ZASTARJELOST

POTRAŽIVANJA
STUDENT: MUAMERA AVDIĆ

PROFESOR:EMIR SUDŽUKA
1. POJAM
 Zastarjelost je pravni institut koji predstavlja protek vremena
u kojem imalac nekog prava nije vršio svoje pravo u okviru
zakonom predviđenog vremena, uslijed čega gubi mogućnost
da svoje pravo ostvari prinudnim putem. Dakle, zastarjelost
označava prestanak prava povjerioca da, po proteku
zakonom predviđenog roka, prinudnim putem (putem države
odnosno, suda) zahtjeva da dužnik izvrši svoju obavezu. S
obzirom da „nemarni“ povjerilac gubi pravo na prinudno
ostvarenje zaštite, te kako zastareljost znači svojevrstan vid
sankcije za „nemarnog“ povjerioca koji svoje pravo nije
vršio u vremenu koje mu zakonodavac daje, nema ni
obaveze dužnika da po proteku zastarnog roka ispuni svoju
obavezu: „Nastupanjem zastareljosti tuženi više nije dužan
da izvrši svoju ugovornu obavezu“
2. NASTUPANJE ZASTARJELOSTI
 Zastarjelost nastupa istekom posljednjeg dana vremena u
kojem je povjerilac mogao tražiti od dužnika ispunjenje
obaveze.

 Početak toka zastarjelosti se, kada se obaveza sastoji u

činjenju, vezuje za prvi dan nakon dana kada je
povjerilac imao pravo da zahtjeva ispunjenje obaveze,
odnosno, ukoliko se obaveza dužnika sastoji u
nečinjenju, trpljenju ili propuštanju, prvog dana nakon
što je dužnik postupio suprotno svojoj obavezi. Vrijeme
proteklo u korist dužnikovih prethodnika se također
računa u vrijeme zastarjelosti poslednjeg dužnika.
3. VOLJA UGOVORNIH STRANA
 Strane u pravnom poslu ne mogu mijenjati, produžavati ili
skraćivati rokove zastarjelosti, niti se može ugovoriti da
zastarjelost neće teći neko vrijeme. Također, dužnik se ne može
odreći zastarjelosti prije nego što protekne vrijeme određeno za
zastarjelost ali će se pismeno priznanje zastarjele obaveze,
davanje zaloge ili nekog drugog obezbjeđenja za zastarjelo
potraživanje smatrati odricanjem od zastarjelosti. S druge strane,
ukoliko dužnik ispuni zastarjelu obavezu, čak i u slučaju da nije
znao da je obaveza zastarjela, nema pravo da zahteva da mu se
vrati ono što je dao.

Priznanje zastarele obaveze mora biti izričito, što potvrđuje i

praksa: „Priznanjem duga prekida se zastarjelost samo ako je
izjava kojom se dug priznaje jasna, određena i bezuslovna i ako
je potpisan od stane ovlašćenih lica“
4. SPECIFIČNOSTI
Specifičnost ovog instituta se ogleda u slijedećem:
 Kada postoji potraživanje koje je obezbjeđeno zalogom ili hipotekom,
te protekne vrijeme potrebno za zastarjelost, povjerilac se iz opterećene
stvari može namiriti jedino ukoliko stvar drži u rukama ili ako je
njegovo pravo upisano u odgovarajući registar. Međutim, zastarjela
potraživanja kamata i drugih povremenih davanja se iz opterećene
stvari ne mogu namiriti.
 Ukoliko glavno potraživanje zastari, zastarelosti podliježu i sporedna
potraživanja, kao što potraživanja troškova, kamata, plodova, ugovorne
kazne.
 Zastarjevaju samo relativna, ne i apsolutna prava. Zastarjelost je institut
karakterističan samo za obligacione, relativne odnose, te se o
zastarjelosti ne može govoriti na terenu svojine, službenosti, zaloge i
drugih stvarnih prava, koja su nastala na temelju obligacije, koja su
trajnog karaktera i ne zastarjevaju.
5. ZASTARJELOST I PREKLUZIJA
 U građanskom pravu postoje dvije vrste rokova koje izazivaju
najviše nedoumica: prekluzivni rokovi i rokovi zastarjelosti.

Prekluzija. Prekluzivni su oni rokovi koji su izričito

propisani zakonom i u okviru kojih se mogu steći određena
prava (pravo zahtjevati od drugog činjenje, nečinjenje,
trpljenje ili uzdržavanje od čega), ali i po čijem se isteku neko
pravo gubi. To bi značilo da, ukoliko neko sudu podnese
tužbu neblagovremeno (a posebnim propisima je propisan rok
za podnošenje tužbe), dakle, po isteku tzv. prekluzivnog roka,
tužba će rješenjem suda biti odbačena. O ovome sud pazi po
službenoj dužnosti, već u fazi prethodnog ispitivanja tužbe, te
je ove rokove neophodno poštovati. Najznačajniji su rokovi
za podnošenje tužbe, žalbe, za povraćaj u predhodno stanje.
 Zastarjelost. S druge strane, zastarelošću se, protekom vremena,
ne gasi samo pravo već se gasi mogućnost da se to pravo ostvari
prinudnim putem, dakle gubi se pravo na zahtjev u materijalnom
smislu. Samo pravo i dalje postoji, ali više ne kao kao civilna
obligacija koju je moguće ostvariti putem suda, već kao naturalna
koju je moguće ostvariti jedino ukoliko druga strana dobrovoljno
ispuni svoju obavezu. Upravo istekom roka zastarjelosti jedna
civilna obligacija postaje naturalna.
 Međutim, kako na ove rokove sud ne pazi po službenoj dužnosti
već po prigovoru stranke (dužnika) u postupku, neophodno je, do
zaključenja glavne rasprave, da se istakne prigovor zastarjelosti,
kako bi sud presudom odbio tužbeni zahtjev. S druge strane,
ukoliko dužnik propusti da istakne prigovor i ispuni obavezu,
nema pravo da zahtjeva povraćaj datog po osnovu sticanja bez
osnova, jer osnov, zapravo, još uvek postoji, pa se takvo plaćanje
smatra plaćanjem dugovanog.
6. PREKID I ZASTOJ ZASTARJELOSTI
 Prekid podrazumjeva situaciju koja nastaje radnjom povjerioca ili dužnika,
a ima za poslijedicu da se vreme koje je proteklo prije prekida ne računa u
zakonom predviđeni rok za zastarjelost, te zastarni rok počinje teći iznova
poslije prekida. Zastarjevanje koje počinje teći iznova poslije prekida,
navršava se kad protekne onoliko vremena koliko je zakonom određeno za
zastarjevanje koje je prekinuto.

Radnje koje utiču na prekid zastarjelosti jesu radnje dužnika i povjerioca.

Tako su dužnikove radnje koje prekidaju zastarjevanje slijedeće: priznanje

ili isplata duga, davanje obezbeđenja, otplata kamate od strane dužnika.

Povjeriočeve radnje koje prekidaju zastarjevanje jesu: podnošenje tužbe

odnosno preduzimanje bilo koje druge radnje pred sudom ili nadležnim
organom u cilju utvrđivanja, ostvarenja ili obezbjeđenja potraživanja.

 Za prekid zastarjevanja nije dovoljno da povjerilac samo pozove dužnika

pismeno ili usmeno da obavezu ispuni.
7. ROKOVI ZASTARJELOSTI
 Rokovi zastarjelosti su imperativne prirode, te ih
ugovorne strane svojom voljom ne mogu mjenjati. Naše
pravo predviđa opšti i posebne rokove. Opšti rok jeste
onaj u kome zastarjevaju sva prava osim ukoliko za neka
prava nisu predviđeni posebni, kraći rokovi zastarjelosti.
Opšti rok iznosi 10 godina. Posebni rokovi jesu od 5, 3 i
1 godina i predviđa ih kako ZOO, tako i drugi zakoni.
8. ZASTARJELOST U PRAKSI
 U posljednje vrijeme ovaj institut u praksi izaziva brojne
nedoumice, naročito kada su u pitanju pravnički neuke stranke.
Najveći problem zadaju jednogodišnji rokovi zastarjelosti. Iako
je mnogo situacija, izdvojićemo samo neke.

Komunalne usluge. Pružaoci komunalnih usluga su povjerioci

čije pravo zastarjeva za godinu dana. Međutim, sve češće se
dešava da ovi povjerioci dužnicima, fizičkim licima, šalju
opomene pred utuženje ili razna obavještenja kojima ih pozivaju
da plate dugove koji su nastale prije nekoliko godina. Ovdje ne
treba zaboraviti da ovakva obavještenja ne predstavljaju radnju
povjerioca koja prekida tok zastarjelosti. Upravo u ovakvim
situacijama, zakon štiti dužnike odnosno, kažnjava ove nemarne
povjerioce ostavljajući dužnicima mogućnost pozivanja na
zastarjelost.
 RTV pretplata. Sve češće fizičkim licima stižu
opomene pred utuženje za period od prije nekoliko
godina, u kojem su pozvani da plate dug. I ovdje važi
pravilo o jednogodišnjem roku zastarjelosti, te dužnici ne
treba da priznaju ovakav dug, odnosno, neophodno je da
blagovremeno istaknu prigovor zastarjelosti. Da je kod
RTV pretplate primjenljiv jednogodišnji rok, potvrđeno
je i u praksi: „ZOO jednogodišnji rok zastarelosti
propisan je da potraživanja radio stanice, radio TV
stanice za upotrebu radio prijemnika i televizijskog
prijemnika zastarjevaju za godinu dana, u koju vrstu
potraživanja spada i pretplata TV prijemnika koju
tužilac potražuje tužbom”.
 Potraživanja iz radnih odnosa i sporazum o isplati
zaostalih zarada. Takođe, problem koj se često javlja
kada su u pitanju radno-pravni odnosi jeste u vezi sa
potraživanjem zaostalih zarada. Zakon o radu propisuje
da „sva novčana potraživanja iz radnog odnosa
zastarjevaju u roku od 3 godine od dana nastanka
obaveze”. Često poslodavci sa zaposlenima zaključuju
svojevrsne sporazume o neisplaćenim, zaostalim,
zaradama, kojima se obavezuju da će neisplaćene zarade
isplatiti u nekom budućem periodu. Na ovaj način
poslodavci smatraju da su sebe zaštitili institutom
zastarjelosti, te u sporovima ističu prigovor zastarjelosti.