Vježba br 3

Stanične promjene i poremećaj

metabolizma tvari
Stanično bubrenje
Degeneratio parenchymatosa

 Parenhimatoznom degeneracijom promjenjeni je organ

povećan i ima napetu čahuru, rezna ploha organa je
izbočena zbog napetosti i prelijeva se preko ruba
prerezane čahure, dok je boja organa blijedosiva, kao
da je izvađen iz vrele vode.
Mikroskopski, u citoplazmi stanica se pojavljuje veliki
broj acidofilnih granula, pa citoplazma poprima
granularan izgled (degeneratio granularis), jedra
postaju manje vidljiva, a u nekim stanicama usljed
prisustva velikog broja granula i nevidljiva. Granice
između pojedinih stanica su manje jasne, ponekad se
ne mogu ni identificirati. Epitelne stanice postaju
voluminoznije.
Poremećaj metabolizma
bjelančevina
 Hyperkeratosis (papilloma
hyperkeratoticum)
 Hiperkeratoza podrazumjeva stvaranje roževine u povećanoj količini na
mjestima gdje se ona normalno nalazi i na mjestima gdje je normalno
nema. Roževina je bjelančevinsta, homogena čvrsta tvar koja sadrži
keratin. Eozinom se boji intenzivno sjajno crveno, a pikrinskom kiselinom
(van Gieson metodom) žuto. U roževinu se pretvaraju površinske stanice
epidermisa; tako nastaje stratum corneum. Od roževine su građeni: nokti,
kosa, pandže, kopita, papci i rogovi. Epitelna stanica kod degeneratio
cornea se smanji, spljošti, citoplazma se zgusne i homogenizira
pretvarajući se u keratin, dok se jedro rastopi i isčezne. Ako jedro ne
isčezne nego perzistira u ovako promijenjenoj stanici, onda govorimo o
parakeratozi. Najobičnije promjene ove vrste su callus (žulj) ili clavus
(kurje oko), orožavanje dlanova i tabana (thylositas).
Mikroskopski, kod papilloma hyperkeratoticum nalazimo papilomatozu,
akantozu, zadebljanje parakeratotičkog sloja i izrazitu hiperkeratozu
epidermisa, dok se subepitelno u papilarnom dermisu obično nađe manje
ili više obilan hronični upalni infiltrat.
Poremećaj metabolizma
proteoglikana
 Degeneratio mucosa
(Carcinoma mucinosum seu
gelatinosum)

 Mucin predstavlja homogenu, prozračnu, ljepljivu supstancu

bogatu kiselim ili alkalnim mukopolisaharidima, a ima galertan
izgled. Sluzava degeneracija se odlikuje pojavljivanjem ili
odlagane povećane količine mukopolisaharida (proteoglikana), a
sreće se dok oboljenja meniskusa, nekih tumora (myxom,
fibromyxom, myxochondrom), a i kod oboljenja medije aorte
(mediomucinosis seu medionecrosis aortae).
Mikroskopski, kod mucinozne degeneracije stanica (što najočitije
vidimo kod gelatinoznog karcinoma želuca) imamo u citoplazmi
stanica povećanu količinu sluzi u vidu velike vakuole koja pomjera
jedro na periferiju, i često mu daje polumjesećasti izgleda. Ovako
promjenjena stanica ima izgled prstena pečatnjaka
(Siegelringzellen).
Poremećaj metabolizma masti
 Infiltratio et degeneratio
adiposa
 Masna infiltracija je odlaganje pretežno neutralnih masti, ali ne u vezivne
stanice kao kod lipomatoze, nego u epitelne stanice. Najčešće je izražena
u jetri, ali nije rijetka ni u bubrezima. Epitelna stanica pošto se napuni
mašću izgledom potpuno nalikuje na masnu: nabrekne, zaobli se, a
jedinstvena masna kapljica pomakne jedro do stanične membrane. Pri
masnoj infiltraciji mast se u citoplazmi vidi na početku procesa u vidu
brojnih sitnih kapljica koje se brzo slijevaju u jednu veću. Što se više masti
nalazi u nekom organu, to mu je rezna ploha žuća, a konzistencija
mekanija, a sam volumen organa je povećan.
Mikroskopski, u stanicama se obično nalazi jedna velika vakuola praznog
sadržaja, citoplazma je potisnuta na periferiju i sadrži očuvano,
normohromno jedro koje je tamnijeg izgleda zbog izrazito svijetle
pozadine preparata. U masnoj degeneraciji, koja je najteži oblik
poremećaja metabolizma masti, mast toliko oštećuje stanicu da se ona na
kraju raspadne. Masna degeneracija je ireverzibilan proces, i često je u
nekom organu kombinovana sa parenhimatoznom degeneracijom.
Kapljice masti na smrznutim rezovima se specijalnim histohemijskim
bojenjem (sudan-crveno ili Scharlach-rot) boje crveno
 Vježba br 4
Poremećaj cirkulacije
 Infarctus ishaemicus seu
anemicus
 Infarkt predstavlja ograničeno područje nekroze, uglavnom
koagulacione nekroze, nastalo kao posljedica prekida dotoka krvi
kroz funkcionalno-terminalni ili terminalni arterijski krvni sud.
Najčešće je posljedica embolijskih ili tromboembolijskih procesa.
Područje ishemičnog infarkta od okolnog parenhima je apsolutno
jasno ograničeno. Struktura parenhimatoznih organa u području
infarkta je nejasna i ima se dojam da se promatra kroz mutno
staklo. To područje je gotovo acelularno zbog degenerativnih
promjena stanica i citolize, pojačana je acidofilija citoplazme
stanica i piknoza jedara. Na periferiji infarciranog područja se
nalazi obilniji infiltrat neutrofila (leukocitni bedem), a još perifernije
prošireni i mnogokrvni sudovi različitih kalibara, često sa
perivaskularnom ekstravazacijom eritrocita i imbibicijom okolnog
tkiva eritrocitima (hiperemično-hemoragična zona).
 Infarctus haemorrhagicus

 Posebna varijatna infarkta je hemoragični infarkt, kod

kojega je cijelo infarktirano područje preplavljeno krvlju
izlivenom iz žila. Najčešće se nađe u plućima i
crijevima, odnosno u organima sa dvostrukim
sistemom napajanja krvlju. Obično su klinastog izgleda,
a na presjeku je tamnocrveno, nabreklo, meko i vlažno.
Vremenom se boja infarkta mijenja kako hemoglobin
difuzno napušta infarkt, pa on blijedi, tako da se teško
razlikuje od ishemičnog infarkta. Cijelo infarktirano
područje, na mikroskopskom preparatu, je prožeto
krvlju, a naziru se samo konture dilatiranih krvnih žila
prepunjenih krvlju.