SVEUČILIŠTE MEĐUNARODNO LIBERTAS

Geopolitika u 21. stoljeću

Kolegij: Geopolitika
Pripremila: doc. dr.sc. Jadranka Polović
  U okolnostima posthladnoratovskih geopolitičkih
odnosa, oblikovanih višedimenzionalnim procesima
globalizacije, osobito ubrzanim razvojem informacijsko
komunikacijskih tehnologija, međunarodna je zajednica
postala suočena s novim tipovima sigurnosnih prijetnji –
Sigurnosni razgranatim aktivnostima organiziranog kriminala i
međunarodnih terorističkih skupina, regionalnim
izazovi nakon etničkim konfliktima, oružanim sukobima,
hladnog rata nekontroliranim migracijama, posljedicama klimatskih
promjena, kao i širenjem infektivnih bolesti. Svi
navedeni sigurnosni izazovi naglasili su globalni
karakter suvremene sigurnosti, te narastajuću
međuovisnost svih aktera u međunarodnim odnosima.
  Pad Berlinskog zida, 1989. godine koji je simbolično
označio završetak hladnog rata i nestanak blokovski
podijeljene Europe, dezintegracija Sovjetskog Saveza,
kao i stvaranje velikog broja novih država koje su
odlučno proklamirale demokratske vrijednosti zapadnih
SAD kao društava, izmijenili su geopolitičku sliku svijeta i
odnose snaga u međunarodnim odnosima.
globalna  Sveobuhvatnim slabljenjem Sovjetskog Saveza, a nešto
supersila kasnije i njegovim potpunim urušavanjem, Sjedinjene su
Države na svjetskoj političkoj sceni zauzele poziciju
globalnog lidera te kao jedina politička, vojna i
gospodarska supersila, nizom diplomatskih, ali i vojnih
postupaka nastojale usmjeriti daljnji razvoj
međunarodnih odnosa.
  Naime, tektonske političke i društvene promjene koje su
obilježile novu fazu međunarodnih odnosa zahtijevale
su i izgradnju sasvim drukčije strukture međunarodne
SAD kao zajednice u kojoj je većina zemalja „pobjedničkog
globalna Zapada“ očekivala upravo od Sjedinjenih Američkih
Država da predvode u rješavanju mnogobrojnih
supersila sigurnosnih i geopolitičkih izazova, različitih po svom
intenzitetu i sadržaju.
  Ugledni američki politički kolumnist, Charles
Krauthammer (1950.-2018.), u svom je često citiranom
članku Unipolar moment, objavljenom 1990. u Foreign
Affairs (Krauthammer, 1990) objavio zanimljivu tezu -
završetkom hladnog rata dotadašnji bipolarni svijet
postao je unipolaran, a u središtu novog svjetskog
poretka našle su se Sjedinjene Države kao globalna
Unipolar supersila.
moment  Iako se krajem 1980-tih činilo da se na svjetskoj
političkoj sceni javljaju novi rivali, poput gospodarski
snažnih država - Japana, Njemačke kao i ujedinjene
Europe, čak i Kine, prvi Zaljevski rat (Pustinjska oluja
1990.-1991.) u kojem su SAD predvodile koalicijske
snage pokazao je da ekonomsku moć nije uvijek lako, a
niti moguće pretvoriti u globalni geopolitički utjecaj.
  Stoga je postalo očito da je unipolarnost SAD-a
određena njihovom snažnom vojnom, gospodarskom,
diplomatskom kao i političkom moći.
 Prema Krauthammeru, Ujedinjeni narodi su nakon
raspada blokovskih struktura tek formalna institucija
koja nije u mogućnosti jamčiti svjetski mir što
posljedično stavlja SAD u poziciju svjetskog hegemona.
Unipolar Živimo unipolarni trenutak u kojem svjetska moć
moment počiva u koherentnom i dominantnom entitetu -
zapadnom savezu predvođenom Sjedinjenim Američkim
Državama, zaključio je autor.
 (Krauthammer Charles, The Unipolar Moment, Foreign
Affairs, Vol.70, No.1, America and the World 1990/91,
str. 23-33)
  Novi svjetski poredak kao postideološko doba, vrlo
optimistično je najavio Francis Fukuyama (Fukuyama,
1989) svojom tezom o kraju povijesti, definitivnom
trijumfu zapadne liberalne demokracije koja u
posthladnoratovskom svijetu postaje dominantan
Francis politički svjetonazor koji će se nezaustavljivo proširiti
Fukuyama: na veći dio svijeta.
 Jedan od najpoznatijih američkih političkih teoretičara,
The End of ugledni profesor međunarodnih odnosa na Sveučilištu
History, 1989 Stanford obnašao je brojne akademske kao i političke
funkcije - bio je član Odjela političkih znanosti Rand
Corporation; kao savjetnik State Departmenta
specijalizirao se za pitanja Bliskog istoka i Euroazije;
bio je član izaslanstva SAD-a na egipatsko-izraelskim
pregovorima o palestinskoj autonomiji.
  Fukuyama, angažiran u savjetodavnim odborima
vodećih američkih think tankova poput Rand
Corporation i New America Foundation, zaklade
National Endowment for Democracy (NDI) i
časopisima The American Interest i Journal of
Francis Democracy, sveučilišni je profesor s izrazitim
Fukuyama: utjecajem na američku posthladnoratovsku
The End of geopolitičku misao, ali i praksu.
History, 1989  U njegovom znanstvenom fokusu su pitanja
ljudskih prava i demokracije, međunarodni politički
i ekonomski odnosi kao i znanstvena futurologija
globalnih društvenih zbivanja koja je snažno
zastupljena u većini njegovih članaka i knjiga.
  Iako je njegov znanstveni opus iznimno obiman, njegov
esej „Kraj povijesti“ (The End of History) (Fukuyama,
F. (1989). The National Interest, No.16, Summer 1989,
The Nixon Center, Washington D.C.) objavljen u
časopisu „The National Interest“, 1989. godine presudno
Francis je utjecao na oblikovanje znanstvenog pristupa koji je
Fukuyama: afirmirao dominaciju Zapada, odnosno političkog
sustava liberalne demokratske tradicije.
The End of
 Članak je uzburkao akademsku zajednicu te izazvao
History, 1989 burne rasprave, nakon čega je Fukuyama, 1992. godine,
objavio knjigu „Kraj povijesti i posljednji čovjek“
(Fukuyama, 1992) (Fukuyama, Francis (1992). The End
of History and the Last Man, Free Press, Newyork) koja
je doživjela više od 20 inozemnih izdanja.
  Prema autoru, zapadni model liberalne demokracije
neokrnjen je preživio više od stoljeća te zadržao svoje
mjesto u politici unatoč usponu alternativnih sustava
Francis vlasti. Naime, liberalna je demokracija nadživjela
monarhizam, fašizam i komunizam te postala izbor
Fukuyama: političkog sustava za većinu naroda u
The End of posthladnoratovskom razdoblju.
History,  Fukuyamina središnja teza jest da se ljudska povijest
kreće prema stanju idealizirane harmonije koje je
1989 moguće postići kroz mehanizme liberalne demokracije
koji osiguravaju rješenja za pitanja zaštite ljudskih prava
i sloboda. Alternativni politički i ekonomski model koji
u tom smislu može konkurirati liberalnoj demokraciji
jednostavno ne postoji, navodi autor.
  Stoga, poštivanje ljudskog dostojanstva predstavlja
temelj liberalne demokracije, riječ i o univerzalnoj
vrijednosti za čovječanstvo.
 Fukuyama navodi i druge prednosti liberalne
Francis demokracije koja afirmira ekonomski razvoj i visoke
razine znanstvenih i tehnoloških dostignuća. Krajem 20.
Fukuyama: stoljeća liberalne ideje udružene sa slobodnim tržišnim
The End of gospodarstvom postale su privlačne čak i Rusiji kao i
Kini. Stoga je "kraj povijesti" istovremeno i "kraj
History, 1989 ideološke evolucije čovječanstva," zbog čega je u post
hladnoratovskom razdoblju uspostavljen širok i značajan
konsenzus o legitimnosti liberalne demokracije i
mogućnosti njene univerzalne primjene kao "konačnog
oblika ljudske vladavine."
  U knjizi Izvan kontrole: globalna previranja uoči 21.
stoljeća, Zbigniew Brzezinski upozorio je na
promijenjenu prirodu međunarodne politike koju sve
Francis više obilježava "rastuća tendencija ideološkog
usklađivanja" u svijetu u kojem supranacionalni
Fukuyama: kapitalizam postaje univerzalan društveni sustav te je za
The End of Ameriku razumijevanje posljedica takve promjene
nužno za proces vanjskopolitičkog odlučivanja.
History, 1989
 Brojna očekivanja od Amerike stvorila su uvjerenje da
se oblikuje međunarodni konsenzus koji bi mogao
postati općevažeća moralna norma.
  Pojam novi svjetski poredak (new world order) ušao je u
široku upotrebu kada ga je američki predsjednik George
Bush, 1990. g., po prvi put upotrijebio tijekom svog
govora u Kongresu. Novi svjetski poredak bitno je
obilježen procesom globalizacije kao najdominantnijom
odrednicom posthladnoratovskog svijeta te globalnom
dominacijom SAD-a koje povratno snažno determiniraju
Novi svjetski globalizacijske procese.
poredak  Iako ne otklanja mogućnost tenzija, pogotovo u
zemljama Trećeg svijeta, koji mogu ograničiti domete
novog harmoničnog svjetskog poretka, Fukuyama ipak
vjeruje da će u modernom svijetu dominirati ekonomski
odnosi u kojima ne postoje ideološke osnove za sukob
između naroda, stoga i uporaba vojne sile postaje manje
legitimna.
  Ipak, početkom 1990-tih, zahuktala globalizacija
ubrzano transformira ulogu nacionalne države čiji se
suverenitet sužava pri čemu raste utjecaj
transnacionalnih korporacija, međunarodnih institucija i
organizacija, osobito financijskih, vojno-političkih i
Novi svjetski gospodarskih saveza te civilnog društva.
 Iako nacionalne države ostaju središnji subjekti
poredak međunarodnih odnosa, rastući utjecaj navedenih aktera
čija se moć ne zasniva na prisili već upravo na
usavršenoj logici ekonomske moći i globalnog
djelovanja, bitno ograničava njihovu ulogu.
  Ulrick Beck navodi da se u odnosu svjetskog
gospodarstva i države počinje odvijati meta-igra moći
pri čemu vojni potencijal nacionalne države gubi
značenje dok njene političke odluke, unutrašnju i
vanjskopolitičku stabilnost, zapravo posreduje svjetsko
Globalizacija tržište.
 Prema Josephu Stiglichu (Stiglich, 2009:14)
globalizacija je područje u kojem se oko temeljnih
vrijednosti odvijaju neki od glavnih društvenih sukoba
pri čemu je sukob oko uloge države i tržišta jedan od
najvažnijih.
  Globalizacija utječe na stvaranja novog
koncepta politike u kojem je tradicionalna uloga
nacionalnih država ograničena djelovanjem
globalnog kapitalizma, širenjem svijeta bez
granica, uz rastući utjecaj međunarodnih,
Globalizacija nadnacionalnih institucija i organizacija,
nevladinih organizacija, te oblika regionalnog i
globalnog upravljanja (Manfred B. Steger, 2009:
58-68)
  Postrevolucionarna, epohalna transformacija
nacionalnog i internacionalnog:
 mijenja paradigmu klasične teorije moći i vlasti
 ubrzano transformira ulogu nacionalne države
koja gubi suverenitet
Globalizacija  rast utjecaja transnacionalnih korporacija,
međunarodnih institucija i organizacija,
financijskih, vojno-političko-gospodarskih
saveza, te civilnog društva. (Ulrik Beck,
2004:89)
  Pokretačka snaga globalizacijskih procesa /
usmjeravaju djelovanje drugih moćnih globalnih
aktera:
 međunarodnih financijskih institucija (MMF-a,
SAD i WB, WTO-a i EBRD-a)
 transnacionalnih korporacija čiji interesi
globalizacija povratno, utječu na oblikovanje
vanjskopolitičkih koncepcija američkih
predsjednika (vojno-industrijski kompleks)
 međunarodnih gospodarskih i vojno-političkih
saveza (Europske unije i NATO-a).
  U odnosu svjetskog gospodarstva i države
odvija se meta-igra moći / vojni potencijal
nacionalne države gubi značenje / njene
političke odluke, unutrašnju i vanjskopolitičku
Ulrik Beck o stabilnost posreduje svjetsko tržište
globalizaciji  „Globalizacijski procesi ograničili su
sposobnost nacionalne države da kontrolira
tokove kapitala, ali i da odgovori na izazove sve
većih i raširenijih društvenih nejednakosti i
nesigurnosti“
  Znanstveni i tehnološki napredak znatno je doprinio
vremenskoj i prostornoj kompresiji svijeta te tako i
novom geopolitičkom poimanju suverenosti i granica.
 Fukuyamina geopolitička promišljanja o „kraju
povijesti“ nesumnjivo se nastavljaju na teze kanadskog
teoretičara medija Herberta Marshalla McLuhana
Global village (1911.-1980.) koji je svojim konceptom medijske
transformacije svijeta u „globalno selo“ najavio i „kraj
geografije“. „Kraj povijesti“ i „kraj geografije“ trebao je
posljedično, raspadom bipolarnog poretka, dovesti i do
kraja geopolitike.
  Pred kraj hladnog rata, diskurs globalne moći, teritorija i
ekonomije dobio je na značaju. U kontekstu novih
promišljanja, američki profesor i strateg, Edward
Nikolae Luttwak, uvodi pojam geoekonomije koji je
uskoro postao općeprihvaćen.
 U članku From Geopolitics to geoeconomy: Logic of
Geoekonomija Conflict, Grammar of Commerce iz 1990. objavljen u
dvomjesečniku The National Interest, autor navodi da su
vojne metode zamijenjene trgovinom. U Luttwakovoj
interpretaciji, to je podrazumijevalo prijelaz od
hladnoratovskih ideoloških i vojnih nadmetanja koji su
bili u sferi geopolitike prema trgovini i tržišnoj geomoći,
odnosno geoekonomiji.
  Posthladnoratovski međunarodni odnosi ipak se neće
temeljiti na potpuno slobodnom tržištu kojim upravlja
samo vlastita neteritorijalna logika, zaključuje Luttwak.
Zbog toga, buduća nadmetanja mogu postati podjednako
turbulentna jer svjedočimo zaoštravanju ekonomskih
rivalstava među razvijenima te sve većem
Geoekonomija gospodarskom jazu između razvijenih i nerazvijenih.
 Doista, novi svjetski poredak uskoro je definiran
pravilima transnacionalnog liberalizma utemeljenim
kroz „preklapajuće suverenitete i mreže moći povezane
s novim oblikom hegemonije“ (Agnew & Corbridge,
1995., str. 164).
  Politika definira ekonomske / trgovinske
strategije; novi globalni akteri ne priznaju
državne, teritorijalne i fizičke granice
(deteritorijalizacija).
 Osvajanje tržišta kao čimbenik političke moći i
Geoekonomija međunarodnog utjecaja / doprinosi jačanju
ekonomskog i društvenog potencijala neke
zemlje.
 Aktivni državni intervencionizam (vlade
zastupaju interese multinacionalnih
korporacija).
  U 1980-ima teorije međunarodnih odnosa kao i geopolitike
prolaze kroz sveprisutnu metodološku i teorijsku raspravu
koja je dovela u pitanje veliki dio postojećih disciplinarnih
paradigmi.
 Novi pristup afirmirao je diskurs poststrukturalističkih
tema u međunarodnim odnosima od strane nove generacije
Kritika danas vrlo utjecajnih znanstvenika – Gearoid O Tuathaila
(Gerard Toal), John Agnew, Simon Dalby, Klaus Dodds i
geopolitike Paula Rautledga koji su postavili teorijske temelje kritičke
geopolitike (critical geopolitics).
 Kritika geopolitike usmjerila se na dekonstrukciju
klasičnih geopolitičkih teorija koje naglašavaju značaj
političke geografije, a međunarodne odnose promatraju
isključivo u kontekstu utjecaja prostornih i drugih fizičkih
čimbenika na vanjsku politiku neke zemlje.
  Dok je klasična geopolitika zbivanja u međunarodnim
odnosima analizirala alatima geografije te političkog
realizma, odnosno kroz neupitni diskurs o ravnoteži
snaga i prostornoj podjeli interesnih sfera kao i
nuklearnom superiornošću, moći geopolitičkih saveza,
teritorija i kartografije, nova geopolitička promišljanja
Kritika uvažila su kontekst sve očitije deteritorijalizacije, bitno
promijenjene uloge države i njenih granica, te
geopolitike apostrofirala pitanja ljudskih prava, ekonomskog
razvoja, tehnoloških inovacija, ekoloških izazova,
migracija, etničkih sukoba, energije (osobito nafte i
plina) i drugih sigurnosnih izazova. Svakako i
globalizacije.
  Dok se klasična geopolitika oblikuje unutar interesnih
mreža moći unutar države (izvršna vlast, vojska,
policija, think thankovi, lobističke skupine), kritička
Kritika geopolitika nastoji proširiti i demokratizirati raspravu te
uključiti širi krug eksperata kao i zainteresiranu javnost.
geopolitike
 Četiri izvora društvene moći – politička, ideološka,
ekonomska i vojna moć tvore isprepletenu strukturu
mreža moći.
  O fenomenu kulture i njezinog utjecaja na mogući sukob
među narodima svoj najupečatljiviji doprinos dao je
ugledni profesor sa harvardskog sveučilišta Samuel
Samuel Phillips Hungtington (1927. – 2008.).
 Američki politolog, savjetnik niza vladinih agencija,
Huntington ekspert za međunarodne odnose objavio je više od sto
(1928-2008) znanstvenih radova te dvadesetak autorskih i
koautorskih knjiga, osnivač je časopisa Foreign Policy, a
obnašao je i savjetničku funkciju u administraciji
predsjednika Jimmy Cartera.
  Njegov autorski članak Sukob Civilizacija (The Clash of
Civilisation), objavljen u časopisu Foreign Affairs,
1993. godine jedan je od najcitiranijih u literaturi o
Samuel međunarodnim odnosima.
Huntington  Tri godine poslije pretočen je u knjigu Sukob civilizacija
i preustroj svjetskog poretka (The Clash of Civilisation
(1928-2008) and the Remaking of World Order) koja je izazvala
veliku pozornost svjetske javnosti.
  Suprotno od Fukuyame, Huntington osporava tezu o
kulturnoj hegemoniji Zapada kao i koncept univerzalne
civilizacije. Kako navodi, međudržavni odnosi su u 20.
stoljeću nadišli jednosmjerni utjecaj Zapada na ostale
narode i kulture.
Samuel
 Kulturni utjecaj je međuovisan, a modernizacija i
Huntington globalizacija su povećale međukulturalnu komunikaciju,
(1928-2008) time i sličnosti među kulturama.
 Ipak, Huntington razdvaja modernizaciju od
vesternizacije ili stvaranja univerzalne civilizacije po
mjeri Zapada. Naime, dok svijet postaje moderniji,
istodobno postaje manje zapadnjački.
  Kako navodi, razlike u kulturi, odnosno temeljnim
vrijednostima i uvjerenjima značajan su izvor
Samuel sukoba.
Huntington  Zapadne ideje individualizma, liberalizma,
humanizma, jednakosti, slobode, vladavine prava,
(1928-2008) demokracije, slobodnog tržišta, odvojenosti crkve
od države, često imaju malo odjeka u islamu i
drugim kulturama.
 Napori Zapada da drugim kulturama nametne takve
ideje često proizvode otpor. Protivljenje imperijalizmu
ljudskih prava rezultira reafirmacijom autohtonih
vrijednosti što je primjetno u narastajućoj podršci
vjerskom fundamentalizmu od strane mlađe generacije u
ne-zapadnim kulturama. U tom kontekstu Huntington
najavljuje opadanje moći sredinom 21. stoljeća pa i kraj
dominacije Zapada te osobito njegovu konfrontaciju sa
„ostatkom svijeta“.
  U knjizi iz 1996. godine, Huntington je izdvojio deset temeljnih civilizacija
koje će u 21. stoljeću definirati globalni poredak:
 Sinosfera / konfucijanska (obuhvaća veći dio Kine bez Tibeta i Xinjianga,
Vijetnam, Singapur, Korejski poluotok;
 Japanska (Japan i dio pacifičkog otočja);
 Hindu (Indijski potkontinent, i zajednice Hindusa od jugoistoka Afrike do
Samuel jugoistoka Azije);
 Islamska ((Arapski poluotok, sjever Afrike, središnja, južna i jugoistočna
Huntington Azija)

(1928-2008)  Zapadna (katoličko-protestantski dio Europe, SAD i Kanada, Australija i

Novi Zeland);
 Latinoamerička (Južna i Srednja Amerika);
 Pravoslavna (Rusija);
 Afrička (subsaharski dio Afrike);
 Budistička (Tibet, Butan, Šri Lanka, Kambodža, Tajland, Laos, Burma);
 Židovska (Izrael);
  Definiranje američkih prioriteta i ciljeva na prostoru
Euroazije nakon hladnog rata, u najvećoj je mjeri bilo pod
utjecajem geopolitičkih koncepcija Zbigniewa
Brzezinskog (1928 -2017), nesumnjivo jednog od
najvećih američkih geostratega 20., ali i 21. stoljeća.
Brzezinski, bivši savjetnik za nacionalnu sigurnost u
Zbignew administraciji predsjednika Cartera, savjetnik u Centru za
strateške i međunarodne studije (CSIS), profesor
Brzezinski međunarodnih odnosa na sveučilištu John Hopkins,
(1928-2017) direktor Trilateralne komisije (1973-1976.), međunarodni
savjetnik velikih američkih korporacija i član uprava
brojnih vladinih i nevladinih organizacija, autor je jedne
od najintrigantnijih knjiga s kraja 20. stoljeća. u kojoj
elaborira za mnoge provokativnu geostratešku viziju
američke superiornosti u dvadeset prvom stoljeću.
  Njegovo iznimno poznato djelo - Velika šahovska ploča:
Američki primat i njeni geostrateški imperativi (The
Grand Chessboard: American Primacy and its
Geostrategic Imperatives, Basic Books, New York,
1997), objavljeno 1997. godine, naglašava značaj
Euroazije za globalni primat Sjedinjenih Američkih
Zbignew Država.
Brzezinski  Brzezinski, na tragu geopolitičkih koncepcija Halforda
(1928-2017) Mackindera (heartland), Nikolasa Spykmana (rimland)
kao i strategije obuzdavanja (containtmant) Georga
Kennana, smatra da je temeljno pitanje način na koji se
globalno aktivna Amerika nosi sa vrlo složenim
odnosima unutar Euroazije te koliko je sposobna
kontrolirati pojavljivanje neke dominantne,
antagonističke nastrojene euroazijske sile.
  Stoga, njegova analiza obuhvaća četiri kritične regije
Euroazije koja za njega predstavlja veliku šahovsku
ploču te ulogu Amerike u svakoj od njih (Europa,
Zbignew Rusija, središnja Azija i istočna Azija).
Brzezinski  Naime, raspad Sovjetskog Saveza stvorio je nova
geopolitička suparništva i nove odnose, a Brzezinski
(1928-2017) ocrtava strateške posljedice nove geopolitičke
stvarnosti.
  Za države Euroazije, bogate izvorima energije, ali
istovremeno zbog stalno prisutnih etničkih i religijskih
napetosti, i politički nestabilne zemlje, autor koristi
sinonim euroazijski Balkan.
 „Srećom za Ameriku, Euroazija je prevelika da bi bila
Zbignew jedinstvena“, zaključuje Brzezinski.
Brzezinski  Naime, u situaciji jačanja utjecaja drugih velikih država
u regiji (posebno Irana), u kojoj Amerika teško da može
(1928-2017) zadržati regionalnu dominaciju, Brzezinski smatra da je
primarni interes Sjedinjenih Država održavati regiju u
stanju geopolitičkog pluralizma ili podijeljenosti, tj.
stvaranje geopolitičkog okruženja u post-sovjetskom
prostoru u kojem će "globalna zajednica imati nesmetani
financijski i gospodarski pristup regiji"
  Europa je integralni dio Euroazije, koja je za Ameriku
zapravo najveći „geopolitički dobitak“ jer su na njenom
prostoru najdinamičnije i najutjecajnije države svijeta,
od kojih su Rusija i Kina američki suparnici za globalni
Zbignew primat.
 Euroazija je jedna od najdinamičnijih regija u svijetu u
Brzezinski kojoj živi 75% svjetske populacije, koja raspolaže s tri
(1928-2017) četvrtine svjetskih izvora energenata i koja ostvaruje
više od 60% svjetskog BDP-a. Nadzor nad Euroazijom
za sobom povlači i subordiniranost Afrike, a Zapadnu
hemisferu i Oceaniju čini perifernom u odnosu na
„središnji svjetski kontinent“ - Euroaziju
  Prema Brzezinskom, na prostoru Euroazije postoje dvije
skupine država: geostrateški igrači i geopolitičke osi
(stožeri).
 Geostrateški igrači su države koje svoju moć crpe iz
Zbignew veličine svog teritorija, broja stanovništva, prirodnih
resursa, ekonomske i vojne moći te koje nastoje ostvariti
Brzezinski regionalni utjecaj u mjeri u kojoj to utječe na američke
(1928-2017) interese.
 S druge strane, geostrateške osi (stožeri) su države čiji
značaj izvire iz osjetljivosti njihovog geopolitičkog
položaja, odnosno nesigurne pozicije koja može utjecati
na ponašanje geostrateških igrača.
  Francuska, Njemačka, Rusija, Kina i Indija veliki su i
aktivni geostrateški igrači, dok se Velika Britanija,
Japan i Indonezija, iako bez sumnje vrlo značajne
Zbignew države, ne mogu tako okvalificirati.
Brzezinski  Ukrajina, Azerbajdžan, Južna Koreja, Turska i Iran
(1928-2017) imaju ulogu značajnih geopolitičkih osi, iako su i
Turska i Iran, do neke mjere, geostrateški aktivne.
  Postmoderni geopolitički diskurs objedinjuje
“mantre” širenja demokracije, ljudskih prava i
Geopolitika slobodnih tržišta
proširenja  Obilježen je neizostavnim (ponekad i nasilnim)
NATO-a i EU prihvaćanjem zapadnih vrijednosti s ciljem
geopolitičke i geoekonomske integracije Europe
pod kapom Zapada
  Suvremeni obrasci europeizacije isključuju
prisilu / zasnivaju se na:
Geopolitika  privlačnosti soft-power-a EU
 na atraktivnosti modela koji nude europske
proširenja institucije, procesi, akteri i vrijednosti
NATO-a i EU  na racionalnom prihvaćanju komparativnih
prednosti takvih institucionalnih aranžmana u
odnosu na postojeće, domaće, neeuropske...
  Euroazija ključna za globalni primat i
dominaciju SAD-a
Zbigniew  SAD-e su kao ne-euroazijska sila snažno
Brzezinski: pozicionirane na tri periferna područja Euroazije
– Zapadna Europa, Perzijski zaljev Daleki istok)
Velika  SAD-e vrše snažan utjecaj na države u središtu
šahovska Euroazije - Azerbajđan, Iran, Afganistan,
ploča, 1997 Turkmenistan, Uzbekistan, Kazakstan (ogromne
rezerve prirodnog plina i nafte)
 Euroazijski Balkan: politički nestabilne zemlje
Zbigniew
Brzezinski:
Velika
šahovska
ploča, 1997
  Brzezinski, koji u ovoj knjizi oblikuje cjelokupnu američku
imperijalnu geostrategiju za Euroaziju, iskazuje podozrenje
prema Europskoj uniji.
 Njemačka i Francuska koje se nalaze na zapadnom rubu
Zbigniew Euroazije, vrlo su dinamični geostrateški igrači, države
motivirane vizijom ujedinjene Europe. Obje države imaju
Brzezinski: mogućnost snažnijeg utjecaja unutar šireg regionalnog
Velika radijusa.
 Francuska želi imati središnju političku ulogu unutar
šahovska ujedinjene Europe, sebe vidi kao jezgru skupine
ploča, 1997 mediteranskih i sjeveroafričkih država (Unija za Mediteran).
 Njemačka nastoji postati „lokomotiva“ EU s jakim
utjecajem u Srednjoj i Jugoistočnoj Europi. Obje države
zastupaju europske interese i sklone su bilateralnim
vezama s Rusijom.
Zbigniew  Velika Britanija nema ambiciozne poglede na budućnost
Brzezinski: Europe (BREXIT,2020).
 London se sam „isključio” iz europske igre, ali nastavlja
Velika s politikom globalnog utjecaja koji mu osigurava
šahovska Commonwealth i čvrsto partnersto s SAD-om
ploča, 1997 (AUKUS).
  Temeljno pitanje: mogu li SAD-e kontrolirati složene
odnose unutar Euroazije / jesu li u mogućnosti spriječiti
pojavu dominantne, antagonistički nastrojene
Zbigniew euroazijske sile
Brzezinski:  Primarni interes SAD-a: "geopolitički pluralizam" -
Velika stvaranje geopolitičkog okruženja na prostoru Euroazije
(Heartland) u kojem će "globalna zajednica imati
šahovska nesmetani financijski i gospodarski pristup regiji“
ploča, 1997  Zaštita vitalnih interesa SAD-a i EU: osiguravanje
nadzora nad izvorima nafte i plina, te mrežom
cjevovoda i prometnih pravaca
 
 Nova velika svjetska igra: na prostoru Euroazije (velika
šahovska ploča) naftovodni i plinovodni projekti
Zbigniew sučeljavaju interese SAD-a i Rusije, ali i EU, Turske,
Kine i Irana.
Brzezinski:  SAD – kontrola „velikog polumjeseca“ (od Sredozemlja
Velika do Tihog oceana / „Sjeverni balkon“ (Turska, Iran,
šahovska Afganistan, Tibet i Kina)
ploča, 1997  Nova geopolitika u čijem je središtu uspostava kontrole
nad energetskim resursima.
  Slabljenje i marginaliziranje utjecaja Rusije
Ciljevi  „Izoliranje“ Irana
američke
 Onemogućavanje stvaranja saveza Moskva-
politike u Teheran-Delhi
Srednjoj Aziji  Potkopavanje teritorijalnih pretenzija Kine
  Iznimno važan strateški položaj (povezuje južnu
Aziju, Srednju Aziju i Bliski istok)
Geopolitički  Kontrola Afganistana osigurava i nadzor nad
Rusijom, Kinom, Irakom i drugim naftom
položaj bogatim zemljama Euroazije
Afganistana  Preko Afganistana vodi planirana trasa
naftovoda (od izvora u Kaspijskom moru do
Indijskog oceana)
  Američka dominacija uspostavlja se uz pomoć
Geopolitika strategije proširenja NATO-a i EU:
 „proameričke“ države na jugoistoku Europe
SAD-a na (Hrvatska, Makedonija, Albanija,
prostoru Rumunjska i Bugarska, Turska i Grčka)
Euroaziji  zemlje Kaspijske regije (Azerbajdžan,
Uzbekistan, Gruzija i Ukrajina)
  Brzezinski je prepoznao važnost Ukrajine u
geopolitičkoj igri na „euroazijskoj šahovskoj
ploči“. Naime, Rusija bez Ukrajine ne može
Ukrajina kao imati status imperijalne države.
“stožerna  Ako Rusija obnovi kontrolu nad Ukrajinom i
zemlja” / njenim iznimnim prirodnim resursima, time i
pristup Crnom moru, tada će Rusija postati
„geopolitički „euroazijsko carstvo“. Stoga, bez Ukrajine,
stožer ruski strateški geopolitički ciljevi koji uključuju
i status regionalne hegemonije temeljene na
Zajednici nezavisnih država (CIS) ili
Euroazijskoj platformi, vjerojatno neće biti
postignuti.
Ukrajina kao
“stožerna
zemlja” /
„geopolitički  Brzezinski je jasno ukazao na ogromnu važnost Ukrajine
stožer za sukob interesa velikih sila u Euroaziji.
 Gubitak samostalnosti Ukrajine imao bi izravne
posljedice na Središnju Europu / Poljska bi postala nova
“geopolitička os”
  Aneksija Krima, osiguranje pomorskih baza u
Sevastopolju, kao i ovladavanje Abhazijom, omogućili
su Rusiji učinkovitu kontrolu nad značajnim dijelom
Crnog mora, osobito Kerčkim tjesnacem i Azovskim
Ukrajina kao morem, geostrateški iznimno značajnim.
 Aneksijom Krima, Rusija je uspostavila kontrolu nad
“stožerna velikim dijelom pomorskog teritorija s ogromnim
zemlja” / zalihama plina i nafte. Do izgradnje Sjevernog toka II.,
„geopolitički Ukrajina je bila ključna za tranzit plina prema Europi,
ali je Rusija u novoj „geopolitičkoj igri“ u kojoj je
stožer energetsku ovisnost koristila kao instrument vanjske
politike, nekoliko puta zaustavljala isporuke plina (zima
2005.-2006., 2007.-2008. i 2008.-2009.), što je imalo
velikog utjecaja ne samo na ukrajinsku, već i na
energetsku politiku zemalja zapadne Europe.
  Geostrateško značenje Ukrajine proizlazi iz njezina
položaja na obalama Crnoga i Azovskog mora i
pogranične konfiguracije koja spaja euroazijsku
kontinentalnu masu sa zapadnom Europom.
Ukrajina kao  Jedan od ključnih razloga ruske intervencije na Krimu -
kontrola izlaza na Crno more, kao i na sredozemna
“stožerna „topla mora“, što još od carske Rusije i Katarine Velike
zemlja” čini konstantu ruske vanjske politike.
 Moskva je 90-ih priznala ukrajinski suverenitet na
sveukupnom teritoriju Krima, uključujući i luku
Sevastopolj, u zamjenu za smještaj 80 posto ruske flote
u dvama krimskim zaljevima.
  Kontrola Ukrajine Rusiji omogućava i nadziranje
baltičkih tjesnaca koji povezuju Baltik s Crnim morem.
 Rusija se boji da bi izlazak Ukrajine iz njezine utjecajne
Ukrajina kao sfere potaknuo lančanu fragmentaciju na području
“stožerna Kavkaza i Srednje Azije.
zemlja”  Proturuska atlantska strategija reaktivira manje poznatu
doktrinu prometejizma (engl. Prometheism), koju je
inicirao poljski maršal Pilsudsky u dvadesetim
godinama prošloga stoljeća - Intermarum
  Strategija Put svile (američka vanjska politika
prema Središnjoj Aziji i Kaspijskoj regiji /
Euroazija i „bliže inozemstvo“ Rusije): podrška političkoj i
gospodarskoj stabilnosti Armenije, Azerbajđana,
Silk Road Gruzije, Kazahstana, Kirgistana, Tađikistana,
Strategy Act, Turkmenistana i Uzbekistana.
U.S. 1999  Brzezinski obnavlja geopolitiku Mackindera
(temelj vanjske politike Clintonove i Bushove
administracije).
  Očuvanje globalne nadmoći SAD-a u
međunarodnim odnosima
Euroazija i Silk  Ovladavanje ključnim regijama svijeta:
Road Strategy Euroazijom, Mediteranom, Bliskim istokom,
Act, U.S. 1999 Perzijskim zaljevom i jugozapadnom Azijom
 Cilj: uspostava nadzora nad izvorima i tranzitom
energenata (nafta i plin)
  Jugoistok Europe - najkraći tranzitni put
između zapadne Europe i naftom i plinom
bogatog područja srednje Azjje i Kaspijskog
bazena
Dvije periferije
 Jugoistok Europe - dio "nove velike
Europe: Rusija geopolitičke igre“, prostor na kojem se nadmeću
i Balkan interesi SAD-a, EU, Rusije, Turske i Kine.
 Jugoistok Europe - geopolitičku i stratešku
poziciju određuje funkcija mostobrana prema
neuralgičnim zonama Kavkaza i srednje Azije,
Mediteranu i Bliskom istoku
  je kineski predsjednik Xi Jinping inicijativu Pojas i put (Belt and
Road - BRI) predstavio u rujnu 2013. “Jedan pojas – jedan
put” ili “Novi put svile”: strategija povezivanja
Kina “Belt – azijskog, europskog i dijela afričkog tržišta
road uspostavljanjem mreže prometnica, kopnenih i
pomorskih putova, zrakoplovnih ruta i
initiative” komunikacijskih mreža, 2013 (populacija veća
(BRI) od 4 milijarde)
 Nova kineska strateška geoekonomska i
geopolitička agenda / trgovačka ekspanzija
kopnenim pravcima i pomorskim rutama
  Silk Road Economic Belt – kopneni put svile
(na Zapad preko Mongolije, Rusije i istočne
Europe, a jedna njegova grana išla bi preko
Središnje Azije i Bliskog istoka prema
Sredozemlju i Africi.
„Put i pojas”  „Maritime Silk Road“ (MSR) - pomorski put
svile (preko Tihog i Indijskog oceana, sa
zahvatom Perzijskog zaljeva, do Crvenog mora,
Sueskog kanala i Sredozemnog mora, prema
sjevernom Jadranu (luka Koper) do
unutrašnjosti Europe
  Dio geopolitičkih analitičara i ekonomista sklonih
Pekingu inicijativu izgradnje novoga Puta svile tumače
kao grandioznu viziju izgradnje pomorskih i kopnenih
Kina “Belt – putova za povezivanje Kine i velikog dijela svijeta, dok
road initiative” kritičari na ovaj projekt gledaju kao na glavni vektor
ekspanzije kineskog utjecaja u inozemstvu.
(BRI)  Neosporno je to da se radi o mreži infrastrukturnih
projekata čiji je cilj povećati kineski ekonomski i
geopolitički utjecaj i projicirati svoje vodstvo u svijetu.
  Globalni projekt fokusiran na slobodnu trgovinu
 Nova razina partnerstva / bez nametanja
političkog ili ekonomskog modela / suradnja i
Kina i BRI dijalog
 Kineska geopolitička i geoekonomska
ekspanzija na prostoru Euroazije i Afrike
  Pomorska komponenta BRI
 Gravitacijske točke: područje Južnog (Paracel i
Spratleys) i Istočnog kineskog mora
„Maritime Silk
 Izgradnja umjetnih otoka i infrastrukture za
Road“- MSR buduće lučke terminale i vojne baze
 Izlazak kineske pomorske sile na otvoreno more
Pacifika
  Beck, U. (2004): Moć protiv moći u doba globalizacije: nova
svjetskopolitička ekonomija, Zagreb, ŠK
 Brzezinski, Z. (2000): Velika šahovska ploča: američki primat i
njegovi geostrateški imperativi, Varaždin, Interland
Korištena  Huntington, S. (1993): Why international primacy matters;
International Security, 18 (4)
literatura:  Luttwak, E. (1990): From Geopolitics to Geo-Economics: Logic of
Conflict, Grammar of Commerce”, The National Interest, No.20
 Polović, J. (2013): Utjecaj međunarodnih aktera na procese
demokratizacije država Zapadnog Balkana s posebnim osvrtom na
Hrvatsku, Međunarodne studije br. 1/2013
 Stegar, M., B., Roy, R. K. (2010): Neoliberalism: A Very Short
Introduction, Oxford University Press
ZAHVALJUJEM!!!