Albert Einstein

MOJA TEORIJA
Prevod i predgovor Damir Mikulii

Drugo izdanje Orginal Albert Einstein BER DIE SPEZIELLE UND DIE ALLGEMEINE RELATIVITTS THEORIE (1916) 1956

"Zato sam ba ja stvorio teoriju relativnosti?... ini mi se da je razlog sljedei: Normalno odrastao ovjek uope ne razmilja o prostoru i vremenu. Po njegovom miljenju, on je s tim pitanjima raistio jo u djetinstvu. Ja sam se, meutim razvijao tako sporo da su prostor i vrijeme zaokupljali moje misli kad sam bio ve odrastao..." Albert Einstein PREDGOVOR Postao je legendom jo za ivota. Kao stoje neko astronomiju predstavljala boica Urania s globusom u ruci, tako je i slika Einsteina postala u najiroj javnosti simbolom znanja, znanosti, laiku nerazumljive sloenosti suvremene filozofije prirode. Govorilo se da njegovu teoriju razumije svega nekoliko ljudi na svijetu, no to je samo anegdota. Na sreu. Jer kad bi tako doista bilo, ne bi teorija relativnosti bila ono sjeme koje e u prvim desetljeima naega stoljea potaknuti na daljnji razvoj cjelokupnu filozofiju prirode posustalu zbog nekih nerazjanjivih proturjenosti klasine njutnovske slike svijeta. Einsteinova tri rada iz godine 1905. i o Broumovom gibanju kojim je dokazao ispravnost atomistike hipoteze, o elektrodinamici tijela ugibanju kojim je postavio osnove specijalne teorije relativnosti, o prirodi svjetlosti u kojoj je predloio fotone kao nosioce Planckovih kvanata zraenja - inicirala su poetak niza stvaralakih znanstvenih pohoda koji e razjasniti mnogo toga i nakon kojih svijet vie nee izgledati isto. U povijesti znanosti, i ne samo znanosti, Einstein zauzima po mnogo emu istaknuto mjesto. On je fenomen ne samo u fizici, njegova pojava na svjetskoj sceni bila je i ostala bez premca i nasljednika. Nikada prije, a ni poslije, nisu jednom uenjaku, ovjeku od znanja a ne politike moi, istom teoretiaru koji se bavio problemima bez praktiki ikakve veze sa svakodnevnim ivotom, iskazivane tolike poasti, nitko nije toliko slavljen, toliko popularan meu milijunima ljudi, kao ovaj tvorac najapstraktnije i od prakse najdalje teorije. Samome Einsteinu nikad nije bilo posve jasno otkud to silno zanimanje ljudi za njegovu teoriju, za proizvode 'mog jedinog laboratorija glave" kako je govorio. To vie to je on po prirodi bio skroman ovjek bez imalo elje za osobnom slavom ili materijalnim dobrima. Cijelu graju oko svog imena, "publicity", doivljavao je kao prirodnu katastrofu to mu se sruila na glavu. Fenomen Einsteinove slave izlazi izvan okvira fizike i mogao bi biti predmetom istraivanja za sociologe i psihologe. Bilo je, istina, i ranije slavnih uenjaka i istraivaa no oni su bili poznati relativno uskom krugu ljudi i primali su priznanja i titule samo unutar visokog drutva znanstvene ili politike elite. Einstein je po mnogo emu bio nova pojava. Bio je, na izvjestan nain, "openarodni" uenjak svijeta, zapravo je nastupajuem vijeku znanosti utjelovio u svojoj osobnosti samu tu znanost. Postojao je njen simbol, budui daje ve iz psihologije ope poznata pojava da ljudi vole primati apstraktne pojmove, politike, znanstvene, bilo kakve, preko nekog posrednika, linosti koju time i identificiraju s tim apstraktnim pojmovima. Odnosili su se prema njemu kao prema nekoj filmskoj divi, s tom razlikom to njoj vremenom slava tamni, a Einsteinu je vremenom rasla. Bilo mu je ak ponueno da postane predsjednikom jedne drave-novoosnovanog-Izraela to je, bez obzira na raunicu

cionistikog pokreta da iskoristi ime i autoritet svog slavnog sunarodnjaka, bio potez bezpresedana nad kojim bi zapljeskao i davno pokojni Platon, autor "Drave", idealne drave kojom upravljaju filozofi, uenjaci i umjetnici. Premda je ta predsjednika funkcija bila posve poasna, a ne radna, Einstein je ljubazno odbio ponudu. Bez sumnje, golema je zasluga Einsteina za razvoj znanosti odnosno ljudske misli openito. Bilo je, dakako, jo ljudi u povijesti znanosti. Mnogim istraivaima sudbina nije bila sklona, odnosno nedostajala im je rezonancija s vremenom u kojem su ivjeli Fenomen "Einstein" moda se najbolje moe shvatiti promatramo li ga kao primjer sretne kapule izmeu ovjeka i njegove epohe; ova interakcija izmeu jedne originalne linosti i povijesne potke uinila je od Einsteina izuzetnu bajku primjerenu naem stoljeu eksplozije znanosti. No legenda o Einsteinu ima i drugu stranu medalje. Nedjeljivu. Upravo one iste povijesne okolnosti koje su iz njegova djela stvorile herojstvo uma i znanja uinile su iz njega i heroja drame, drame suvremene znanosti Bio je istjeran iz svoje kule bjelokosne na krutu zbilju najniih politikih strasti Njemake izmeu dva rata. Teio je samo istoj spoznaji, a bio je svjedokom kako se ona preobraava u nuklearnu mo. Bio je uvjereni pacifist, a svoj je znanstveni autoritet morao upotrijebiti u svrhu konstruiranja najstranijeg oruja. Bio je samotni mislilac, a promatrao je kako znanost postaje sve vie timski rad. Jednom rijeju, bio je sudionik i svjedok preobraaja koji je, potaknut njegovim otkriima, na krnju sruio ideale tvorca . Einstein je teio za spoznajom svijeta radi spoznaje same, nije bio samo fiziar koji istrauje uzroke pojava ve i filozof koji tei da nacrta sveobuhvatnu sliku svijeta na temelju iskustveno ustanovljenih uzoraka ponaanja materijalnog svijeta "Najneshvatljivije je na svijetu to da je on shvatljiv", bio je napisao izraavajui svoju vjeru da se iza svekolike zamrenosti i mnogobrojnosti pojava nalaze jednostavna jedinstvena naela kojima se pokorava cijeli univerzum. Specijalna teorija relativnosti, formulirana 1905. godine, poiva na dva naela. Prvo, takozvano "specijalno naelo relativnosti", nije nikakva novost ve, naprotiv, dobro poznato iskustvo iz klasine mehanike: svi opi prirodni zakoni koji vrijede u nekom koordinatnom sustavu S moraju takoer nepromjenjivi vrijediti i u nekom drugom koordinatnom sustavu S' koji se ravnomjerno translatorno giba u odnosu na S. Fiziari na dva broda koji mirno plove jedan u odnosu na drugog dobivaju iste rezultate svojih pokusa. Drugo naelo na kojem je graena specijalna teorija relativnosti jest naelo konstantnosti brzine svjetlosti u vakuumu. Ovo naelo proizlazi iz elektrodinamike, iskustveno je potvreno i izrie da svjetlost u vakuumu ima stalnu brzinu irenja koja je posve nezavisna o gibanju izvora svjetlosti Einsteinova je zasluga to je ta dva, empirijski poznata, a logiki naizgled nespojiva naela uspio objediniti u specijalnoj teoriji relativnosti. Da bi se ona objedinila bilo je, meutim, nuno mijenjanje kinematike, odnosno zakona koji se u fizici odnose na prostor i vrijeme. I gle, kroz prizmu relativistike kinematike sve se odjednom izmijenilo i dobilo novi smisao. Ako su zadovoljena dva spomenuta naela, tada hod ura i oblik tijela moraju ovisiti o njihovu gibanju! ak i izjava o istodobnosti dvaju dogaaja gubi smisao kakvog ima u klasinoj kinematici. Na temeljima nove relativistike fizike, temeljima jednostavnim i otprije

poznatim, ali naizgled proturjenim u okvirima klasine fizike, mogla se sada dalje nadograivati fascinantna graevina filozofije prirode. Najvanija posljedica specijalne teorije relativnosti odnosila se na tromu masu: stavak o odranju mase stopio se sa stavkom o odranju energije, masa i energija postadoe jedno. Postavljajui specijalnu teoriju relativnosti Einstein je dakle samo na nov nain povezao poznata znanja i time otvorio nove vidike. Neka su uda postala sada razumljiva, jer, kako ree, 'cilj je svakog misaonog djelovanja pretvaranje uda u neto razumljivo' Prostor i vrijeme, najosnovniji pojmovi fizike, postadoe u toj teoriji spojeni u neraskidivo jedinstvo. Kasnije, tom je prostorno-vremenskom jedinstvu Einstein pridodao jo i materiju odnosno gravitaciju te tako specijalnu teoriju proirio u opu. Po opoj teoriji relativnosti prostor, vrijeme i materija oblikuju pejsae svemira, a materija je u tom svemiru poput nekih voruga i neravnina koje iskrivljuju i prostor i vrijeme. Univerzum nije "ravan" u euklidskom smislu; moramo odbaciti pojmove "pravca", "ravnine" itd. Svijet je poput modelarske gline koju gnjei i mijesi ruka kipara, to je razigrana prostorno-vremenska itka kaa kojoj oblik na pojedinom mjestu odreuje tamonja nakupina materije. Ovako smiona, apstraktna ali logika tvorevina uma - opa teorija relativnosti - koja je prostor-vrijeme i materiju svela na tip geometrije, proizala je iz proirenja naela specijalne relativnosti na ope naelo: nisu samo ravnopravni koordinatni sustavi koji se meusobno translatorno gibaju, ve su ravnopravni svi sustavi, bez obzira na vrstu gibanja! No put do tog poopenja nije bio ni lagan ni brz. Deset godina je trebalo Einsteinu da ga prevali, da specijalnu teoriju proiri u opu. Godine 1915, usred bezumlja prvog svjetskog rata, kad su tisue svakodnevno ginule u frontovskom blatu, jedan je um na planetu Zemlji dovravao svoja razmiljanja o najdubljim i dotad jo skrovitim odnosima o grai itavog univerzuma, probijajui ga svojim misaonim okom do onih slojeva do kojih ne dopire fizika svakodnevnice na Zemlji. U studenom 1915. ispriava se u pismu svom prijatelju Sommerfeldu: "Nemojte se ljutiti to tek sada odgovaram, no posljednjih sam mjeseci proveo najuzbudljivije, najnapetije i najuspjenije dane svog ivota." Dane zbog kojih e netko kasnije napisati: Ako ikada u dalekoj budunosti neka vrhunska kozmika inteligencija bude unosila u svoj bedeker trunak praine zvan Zemlja, pisat e o njoj samo: Ovdje je ivio Einstein. U jednom pismu svom prijatelju Solovinu sam je Einstein ovako obrazloio u nekoliko rijei sutinu teorije relativnosti: "Metoda i sadraj teorije relativnosti mogu se iznije ti u nekoliko rijei jo je u stara vremena bilo poznato da se kretanje smatra samo relativnim, dakle u odnosu na neto. Unato toj injenici fizika se temeljila na pojmu apsolutnog kretanja. U optici (nauci o svjetlosti) polazi se od ideje o posebnom kretanju koje se razlikuje od drugih. To je gibanje kroz svjetlosni eter (hipotetsku tvar koja proima sav prostor) pa je eter simbolizirao pojam apsolutnog mirovanja vezanog za vakuum. Kada bi nepokretni svjetlosni eter koji zauzima cijeli prostor doista postojao, kretanju u odnosu na njega moglo bi se pripisati apsolutni smisao. Takav pojam mogao bi biti osnova mehanike. Pokuaji da se ovo privilegirano kretanje u odnosu na hipotetski eter otkrije ostali su bez uspjeha. Tada smo se vratili na problem kretanja u eteru i teorija relativnosti uinila je to sustavno. Ona polazi od pretpostavke o nepostojanju povlatenih kretanja u prirodi i analizira zakljuke iz takve pretpostavke.

"Charles Nordmann, jedan od prvih i najboljih popularizatora teorije relativnosti upotrijebio je pri opisu teorije ovu sliku: "Vrijeme je bilo u klasinoj fizici poput rijeke koja nosi pojave kao to rijeka nosi brodove; ali i onda kad nema brodova rijeka tee nepromijenjenim koritom. A i prostor je kao obala te rijeke neovisan o laama u prolazu. Po Einsteinu, meutim, to nije tako. Kad nema brodova ne tee ni rijeka. A i oblik se obale-prostora mijenja pod djelovanjem laa u prolazu.'' Ovakva meuzavisnost prostora, vremena i materije moe nam izgledati udna budui da u svakodnevnom ivotu ne nailazimo na uoljive primjere te meuzavisnosti. Ono to mi "vidimo" to je prostor koji postoji kao volumen za smjetaj predmeta, poput beskonano velike kutije u koju moemo slagati predmete prema pravilima eukliaske geometrije. "Vidimo" - neovisno od prostora - i vrijeme koje je dimenzija dogaanja i koje tee neovisno o dogaajima, Newton je to izrazio u definiciji apsolutnog vremena: "Apsolutno, pravo i matematiko vrijeme tee jednolino samo po prirodi svojoj, bez obzira na ita izvanje... Apsolutni prostor, sam po prirodi svojoj, bez obzira na ita izvanje, uvijek je sam sebi jednak i nepomian.". To je, u biti, jo Aristotelovo poimanje prostora i vremena protiv kojeg se bio pobunio Epikurpa Lukrecije Kor u djelu "De rerum natura" pie ove, danas bismo ih nazvali "relativistike" stihove: "Vremena samoga nema, ve vazda predmeti daju, nama osjeaj onog to prolo je naim vijekom, onog to u njemu jest, i to e iza toga doi: neka ne veli tko da znade samo vrijeme, i od gibanja stvari daleko i od blagog mira (knj. I, 460 do 464)." No dok je kod epikurejaca relativnost vremena bila filozofska paradigma, Einstein ju je uzdigao do fizikalne teorije. U specijalnoj teoriji relativnosti na mjesto nezavisnog prostora i nezavisnog vremena stupa njihovo zajednitvo, prostor-vrijeme odnosno etverodimenzionalni kontinuum Taj je etverodimenzionalni prostor sada preuzeo ulogu one Newtonove "kutije" u kojoj je smjetena materija. Specijalna teorija relativnosti nije jo, dakle, posve izbjegla zamku apsolutnog prostora ve je samo itavu fiziku, ukljuujui i elektrodinamiku, dovela u poloaj u kojem je bila klasina mehanika od Newtona na dalje. Einstein je bio svjestan ogranienosti specijalne teorije relativnosti i zato godinama radi na poopenju teorije kako bi ukljuivala i dinamiku, to jest ubrzanja. Rezultat je opa teorija relativnosti. Opa teorija je velebno Einsteinovo djelo za koje se svi slau daje isti i iskljuivi proizvod njegova uma Za razliku od specijalne teorije relativnosti, za koju je bih u fizici sazrelo ve vrijeme na prijelomu stoljea (i da se Einstein nije nikada ni rodio, fiziari bi prije ili kasnije uvidjeli put prema objedinjenju specijalnog naela relativnosti i konstantnosti brzine svjetlosti), nita nije u fizici ukazivalo na opu teoriju relativnosti. Samo jedno dugo i dobro poznato iskustvo, naime da teinom i tromou tijela vlada ista konstanta (jednakost teke i trome mase) bilo je sve to je priroda nudila Einsteinu kao putokaz u razmiljanjima. Sve drugo trebao je domisliti sam, a da bi doao do rjeenja morao je napustiti euklidsku geometriju odnosno prostor kao praznu kutiju u koju se stavlja materija.

U opoj teoriji relativnosti materija i geometrija su jedno, jedno proizlazi iz drugog, geometrijsko ponaanje tijela i hod ura ovise o gravitacijskim poljima, odnosno o materiji koja ih proizvodi. Opa teorija relativnosti povezala je materiju s prostor-vremenom pa je ujedno i teorija gravitacije. Fascinantnost Eisteinove teorije lei upravo u toj velikoj pozornici koju sainjava geometrija prostora, U izvjesnom smislu, sve se svelo na geometriju. Veliine koje opisuju gravitacijsko polje istodobno su i veliine koje odreuju metriku prostora. Materija deformira prostor i vrijeme, to pak znai samo to da je u prostor-vremenskom kontinuumu vaei neki sustav geometrijskih pravila, neka metrika koja nam nareuje kako da mjerimo udaljenosti i intervale. Ta metrika nije euklidska, svemir nije euklidski prostor u realnom svemiru svjetlosti putuje onim putem kojeg joj odabire geometrija prostora, poput rijenog toka kojeg diktira konfiguracija terena. Zato se zraka svjetlosti i "savija" pri prolazu uz velike mase pratei tako zakrivljenost prostora, zadovoljavajui metrike uvjete na tom putu. Zakrivljenost ovdje nije neki neshvatljivi misterij ve samo opisni izraz za stanje geometrijskih odnosa to ih mjeri neki promatra u promatranom podruju. Ta su stanja, odnosno metrika prostor-vremena, osim o materiji ovisna i o gibanju promatraa. Uinak tromosti, kao posljedica ubrzanog gibanja, ne razlikuje se od uinka gravitacije. Metrika udaljenost i trajanje te sve fizikalne veliine dalje iz njih izvedene - nije neka kruta konfiguracija prostorno-vremenskog kontinuuma ve je nekovrsna prostorno-vremenska deformabilna mrea ija oka su relativne veliine ovisne o stanju gibanja promatraa; slino kao to iz svakodnevnog iskustva znamo da putnici, od kojih se jedan giba sporo, a drugi brzo, razliito zapaaju i doivljavaju krajolik kroz koji putuju. No dok je razliiti dojam to ga kod putnika u ovoj usporedbi izaziva isti krajolik posve subjektivne naravi, u fizici je razliito mjerenje prostora i vremena iz raznih sustava u gibanju, prema teoriji relativnosti, strukturalno svojstvo naeg kozmosa. Kozmos se tako ponaa, a to nam je otkrio Albert Einstein otvarajui time nove, dotad nepoznate, dveri prema skrovitim meuodnosima u naizgled nepovezanom pletivu sveukupnog postojanja. Odbacivi apsolutni prostor i apsolutno vrijeme, teorija relativnosti je u naem miljenju o svijetu napravila prevrat ravan kopernikanskoj pobuni protiv mirne Zemlje od prije gotovo pola milenija. Apsolutni prostor i vrijeme u klasinoj su fizici poput svojevrsnih nekih epicikala i deferenata pomou kojih opisujemo fizikalne dogaaje, to su prikladni pomoni okviri koji su nam omoguavali da osmislimo i matematiki izrazimo pojave u prirodi. Bez tih vrstih i postojanih pribjeita bili bismo izgubljeni u meteu prirodnih zbivanja. Za svakodnevne i tehnike potrebe oni su jo uvijek, a to e i ostati, praktiki i dovoljno dobri nosai fizike, premda mi sada, nakon Einsteina, znamo da su oni tek priblino toan rezultat nastao na osnovi naeg skromnog geocentrikog iskustva. Teorija relativnosti oslobodila nas je i tog moda posljednjeg, privida posebnosti odnosa izmeu nas i univerzuma. Na njegovo mjesto stupila je nova spoznaja tanahne isprepletenosti kozmikog tkiva koju smo tek zapoeli razotkrivati. Prolo je 75 godina od objavljivanja ove knjiice na njemakom originalu. Unato tom vremenskom razmaku Einsteinove rijei nisu nita izgubile na jasnoi i snazi, kao ni teorija koju ovdje on sam tumai, a koja e, bez obzira na mogua kasnija poboljanja, zauvijek ostati jedan od najvrih nosaa u naoj misaonoj zgradi razumijevanja prirode. DM.

Uvod Ova bi knjiica mogla pruiti to je mogue toniji uvid u teoriju relativnosti onim itateljima koji se za teoriju zanimaju s opeg znanstvenog i filozofskog gledita, a pritom ne vladaju matematikim znanjem teorijske fizike. Ovako napisana, knjiica ipak pretpostavlja kod itatelja srednjokolsko (gimnazijsko) obrazovanje i neka vas ne zavara malen broj stranica prilinu dozu strpljenja i snage volje. Autor je uloio najvei mogui trud da glavne zamisli teorije predstavi to jasnije i to jednostavnije. U interesu jasnoe inilo mi se neizbjenim da se esto ponavljam; uostalom, drim se savjesno preporuke genijalnog Boltzmanna koji ree da eleganciju oblikovanja valja prepustiti kreatorima odjee i obue. Vjerujem da itatelju nisam smio uskratiti potekoe koje su u temeljima cijele stvari. Nasuprot tome, namjerno sam se mauhinski ponio prema fizikalnim podlogama teorije, zato da itatelja koji u fizici nije "kod kue" ne snae sudba putnika koji od silnih stabala ne zamjeuje umu. Neka ova knjiica donese ponekome radosne trenutke poticajnog razmiljanja. A. Einstein

PRVI DIO O SPECIJALNOJ TEORIJI RELATIVNOSTI

1. Fizikalni sadraj geometrijskih stavaka Zasigurno si i ti, dragi itatelju, jo kao djeak ili djevojica sklopio poznanstvo s uznositom zgradom geometrije EUKLIDA i moda se prisjea, vie s potovanjem negoli s ljubavlju, na ponosno zdanje po ijim su te visokim stepenitima tjerali amotamo savjesni profesori za vrijeme bezbrojnih kolskih sati. Zbog takve tvoje kolske prolosti ti bi sigurno kaznio svakoga tko bi makar samo izdaleka i najmanjom reenicom proglasio ovu znanost neistinitom. No taj osjeaj gorde sigurnosti moda te odmah naputa kada ti netko uputi pitanje: "to ti, u stvari, misli tvrdei da su stavci te geometrije istiniti?'' Hajde da se zadrimo malo na tom pitanju. Geometrija polazi od izvjesnih pojmova kao to su ravnina, toka, pravac, kojima smo u stanju pridodati vie ili manje jasnu predodbu, a takoer polazi od izvjesnih jednostavnih stavaka (aksioma) to smo ih na osnovi tih predodbi skloni prihvatiti kao "istinite". Svi ostali stavci se zatim pomou jedne logike metode, kojoj smo prisiljeni priznati opravdanost, svode na one aksiome, to jest time dokazuju. Neki je stavak tada toan odnosno "istinit" ukoliko je na taj priznat nain izveden. Pitanje, dakle, "istinitosti" pojedinih geometrijskih stavaka svodi se na pitanje "istinitosti" aksioma. Odavno je, meutim, ve poznato da ovo posljednje pitanje ne samo da nije rjeivo pukim metodama geometrije, ve da samo po sebi uope nema ni smisla. Ne moemo se zapitati da li je

istina da kroz dvije toke prolazi samo jedan pravac Moemo samo red da euklidska geometrija barata tvorbama to se nazivaju "pravci", a kojima ona pripisuje svojstvo da su jednoznano odreeni pomou dvije njihove toke. Pojam "istinito" nije prikladan za izjavu iste geometrije budui da mi rijeju "istinit" na kraju krajeva obiavamo oznaavati podudaranje s nekim "stvarnim" predmetom; geometrija se pak ne bavi odnosom svojih pojmova prema predmetima iz iskustva ve samo logikom vezom tih pojmova meusobno. Lako je objasniti kako to da mi unato svemu tome osjeamo ipak privlanost prema proglaavanju geometrijskih stavaka "istinitima". Geometrijskim pojmovima odgovaraju vie ili manje tono predmeti u prirodi, a ovi su pak bez sumnje i sami uzroci nastanka onih pojmova. Moe li se geometrija, u elji da svojoj zgradi podari najveu moguu logiku zatvorenost, ograditi od toga; duboko je, na primjer, u nama usaena navika miljenja da dio puta izmeu dva oznaena mjesta vidimo na nekom praktiki krutom tijelu. Navikli smo zatim smatrati da se tri mjesta nalaze na jednom te istom pravcu ukoliko se s nekog odabranog mjesta promatranja sve tri doglednice iz njih prividno poklope u samo jednu. Ako sada, slijedei naviku miljenja, stavcima euklidske geometrije pridodamo jedinstven stavak da dvjema tokama nekog krutog tijela odgovara uvijek ista udaljenost (duljina), bez obzira kakve promjene poloaja izvodili s tim tijelom, tada stavci euklidske geometrije postaju stavci o moguem relativnom razmjetaju krutih tijela1). S tako upotpunjenom geometrijom postupa se zatim kao s nekom granom fizike. Sada se moemo zapitati o "istinitosti" tako interpretiranih geometrijskih stavaka budui da se moemo zapitati da li se ti stavci obistinjuju za one stvarne predmete koje smo dodijelili geometrijskim pojmovima. Poneto netono moemo rei da pod "istinitou" nekog geometrijskog stavka u ovom smislu razumijemo njegovu djelotvornost pri geometrijskoj konstrukciji pomou ravnala i estara. Uvjerenje o "istinitosti" geometrijskih stavaka u ovom smislu poiva dakako iskljuivo na prilino nepotpunom iskustvu. Mi emo tu istinitost geometrijskih stavaka prvo pretpostaviti, a zatim, u drugom dijelu naeg razmatranja (u opoj teoriji relativnosti), vidjeti da je ova istinitost ogranienog dosega te koliki je on.
1) Time je takoer pravoj liniji dodijeljen neki prirodni predmet. Tri toke nekog krutog tijela A, B, C lee tada na jednom pravcu ako se uz zadanu toku A i C odabere B tako daje zbroj udaljenosti AB i BC najmanji mogu. Ova nepotpuna napomena moe nas zasad zadovoljiti u ovom kontekstu.

2. Koordinatni sustav Na temelju napomenutog fizikalnog tumaenja udaljenosti mi smo takoer u stanju mjerenjem ustanoviti udaljenost dviju toaka nekog krutog tijela. Za to nam je potrebna neka, jednom i uvijek upotrebljavana, duina (tapi S) koju upotrebljavamo kao jedininu mjerku. Ako su A i B dvije toke nekog krutog tijela, tada se prema zakonima geometrije moe konstruirati ravna spojnica izmeu njih; zatim se na ovu spojnu crtu nanosi od toke A duina S potreban broj puta sve dok se ne stigne do toke B. Broj

ponavljanja nanoenja je mjerni broj udaljenosti AB. Na tome se zasnivaju sva mjerenja duina2).
2) Pritom je, dakako, bilo pretpostavljeno da jedinina mjerka ulazi cjelobrojni broj puta u mjerenu duinu. Ovaj problem rjeavamo uvoenjem mjerke s podjelom na podjedinice, a uvoenje tih ne zahtijeva neku naelno novu metodu.

Svaki prostorni opis mjesta nekog dogaaja ili predmeta zasniva se na tome da se navede toka nekog krutog tijela (referentnog tijela) s kojom se taj dogaaj poklapa. Taj je postupak uobiajen ne samo u znanstvenom opisivanju ve i u svakodnevnom ivotu. Promislim li to u stvari znai navod mjesta poput "U Berlinu, na Potsdamskom trgu", vidim da znai sljedee. Zemljina povrina je kruto tijelo na kojem navodimo mjesto; "Potsdamski trg u Berlinu" je na njemu jedna oznaena imenovana toka s kojom se dogaaj prostorno poklapa3).
3) Ovdje nije potrebno daljnje istraivanje to znai "prostorno poklapa"; jer ovaj je pojam toliko jasan da u pojedinim stvarnim sluajevima jedva da bi mogle nastupiti razlike u miljenjima da li je prikladan ili ne.

Ovaj jednostavan nain navoda mjesta mogu je samo za mjesta na povrini krutog tijela, a u vezi je postojanja razluivih toaka na toj povrini. Pogledajmo kako se ljudski duh oslobodio ta dva ogranienja, a da pritom nije izgubio nain oznaavanja mjesta. Ako iznad Potsdamskog trga lebdi, na primjer, oblak, tada se njegovo mjesto u odnosu na Zemljinu povrinu moe odrediti tako da se s trga usmjeri okomito jedna motka koja see do oblaka. Duina motke izmjerena jedininom mjericom te spominjanje mjesta podnoja motke dovoljni su podaci za potpuno oznaavanje mjesta oblaka. Na ovom primjeru vidimo na koji nain pojam mjesta dobiva na svojoj profinjenosti. a) Kruto tijelo, na koje se odnosi oznaka mjesta, produujemo na taj nain da ono tako upotpunjeno dosegne do predmeta ije mjesto odreujemo. b) Pri opisu znaajke mjesta upotrebljavamo broj (u naem sluaju to je mjericom izmjerena duina motke) umjesto imenovanja promatrane toke. c) O visini oblaka govori se i onda kad motka koja see do oblaka uope ni nije postavljena. U naem sluaju saznat emo, na osnovi optikih snimaka oblaka iz raznih toaka na tlu te iz poznavanja zakona irenja svjetlosti kroz prostor, duini to bi je morala imati motka da dosegne do oblaka. Iz ovog razmatranja proizlazi da e za opisivanje mjesta biti prikladno uspijemo li uvesti mjerne brojeve posve nezavisne od postojanja imenovanih mjesta na krutom tijelu na kojeg se odnosi oznaavanje mjesta. Mjerna fizika to postie primjenom kartezijevog koordinatnog sustava. Ovaj se sustav sastoji od tri meusobno okomita kruta ravna zida spojena u jedno kruto tijelo. Mjesto nekog dogaaja opisuje se navoenjem duina triju okomica ili koordinata (x,y,z) sputenih iz mjesta dogaaja na svaki od tri ravna zida. Duine ovih visaka odreujemo idui po njima krutom mjerkom po zakonima i metodama to ih propisuje euklidska geometrija. U praksi upotrebljavan koordinatni sustav u veini sluajeva nije napravljen na gore opisan nain, naime od krutih zidova; takoer se i duine koordinata ne odreuju

pomou krutog mjernog tapa ve nekim neizravnim nainom. Ipak, fizikalni smisao oznaavanja mjesta moramo uvijek traiti u skladu s gore provedenim razmatranjima, ukoliko ne elimo da nam se astronomski i fizikalni rezultati rasplinu u nejasnou4).
4) Tek e u drugom dijelu ove knjiice, kad se bude govorilo o opoj teoriji relativnosti, biti potrebno mijenjanje i profinjenje ovog shvaanja.

Imamo dakle sljedeu sliku: Pri svakom prostornom opisivanju dogaaja sluimo se nekim krutim tijelom na kojeg se dogaaji prostorno odnose. Ovaj odnos pretpostavlja da za "duljinu" vrijede zakoni euklidske geometrije, pri emu je ta "duljina" fiziki predstavljena pomou dvije oznake na nekom krutom tijelu. 3. Prostor i vrijeme u klasinoj mehanici Ako bez velikih razmiljanja i detaljnih objanjenja ovako formuliram zadatak mehanike: "Mehanika opisuje kako tijela vremenom mijenjaju svoje mjesto u prostoru", imat u na savjesti nekoliko smrtnih grijehova poinjenih protiv svetog duha jasnoe; ove grijehe moramo razotkriti prije svega. Nejasno je to se ovdje podrazumijeva pod rijeima "mjesto" i "prostor". Stojim na prozoru eljeznikog vagona i putam da mi kamen iz ruke bez zamaha pada na nasip uz prugu. Vidim (zanemarim li utjecaj zraka) kako kamen pravocrtno putuje prema tlu. Meutim, neki pjeak koji stoji uz prugu i promatra ovaj moj postupak zamjeuje da kamen pada prema zemlji po luku parabole. Pitam sada: Lee li "mjesta" kroz koja "u stvarnosti" kamen pada na pravcu ili na paraboli? Zatim, to ovdje znai gibanje "u prostoru"? Na osnovi razmatranja iz 2. odgovor je sam po sebi razumljiv. Prije svega, ostavimo posve po strani tu mranu rije "prostor" pod kojom, iskreno priznavi, ne moemo zamisliti ama ba nita; stavimo umjesto toga" gibanje u odnosu na neko praktiki kruto referentno tijelo". Zovemo ga "referentno" zato jer se gibanje opisuje "u odnosu na" njega, a to u naem primjeru moe biti vagon ili Zemljino tlo. Ako umjesto "referentno tijelo" uvedemo za matematiko opisivanje prikladniji pojam "koordinatni sustav", moemo sada rei; Kamen putuje po pravcu u odnosu na koordinatni sustav kruto vezan sa eljeznikim vagonom, a po paraboli u odnosu na sustav vrsto vezan za tlo. Iz ovog je primjera jasno da neka staza gibanja ne postoji za sebe ve samo kao staza gibanja u odnosu na neko odreeno referentno tijelo. Potpuni opis gibanja dobije se, meutim, tek onda kad navedemo kako tijelo vremenom mijenja svoje mjesto, to znai da se za svaku toku putanje mora navesti u koje vrijeme se tijelo tamo nalazi. Ovi se navodi moraju upotpuniti takvom definicijom vremena da se ove vremenske vrijednosti pomou te definicije mogu smatrati za naelno uoljive veliine (rezultate mjerenja). Ovom zahtjevu udovoljavamo - stojei i dalje na tlu klasine mehanike - u naem primjeru na sljedei nain: Zamislimo dvije posve jednako napravljene ure; jednu ima u ruci ovjek na prozoru eljeznikog vagona, a drugu ovjek na putu uz prugu. Svatko od te dvojice ustanovljava na kojem se mjestu pripadnog referentnog tijela nalazi kamen upravo u trenutku kad se ura koju dri u ruci oglasi s "tik". Pritom se odriemo ulaenja u problem netonosti koja nastupa zbog konanosti brzine irenja svjetlosti. O ovoj te o jo jednoj ovdje postojeoj potekoi bit e kasnije iscrpno govora.

 4. Galilejev koordinatni sustav Kao to znamo, temeljni zakon Galilej-Newtonove mehanike, poznat pod imenom zakona tromosti, glasi: Neko, od drugih tijela dovoljno udaljeno, tijelo ustraje u stanju mirovanja ili jednolikog gibanja po pravcu. Ovaj temeljni stavak izrie ne samo neto o gibanju tijela ve takoer i o doputenim referentnim tijelima ili koordinatnim sustavima koji se smiju primijeniti prilikom opisivanja u mehanici. Zvijezde stajaice sigurno su tijela na koja se taj zakon tromosti moe primijeniti s velikim stupnjem tonosti. Upotrijebimo li sad neki koordinatni sustav koji je vrsto vezan sa Zemljom, tada u odnosu na njega opisuje svaka zvijezda stajaica tijekom jednog (astronomskog) dana krug ogromnog polumjera, to je u suprotnosti s doslovnim izriajem zakona tromosti. Drimo li se dakle vrsto tog zakona, tada se gibanje smije odnositi samo na one koordinatne sustave u odnosu na koje se zvijezde stajaice ne gibaju po krunici. Neki koordinatni sustav, ije je stanje gibanja takvo da u odnosu na njega vrijedi zakon tromosti, nazivamo "Galilejev koordinatni sustav". Zakoni Galilej-Newtonove mehanike imaju pravo na valjanost samo u tim Galilejevim koordinatnim sustavima. 5. Naelo relativnosti (u uem smislu) Da bismo postigli to je mogue veu jasnou poimo opet od primjera eljeznikog vagona u ravnomjernom gibanju. Njegovo gibanje nazivamo i jednolinom translacijom ("jednolinom", jer je stalne brzine i smjera, a "translacijom" jer u odnosu na eljezniki nasip vagon mijenja dodue stalno svoje mjesto, ali se pritom ne vrti. Neka zrakom leti jedan gavran pravocrtno i jednoliko-promatrano sa eljeznikog nasipa. Promatrano iz vagona u gibanju, gavran dodue leti nekom drugom brzinom i drugim smjerom, ali je i u tom sluaju let pravocrtan i jednolik. Da se izrazimo apstraktnim jezikom: Giba li se masa m jednoliko i pravocrtno u odnosu na koordinatni sustav K, tada se giba jednoliko i pravocrtno i u odnosu na drugi koordinatni sustav K', koji se u odnosu na K takoer giba jednoliko i pravocrtno. Uzevi u obzir i izlaganja iz prethodnih paragrafa, iz toga slijedi: Ako je K Galilejev koordinatni sustav, tada je neki drugi koordinatni sustav K' takoer Galilejev ukoliko je u stanju jednolikog translacijskog gibanja u odnosu na K. U odnosu na K' vrijede zakoni Galilej-Newtonove mehanike jednako kao i u odnosu na K. Poimo u poopenju jo jedan korak dalje pa izrecimo stavak: Ako je K' koordinatni sustav koji se o odnosu na K jednoliko giba bez vrtnje, tada se prirodne pojave u odnosu na K' odvijaju prema tono istini opim zakonima kao i u odnosu na K. Ovaj iskaz nazivamo "naelo relativnosti" (u uem smislu). Sve dok smo bili uvjereni da se sva prirodna zbivanja daju predstaviti pomou klasine mehanike, nije se moglo sumnjati u valjanost tog naela relativnosti. Razvitkom elektrodinamike i optike postajalo je sve jasnije da klasina mehanika vie nije dovoljna osnova za cjelokupno fizikalno opisivanje prirode. Time se postavilo i pitanje valjanosti naela relativnosti pa se pokazalo kako nije iskljueno da bi odgovor na to pitanje mogao biti i nijean.

Postoje ipak dvije ope poznate injenice koje odmah govore u prilog valjanosti naela relativnosti. Ako, naime, klasina mehanika i ne prua dovoljno iroku osnovu za teorijsko predoavanje svih fizikih pojava, mora joj ipak pripasti vrlo znaajna koliina istinitosti; jer ona s divljenja vrijednom tonou daje injenino gibanje nebeskih tijela. Stoga i naelo relativnosti mora svakako vaiti s velikom tonou na podruju mehanike. A priori je, meutim, malo vjerojatno da jedno tako openito naelo, koje s takvom preciznou vai na jednom podruju pojavnog zbivanja, otkazuje pak na drugom podruju pojavnog zbivanja. Drugi argument, na koji emo se kasnije jo vratiti, je sljedei. Ukoliko naelo relativnosti (u uem smislu) ne vrijedi, tada Galilejevi koordinatni sustavi K, K' K'' itd, koji se jedan prema drugom jednoliko gibaju, nee za opisivanje prirodnih zbivanja biti jednako vrijedni. Tada bi bilo jedva neto drugo zamislivo osim da se prirodni zakoni dadu formulirati posebno jednostavno i prirodno samo onda ako bi meu svim Galilejevim koordinatnim sustavima kao referentno tijelo bio izabran jedan (K0 ) s odreenim stanjem gibanja. Njega bi tada s pravom (zbog njegovih prednosti u opisivanju prirode) obiljeili kao "apsolutno mirujueg", a sve preostale sustave K kao "pokretne". Ako bi, na primjer, na eljezniki nasip bio taj sustav K0, tada bi eljezniki vagon bio sustav K u odnosu na kojeg bi vrijedili manje jednostavni zakoni negoli u odnosu na K0. Ova umanjena jednostavnost bi se svodila na to da se vagon ("doista") kree u odnosu na K0. U opim prirodnim zakonima formuliranim u odnosu na K morala bi odreenu ulogu igrati brzina i smjer vonje vagona. Bilo bi, na primjer, za oekivanje da e ton jedne pitaljke ija je os postavljena paralelno sa smjerom vonje vagona biti drukiji negoli u sluaju kad je njena os okomita na taj smjer. Nau Zemlju moemo usporediti s vagonom koji se giba po tranicama oko Sunca brzinom od oko 30 km u sekundi. Za oekivanje bi bilo stoga, u sluaju nevaljanosti naela relativnosti, da trenutni smjer gibanja Zemlje ue u prirodne zakone, da bi dakle fizikalni sustavi u svojim ponaanjima trebalo da ovise o prostornoj orijentaciji prema Zemlji. Jer, zbog tokom godine stalnih promjena smjera vektora brzine krunog gibanja Zemlje oko Sunca, ne moe ona cijele godine biti mirna prema hipotetskom sustavu K0. No unato svoj panji nije se nikada mogla zamijetiti takva anizotropija zemaljskih fizikalnih prostora, to jest fizikalna nejednakovrijednost razliitih smjerova. To je jak dokaz u prilog naela relativnosti. 6. Teorem zbrajanja brzina u klasinoj mehanici Neka onaj, ve esto promatrani, eljezniki vagon vozi po tranicama stalnom brzinom v. Uzdu vagona neka hoda ovjek, u smjeru vonje, brzinom w. Kako brzo, odnosno kojom brzinom W se ovjek u hodu pomie naprijed u odnosu na eljezniki nasip? ini se da jedini mogui odgovor proizlazi iz sljedeeg razmiljanja: Kad bi ovjek stajao mirno jednu sekundu, on bi se u odnosu na eljezniki nasip pomaknuo naprijed za komad puta jednak brzini vagona v. U stvarnosti, meutim, proe on hodajui u odnosu na pod vagon, dakle takoer i u odnosu na eljezniki nasip, u toj sekundi i komad puta w koji je jednak brzini njegova hoda. Tijekom promatrane sekunde on dakle prevaljuje u odnosu na nasip ukupni put

W=v+w Kasnije emo vidjeti da ovo razmiljanje, koje izraava teorem zbrajanja brzina u klasinoj mehanici, ne moe biti odrivo, da se dakle upravo gore napisan zakon u stvarnosti ne obistinjuje. No jo neko vrijeme gradit emo dalje razlaganje kao da je on toan. 7. Prividna nespojivost zakona irenja svjetlosti s naelom relativnosti Jedva da postoji u fizici jednostavniji zakon od onog prema kojem se svjetlost iri u praznom prostoru. Svako kolsko dijete zna ili misli da zna da se svjetlost iri pravocrtno brzinom c = 300.000 km/sek. Znamo svakako s velikom tonou da je ova brzina za sve boje svjetlosti ista; jer kad ne bi bilo tako tada se prilikom pomraenja neke zvijezde stajaice (njenim tamnim pratiocem) ne bi registrirao minimum zraenja istodobno za sve boje. Slinim razmiljanjem, a u vezi s promatranjem dvojnih zvijezda, mogao je nizozemski astronom De Sitter takoer pokazati da brzina irenja svjetlosti ne moe zavisiti o brzini gibanja tijela koje tu svjetlost emitira. Pretpostavka da bi ova brzina irenja zavisila od smjera "u prostoru" sama je po sebi nevjerojatna. Kratko reeno, drimo da se s pravom moe vjerovati jednostavnom kolskom zakonu o konstantnoj brzini svjetlosti c (u vakuumu)! Tko bi pak uope mogao pomisliti da je ovaj jednostavan zakon fiziare, sklone savjesnom promiljanju svijeta, uvalio u najvee mogue misaone potekoe. Ove se potekoe oituju u sljedeem. Samu pojavu irenja svjetlosti moramo dakako, kao i svaku drugu, dovesti u vezu s nekim krutim referentnim tijelom (koordinatnim sustavom). Uzmimo opet da je to na eljezniki nasip. Zamislimo da smo iznad njega odstranili zrak. Du nasipa poaljemo jednu zraku svjetla iji "vrh" u odnosu na nasip putuje brzinom c. Po eljeznikoj pruzi neka opet vozi na eljezniki vagon brzinom v i to u istom smjeru u kojem se iri svjetlost samo, dakako, mnogo sporije. Pitamo se kolika je brzina irenja svjetlosti u odnosu na vagon. Lako se vidi da ovdje moemo primijeniti razmatranje iz prethodnog paragrafa; jer ovjek u hodu u odnosu na vagon igra ulogu svjetlosne zrake. Umjesto njegove brzine W u odnosu na eljezniki nasip stupa ovdje brzina svjetlosti u odnosu na nasip; w je traena brzina svjetlosti u odnosu na vagon i za nju dakle vrijedi: w = c-v Brzina napredovanja svjetlosne zrake u odnosu na vagon ispada dakle manja od c. Ovaj rezultat kosi se, meutim, s naelom relativnosti izloenim u 5. Zakon o irenju svjetlosti u vakuumu morao bi naime prema naelu relativnosti, kao i svaki drugi opi pri rodni zakon, glasiti jednako za vagon kao referentno tijelo kao i za prugu kao referentno tijelo. No to se u naem razmatranju pokazuje kao nemogue. Ako svaka svjetlosna zraka napreduje u odnosu na nasip brzinom c, tada se ba poradi toga ini da zakon o irenju svjetlosti u odnosu na vagon mora biti drukiji - u suprotnosti s naelom relativnosti. S obzirom na tu potekou proizlazi da je neophodno napustiti ili naelo relativnosti ili jednostavan zakon irenja svjetlosti. itatelj koji je paljivo slijedio dosadanje izlaganje zasigurno e oekivati da naelo relativnosti, koje se svojom prirodnou i

jednostavnou preporua duhu kao gotovo neotklonjivo, bude podrano, ali da bi se zakon irenja svjetlosti u vakuumu morao nadomjestiti kompliciranijim zakonom koji se moe sloiti s naelom relativnosti. No razvoj teorijske fizike pokazuje da tim putem ne moemo ii. Prijelomna teorijska istraivanja H. A. Lorentza o elektrodinamikim i optikim zbivanjima u tijelima u pokretu pokazuju naime da iskustva na tom polju s vanom nunou vode do teorije elektromagnetskih pojava koja, kao neotklonjivu posljedicu, ima konstantnost brzine svjetlosti u vakuumu. Stoga su teorijski fiziari radije bili skloni oboriti naelo relativnosti, premda se nije mogla nai ni jedna iskustvena injenica koja bi tom naelu protuslovila. Ovdje se usadila teorija relativnosti. Analizom fizikalnih pojmova prostora i vremena pokazalo se da nespojivost naela relativnosti i zakona o irenju svjetlosti zapravo uope ne postoji, da se sustavnim pridravanjem oba ova zakona tovie dolazi do jedne logiki besprijekorne teorije. Ova teorija, koju za razliku od njenog kasnijeg proirenja nazivamo "specijalna teorija relativnosti", bit e na sljedeim stranicama predstavljena u svojim temeljnim zamislima. 8. O pojmu vremena u fizici Na dva, jedno od drugog daleko udaljena, mjesta A i B naeg eljeznikog nasipa udarila je munja u tranice. Izjavljujem sada tvrdnju da su se oba udara dogodila istodobno. Ako te sada, dragi itaoe, zapitam ima li ta izjava nekog smisla odgovorit e mi s uvjerljivo "da". No ako pak navalim na tebe s molbom da mi tonije pojasni smisao te izjave, primjeuje nakon poneto razmiljanja da odgovor na ovo pitanje nije tako jednostavan kako to na prvi pogled izgleda. Nakon nekog vremena doi e do svijesti moda sljedei odgovor "Znaenje izjave je samo po sebi jasno i nije joj potrebno daljnje pojanjenje; s nekim razmiljanjem bih se svakako morao pomuiti dobijem li zadatak da promatranjem saznam da li su se u ovom konkretnom sluaju oba dogaaja zbila istodobno ili ne." No s ovim odgovorom ne mogu se zadovoljiti iz sljedeeg razloga. Neki spretan meteorolog bi otroumnim razmiljanjem ustanovio da na mjesta A i B munja mora uvijek istodobno udariti, no tada imamo zadatak da ispitamo odgovara li ovaj teorijski rezultat stvarnosti ili ne. Isto je i sa svim fizikalnim izjavama u kojima neku ulogu igra pojam "istodobno". Ovaj pojam postoji za fiziara tek tada kad je dana mogunost da se u konkretnom sluaju ustanovi da li se pojam obistinjuje ili ne. Treba nam dakle takva definicija istodobnosti da ta definicija daje u ruke metodu po kojoj bi se u izloenom sluaju moglo pokusom ustanoviti jesu li oba udara munje doista uslijedila istodobno ili ne. Tako dugo dok ovaj zahtjev nije ispunjen, rtva sam kao fiziar (uostalom kao i nefiziar!) jedne varke ukoliko vjerujem da izjavi o istodobnosti mogu pridruiti neki smisao. (Prije nego li ovo s uvjerenjem ne prizna, dragi itaoe, ne itaj dalje.) Nakon nekog vremena razmiljanja nudi sljedei prijedlog za ustanovljavanja istodobnosti. Razmak AB izmjeri se du pruge, a u sredini M te udaljenosti postavi jedan promatra opskrbljen ureajem koji mu omoguava istodobno optiko praenje oba mjesta A i B (na primjer dva zrcala pod kutem od 90). Zamijeti li taj promatra istodobno obje munje, onda su one doista istodobne.

Ja sam s ovim prijedlogom vrlo zadovoljan, no mislim da stvar ipak jo nije posve razjanjena pa osjeam potrebu za sljedeim prigovorom: "Tvoja definicija bi bila bezuvjetno tona, ukoliko bih znao da se svjetlost, putem koje promatra u S opaa pojave munje, iri istom brzinom na putu A-M kao i na putu B-M. Provjera ove pretpostavke bila bi, meutim, samo tada mogua ukoliko imamo na raspolaganju sredstva za mjerenje vremena. ini se dakle ovdje da se vrtimo u logikom krugu." Nakon poneto razmiljanja ti mi, meutim, s pravom dobaci sumnjiav pogled i objasni mi: "Unato tome ostajem kod svoje ranije definicije, budui da ona u stvari uope nita ne pretpostavlja o svjetlosti. Na definiciju istodobnosti postavljen je samo jedan zahtjev, da ona u svakom stvarnom sluaju omogui empirijsku odluku o tome da li se istodobnost obistinila ili nije. Neosporno je da moja definicija to prua. To da je svjetlosti za prevaljivanje puta A-M potrebno isto toliko vremena koliko za prevaljivanje puta B-M nije u stvarnosti nikakva pretpostavka ili hipoteza o fizikoj prirodi svjetlosti ve tvrdnja koju ja prema slobodnoj procjeni mogu izabrati da bih doao do definicije istodobnosti.'' Jasno je da ova definicija moe biti upotrijebljena da se dade toan smisao izjavi o istodobnosti ne samo dva dogaaja ve po volji mnogo dogaaja ija mjesta se mogu nalaziti negdje u odnosu na referentno tijelo5) (ovdje je to eljezniki nasip).
5) Pretpostavimo dalje, da ako se tri dogaaja A, B, C, tako dogode na raznim mjestima, da ako je A istodoban s B, a B istodoban s C (istodoban u smislu gornje definicije), da je ispunjen kriterij istodobnosti i za dogaaj ni par A - C. Ova pretpostavka je fizikalna hipoteza o zakonu irenja svjetlosti; ona mora biti bezuvjetno ispunjena ukoliko se mora priznati zakon o konstantnosti brzine svjetlosti u vakuumu.

Time dolazimo i do definicije "vremena" u fizici. Zamislimo naime u tokama A, B, C eljeznike pruge (koordinatnog sustava) tri istovrsne ure tako podeene da su poloaji kazaljki istodobno (u gornjem smislu) isti. Tada pod pojmom "vrijeme" jednog dogaaja podrazumijevamo vremenski navod (poloaj kazaljke) one od tih ura koja je dogaaju (prostorno) u neposrednoj blizini. Na taj e nain svakom dogaaju biti dodijeljena jedna vremenska vrijednost koja se u naelu moe promatrati. Ova tvrdnja sadri jo jednu fizikalnu hipotezu u ije obistinjenje jedva da se moe posumnjati bez iskustvenih proturazloga. Pretpostavlja se naime da sve ove ure idu "jednako brzo", ukoliko su istih svojstava i grae. Tono formulirano: Ako se dvije mirujue ure nalaze na dva razliita mjesta referentnog tijela i tako su podeene da je jedan poloaj kazaljke jedne ure istodoban s istim poloajem kazaljke druge ure (u gornjem smislu), tada su isti poloaji kazaljki openito istodobni (u smislu gornje definicije). 9. Relativnost istodobnosti Dosad smo nae razmatranje vezivali uz odreeno referentno tijelo, uz "pruni nasip". Neka sad po pruzi vozi jedan vrlo dugi vlak stalnom brzinom v, u smjeru prikazanom na crteu 1. Ljudima koji putuju u tom vlaku bit e od koristi ako vlak smatraju krutim referentnim tijelom (koordinatnim sustavom); oni sve dogaaje

promatraju u odnosu na vlak. Svaki dogaaj koji se zbiva du pruge zbiva se takoer u nekoj odreenoj toki vlaka.

Crte 1. Definicija istodobnosti moe se dati u odnosu na vlak na tono isti nain kao i u odnosu na pruni nasip. No ovdje prirodno nastaje sljedee pitanje: Da li su dva dogaaja (na pr. oba udara munja A i B), koja su istodobna u odnosu na pruni nasip, istodobna takoer i u odnosu na vlak? Odmah emo pokazati da odgovor na ovo mora biti nijean. Kad kaemo da su udarci munja A i B u odnosu na pruni nasip istodobni, to znai ovo: svjetlosne zrake to su pole s mjesta udara munja A i B susreu se u sredinjoj toki M dijela pruge A-B. No dogaajima A i B odgovaraju takoer i mjesta A i B na vlaku. Neka je M' sredinja toka odsjeka A-B vlaka u vonji. Ova toka M' poklapa se dodue u trenutku udara munja6) s tokom M, no i giba se brzinom v vlaka u desno (na crteu).
6) Prosuivano s prunog nasipa!

Kad neki opaa u vlaku u toki M' ne bi imao tu brzinu v, on bi trajno ostao u M i do njega bi u tom sluaju stigle istodobno svjetlosne zrake odaslane s mjesta udara munja A i B, znai obje ove zrake srele bi se tono kod njega. U stvarnosti, meutim, on juri (prosuivano s prunog nasipa) ususret zraki koja dolazi iz B, a bjei ispred zrake koja ga sustie iz A. Opaa e dakle vidjeti ranije zraku to polazi iz B negoli onu to polazi iz A. Opaai koji koriste eljezniki vlak kao referentno tijelo moraju dakle doi do rezultata da se udar munje u B dogodio prije negoli udar munje u A. Izvodimo dakle vaan zakljuak: Dogaaji koji su u odnosu na pruni nasip istodobni, nisu istodobni u odnosu na vlak i obratno (relativnost istodobnosti). Svako referentno djelo (koordinatni sustav) ima svoje posebno vrijeme; vremenski navod ima smisla samo tada ako je navedeno referentno tijelo na kojeg se taj navod odnosi. Fizika je pak prije teorije relativnosti uvijek preutno pretpostavljala da je znaenje vremenskog navoda apsolutno, to jest neovisno o stanju gibanja referentnog tijela. No upravo smo vidjeli da je ovaj navod nespojiv s definicijom istodobnosti; napustimo li ga, tada nestaje i sukob (naveden u 7) zakona irenja svjetlosti s naelom relativnosti. Tom sukobu vodi naime razmiljanje u 6, koje se sada vie ne moe podravati. Tamo zakljuismo da ovjek u vagonu, koji u odnosu na vagon prelazi udaljenost w u jednoj sekundi, prelazi ovu udaljenost takoer i u odnosu na pruni nasip u jednoj sekundi. Ali kako, prema upravo provedenim razmiljanjima, vrijeme potrebno nekom odreenom dogaaju u odnosu na vagon ne smije biti stavljeno sa znakom jednakosti s trajanjem istog dogaaja u odnosu na pruni nasip kao referentno tijelo, ne moe se tvrditi da je ovjek svojim hodanjem u odnosu na tranice prevalio put w u vremenu koje je prosuivano s prunog nasipa jednako jednoj sekundi.

Razmiljanje u 6. poiva uostalom na jo jednoj drugoj pretpostavci koja se u svjetlu stroeg razmiljanja pojavljuje samovoljna, iako je takoer i prije postavljanja teorije relativnosti stalno (preutno) bila injena. 10. O relativnosti pojma prostorne udaljenosti Promatrajmo dva odreena mjesta u vlaku7) koji brzinom v vozi du prunog nasipa i pitajmo se koliko su meusobno udaljena.
7) Recimo u sredini izmeu 1. i 100. vagona

Ve znamo da je za mjerenje udaljenosti potrebno neko referentno tijelo u odnosu na kojeg se udaljenost mjeri. Najjednostavnije je sam vlak upotrijebiti kao referentno tijelo (koordinatni sustav). Opaa koji se vozi u vlaku mjeri taj razmak tako da u ravnoj crti prislanja svoj mjerni tap du podova vagona sve dok od jedne oznaene toke ne doe do druge. Broj koji izrie koliko je puta prislonjen mjerni tap je tada traena udaljenost. Drukije je ako je potrebno tu udaljenost odreivati s pruge. Za to nam se nudi sljedea metoda. Nazovimo A' i B' obje toke vlaka iju udaljenost traimo. Obje te toke putuju brzinom v du prunog nasipa. Pitamo se prvo za toke A odnosno B prunog nasipa kod kojih su obje toke A' i B' u jednom odreenom vremenu t - prosuivano s prunog nasipa - projurile. Ove toke A i B prunog nasipa su saznatljive uz pomo definicije vremena u 8. Potom se razmak toaka A i B mjeri ponavljanim prislanjanjem mjernog tapa du prunog nasipa. A priori to nipoto ne znai da ovo posljednje mjerenje mora davati isti rezultat kao prvo. Mjereno s prunog nasipa, moe takoer i duina vlaka biti drukija negoli ona mjerena u samom vlaku. Ova pak okolnost daje jedan drugi prigovor protiv prividno tako jasnog razmatranja u 6. Prevaljuje li naime ovjek u vagonu u jednoj vremenskoj jedinici mjereno u vlaku put w, tada mjereno s prunog nasipa takoer ni ovaj put ne mora biti jednak w. 11. Lorentzove transformacije Razmiljanja u posljednja tri paragrafa pokazuju nam da je prividna nespojivost zakona irenja svjetlosti s naelom relativnosti u 7. bila dobivena na osnovi razmatranja koje je klasinoj mehanici posudilo dvije niim opravdane hipoteze; ove hipoteze glase: 1. Vremenski razmak izmeu dva dogaaja neovisan je o stanju gibanja referentnog tijela. 2. Prostorni razmak izmeu dvije toke nekog krutog tijela neovisan je o stanju gibanja referentnog tijela. Napuste li se pak sada ove hipoteze, tada nestaje po tekoa u 7, jer dodatni teorem brzina izveden u 6. postaje nevaei. Javlja se pred nama mogunost da zakon irenja svjetlosti u vakuumu izmirimo s naelom relativnosti. Dolazimo do pitanja: Kako da izmijenimo razmiljanje iz 6. da bismo odstranili prividno protuslovlje izmeu obje ove fundamentalne posljedice iskustva? Ovo pitanje vodi na jedno openito. U

razmatranjima u 6. imamo mjesta i vremena u odnosu na vlak te u odnosu na pruni nasip. Kako emo saznati mjesto i vrijeme jednog dogaaja u odnosu na vlak ako su nam poznati mjesto i vrijeme tog dogaaja u odnosu na pruni nasip? Postoji li takav zamisliv odgovor na ovo pitanje da shodno tom odgovoru zakon prostiranja svjetlosti u vakuumu ne proturjei naelu relativnosti? Da se drukije izrazimo: Da li je zamisliv neki odnos izmeu mjesta i vremena pojedinog dogaaja u odnosu na oba referentna tijela, tako da svjetlosna zraka ima brzinu irenja c u odnosu na pruni nasip i u odnosu na vlak? Ovo pitanje vodi do potvrdnog, posve odreenog odgovora, do jednog posve odreenog zakona pretvorbe za prostorno-vremenske veliine nekog dogaaja prilikom prijelaza s jednog referentnog tijela na drugo. Prije nego to podrobnije raspravimo, ukljuimo se u slijedee meurazmiljanje. Dosad smo uvijek promatrali dogaaje koji se odigravaju du prunog nasipa koji, je matematiki gledano, bio preuzeo ulogu jednog pravca. Moemo, meutim, na nain naveden u 2. zamisliti ovo referentno tijelo postrance poloeno prema gore, jednom skelom od tapova tako produeno da se bilo koji dogaaj u toku moe lokalizirati u odnosu na tu skelu. Jednako tako moemo sebi vlak, koji putuje brzinom v, u mislima produiti kroz cijeli prostor tako da se svaki, koliko god dalek, dogaaj moe lokalizirati takoer i u odnosu na tu drugu skelu. Ne moramo se obazirati na to da bi se ove skele u stvarnosti uvijek iznova unitavale zbog neproninosti krutih tijela. Uinivi tako neemo upasti u naelnu pogreku. U svakoj takvoj skeli zamislimo istaknuta tri, jedan na drugog okomita, zida oznaena kao "koordinatne ravnine" ("koordinatni sustav"). Prunom nasipu odgovara tada jedan koordinatni sustav K, a vlaku koordinatni sustav K'. Neki dogaaj koji se zbio bilo gdje bit e prostorno u odnosu na K fiksiran pomou tri okomice x, y, z na koordinatne ravnine, a vremenski fiksiran jednom vremenskom vrijednou t. Isti dogaaj se fiksira prostorno-vremenski pomou odgovarajuih vrijednost x' y' z' t' koje se dakako ne poklapaju s x, y, z, t. Kako su ove veliine shvaene kao rezultati fizikalnih mjerenja bit e kasnije opirno obrazloeno. U tonoj formulaciji na problem glasi ovako kako slijedi. Kolike su vrijednosti x', y', z', t' jednog dogaaja u odnosu na K' kad su veliine x, y, z, t istog dogaaja zadane u odnosu na K? Odnosi moraju biti tako izabrani da se jami udovoljenje zakonu irenja svjetlosti u vakuumu u odnosu na K i K' za jednu i tu istu svjetlosnu zraku (i to za svaku). Ovaj se problem za relativno prostorno orijentiranje koordinatnog sustava zadano crteom 2. rjeava sljedeim jednadbama:
x' = x vt v2 1 2 c y'= y z'= z v x 2 c t'= v2 1 2 c t

Ovaj skup jednadbi naziva se "Lorentzove transformacije".

Crte 2. Da smo umjesto zakona irenja svjetlosti bili uzeli za osnovu preutnu pretpostavku stare mehanike o apsolutnom karakteru vremena i duina, tada bismo umjesto ovih jednadbi transformacije doli do jednadbi
x ' = x vt y'= z z'= z t'=t

koje se esto nazivaju i "Galilejeve transformacije''. Galilejeve transformacije proizlaze iz Lorentzovih jednostavno tako da u ove potonje za brzinu svjetlosti c stavimo beskonanu vrijednost Na sljedeem primjeru emo lijepo vidjeti kako je shodno Lorentzovim transformacijama zakon irenja svjetlosti u vakuumu sauvan i za referentno tijelo K i za referentno tijelo K'. Poaljimo du pozitivnog kraka x-osi svjetlosni signal te neka on putuje shodno jednadbi x=ct dakle brzinom c. Shodno jednadbama Lorentzovih transformacija taj jednostavan odnos izmeu x i t uvjetuje i odnos izmeu x' i t'. U stvari, daju nam prva i etvrta jednadba Lorentzovih transformacija kad u njih umjesto x stavimo ct.
x' = (c v)t 1 v2 c2 v 1 t c t'= v2 1 2 c

iz kojih zatim dijeljenjem dobivamo jednostavno x' = c t' Prema toj jednadbi vlada se irenje svjetlosti ako ga promatramo u odnosu na K', Vidi se dakle da je brzina irenja jednaka c takoer i u odnosu na referentno tijelo K'. Isto je sa svjetlosnom zrakom koja se iri i u nekom po volji drugom smjeru. Tome se dakako ne treba uditi, jer su jednadbe Lorentzovih transformacija izvedene naime s tog stanovita.

 12. Ponaanje tapova i ura u gibanju Postavljamo metarski tap na x'-os tako da je njegov poetak u toki x' = 0, a njegov kraj u toki x' = 1. Sada se pitam: kolika je duina metarskog tapa u odnosu na sustav K? Da bismo to saznali trebamo samo pitati gdje poetak i kraj tapa lee u odnosu na K u nekom odreenom vremenu t sustava K. Obje ove toke (poetak i kraj) odredit emo iz prve jednadbe Lorentzovih transformacija za vrijeme t = 0:
x( poetak _ tapa ) v2 = 0 1 2 c v2 1 2 c x( kraj _ tapa ) v2 = 1 1 2 c

Razmak odnosno udaljenost izmeu tih toaka iznosi dakle

No metarski tap se u odnosu na K giba brzinom v. Slijedi dakle da duina nekog krutog metarskog tapa koji se brzinom v giba u smjeru svoje duine iznosi
v2 1 2 metara. c

Pokretni kruti tap je dakle krai nego isti taj tap u stanju mirovanja, i to utoliko krai to se bre giba. Pri brzini v=c bilo bi
v2 1 2 = 0 a za jo vee brzine korijen bi imao c

imaginarnu vrijednost. Iz toga zakljuujemo da u teoriji relativnosti brzina c ima ulogu granine brzine koju nijedno stvarno tijelo ne bi moglo postii ili prekoraiti. Ova uloga brzine c kao granine brzine proizlazi uostalom i iz jednadbi Lorentzovih transformacija. One naime postaju besmislene ako se za v izabere vrijednost vea od c. Suprotno tome, ako bismo promatrali metarski tap koji u x- osi miruje u odnosu na K, nali bismo da on, prosuivano iz K', ima duinu 1
v2 ; to je posve u smislu naela c2

relativnosti koje i ini podlogu naem razmiljanju. A priori izlazi na vidjelo da iz jednadbi transformacija moramo saznati neto o fizikalnom ponaanju mjernih tapova i ura. Jer veliine x, y, z, t nisu nita drugo ve pomou mjernih tapova i ura dobivani rezultati mjerenja. Kad bismo za osnovu imali Galilejeve transformacije tada ne bismo uslijed gibanja dobili skraivanje tapa. Promatrajmo sada jednu uru koja trajno miruje u poetnoj toki (x' = 0) od K'. Neka su t' = 0 i t' - 1 dva uzastopna sekundna otkucaja te ure. Za oba ova otkucaja daju prva i etvrta jednadba Lorentzovih transformacija:
t =0 t= 1 1 v2 c2 t= 1 v 2 sekundi, dakle neto 1 2 c

Prosuivano iz K ura se giba brzinom v; prosuivano iz tog referentnog tijela izmeu dva otkucaja protekne ne tono jedna sekunda ve

due vrijeme. Ura uslijed svog gibanja ide sporije negoli u stanju mirovanja. I ovdje brzina c ima ulogu nedostine granine brzine.

 13. Teorem zbrajanja brzina. Fizeauov pokus Buduu da ure i mjerne tapove moemo in praxi pomicati samo brzinama koje su malene u odnosu na brzinu svjetlosti, uinci iz prethodnog paragrafa jedva da e se moi izravno ustanoviti u stvarnosti. No kako se s druge strane itatelju ti uinci ine posve neobini, ja u sada iz teorije izvui jo jedan zakljuak koji se iz cijelog dosadanjeg obrazloenja moe lako izvesti, a koji se moe sjajno potvrditi pokusom. U 6. izveli smo teorem zbrajanja za brzine istog smjera, onako kako to proizlazi iz hipoteza klasine mehanike. Isti se moe lako dobiti i iz Galilejevih transformacija ( 11). Umjesto ovjeka u hodu uvedimo u razmatranje jednu toku koja se u odnosu na koordinatni sustav K' giba shodno jednadbi x' = w t' Iz prve i etvrte jednadbe Galilejevih transformacija moe se x' i t' izraziti pomou x i t pa se tako dobije x = (v + w)t Ova jednadba ne izraava nita drugo nego zakon gibanja toke prema sustavu K (ovjeka prema prunom nasipu), iju brzinu oznaavamo s W tako da se, kao 6, dobiva: W=v + w (A) Ovo razmatranje moemo pak provesti jednako tako dobro uzmemo li za osnovu teoriju relativnosti. U tom se sluaju treba u jednadbi x' = w t' x' i t' izraziti s x i t, primjenjujui prvu i etvrtu jednadbu Lorentzovih transformacija. Umjesto jednadbe (A) dobije se tada jednadba:
W= v+w vw 1+ 2 c

(B)

koja prema teoriji relativnosti odgovara teoremu zbrajanja brzina istog smjera. Pitanje je sada koji e od ova dva teorema izdrati kunju stvarnosti. O tom nas pouava silno vaan pokus to ga je genijalni fiziar Fizeau izveo prije vie od pola stoljea, a nakon njega su ga ponavljali neki od najboljih eksperimentalnih fiziara, tako da je rezultat neprijeporan. Pokus obrauje sljedee pitanje. U mirnoj tekuini svjetlost se iri nekom odreenom brzinom w. Kako brzo se iri u cijevi R na crteu smjeru strelice, u sluaju da ona ranije spomenuta tekuina struji kroz cijev brzinom v?

U smislu naela relativnosti mi emo pretpostaviti da se u odnosu na tekuinu svjetlost iri uvijek istom brzinom w, bez obzira bila tekuina u odnosu na druga tijela u kretanju ili ne bila. Poznata je dakle brzina svjetlosti u odnosu na tekuinu te brzina tekuine u odnosu na cijev, a trai se brzina svjetlosti u odnosu na cijev.

Jasno je da je ovdje opet pred nama zadatak iz 6. Cijev igra ulogu prunog nasipa odnosno koordinatnog sustava K, tekuina ulogu vagona odnosno koordinatnog sustava K' a svjetlost ulogu ovjeka koji hoda po vagonu, odnosno ulogu pokretne toke u ovom paragrafu. Oznaimo li dakle s W brzinu svjetlosti u odnosu na cijev, tada je ta brzina dana jednadbom (A) odnosno (B), ve prema tome da li stvarnosti odgovaraju Galilejeve transformacije ili Lorentzove transformacije. Pokus se, s vrlo velikom tonou, odluio za jednadbu (B) izvedenu iz teorije relativnosti. Utjecaj brzine strujanja v na irenje svjetlosti je prema posljednjim izvrsnim mjerenjima Zeemana prikazano formulom (B) s tonou boljom od 1 posto. Potrebno je svakako istai da je jo mnogo prije teorije relativnosti teoriju te pojave bio iznio H. A Lorentz na isto elektrodinamiki nain koristei odreene hipoteze o elektrodinamikoj grai tvari. No ova injenica ni u kom sluaju ne umanjuje dokaznu snagu pokusa kao experimentum crucis u prilog teoriji relativnosti. Jer MaxwellLorentzova elektrodinamika, na kojoj se zasnivala teorija tumaenja gornjeg pokusa, nipoto nije u suprotnosti s teorijom relativnosti. Ova posljednja je, tovie, izrasla iz elektrodinamike kao zaudno jednostavno saimanje i poopenje ranijih meusobno nezavisnih hipoteza na kojima je bila sagraena elektrodinamika. 14. Heuristika vrijednost teorije relativnosti Mogli bismo ukratko saeti dosad izloeni slijed misli. Iskustvo je vodilo prema uvjerenju da, s jedne strane, vrijedi naelo relativnosti, a da bi, s druge strane, brzina svjetlosti u vakuumu morala biti konstanta c. Objedinjavanjem oba ova postulata dobiva se zakon transformacije za prostorne koordinate x, y, z i vrijeme t dogaaja, koje povezuju prirodno zbivanje; dobiva se ne Galilejeva transformacija ve (odstupajui od klasine mehanike) Lorentzova transformacija. U tom slijedu misli vanu ulogu je igrao zakon irenja svjetlosti prihvaanje kojeg se opravdava naim injeninim znanjem. No poto ve imamo u rukama Lorentzovu transformaciju moemo je ujediniti s naelom relativnosti te teoriju saeti u izjavu: Svaki opi prirodni zakon mora biti takav da prelazi u zakon posve istog smisla ako se umjesto prostorno-vremenskih varijabli x, y, z, t prvobitnog koordinatnog sustava K uvedu nove prostorno-vremenske varijable x', y', z', t' koordinatnog sustava K' pri emu je matematiki odnos crtkanih i necrtkanih veliina odreen Lorentzovom transformacijom. Ukratko: Opi prirodni zakoni su kovarijantni u odnosu na Lorentzove transformacije. Ovo je tono odreen matematiki uvjet to ga teorija relativnosti propisuje nekom prirodnom zakonu; time ona postaje vrijedno heuristiko pomagalo u traenju opih prirodnih zakona. Ako bi se naao neki opi prirodni zakon koji ne ispunjava taj uvjet, time bi se opovrgla najmanje jedna od dvije temeljne pretpostavke teorije. Pogledajmo sada to je ovo potonje pokazalo na opim posljedicama teorije.

 15. Ope posljedice teorije Iz dosadanjeg izlaganja se vidi da je (specijalna) teorija relativnosti izrasla iz elektrodinamike i optike. U tim podrujima ona nije mnogo izmijenila u teorijskim iskazima, ali je znatno pojednostavnila teorijsku zgradu to jest izvoenje zakona i to je neusporedivo vanije osjetno je smanjila broj meusobno nezavisnih hipoteza na kojima poiva teorija. Ona je dodijelila Maxwell-Lorentzovoj teoriji takav stupanj oitosti da je ova prodirala kod fiziara ak i onda ako eksperiment nije dovoljno uvjerljivo govorio njoj u prilog. Klasinoj je mehanici bila potrebna samo jedna izmjena pa da se uskladi sa zahtjevom specijalne teorije relativnosti. Ova izmjena tie se pak uglavnom samo zakona vrlo brzog gibanja, kad brzine materije u odnosu na brzinu svjetlosti nisu male. Takve brzine u stvarnosti postiu samo elektroni i ioni; kod drugih gibanja su odstupanja od zakona klasine mehanike presitna da bi se uope praktiki zamijetila. O gibanjima nebeskih tijela bit e tek govora u opoj teoriji relativnosti. Prema teoriji relativnosti kinetika energija materijalne toke mase m nije vie zadana poznatim izrazom m
mc 2 v2 ve 2

izrazom

v2 . c2

Vrijednost tog izraza postaje beskonana kad se brzina v pribliava brzini svjetlosti c. Brzina mora dakle ostati stalno manja od c, bez obzira koliko veliku energiju upotrijebili za ubrzanje. Razvijemo li taj izraz za kinetiku energiju u red, dobijemo:
mc 2 + m v2 3 v4 + m + 2 8 c2

Trei lan reda je u odnosu na drugi lan, koji se u klasinoj mehanici jedini uzima u obzir, uvijek malen ako je
v2 2 2 manje od 1, Prvi lan mc ne sadri brzinu, ne uzima se c

dakle u obzir ako je samo rije o tome kako energija materijalne toke ovisi o brzini. O naelnom znaenju tog lana bit e poblie jo govora. Najvanija posljedica openite vrste do koje je dovela specijalna teorija relativnosti ue se pojma mase. U predrelativistikoj fizici su od temeljnog znaaja dva stavka o odranju, naime stavak o odranju energije i stavak o odranju mase; oba ova temeljna stavka bila su naizgled meusobno posve neovisna. Kroz teoriju relativnosti oba su se ta stavka stopila u jedan. Kako je do toga dolo i kako da shvatimo to stapanje, obrazloit emo sada ukratko. Naelo relativnosti trai da stavak o odranju energije ne vrijedi samo u odnosu na jedan koordinatni sustav K ve i u odnosu na svaki onaj koordinatni sustav K' koji se prema K giba jednoliko i translatorno (kratko reeno, u odnosu na svaki "Galilejev" koordinatni sustav). Za prijelaz izmeu dva takva sustava je, protivno klasinoj mehanici, mjerodavna Lorentzova transformacija. Iz ovih premisa u vezi s osnovnim jednadbama Maxwellove elektrodinamike moe se s vanom nunou razmjerno jednostavnim razmatranjima zakljuiti: Neko tijelo

koje leti brzinom v i prima energiju E0 u obliku zraenja8), biljei porast svoje energije za iznos:
E0 1 v2 c2

Traena energija tijela je dakle tada, s obzirom na ranije naveden izraz za kinetiku energiju, dana sa:
E0 2 m + c2 c 2 v 1 2 c 8) E0 primljena energija, promatrano iz koordinatnog sustava u gibanju zajedno s tijelom.

Tijelo dakle tada ima istu energiju koliku i neko tijelo u gibanju brzinom v mase
m E0 . Moe se takoer rei: Prima li tijelo energiju E0 , raste njegova troma masa za iznos c2 E0 ; troma masa nekog tijela nije dakle stalna ve promjenjiva u skladu s promjenama c2

svoje energije. Troma masa nekog tjelesnog sustava moe se jednako tako smatrati i kao mjerom njegove energije. Stavak o ouvanju mase nekog sustava sastaje se sa stavkom o ouvanju energije i vrijedi sve dokle dok sustav niti prima niti odailje energiju. Napiemo li izraz za energiju u obliku
mc 2 + E0 1 v2 c2

vidimo da oblik mc2, koji nam je ve ranije upao u oi, nije nita drugo ve energija koju je tijelo ve posjedovalo9) prije nego je primilo energiju E0 .
9) Prosuivano s koordinatnog sustava koji se zajedno s njim giba.

Izravna usporedba ovog stavka s iskustvom zakazuje u svakodnevnici budui da promjene energije E0 koju moemo davati jednom sustavu nisu dovoljno velike da bi bile zamjetljive u obliku promjene trome mase sustava.
E0 je premalo u usporedbi s masom m c2

koja je ve postojala prije promjene energije. Na toj okolnosti se zasniva injenica da je stavak o odranju mase mogao biti s uspjehom upotrebljavan te samostalno vrijediti. Jo jedna posljednja primjedba naelne prirode. Uspjeh Faraday-Maxwellovog tumaenja elektrodimanikog djelovanja na daljinu putem prijelaznih zbivanja konane brzine irenja proizveo je kod fiziara takav uinak da se probilo uvjerenje da nema neposrednih trenutnih djelovanja na daljinu tipa Newtonovog zakona gravitacije. Prema teoriji relativnosti, namjesto trenutnog djelovanja na daljinu odnosno djelovanja na daljinu s beskonanom brzinom irenja, nastupa uvijek djelovanje na daljinu s brzinom svjetlosti. To je u vezi s naelnom ulogom koju brzina c ima u toj teoriji. U drugom dijelu emo pokazati na koji je nain ovaj rezultat izmijenjen u opoj teoriji relativnosti.

 16. Specijalna teorija relativnosti i iskustvo Na pitanje koliko teoriju relativnosti podrava iskustvo nema jednostavnog odgovora iz razloga koji je ve bio spomenut prilikom temeljnog Fizeauovog pokusa. Specijalna teorija relativnosti iskristalizirala se iz Maxwell-Lorentzove teorije elektromagnetskih pojava. Stoga sve iskustvene injenice koje podravaju elektromagnetsku teoriju podravaju i teoriju relativnosti. Ovdje kao posebno vano spominjem da je teorija relativnosti na posve jednostavan nain u poklapanju s iskustvom omoguila proraunati utjecaje koje zbog gibanja Zemlje u odnosu na zvijezde trpi svjetlost to stie s tih zvijezda. Rije je o godinjem pomaku prividnog mjesta zvijezda zbog Zemljinog gibanja oko Sunca (aberacija) te o utjecaju radijalne komponente gibanja zvijezda (u odnosu na Zemlju) na boju svjetlosti koja s njih stie do Zemlje; ovaj posljednji utjecaj se oituje kao malen pomak spektralnih linija u spektrima zvjezdane svjetlosti u odnosu na spektralni poloaj tih istih spektralnih linija iz zemaljskih svjetlosnih izvora (Dopplerov efekt). Eksperimentalni dokazi u prilog MaxwellLorentzove teorije, koji su ujedno dokazi u prilog teorije relativnosti, previe su brojni da bi se ovdje mogli podastrijeti. Oni u stvari silno suzuju teorijske mogunosti da neka druga teorija, osim Maxwell-Lorentzove, moe izdrati iskustvenu provjeru. Postoje, meutim, dvije klase dosad objavljenih eksperimentalnih injenica koje Maxwell-Lorentzova teorija moe prikazati samo ukoliko uvode jednu pomonu hipotezu koja sama za sebe - to znai bez koritenja teorije relativnosti - izgleda neobina. Poznato je da se katodne zrake i tako zvane beta zrake to ih emitiraju neke radioaktivne tvari sastoje od negativno nabijenih elektrinih estica (elektrona) vrlo malene tromosti i velike brzine. Istraivanjem otklona ovih zraka pod utjecajem elektrinih i magnetskih polja moe se vrlo detaljno prouiti zakon gibanja tih estica. Pri teorijskoj obradi tih elektrona moramo se suoiti s potekoom da ih elektrodinamika sama po svojoj prirodi ne moe obuhvatiti raunom. Budui da se elektrine mase istog predznaka odbijaju, morale bi se negativne elektrine mase, od kojih se elektroni sastoje, meusobno rastjerati pod utjecajem svog meudjelovanja ukoliko medu njima ne bi bile djelatne jo neke drukije sile priroda kojih nam je nepoznata10).
10) Opoj teoriji relativnosti blisko je shvaanje da se elektrine mase jednog elektrona dre zajedno gravitacijskim silama.

Pretpostavimo li sada da prilikom gibanja elektrona ostaju nepromijenjeni relativni razmaci elektrinih masa koje grade elektron (kruta veza u smislu klasine mehanike), tada stiemo do zakona gibanja elektrona koji se ne slae s iskustvom. H. A. Lorentz je prvi, voen posve formalnim razmiljanjima, uveo hipotezu da elektron gibanjem doivljava kontrakciju u smjeru kretanja srazmjernu izrazu
v2 1 2 . Ova hipoteza, koja se c

elektrodinamiki ne moe niim opravdati, daje nam zatim onaj zakon gibanja koji je posljednjih godina iskustveno potvren velikom tonou. Teorija relativnosti nudi isti zakon gibanja, a da joj pritom nije potrebna neka posebna hipoteza o grai i ponaanju elektrona. Jednako tako stoje stvari, kao to smo to

vidjeli u 13, kod Fizeauovog pokusa rezultate kojeg je teorija relativnosti dokazala bez nunog uvoenja nekih hipoteza o fizikalnoj prirodi tekuine. Druga grupa injenica na koje ovdje upiremo prstom odnosi se na pitanje da li je prilikom pokusa na Zemlji zamjetljivo gibanje Zemlje kroz svemirski prostor. Ve je u 5. bilo reeno da svi napori u tom smjeru daju negativan rezultat. Prije postavljanja teorije relativnosti fiziarima je teko padalo suoavanje s tim negativnim nalazom; stvarno stanje je naime bilo sljedee. Naslijeene predrasude o vremenu i prostoru nisu doputale da se pojavi sumnja u to da su za prijelaz s jednog referentnog tijela u drugi mjerodavne Galilejeve transformacije. Uzmimo sad da Maxwell-Lorentzove jednadbe vrijede za neko referentno tijelo K, tada se ustanovljava da ne vrijede za neko referentno tijelo K' koje se jednoliko giba spram K, ako se prihvati da izmeu koordinata u K i K' postoje odnosi Galilejeve transformacije. Stoga izgleda da je od svih Galilejevih koordinatnih sustava jedan (K) fizikalno istaknut odreenim stanjem svog gibanja. Fizikalno se ovaj rezultat tumai time da K shvatimo kao sustav miran spram nekog hipotetskog svjetlosnog etera. Nasuprot tome, trebalo bi da su svi koordinatni sustavi K' koji su u pokretu spram K, gibaju i spram etera. Ovom gibanju K' spram etera ("eterski vjetar" u odnosu na K') pripisivali su se sloeni zakoni koji su trebali vaiti spram K'. Shodno tome morao se takav eterski vjetar prihvatiti i u odnosu na Zemlju, a napori fiziara su dugo bili usmjereni na to da ga dokau. Michelson je za to pronaao eksperimentalnu metodu koja nije mogla zakazati. Zamislimo na jednom krutom tijelu postavljena dva zrcala okrenuta reflektirajuim stranama je dan prema drugom. Jedna svjetlosna zraka treba posve odreeno vrijeme T da bi dola od jednog zrcala do drugog pa opet natrag, u sluaju kad cijeli taj sustav zrcala miruje u odnosu na eter. Ako se tijelo sa zrcalima giba spram etera, raunski se dobije da je za putovanje svjetlosti potrebno neto drukije vrijeme T. ak i vie od toga! Raun kae da bi to vrijeme T' pri zadanoj brzini v u odnosu na etere bilo drukije u sluaju kad se tijelo giba u smjeru okomitom prema ravnini zrcala negoli kad se giba paralelno s ravninom zrcala. Koliko god da je siuna ova izraunata razlika izmeu ta dva vremena, Michelson i Morley izveli su pokus interferencije svjetlosti u kojem bi se ova razlika morala posve jasno iskazati. Na veliku zbunjenost fiziara, rezultat pokusa je, meutim, ispao negativan. Oekivane razlike nije bilo. Lorentz i Fiz Gerald su iz te smetenosti izali s teorijom u kojoj pretpostavie da gibanje tijela spram etera prouzrouje kontrakciju tijela u smjeru gibanja i to upravo za toliko da se izgubi ona oekivana razlika u vremenu. Usporedba s izlaganjem u 12. pokazuje da je takav ishod bio pravilan i sa stanovita teorije relativnosti. Meutim, shvaanje stvarnog stanja je u teoriji relativnosti neusporedivo vie zadovoljavajue. Prema njoj, ne postoji povlateni koordinatni sustav koji je dao povoda uvoenju eterske ideje, a stoga ni eterskog vjetra i eksperimenta u kojem bi se on oitovao. Kontrakcija tijela u gibanju slijedi ovdje, bez unosa posebnih hipoteza, iz oba temeljna naela teorije; mjerodavno za ovu kontrakciju nije gibanje samo po sebi, kojem mi ne moemo pripisati neki smisao, ve gibanje spram dotinog odabranog referentnog tijela. Tako dakle za referenti sustav u kretanju sa Zemljom zrcala u pokusu Michelsona i Morleya nisu skraena, ali svakako jesu za neki sustav koji miruje spram Sunca.

 17. etverodimenzionalni prostor Minkowskog Nematematiara podilazi tiha jeza kad uje za rije "etverodimenzionalan", osjeaj ne mnogo razliit od onog to ga izazivaju sablasti u kazalinim predstavama. Pa ipak, nita nije tako obino kao izjava da je na svijet na kojeg smo navikli etverodimenzionalni prostorno-vremenski kontinuum. Prostor je trodimenzionalni kontinuum. To mu ga znai da je poloaj neke (mirujue) toke mogue opisati pomou tri broja (koordinata), x, y, z, te da za svaku toku postoji po volji "susjedna" toka iji poloaj se moe opisati takvim koordinatnim vrijednostima (koordinatama) x1, y1, z1 koje se koordinatama x, y, z prvo spomenute toke nalaze po volji blizu. Zbog ovog posljednjeg svojstva govorimo o "kontinuumu" to jest neprekinutosti, a zbog broja koordinata o "trodimenzionalnost". Slino je svijet fizikalnih zbivanja, to ga je Minkowski kratko bio nazvao "svijet", prirodno etverodimenzionalan u prostorno-vremenskom smislu. Taj svijet sainjavaju pojedinani dogaaji od kojih je svaki opisan pomou etiri broja, naime tri prostorne koordinate x,y,z i jednom vremenskom koordinatom vrijednosti t. "Svijet" u tom smislu je takoer kontinuum; svakom dogaaju daje se po volji "susjedan" (ostvaren ili tek zamiljen) dogaaj ije koordinate x1, y1, z1, t1 se po volji malo razlikuju od koordinata x,y,z,t prvotno promatranog dogaaja. Razlog da nismo navikli shvaati svijet u smislu etverodimenzionalnog kontinuuma je taj to je vrijeme u predrelativistikoj fizici imalo u odnosu na prostorne koordinate razliitu, samostalniju ulogu. Zato smo se naviknuli na to da s vremenom raunamo kao s nekim samostalnim kontinuumom. Shodno klasinoj fizici, vrijeme je u stvari apsolutno, to jest neovisno o poloaju i stanju gibanja referentnog sustava To dolazi do izraaja u posljednjoj jednadbi Galilejevih transformacija (t'=t). Teorijom relativnosti ponuen je etverodimenzionalni nain promatranja "svijeta" budui da se shodno toj teoriji vremenu oduzima njegova samostalnost, kao to se to vidi i u etvrtoj jednadbi Lorentzove transformacije:
v x 2 c t'= v2 1 2 c t

Jer, prema toj jednadbi vremenska razlika t' dva dogaaja u odnosu na K' uope ne nestaje ak ni onda kad nestaje vremenska razlika t istih dogaaja u odnosu na K. isto prostorna udaljenost dvaju dogaaja u odnosu na K ima za posljedicu vremensku udaljenost istih u odnosu na K'. Ni u tome nije vano otkrie Minkowskog za formalni razvitak teorije relativnosti. Ono je mnogo vie u spoznaji da etverodimenzionalni kontmuum teorije relativnosti u svojim mjerodavnim formalnim osobinama pokazuje jako srodstvo prema trodimenzionalnom kontinuumu euklidskog geometrijskog prostora). Da bismo tom srodstvu dali prilike da se istakne, mora se svakako umjesto uobiajene vremenske koordinate t uvesti njoj srazmjerna imaginarna veliina 1ct . Tada, meutim, prirodni zakoni koji udovoljavaju zahtjevima (specijalne) teorije relativnosti poprimaju matematike oblike u kojima vremenska koordinata igra posve istu ulogu kao i tri prostome koordinate. Ove etiri koordinate formalno odgovaraju trima prostornim

koordinatama euklidske geometrije. I nematematiarima mora takoer biti oevidno da je time teorija dobila izvanredno na preglednosti. Ove oskudne napomene daju itatelju tek mutnu ideju o vanim zamislima Minkowskog bez kojih bi opa teorija relativnosti, osnove koje e biti izloene u sljedeim poglavljima, bila jo u povojima. No budui da za razumijevanje barem osnovnih misli kako specijalne tako i ope teorije relativnosti nije nuno potreban egzaktniji obuhvat ovog, za itatelja nevinog matematici besumnje teko pristupanog predmeta, ja u ovime zavriti prvi dio.

DRUGI DIO O OPOJ TEORIJI RELATIVNOSTI

18. Specijalno i ope naelo teorije relativnosti Osnovna postavka oko koje su se okretala sva dosadanja razmatranja bilo je specijalno naelo relativnosti, to jest princip fizikalne relativnosti svih jednolikih gibanja. Analizirajmo jo jednom tono njegov sadraj. Oduvijek je bilo jasno da se svako gibanje kao takvo mora smatrati samo za relativno. U naem esto upotrebljavanom primjeru prunog nasipa i eljeznikog vagona moe se, na primjer, injenica o ovdje uoenom gibanju izraziti na dva naina koja su oba posve ravnopravna. (a) Vagon se giba u odnosu na pruni nasip. (b) Pruni nasip se giba u odnosu na vagon. U iskazu (a) slui pruni nasip, a u iskazu (b) vagon kao referentno tijelo. Pri pukoj konstataciji odnosno opisu gibanja naelno je posve svejedno na kakvo se referentno tijelo gibanje odnosi. To je, kao to je reeno, samo po sebi razumljivo i ne smije se pobrkati s mnogo opsenijim iskazom kojeg smo nazvali "naelo relativnosti" i koji nam slui kao osnova naih istraivanja. Naelo to smo ga upotrijebili ne izrie samo da bi se za opisivanje svakog dogaaja moglo jednako tako dobro odabrati bilo vagon bilo pruni nasip kao referentno tijelo (jer je takoer i to samo po sebi razumljivo). Na princip tvrdi mnogo vie: Formuliraju li se opi prirodni zakoni, kakvi su dobiveni iz iskustva, tako da (a) pruni nasip slui kao referentno tijelo, (b) vagon slui kao referentno tijelo, tada ovi opi zakoni prirode (na primjer zakoni mehanike ili zakon irenja svjetlosti u vakuumu) glase posve jednako u oba sluaja. To takoer moemo izraziti i ovako: Za fizikalni opis prirodnih dogaanja ni jedno od referentnih tijela K i K' se ne istie pred drugim. Ova posljednja izjava, za razliku od ranije, ne mora se a priori nuno ostvariti; ona nije sadrana u pojmovima "gibanje" i "referentno tijelo" ni izvediva iz njih, ve o njezinoj valjanosti ili netonosti moe odluiti samo iskustvo. Do sada, meutim, nismo nipoto tvrdili da su sva referentna tijela K ravnopravna

to se tie formulacije prirodnih zakona. Na je put vie bio sljedei. Poli smo prvo od pretpostavke da postoji neko referentno tijelo K takvog stanja gibanja da u odnosu na njega vrijedi Galilejev temeljni stavak: Neka materijalna toka, preputena sama sebi i dovoljno udaljena od svih drugih, giba se jednoliko po pravcu. S obzirom na K (Galilejevo referentno tijelo) trebalo bi da prirodni zakoni budu to je mogue jednostavniji. Ali osim K trebalo bi da se i sva ona referentna tijela K' koja se u odnosu na K nalaze u stanju Jednolikog pravocrtnog nerotacionog gibanja, odlikuju tim svojstvom i da za formuliranje prirodnih zakona budu posve ravnopravna s K; sva ta referentna tijela smatramo Galilejevim referentnim tijelima. Valjanost naela relativnosti bila je pretpostavljena samo za ova referentna tijela, a ne i za druga (to jest drukije vrste gibanja). U tom smislu govorimo o specijalnom naelu relativnosti odnosno o specijalnoj teoriji relativnosti. Nasuprot tome, pod pojmom "opim naelom relativnosti" elimo podrazumijevati sljedeu tvrdnju: Sva referentna tijela, K K' itd. su za opisivanje prirode (formuliranje opih prirodnih zakona) jednako vrijedna, bez obzira u kakvom se stanju gibanja nalaze. Treba, meutim, odmah napomenuti da se ova formulacija mora kasnije nadomjestiti apstraktnijom, zbog razloga koji e tek kasnije izai na vidjelo. Poto se uvoenje specijalnog naela relativnosti pokazalo opravdanim, mora svakome duhu koji tei ka poopenju biti zamamno odvaiti se na korak prema opem naelu relativnosti. No ve jedno jednostavno, i oito posve pouzdano, razmatranje izgleda kao da nam savjetuje da odustanemo od tog posve bezizglednog pokuaja. Neka se italac preseli u mislima u onaj, ve esto spominjani vagon koji se giba jednoliko. Tako dugo dok se vagon jednoliko giba, putnici u vagonu ne osjeaju nita od tog gibanja. Zbog toga putnik i moe svojevoljno tumaiti da vagon miruje, a da se pruni nasip giba. Uostalom, ovakvo je tumaenje prema specijalnom naelu relativnosti fizikalno posve opravdano. Promijeni li se, meutim, gibanje vagona u neko nejednoliko, na primjer kad vagon snano zakoi, u tom sluaju putnici doivljavaju odgovarajui snaan trzaj prema naprijed. Ubrzavanje, odnosno usporavanje vagona oituje se u mehanikom ponaanju tijela u odnosu na njega; mehaniko ponaanje je drukije sada negoli u prethodnom sluaju i zato izgleda da je sada iskljueno da u odnosu na vagon u nejednolikom gibanju vrijede isti zakoni mehanike koji vrijede za sluaj vagona u mirovanju odnosno jednolikom gibanju. U svakom sluaju, jasno je da za vagon u stanju nejednolikog gibanja ne vrijedi Galilejev temeljni stavak. Zbog toga se osjeamo u prvi mah prisiljeni da, protivno opem naelu relativnosti, pripiemo nejednolikom gibanju neku vrstu apsolutnog fizikog realiteta. No u daljnjem izlaganju vidjet emo uskoro da je ovaj zakljuak neodriv odnosno da se moe pobiti. 19. Gravitacijsko polje Na pitanje: "Zato kamen, kojeg podignemo i zatim ispustimo, pada na tlo?" uobiajen odgovor glasi: "Zato jer ga privlai Zemlja." Suvremena fizika formulira ovaj odgovor neto drukije i to iz sljedeeg razloga. Detaljnim prouavanjem

elektromagnetskih pojava doli smo do zakljuka da ne postoji neposredno djelovanje na daljinu. Privlai li, na primjer, neki magnet komad eljeza, ne smijemo se tada zadovoljiti predodbom da taj magnet djeluje izravno na eljezo kroz prazan prostor, ve prema Faradayu zamiljamo da magnet u prostoru oko sebe stalno stvara neto fiziki realno to nazivamo "magnetsko polje". Ovo magnetsko polje pak, sa svoje strane, djeluje zatim na komad eljeza tako da se on nastoji gibati prema magnetu. O opravdanosti ove, same po sebi proizvoljne zamisli ne elimo raspravljati ovom prilikom. Spomenimo samo da se njezinom pomoi elektromagnetske pojave, a osobito irenje elektromagnetskih valova, mogu predstaviti teorijski mnogo prikladnije negoli bez nje. Uinci gravitacije zamiljaju se na isti nain. Djelovanje Zemlje na kamen ostvaruje se neizravno. Zemlja proizvodi u svojoj okolini gravitacijsko polje. Ovo pak polje djeluje na kamen i uzrokuje njegovo padanje. Jaina ovog djelovanja slabi kako se sve vie udaljujemo od Zemlje, i to slabi u skladu s posve odreenim zakonom. U naem nainu razmatranja to znai: Zakon koji upravlja osobinama gravitacijskog polja u prostoru mora biti posve odreen, kako bi tono opisivao slabljenje gravitacijskog djelovanja s udaljenou od djelatnog tijela. To si predstavljamo otprilike ovako: Zamiljamo da tijelo (na primjer Zemlja) proizvodi polje u svojoj neposrednoj blizini; jaina i smjer polja na veoj udaljenosti odreeni su tada zakonom koji upravlja prostornim osobinama gravitacijskog polja. Za razliku od elektrinih i magnetskih polja, gravitacijsko polje ima krajnje neobino svojstvo koje je od temeljne vanosti za ovo to sada slijedi. Tijela koja se gibaju iskljuivo pod djelovanjem gravitacijskog polja dobivaju ubrzanje koje ni najmanje ne ovisi o materijalu ni o fizikom stanju tijela. Komad olova i komad drva padaju, na primjer, u polju sile tee (u uvjetima vakuuma) posve jednako ako ponu padati istoga trena iz stanja mirovanja odnosno nekom istom poetnom brzinom. Ovaj je zakon krajnje toan, a moe se i drukije formulirati na osnovi sljedeeg razmatranja. Prema Newtonovom zakonu gibanja je (Sila) = (troma masa) x (ubrzanje) pri emu je "troma masa" karakteristina konstanta ubrzavanog tijela. Ako je sad ubrzavajua sila sila tea, to jest gravitacija, tada taj zakon ima oblik (Sila) = (teka masa) x (jaina gravitacijskog polja) pri emu je "teka masa" takoer neka, za tijelo karakteristina konstanta. Iz ove dvije relacije slijedi: (teka masa) (ubrzanje) = x (jaina gravit. polja) (troma masa) Ako sada, kako proizlazi iz iskustva pri zadanom gravitacijskom polju mora

ubrzanje uvijek biti isto i neovisno o prirodi i stanju tijela, tada mora omjer izmeu teke i trome mase biti takoer za sva tijela isti. Prikladnim izborom jedinica moe ovaj omjer postati jednak jedinici; tada vrijedi ovaj stavak: Teka masa i troma masa nekog tijela su jednake. Dosadanja mehanika zabiljeila je dodue ovaj vaan stavak, ali ga nije protumaila. Zadovoljavajue tumaenje moe se postii ako uvidimo sljedee: Ista osobina tijela oituje se, ovisno o okolnostima, kao "tromost" ili kao "teina". Da li je to doista sluaj i kako je ovo pitanje povezano s opim postulatom relativnosti, razloit emo u sljedeim poglavljima. 20. Jednakost teke i trome mase kao dokaz za opi postulat relativnosti Zamislimo neko prostrano podruje praznog svemirskog prostora toliko udaljeno od zvijezda i pozamanih masa da moemo sa znatnom tonou imati pred sobom sluaj predvien u Galilejevom temeljnom stavku. Mogue je tada za taj dio prostora (svijeta) odabrati neko Galilejevo referentno tijelo u odnosu na kojeg mirne toke miruju, a pokretne stalno ustraju u jednolikom pravocrtnom gibanju. Kao referentno tijelo zamislimo neku prostranu krinju veliine sobe; unutra neka je opaa opskrbljen aparatima. Za tog opaaa, dakako, ne postoji gravitacija. On se mora uzetima privrstiti za pod ukoliko ne eli da i pri najmanjem udaru o pod odlebdi zatim prema stropu sobe. U sredini pokrova krinje neka je s vanjske strane jedna kuka i na njoj privezano ue kojeg poinje vui stalnom silom neko "bie" (nebitno nam je koje vrste je to "bie"). krinja se, zajedno s promatraem, poinje tada gibati jednoliko ubrzano i letjeti prema "gore". Njezina brzina e vremenom fantastino porasti - ukoliko mi sve ovo prosuujemo iz nekog drugog referentnog sustava kojeg nitko ne vue uzetom. Ali kako ovjek u krinji prosuuje taj dogaaj? Ubrzavanje krinje prenosi se s poda, kroz protutlak, takoer i na njega. On dakle mora taj tlak preuzeti na svoje noge, ako ne eli da se opruzi po podu koliko je dug i irok. On staje na noge, ba kao i netko tko stoji u sobi neke kue na Zemlji. Ispusti li neki predmet kojeg je drao u ruci, tada se na predmet vie ne prenosi ubrzavanje krinje; predmet e se stoga u ubrzanom relativnom gibanju pribliavati podu krinje. Opaa e se zatim uvjeriti daje ovo ubrzanje predmeta prema podu uvijek jednakog iznosa, bez obzira s kakvim sve predmetima on izvodio pokus. ovjek u krinji e dakle - potaknut svojim znanjem o gravitacijskom polju kakvo smo prodiskutirali u prethodnom poglavlju - doi do zakljuka da se on zajedno sa krinjom nalazi u jednom stalnom gravitacijskom polju, u polju koje se vremenom ne mijenja. Bit e u prvi mah zauen kako to da ne pada u polju te sile tee. Tada, meutim, otkriva kuku nasred stropa te na njoj privreno napeto ue pa iz toga izvlai zakljuak da je krinja mirno objeena u gravitacijskom polju. Moemo li se mi smijati tom ovjeku i kazati mu da on u svojim zakljucima grijei? Smatram da ne moemo, elimo li ostati dosljedni, ve moramo priznati da se njegov nain zakljuivanja ne kosi ni sa zdravim razumom ni s poznatim zakonima mehanike Premda se krinja ubrzano giba u odnosu na prvotno zadan "Galilejev prostor", moemo ipak smatrati da ona miruje. Imamo dakle valjanu osnovu da naelo relativnosti proirimo na referentna tijela koja se jedna prema drugima ubrzano gibaju i time smo

dobili snaan argument za poopenje relativistikog postulata. Neka se nipoto ne smetne s uma da mogunost ovakvog naina shvaanja poiva na temeljnom svojstvu gravitacijskog polja da svim tijelima dodjeljuje isto ubrzanje odnosno, to znai isto, da poiva na stavku o jednakosti trome i teke mase. Kad ovaj prirodni zakon ne bi postojao, tada ovjek u krinji ne bi mogao tumaiti ponaanje tijela u svojoj okolici uz pomo uvoenja gravitacijskog polja te ne bi na osnovi iskustva imao opravdanje za pretpostavku da je njegovo referentno tijelo "u mirovanju". Neka ovjek u krinju privrsti o unutranju stranu poklopca-stropa neko ue i na njegovom slobodnom kraju neka objesi jedan predmet. Na taj nain je postigao da ue visi "okomito" u napetom stanju. Pitamo se to je uzrok napetosti ueta. ovjek u krinji e rei: "Objeeni predmet osjea u gravitacijskom polju silu prema dolje koju napetost ueta dri u ravnotei; za veliinu napetosti ueta mjerodavna je teka masa objeenog tijela." Meutim, neki promatra koji slobodno lebdi u prostoru ovako e protumaiti stanje stvari: "Ue je prisiljeno da sudjeluje u ubrzanom gibanju krinje i prenosi to gibanje na predmet privezan na njega. Ue je napeto toliko koliko je potrebno da se upravo prouzroi ubrzanje predmeta. Ono to odreuje veliinu napetosti ueta je troma masa tijela" Vidimo iz ovog primjera da je za nae proirenja naela relativnosti nuan stavak o jednakosti teke i trome mase. Time je ovaj stavak dobio svoje fizikalno tumaenje. Iz razmatranja ubrzavane krinje vidi se da jedna opa teorija relativnosti mora dati vaan rezultat o zakonu gravitacije. Doista, dosljedno slijedei opu ideju relativnosti moglo se dobiti zakone koje gravitacija zadovoljava. Moram ipak ve ovdje upozoriti itatelja na nesporazum koji moe proizai iz ovakvog razmiljanja. Za ovjeka u krinji postoji gravitacijsko polje, premda takvog polja nije bilo u prvotno izabranom koordinatnom sustavu. Moglo bi se sada lako pomisliti da je postojanje nekog gravitacijskog polja uvijek samo prividno. Moglo bi se misliti da, kakvo god da je gravitacijsko polje prisutno, moemo tako odabrati neko drugo referentno tijelo da u odnosu na njega gravitacijsko polje ne postoji. To, meutim, nikako ne uspijeva za sva gravitacijska polja ve samo za ona posve posebne grade. Nemogue je, na primjer, tako izabrati neko referentno tijelo da, prosuujui s njegova stanovita, nestane (u svoj svojoj sveukupnosti) gravitacijsko polje Zemlje. Spomenimo sada zato nije uvjerljiv onaj argument protiv opeg naela relativnosti to smo ga iznijeli ranije na kraju 18. Tono je, dakako, da putnik u eljeznikom vagonu koji kod osjea zbog tog koenja trzaj prema naprijed te na osnovi toga zakljuuje o nejednolikom gibanju (usporavanju) vagona. Ali nitko ga ne prisiljava da iz trzaja zakljui o "stvarnom" ubrzanju (u ovom sluaju usporavanju) vagona. Moe on taj dogaaj protumaiti i ovako: "Moje referentno tijelo (vagon) je i dalje na miru. U odnosu na njega pojavilo se, meutim, (za vrijeme trajanja koenja) neko prema naprijed usmjereno vremenski promjenjivo gravitacijsko polje. Zbog djelovanja tog polja kree se pruni nasip zajedno sa Zemljom na taj nain da njegova prvobitna, unatrag usmjerena, brzina sve vie opada Ovo gravitacijsko polje je takoer ono koje izaziva trzaj kod putnika"

 21. Klasina mehanika i specijalna teorija relativnosti Kao to smo ve vie puta spomenuli, klasina mehanika polazi od sljedeeg stavka: Materijalne toke, dovoljno udaljene od drugih materijalnih toaka, gibaju se jednoliko pravocrtno odnosno ustraju u stanju mirovanja Takoer smo u vie navrata naglaavali da osnovni stavak moe biti valjan samo za referentna tijela K koja posjeduju neka odabrana stanja gibanja i koja se nalaze u jednolikom translatornom gibanju jedni prema drugima U odnosu na druga referentna tijela K' stavak ne vrijedi. Kao i u klasinoj mehanici tako i u specijalnoj teoriji relativnosti razlikujemo zbog toga referentna tijela K u odnosu na koje su "prirodni zakoni" valjani, te referentna tijela K' u odnosu na koje ti zakoni ne vrijede. No s takvim stanjem stvari ne moe se zadovoljiti nijedan ovjek iji je nain razmiljanja dosljedno logian. On se pita: "Kako je mogue da su izvjesna referentna tijela (odnosno njihova stanja gibanja) povlatena u odnosu na druga referentna tijela (odnosno njihova stanja gibanja)? Koji je razlog za ovu povlatenost?' Da jasnije pokaem to mislim pod tim pitanjem, posluit u se jednom usporedbom. Stojim pred jednim plinskim tednjakom. Na njemu se nalaze, jedan pokraj drugoga, dva posve jednaka kuhinjska lonca. Oba su napunjena do polovice vodom. Primjeujem da iz jednog kulja para, a iz drugog ne. Iznenaen sam time, ak i ako nisam nikad vidio ni plinski tednjak ni kuhinjski lonac. Primijetim li, meutim, pod prvim loncem neto plaviasto svijetlo, a pod drugim ne, moje uenje prestaje ak i ako nisam nikad ranije vidio plinski tednjak. Jer, sad mogu red da to plaviasto neto prouzrokuje oslobaanje pare ili da je u najmanju ruku mogue da prouzrokuje. Ne zamijetim li, meutim, ni ispod jednog ni ispod drugog lonca plaviasto neto, a vidim da iz jednog neprestano pari, ali iz drugog ne, tada sam zauen i nezadovoljan tako dugo dok ne primijetim pojavu kojoj mogu pripisati odgovornost za razliito ponaanje lonaca. Shodno tome, ja u klasinoj mehanici (ili u specijalnoj teoriji relativnosti) uzalud traim realno neto na to bih mogao svesti razliito ponaanje tijela s obzirom na referentne sustave K i K'.11) Ovaj je prigovor vidio ve Newton i pokuao ga obezvrijediti, ali bezuspjeno. No najjasnije ga je spoznao E. Mach i upravo zbog njega je zahtijevao da se mehanika mora postaviti na nove temelje. Ovaj se prigovor moe izbjei samo u jednoj fizici koja je u skladu s opim naelom relativnosti budui da jednadbe jedne takve teorije vrijede za svako referentno tijelo bez obzira kakvo da bilo njegovo gibanje.
11) Prigovor je naroito od vanosti kad je stanje gibanja referentnog tijela takve prirode da ne zahtijeva neko vanjsko djelovanje za svoje odravanje, na primjer u sluaju kad referentno tijelo jednoliko rotira

22. Neki zakljuci iz opeg naela relativnosti Razmatranja u 20. pokazuju da nas ope naelo relativnosti dovodi u poloaj da na posve teorijski nain izvedemo osobine gravitacijskog polja. Pretpostavimo, na primjer, da nam je poznat prostorno-vremenski slijed bilo kakvog prirodnog dogaaja, onako kako se odigrava u Galilejevom podruju u odnosu na Galilejevo referentno tijelo K. Moemo tada pomou isto teorijskih operacija, to znai jednostavno raunanjem, ustanoviti kako

ovaj poznati prirodni dogaaj izgleda iz referentnog tijela K' koje se ubrzano giba u odnosu na K. No budui da u odnosu na ovo novo referentno tijelo K' postoji neko gravitacijsko polje, saznajemo prilikom tog razmatranja kako gravitacijsko polje utjee na taj prouavani dogaaj. Saznajemo tako, na primjer, da neko tijelo koje u odnosu na K izvodi jednoliko pravocrtno gibanje (u skladu s Galilejevim stavkom), izvodi s obzirom na ubrzano referentno tijelo K' (krinju) ubrzano i openito krivocrtno gibanje. Ovo ubrzanje, odnosno zakrivljenje, odgovara utjecaju gravitacijskog polja (koje vlada u odnosu na K') na tijelo u gibanju. Poznato je da gravitacijsko polje na taj nain utjee na gibanje tijela pa nam ovo razmiljanje ne donosi nita bitno novog. Novi rezultat od temeljne vanosti dobije se, meutim, kada analogno razmiljanje primijenimo na svjetlosnu zraku. S obzirom na Galilejevo referentno tijelo, svjetlost se iri pravocrtno brzinom c. Moe se lako pokazati da staza iste zrake svjetlosti u odnosu na ubrzavanu krinju (referentno tijelo A") vie nije pravac. Iz toga zakljuujemo da se, openito uzevi, zraka svjetlosti iri u gravitacijskim poljima krivocrtno. Ovaj rezultat je od velike vanosti i to u dva pogleda. U prvom redu, ovaj se zakljuak moe provjeriti u stvarnom svijetu. Premda detaljna istraivanja iznose na vidjelo da je savijanje svjetlosne zrake to ga daje opa teorija relativnosti vrlo neznatno u gravitacijskim poljima kakva nama stoje na raspolaganju, ipak za zraku svjetlosti koja prolazi pored Sunca ono mora iznositi 1,7 lune sekunde. To bi se moralo ustanoviti mjerenjem poloaja zvijezda prilikom totalne pomrine Sunca. Zvijezda stajaica u blizini Suneva diska, promatrano sa Zemlje, nalazit e se neto malo odmaknuta od svog, inae pravog, poloaja to ga ima na nebu kada se Sunce ne nalazi prividno u njenoj blizini ve je na nekom drugom kraju neba. Ispitivanje da li taj pomak doista nastupa ili ne, zadatak je od najvie vanosti i treba da se nadamo da e ga astronomi uskoro rijeiti.12)
12) Postojanje otklona svjetlosti, kakvo je zahtijevala teorija, prvi puta je potvreno za vrijeme pomrine Sunca 30. svibnja 1919. i to pomou zvjezdanih fotografija dviju ekspedicija to ih je opremilo Kraljevsko drutvo pod vodstvom astronoma Eddingtona i Crommelina.

Drugo, na rezultat pokazuje da se, u skladu s opom teorijom relativnosti, ne moe priznati neograniena vanost ve esto spominjanog zakona o konstantnosti brzine svjetlosti u vakuumu, a koji zakon predstavlja jednu od dviju osnovnih pretpostavki specijalne teorije relativnosti. Savijanje zrake svjetlosti moe se, naime, ostvariti samo ukoliko brzina irenja svjetlosti varira od mjesta do mjesta. Moglo bi se sada misliti da e kao posljedica toga, biti sruena specijalna teorija relativnosti, a s njom i cjelokupna teorija relativnosti. No to, u stvari, nije sluaj. Treba samo zakljuiti da specijalna teorija relativnosti ne moe polagati pravo na neogranieno podruje vaenja; njeni rezultati vae samo tako dugo dok se ne obaziremo na utjecaj gravitacijskog polja na pojave (na primjer na svjetlost). Budui da su protivnici teorije relativnosti ee tvrdili da je opa teorija relativnosti sruila specijalnu teoriju relativnosti, elim pojasniti pravo stanje stvari pomou jedne usporedbe. Prije ustanovljenja elektrodinamike smatrali su se zakoni elektrostatike jednostavno zakonima elektriciteta. Danas znamo da elektrostatika moe tono dati elektrina polja samo u sluaju koji, strogo uzevi, nije nikad ostvariv, to jest samo u sluaju kad su elektrine mase u savrenom mirovanju jedne prema drugima i prema koordinatnom sustavu. Da li je zbog toga elektrostatika bila sruena Maxwellovim jednadbama polja elektrodinamike? Nipoto! Elektrostatika je sadrana u elektrodinamici

kao granini sluaj; zakoni ove potonje prelaze izravno u zakone one prve u sluaju da su polja vremenski nepromjenjiva. Najljepa je sudbina neke fizikalne teorije ako utre put za stvaranje jedne openitije teorije u kojoj ona i dalje ivi kao granini sluaj. Vidjeli smo na upravo iznesenom primjeru irenja svjetlosti kako nas opi princip relativnosti stavlja u poloaj da teorijskim putem izvedemo utjecaj gravitacijskog polja na tok prirodnih zbivanja za koja su ve poznati zakoni u sluaju nepostojanja gravitacijskih polja. No ope naelo relativnosti pribavlja klju i za rjeenja najprivlanije zadae: iznalaenje zakona koje gravitacijsko polje zadovoljava. Razmotrimo to malo poblie. Poznajemo prostorno-vremenska podruja koja se pri prikladnom izboru referentnog tijela ponaaju (priblino) "galilejevski", to znai podruja u kojima su odsutna gravitacijska polja. Dovedemo li sad jedno takvo podruje u vezu s nekim referentnim tijelom K' koje se proizvoljno giba, tada u odnosu na K' postoji vremenski i prostorno promjenjivo gravitacijsko polje.13) Osobine ovog polja ovise, dakako, o tome kakvo smo gibanje za K' odabrali. Opi zakon gravitacijskog polja mora, prema opoj teoriji relativnosti, biti zadovoljen za sva gravitacijska polja koja se mogu dobiti na taj nain. Premda se nipoto ne mogu sva gravitacijska polja proizvoditi na ovaj nain, ipak moemo gajiti nadu da se opi zakon gravitacije moe izvesti iz takvih gravitacijskih polja posebne vrste. Ova se nada ostvarila na najljepi mogui nain. Ali od jasnog vienja tog cilja pa do stvarnog postizanja istog, trebalo je savladati jo jednu potekou koju ne smijem uskratiti itatelju budui da ona lei duboko u sri stvari. Potrebno je ponovno produbiti pojmove prostorno-vremenskog kontinuuma.
13) Ovo slijedi poopenjem razmatranja u paragrafu 20.

23. Ponaanje ura i mjernih tapova na rotirajuem referentnom tijelu Do sada namjerno nisam govorio o fizikalnom tumaenju prostornih i vremenskih podataka u sluaju ope teorije relativnosti. Time sam kriv za odreenu povrnost u razmatranju koja, kako znamo iz specijalne teorije relativnosti, ni u kojem sluaju nije nevana i oprostiva. Krajnje je sada vrijeme da ispunimo tu prazninu, ali unaprijed napominjem da ova stvar postavlja na itaoevo strpljenje i mo apstraktnog miljenja zahtjeve za koje se ne moe rei da su neznatni. Krenimo opet od ranije spominjanih posve specijalnih sluajeva. Promotrimo neko prostorno-vremensko podruje u kojem, u odnosu na neko referentno tijelo K prikladno odabranog stanja gibanja, nema gravitacijskog polja; s obzirom na ovo promatrano podruje K je tada Galilejevo referentno tijelo te u odnosu na K vrijede rezultati specijalne teorije relativnosti. Zamislimo sad da s tim istim promatranim podrujem dovedemo u vezu neko drugo referentno tijelo K' koje ravnomjerno rotira u odnosu na K. Da bolje uvrstimo nasu predodbu, zamislimo K' u liku jedne plosnate krune ploe koja ravnomjerno rotira u svojoj ravnini oko svog sredita vrtnje, osjea neku silu koja djeluje u radijalnom smjeru prema van, a koju opaa u mirovanju u odnosu na prvotno referentno tijelo K tumai kao uinak inercije (centrifugalna sila). No opaa koji sjedi na ploi moe pak svoju plou smatrati za referentno tijelo "u mirovanju"; na takav zakljuak

ima puno pravo na osnovi opeg principa relativnosti. On shvaa silu, koja djeluje na njega i na sva tijela to miruju u odnosu na plou, kao uinak nekog gravitacijskog polja. Ipak, prostorna raspodjela ovog gravitacijskog polja je takve vrste kakva ne bi bila mogua prema Newtonovoj teoriji gravitacije14). No budui da opaa vjeruje u opu relativnost, njega to ne smeta; on se s pravom nada da se moe postaviti neki opi zakon gravitacije koji tono objanjava ne samo gibanje zvijezda ve takoer i ovo polje sila to ga on osjea.
14) Polje je nula u sreditu ploe, a raste srazmjerno udaljenosti od sredita kako se pomiemo prema rubu.

Opaa obavlja na svojoj rotirajuoj ploi pokuse s urama i mjernim tapovima, u namjeri da na temelju svojih promatranja dobije tone definicije za znaenje vremenskih i prostornih podataka s obzirom na krunu plou K'. Do kakvih e iskustava on pritom doi? Opaa prvo postavlja dvije jednako graene ure, jednu u sredite krune ploe, a drugu na njen rub, tako da ure u odnosu na plou miruju. Pitamo se prvo idu li obje ure jednako brzo, sa stanovita nerotirajueg referentnog tijela K. Prosuujui s njega, ura u sreditu nema nikakvu brzinu, dok se ura na rubu nalazi zbog vrtnje ploe u gibanju u odnosu na K. Prema rezultatu iz 12. znamo da e, promatrano iz K, rubna ura ii stalno sporije negoli ura u sreditu rotirajue ploe. To isto bi, oito, morao ustanoviti i neki opaa na ploi kojeg bismo postavili u sreditu pokraj mirne ure. Na naoj krunoj ploi, odnosno posve openito uzevi u svakom gravitacijskom polju, neka e ura dakle ii bre odnosno sporije, ovisno o mjestu u kojem je ura (mirna) postavljena. Razumna definicija vremena pomou ura koje su mirne u odnosu na neko referentno tijelo nije dakle mogua. Slina se potekoa javlja kad pokuamo ovdje primijeniti nau raniju definiciju istodobnosti, u to ja ne elim dalje ulaziti. Osim toga, i definicija prostornih koordinata nailazi ovdje na nesavladive potekoe. Postavi li, naime, opaa koji se giba s rotirajuom ploom svoj mjerni tap (koji je malen u odnosu na polumjer ploe) na rub ploe, i to tangencijalno na nju, tada je tap, promatrano iz Galilejevog iskustva, duine manje od 1 budui da se tijela u gibanju skrauju u smjeru gibanja, to smo objasnili u 12. Poloi li on, meutim, svoj mjerni tap ne tangencijalno ve u smjeru radijusa, u tom sluaju, prosuujui iz K, tap ne trpi nikakvo skraivanje. Mjeri li dakle opaa pomou svog mjernog tapa prvo opseg ploe, a zatim promjer ploe i podijeli li ova dva mjerna rezultata, ne dobiva kao kvocijent poznati broj 3,14..., ve neki vei broj,15) dok bi se na nekoj ploi, mirnoj u odnosu na K, moralo prilikom ove mjernoraunske operacije dobiti, dakako tono.
15) Prilikom cijelog ovog razmatranja moramo upotrijebiti kao referentno tijelo Galilejev (nerotirajul) sustav K, budui da za uinke specijalne teorije relativnosti moemo pretpostaviti da vrijede samo u odnosu na K (u odnosu na K' vlada gravitacijsko polje).

Ovo dokazuje da stavci euklidske geometrije ne mogu tono vrijediti na rotirajuoj ploi, a time i openito u nekom gravitacijskom polju, barem ne ako tapu pripisujemo duinu 1 u svim poloajima i pri svakoj orijentaciji. Zbog toga i pojam pravca gubi svoje znaenje

Mi dakle nismo u stanju, pomou metode upotrebljene u specijalnoj teoriji relativnosti, tono definirati koordinate x, y, z u odnosu na plou, a tako dugo dok nisu definirane koordinate i vremena dogaaja, nemaju nikakvo egzaktno znaenje ni prirodni zakoni u kojima se nalaze ove koordinate i vremena. ini se, dakle, da su time dovedena pod znak pitanja sva naa dosadanja razmiljanja sagraena na opoj relativnosti. U stvari, potreban nam je suptilan zaobilazak da bismo mogli egzaktno primijeniti postulat ope relativnosti. italac e se za taj korak pripremiti uz pomo sljedeeg izlaganja. 24. Euklidski i neeuklidski kontinuum Ispred mene se prostire povrina mramornog stola. Mogu iz bilo koje toke tog stola stii do bilo koje druge toke tako da (velik) broj puta prelazim na neku "susjednu" toku ili - drukije reeno - tako da idem od toke do toke, a da ne pravim pritom skokove. to se ovdje podrazumijeva pod rijeima "susjedna" i "skokovi" mislim da e itatelj osjetiti s dovoljnom jasnoom (ako nije ba previe sklon cjepidlaenju). Za povrinu koja posjeduje gore opisano svojstvo kaemo da je ona kontinuum. Zamislimo sada da imamo na raspolaganju velik broj tapia jednake duljine, a malenih u odnosu na dimenzije stolne ploe. Kad kaemo da su jednake duljine mislimo pod tim da im se, kad stavimo jednog na drugog, krajevi tono poklapaju. Poloimo sad etiri tapia na mramornu plou jednog do drugog tako da njihovi krajevi tvore etverokut ije dijagonale su jednake (kvadrat). Za postizanje jednakosti dijagonala posluimo se nekim ispitnim mjernim tapiem. Uz ovaj kvadrat pridodajmo sljedee koji s prvim imaju po jedan tapi zajedniki, na ove pak nastavimo idue i tako dalje. Na kraju je cijela ploa stola pokrivena kvadratima, na taj nain da svaka stranica kvadrata spada u sastav dva kvadrata, a svaki vrh u etiri kvadrata. Pravo je udo ako se ovaj posao moe obaviti, a da se ne naie na najvee potekoe! Potrebno je samo sjetiti se sljedeeg. Susretnu li se na jednom uglu ve tri kvadrata, tada su takoer poloene time ve i dvije stranice za etvrti kvadrat, a time je, dakako, posve odreen i poloaj preostale dvije stranice tog kvadrata. Ali ja sada vie nisam u stanju podeavati taj etverokut u cilju da mu dijagonale budu jednake. Ako su one ipak jednake, same od sebe, to je posebna naklonost mramornog stola i tapia prema mojim pokuajima i ja se tome mogu samo uditi i biti zahvalan. Trebat e doivjeti mnogo takvih uda pa da ova konstukcija od kvadrata uspije do kraja. Ako je doista sve glatko ilo i zavrilo, tada kaem da toke stolne ploe ine euklidski kontinuum u odnosu na upotrebljene tapie koji su sluili kao mjera "udaljenosti" (linijski interval). Izdvojimo U jedan vrh nekog kvadrata kao "ishodinu toku", mogu tada svaki vrh svakog kvadrata opisati s obzirom na ishodinu toku pomou dva broja. Potrebno je samo navesti koliko tapia "udesno", a koliko zatim "prema gore" moram prevaliti pa da od ishodine toke stignem do eljenog vrha nekog odabranog kvadrata. Ova dva broja su tada "Descartesove koordinate" tog vrha s obzirom

na "Descartesov koordinatni sustav" koji je odreen poretkom sloenih tapia. Napravimo li u ovom misaonom eksperimentu sljedeu izmjenu, uvidjet emo odmah da mora biti sluajeva u kojima taj eksperiment ne uspijeva. Pretpostavi! emo da se tapii "izduuju" razmjerno porastu temperature. Mramorna ploa stola neka se u sredini grije, ali ne i na rubovima, pri emu se jo uvijek na svakom mjestu stola mogu dva susjedna tapia poklapati u veliini. Ali naa kvadratna konstrukcija mora pritom bezuvjetno dospjeti u stanje nereda, budui da se tapii sredinjeg podruja stolne ploe izduuju, a oni vanjskih podruja ostaju isti. U odnosu na nae tapie - definirane kao jedinine duine - mramorna ploa sada vie nije euklidski kontinuum i mi vie nismo u stanju neposredno njihovom pomoi definirati Descartesove koordinate budui da se ranije spomenuta konstrukcija vie ne moe ostvariti. No kako ima i drugih stvari na koje temperatura stola ne utjee na isti nain kao na tapie (ili uope ne utjee), mogue je sasvim prirodno odrati predodbu da je ploa stola "euklidski kontinuum"; to nam uspijeva na zadovoljavajui nain ustanovljavanjem spretnijeg uvjeta mjerenja odnosno usporeivanja duina. No ako bi se tapii bilo koje vrste (to jest bilo kojeg materijala) ponaali, to se tie osjetljivosti na temperaturu, na isti nain na razliito grijanim stolovima te ako ne bismo imali nikakvo drugo sredstvo za otkrivanje uinka temperature osim geometrijskog ponaanja tapia pri pokusima istovrsnima gore opisanim, tada bi nam bilo najsvrsishodnije da dvjema tokama na stolu pripiemo udaljenost jedan kad se krajevi nekog od naih tapia mogu poklopiti s te dvije toke; jer kako bismo inae drukije definirali udaljenost, a da na postupak ne bude najstrahovitija samovolja? Ali tada se mora napustiti Descartesova koordinatna metoda i nadomjestiti je nekom drugom koja ne pretpostavlja valjanost euklidske geometrije za kruta tijela.16) itatelj zapaa da ovdje opisana situacija odgovara onoj koju je sa sobom donio opi postulat relativnosti ( 23).
16) Matematiari su se suoili s naim problemom na sljedei nain. Ako smo zadali neku povrinu (na primjer neki elipsoid) u euklidskom trodimenzionalnom prostoru, tada za ovu povrinu postoji neka dvodimenzionalna geometrija, jednako tako kao i za povrinu ravnine Gauss se prihvatio zadatka obrade ove dvodimenzionalne geometrije iz osnovnih principa, bez da je upotrijebio injenicu da ta povrina spada u euklidski kontinuum od tri dimenzije. Ako zamislimo konstrukciju uinjenu s krutim tapiima u povrini (slino ovome gore s mramornom ploom), nali bismo da uz ove pristaju drukiji zakoni od zakona to proizlaze na osnovi euklidske geometrije ravnine. U odnosu na tapie povrina nije euklidski kontinuum i mi ne moemo odrediti kartezijeve koordinate u povrini. Gauss je pokazao naela u skladu s kojima moemo obraivati geometrijske odnose u povrini te na taj nain ukazao na put prema Riemannovoj metodi obraivanja mnogodimenzionalnih neeuklidskih kontinua. Matematiari su dakle ve odavno rijeili formalne probleme do kojih nas je vodio opi postulat relativnosti

25. Gaussove koordinate

Ovaj analitiko-geometrijski nain obrade problema moe se, prema Gaussu, postii na sljedei nain. Zamislimo na povrini stola nacrtan sustav proizvoljnih krivulja (vidi crte 3) koje emo oznaiti kao u-krivulje te svaku imenovati jednim brojem.

Crte 3. Na crteu su to krivulje u=1, u=2, u=3. Izmeu krivulja u = 1 i u = 2 zamislivo je jo beskonano mnogo drugih krivulja kojima odgovaraju realni brojevi izmeu 1 i 2. Imamo tada sustav u-krivulja, a taj beskonano gust sustav pokriva cijelu povrinu stola. Nijedna krivulja ne treba sjei neku drugu, ve kroz svaku toku stolne ploe mora prolaziti jedna i samo jedna krivulja. Svakoj toki povrine ploe pripada tada neka posve odreena u-vrijednost Jednako tako zamislimo na povrini nacrtan sustav v-krivulja koje zadovoljavaju iste uvjete kao u-krivulje, na odgovaraju nain su oznaene brojevima, a mogu biti takoer proizvoljno oblikovane. Svakoj toki stolne ploe pripada tada jedna u-vrijednost i jedna v-vrijednost. Ova dva broja nazivamo koordinate povrine stola (Gaussove koordinate). Toka P na crteu ima, na primjer, Gaussove koordinate u=3, v=1. Dvije susjedne toke P i P' na povrini imaju tada koordinate P: u; v P': u + du; v + dv, pri emu su du i dv po volji mali brojevi (diferencijali). Pomou nekog malenog tapia izmjerena udaljenost (linijski interval) od P do P' neka je takoer vrlo mali broj ds. Tada je prema Gaussu: ds2=g11du2+ 2g12du dv +g22dv2, pri emu su veliine g11 g12 i g22 veliine koje na posve odreen nain ovise ou i v. Veliine g 1 1 g 1 2 i g 2 2 odreuju ponaanje tapia prema u-krivuljama i v-krivuljama, dakle takoer i prema povrini stola. Za sluaj da toke promatrane povrine tvore u odnosu na mjerne tapie neki euklidski kontinuum, ali i samo tada, mogue je nacrtati krivulje u i v i doznaiti im brojeve na taj nain da imamo pojednostavljen sluaj ds2 = du2+dv2 Tada su u-krivulje i v-krivulje pravci u smislu euklidske geometrije i okomiti su jedni na druge. Tada su Gaussove koordinate jednostavno Descartesove (kartezijev

sustav koordinata). Vidi se da Gaussove koordinate nisu nita drugo nego pridruivanje po dva broja tokama promatrane povrine na taj nain da su prostorno susjednim tokama pridruene brojane vrijednosti koje se vrlo malo razlikuju. Ova razmatranja vrijede prije svega za neki kontinuum od dvije dimenzije. No Gauss ova metoda se dade primijeniti takoer i na neki kontinuum od tri, etiri ili vie dimenzija. Ako je to, na primjer, kontinuum od etiri dimenzije, moemo ga predstaviti na sljedei nain. Svakoj toki kontinuuma dodijele se proizvoljno etiri broja, x1,x2,x3,x4, koja se zovu "koordinate". Susjednim tokama odgovaraju susjedne koordinatne vrijednosti. Ako je sad susjednim tokama P i P' dodijeljena neka, mjerenjem ustanovljena, fizikalno dobro definirana udaljenost ds, tada vrijedi formula: ds2=g11dx12 + 2g12dx1dx2 +g44dx42 pri emu veliine g11 itd. imaju vrijednosti koje variraju ovisno o mjestu u kontinuumu. Samo ako je kontinuum neki euklidski, mogue je tada tokama kontinuuma pridruiti koordinate x1 ... x4 tako, da ds postaje jednostavno ds2=dx12 + dx22 + dx3 + dx42 U tom sluaju vrijede u etverodimenzionalnom kontinuumu odnosi analogni onima koji vrijede i u naim trodimenzionalnim mjerenjima. Ovdje naveden Gaussov postupak za ds2 ipak nije mogu uvijek, ve samo onda ako se dovoljno mala podruja promatranog kontinuuma mogu smatrati za euklidske kontinue. U naem primjeru mramornog stola i razliitih temperatura na njemu, taj je uvjet ispunjen. Za neki maleni dio ploe temperatura je naime praktiki stalna, geometrijsko ponaanje tapia je gotovo takvo kakvo treba da bude u skladu s pravilima euklidske geometrije. Neusklaenost kvadratne konstrukcije ranijeg poglavlja izbija na vidjelo tek kad se ta konstrukcija protegne na znatan dio povrine stola. Rezimirajui, moemo rei: Gauss je pronaao metodu za matematiku obradu kontinua openito, kontinua u kojima su definirani mjerni odnosi ("udaljenost? izmeu susjednih toaka). Svakoj toki kontinuuma dodjeljuje se toliko brojeva (Gaussovih koordinata) koliko kontinuum ima dimenzija. Pridruivanje brojeva tokama provodi se na taj nain da je sauvana jednoznanost pridruivanja te da se susjednim tokama dodjeljuju brojevi (Gaussove koordinate) koji se meusobno razlikuju za beskonano male iznose. Gaussov koordinatni sustav je logiko poopenje Descartcsovog koordinatnog sustava. On je primjenjiv takoer i na neeuklidske kontinue., ali samo tada ako se zadani kontinuum ponaa u odnosu na definiranu mjeru ("udaljenost") to priblinije kao euklidski to je manji dio kontinuuma obuhvaena promatranjem.

26. Prostorno-vremenski kontinuum specijalne teorije relativnosti kao euklidski kontinuum

U skladu sa specijalnom teorijom relativnosti, za opisivanje prostorno-vremenskog etvero dimenzionalnog kontinuuma povlateni su izvjesni koordinatni sustavi koje smo nazvali. "Galilejevi koordinatni sustavi". etiri koordinate x, y, z, t, koje odreuje neki dogaaj ili - drugim rijeima - neku toku etverodimenzionalnog kontinuuma, definirane su za njih na fizikalno jednostavan nain. Za prijelaz iz jednog Galilejevog sustava u drugi, koji se u odnosu na prvog ravnomjerno giba, vrijede jednadbe Lorentzove transformacije koje su osnova za izvoenje zakljuaka iz specijalne teorije relativnosti, a one same nisu nita drugo ve izraz univerzalne vrijednosti zakona irenja svjetlosti za sve Galilejeve referentne sustave. Minkowski je naao da Lorentzove transformacije zadovoljavaju sljedee jednostavne uvjete. Promatrajmo dva susjedna dogaaja iji je meusobni poloaj u etverodimenzionalnom kontinuumu zadan diferencijalima prostornih koordinata dx, dy, dz te diferencijalom vremena dt s obzirom na neko Galilejevo referentno tijelo K. S obzirom na neki drugi Galilejev sustav neka su odgovarajui diferencijali za oba dogaaja dx', dy', dz', dt'. Tada ove veliine uvijek ispunjavaju sljedei uvjet: dx2 + dy2 + dz2 -c2dt2 = dx'2 + dy'2+ dz'2 - c2dt'2 Iz ovog uvjeta slijedi valjanost Lorentzove transformacije. To moemo ovako izraziti: Veliina ds2 = dx2 + dy2 + dz2 - c2dt2, koja pripada dvjema susjednim tokama etverodimenzionalnog prostorno-vremenskog kontinuuma, ima za sva izabrana (Galilejeva) referentna tijela istu vrijednost. Nadomjestimo li x, y, z, 1 ct sa x1,x2,x3,x4 dobijemo takoer rezultat ds2=dx12 + dx22 + dx3 + dx42 koji je takoer neovisan o izboru referentnog tijela. Veliinu ds zovemo "udaljenost" koja razdvaja dva dogaaja, odnosno etverodimenzionalne toke. Izabere li se, dakle, imaginarna varijabla 1 ct kao vremenska varijabla umjesto realne veliine t, tada moemo shvaati prostorno-vremenski kontinuum - u skladu sa specijalnom teorijom relativnosti - kao "euklidski" etverodimenzionalni kontinuum, to je rezultat koji slijedi iz razmatranja u prethodnom poglavlju. 27. Prostorno-vremenski kontinuum ope teorije relativnosti nije euklidski kontinuum U prvom dijelu ove knjiice posluili smo se prostorno-vremenskim koordinatama koje doputaju jednostavno i neposredno fizikalno tumaenje te koje se, prema 26, dadu shvatiti kao etverodimenzionalne Descartesove koordinate (kartezijev sustav). To je bilo mogue na osnovi zakona o konstantnosti brzine svjetlosti, no kojeg, prema 21, opa teorija relativnosti meutim ne moe vie zadrati. Doli smo dapae do rezultata da, u

skladu s potonjom teorijom, u sluaju postojanja gravitacijskog polja brzina svjetlosti mora uvijek ovisiti o koordinatama. Naosmo dalje u 23. jedan poseban primjer u kojem prisustvo gravitacijskog polja ini nemoguom svaku definiciju koordinata i vremena, a koja nas je definicija kod specijalne teorije relativnosti vodila k cilju. S obzirom na rezultate ovih razmatranja dolazimo do uvjerenja da se, shodno opem principu relativnosti, prostorno-vremenski kontinuum ne moe smatrati za euklidski ve ovdje imamo openit sluaj kakvog smo upoznali ranije kod dvodimenzionalnog kontinuuma mramorne ploe s mjesnim razlikama u temperaturi. Kao to je tamo bilo nemogue konstruirati iz istih tapia kartezijev koordinatni sustav, tako je ovdje nemogue sagraditi sustav (referentno tijelo) iz krutih tijela i ura, sustav koji e biti takve prirode da mjerni tapovi i ure, jedan prema drugom fiksno postavljeni, izravno pokazuju poloaj i vrijeme. To je sutina potekoe s kojom smo se suoili u 23. No razmatranja u 25. i 26. pokazuju nam nain kako da savladamo tu potekou. etverodimenzionalni prostorno-vremenski kontinuum dovedemo na proizvoljan nain u vezu s Gaussovim koordinatama. Svakoj toki kontinuuma (dogaaju) dodijelimo etiri broja x1 , x2 , x3 , (koordinate) koji nemaju nikakvo neposredno fizikalno znaenje ve slue samo tome da numeriraju toke kontinuuma na odreen, ali proizvoljan nain. Ovo dodjeljivanje ak i nije takve vrste da bismo x1 ,x2 ,x3 morali shvatiti kao "prostorne" koordinate, a x4 kao "vremensku" koordinatu. itatelj bi mogao pomisli d da je ovakvo opisivanje svijeta posve neprikladno. to to znai ako ja nekom dogaaju pripiem odreene koordinate x1 ,x2 ,x3 ,x4 ako te koordinate same po sebi nita ne znae? Nakon paljivijeg razmiljanja vidi se ipak da je ova zamjerka bez temelja. Pogledajmo, na primjer, neku toku koja se proizvoljno giba. Ako bi ta toka postojala samo trenutno, dakle bez trajanja, tada bi ona bila prostornovremenski opisana pomou jednog jedinog sklopa vrijednosti x1 ,x2 ,x3 ,x4 . Njezino stalno postojanje mora se, dakle, odlikovati beskonano velikim brojem takvih sklopova vrijednosti ije se koordinate vrijednosti stalno i neprekidno niu jedne na druge; materijalnoj toki odgovara dakle u etverodimenzionalnom kontinuumu neka (jednodimenzionalna) crta. Na isti nain, mnogim pokretnim tokama u naem kontinuumu odgovaraju mnoge takve crte. Jedine izjave koje se tiu ovih toaka, a koje mogu isticati pravo na fiziku stvarnost su, u stvari, izjave o susretima ovih toaka. Neki takav susret oituje se u naem matematikom prikazivanju time da obje crte, koje predstavljaju promatrane pokretne toke, imaju neki odreen sklop koordinatnih vrijednosti x1 ,x2 ,x3 ,x4 za zajednike. itatelj e nakon zrelijeg razmiljanja bez sumnje priznati da su takvi susreti zapravo jedini stvarni dokazi prostorno-vremenske zbilje koju susreemo u fizikalnim izjavama. Kada smo ranije opisivali gibanje neke materijalne toke u odnosu na referentno tijelo, nismo navodili nita drugo doli susrete tih toaka s odreenim tokama referentnog tijela. Moemo takoer ustanoviti i pripadne vremenske podatke na osnovi promatranja susreta tijela s urama, u vezi s promatranjem susreta kazaljki ure s odreenim oznakama brojanika. Nita drukije nije ni kod prostornog mjerenja pomou mjernih tapova, to postaje jasno nakon malo razmiljanja. Openito vrijedi sljedee: Svaki fizikalni opis raspada se u neki broj izjava od kojih se svaka odnosi na prostorno-vremensku podudarnost dvaju dogaaja A i B. Svaka takva

izjava izraava se u Gaussovim koordinatama podudaranjem njihovih etiriju koordinata x1 ,x2 ,x3 ,x4 . Opis prostorno-vremenskog kontinuuma pomou Gaussovih koordinata nadomjetava dakle stvarno potpuno opis pomou nekog referentnog tijela, a da ne trpi od nedostataka ove potonje metode opisivanja; on nije vezan na euklidski karakter prikazivanog kontinuuma. 28. Tona formulacija opeg naela relativnosti Sada smo u prilici da privremenu formulaciju opeg naela relativnosti iz 18. nadomjestimo egzaktnom. Tamo upotrijebljen oblik: "Sva referentna tijela K, K' itd. su za opisivanje prirodnih pojava (formuliranje opih prirodnih zakona) jednako vrijedna, bez obzira u kakvom se stanju gibanja nalaze", ne moe se zadrati kao ispravan budui da nije openito mogua, pri prostorno-vremenskom opisivanju, upotreba krutih referentnih djela u smislu metoda to ih slijedimo kod specijalne teorije relativnosti. Na mjesto referentnih tijela treba stupiti Gaussov koordinatni sustav. Temeljnoj ideji opeg naela relativnosti odgovara izjava sljedeeg oblika: "Svi Gaussovi koordinatni sustavi su za formuliranje opih prirodnih zakona jednako vrijedni" Ovo ope naelo relativnosti moemo takoer izraziti i u drugom obliku u kojem se moe jo jasnije prepoznati negoli u ovom obliku prirodnog proirenja specijalnog naela relativnosti. U skladu sa specijalnom teorijom relativnosti, jednadbe koje izraavaju ope zakone prirode prelaze u jednadbe istog oblika ako se umjesto prostornovremenskih varijabli x, y, z, t nekog (Galilejevog) referentnog tijela uvedu, koristei Lorentzovu transformaciju, prostorno-vremenske varijable x', y', z', t' nekog novog referentnog tijela K'. S druge pak strane, prema opoj teoriji relativnosti moraju jednadbe prilikom primjene proizvoljnih supstitucija Gaussovih varijabli x1 ,x2 ,x3 ,x4 prijei u jednadbe istog oblika; jer svaka transformacija (a ne samo Lorentzova) odgovara prijelazu nekog Gaussovog koordinatnog sustava u neki drugi. Ne elimo li se odrei naeg "staromodnog" trodimenzionalnog nazora, tada moemo razvoj to ga je doivjela osnovna ideja ope teorije relativnosti opisati na sljedei nain: Specijalna teorija relativnosti se odnosi na Galilejeva podruja, to znai na takva u kojima ne postoji gravitacijsko polje. Kao referentno tijelo slui pritom Galilejevo referentno tijelo, to jest neko kruto tijelo tako odabranog stanja gibanja da u odnosu na njega vrijedi Galilejev stavak o jednolikom pravocrtnom gibanju "izdvojene" materijalne toke. Odreena razmiljanja nameu ideju da se ista ova Galilejeva podruja dovedu takoer u vezu i s ne-Galilejevim referentnim tijelima. U odnosu na ova prisutno je tada gravitacijsko polje posebne vrste ( 20. i 23). No u gravitacijskim poljima nema krutih tijela s euklidskim svojstvima; fikcija krutih referentnih tijela nije prema tome od koristi u opoj teoriji relativnosti. Na hod ura takoer utjeu gravitacijska polja na taj nain da fizikalna definicija vremena izravno pomou ura nema nipoto isti stupanj oitosti kao u specijalnoj teoriji relativnosti. Zbog tog razloga upotrijebljena su nekruta referentna tijela koja ne samo da se, kao cjelina, proizvoljno gibaju ve takoer za vrijeme svog gibanja trpe kakve mu drago

promjene oblika. Za definiciju vremena slue ure proizvoljnog zakona hoda, bilo kako nepravilnog. Zamiljamo da je svaka od tih ura privrena u nekoj toki nekrutog referentnog tijela i da sve ispunjavaju samo jedan uvjet, a to je da se "oitanja", istodobno uoena na prostorno susjednim urama, meusobno razlikuju za beskonano malen iznos. Ovo nekruto referentno tijelo, kojeg bi s punim pravom mogli nazvati "referentni mekuac", je u biti jednako valjano kao i neki proizvoljno izabran Gaussov etverodimenzionalni koordinatni sustav. Ono to "mekucu", u usporedbi s Gaussovim koordinatnim sustavom, daje odreenu zornost je (zapravo neopravdano) formalno ouvanje odvojenog postojanja prostornih koordinata i vremenske koordinate. Svaka toka mekuca obrauje se kao prostorna toka, a svaka materijalna toka u relativnom mirovanju u odnosu na njega kao mirna toka, tako dugo dok se mekuac smatra referentnim tijelom. Ope naelo relativnosti zahtijeva da svi ovi mekuci mogu pri formuliranju opih prirodnih zakona biti upotrijebljeni kao referentna tijela s jednakim uspjehom; zakoni moraju biti posve neovisni o izboru mekuca. U opsenom ogranienju koje je ovime nametnuto prirodnim zakonima, jasno se osjea dah svojstven opem naelu relativnosti. 29. Rjeenje problema gravitacije na temelju opeg naela relativnosti Ako je itatelj slijedio sva dosadanja razmiljanja tada mu je bez daljnjih potekoa utrt put prema razumijevanju metoda koje vode do rjeenja problema gravitacije. Poimo od razmatranja nekog Galilejevog podruja, to znai takvog u kojem u odnosu na Galilejevo referentno tijelo K ne postoji gravitacijsko polje. Ponaanje mjernih tapova i ura u odnosu na K poznato je iz specijalne teorije relativnosti, a isto tako i ponaanje izdvojene" materijalne toke; ona se giba jednoliko i po pravcu. Sada dovedimo ovo podruje u vezu s proizvoljnim Gaussovim koordinatnim sustavom, odnosno s nekim "mekucem" kao referentnim tijelom K'. S obzirom na K' postoji dakle neko gravitacijsko polje G (posebne vrste). Jednostavnim proraunom doznajemo tada ponaanje mjernih tapova i ura te ponaanje materijalne toke u slobodnom kretanju u odnosu na K'. Ovo ponaanje tumaimo kao ponaanje mjernih tapova, ura, materijalnih toaka pod djelovanjem gravitacijskog polja G. Potom uvodimo hipotezu da se djelovanje gravitacijskog polja na mjerne tapove, ure i materijalne toke u slobodnom gibanju dogaa prema istim zakonima, ak i u sluaju ako vladajue gravitacijsko polje nije izvedivo iz Galilejevog specijalnog sluaja nekom transformacijom koordinata. Slijedei je korak istraiti prostorno-vremensko ponaanje gravitacijskog polja G koje je transformacijom koordinata izvedeno iz Galilejevog specijalnog sluaja. Ovo ponaanje se formulira zakonom koji uvijek vrijedi, bez obzira kakvo god da je odabrano referentno tijelo (mekuac) upotrijebljeno u opisivanju. Ovaj zakon jo nije opi zakon gravitacijskog polja budui da je promatrano gravitacijsko polje G posebne vrste. Za pronalaenje opeg zakona polja gravitacije potrebno je jo poopenje gore dobivenog zakona. Do cilja se moe stii bez proizvoljnosti ukoliko uzmemo u obzir sljedee zahtjeve:

a) Traeno poopenje mora takoer zadovoljiti opi postulat relativnosti. b) Ako je u promatranom podruju prisutna materija, tada e samo njezina troma masa (dakle samo njezina energija) biti odgovorna za uinak uzbude polja c) Gravitacijsko polje i materija zajedno moraju zadovoljiti zakon sauvanja energije (i impulsa). Zakljuno, ope naelo relativnosti doputa nam da odredimo utjecaj gravitacijskog polja na tok svih onih zbivanja koja se za sluaj odsustva nekog gravitacijskog polja odvijaju u skladu s poznatim zakonima, to znai da su ve uklopljena u okvire specijalne teorije relativnosti. Postupa se pritom naelno prema metodi koja je ve ranije bila obrazloena za mjerne tapove, ure i materijalne toke u slobodnom kretanju. Teorija gravitacije izvedena na ovaj nain iz opeg postulata relativnosti odlikuje se ne samo svojom ljepotom; ona ne samo da odstranjuje nedostatak koji je optereivao klasinu mehaniku, a iznesen u 21; ona ne samo da tumai iskustveni stavak o jednakosti teke i trome mase; ona je takoer razjasnila dva naelno razliita promatraka rezultata astronomije kod kojih je klasina mehanika zakazala. Ve smo bili spomenuli jedan od dva rezultata, naime savijanje zrake svjetlosti u gravitacijskom polju Sunca; drugi se odnosi na stazu planeta Merkura. Postavimo li naime jednadbe ope teorije relativnosti za poseban sluaj kada gravitacijska polja moemo smatrati slabima, a sve mase se gibaju u koordinatnom sustavu brzinama koje su male u odnosu na brzinu svjetlosti, tada kao prvu aproksimaciju dobivamo Newtonovu teoriju. Ova potonja teorija se prema tome dobiva bez neke posebne pretpostavke, dok je Newton morao uvesti hipotezu da je privlana sila izmeu meusobno djelujuih materijalnih toaka obrnuto razmjerna kvadratu udaljenosti izmeu njih. Poveamo li tonost rauna, tada se pojavljuju odstupanja od Newtonove teorije, koja odstupanja, dodue, zbog malih iznosa ostaju prilikom promatrakih provjera gotovo sva nezamijeena. Ovdje moramo posebno obratiti panju na jedno od tih odstupanja. Prema Newtonovoj teoriji, neki planet se giba oko Sunca po elipsi koja bi u odnosu na zvijezde stajaice vjeno odravala svoj poloaj ako bismo mogli zanemariti vlastito gibanje zvijezda stajaica te uinak drugih planeta na promatrani planet. Zanemarimo li ta dva utjecaja, staza planeta bi u odnosu na zvjezdanu pozadinu trebalo da bude postojana elipsa, ako je Newtonova teorija posve tona. Postojanost staza ustanovljena je kod svih planeta, osim onog Suncu najblieg, i to s odlinom tonou kakvu je mogue postii sadanjim preciznim opaanjima. Za planet Merkur, meutim, znamo jo od Leverriera da njegova staza korigirana u gore spomenutom smislu nije postojana s obzirom na zvijezde ve da se vrti, istina vrlo sporo, u svojoj ravnini i to u smjeru ophodnog gibanja planeta. Za ovaj pomak perihela elipsne staze ustanovljena je vrijednost od 43 lune sekunde na stoljee i to s tonou od svega nekoliko lunih sekundi. Ova se pojava moe objasniti pomou klasine mehanike samo na temelju malo vjerojatnih hipoteza, izmiljenih iskljuivo zbog nje. Iz ope teorije relativnosti proizlazi da elipsa svakog planeta koji krui oko Sunca nuno mora rotirati na gore spomenut nain. Ova je rotacija, meutim, za sve druge planete osim za Merkur premala da bi se mogla ustanoviti uz sada moguu tonost promatranja, ali za Merkur mora iznositi 43 lune sekunde na stoljee, tono koliko su

dala promatranja. Osim ovog, iz teorije su se do sada mogla izvui jo samo dva zakljuka kojih je testiranje izvedivo promatranjima: savijanje zrake svjetlosti u gravitacijskom polju Sunca te pomak spektralnih linija svjetlosti koja dolazi do nas s masivnih zvijezda, u usporedbi s odgovarajuim linijama u svjetlosti proizvedenoj na isti nain na Zemlji (to jest pomou iste vrste atoma). Oba ova zakljuka teorije su potvrena. RAZMATRANJA O SVIJETU U CJELINI 30. Kozmoloke potekoe Newtonove teorije Osim potekoa razmatranih u 21, klasinu nebesku mehaniku prati jo jedna naelna potekoa o kojoj je, koliko je meni poznato, prvi opseno govorio astronom Seeliger. Kad razmatramo pitanje kako da zamislimo svijet kao cjelinu, prvi odgovor koji nam se namee je ovaj: Svemir je prostorno (i vremenski) beskrajan. Posvuda postoje zvijezde pa je gustoa materije, premda na pojedinim mjestima vrlo razliita, grubo uzevi posvuda prosjeno ista. Drugim rijeima: Koliko god da se daleko otputuje u svemir, posvuda se nae neki razrijeen roj zvijezda stajaica otprilike iste vrste i iste gustoe. Ovakvo stanovite nije u skladu s Newtonovom teorijom. Ona zahtijeva, tovie, da svijet ima neko vrsno sredite u kojem postoji maksimalna gustoa te da ova gustoa opada kako se udaljujemo od sredita da bi na kraju, na velikim udaljenostima, postala beskonano prazan prostor. Zvjezdani svemir bi morao biti neki otok konane veliine u beskonanom oceanu prostora.l7)
17) Obrazloenje - Prema Newtonovoj teoriji, broj "linija sila" koje dolaze iz beskonanosti i zavravaju na nekoj masi m razmjeran je toj masi m. Ako je, u prosjeku, gustoa mase p0 konstantna u djelom svemiru, tada e neka kugla volumena V obuhvaati prosjenu masu p0V. Broj silnica koje kroz povrinu P ulaze u unutranjost kugle srazmjeran je dakle p0V. Kroz jedininu povrinu kugle ulaze dakle silnice broj kojih je srazmjeran p0V/P odnosno p0R. Jakost polja na povrini bi dakle s rastuim polumjerom R kugle rasla u beskonanost, to je nemogue.

Ova predodba sama po sebi nije ba zadovoljavajua, a to je jo i manje kad se, polazei od nje, doe do posljedice da svjetlost emitirana sa zvijezda (a takoer i pojedine zvijezde zvjezdanog sustava) neprestano odlazi u beskonanost, a da se nikada vie ne vrati i opet stupi u meudjelovanje s drugim prirodnim objektima. Tako bi neki konani materijalni svemir bio osuen da postepeno, ali sustavno, postaje sve siromaniji materijom. Da izbjegne ovu posljedicu, Seeliger je predloio izmjenu Newtonovog zakona i to tako to je pretpostavio da privlaenje dviju masa pri veim udaljenostima opada bre nego po zakonu 1/r2. Time se postie da srednja gustoa materije svuda do u beskonanost moe biti konstantna, a oslobodili smo se i beskonano velikog gravitacijskog polja. Rjeavamo se tako neprijatne predodbe o materijalnom svijetu koji mora posjedovati neku vrstu sredita. Dakako, ovo oslobaanje od gore opisanih nevolja sriemo na raun izmjena i kompliciranja Newtonovog zakona, izmjena koje nemaju ni iskustvenog ni teorijskog temelja. Moemo zamisliti po volji mnogo zakona koji bi sluili u iste svrhe, a da nismo u stanju navesti razlog zbog ega je jedan od njih u prednosti pred drugima; jer,

za bilo koji od ovih zakona bi se nalo jednako tako malo openitijih naela kao i za Newtonov zakon. 31. Mogunost konanog, a ipak neogranienog svijeta Spekulacije o grai svemira kreu se, meutim, takoer i u posve drugom smjeru. Razvoj neeuklidske geometrije vodio je naime do saznanja da se moe posumnjati u beskonanost naeg prostora, a da se pritom ne dospije u sukob sa zakonima miljenja ili s iskustvom (Riemann, Helmholtz). Te su stvari vrlo opirno s nedostinom razumljivou objasnili Helmholtz i Poincare, dok ja to mogu ovdje samo ukratko spomenuti. Zamislimo za poetak neko dvodimenzionalno zbivanje. Plona bia s plonim alatima, naroito s plonim mjernim tapovima, neka se slobodno gibaju u nekoj ravnini. Izvan te ravnine za njih nita ne postoji, a dogaanje u njihovoj ravnini, sve to oni promatraju na sebi i svojim plonim stvarima, uzrono je zatvoreno zbivanje. Pomou tapova su ostvarive konstrukcije euklidske geometrije ravnine, na primjer ona mrena konstrukcija na stolnoj ploi iz 24. Svijet ovih bia je u odnosu na na prostorni svijet tek dvodimenzionalan, ali se kao i na svijet protee u beskonanost Na njemu ima mjesta za beskonano mnogo istih kvadrata napravljenih od tapia, to znai da je njihov volumen (zapravo povrina) beskonaan. Kad ova bia kau da je njihov svijet "ravan" ta izjava ima smisla, jer oni sa svojim tapiima mogu izvesti konstrukcije euklidske geometrije ravnine, pri emu pojedini tapii predstavljaju uvijek iste udaljenosti neovisne od svog poloaja. No zamislimo sada neko dvodimenzionalno postojanje, ali ovoga puta ne vie na ravnini ve na jednoj kuglinoj plohi. Plona bia sa svojim mjernim tapovima i ostalim predmetima tono pristaju u ovu plohu i nemaju naina da je napuste; njihov cjelokupni opaaj ni svijet protee se iskljuivo po povrini kugle. Mogu li ova bia smatrati geometriju svog svijeta za dvodimenzionalnu euklidsku geometriju i pritom istodobno svoje tapie shvaati kao "udaljenost"? Ona to ne mogu. Jer, pri pokuaju da zamisle pravac, dobit e krivulju koju mi "trodimenzionalci" nazivamo velika krunica kugle, dakle dobit e neku u sebe zatvorenu liniju odreene konane duljine koja se moe izmjeriti nekim mjernim tapom. Jednako tako ima taj svijet neku konanu povrinu koja se moe usporeivati s veliinom kvadrata napravljenog od mjernih tapova. Velika dra koja proizlazi iz udubljivanja u ova razmiljanja nalazi se u saznanju: Svijet ovih bia je konaan, a ipak nema granica. Ali biima kugline plohe nije potrebno poduzimati svjetska putovanja pa da bi opazili da ne ive u euklidskom svijetu. U to se mogu uvjeriti u svakom dijelu svog svijeta, ukoliko taj dio nije premalen. Oni vuku iz jedne toke u svim smjerovima "ravne crte" (lukove krunica, kako bi ih nazvala bia trodimenzionalnog svijeta) jednake duljine. Spojnicu slobodnih krajeva ovih crta oni e nazvati "krunica". U euklidskoj geometriji ravnine je omjer opsega kruga i promjera kruga, mjereno istim mjernim tapovima, jednak konstanti koja je neovisna o promjeru krunice. Naa dvodimenzionalna bia bi na svojoj kuglinoj plohi dobila za ovaj omjer vrijednost

r sin R = r R

to jest neku vrijednost koja je manja od i to tim manja to je vei polumjer krunice u usporedbi s polumjerom R "svijeta-kugle". Iz ovog odnosa mogu bia kugli ne plohe odrediti polumjer R svoga svijeta, ak i ako im za mjerenje stoji na raspolaganju relativno neznatan dio povrine njihova svijeta-kugle. Ukoliko je, meutim, taj dio premalen, tada vie ne mogu ustanoviti da se nalaze na svijetu-kugli, a ne na euklidskoj ravnini, budui da se mali dio kugline povrine neznatno razlikuje od jednako velikog dijela neke ravnine. Ako dakle bia kugline plohe ive na nekom planetu iji planetni sustav zauzima zanemarivo mali djeli kuglastog svijeta, u tom sluaju nemaju nikakvih mogunosti odrediti ive li u jednom konanom svijetu ili beskonanom svijetu, budui da je komad svijeta koji je pristupaan njihovu iskustvu u oba sluaja praktiki ravan, to je jest euklidski. Iz ovog razmatranja izravno slijedi da za naa bia iz kugline plohe opseg krunice prvo raste s polumjerom sve dok ne dosegne "opseg svijeta", a zatim pri daljnjem porastu vrijednosti polumjera postepeno opada do nule. Povrina omeena krunicom nastavlja rasti sve vie i vie sve dok na kraju ne postane jednaka ukupnoj povrini cijelog "svijeta-kugle". Moda e se itatelj uditi da smo naa bia smjestili upravo na kuglu, a ne na neku drugu zatvorenu plohu. No to ima svoje opravdanje budui da kugla od svih zatvorenih povrina jedina posjeduje svojstvo da su sve toke na njoj ravnopravne. Uvaavam da omjer opsega o krunice prema njenom radijusu r ovisi o r, ali za zadanu vrijednost r taj je omjer za sve toke kuglinog svijeta isti; drugim rijeima, kuglin je svijet neka "povrina konstantne zakrivljenosti". Postoji i trodimenzionalna analogija ovom dvodimenzionalnom kuglinom svijetu, a to je trodimenzionalni sferni prostor kojeg je otkrio Riemann. Sve njegove toke su takoer ravnopravne. On ima neki konaan volumen koji je odreen njegovim "radijusom" (2 2R3)Da li je mogue zamisliti sferni prostor? Zamisliti neki prostor ne znai nita drugo ve zamisliti neki sadraj naeg "prostornog" iskustva, to jest iskustva to ga moemo imati prilikom gibanja "krutih" tijela. U tom smislu je sferni prostor zamisliv. Pretpostavimo da smo iz jedne toke povukli ravne crte ili napeli ueta u svim smjerovima i naznaili na svakome pomou mjernog tapa istu udaljenost r. Sve slobodne zavrne toke ovih duina lee na nekoj kuglinoj plohi. Njenu povrinu (P) moemo posebno izmjeriti pomou nekog mjernog kvadrata. Ako je svijet euklidski bit e P = 4 r2, ako je posrijedi sferni prostor tada je P uvijek manji od 4 r2. Porastom r raste i P od nule pa do nekog maksimuma odreenog "svjetskim radijusom" R, no pri daljnjem porastu radijusa kugle r, povrina P opet pada prema nuli. Ravne crte koje se kreu iz ishodine toke prvo se sve vie udaljuju jedne od drugih, ali se zatim kasnije opet pribliavaju da bi se na kraju nale sve zajedno u "protutoki" ishodine toke; na taj su nain premjerile cijeli sferni prostor. Lako se uvjerimo da je trodimenzionalni sferni prostor posve analogan dvodimenzionalnoj kuglinoj plohi. Konaan je (to znai konanog volumena), a nema granica. Spomenimo da postoji jo jedna podvrsta sfernog prostora, "eliptini prostor". On

se moe smatrati nekim sfernim prostorom kod kojeg su "protutoke" identine (nerazluive jedna od druge). Eliptini univerzum se moe takoer donekle smatrati za centralno simetrian sferni svijet. Iz ovdje reenog slijedi da su zamislivi zatvoreni prostori bez granica. Meu njima se sferni (odnosno eliptini) prostor odlikuje po svojoj jednostavnosti budui da su sve toke ravnopravne. Kao rezultat ovog razmatranja javlja se za astronome i fiziare krajnje zanimljivo pitanje je li svijet u kojem ivimo beskonaan ili je konaan u smislu sfernog univerzuma. Nae je iskustvo jo daleko od toga da bi nam omoguilo odgovor na to pitanje. Opa teorija relativnosti doputa nam, meutim, da odgovorimo na njega s prilinom sigurnou, a pritom se oslobaamo i potekoa spomenutih u 30. 32. Graa prostora prema opoj teoriji relativnosti Shodno opoj teoriji relativnosti geometrijska svojstva prostora nisu samostalna ve su uvjetovana materijom. O geometrijskoj strukturi svijeta moemo neto saznati samo ako kao osnovu uzmemo poznato stanje materije. Iz iskustva znamo da su kod prikladno odabranog koordinatnog sustava brzine zvijezda male u odnosu na brzinu irenja svjetlosti. Moemo stoga saznati stanje svijeta u cjelini u najgrubljem priblienju tako da promatramo materiju kao da je u stanju mirovanja. Na temelju ranijeg razmiljanja znamo ve da na ponaanje mjernih tapova i ura utjeu gravitacijska polja to jest raspodjela materije. Iz toga ve slijedi da u naem svijetu ne moe biti ni govora o posvemanjoj tonoj valjanosti eukidske geometrije. Ali samo po sebi je zamislivo da na svijet malo odstupa od euklidskog, a takvom shvaanju idu u prilog raunski rezultati koji kau da ak mase veliine naeg Sunca tek vrlo malo utjeu na metriku okolnog prostora. Mogli bismo si predstaviti da se na svijet u geometrijskom pogledu ponaa analogno poput neke mjestimino nepravilno zakrivljene plohe koja, meutim, nigdje znaajnije ne odstupa od ravnine; moemo je zamisliti poput namrekane povrine mora s malim valovima. Takav svijet mogli bismo nazvati kvazi-euklidskim. On bi prostorno bio beskonaan. No raun daje da bi u jednom kvazi-euklidskom svijetu srednja gustoa materije morala biti jednaka nuli. Jedan takav svijet ne bi mogao dakle biti posvuda ispunjen materijom; nudio bi nam nezadovoljavajuu sliku koju smo zamislili u 30. Ukoliko pak svijetu pridamo neku srednju vrijednost gustoe materije koja se, koliko god da je mala, ipak razlikuje od nule, tada svijet nije kvazi-euklidski. Raun zatim daje da bi svijet pri ravnomjerno raspodijeljenoj materiji morao biti nuno sfernog (odnosno eliptinog) oblika. Budui da je u stvarnosti materija u detaljima nejednoliko raspodijeljena, stvarni e svijet u pojedinostima odstupati od sfernog vladanja, bit e kvazi-sferni. Ali nuno e morati biti konaan. Teorija ak nudi jednostavan meuodnos izmeu prostorne rairenosti svijeta i srednje gustoe materije u njemu.18)
18) "Radijus" R svijeta dobije se naime iz jednadbe U C-G-S sustavu mjernih jedinici 2/k=1,08*1027; p srednjanja gustoa materije.
R2 = 2 k

DODATAK

I Graa prostora u vezi s opom teorijom relativnosti Od objavljivanja prvog izdanja ove knjiice doivjelo je nae znanje o gradi prostora na makro-skali ("kozmoloki problem") znaajan razvitak koji se mora spomenuti ak i u ovako popularnom prikazu tog predmeta. Moja prvobitna razmiljanja zasnivala su se na dvije hipoteze: 1. Postoji neka prosjena gustoa materije u cijelom prostoru, a koja je posvuda ista i razliita od nule. 2. Veliina ("radijus") prostora neovisna je o vremenu. Pokazalo se da, prema opoj teoriji relativnosti, obje ove hipoteze idu jedna s drugom, ali tek nakon to se jednadbama pridoda neki hipotetski lan kojeg teorija niti zahtijeva po sebi niti izgleda prirodan s teorijskog stanovita ("kozmoloki lan jednadbi polja"). Hipoteza (2) izgledala mi je u ono vrijeme neizbjena, budui da mi se tada inilo da bih bez nje upao u beskrajne spekulacije. Meutim, ve dvadesetih godina ruski je matematiar Friedman otkrio da je, s isto teorijskog stanovita, prirodnija jedna drukija hipoteza. On je, naime, uvidio da je mogue zadrati hipotezu (1), a da se u jednadbe gravitacijskog polja ne uvodi kozmoloki lan, sam po sebi malo prirodan, ukoliko se odluimo na to da ispustimo hipotezu (2). Izvorne jednadbe naime doputaju jedno rjeenje u kojem "svjetski radijus" ovisi o vremenu (ekspandirajui prostor). U tom smislu moe se, prema Friedmanu, tvrditi da teorija zahtijeva da se prostor iri. Nekoliko godina kasnije pokazao je Hubble u svojini istraivanjima spektra vangalaktikih maglica da spektralne linije u njima imaju crveni pomak koji pravilno raste s udaljenou maglice. Ovo se, prema naem dananjem znanju, moe objasniti pomou Dopplerovog efekta samo kao gibanje zvjezdanih sustava zbog irenja svemira u cjelini - kao to zahtijevaju, prema Friedmanovim istraivanjima, jednadbe polja gravitacije. Hubbleovo otkrie moe se prema tome smatrati u izvjesnom smislu potvrdom teorije. Javlja se, meutim, jedna neobina potekoa. Tumaenje galaktikog pomaka linija (u koju teko da se moe, s teorijskog gledita, posumnjati), to ga je naao Hubble, kao registracije irenja svemira vodi nas na poetak irenja unatrag samo 109 godina dok nam, meutim, astrofizika daje do znanja da je razvoj pojedinih zvijezda i zvjezdanih sustava zahtijevao vjerojatno znatno dua vremena. Sada jo nikako nije poznato kako e se prevladati to neslaganje.19) Primijetimo takoer da teorija ekspandirajueg prostora, zajedno s opaakim podacima astronomije, ne omoguava donoenje odluke o konanosti odnosno beskonanosti prostora (trodimenzionalnog), dok je prvobitna "statika" hipoteza prostora davala za rezultat zatvoren (konaan) prostor.
19)Premda je ova potekoa to je spominje Einstein izazvala mnoge spekulacije, ukljuujui i jednu novu kozmoloku teoriju, "teoriju stalnog stanja", pokazalo se da je ona neosnovana. Ustanovljeno je da su mjerenja udaljenosti potrebnih za izraunavanje starosti svemira bila pogrena najmanje za faktor dva, a nakon to je upotrijebljena korigirana vrijednost, ustanovljeno je da se "poetak" ekspanzije dogodio prije oko 1010 godina, dakle dovoljno ranije u odnosu na starost pojedinih zvijezda (prim. prev.)

II Relativnost i problem prostora

Svojstvo je Newtonove fizike pripisivanje nezavisnog i stvarnog postojanja prostora, vremena i materije, jer se u Newtonovom zakonu gibanja pojavljuje misao o ubrzanju. No u ovoj teoriji ubrzanje oznaava samo "ubrzanje prema prostoru". Newtonov prostor zato moramo smatrati "nepokretnim" ili u najmanju ruku "neubrzanim" kako bismo ubrzanju, to se pojavljuje u zakonu o gibanju, dali ikakvo znaenje. Isto vrijedi i za vrijeme jer se i ono, naravno, nalazi u opisu ubrzanja. Sam je Newton, uz svoje najkritikije kolege, osjeao nezadovoljstvo kad je prostoru i njegovom stanju gibanja pripisivao fiziku stvarnost, no u njegovo vrijeme nije bilo drugog izbora ako se mehanici htjelo dati jasno znaenje. I zaista, pripisati fizikalnu stvarnost prostoru kao takvom, a posebice praznom prostoru, vrlo je otar zahtjev. Filozofi su se tisuama godina suprotstavljali takvoj pretpostavci. Descartes je, na primjer, razmiljao na sljedei nain: prostor je u biti posve isto to i prostranost, no prostranost je vezana s tijelima; zbog toga nema prostora bez tijela, odnosno nema praznog prostora. Nedostatak ovog razmiljanja je u prvom redu sljedei. Svakako je istina da pojam prostranosti potjee iz naeg iskustva o smjetaju (ili dodirivanju) vrstih tijela. No iz toga se ne moe zakljuiti da pojam prostranosti ne vrijedi u sluaju u kojem se ne pojavljuje, barem ne na isti nain. Takvo proirivanje pojmova donekle je opravdano kod objanjavanja iskustvenih rezultata. Pretpostavka ogranienosti proirenja samo na tijela prema tome je sama po sebi sasvim neosnovana. Kasnije emo ipak vidjeti da opa teorija relativnosti potvruje Decartesovu zamisao, premda na zaobilazan nain. Ono to je Decartesa dovelo do tog zaista privlanog opisa sigurno je bio osjeaj da bez doista nekog velikog opravdanja ne smijemo stvarima poput prostora, kojeg ne moemo "izravno iskusiti"20), pripisivati stvarno postojanje.
20) Ovaj izraz valja uzeti cum grano salis.

Psiholoki poeci misli o prostoru ili potrebom za njim uope nisu toliko oiti koliko se to moda ini na osnovi uobiajenih navika miljenja. Stari geometri se bave misaonim objektima (pravcem, tokom, ravninom), ali ne prostorom kao takvim, kao to je uinjeno tek kasnije u analitikoj geometriji. Pomisao o prostoru se ipak namee na osnovi nekih najjednostavnijih iskustava. Pretpostavimo da smo napravili neku kutiju. U nju stavljamo na neki proizvoljan nain predmete sve dok kutiju ne napunimo. Mogunost stavljanja predmeta u kutiju je svojstvo materijalnog objekta zvanog "kutija", neto to je omogueno njezinim postojanjem, odnosno kutijom "obuhvaenim prostorom". To je neto to se razlikuje kod pojedinih kutija, neto to se prirodno smatra nezavisnim od injenice da li se u njoj u bilo kojem trenutku neto nalazi ili ne. Kad u kutiji nema nieg, njezin je "prostor" prazan. Do ovog trenutka na se pojam prostora dovodi u vezu s kutijom. No mogunosti spremanja predmeta u kutiju, kako se lako dokazuje, sasvim su neovisne o debljini stijenke kutije. Ne bismo li tu debljinu mogli smanjiti na nulu, bez gubitka "prostora"? Prirodnost postupka smanjivanja debljine stijenke kutije sasvim je oita, a sve to preostaje je prostor bez kutije, sasvim oigledna stvar, pa ipak tolika nestvarna zaboravimo li na trenutak kako je nastala. Sasvim je lako zamisliti zbog ega se

Descartesu nije sviala zamisao o prostoru nezavisnom od materijalnih predmeta, prostoru to postoji bez materije.21) (U isto vrijeme to ga nije spreavalo u prihvaanju prostora kao osnovnog pojma njegove analitike geometrije.) Ukazivanje na vakuum ivinog barometra svakako je razorualo i posljednje pristae Descartesa. No ne smije se misliti kako ak niti na tom jednostavnom stupnju u pojmu prostora ostaje neto nedoreeno, neto to jo uvijek doputa pripisivanje nezavisnosti.
21) Kantov pokuaj da otkloni ovu zapreku nijeui objektivnost prostora, teko se moe smatrati ozbiljnim. Mogunosti pohranjivanja u unutranjem prostoru kutije su u istom smislu objektivni kao i sama kutija i predmeti koji su unutar nje pohranjeni.

Nain na koji se tijela mogu smjestiti u prostor (to jest kutiju) predmet je zanimanja euklidske geometrije ija nas aksiomatska graa lako zavarava pa zaboravljamo da se odnosi na ostvarljive situacije. Stvorimo li na gore opisani nain pojam prostora slijedei iskustvo o "ispunjavanju" kutije, tada smo dobili prostor koji je ogranien. Ali ova ogranienost nam se ini nevanom, jer izgleda da uvijek moemo zamisliti veu kutiju koja obuhvaa manju. Na taj se nain prostor javlja kao neto bez granica. Neu ovdje govoriti o tome kako se pojmovi trodimenzionalnosti i euklidske prirode prostora povezuju s prilino jednostavnim iskustvima. Umjesto toga u u prvom redu razmotriti sa svih strana ulogu pojma prostora u razvoju fizikalne misli. Ako se neka manja kutija s nalazi u unutranjosti neke prazne vee kutije S u relativnom mirovanju, tada je prazni prostor kutije s ujedno i dio praznog prostora S, a isti "prostor" kojeg sadre obje kutije istodobno pripada i jednoj i drugoj. Ako se s giba u odnosu na S, pojmovi postaju sloeniji. Tada smo skloni razmiljanju da s uvijek zatvara isti prostor, ali promjenjivi dio prostora S. Tada postaje nuno pridati odreeni prostor svakoj od kutija, ali ne kao ogranien, i pretpostaviti gibanje tih prostora jednog prema drugome. Prije nego postanemo svjesni ove komplikacije prostor nam se ini neogranienim sredstvom ili spremnikom kojim se kreu materijalni predmeti. No valja se prisjetiti neogranienog broja prostora to se kreu jedan prema drugom. Pojam prostora, koji postoji objektivno i nezavisno od predmeta u njemu, pripada predznanstvenoj misli, ali se to ne odnosi na postojanje neogranienog broja prostora u relativnom gibanju jednog prema drugom. Ova posljednja misao je zaista logiki neizbjena, no u razvoju znanstvene misli nije igrala znaajniju ulogu. Ali to je s psiholokim podrijetlom pojma vremena? Taj se pojam bez sumnje dovodi u vezu s injenicom "prisjeanja" kao i razlikovanjem izmeu osjetnih iskustava i sjeanja na njih. Samo je po sebi vrlo sumnjivo da li je razlikovanje osjetnih iskustava i sjeanja (ili puka predodba) neto to je psiholoki dano ovjeku. Svatko je sigurno ponekad posumnjao da li je neto stvarno doivio ili su ga osjetila zapravo prevarila. Sposobnost razlikovanja se najvjerojatnije razvila kao posljedica stvaranja reda u naim mislima. Iskustvo je vezano uz "sjeanje" i ono se smatra "ranijim" u usporedbi sa "sadanjim iskustvima". To je misaono naelo sreivanja iskustva i sjeanja, a sposobnost ostvarivanja toga dovela je do subjektivnog poimanja vremena, to jest do pojma vremena to se odnosi na sreivanje iskustva pojedinaca.

to podrazumijevamo pod objektiviziranjem pojma vremena? Razmotrimo jedan primjer. Osoba A ("ja") opaa "munju". U isto vrijeme A takoer doivljava takvo ponaanje osobe B da to ponaanje osobe B dovodi u vezu s vlastitim doivljavanjem "munje". Osoba A stvara ideju da ostale osobe takoer opaaju "munju". "Munja" se vie ne tumai kao sasvim osobno iskustvo ve i kao iskustvo (ili pak samo kao "potencijalno iskustvo") drugih osoba. Tako dolazimo do iskustva "munje" to je u svijest ulo kao "iskustvo", a sad to takoer opisujemo kao (objektivni) "dogaaj". Kad govorimo o "stvarnom vanjskom svijetu" mislimo u stvari na zbroj svih dogaaja. Vidjeli smo da se osjeamo potaknuti da iskustvima damo vremenski redoslijed i to na otprilike sljedei nain. Ako je B kasnije od A, a C je kasnije od B, tada je C kasnije od A ("slijed iskustava"). Upitajmo se kakav je poloaj toga prema "dogaajima" koje smo povezali s iskustvima. Na prvi se pogled ini oito da pretpostavimo vremenski raspored dogaaja s vremenskim rasporedom iskustava. Openito, ali i nesvjesno uinit emo upravo to sve dok ne osjetimo sumnju.22) Da bismo dobili objektivnu sliku svijeta valja dodati jo jedan dio: dogaaj je lokaliziran i u prostoru, a ne samo u vremenu.
22) Na primjer, vremenski redoslijed doivljaja dobiven zvunim putem moe se razlikovati od vremenskog slijeda dobivenog optikim putem, tako da se vremenski slijed dogaaja ne moe jednostavno poistovjetiti s vremenskim slijedom doivljaja.

U prethodnim razmatranjima pokuali smo pojmovima prostora, vremena i dogaaja dati psiholoki odnos prema iskustvu. Gledamo li logiki, to su slobodne tvorevine ljudskog duha, orue misli za povezivanje iskustava kako bismo ih mogli bolje istraiti i opisati. Pokuaji shvaanja empirijskih izvora tih osnovnih pojmova trebao bi pokazati koliko smo u stvari vezani na njih. Na taj nain postajemo svjesni vlastite slobode za koju se, u sluaju potrebe tako pronalazi razumna primjena. Ovoj skici vrijedi, s obzirom na psiholoko podrijetlo pojmova prostornovremenskog dogaaja (krae emo ih zvati "prostornima", za razliku od pojmova iz psiholokog svijeta), dodati jo neto znaajno. Pojam prostora samo smo povezali s iskustvom koristei kutije i razmjetaj materijalnih predmeta u njima. Zbog toga ovo stvaranje pojmova ve podrazumijeva pojam materijalnog predmeta (na primjer "kutije"). Na isti nain i osobe, koje smo morali upotrijebiti za oblikovanje objektivnog pojma vremena, igraju s tim u vezi ulogu materijalnih predmeta. Zbog toga mi se ini da stvaranje pojma materijalnog predmeta mora prethoditi naim pojmovima prostora i vremena. Svi ti "prostorni" pojmovi ve pripadaju predznanstvenoj misli, a potjeu poput pojmova bola, radosti, cilja, svrhe, iz psihologije. Svojstvo je fizikalne misli, kao i misli prirodne znanosti uope, pokuaj iskoritavanja samo "prostornih" pojmova za opisivanje svih odnosa u obliku prirodnih zakona. Fiziar nastoji boje i zvukove svesti na titraje, fiziolog misao i bol na. ivane procese i to na taj nain kako bi se psihiki element odstranio iz uzrone veze postojanja pa se tako nigdje ne susree kao nezavisna karika u lancu uzronog povezivanja. Nema sumnje da ovakav stav, koji smatra naelno ostvarivom mogunost shvaanja svih odnosa iskljuivom upotrebom "prostornih" pojmova, danas podrazumijevamo pod pojmom "materijalizma" (dok je "materija" izgubila svoju ulogu osnovnog pojma).

Zbog ega je potrebno sputati osnovne pojmove prirodoznanstvenog miljenja s platonistikih olimpijskih visina i pokuavati otkriti njihovo zemaljsko podrijeklo? Odgovor: Da bismo ih oslobodili s njima povezanih tabua te tako postigli veu slobodu prilikom stvaranja misli ili pojma. D. Hume i E. Mach e uvijek ostati u naim sjeanjima, prije svih drugih, zbog uvoenja takvog kritikog razmiljanja. Znanost je od predznanstvene misli preuzela pojmove prostora, vremena i materijalnog predmeta (s vrlo vanim posebnim sluajem "krutog tijela") i zatim ih izmijenila i bolje opisala. Njezino pravo znaajno dostignue bilo je stvaranje euklidske geometrije iji nas aksiomatski opis ne smije zavarati pri sagledavanju njezinog empirijskog podrijetla (mogunosti postavljanja ili nizanja krutih tijela). Osobito su empirijskog podrijetla trodimenzionalna priroda prostora kao i njegova euklidska svojstva (itav se moe naime ispuniti "kockama"). Profinjenost pojma prostora pojaana je otkriem nepostojanja potpuno krutih tijela. Sva se tijela pod utjecajem promjene temperature elastino deformiraju i mijenjaju obujam. Strukture, iju moguu sukladnost opisujemo euklidskom geometrijom, ne razluujemo od fizikalnih pojmova. No kako fizika, na koncu konca, mora koristiti geometriju za uspostavljanje vlastitih pojmova, iskustveni se sadraj geometrije uspostavlja ili ispituje samo u okviru fizike kao cjeline. S tim u vezi moramo se prisjetiti atomistike i njezinog pojma konane djeljivosti; prostori subatomskih prostornosti zbog toga se ne mogu usporeivati. Atomistika nas takoer navodi da odbacimo, u naelu, misao o otrim i statiki definiranim graninim povrinama krutih tijela. Govorei strogo, ne postoje toni zakoni, ak niti u makropodruju, za mogui razmjetaj krutih tijela to se dodiruju. Unato svemu tome nitko se nije dosjetio odbaciti pojam prostora, uglavnom zato jer se inio nezamjenjivim u izrazito zadovoljavajuem sustavu prirodnih znanosti. U devetnaestom stoljeu jedino je Mach ozbiljno razmiljao o odbacivanju pojma prostora, nadoknaujui tu predodbu o totalitetu trenutanih razmaka izmeu svih materijalnih toaka. (Tu je predodbu pokuao stvoriti da bi doao do zadovoljavajueg razumijevanja tromosti.) Polje. U Newtonovoj mehanici prostor i vrijeme imaju dvojake uloge: U prvom su redu nosioci ili okvir za dogaaje u rizici prema kojem se dogaaji opisuju navodom prostornih koordinata i vremena. U naelu, materija se zamilja skupom "materijalnih toaka" ija gibanja sainjavaju fizikalne pojave. Kad materiju zamiljamo neprekidnom to je samo u onim sluajevima gdje bi nam diskretna struktura smetala ili je ne moemo opisati. U tom se sluaju mali dijelovi (elementi volumena) materije smatraju jednakim materijalnim tokama, barem u sluajevima kad se razmatraju gibanja, a ne pojave koje u tom trenutku ne moemo, ili to ne bi imalo smisla, povezivati s gibanjem (na primjer temperaturne promjene, kemijski procesi). Druga je uloga prostora i vremena kao "inercijalnog sustava". Od svih zamislivih referentnih sustava smatralo se da inercjalni imaju prednost zato jer prema njima zakon tromosti zadrava svoju valjanost. U tome je osnovno da se "fizikalna stvarnost", smatrana nezavisnom od subjekta to je zapaaju, zamiljala sastavljenom, barem u naelu, od prostora i vremena s jedne strane te od trajno postojeih materijalnih toaka, koje se prema njima kreu, s druge strane. Misao o

nezavisnom postojanju prostora i vremena drastino se izraava na sljedei nain: Nestane li materija preostat e samo prostor i vrijeme (kao neke vrste pozornice za fizikalne dogaaje). Prevladavanje ovog stajalita posljedica je razvoja koji, u prvom redu, kao da nije imao nikakve veze s problemom prostora-vremena, a to je pojava pojma polja i nastojanje da on, u naelu, zamijeni pojam estice (materijalne toke). U okvirima klasine fizike pojam polja se pojavio kao pomono sredstvo, u sluaju kad se materija smatra neprekidnom. Na primjer, prilikom prouavanja irenja topline u krutom tijelu njegovo se stanje opisuje temperaturama u svakoj toki za svako odreeno vrijeme. Matematiki izraeno, to znai da temperaturu T predstavljamo izrazom (funkcijom) prostornih koordinata i vremena t (temperaturno polje). Zakon voenja topline je predstavljen mjesnom relacijom (diferencijalnom jednadbom) koja obuhvaa sve posebne sluajeve voenja topline. Temperatura je ovdje jednostavan primjer pojma polja. To je veliina (ili niz veliina) koja je funkcija koordinata i vremena. Drugi je primjer opis gibanja tekuine. U svakoj toki postoji u bilo koje vrijeme brzina koju kvantitativno opisujemo pomou tri "komponente" prema osima koordinatnog sustava (vektori). Komponente brzine u toki (komponente polja) su i u ovom sluaju funkcije koordinata (x,y,z) i vremena (t). Svojstvo je spomenutih polja pojavljivanje unutar neke mase; slue samo za opisivanje stanja te materije. U skladu s povijesnim razvojem pojma polja, tamo gdje nije bilo materije nije moglo biti niti polja. No u prvoj etvrtini devetnaestog stoljea pokazuje se kako pojave interferencije i ogib svjetlosti najbolje opisujemo smatrajui svjetlost valnim poljem, potpuno analogno mehanikim poljima titranja u elastinom krutom tijelu. Zbog toga je valjalo uvesti polje koje postoji ak i u "praznom prostoru", bez ikakve mase. Ovakvo je stanje uzrokom paradoksa jer, u skladu s postankom pojma, polje je bilo ogranieno samo na opisivanje stanja u materijalnim tijelima. To se inilo jo sigurnije, budui da je postojalo uvjerenje da se svako polje smatra stanjem kojeg se moe opisati na mehaniki nain, a to je pretpostavljalo prisutnost materije. Nakon to je takvo razmiljanje postalo uobiajeno, ak i prostor, koji je do tog vremena smatran praznim, poprima u svakom svom dijelu osobine materije te tako dolazimo do pojma "etera". Napredak pojma polja, od pretpostavke povezanosti s mehanikim nosiocem pa sve do odvojenosti od njega, jedan je od psiholoki najzanimljivijih dogaaja u razvoju fizikalne misli. U drugoj polovici devetnaestog stoljea, vezano za istraivanja Faradaya i Maxwella, postaje sve jasnije da opisivanje elektromagnetskih procesa jezikom polja mnogo bolje odgovara stanju stvari nego prilikom koritenja pojmova na osnovi materijalnih toaka. Uvoenjem pojma polja u elektrodinamiku Maxwell uspijeva predvidjeti postojanje elektromagnetskih valova, u osnovi jednakih valovima svjetlosti, to je provjereno jednakou njihovih brzina irenja. Posljedica toga je obuhvaanje optike, u principu, elektrodinamikom. Jedna od psiholokih posljedica tog velikog uspjeha bila je sve vea nezavisnost pojma polja u odnosu na mehanistike okvire klasine fizike.

No i pored svega toga, u prvo se vrijeme elektromagnetska polja opisivalo kao stanje etera, a uz to ih se uporno pokuavalo objasniti kao mehanika. Naravno, ti napori nikad nisu urodili plodom, pa se znanost postepeno navikava na odbacivanje mehanikih tumaenja Ipak, jo uvijek postoji uvjerenje da su elektromagnetska polja stanja etera i to je stanje fizike na prijelomu dva stoljea. Teorija etera sa sobom donosi i pitanje: Kako se u mehanikom pogledu eter ponaa prema materijalnim tijelima? Da li sudjeluje u gibanju tijela, odnosno da li njegovi dijelovi miruju jedan prema drugom? Izmiljeni su mnogi domiljati pokusi za provjeru tih pitanja. S tim u vezi valja spomenuti sljedee vane injenice: prividni otklon (aberaciju) nepominih zvijezda zbog godinjeg gibanja Zemlje te Dopplerov efekt to jest utjecaj relativnog gibanja nepominih zvijezda na frekvenciju svjetlosti to od njih stie na Zemlju, i to za poznate frekvencije zraenja. Posljedice svih tih injenica i pokusa, s iznimkom Michelson-Morleyevog pokusa, objasnio je H. A. Lorentz pretpostavljajui da eter ne sudjeluje u gibanju materijalnih tijela te da njegovi pojedini dijelovi miruju jedan prema drugom. Prema svemu tome se inilo da je eter utjelovljenje apsolutno nepokretnog prostora. No istraivanja su Lorentza odvela jo i mnogo dalje. U njima su objanjeni svi elektromagnetski i optiki procesi u materijalnim tijelima poznati u to vrijeme i to polazei od pretpostavke da utjecaj materije na elektrino polje - i obratno potjee samo od injenice to osnovni djelii materije nose elektrini naboj koji se giba zajedno s njima. to se tie Michelson-Morleyevog pokusa, H. A. Lorentz pokazuje da dobiveni rezultat nije u suprotnosti s teorijom mirujueg etera. Unato svih tih prekrasnih uspjeha, teorija jo uvijek sasvim ne zadovoljava i to zbog sljedeih razloga. Klasina mehanika, za koju se u svakom pogledu moe rei da vrijedi ak i za visoki stupanj aproksimacije, ui o jednakosti svih inercijalnih sustava ili inercijalnih "prostora", to je potrebno za formulaciju prirodnih zakona, to jest nepromjenjivost prirodnih zakona prema prelasku iz jednog u drugi inercijalni sustav. Elektromagnetski i optiki pokusi pokazali su istu stvar uz prilino veliku tonost No elektromagnetska teorija ukazuje da se jednom inercijalnom sustavu daje prednost i to sustavu nepominog etera. Taj dio teorijske osnove uope nije zadovoljavao. Nije li postojala izmjena koja bi, kao u klasinoj mehanici, podrala jednakost inercijalnih sustava (specijalno naelo relativnosti)? Odgovor na to pitanje je specijalna teorija relativnosti. Ona iz Maxwell-Lorentzove teorije preuzima pretpostavku o stalnosti brzine svjetlosti u praznom prostoru. elimo li to dovesti u sklad s jednakou inercijalnih sustava (specijalno naelo relativnosti), valja odbaciti ideju o apsolutnom karakteru istodobnosti; uz to, Lorentzove transformacije vremenskih i prostornih koordinata slijede pri prijelazu iz jednog inercijalnog sustava u drugi. itav sadraj specijalne teorije relativnosti izrie se postulatom: Zakoni prirode su invarijantni s obzirom na Lorentzove transformacije. Najvanija stvar u tom zahtjevu je injenica da ograniava mogue prirodne zakone na odreeni nain. Kakav je poloaj specijalne teorije relativnosti prema problemu prostora? U prvom redu valja se uvati miljenja da je etverodimenzionalna stvarnost prvi put uvedena u toj teoriji. ak i u klasinoj fizici dogaaj se opisuje s etiri broja, tri prostorne koordinate i vremenskom koordinatom; ukupnost fizikalnih "dogaaja" je, prema tome, "ugraena" u etverodimenzionalnu neprekinutu mnogostrukost Na osnovama klasine mehanike taj se

etverodimenzionalni kontinuum objektivno raspada na jednodimenzionalno vrijeme i trodimenzionalni prostor, a samo ovaj posljednji dio sadri istodobne dogaaje. To razdvajanje je jednako za sve inercijalne sustave. Istodobnost dva dogaaja prema jednom referentnom inercijalnom sustavu ukljuuje istodobnost tih dogaaja prema svim inercijalnim sustavima: Upravo je to ono to mislimo kad govorimo o apsolutnom vremenu klasine fizike Prema specijalnoj teoriji relativnosti stvari su sasvim razliite. Ukupnost svih dogaaja, koji su istodobni s nekim izabranim dogaajem, istina, postoji prema odreenom inercijalnom sustavu, ali ne vie neovisno o izboru sustava. etverodimenzionalni kontinuum se vie ne moe razluiti na dijelove od kojih svaki sadri istovremene dogaaje; "sada" gubi svoje znaenje za prostorno proireni svijet Zbog toga prostor i vrijeme valja smatrati etverodimenzionalnim kontinuumom elimo li izraziti znaaj objektivnih relacija bez nepotrebnih, ali ustaljenih proizvoljnosti. Budui da je specijalna teorija relativnosti otkrila fizikalnu jednakost svih inercijalnih sustava, dokazala je i neodrivost hipoteze o mirujuem eteru. Zbog toga je bilo potrebno odbaciti i misao o elektromagnetskom polju kao stanju materijalnog nosioca. Polje tako postaje vaan element fizikalnog opisa, neizbjean kao to je to materija u Newtonovoj teoriji. Dosad smo nau panju poklanjali nainu na koji je specijalna teorija relativnosti promijenila pojmove vremena i prostora. Usmjerimo se sad na one elemente koje je teorija preuzela iz klasine mehanike I ovdje prirodni zakoni vrijede samo kad inercijalni sustav uzimamo kao osnovu za prostorno-vremenski opis. Naelo tromosti i naelo stalnosti brzine svjetlosti vrijede samo prema nekom inercijalnom sustavu. Zakoni polja takoer imaju znaenje i vrijednost samo prema inercijalnim sustavima. Tako, kao i klasinoj mehanici, prostor je jo uvijek nezavisan dio u predstavljanju fizikalne stvarnosti. Zamislimo li nestanak materije i polja preostat e inercijalni prostor, ili bolje reeno, prostor zajedno s pripadajuim vremenom. Ta etverodimenzionalna struktura (prostor Minkowskog) se zamilja kao nosilac materije i polja. Inercijalni prostori, zajedno s pripadajuim vremenima, samo su posebni etverodimenzionalni koordinatni sustavi povezani linearnim Lorentzovim transformacijama. Kako u toj etverodimenzionalnoj strukturi vie ne postoji dio s objektivnim "sada", pojmovi dogaanja zaista nisu u potpunosti odbaeni ve vrlo sloeni. Zbog toga se ini prirodnijim razmiljati o fizikalnoj stvarnosti kao etverodimenzionalnom postojanju umjesto, kao dosad, o razvoju trodimenzionalnog postojanja. Ovaj kruti etverodimenzionalni prostor specijalne teorije relativnosti je na neki nain slian Lorentzovom krutom trodimenzionalnom eteru. Za teoriju vrijedi i sljedee: Opis fizikalnih stanja pretpostavlja ve stvoreni i nezavisno postojei prostor. Tako ak niti ova teorija ne otklanja Descartesovu nelagodu o nezavisnom ili ak a priori danom "praznom prostoru". Stvarni cilj ovog razmatranja je ukazivanje do koje su mjere te sumnje odbaene u opoj teoriji relativnosti. Pojam prostora u opoj teoriji relativnosti. Ova je teorija u prvom redu nastala istraivanjem jednakosti trome i teke mase. Zapoinjemo s inercijalnim sustavom S1 iji je prostor, s fizikalnog gledita, prazan. Drugim rijeima, u zamiljenom dijelu prostora

nema materije (u obiajenom smislu) niti polja (u smislu specijalne teorije relativnosti). Neka uz S1 postoji drugi referentni sustav S2, koji se jednoliko ubrzava Prema tome S2 nije inercijalni sustav. U odnosu na S2 svaka e se pokusna masa gibati s ubrzanjem neovisnim o njezinoj fizikoj ili kemijskoj prirodi. Prema S2 dakle, postoji stanje koje, barem u prvoj aproksimaciji, ne moemo razlikovati od gravitacijskog polja. Sljedei opis je dakle, sukladan s opaenim injenicama: S2 je takoer jednak "inercijalnom sustavu"; ali u odnosu na S2 postoji (homogeno) gravitacijsko polje (o ijem podrijetlu ne trebamo brinuti na ovom mjestu). I tako, kad u okvir razmatranja ukljuimo gravitacijsko polje, inercijalni sustav gubi objektivni znaaj, uz pretpostavku da "naelo ekvivalencije" smijemo proiriti na bilo kakva relativna gibanja referentnih sustava. Uspijemo li na ovim osnovama sagraditi odgovarajuu teoriju, odmah smo udovoljili i injenici o jednakosti trome i teke mase koja je snano potvrena iskustvom. Gledano etverodimenzionalno, prelasku S1 u S2 odgovara nelinearna transformacija. Postavlja se pitanje: Koje su vrste nelinearnih transformacija dozvoljene, ili, kako se poopavaju Lorentzove transformacije? Da bismo odgovorili na to pitanje pomoi e nam sljedee razmatranje. Inercijalnom sustavu iz prethodne teorije pripisujemo sljedee svojstvo: Razlike u koordinatama se mjere nepominim "krutim" mjerilima, a razlike u vremenima urama koje miruju. Prva je pretpostavka nadopunjena drugom, naime da, za relativno postavljanje i produavanje mirujuih mjernih tapova vrijede teoremi o "duljini" iz euklidske geometrije. Iz rezultata specijalne teorije relativnosti elementarnim zakljuivanjem dolazimo do injenice da ovo izravno fizikalno opisivanje koordinata ne vrijedi za referentne sustave (S2) ubrzane prema inercijalnim sustavima (S1). No vrijedi li to, koordinate sad izraavaju samo red "bliskosti", a zbog toga i dimenzionalni stupanj prostora, ali ne i njegova metrika svojstva. Tako smo dovedeni do proirivanja transformacija na bilo koje neprekinute transformacije23) To izraava ope naelo relativnosti: Prirodni zakoni moraju biti kovarijantni prema proizvoljnim neprekinutim transformacijama koordinata. Ovaj zahtjev (zajedno s onim o to jednostavnijoj logici zakona) ograniava prirodne zakone mnogo stroe od specijalnog naela relativnosti.
23) Ovaj neegzaktan nain izraavanja e ovdje moda biti dovoljan.

Ovaj niz ideja se osniva na nezavisnom pojmu polja. Vladajui uvjeti prema S2 protumaeni su kao gravitacijsko polje, bez pitanja o tome gdje su mase to proizvode to polje. Upravo takav nain razmiljanja omoguuje shvaanje zbog ega su zakoni istog gravitacijskog polja izravnije vezani uz misao o opoj teoriji relativnosti nego za zakone polja openitih vrsta (kad je, na primjer, prisutno elektromagnetsko polje). Tako, primjerice, dolazimo do dobrih osnova za pretpostavku da prostor Minkowskog (bez polja) predstavlja poseban sluaj ostvariv u prirodnom zakonu, zapravo najjednostavniji poseban sluaj. Prema metrikim svojstvima takav se prostor opisuje injenicom da dx12 + dx22+ dx32 predstavlja kvadrat prostorne udaljenosti, mjereno jedininim mjerilom, dvije susjedne toke trodimenzionalnog "prostornog" presjeka (Pitagorin pouak), dok dx4 predstavlja vremensku udaljenost; mjereno odgovarajuom urom, dva dogaaja na istim koordinatama (dx1 , dx2 , dx3 ). Sve to jednostavno znai da veliini

ds2 =dx12 + dx22+ dx32 - dx42

(1)

pridajemo objektivni metriki znaaj, kao to se lako pokazuje pomou Lorentzovih transformacija. Matematiki reeno, ova injenica odgovara uvjetu da se ds2 ne mijenja pri Lorentzovim transformacijama. Podvrgnemo li ovaj prostor (iz jednadbe (1)), u smislu opeg naela relativnosti, proizvoljnim neprekinutim transformacijama koordinata, tada se objektivno znaajna veliina ds2 u novom sustavu koordinata opisuje izrazom ds2=gikdxi dxk ... (1a)

koji se zbraja po indeksima i i k za sve kombinacije 11,12, ... do 44. lanovi gik sad nisu konstante ve funkcije koordinata, odreene proizvoljno odabranim transformacijama. Ipak, lanovi gik nisu proizvoljne funkcije novih koordinata ve upravo takve funkcije koje oblik (1a) pretvaraju ponovno u oblik (1) neprekinutim transformacijama etiriju koordinata. Da se to ostvari, funkcije gik moraju zadovoljavati odreene ope kovarijantne jednadbe uvjeta koje je B. Riemann izveo vie od pola stoljea prije formulacije ope teorije relativnosti ("Riemannov uvjet"). Prema principu ekvivalencije, (1a) opisuje poopeni kovarijantni oblik neko gravitacijsko polje posebne vrste kad funkcije gik zadovoljavaju Riemannov uvjet. Iz toga slijedi da zakon istog gravitacijskog polja ope vrste mora biti zadovoljen kad je zadovoljen i Riemannov uvjet; no on mora biti slabiji ili manje ogranien od Riemannovog uvjeta. Na ovaj je nain zakon polja iste gravitacije praktiki potpuno odreen, rezultat kojeg ovdje neemo podrobnije obraivati. Sad moemo vidjeti koliko opa teorija relativnosti mijenja pojam prostora. U skladu s klasinom mehanikom i specijalnom teorijom relativnosti, prostor (prostorvrijeme) postoji nezavisno od materije ili polja. Da bismo mogli opisati ono to ispunjava prostor i ovisi o koordinatama, treba pretpostaviti postojanje prostor-vremena ili inercijalnog sustava s nekim metrikim svojstvima. U suprotnom, opis "neega to ispunjava prostor" ne bi imao nikakvog smisla.24)
24) Pretpostavimo li da to to ispunja prostor (na primjer polje) bude odstranjeno, tada jo uvijek preostaje metriki prostor u skladu s (1) koji bi takoer odreivao inercijsko ponaanje nekog ispitnog tijela unesenog u prostor.

Prema opoj teoriji relativnosti, prostor kao razliit od "neega to ispunjava prostor", a to ovisi o koordinatama, nema zasebno postojanje. I tako, isto gravitacijsko polje opisujemo pomou gik (kao funkcije koordinata) rjeenjem gravitacijskih jednadbi. Zamislimo li nestanak gravitacijskog polja, to jest funkcija gik ne ostaje prostor vrste (1) ve jednostavno nita, ak niti "topoloki prostor". To je sve zbog toga, jer funkcije gik ne opisuju samo polje, ve u isto vrijeme i topoloka i metrika strukturalna svojstva mnogostrukosti. Prostor vrste (1), sudimo li sa stajalita ope teorije relativnosti, nije prostor bez polja, ve posebna vrsta gik polja, za koje - bez obzira na odabrani koordinatni sustav, jer niti jedan nema poseban znaaj funkcije gik imaju vrijednosti neovisne o koordinatama. Ne postoji neto to bismo nazvali prazan prostor, to jest prostor bez polja. Prostor-vrijeme ne postoji za sebe, ve samo kao strukturalno svojstvo polja.

Descartes prema tome nije bio daleko od istine kad je vjerovao da se prazan prostor mora odbaciti. Ta je pretpostavka sasvim apsurdna, barem toliko dugo dok fizikalnu stvarnost promatramo samo kroz materijalna tijela. Tek pojam polja kao predstavnika stvarnosti, povezan s opim naelom relativnosti, pokazuje pravu sr Descartesove ideje: ne postoji prostor "bez polja". Poopena teorija gravitacije. Teorija istog gravitacijskog polja na osnovi ope teorije relativnosti posve je ostvariva, jer smo sigurni da prostor Minkowskog "bez polja" s metrikom u skladu s (1) mora zadovoljavati ope zakone polja. Iz tog posebnog sluaja poopavanjem se izvodi zakon gravitacije koji je tada praktiki bez ikakvih proizvoljnosti. Dalji razvitak teorije nije tako jednoznano odreen opim naelom relativnosti; to se posljednjih desetljea pokuavalo na razliite naine. Svim je pokuajima zajedniko pripisivanje fizikalne stvarnosti polja i tovie, to je polje poopeno gravitacijsko polje, a zakon polja je poopeni zakon istog gravitacijskog polja. Nakon mnogih pokuaja, vjerujem da sam naao25) najprirodniji nain poopenja, no jo uvijek nisam mogao ustanoviti je U taj poopeni zakon u skladu sa injeninim stanjem.
25) Znaajka tog poopenja se moe opisati na sljedei nain: isto gravitacijsko polje gik ima u skladu s "Minkowski prostorom", iz kojeg je izvedeno, svojstvo simetrije dano s gik = gik(g12 = g23 , itd). Poopeno polje je iste vrste, ali bez ovog svojstva simetrije. Izvod zakona polja je posve analogan onome za specijalni sluaj iste gravitacije.

Pitanje o odreenom zakonu polja nije najvanije u prethodnom opem razmatranju. U sadanjem je trenutku najvanije saznati da li ovako opisana teorija polja uope vodi nekom cilju. Pod tim mislim na teoriju koja iscrpno opisuje pomou polja fizikalnu stvarnost, ukljuujui etverodimenzionalni prostor. Dananja generacija fiziara tei negativnom odgovoru na ovo pitanje U skladu sa sadanjim oblikom kvantne teorije, ne vjeruje se u mogunost izravnog opisivanja stanja sistema ve samo posredno, statistikim podacima dobivenim mjerenjem. Prevladava uvjerenje da eksperimentalno dokazana dvojnost prirode (estina i valna struktura) moe biti ostvarena samo oslabljivanjem pojma stvarnosti. Mislim da ovako dalekoseno teorijsko razmatranje nije opravdano naim sadanjim stvarnim znanjem te da i dalje treba ustrajati na istraivanju puta prema potpunoj relativistikoj teoriji polja.

Sadraj Predgovor Uvod

PRVI DIO O specijalnoj teoriji relativnosti

1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14. 15. 16. 17. Fizikalni sadraj geometrijskih stavaka Koordinatni sustav Prostor i vrijeme u klasinoj mehanici Galilejev koordinatni sustav Naelo relativnosti (u uem smislu) Teorem zbrajanja brzina u klasinoj mehanici Prividna nespojivost zakona irenja svjetlosti s naelom relativnosti O pojmu vremena u fizici Relativnost istodobnosti O relativnosti pojma prostorne udaljenosti Lorentzove transformacije Ponaanje tapova i ura u gibanju Teorem zbrajanja brzina Fizeauov pokus Heuristika vrijednost teorije relativnosti Ope posljedice teorije Specijalna teorija relativnosti i iskustvo etverodimenzionalni prostor Minkowskog

DRUGI DIO O opoj teoriji relativnosti

18. 19. 20. 22. 23. 24. 25. 26. Specijalno i ope naelo relativnosti Gravitacijsko polje Jednakost trome i teke mase kao dokaz za opi postulat relativnosti Neki zakljuci iz opeg naela relativnosti Ponaanje ura i mjernih tapova na rotirajuem referentnom tijelu Euklidski i neeuklidski kontinuum Gausove koordinate Prostomo-vremenski kontinuum specijalne teorije relativnosti kao euklidski kontinuum 27. Prostorno-vremenski kontinuum ope teorije relativnosti nije euklidski kontinuum 28. Tona formulacija opeg naela relativnosti 29. Rjeenje problema gravitacije na temelju opeg naela relativnosti

Razmatranja o svijetu u cjelini

30. Kozmoloke potekoe Newtonove teorije 31. Mogunost konanog, a ipak neogranienog svijeta 32. Grada prostora u opoj teoriji relativnosti

Dodatak
I II Graa prostora u vezi s opom teorijom relativnosti Relativnost i problem prostora

Albert Einstein MOJA TEORIJA drugo izdanje Urednik DAMIR MIKULII Izdavai IZVORI, Zagreb MLADINSKA KNJIGA ZAGREB, SVIJET KNJIGE Za izdavae SLAVICA TEFI ELJKO KOVA Likovna oprema SREO DRAGAN Lektura i korektura ZDRAVKO ZADRO Kompjuterski slog MLADEN MAJDAK Tisak Grafiki zavod Hrvatske Zagreb 1992.