TURBOGENERATORSKO

POSTROJENJE
• Zadaća turbogeneratorskoga postrojenja u
energetskim sistemima s kombiniranom
proizvodnjom električne i toplinske energije da
proizvodi električnu energiju koristeći paru iz
paroproizvodnih jedinica te da osigurava
potrebnu količinu pare s reduciranim
parametrima (tlak, temperatura) koji odgovaraju
zahtjevima potrošača u tehnološkom procesu
proizvodnje
• Obzirom na omjer toplinske i električne
energije, procesna industrija se može
podijeliti uglavnom na tri skupine.
• U prvoj su veliki potrošači toplinske
energije, gdje potrošnja tehnološke pare
omogućava istodobnu proizvodnju
dovoljne količine električne energije
pomoću pare koja iz turbina odlazi u
tehnološki proces proizvodnje.
• U ovom slučaju se ne može dobro
iskoristiti sva eksergetska vrijednost
proizvedene pare.
• U drugoj skupini je potrošnja električne
energije znatno veća od količine što se
može proizvesti iz pare koja u tehnološki
proces odlazi nakon oduzimanja ili iz
protutlaka turbine.
• U ovom slučaju se manjak električne
energije mora nadoknaditi preuzimanjem
iz vanjskoga EES ili dodatnom
proizvodnjom u kondenzacijskom pogonu,
ali se time smanjuje energetska
iskoristivost.
• U trećoj skupini potrošnja električne
energije i pare u približnoj su bilansnoj
ravnoteži s proizvodnjom
turbogeneratorskoga postrojenja bez
kondenzacijskog pogona.
• To je i najpovoljnije rješenje, samo što se
u realnom pogonu teško može postići i
stalno održavati zbog neizbježnih
promjena u režimu rada koje izazivaju
odstupanja od idealnoga ravnotežnog
stanja.
• Međutim, takvom ravnotežnom stanju
treba težiti jer ono predstavlja optimalno
stanje.
• To je razlog što je u takvim energetskim
postrojenjima opravdana potreba za
optimizacijom , s namjerom da se odredi,
postavi i održava sistem u takvom režimu
rada, kod kojeg se proizvodnja električne
energije i pare za proces (srednjetlačne i
niskotlačne) postiže uz najmanje ukupne
pogonske troškove.
• Pri tome, treba udovoljiti i uslovima
ograničenja, koji proizlaze iz tehničkih i
proizvodnih karakteristika pojedinih
proizvodnih jedinica.
• Programom, odnosno postupkom
optimizacije treba odrediti one uticajne
veličine s kojima se postiže željeni
optimum definirane funkcije cilja.
• Da bi se to moglo riješiti, prethodno je
potrebno postaviti matematički model
postrojenja, odnosno jednadžbe kojima se
funkcionalno povezuju svi uticajni faktori i
uslovi ograničenja.
 MATEMATIČKI MODEL

Obzirom na tehnička i proizvodna

obilježja, turbogeneratorske jedinice se u
osnovi mogu podijeliti u tri glavne skupine:
1. protutlačne,
2. kondenzacijske,
3. kondenzacijske s oduzimanjem pare.
• Ovisno o tome, razlikuju se i jednadžbe s
kojima se odreduje njihov matematički
model, što se prikazuje u nastavku.
• Na sljedećim slikama prikazani su
principijelni modeli turbogeneratorskih
jedinica, koji se dovoljno tačno mogu
aproksimirati linearnim matematičkim
izrazima.
 Poput paroproizvodnih jedinica, oni su
takoder podložni promjenama u toku
pogona zbog:

• dotrajalosti (istrošenosti) radnih dijelova,

• promjena profila lopatica zbog istrošenosti
(erozije), te naslaga soli na njima,
• zaprljanja rashladnih površina
kondenzatora, te promjena temperature
rashladne vode
 Protutlačni turbogenerator
• Jednadžba što izražava odnos potrošnje
pare i proizvodnje električne energije u
protutlačnoj turbogeneratorskoj jedinici
može se u opštem obliku pisati:

Pa  A0 a  A1a EEa
Model protutlačnog turbogeneratora
gdje je:

Pa - količina ulazne pare u

protutlačnu turbinu,
EEa - proizvodnja električne energije
protutlačnoga turbogeneratora,
A0 a iA1a - konstante lineranoga modela.
Jednadžba materijalne bilanse je:

Pa  P1a

odnosno cjelokupna para, koja ulazi u

turbinu, izlazi kroz protutlačni dio, pri čemu
je količina pare (protutlačne) na izlazu iz
turbine.
• Tehnički uslovi ograničenja proizlaze zbog
minimalnoga i maksimalnoga učina
turbogeneratora, što se izražava
nejednadžbom:

EEa ,min  EEa  EEa ,mx

Model protutlačnog turbogeneratora
 Kondenzacijski turbogenerator
• Odnos potrošnje pare i proizvedene
električne energije u kondenzacijskoj
jedinici dat je opštom jednadžbom:

Pb  A0 b  A1b EEb
gdje je:

Pb - količina ulazne pare u

kondenzacijsku turbinu,
E - proizvodnja električne energije
Eb

kondenzacijskoga turbogeneratora,
A iA - konstante linearnoga modela.
0b 0b
• Budući da se radi o kondenzacijskoj
turbini, u pogonu nastaju troškovi zbog
rashladne vode za kondenzator, koje
također treba uzeti u obzir pri postupku
optimizacije.
• Potrošnja rashladne vode može se s
dovoljno tačnosti aproksimirati linearnim
izrazom:
Wb  B0 b  B1b EEb
 gdje je:
W b - količina rashladne vode za hlađenje
kondenzatora,
B iB - konstante lineranoga modela.
0b 1b

• uslovi ograničenja proizlaze iz

minimalnoga i maksimalnoga učina, što je
definirano nejednačinonom:

EEb ,min  EEb  EEb ,max

Model kondenzacijskog turbogeneratora
Kondenzacijski turbogenerator
sa oduzimanjem pare

• Matematički model kondenzacijskoga

turbogeneratora s jednim ili više
oduzimanja pare nešto je složeniji, te mora
sadržavati više relacija.
• Ukupna proizvodnja električne energije jednaka
je sumi energije dobivene s pomoću pare koja
ekspandira do pritiska oduzimanja, te s parom
koja ekspandira do pritiska kondenzacije.
• Tako proizlazi osnovna relacija za potrošnju
pare obzirom na proizvodnju električne
energije, koja ima oblik:

Pc  A0 c  A1c EE1c  A2 c EEKc

gdje je:
Pc - količina ulazne pare u kondenzacijsku
turbinu s oduzimanjem pare,
EElc - količina električne energije proizvodene s
parom koja ekspandira do pritiska oduzimanja,
EEkc - količina električne energije proizvodene s
parom koja ekspandira do pritiska
kondenzacije,
A0 biA1b - konstante lineranoga modela. i A2c
• Za hlađenje kondenzatora pare potrebna
je rashladna voda, čija se količina može
izraziti u ovisnosti o proizvodnji električne
energije u kondenzacijskom dijelu,
odnosno:
Wc  B0 c  B1c EEKc

gdje je:
Wc - količina rashladne vode za hlađenje
kondenzatora,
B iB - konstante lineranoga modela.
0c 1c
• Uslovi ograničenja definirani su
nejednadžbama koje uzimaju u obzir ove
tehničke karakteristike:
1. najveću količinu pare iz oduzimanja P 1c ,max

P1c  A0 c1  AcE1c EE1c  P1c ,max

2. najmanju količinu pare koja zbog
jednakomjerna rastezanja i hlađenja
turbine mora proći kroz niskotlačni dio
turbine u kondenzator P Kc , min

PKc  A0 c 2  A2 c EEKc  P1Kc ,min

3. najveću količinu pare koja se može
kondenzirati u kondenzatoru turbine
(PKc,max.):
PKc  A0 c 2  A2 c EEKc  P1 Kc ,max

4. Mora također biti zadovoljen

(koef.linearnog
A A A
modela)
0c 0 c1 0c 2

5. Maksimalna proizvodnja električne

energije:
EEc  EE1c  EEKc  EEc ,max
pri čemu je:

P1c - količina oduzimane pare,

PKc - količina kondenzirane pare,
EEc - proizvodnja električne energije
kondenzacijskoga turbogeneratora s
reguliranim oduzimanjem.
• Ovdje je prikazan postupak određivanja
linearnoga modela turbogeneratora s
jednim oduzimanjem.
• Slično se postupa kada se radi s dva ili
više oduzimanja .
• Zadaća optimizacije se svodi na
određivanje, postizanje i održavanje
optimalnih udjela pojedinih
turbogeneratorskih jedinica u proizvodnji
električne energije i u količini oduzimane,
odnosno protutlačne pare koja se koristi u
tehnološkom procesu proizvodnje.
• U energetskom postrojenju postoji
mogućnost izmjene električne energije s
vanjskim EES, tj. prodaje viška ili kupnje
manjka energije, što također utiče na
ekonomičnost pogona.
• Stoga kao referentne pogonske troškove u
analizu treba uključiti troškove ulazne
(svježe) pare, rashladne vode, te
električne energije iz vanjskoga EES.
• Ostali troškovi manje su značajni i ne
ovise izravno o proizvodnji, pa se pri
takvoj analizi mogu zanemariti.
 FUNKCIJA CILJA

• Funkcija cilja koju optimizacijom treba

minimizirati, u ovom razmatranju
definirana je sumom proizvodnih troškova
turbogeneratorskoga dijela energetskog
postrojenja.
• Ovdje će se prikazati jedan opšti primjer
energetskoga postrojenja koje sadrži
protutlačni, kondenzacijski te
kondenzacijsko oduzimni turbogenerator
uz mogućnost izmjene (prodaje i kupnje)
električne energije s vanjskim EES.
• Budući da se razmatraju samo pogonski troškovi T, koji
ovise o proizvodnji, može se pisati da je:
T  TP  TW  TEV  TEP

• Razvijanjem ove jednadžbe slijedi da je:

TP   TPi  CP  Pa  Pb  Pc  TW   TWi  CW  Wb  Wc 
i i

TEV  CEV EEV TEP  CEP EEP

- troškovi rashladne vode,
- troškovi ulazne (vanjske) električne energije,
- prihod od prodaje električne energije u vanjski sistem,
- jedinična cijena ulazne pare,
- jedinična cijena rashladne vode,
- jedinična cijena ulazne (vanjske) električne energije i
- jedinična cijena prodane električne energije
• Uvrštavanjem prethodnih jednačina proizlazi:

TP  CP  Pa  Pb  Pc   CW  Wb  WC   CEV EEV  CEP EEP

• Iz prethodnih jednačina dobiva se funkcija cilja T u
ovisnosti pogonskim varijablama:

T  f  EEa , EEb , EE1c , EE  , EEEEa EEP 

• Dakle, jednadžba u opštem obliku predstavlja linearni
izraz koji treba minimizirati za različite vrijednosti
promjenjivih pogonskih veličina (ukupna količina
električne energije EE, ukupna količina pare za proces
Pi) koje direktno ovise o zahtjevima potrošača u datom
trenutku.
• Pritome, uz navedene uslove ograničenja,
izraženih prethodenim nejednadžbama
moraju biti zadovoljene i bilansne
jednadžbe:

EE  EEa  EEb  E1c  EEKC  EEV  EEP

• Ulazne promjenljive veličine su ukupna količina
električne energije i ukupna količina pare koja
se proizvodi za tehnološki proces proizvodnje , a
izlazne veličine, koje odreduju optimalno stanje,
jesu:
Pa - količina ulazne pare u protutlačnu turbinu,
Pb - količina ulazne pare u kondenzacijsku turbinu,
Pc - količina ulazne pare u kondenzacijsku turbinu s
oduzimanjem pare,
P1c - količina oduzimne pare iz turbine,
PR - količina pare koja prolazi kroz redukcijsku
stanicu,
EEa - proizvodnja električne energije u protutlačnom
turbogeneratoru,
EEb - proizvodnja električne energije u
kondenzacijskom turbogeneratoru
EE 1c - količina električne energije proizvedene s
parom koja ekspandira do pritiska oduzimanja,
EEKc - količina električne energije proizvedene s
parom koja ekspandira do pritiska kondenzacije,
EEV - količina električne energije preuzete iz
vanjskoga EES,
EEP - količina električne energije prodane u vanjski
EES.
• Principijelna shema modela
turbogeneratorskoga postrojenja
prikazana je na sljedećoj slici.

• Kao što se vidi, u program je uključena i

mogućnost izmjene električne energije s
vanjskom mrežom, čime se u postupku
optimizacije mora uzeti u obzir i uticaj
promjene njene dnevne i sezonske cijene.
• Ta činjenica znatno utiče na ukupne
troškove, koje programom optimizacije
treba svoditi na najmanju veličinu.
Model turbogeneratorskog postrojenja
• Pomoću procesnoga računala s
definiranim optimizacijskim programom,
čiji rezultati preko digitalno­analognih
pretvarača djeluju na regulacijske organe,
postiže se i održava optimalno stanje u
pojedinim pogonskim fazama.
Tok optimizacijskoga programa

• Logička shema toka optimiranja

turbogeneratorskoga dijela energetskoga
sistema, koja se temelji na opisanoj
metodi linearnoga programiranja,
prikazana je na slici.
Proces optimiranja slijedi ove faze:
• Mjerni instrumenti, preko pretvarača
analognih veličina u digitalne (A/D),
dostavljaju podatke o trenutnim potrebama
potrošača: potrošnja električne energije i
potrošnja pare .
• To su pogonske veličine kojima se
energetski sistem mora prilagoditi na
optimalni način, tj. uz što manje ukupne
pogonske troškove
Šema toka programa optimizacije
• Modeli turbogeneratorskih jedinica
definirani su linearnim odnosima potrošnje
ulazne (svježe) pare i proizvodnje
električne energije .
• Kontrolni program predviđen je za
ažuriranje matematičkoga modela
turbogeneratorskih jedinica zbog uticaja
stanja opreme i strojnih dijelova u toku
pogonskoga razdoblja.
• Funkcija cilja predstavljena je sumom
pogonskih troškova u koju moraju biti
uključeni tačni podaci s njihovim jediničnim
cijenama.
• Osobito se to odnosi na cijenu vanjske
električne energije koja se mora korigirati
zbog dnevne i sezonske promjene tarifa.
• Algoritam programa linernoga optimiranja
može se razraditi pomoću poznate
Simplex-metode koja se jednostavno
uključuje u računski tok.
• Kao rezultat optimizacijskoga programa
proizlaze podaci:
• o količini ulazne pare Pi u pojedinu jedinicu,
količini oduzimane (protutlačne) pare iz pojedine
jedinice ,
• količini reducirane pare pomoću redukcijskih
stanica PR,
• proizvodnji električne energije na pojedinoj
jedinici ;
• te količini električne energije preuzete ili
predane u vanjsku mrežu .
• Ti su podaci dovoljni da se pomoću
pretvarača digitalnih veličina u analogne
(D/A), putem regulacijskih uređaja,
cjelokupan sistem dovede u optimaIno
stanje
 Rekuperacija topline izlaznih
dimnih plinova

• Rekuperacija osjetne topline izlaznih

dimnih plinova iz plinskih turbina, dizelskih
motora i raznih tipova procesnih peći
omogućuje povećanje iskoristivosti
energetskoga sistema, odnosno jedan je
od glavnih preduslova dobroga iskorištenja
primarnih izvora energije.
• Pri tome stvarni ekonomski učinak najviše
ovisi o cijeni goriva i to je veći što je gorivo
skuplje.
• Rekuperacijom osjetne topline dimnih
plinova smanjuju se izlazni gubici topline u
okolinu. Oni ovise o izlaznoj temperaturi i
višku zraka za sagorijevanje.
 Optimizacija
rekuperacije topline

• Pri rekuperaciji topline dimnih plinova

mora se postaviti temeljno pitanje:
• do koje je granice ona ekonomski
opravdana?
• Tu se također nameće problem
optimizacije kojim se utvrđuje izlazna
temperatura do koje se može toplina
rekuperirati jer o tome ovisi veličina
ogrevnih površina koje treba ugraditi.
• Ovdje će se prikazati jedan od pristupa
problemu optimizacije rekuperacije izlazne
topline dimnih plinova proizvodnjom
vodene pare, koji je postavljen tako da se
dobije odgovor na ova dva pitanja:
1. Kako i koliko utiče promjena cijene
energije na optimalnu rekuperaciju topline
dimnih plinova?

2. Koliki porast troškova nastaje u uslovima

koji odstupaju od optimalnih?
• Na ta bi pitanja morali odgovoriti stručnjaci
odgovorni za definiranje strukture
energetskoga sistema u fazi planiranja i
projektiranja.

• Zbog toga treba definirati funkciju cilja i

optimirati je, odnosno minimizirati sumu
troškova ulaganja i pogonskih troškova.
• Troškovi ulaganja podijeljeni su s
vremenom amortizacije, a pogonski
troškovi svedeni su na godišnje troškove
energije:
• Funkcija cilja u obliku ukupnih godišnjih
troškova glasi:

troškovi  ulaganja
Tu   godišnji  troškovi  energije
vrijeme  amortizacije

• Odnosno:

Tu  TA  TE
• gdje su:
Tu -ukupni godišnji troškovi,
TA -troškovi amortizacije,
TE -godišnji troškovi energije.

• Za daljnji rad prikladno je uvesti omjer između

stvarne i maksimalno moguće rekuperirane
topline, koji se može definirati kao stepen
rekuperacije,odnosno:

rekuperira na  toplina
R 
maksima ln a  mogućo  rekuperira na  toplina
• Ako se s Tmax izrazi razlika temperature radnih
fluida na ulazu u sistem za rekuperaciju, a s T
razlika temperatura radnih fluida na izlazu (slika),
tada se može pisati da je:

Tmax  T T
R  1
Tmax Tmax
Ovisnost razlike temperatura o veličini ogrevne
površine
• odnosno:

T
1 R 
Tmax

• Veličina predstavlja zapravo udio

nerekuperirane topline, koji je proporcionalan s
uslovnim troškovima energije što nastaju u
odnosu prema maksimalno mogućoj
rekuperaciji
• Troškovi ulaganja proporcionalni su s
veličinom ogrjevne površine za
rekuperaciju topline, pa se izraz za
ukupne troškove može pisati:

Tu  K A AR  K E 1   R 
gdje je:
K - faktor proporcionalnosti troškova
A

amortizacije prema ogrjevnoj površini ,

K - faktor proporcionalnosti troškova
E

energije koja ovisi o njezinoj cijeni.

 Treba uočiti polazne postavke usvojene pri
ovom razmatranju:

• prenos topline je konstantan, što se može

prihvatiti ako se uzme u obzir stacionarni
režim izmjene topline uz prosječnu veličinu
koeficijenta izmjene topline;
• jedan od radnih fluida ponaša se
izotermno, što je takoder prisutno jer se
promatra izmjena topline s dimnih plinova
na vodu koja isparava;
• predaja topline s toplijeg medija (dimni
plinovi) mijenja se linearno s promjenom
njegove temperature, što se ovdje također
može prihvatiti bez većih odstupanja od
tačnosti dobivenih rezultata.
• Iz jednadžbe za izmjenu topline Q može
se izvesti veličina potrebne ogrevne
površine AR za rekuperaciju topline:

Q Q
AR  
ktlog k Tmax  T
Tmax
ln
T
• Prema tome, veličina ogrevne površine
proporcionalna je s veličinom prirodnoga
logaritma omjera ulazne i izlazne razlike
temperature radnih medija u rekuperatoru
topline.
• Iz čega proizilazi:
Tu   K A ln 1   R   K E 1   R  .

• Deriviranjem prethodnog izraza dobiva se:

dTu KA
  KE
d 1   R  1  R

Iz uslova optimalnosti slijedi da je:

KA
1   R ,0 
KE
• gdje je:
 R ,0 - optimalni stepen rekuperacije

• Dobivena jednadžba pokazuje da je u

optimalnim uslovima udio nerekuperirane
topline obrnuto proporcionalan s faktorom
porasta cijene energije.
• To jest, ako se npr. cijena energije poveća
dva puta, za isto toliko mora se smanjiti
nerekuperirana toplina da bi se sistem
zadržao u optimalnom režimu rada.

• Izvodeći iz gornjih jednačina proizilazi:

  1 R 
Tu  K A  ln1   R    ,
 1   R ,0 

• pa se može pisati da omjer izmedu ukupnih

troškova Tu u uslovima koji odstupaju od
optimalnih, te optimalnih troškova Tu ,o iznosi

1 R
 ln1   R  
Tu 1   R ,O

Tu ,o  ln1   R ,O   1
• Prethodna jednadžba može se grafički
prikazati kao snop krivulja u funkciji
stepena rekuperacije, od kojih svaka
odgovara pojedinoj vrijednosti optimalnoga
stupnja rekuperacije  što je prikazano
R ,o

na sljedećoj slici .
Ovisnost povećanja ukupnih troškova od
optimalnih uvjeta
• Krive na slici predstavljaju ovisnost
relativne promjene ukupnih troškova u
odnosu prema optimalnima. T / Tu u ,o

• Svaka od njih odgovara pojedinoj

vrijednosti  optimalnoga
R stupnja
rekuperacije.
• Vidi se da su kod većih vrijednosti
optimalnoga stupnja rekuperacije,
odstepena od njih praćena naglijim
porastom ukupnih troškova, jer su krivulje
strmije što je optimalni stepen rekuperacije
veći.
• Npr., ako za neki sistem optimalni stepena
rekuperacije iznosi   0,8 a stvarni koji se
R ,O

postiže,   0,5 tada se iz pripadne krivulje

R ,O

zaključuje da odnos porasta ukupnih

troškova prema optimalnima iznosi 1,25.
• Prema tome, zbog odstupanja od
optimalnih uslova, porast ukupnih troškova
iznosi 25 %. Kada je,   0,8R ,O porast
ukupnih troškova je još veći, a kod
  0,8
R ,O manji, što
proizlazi iz oblika pripadajućih krivulja
• Može se uočiti također da pri stupnju
rekuperacije, koji je veći od optimalnoga,
dolazi do povećanja ukupnih troškova
uslijed nagloga porasta troškova ulaganja
zbog povećanja ogrijevne površine.
• Naime, na uspon krivulja ukupnih troškova
u području lijevo od optimuma utječu
troškovi energije, a desno troškovi
ulaganja u povećanu ogrjevnu površinu.
• Prema tome, u planiranju i projektiranju
nekoga sistema za rekuperaciju topline
značajnu ulogu ima i dugoročno
predvidanje kretanja cijena u
nastupajućem razdoblju kako bi se mogli
usvojiti uslovi koji će utjecati na optimum u
cjelokupnom vijeku eksploatacije.
 Načini rekuperacije topline

• Bilo koja toplina što se ispušta u okolinu s

temperaturom većom od okolne, može se
smatrati izgubljenom.
• Razni tehnički i ekonomski faktori
ograničavaju temperaturni nivo do koje se
toplina iskorištava prije konačnoga
ispuštanja u okolinu.
• Način koji će se izabrati za rekuperaciju, te
topline, ovisi u prvome redu o njenom
izvoru, temperaturi i pritisku radnoga
medija u kojem je ona sadržana, te načinu
na koji se može efikasnije ponovno
iskoristiti.
 Glavni i najčešći načini rekuperacije
izlazne topline jesu:
• proizvodnja pare,
• predgrijavanje napojne vode,
• pregrijavanje pare,
• predgrijavanje ili međuzagrijavanje
procesnoga fluida,
• isparavanje procesnoga fluida,
• zagrijavanje ili isparivanje posrednoga
fluida za prenos topline,
• predgrijavanje zraka za sagorijevanje.
 Proizvodnja pare

• Rekuperacija topline izlaznih dimnih

plinova proizvodnjom pare najčešći je
način iskorištavanja njihove izlazne
topline.
• Radni parametri pare, koja se proizvodi
rekuperacijom izlazne topline, ovise u
prvom redu o načinu njena korištenja, pa
se za njihov izbor mora napraviti
pravodobna analiza da bi se dobili
optimalni učinci.
• Što su radni parametri (pritisak i
temperatura) proizvedene pare niži,
stepen rekuperacije topline može biti veći,
ali je "kvaliteta” odnosno eksergija takve
pare manja.
 Uobičajeni radni pritisci pare u procesnoj
industriji jesu:
• 4 do 6 bar za grijanje, sušenje, te
stripiranje u destilacijskim procesima;
• 10 do 15 bar za pogon raznih pomoćnih
strojeva te za visokotemperaturna
zagrijavanja;
• iznad 30 bar za pogon turbogeneratora
koji proizvode električnu energiju
 U projektiranju uređaja za rekuperaciju
topline proizvodnjom vodene pare treba
poznavati prednosti i nedostatke takvoga
sistema.
Prednosti:
• uređaji za izmjenu topline su kompaktni zbog
relativno velikoga koeficijenta prenosa
topline;
• jednostavna i brza prilagodba promjenama
na dimnoj strani obzirom na količinu i
temperaturu;
• dobra mogućnost regulacije;
• velika mogućnost iskorištenja proizvedene
pare;
• relativno mali investicijski troškovi
Nedostaci:
• veći zahtjevi u kvaliteti vode koja služi za
napajanje;
• veći broj pomoćnih strojeva (napojne i
cirkulacijske pumpe, ventilator);
• potrebna su trošila u kojima se iskorištava
proizvedena para.
 Predgrijavanje napojne vode
• Kada se raspolaže izlaznom toplinom
nižeg temperaturnog nivoa (ispod 400 °C),
tada se njezina rekuperacija može
djelotvorno obavljati predgrijavanjem
napojne vode.
• Na taj se način toplina nižeg
temperaturnog nivoa može iskoristiti u
procesu proizvodnje pare.
• Pri takvom načinu rekuperacije topline
dimnih plinova treba voditi brigu o
sljedećem:
• opasnost od djelovanja niskotemperaturne
korozije kada se temperatura stijenke
približi temperaturi rošenja dimnih plinova.
• Temperatura rošenja dimnih plinova viša
je što je sadržaj sumpora u gorivu veći, te
što je veći višak zraka za sagorijevanje;

• učinkovitost i ekonomičnost toga načina

rekuperacije topline znatno se smanjuje
kada se temperatura dimnih plinova
povećava iznad 350 °C.
 Pregrijavanje pare

• Rekuperacija manje količine topline, ali

više temperaturne nivoa (iznad 450 °C),
uspješno se može izvesti pregrijavanjem
pare, čime se istodobno povećava
toplinska iskoristivost parnoga ciklusa, ako
se ta para troši za proizvodnju mehaničke
energije.
• Rekuperacija topline izlaznih dimnih
plinova pregrijavanjem pare često se
primjenjuje na pećima u rafinerijskim
procesima.
• Na slici prikazana je shema sistema za
rekuperaciju izlazne topline dimnih plinova
ugradnjom isparivačkih i pregrijačkih cijevi
u konvektivnoj (izlaznoj) zoni peći.
Isparivač i pregrijač u konvektivnoj zoni peći
• Na sljedećoj slici data je shema
rekuperacije topline izlaznih dimnih plinova
iz procesne peći predgrijavanjem ulaznoga
procesnog fluida koji se u predgrijaču
zraka najprije hladi, a zatim ponovno
zagrijava u izlaznoj konvektivnoj zoni peći
Posredno predgrijavanje zraka
• Prethodnim hlađenjem procesnoga medija
postiže se bolja rekuperacija topline
dimnih plinova jer se s nižom ulaznom
temperaturom procesnoga medija oni
mogu ohladiti na nižu temperaturu.
• Takav način rekuperacije topline
najdjelotvorniji je stoga što se njime
izravno utječe na smanjenje ulazne
količine goriva u peć.
• Rekuperirana toplina vraća se izravno u
proces bez posrednoga prijenosnika
energije
 Isparavanje
procesnoga fluida

• U nekim je slučajevima potrebno ispariti

procesni fluid prije njegova pregrijavanja i
pripreme za katalitičke ili termičke reakcije.
• Budući da mnogi ulazni procesni fluidi u
naftnoj i petrokemijskoj industriji sadrže
lagane ugljikovodike s relativno niskom
temperaturom isparivanja, za njihovo
isparivanje može se koristiti
niskotemperaturna otpadna toplina.
• Kao primjer, može poslužiti isparivanje
etilendiklorida radi odstranjivanja
nepoželjnih sastojaka prije njegova ulaska
u termički kreking da bi se proizveo
vinilkloridmonomer.
• Toplina izlaznih dimnih plinova iz procesne
peći može se iskoristiti za isparivanje
etilendiklorida.
 Zagrijavanje ili isparavanje
posrednoga fluida za prenos
topline

• Ima dosta primjena kada iz bilo kojega

razloga nije uputno rekuperirati toplinu
izravnom izmjenom topline s radnim
fluidom, već se to vrši preko posrednoga
fluida koji preuzima rekuperiranu toplinu, a
zatim je predaje radnom fluidu.
Prednosti rekuperacije topline pomoću
posrednoga fluida jesu:

• rekuperirana toplina može se istodobno

predavati na više fluida;

• toplina izmedu fluida koji sadrži toplinu i

fluida koji je preuzima može se izmjenjivati
na većoj udaljenosti;
• posredni fluid može se odabrati tako da se
on isparava ili zagrijava kako bi se postigla
optimalna izmjena topline, što bitno utječe
na troškove izvedbe;
• izborom posrednoga fluida može se
preuzimati visokotemperaturna toplina bez
isparivanja i na nižim tlakovima, što
takoder smanjuje troškove izvedbe.
• Kao fluid za posrednu izmjenu topline
koriste se termički stabilizirana ulja,
alkalijske kovine te klorugljikovodici.
• Termička se ulja mogu koristiti u izmjeni
topline do temperature od 320 °C, dok je
za alkalijske kovine temperatura
ograničena do približno 800 °C.
• Mješavine natrijevih soli mogu se uspješno
koristiti ispod 620 °C.
• U mnogim procesima pojavljuju se
egzotermne reakcije pri kojima se
oslobada znatna količina topline.
• Da bi se zadržale na određenim
temperaturnim nivoma, potrebno je
odvoditi višak topline jer u protivnom
dolazi do oštećenja katalizatora,
smanjenja učinkovitosti konverzije ili do
nepoželjnih lančanih reakcija.
• Upravo su za takav način rekuperacije
topline prikladni posredni mediji za
izmjenu topline.
• Naime, budući da se većina kemijskih
reakcija zbiva na relativno visokim
temperaturama, odvođenje topline iz
reaktara isparivanjem vode ne bi dalo
optimalne tehničke i ekonomske učinke.
 Predgrijavanje zraka za
sagorijevanje

• Predgrijavanje zraka za sagorijevanje

jedan je od najčešćih načina rekuperacije
osjetne topline dimnih plinova kojim se
izravno utječe na manju potrošnju goriva.
Svestrano se primjenjuje kod generatora
pare i raznih tipova peći.
• Na sljedeće dvije slike prikazana je
shema sistema za rekuperaciju topline
izlaznih dimnih plinova predgrijavanjem
zraka za sagorijevanje rekuperativnim
(cijevnim ili pločastim) zagrijačem, kao i
predgrijavanje zraka regenerativnim
(rotacijskim) zagrijačem.
 Glavne prednosti rekuperacije topline
predgrijavanjem zraka za sagorijevanje:

• relativno niska temperatura okolnoga

zraka pruža dobre mogućnosti izmjene
topline s izlaznim dimnim plinovima;
• uvođenjem predgrijanog zraka u ložište
izravno se smanjuje potrošnja goriva;
• zagrijani zrak poboljšava uslove izgaranja
pa se smanjuju gubici u ložištu;
• povisuje se temperatura izgaranja a time i
učin ložišta;
• radni tlak rekuperatora topline je malen pa
su manji i investicijski troškovi.
Direktno predgrijavanje zraka
regenerativnim zagrijačem
Glavni nedostaci su:
• utrošak energije za pogon ventilatora
kojim se moraju svladati dodatni otpori na
dimnoj i zračnoj strani;
• ogrevne površine zagrijača zraka
podložne su utjecaju niskotemperaturne
korozije zbog rošenja na hladnijim
dijelovima stijenki;
• povećana ogrevna površina zbog relativno
niskoga koeficijenta izmjene topline
između dimnih plinova i zraka
Direktno predgrijavanje zraka
rekuperativnim zagrijačem
 Primjer rekuperacije topline u
procesnoj peći u rafineriji nafte

• Na bazi mjerenja, analize pogonskoga

stanja te izbora optimalnoga rješenja
izgrađen je sistem za rekuperaciju osjetne
topline izlaznih dimnih plinova iz procesne
peći postrojenja za atmosfersku
destilaciju.
• Pomoću njega omogućeno je
iskorištavanje raspoložive izlazne topline
dimnih plinova proizvodnjom srednjetlačne
pare tlaka 13 bar i temperature 300 °C.
• Osim toga, dodatna ušteda postignuta je
smanjenjem viška zraka za sagorijevanje,
što je omogućeno regulacijom pomoću
zakretnih lopatica na statorskom dijelu
ugradenoga usisnog ventilatora.
• Postignuto je povećanje ukupne
iskoristivosti peći za 17 % što, obzirom na
njezino prosječno opterećenje, odgovara
ekvivalentnoj uštedi goriva od oko 1 000
kg/h.
• Vrijeme povrata uloženih sredstava bilo je
manje od dvije godine.
• Navedena procesna peć, koja je
rekonstruirana, ima veliko ložište s
ozračenom ogrevnom površinom, iznad
kojega je smiješten relativno mali
konvektivni snop cijevi.
• Najviše topline predaje se zračenjem, a
manji konvekcijom. Peć ima prirodnu
ventilaciju koja se postiže odgovarajućom
visinom dimnjaka i ručno regulira dimnom
zaklopkom u njegovu ušću.
• Na sljedećoj slici prikazan je dijagram
promjene tlaka po visini unutar peći.
• Pravac (a) predstavlja promjenu
atmosferskoga tlaka u ovisnosti o visini, a
(b) promjenu tlaka u peći uzrokovanu
uzgonom i lokalnim otporima strujanja
dimnih plinova
Promjena pritiska kroz peć
• Visoka izlazna temperatura dimnih
plinova, veliki višak zraka za sagorijevanje
te nepovoljni uslovi za njegovu regulaciju,
osnovni su nedostaci koje je trebalo
ukloniti rješenjem sistema za rekuperaciju
topline izlaznih dimnih plinova iz procesne
peći.
• Na slici prikazana je shema izvedenoga
sistema za rekuperaciju osjetne topline
izlaznih dimnih plinova iz procesne peći na
postrojenju za atmosfersku destilaciju,
pomoću kojega se proizvodi srednjetlačna
para tlaka 13 bar i temperature 300 °C.
• Dimni plinovi se pri izlasku iz peći, umjesto
u atmosferu, dimnim kanalom vode prema
utilizatoru.
• Njihovo skretanje preko ogrevnih površina
utilizatora omogućeno je ugradnjom
usisnoga ventilatora.
• Sam utilizator sastoji se od
predisparivačkih, isparivačkih i pregrijačkih
površina.
• Cirkulacija vode unutar njega je prisilna;
pomoću posebne cirkulacijske pumpe uz
cirkulacijski broj 7.
• Regulacija podtlaka u peći, a time i viška
zraka za sagorijevanje, omogućena je
zaklopkama na statorskom dijelu
ventilatora.
• Ugrađen je i posebni sigurnosni uredaj,
koji ima zadaću da zaštiti peć i omogući joj
nastavak rada i za eventualnoga ispada iz
pogona ventilatora dimnih plinova..
Ovisnost izlaznih gubitaka o višku zraka
te izlaznoj temperaturi plinova