GALSKI RAT

Pod pojmom Galski rat podrazumijeva se vojni pohod koji je poduzeo rimski vojskovoa Gaj Julije Cezar (Gaius Iulius Caesar) protiv "slobodne Galije" u vremenu od 58. do 51/50. pr. Kr. Najvaniji izvor o ratu predstavlja spis koji je Cezar napisao pod naslovom Komentari o Galskom ratu (lat. Commentarii de bello Gallico) iju je 8. knjigu napisao jedan njegov asnik, Aul Hircije. Ovo djelo, koje je i u literarnom smislu jako uspjeno, omoguuje tono praenje pohoda. I pored toga treba imati u vidu da su dogaaji predstavljeni iz Cezarovog ugla i da ima jako malo drugih povijesni djela (kao npr. Diona Kasija) koja mogu posluiti kao izvor. RAZLOZI ZA RAT U politiki neslonoj "slobodnoj Galiji" obitavao je veliki broj plemena ija su nam imena poznata samo Cezarovim posredstvom. Ta plemena su bila ili isto keltska, ili su u njima na vlasti bili keltski prvaci. Kraljevska vlast kod Kelta je u vrijeme Cezara ve nestala ustupajui mjesto aristokratskoj vladavini. Neka plemena, kao Edui, bila su saveznici Rima. Cijela Galija je bila uvuena u vrtlog ranih seoba naroda, od kojih je jedna Cezaru dala izgovor za napad. Helveti, koji su naseljavali dananju vicarsku doli su pod udar Ariovista, za koga se vjeruje da je bio poglavica Sveva, tako da su se morali povui u pravcu Galije. Zbog toga su se 58. godine pr. Kr. obratili Cezaru, kao tamonjem rimskom upravitelju, jer su eljeli prijei preko rimske provincije koja je nosila naziv Narbonska Galija (lat. Gallia Narbonensis, dananja Provansa). Meutim, Cezar je ovo odbio i dao izgraditi zid koji bi Helvete sprijeio u njihovom naumu. Helveti su jednostavno zaobili ovaj zid, pa i rimsku provinciju Narbonsku Galiju, ali je Cezar ipak okupio armiju uzevi i dvije novoformirane legije iz Italije i stigao Helvete kod mjesta Bibrakta, gdje ih je teko porazio i natjerao na povratak. Ovakav Cezarov postupak nije bio potpuno legitiman, jer je rimski zakon propisivao da vojska jedino moe voditi opravdane ratove, dok je istovremeno Senat jamio pomo Eduima koji u tom trenutku, realno, nisu bili ugroeni. Meutim, Cezar je po svaku cijenu elio svoju upravu nad ovim provincijama maksimalno iskoristi kako bi poveao svoj ugled u Rimu, pa je tako kao objavu rata uzeo Ariovistovo naseljavanje u dananjem Alzasu, teritoriju koji je graniio sa Galijom, a koju je ovaj svevski poglavica na poklon dobio od jednog plemena, Sekvana, sa kojima je zajedno ratovao protiv Helveta. U svojim spisima Cezar je tvrdio da je Ariovist planirao pokoriti cijelu Galiju, pa je u ljeto 58. pr. Kr. krenuo u rat. Ariovist je katastrofalno potuen i samo udom se uspio spasiti.

PRVI DIO RATA

Iako se ve u pohodu protiv Sveva pokazalo da rimska armija ne eli ratovati samo da bi zadovoljila ambicije svojih vojskovoa (kasniji rimski povjesniar Dion Kasije izvjetava o skoro otvorenim pobunama u Cezaroj vojsci), Cezar se poetkom sljedee godine, 57. pr. Kr. odluuje za jo jedan riskantan pohod. Izgovor je, ovoga puta, naao u navodnoj zavjeri Belga i ostalih Gala, ali mu je pravi cilj od samoga poetka bilo pokoravanje cijele "slobodne Galije". Da bi postigao ovaj cilj Cezar je pojaao svoje trupe na ukupno osam legija (u ljeto 53. pr. Kr. pod svojom komandom je imao cjelih 10 legija). Ovolika koncentracija vojne snage u rukama samo jednog upravitelja provincije sigurno je uznemirila rimski Senat, posebno jer je ova armija postala mona ratna maina koja se Cezaru zaklela na vjernost. Ovakav razvoj dogaaja nije proistekao samo iz Cezarove karizme i njegovog ratnog genija, ve i iz injenice da je on odlino razumjevao i materijalne potrebe svojih vojnika za ije je namirenje, ali i popunjavanje osobnih zaliha, esto organizirao pljakake pohode protiv galskih sela. U svom pohodu Cezar se oslanjao i na galske saveznike Rima, kao to su bili Edui koji su jako profitirali od vojnog pohoda iz godine 58. pr. Kr. ali je raunao i na poslovinu galsku neslogu koju je vjeto koristio za svoje ciljeve. U prvom naletu rimske legije su prodrle na sjever Galije, teko porazile Belge (pri emu je pleme Neura gotovo potpuno istrebljeno) i tako izbile na obalu Atlantika. Cezar je javio da je cjela Galija pokorena, to nije odgovaralo istini. Ve sljedee godine, 56. pr. Kr., Cezar je morao da ugui nekoliko ustanaka pokorenog stanovnitva. Nita drugaije nije bilo ni u godinama koje su dolazile, tako da je, praktino, svakog ljeta rimska vojska bila angairana u guenju pobuna i ponovnom pokoravanju Gala. Da bi jasnije demonstrirao rimsku vojnu superiornost, Cezar je poduzeo i jedan vojni pohod preko Rajne u kasno ljeto 55. pr. Kr., kao i dvije ekspedicije na Britanska otoje (u ljeto 55. i proljee 54. pr. Kr.). Po povratku sa drugog pohoda u jesen 54. Cezar je opet morao da gui ustanak Gala, ovoga puta plemena Kornuta, koji su se pobunili zbog nametanja poreza i obaveze da daju pomone trupe rimskoj vojsci.

U studenom 54. rimska vojska je kod Atvatuka pretrpjela teak poraz, kada je udeoni kralj Eburona, Ambioriks, unitio jednu legiju i pet kohorti rimske vojske. Cezar, koji je zimu provodio u logoru Samarobriva (danas Amijen) od tada se svirepo svetio civilnom stanovnitvo ovog ratobornog plemena. Da bi zaustavili dalje istrebljenje nedunog naroda, galske starjeine su se okupile i predale Cezaru 53. godine pr. Kr. dozvoljavajui i da se pogube voe bune. Poto su iste godine u pomo nemirnim Galima pristigla i neka germanska plemena, odluio se Cezar na svoj drugi prelazak preko Rajne. Kako je situacija u Galiji izgledala mirna Cezar je krajem te godine svoje trupe povukao u sjevernu Italiju jer su u Rimu opet izbili politiki nemiri. Tu ga je poetkom 52. godine pr. Kr. zatekla do tada najvea galska buna.

GALSKI USTANAK POD VERCINGETORIKOM

Veliki galski ustanak, koji je ugrozio plodove Cezarovih osvajanja, izbio je u Cenabumu (dananji Orlean). Grad su na juri zauzeli Kornuti koji su za svog vou uzdigli mladog poglavara Arverna, Vercingetoriksa, koji je odmah pokuao da izolira rimske trupe u njihovim oblinjim zimovnicima. Da bi to sprijeio Cezar je po snjegom zavijenim planinskim prevojima doveo svjee trupe i ponovo osvojio Cenabum. Tada Gali prelaze na novu, gerilsku taktiku. Umjesto sukoba sa bolje opremljenim i odlino uvjebanim rimskim legijama na otvorenom polju, Vercingetoriks se odluio da napada razvuene rimske linije snabdjevanja. Tek poto je nakon ogorene borbe za Avarikum Cezar uspjeo 52. pr. Kr. da osvoji ovaj strateki vaan grad, rimska vojska je mogla ponovo da pree u ofenzivu. Najbolji Cezarov vojskovoa, Tit Labijen, dobio je zadatak da na sebe privue panju galskih snaga, dok bi Cezar napao Arverne. Umjesto oekivane pobjede Rimljani su doivjeli gotovo katastrofalni poraz u bici kod Gergovije, nakon ega su se i druga galska plemena, do tada rimski saveznici (kao npr. Edui) prikljuila ustanicima. Tek u ovakvoj situaciji do punog izraza je doao Cezarov vojniki genije. Umjesto da se povue i Galiju prepusti njenoj sudbini, Cezar kree u kontranapad i u bici kod dananjeg Dijona na Armankonu poraava Vercingetoriksa. I tada galski voa ini svoju fatalnu greku, koju ni do danas povjesniari nisu uspjeli da objasne. Umjesto da nastavi sa brzim manevrima u susret svojim pomonim jedinicama, on odluuje da se zatvori u tvravu Aleziju. Cezar je brzo reagirao i oko utvrenja postavio dva prstena svojih trupa: jedan koji je trebao da sprijei Gale da napuste grad i, drugi, koji je onemoguavao pojaanju da se probije do Vercingetoriksa. Poto nisu uspeli da se probiju do grada Gali se uskoro povlae preputajui svoju izgladnjelu i izmuenu brau u Aleziji njihovoj daljoj sudbini. Krajem rujna 52. pr. Kr. Vercingetoriks se predao. Kao ratni pljen Vercingetoriks je odveden u Rim i poslje uea u [Cezarovom trijumfu javno pogubljen.

KRAJ RATA
Poto se bliio kraj njegovom namjesnitvu nad ovim provincijama Cezar je pourio da rat pobjedonosno privede kraju. Sa druge strane, poslje odlaska Vercingetoriksa Gali vie nisu imali centralnu figuru koja bi mogla da se nametne kao ratni voa. Galske poglavice, umorni od rata, koje je Cezar pridobio slatkorijeivim obeanjima i bogatim darovima, odluile su da prihvate rimsku vlast. Bilans rata je bio katastrofalan po Gale. Njihova zemlja je bila toliko iscrpljena, plemena toliko prorjeena, da je itava provincija bila vojno osigurana ve u 50. godini pr. Kr. i to u tolikoj mjeri da je ostala potpuno mirna jo i za vrijeme rimskog graanskog rata izmeu Cezara i Pompeja. U ovom ratu Cezar je uspjeno koristio protiv svog rivala Pompeja vojne odrede ovrsle u borbama protiv Gala. Desetkovano stanovnitvo Galije brzo je romanizirano, a Galija je postala jedna od najznaajnijih rimskih provincija u kojoj se galo-rimska kultura ouvala i poslje pada Zapadnog rimskog carstva u 5. stoljeu nove ere.