je
trebalo dati dopuštenje za preslušanje Barstenice.
- Pa, to je moguće, ali ne bih baš rekao daje vjerojatno. Mislite li /.aisin da bi žena koja ima dvije amputirane
noge imala dovoljno snaj'.f da se nav.nc i/, svojih kolica i nasmrt probode čovjeka koji leži m;i I • 11 • v t • 111,
nt"'i" ii(l;il|i-n od ii|i?
- Većina takvih invalida ne bi. Ali ova žena, da. Svi su primijetili njezinu neobičnu snagu. Potrebna je izvanredna
snaga da bi se prebacila iz kolica u krevet i natrag, a ona to ipak svakodnevno čini. Promatrao sam je kako se
kreće u tom stolcu, zapanjujuća je. Vrata spavaonice otvaraju se prema unutra, i prilično su teška. Dok sam je
promatrao, nije joj trebalo više od nekoliko sekundi da se nagne naprijed, dovoljno daleko da iz svog stolca
zgrabi kvaku, okrene je, povuče teška vrata ne udarivši njima u stolac, i izjuri iz sobe. A kvaka je baš nekako na
istoj visini kao i krevet žrtve. Ona je snažna žena.
- U redu, u redu, ali ne bi li žrtva kriknula kad bi je probola, dovoljno da privuče pozornost gospođe Grimes?
- To stvarno ne bih znao reći. I ja bih to pomislio, da nije nekih stvari. Mrtvozornik nije bio ni od kakve pomoći
u tom pogledu. Nije mogao dati mišljenje kako bi glasno - ako uopće - žrtva mogla krik-nuti ako je probodena u
snu. A vjerojatno je da je ubijeni u to vrijeme spavao. Ne samo da je bila noć već je i netom prije vodio ljubav,
kao što ćete se sjetiti. A kako izgleda, potrebno je dosta buke da bi gospođa Grimes podigla pogled s knjige.
- Doktor Kolnietz vam ne može dati jasnu procjenu može li se nju smatrati mentalno odgovornom?
- Ne, gospodine. Kaže da bi većina psihijatara rekla da ona nije psihotična, ali on sam nije siguran.
Šef se naslonio u stolcu i stao trljati svoje prosjede sljepoočice. Bilo je vraški komplicirano. I to zbog muža te
žene. Hubert Stimson bio je moćan čovjek, bogat, s vezama, čovjek na čiji su svaki mig čekali lukavi odvjetnici.
Bude li preslušana bez odvjetnika, moći će tvrditi da nije bila dovoljno odgovorna da to obavi bez njegove
pomoći. Dovoljno dobro poznaje Stimsona da bi znao kako će ovaj, pokuša li ga pridobiti na suradnju, tražiti da
se to odvija u prisutnosti cijelog mnoštva odvjetnika, i proći će tjedan dana prije nego što uopće dođe do
saslušanja, dok u međuvremenu čak tri čovjeka, od njegovog ionako malobrojnog ljudstva, od jutra do mraka
stražare pred vratima Rachel Stimson. A u tome i jest ironija. Šef to nije prenio Petriju, ali upravo tog jutra bio ga
je nazvao gradonačelnik da ga pita zašto slučaj još nije okončan. Kad ga je oprezno upitao, gradonačelnik je
priznao da upravo Stimson, koji se volio razmetati svojom moći, vrši pritisak na njega, dajući do znanja kako će
organizirati odbor građana za stupanje u akciju. ITuberl Stimson bit će voda gomile koja će kritizirati Policiju
zbog sporosti, ali ako sazna da j<- osumnjičena njegovo žena, Mi će prvi koji <V opiužiti Policiju zn I>i/<>|>l<-
i<>.iPa ipak, Hubert Stimson više nije bio baš toliko moćan kao što je želio vjerovati. S godinama se čovjek
smanjuje, a bilo ih je mnogo koji su ga željeli vidjeti itekako smanjenog. Prije deset, dvadeset godina, rijetko bi
tko otvoreno izrazio tu nesklonost, kad je grad bio manji, a on igrao važnu ulogu u Upravi. Ali s osamdeset dvije,
Hubert Stimson nije više mogao odlaziti na sve važne sastanke, biti u svim odborima, Većina njegovih pajdaša je
pomrla; vlasnici velikih poljoprivrednih korporacija nisu ni znali njegovo ime; vremena su se promijenila. Bilo
je mnogo ljudi u New Warsawu kojima ne bi bilo nimalo žao da on siđe sa scene.
A šef je bio jedan od njih. Nije on bio osvetoljubiv čovjek, i nije imao ništa određeno protiv Huberta Stimsona.
Ipak, nije mogao zaboraviti onaj dan, prije osam godina, kad je od njega zatraženo da »mali obiteljski sukob«,
zbog kojeg su njegovi ljudi pozvani u dom Stimsonovih, ne dođe u novine. Učinio je to, jer nije vidio razloga da
svaka sitna svađa u New Warsawu dođe u javnost. Ali u tom je zahtjevu bilo nečeg - neke naznake prijetnje? -
što mu se baš nije svidjelo. A ovo sad nije bila tek mala svađa.
- Ovo nije tako jednostavno kao preslušavanje gospođice Barsten - na posljetku objasni Petriju. - Njezini roditelji
nisu ni bogati ni uvaženi. Muž gospođe Stimson, međutim, i jedno je i drugo.
- Shvatio sam to, gospodine.
- Mislite li da imam dvostruka mjerila, Tom?
- Rekao bih da ste prisiljeni na to, gospodine.
- Jesam li? Nisam baš uvijek siguran - povjeri mu šef. - Prije osam godina nisam dao da njihova »mala obiteljska
svađa« dođe u novine. Ne bih to učinio za obične ljude. Vjerujem da je povremeno potrebno napraviti neke
ustupke, Tom, ali nikad nisam siguran kada.
Hoće li Petri jednog dana biti u njegovom položaju? pitao se šef. I bude li, hoće li postupiti kako treba - ma što to
značilo. Ako gospođa Stimson sutra ujutro ništa ne otkrije, a njezin muž na neki način sazna za preslušavanje,
dići će se velika prašina i on, šef, će podnijeti sav teret. A dokaže li taj razgovor da je kriva, Hubert Stimson će
vjerojatno opet podići prašini i pobrinuti se da se slučaj godinama vuče po sudu. U međuvremenu bi njegova
žena, međutim, potpala pod nadležnost suda, i preplašeni stanovnici Willow Glena - i njihove obilelji mogli bi
mirnije spavali.
/dim da buđcie vrlo opic/.ni u^c šef l'tiriju - i da se držite formalni>mi i propisa. Ne pođu/.imajic niStn drugo, n
da me ne obavijestilo i>.i, 'lom, mofcfii" je pi< ■lušnn
ČETRNAEST
Srijeda, 30. ožujka
Ako je gospođa Stimson bila iznenađena brojem ljudi koji su nahrupili u njenu sobu, nije to pokazala; lice joj je
bio isto onako bezizražajno kao i uvijek. Možda ju je na to pripremila prisutnost policajaca koji su stajali pred
njezinim vratima još od prošlog popodneva.
Petri ih je sve predstavio. - Ja sam detektiv Petri - rekao joj je. -Jučer sam razgovarao s vama. Ovo je narednik
Mitchell, također iz Policije. On ima magnetofon. Sve što ćemo govoriti, bit će snimljeno. A ovo je doktor
Kolnietz, s kojim ste razgovarali prije nekoliko godina. On je psihijatar. Zamolio sam ga da dođe jer ne
uspijevam uspostaviti kontakt s vama, pa sam mislio da bi mi on mogao pomoći. Gospođa Simonton, nju dakako
poznajete. Htio sam da bude prisutna ne samo kao svjedok već i zato da u sobi bude još jedna žena.
Gospođa Stimson ih prazno pogleda, ili ledeno?
- Pod sumnjom ste da ste ubili Stephena Solarisa - nastavi Petri. - Sve što kažete može biti upotrijebljeno protiv
vas na sudu. Shodno tome, imate pravo šutjeti. Također imate pravo tražiti savjet odvjetnika. Želite li da
pozovem odvjetnika?
Nije bilo odgovora.
- Gospođo Stimson, možete li mi reći gdje ste bili između četiri i šest ujutro, u ponedjeljak, dvadeset prvog
ožujka, u vrijeme kad se dogodilo ubojstvo?
Nikakvog odgovora.
- Jeste li poznavali žrtvu, Stephena Solarisa?
Petri je imao osjećaj da razgovara sa zidom. Bilo mu je drago da \je poveo Kolnietza, premda je taj zid bio toliko
neprobojan da nije mogao zamisliti kojom bi se magijom psihijatar mogao poslužiti da prodre kroza nj.
- Jeste li imali ikakav odnos s njim? Nikakvog odgovora.
~ Jučer sam u donjoj ladici vaše oimerice pronašao dvije rukavi-11- i krpeni <>m»>i. Znate li kuko su
tl<»:.|»j<*H umio?Rachel trepnu. Ali, bilo je to sve; po svemu sudeći taj treptaj nije ništa značio. Oči moraju
svako malo trepnuti, pomisli Petri. - Jeste li ih vi stavili tamo, gospođo Stimson?
Ona je i dalje zurila preda se.
- Jeste li izučili za medicinsku sestru? Muk.
- Radili ste k^ao medicinska sestra, nije li tako? Bez odgovora.
- Što osjećate prema svom suprugu?
Oči ponovno trepnuše. - Gospođo Stimson, jučer sam provjerio jeste li već imali posla s Policijom. Nema
podataka o nečem takvom. Ali imamo izvještaj da ste jedne noći, prije osam godina, nazvali Policiju, optužujući
svog supruga da vas tuče. Budući da niste bili vidljivo pozli-jeđeni, Policija nije ništa poduzela. Nakon tjedan
dana vaš vas je muž dovezao ovamo, u Willow Glen. Je li to bilo uz vaš pristanak?
Nije bilo odgovora.
- Svakog se tjedna svađate sa suprugom kad vas posjeti. Očito je da s vašim odnosom nešto nije u redu. Možete
li nam reći o čemu se radi? - Petri je zvučao pun razumijevanja.
Rachel nije ništa rekla.
- Gospođo Stimson, jeste li vi ubili Stephena Solarisa? Rachel ga je i dalje prazno gledala.
- Zašto ste ga ubili, gospođo Stimson?
Ni dalje nije bilo odgovora, kao što su i očekivali. Petri promijeni način, neodređeno se nadajući se da će nešto
izvući. - Da vam kažem što ja mislim - reče. - Mislim da ste se odvezli do spremišta i uzeli rukavice i kirurške
škare. Zatim ste se, negdje između pola pet i pet ujutro, u ponedjeljak, dvadeset prvog ožujka, odvezli do žrtve
dok je bolničarka, gospođa Grimes, čitala. Žrtva je ležala usnula, na boku. Rukama, zaštićenim rukavicama, vrlo
precizno ste zabili oštricu škara u srce žrtve. Zatim ste se odvezli natrag u ovu sobu, i stavili rukavice i omot u
donju ladicu gospođe Kubrick. To je bio slijed događaja, je li tako?
Nije bilo odgovora. Zašto ste mrzili Stephena Solarisa, gospođo Stimson?
I cl.iljc nikakvog odgovora. Petri bespomoćno povlcđa doktora Kolnicr/.,i.
Slii.sz Kolnici/, zatvori oči, sl<ii|>lj:ijui"'i smisli /,d <>u<i :.u> se moralo učinili, Promaimjud Hadicl, l>ilo mu
jo jnsno da i\)u treba ubosti da
bi progovorila - isto onako kako ju je možda Stephen, ni ne znajući, bocnuo i naveo na to da ga ubije. U njemu je
očito bilo nečeg što je nju prešutno vrijeđalo. Trebalo bi probuditi tu uvredu.
- Stephen je tjelesno bio teški bogalj - tiho započe Kolnietz, i dalje držeći zatvorene oči. Glas mu je postao
nekako pijevan. - Onome tko ga ne poznaje, zacijelo bi izgledao ružno. Ali u Willow Glenu su ga poznavali.
Vidjeli su što se krije u tom tijelu. Vidjeli su njegovu zapanjujuću inteligenciju. Volju koja nadilazi njegova
ograničenja, zadivljujuću ljudsku volju koja mu je omogućila da komunicira. Umjeli su vidjeti njegovu dobrotu.
Njegovu ljubav, usprkos patnji. Njegovu brigu. Nježnost. Njegov duh. Vidjeli su ljepotu u tom tijelu bogalja. Bio
je divan. Uistinu divno ljudsko biće. Nitko nikada nije bio divniji od njega. Bio je tako divan.
- UMUKNITE! - Zaurla gospođa Stimson. /
Petri ne samo da je bio zatečen tom iznenadnom provalom, već se od siline bijesa u njezinom glasu trznuo prema
zidu.
Ali, Kolnietz je nastavio, kao da se ništa nije dogodilo. - Uistinu divan - on ponovno zapoja. - Toliko se napatio
da je mogao odustati. Mogao je ostati retardiran. Mogao je umrijeti prije nekoliko godina. Ali u njemu je bio duh
života. Izabrao je život. Izabrao je ljubav. Kakav veličanstven duh. Naprosto divan. On je bio jednostavno divan.
- HOĆETE LI UMUKNUTI! - Zaurlala je gospođa Stimson. - BIO JE ODVRATAN. SKVRČENA,
DEFORMIRANA MIZERIJA: RUŽAN, SAV U GOVNIMA. NIJE SE MOGAO ČAK NI OBRISATI,
GOVNA SU MU OSTAJALA SLIJEPLJENA PO GUZICI, PO BEDRIMA: POSRANA MALA KREATURA
KOJA JE IZMIGOLJILA IZ BLATA. RUŽNA, USRANA HRPA KOSTIJU.
- Ne, bio je čovjek - usprotivio se Kolnietz, istim onim nježnim pojanjem, nalik uspavanki. - U punom smislu te
riječi. Više čovjek nego što to mnogi ikad postanu. Čovjek. Pravo ljudsko biće.
- KAKO SE USUĐIVAO? - Bjesnjela je Rachel. - TAJ JE GLUPI CRV ČAK POSTAJAO SEKSUALAN.
KAKO SE USUĐIVAO POSEGNUTI ZA TIM? ZA TOM ENERGIJOM? TREBAO SE VRATITI NATRAG, U
BLATO, KAMO JE PRIPADAO!
- Predivan - nastavljao je pojati doktor Kolnietz. - Silno divna duša. Bogom dana duša. Duša koju je stvorio
Bog. Stvorio ga sebi na slavu. Primjer ostalim ljudima. Primjer ženama. Primjer kakvi su mogli postati. Primjer
ljudske veličajnosti. Zaista divna, divna duša.
- ZASLUŽIO JK DA UMRI'. TA SV.IKTM >ST. TA I'UOKI.ITA SV.JK
ST koja sr: Sirila oko njega, pojačavala sk. thf.kai.oJU JE UGASITI. VIŠE NISAM MOGLA PODNOSITI TU
SVJETLOST. NISAM JE MOGLA PODNOSITI!
- Pa ste je ugasili, je li tako? Doživljavali ste je kao uvredu. Morali ste je se riješiti. Zato ste ga proboli, je li
tako?
U hipu, oči gospode Stimson, koje su sijevale, u djeliću sekunde poprimiše lukav izraz, a onda postadoše
bezizražajne. Ona ih prazno pogleda. Nije odgovorila.
Kolnietz otvdri oči. - Žao mi je - reče. - Iscrpljen sam. To je sve što mogu.
- Dovoljno je - odgovori Petri. Ustao je, i sam se osjećajući čudno umornim. - Gospođo Stimson, ima još mnogo
formalnosti koje moramo obaviti, ali možete se smatrati uhićenom zbog ubojstva Step-hena Solarisa. Pred vašim
će vratima i dalje biti straža. Više nećete izlaziti iz ove sobe. Svaki pokušaj da to učinite, koristit će se kao daljnji
dokaz protiv vas. Razumijete li?
Nije bilo odgovora.
Njih četvero - Petri, Mitchell, Kolnietz i Simontonica - bez riječi krenuše prema Prijamnom uredu. Nisu djelovali
pobjedonosno, više nalik grupici iscrpljenih vojnika koji se povlače, jedva vukući noge. Ta se mučna šutnja
nastavila i nakon što su sjeli u ured gospođe Simon-ton, i ona im napravila kavu.
Prvi je progovorio Petri. - Mi policajci obično nemamo osobito mišljenje o psihijatrima - reče - ali ja sam ga
promijenio. Barem kad se radi o vama, Stasz. - Kao da se to što mu se obratio imenom činilo samo po sebi
razumljivim, jer bili su u istoj bitki. - Bože, to je bilo izvanredno.
- Postigao sam da se otvori punih devedeset sekundi - skromno reče Kolnietz.
- To je bilo dovoljno. Nije bilo pravo priznanje, ali i to će poslu-žiti. - Petri je zvučao jako pokunjeno. Gospođa
Simonton je to razumjela i, izražavajući ono stoje osjećala, upita: - Potreslo vas je, poručnice?
Petri kimnu. - Nikada nisam vidio takvu mržnju. Čista mržnja. Nikada nisam čuo takvu mržnju. Kao što je
doktor Kolnietz rekao, nije trajalo duže od minute, ali nikad je neću zaboraviti. Nisam imao pojma da postoji
takva mržnja.
- Upozorio sam vas - podsjeti ga Kolnietz.
- Često to viđate? - upila Petri.
Ne u toj mjeri. Taj stupanj je vrlo rijedak. Ali, kako <lo lo^.i doln/.i?
- Nisam li vam jučer rekao da je to neobjašnjivo?
- Da, ali nešto ipak morate znati. Hoću reći, to što smo vidjeli, pravo je pravcato zlo. Što se, zaboga, zbiva u
glavi te žene?
- To i jest problem sa zlom, Tom - i Kolnietz je prešao na oslovljavanje imenom. - Neobjašnjivo je jer je uvijek
skriveno.
- Kako to mislite?
I - Mi u psihijatriji imamo jednu krilaticu: »Čovjek je bolestan ono- v-! liko koliko su bolesne njegove
tajne.« Zli su najbolesniji od svih ljudi, ' jer kod njih je sve tajno. /
Petriju je bilo jasno da su se vratili u slijepu ulicu, u labirint. Što je prvo: kokoš ili jaje? Ali njegov mu logični
um nije dopuštao da tu stvar tek tako pusti. - Zašto sve drže u tajnosti? - upita.
Kolnietz se nasmija. - Zadnji put vam kažem, Tom, ne znam. Ljudi koji dolaze k nama na psihoterapiju izlažu
nam svoj unutrašnji život, tako da bismo mogli shvatiti što ih pokreće. Zli ljudi ne dolaze # na psihoterapiju, tako
da nemamo uvid u njihove živote pa ne znamo f što njih pokreće - o njima možemo samo nagađati na osnovu
njihovog vanjskog ponašanja. Možda zato i ne dolaze na psihoterapiju; ne žele se izlagati. Preostaju, dakle, samo
dvije stvari. Ili zla osoba iz nekog razloga odbija izložiti svoj unutrašnji život, ili ga, iz istog razloga, nema.
- Postoji još jedna mogućnost. - Bio je to glas poručnika Mit-chella.
Ostali se začuđeno okrenuše tom tihom čovjeku koji do tog trena nije govorio. - Da, Bili? - Uze ga poticati
gospođa Simonton.
- Možda je starica opsjednuta.
- Opsjednuta? - Bezizražajno ponovi Petri.
- Da. Opsjednuta vragom.
Petri zaprepašteno pogleda svog narednika. Jesu li to neke bapske priče iz malog grada ili je čovjek šenuo?
Začudo, Kolnietz je odgovorio najnormalnijim glasom: - Da, i menije to palo na pamet. Već onda kad sam je prvi
put vidio, prije tri godine.
- Ima nečeg demonskog u njoj, to je istina - složi se gospođa Simonton.
Petri je zurio u njih kao da su svi poludjeli. - Baš sam jučer rekao 'lomu - nastavi Kolnietz, nimalo zbunjen - da
je mržnja preuzela nml/or nad njom. Obuzela ju je. Ali nisam baš siguran je li moguće razlučili je li nekoga
obuzela ljudska mržnju ili demonska mržnja. Ne, kml netko i.iko daleko odnuikne. Šio vi mislite, Mili?Mitchell
zatrese glavom. - Sumnjam da je to moguće.
Petri se želio vratiti na čvršći teren. - Očito je da je mrzila Sola-risa i željela da umre - reče. - Ali zašto? I kakva
je to priča o svjetlosti? Razumijete li vi to, Stasz?
Kolnietz se osmjehnu. - Začudo, da. Ili barem donekle. Sjećate se da sam govorio o tajnama? Na neki način zli,
oni puni mržnje, odabiru živjeti u mraku. Prema tome, zacijelo ne vole svjetlost. I svatko tko odabire drugačije,
mora biti uvreda za njih. Poznavao sam Step-hena. Zaista se nije moglo potpunije odabrati svjetlost. Mislim da
mi je sada jasno zašto je baš njega mrzila.
- Da, to logično slijedi - primijeti gospođa Simonton - ali vi to shvaćate kao simboliku, alegoriju. Rachel je
govorila o toj svjetlosti kao o nečem fizikalnom, kao o nečem što je stvarno mogla vidjeti, što joj je uistinu
vrijeđalo oči.
- Možda i jest - odgovori Kolnietz. - Možda ju je ona stvarno mogla vidjeti. Neki su ljudi u stanju vidjeti auru,
znate, i to najčešće nisu neki ćaknuti ljudi. Ja je nikad nisam vidio. Ali sumnjam da su stari majstori tek tako
izmislili aureole na svetim slikama.
Petrija se ovaj razgovor dojmio malo razumnijim od onog o opsjednutosti, ali samo malo. - Osim toga, izgleda
da je znala da je Solaris imao seksualni život. Mislite li da je vidjela njega i Barnste-nicu? - Upita, jer je
znatiželja nadvladala odbojnost.
- Moguće - odgovori Kolnietz. - Ali s druge strane, ne znači da jest. Možete je pitati, dakako. Sumnjam da će
vam odgovoriti. Ali, ako je od onih ljudi koji mogu vidjeti auru, onda je i to mogla vidjeti. Stephen je vjerojatno
bio zaljubljen. To isijava jako puno energije, znate. Ali, dosta s pitanjima. - Ustao je. - Moram požuriti. I to naj-
ozbiljnije. U pola deset imam pacijenta i mogao bih zakasniti.
- Eh, Stasz, nas dvoje smo stalno u žurbi, jel' tako? - reče gospoda Simonton, i sama ustajući. - Toliko smo
zaokupljeni pacijentima da ništa ne ostaje za prijatelje. Eh, da znate da hoću da se zagrlimo. Jedan zagrljaj prije
nego što odete.
Petriju su i protiv volje zasuzile oči dok je promatrao taj zagrljaj. Bio je kratak, ali nimalo površan. Pomisli kako
se vjerojatno poznaju barem desetak godina i da ovo sigurno nije prva bitka kroz koju su prošli zajedno. Tko bi
znao koliko ih je bilo? Bio je dirnut njihovom prešutnom, ali vidljivom naklonošću, silno različitom od ružnoćc i
mržnje kojoj je maločas prisustvovao.
Kolnietz je oli:;.n>, a gospoda Simonion ponovno sjela. Petriju se JOŠ uvijek vrtjelo u y\ ivi, i to ne samo od
oiu^a Stoje vidio. Rodilo se
o tom sumanutom razgovoru o demonima, koji je potakao njegov narednik, a ostali tako spremno prihvatili.
Imao je toliko toga pitati -toliko toga, da nije čak ni znao kako bi uobličio pitanja. Kako bi se šef postavio prema
svemu tome? pitao se, osjećajući veliku potrebu za savjetom nekog starijeg. - Pa, mislim da bih i ja trebao
krenuti -objavi preko volje. - Moram izvijestiti šefa, što je prije moguće. Mnoge će stvari trebati odbaciti.
- Kad smo već kod toga što treba odbaciti - uzvrati gospođa Simonton - mogu li sada nazvati Heather da joj
kažem da više nije na dnevnom redu, poručnice?
Petri se doimao zatečeno. Nije se ni sjetio Barstenice, a primijetio je jedva zamjetnu oštrinu u direktoričinu
glasu. - Ma jasno - reče, onako kao usput - učinite to, molim vas. Sam bih je nazvao da ne moram smjesta
izvijestiti šefa.
Ustao je i potrudio se da joj zahvali na pomoći. Doista je bilo mnogo toga što je trebalo obaviti. Ali, još dok je
izlazio iz Willow Glena zajedno s Mitchellom, Petri je bio svjestan očiju gospođe Simonton koje ga prate, potiho
ga optužujući za neki neodređeni grijeh.
Tijekom posljednja dvadeset četiri sata Hank Martin je lutao hodnicima Willow Glena poput izgubljenog šteneta.
Bojeći se ostati sam, iznalazio je sve moguće razloge da uvuče bilo koga u razgovor. Sada se zatekao pred
vratima gospođe Grochowski, pokušavajući smisliti nešto što bi joj mogao reći. - Htio sam vam izraziti saučešće
- napokon je kruto procijedio.
- Oh, hvala, Hank. To je jako ljubazno od vas.
- Ne znam što bih vam još rekao.
- Ne morate ništa više reći.
Hank osjeti želju da pobjegne. Ali s druge je strane želio ostati i imao je osjećaj da to nije sve. Gospođa
Grochowski prekinu tišinu.
- I ja vama izražavam saučešće, Hank.
- Za što?
- Pa, Tim je bio vaš cimer.
- Nismo bili baš tako bliski - promuca Hank.
-Tim mi je rekao da ne govorile mnogo. Ali to je možda zato što Nte sramežljivi.
Na lo se I lank stvarno dao n hije^.Zaustavio se tek kad je stigao u dnevni boravak. Volio bi da može razbistriti
misli, ali nije mogao. U posljednjih su nekoliko dana nabacali na njega mnoštvo epiteta. »Hladan,« tako ga je
nazvala Peggy. Detektiv gaje probo s »lažljivac«, »siledžija« i »kukavica«. A sada naj-nježnije, ali nekako
najčudnije od svega: »sramežljiv«.
Hank bi sve to opovrgnuo da je mogao. Ali stvarnost je bila pre-očita. Jedini drugi izlaz bio bi mu potpuno se
odvojiti od stvarnosti, ali nešto - ponos ili možda neki preostali djelić dostojanstva - branili sli mu da se posluži
time. Ekscentričan možda, ali lud bome neće biti! Gospođa Grochowski mu je izrazila saučešće pretpostavljajući
da gaje Timova smrt pogodila. Stvarnost je, međutim, bila da on nije mario ni pišljiva boba za njega. Nije čak ni
razmišljao o njegovoj smrti, sve do jučer kad je, uspaničen, potražio Tima da ga zaštiti, a njega nije bilo.
»Nismo bili baš bliski«, to je rekao gospođi Grochowski. To je malo rečeno! Preko godinu dana su živjeli u istoj
sobi, pa ipak nisu bili bliski. Zašto ne? Ne može se reći da se Timu moglo išta zamjeriti. Ustvari, on je uvijek bio
susretljiv. Nije se mogao sjetiti da je Tim ikad učinio išta što bi priječilo razgovor. On, Hank, nikad nije krenuo
prema njemu. Nije mu bilo dovoljnostalo. Jednostavno nije mario za Tima.
Je li mu do ikoga bilo stalo? Uvijek je mislio da mu je stalo do žena. Ipak, nije mu izlazila iz misli Peggy koja ga
je nazvala hladnim i rekla mu da prilazi drugima samo zbog sebe. Bio je hladan i nije mario. To je bila stvarnost.
Također nije mogao pobiti istinu da se boji. Ona slika krvnika koji prilazi - njegovim genitalijama - s britvom u
ruci, danas se rjeđe javljala, pa se činila manje stvarnom. Da, njegov se užas stišao u običan strah, ali taj ga je
strah neprekidno vrebao, kamo god pošao. Nije se mogao riješiti te neprestane tjeskobe, kao da su mu u grudnom
košu dva štakora koja ga grizu i žele van.
»Možda ste sramežljivi«, rekla mu je gospođa Grochowski. Nikada nije sebe smatrao sramežljivim. »Laktaš«,
tako su ga obično zvali. Čovjek se morao znati progurati ako se htio približiti ženama -premda njemu to baš nije
palilo. Pa ipak, to njeno »sramežljiv« zvučalo je gotovo kao kompliment, kao da je nekako u redu biti sramežljiv.
Ali, sramežljivost je neka vrsta straha, a strah pripada slabosti i ženama, nije li Inko?
Odjednom, Hank osjeti kako ga strah još žešće slišće u grudima. Ali više nije imao kamo bježali. Bio je. u
stupici, i u toj trenutačnoj iK'pokretnosii; tri rijeci - »niai ili«, »bliskost« i »strah« - sfndoSc jedna
I

uz drugu. Možda ga je strah mariti, uistinu biti blizak. Čega se boji? Da ljudi neće uzvratiti osjećaje? On zamisli
sebe kao da duboko mari za nekoga - nekoga poput gospođe Grochowski, na primjer - i posta svjestan da je
pocrvenio.
Mnogo kasnije, kad god je razmišljala o tom danu, gospođa Simonton bi se uvijek iznova začudila nad tim
koliko je sve relativno. Bio je to značajan dan, u svakom pogledu. Rješenje Stephenova ubojstva bilo je
najznačajniji događaj u životu Willow Glena. Ali, dok je promatrala Petrija i Mitchella kako odlaze, nikad ne bi
pomislila da će se uskoro dogoditi nešto mnogo značajnije, vezano za njen vlastiti život.
U posljednjih sat vremena toliko se toga dogodilo da je, prije nego što će nazvati Heather, morala srediti misli.
Kao i ostali, i ona je bila šokirana - čak ranjena, zatrovana, na nekoj dubokoj razini -Rachelinim ubojitim
bijesom. Bilo je u njemu demonskog otrova. Ali, postoje li zaista demoni? To ju je pitanje mučilo, iako mu je u
onom razgovoru prišla nehajnim tonom. Još više ju je uznemiravalo ono što iz toga proizlazi. Ako čovjek
prihvati da postoje demoni, vjerojatno bi morao prihvatiti da postoje i anđeli. Je li moguće da se stvarno odvija
neka kozmička bitka, a nadnaravna bića čekaju iza scene, u pozadini? I ako je tako, na čijoj je ona strani?
U tom se trenu u glavi gospođe Simonton odvilo nešto veoma neobično. Kao da joj se obratio neki glas, koji nije
bio njen, a nije bio ni stvarni glas jer bio je nečujan. Kao da su riječi ispisane u njenim mislima. Kako se to
dogodilo, koju je moždanu kemiju uključivalo, to ne bi znala dokučiti. Ali poruka je bila neopozivo jasna.
Jednostavna i definitivna, govorila je: »Ti si na strani anđela.«
Točka. To je bilo sve. Nikakvih dvojbi. Gola činjenica.
Gotovo isto tako izvanredan, bio je i osjećaj koji je na to preplavio cijelo biće Edith Simonton. Bio je to osjećaj
da je potpuno voljena, da je u cijelosti poželjna i prihvatljiva. Samo stoje to bilo više od osjećaja, bilo je to
iskustvo. Osjećala se potpuno voljenom. U isti se tren sjetila da je čitala o ljudima koji su doživjeli to isto. To,
međutim, nije nimalo pomutilo njezinu radost. - To se događa meni! - mislila je, zapanjena i ushićena, dok joj se
bićem prelijevao val za valom radosti.
Za radošću, ne, bilo je to dio nje, došla je zahvalnost. Bila je neizrecivo zahvalna. Jer činilo joj se daje proživjela
cijelu vječnost u neopisivom paradoksu da u isti trenutak ne zaslužuje1 ljubav, a da ju je ipak nedvojbeno
zaviijediln.Ta je vječnost prošla. Nježno - kao da je ptić vraćen u gnijezdo pažljivom rukom - ona se vrati na
zemlju. Zurila je u telefon. Trebalo je nazvati Heather. Gospođa Simonton baci pogled na sat. Prošlo je jedva
deset minuta otkad su dva policajca otišla. Ona se u sebi nasmija toj nepodudarnosti između trajanja i važnosti
trenutka, te podiže slušalicu da nazove Heather, znajući da više nikad neće biti posve ista.
- Čestitam, riješili ste svoje prvo umorstvo - rekao je šef, pošto je saslušao snimku saslušanja.
- Nemam baš osjećaj da sam osobito zaslužan za to, gospodine -reče Petri. Bio je zadovoljan šefovim
odobravanjem, time što je slučaj riješen, svojom vlastitom ulogom, ali taj je osjećaj bio narušen neizbrisivim
užasom pred bijesom kojem je prisustvovao i nerazjašnjivošću svega toga. - Bila je potrebna jedna senilna
korisnica da me uputi u pravom smjeru; bila je potrebna gospođa Simonton da mi dopusti pretražiti sobu; i bio je
potreban doktor Kolnietz daje navede da govori.
- Da, ali vi ste bili spremni poslušati tu senilnu korisnicu, i bila je to vaša ideja da izvršite pretragu, i vi ste
zamolili Kolnietza da vam pomogne pri ispitivanju. Ali, u nekom smislu imate pravo, Tom. Nikada nisam vidio
nijedan težak slučaj kojeg bi riješila samo jedna osoba. Uspjeli ste upravo zato što ste bili dovoljno pametni da
zatražite pomoć koja vam je bila potrebna.
- Kad smo već kod pomoći, što ću sada? - Petri je bio svjestan da nije razmišljao dalje od toga da se otkrije
ubojica.
- Mnogo toga. Prvo ćete uzeti vrpcu i napraviti pet najkvalitetnijih mogućih kopija. Narednik Mitchell će znati
gdje se to radi. Ali pođite s njim. Jednu ćete kopiju dati meni, jednu zadržite za sebe, a original i dvije kopije
stavit ćete u sef.
l'etri se osmjehnu. - To je pet. Pretpostavljam da ste sa šestom nešto naumili.
- Tako je. - Šef mu uzvrati osmijeh. - Nju ćete odnijeti sucu Michelvviczu u Okružnom sudu. Ugurajte mu je u
ruke, bude li potrebno. Ali prvo ispunite obrasce naloga za uhićenje. Recite mu da nam je potreban nalog da je
prebacimo u Državnu bolnicu za neuračunljive kriminalci'.
- Ne inoia li prije ioy,.\ proći suđenje?
- Ne, zaboga. Ne možemo staricu od osamdeset dvije godine, kojoj su obje noge amputirane držati u zatvoru.
Niti možemo mjesecima danonoćno držati ljude da stražare nad njom u Staračkom domu, u iščekivanju suđenja.
On je dovoljno pametan da to shvati, i ima dovoljno ovlasti da je pošalje na promatranje u Državnu bolnicu dok
ne započne suđenje. Ali možda ćete ga morati malo pogurati. Oprezan je, kao svaki dobar sudac.
- U redu. A zatim?
- Zatim obavijestite njenog muža da smo je uhitili. Ne prije toga. Zaslužio je da mu se kaže prije nego što to
sutra pročita u novinama. Ali, Tom...
-Da.
- On je kučkin sin. Ne dajte se preplašiti.
Petri je odjednom bio žestoko svjestan koliko je zelen u tom poslu. Kao narednik u New York Citvju radio je s
društvenim šljamom; s prostitukama i svodnicima, s narkomanima i sitnim preprodavačima, kradljivcima
torbica. Došao je u New Warsaw da bi se riješio tog šljama, ne misleći da iza lijepo uređenih kuća i velikih
bankovnih računa vreba druga vrsta izopačenosti, možda još opasnija. - Mogao bih se uplašiti. Ali ne, ako vi
stojite iza mene.
- Stojim iza vas.
- Ali, kako možete biti sigurni? Hoću reći, to na vrpci i nije pravo priznanje. To je bio žučljiv napad. Mrzila gaje,
to da. Ali to nije pravo priznanje, jeF tako?
- Postoje tri vrste ubojica, Tom. Najčešći je zločin iz strasti. Netko ubije ljubavnika svoje žene ili se pobiju ljudi
u svađi za šankom. Drugi, najčešći slučaj, ubojstvo je s predumišljajem, zbog dobiti. Žena ubije muža zbog
njegovog osiguranja, ili tako nešto. Ali, postoji i treća vrsta.
-Da?
- To je nešto poput silovanja. Mnogi siluju zato što mrze žene. Nema to veze sa seksom. To je mržnja, koja je
gotovo samoj sebi svrha. To je ludilo, jer na neki način nema motiva. Zbog toga je tako užasno. Ima u tome
nekog nakaradnog čistunstva.
- Ali, kako možete biti tako sigurni?
- Čuo sam vrpcu, Tom.
Petri je zdvajao. I sam je bio osupnut mržnjom Rachel Stimson.
Ali, ako je u posljednjih tjedan i pol išta naučio, onda je to bilo to da
ne valja biti tako nepokolebljivo siguran. Tržnu se pri pomisli na He-
nlber Barsten. - Što ako ne uspijem izaći na kraj s njezinim mužem?
upita.- Uvijek mu možete reći neka se obrati meni, Tom. Vi je nećete uhititi na osnovu svoje vlastite odluke. Već
na osnovu moje. Ali, ne samo na osnovu moje odluke. Postoji vrpca. Stvar nije samo u mojim rukama. Hubert
Stimson može raditi što hoće. Vjerujte mi, razmislio sam o tome. Možda će nas htjeti zaustaviti. Možda će nam
htjeti nauditi. Ali mislim da ne može. On nije zakon. Mislim da je stjeran u kut, Tom.
I leather je bila smirena kad je stigla u ured gospođe Simonton. Preko lelefona joj je rekla da je zove zbog
dobrih, ne zbog loših vijesti. Najbolja vijest koju je mogla zamisliti bila je da je ubojstvo riješeno, sloga nije bila
iznenađena kad joj je direktorica ispričala o jučerašnjem pretraživanju, i Rachelinoj eksploziji mržnje prema
Stephenu. Ali, zatim joj se oči ispuniše suzama.
Gospođa Simonton je bila zabrinuta. - Zašto plačete?
- Upravo sam se nečeg sjetila - objasni Heather. - One noći kad se dogodilo ubojstvo, nakon što sam dala Carol
injekciju, upitala sam Rachel mogu li išta učiniti za nju. Nije mi odgovorila. Ali kad sam isključila svjetlo, dok
sam izlazila, učinilo mi se da sam čula slabašan glas koji kaže: »Ne odlazi.« Nije zvučao kao njezin glas, ni kao
glas ikoga koga poznajem, bio je tako slab, ali upitala sam Rachel je li ona nešto rekla. Nije odgovorila, pa sam
zaključila da mi se to zacijelo pričinilo, i izašla. Trebala sam ostati.
Gospođa Simonton se zamisli nad tajanstvenošću svega toga. Je li lo bio Rachelin glas? Ili možda čak Carolin?
Ilije možda bio neki (luli izvana ili u njoj, koji je upozoravao Heather što se sprema? Sam Bog će znati, pomisli.
- Vi imate jaku intuiciju, Heather - bilo je jedino što je uspjela reći. - To je jedan od razloga zbog kojeg ste tako
dobra sestra. Ali vjerojatno bismo se uvalili u mnogo neprilika kad bismo slušali svaki glas svoje intuicije,
nepotkrijepljen dokazima.
- Ali, ako je to stvarno bila Rachel... Gospoda Simonton ju je poticala: - Sto ako je?
- Onda je zacijelo bila na muci - nastavi Heather. - Neki dio nje !'• sigurno želio daje zaustavim.
Kako bi to mogle znati? I oči gospode Simonton /.asuziše. Ta mržnjom ispunjena žena bila je jako odvojena,
i/.olinina i sama. Kako y,ut\ uzeli, Rnchel Slimson je duša na mukama re<:<\ Preiposlav Ijam daje razlika
samo u lome <> kakvim .se mukama radi, /a njeno
dobro se nadam da jedan dio nje nije želio ubiti, iako su joj u tom slučaju muke još veće. Ali, čini mi se da to
nekako ostavlja više nade. Heather se nije doimala utješenom. Ali nije se imalo više što reći. Gospođa Simonton
promijeni temu. - Kako vam je bilo? - upita. - I vi ste se zacijelo namučili, znajući da poručnik Petri sumnja da
ste vi ubojica. I ja sam se namučila brinući zbog vas, ali nije mi bilo dopušteno da o svemu tome govorim, sve do
danas.
- Isprva me bilo prilično strah - prizna Heather. - Ali onda sam razgovarala s gospođom Grochowski i s
doktorom Kolnietzom, i oni su mi stvarno pomogli. Hoću reći, vjerovali su mi.
Gospođa Simonton je iz njezinog glasa zaključila da ju je to začudilo. -1 ja sam vjerovala u vas, Heather. Htjela
sam vam to reći, ali sam morala obećati poručniku da ni s kim neću razgovarati o istrazi. Žao mi je.
- U redu je. Već nekoliko dana sam se osjećala dobro. Nakon razgovora s gospođom Grochowski i doktorom
Kolnietzom, nekako sam znala da će sve biti u redu. Jedino mi je bilo teško zbog sirotog Ste-phena.
- Da. To je i mene brinulo. Znam koliko vam je bilo stalo do njega.
Heather se smrači. - Znate li zbog čega je poručnik posumnjao u mene?
Gospođi Simonton je bilo drago što joj se pružila mogućnost da tako brzo prijeđe na ono drugo o čemu je htjela
razgovarati s njom. - Da, znam da ste imali seksualni odnos sa Stephenom - odgovori. Ali, nije očekivala ono što
se zatim dogodilo.
- Nedostajat će mi Willow Glen - reče Heather. - I vi.
- Što? O čemu to govorite?
- Znam da nemate izbora - objasni Heather. - Jasno mi je da me morate otpustiti.
Gospođa Simonton je bila zaprepaštena. - Otpustiti vas? Zbog čega?
- Zbog toga što sam vodila ljubav sa Stephenom.
Sirota djevojka, ne samo da je morala brinuti zbog toga što je pogrešno optužena za ubojstvo već je mislila i da
će biti otpuštena! Otkud joj tako nešto? - Heather, imamo dva problema - uzvrati gospoda Simonton odmjerenim
ionom. - Da, to što ste vodili ljubav sa Sieplieiioin jest problem, ali ne takav zbog kojeg bih vas otpustila. Ne
hi.Mr','- Ne, ne bih i neću. Da ste loša osoba i loša sestra, to što ste vodili ljubav s korisnikom, vjerojatno bi bio
odraz tog vašeg lošeg stava, i bilo bi uistinu razlog za otkaz. Ali, vi ste najbolja sestra koju imam, Heather, i
mislim da ste jako dobra osoba. Mislim da ste možda načinili grešku sa Stephenom u ovom slučaju, ali ne bih
dala otkaz dobroj osobi zbog jedne jedine, shvatljive greške.
- Možda sam načinila grešku? Shvatljivu grešku? - Heather je bila zapanjena tolerancijom gospođe Simonton.
- Da, možda. Samo vi znate koji su bili vaši motivi, i samo vi možete zaključiti u kojoj su mjeri oni bili
pogrešni. Ali, vidite, ne samo da znam da ste voljeli Stephena već sam ga i ja voljela, i mogu shvatiti koji su vas
motivi možda vodili. Ne kažem da ste zaslužili pohvalu za to. U najmanju ruku mislim da ste pogriješili što prvo
niste došli porazgovarati sa mnom u svezi s tim. Sumnjam da će u VVillovv Glenu ikada više biti korisnika s
kojima ćete poželjeti voditi ljubav, ali bude li, očekujem - ne, zahtijevam - da prvo dođete sa mnom
porazgovarati o tome. Jer u to je uključeno mnogo toga, i to je previše važno pitanje da bi itko mogao sam
odlučiti o njemu.
Jedan dio Heather želio se slomiti i zahvalno zajecati nad tim majčinskim prihvaćanjem. Ali postojao je i jedan
drugi dio - njoj dobro poznat, ali po prvi put nekako nemio - koji je ostao udaljen, gotovo iritiran. Taj dio kao da
je imao svoj vlastiti život i sjedio je tamo, gledajući u gospođu Simonton s toliko bahatom nevjericom da je
gotovo bio ravnodušan. Zbroj ta dva tako različita dijela stvorio je zbunjenost. Heather nije znala što da kaže.
Gospođa Simonton je primijetila njenu zbunjenost i naslutila razlog tome. - A to me podsjeća i na drugi problem
koji imamo - nas-laviia je. - Zašto ste odmah mislili da bih vas otpustila? To je isto kao kad ste prošli mjesec
imali modricu na oku i nije vam ni palo na pamet da me zamolite da vam dam slobodno, kako biste mogli otići
doktoru Kolnietzu. Ponekad mi se čini da me vidite onakvu kakva jesam, Heather, ali ima trenutaka kad mi se
čini da me smatrate zlom starom vješticom. Što da se radi u pogledu toga?
Ona zbunjenost bez riječi, nastavila se. Ali ono što je gospođa Simonlon upravo izrekla Heatherin je um doživio
kao jeku riječi koje je nedavno čula na drugom mjestu. Nešto u svezi s transferom. Samu je sebe začudila
spontanom molbom kojom je prekinula šutnju. - Bi li vam smetalo da počnem redovito odlazili doktoru
Kolnielzu, Sto bi značilo da ću ponekad mmali otići s posla? upita Ilealber. ■■» Hoću reći, Čak i ako se ne radi o
nečem hitnom? Teško nam je organizirali
redovite seanse, s obzirom na moje radno vrijeme. Rado bih odlazila k njemu češće i redovitije.
Gospođa Simonton je brzo razmišljala. Je li to test? Testiranje granica ili testiranje njezine iskrenosti? Mogla bi
to biti manipulacija. Ali, problem djevojčinog nerealnog percipiranja pripadao je više Staszovoj domeni nego
njezinoj. Oni koji upravljaju mogu katkad podučiti, ali nije njihov posao da budu psihoterapeuti na duže pruge. A
to da Heather ozdravi, željela je čak i više nego da bude odana VVillovv Glenu. Povjerenje se uvijek može
povući, pokažeJi se to potrebnim. - Svakako - odgovori. - Samo mi dajte napismeno koje ste dane dogovorili,
tako da to imam pri ruci ako mi zatreba. I nastojte, što znam da vam ne moram ni reći, da vaše bolničarke i druge
sestre znaju kad odlazite i kad ćete se vratiti.
Heather joj površno zahvali. Gospođa Simonton je vidjela da jedva čeka da ode. Ma kakav bio rezultat, ona joj je
dala svoju podu-ku. Pitajući se što se odvija u mislima njene sestre, ali znajući da je to nešto na što ne može
utjecati, gospođa Simonton je pusti da ode.
Čim se vratila kući, Heather se skinula i legla u krevet. Ta potreba da se skine i ugnijezdi, bila je primitivna,
nesavladiva. Kao da je željela srediti osjećaje, samo što nije bilo osjećaja koje bi mogla srediti. Umom je znala
da bi trebala osjećati veliko olakšanje - olakšanje što je ubojstvo riješeno, olakšanje što više nije pod sumnjom,
olakšanje što neće biti otpuštena. Ali umjesto toga, nije uopće ništa osjećala. Zašto? Zašto je lišena osjećaja? Je li
zato što je previše osjećala i sad se jednostavno ispraznila? Iscrpila? Ne, nije se radilo o tome. Bilo je to čudno.
Ta praznina kao da nije bila nedostatak nečeg, već nešto što postoji samo po sebi. Kako praznina može biti
nešto?
Heather odjednom pomisli na pustinju. Ležeći na krevetu, ona zamisli sebe kako leži u pustinji. Daleko, na
obzoru, dizale su se gole planine, ali kilometrima oko nje, sve je bilo ravno. Nije bilo vegetacije, ničega, samo
praznina.
Je li bila živa ili mrtva? Visoko nad njom kružio je lešinar, polako se spuštajući. Ne, bio je to gavran. Gavran je
zalepetao krilima spus-livši se na pijesak, tik do njezine glave. Tada joj poče kljucati lijevo oko. Nije osjećala
boli. Pa ipak, bila je pri svijesti, sasvim. Mogla se pomaknuti da je htjela, ali nije osjećala potrebu. Jednostavno
je ležala lamo, pasivno puštajući daje kljuca.
Kako neobična slika! Zašto je tako pasivna? Čeka. Čeka, što? Smrt? Niz obraze joj polako potekoše suze. Bile su
to pnive suze. U mašti je ležala u pustinji, ali istoviemeno je ona, Ilealber, bila svi< nada leži na svom krevetu i
plače. Zašto plače? Nije bila žalosna. Samo se osjećala praznom, i čekala. Plače li zato što nešto umire? Ali,
zašto onda nije tužna? Osim ako je to nešto što i treba umrijeti?
Polako, ona utonu u san. A u snu se vratila u pustinju, i čekala.
Iako je tobože bio u mirovini, Hubert Stimson zadržao je svoj ured u kompaniji nekretninama koju je osnovao; a
bio je to elegantan ured. Poručnik Petri pomisli kako odiše moći. Je li zato, kad je zamolio da se nađe s njim,
pozvan ovamo, a ne njegovoj kući? - Moram reći da sam iznenađen da me posjećuje netko iz Policije. U
osamdeset dvije godine života, to mi se još nije dogodilo - reče gospodin Stimson. - Prilično dramatično. Čime
vam mogu pomoći, poručnice?
Petri primijeti da je snažan za svoje godine, primijeti da ima uglađene manire, a također primijeti i to daje
zaboravio, ili odlučio zaboraviti, da ga je Policija posjetila u njegovoj kući, one noći prije osam godina kad gaje
Rachel Stimson optužila daje tuče.
- Bojim se da vam donosim loše vijesti - reče Petri. - Vaša je žena upravo uhićena zbog ubojstva jednog
korisnika u Willow Glenu.
Koža na licu tog postarijeg čovjeka, koja očito nije često izlagana Suncu, odjednom pocrvenje. - Ali, to je
nemoguće. Moja je žena vezana za kolica. To mora biti neka greška.
- Ne, sumnjam da se radi o greški - uzvrati Petri. - Ona ima dovoljno snage, dovoljno vještine, imala je pristup
žrtvi, a ima i temperament za to. U njezinoj smo sobi pronašli oružje, a jutros je priznala da je mrzila žrtvu.
- Što je s tim mjestom? - Rumenilo sa Stimsonovih obraza proširilo se na vrat. - Trebali su je vezati. Oni su krivi.
Trebao bih ih tužiti. Nazvat ću svoje odvjetnike.
Brzo je nestalo onih uglađenih manira, pomisli Petri. Ne reče ništa.
Gospodin Stimson promijeni smjer. - Siguran sam da ste pogriješili, poručnice. Neodgovorno je od vas što
iznosite pogrešne optužbe. Upozoravam vas, neću se smiriti dok pravda ne bude zadovoljena.
- Moguće je da Policija pogriješi - prizna Petri. - Zato i postoji sudski postupak, /a sada je vaša žena samo
uhićena. Ali sudac Michel-wicz već vrši nezavisnu procjenu dokaza, da hi se mogao pokrenuti postupak.
Medinim, lek će suđenje pokazati je li kriva.
- Suđenje? Ne može biti nikakvog suđenja. -ZflSto u- '
Gospodin Stimson je prečuo pitanje. Pokušao je ponovno poprimiti ono uglađeno držanje. - Da je suđenje
moguće, i da moja žena bude proglašena krivom, što bi se po vašem mišljenju dogodilo s njom, poručnice?
- S obzirom na svoje godine i svoje psihičko stanje, pretpostavljam da bi bila smještena u bolnicu za
neuračunljive kriminalce.
- Zašto onda ne bi bila smještena u tu bolnicu, bez suđenja? ^/<" Petri primijeti da on govori o svojoj ženi kao o
nekom predmetu
koji treba premjestiti. Kao da uopće nije zabrinut za nju. - Mogla bi biti - odgovori. - Ustvari, upravo to kanimo
učiniti, budući da Willow Glen više nije odgovarajuće mjesto za nju. No ipak će morati doći do suđenja.
- Zašto?
- Da bi bila proglašena neuračunljivim kriminalcem, prvo se mora ustanoviti da je osoba kriminalac, ili barem
nesposobna da se podvrgne suđenju, a da bi se donijela takva procjena, potreban je sudac i barem neka vrsta
javnog pravnog postupka.
- Ne može biti nikakvog suđenja. Ja to neću dopustiti. Neću dopustiti da se ta prljavština vuče po novinama.
- Bojim se, gospodine Stimson, da će to u svakom slučaju dospjeti u novine.
- Zašto to kažete?
- Svaka dvadeset četiri sata novinarima se daju na uvid zapisi o uhićenju, dolje u Policijskoj postaji. Imaju pravo
izvijestiti o svakom uhićenju o kojem žele. Nema sumnje da će izvijestiti o uhićenju zbog ubojstva. A, kao što i
sami znate, za ubojstvo u Willow Glenu bili su osobito zainteresirani.
- Hoćete reći, da će se ime moje žene po svoj prilici sutra pojaviti u novinama?
-Da.
- Ali, to je neodgovorno. Hoćete reći, da se ime moje žene može pojaviti u novinama samo zato što ste vi tako
odlučili?
- Ne, nije baš tako. Kao što sam vam rekao, sudac je već procijenio dokaze, a prije njega, moj šef.
- Zao mi je, poručnice - podilazeći mu reče gospodin Stimson. - Nisam vas mislio uvrijediti. Samo što me sve to
jako uzrujalo. Vi ćete, dakako, učiniti sve stoje u vašoj moći da to ne dospije u novine, je li iako? Uvjeren sam da
ćemo pronaći način na koji ćete i vi imati koristi od togo.Petri je znao da će doći do toga. - Ja ne odlučujem o
tome, gospodine Stimson.
Starčeva se uljudnost izgubila, isto onako brzo kako se i pojavila. - Pa, netko sigurno odlučuje. Pretpostavljam da
ste svjesni da ću morati nazvati vašeg šefa? To neće biti dobro za vas, poručnice. On je moj prijatelj. Svi
utjecajni ljudi u ovoj zajednici moji su prijatelji.
- Slobodni ste učiniti ono što smatrate potrebnim, gospodine Stimson, sve dok je to u zakonskim okvirima -
uzvrati Petri, ustajući. U tom je čovjeku bilo nečeg zbog čega je želio što prije otići. I, na sreću, nije bilo razloga
da ostane. Stimson gaje morao pustiti da ode.
Na povratku u Postaju, Petri se pokušao staviti u položaj Huberta Stimsona. Kakav je to osjećaj kad ti jave da je
tvoja žena, s kojom si desetljećima u braku, upravo uhićena zbog ubojstva? Bi li pomoglo da je pokušao biti
suosjećajniji? Ali, nije to bilo lako. Sa zaprepaštenjem shvati da osjeća više razumijevanja za onu neprikriveno
zlu ženu, punu mržnje, koju je vidio toga jutra. Osim toga, imao je nedvojben osjećaj da se ishod ne bi mnogo
razlikovao, ma kako daje odigrao tu neugodnu scenu. Ma što pokretalo gospodina Stimsona, na to se baš nije
moglo utjecati - najmanje od svega pomoću sućuti.
Pet minuta nakon što se oglasilo zvono za ručak, gospođa Simonton i/.ade iz svoga ureda i krenu u blagovaonicu.
Dva govora za samo nešto više od tjedan dana! pomisli. Ali ovog se puta radi o temi o kojoj je lakše govoriti i,
dok je ulazila, mislima joj ponovno, nezvan, proletje jedan od onih ulomaka: »Bit će vam dano što da kažete.«
Kao i prošli put, ona lupnu žlicom po čaši Hanka Martina, kako bi privukla pozornost. - Imam za vas vijesti koje
su neki od vas možda već naslutili. Želim da svi budete obaviješteni. Gospođa Rachel Stimson danas je uhićena
zbog ubojstva Stephena Solarisa. Slučaj je riješen. Sve dok se ona nalazi u Domu, pred njenim će vratima
stražarili policajac. Pretpostavljam da to neće biti jako dugo. Više niste u opasnosti. Mislila sam da ćete to htjeti
čuti.
- Zašto? Zašto je to učinila? - To je pitanje postavila Georgia Bates. Razumljivo da želi znati, pomisli gospoda
Simonton, ona je malne počasni član Policijskog odjela New Warsawa.
- Bojim se da mi nije dopušteno da vam išta više kažem. Rachel wne bi bil.i uhićena da nije bilo snažnih dokaza,
ali to je samo uhićenje
i ne nioKii K°voriii o dokazima sve dok ne počne suđenje. Zao mi je, Georgiu.
Sad se javio Hank Martin. - Meni i dalje mnogo toga nije jasno -reče.
Gospođa Simonton je bila iznenađena. Hank se nikad nije ni u što uključivao. Obično je djelovao
nezainteresirano, gotovo nesvjesno. - To je točno - reče ona - ali ipak nam je malo jasnije nego prije. Osim toga -
dodala je - čovjeku nikad nije sve jasno, nije li tako?
- Kako to mislite? - upita Hank.
Gospoda Simonton je bila zatečena. Zastoje to rekla? Stoje time htjela reći? - Pa mislim da u životu uvijek ima
nekih tajni - promuca ona. - Ali to ne znači da život nema smisao. Stvari su tajanstvene kad nam je nedokučiv
njihov smisao, ali samo zato što nam je smisao nedokučiv, ne znači da ga nema.
- E, sad sam stvarno zbunjen! - uskliknu Hank.
U pomoć im priteče Georgia. - Mislim da razumijem što gospođa Simonton hoće reći. Ponekad se pitam zašto
sam ovdje, zašto sam živa, i ne mogu naći odgovor. Ali, to što ja ne znam odgovor, ne znači da ga nema. Možda
moj život ima smisao, iako je on, gledano iznutra, meni neshvatljiv.
Gospođa Simonton je zahvalno pogleda. - Upravo to sam mislila - reče. Zatim pogleda cijeli skup. - Voljela bih
da to upamtite. Možda ste katkad zbunjeni, ali svaki od vaših života ima smisao. - Odjednom je ona snaga,
kojom je imala osjećaj da je prožeta, više nije zbunjivala. - Ne zaboravite to! - dodala je. - I blagoslovio vas Bog,
svakog od vas.
Izašla je iz blagovaonice i kad je odmakla hodnikom, gdje je više nitko nije mogao čuti, samu sebe začudi time
što je počela zviždukati. Taj je kratki sastanak završio posve neočekivano. Osjećala se kao lutka što pleše
pokretana nevidljivim koncima. Ali, kakva neobična koreografija! Cijeli je dan bio takav. Nikada nije imala
osjećaj da tako malo razumije, ni bila tako zadovoljna time da se prepusti tome.PETNAEST
Četvrtak, 31. ožujka
Hank Martin se zaustavio na vratima Georgije Bates. - Mogu li ući?
- upita. - Obećavam da vas neću ni pipnuti. Potreban mi je savjet.
Georgia ga sumnjičavo pogleda. Kad Uspaljeni Hank obeća da te neće dirati, to je sumnjivo. Ali, bilo je tu nečeg
nimalo nalik njemu, a nekako je i izgledao drugačije, gotovo plaho. Ona odluči riskirati.
- Uđite - reče.
Hank je žurno prešao na stvar. - Htio bih udvarati gospođi Gro-chovvski - objasni kad je sjeo. - Mislim da nikad
nisam nikome udvarao. »Hvatao« ih jesam, ali to se baš ne bi moglo nazvati udvaranjem, je li?
- Pa, ne baš - Georgiji je došlo da se nasmije. Pomisao da bi Hank mogao ikome udvarati, a osobito gospodi
Grochowski, bila joj je smiješna. Ipak, on se držao toliko ozbiljno daje shvatila da nije trenutak za smijeh.
- Zato ne znam ništa o tome. Mislio sam da bih vas mogao pitati za savjet. Kako se udvara?
- Zašto, zaboga, mene pitate?
Hank se na tren vrati u svoju staru kožu. - Zato što si tako seksi, dušo. - A onda shvati da više ne želi tim putem.
Ponovno se uozbiljio.
- I vi imate isto dostojanstvo kao i gospođa Grochowski - odgovori.
- Ja baš nisam neki stručnjak za to - osmjehnu se'Georgia, kojoj je bilo drago zbog usporedbe. - Nisam se u
životu puno bavila seksom i romantikom. Moj mi je muž udvarao, ali to je bilo davno. A često sam požalila što
jest. Bilo je to jedino moje iskustvo.
- Ipak bih htio čuti kako žena gleda na to.
- Dakle, počnimo od riječi »udvarati« - započe Georgia. - Negdje s.'im čitala da riječ potječe od »u dvor
dolaziti«, znači od onoga šio se događalo na kraljevskim dvorovima. Bilo je tu mnogo pravila i udvor noj?
ophođenju. Udvaranje je bilo neka vrsta plesa kojim se komuni činilo piini.i lim plavilima.
- Koja su bila pravila?
- Za Boga miloga, ne znam. Ali znam da su se pravila lijepog ponašanja također razvila na dvorovima.
Pretpostavljam da se radi o pravilima lijepog ponašanja. Stoga bih vam savjetovala da se, želite li udvarati
gospođi Grochowski, pritom lijepo ponašate.
- Sto je to lijepo ponašanje?
- Vi ne znate baš puno o toj temi, je li, Hank? - Georgia nije mogla odoljeti tome da ga bočne. - Lijepo ponašanje
je uglavnom pitanje poštovanja. Kad dođete u dodir s nekim s dvora, to je netko visokog ranga, kao na primjer
princeza. Možda, kad nekome želite udvarati, tu osobu stavljate u položaj koji je dostojan visokog poštovanja.
- U mojim je mislima gospođa Grochowski na tom položaju.
- Onda se odnosite prema njoj s poštovanjem. Mislim da upravo to i jest lijepo ponašanje. Odnositi se prema
ljudima s poštovanjem.
- A ne samo pružiti ruku i zgrabiti ih?
- Tako je. Poštovati nepovredivost njihovog tijela. Poštovati njihovu privatnost. Poštovati njihovo pravo da kažu
ne. Ali i više od toga. Tad poštujete njihovu ličnost. Poštujete njihovu volju i njihovu mudrost. Poštujete njihovu
prošlost, njihovo iskustvo.
- Kako čovjek sve to sazna?
- U tome i jest stvar, Hank. Poštovanje je saznati sve to. Ako žena želi da je se poštuje - a tko to ne bi želio? -
neće vam dopustiti da položite ruke na nju dok sve to ne saznate.
- Meni se to čini strašno puno posla - primijeti Hank.
- Ali koja bi žena htjela lijenog čovjeka? Osim toga, ima ljudi koji misle daje takav posao zabavan.
- Ne znam. Nikad nisam pokušao.
- Sa mnom sigurno ne.
- Možete li mi još nešto reći?
- Mislim da ne.
Hank ustane i uz pomoć štapa odšepesa do vrata. - Hvala vam, Georgia - reče.
Georgia ga pogleda gdje stoji pred vratima, i po prvi put shvati da nije nimalo neprivlačan. Bio je vitak. Nizak,
ali se njegovao. Kako da to nikad prije nije primijetila? Mogla ga je zamisliti kao nečijeg ljubavnika. - Sretno,
Hank- reče. Njegova ju je ozbiljnost dirnula.
Nakon šio je olišao, Georgia osla sjediti u svojoj I jul jarci, zamišljena, Zagleda se u svoje ruke. Da, bile su lo
ruke slan- .•.< ne. Ali h>nije značilo da su ružne. To nije značilo da je njezinom životu došao kraj. Možda se i
ona sama jednog dana zainteresira za malo udvaranja. Pomisao da bi u njezinom životu moglo biti romantike -
čak i seksa - bila je nova i začudna. Ali i zabavna. Ona se meko osmjehnu za sebe.
Osjećajući da je to zaslužio - s obzirom na to da je okončao slučaj -poručnik Petri je odlučio da toga jutra malo
duže odspava. Bio je upravo ustao i držao šalicu kave kad zazvoni telefon, nekoliko minuta prije deset. Bio je to
Mitchell. - Mislio sam da će vas zanimati da su upravo dovezli Huberta Stimsona u bolničku mrtvačnicu - reče.
- Što?
- Hubert Stimson je dopremljen u bolničku mrtvačnicu, znate, muž one žene koju ste jučer uhitili.
- I čovjek s kojim sam jučer popodne razgovarao. Bože sveti! ; Nastupi dug muk preko telefona. Na posljetku
Mitchell upita:
- Gospodine, jeste li tamo?
- Da, tu sam. Pokušavam se sabrati. Znate, još jučer popodne sam razgovarao s njim. Kako je umro?
Samoubojstvo?
- Mislim da nije. Ne znam. Znam samo daje djevojka došla čistiti i zatekla ga kako leži u dnu stubišta. Ima
veliku modricu na glavi. Izgleda kao nesreća, tako kažu.
- Još uvijek je u bolnici? -Da.
- Nazovite ih i recite im da ga zadrže. Stižem. I, Bili, obavijestite šefa. Nazovite i našeg mrtvozornika, hoćete?
Želim da i ovog pregleda. Postoji mogućnost samoubojstva. Recite mu da želim sve krvne probe.
Ima li još što reći Mitchellu? Primijeti da mu se ruka kojom je držao slušalicu trese. - Možemo li se naći u
bolnici, Bili? - upita.
- Rado bih da mogu s nekim razgovarati.
- Svakako, gospodine.
Petri spusti slušalicu. - Isuse Kriste! - prošapta.
Brzo se obrijao i istuširao, i u pola jedanaest već je pregledavao tijelo Huberta Stimsona. I.ice koje je dan ranije
bilo crveno od bijesa, sad je bilo zelenkasto bijelo, s velikom, nniečenom |>1.ivt>m modricom na iyevoj
sljepoočici. Po drugi put je gledajući le:. ..-.jeiio odvi ni nosi, iako Je io Min drugačijn vrst odbojnosti nego on.i
i-.ul je
vidio Stephenovo unakaženo tijelo. - Vjerojatno epiduralni hematom
- objasnio je mrtvozornik, pokazujući središte modrice. - Lubanja je pukla ovdje, presjekavši temporalnu arteriju,
točno na mjestu na kojem prolazi kroz kost. Na ovom mjestu se vidi da je arterija prokrvarila, ali s unutrašnje je
strane vjerojatno veća modrica koja je pritisnula mozak i izazvala smrt zbog pritiska. Ne mogu biti potpuno
siguran sve dok ne napravim autopsiju, a to neću stići sve do sutra. Napravit ću rendgensku snimku prije nego
što ga odnesu u mrtvačnicu, i gotovo sam siguran da će pokazati napuknuće. Sumnjam da će pokazati išta drugo.
Koža nije pukla, što smanjuje mogućnost da gaje netko udario. Međutim ako je lom uleknut, morat ću razmisliti
o tome. Uzeo sam krv i poslao je u laboratorij, zbog toksikološkog nalaza. To će potrajati. Nazovite me poslije
jedan, imat ću prilično potpun izvještaj.
- Dok čekamo, skočit ćemo do suca - reče Petri Mitchellu. - Moramo ga obavijestiti o ovome. To bi moglo
utjecati na njegovu odluku da danas prebaci staricu u državnu bolnicu.
Kad su stigli u predvorje sudskog ureda suca Michelvvicza, njegova im je sekretarica rekla da će on do podneva
biti u sudnici. Sjeli su da sačekaju. Petrijevom su se glavom motale razne misli, ali jedna koja je isplivala na
površinu, bila je usporedba između gospodina i gospođe Stimson. Na svoj je način taj čovjek koji je sad bio
mrtav, jučer popodne ostavio na Petrija dojam da je isto toliko zao kao i njegova žena poganog jezika i ubojitih
namjera. Ali, bili su zli na potpuno različite načine. Kako objasniti različite oblike zla? Nerješivo pitanje.
- Bili, vi ste jučer spomenuli opsjednutost đavlom - reče. - Ne vjerujete stvarno u takve stvari, je li?
- Tja, i da i ne - uzvrati Mitchell, nimalo zbunjen.
Sad već i njegov narednik zvuči kao doktor Kolnietz, pomisli Petri. Ali počeo je imati više strpljenja kad mu
nešto nije bilo jasno. - U redu - uzdahnu. - Hajde, recite mi nešto više.
- Nije to lako - kaza Mitchell. - Oprostite, gospodine, ali jeste li vi kršćanin?
Ovo je pitanje dočekalo Petrija nespremna. - K vragu, ne znam -zbuni se on. - Hoću reći, kao i sva talijanska
djeca u našem kvartu i ja sam odgojen u katoličkom duhu. Kao malog su me krstili. Zatim krizma, i sve to.
Mama me znala odvući na Misu. Ali kad sam krenuo u srednju školu, sve sam to zanemario. Nisam razmišljao o
tome. Budući da mi Io nije važno, valjda bih trebao odgovoriti da nisam. Ali, zašto? Zašto me io pitale '/I
- Eh, većini ovdašnjih ljudi to jest važno. To je kao pozlata na koricama Biblije, znate.
- Primijetio sam - prizna Petri. - I?
- Ali, mi kršćani nismo svi isti - nastavi Mitchell. - Pripadamo, da tako kažem, različitim strujama. Jednu struju
nazivaju karizma-ticima. Moja žena i ja smo pet godina pripadali toj grupi.
Zašto tako okoliša? pitao se Petri. Zar ne može odgovoriti »da« ili »ne«? Ili vjeruje u to, ili ne vjeruje? Ali,
ugrizao se za jezik i jednostavno ga obodrio: - Nastavite.
- E pa, karizmatici uzimaju đavla jako ozbiljno. Vjeruju da smo svi uključeni u ono što nazivaju »spiritualnim
ratom«. Drže da su mnogi ljudi koji imaju psihičke probleme zapravo opsjednuti đavlom, pa se zato međusobno
bave egzorcizmom. »Oslobađanje«, tako oni to nazivaju. Moja smo žena i ja prisutvovali mnogima.
- Rekli ste da ste pripadali toj struji - poticao ga je Petri.
- Da. Izašli smo. Bilo je tu mnogo razloga. Ali jedan od glavnih bio je da su po našem mišljenju preozbiljno
uzimali to s vragom. Eh, na neki način, možda ne dovoljno ozbiljno.
Preozbiljno, ali ne dovoljno ozbiljno! Govori li Mitchell namjerno u zagonetkama? - Kako to mislite? - srdito
upita Petri.
- Posvuda su provodili to »oslobađanje«. Cesto nam se činilo da nema nikakve koristi od toga. Bilo je to
pretjerano pojednostavljeno. Nakon nekog vremena žena i ja smo zaključili da vrlo često upiru prstom u
pogrešno mjesto, a mi nismo htjeli na taj način sudjelovati u opsjednutosti. Sada smo se priključili
tradicionalnijoj crkvi.
- Znači, više ne vjerujete u demone?
- To nisam rekao - smireno uzvrati Mitchell. - Ponekad vjerujem u njih.
■:; - Kako možete vjerovati u to?
- Vidio sam ih, gospodine. .■'■;,•: - Vidjeli ste ih?
- Da, gospodine. Znate, povremeno bi uprli prstom u pravo mjesto. Vidio sam ih. Ponekad. Ponekad su stvarni.
Vrlo stvarni.
Petri je naučio cijeniti staloženost svog narednika. Sada se odjednom suočio s mogućnošću daje ovaj smireni
čovjek možda vidio neke dubine stvarnosti o kojima on, u svom kratkom dvadesetdevetogo-dišnjem životu, nije
ni sanjao.
- II redu - reče - vnirimo se y,<>'.pn<1i Slimson. Mislile li dn je ona
111 i'^ii'i I ni il :iV_-.
i
- Možda. Pokazuje neke znakove. ;
- Kao, na primjer?
- Kao na primjer, ta njena čista mržnja. Njen pogani jezik. Ali nema onog jednog ili dva osobita znaka. Ponekad
su - na površini -sam med i mlijeko, ali čovjeku je to nekako sumnjivo iz drugih razloga, na primjer naprave
nešto sasvim neočekivano, ili čuju glasove koji im govore neka se ubiju. Ali sve to ništa ne dokazuje.
Jednostavno se ponašaju tako da počnete misliti o tome.
- A što mislite o gospodinu Stimsonu? Oh, znam da mi ne možete ništa reći. Vi ga niste jučer popodne vidjeli
uživo. Dojmio me se isto onoliko zao kao i ona, premda na sasvim drugačiji način. On nije vikao, ni psovao, ni
išta slično. Bio je uglađen. Podmitio bi me da sam mu pružio priliku. Ustvari, mislim da bi me bio ubio da je
znao kako da se izvuče iz toga.
- Poznajem tu vrstu - uzvrati Mitchell, tonom nekoga tko zna o čemu je riječ. - Tip moćnika. Da, ponekad kad
sam se nalazio u blizini nekog takvog, imao sam osjećaj da se i Sotona vrzma tu negdje.
- Ali, je li on bio opsjednut? - bio je uporan Petri.
- Možda.
Petrijevo novostečeno strpljenje se gubilo. - Možda, možda, možda - stade oponašati Mitchella. - Kao da se
svaka treća riječ u vašem rječniku svodi na to.
Mitchell se osmjehnu, ne osjećajući se povrijeđenim. - Postoji nešto što vam još nisam objasnio, gospodine -
blago reče. - Jedini put kad sam stvarno vidio demone, bilo je prilikom onih egzorcizama kad smo upirali prstom
u pravo mjesto. To i jest svrha egzorcizma: istjerati ih. Ali sve dok čovjek ne primijeni egzorcizam, može samo
nagađati da su unutra.
- Ali, što je s gospođom Stimson? Bi li se na njoj mogao primijeniti egzorcizam?
- To je još nešto što vam nisam objasnio - odgovori narednik. -Jedini pravi egzorcizam kojem sam ikad
prisustvovao izveden je na ljudima koji su se željeli izliječiti - koji su to toliko željeli da su nam dopustili da to
izvedemo na njima. Možda Gospod može izvoditi egzorcizam nad ljudima koji to ne žele, ali mislim da običan
svijet ne može. Nisam primijetio da bi se ta starica željela izliječiti.
Mislim da je ono što je doktor Kolnetz jučer izveo s njom, najbliže egzorcizmu što ćemo u njenom slučaju ikad
postići.
Petri je napokon shvatio. - Dakle, hoćete reći d;i inko je živu, nikad nećemo saznati je li gospoda Stimson
opsjednut;!.■.•««! r
Mitchell kimnu. - Tako je, gospodine. Mislim da to najvjerojatnije nikad nećemo znati.
Jedva primjetno zazuja na stolu koji je priječio pristup unutraš-rijm vratima. - Sudac Michehvicz se vratio u
svoje odaje - reče sekretarica. - Sada će vas primiti.
Georgia je imala običaj smjesta se vratiti u svoju sobu nakon ručka u blagovaonici, ali danas ju je Peggy
zaustavila. - Dobar dan - reče vedro. - Gospođa Grochowski bi rado daje posjetite kad budete imali vremena.
Ponovno sam pozvana, pomisli Georgia. Nadala se da će ovaj put biti ugodnije nego prošli. Ali otada se toliko
toga dogodilo.
Uistinu je i bilo drugačije. Gospođa Grochowski se sva pretvorila u osmijeh. - Niste se morali baš toliko žuriti -
reče - ali drago mi je da vas vidim. Sjednite, Georgia. Uvjerena sam da ste čuli da je ubojstvo riješeno.
- Dakako. Znate kako se ovdje vijesti brzo šire. Ustvari, posumnjala sam čim su gospođu Kubrick prebacili u
vašu sobu, a pred vrata Rachel Stimson postavili stražara.
- Je li vas to iznenadilo?
- Prije toga nisam pomišljala na nju. Ne, ona mi nije padala na pamet. Samo jednom sam razgovarala s njom i
bila je vrlo odbojna. Nimalo ugodna osoba, rekla bih.
- Da, čini se daje tako. - Gospođa Grochowski se zagleda u svoju posjetiteljicu. - Imam razloga vjerovati,
Georgia, da ste vi na neki način umiješani u rješavanje ovog ubojstva. Što ste učinili?
- Samo ono što ste mi vi rekli. Jednostavno sam pozvala poručnika na razgovor i objasnila da mu nisam
predočila cijelu sliku. Dala sam mu nekoliko ideja kako da je zaokruži, i on se poveo za tim.
- Za to ste morali dosta mućnuti glavom. ,
- Ne osobito.
- Zabavno je razmišljati, kad čovjek jednom počne, zar ne? Georgia je oklijevala. - Pa, i da i ne. Uvijek sam
razmišljala, ali
uglavnom o onim stvarima o kojima sam željela razmišljati. Ali to se i no može nazvati pravim razmišljanjem,
jel' tako? Tako da nisam si-vurna daje to baš sasvim zabavno. Zato što se čovjek mora zagledati i u one stvari
koje bi radije previdio.
Gospođa Grochowski se tiho nasmija. - To je istina. Ali nakon nokog vremena prijeđe u naviku i onda počinje
biti i/.a/.ov. Izazov koji nri(*'im;iv:i n/ii.il<. o kakvim i<> si vai ima ni.Nlc /cijeli ni/.mišljaliV
- Na primjer o mojim godinama. Nisam se željela suočiti sa svojim godinama.
- Ali sada očito možete. Recite mi, Georgia - gospođa Grochow-ski se jače zagledala u nju - možete li sada o
svemu razmišljati?
- Kako bih vam na to mogla odgovoriti? Hoću reći, možda uopće nisam svjesna da o nekim stvarima ne
razmišljam, upravo zato što ne želim razmišljati o njima.
- Pametno, Georgia, vrlo pametno. Onda mi odgovorite na ovo: Kad bi postojalo nešto čega niste svjesni, a ja bih
vas zamolila da razmislite o tome, biste li to učinili?
Zašto je ovako ispituje? pitala se Georgia. Ali nije joj trebalo više od nekoliko sekundi da odgovori: - Bih. Vi ste
mi nešto kao učiteljica.
Gospođa Grochovvski se sva ozarila. - Onda me, molim vas, zovite Marion. Znate da me nikad niste oslovili po
imenu. Kao da me se pomalo bojite. Ali sada, kad možete misliti i kad ste spremni misliti o " svemu, nema
razloga da me se bojite, je li tako?
Georgia joj uzvrati osmijehom. - Rekla bih da nema.
- Sad kad me se ne bojite i ne osjećate, nadam se, strahopoštovanje prema meni, mogu vam slobodno nešto
predložiti, Georgia, jer me vi slobodno možete odbiti. Kao što ste spomenuli, privremeno su prebacili Carol
Kubrick u moju sobu. Ona nije baš osobito zabavna cimerica. Ali prije nego što odgovorite, želim da razmislite.
Svjesna sam, na primjer, da vi imate krevet kraj prozora. Svatko normalan želi krevet kraj prozora, ja također.
Ustvari, budući da se ne mogu** maknuti iz kreveta, smatram da moram biti pored prozora. To mi je neophodno
za dušu. Dakle, preselite li se ovamo k meni, morali biste r se odreći prozora.
Georgia se zamislila. Nije se željela odreći prozora. Bila bi to zbilja žrtva. Ali, s druge strane, zašto bi čovjek išta
žrtvovao, ako ne za nešto bolje? Kad čovjek malo bolje razmisli o tome, nisu li sve prave žrtve bile sebične?
Osim toga, postoje različiti prozori, sve više je shvaćala, prozori kroz koje možeš gledati u sebe, kao i izvan
sebe. -Ne mogu reći da još uvijek nemam strahopoštovanje prema vama, Marion - na posljetku odgovori - ali,
istina je, bilo bi mi drago i bila bi mi čast da budem vaša cimerica.
- Odlično. To je onda sređeno! - Uskliknu gospođa Grochowski. - Kako bi bilo da kažete Peggy i zamolite je da
organizira preseljenje?
Georgia je takoreći izletila iz sobe da to učini, silno zadovoljna
i'vitni l<oi:i idi in iinnivn n1f:i7.irmI gospođa Grochovvski je bila zadovoljna. Bilo je očito da Georgia
•napreduje«. Osim toga, prisutnost druge žene u sobi, osobito tako I žustre i zdrave žene, dat će joj ipak neku
minimalnu zaštitu. Ako je dobro izračunala, Roberta McAdams će je uskoro posjetiti. Gospoda Grochovvski nije
točno znala kako će se taj neugodan posjet odvijati. Međutim, nagađala je da će joj, kad dođe do toga, vjerojatno
biti potrebna sva zaštita koju smogne. .
f
Petri je po prvi put u životu na vlastitoj koži osjetio izreku: »Sve se odvijalo kao na filmu«. Večer prije bio je
odlično raspoložen: svi su djelići bili uredno poslagani i zapakirani, bio je ohrabren šefovim čestitkama i
vlastitim čestitkama samom sebi. Prošla je samo jedna noć i raspoloženje mu se promijenilo: kao da se cijeli
paket razmotao ili, bolje rečeno, pojavili su se novi dijelovi i paket je trebalo presložiti. Nije mu to utjecalo samo
na raspoloženje; trebalo je i juriti po cijelom gradu. Prvo u bolnicu, zatim do suca, zatim razgovarati s kućnom
pomoćnicom u kući Stimsonovih, potom u mrtvačnicu razgovarati s mrtvozornikom. Mitchell je bio gladan i
pustio ga je da ode. Sto se njega tiče, on nije imao apetita. Bilo je pola pet popodne kad je napokon stigao do
Willow Glena da obavijesti gospođu Simonton.
- Izgleda kao nesreća - reče, kad se smjestio u njezinom uredu. - Čini se da je pao niz stubište i udario se u glavu.
Vrata su bila zaključana, pomoćnica je otvorila vlastitim ključem i našla ga u dnu stubišta. Lubanja je pukla, ali
nema uleknuća. Ništa ne ukazuje na to da je u glavu udarilo išta osim poda. Slomljen rub kosti lubanje presjekao
je arteriju i izazvao ono što nazivaju epiduralnim hematomom. Vjerojatno se onesvijestio od udarca; smrt zbog
pritiska hematoma na mozak nastupila je sat kasnije. Mrtvozornik procjenjuje da je vjerojatno pao oko jedan
ujutro i umro oko dva, dva i trideset.
Gospođa Simonton ga prodorno pogleda. - Djelujete prilično potišteno, poručnice.
-1 jesam potišten - prizna Petri. - Šokiralo me to. Jučer popodne sam ga obavijestio da sam mu uhitio ženu. Nije
ugodno razgovarati s nekim, a sutra ujutro ga vidjeti mrtvog.
- Da, shvaćam. Ali, mislila sam da ste se nakon toliko godina u Policiji već navikli na slične stvari.
Petri je umorno pogleda. - Uvijek oštroumni, je li? Istina je, ne radi se samo o lome. Jako se uzrujao kad sam mu
lo rekao. D.iloko
I II I IMO.'I ll.'l U(l '/.'lili I III Ifl 7.1 VVllil! /I'MII '/.'lili Milili) Uli il> (l.'l II1 <ilV.ll lllll'i
u novine. Dobio sam dojam da se užasava toga. Čak me pokušao podmititi, onako izdaleka, ne bih li to spriječio.
Nije mi se svidio.
- Rekla sam vam da se meni nije nikad sviđao.
- Toliko se uzrujao da je prvo na što sam pomislio, kad sam čuo da je mrtav, bilo to da je izvršio samoubojstvo.
Kažu da se radi o nesreći. Ali, je li tako? Alkohol u krvi mu je bio dva cijela dva. Testovi ne ukazuju ni na kakve
druge narkotike, barem ne za sada. Ali dva cijela dva je visok postotak. Znači daje u tom trenu bio pijan. Nije mi
djelovao kao netko tko pije. Dva cijela dva nije previše, ali za nekoga tko ima osamdeset dvije godine jest.
- Nastavite, poručnice - poticala ga je gospođa Simonton. Napokon je priznao što ga zapravo muči. - Pa, imam
osjećaj da
sam ja izazvao njegovu smrt. Ne mogu reći da se stvarno osjećam krivim. Bio je pravi gad. A i morao sam učiniti
to što jesam. Kažu da se radi o nesreći. Ali, mislim da danas ne bi bio mrtav da ja jučer nisam
razgovarao s njim.
- Rekla bih da imate pravo. Samo ne shvaćam što hoćete reći time da se »ne osjećate stvarno krivim«. Hoćete li
reći da se osjećate
»nestvarno krivim«?
Petri je uspio istisnuti slabašan osmijeh. - Radi se o onoj vrsti krivnje, vrag će ga znati kojoj, što je čovjek osjeća
kad misli da je prouzročio nečiju smrt, a ipak se ne može smatrati krivim u nekom moralnom pogledu.
- Razumijem - reče gospođa Simonton utješnim glasom. - Nemate razloga da se osjećate krivim, pa ipak se tako
osjećate jer ste osoba koja je svjesna svojih odgovornosti.
- Kako god bilo, meni to ne izgleda kao nesreća - nastavi Petri. - Možda je pao niz stube zato što je toliko popio.
Ali zašto je toliko popio? Da umiri strah zbog toga što će se sve to pojaviti u novinama? Ili se toliko preplašio
daje htio umrijeti? Djelovao mije poput štakora satjeranog u kut.
f" - Mnogi ljudi umiru kad ih život satjera u kut iz kojeg se ne mogu ,
\ izvući na drugi način.
- Ali, je li se radilo o nesreći ili o samoubojstvu? - Vratio se on
na istu temu.
- Eh, poručnice, i dalje želite da stvari budu ili crne ili bijele, jel' tako? Katkad je nemoguće razlučiti stoje to
slučajna smrt, a što samoubojstvo. Ustvari, katkad je teško reći radi li se o prirodnoj smrti ili o samoubojstvu.-
To je ono što vas je mučilo u svezi s Heather. Pomisao da ljudi čekaju da bi umrli u njezinoj smjeni bila vam je
strana. Možete li sada prihvatiti činjenicu da trenutak prirodne smrti može biti stvar izbora?
- Pa, valjda - nevoljko prizna Petri.
Gospođa Simonton se tiho nasmija. -1 dalje niste baš oduševljeni time, je li? No ako pretpostavite da su ljudi
često u stanju izabrati kada će umrijeti prirodnom smrću, onda iz toga slijedi da oni na nekoj razini zapravo
odlučuju da će umrijeti.
- I dalje mi to nije jasno.
- Život nas istroši, poručnice. Umorimo se, i na kraju smo spremni odustati. Dođe trenutak kad je najveći dio nas
spremniji umrijeti nego živjeti, a to je na neki način trenutak izbora.
- Ali stari Stimson nije izgledao nimalo spreman da odustane kad sam ga ja jučer popodne vidio.
- Hajde da pokušamo još jednom - nije se dala gospoda Simonton. - Neke od nas život istroši vrlo rano. Druge
satire polako i postupno. Katkad nas pokosi naglo. Možda bi se moglo reći da je život iznenada gurnuo
gospodina Stimsona u stupicu, ili da se on sam gurnuo u stupicu zbog svoje potrebe za ugledom. Zavisi samo iz
kojeg ugla gledate. Rijetko se kad vidi jasno. Ali, čini se da je prošle noći život iznenada uhvatio gospodina
Stimsona u smrtni zagrljaj.
U tom je trenutku Petri iznenada shvatio. Ne bi to mogao izraziti riječima. Kao da su se otvorila vrata. Umom je
zakoračio na novo područje - područje koje još nije mogao trasirati, niti ga imenovati -ali bilo je ispunjeno
svjetlošću koja mu je godila. - Hej - reče. - Mislim da sam shvatio. Hvala vam.
Nastupila je duga, ugodna šutnja. A onda se Petri poče od sveg srca smijati. Gospođa Simonton je bila zapanjena
tom za njega neuobičajenom veselošću. - Sto je tako smiješno?
- Kad sam radio u Policiji u New York Citvju imao sam mentora, jednog detektiva, starog, mudrog lisca. Većina
onoga što je govorio itekako je imala smisla. Ali povremeno bi mi dobacio citat - čini mi se da je to rekao sudac
Oliver Wendell Holmes - koji nikako nisam shvaćao. Mislim da sam ga napokon razumio.
- Kako glasi?
- Ako se dobro sjećam, mislim da je stari sudac govorio: »Ne dajem pišljiva boba /,;i jednostavnost koja nije
dorasla do složenosti,
■VI.
Sad se nasmijala gospođa Simonton. - Tako je. Mislim da ste shvatili.
No taj trenutak dobrog raspoloženja je prošao. - Moram obavijestiti gospođu Stimson - sumorno reče Petri. - Bit
će mi lakše budete li vi sa mnom.
- Svakako.
- Mislite li da će to za nju biti olakšanje? Rekao bih da čovjek ne može osjetiti bog zna kakvo olakšanje kad je
uhićen zbog ubojstva. Pa ipak, meni bi bilo lakše da se oslobodim takvog čovjeka. Ali, tko će znati kako ona
razmišlja. Ona je luda.
Tada se sjeti onoga što mu je rekao doktor Kolnietz, da bi je većina psihijatara vjerojatno smatrala normalnom. -
Ustvari, ne znam je li luda ili ne - primetnu. - Zavisi o tome kako gledate. Rekao bih da je to još jedno područje u
kojem stvari nisu samo crne ili bijele, je li tako?
- Učite. Da, čini se da učite, poručnice.
- Trudim se. Bolje rečeno, tjeraju me na to. Ali, što vi mislite? Misite li da će osjetiti olakšanje?
- Imam dovoljno pameti da se ne upuštam u to - uzvrati ona, dok su ustajali da krenu u krilo C. - Imate pravo,
nekim ljudima lakne kad ih smrt supružnika oslobodi nesretnog braka. Ta im smrt pruži priliku da započnu nov
život. Ali ima ljudi kojima loši brakovi daju snagu.
- Kako bi joj brak s takvim čovjekom mogao davati snagu?
- Njoj su osamdeset dvije godine, nije li tako? - Nastavila je gospođa Simonton dok su išli hodnikom. -
Doživjela je lijepu starost.
« Mislim da bi vam vaš prijatelj doktor Kolnietz mogao reći da su neki I od najgorih brakova i najstabilniji. Ima
muževa i žena čija psihopatologija pristaje jedna uz drugu kao ruka i rukavica. Mogu iz dana u dan kinjiti jedno
drugo, ali ne biste ih mogli razdvojiti ni željeznom polugom. Ne znam hoće li Rachel njegovu smrt doživjeti kao
oslobođenje, ili će joj biti kao da je netko zabio željeznu polugu u njezin život. Ili možda nešto sasvim deseto.
Sam Bog će ga znati.
Kimnuli su policajcu u uniformi, koji je stajao pred vratima, i ušli k gospođi Stimson. Ona je sjedila u
invalidskim kolicima, kao i obično ne radeći ništa, samo čekajući.
- Imam loše vijesti, Rachel - reče gospođa Simonton. Glas joj je zvučao kao i obično, ali je Petri zamijetio u
njemu tračak sućuti. -Vaš je suprug noćas umro. Pao je niz stube u vašem domu. Udarac u glavu. Koliko su
uspjeli zaključiti, smjesta se onesvijestio pa nijePetri je očekivao da Rachel jednostavno neće odgovoriti. Ali,
iznenadio se. - Lažete - reče otrovnim glasom . - Ne znam zašto mi lažete, ali lažete. Nije on mrtav.
- Bojim se da jest, Rachel - ponovi gospođa Simonton.
- Ne, nije. Nije mrtav. To će me govno doći posjetiti u subotu. Subotom navečer me uvijek dolazi posjetiti.
- Umro je, Rachel. Ove subote neće doći.
- Hoće. Doći će u subotu navečer. Bolje mu je da dođe. Ne bi se usudio ne doći. Znam ga ja dobro. Doći će on.
Gospođa Simonton je probila led i Petri je znao da je sada na njega red da učini što može. - Gospođo Stimson,
možda ćete se sjetiti, ja sam iz Policije - kaza. - Moj je posao istražiti smrtne slučajeve, provjeriti jesu li se
dogodili. Jučer popodne sam razgovarao s vašim mužem i bio je živ. Danas ujutro sam ga vidio u bolnici i bio je
mrtav. Kasnije sam ponovno vidio njegovo tijelo u mrtvačnici. Znam da to nije lako prihvatiti, ali uvjeravam vas,
gospođo Stimson, vaš je suprug umro. On je mrtav.
- GUBITE SE ODAVDE, LAŽLJIVA GAMADI! - Zaurla Rachel. -VAN! VAN! SMJESTA, ILI ĆU VAM
PROSUTI TAJ JEBENI MOZAK!
Nije im preostalo ništa drugo nego da odu. Kad su se vratili u ured gospođe Simonton, oboje su se osjećali
jednako onako napadnuto, gotovo silovano, kao i prošlog jutra. Napokon prekinuvši tupu šutnju, ona primijeti: -
Na prvi bi se pogled reklo da će prije biti
željezna šipka, ha?
Nije to htio priznati, ali Petri je bio previše uzrujan da bi nastavio filozofsku raspravu o smrti i braku, o zlu i o
odnosima, ma koliko mu bilo jasno da od ove žene ima mnogo naučiti. Povukao se u pojedinosti. - Bojim se da
imam loše vijesti za nas oboje - reče. - Jučer sam zamolio suca da uputi gospođu Stimson na promatranje u
Državnu bolnicu za neuračunljive kriminalce, u iščekivanju suđenja. Rekao je da će to uzeti na razmatranje i
danas mi javiti. Ali danas sam ga morao obavijestiti o smrti njezinog muža i rekao mi je da to mijenja stvar.
Nitko ne zna imaju li kakve rodbine, i tko su izvršitelji njihova imetka. Njegovi se ljudi raspituju o tome kod
odvjetnika u gradu. Sutra ćemo vjerojatno znati nešto više, ali izgleda da je se nećemo tako skoro riješiti. Vi zato
što ostaje u Willow Glenu, a mi zato što dvadeset četiri sata moramo imati stražu pred njenim vratima, a ionako
snio u stisci s ljudima. Sudac kaže da je ne kani prebaciti nikamo sve dok ne suznu in-što viSc o tome k;iko stoje
stvari. Javit ću vam što se
- Naravno.
Petri odjednom posta svjestan toga daje tiho. Iz druge sobe nije dopiralo kuckanje pisaćih strojeva. - Vi stvarno
zatvarate u pet, zar ne? - primijeti.
- Ako mislite na Prijamni ured, da - uzvrati gospođa Simonton.
- Ali ako mislite na Willow Glen, ne. U Willow Glenu se stalno živi. I umire - dodala je.
Bilo mu je dosta filozofiranja. - Vrijeme je da i ja »zatvorim« -reče Petri, ustajući. - Bio je ovo naporan dan.
Gospođa Simonton ga je potpuno shvaćala. Međutim, morala je s njim riješiti još neke stvari pa ga je zadržala. -
Zavoljela sam vas, poručnice - reče. - Savjesni ste. Fleksibilni. Učite. Ali nešto me kod vas muči. Jučer ste bili
čudno bezdušni. Takoreći ste optužili Heather da je ubojica. Stvarno ste se uživjeli u to. Pa ipak, kad ste shvatili
da ona nije ubojica, nije vam čak ni palo na pamet da joj javite da više nije pod sumnjom. Kako to?
Petri je imao potrebu da ostane sam. Zašto ga ne pusti na miru?
- Vjerojatno bih joj rekao kad bih stigao - bezvoljno se usprotivio.
- Nisam baš sigurna u to. Sto imate protiv nje?
- Nemam ništa protiv nje.
- Imate. Razmislite o tome, poručnice.
Vrag je odnio, razmišljao je Petri vozeći kući. Rekla je: »Razmislite o tome«, pa iako nije htio, razmišljao je.
Cijelu je večer razmišljao o tome, sve dok nije zaspao. Morao je priznati da je u njezinoj optužbi bilo istine.
Zalijepio se za Heather Barsten kao čičak. Pretjerano se usredotočio na nju. Čak i kad su mu skrenuli pozornost
na to, nije se mogao otkinuti od nje. A sada, kao što je Simontonica rekla, kad je znao da je nevina, nije pokazao
nikakvu brigu za nju. Čak ni najosnovniju uljudnost. Istina je. Kao da ju je od prvog trena imao na piku. Zašto?
K vragu i gospođa Simonton! Zašto se okomio na Barste-nicu? Nije to činio svjesno. Ali stvarno je izgledalo kao
da ima nešto protiv nje. Što to? Zašto ga ta sveznajuća stara dama ne ostavi na miru? Dan je inako bio loš, a eto,

večer još gora.

Petak, 1. travnja.
Onaj se san vratio. Još dok ga je sanjao, Petri je istovremeno bio nejasno svjestan daje to ona ista razdraženost
koja će domalo eksplodirati u bijes, užas i stid.
Upravo je oličio dnevnu sobu u svom stanu. Bila je sasvim bijela, čista. Okrenuo se i ugledao mrlju na zidu.
Prebojao ju je. Stavio je poklopac na limenku i ustao. Mrlja se vratila. Ista ona tamnozelena sluz počela je curiti
niz zid. Stade raskapati zid, kidajući komade gipsanih ploča. Strgao je daske, sve do izolacije, očajnički
pokušavajući doći do izvora te kuljajuće sluzi.
Samo što je ovoga puta iznenada probio zid i izašao na drugu stranu. Proširio je otvor tako da je mogao
zakoračiti u drugu sobu. Bila je to malena soba. Pod je bio prekriven prastarim, prljavim lino-leumom. U toj se
sobi nije nalazilo ništa osim starinske kade što je na četiri kratke, male, prljave porcelanske noge stajala na
prljavom lino-leumu.
Probudio se.
Kako je san završio drugačije, tako se i probudio s drugačijim osjećajem. Nije bilo bijesa ni užasa. Međutim,
obuzeo ga je onaj isti stid, ovaj put pomiješan s dubokom tugom. Što se to, zaboga, događa? pitao se Petri. Znao
je da je to značajan san, da čak simbolizira neki napredak. Dabome, probio je zid. Ali zašto ta smiješna sobica s
druge strane? Kakvo je značenje te kade? A onda se sjetio.
Sav obliven znojem, on pogleda na budilicu. Bilo je tek četiri ujutro. Ne može nazvati Kolnietza u ovaj sat, ne?
Može li se to smatrati hitnim slučajem? On se osjećao tako daje pomislio da može. Ali, ne može to učiniti
psihijatru. Morat će pričekati tri-četiri sata da ga nazove. Gospode, kako će toliko izdržati?
Nakon što je posjetila gospođu Grochovvski, Heather je otišla do Georgije. - Vratila sam se, prošla su moja tri
slobodna dana - objavi. Georgia je bila gotovo isto tako uzbuđena kao i djevojka. - A u ta se tri dana mnogo toga
dogodilo - uzviknu ona.
- Čujem.
- Heather, žao mi je što sam vas uvalila u nevolju. Nisam smjela govoriti poručniku o vašem privatnom životu.
- U to vam vrijeme nisam čak ni zamjerila - uzvrati Heather - a gospođa Grochowski mi je rekla da ste to itekako
ispravili. Rekla mi je i to da ćete vas dvije biti cimerice.
- Tako je. Tko bi pomislio da će netko tako pametan kao ona htjeti dijeliti sobu s luckastom staricom poput
mene?
- Nakon ručka ću zamoliti Peggy da dođe ovamo i započne s preseljenjem. Možda ću vam čak i ja moći pomoći.
- Heather se ogleda oko sebe da vidi koliko će tu biti posla. Primijetila je da na komodi više nije bilo slike one
djevojke na ljuljačci i da se na njezinom mjestu nalazi slika Kennetha i Marlene. Ali nije ništa rekla. Razmišljala
je o Peggy. Gospođa Grochowski joj je također rekla da se između nje i mlade bolničarke razvilo prijateljstvo.
Na tren, Heather to nije bilo drago, ustvari, bila je čak ljubomorna. Znači li to da se sad može bez nje? Ali taj je
osjećaj brzo minuo i zamijenila ga je čudna pasivnost, praznina koja je prevladavala u posljednja dva dana. Pa
što? To je dobro za Peggy. Pa što ako je zamjenjiva? Pa što uopće, u svezi s bilo čim? Više nije znala što bi
trebala činiti, tko bi trebala biti. Čekala je da otkrije.
Georgia primijeti njezinu odsutnost. - Nekako kao da niste pri sebi. Što se zbiva? 1 * - Ne znam - odgovori
Heather. - Jednostavno ne znam.
Točno u deset, gospođica McAdams uđe u sobu gospođe Grochowski, držeći u ruci spreman blok za svoj
dvomjesečni obilazak. - I kako se danas osjećate? - upita.
Bio je to trenutak kojeg se gospođa Grochowski već danima pribojavala. - Osjećam se sasvim dobro, Roberta -
odgovori.
Gospođica McAdams je bila zatečena. Bilo je to prvi put da ju je neki korisnik oslovio po imenu. Ali, prikrila je
iznenađenje načinivŠi uobičajenu bilješku na obrascu. - Imate li kakvih pritužbi na osoblje? proslijedila je s
pitanjima s popisa.
i.iin.Bilo je to također prvi put da gospođa Grochowski ima pritužbu na bilo što i na bilo koga. Sto se to događa?
Ponovno se ponijela kao da to nije ništa neobično. - Da? O kome se radi?
- O vama.
- O meni?
- Da, o vama, Roberta. ' Gospođica McAdams je instinktivno znala da će ono
što slijedi
biti više nego neugodno. Ali, ona je usavršila pribranost. Postala je hladna, onoliko hladna koliko će vjerojatno
trebati. - I, kakvu to pritužbu ili pritužbe imate na mene?
- Nepristupačni ste, Roberta. Emocionalno suzdržani.
- Ne smatram da ljudi koji ovdje rade trebaju ulaziti u osobne kontakte s korisnicima.
- Oh? A zašto ne?
- Sve se mnogo bolje odvija kad svatko zna gdje mu je mjesto.
- Roberta, naši su se putevi ukrstili sve otkad ste ovdje; sada su tome četiri godine. Ne mislite li da je vrijeme da
se prema meni počnete odnositi kao prema ljudskom biću?
- Poštujem vas kao ljudsko biće.
- Ja nemam takav osjećaj. - Gospođa Grochowski se zagleda u nju, zapanjena bezizražajnošću te mlade žene. -
Tko ste vi, Roberta? Znam da vam ovo nije ugodno. Ali, pustit ću vas kažete li mi samo jednu stvar o sebi po
kojoj ću vidjeti da ste ljudsko biće. Molim vas. Osjećam se vrlo nelagodno ovako dok ne znam jeste li robot ili
ne.
- Rekla sam vam da ne odobravam prisnost između korisnika i osoblja. - Gospođica McAdams se okrenu da
izađe iz sobe.
Gospođa Grochowski je zaustavi na pola puta. - Niste čak ni ispunili svoj obrazac, Roberta. Odlazite neobavljena
posla. Čega se to toliko bojite?
Gospođica McAdams nije mogla podnijeti to izazivanje. Ona da se boji? Okrenula se i pogledala staricu što je
ležala na bolničkom krevetu. - A što biste to htjeli znati?
- Bilo što, nešto čime ćete mi pokazati da imate dušu. Gospođica McAdams ne reče ništa. Punu su minutu
mjerkale
jedna drugu, jedna koja je stajala u punom naponu snage, a druga paralizirana i bespomoćna.
- Kamo odlazite, Roberta? - Upita gospođa Grochowski, napokon prekidajući muk. - Idete li južno, u St. Louis,
ili sjeverno, u Minncnpolis?- Nemam pojma o čemu govorite.
- Kamo odlazite zbog seksa? Ako ste ljudsko biće, potreban vam je seks. Kamo odlazite zbog njega? Tako se
prikrivate da pretpostavljam / kako to ne biste htjeli činiti ovdje, u New Warsawu. Kamo odlazite? /
Gospođi Grochowski se učinilo da je zamijetila strah, ali nije mogla biti sigurna. Nije bila čak ni sigurna da je
njezino nagađanje točno. - Zašto mi to činite? - upita gospođica McAdams.
- Osobi poput mene ponekad je strašno stoje toliko bespomoćna - odgovori joj gospođa Grochovvski. - Na
primjer, dok ležim ovdje u praznoj sobi, znajući da uokolo šeće ubojica. Jedino što mi preostane je pitati se tko
bi to mogao biti, i jesam li ja sljedeća. Razmišljajući tako, pomislila sam da ste to možda vi, Roberta.
- Ali, sada znate da nisam. Sada znate da je to bila gospođa Stimson.
- Da, vjerojatno je to bila gospođa Stimson. Trebala sam više razmišljati o njoj. Pokušala sam sebi predbacivati
što sam vas pogrešno prosudila, Roberta. Ali, znate, nije mi uspjelo. Zato što i dalje sumnjam. Da, vjerojatno je
to bila gospođa Stimson. Ali i vi ste mrzili Stephena, nije li tako? Pa čak i kad pretpostavim da je to uistinu bila
Rachel Stimson, i dalje sam zabrinuta zbog vas. Zabrinuta sam zbog onoga što biste jednog dana mogli učiniti. I
smatrala sam da moram učiniti sve što je u mojoj moći da zaštitim sebe i druge.
Kakav je bio izraz McAdamsičinog lica? pitala se gospođa Grochovvski. Ako je na njemu i bilo straha, kao da ga
je nestalo. Ono što je sada vidjela bio je slabašan, drzak osmijeh, gotovo smijuljenje. Njezin je glas bio
neprikladno bezličan, smiren, kad je rekla: - Nisam dužna slušati vaše smiješno, umobolno trabunjanje.
- Ne, niste, Roberta - odgovori gospođa Grochovvski. Ta je pakost nije nimalo iznenadila. - Možete otići kad
god zaželite. Ali, nećete me moći izbrisati iz misli. Morat ćete se vratiti ovamo, svaka dva tjedna, s ovim
upitnikom, nije li tako? Pa čak i ako odlučite da me preskočite i izmislite odgovore, bit ćete svjesni da to činite,
svjesni mene. Nema načina da me izbjegnete. Uvijek ćete biti svjesni toga da u Willow Glenu postoji netko tko
zna tko ste.
Drzak je osmijeh postao još izraženiji. Kao daje to bila neka igra u kojoj je McAdamsica počela uživati. - I što
mislite da bih mogla učiniti sa svješću o tome? - upita.
- Meni se čini da možete odabrati tri stvari, Roberta. Jedna je, kojoj se nadam da čete se uteći, ta <l.i potražite
pomoć. Doktor Kol-
!!•{'/ lr> i.iliii iliih.'ir ituiliiinl m- Ali
*»*»«« Jpotražiti nekoga drugoga, ako želite. Molim vas. Molim vas, potražite pomoć. Svatko se može
izliječiti, ako to stvarno želi.
.Izraz se nije mijenjao. - A što bi bilo to drugo što mogu izabrati?
- Možete otići iz grada da pobjegnete od mene. Ili me možete ubiti da me se riješite. Ali, Roberta...
-Da?
- Nisam tako glupa da bih se dovela u veću opasnost nego što je potrebno. Rekla sam nekim ljudima da se sjete
vas, dogodi li mi se\J šio nepoželjno.
Gospođica McAdams pogleda zadnje pitanje na svom obrascu. -Imate li kavih zahtjeva?
- Da. Molim vas, potražite pomoć, Roberta. McAdamsica se okrenu i izađe iz sobe.
Mali su izgledi, razmišljala je gospođa Grochowski kad je ostala sama. A ako se Roberta McAdams i preseli u
drugi grad, u drugu državu, kakva korist od toga? Samo će preseliti problem na drugo mjesto. Premda će ga,
možda, barem malo odložiti. - Dragi Bože - pomislila je. - Nadam se da sam učinila ono što je pravo.
Kolnietz nije mogao, a da se ne našali. - Moramo početi odlaziti na romantičnije ručkove - reče, nogu podignutih
na radni stol u svom uredu, između dva zagriza sendviča.
Ali Petri nije bio raspoložen za šalu. - Žao mije što vam ponovno oduzimam pauzu za ručak. A vjerojatno sam
vam trebao preko telefona reći da ovaj put ne dolazim zbog posla. Radi se o mom privatnom problemu. Platit ću
vam koliko treba. Ali, bio sam očajan. Morao sam vas vidjeti. Moram razgovarati s vama.
Kolnietz je skinuo noge sa stola, prikrivajući iznenađenje. Ma kakav bio razlog, Petri se prebacio u ulogu
pacijenta, što je bilo časnije nego da se drži one policajca. Zahtijevala je veću hrabrost i zasluživala svako
poštovanje. - Recite mi što se događa.
Petri prepriča san koji mu se ponavljao i jutrošnji neočekivani ■završetak. - Pitao sam se zašto kada, a onda sam
se sjetio.
- Nastavite.
- Bio sam jeđinac. Moj je olac ostavio majku nedugo nakon šio me rodila. Čak ga se ni ne sjećam. Nije se
ponovno udala. Nije čak ni g kini ni i/ln/ilti. Mislim da sam joj ja bio uadomji-.lak. Obožavah
Petrijev je glas zvučao normalno, ali je Kolnietz osjećao njegovu napetost. Ono što kani reći, neće mu biti lako. -
Nastavite - blago ga je poticao.
- Kadaiz mog sna.bila je ista kao ona u prljavom stančiću u kojem sam odrastao u Newarku, u New Jersevu.
M,ama me voljela kupati kad sam bio mali. Ne znam koliko mi je godina bilo kad je to počelo. To se događalo
sve otkad pamtim. Uglavnom, nakon što bi me okupala, osušila bi me. Zatim bi me posjela na rub kade.
Kleknula bi kraj kade i uzela mi penis u usta, te ga sisala dok se ne bi ukrutio.
Zacrvenio se. - Nastavite - reče Kolnietz. - Dobro napredujete.
- Uživao sam u tome. Točno se sjećam. Jako sam uživao. Pa ipak sam uvijek osjećao da tu nešto ne valja.
Radovao sam se tome, a istovremeno imao i loš osjećaj. A onda sam joj jedne večeri, kad mije bilo dvanaest
godina - možda jedanaest - svršio u usta. Tad sam prvi put imao orgazam. Na neki je način bilo divno. Ali nisam
znao što se događa i osjećaj straha i gađenja bio je jači. Bilo je to posljednji put da smo to činili. Ne znam je li
prestala ona ili ja. Stvarno se ne sjećam.
- Razumijem - blago reče Kolnietz.
- Mislim da sam je točno nekako nakon toga počeo mrziti. Ne mogu biti siguran, ali sjećam se da negdje od
trinaeste godine ne samo da nisam mogao podnijeti da me dodirne, već čak nisam ni želio biti u njenoj blizini.
Živjeli smo u tom istim stančiću sve do moje dvadeset i prve, ali ja nisam želio čak ni razgovarati s njom, osim
ako sam morao. Sljedeće tri-četiri godine nakon što sam se otselio, povremeno bih navratio u stan - ne zato daje
vidim, već zato da mi netko opere odjeću ili da se najedem. Zatim sam prestao navraćati. Već četiri godine nisam
vidio svoju majku, razgovarao s njom, niti joj pisao. Ne zna čak ni gdje živim, a ja ne znam ni je li još živa.
Nastupila je duga šutnja. Priča je izrečena - barem njezin goli kostur. Ali, što ona znači? pitao se Kolnietz. I koji
je najbolji nđčin da se to značenje istraži? Odlučio je da, za sada, pusti svog novog pacijenta da je sam istražuje.
- Dakle, ovaj vas je san naveo da se sjetite seksualnog odnosa s majkom koji ste bili zaboravili - neutralno reče
Kolnietz.
- Pa, to je nekako čudno. Ne bih rekao da sam ga bio zaboravio - uzvrati Petri. - Više kao da sam cijelo vrijeme
znao za to, ali nisam razmišljao o tome. Kao da mi je to u posljednjih petnaest, dvadeset godina sjedilo u
primozgu i i/, nekog sam razloga želio da lamo i ostane. Ne da se nisam mogao sjetili, već nisam želio razmišljali
o Inim-- Odlično - pohvali ga Kolnietz. - Jako dobro ste opisali kako to obično biva.
Ohrabren, Petri nastavi. - Ali, iako nisam razmišljao o tome, sad iinam osjećaj da je to velikim dijelom upravljalo
mojim životom. Uvjeren sam da je to razlog zbog kojeg sam se toliko udaljio od majke. Možda sam djelomice
zbog toga došao ovamo na Srednji zapad, da pobjegnem od nje.
Ponovno nastupi duga šutnja. Bilo je očito da tu ima još mnogo toga što valja istražiti, ali Petrija je trebalo malo
pogurnuti. - Pitam se zašto ste sanjali taj razotkrivajući san baš u ovom trenutku? - upita Kolnietz.
- To sam se i ja pitao. Mislim da bi moglo imati sveze s ubojstvom i gospođom Stimson. Mislim da sam možda
zbog onoga što mi je učinila uvijek mislio da je moja majka zla. U svakom slučaju, tako sam se odnosio prema
njoj - kao prema nekom odvratnom, koga treba kazniti. Ali, neki dan, kad ste naveli gospođu Stimson da se
otvori, vidio sam stoje stvarno zlo. Hoću reći, to je bila čista mržnja. Ne mislim da je moja majka smjela učiniti
ono što jest, mislim da me to povrijedilo, ali ne mislim ni da je zla. Ustvari, razmišljajući o tome cijelo jutro,
shvatio sam da sam se u posljednjih petnaest godina prilično ružno odnosio prema njoj. A ona je to prihvatila.
Nije mi uzvratila mržnjom.
-I?
- I možda je vrijeme da joj oprostim. Hoću reći, ja je uopće ne poznajem. Možda mi se neće svidjeti budem li
razgovarao s njom, ali sve ove godine nisam razgovarao s njom. Mislim da joj dugujem to da barem pokušam.
-I?
- Mislio sam da bih joj možda mogao pisati. A, zavisno o tome kako će mi odgovoriti, možda ovog ljeta odem do
nje i pokušam otkriti tko je ona uopće.
Kolnietz je bio dirnut. Petri je očito ozbiljno razmišljao o tome cijelo jutro. Obavio je velik dio posla. Bilo je
očito da stvarno »zacje-Ijuje«. Ali doimao se zapanjujuće smireno s obzirom na sve, i psihijatar je imao
neugodan osjećaj da postoji još nešto, da nešto nedostaje. - Razumijem da vas je istinsko zlo gospođe Stimson
navelo da se upitate je li vaša majka zaista zla reče. I da vam je san pomogao da riješite to protuslovlje Ali, vi ste
zlo ;.■.<>■.|><><I<' Stimson vidjeli u sri-
- K vragu, ne znam.
Hm, možda zna, a možda i ne zna. Prebrzo je odgovorio. Postojalo je nešto s čim se Petri nije htio suočiti. - Što
vam se jučer dogodilo? - upita Kolnietz.
- Cijeli sam se dan bavio smrću Huberta Stimsona. Jeste li čuli za to?
- Jesam - odgovori Kolnietz. - Nazvala me gospođa Simonton da mi kaže. Ali, nastavite.
- Pa, nema se tu puno reći. Otišao sam u bolnicu da vidim tijelo. Zatim sam razgovarao s osobom koja ga je
pronašla. Zatim sa sucem. Nakon toga s mrtvozornikom. A onda smo gospođa Simonton i ja obavijestili gospođu
Stimson.
- I to je sve?
- Pa, nakon toga smo gospođa Simonton i ja malo porazgovarali.
- O čemu ste razgovarali?
Petri je odjednom pocrvenio. - Kritizirala me da imam nešto protiv Heather Barsten. Shvatio sam da ima pravo.
Previše sam je nepromišljeno optužio i previše sam teško odustao od njenog slučaja. Cijelu sam večer razmišljao
zašto, ali nisam mogao naći odgovor.
- Je li vam san pružio odgovor?
Petri je i dalje crvenio. - Jest, zar ne? Rekao bih da je ono s oralnim seksom bila »crvena krpa« za mene.
Pretpostavljam da sam automatski pomislio da je gospođica Barsten zla, zato što je imala oralni seks sa žrtvom,
jer sam svoju majku vidio kao zlu zato što je imala oralni seks sa mnom.
- To zvuči smisleno, ne? - primijeti Kolnietz, uputivši mu blag, pomalo zadirkujući osmijeh.
- Bože, kako te nesvjesno može zeznuti, zar ne? - zabezeknuto reče Petri. - Hoću reći, kako mogu biti dobar
detektiv kad se može dogoditi ovako nešto, a da ja uopće nisam svjestan da se to događa?
, - Ali postajete svjesniji - umirio ga je Kolnietz. - Sve ozbiljne / predrasude su nesvjesne. Ne samo da ste
pobijedili ozbiljnu predrasudu, već ste i postali svjesni da predrasude mogu biti pogubne po rasuđivanje. Na putu
ste da postanete bolji detektiv, što ne znači da ste prije bili loš. Samo ste se ponašali ljudski. A i mladi ste. Ono
što hoću reći je to da se razvijate.
Petri još nije bio spreman sebi oprostiti. - Ne samo da sam navalio na nju kao kakav krjeposni pravednik; bio
sam je spreman raza-ncii zbmi im'ii, I sio (Vino sada, đokloie?
Kolnietz je primijetio kako ga je oslovio. - Kako to mislite?
- Biste li me uzeli za pacijenta? -Zašto?
- Pa, znam da sigurno imate jako puno posla, ali vjerujem u vaš rad, a stvarno mi je potrebna terapija.
- Zašto vam je potrebna terapija?
Petri je djelovao razdraženo. - Zašto mi je potrebna terapija? Bože sveti, upravo sam shvatio da sam žrtva
incesta, da sam upropastio odnos sa svojom majkom i da sam zbog toga zamalo napravio ozbiljnu pogrešku u
svom poslu - a vi me pitate zašto mi je potrebna terapija!
Kolnietz je ponovno stavio noge na stol i široko mu se osmjehnuo. - Vrlo je moguće da će vam jednog dana biti
potrebna terapija, Tom - reče - i budem li još tu kad taj dan dođe, bilo to sljedećeg tjedna, sljedeće godine ili
sljedećeg stoljeća, bit će mi čast raditi s vama. Ali ništa od onoga što ste mi rekli ne ukazuje na to da biste sada
trebali dolaziti k meni.
- Ne? - Petri je bio zapanjen.
- Svi smo mi zeznuti i neurotični, ali malo ih je koji imaju tu sreću - a vi ste možda jedan od tih malobrojnih - da
su u stanju to sasvim prirodno prerasti, sami od sebe. U terapiju se ulazi onda kad ne ras-tete, kad ste zapeli. Zato
Heather radi sa mnom, zato što je zapela. I vi ste zapeli, ali čini se da se sami oslobađate. Vaše liječenje ne samo
da je otpočelo, rekao bih da ono u ovom času napreduje neuobičajenom brzinom.
Petri je osjetio čudno razočaranje. Cijelo se jutro pripremao na to da će postati dugoročni pacijent, i ova
začuđujuća presuda zdravlja kao da ga je ostavila na cjedilu. Ali morao je priznati da to što je psihijatar rekao
ima smisla. Zaista mu se činilo da se u njegovom životu stvari jako brzo odvijaju. - Kako to da sam ja jedan od
onih malobrojnih koji se sami oslobode?
- Eh, Tom - uskliknu Kolnietz - ni na takva pitanja ne znamo odgovor. Samo naslućujemo. Na primjer, sjećate se
da sam vam pričao da Heather njezina majka nije voljela, daje nije smatrala vrijednom. I tako je zaglavila u
osjećaj bezvrijednosti u odnosu na muškarce. Možda ste se tako lako oslobodili zato što je vaša majka vas
.stvarno voljela, bez obzira na to što vam je nanijela istinsku povredu. Ne znam. Ono šio znam, mladiću, je lo da
je moja st.inka za ručak prošla i da me vani <Ykn ihnv.i nadjeni. Poslat ni vam rarini. I ncmojlc seosjećati
odbijenim. Bude li vam teško izaći na kraj sa svim tim, budete li i dalje mislili da vam treba terapija, nazovite me
kad god želite. Može sutra. Sljedeći tjedan. Kad god osjetite da ste zapeli.
Kolnietz je lagao. Njegov je sljedeći pacijent trebao ući tek za četiri minute. Htio si je ostaviti vremena da
promisli o onome čemu je upravo prisustvovao. Zbog takvih je stvari ostajao u tom poslu. Najčešće su ljudi
odbijali svaki rast, pa čak i oni poput Heather, koji su imali hrabrosti potražiti terapiju, obično su napredovali
puževim korakom. Kakva je to bila sreća, imati priliku vidjeti nesvjesno stvarno na djelu, gdje šalje Petriju
ovakav san, i prisustvovati tako brzom, glatkom skoku naprijed. Balet mu je oduvijek bio dosadan, ali po prvi
put u životu Kolnietz je mogao shvatiti zašto netko uživa u njemu.
Gospođi Simonton je bilo drago da može odložiti svoje administrativne poslove kad se Petri pojavio u Willow
Glenu tog kasnog popod-neva. Brzo gaje odmjerila. - Dakle, poručnice, izgledate mnogo bolje nego jučer u to
doba.
- I osjećam se mnogo bolje - prizna Petri - a djelomično ste i vi zaslužni za to.
- Oh?
- Jučer ste mi predbacili zbog toga što sam onako navalio na gospođicu Barsten. Razmišljao sam o tome i jutros
mije sinulo zašto.
-Oh? > - Shvatio sam da ni ja nisam bez seksualnih problema.
- Oh? - Gospođa Simonton je po treći put podigla obrve. ;
- A ostalo vam neću reći - kaza Petri s osmijehom. - Bio sam kod doktora Kolnietza i on me podvrgao instant-
psihoterapiji. Ipak, htio bih vam zahvaliti što ste me gurnuli u to. Imali ste pravo. Nisam bio
> pošten prema gospođici Barsten. Fiksirao sam se na nju, ali sad je to prošlo.
Gospođa Simonton ponovno pomisli da joj ovaj mladić postaje drag. Dakle, zamolio je Kolnietza da mu
pomogne pri nekim privatnim problemima. Pametno. - Ali, uvjerena sam da niste došli ovamo samo zato da biste
mi zahvalili na tome što sam unijela reda u vaš seksualni život - zadirkivala ga je ona.
- Imate pravo, kao i obično. Danas popodne sam razgovarao sa -sucem. Otkrio je da Stimsonove, kao što se
moglo i očekivati, predstavljaju Stefanovski i Underhill. Underhill je vodio sve poslove okonjihovog imetka i on
je izvršilac obje njihove oporuke. Nemaju bliskih rođaka. Dogovorio je pogreb za gospodina Stimsona, u
nedjelju popodne u luteranskoj crkvi, i očekuje da će doći puno ljudi. Svi, dakako,' znaju da je gospođa Stimson
uhićena zbog ubojstva. Vjerojatno će doći i mnogi znatiželjnici, u nadi da će je vidjeti. Ako dođe na pogreb.
Bude li išla, ja sam tražio da bude u pratnji policajca, s čim su se i Underhill i sudac složili. Također su pristali da
vi odlučite hoće li ići ili ne. I napokon, sudac je izdao nalog da se u ponedjeljak prebaci na promatranje u
Državnu bolnicu za neuračunljive kriminalce, u iščekivanju suđenja. Underhill je saslušao snimku preslušavanja
i odlučio da to ne pobija, te će odrediti jednog od mlađih odvjetnika iz tvrtke da je zastupa, čim bude prebačena u
bolnicu.
- Sve to zvuči jako razumno - primijeti gospođa Simonton - osim onoga da ja trebam odlučiti o odlasku na
pogreb. Ne kažem da to nije razumno, samo se radije ne bih upuštala u to. Čini mi se da bismo joj trebali reći
kako se odvijaju stvari. Hoćemo li zajedno?
- Pa, morat ćemo - složi se Petri.
Stražar pred Rachelinim vratima nije im imao bog zna što reći. - Samo sjedi u invalidskim kolicima i zuri u zrak
- kazao je - osim kad je u krevetu, kad jede ili kad je na zahodu.
- Dosadan posao - suosjećajno reče Petri - ali netko ga mora obaviti. Mogla bi ubiti još nekoga, izađe li odavde.
- Vidjelo se da je policajcu drago zbog tog priznanja.
Prvo joj se obratila gospođa Simonton. - Rachel, vaš odvjetnik, gospodin Underhill, određenje da se brine o
vašim poslovima. Sad je petak poslijepodne. U ponedjeljak ćete biti prebačeni na promatranje u Državnu
bolnicu. - Iako je voljela biti izravna, nekako nije mogla podnijeti da kaže daje to bolnica za neuračunljive
kriminalce. - Gospodin Underhill će se pobrinuti za to da vas na dobar način zastupa odvjetnik iz njegove tvrtke.
Razumijete li?
Rachel je sjedila u stolcu, naizgled nesvjesna o čemu je riječ.
- Pogreb vašeg muža bit će u nedjelju popodne, u luteranskoj crkvi. Biste li željeli prisustvovati? Treba imati na
umu da biste bili u pratnji policajca.
Rachel je eksplodirala. - GUBITE SE ODAVDE! JEBENI LAŽLJIV-CI! - vrištala je. - ON NIJE MRTAV ZAR
NE SHVAĆATE DA JA ODLUČUJEM? DOĆI ĆE SUTRA NAVEČER KAO I UVIJEK. TAJ MALI SMRAD.
Otišli su. Ništa drugo irn nije preostalo. Nisu se čak ni vratili u ured gospođe Simoulon, - H.ino je reče ona,
k;ul su sliV.li <lo pred-
vorja. - Ali, mislim da ću ipak kući. Willow Glen povremeno može i bez mene.
- Nadam se da je tako - odgovori Petri.
Obavijestila je ženu za prijamnim pultom da odlazi i zamolila je da to javi gospođici McAdams. U tom trenutku
nije bila raspoložena čak ni za to da razgovara sa svojom zamjenicom. - Bog zna što će učiniti kad njezin muž
sutra navečer ne dođe u svoj uobičajen posjet -reče ona Petriju. - Reći ću sestrama da budu spremne na sve. Ovaj
tren mi se čini da ću odlučiti da ipak ne ide na sprovod. Ali u nedjelju ujutro ću opet razgovarati s njom i
konačno odlučiti.
- Hvala - reče Petri.
Rastali su se na parkiralištu. Gospođa Simonton nije bila baš osobito raspoložena. A tko bi i bio, nakon
razgovora s Rachel, koji je bio očit primjer u kojoj je mjeri snaga ljudske volje u stanju odbaciti činjenice da bi
sebi udovoljila. Da, imala je razloga za tugu. Ali, na svijetu ne postoje samo Stimsonovi. Nakon što se Petri
odvezao, a ona ulazila u svoj stari buick, Edith Simonton razmišljala je istovremeno o nekoliko stvari. Jedna je,
dakako, bila ta da je netipično za nju da odlazi tako rano. Ali, zašto ne bi? Na kraju krajeva, ona je na strani
anđela, nije li tako? Druga je misao bila da je vani još uvijek dan. Snijeg se otopio. Sve je bilo smeđe, a
posječene stabljike kukuruza u polju, s druge strane ceste, ukrućene i gole. Pa iako je bilo oblačno, zrak tog
kasnog popodneva mirisao je na proljeće. Ona bol u njoj nije bila jednaka kao obično. Možda mi je rano proljeće
malo udarilo u glavu, pomisli, paleći svoj stari auto.SEDAMNAEST
Nedjelja, 3. travnja
Gospođa Simonton je nemirno spavala i probudila se rano, zabrinuta za Rachel Stimson. Sprovod Huberta
Stimsona je u jedan sat i ona mora donijeti odluku. Kako čovjek može donijeti takvu odluku? Pretpostavljala je
da će Rachel i dalje odbijati istinu o muževoj smrti. Daje pošalje na sprovod, kako bi skršila to odbijanje i
pomogla joj da prihvati stvarnost? Ili joj treba dopustiti njezino odbijanje i poštedjeti je muke da po prvi put u
osam godina izađe iz Willow Glena, na javni skup, u pratnji Policije? Odgovor je očito bio - učiniti ono što je
humanije. Ali, što je to, zaboga?
U svakom slučaju, ne može donijeti odluku dok ponovno ne razgovara s Rachel. U pola osam već je bila dolje, u
krilu C. - Kako to da ste došli tako rano, u nedjelju? - začuđeno upita Heather.
Gospođi Simonton je bilo drago da vidi da djevojka izgleda odmorno. - Moram razgovarati s Rachel da vidim
hoće li danas popodne ići na mužev sprovod - objasni ona. - Kako je?
- Ne znam. Nisam je još vidjela, ali mislim da nije baš dobro -odgovori Heather. - Noćna me sestra izvijestila da
je jučer navečer, oko sedam, u vrijeme kad je njezin muž obično dolazio u posjet, počela cviljeti: - Zašto ga
nema? - Izgleda da je ponavljala to isto pitanje, i ništa drugo, svakih petnaest minuta, ili tako nekako, sve do
deset. A onda je prestala. Nakon toga su je svaka dva sata obilazile sestra ili bolničarka. Nije legla u krevet. Nije
se dala. Nije htjela govoriti. Samo je sjedila u invalidskim kolicima. Kao da nije ni spavala. Sušan je htjela
pozvati doktora da joj da sedativ, ali onda je odlučila da neće. Prije pola sata, kad joj je Betsy odnijela doručak,
odbila ga je. Zapravo joj je prevrnula poslužavnik. Prosula sve po uniformi. Baš sam se spremala otići do nje.
- Ne zvuči dobro - reče gospođa Simonton. - Ja ću otići do nje, jer ionako moram pokušati razgovarati s njom.
Uputila se niz hodnik i kimnula stražaru pred njenim vratima. Ušavši, vidje đ;i Rachel sjedi u invalidskim
kolicima, do kreveta,
leđima okrenuta vratima. Gospođa Simonton joj priđe i stade do nje. Zaprepašteno primijeti kako je Rachel
zapravo mala. Njezino je tijelo bilo sićušno sada kad je iz njega nestalo života. Jer tako je bilo. Bilo je očito da
je, glave naslonjene na rub kreveta, Rachel Stimson umrla.
Kenneth i Marlene Bates osjećali su se krivima što već tri tjedna nisu posjetili Georgiju. Ti su posjeti uvijek bili
tako teški. Ipak ih je mučilo stoje nisu češće viđali nakon ubojstva. Taj je osjećaj ostao i nakon što ju je Kenneth
nazvao, a majka ga onako grubo odbila. Te su nedjelje otišli rano u crkvu, a nakon toga se odvezli ravno u
Willow Glen, nadajući se da će to obaviti što brže moguće. Bili su iznenađeni kad su u njezinoj sobi zatekli dva
druga korisnika. Zbunjeni, otišli su potražiti Heather i saznali da je Georgia premještena u sobu gospođe
Grochowski.
Kad su ušli, Georgia je ustala iz stolice za ljuljanje. Upoznala ih je s gospođom Grochowski, ali im nije dala da
se upuste u uobičajene ljubaznosti. - Idemo u dnevni boravak - reče i povede ih van. Nisu čak imali vremena
primijetiti da se na komodi nalazi njihova slika.
Kad su stigli u dnevni boravak nije se potrudila da ih upozna s Hankom Martinom. - Rado bih razgovarala s
djecom nasamo - reče mu. - Bit ćete tako dobri da nas ostavite, zar ne? Mogli biste poći u moju sobu i
razgovarati s gospođom Grochovvski. To vam je dobra prilika, Hank. Imate priliku za udvaranje.
Hank se poslušno udalji. Georgia uze prejako tapicirani stolac, a njima pokaza na sofu. - Kako to da su vas
preselili, majko? - upita Marlene.
Nisu primijetili bljesak u njenim očima, kad je odgovorila: - Ovdje te samo tako premjeste, kao stoku.
- Kako si, majko? - ponovno pokuša Kenneth, hineći dobro raspoloženje.
Georgia nije mogla odoljeti prilici. - A kako bih se mogla osjećati, u ovom koncentracionom logoru?
- Vidim da se ništa nije promijenilo - reče Kenneth.
- Stvari se ipak mijenjaju. Znam da ste u posljednjih nekoliko godina puno puta čuli ovu istu priču. Ali, sad sam
vas prvi put zadirkivala. •
-Zadirkivala? ;
- Da. Zadirkujem vas.
- Kako to misliš? - Kenneth zaista nije razumio.- Prava je istina da se osjećam sasvim dobro, hvala. Ja ustvari
silno uživam u ovom koncentracijskom logoru.
- Uživate? Mislite li vi to ozbiljno? - protisnu Marlene. Georgiju je zabavljala njihova zbunjenost. - Da.
Najozbiljnije.
Sretna sam što sam u Willow Glenu.
- Ali, što se dogodilo? Što se promijenilo?
- Dogodilo se mnogo toga. Kao prvo, dogodilo se ubojstvo. Nije čovjek svaki dan umiješan u ubojstvo, znate.
Kenneth i Marlene se s nelagodom zgledaše. Ovo kao da nije bila ona ista osoba na koju su bili navikli u
posljednje dvije godine, i bili su u nedoumici. Ako se promijenila, nisu znali ni zašto, ni koliko bi to moglo
trajati. Najbolje je biti oprezan. - Stalno smo mislili na to ubojstvo - odmjerenim glasom reče Kenneth. - Znaš i
sama, nazvao sam te. Razmišljali smo čak i o tome da te izvadimo odavde, ali kad sam pitao jesi li u opasnosti,
rekli su mi da nisi. A onda je sa mnom došao razgovarati jedan policajac jer si na neki način bila uključena.
- Policajac je razgovarao s tobom? - zadovoljno se osmjehnu Georgia. - Istina je, bila sam uključena. Ustvari,
pomogla sam da se slučaj riješi. Nisam znala tko je to učinio. Ali sam im pomogla da dođu na pravi trag.
Sumnjali su na pogrešnu osobu, ali sam ih ja dobro uputila.
- U četvrtak smo pročitali daje slučaj riješen - oprezno reče Marlene. - Bilo je to silno olakšanje.
- Da, učinila je to jedna korisnica. Neugodna osoba. Neko se vrijeme nismo baš osjećali najsigurnije. Ali onda su
postavili stražu pred njena vrata. Sad više nije potrebno. Prije nekoliko sati je umrla.
- Umrla je? Hoćeš reći da je njezin muž umro, zar ne? - ispravi je Kenneth. - U petak je to bilo u novinama.
Georgia je i dalje bila odlično raspoložena. - Ne, hoću reći baš ono što sam rekla. I ona je umrla. Jutros. Mi u
Willow Glenu ponekad znamo što se dogodilo prije nego što to dospije u novine. Ali, kažeš da je policajac
razgovarao s tobom, Kenneth. Je li možda onaj zgodni, mladi poručnik? Kad je to bilo?
- Prije desetak dana. Točno, bio je to neki mladi poručnik, mislim da je rekao da se zove Petri.
- Pretpostavljam da ga je zanimalo jesam li senilna?
- Pa, tako nekako - odgovori Kenneth, crveneći.
- E pa nisam senilna. Nikad nisam bila senilna. - Georgia je zastala. Potom je nastavila. - Ne, to baš nije točno.
Počela sam seniliti, ali onda sam se predomislila.
- Predomislila si se?
- Da, predomislila. Senilnost je povezana s mišljenjem, nije li tako? Dakle, ako se čovjek predomisli, može
postati nesenilan, ne?
Kenneth i Marlene su se zagledali jedno u drugo. Georgia je i dalje potajno uživala u njihovoj zbunjenosti, ali
sad je već imala blagu grižnju savjesti. - Znam da sam djelovala senilno - reče. - I znam da sam vas povrijedila,
okrivljavala sam vas za sve moguće stvari koje su nastale mojom krivicom, ne vašom. Žao mi je, i nadam se da
ćete« mi oprostiti. Ne očekujem da ćete mi brzo oprostiti jer sam bilal prilično opaka prema vama. Ali, nadam se
da s vremenom hoćete.
Marlene pogleda Kennetha, a zatim se zagleda u Georgiju. Nešto se stvarno promijenilo kod njezine svekrve.
Ali, dok je ispipavala o čemu se radi, izvirio je djelić prigušene ljutnje: - Zašto ste bili opaki prema nama,
majko?
- Zato što sam bila stara i umorna i željela sam biti ovdje. Ali, to sam skrivala čak i od same sebe , a vama to
nikako nisam mogla reći. Imala sam osjećaj da me ne biste razumjeli. Na kraju sam se pravila da sam senilna, a
onda sam vas optužila da ste me otjerali ovamo. Bilo je to nepošteno i nepravedno od mene. Žao mi je.
- Pravila si se da si senilna? - upita Kenneth.
- Da. Ili barem na neki način. Možda bi se moglo reći da sam si dopustila da postanem senilna. Ali sada si to više
ne dopuštam. Sada nisam senilna. Možda ću jednog dana opet postati. Ali, neko vrijeme ne kanim dopustiti da se
to dogodi.
- Ako stvarno niste senilni, onda možete kući s nama - reče Marlene.
Upravo to je i očekivala. - Ne - odlučno uzvrati Georgia.
- Zašto ne?
- Zato što to ne želim.
- Ne želite? Zar ne želite živjeti normalnim životom? Ne želite biti sa svojim unucima?
- Ne. Upravo zbog takvih očekivanja sam imala osjećaj da vam ne mogu reći što stvarno želim. Ali sada sam
odrasla. Mogu vam reći što želim.
- Ne želiš biti sa svojim unucima? - Kenneth je bio zapanjen.
- Ne osobito. Možda ću jednog dana željeti. Ali sada ne. Znam da to možda zvuči grubo, ali umorna sam. Provela
sam godine i godine brinući se o tebi, Kenneth, o tvom bratu i sestri. Da odem odavde, vi biste željeli da se
povremeno brinem o vašoj djeci. Djeca u puber-Iclu i (lalie. na svoi način, zahtiipvaiu nnnn hricrp
7.p1iplipovremeno pripazim na njih. Draga su to djeca, onoliko koliko ih poznajem, ali oni nisu moja
odgovornost. Već vaša.
- Ne bismo očekivali da se brinete za njih - usprotivila se Mar-lene.
- Oh, da, očekivali biste. Možda ne u početku. Ali nakon nekog vremena biste očekivali da budem odana baka.
Možda ću to jednoga dana biti. Stvari se mijenjaju. U ovom trenu, međutim, nisam spremna biti odana baka.
- Ali, zar ne želiš ponovno živjeti normalnim životom? - upita Kenneth.
- Sačuvaj Bože! Godinama sam živjela normalnim životom. Sada me mnogo više zanima živjeti nenormalnim
životom.
- Hoćeš reći, želiš ostati ovdje?
- Zar me nisi čuo? Upravo to ti pokušavam reći.
- Ali, zar ne želiš svoju slobodu? Ne želiš li imati mogućnost da slobodno odeš odavde?
- Ne, ne želim otići. Bar ne u ovom trenutku. Osim toga, ja mogu slobodno izaći odavde. - Georgiju je nerviralo
to što ne shvaćaju. Nastavila je, stoje odlučnije mogla: - Mogu otići odavde kad god zaželim. Kao što si mi sam
rekao, Kenneth, moram samo potpisati obrazac. Mogu tražiti od mene da me pregleda psihijatar. Rekla bih mu da
sam rođena 1912. i da mije sedamdeset šest godina. I daje početak travnja 1988. Vrlo jednostavno, vidiš i sam.
Morao bi me pustiti odavde. Ali, ja ne želim otići. Znam da vam je to možda teško vjerovati, ali Willow Glen je
zapravo vrlo zanimljivo mjesto. Čak smo dospjeli i u novine. Osim toga, ovdje sam se sprijateljila s nekim
ljudima.
- Ali, to je tako skupo - usprotivi se Kenneth. - Za taj bi novac mogla komotno živjeti s nama, ili čak ponovno
uzeti stan.
- Kenneth, znam da sam povrijedila i tebe i Marlene - odlučno odgovori Georgia. - Ali želim da nešto shvatiš.
Kad je tvoj otac umro, ostavio mi je dosta novca. Ja sam ga zaradila. Mogu raditi s njim što god želim. Znam da
sam ti dala punomoć. I nije mi žao. Imam povjerenja u tebe i ne želim brinuti o svojim ulaganjima. Da budem
iskrena, imam važnije stvari na pameti. Ali to što sam te opunomoćila ne znači da imaš nadzor nad mojim
životom. Možda ćeš je imati, postanem li zaista senilna. Ali za sada, ne budeš li se koristio tom punomoći onako
kako želim, oduzet ću ti je u roku od tjedan dana.
Kenneth i Marlene se još jednom zgledaše, brzo i krišom. Kako d;i to shvate? Sasvim novo ponašanje. Jutros je
govorila odlučno i
U!iniitnuit>i'nnrt Wm1//i i'a ine niču rnii- U Willow Glenu sam - nastavila je Georgia - zato što sam odlučila da
želim tu biti. Znam da vam to nije lako shvatiti. Malo bi tko to shvatio. Ali, to je moj izbor. I moj je izbor
potrošiti svoj novac na to da provedem ono što sam izabrala. Kao što sam rekla, stvari se mijenjaju. Moguće je,
čak vjerojatno, da ću s vremenom htjeti razviti odnos sa svojim unucima, vašom djecom, ali to ću učiniti na
način na koji ja budem željela, a ne vi.
Bilo je više nego jasno daje njihova majka, još donedavno tobože senilna, zbunjena i neugodna, doživjela neku
preobrazbu. Ali, dvije godine nagomilanih zamjerki navele su Marlene da upita: - Kako vam možemo vjerovati,
majko? Bili ste prilično neugodni prema nama. Kako možemo biti sigurni da stvarno znate što činite? Kako da
znamo da to nije neka nova igra?
- Ponovno se ispričavam za uvredu koju sam vam nanijela, lažno vas optuživši da ste me strpali ovamo - uzvrati
Georgia. - Stvarno to mislim. Bio je to velik grijeh. Toliko velik da, kao što sam već rekla, ne očekujem da mi
smjesta oprostite. Ali više nisam neiskrena. Sada vam otvoreno govorim što želim. Da budem iskrena, više mi
nije stalo hoćete li vi to što želim biti ovdje, smatrati normalnim ili nenormalnim. Ja to želim. To je moj izbor.
Morat ćete ga naučiti poštovati. Pre-stara sam da bih se i dalje izmotavala. Radi se o mom životu i mogu činiti s
njim što želim.
Na to je Georgia časak zašutjela. - Pa nije baš sasvim tako -dodala je. - Ne mogu učiniti sa svojim životom baš
samo ono što ja želim. Prije bi se reklo da je to nešto između mene i Boga. Bog može svako toliko nekoga
odrediti za nešto, znate.
-Bog?
- Ah, neću da pomislite kako sam ponovno posenilila. Zaboravite to. Samo imajte na umu da u ovom trenu - u
ovom razmjerno kratkom trenutku -ja upravljam svojim životom. Jeste li me čuli?
- Čuli smo te, majko - odgovori Kenneth - ali nisam siguran jesmo li te sasvim razumjeli.
- To ni ne očekujem. Ali, nadam se da ćete me i dalje htjeti posjećivati. Jednog biste dana možda mogli dovesti i
djecu. Kad bismo se mogli dogovoriti? Kad smo već kod toga, možda ne bi bilo loše da nabavim rokovnik.
Marlene, dušo, bi li mi ga mogla nabaviti do sljedećeg posjeta? Bila bih ti silno zahvalna. Mogla bih zabilježiti
vii/.ne stvari, za slučaj da jednog dana opet počnem seniliti.
Marlene je pristala, pa su se dogovorili d;i će .se vidjeli u nedjelju, /.i <"<Mi n;iesl dnn;i.
iKad su se udaljili od zgrade, dok su se vozili natrag cestom broj 83, Kenneth reče: - Ne shvaćam. Zašto bi,
zaboga, željela ostati tamo.
- Nemam pojma - uzvrati Marlene.
- Hoću reći, to je rasipanje novca.
- Više bi ti se sviđalo da je onako nepodnošljiva kao prije?
- Ne, jasno da ne. Ali, čini mi se da je jednu vrstu ludila zamijenila drugom.
- Nisam sigurna - reče Marlene. - Je li luda ili se samo ponaša onako kako mi ne očekujemo?
- Ali, k vragu - prasnu Kenneth - mi očekujemo nešto sasvim normalno, nije li tako?
- Jest - kaza Marlene. - Ni ja to ne razumijem. U svakom slučaju se promijenila, barem trenutačno. Ni u kom
slučaju se ne može reći daje ista kao inače.
Utonuli su u šutnju, oboje pokušavajući na svoj način srediti misli. A bilo je mnogo misli koje je trebalo srediti.
Bilo je očito da ubojstvo ima neke sveze sa svim tim.
Ali, kakve? Kako je došlo do te promjene? Bilo je čudno da je nezainteresirana za svoje unuke. Ta ne bi oni
stvarno očekivali da ih čuva, je li tako? Što bi uopće trebali očekivati od nje? Kao što je Ge-orgia rekla, trebat će
im vremena da se prilagode - dosta vremena.
Srce Hanka Martina udaralo je toliko jako da nije bio siguran hoće li se moći kretati. Na tren je ozbiljno pomislio
da to možda nije dobro za njegovo zdravlje. Ali sada mu je na neki način postalo jasno da sigurnost nije sve u
životu. I nekako se uspio natjerati do vratiju. -Mogu li ući? - reče, upinjući se da mu glas ostane miran.
- Dakako, Hank - odgovorila je gospoda Grochowski. - Uđite i sjednite.
Hank je učinio kako mu je rekla. - Znam da je Tim tek nedavno umro - započe, izgovarajući riječi koje je u
mislima mnogo puta ponovio. - Ako je neumjesno, recite mi to i slobodno me izbacite. Ali, pitao sam se, bih li
vam smio udvarati.
Gospođa Grochovvski je bila zapanjena. Iako se Hank nikada nije nedolično ponio prema njoj, čula je priče o
njegovom seksualnom navaljivanju. Imala je dojam da nije osobito pametan. Osini loga, još uvijek je ludovala, i
nisu joj bili ni na kraj pameti ni seks ni romantika. S driiHe i>;ik strane, i/, dna cliifte ie mrzila nreduisiule.
(iodiii.uiia
je trenirala sebe da bude otvorena za životne neočekivane i često čudno zapakirane darove. Ne, ona nije od tih
koji će bez potrebe zatvoriti ijedna vrata. - Udvarati? Kako romantičan izraz - odgovorila je, pazeći da ga ne
odbije. - Ali to nije nešto na što mogu tek tako odgovoriti da ili ne.
- Ne možete?
- Ne, čak se ni ne poznajemo dovoljno da bismo si mogli udvarati. Kad biste me upoznali, barem malo, možda
biste zaključili da mi ne želite udvarati.
- Oh, sumnjam da bih to ikada pomislio - izjavi Hank.
- Eh, možda biste pomislili - upozorila ga je gospođa Grochovvski, razmišljajući o tome kako je njegova
bezazlenost raznje- žujuća. - A i ja bih možda zaključila da mi niste dovoljno dragi da bih željela da mi
iskazujete pažnju. To bi vas pogodilo, nije li tako, Hank?
- Ne znam. Ne mogu znati što bih mogao osjećati u budućnosti.
- Tako je - uskliknu gospođa Grochovvski. - Ne možemo znati što će se dogoditi u budućnosti, zar ne? Zato vam
i ne mogu tek tako odgovoriti da mi se slobodno možete udvarati. Ali, ako ste spremni prihvatiti rizik, u tom
slučaju da, spremna sam na to da mi počnete udvarati.
- Stvarno?
- Stvarno. Ali zapamtite, moramo si ostaviti slobodu da svatko od nas može prekinuti kad god zaželi.
- Problem je u tome što ja nikada nikome nisam udvarao, čak ni pokušao udvarati - priznao je Hank. - Samo sam
im se pokušao »uvaliti«. Nikada se nisam znao ponašati. Uvijek sam bio zaokupljen sobom. Nisu me odgojili
tako da bih se znao lijepo ponašati.
- Nisu?
- Ne. Odrastao sam u sirotinjskoj četvrti, u zapadnom dijelu Clevelanda. Tamo dolje gdje su tvornice. Dobro ste
rekli, sramežljiv sam. Znate, vi ste prva osoba koja mije ikad rekla da sam sramežljiv. Razmislio sam o tome i
zaključio da imate pravo. Tako da zapravo ni ne znam kako bih vam počeo udvarati.
- Znate, znate.
- Znam?
- Da, već ste počeli. Počeli ste mi pričati o sebi. Počeli ste mi pričali o svom djetinjstvu. Pričajte mi još o tomel -
predloži mu gospoda Grochovvski, misleći kako Hank djeluje vrlo inleligenlo, a uz lo je i posve neizvjes'liieeM.-
Tja, nikad nisam mislio da se o tome ima što pričati. Mi, irski klinci, stalno smo se mlatili s poljskim klincima.
Ja sam bio nizak za svoje godine. Jedanput smo, sjećam se...
Petri je stigao u Willow Glen nedugo nakon što ga je gospođa Si-monton nazvala da mu kaže da su Rachel našli
mrtvu. -1 tako nisam morala odlučiti hoće li ići na pogreb ili ne - reče. - Rachel je to odlučila umjesto mene.
Nazvala sam gospodina Underhilla i on će s mrtvačnicom dogovoriti sve što treba.
- Ponovno ćemo morati tražiti autopsiju, znate - reče Petri. - Usudio bih se reći da sigurno neće ništa naći, ali ne
možemo pustiti da ubojica tek tako umre, bez autopsije, ne? Što mislite, o čemu se radilo, o srčanom udaru?
- Najvjerojatnije. Ili možda kap. Budući daje bila šećeraš, bila je podložna i jednom i drugom. Ovaj put ne
djelujete nimalo začuđeno, poručnice.
- Naučio sam neke stvari - osmjehnu se Petri. - Doveli ste me u red. Sumnjam da ću ikad više pomisliti da je
netko slučajno umro u određenom trenutku. Osam je godina ovdje, snažna k'o bik, a prvi put kad njezin muž
izostane s uobičajene subotnje svađe, ona već sljedećeg dana umre. Dramatično, ali ne, nikako ne mislim daje to
slučajno. Čak bih se kladio da se radi o srčanom udaru.
- Ma nemojte, a zašto? ;
- Zato što se može očekivati da joj je prepuklo srce. Gospođa Simonton ga ozareno pogleda. - Počeli ste govoriti
kao
psihijatar, ha?
- Čudnog li srca! Ne ide mi u glavu da joj je odnos koji je bio toliko ispunjen mržnjom mogao biti tako važan.
- Ni meni, poručnice. Nama, koji smo imali nešto više sreće, teško je pojmiti okorjelu zloću. Zašto ljudi odluče
živjeti u mržnji? Ali, sjetite se svih onih trenutaka kad ste nekoga mrzili. Nije lako osloboditi se mržnje. Ona se
hrani sama sobom. Ona je poput kosti koju bi čovjek glodao i nakon što na njoj više nema ni mesa ni hrskavice.
Puna je energije.
Petri se sjeti svojih, ne tako davnih, osjećaja prema majci.
- Neki ljudi, mada je takvih malo, u stanju su proživjeti dug život sna/.cri se čistom ljubavlju - nastavilo je
gospođa Simonton. - Ali tlniv.i. .1 već smo i prije hinili lakvih, inoy.ii doživjeti duboku slarost .\ii.i, < • i .<
rislnm nu/.iijom.
Što mu je ono Kolnietz rekao o dobru i zlu? Da je to kao kod bogatih i siromašnih, bogati postaju sve bogatiji, a
siromašni sve siromašniji. - Mislim da vam nisam rekao - kaza Petri, nakon što su neko vrijeme šutjeli - ali ovo
mi je prvi put da sam bio zadužen za istragu ubojstva. Siguran sam da vam nisam rekao. Nisam htio da pomislite
da sam neki žutokljunac.
Gospođi Simonton je bilo drago da čuje ono što je i sama već zaključila. Bio joj je sve draži. Bilo je vrijeme da
ga počne oslovljavati po imenu. - Najveći dio vremena niste djelovali kao žutokljunac, Tom.
- Ja sam si to bio zamislio kao klasičan slučaj - nastavio je Petri - sa svim dokazima koje sam genijalno skupio,
dramatično iznesenim na sudu, s mojim imenom u novinama, s citatima. No ispalo je da je moj prvi pravi
ubojica kljasta starica od osamdeset dvije godine, u invalidskim kolicima. Znam da je kriva, ali nemam čak ni
jasno priznanje. Nemam čak ni motiv koji bi zvučao smisleno da se objavi u novinama. A onda ona umre
prirodnom smrću, četiri dana nakon što je uhićena, prije nego što je uopće izručena pravdi.
- Pomalo uznemiravajuće, je li?
- Pa, u ovom bih trenu prije rekao ironično. Ali imate pravo, uznemiravajuće i ponižavajuće. - Posta mu jasno da
ima silnu potrebu podijeliti sve svoje misli i osjećaje s ovom mudrom i čvrstom ženom. I ona je na neki način
postala njegov mentor. - Pa ipak, iako se ovaj slučaj nije odvijao onako kako sam zamišljao, u ova sam
posljednja dva tjedna naučio više no što sam mogao sanjati.
- Na primjer?
- Na primjer ono na što ste mi vi ukazali - da je smrt rijetko kad baš sasvim slučajna. Da ono što izgleda kao
prirodna smrt ili kao nesreća, često može biti neka vrsta samoubojstva. Da ljudi mogu odabrati kad će umrijeti.
Ali nemojte da vam to zavrti glavom. »Vi mi niste bili jedina učiteljica.
- A tako, znači imam kolege? - tobože začuđeno upita gospođa Simonton.
- Da, samo ne znam hoće li vam se svidjeti. Rachel Stimson me mnogo naučila o mržnji. I o tome da su ljudi
koje bismo nazvali normalnima često zapravo ludi. Ali, netko drugi mije ukazao na to kako da iz svega toga
izvučem zaključak.
- Da?
Hntes mi je j.isiu> poka/.'ila da netko tko djeluje senil
/ !l III '.t\H I Itl'l i IV- To je stvarno ponižavajuće.
- Ali možda najtežu, a pritom najvažniju lekciju dao mi je Ste-phen. - Petriju sinu da više ne razmišlja o njemu
kao o »žrtvi«. Neobično je kad čovjek razvija odnos s nekim tko je mrtav. - Budući da je naizgled bio tako
izobličen, otpisao sam ga kao otpad. Trebalo mi je mnogo vremena i to da prihvatim način na koji gledaju drugi -
vi, Heather, Kolnietz i, na svoj način, Rachel - da bih ga vidio onakvog kakav je stvarno bio. On je zapravo bio
vođa, nije li tako?
Gospođa Simonton nije izravno odgovorila na to pitanje. - Postat ćete jako dobar detektiv, Tom. Vi već jeste jako
dobar detektiv.
- A ljudi koji izgledaju kao namrgođeni birokrati mogu biti vrlo mudri filozofi i učitelji.
- Eh, mi kao da smo osnovali društvo za izražavanje uzajamnog divljenja, je li? - Glas joj je zazvučao
neočekivano oštro.
- Nije mi lako oprostiti se od vas - osmjehnu se Petri, ustajući. -Ali povremeno ću navratiti u Willow Glen da
vidim što je pravi život.
- To će mi biti drago, Tom. Kava vas uvijek čeka. Vidimo se, dalde.
Petri nije odmah otišao iz Willow Glena. Otišao je do sobe Rachel Stimson u krilu C. Tijelo je bilo izvučeno iz
invalidskih kolica i položeno na krevet. I on je primijetio kako je sitno, sada kad je iz njega nestalo mržnje.
Zatim se obrati stražaru koji je i dalje stajao pred vratima. Njegov se izvještaj podudarao s onim gospođe
Simonton. -Možete se vratiti u postaju - reče Petri. - Nema potrebe da čuvate stražu nad mrtvim tijelom. Sada
više ne može nikome nauditi.
U pregratku za sestre Heather je, kao što se i nadao, sjedila i zapisivala nešto u karton korisnika. On se nakašlja.
Ona podiže pogled. - Onda, poručnice - reče - imate li me još uvijek na oku? - U glasu joj je bio prizvuk
zajedljivosti.
On to pokuša okrenuti na šalu. - Da. Ispitao sam gospođu Simonton i stražara. Po svemu sudeći vi niste dolazili u
blizinu gospođe Stimson. Izgleda da ovog puta imate alibi, gospođice Barsten. - Osmjehnuo joj se.
Ona mu ne uzvrati osmijeh. - Mogu li nešto učiniti za vas, poručnice?
Da, možete. - On \7. unutrašnjeg džepa sakoa izvadi dva pisma, ono s ni.nkoin vrati nali;ij>, ,i njoj pruži drugo.
Ulio sam vam dali ovo pismo ic(V. .lufei -..im yt;\ n.ipisiio.
- Bilo mi je lakše napisati vam to nego izravno reći.
- Pročitat ću ga - hladno reče Heather i vrati se svojim kartoni-
ma.
Izlazeći, Petri nije bio pretjerano razočaran njenom reakcijom. Nadao se nečem boljem, ali nije to očekivao. On
opipa drugo pismo u džepu sakoa. Na putu kući, stat će pored pošte i ubaciti ga u sandučić koji se ujutro prazni.
Bilo je to pismo za njegovu majku.OSAMN A E S T
Ponedjeljak, 4. travnja
Heather baci pismo doktoru Kolnietzu u krilo. - Ama pogledajte ovo - srdito reče. - Pogledajte samo! Kolnietz
uze čitati:
Draga gospođice Barsten,
Radije bih vam se obratio s Heather, ali još nemam vaše dopuštenje za to.
Dužan sam vam veliku ispriku zbog toga što sam vas osumnjičio za ubojstvo Stephena Solarisa. Nanio sam vam
nepravdu. Ne samo da sam vas krivo procijenio već sam vam i nanio mnogo nepotrebne boli. Žao mi je.
Bio sam opterećen mnogim stereotipima. Nekih sam se počeo oslobađati. Uvjeren sam da ih imam još mnogo,
kojih čak nisam ni svjestan. Ali, nadam se da biste mi vi možda htjeli pomoći da se i njih riješim.
Pitam se biste li mi dopustili da vam se osobno ispričam. Rado bih to učinio uz večeru. Moram vas unaprijed
upozoriti da je život detektiva takav da deset posto naših društvenih dogovora biva prekinuto hitnim slučajevima
zbog kojih nas zovu. No sada kad sam vas upozorio, mogu li vas jednog dana povesti na večeru? Molim vas da
me nazovete kući ili u Postaju i date mi odgovor na to.
Nadam se da ću vas uskoro čuti.
S poštovanjem i isprikom
TOM PETRI
Kolnici/, vrali pismo llcailiei". Ona &a sir-pa n (oihicu On ne reče niSlii. K.ul Ilije clohila mirovni, llealhei
n;iM;ivi: Kako .'.<■ mio USU-
- Nisam siguran da razumijem što hoćete reći.
- Ne razumijete? Ne razumijete drskost tog čovjeka koji me takoreći uhitio, vjerujući da sam ja mogla ubiti
Stephena, a nakon toga mi ima obraza zakazivati sastanak?
- U tom se pismu vrlo jasno ispričao - blago reče Kolnietz.
- Da, svakako. Najlakše je ispričati se. A zatim me još i poziva na sastanak, nakon svega što mije učinio!
- Meni ne djeluje kao arogantna osoba.
- Onda vi izađite s njim ako hoćete.
- Znači, ne kanite otići na večeru s njim? , - Ni u kom slučaju.
- Kako ćete mu odgovoriti na pismo?
- Uopće mu neću odgovoriti. Tako mu i treba.
Kolnietz je bio svjestan da mu se mišići napinju prije nego što će skočiti. Zaskočio ju je. - Čini se da smo stigli
do istine. Napokon! Već mjesecima govorimo o starim pričama u vašoj glavi, pričama koje vam diktiraju da se
upuštate samo sa slabim, pasivnim muškarcima; muškarcima koji su potencijalno nasilni, koji su nedruštveni,
koji su na rubu društva i zakona.
-Pa?
- Ali, vi nikako niste htjeli priznati da te priče stvarno postoje, je li tako? Stalno se izvlačite objašnjenjima.
Govorite mi da se ne radi o pričama, već da nemate ni priliku za nešto drugo. Govorite da biste rado izlazili s
drugačijim muškarcima, ali da takvih nema. Kao da nisu na raspolaganju. Pa prema tome nemate izbora. Ali kad
biste naletjeli na dobrog čovjeka, vi biste rado izašli s njim.
- Tako je - reče Heather. - Bih.
- To su gluposti. Ja ne kažem da vi i sami ne vjerujete u to. Ali sada se jasno vidjelo o čemu se tu radi. Jer sada
vas jedan sasvim drugačiji tip čovjeka pristojno moli da izađete s njim, i vi ćete ga mirne duše odbiti. Istina je,
pogrešno vas je procijenio. Ali imajući u vidu činjenice, vjerojatno bi svaki detektiv kojem su nepoznati odnosi u
staračkom domu, postupio isto. Štoviše, on je bio dovoljno inteligentan da ispravi svoju grešku i dovoljno
dobronamjeran da je prizna. Sad vam se ukazuje upravo ona prilika koju ste rekli da čekate, i vije odbacujete.
Puna vam je glava toga, Heather.
- Ali, on mi se ne sviđa - usprotivila se Heather.
- Zašlo vam se ne sviđa?
- Zal<> io je bio zao prema meni. Za/.vučala je kao cla su joj
^nl If'l iti u 1111, ■- O tome smo već razgovarali. Nije bio zao prema vama. Samo je obavljao svoj posao.
Pogriješio je i sada vam se vrlo skrušeno ispričava. To se ne može nazvati zloćom.
- ipak mi se ne sviđa.
- Zašto?
- Pa, jednostavno nema kemije. To je stvar kemije. Naša se kemija ne podudara.
- Oh. Zar smrdi?
- Ne. - Heather se nije nasmijala.
- Zašto vam se onda kemija ne podudara?
- Ne znam. Kemija je nešto što se ne da objasniti.
- Govori li vam intuicija da nije dobar čovjek? Heather se uhvati za spasonosnu slamčicu. - Da.
- Ali intuicija se uvijek zasniva barem na nekim malim opažanjima ili na složenim opažanjima. Što ste to
primijetili što bi vam dalo naslutiti da on nije dobar čovjek?
- Ovog mi trena ništa ne pada na um. Ne sada, kad me ovako pritišćete. - Kolnietz nije popuštao. - Budući da
sam psihijatar, trebao bih biti specijalist za intuiciju i obučeni promatrač ljudi. Ono što sam primijetio kod
poručnika Petrija je daje predan poslu, daje inteligen-lan, daje u stanju promijeniti mišljenje kad dobije nove
informacije, da umije tražiti pomoć kad mu je ona potrebna, daje zahvalan kad je dobije, daje susretljiv kad to
okolnosti dopuštaju, te daje u stanju mijenjati se i rasti. Osim toga, ima dobar posao, s ovu stranu zakona, i očito
napreduje u karijeri. Zašto mislite da je loš čovjek?
- Ne znam - zacvilje Heather. - Rekla sam vam, radi se o kemiji.
- Što stvara kemiju?
- Kako bih ja to mogla znati?
- Mislite li da je moguće da stare priče stvaraju kemiju?
- Idite do đavola. Ne moram slušati ta sranja! - zaurla Heather, pc »skočivši sa stolca. Krenula je pram vratima i
pritisla kvaku.
- Dakle, nemate čak ni hrabrosti ostati u istoj sobi s istinom -iloviknu joj on.
- To nije jebena istina! - Ipak se zaustavila pred vratima.
To je Kolnietzu ostavilo dovoljno vremena da nastavi, ovaj put blaže. - Možete otići odavde, Heather. Terapija
djeluje samo ako ste ji' vi odabrali svojom slobodnom voljom. Ulio bih da nešto shvatile. Napustili1 li ovu sobu,
napuslil ćele i mene. Nisam najveći, ali mislim «l.i sam prilično <lob,u čovjek. Volim vas. Milini <1ji n.hii <l;it>
kvi< m.I
sebe da vam pomognem, i ne vjerujem da sam vas ikada stvarno povrijedio. Mislim da sam vam bio odan
terapeut. Ali sada mi želite okrenuti leđa. Ne samo da jednog dobrog čovjeka, Petrija, žrtvujete svojoj neurozi.
Spremate se, istim potezom, žrtvovati još jednog. Čini mi se da kanite platiti vrlo visoku cijenu da biste zadržali
neurozu koju uopće ne želite.
- Idite do vraga - uzvrati Heather.
Zalupila je vrata za sobom, zgrabila kaput s vješalice u čekaonici i istrčala na parkiralište. Ušla je u auto. - Idite
do vraga. Do vraga.
- A onda poče udarati glavom o volan.
U početku se Kolnietz nadao da će se ona vratiti. Sjedio je u stolcu, tupo čekajući. Nakon nekoliko minuta,
pogleda na sat. Dabome, trebat će joj nekoliko minuta da se pribere, nije li tako? U svakom slučaju, još pet
minuta nema razloga za paniku. Sad je napeto čekao. Triput je pogledao na sat, prije nego što je isteklo pet
minuta. Zatim je sljedećih šezdeset sekundi promatrao sekundnu kazaljku. Osjećao se tako bespomoćnim. Ustao
je, prešao sobu, sjeo za stol i položio glavu na njezin karton, a da pri tom nije bio čak ni svjestan da je to njezin
karton. - Molim te, Bože - mrmljao je - ne dopusti da ode. Molim te, Bože, ne dopusti da ode. Molim te, Bože,
ne dopusti da ode. - Mrmljao je to neprestance, pijevnim glasom.
Ne bi znao reći koliko je to potrajalo. Znao je samo to daje napokon došao trenutak kad mu je bilo jasno da je
izgubio. Poče plakati. Isprva je plakao tiho, suze su mu tekle niz obraze i kapale po kartonu.
- K vragu - jauknu. - K vragu, k vragu, k vragu. - A onda zarida. Uhvatio se rukama za glavu, položivši ih na
stol, zabio nos u karton, dok mu se slina miješala sa suzama, a ošit nekontrolirano grčio.
Kad je osjetio blag dodir ruke na šiji, u prvi mah je to doživio tek kao neobjašnjiv pritisak. A zatim kao
prekidanje. Zašto ga ne ostave nasamo s njegovim bolom? Protekla je cijela minuta prije nego što se zapitao što
to radi ruka na njegovom vratu. Podigao je pogled. Nejasno, kroz suze, ugleda Heather gdje stoji pored njega,
uspravna u uškrobljenoj uniformi. - Što je? - upita, u tupoj nevjerici.
- Vratila sam se - reče ona.
- Ali, nisam čuo da itko ulazi. - Kao da je bila prikaza u čiju prisutnost ne može vjerovati.
- Vratila sam se - ponovi ona.
On se uspravi u stolcu i zaj;leda u nju. - Nisam vas se mo^la if >■ ona. Ušla sam u nulo. I li jelu sinu oliei, uli
nisam inojtlu.On je još uvijek pokušavao usredotočiti pogled na nju, kad se ona odmaknu i sjede na svoje
uobičajeno mjesto. Na to se stade hihotati. Sve je to bilo nadrealistično. - Zašto se smijete? - upita on, posve
zbunjen.
- Zato što ste me uhvatili u stupicu. Satjerali ste me u kut. Preostalo mi je da učinim samo dvije stvari. Jedna je
bila to da počnem vikati na vas i izjurim iz sobe. Druga je da se smijem.
- Hoćete reći da sam pobijedio?
- Da, savladali ste me. Poražena sam. Nije osobito ugodan osjećaj. Dio mene govori: »Oh, sranje«. Ali, drugi dio
se smije. Smije samoj sebi. Previše dugo sam odolijevala.
- Stvarno hoćete reći da sam pobijedio?
- Da, tako je. Ne znam ništa o kemiji. Ali, priznajem da su možda moje stare priče te koje je stvaraju. Rekla bih
da čak priznajem - priznajem da sam ja ta koja stvara lošu kemiju.
- I da možda mijenjajući priču možete promijeniti kemiju?
- Da, sada to prvi put vidim. Po prvi put stvarno vidim da su ti muškarci moj vlastiti izbor. Pobijedili ste.
- Znači da smo oboje pobijedili. Hvala Bogu. - Kolnietz je ponovno zaplakao, samo što su to sada bile suze
radosti. Bitka je okončana. Suze radosti pomiješale su se sa suzama umora i olakšanja.
Još uvijek joj je bilo teško vjerovati, ali gledajući ga kako plače, osjećaj da je stvarno voljena prodro je duboko u
Heather. I ona bi zaplakala da se nije osjećala tako laganom, gotovo razigranom.
On napokon stade otirati oči. - I što ćete učiniti?
- Možda ću prihvatiti njegov poziv na večeru.
- Učinite li to, znači da mijenjate priču.
- Da, tako je.
- Čovjek osjeća strah kad posegne za novom pričom. To je kao da čini stvari na posve drugačiji način nego
dotada.
- U svakom slučaju imam tu mogućnost, zar ne?
- Da.
Heather se osmjehnu. - Onda ću možda prihvatiti iz znatiželje.
Sat je istekao. Kolnietz je ustao, a Heather za njim. Ali onda se dogodilo nešto neuobičajeno. Posve spontano,
prirodno, i u isti tren, oni krenuše jedno prema drugom i po prvi se put /.agrliše. -Vidimo se sljedeći ponedjeljak
i<'('"<■ lleallier.
Kud je otišlii, Kolnici r .|eo za sini i podigno noge na su/.nmn
Nikakvih hitnih slučajeva. Ali nije posegao u ladicu da uzme sendvič. Niti se pomakao da napravi bilješku u
kartonu. To može pričekati. Htio je uživati u ovom trenutku.
Bitka je bila okončana. Hvala Bogu. Bit će još bitaka, s drugim pacijentima, ali ova je završena. Eh, plovidba s
Heather neće ni nakon ovoga ići glatko, ali ishod utrke više nije bio u pitanju. Pobijedila je.
A onda, dok su mu se sušile suze, on pomisli na svoju ženu. Zapravo, na bivšu ženu.
Ni ishod njegova braka nije bio u pitanju. Tu je bitku izgubio. I njegova je budućnost bila nesigurna. Ali u ovom
je trenu osjećao neobičnu odsutnost straha u tom pogledu. Kao stoje činio sa svakim svojim osjećajem, i ovoga
je ispitao. Kako to da je tako smiren? Velik dio toga mogao je, dakako, pripisati pobjedi koju je upravo podijelio
s Heather. I onom olakšanju koje slijedi nakon plača. Ali, bilo je tu još nečeg. Nečeg malenog, ali značajnog.
Čega to? Radilo se o ovom drugom zagrljaju. Sjetio se zadovoljstva koje je osjetio prošlog tjedna prilikom
kratkog zagrljaja s Edie Simonton, nakon preslušavanja Rachel Stimson. Ne bi trebalo čekati ubojstvo da si ljudi
izraze prijateljstvo; to se može planirati. Čim se njegova žena za nekoliko tjedana odseli iz kuće, pozvat će tu
staru mudricu k sebi, na svoje domaće rezance sa školjkama i na vino. Bude li sreće, svidjet će se dječacima.
Potreban im je netko poput nje. A i njemu, prihvatili je dječaci ili ne. Budućnost je bila nesigurna, ali on ulazi u
nju s prijateljima.
Gospođa Simonton je morala obaviti dva zadatka, od kojih je jedan bio ugodan a drugi ne. Prvo je htjela obaviti
onaj neugodni. Otišla je u čekaonicu, gdje se nalazila gospođa Grimes koju su pozvali od kuće.
Započela je obazrivo. - Bertha, već dugo radite ovdje. Rekla bih, gotovo beskonačan niz noći. Uvijek ste dobro
obavljali svoj posao. Ne osobito ushićeno, ali dobro. Dobra ste, poštena, izdržljiva osoba. Dolazili ste i onda kad
smo bili zameteni snijegom, kad drugi nisu.
Nastupila je stanka. Bertha je čekala, flegmatična kao i uvijek. Znala je da je nisu pozvali zato da bi joj dijelili
komplimente.
- Ali sada imamo problem - nastavila je gospođa Simonton. -Koliko sam shvatila, vi jako volite čitati i posve se
zadubite u to. Čak u loliknj mjeri da je Stephen ubijen na iri melra od v;\s dok sle vi čitali. Tu -.«■ ne hi moglo
dogoditi dii sle bili više na opn/u Mojim 16Bertha nije djelovala ni iznenađeno ni uvrijeđeno. Na svoj uobičajen,
flegmatičan način ona jednostavno reče: - Pa, razmišljala sam o tome da dam otkaz. Samu su ponudili otkup
farme. Otići ćemo u mirovinu i poći na Floridu.
- Za kad ste to planirali?
- Negdje za dva mjeseca. Očekujem da će se sve obaviti negdje
za šest tjedana.
- Kad biste htjeli prestati raditi? "
- Za oko mjesec dan.
- Znači, htjeli biste raditi još jedan mjesec?
- Da. Onda bi mi ostalo mjesec dana dopusta. Bit ćemo dobro
opskrbljeni, Sam i ja.
- Dopustim li vam da radite mjesec dana, možete li mi obećati da r
nećete čitati na poslu?
Bertha je djelovala potišteno.
- Ne bih od svakoga tražila da ne čita u noćnoj smjeni - kaza gospođa Simonton. - Ali vi se tako zadubite, Bertha,
da vas to moram zamoliti. Moglo nam se dogoditi da Willow Glen tuže zbog vaše nepažnje. I ne samo to, tu
bismo parnicu izgubili. - Nije vidjela razloga da joj predbacuje kako bi Stephen možda bio živ, i kako bi sad učio
raditi na računalu i otkrivao nove svjetove, da nije bilo njene nepažnje.
- Mogu li barem čitati dok je medicinska sestra sa mnom u pregratku?
- Možete li mi obećati da ćete se držati toga? .,..!.,., .,■.;
-Da.
- Onda smo se nagodile. Nedostajat ćete nam, Bertha. Nadam se
da će vam biti lijepo na Floridi.
- Imat ću puno vremena za čitanje. A bit će i toplo - odgovorila je Bertha, ustajući, instinktivno znajući da se
nema više što reći.
Išlo je lakše no što je očekivala, pomisli gospođa Simonton. Kad je Bertha otišla, ona uključi razglas i pozove
Peggy. Život farmera nije lagan, bilo joj je to jasno. Berthi je vjerojatno potrebna mašta i romantika koju joj
pružaju ti romani.
- Zvali ste me? - upita Peggy, stojeći na otvorenim vratima ureda
i prekidajući njezina razmišljanja.
Bio je to njezin uobičajeni pozdrav, ali gospoda Simonton je uočila znmjetnu promjenu n,i njoj. |);\, sjedni,
IVggy ■- reče. - Znam da ■■"■........ u.', nije isteklo. Ali ti si se promijenila, l'eggv, u
ovih posljednjih tjedan dana. Svi me izvještavaju o tome. Čini se da ti je postalo stalo.
- Trudim se - prizna Peggy. - To mi dođe kao neka igra. Kad god uđem u sobu nekog korisnika, kažem samoj
sebi: »A sada se pokušaj potruditi.« Zabavno je.
- Da, to je zgodna igra. B udući da je dobro igraš, mislim da te možemo uzeti za stalno, ako želiš nastaviti raditi
za Willow Glen.
- Rado bih.
- Kako si se uspjela promijeniti, Peggy? Zašto si počela igrati tu igru?
- Zbog ubojstva. Pa, nije baš samo zbog toga. Da se radilo o nekom drugom, ne mislim da bi me to pogodilo. Ali,
radilo se o Stephe-nu. Prava šteta što je on morao umrijeti.
- Da, šteta je.
- Nadam se da su mu se ruke i noge sada izravnale.
- Da, i ja se nadam.
- Pa, možda će biti najbolje da se vratim na posao. ■;" - Možeš.
Gospođi Simonton je bilo itekako jasno koliko toga je Peggy pre-šutjela, ali znala je da o pitanjima srca nije lako
govoriti. A ovdje se radilo o srcu. Ipak je trebalo još nešto reći. - Peggy, ta igra neće uvijek biti zabavna.
Ponekad, kad je čovjeku stalo, može mu se dogoditi da mu slome srce. Kad se to dogodi, nadam se da ćeš biti
toliko slobodna da dođeš porazgovarati sa mnom. Jer ne bih htjela da prestaneš igrati tu igru. Jedino se na taj
način može stvarno nešto naučiti. Ustvari, to je jedina igra u gradu koju vrijedi igrati.
- Hvala, gospođo Simonton - reče Peggy - vi ste pravi.
- I tebi hvala, Peggy.
Još prije samo šest tjedana je mislila kako će biti potrebno čudo da se Peggy promijeni. Osjeća li se zbog toga
toliko dobro ovih dana? Ne, bilo je mnogo više razloga. Ovo nije bilo prvo čudo koje je vidjela. Pomisli koliko
ju je razveselilo što je ponovno vidjela Stasza Kolni-etza. Ali, bio je to samo djelić nečeg velikog što se zbivalo.
Godinama ju je pritiskala neka težina, a sad je nestala. I to ne samo privremeno. Dakako, najveći je razlog bilo
ono izvanredno »iskustvo« koje je doživjela prošlog tjedna, »glas« koji joj je tako nedvosmisleno rekao da
uistinu ima đuhok odnos ,s Bogom. No imalo je lo sveze i s mnogo dl uj'.ih si viii i i mnoj'.o dl u^ili ljudi, u
jednom (Ihjmiih razdoblju. Profila ie kili1/ JiK' ilin' limi-l i ii.iih iki 111 i/;i>;l;i mi iIiiii'miii krmu Kim1/ ftln
{■to prošla? Marion Grochowski bi to vjerojatno nazvala Tamnom noći ovoga ili onoga.
Na to se Edith Simonton prisjeti da će je uskoro Marion pozvati na njezinu prvu pričest. Možda je to bilo
djetinjasto ali njoj je, sa šezdeset godina, pomisao na to bila neobično uzbudljiva. ,
Koberta McAdams je također razmišljala o budućnosti. Samo što je ona to činila pomoću računala, uz kojeg je
uvijek najbolje razmišljala. Dakako, izbrisat će to što zapisuje, ali ipak je automatski pisala u zaporkama.
Jednostavnim zaporkama. Ekran pred njom, dok je sjedila za svojim stolom, veći od ijednog u Prijamnom uredu,
sada je pokazivao pet takvih zaporaka, između kojih je bio širok prored:
S
O
S&K
S&T
S&UG
S je značilo ostati. O je značilo otići. S&K je značilo ostati i nazvati Kolnietza. S&T je značilo ostati i potražiti
terapiju izvan grada. S&UG je značilo ostati i ubiti Grochowskicu.
To su bile mogućnosti koje je mogla odabrati. U suštini, bile su to mogućnosti koje joj je dala gospođa
Grochovvski.Osim one jednostavne - da ostane. Zacijelo moraju postojati i druge. Ali, mozgala je punih dvadeset
minuta i nijedna joj nije pala na um - neka koja bi bila u cijelosti pozitivna. Svaka je imala negativne posljedice.
Stoga se nije radilo o tome da procijeni što je najbolje, već o tome da izabere najmanje od pet zala. Nije imala
drugog izbora već razmišljati negativno.
Pogledala je gornju mogućnost. To je ono što je željela: ostati. Ali, kao stoje gospođa Grochovvski rekla, već
sama prisutnost te žene bii će uvreda za nju, budući da zna to što zna. Gospođica McAdams pomaknu kursor
malo udesno, ispod slova S i upiše X.
Sljedeća je mogućnost bila O: otići. Nije željela otići. To bi značilo d.i mora odaslati svoj životopis na različite
adrese, razgovarati s poslodavcima, tražili novi slan, pokušali naći najjeftiniju tvrtku za preseljenje, pakirali,
raspakiiavali: golemu gužvu, (>n;i pomaknu kursor malo udesno, Ispod slovu () i tini'.'.t' v
Sljedeće je bilo S&K: ostati i nazvati Kolnietza. O tome nije morala čak ni razmišljati, već sama pomisao na to
bila joj je zazorna. Unijela je to samo zato stoje već iz navike bila metodicna. Ona upiše još jedno X.
Sljedeće je bilo S&T: ostati i potražiti terapiju izvan grada. Ponovno je osjetila odbojnost. I opet je upisala X.
Ipak je morala razmisliti o tome, zato što je to teoretski bila jedna od mogućnosti. Odavno je naučila da čovjek
može pogriješiti ne razmotri li sve mogućnosti. A čak i najsitnija pogreška može biti fatalna u ovom svijetu u
kojem je svatko potencijalni ubojica.
Posljednje je bilo S&UG: ostati i ubiti Grochowskicu. Nije trebala mnogo razmišljati da bi shvatila daje ubojstvo
samo po sebi rizično. Ona unese i peti X, te se nasloni u stolcu da pregleda ishod. Sada je na ekranu pisalo:
SX
o
X
S&K X
S&T X
S&UG X
Da, sve su mogućnosti bile negativne. Sada treba samo odlučiti što je manje negativno. »Uspoređivanje« - tako
to nazivaju u statistici.
Vratila se na početak. Jednostavno ostati je negativno zato što bi prisutnost gospođe Grochowski bila uvredljiva.
U kojoj mjeri? Morala bi izbjegavati one dvomjesečne posjete, dakle, krivotvoriti izvještaj. Dvije laži mjesečno.
To nije neki problem, osim ako je gospođa Grochovvski sama ne pozove, a nekako joj se činilo da neće. Ali nije
se radilo samo o tome. Gospođa Grochowski je sad imala dmericu. Morat će ući u njezinu sobu barem
povremeno, radi gospođe Bates, koja je osim loga bila staro zabadalo. Gospođa Grochowski je imala pravo,
stalno će je nešto podsjećati na nju. Gospođica McAdams unese još jedan X pod mogućnost da jednostavno
ostane, ne čineći ništa.
A da ode? Pomisao na lo bila je neugodna, zbog sve te gužve, ali ustviiri, nije bilo drugih rnzloga-proiiv. Nije se
osobito vezala ni zadrugdje; ustvari, moći će birati kamo želi i kakav računalni sustav želi da imaju. Sva
negativnost tog izbora mogla se svesti pod faktor gužve i, premda je on bio znatan, nije bio nerješiv. Ona odluči
da, zasada, neće unijeti još jedno X.
Da ostane i ide na psihoterapiju Kolnietzu? To je samo teoretska mogućnost. S njom je sve u redu. Nema razloga
ići na terapiju, a ono što se zbiva u njoj nisu ničija posla. Osim toga, tu je i pitanje troška i vremena. Povrh
svega, taj joj je čovjek nepodnošljiv. Tako je običan. Zar da dopusti nekom toliko običnom da joj drži prodike,
poigrava se s njom, da mu se podvrgne na milost i nemilost? Ona smjesta upiše još četiri X.
Da ostane i potraži terapiju izvan grada? Isti prigovori. Za to bi trebalo još više vremena. Jedino što bi joj na taj
način bila zajamčena lajnost i što bi, bez sumnje, mogla pronaći nekoga tko bi joj bio pod-ložniji. Ali i ovdje
stoji isti prigovor, da joj, kao prvo, nije potrebna terapija i da bi se time dovela u strahovito opasan položaj. Ona
unese još tri X.
Da ostane i ubije gospođu Grochowski? Onaj je prvi X unijela zato stoje ubojstvo već samo po sebi rizično. A u
ovom je slučaju i više od toga. Gospođa Grochowski joj je zaprijetila. Upozorila je neke ljude na to da se sjete
nje, Roberte McAdams, dogodi li joj se što. Dakako, možda blefira. Ne, gospođa Grochovvski nije od onih koji
blefiraju. Ona unese još jedno X.
Naslonila se i pogledala što sad ima na ekranu:
XX
OX
S&K XXXXX
S&T XXXX
S&UG XX
Učinila je ono šio je morala; unijela je sve mogućnosti i razmis-lilii o njima. Ali neke su mogućnosti bilo
jednostavno nelogične - nezamislive To se vidjelo na rnčunnlu. On« l>i.-<> i/.hris« SNK i S&T. Na
XX
0X
S&UG
■■■ xx
Bilo je to jedino što joj preostaje: ostati, otići, ili ostati i ubiti Grochowskicu. U ovom joj se trenu činilo da je
otići najbolje rješenje - ili bar najmanje negativno - od svih. Da, vjerojatno je to ono što bi trebala učiniti. Ali
nema razloga da smjesta donosi odluku. Ona pomaknu kursor i izbriše sve ostalo s ekrana. Prespavat će i
ponovno razmisliti o sada smanjenim mogućnostima. Stvari se često promijene preko noći. Ustvari, mogla bi
mnogo noći prespavati nad tim problemom. Vjerojatno će se odseliti. Ali u ovom trenu, jednostavno nije bila
sigurna.
Krilo je bilo mirno kad se Heather vratila od doktora Kolnietza, i ona sjede u pregradak za sestre da razmisli.
Puno toga se dogodilo. Ne samo vanjskih stvari, kao što je bio gubitak Stephena, njegovo ubojstvo. Već i
promjena iznutra. Zašto je odjednom zamolila gospođu Simonton da joj dopusti redovitije odlaziti doktoru
Kolnietzu? Je li zato što je u tom trenutku gospođa Simonton pokazala toliko razumijevanja? Ili zato što joj je
doktor Kolnietz rekao nešto o vlastitim problemima, o svojoj ranjivosti, pa ga je počela doživljavati manje
prijetećim? Ili joj je posao u Willow Glenu postao manje važan? Ili joj je terapija postala važnija? Ili je ona
postala važnija? Sve je to bilo jako isprepleteno.
A onda se sjetila onog čudnog osjećaja pasivnog čekanja, kako je vidjela samu sebe gdje leži u pustinji, prazna.
Što je to čekala? Je li ovaj razgovor s doktorom Kolnietzom s kojeg je upravo došla? Kao da je naslućivala što će
se dogoditi. Ali, kako je mogla naslutiti ono što se još nije bilo dogodilo?
Shvati da je nestalo tog osjećaja pasivnog čekanja. Sada se, iako smirena, osjećala puna energije. Činilo joj se
daje pregradak za ses-Ire manji, a ona veća. I loće li ikada raditi negdje drugdje? odjednom se iipila. Hi li moj'Ja
raditi nešto drugo, a ne kao medicinska sestra? Ili li bilo i/.veri ivo da u.r.lavi školovanje? Da studira, i šio? Nije
imalapokušati ostvariti. Bila je to samo mogućnost, a bilo je mnoštvo mogućnosti. Gotovo previše.
Da, mogla bi promijeniti svoje stare priče. Ona pruži ruku prema telefonu, a onda je povuče. Iz torbice izvadi
Petrijevo zgužvano pismo i ponovno ga pročita. Ponovno posegnu za telefonom. I opet povuče ruku. Pade joj na
um da se ponaša smiješno i prisjeti se kako se smijala na kraju seanse s doktorom Kolnietzom. Ponovno
zakikota. Ovog je puta okrenula broj Policijske postaje i zatražila poručnika Petrija.
Javio se. - Ovdje Heather - vedro reče ona. - Evo, odazivam se na vaš poziv na večeru. Mislila sam da ću možda
ja imati priliku vama nešto zapapriti.
Petri se nasmija. Dogovorili su dan i on zapisa njezinu adresu.
Dok je spuštala slušalicu, ona začu neku buku u hodniku. Bolničarka je u kolicima gurala krhkog, postarijeg
čovjeka, a pored njih je koračala sredovječna žena. To je zacijelo novi korisnik koji dolazi na ispražnjeno mjesto
Tima O'Hare. Ona baci pogled na papire pred sobom. Žena je po svoj prilici njegova kći. Kad im je zapamtila
imena, ona ih ponovno pogleda. Ali prije nego što ih je uspjela pozdraviti, vidje kako je Carol Kubrick pružila
ruku iz invalidskih kolica i zgrabila starčevu kćer za rukav. - Jeste li vidjeli moju torbicu? - zacvilje. - Znate li
kamo su stavili moju torbicu? Netko mi je ukrao torbicu. Gdje je moj liječnik? Želim vidjeti svoga liječnika.
Zašto mi ne dopuštaju da vidim svoga liječnika?
JAVNA BIBLIOTEKA U ZENICI
c
c