Feljton: Knjiga “Bolja prošlost - Prizori iz muzičkog života

Jugoslavije 1940-1989” (51)

Presrećni Tito sa raspoloženom Terezom: Nju najviše volim da slušam od svih

pjevača, rekao je Maršal
Photo: Muzej istorije Jugoslavije/XXZ

Tereza Kesovija: Bilo je krasno poznavati

Tita
Pisao: Petar Luković

Mlada Dubrovčanka prvo se rešila Milve i Mine, svojih velikih uzora. Glas je trebalo
obuzdati, a i vlasnicu. Potrudila se, kao mrav. Čudo od temperamenta i strasti, kome
svaka pesma kao da je bila poslednja - ograničilo se na šlagere. Naučila je da svira flautu
i govori francuski. Zatim je nastala bajka o neuništivoj kraljici kojoj su se brojale svaka
spora, pora i bora. No, no... kraljica Tereza (i majka u isto vreme) verovala je u sudbinu i
nije dozvolila da je išta uznemiri. Privatne i poslovne akcije završavale su hepiendom. Jer,
biće onako kako je ona, Tereza, prorekla. Ne zanima je prokleta politika, za Tita veli da je
bio pravi gospodin i da se osam ljudi teško mogu složiti - jer su ljudi. Da se kojim slučajem
Tereza Kesovija one godine zatekla u Brestu, onako nasmejana, ozarena, očarana - as

always - Prever bi prevario Barbaru, a i kiša bi prestala (P.S. Ovo je uvod iz knjige “Bolja
prošlost”, objavljene 1989, za priču o Terezi Kesoviji. Intervju sa Terezom za knjigu „Bolja
prošlost“ urađen je sredinom 1987. godine)

* Da niste otišli u
Pariz - šta bi se
dogodilo?

U životu sam
fatalista, vjerujem
u sudbinu.
Vjerujem da je
negdje svakome
od nas zapisano
njegovo
djelovanje, život,
prolazak i kraj.
Kao dijete sam,
recimo, na radiju
slušala jedan
čudan jezik i
pomišljala da
nikad u životu
nijednu riječ ne
bih mogla izustiti.
Je li potrebno da
vam kažem da je
to bio francuski
jezik koji ću
kasnije govoriti
Sredinom šezdesetih u studiju RTB: Tereza Kesovija kao svoj maternji
Photo: Programski arhiv/RTS jezik? E, pa tako je
bilo. Ja sam
morala da odem, tako je bilo predodređeno.

*U zvezdama je možda bilo zapisano da ćete pobediti na takmičenju mladih

muzičara 1958. u Ljubljani?


Tek ovog ljeta od oca sam čula jednu divnu priču koja se tiče te moje pobjede. Kad sam
u Ljubljani pobjedila, mom ocu je stigao telegram negdje posle ponoći. On se probudio
zabrinut, jer je znao da mu je sin u Zagrebu, kćer u Ljubljani, i on je, jadan, umro od
straha što znači taj telegram. Kad je pročitao da sam pobjedila, do zore nije mogao
zaspati, onda je odjurio mom profesoru doma. U to vrijeme, muzička škola bila je pred
zatvaranjem, jer donacija nije bilo. Moj profesor je počeo plakati od sreće, iznenađen i
oduševljen - naročito jer sam bez njegovog znanja otišla u Ljubljanu - pa je s
telegramom otišao u općinu grada i pitao: „Vi hoćete zatvoriti školu? Pogledajte
telegram!". Škola i danas radi. Ako je to mojom zaslugom, onda sam ludo sretna. Jer,
Dubrovnik ne mogu zamisliti bez muzičke škole!

* S današnjom mladom generacijom nemate nikakvih problema?

Ta generacija mi je vrlo draga. Reći ću vam jedan primjer. Nedavno sam bila u Beogradu,
na Adi, snimala se TV emisija. Bilo je više učesnika, među njima i jedna mlada rok grupa.
Publika me je srdačno dočekala što, priznajem, čovjeku uvijek godi. Onda vidim te mlade
ljude koji me gledaju: jedan ima namrgođen pogled, drugi začuđen, treći ispitivački,
četvrti se smiješkao. Ja im priđem i kažem: „Zdravo! Ja sam Tereza". Ta preobrazba u
njihovim licima meni je bila najljepši doček tog dana! Neko od njih mi je prišao i još
rekao: „Znate, Tereza, mi smo malo iskompleksirani". Onda je dodao: „Hvala vam što ste
to učinili, što ste nam prišli". Ne mogu vam opisati koliko me je to obradovalo, koliko mi
je radosti to učinilo. Zato su mi mladi dragi, jer su otvoreni, iskreni, pošteni.

Pljuckanje, domaći specijalitet


Uspjeh u Beogradu 1961: Tereza Kesovija tokom priredbe Zlatni mikrofon
Photo: Pro

* Bez obzira što na vašim koncertima ima i starijih i mlađih, postoje i oni koji vas
ne vole. Ne vole vaš glas, vaš manir pevanja, vaše kretanje na sceni. Kažu da
pevate histerično, da ste stalno u afektu, jednostavno, ne veruju vam.

Mislim da je problem u njima samima. Jer, ako mi ogromna većina ljudi vjeruje, ako kod
tih izazivam čitavu jednu skalu osjećaja, onda ove druge moram proglasiti ljudima koji
imaju nekakve defekte! Ili su sa zlim namjerama došli na moj koncert, a takvi mi ne
trebaju. U stvari, trebaju. Kako čovjek da zna šta je sreća, ako nije upoznao nesreću!
Međutim, mislim da nisam histerična. Histerija je nešto drugo, to je bolest. Znam šta oni
misle: ona se krevelji, ona se lomata... ne znam kako da im dokažem da je to samo moj 
temperament. Ja slijedim tekst i uvijek sam to činila. I kako pjevati veselu pjesmu: možda
sa suzama u očima?

U društvu Zdravka Čolića: Tereza Kesovija u beogradskom TV studiju

Photo: Pro

* Problemima nikad kraja, jer ste, recimo 1986. u delu javnosti bili optuženi zbog
pobede na Splitskom festivalu. Konkretno, rečeno je da je ta pobeda - nameštena
?

A, jooj, ne znam da l' me je to razbjesnelo ili ražalostilo. Pre će biti ovo drugo. Jedan vaš
kolega tako je ružno pisao o meni, da to, jednostavno, želim, želim zaboraviti! To, da ja
nisam ni pozelenila jer su svijetla bila specijalno meni prilagođena zbog boje haljine, da
je publika bila istrenirana da niko ne zazviždi, da svi plješću i da, nakon toga, što sam
uspješno kupila svoju pobijedu ni crvenila nisam - sve to hoću zaboraviti! To je grozno!
Ali, taj čovjek to nije sam napisao: netko je tu vijest lansirao! Međutim, ja se ne želim
tužiti, ne smijem se tužiti, ne tužim se. Ali, smatram da to naše balkansko - odnosno
jugoslovensko pljuckanje - po svakom ko uspije, nama ne služi na čast. Toga vani nema! 
To je naš jugo-problem, specijalitet ovog podneblja! I tu ne mislim samo na estradne
ličnosti, već uopće. Pogledajte samo što se dešava nekim ličnostima iz slikarstva,
književnosti, filma... Ali, na žalost, mi sa estrade, uvijek smo prvi na udaru. Recimo, oni
koji su krizu izazvali traže opravdanje, a onda opale po našim estradnim nesretnicima,
nekako su im oni najbliži, njih su se najpre sjetili.

Kao pop-art model: Tereza Kesovija sredinom šezdesetih godina

Photo: Pro

* Složićemo se da u vremenima krize estrada ima posebnu ulogu?

Pa, naravno. Šezdesetih godina, recimo, znalo se da idemo u bolje. Optimizam je bio
svud oko nas. Masovni optimizam. Nakon jednog blagostanja, mi danas odjednom
idemo natrag, i logično je što se ljudi zbog straha od sutrašnjice, od straha za
egzistenciju, pretvaraju u nešto drugo, drukčije reagiraju, mijenjaju se... Oni dolaze 
zabrinuti na koncert: prije svega, treba uopće doć' na koncert! I ako onda, taj netko zbog
koga je potrošio novce, upalio svoj auto, potrošio svoj benzin - ako taj netko uspije njega
razgaliti, oraspoložiti, onda je taj beskrajno zahvalan, sretan. Međutim, društvo taj i
takav angažman ne zna da cijeni, nagradi, da na vidljiv način pokaže umjetnicima da ih
poštuje...

Drage prijateljice: Tereza Kesovija i Jovanka Broz 1976. godine

Photo: Muzej isto

* Ali, čim pređete granicu, vas već identifikuju s Jugoslavijom...

Jeste, to ističem već dvadeset godina i to s velikim ponosom. To mi nitko nije naredio! Ja
samo volim ovu zemlju i bila bih još sretnija da mogu biti još ponosnija na nju. Ovo je
najljepša zemlja na svijetu, sa ljudima koji kad su stimulirani rade fenomenalno. Nije bez
razloga njima upućen epitet najboljih radnika na svijetu koji - kad su u inozemstvu - ne
kasne na posao, ne idu na bolovanje, koji vredno rade jer su stimulirani. Tog stimulansa
nema kod nas, a on je potreban i u ljubavi, i u poslu. Kako bismo mogli živjeti kad bi tog
stimuliranja bilo... I ljute me te čudne glave problematične pameti koje to ne shvaćaju:
da treba stvarati konkurenciju, jer se samo tako kvalitet postiže. Treba ljude izazivati,
dati im priliku da rade. Nedavno sam bila u Cetinju, vidjela privatne špeceraje koji rade i
nedjeljom i u kojima se - kad toga nigdje nije bilo - moglo kupiti limuna, naranči, banana.
Vlasnici su se potrudili da do toga dođu, jer oni rade, rade kao mravi... Ali, kod nas nije
važan rad - nego zarada! Zato po tom čovjeku opalimo porez da glava boli, i on se vraća
vani, sa suzama odlazi iz svoje zemlje...

Neću da vjerujem da jednog strašnog dana možemo da se se razjedinimo

* Ekonomske
deobe samo su
posledice
političkih rovova
oko naših
mesnih
zajednica,
opština,
republika.
Jugoslaviju, kao
federaciju, sve
manje
pominjemo.

To me ne nervira,
to me žalosti. To
je beskrajno,
strašno tužno.
Tako sam
odgojena, otac i
majka su me učili
da volim čovjeka,
dobrog čovjeka i
to činim. U mojoj
zemlji za mene ne
postoje ni Ona pjeva, on joj drži ruku: Drug Tito i Tereza
Albanac, ni Photo: Muzej istorije Jugoslavije/XXZ
Slovenac, ni Srbin, 
ni Hrvat, ni Bosanac, ni Crnogorac. Postoji dobar čovjek. Najmjerodavnija sam da kažem
da kad su u pitanju dobri ljudi - onda granica nema. Kome je stalo da nekakvu mržnju
potpiruje. Ne shvatam...

* Ustav iz 1974. lepo kaže: svaki građanin svoja ustavna prava ostvaruje samo u
svojoj republici, a u Federaciji, odnosno Jugoslaviji, samo izuzetno, kad je to
Ustavom naznačeno, pod uslovom da taj Ustav konsenzusom ratifikuju republičke
skupštine. Dakle: postoje i Albanci, i Srbi, i Hrvati, i Muslimani, i Bugari, i Slovaci, i
Rusini...

Mene ta prokleta politika nikad nije zanimala. Nisam član Saveza komunista, ali sam za
sve ono što je napredno, što čovjeka održava čovjekom, što ga ne pretvara u zvijer. Je li
to Partija? Je li to nešto drugo? Nisam član ničega, ja sam samo član porodice koja je
moja zemlja. I kad mi kažu da me voli cijela Jugoslavija, to mi prelijepo zvuči: gde god da
sam došla to su bili isti aplauzi, iste suze, isti osmijesi... A netko se mora baviti politikom.
I ne zavidim mu. Lako je reći „pa, gdje su te mudre glave", ali, vjerojatno, postoji nešto
iza svega, neki razlog tim čudnim zbivanjima. Neću da vjerujem da jednog strašnog dana
može da se desi da se razjedinimo. Pomisao na tako nešto me plaši, to je umiranje cijele
naše zajednice. Ali, ako to netko i želi, onda su u pitanju retki pojedinci. Narod, nikako.
Putovala sam svijetom i vidjela: i crni, i bijeli, i žuti, i ne znam kojih boja - svi su isti.
Uvijek je bilo grubijana i bit će ih: uvijek je bilo spletkaroša koji se raduju svakoj psini
koju učine, pa možda takve treba oštro kažnjavati, naći ih. Takvi se ne kažnjavaju
adekvatno...


U dobrom društvu: Gabi Novak, predsednik Tito, Arsen Dedić i Tereza Kesovija
Photo: Muzej isto

* Mislite, prvenstveno, na nacionaliste?

Naravno, na njih, ali općenito na ljude koji izazivaju nered, potpiruju nekakav skoro
ugasli plamičak mržnje... Strašna je, recimo, činjenica da na Kosovu ljudi moraju
napuštati svoje domove i odlaziti negdje gdje im dom nije. Dobro, dom nam je cijela
Jugoslavija, ali nemojmo ni tu preterivati, jer tamo gdje si rođen i odrastao - tamo ti je
dom. I kud idu ti ljudi? Ali, treba se osvrnuti iza sebe, biti dovoljno jak da ne progutaš
koju suzu gledajući šta si ostavio. I to samo zato što te je na to netko primorao! E, pa ima
li itko prava da to čini? Ali, kako ih uvjeriti da krivo čine, da u tim trenucima prestaju biti
ljudi, da se pretvaraju u krvoločne zvijeri.. Proglasite me budalom, idiotom koji sad ne
zna ništa reći, ali je ono čega se užasavam upravo ova situacija u koju smo dovedeni i ta
nespremnost da iz te krize izađemo, da to izgladimo. Upali smo duboko u krizu. Kad


kažemo „dobar dan, kako si" nije nam ni na kraj pameti da čoveka istinski saslušamo
kako mu je stvarno, da li mu je zaista dobro ili loše. Za to više nemamo vremena.

Ženske priče iz 1976: Milka Planinc, Tereza Kesovija i Jovanka Broz

Photo: Muzej isto

* Pomažu li nam uzori?

Vidite, volim posmatrati one male, sitne mrave koji jure, žure. Onda jedan od njih počne
nositi enormno velik komad kruha, taj je za njega velik kao zemaljska kugla, ali on više
ne nosi sam, dolaze drugi u pomoć, pomažu mu, nose skupa svi. Takva slika morala bi
čovjeka da nagna na razmišljanje, o nama, o životu, o ovom svijetu...


Koncert za prijatelje: Tereza pjeva za Vladimira Bakarića, druga Tita, drugaricu Jova
Planinc (desno)
Photo: Muzej isto

* Na svojoj koži niste osetili nacionalistički pir?

Samo mi se jednom nešto neprijatno dogodilo. Bila sam na Tašmajdanu, u Beogradu,

gdje je netko došao na zgodnu ideju da restoran pretvori u neku vrstu kabarea, sličnu
pariskim lokalima. Bilo nas je dosta prisutnih: i Arsen, i Gabi, i ja sam bila, sva prva
imena, i lijepo je to krenulo. Na žalost, prestalo je, jer izgleda da kod nas sve što dobro
krene valja zaustaviti, ali, kažem, bili su to krasni koncerti, sjajno posećeni, bilo je puno
čestitanja. Meni je prišao jedan čovjek koji mi je rekao: „Tereza, sjajni ste! Ja mrzim
Hrvate, ali ste vi sjajna pevačica!". Ostala sam onako baš šokirana, zapanjena, ali nisam
to uzela za ozbiljno. On nije govorio u ime publike, već u svoje ime, u ime nečega što ne
mogu i ne želim da shvatim. S druge strane, uvijek ću se sjećati koncerta u Kragujevcu i
jedne divne starice koja mi je na sceni poklonila ružu iz svog vrta, iz stvarne, iskrene
ljubavi...

 * Cinici će ovu
priču uzeti kao
očigledan dokaz
vaše

Dragi predsjedniče: Tereza i Tito

Photo: Muzej istorije Jugoslavije/XXZ

sentimentalnosti i patetike...

Pa šta? Užasno sam sentimentalna i treba li - do sto đavola - još jednom isticati da volim
ljude. To je za mene normalno, pa neka to zovu kako hoće... U mojoj karijeri bila sam
stimulirana i uvjeravana po milioniti put da imam pravo što tako mislim, da njegujem
ono što su mi roditelji usadili - ljubav prema čovjeku. Sem onog neverovatno
zanemarljivog incidenta, doživljavala sam divnu ljubav, očinsku, bratsku, sestrinsku, ne
znam kakvu ali - ljubav... Ima tu još nešto. Nakon koncerta, nerado idem na nekakve
večere, skupove, jer se na tim mjestima mogu sresti i dobronamerni ali i oni drugi ljudi.
Popije se jedna čašica, dvije, alkohol djeluje, onda dolazi do nekakvih prokletih dijaloga i

u njima su klice katastrofe - ili tuče, ili prijekih reči, ili strašnih situacija. Sebe ne volim
dovesti ni blizu takvih mjesta.

* Lepšu stranu karijere čine ona druga, prijatna, gostovanja. Zna se da ste mnogo
puta pevali drugu Titu, čak ste - i taj detalj je poznat - pevali s njim zajedno, u
duetu...

Sjećam se jedne zgodne večeri u Dvercima, kad je Tito bio u Zagrebu. Onda sam pjevala
pjesmu „Nono" koju je on, zaista, najviše volio i pošto nisam mogla hodati - imala sam
gips na nozi, jer sam se povrijedila na skijanju - stala sam blizu njega, dodala mu
mikrofon kako bi i on malo zapjevao. On je malo pjevao, a onda, ne razmišljajući da je
pred mikrofonom, rekao glasno da mene najviše voli slušati od svih pjevača. Tu su bile i
moje kolege, pa sam Titu rekla: „Predsjedniče, sad ste mi napravili jednu malu
neugodnost kod kolega". A on mi je odgovorio: „Pa tako stvarno mislim"... Tito je bio
pravi gospodin. Kulturan, inteligentan, otmen. Bilo je krasno poznavati ga. Kad je umro,
nismo izgubili samo ličnost, već i glavu porodice. A porodica ne može bez glave, bez
onog koji je vodi...


Aplauzi za Terezu: Jakov Blažević, Vladimir Bakarić, Jovanka Broz, Semka Sokolović
Photo: Muzej isto

* Sad svake godine dobijamo novog predsednika...

To je prolazno. Ljudski je da se osam ljudi ne mogu složiti, da ne mogu misliti baš isto o
svakom problemu. Vjerujem, čvrsto sam ubijeđena, da će se pojaviti jedna ličnost koja
će imati tu snagu da se izdvoji iz proseka. To je neminovno. Ali, niko ne može biti kao
Tito...

(Intervju za knjigu “Bolja prošlost” urađen je 1987. godine; knjiga je objavljena

1989.)

(NASTAVIĆE SE)