MOTIVACIJA

Predavanje iz Opće psihologije br. 13

Doc. dr. Almira Isić
UVOD

• Čovjekov psihički život determinisan je i motivacionim procesima, koji zajedno sa

spoznajnim i emocionalnim procesima čine kompleksnu cjelinu njegove psihe. Motivacioni
procesi usmjeravaju čovjeka na aktivnost.
• Osnovna karakteristika svih živih bića, općenito je aktivnost. Kod biljaka se očituje u
kontinuiranom ponavljanju nekih životnih funkcija (asimilaciji i razmnožavanju), a kod nižih
životinjskih vrsta u nešto kompleksnijim i obimnijim aktivnostima.
• U usporedbi sa ostalim živim bićima, aktivnost čovjeka je znatno kompleksnija i usmjerenija
prema unaprijed određenim ciljevima.
• Psiholozi su se dugo bavili proučavanjem unutrašnjih faktora koji pokreću, održavaju i
usmjeravaju čovjekovu aktivnost prema određenom cilju.
• Taj proces pokretanja čovjeka na aktivnost radi ostvarivanja određenih ciljeva kao i njeno
održavanje i usmjeravanje naziva se motivacija, a pokretačake snage ili unutrašnji faktori
koji podstiču čovjeka na aktivnost, usmjeravaju je i njome upravljaju nazivaju se motivima.
MOTIVACIJSKI CIKLUS

• Proces zadovoljenja motiva odvija se unutar motivacijskog ciklusa koji počinje

javljanjem motiva (potrebe, osjećaja i želje), zatim poduzimanjem akcije,
savladavanjem eventualnih barijera, i naposljetku se završava zadovoljenjem motiva
ili ostvarenjem cilja
• Izvori motiva su potrebe, koje se javljaju kao posljedica narušavanja biološke ili
socijalne stabilnosti. Naprimjer, ako osoba ne jede cijeli dan imati će potrebu za
hranom ili, pak, ukoliko je izolovana od okoline imati će potrebu za društvom i
prijateljima. U oba slučaja, potreba se javlja kao nešto materijalno i objektivno,
neovisno o mislima i željama.
• Da bi čovjek djelovao u smjeru zadovoljenja svojih potreba, one moraju doprijeti do
svijesti, gdje se odražavaju kao osjećaji (organski ili intelektualni).
• Organski osjećaji su psihički odraz bioloških potreba i sadrže osjetne elemente, a
intelektualni osjećaji su odraz socijalnih potreba čovjeka i pored osjetnih sadrže i misaone
elemente.
• Obje vrste osjećaja uzrokuju neugodu, tjeskobu i napetost što podstiče čovjeka na aktivnost.
Objektivna potreba za hranom odražava se subjektivno kao osjećaj gladi, a potreba za
društvom kao osjećaj usamljenosti.
• Potreba je primarni i materijalni uzrok ponašanja, a osjećaji su sekundarni i psihički odraz tih
potreba u svijesti.
• Nastali osjećaji u čovjekovoj svijesti stvaraju razne želje, koje su neposredni pokretači
akcije. Za razliku od osjećaja, želje su više individualne i ovisne o znanju i navikama
osobe. Tako naprimjer, usljed osjećaja gladi netko može poželjeti mesni obrok, a netko
drugi vegeterijanski. U svijesti se javlja paralelno veći broj želja. Usljed toga dolazi do
sukoba želja ili borbe motiva. Želje koje pobijede postaju konačni uzrok i pokretač
akcije, dok se ostale želje odgađaju za kasnije aktivnosti ili, pak, u potpunosti se
napuštaju ili potiskuju u podsvijest.
• Da bi čovjek zadovoljio ili ispunio svoje želje on mora poduzeti akciju. Aktivnosti koje
poduzima služe kao instrument za postizanje cilja i nazivaju se instrumentalnim ponašanjem.
Razlikuju se više oblika instrumentalnih ponašanja. Neka su vrlo jednostavna (npr. osobi kad je
vruće otvori prozor), dok su druga vrlo kompleksna i dugotrajna (npr. da bi neko postao
vrhunski sportista mora dugotrajno i mukotrpno studirati). U osnovi, instrumentalno ponašanje
zavisi od konkretne situacija kao i karakteristika ličnosti onoga ko želi da ostvari cilj.
• Tokom nastojanja postizanja željenog cilja mogu se pojaviti i izvjesne barijere. One mogu biti
prirodne ili fizičke (npr. nepostojanje mosta za prelaz preko rijeke, teško osvojiv vrh brda itd.),
društvene (zakoni, religijski postulati, društveni običaji i sl.) i lične (određene fizičke ili
psihičke karakteristike, ili pak, nemogućnost odlučivanja između nekoliko ciljeva). Kada
čovjek savlada postojeće barijere dolazi do zadovoljenje motiva ili ostvarenja cilja.
• Neki od ciljeva uspijevaju se u potpunosti ostvariti čime se uspostavlja ponovna stabilnost, dok
se neki uopće ne postižu što vodi ka novim potrebama, osjećajima, željama i akcijama.
• U biti, kružni prikaz motivacijskog ukazuje na stalnu čovjekovu težnju ka zadovoljenju potreba.
Kada postigne neki cilj, čovjek izvjestan period osjeća zadovoljstvo, ali ubrzo nakon toga javlja
se težnja ka zadovoljenju neke druge potrebe i cilja, i tako motivacijski se ciklus u cjelosti
ponavlja.
PODJELA MOTIVA
• Motivi se dijele prema nekoliko kriterija: prema postanku, prema ulozi u čovjekovom životu,
prema području čovjekova života te rasprostranjenosti među ljudima.
• Prema postanku, motivi se dijele na urođene (naslijeđene) motive zasnovane na urođenim
potrebama (npr. motiv za hranom) i stečene motive nastale pod utjecajem životnog iskustva (npr.
motiv za stjecanjem imovine).
• Prema ulozi u čovjekovom životu, motivi se dijele na primarne i sekundarne. Primarni motivi
su oni motivi koji su važni za biološku (npr. motiv za hranom) i socijalnu egzistenciju čovjeka
(motiv za društvom, za sigurnošću itd.). Na njihovoj osnovi razvijaju se sekundarni motivi.
• Prema oblasti čovjekovog života, motivi se dijele na biološke i socijalne motive. Pod biološkim
motivima podrazumijevaju se oni motivi koji se zasnivaju na urođenim tjelesnim potrebama.
Međutim, neki biološki motivi nisu urođeni, već su stečeni (npr. motiv za pušenjem kod strasnog
pušača ili motiv za alkoholom kod alkoholičara). Socijalni motivi su motivi koji se zasnivaju na
psihološkim potrebama, i za čije je ostvarenje neophodan kontakt i prisustvo drugih ljudi.
• Prema rasprostranjenosti među ljudima, motivi se dijele na univerzalne, regionalne i
individualne. Univerzalni motivi su motivi koji su zajednički svim ljudima bez obzira na prostor i
vrijeme u kojem žive. Regionalni motivi ograničeni su samo na pripadnike nekih ljudskih
zajednica, dok su individulani motivi svojstveni samo nekim pojedincima u okviru jedne
zajednice.
• U većini klasifikacija motiva vrši se sažimanje navedenih kriterija, pa se motivi
najčešće dijele u tri kategorije: primarni biološki motivi, primarni socijalni motivi i
sekundarni motivi.
PRIMARNI BIOLOŠKI MOTIVI
• Primarni biološki motivi počivaju na naslijeđenim tjelesnim potrebama i zajednički su
svim ljudima (potreba za materijama, potreba za eliminacijom, potreba za očuvanjem
fizičkog integriteta organizma, potreba za spavanjem i odmorom te seksualna potreba).
• Zadovoljenje potreba za materijama, odnosno potrebe za hranom, vodom i kiseonikom je
neophodno za normalno funkcionisanje organizma. Usljed nedostatka tih materija u
organizmu javlja se osjećaj gladi, žeđi i gušenja.
• Potreba za eliminacijom očituje se kroz nastojanje uklanjanja nepotrebnih tvari iz organizma
(mokraće i izmeta), čije nagomilavanje ometa normalno funkcionisanje organizma. Ove
potrebe odražavaju se kao nelagodni organski osjećaj, koji može graničiti i s osjećajem boli.
• Potreba za očuvanjem fizičkog integriteta javlja se usljed narušavanja biološke stabilnosti
organizma (npr. usljed raznih povreda, bolesti, narušene tjelesne temperature i sl.). Osjećaji
koji signaliziraju postojanje ovih potreba su razni organski osjećaji boli, opća slabost,
hladnoća itd.
• Potreba za spavanjem i odmorom javlja se usljed isrcpljenosti organizma u toku obavljanja
neke aktivnosti. U svijesti se odražava kao osjećaj pospanosti i umora.
• Seksualna potreba povezana je s reprodukcijom, a u svijesti se odražava kao osjećaj
seksualne napetosti.
• U biti, sve biološke potrebe predstavljaju nedostatak ili višak određene materije u
organizmu, usljed čega dolazi do narušavanja ravnoteže u organizmu, a potom i
čovjekove potrebe da ponovno uspostavi narušenu ravnotežu u organizmu. To
automatsko pokretanje na aktivnost radi uspostavljanja ravnoteže u organizmu naziva
se homeostaza. Kada čovjek ostvari ravnotežu potreba nestaje. U organizmu je
prisutan trajan proces naizmjeničnog narušavanja i uspostavljanja ravnoteže.
Motiv gladi

• Ako u organizmu nema dovoljno hrane dolazi do određenih fizioloških promjena.

Jedan od fizioloških znakova gladi je i kruljenje želuca.
• U tim trenucima kontrahiraju se mišići u stjenkama želuca, pomičući njegov sadržaj i
proizvodeći zvukove poput žubora. Te reakcije izazivaju šećeri i druge hranjive tvari u
želučanom sadržaju, koji potom šalju nervne impulse u mozak.
• Fiziološki znakovi gladi izravno su povezani s pravim izvorom kalorija za neurone i
druge ćelije, odnosno količinom glukoze i drugih hranjivih tvari u mozgu. Mozak je taj
koji registrira nedostatak kalorija ili šećera – glukoze u organizmu. Na količnu glukoze
posebno su osjetljivi neuroni u moždanom stablu i hipotalamusu. Kad je razina
glukoze preniska, dolazi do prekida neuronske aktivnosti, što je signal ostatku mozga,
koji izaziva doživljaj gladi.
•
• Kada čovjek zadovolji potrebu za hranom dolazi do osjećaja sitosti. Želudac se fizički
širi i aktiviraju se receptori u stjenkama želuca. Ti receptori prenose nervne impulse u
mozak kroz živac vagus, koji prenosi nervne impulse i iz drugih tjelesnih organa.

• Druga vrsta poruke o sitosti dolazi i iz dvanaestopalačnog crijeva, koje izravno prima
hranu iz želuca. Taj signal se prenosi u mozak u hemijskom obliku, a ne preko živaca.
Hrana koja dolazi u dvanaestopalačno crijevo podstiče oslobađanje hormona
holesitokinina u krv. On podstiče fiziološku probavu hrane, ali i određene psihološke
posljedice praćene osjećajem sitosti. Signali o raspoloživosti hranjivih materija dolaze i
iz jetre. Receptori u jetri osjetljivi su na promjene u hranjivim tvarima u krvi, koji šalju
signale preko nerva vagusa u mozak.
• Prije poticanja motivacije za hranjenjem mozak obrađuje signale gladi u dvije faze.
• Prvo se u moždanom stablu sažimaju signali iz receptora za glad u samom mozgu i signali
sitosti iz želuca i jetre, kako bi se utvrdila opća razina potrebe. Ta integrisana procjena gladi
povezana je u moždanom stablu i sa senzornim neuralnim sistemom koji procesira okus.
Okusni neuroni u moždanom stablu mogu u nekim oblicima gladi i sitosti promijeniti svoju
reaktivnost. Da bi signal iz moždanog stabla postao svjesni doživljaj prepoznat kao glad, tj. da
bi potakeo traženje hrane, on mora biti proslijeđen do prednjeg mozga. Ključno mjesto za to
procesiranje je hipotalamus. U lateralnom dijelu hipotalamusa nalazi se centar sitosti, a u
ventromedijalnom centri gladi.
• Opisane fiziološke promjene u organizmu, podstiču osobu za uzimanjem hrane. Zadovoljenje potrebe za
hranom je kompleksno, jer čovjek da bi bio zdrav mora zadovoljiti potrebu za različitim vrstama hrane
(bjelančevinama, ugljikohidratima, mastima i mineralima).

• Odabir hrane povezan je s urođenim mehanizmima ili okusnim preferencijama kao i mehanizmima
učenja. Najvažniji urođeni faktor u preferencijama za određenu vrstu hrane je okus. Ljudi se rađaju s
“programima” sviđanja ili nesviđanja za pojedine okuse. To je i očigledno ukoliko se prati reakcija
novorođenčeta na okus slatke hrane. Ono mljacka ustima i facijalnom ekspresijom ukazuje na ugodu, dok
na okus gorkog reaguje okretanjem glave i izrazem lice koje upućuje na gađenje. I odrasli iskazuju
posebnu preferiranost prema slatkim okusima, iz čega proizvođači hrane izvlače veliku korist. Stjecanje
preferencija za određenu vrstu hrane povezano je i s mehanizmima učenja. Jedan od njih je i klasično
uslovljavanje, pri čemu je iskustvo s uparivanjem okusa i posljedica osnova za razvoj preferencija za
okus. Naprimjer, pozitivni psihološki ili fizički efekti alkohola s kafom mogu dovesti do razvoja
preferencije, pa čak i ako se to osobi u početku ne svidi. Ista vrsta se može desiti i u suprotnom smjeru
uslijed procesa uslovljene averzije. Naprimjer, ako je prvo kušanje hrane izazvalo mučninu ili povraćanje,
osoba će je u narednim situacijama nastojati izbjegavati
Motiv žeđi

• Žeđ je psihološka manifestacija potrebe za vodom, koja je važna za preživljavanje.

Čovjekov organizam čini 75% vode, i bez nje ne može izdržati duže od 72 sata. Usljed
nekonzumiranja vode nekoliko sati ili nakon intenzivnog vježbanja prazne se dvije vrste
skladišta vode (intracelularno i ekstracelularno) u organizmu, i javlja se žeđ.
• Intracelularno skladiše nalazi se u ćelijama, u kojem je voda pomiješana zajedno s
molekulama bjelančevina, masti i ugljikohidrata. Ekstracelularno skladište nalazi se izvan
ćelija, tj. u krvi i drugim tjelesnim tekućinama. Ekstracelularna žeđ nastaje usljed
nekonzumiranja vode nekoliko sati ili nakon intenzivnog vježbanja.
• Voda se iz tijela izlučuje kroz bubrege u obliku urina, kroz znojne žlijezde u koži te isparavanjem
iz pluća tokom disanja. U svakom od navedenih slučajeva ona dolazi izravno iz spremišta u krv.
Gubitak te vode smanjuje preostalu zapreminu ekstracelularne tekućine i dolazi do pada krvnog
pritiska. Receptori za pritisak unutar bubrega, srca i glavnih krvnih žila, aktiviraju senzorne signale
i šalju impulse u hipotalamus. Pristigle impulse neuroni u hipotalamusu šalju hipofizi, koja potom
otpušta antidiuretski hormon u krv. On podstiče bubrege da prilikom filtriranja krvi zadrže vodu.
Umjesto da tu vodu filtriraju u urin, bubrezi je vraćaju u krv. To se dešava svaki put kada se
nekoliko sati ne pije voda.
• Intracelularna žeđ uzrokovana je osmozom ili sklonošću vode da se seli iz dijela
organizma u kojem je ima puno u dijelove gdje je ima malo.
• Količina vode na nekom mjestu određena je koncentracijom slanih iona natrija, klora i
kalija.
• Gubitkom vode iz tijela raste koncentracija tih iona u krv, pa krv postaje slanija.
• Te povećane koncentracije u krvi uzrokuju seljenje vode iz razrijeđene unutrašnjosti
tjelesnih ćelija prema krvi.
• Potom se voda izvlači iz neurona i drugih stanica. Njihova aktivacija izaziva
intracelularnu žeđ i potrebu za pićem. Pijenjem se nadomješta voda u krvi i smanjuje
koncentracija soli, što omogućava vraćanje vode u neurone i druge stanice. To je razlog
zašto ljudi ožedne nakon što su jeli slanu hranu, iako nisu izgubili veću količinu vode.
Seksualni motiv

• Poput gladi i žeđi, i seksualna želja je snažan motivator. Seksualni motiv se može
svrstati i u socijalni motiv, jer je za njegovo zadovoljenje potrebna druga osoba. Za
razliku od prethodno navedenih motiva, seksualni motiv ne prati neki unutrašnji
nedostatak neophodan za preživljavanje.

• Iako seksualnost počinje sazrijevati u pubertetu, osnova za razvoj spolnog identiteta je

u maternici. Stoga se razlikuje odrasla seksualnost koja se počinje razvijati u
pubertetu od ranog seksualnog razvoja.
• Seksualnost se razvija pod utjecajem interakcije bioloških i okolinskih faktora.
• Da bi u odrasloj dobi osoba imala ugodne seksualne doživljaje treba imati jasan spolni
identitet, tj. muškarac se treba doživljavati kao muškarac, a žena kao žena.
• Taj razvoj počinje još u majčinoj utrobi. Između 2. i 3. mjeseca nakon začeća,
hromosomi ljudskog embrija ukazuju da li će se razviti u dječaka ili djevojčicu. Nakon
što su testisi ili ovarij razvijeni, oni počinju lučiti spolne hormone koji kontrolišu
unutrašnje reproduktivne strukture i vanjske spolne organe. Važan hormon u
genitalnom razvoju je testosteron (muški spolni hormon). Ako embrijske spolne
žlijezde proizvedu dovoljno testosterona, novorođenče će imati muške spolne organe.
Ukoliko nema dovoljno androgena, novorođenče će imati ženske spolne organe, čak i
ako je genski muškog spola.
• Naime, prisutnost ili odsutnost muškog Y hromosoma utječe na spolni razvoj lučenjem
hormona testosterona.
• Anatomski razvoj ženskog embrija ne zahtijeva ženske hormone, već odsustvo muških
hormona.
• Testosteron utječe na ćelije mozga, tj. maskulinizira mozak i odgovoran je za
maskuline osobine i ponašanje u kasnijem razvoju.
• Rane hormonalne abnormalnosti, također mogu izazvati suprotne posljedice, kao npr.
feminizirano seksualno ponašanje muškaraca.
• Sve navedeno ukazuju na ulogu i značaj prenatalnih hormonalnih utjecaja na kasniji
seksualni razvoj i spolnu orijentaciju.
• Intenzivne promjene u hormonalnom sistemu dešavaju se između 11. i 14. godine.
• U toj dobi hipotalamus počinje lučiti hemijske tvari poznate pod nazivom gonadotropin faktor
oslobađanja, koji nadražuje hipofizu. Hipofiza te spolne hormone luči u krv, koji potom cirkulišu tijelom
do jajnika kod žena, i do testisa kod muškaraca. Kod žena hipotalamus luči gonadotropin oslobađajući
faktor u mjesečnim intervalima od 28 dana, unutar kojih se razina tog faktora povećava ili smanjuje.
• Taj faktor podstiče hipofizu da luče dva gonadotropina u mjesečnim ciklusima: hormon koji stimulira
folikule i hormon luteinizacije.
• Ti hormoni aktiviraju jajnike. Hormon koji stimulira folikule podstiče jajnike na stvaranje folikula, tj.
skupine ćelija u jajnicima koji omogućuju razvoj zrelog jajašca. Kada folikula naraste ona počinje lučiti
ženski hormon estrogen. Estrogen se oslobađa u krvotok kako bi djelovao na tjelesni spolni razvoj.
• Drugi gonadotropin, hormon luteinizacije, oslobađa se iz hipofize ubrzo nakon hormona koji stimuliše
folikule. Taj hormon uzrokuje ovulaciju ili oslobađanje zrelog jajašca iz folikule. Kada folikula ispušta
svoje jajašce, ona luči i drugi ženski hormon, progesteron koji priprema uterus za implantaciju
oslobođenog jajašca. Kod muškaraca, hipotalamus konstatno luči gonadotropin faktor.
• On podstiče hipofizu da u krvotok oslobađa intersticijalni hormon, koji kod muškarca potiče testise na
proizvodnju zrelih stanica sperme i snažno lučenje testosterona, što za posljedicu potiče razvoj muških
spolnih karakteristika.
• Uvriježeno je stajalište da je seksualna želja i pobuđenost povezana s razinom spolnih
hormona.
• Međutim, istraživanja su ukazala da seksualna pobuđenost nije samo pod utjecajem
hormalne osnove, već i pod utjecajem okolinskih i kulturnih faktora.
• Jedno od njih je i istraživanje na uzorku muškaraca koji su oboljeli od karcinoma
testisa, a kojima je ubrizgan sintetički hormon koji blokira androgene. Rezultati
ispitivanja ukazali su da samo neki muškarci gube interes za seks, dok drugi nastavljaju
normalni seksualni život (Gurevich i sar., 2004).
• Zatim, druga vrsta istraživanja ukazala je da razina testosterona kod muškaraca ne
utječe na povećanje seksualne želje, ali povećava seksualna maštanja, što jasno ukazuje
na ulogu emocionalnih faktora u razvoju seksualne želje kod muškaraca.
• Kod žena je seksualna želja još manje ovisna o hormonima. Na to ukazuje činjenica da
žene i nakon menopauze imaju izraženu seksualnu želju. Kod žena kao i kod
muškaraca, seksualna želja i pobuđenost pod utjecajem su emocionalnih faktora.

• Spolni hormoni djeluju na nervni sistem i seksualno ponašanje na mnogo razina. Na

razini kičmene moždine nervni krugovi kontrolišu pokrete prilikom seksualnog čina.
Kod muškaraca to se odnosi na erekciju penisa, pokrete zdjelice i ejakulaciju, a kod
žena na vlaženje rodnice. U hipotalamusu se nalazi sistem koji je odgovoran za
složenije aspekte seksualnog ponašanja. Heath (1972) je ukazao da podraživanje
područja blizu hipotalamusa izaziva snažne seksualne osjećaje i želje.
Motiv za snom
• Potreba za snom svrstava se u primarne ljudske potrebe, a po svom unutrašnjem
mehanizmu snažnija je i od potrebe za hranom. San je periodičko fiziološko stanje
mirovanja i opuštanja, kod kojeg je najvećim dijelom prekinuta veza između svijesti i
vanjskog svijeta. Za vrijeme spavanja tkiva i organi se regenerišu ili oporavljaju.

• Centar za spavanje nalazi se u hipotalamusu. On inhibira aktivnost pojedinih centara u

mozgu, dok drugi dijelovi centralnog nervnog sistema ostaju aktivni. Aktivnost centralnog
nervnog sistema tokom sna evidentna je kroz pokrete očnih jabučica ili REM faze
spavanja. Osoba postupno ulazi u stanje sna. Na početku se izmjenjuje budnost sa fazom
prolaznih trenutaka sna. Kod nekih ljudi taj prelaz iz budnog u stanje sna traje nekoliko
minuta, a kod nekih sat i više.

• Tokom sna mijenjaju se i tjelesne funkcije. Aktivnost žlijezda i puls su smanjeni, procesi
probave miruju, a muskulatura je opuštena. Prosječna odrasla osoba spava oko 7 do 8 sati.
Lišavanje osobe sna može rezultirati pojavom psihičkih smetnji.
Motiv regulacije tjelesne temperature

• Organizam automatskom samoregulacijom obezbjeđuje konstantnu temperaturu tijela

naophodnu za funkcionisanje organizma. Kada se temperatura tijela smanji dolazi do
aktiviranja mišića, koje se manifestuje drhtanjem i ježenjem kože, a kada se poveća
dolazi do pojačanog znojenja, i na taj način se održava regulacija tjelesne temperature.

• Promjena tjelesne temperature registruje se unutar mozga, odnosno prednjeg dijela

hipotalamusa u kojem se nalazi neuralni termostat. Usljed promjene temperature,
mijenja se njegov metabolizam, a samim time i njegova aktivnost ili obrazac
ispaljivanja nervnih impulsa, koji se manifestuje kroz drhtanje ili znojenje. Nastaje
osjet hladnoće, koji potiče osobu da obuče kaput ili zagrije prostoriju u kojoj se nalazi,
dok osjet toplote potiče osobu da pronađe hladnije mjesto.
PRIMARNI SOCIJALNI MOTIVI

• Socijalni motivi svrstavaju se u primarne motive, jer su od vitalnog značaja za normalno

funkcionisanje čovjeka u zajednici. Za razliku od bioloških motiva, oni su stečeni i dio
socijalnog naslijeđa. Neki od njih su univerzalni i prisutni u određenom stepenu u svim
društvima, dok su drugi karakteristični samo za manji ili veći broj društava, ili pak, samo za
pojedina društva.

• Razlikuje se više socijalnih motiva:

• Motivi koji zahtijevaju neposredni kontakt s drugim ljudima (motiv za društvom, gregarni motiv,
motiv za afektivnom vezanošću ili afilijativni motiv te agresivni motiv) i
• Motivi koji za svoju realizaciju zahtijevaju društvene uslove, ali su usmjereni i na vlastitu ličnost
(motiv za samopotvrđivanjem, motiv za samoaktualizacijom, motiv za sigurnošću i motiv za
stjecanjem imovine). Budući da su usmjereni na vlastitu ličnost nazivaju se i personalnim motivima,
jer su stečeni na osnovu ličnog iskustva.
Motiv za društvom

• U stručnoj literaturi navodi se jedan opšti motiv za društvom. Međutim, često se unutar
njega razlikuje više sporednih motiva – gregarni ili afilijativni motiv te motiv za
afektivnom vezanošću.
• Motiv za društvom ogleda se u čovjekovoj težnji za druženjem sa drugim ljudima.
Duža izolacija od drugih ljudi izaziva kod čovjeka osjećaj usamljenosti, što ukazuje da
je riječ o vrlo snažnom motivu.
• Autobiografski podaci brodolomaca, zatvorenika, zarobljenika i ljudi koji su proveli
dugo vremena u pustinji, ukazuju na teškoću podnošenja izoliranosti od drugih ljudi.
• Gregarni motiv očituje se u čovjekovoj težnji da se bude u prisustvu drugih osoba, a afilijativni u
težnji da se stvaraju prijateljstva i pridružuje različitim grupama. Motivacija za udruživanjem je
pozitivna osobina. Međutim, kod nekih je ljudi jako izražena pa neki ljudi ne mogu sami donositi
odluke, niti provoditi vrijeme bez drugih ljudi. Istraživanje Schachtera (1959) ukazuje da je jako
izražena potreba za afilijacijom odraz anksioznosti.

Putem eksperimentalne metode Schachter je kod ispitanika izazvao različite stepene anksioznosti
tako što ih je uvjeravao da će dobiti bolan električni udar (visoki stepen anksioznosti) ili slab
električni udar (nizak stepen anksioznosti). Ispitanicima je potom rečeno da pričekaju dok se ne
pripremi uređaj za zadavanje električnih udara. Vrijeme čekanja prema vlastitom odabiru mogli
su provesti sami ili u prostoriji sa drugim ispitanicima. 63% ispitanika koji su očekivali bolan
električni udar odabralo je čekanje u prostoriji s drugima, dok je samo jedna trećina ili 33%
ispitanika koji su čekali slab udar odabralo čekanje u prostoriji s drugima. Rezultati ovog
istraživanja ukazali su da u nesreći ljudi imaju potrebu za društvom, odnosno pridruživanju
ljudima koji su u jednakoj neugodnoj situaciji kao i oni. Njihov izbor Schachter je protumačio
teorijom socijalne usporedbe, prema kojoj se ljudi u nejasnim situacijama ili situacijama u
kojima nisu sigurni kako će se osjećati ili što bi trebali učiniti, udružuju s ljudima s kojima mogu
uspoređivati svoje osjećaje i ponašanja.
• Neki naučnici smatraju da je motiv za društvom urođen. Obrazlažu to činjenicom da se
u relativno ranom period razvoja kod djece primjećuje potreba za društvom i
kontaktom sa drugom djecom.
• Međutim, da bi se ta urođena osnova za društvom razvila neophodno je da dijete
odrasta u društvu i prijatnom kontaktu s drugim ljudima, jer bez tih uslova motiv za
društvom se neće razviti.
• Drugi naučnici smatraju da se motiv za društvom stječe u toku života, tj. da proizlazi iz
bespomoćnosti djeteta koje je ovisno o svojim roditeljima i drugim ljudima u svom
okruženju.
• Motiv za afektivnom vezanošću ogleda se u čovjekovoj težnji da voli drugu osobu, da
bude u emocionalnoj povezanosti s njom, te da mu ljubav i naklonjenost budu uzvraćeni.
Istraživanje američkih psihologa Harlowa i Zimmermanna (1958) na mladunčadima
majmuna ukazala su da je taj motiv urođen.

Američki psiholozi Harlow H. i Zimmermann R. vršili su ispitivanja na mladunčadima majmuna i

vještačkim majkama majmunicama. Jedna „majka“je bila izgrađena od čelične žice i imala je bocu
toplog mlijeka, dok je druga bila izgrađena od mekanog krzna, koje je bilo nalik majmunskom krznu,
i bez boce mlijeka (slika 12.3). Naučnika je zanimalo koju će od ove dvije majke mladunče
preferirati, onu koja hrani, ili onu koja ne hrani, ali s kojom ostvaruje sličan emocionalni kontakt
kao s pravom majkom. Mladunčad su radije tražila zaštitu od “krznene” majke nego li od “žičane”
majke, tj. čim bi zadovoljili potrebu za hranom otišli bi do krznene majke na koju su se črvsto
oslanjali. Ovakvo ponašanje majmuna uslovljeno je genetskim faktorom što jasno ukazuje na
genetsku i urođenu potrebu za emocionalnom vezanosti, a i činjenicu da se potreba za vezanošću
nastavlja na potrebu za hranom.
Agresivni motiv

• Agresivni motiv ogleda se u čovjekovoj težnji da se drugoj osobi namjerno nanese

fizička ili psihička bol.
• Berkowitz (1993) je razlikovao neprijateljsku od instrumentalne agresije.
• Neprijateljsko agresivno ponašanje proizlazi iz osjećaja bijesa te je usmjereno na
nanošenje boli i ozljede, dok je instrumentalno agresivno ponašanje usmjereno na
povređivanje druge osobe, ali u većem stepenu predstavlja sredstvo za ostvarenje nekog
cilja.
• Naučnici su nastojali da utvrde da li je agresivni motiv urođen ili stečen.
• Prema biološkom stajalištu, agresivno ponašanje povezano je sa biološkim stukturama i
hemijskim promjenama u mozgu.
• Podraživanje određenih hipotalamičkih područja i područja srednjeg mozga izaziva
određeno napadačko ponašanje.
• Istraživanja su ukazala da je agresivnost povezana i s viškom muškog spolnog hormona
testosterona.
• Ta povezanost testosterona i agresivnosti je ujedno i jedno od objašnjenja zašto su
muškarci više od žena skloni agresivnom ponašanju.
• S druge strane, postoje dokazi da i serotonin (kemijska tvar koja se prirodno izlučuje u
srednjem mozgu) ima inhibirajući učinak na impulzivnu agresiju.
• Kada se kod životinja prekine protok serotonina, često nastupa porast agresivnog
ponašanja, a Davidson i sar. (2000) utvrdili su kako nasilni kriminalci imaju nisku razinu
prirodno stvorenog serotonina. Istraživanja su ukazala i na pozitivnu povezanost između
agresivnog ponašanja i konzumiranja alkohola. Alkohol smanjuje socijalnu inhibiciju i čini
osobu otvorenom i slobodnom u komunikaciji s drugima, zatim sužava svijest te ometa
kognitivnu obradu podataka.
• Prema psihodinamskom stajalištu, agresivno ponašanje je neizbježna reakcija na svakodnevne
životne frustracije.
• Djeca kao i odrasli teže ispoljavanju agresije prema drugim ljudima, uključujući i svoje roditelje, jer
čak ni oni ne mogu uvijek udovoljiti svim njihovim zahtjevima.
• Međutim, bojeći se roditeljske kazne i gubitka ljubavi, djeca nauče potiskivati većinu agresivnih
poriva.
• Kumulirani agresivni porivi traže oslobađanje, pa se mogu usmjeriti na razbijanje stva riili, pak, u
kasnijem razvoju na nepoznate osobe.
• Prema ovom stajalištu, najbolji način sprečavanja štetne agresije je podsticanje njenih manje štetnih
oblika (npr. kroz humor, šale, sarkazam ili izražavanje negativnih emocija).
• Oslobađanje agresivnih impulsa psihoanalitičari nazivaju katarzom ili sigurnosnim ventilom.
• Neka istraživanja su ukazala da katarza dovodi do ugodnog smanjenja napetosti i smanjenja
vjerovatnosti budućih agresivnih reakcija (Doob i Wood, 1972), dok su druga ukazala da potiče još
veću agresiju (Geen i sar., 1975).
• Prema kognitivnom stajalištu, cjelokupno ponašanje čovjeka pod utjecajem je
vlastitih vrijednosti, načina interpretiranja situacije i vlastitog izbora.
• Vjerovatnost agresivnog ponašanja veća je za ljude koji vjeruju da je agresija nužna i
opravdana, a manja kod ljudi koji smatraju da je svaki oblik agresije neprihvatljiv.
• Jedna od kognitivnih teorija smatra da određeni događaji koji izazivaju emociju bijesa i
druga neprijatna osjećanja podstiču agresivno ponašanje.
• Međutim, agresivno ponašanje nije automatska reakcija već se javlja pod utjecajem
kognitivnih faktora.
• Na temelju vlastitih iskustava s agresivnim ponašanjem kao i na osnovu svoje
interpretacije tuđih motiva, ljudi odlučuju da li će ispoljiti agresivnost.
• Prema bihevioralnom stajalištu, agresivno ponašanje rezultat je učenja oponašanjem
roditelja, vršnjaka, nastavnika kao i modela koji posredstvom sredstava masovnih
komunikacija (televizije i interneta) prikazuju razne nasilničke oblike ponašanja.
• Mnoga istraživanja ukazala su da su djeca i odrasli koji gledaju nasilje u medijima
agresivnija u odnosu na one koji nisu izloženi gledanju nasilja u medijima (De Angelis,
1993; Liebert i sar., 1989).
• Djeca agresivno ponašanje mogu naučiti od roditelja i drugih odraslih osoba u svom
okruženju. Ako odrasli izjavljuju da se slažu s agresijom, i u frustrirajućim situacijama
razbijaju pokućstvo ili se međusobno tuku, djeca će po uzoru na njih naučiti da je agresija
uspješan način savladavanja frustracija.
• Vjerovatnost za pojavom agresivnog ponašanja je još veća ukoliko posmatrani model ne
bude kažnjen za svoje nasilničko ponašanje.
•
Motiv za samopotvrđivanjem

• Motiv za samopotvrđivanjem manifestuju se u čovjekovoj težnji da bude priznat od

strane sredine u kojoj živi. Razlikuje se više oblika motiva za samopotvrđivanjem:
motiv za prestižom ili ugledom, motiv za moći ili dominacijom, motiv za postignućem,
motiv za samostalnošću i motiv za samoaktualizacijom i stvaralaštvom. Nemogućnost
zadovoljenja ovog motiva može rezultirati pojavom osjećanja manje vrijednosti.

Motiv za prestižom ili ugledom manifestuje se u čovjekovoj težnji da se istakne u svojoj sredini, svojim
izgledom, znanjem, imovinom i sl. U nekim društvima ovaj motiv je jako izražen, dok se u drugim smatra
nedoličnim. Srodan i sličan ovom motivu je i motiv za moći ili dominacijom.
• Motiv za postignućem manifestuje se u čovjekovoj težnji da ostvari uspjeh u nekoj aktivnosti,
npr. u učenju, u profesiji, sportu itd.
• Među ljudima postoje velike individualne razlike u zastupljenosti ovog motiva.
• Neke osobe si zadaju visoke i zahtjevne ciljeve i jako se trude da ih ostvare, dok su drugi
uglavnom ravnodušni prema postignutim rezultatima.
• Na osnovu brojnih istraživanja utvrđeno ja da je razvoj ovog motiva pod utjecajem reagovanja
roditelja na dječiji školski uspjeh i neuspjeh. Ukoliko roditelji nagrađuju djetetov uspjeh i odaju
mu priznanje na taj način podstiču kod njega razvoj motiva za postignućem. Roditelji s jakom
motivacijom za postignućem podstiču kod svoje djece samostalno ponašanje, tj. pomažu im da
razviju ciljeve učenja, potiču ih na ustrajnost, samostalnost i radost u procesu učenja
(Ginsburg i Bronstein, 1993; Gottfried i sar., 1994). Izlažu djecu novim i stimulirajućim
doživljajima, nagrađuju ih za dobre ocjene i postignuti uspjeh igračkama ili novcem, a za slabe
ocjene se ljute i uskraćuju im neke povlastice. Djeca takvih roditelja često si postavljaju visoke
standarde, povezuju svoja postignuća sa vlastitim vrijednostima, tj. uspjeh pripisuju vlastitim
naporima, a ne slučaju ili utjecaju drugih ljudi (Dweek, 1990).
• Motiv za samostalnošću manifestuje se u čovjekovoj težnji da ima izvjesnu
samostalnost odlučivanja i ne bude pod stalnim nadzorom i praćenjem od strane drugih.

• Motiv za samoaktualizacijom ili samoostvarenjem manifestuje se u čovjekovoj

težnji za pronalaženjem i ostvarenjem svih sposobnosti i sklonosti kroz raznovrsne i
kreativne aktivnosti.
Motiv za sigurnošću

• Motiv za sigurnošću manifestuje se u čovjekovoj težnji za tjelesnom sigurnosti i

zdravljem, zatim bezbjednom okolinom te egzistencijalnom sigurnosti.
• Ovaj motiv je jako izražen kod djece, a manifestuje se u dječijoj težnji da bude voljeno
i paženo.
• Istraživanja su ukazala da nezadovoljenje dječije potrebe za osjećajem sigurnosti može
rezultirati negativnim posljedicama u kasnijem razvoju ličnosti, koje su praćene
nepovjerljivosti prema okolini, neprijateljskim odnosima prema drugima i agresivnosti.
Motiv za stjecanjem imovine

• Motiv za stjecanjem imovine manifestuje se u čovjekovoj težnji ka stjecanju

materijalnih dobara.
• Neki naučnici smatrali su da je ovaj motiv urođen i da predstavlja sastavni dio ljudske
prirode.
• Kao argument za to navode primjer djece koja još u djetinjstvu iskazuju ovaj motiv
kroz težnju za sakupljanjem različitih predmeta.
• Međutim, drugi naučnici smatraju da se ovaj motiv stječe, navodeći činjenicu da
postoji niz društava u kojima njihovi članovi ne teže ka stjecanju imovine.
• Zatim, ukazali su da dječije sakupljanje predmeta ne mora biti nužno povezano sa
motivom za stjecanjem imovine, već sa dječijom radoznalošću i željom za saznavanjem
novoga, zadovoljstvom bavljenja nekom aktivnosti itd.
SEKUNDARNI MOTIVI

• Prethodno opisani primarni motivi prisutni su kod većine ljudi koji pripadaju različitim
društvenim zajednicama. Za razliku od njih, zadovoljenje sekundarnih motiva nije
povezano sa ljudskom egzistencijom.
• Sekundarni motivi su individualni, tako da su kod nekih osoba prisutni, a kod nekih ne.
• Po svom porijeklu su stečeni, tj. svaka osoba ih stječe u toku svog individualnog
razvoja. Razlikuje se više sekundarnih motiva:

1. Različiti lični interesi koji se manifestuju kroz čovjekovu težnju da obraća pažnju na određene
objekte i sadržaje;
2. Različite lične sklonosti pod kojima se podrazumijeva aktivno bavljenjem poslovima i
aktivnostima shodno interesima i
3. Različiti lični stavovi, navike, osobine ličnosti itd.
HIJERARHIJA MOTIVA

• Čovjek može težiti ka zadovoljenju brojnih motiva, međutim nemoguće je da ih sve

zadovolji istovremeno. Zadovoljenje jednog motiva zahtijeva odricanje od ostalih
motiva, tako da čovjek bira motiv koji je trenutno jači i važniji.

• Američki psiholog Abraham Maslow (1943) koncipirao je teoriju motiva u kojoj je

ukazao na postojanje 5 vrsta motiva (fiziološke motive, motiv za sigurnosti, motiv za
ljubavlju i pripadanjem, motiv za samopoštovanjem te motiv za samoaktualizacijom ili
samoostvarenjem), koji se zadovoljavaju hijerarhijski ili po njihovoj snazi ili prioritetu.
Prema ovoj teoriji, motivi iz viših nivoa u hijerarhiji pojaviti će se u svijesti samo
ukoliko su zadovoljeni motivi s niže razine
• Na prvom nivou su fiziološki motivi (potreba za hranom, vodom, kiseonikom,
spavanjem, stabilnom temperaturom, izbacivanjem suvišnih tvari iz organizma te
senzornom stimulacijom), koji su od vitalnog značaja za život čovjeka. Ukoliko se
pojave istovremeno sa ostalim motivima, dobiti će prvenstvo. Među biološkim
motivima prioritet ima motiv žeđi, zatim motiv gladi, a potom ostali biološki motivi.
• Tek nakon što su zadovoljeni fiziološki motivi uslijediti će težnja ka zadovoljenju motiva
sigurnosti (potrebe za stalnošću, redom, poretkom, strukturom te predvidljivosti događaja u bližoj i
daljoj budućnosti).
• Najočigledniji je kod male djece, koja su bespomoćna i ovisna o drugim ljudima i okolini. Tako
naprimjer, plaču kad su ostavljena sama ili prepuštena drugim ljudima na koje nisu naučena, zatim
plaču i na jake i iznenadne pojave i podražaje.
• Maslow smatra da se mala djeca najbolje osjećaju i funkcionišu u uslovima u kojima postoji stalan
red i raspored događanja, jer im takvi uslovi omogućuju anticipaciju ili predviđanje događaja.
• Previše nesigurna okolina u kojoj nema potrebne sigurnosti kod djece razvija konfuziju i strah (npr.
nesloga među roditeljima, smrt jednog ili oba roditelja, roditeljska nebriga). K
• od odraslih ovaj motiv se manifestuje u strahu od bolesti, nesigurne budućnosti, nesreće te kroz
potrebu za radnom i finansijskom sigurnosti (npr. socijalno osiguranje, zdravstveno osiguranje,
sindikalno udruživanje i udruživanje s drugima u proizvodnji, zatim religiozni običaji i religiozna
udruženja).
• Usljed nemogućnosti zadovoljenja potrebe za sigurnošću, ne javlja se težnja ka zadovoljenju motiva
višeg reda.
• Kad je zadovoljen fiziološki motiv i motiv za sigurnosti uslijediti će težnja ka
zadovoljenju motiva za ljubavlju i pripadanjem, tj. težnja da se voli i bude voljen od
strane porodice, prijatelja, društva, rodbine, osobe suprotnog spola itd. Osoba traži
odnose s drugim ljudima na temelju odanosti, privrženosti i ljubavi. Zatim, traži svoje
mjesto u grupi kojoj pripada. Ljubav stvara kod pojedinca osjećaj vrijednosti, i bez nje
se osjeća bezvrijedno, prazno i odbačeno.
• Kada su potreba za ljubavlju i pripadanjem zadovoljene slijedi težnja ka zadovoljenju motiva za poštovanjem.
• Ovaj motiv se očituje u potrebi za samopoštovanjem i potrebi za poštovanjem od strane drugih.
• Potreba za samopoštovanjem ogleda se u čovjekovoj težnji da se percipira vrijednim, sposobnim, kompetentnim,
jakim, uspješnim i nezavisnim od drugih.
• Potreba da se bude poštovan od strane drugih uključuje čovjekovu želju i nastojanje da uživa reputaciju, status,
prestiž, priznanje, odlikovanje, prihvaćenost i divljenje od strane drugih. Prihvaćenost od strane drugih razvija kod
pojedinca osjećaj vrijednosti.
• Važnost zadovoljenja ili nezadovoljenja tih potreba, vrlo je važna za pojedinca, za njegovu dobrobit te normalno
funkcionisanje i razvijanje.
• Nezadovoljenje tih potreba dovodi do osjećaja nesposobnosti, neadekvatnosti, osjećaja slabosti i neprilagođenosti,
inferiornosti i besposmoćnosti. Takva percepcija može pojedinca obeshrabriti, baciti u stanje beznađa, poniženja i
beskorisnosti.
• Nasuprot tome, zadovoljenje tih potreba omogućuje ljudima da se osjećaju snažnim, sigurnim, sposobnim,
neugroženim, vrijednim, priznatim itd.
• Ukoliko su zadovoljeni prethodno navedeni motivi, uslijediti će i težnja ka
zadovoljenju motiva za samoaktualizacijom ili samoostvarenjem, koji se
manifestuju u čovjekovoj težnji ka ostvarenju vlastitih kapaciteta, potencijala i talenata.
Samoaktualizacije se može ostvariti na različite načine.
• Pod samoaktualizacijom se ne podrazumijeva samo umjetnički način izražavanja, već i
razni drugi oblici izražavanja (npr. neki nogometaš postiže samoaktualizaciju ukoliko
do maksimuma razvije svoje sposobnosti, neki roditelj ili majka ukoliko je podigla i
odškolovala svoju djecu, političar kada postigne maksimalan uspjeh u toj djelatnosti
itd.).
• Da bi se neki pojedinac samoaktualizirao mora u potpunosti biti otvoren za nove ideje i
doživljaje.
• Vrijednost i prepoznatljivost Maslowljeve teorije očita je u nekim životnim situacijama, a posebno
u razumijevanju potrošačkog ponašanja.
• Naprimjer, ako je neki pojedinac gladan i nema minimalnih sredstava za život sasvim je očito da
on neće osjećati potrebu da posjećuje pozorište ili koncerte, prati savremenu literaturu ili na bilo
koji drugi način osjeća potrebu ka samoostvarenju svoje ličnosti.
• Nausprot tome, pojedinac koji uspijeva zadovoljiti većinu svojih potreba, može osjećati i potrebu
za luksuznim predmetima koji mu i nisu tako neophodni.
• Međutim, u svakodnevnom životu može se primijetiti i odstupanje od navedene hijerarhije motiva.
• Naprimjer, pojedinac ugrožava vlastiti život kako bi pomogao nekoj nepoznatoj osobi. Zatim,
netko ko je jako motivisan za postizanje profesionalnog uspjeha prihvatiti će da bude usamljen. Na
taj način on zadovoljava potrebu za poštovanjem, dok zanemaruje potrebu za ljubavlju i
pripadanjem.
ZADOVOLJENJE I NEMOGUĆNOST ZADOVOLJENJA
MOTIVA

• Većinu svojih motiva ljudi zadovoljavaju bez izvjesnih poteškoća. Kada se motiv
zadovolji i ostvari cilj dolazi do oslobađanja napetosti, koju je izazvala nezadovoljena
potreba.
• Međutim, zadovoljenje cilja ne mora uvijek biti nužno praćeno smanjenjem napetosti,
kao na primjer u situacijama kada ostvareni cilj nije u skladu sa željama i potrebama
osobe.
• U takvim situacijama može se javiti i osjećaj nepotpunosti.
• Najčešće se javlja kad je motiv komplikovan, odnosno kada je postizanje cilja važnije
od zadovoljenja potrebe.
• Naprimjer, dječak koji želi da spasi svog psa koji se davi u rijeci, osjećati će izvjesnu
tenziju, jer mu je uskraćena mogućnost za iskazivanjem hrabrosti.
• Glavni trenutni efekt zadovoljenja motiva je redukcija tenzije, a time i usmjeravanje pažnje i
energije organizma na druge aktivnosti. Naprimjer, osoba nakon što zadovolji biološke motive,
težiti će ka ostvarenju viših motiva i ciljeva, kao i osoba koja nakon što zadovolji različite lične
motive teži ka zadovoljenju opšte društvenih značajnih aktivnosti.
• Psihologe je zanimalo i da li lako i uspješno zadovoljenje nekog motiva mijenja njegovu snagu i
značaj. U određenim situacijama taj motiv može postati jači nego li što je bio, a u nekim slabiji.
Ukoliko osoba doživljava samo minimum zadovoljenja većine motiva, dok jedan određeni motiv
lako zadovoljava, može uslijediti fiksiranost za taj motiv i njegovo lako javljanje.
• Naprimjer, čovjek koji ne može da zadovolji potrebu za ljubavlju, poštovanjem od strane drugih i
samopoštovanjem, ali može da zadovolji lako dominantnost nad drugima, pokazivati će stalno
težnju za dominacijom. Međutim, efekat čestog i lakog zadovoljenja motiva može izazvati i
zasićenost motiva i nezainteresovanost.
• Naprimjer, čovjek čija je potreba za ugledom zadovoljena neće težiti da se u svakoj situaciji
istakne ili, pak, čovjek čiji je motiv za afektivnom vezanošću zadovoljen neće i dalje težiti ka
uspostavljanju novih emocionalnih odnosa. Lako zadovoljenje motiva može dovesti i do
pretjeranog povećanja nivoa aspiracije, odnosno uvjerenja da se svaki cilj može lako ostvariti.
Frustracija motiva

• Ljudi nisu uvijek u mogućnosti da lako zadovolje svoje motive i ostvare cilj. U takvim
situacijama osjećaju frustraciju. Ometanje ili nemogućnost zadovoljenja motiva i
ostvarenja cilja može da bude uzrokovano mnogim barijerama. Prepreke postaju izvor
frustracije tek kad blokiraju postojeće motive. Te barijere mogu biti prirodne ili fizičke
(npr. zaključana vrata, teško osvojiv vrh, nepostojanje mosta ili čamca za prevoz itd.),
društvene (zakoni, religija i društveni običaji) i lične (nedostaci tjelesnih ili psihičkih
karakteristika ili nemogućnost odlučivanja u izboru između dva ili nekoliko ciljeva).
• Što se tiče fizičkih barijera čovjek ih većinom uspijeva premostiti zahvaljujući svojoj
inteligenciji, znanju i iskustvu. Jedinu poteškoću predstavlja gubitak vremena i odgađanje
zadovoljenja motiva i ostvarenja cilja.
• Uklanjanje društvenih barijera je znatno teže, jer se temelji na društvenim normama i
propisima, za čije kršenje može uslijediti teška i oštra kazna. Na primjer, roditelji zabranjuju
svojoj kćerki da se uda za mladića kojeg ona želi, ili pak, roditelji ne dozvoljavaju sinu da
odabere zanimanje koje želi.
• Lične barijere koje se odnose na fizičke i psihičke karakteristike pojedinca
predstavljaju najveću poteškoću u zadovoljenju motiva i ostvarenju cilja.
• Naprimjer, osoba koja je ispodprosječne inteligencije i visoko motivisana želi da
postane stručnjak u području hemije. Međutim, uprkos visokoj motivaciji i trudu ona
neće biti u mogućnosti da se bavi tim naučnim područjem, jer ne posjeduje potrebne
intelektualne sposobnosti. Također, osoba koja nije talentovana za crtanje, ulaže veliki
trud u učenju slikarskih vještina, ali uprkos tome ne postiže viši nivo od prosjeka, kao i
osoba koja je prosječno razvijenih psihomotornih sposobnosti, a želi da se bavi
profesionalno atletikom.
• U području ličnih barijera uzroci frustracija mogu biti i sukobi ili konflikti različitih
motiva. Situacija u kojoj se čovjek nalazi uslijed sukoba motiva naziva se konfliktna
situacija. Konflikti su najčešći i jedan od najpoznatijih uzroka svakodnevnih frustracija.
Vrste unutrašnjih konflikata

• Psiholog Kurt Lewin (1935) ukazao je na postojanje tri tipa konflikata različitih motiva:
konflikt dvostrukog privlačenja, konflikt dvostrukog odbijanja i konflikt istovremenog
privlačenje i odbijanja.

• Konflikt dvostrukog privlačanja prisutan je kada se osoba mora odlučiti između dva privlačna
cilja (slika 12.5). Naprimjer, mladić ne može da se odluči koju od dvije djevojke da zaprosi, ili
pak, koji od dva posla da prihvati. Većina ljudi smatra da je to jedan od najčešćih konflikata, pa
navode primjere: “Koji televizor kupiti, koji model auta, koje odijelo, cipele itd.” Što su dva cilja
sličnija po vrijednosti, konflikt će biti veći i osoba će teže donijeti odluku u izboru cilja. U ovoj
situaciji ravnoteža je nastabilna, tj. što se osoba više približava jednom cilju, njegova privlačna
snaga se povećava, dok privlačnost drugog cilja opada. To se može jasno uočiti ukoliko se pred
dijete na jednakoj udaljenosti stave dva kolača, a potom mu se kaže da izabere jedan. Dijete se u
početku koleba, ali ako mu se jedan kolač približi on će posegnuti za njim. U svakodnevnom
životu ovaj konflikt relativno se lako rješava i ne izaziva neke teže posljedice.
• Konflikt dvostrukog odbijanja prisutan je kada se osoba mora odlučiti između dva negativna cilja
(slika To je slučaj izbora manjeg od dva zla.
• Naprimjer, vojnik se plaši borbe i odlaska na ratište, ali se plaši i posljedica koje bi mogle uslijediti zbog
bjekstva.
• Ili pak, službeniku je data mogućnost da se odseli u filijalu koja se nalazi u drugom gradu, ili da da otkaz.
• U ovoj konfliktnoj situaciji osoba što je moguće duže balansira između dva negativna cilja. Odbojnost
negativnog objekta opada što je njegova udaljenost od osobe veća. Ukoliko se jedan korak odmakne od
jednog objekta, odbojna snaga tog objekta postaje slabija. To ga dovodi korak bliže drugom objektu čija
negativna snaga postaje veća i osoba je ponovo gurnuta natrag. Ukoliko se osoba ne potiče da riješi
konfliktnu situaciju ona bi mogla zauvijek ostati u dilemi između dva negativna rješenja.
• U nekim situacijama osobi je dato vremensko ograničenje, tj. mora donijeti odluku u određenom
vremenskom intervalu. Konflikt ove vrste ilustirira još jedan primjer. Osoba boluje od teške bolesti i
ljekari joj savjetuju operaciju, koja bi mogla ostaviti izvjesne posljedice. To je za osobu prvi negativni
cilj. U međuvremenu u razgovoru sa rodbinom i ostalima u svom okruženju zaključi da ljekari možda i
nisu u pravu i da bi se bolest mogla povući sama od sebe, pa je bolje ne podvrći se rizičnoj operaciji.
Međutim, ukoliko se ništa ne poduzme to bi moglo biti fatalno, što predstavlja drugi negativni cilj koji je
pun neizvjesnosti i straha. U ovakvim situacijama faza priklanjanja jednom ili drugom cilju često se
smjenjuje. Ovakve konfliktne situacije mogu kod ljudi izazvati i izvjesne psihičke poteškoće
• Konflikt istovremenog privlačenja i odbijanja javlja se u situacijama kada je jedan
cilj istovremeno privlačan i odbojan. Ovakav cilj naziva se i ambivalentnim ciljem.
Naprimjer, mladić želi da upiše studij medicine, ali je istovremeno svjestan da studij
dugo traje i zahtijeva velika materijalna ulaganja. Na izvjesnoj udaljenosti od ovog cilja
pozitivne i negativne sile balansiraju, a učinjeni korak bliže ili dalje primorava osobu
da se vrati u položaj ravnoteže. U svakodnevnom životu može se primijetiti da se ljudi
u ovakvim konfliktnim situacijama približe jednom cilju do određenog nivoa, ali se ne
usude ići dalje.
• Opisane su konfliktne situacije između dva cilja. Međutim, u svakodnevnom životu
prisutni su konflikti i između većeg broja ciljeva čije je rješenje znatno komplikovanije
i može da traje znatno duže.
Posljedice frustracije

• Posljedice frustracija nastalih usljed nemogućnosti zadovoljenja motiva mogu biti

konstruktivne i destruktivne.
• Prilikom ostvarenja određenih ciljeva u svakodnevnom životu uobičajno je da svaki
čovjek nailazi na izvjesne barijere ili smetnje.
• One ne moraju uvijek rezultirati destruktivnim ili negativnim posljedicama, već
naprotiv mogu rezultirati konstruktivnim posljedicama koje podstiču pozitivan razvoj
ličnosti.
• Tako naprimjer, student koji nije položio ispit više će se spremati za drugi ispitni
termin. Ukoliko je prepreka suviše jaka i dodatno ulaganje napora ne urodi plodom
osoba će tražiti druge načine za uklanjanje barijere
• Naprimjer, može cijelu situaciju sagledati na nov način kako bi pronašla druga sredstva za
ostvarenje cilja.
• Pojačana tenzija joj pomaže da rasvijetli određene dijelove situacije koje ranije nije primjećivala.
• Tako n primjer, učenik koji ne može riješiti zadatak iz matematike jednim postupkom, tražiti će
drugi ili bolji postupak za njegovo uspješno rješavanje.
• U frustrirajućim situacijama osoba može izvršiti i zamjenu ciljeva, tj. neki teže ostavrljivi cilj
može zamijeniti sa lakše ostvarljivim ciljem. Također, učenik koji ne može da se istakne u
učenju, nastojati će se istaći u sportu. Ukoliko pojačani napor, promjena sredstva za ostvarenje
cilja i zamjena ciljeva ne pomognu u rješavanju frustrirajuće i konfliktne situacije, u tom slučaju
osoba može ponovo redefinisati situaciju.
• Redefinisati situaciju znači proširiti percipiranost konteksta specifične situacije, tj. izvršiti
promjenu u percipiranosti vlastite ličnosti, promjenu u identifikaciji sa grupama i promjenu u
stavovima i vrijednostima.
• Ukoliko prethodno navedni konstruktivni oblici traženja rješenja za zadovoljenje cilja ne rezultiraju
uspjehom, tenzije se povećavaju i nastaju destruktivne posljedice frustracija. Razlog tome je više
faktora.
• Usljed povećane mobilizacije energije može se desiti da ličnost izgubi snagu.
• Zatim, usljed ekstremne tenzije može doći do pojave snažnih emocija i kognitivnog sužavanja svijesti, što
sputava osobu za pronalaženjem drugih mogućnosti za ostvarenje cilja.
• Kako će osoba reagovati na zadanu frustrirajuću situaciju zavisi i od njenog tolerancionog praga na
frustracije.
• Neka ličnost može doživjeti frustraciju u znatnom stepenu i trajanju, ne ispoljiti znakove
dezorganizovanosti te vršiti realistične izbore prilikom traganja za ciljem, dok će druga u istoj situaciji
postati emocionalno uznemirena i nesposobna da se na konstruktivan način bori s problemom. Tolerancija
na frustracije nije fiksiran kvantitet tenzije, već promjenjiv i zavisi od ličnosti i situacije.
• Naprimjer, u jednoj situaciji osoba može da izdrži mnogu veću tenziju nego u drugoj. Ponašanje u
frustirajućoj situaciji prvenstevno zavisi od prethodnog iskustva ličnosti i anticipacije budućih događaja.
Zbog toga, dvije različite osobe u istoj situaciji mogu ispoljiti različitu toleranciju na frustracije. Kada nivo
tenzije jednom dostigne ili prevaziđe kritičnu tačku nesposobnosti tolerancije, može se javiti nekoliko
štetnih posljedica frustracije: agresivno ponašanje, bjekstvo iz situacije i dezorganizovano ponašanje.
• Jedan od najzapaženijih destruktivnih efekata frustracije je agresivno ponašanje.
• Ako je osujećeno postizanje cilja javlja se emocija bijesa, što predstavlja samo jedan aspekt ispoljene
agresivnosti.
• U najjednostavnijom obliku, agresivnost se u frustrirajućoj situaciji može manifestovati kroz direktan
napad na barijeru, i u tom slučaju predstavlja adaptivno ponašanje. Međutim, u većini slučajeva
agresivnost postaje suviše intenzivna, izmiče kontroli i sprečava osobu da na efikasan način savlada
prepreku.
• U nekim situacijama frustracija ne mora biti uzrokovana identifikovanom potrebom, već može da
bude posljedica nedostatka ili gubitka, ili pak, sukoba dva motiva. U takvim situacijama nema jasnog
objekta, koji bi se napao, pa se agresija može prenijeti na druge objekte koji nisu povezani sa
frustracijom tzv. generalizacija agresije.
• Ta generalizacija agresije postaje veća ukoliko je intenzivnija frustracija i njeni izvori nejasniji i
nedostupniji. U određenim situacijama osoba ne može direktno da ispolji agresivnost prema izvoru
frustracije. Na primjer, dijete ne smije ispoljiti agresiju prema ocu koji ga frustrira. Zatim, ukoliko su
društvene norme izvor frustracije ni u tom slučaju osoba ne smije direktno ispoljiti agresivnost. U
takvim situacijama, agresivnost se ne usmjerava ka opaženom izvoru frustracije, već se često
usmjerava na neko drugo mjesto, na potpuno nedužne objekte ili osobe.
• Svaka frustracija ne mora nužno kod pojedinca izazvati agresivnost. Tako naprimjer, u
nekim frustrirajućim situacijama osoba može da ispolji tendenciju ka bjekstvu iz
frustrirajuće situacije.
• Bjekstvo može privremeno da dovede do popuštanja ekscezivne tenzije, ali je u suštini
destruktivan akt jer sprečava osobu u postizanju cilja. Bjekstvo može biti samo
privremeno, dok osoba ne riješi konflikt.
• Reakcije bježanja od raznih frustracija i konflikata mogu poprimiti drastične i bizarne
forme i utjecati na opštu prilagođenost određene osobe. Iako ne postoji uvijek isti
redoslijed negativnih reakcija koje se javljaju u frustrirajućim situacijama, opšta je
pojava da se prvo javljaju agresivne reakcije, a potom reakcije izaražene bjekstvom.
Ukoliko ne dođe do reakcije bjekstva, može se javiti i dezorganizovano ponašanje.
• Do kog nivoa će biti izraženo dezorganizovano ponašanje u frustrirajućim situacijama
zavisi od intenziteta same frustracije.
• Ako je frustracija umjerene težine, pad u stepenu organizacije ponašanja biti će blag,
dok sa porastom intenziteta frustrirajuće situacije dolazi i do porasta dezorganizovanog
ponašanja praćenog gubitkom kontrole i adaptiranosti.
• Oblici dezorganizovanog ponašanja u frustrirajućim situacijama očituju se kroz
rigidnost, krutost i učestalo korištenje istih i nefunkcionalnih načina rješavanja
frustrirajućih situacija.
Primjena odbrambenih mehanizama u frustrirajućim situacijama

• Na odbrambene mehanizme ličnosti ukazao je tvorac psihoanalize Sigmund Frojd.

• Odbrambeni meganizmi ličnosti koriste se na nesvjesnom nivou, i imaju za cilj da
zaštite ego ili čovjekovo “ja” od osjećaja anksioznosti i inferiornosti u frustrirajućim
situacijama.
• U psihološkoj literaturi navodi se više odbrambenih mehanizama ličnosti:
racionalizacija, projekcija, represija ili potiskivanje, reaktivna formacija, identifikacija,
kompenzacija, sublimacija, regresija, maštanje ili dnevno sanjarenje, negacija,
povlačenje i osamljivanje te fiksacija.
• Racionalizacija je odbrambeni mehanizama u kojem osoba vlastiti neuspjeh ili kršenje moralnih principa objašnjava
iskonstruisanim ili lažnim razlozima, opravdavajući na taj način sebe i svoje postupke.
• Stvarne razloge neuspjeha ne navodi, jer bi na taj način priznala vlastitu inferiornost i bila osuđena od strane okoline.
• Racionalizirajući svoje postupke osoba ne obmanjuje samo okolinu, već i samu sebe.
• Naprimjer, student koji neuspjeh na ispitu objašnjava odsustvom sreće ili nedostatkom vremena za učenje, a ne
vlastitom nesposobnošću racionalizira svoj neuspjeh.
• U literaturi se navode dva simbolički predstavljena tipa racionalizacije: tipa “kiselo grožđe” i “slatki limun”.
Frustrirana lisica iz basne koja nije u mogućnosti da dohvati grožđe zbog njegove visine, reći će da je ionako kiselo.
• Na sličan način, i ljudi koji nisu u mogućnosti da ostvare neki cilj govore da cilj nije vrijedan i da im do njega nije
stalo.
• Naprimjer, čovjek koji je otpušten s posla kaže da je taj posao vrlo zahtjevan i neprofitabilan ili, pak, djevojka koja
želi da posjeduje skupocjenu haljinu za koju nema novaca, navodi da ionako nema prikladnu priliku za koju bi je
odjenula. Istu funkciju ima i racionalizacija tipa “slatki limun”, u kojem osoba umjesto važnog i značajnog cilja
postiže manje vrijedan cilj, a potom tu vrijednost veliča. U blažem obliku racionalizacija ima zaštitnu funkciju i
pomaže osobi da se izbori s osjećajem anksioznosti.
• Međutim, u ekstremnim oblicima racionalizacija može dovesti do težeg neuspjeha i realističnog udaljavanja od
frustrirajuće situacije.
• Jedan od prepoznatljivih načina odbrane od anksioznosti je i projekcija.
• Projekcija je proces pripisivanja drugima vlastitih neprihvatljivih impulsa, stavova,
mišljenja, vjerovanja i ponašanja.
• Naprimjer, djevojka nesvjesna svojih duboko potisnutih seksualnih impulsa, u svakom
momku vidi kandidata koji će je zavesti.
• Djevojka koja svoje neprijateljske impulse prepoznaje u drugim ljudima koji je mrze ili
proganjaju, također koristi projekciju. Suština projekcije je kognitivno iskrivljavanje
praćeno preusmjeravanjem karakteristika vlastitog „ja“ na druge objekte.
• Represija ili potiskivanje je odbrambeni mehanizam u kojem osoba iskustva koja izazivaju
anksioznost potiskuje iz svijesti u podsvijest. Neke motive koje su u suprotnosti sa etičkim
principima društva kao i sa vlastitim principima osoba potiskuje da ne bi doživjela osjećaj
krivice. Tako naprimjer, djevojka snažnu seksualnu želju potiskuje, jer je u suprotnosti sa
vladajućim moralnim principima. U osnovi, represija oslobađa osobu anksioznosti, ali ne
smanjuje napetost u organizmu. Motivi koji su snažni, potiskivanjem ne prestaju da djeluju,
već se pojavljuju u skrivenoj formi kroz snove, šale, govorne pogreške i sl.

• Reaktivna formacija je odbrambeni mehanizam ličnosti koji je najbliže svijesti, a koji se

manifestuje kroz izražavanje suprotnih ponašanja i osjećanja od doživljenih. Na primjer,
pretjerana ljubaznost prema nekoj osobi može da u svojoj osnovi krije prezir, antipatiju ili
strah. Ili pak, majka koja iskazuje izrazitu zabrinost prema svom djetetu, na taj način može
prikriti potisnuto neprijateljstvo prema njemu. Reaktivna formacija pomaže osobi da njene
potisnute želje na izađu na vidjelo.
• Osoba može da ublaži ili izbjegne svoju anksioznost i identificirajući se sa drugim osobama ili
grupama. U tom slučaju osoba koristi odbrambeni mehanizam identifikacije.
• Naprimjer, osoba koja pati od ličnog neuspjeha može da ublaži taj osjećaj identificirajući se sa
uspjehom drugih. Identifikacija je česta kod odraslih i djece.
• Djeca se često identifikuju sa svojim roditeljima, tj. vrijednost i status roditelja prikazuju i
doživljavaju kao vlastitu snagu i vrijednost.
• I kod odraslih je česta identifikacija s pojedincima i grupama. Uslijed identifikacije sa grupom
pojedinac se osjeća jačim, ublažava se osjećaj krivice i anksioznosti. Identifikacija može da ima
veću ili manju adaptivnu vrijednost, što zavisi od okolnosti.
• Ukoliko identifikacija omogućuje pojedincu stjecanje sigurnosti, pomoći će mu u prilagođavanju.
Međutim, pretjerano oslanjanje na identifikaciju može udaljiti osobu od realnog suočavanja s
problemskom situacijom. Tako na primjer, identifikacija sa asocijalnim osobama ili grupama može
rezultirati ozbiljnim poteškoćama u prilagođavanju osobe. U nekim situacijama može se javiti i
identifikacija sa pojedincima ili grupama koji ugrožavaju osobu.
• U odbrambene mehanizme ličnosti spadaju i kompenzacija i sublimacija.
• Kompenzacija se sastoji u zamjeni teže ostvarljivih ciljeva sa lakše ostvarljivim ciljevima. Naprimjer,
učenik koji ne može da postigne zadovoljavajući uspjeh u školi, nastojati će ostvariti uspjeh u nekom
sportu. Ili pak, djevojka koja se ne ističe ljepotom, nastojati će se istaknuti lijepim odijevanjem ili
obrazovanjem.
• Kompenzacija ne predstavlja odbrambeni mehanizam ličnosti ukoliko mu osoba pristupa svjesno, tj.
priznaje sama sebi da je novi cilj zamjena za cilj koji nije uspjela ostvariti. U tom slučaju kompenzacija
nastaje kao reakcija na frustraciju. Jedna vrsta kompenzacije je i sublimacija.
• Sublimacija je odbrambeni mehanizam pomoću kojeg ego nepoželjne ili zabranjene impulse kanalizira
u društveno poželjne aktivnosti. Naprimjer, agresivni motiv može biti sublimiran u postizanje
vrhunskih sportskih rezultata, kao i seksualni impulsi u umjetnička djela, ples i humor. Psihoanalitičati
tvrde da su sve društveno priznate djelatnosti, kao naprimjer, umjetničko i naučno stvaralaštvo
sublimacija za nezadovoljeni seksualni motiv. Međutim, mnoga istraživanja su ukazala na
neopravdanost tih tvrdnji u velikom broju slučajeva. Sublimacija, također ne predstavlja odbrambeni
mehanizam ličnosti ukoliko osoba svjesno pristupa zamjeni ciljeva.
• Jedan od čestih odbrambenih mehanizama ličnosti je i regresija. Sastoji se u vraćanju
sa zrelijeg na primitivni i nezreli način ponašanja.
• Naprimjer, dijete školskog perioda usljed nemogućnosti zadovoljenja neke želje,
počinje da plače i baca se na pod kao dvogodišnje dijete.
• Tako i odrasla osoba usljed nemogućnosti zadovoljenja nekog motiva počinje da psuje i
vrišti. Ovim mehanizmom služi se i mlada žena koja uslijed nemogućnosti da uspješno
savlada bračne probleme bježi majci ili prijeti da će joj se vratiti, kako bi dobila zaštitu
od majke koju je imala u djetinjstvu.
• Pojedinac koji koristi odbrambeni mehanizam maštanja ili dnevnog sanjarenja umjesto da
svoje želje i motive zadovolji realnom aktivnošću, on mašta ili zamišlja da su oni ostvareni.
Ovom mehanizmu odbrane podliježu djeca i odrasli. Djeca maštaju o ljubavi, pažnji,
slatkišima, igračkama i sl. Mladi maštaju o neobičnim podvizima kojima će impresionirati
okolinu, velikim ličnim uspjesima i slavi. Ovaj odbrambeni mehanizam ukoliko se umjereno
koristi može pomoći osobi u očuvanju samopoštovanja, međutim ukoliko se učestalo koristi
nepovoljno će djelovati na prilagođenost osobe, udaljiti je od realnosti i pružiti prividno
osjećanje “uspjeha”.

• Negacija je jedan od najprimitivnijih odbrambenih mehanizama ličnosti, koji se manifestuje u

odbijanju pojedinca da se suoči s realnom životnom situacijom. Na primjer, pojedinac koji
boluje od teške bolesti poriče da je bolestan i ne želi da uzima lijekove. Ili na primjer, osoba
koja odbija da prihvati smrt voljene osobe također pribjegava ovom mehanizmu odbrane.
• Osoba koja pribjegava korištenju odbrambenog mehanizma povlačenja potpuno odustaje i
izbjegava suočavanje s frustrirajućom situacijom. Za razliku od ostalih odbrambenih mehanizama,
isključena je bilo koja mogućnost rješavanja problemske situacije. Na primjer, student napušta
fakultet, jer više ne može da se suočava sa strahom od neuspjeha. Ili adolescent bježi od kuće, jer ne
želi da se suoči sa zahtjevima roditelja. U nekim situacijama osim što se povlači, osoba se može
osamljivati i izolirati od ljudi koji bi mogli da pobude sjećanja i konfliktna osjećanja.

• Jedan od karakterističnih odbrambenih mehanizama je i fiksacija, tj. uporno ponavljanje jednog

načina reagovanja na frustracije koji ne dovodi do rješenja. Na primjer, osoba uporno traži neki
predmet u istoj ladici iako je utvrdila da ga nema u njoj.

• Odbrambeni mehanizma pomjeranje zasniva se na pomjeranju agresije nastale uslijed neuspjeha ne

prema izvoru frustracije, već prema nekom drugom objektu ili osobi. Na primjer, dijete čije je uzrok
frustracije majka svoju agresiju usmjerava prema mlađem bratu ili drugu.
• Kojem će odbrambenom mehanizmu ličnosti osoba pristupiti zavisi od karakteristika frustrirajuće
situacije kao i karakteristika ličnosti. Na primjer, neke situacije su pogodnije za racionalizaciju, druge za
povlačenje itd. Zatim, ista situacija može da izazove različite odbrambene reakcije kod različitih ljudi.
Mehanizmi koje ličnost najčešće koristi čini karakterističan aspekt njene ličnosti. Postoji tendencija da
mehanizmi koji su u prošlosti imali više uspjeha u ftustrirajućim situacijama koriste i u budućim
situacijama.

• Na osnovu prethodno navedenog, može se uočiti da odbrambeni mehanizmi mogu da imaju korisne i
štetne efekte na prilagođenost osobe. Odbrambeni mehanizmi ličnosti su u suštini korisni, jer ublažavaju
anksioznost održavaju i povećavaju samopoštovanje, što ujedno pomaže osobi da se zaštiti od budućih
izvora strepnje ili anksioznosti. Međutim, dugotrajno i intenzivno korištenje nekih odbrambenih
mehanizama ličnosti može djelovati štetno na prilagođenost osobe. Na primjer, povlačenje sprečava osobu
da se uspješno bori s frustrirajućom situacijom, a potiskivanje je udaljava od problemske situacije. Kada
odbrambeni mehanizmi ne pomažu osobi u ublažavanju osjećaja anksioznosti mogu se javiti razne vrste
akutnih psihičkih poremećaja.