IZVANUČIONIČKA

TERENSKA NASTAVA

U Goranovom zavičaju
(„Čez šumo vodi mali pot…”)

Senija Badić, prof.

Zagreb
Književnik Ivan Goran Kovačić rodio se na prvi dan
proljeća 21. ožujka 1913. g. u Lukovdolu
u Gorskom kotaru
 Goranova rodna kuća danas
- Memorijalni muzej pod pokroviteljstvom
Hrvatskog povijesnog muzeja iz Zagreba
 Goranova književna djela

- u svojoj zbirci pjesama „Ognji i rože”

na kajkavskom pjeva o ljepotama svoga zavičaja

Ostala njegova djela su:

„Lirika”
„Jama”
„Dani gnjeva”
„Sveti psovač”
„Eseji i ocjene”
Dobitnici GORANOVA VIJENCA
2017. pjesnikinja Dorta Jagić
2018. akademik Tonko Maroević
„BELI MOST” - pejzažna pjesma Ivana Gorana Kovačića
na kajkavskom narječju (iz zbirke „Ognji i rože”)
„U mnogo čemu taj Goranov »beli most« podsjeća na
djetinjstvo. Bjelina mosta s asocijacijom na bjelinu mlijeka,
dječje hrane iIi vilinskog vela odiše mirisima dječje bajke, a
samo zbivanje u kojem pulsira osnovni doživljaj u svemu je
jedna od najsvjetlijih, najradosnijih i najspokojnijih Goranovih
»rož« neosporno je »Beli most«.

Most taj ne postoji u stvarnosti, nema ga na Kupi blizu

Lukovdola. On je tkanje pjesnikove mašte, poetski doživljaj,
izmišljeni junak bajke koju
je u pjesnikovoj intimi rodila ljepota
zavičajne i djetinjske vedrine.”
(Stjepko Težak, Zvuk i ritam zavičajne
riječi I. G. Kovačića, FILOLOGIJA 10)
 Beli most
Preskočil je reko, Kada riba projde,
V hrptu se je svil, On tiho zaspi, -
Bel ko čisto mleko Kočijica dojde,
I velo od vil. Pa ga probudi;

To so dva se vala Strese se od sreče

Slila vu jen tren; Da ne more jač;
Slika je ostala Popevko okreče
Od njihove pen. Kočijin kotač:

Srebrna se riba Beli beli beli most

K njemu pripelja, Ko slonova kost!
Voda se zaziba: Ivan Goran Kovačić
On se v nje smehlja.
- metalna skulptura Ivana
Gorana Kovačića nalazi se
pokraj amfiteatra iznad
lukovdolskog groblja
- izradio ju je kipar Vojin
Bakić
- takva kamena skulptura
nalazi se i u zagrebačkom
parku Ribnjak
Skupinski rad na terenu u Goranovu zavičaju
- sat interpretacije pjesme „Mali pot”
 Mali pot
Čez šumo vodi mali pot, Ni vetra čut, popevke tic,
Od lada plav, od sonca žot. Presvetlo ni,ni preveč kmic.

V njemu trag je zajcov, srn, Čovek gleda: kade je to?

I zarez kola, glibok, črn;
Goščava, mir krog njega so;
To proš´l drobn voz je drv,
Pozabi čovek toge se -
I tica još, i krt, i črv.
I sreča tu primiri se.
I dugo vre nikoga ni - Ivan Goran Kovačić
A pot vavek beži, beži.

Zavija sim, zavija tam,

Okolo šumske kroži jam,

Dole skače, v nebo gre –

I najempot ni ga vre.
 Manje poznate riječi:
 pot - put  vavek - uvijek
 čez - kroz  sim - ovamo
 lad - hlad  tam - tamo
 žot - žut  kroži - kruži
 v-u  gre - ide, penje se
 zajec - zec  kade - gdje
 zarez - usjek od kotača  goščava - gusta šuma
 glibok - dubok  krog - oko, okolo
 črn - crn  popevke - pjesme
  so - su
proš´l - prošao
  tic - ptica
drv - drva
 preveč - previše
 krt - krtica
 kmic - tama
 črv - crv
 pozabi - zaboravi
 vre - već  toge se - tuge sve
 ni - nema
 sreča - sreća
 Iz zbirke „Ognji i rože”
Mali pot
Pjesma je napisana na kajkavskom narječju lukovdolskog
kraja - ekavski govor
- vrsta pjesme: LIRSKA PEJZAŽNA PJESMA
- osnovni motiv: mali pot
- sporedni motivi:
a) priroda: lad, sonce, trag, zajec, srna, zarez kola,
voz drv, tica, krt, črv, nebo, goščava
b) čovjek: gleda, divi se i osjeća sreću
-pjesničke slike: vizualne, auditivne, taktilne

-slikovitost: epiteti, preneseno značenje, personifikacija

- pjesnik je oživio put - personificirao ga
 Mali pot

- niz pojedinosti šumskog krajolika dali su razigranu sliku prirode

- ritam: brz, poskočan (odgovara sadržaju pjesme)
- elementi ritma: rima (parna), obrat ili inverzija,
ponavljanje samoglasnika
- osnovna misao pjesme: „Pozabi čovek toge se
– I sreča tu primiri se”.
Pjesnik je u svom zavičaju i prekrasnim šumama Gorskog
kotara pronašao svoju sreću i mir.
Čovjek i priroda u jedinstvenoj su i neraskidivoj vezi.
- forma pjesme: vezani stih
(9 strofa, dvostih/distih, 8-erac, rima parna AA, BB,...)
„Čez šumo vodi mali pot,
Od lada plav, od sonca žot…”