Trina snaga u telekomunikacijama

Dubravko Saboli

Izdava: Kigen d.o.o. Zagreb Za izdavaa: Erna Lojna Lihtar Urednik: Nenad Lihtar Recenzenti: dr. sc. Hana Horak prof. dr. sc. Alen Baant Grafika priprema: Kigen d.o.o. Oblikovanje naslovnice i prijelom: Infarkt d.o.o. Sandra Ilievski Lektura: Vera Vujovi Tisak: GZH d.o.o., Zagreb

Nijedan dio ove knjige ne smije se umnoavati bez prethodne suglasnosti Izdavaa.

CIP zapis dostupan je u raunalnom katalogu Nacionalne i sveuiline knjinice u Zagrebu, pod brojem 649414

ISBN 978-953-6970-42-1

Dubravko Saboli

TRINA SNAGA U TELEKOMUNIKACIJAMA

Zagreb, studeni 2007.

PREDGOVOR
Cilj regulacije znatnije trine snage (SMP, engl. Significant Market Power) na telekomunikacijskim tritima je spreavanje zlouporaba takvog poloaja od strane poduzea koja ga uivaju. Pravna osnova za regulaciju SMP poduzea je njegov utvren SMP-status. Takva regulacija provodi se preko nacionalnih regulatornih tijela. Termin SMP skovan je nakon potpune liberalizacije telekomunikacijskih trita, od 1997. do 2003., i on se u tom razdoblju u bitnome razlikuje od pojma dominantnog ili vladajueg trinog poloaja, u smislu opeg prava Europske Unije o zatiti trinog natjecanja. Nakon 2003., u kojoj je implementiran novi regulatorni okvir Europske Unije u podruju elektronikih komunikacija, SMP je zadran kao pojam u jeziku prava elektronikih komunikacija, ali je u supstanciji potpuno izjednaen sa znaenjem pojma dominacije. Stoga prelazak na novi regulatorni reim znai potpunu promjenu paradigme regulacije telekomunikacijske industrije, o emu treba izuzetno voditi rauna prilikom planiranja reforme naeg zakonodavstva i njegove implementacije. U vezi s time postoje dvije najvanije skupine postupaka koja provode regulatorna tijela: (i) utvrivanje i analiza mjerodavnih trita; i (ii) nametanje regulatornih obveza, od kojih je utvrivanje trokova i regulacija cijena najsloeniji postupak. U oba sluaja rije je o sloenim radnjama, a regulatorno tijelo, provodei ih na neodgovarajui nain, moe dovesti do toga da: (i) budu oteeni korisnici i krajnji potroai zbog neuspjeha u spreavanju zlouporabe trine moi SMP-kompanija; (ii) budu oteene kompanije sa SMP-statusom zbog pogreno utvrenih dimenzija mjerodavnih trita, pa stoga i SMP-statusa, ili pak zbog pogreno izvedene regulacije cijena na tetu davatelja usluge; ili konano (iii) da sustav regulacije cijena obeshrabri infrastrukturne investicije, odnosno potakne free-riding na postojeoj infrastrukturi vodeeg operatora, osujeujui tako razvoj dugorono perzistentne i odrive konkurencije. Regulacija SMP-a u telekomunikacijama u Europskoj Uniji razvija se od poetka liberalizacije sektora, 1990. U prvom desetljeu koristio se isti ex-ante pristup, s dva glavna posebna obiljeja: (i) postoji pravna pretpostavka prema kojoj svako poduzee koje na mjerodavnom tritu ima trini udio mjeren prihodima vei od 25 posto automatski ima i SMP-status; (ii) ne postoji razvijena stratifikacija mjerodavnih trita u dimenziji proizvoda, tj. postoje u osnovi samo etiri obuhvatne klase "trita" telekomunikacijskih usluga. Ovaj pristup omoguio je jednostavno utvrivanje SMP-statusa, pa time i pravne osnove za "nasilno" nametanje regulacije, u prvom razdoblju razvoja trita, nakon potpune liberalizacije. Zadnji rok za postupno oslobaanje trita u zemljama EU-a bio je 1. sijeanj 1998. (osim za Grku i Portugal), ali su naprednije zemlje liberalizirale sve usluge i mree, ukljuivo i fiksne mree javnih govornih usluga, to uinile i ranije, mahom 1997. godine. Iz te godine potie kljuna Direktiva o interkonekciji, koja je u pravo unijela definiciju SMP-a, kao i vrlo nizak prag za ostvarivanje pravne pretpostavke o SMP-u, te koja je presudno oblikovala sektor kroz sljedeih est godina. Dosezi ove direktive su vrlo veliki. Ona je omoguila "hvatanje" svih velikih kompanija u mreu regulacije, a njen osnovni zadatak je bio nametanje obvezne interkonekcije pod reguliranim uvjetima, kako bi operatori novih mrea uope mogli ui na trite. Ve tijekom 1998. razvija se i "soft aquis" glede metoda voenja

trokovnog raunovodstva za regulatorne potrebe, iji glavni cilj je ostvarenje poticajne regulacije. Po uzoru na ameriku praksu, Europska Unija je odluila da je infrastrukturna konkurencija opcija izbora, jer jedino ona jami trajno prisutnu konkurenciju u budunosti, a ne samo redistribuciju bogatstva koje su na liberalizirana trita unijeli donedavni dravni monopolisti. Provedba te agende, iji osnovni instrument je bila upravo Direktiva o interkonekciji, omoguila je da pria o liberalizaciji telekomunikacija, za razliku od na primjer sektora elektrine energije, postane pria o velikom uspjehu. Drave su privremeno koristile takoreku politiku silu, intervenirajui na "grub" nain u uvjete poslovanja velikih kompanija, da bi "proizvele" uinkovitu dugoronu konkurenciju, i to je, u velikoj mjeri, premda jo ne i u potpunosti, dalo rezultate. Doista, od poetka devedesetih godina do danas svjedoci smo enormnog napretka u sferi komunikacija. Nakon to su drave Unije procijenile da su trita dovedena iz stanja potpunog monopola u stanje perspektivne uinkovite konkurencije, 2002. godine su donijele paket od est direktiva i jedne odluke, poznat kao "novi regulatorni okvir" (engl. new regulatory framework), koji je fokusiran na harmonizaciju regulacije nacionalnih trita, zbog ostvarivanja naela zajednikog trita Unije. Meutim, on je ponajprije, u svojoj supstanci, usredotoen na deregulaciju telekomunikacijske industrije. To podrazumijeva postupno naputanje ex-ante regulatornih mjera, uslijed ega sve vei dio sektora s vremenom treba prijei u domenu antitrusta, iji je osnovni mod djelovanja ex-post intervencija. Sa stajalita zemlje koja nije bila ukljuena u ove tokove, to, meutim, otvara u prvom redu pitanje dostupnosti kvantitativnih metoda ekonomske analize trita, kao i analize trokova, kojima se mogu u djelo provesti zahtjevi iz novih propisa. Dok su regulatori u zemljama EU-a imali vremena desetak godina za prilagodbu i akumulaciju potrebnog ljudskog kapitala i znanja, dok su zakonodavci u tim zemljama imali isto toliko vremena da dizajniraju efikasne regulatorne mehanizme s primjerenim ovlastima, u zemljama poput Hrvatske javlja se opasnost da se nekritikim brzim posvajanjem regulatornih naela EU-a stvori situacija u kojoj regulatorna tijela, suoena sa snagom, utjecajem i ekspertizom multinacionalnih telekomunikacijskih korporacija, nee moi provoditi stvarnu i uinkovitu regulaciju, to znai da moda nee moi niti dovriti proces regulacije sektora, a kamo li krenuti u njegovu deregulaciju. Stoga je potrebno provesti cjelovito istraivanje regulacije znatnije trine snage na telekomunikacijskim tritima, kao najsloenijeg dijela regulatornog mehanizma. To ukljuuje teorijske osnove metoda definiranja i analize trita, odnosno izrauna trokova i, u konanici, cijena pristupa i interkonekcije s esencijalnim mrenim resursima velikih operatora. Takoer je potrebno kritiki analizirati stvarne dosadanje dosege liberalizacije telekomunikacijskog sektora u Hrvatskoj, koja se u normativnom smislu provodi od 1999. godine. Ova knjiga govori upravo o tim problemima. Prvo poglavlje daje opirniji uvod u problematiku intervencije drave u poslovanje poduzetnika, pisano u neformalnom stilu. Kroz njega se najvie osvremo na povijesne okolnosti razvoja regulacije i antitrusta u SAD-u, gdje se, uostalom, formiralo pravo drave da regulira industriju. O osnovnim izvorima prava zatite trinog natjecanja u Europskoj Uniji govorimo u drugom poglavlju, u kojemu dajemo i uvod u koncept znatnije trine snage u telekomunikacijama.

Tree poglavlje donosi pregled osnova ekonomike regulacije, opet s naglaskom na specifinosti u telekomunikacijskoj industriji, dok se u etvrtom razmatraju regulacija i deregulacija sektora u Europskoj Uniji, kao i temeljni ekonomski uinci tih procesa. Tu takoer dajemo i komparativnu analizu veze izmeu opih pokazatelja razvoja telekomunikacijske industrije u razvijenim zemljama EU-a i u tranzicijskim zemljama Europe. U petom poglavlju diskutiramo o uzrocima suboptimalnih uinaka procesa regulacije u pojedinim specifinim segmentima telekomunikacijske industrije. Napokon, esto poglavlje posveeno je situaciji i perspektivama razvoja sektorske regulacije u naoj zemlji, a u sedmom su navedeni zakljuci ovoga rada.

SADRAJ
1. UVOD 1.1 Povijesni razvoj prava drave da provodi ekonomsku regulaciju 1.1.1 Povijesne okolnosti nastanka i razvoja prava regulacije privatnog vlasnitva 1.1.2 Trustovi i razvoj antitrustovskih zakona u SAD-u 1.2 1.3 1.4 Razvoj procesa deregulacije i fenomeni vezani uz njega Znaenje telekomunikacijske industrije u suvremenoj ekonomiji Osnovni koncepti regulacije i deregulacije telekomunikacijske industrije 1.4.1 Telekomunikacijske mree 1.4.2 Pristupni sustavi 1.4.3 Interkonekcija i pristup mrei 13 13 13 17 18 21 25 25 29 32 37 37 37 40 41 42 42 44 44 48 53 53 61 61 62 66

2. ZATITA TRINOG NATJECANJA U EUROPSKOJ UNIJI 2.1 Pregled relevantnih odredaba Ugovora, odnosno Ustava Europske Unije 2.1.1 Ograniavajui sporazumi i dogovorne prakse 2.1.2 Zlouporaba vladajueg poloaja 2.1.3 Spajanja 2.1.4 Posebna ili iskljuiva prava 2.1.5 Dravna pomo 2.1.6 Sekundarni izvori prava trinog natjecanja Europske Unije 2.2 2.3 Definiranje i analiza mjerodavnog trita Pojam znatnije trine snage na telekomunikacijskim tritima

3. EKONOMIKA REGULACIJE ZNATNIJE TRINE SNAGE U TELEKOMUNIKACIJAMA 3.1 Ekonomske teorije regulacije 3.2 Institucionalni okvir za regulaciju telekomunikacijske industrije 3.2.1 Regulatorni sustav i regulatorna tijela u telekomunikacijama 3.2.1.1 Razvoj telekomunikacijskih regulatora u SAD-u i EU-u 3.2.1.2 Administrativna struktura i neovisnost regulatornog tijela

3.2.1.3 Odnos nadlenosti regulatora za telekomunikacije i trino natjecanje 3.3 3.4 3.5 Definiranje i analiza trita utemeljena na hipotetskom testu monopola Primjena ostalih kriterija za analizu trita i znatnije trine snage Sustavi praenja trokova za potrebe regulacije znatnije trine snage 3.5.1 Pristupi izgradnji trokovnih modela 3.5.2 Trokovna baza 3.5.3 Trokovni standardi 3.5.4 Vremenska perspektiva trokovnog raunovodstva 3.5.5 Razdvajanje raunovodstva Primjena metoda utemeljenih na dugoronim prosjenim inkrementalnim trokovima 3.6.1 Pojam troka u kontekstu trokovnog standarda FL-LRAIC 3.6.2 Razumna stopa povrata 3.6.3 Primjena modela FL-LRAIC s inenjerskim pristupom (bottom-up) 3.6.4 Primjena modela FL-LRAIC s financijskim pristupom (top-down) i usklaivanje s rezultatima modela s inenjerskim pristupom Primjena ostalih metoda analize trokova

68

70 74 78 78 79 81 82 83 85 85 88 89 91

3.6

3.7

92 97 97 99 105 107 109 110 111 112 113 113

4. REGULACIJA ZNATNIJE TRINE SNAGE U TELEKOMUNIKACIJAMA U EUROPSKOJ UNIJI 4.1 Otvoren pristup mrei i postupna liberalizacija (1990.-1998.) 4.2 4.3 Znatnija trina snaga u starom regulatornom okviru Pregled znaajka novog regulatornog okvira iz 2002. 4.3.1 Okvirna direktiva 4.3.2 Direktiva o pristupu 4.3.3 Direktiva o univerzalnoj usluzi i pravima korisnika 4.3.4 Direktiva o ovlatenjima 4.3.5 Direktiva o privatnosti i zatiti podataka 4.3.6 Odluka o radijskom spektru Izjednaavanje sektorske politike prema znatnijoj trinoj snazi s opom politikom zatite trinog natjecanja

4.4

4.4.1 4.4.2 4.4.3 4.4.4 4.5 4.6

Prijelazni reim nakon transpozicije direktiva iz 2002. godine Konsolidacija zajednikog trita u podruju elektronikih komunikacija Definicija i analiza trita, te odreivanje SMP-poloaja Regulatorne obveze i njihovo nametanje

115 116 118 121 124 129 130 131 133 133 133 142 145 150 151 158 160 165 165

Tranzicija prema reimu ex-post Mjerodavna trita prikladna za uvoenje regulatornih mjera ex-ante 4.6.1 Revizija Preporuke Komisije 2003/311/EC Evolucija intenziteta regulacije od 1990. do danas Ekonomski uinci potpune liberalizacije telekomunikacija u Europskoj Uniji 4.8.1 Indikatori razvoja telekomunikacijske industrije u Europskoj Uniji od 1998. do danas 4.8.1.1 Fiksne mree i univerzalna usluga 4.8.1.2 Mobilne mree 4.8.1.3 irokopojasni pristup 4.8.2 Telekomunikacije i gospodarski rast 4.8.2.1 Korelacijski odnosi pokazatelja telekomunikacijskih trita i GDP-a 4.8.3 Faktori koji utjeu na razvoj elektronikog poslovanja Znaenje procesa tehnoloke konvergencije

4.7 4.8

4.9

5. SUBOPTIMALNI UINCI REGULACIJE NA TIPINIM TELEKOMUNIKACIJSKIM MJERODAVNIM TRITIMA 5.1 Trita usluga meusobnog povezivanja operatora i usluga pristupa mrei 5.2 5.3 5.4 5.5 Izostanak razvoja uinkovite konkurencije u podruju pristupne infrastrukture Rezultati liberalizacije u podruju irokopojasnog pristupa Migracija korisnika iz fiksnih prema mobilnim mreama "Regulacija", odnosno kontrola, maloprodajnih cijena

166

169 173 175

6. REZULTATI REFORME TELEKOMUNIKACIJSKOG SEKTORA 177 U HRVATSKOJ 6.1 Prikaz tijeka reforme telekomunikacijskog sektora u podruju regulacije 177 znatnije trine snage 6.2 Kritika ocjena razvoja sustava propisa od 1999. do danas 6.2.1 6.2.2 6.2.3 6.2.4 6.3 Djelovanje lanka 51. Zakona o telekomunikacijama Postupci pojedinanih izuzea Pitanje definicije mjerodavnog trita Ostale odredbe u vezi trinog natjecanja u telekomunikacijama 179 179 181 184 187 189 190 192 192 195 196

Ekonomski uinci reforme telekomunikacijskog sektora u Hrvatskoj od 1999. do danas 6.3.1 Fiksna telefonija 6.3.2 Mobilna telefonija 6.3.3 irokopojasni pristup 6.3.4 Opi i naturalni pokazatelji veliine trita telekomunikacija u Hrvatskoj 6.3.5 Razlozi umanjenih uinaka liberalizacije telekomunikacija u Hrvatskoj Stvarne mogunosti prijelaza prema ex-post kontroli telekomunikacijskih trita u Hrvatskoj Razvoj ljudskog kapitala u regulatornom sustavu Strateka usmjerenja politike institucija javne vlasti u kontekstu procesa pristupanja Europskoj Uniji 6.6.1 Smjernice za izradu novoga Zakona o elektronikim komunikacijama

6.4 6.5 6.6

198

202 203 207

7. ZAKLJUAK REFERENCE SAETAK

219 223 233

DODACI Dodatak I. Kazalo koritenih oznaka, kratica i stranih pojmova Dodatak II. Popis slika Dodatak III. Popis tabela BILJEKA O PISCU

225 225

243

246 249

13

1.
1.1

UVOD
Povijesni razvoj prava drave da provodi ekonomsku regulaciju

Za razumijevanje svrhe i dosega dravne intervencije u poslovanju privrednih subjekata, potrebno je razumijeti povijesne okolnosti i razloge koji su doveli do razvoja dananjih mehanizama regulacije i zatite trinog natjecanja. Pravo drave da provodi ekonomsku regulaciju privatnog vlasnitva, pa time i privatne industrije, razvilo se u SAD-u u drugoj polovici 19. stoljea. Tome je pogodovao niz ekonomskih i socijalnih faktora, kao i injenica da je itava ekonomija SAD-a, od razdoblja prve kolonizacije do danas, voena gotovo iskljuivo privatnim kapitalom. Stoga je i prirodno da se pravo drave da regulira najvie dovodilo u pitanje upravo u SAD-u, i da je u okrilju te drave nastao dananji oblik regulacije. Pod pojmom "regulacija" smatrat emo, ovdje i nadalje, intervenciju drave u ekonomiju zbog zatite slobode trinog natjecanja, bilo da je rije o horizontalnim, ili pak sektorski specifinim oblicima intervencije. Europa je takoer razvila naela antitrusta, a Europska ekonomska zajednica ugradila ih je u svoj Ugovor osnivanju EEZ-a. O tome e se govoriti u poglavlju 2.1. 1.1.1 Povijesne okolnosti nastanka i razvoja prava regulacije privatnog vlasnitva Drave su od pamtivijeka regulirale privatno vlasnitvo i njegovu uporabu. Koristei politiku vlast, drava (i/ili lokalna uprava) regulira pitanja koja se tiu mira, javnog reda, sigurnosti, zdravlja, morala, javnog interesa... Rabei politiku vlast, drava zapravo moe regulirati svaki poduzetniki posao, koji na neki nain dotie interese ire javnosti, to ovisi i o interpretaciji pojma javnog interesa. Meutim, regulacija u dananjem smislu te rijei nastala je kao produkt socijalnih i ekonomskih prilika u Sjedinjenim Amerikim Dravama u godinama i dekadama nakon amerikog graanskog rata, koji je trajao od 1861. do 1865. Velike ljudske rtve i do tada neviena devastacija materijalnog nasljea (bio je to prvi rat u kojemu su se sustavno razarali civilni ekonomski kapaciteti, da bi se potkopala obrambena mo protivnika) ostavili su za sobom pusto. Stoga je savezna vlada odmah nakon rata ukinula, odnosno reformirala, mnoge prijanje regulacije i poreze. Posebno je stimuliran razvoj eljeznice, koja je trebala povezati goleme teritorije SAD-a i potaknuti ekonomski razvoj. eljeznicom su upravljale privatne kompanije, kojima je drava prodavala goleme teritorije, to je bitno utjecalo na smanjenje mogunosti farmera da u pionirskim kolonizacijama steknu poljoprivredno zemljite. Zbog trustovskog udruivanja i prirodnog monopola eljezniara, uskoro su cijene prijevoza za farmere sredinjih drava SAD-a postale toliko velike da su mnogi od njih bankrotirali, ili su bili odvedeni u veliko siromatvo. Istodobno, neke velike drave sred-

14

njeg zapada SAD-a bile su tada najvei proizvoai ita na svijetu. Nedostatak agrarne politike i obrazovanja pridonio je orijentaciji farmera na uzgoj ita. Ponuda je bila golema, i ito se moralo izvoziti. Na putu izmeu farmera i ostalih drava SAD-a, te Europe, stajali su u prvom redu eljeznica i skladita ita u lukama. Sedamdesetih godina 19. stoljea pritisak cijena kopnenog prijevoza i skladitenja bio je toliko velik da je omoguio da se jedan drutveni farmerski pokret, "National Grange of the Patrons of Husbandry" pretvori u relevantan politiki pokret, sa tada golemih skoro 900000 lanova u 20000 lokalnih loa, tzv. farmi (engl. grange), najvie rasporeenih u dravama srednjeg zapada i juga SAD-a. Sredinom sedamdesetih godina 19. stoljea, Vrhovni sud SAD-a u itavom nizu paralelno voenih procesa, u kojima su eksponenti eljezniarskih trustova i vlasnika velikih skladita osporavali ustavnost grangerskih zakona u vezi s petim i etrnaestim amandmanom Ustava SAD-a2, osnaio je osporene odredbe tih zakona i na taj nain "federalizirao" zakonima utvreno pravo drave da regulira. Najvanija, i moda u povijesti regulatornog prava najcitiranija, presuda Vrhovnog suda donesena je 1876. u procesu kojega su vodili vlasnici velikih skladita ita u luci Chicago, Munn i Scott, protiv drave Illinois, sporei njezino pravo da regulira zakonom.3 Temeljno znaenje presude u sporu Munn v. Illinois, 94 U.S. 113 (1877), jest u tome to je po prvi put u sudskom procesu pravomono dokazano pravo drave (ovdje Illinois) da regulira privatno vlasnitvo i njegovo koritenje zbog javnog interesa. Valja naglasiti da je ova presuda donesena u doba ranog amerikog kapitalizma i laissez-fairea, i vrednovati je u tom smislu. Premda je kasnije bilo kolebanja u drugim presudama Vrhovnog suda u pogledu prava pojedinanih drava da reguliraju u pitanjima unutarnjih dijelova trgovakih transakcija izmeu razliitih saveznih drava, serija presuda iz sedamdesetih i osamdesetih godina 19. stoljea, u tzv. grangerskim procesima (u kojima je Vrhovni sud, prema tubama zainteresiranih strana, odluivao o ustavnosti pojedinih dijelova grangerskih zakona), isprovocirala je na kraju Kongres da donese

 Ta je bratovtina nastala spontano u ranijim godinama, kako bi utjecala na poboljanje kulturnih, a kasnije i ekonomskih, uvjeta ivota izoliranih farmera diljem SAD-a. Grangeri su na vrhuncu snage bili 1875. godine, a njihov najvei politiki utjecaj na legislativna tijela ostvarivao se u saveznim dravama Iowa, Minnesota, Wisconsin, Illinois i (neto slabije) California. Grangeri su na vrhuncu moi imali toliku politiku snagu da su uspjeli postii izbor vie dravnih dunosnika u svojim dravama, a takoer i tri senatora na saveznoj razini. Takav utjecaj rezultirao je u itavom nizu "grangerskih zakona" usvojenih u nabrojanim dravama, kojima je suzbijena monopolska mo eljezniara i vlasnitva skladinih kapaciteta u lukama, u odnosu na ekonomski slabe farmere. Tijekom sedamdesetih godina grangeri su pokrenuli programe: zajednikih velikih nabavki opreme i potreptina za farmere, kako bi snizili cijene; uzajamnih kasa pomoi, kako bi ublaili ovisnost farmera o korumpiranim bankarima; zajednike izgradnje, odnosno zajednikog najma, skladita za ito, kako bi snizili cijene skladitenja; te osnivanja kompanija za proizvodnju opreme za farmere, kako bi smanjili ovisnost o ostalim proizvoaima. Potonji programi ubrzali su pad moi grangerskog pokreta u drugoj polovici sedamdesetih, jer su financijski iscrpili loe voene grangerske kompanije i pokret u cjelini. Ve 1880. National Grange je oslabio, i brojao je ukupno oko 120000 lanova. Grangerski pokret nikada nije uspio dokuiti stvaran strukturalni problem, koji je najveim dijelom uzrokovao teko stanje farmera toga doba. Postojao je viak farmera uope, kao i velika hiperprodukcija ita, koja je snizila njegovu cijenu, i stavila poljodjelsko stanovnitvo u vrlo teak poloaj.  (US Const.), (US Const, Amend. 14), (US Const, Amend. 5).  (Munn v. Illinois, 1877.)

15

federalni zakon kojim je konano ustanovljeno pravo savezne drave da regulira meudravnu trgovinu. Munn v. Illinois prva je takva presuda, i pripada joj "poasno" mjesto kao ishoditu prava drave da regulira i da to ini legislativnim putem (tj. ne samo sudskim). Bez ulaenja u detalje opirnog obrazloenja veinske presude Suda (7 sudaca za, 2 protiv), njenu bit moemo iitati iz sljedeeg citata4: "U zemljama u kojima prevladava obiajno pravo od pamtivijeka je uobiajeno da zakonodavno tijelo odredi to su razumne naknade pod takvim okolnostima, ili tonije, da odredi najvee doputene cijene, nakon kojih se sve smatraju nerazumnima. Nesumnjivo je da u isto privatnim ugovorima, u kojima javnost nema nikakvog interesa, to je razumno mora biti odreeno od strane suda. No to je upravo zato to legislatura nema nikakvu kontrolu nad takvim ugovorima. Isto tako, takoer i u sluajevima u kojima postoji javni interes, i u kojima se moe primijeniti legislativna kontrola, ali ne postoje zakonske odredbe o nekoj stvari, opet sudovi moraju odrediti to je razumno. Vana injenica je ovlast da se uope regulira. Ako takva postoji, pravo da se utvrde najvee doputene cijene, kao jedno od sredstava regulacije, implicirano je. tovie, pravilo iz obiajnog prava, koje zahtijeva da cijene budu razumne, jest u sebi takoer regulacija cijena." Deset godina nakon Munna, Vrhovni sud je u isto tako uvenom sluaju Wabash, St. Louis & Pacific Railroad protiv drave Illinois5 zaokrenuo pravac, osporivi pravo pojedinim dravama da reguliraju unutarnje trgovake poslove koji predstavljaju integralne dijelove meudravne trgovine. Znaaj sluaja Wabash v. Illinois je u tome da je Vrhovni sud SAD-a presudio da drave ne mogu regulirati poslove koji poinju i/ili zavravaju izvan njihovih granica, te je time utvrdio iskljuivu nadlenost Kongresa SAD-a. Tako je jedan znatan dio nasljea grangerskih zakona, kao i odluke u sluaju Munn v. Illinois, odnosno u drugim grangerskim sluajevima rijeenima 1877. i kasnije, koje su ionako imale relativno uzak zahvat, poniten, i otvorena je mogunost za brojne manipulacije od strane eljeznica. 1886. godine jo nije postojao federalni zakon koji bi regulirao meudravnu trgovinu, pa tako ni eljeznike rute. I itav niz kasnijih odluka Vrhovnog suda SAD-a dodatno je suzio mogunosti regulacije od strane pojedinih drava. Uvidjevi da nakon Wabasha vie nema naina da regulira eljeznicu, Kongres je ve 1887. donio Zakon o meudravnoj trgovini6, kojim je osnovano prvo nacionalno (federalno) regulatorno tijelo Komisija za meudravnu trgovinu (engl. Interstate Commerce Commission, ICC). Porijeklo toga zakona see u 1883., kada je republikanski senator iz Illinoisa, Shelby Cullom, predloio zakon kojim bi se osnovala federalna komisija s ciljem provedbe skupa opih i fleksi-

 (Munn v. Illinois, 1877.). Obrazloenje veinske presude dao je sudac M.R. Waite. Zanimljiv je stil Waiteova obrazloenja presude. Iz njegove lakoe i doista masovnog i, moda, pretjeranog koritenja primjera iz obiajnog i statutarnog prava i sudske prakse, moe se zakljuiti da sudac nije ovaj predmet drao osobito tekim. On je na trenutke "onglirao" citatima i opisima sluajeva, kao da je elio iskazati kako cjelokupna pravna steevina opravdava veinsku odluku Suda, odnosno kako je odluka, zapravo, trivijalna.  (Wabash v. Illinois, 1886.)  (Interstate Commerce Act, 1887.)

16

bilnih pravila regulacije eljezniarske industrije7. Odluka u sluaju Wabash v. Illinois izazvala je reakciju zastupnika u Kongresu, pa je temeljem Cullomovog nacrta nastao Zakon o meudravnoj trgovini, kojime je ustanovljena komisija ICC8, 9. U zadnjoj treini 19. stoljea u vie amerikih saveznih drava postojale su tzv. slabe regulatorne komisije za eljeznicu. One su karakterizirane po tome to su trebale vriti regulaciju, ali bez ovlasti da odreuju cijene. Kao alternativa takvim regulatorima, i kao posljedica usvajanja grangerskih zakona s poetka sedamdesetih godina, Illinois, Minnesota, Wisconsin i Iowa ustanovile su jake regulatorne komisije za eljeznicu, s pripadnom ovlasti regulacije cijena. Zakonom o meudravnoj trgovini reguliraju se zapravo samo javni prijevoznici, i, jo ue, eljeznica, te se osniva ICC. Premda bez velikih efekata, Zakon o meudravnoj trgovini okonao je klasinu eru laissez-fairea, i zapoeo razdoblje dravne regulacije. Nova Komisija bila je suoena s velikim problemima sa sudovima. Federalni sudovi, predvoeni Vrhovnim sudom, do kraja devedesetih godina 19. stoljea ograniili su ovlasti ICC-a preteito na sakupljanje podataka. S druge strane, zbog stalnih problema sa eljeznicama, Kongres je kroz sljedea desetljea zakonima proirivao ovlasti ICC-a. Ta svojevrsna borba sudske i zakonodavne vlasti trajala je dugo. Godine 1920. Kongres je konano eksplicitno dao ICC-u pravo da regulira cijene, pretvorivi ICC u regulatora s jakim ovlastima. Takav pojavni oblik regulatora zadrao se u SAD-u i Europi do danas. Jo jedna presuda Vrhovnog suda SAD-a zauzima vano mjesto u povijesti razvoja regulacije. U sluaju Nebbia protiv drave New York10 Sud je nainio znaajan presedan i proirenje tumaenja 14. amandmana Ustava u odnosu na interpretaciju iz Munna. Drava New York donijela je nakon opsenih javnih rasprava 1933. zakon kojim je osnovala Vijee za kontrolu mlijeka (engl. Milk Control Board), s ovlastima da utvruje minimalne i maksimalne cijene mlijeka u maloprodaji. Vijee je odredilo da cijena mlijeka za potroae ne smije biti nia od 9 centi za kvart (engl. quart) mlijeka11, 12. Stanoviti gospodin Nebbia bio je vlasnik male trgovine svakodnevnim potreptinama u gradu Rochesteru. On je prekrio zakon tako to je uz koliinu od dva kvarta mlijeka nudio gratis kruh, koji je inae (kupljen bez mlijeka) vrijedio 5 centa. Ukupna cijena za dva kvarta mlijeka i jedan kruh na poklon bila je 18 centa. Stoga je Nebbia prijavljen i osuen za krenje ovoga zakona.

 (McCraw, 1984.), pogl. 2.  (ICC Termination Act, 1995.)  ICC je ukinut 1995. "Zakonom u svrhu ukidanja Komisije za meudravnu trgovinu, izmjena podpoglavlja IV poglavlja 49. Zakonika Sjedinjenih Amerikih Drava, reforme ekonomske regulacije transporta, i u druge svrhe", ili krae, "Zakonom o ukidanju ICC-a". Novi federalni regulator za transport je Surface Transportation Board, STB (Vijee za kopneni transport). 10 (Nebbia v. New York, 1934.) 11 Kvart je mjera za volumen tekuina. Engleski kvart iznosi 2,4 litara, dok ameriki iznosi 0,95 litara. 12 Ogranienje najniih cijena mlijeka poduzeto je zbog zatite farmera unitenih tijekom velike krize. Naime, tijekom 1931. i 1932. dogaao se veliki pad cijena uslijed krize, ali su cijene mlijeka padale znatno bre od ostalih.

17

U albama Okrunom sudu, pa onda Prizivnom sudu, Nebbia je tvrdio da je usvajanjem ovoga zakona drava New York prekrila protektivno ustavno ogranienje iz 14. amandmana. Obje instance potvrdile su prvostupanjsku presudu, pa je Nebbia uputio albu Vrhovnom sudu SADa. On je tijesnom veinom, 5:4, potvrdio prvostupanjsku presudu. Obrazloenje veinskog stajalita sudaca sadri dalekosenu interpretaciju 14. amandmana: drava moe zbog javnog interesa regulirati svaku industriju (a ne samo "javne usluge", ili jo ue, javne prijevoznike, kao prema Munnu). Vrhovni sud zauzeo je ovakvu poziciju: Drava moe provoditi bilo kakvu ekonomsku politiku za koju smatra da promie javnu dobrobit, pa i tako da donosi i provodi odgovarajue zakone. Zakon je razuman instrument ostvarivanja vladinih ovlasti. Klauzula o odgovarajuem postupku iz 14. amandmana ne odnosi se na prodaju ili cijene na drugi nain nego li npr. na ugovore, ili gradnju, ili bilo koje druge oblike vlasnitva. Kontrola cijena moe biti neustavna jedino ako je proizvoljna i diskriminantna, a ovdje to nije sluaj. Predmetni zakon New Yorka ne prekorauje legislativne ovlasti zakonodavca. Presuda prvostupanjskog suda je, zbog toga, potvrena. 1.1.2 Trustovi i razvoj antitrustovskih zakona u SAD-u U sedamdesetim godinama 19. stoljea i ranije privatne kompanije u SAD-u nastojale su monopolizirati trgovinu stvaranjem industrijskih udruenja (engl. industrial pool), koja su nastajala dobrovoljnim udruivanjem kompanija zbog ugovaranja proizvodnih kvota, odreivanja cijena i meusobne raspodjele interesnih geografskih podruja u kojima su vrile prodaju roba i usluga. eljeznike kompanije esto su primjenjivale pooling. Federalnim Zakonom o meudravnoj trgovini, (Interstate Commerce Act, 1887.), zabranjeno je stvaranje takvih udruenja. U zakonima vie drava lanica SAD-a takva zabrana postoji od ranije, posebno u grangerskim zakonima. Stoga je industrija iznala bolji organizacijski oblik monopoliziranja trust. Trust je pravna forma u kojoj se dionice s pravom glasa razliitih kompanija povjeravaju na upravljanje odboru povjerenika (engl. board of trustees), koji dioniarima izdaje certifikate (engl. trust certificate) u zamjenu za sve dionice, ili za upravljaki paket dionica, pojedinih kompanija. Na taj nain se prividno konkurentske kompanije okupljaju u jednu veliku tvorevinu, moda i u monopol. Osnovna prednost trustova ispred poolinga je njihova pretpostavljena legalnost, za razliku od zakonom zabranjenog poolinga. Antitrustovsko zakonodavstvo razvija se od 1890., kada je u Kongresu usvojen Shermanov "Zakon o zatiti trgovine od nezakonitih ogranienja i monopola"13, kao reakcija zakonodavca na zlouporabu trustova, koja se razmahala u osamdesetim i devedesetim godinama. U to vrijeme vrlo velika mo kontrole bogatstva i vlasti nalazila se u rukama nekoliko pojedinaca (npr. Rockefeller, Morgan, Carneige, DuPont). Bankarske usluge, proizvodnja nafte i elika, te eljezniki promet, bile su visoko koncenrirane industrije. To je dalo poticaja da se drava posveti kontroli monopolske moi zbog zatite javnih interesa.

13 (Sherman Act, 1890.)

18

Osnovna zadaa Shermannova zakona bila je kreiranje pravnog okvira za slobodno trino natjecanje. Efekti zakona ovisili su u prvom redu o interpretacijama federalnih sudova, koje su se kretale u irokim granicama. Prva vana odluka Vrhovnog suda SAD-a u vezi Shermanova zakona donesena je 1911. u procesu protiv Rockefellerova trusta Standard Oil. Shermanov je zakon nekoliko puta mijenjan i dopunjivan, a najvaniji amandmani nastali su 1914. godine, na prijedlog senatora Claytona. Usvojen je novi antitrustovski Zakon o dopuni postojeih zakona protiv protupravnih ogranienja i monopola, i za druge svrhe14, koji je trebao uvrstiti Shermanov zakon i uvesti nove odredbe, kojima su zabranjene tada uobiajene monopolistike prakse u sferi financija, industrije i trgovine. Claytonov zakon je precizirao antitrustovske odredbe iz ranijeg Shermanova propisa, olakavi provedbu zakona i smanjivi mogunost izbjegavanja zakonskih ogranienja irokim tumaenjima openitih odredbi Shernmanova zakona. Primjerice, on je eksplicirao protuzakonitost cjenovne diskriminacije i obvezatnih ugovora, kojima su se kompanije obavezivale na kupovanje ili prodavanje samo jednoj kompaniji ili grupi. Zakonom je takoer zabranjeno nezakonito stjecanje monopolskog poloaja i zlouporaba monopolske snage. Takoer, nedozvoljeno je sljedee: ekskluzivni ugovori o prodaji, lokalno sputanje cijena ispod razine trokova zbog istiskivanja konkurencije, povrati, diskriminatorsko odreivanje cijena, podjela interesnih podruja izmeu inae prirodnih konkurenata, meuovisne uprave korporacija te odreeni oblici holding kompanija. Glavni uinci Claytonova zakona oituju se u smanjenju mogunosti za ostvarivanje tajnih monopola (formalno neugovorenih kooperativnih akcija na tritu) i otvaranju vie mogunosti za razvoj konkurencije. Istodobno s Claytonovim, donesen je i Zakon o Federalnoj Komisiji za Trgovinu15, tijelu za zatitu trinog natjecanja, koje provodi njegove odredbe. U povijesti amerikog konkurencijskog zakonodavstva mogu se istai jo dva zakona koji su imali manje utjecaja i vanosti od potonja dva. To su Robinson-Patmanov zakon iz 1936., kojime se tite mali trgovci od velikih trgovakih lanaca, te Celler-Kefauverov zakon iz 1950., kojime su zabranjena spajanja i kupovanja kompanija kojima se ugroava slobodna konkurencija ili stvara monopol. Kompletno danas vaee zakonodavstvo SAD-a iz ovoga podruja nalazi se u (US Code 15/1, 2003.). Shermanov zakon nalazi se u paragrafima 1. do 7, a Claytonov u paragrafima 12, 13. i 14. do 27.

1.2

Razvoj procesa deregulacije i fenomeni vezani uz njega

Kao to smo vidjeli, sustav regulacije industrije u SAD-u uvrstio se tijekom tridesetih godina prolog stoljea. Potaknuta velikom krizom tridesetih godina, vlada SAD-a otvorila je put obuhvatnoj regulaciji, koja je svoj vrhunac dosegla u pedesetim godinama dvadesetog stoljea,

14 (Clayton Act, 1914.) 15 (FTC Act, 1914.)

19

u razdoblju procvata "drave blagostanja". Uz snaan makroekonomski utjecaj drave, ojaala je i njena snaga u mikromenadmentu pojedinih industrija znanih pod imenom "prirodni monopol". U takve industrije pripadaju elektroprivreda, telekomunikacije, pota, cestovni i zrani prijevoz, komunalni infrastrukturni sustavi, i tako dalje. Teorijski, prirodni monopol javlja se kod takvog odnosa tehnologije proizvodnje i trine potranje kod kojega je ekonomski najefikasnija trina struktura sa samo jednim proizvoaem robe ili usluge. U SAD-u, prirodni monopoli bili su voeni od strane privatnih kompanija, koje su bile podvrgnute reimu kontrole od strane jakih regulatornih agencija. Kroz desetljea, tradicija tih trinih ustanova osigurala je stabilnost regulatornog sustava i prilikom promjena koje su poele u drugoj polovici sedamdesetih godina. U Europi su prirodni monopoli bili su uglavnom u vlasnitvu drave, a i dan danas postoje ostaci takvoga sustava. Na primjer, najvea elektroprivredna organizacija na svijetu, Electricit de France (EDF), jo uvijek je u veinskom vlasnitvu drave. S obzirom da je vlada osnivala i vodila takva poduzea, titei javni interes posredno, a zapravo titei svoj interes za reizbor, regulatorne ustanove nisu ni bile potrebne. Vladi nije bio potreban posrednik izmeu nje same i njenih poduzea. Napokon, u istonom bloku, gdje je u jednom dijelu zemalja, kao i kod nas, postojalo tzv. drutveno vlasnitvo koje iskljuuje bilo kakvu odgovornost, potpuno je izostao razvoj ikakvih natruha trinih institucija. Proces deregulacije zapoeo je u sferi cestovnog i zranog transporta u SAD-u, za vrijeme Carterove administracije. Sama ideja deregulacije je u tome da se oslobode potencijali velikih i ekonomski vrlo znaajnih industrija, do tada suspregnuti vrstim sustavom regulacije, ili pak dravnog vlasnitva. On je nastavljen u okviru Reaganove doktrine ekonomije ponude (engl. supply side economics), i to najprije u sferi trita financijskog kapitala. U tom procesu dogodio se jedan od najveih skandala javne vlasti u SAD-u propast tedno-kreditnog sustava. Osamdesete godine nose i poetak liberalizacije telekomunikacijske industrije, u emu su prednjaili SAD i Velika Britanija. Tijekom 1984. razbijen je trust AT&T-evih kompanija u SAD-u. Godine 1986. Europska ekonomska zajednica donosi prve direktive kojima se liberalizira proizvodnja i putanje u promet telekomunikacijske opreme. Tijekom devedesetih u zemljama razvijenog zapada potpuno je liberalizirana industrija telekomunikacija, koja je odmah potom doivjela nevjerojatan tehnoloki napredak, ivo svjedoei o veliini do tada blokiranih potencijala te industrije. Meutim, odreeni defekti u fazi deregulacije doveli su najprije do napuhavanja, a onda do prsnua velikog balona telekomunikacija i teke recesije te industrije, zapoete u 2001. godini. Najvei bankrot ikada u povijesti dogodio se 2002. kada je ameriki telekomunikacijski operator WorldCom, poduzee s prijavljenim prihodima od 102 milijarde dolara u prethodnoj godini, doivio slom. Uzrok napuhavanja balona treba traiti u trajnijim prevelikim oekivanjima ulagaa na tritima kapitala. Proces deregulacije javno je opravdavan poveavanjem konkurentnosti trita. U tom smislu mogu se navesti dva ekstremna primjera: u dobro reguliranoj industriji profita u principu nema. Monopolistu se sustavom regulacije doputa samo da financira svoje trokove. Na dijametralno suprotnoj strani nalazi se savreno konkurentno trite. Na njemu takoer u principu nema profita, to je jedna od temeljnih zakonitosti mikroekonomike. Izmeu ta dva ekstrema nalazi se deregulirana industrija.

20

Ako postoji interes za ulaganje u dereguliranu industriju, on svakako mora doi od poveanih profita. Deregulacijom monopola uvijek nastaje slabije regulirani oligopol. Industrija se transformira tako da opi odnos tehnologije i trine potranje doputa ekonomski efikasno djelovanje nekoliko igraa na tritu, umjesto samo jednoga. Silan tehnoloki napredak u telekomunikacijskoj industriji tijekom devedesetih godina uinio je upravo tu industriju idealnom za provedbu deregulacije. Taj je napredak doveo do poveanja produktivnosti rada, kao i do poveanja obuhvata i koliine usluga koje mogu ponuditi nove mree. Odatle, s jedne strane, padaju granini trokovi proizvodnje, doim s druge strane raste trina potranja za uslugama. Ovi efekti tehnolokog skoka dobro su se poklopili s ciljevima deregulacije, jer su doveli do smanjenja trokova i poveanja prihoda, pa time i do poveanja oekivanih profita u industriji. Stoga je tehnoloki napredak kreirao veliku potencijalnu energiju industrije, koja je bila zarobljena u sustavu regulacije dravnih monopola. Oslobaanjem toga potencijala dolo je do razvoja oligopolistike konkurencije u mrenim uslugama telekomunikacija. Mobilne mree, koje se mogu smatrati komplementarnima fiksnim pristupnim mreama, vrlo brzo su postale trita za sebe, zbog izuzetno dobrog trinog prihvaanja mogunosti mobilne i potpuno osobne komunikacije. Napokon, tu je i razvoj Interneta u devedesetima, koji je otvorio do tada nezamislive mogunosti globalnog komuniciranja. Uza sve to, deregulacija sama po sebi mora osigurati odreenu razinu profita. Stoga nije nikakvo udo da devedesete godine karakterizira veliki ulagaki entuzijazam za telekomunikacijsku industriju. Meutim, poto je jasno da na trite moe ui samo ogranien manji broj novih operatora, u drugoj polovini devedesetih godina razvila se svojevrsna trka za prvenstvom ulaska na trite. Industrijski zagovornici deregulacije nisu anticipirali pojavu trajne konkurencije, nego konkurencije pri ulasku na trite. Pri tome, velike kompanije imale su oite komparativne prednosti, na primjer u lakoi pristupa financijskom kapitalu. Ulagai su nahrupili financirati izgradnju optikih i mobilnih komunikacijskih mrea, kako bi prvi iznijeli svoju novu mreu na trite, to je ubrzo dovelo do goleme zaduenosti operatora i pojave prilino velike konkurencije, posebno u domeni fiksnih optikih transmisijskih sustava, to je naravno doprinijelo dunikoj krizi industrije. Viak kapaciteta stvorio je dvogodinju krizu, koja je zapoela 2001. godine. Udio telekomunikacija u ukupnim investicijama SAD-a udvostruen je izmeu 1992. i 200116. Jedna treina neto investicija toga razdoblja otila je u telekomunikacijski sektor, koji je ujedno ostvario i dvije treine od ukupno novootvorenih radnih mjesta. Nakon 2002. slika je izgledala loije: izgubljeno je oko pola milijuna radnih mjesta i oko dvije tisue milijardi dolara kapitalizacije trita. Dow Jonesov indeks pao je za 86 posto, od ega se barem devet desetina duguje padu vrijednosti dionica telekomunikacijskih operatora. Druga polovina devedesetih godina nosi u sebi zametak deregulacije elektroenergetske i plinske industrije. U ovoj sferi procesi su krenuli katastrofalnim tijekom. Dva najprezentnija

16 (Stiglitz, 2003.)

21

i meusobno vrsto povezana fenomena dala su vrlo negativno obiljeje procesu deregulacije openito. To su sluajevi kalifornijske energetske krize 2000. godine, i nedugo potom, debakla globalne energetske korporacije, Enron. Propast Enrona 2001. godine drugi je do sada najvei bankrot. Poduzee je imalo 101 milijardu dolara prijavljenih prihoda. Fenomen Enrona posebno je znaajan zbog toga to u sebi ujedinjuje manifestacije velikih strukturnih nedostataka dvaju nedavno dereguliranih podruja trita financijskog kapitala i trita elektrine energije. I dok se u zbilji zapravo radi o najobinijem kriminalu, dodue na vrlo velikoj skali, povratni udar skandala Enron i kalifornijske krize doveo je otrenjenja i usporavanja enormnog tempa deregulacije energetske industrije, nametnutog monim ali nerazraenim politikim idejama razdoblja kraja dvadesetog stoljea, koje su zapravo samo refleksija financijskih interesa jakih interesnih skupina.

1.3

Znaenje telekomunikacijske industrije u suvremenoj ekonomiji

Telekomunikacijska industrija u razvijenim zemljama, ali isto tako i u tranzicijskim ekonomijama, jedna je od najveih grana gospodarstva. Osim samog izravnog uea u nacionalnom gospodarstvu, ta je industrija danas openito shvaena kao motor razvoja, ime je njena uloga u dinamici razvoja jo naglaenija. Telekomunikacijske mree dananjice povezuju praktiki sve zemlje svijeta golemim prijenosnim kapacitetima. Mogunosti globalnog prijenosa informacija danas su tisuama puta vee nego prije samo petnaestak godina. Tome nije doprinjeo samo izuzetan razvoj tehnologije telekomunikacija, nego takoer i ustrajna izgradnja telekomunikacijskih mrea diljem svijeta. Premda je preinvestiranje u optiku i drugu infrastrukturu, potaknuto trinim optimizmom zbog uznapredovale deregulacije, odnosno utrkom za prednost prilikom ulaska na trite (engl. first mover adventage), uzrokovalo napuhavanje, pa zatim prsnue, balona telekomunikacija 2001. godine, svijet je postao bogatiji za takvu komunikacijsku infrastrukturu kakva se prije samo dvadeset godina nije mogla niti sanjati. Uz ostalo, to je omoguilo izuzetan razvoj Interneta, kao novog sveprisutnog medija. Olakane komunikacije bitno reduciraju trokove poslovanja u nekim industrijama i omoguuju obavljanje kompliciranih poslovnih transakcija u globalnom okruenju. Zahvaljujui telekomunikacijama, koje predstavljaju jednu posebnu vrstu prometnog sustava, uporaba informacija u trgovanju, kao i trgovanje informacijama, postalo je paradigmom nove ekonomije. S te strane, nema apsolutno nikakve sumnje da je razvoj telekomunikacijskih i informatikih sustava jedan od preduvjeta za opi ekonomski napredak zemlje. Meutim, u svjetskim razmjerima, ali isto tako i u uim sredinama, postoji viedimenzionalni problem "digitalnog jaza" (engl. digital divide, digital gap) izmeu bogatih i siromanih. Ne samo da postoji jaz izmeu razliitih drava, nego i unutar drava postoji jaz izmeu razliitih regija, odnosno izmeu razliitih kategorija stanovnitva. Zemlje koje danas zaostaju, sutra zaostaju jo vie. Stoga, na primjer, Europska Unija danas ulae velike napore na premoivanju digitalnog jaza izmeu svojih zemalja lanica, kao i unutar njih.

22

Razvojni potencijal telekomunikacijske industrije duguje se visokim mrenim eksternalijama, koje postoje kada je neki proizvod to vredniji za pojedinanog korisnika, to ga koristi vei broj ostalih korisnika rabi17. Telekomunikacijski sektor doprinosi rastu kroz povrat na ulagaki kapital, i kroz output generiran mrenim i neizravnim eksternalijama. Potonje se najvie oituju u smanjivanju transakcijskih trokova. Kod telekomunikacijske industrije specifino je da sektor usluga pokazuje mnogo bri rast od sektora proizvodnje opreme, i to u svim regijama svijeta. Dok je proizvodnja opreme izloena estokoj globalnoj konkurenciji, telekomunikacijski operatori transformirali su se iz bivih monopolista u oligopoliste na vlastitim nacionalnim tritima, na kojima oito nisu izloeni prevelikoj konkurenciji. Slika 1.3-1 prikazuje dinamiku kretanja ukupnih svjetskih prihoda od prodaje telekomunikacijskih usluga. Oni su se u razdoblju od deset godina vie nego udvostruili. Prihodi od usluga usporeeni s bruto domaim proizvodom ine oko 3 posto u Europi18 i Sjevernoj i Junoj Americi, oko 4 posto u Aziji, oko 4,5 posto u Oceaniji i Australiji, te oko 5 posto u Africi19. Profiti deset najveih svjetskih telekomunikacijskih operatora od prodaje telekomunikacijskih usluga prikazani su na slici 1.3-2. U 2001. i 2002. godini, u doba najvee krize industrije, telekomunikacije svijeta ostvarile su znatne gubitke. Meutim, ve u 2003. dolo je do oporavka. Kada je rije o Europskoj Uniji20, vrijednost segmenta telekomunikacijskih usluga u 2005. godini iznosila je 273 milijarde eura, to je 44,4 posto od ukupne vrijednosti ICT-sektora. Dok su stope rasta outputa Unije u zadnjih nekoliko godina u prosjeku male (u redu veliine jedan posto godinje), telekomunikacijske usluge, prema procjenama, biljee rast neto vei od etiri posto godinje. Stope rasta usluga segmenta mobilne telefonije su oko est posto. Nakon znatnog pada investicija u razdoblju od 1999. do 2001., europski operatori biljee snaan oporavak. U 2005. godini kapitalni izdaci operatora iz EU-a iznosili su oko 45 milijarde eura, to predstavlja rast od est posto u odnosu na 2004., tako da je industrija premaila omjer izmeu investicija i prihoda od oko 15 posto, koji je perzistirao prije krize. Taj veliki rast duguje se u prvom redu znatnom porastu usluga u mobilnim mreama. Zbog njih, ak niti u godinama najvee krize (2001. i 2002.), svjetska godinja stopa ukupnog rasta broja prikljuaka fiksne i mobilne telefonije nije pala ispod 12 posto. Nema nikakve sumnje da je sektor telekomunikacijskih usluga jedan od pokretaa cjelokupnog gospodarstva, i to u prvom redu zbog izuzetno velikih pozitivnih eksternalija. Dananja prijenosna mo svjetski povezanih mrea mnogo je puta vea nego prije samo petnaest godina, koliina i raznolikost usluga ni po emu se ne moe usporediti sa stanjem u toj nedalekoj prolosti, a tehnoloki razvoj, potpomognut liberalizacijom u devedesetim godinama, jo uvijek ne smanjuje tempo.

17 (Jacobsen, 2003.) 18 U Hrvatskoj je taj postotak vei oko 5,5 posto. To je i inae karakteristika zemalja u razvoju. Telekomunikacijska industrija u njima predstavlja znaajan motor ekonomskog napretka. 19 (ITU, 2006.) 20 Podaci u vezi Europske unije dolaze iz (11th Report, 2006.).

23

Svjetski prihodi od telekomunikacijskih usluga 1300

1100 Milijarde USD

900

700

500 1994 1995 1996 1997 1998 1999 2000 2001 2002 2003 2004

Slika 1.3-1:

Ukupni svjetski prihodi od telekomunikacijskih usluga Izvor: ITU. 2006.

Profiti deset najveih svjetskih telekomunikacijskih operatora 50 40 30 20 Milijarde USD 10 0 -10 -20 -30 -40 -50 1996 1997 1998 1999 2000 2001 2002 2003 2004

Slika 1.3-2:

Ukupni profiti deset najveih svjetskih telekomunikacijskih operatora Izvor: ITU, 2006.

24

Nesumnjivo najvaniji proizvod razvoja telekomunikacijskog sektora je eksplozija Interneta, koja se dogodila naroito 1996. godine. Razvoj komunikacijskih mrea omoguio je povezivanje i nastajanje ove globalne mree. Osnovne pokretae trenutnog a i daljnjeg razvoja Interneta mogue je pronai u injenici da je Internet postao vodei svjetski izvor informacija, te zabavnih i edukativnih sadraja. Internet je, ne samo kao komunikacijska mrea, ve promatrajui i sve izvore informacija koje povezuje i usluge koje prua, postao masovni komunikacijski medij koji ozbiljno konkurira tradicionalnim medijima kao to su npr. televizija, radio i tisak. Pored toga, Internetom se odvija sve znaajnija elektronika trgovina (engl. e-commerce). Na primjer, samo u SAD-u je u 2003. godini prodaja na malo putem Interneta dosegla iznos od 45 milijarde dolara (prema podacima amerike vladine ustanove US Department of Commerce). Vanost Interneta najbolje potkrepljuju podaci o broju njegovih korisnika. U svijetu je u studenom 2005. bilo oko 973 milijuna korisnika Interneta21, to na ukupnu populaciju od 6,42 milijarde stanovnika Zemlje ini penetraciju od 15,2 posto. Takoer, porast uporabe Interneta u svijetu u razdoblju od 2000. do 2005. iznosi 169,5 posto. Situacija u Europi opisana je tebelom 1.3-1. Pri tome treba imati na umu da broj korisnika Interneta u Europi predstavlja 29,3 posto od ukupnog svjetskog broja korisnika. Samo za usporedbu, penetracija u Sjevernoj Americi (SAD i Kanada) iznosi ak 68,2 posto, a u Australiji i Oceaniji 52,9 posto.
Tablica 1.3.-1: koritenje Interneta u Europi

Izvor: http://www.internetworldstats.com
Stanovnitvo (procjena) Postotak od svjetske populacije 7,2 % 1,6 % 3,7 % 12,5 % Broj korisnika interneta 226890983 18663000 39854135 285408118 Penetracija (%) 49,3 % 17,5 % 16,8 % 35,5 % Porast koritenja (2000.-2005.) 143,5 % 444,1 % 368,7 % 171,6 %

Europska Unija (EU) Zemlje kandidati za EU Ostale drave Ukupno

460270935 106898834 237404927 804574696

Prilikom razmatranja Interneta i njegovog utjecaja na ljudsko drutvo potrebno je uzeti u razmatranje injenicu da je u 2004. godini Internetu moglo pristupiti samo otprilike 10 posto od ukupne svjetske ljudske populacije. Prema drugim procjenama, polovica ljudi na Zemlji nije nikada koristila ak niti telefonski aparat. Meutim, problemi vezani uz pristup Internetu ne egzistiraju samo u nerazvijenim zemljama.

21 Prema podacima na web stranici: http://www.internetworldstats.com

25

ak i u razvijenim zemljama postoji zabrinutost za problematian jaz koji se javlja izmeu onih koji Internetu mogu pristupati i onih koji to ne mogu. Taj jaz naziva se digitalni jaz, ili digitalna podjela. Vladine politike u (naprednim) zemljama diljem svijeta bezrezervno podravaju sve inicijative povezane s visokim tehnologijama za koje smatraju da e doprinijeti ekonomskom rastu zemlje i smanjenju nezaposlenosti. Kao potvrda ovakvom stavu moe posluiti i zakljuak koji je na skupu "World Summit on the Information Society (WSIS)", odranom u prosincu 2003. godine, svjetska standardizacijska organizacija ITU donijela u obliku deklaracije nazvane "Declaration of Principles", namijenjene izgradnji informacijskog drutva. Izmeu ostalog, vizija ITU-a je utemeljena na izgradnji informacijskog drutva koje je orijentirano prije svega na ljude, otvoreno svim ljudima i usmjereno na razvoj ljudskog drutva u cjelini. Istovremeno, informacijsko drutvo omoguava pojedincima i zajednicama da ostvare svoj puni potencijal u promoviranju njihova odrivog razvoja i poboljanja kvalitete ivota. Uostalom, i Ujedinjeni narodi su proglasili edukaciju, znanje, informacije i komunikacije jezgrom ljudskog napretka i blagostanja. Danas ta jezgra sve vie poiva na informacijsko-komunikacijskim tehnologijama (ICT, engl. Information and Communication Technology). ICT je procijenjen kao skup tehnologija koje imaju utjecaj na gotovo sve aspekte ljudskih ivota. Informacijsko komunikacijske tehnologije su u poetku bile dostupne uglavnom vladinim institucijama, vojnim organizacijama i velikim korporacijama. Danas je situacija drugaija, pa je ICT postao dostupan i malim tvrtkama, neprofitnim organizacijama i pojedinanim korisnicima. Stoga je pitanje smanjenja digitalnog jaza, odnosno poticanja uinkovitog pristupa Internetu i komunikacijskim tehnologijama u najirim slojevima stanovnitva, politiko pitanje najvie kategorije.

1.4

Osnovni koncepti regulacije i deregulacije telekomunikacijske industrije

Podruje regulacije telekomunikacijske industrije obiluje mnogim sektorskim specifinostima koje proizlaze iz tehnologije i tehnolokog razvoja, a bez ijeg elementarnog poznavanja je gotovo nemogue prouavati teme poput zatite i poticanja trinog natjecanja na specifinim telekomunikacijskim tritima. Stoga u ovom poglavlju dajemo poveznicu izmeu konceptualnih pitanja zatite slobode trinog nadmetanja, i posebnosti koje u taj okvir unose tehnologija i s njom povezani poslovni modeli. Zapoet emo pregledom tehnologije osnovnih telekomunikacijskih mrea22. 1.4.1 Telekomunikacijske mree Danas u hrvatskoj postoji oko 1,7 milijuna pretplatnika fiksnih mrea, kao i oko etiri milijuna korisnika mobilnih mrea. Ovi brojevi odnose se samo na uslugu govornog povezivanja pretplatnika. Kako nastaje ta usluga?

22 Osnovne informacije o telekomunikacijskim i podatkovnim mreama mogu se nai u (Stallings, 2000.)

26

Krenuvi od najnie razine, zamislimo da elimo telekomunikacijski povezati samo nekoliko korisnika. U tom sluaju, najdirektnije rjeenje je povezati odgovarajuim telekomunikacijskim vodom (npr. parom bakrenih ica, ili bakrenom paricom) svakoga sa svakime. U tom sluaju, terminalna oprema, koju posjeduje svaki od pretplatnika, slui za primanje ili upuivanje poziva, te za razgovaranje. Terminalna oprema morala bi u ovakvom modelu sadravati svu "inteligenciju" potrebnu za pozivanje sasvim odreenog od tih nekoliko korisnika. Kada bi korisnika zaista bilo samo nekoliko, ova bi se funkcija mogla ostvariti vrlo lako manualnim upravljanjem od strane samoga korisnika (npr. spajanjem odgovarajueg utikaa u utinicu na koju je spojena parica pozivanog pretplatnika). No, ve za malo vei broj korisnika takav sustav oito postaje nepraktian. U stvarnosti, ve prvi telefonski sustavi imali su stotine pretplatnika, a danas se milijarde ljudi diljem svijeta mogu pozivati potpuno automatski, a da njihova terminalna oprema (telefon) ne sadri nuno zapravo nikakvu inteligenciju. U velikim sustavima, komunikacijska mrea ne sastoji se samo od bakrenih parica (ili kakvog drugog fizikog medija za povezivanje, poput koaksijalnog kabela, optikog kabela), nego ona u sebi sadri inteligenciju potrebnu za upravljanje prespajanjem golemog broja poziva u isto vrijeme, koju prua mrea telefonskih centrala. Na primjer, svaki od 1,7 milijuna pretplatnika u Hrvatskoj opskrbljen je vlastitom bakrenom paricom, pomou koje je samo on povezan s lokalnom centralom. Kako su fizike dimenzije protenosti parica u prosjeku kilometarske, slijedi da u naoj zemlji postoje milijuni kilometara ve instaliranih bakrenih parica. Trokovi ovoga sustava, koji omoguuje tek puku fiziku povezanost s najbliom lokalnom centralom, golemi su, a replikacija takve naslijeene mree u takvom obujmu ini se na prvi pogled gotovo neostvarivim pothvatom. To je prvi i moda najvaniji razlog zbog kojega se telefonske mree openito dre prirodnim monopolom, pa su kao takve podlone regulaciji. Uobiajeni argonski naziv za pretplatniku bakrenu paricu je "lokalna petlja" (engl. local loop). Lokalna petlja, koja je gotovo bez izuzetka u potpunom vlasnitvu "stare" telefonske kompanije (kod nas je to poduzee Hrvatske telekomunikacije), je najue grlo telekomunikacijskih mrea, koje stoji na putu razvoju konkurencije u telefoniji i pristupu Internetu. Zbog jednoznanog "adresiranja" telefonskih pretplatnika nastao je jedinstveni sustav numeracije telekomunikacijskih pretplatnikih linija. Svakome korisniku se pridijelio njegov pretplatniki broj, a kako je broj pretplatnika rastao, tako se dolo do situacije da je numeracijski prostor postao ogranienim resursom. Naime, ogranien broj znamenki sadri ogranieni broj numerikih kombinacija. Stoga je i raspolaganje brojevima u zadnje vrijeme postalo vanim pitanjem u podruju zatite trinog natjecanja u telefoniji. Jednostavno, broj korisnika kojega moe privui neki operator telefonske mree ogranien je dodijeljenom mu numeracijom. Zato brojevnim prostorom nepristrano upravljaju dravne regulatorne agencije. Mrea telefonskih centrala ima (u dananje vrijeme velike), ali ipak ograniene prometne kapacitete: prosjean broj poziva u jedinici vremena, kao i njihovo prosjeno trajanje, zauzimaju resurse prospojnih matrica suvremenih centrala. to vei promet treba komutirati neka centrala, to vei mora biti kapacitet njezinih spojnih matrica, kako bi se zadrala ista razina kvalitete usluge, koja se manifestira najvie kroz (dovoljno malu) vjerojatnost da upueni poziv ne moe biti

27

odmah prospojen zbog zauzetosti svih spojnih resursa centrale. Iz toga slijedi da i in pozivanja, i trajanje poziva, poveavaju trokove komutacijskog sustava, pa odatle proizlazi i ekonomska osnova za naplatu tih dviju "pod-usluga", koje su dio ukupne usluge. S obzirom da svi pretplatnici spojeni na jednu centralu ne pokuavaju nazivati i razgovarati istovremeno, centrala se nikad ne planira tako da moe istodobno spojiti sve korisnike. To bi bilo neracionalno. Planiranje spojnih kapaciteta centrala vri se na temelju odgovarajue statistike analize poziva (prema tzv. Erlangovim modelima prometa), pri emu je ciljni parametar prikladna niska razina vjerojatnosti potpunog zauzea komutacije. Spajanjem svih korisnika jedne lokalne centrale na njena korisnika suelja dobiva se sustav u kojemu samo ti korisnici mogu meusobno pozivati jedni druge. Lokalna centrala pokriva odreen teritorij, na primjer gradsku etvrt, grad, manju regiju i slino. Dananje lokalne (krajnje) centrale mogu opsluivati mnogo tisua korisnika, pa ponekad zbog dosega udaljenijih pretplatnika imaju tzv. izdvojene pretplatnike stupnjeve. S obzirom da je broj lokalnih (krajnjih) centrala u pravilu relativno velik (to, naravno, izravno ovisi o veliini zemlje), bilo bi nepraktino svaku od njih spajati sa svakom drugom. Da bi korisnik mogao uspostaviti vezu i s ostalim pretplatnicima, u drugoj etvrti, gradu, upaniji ili dravi, telekomunikacijska mrea mora evidentno sadravati jo jedan odreeni broj hijerarhijskih razina. Centrale se spajaju, dakle, u hijerarhijske mree. Sustavom analize pozivanog broja, signal se rutira predprogramiranim putem kroz mreu centrala, na kojega jednoznano ukazuju znamenke u pozivanom pretplatnikom broju. Centrale se meusobno povezuju dovoljno izdanim (kapacitiranim) telekomunikacijskim kapacitetima, da bi se mogla zadovoljiti razina tranzitnog prometa izmeu njih, s traenim parametrima kvalitete usluge. Ti kapaciteti danas se redovito ostvaruju kao odreeni digitalni kapaciteti unutar veih transmisijskih sustava, na koje se centrale povezuju odgovarajuim standardnim sueljima. Razvojem tehnologije, tj. poveanjem mogunosti digitalnog spajanja, i padom cijene digitalnih kapaciteta (koji se esto nazivaju iznajmljenim vodovima, engl. leased lines), broj hijerarhijskih razina u komutacijskim mreama smanjuje se. U starim sustavima mehanikih centrala uobiajen je bio sustav s pet hijerarhijskih razina. Danas se vei broj centrala moe spojiti izravno, bez posredovanja dodatnih razina tranzitnih centrala. U principu, krajnje ili lokalne centrale prihvaaju na sebe korisnike, i spajaju se sa sljedeim slojem centrala, koje obino slue posredovanju poziva upuenih unutar iste geografsko-tarifne grupe. Te se centrale meusobno spajaju tranzitnim iznajmljenim vodovima (engl. trunk lines), kako bi razmjenjivale inter-regionalni promet. U sustavu postoje i centrale koje prosljeuju pozive s niih hijerarhijskih razina prema meunarodnim centralama, koje slue za interkonekciju s inozemnim operatorima. S obzirom da svaki pretplatnik bilo gdje na svijetu ima jedinstveni pretplatniki broj (koji pored "lokalnog broja" sadri u sebi znamenke specifine za dravu i regiju unutar drave), ovim sustavom komutacije i povezivanja mrea omogueno je automatsko nazivanje pretplatnika bilo koje strane mree koja je spojena s nacionalnom mreom na koju je korisnik prikljuen. Sumarno, u jednoj sloenoj telefonskoj mrei mogu se identificirati dva osnovna sloja mree: vanjska ljuska, na koju je prikljuen korisnik (lokalna petlja plus lokalna centrala), i na unutarnji

28

sloj, koji obavlja "pozadinske poslove" koji se ne mogu odraditi u okviru lokalne centrale. U prvom sluaju govorimo o pristupnom sustavu, a u drugome o pozadinskoj, temeljnoj, ili osnovnoj mrei (engl. backhaul network, backbone network), koja se sastoji od centrala vie hijerarhijske razine, i od iznajmljenih digitalnih vodova koji ih povezuju. Ope je pravilo da novi konkurenti na tritu pristupnu infrastrukturu mogu replicirati vrlo teko, dok su ekonomske barijere za replikaciju pozadinskih dijelova i funkcionalnosti relativno manje, tako da se u tom segmentu lake pojavljuje uinkovita konkurencija. Slike 1.4.1-1 i 1.4.12 ilustriraju osnovnu ideju javne komutirane telefonske mree (PSTN, engl. Public Switched Telephone Network).

Slika 1.4.1-1:

Osnovna ideja hijerarhijske PSTN-mree.

29

Slika 1.4.1-2:

Telekomunikacijska mrea kao medij na kojei su prikljueni korisnici; svi korisnici su spojeni

prikljueni na istu mreu mogu komunicirati, bez obzira na krajnju centralu na koju

1.4.2 Pristupni sustavi Pristupni sustavi predstavljaju prodajne kanale telekomunikacijskih mrenih operatora i davatelja usluga. Oni omoguuju vezu s korisnicima. U prethodnom poglavlju ve smo obradili pojam lokalne petlje. Tradicionalnu lokalnu petlju ini infrastruktura bakrenih parica "starog" telekomunikacijskog operatora. Ranije je taj operator bio jedini, u dravnom vlasnitvu, i sa zakonski utvrenim monopolom. U novoj situaciji, on je privatiziran, jedan je od sudionika na tritu (i to najsnaniji), i kontrolira ovu infrastrukturu, te tako stoji na samim vratima elektronikih komunikacija. Konkurencija u telekomunikacijama mogua je jedino ako postoji mogunost dostupa do korisnika i za ostale davatelje usluga, a to je mogue ostvariti na dva temeljna naina: "razmotavanjem" (odnosno, "izdvajanjem") pristupa lokalnoj petlji (LLU, engl. Local Loop Unbundling), pri emu se sustavom regulacije vodei operator prisiljava da posebno izdvoji troak lokalne petlje, da ga uini transparentnim, i da uslugu pristupa lokalnoj petlji ponudi svima na nediskriminantnoj osnovi, uz mogunost da se po potrebi (tj. po diskrecijskoj odluci

30

regulatornog tijela) moe propisati i naelo trokovne orijentacije cijene pristupa lokalnoj petlji; poticanjem infrastrukturne konkurencije primjenom drugih tehnologija pristupa, to je u svakom sluaju s aspekta razvoja trita povoljnije, ali je daleko sporije, i ne moe biti toliko obuhvatno, da bi u doglednom vremenu konkurentno repliciralo mreu bakrenih parica. U stvarnosti se istodobno primjenjuju oba naina. Najvanije tehnologije alternativnog pristupa korisnicima su: Mree koaksijalnih kabela kabelskih televizija. One se odlikuju sposobnou prijenosa digitalnih podataka vrlo velikim brzinama (irokopojasni pristup, engl. broadband access), i predstavljaju za sada najozbiljniju konkurenciju bakrenim paricama vodeih operatora, u prvom redu zbog svoje rasprostranjenosti. (Dodue, u Hrvatskoj su se ti sustavi pojavili vrlo kasno, tako da se nisu razvili u ozbiljnijoj mjeri.) Postoje dva temeljna nedostatka mrea CaTV: o potrebno ih je dodatno tehniki kondicionirati da bi bile propusne u dva smjera (naime, kako su ispoetka bile graene samo za distribuciju TV-programa, koja je po svojoj prirodi jednosmjerna, u njih su ugraivana jednosmjerna pojaala za pojaanje TV-signala, pa su starije CaTV-mree zapravo jednosmjerne); o njihova arhitektura nije zvjezdasta kao kod bakrenih parica (takoer zbog ranije namjene iskljuivo za distribuciju TV-signala), nego stablasta spojni vodovi do svakog korisnika ravaju se sa zajednike grane (stabla), tako da zapravo svi korisnici spojeni na jedan stableni kabel meusobno dijele komunikacijski medij, to onda postavlja dodatne zahtjeve za komunikacijske protokole, kako bi se omoguilo dijeljeno koritenje zajednike infrastrukture, to uzrokuje dodatne trokove. Mobilne mree odlikuju se time da su korisnici umjesto ianim putem vezani pomou radijske veze s baznim stanicama, koje dalje prosljeuju telefonske pozive prema komutacijskim mreama mobilnih operatora. Danas su najrasprostranjenije mree 2. generacije, pri emu je svjetski najprisutnija tehnologija GSM. Nju odlikuje visoka kvaliteta govornog komuniciranja, i relativno ograniene mogunosti podatkovnog komuniciranja. Mree 3. generacije (UMTS) tek su u povojima. One e biti prve istinski irokopojasne mobilne mree za digitalni prijenos podataka. Naravno, govorna komunikacija je takoer njihova primarna svrha. Treba napomenuti da su mobilne telekomunikacijske mree zasebne cjeline, tj. da sadre svu potrebnu komutacijsku funkcionalnost. Premda to donedavno nije bilo oito, mobilne mree danas postaju stvarnom konkurencijom fiksnima. U zadnjih nekoliko godina uoava se trend migracije korisnika s fiksnih telefonskih mrea na mobilne. I u Hrvatskoj ve zadnje dvije godine broj korisnika fiksnih mrea u laganom je padu, dok je penetracija mobilnih prikljuaka ve u visini oko 90 posto. Beini sustavi za fiksni pristup (npr. WiMax) koriste takoer bazne stanice razasute diljem terena, i radijski prijenos signala do korisnika koji je stacionaran. Ovi sustavi tek su u povojima, to se tie komercijalne primjene, tako da ne postoje velika praktina iskustva s poslov-

31

nim modelima ostvarenima preko njih. Hrvatska je u procesu koncesioniranja cjelokupnog frekvencijsklog podruja namijenjenog WiMax-operatorima. Sustavi digitalne televizije, koja se kod nas emitira samo u ogranienoj eksperimentalnoj varijanti, ine potpuno novo tehnoloko rjeenje za dostup do korisnika nekih vrsta usluga elektronikih komunikacija i sadraja prenoenih njima. Europska Unija e najkasnije 2012. godine potpuno ukinuti dosadanje sustave analogne televizije, i prijei na digitalno emitiranje. To e ujedno osloboditi goleme frekvencijske resurse u podruju ispod 1GHz, koje zauzima dananja terestrijalna televizija, za nove namjene u podruju komunikacija. Optiki prijenosni medij je daleko propusniji za digitalne signale od bilo kojeg do sada spomenutog medija. Radi se o milijunima puta veoj propusnosti, to ponajprije ovisi o primijenjenoj tehnologiji elektronikih komunikacijskih ureaja, a ne o samim optikim vlaknima, koja su naspram mogunosti dananje elektronike praktiki beskonano propusna. Sve vie operatora telekomunikacijskih mrea i mrea kabelskih televizija odluuje se na dovoenje optikih vodova do razdjelnih ormaria u samoj blizini zgrada i kua korisnika (FTTC, engl. Fiber To The Curb), pa i do korisnikovog stana (FTTH, engl. Fiber To The Home). Problem s ovom tehnologijom je to ona predstavlja u stvari zamjenu bakrene pristupne infrastrukture, koja je vrlo razgranata, tako da proces irenja optike u pristupnu mreu moe potrajati godinama, bez postizanja ekonomski znatnijih rezultata u relativno kratkom roku. Bez obzira na to, ovo je dugorono najvaniji trend u podruju konkurencije staroj bakrenoj lokalnoj petlji. U sferi pristupnih sustava, ali ne samo u njoj, vano je pitanje menadmenta frekvencijskih resursa. Radijske frekvencije predstavljaju ogranieni resurs, u istom smislu kao na primjer pomorsko dobro. Kada jedan hotel dobije koncesiju na koritenje odreenog dijela morske obale (npr. plau), nitko drugi ne moe vie ekonomski eksploatirati tu istu plau. Isto tako, kada neki poduzetnik dobije koncesiju za koritenje radijskih frekvencija u odreenom pojasu, nitko drugi na tom terenu vie ne moe koristiti radijske frekvencije u tome pojasu. Postoje podruja frekvencija u kojima je potranja za slobodnim frekvencijama bitno manja od njihove raspoloive koliine. To je tipino za frekvencije na kojima rade sustavi mikrovalnih veza, koji su dijelom znaajni u podruju pristupa, ali zapravo vie u domeni pozadinskih mrea. Frekvencije za mobilne mree, i mree beinog fiksnog pristupa, predstavljaju ogranieni resurs. Potranja za njima vea je od raspoloive koliine, pa zato regulatorna tijela dodjeljuju licence za koritenje ovih frekvencijskih pojaseva preko nediskriminantnih i transparentnih javnih natjeaja. Dakle, upravo u podruju pristupnih tehnologija frekvencije su koliinski oskudne, tako da pogrean menadment toga prirodnog resursa moe izazvati zastoje u razvoju konkurencije u pristupu. irokopojasni pristup Internetu smatra se danas jednim od osnovnih preduvjeta za razvoj informacijskog drutva, odnosno drutva znanja, i nove ekonomije. Problemi zaostajanja praktiki itave Europe za vodeim zemljama, poput June Koreje i SAD-a, percipirani su na najviim politikim razinama, to znai da je irenje irokopojasnog pristupa i ukljuivanje svih kategorija stanovnitva u taj razvoj postalo vrhunskim politikim prioritetom. Razvoj konkurencije u irokopojasnom pristupu optereen je istim potekoama kao i razvoj konkurencije u pristupu uope.

32

1.4.3 Interkonekcija i pristup mrei Svaki telekomunikacijski operator izgrauje svoju mreu. Vodei operator, nekadanji monopolist, ima golemu ranije steenu korisniku bazu. Nakon liberalizacije pojavljuju se novi operatori, koji na poetku uope nemaju korisnika, i grade svoju korisniku bazu od nule. Slika 1.4.3-1 prikazuje situaciju u kojoj postoje dva operatora ije mree nisu meusobno spojene (interkonektirane). Stoga ne postoji mogunost meusobne komunikacije pretplatnika Mree A i Mree B. Ako je A vodei operator, koji je donedavno bio zakoniti monopolist, njemu takvi odnosi zapravo i odgovaraju. Vrlo velik broj njegovih korisnika moe meusobno razgovarati. Malobrojni korisnici operatora B mogu razgovarati samo meusobno. Zato bi se onda oni uope pretplatili kod operatora B, kada gotovo ni s kime ne mogu razgovarati? ak i da je operator B mnogo jeftiniji od A, to je malen dobitak s obzirom na vrlo ogranienu mogunost komunikacije. Stoga je od esencijalne vanosti osigurati za nove operatore mogunost spajanja s mreom ranijeg monopolista. To je kljuno podruje regulacije u telekomunikacijama. Najvei dio posla i problema vrti se oko interkonekcije i pristupa mrei. Slika 1.4.3-2 ilustrira osnovnu svrhu i znaenje interkonekcije. Korisnici interkonektiranih mrea mogu meusobno ostvariti vezu. Pristup mrei je pojam openitiji od pojma interkonekcije. Nekadanji monopolist ne samo da mora omoguiti spajanje svoje mree s mreom novog operatora, nego takoer mora dopustiti koritenje svojih mrenih resursa davateljima usluga koji za njihovu proizvodnju moda ak i ne moraju imati mreu. Razlikujemo dvije temeljne interkonekcijske/pristupne usluge: Terminacija je interkonekcijska usluga prihvaanja dolaznog poziva iz druge mree i njegovog spajanja do pozvanog korisnika.

Slika 1.4.3-1:

Mree nisu interkonektirane. Korisnici mogu razgovarati samo unutar vlastitih mrea, operatoru praktiki onemoguuje ulazak na trite

a ne i meusobno, to pogoduje vodeem operatoru (ranijem monopolistu), a novom

33

Slika 1.4.3-2:

Kada su mree interkonektirane, korisnici mogu komunicirati i ako su pretplatnici razliitih mrea, to omoguuje novim operatorima ulazak na trite, a bive monopoliste izlae konkurenciji

Originacija je primarno pristupna usluga kojom operator omoguuje da njegov pretplatnik poziva usluge drugog davatelja usluga, koji ostvaruje pristup. Naknadu za terminaciju plaa operator iji je pretplatnik inicirao poziv. Naknadu za originaciju plaa davatelj usluga kojima pristupa korisnik operatorove mree. Openito je pravilo kod pristupnih i interkonekcijskih usluga,da naknadu plaa ona strana iji korisnik (uoite, ne nuno i pretplatnik!) koristi uslugu koju inae ne bi mogao ostvariti23. Iz ovih je primjera jasno da pristupne i interkonekcijske naknade trebaju alimentirati replikacijski troak mrene usluge operatora. Novi operator ili davatelj usluge moe odabrati ili pristupnu naknadu vodeeg operatora, ili pak dugotrajno i rizino investiranje u replikaciju infrastrukture. Ovo ima presudan utjecaj na politiku regulacije cijena interkonekcijskih usluga, koja pripada meu najsofisticiranije postupke mikroekonomske analize. Poseban vid pristupne usluge je razmotavanje lokalne petlje vodeeg operatora. Ono moe biti potpuno ili djelomino. Kod potpunog razmotavanja, vodei operator iznajmljuje bakrenu

23 Na primjer, pretplatnik operatora B inae moe nazivati druge korisnike svoje mree, ali ne bi mogao ostvariti razgovor s pretplatnikom operatora A da potonji nije pruio uslugu terminacije. Zato operator B plaa uslugu terminacije poziva. Dalje, recimo da pretplatnik operatora A eli glasovati za pjesmu Eurovizije. Uslugu glasovanja prua tzv. davatelj usluge s dodanom vrijednou (VAS, engl. Value Added Service, ili PRS, engl. Premium Rate Service). U ovom sluaju, pretplatnik operatora A postaje korisnik davatelja PRS-usluge. No, kada operator A ne bi omoguio svome korisniku da nazove odgovarajui broj za glasovanje, ovaj ne bi mogao konzumirati tu uslugu. Stoga PRS-davatelj plaa naknadu za originaciju. Na ovo se moe gledati i s druge strane: naknadu plaa onaj operator ili davatelj usluga koji bez pruene pristupne ili interkonekcijske usluge ne bi mogao ostvariti korist koju ostvaruje upuivanjem toga poziva od strane korisnika.

34

paricu u cijelosti novom operatoru. Na taj nain on ima potpuni pristup korisniku. Kod dijeljenog pristupa razmotanoj lokalnoj petlji, tehnikim sredstvima se osigurava da vodei operator koristi bakrenu paricu za govornu (telefonsku) uslugu, dok alternativni davatelj usluge koristi preostatak prijenosne moi parice za brzu podatkovnu komunikaciju (broadband pristup). Slika 1.4.3-3 daje primjer modela u kojemu su neki korisnici operatora B spojeni na njegovu mreu preko lokalne petlje operatora A. U stvarnosti, obino je to sluaj sa gotovo svim korisnicima operatora B, tako da oni i meusobno, unutar vlastite mree, komuniciraju preko pristupne infrastrukture vodeeg operatora, A. U modelu sa slike 1.4.2-3, operator B koristi dvije usluge od operatora A: interkonekciju i izdvojenu lokalnu petlju. Obje usluge predstavljaju usko grlo za razvoj trita, i vodei operator A moe kroz politiku cijena tih proizvoda bitno utjecati na konkurenciju na maloprodajnom tritu. Naime, vodei operator je vertikalno integrirana kompanija, koja proizvodi sve komponente telekomunikacijske usluge u lancu vrijednosti. Neke od tih usluga on prodaje alternativnom operatoru B, koji mu je na veleprodajnoj razini kupac. Istodobno, na maloprodajnom tritu su

Slika 1.4.3-3:

Pretplatnik operatora B povezan je s njime preko lokalne petlje vodeeg operatora A. Operator A prua i uslugu kolokacije, odnosno, daje na raspolaganje prostor predodabira operatora i tehnika suelja za ostvarivanje usluge izdvojene lokalne petlje, ili pak odabira/

A i B konkurenti. Kako je A u dominantnoj poziciji na veleprodajnim tritima interkonekcije i pristupa lokalnoj petlji, on moe u bitnome oteati poloaj konkurenta B na maloprodajnoj razini, odreujui prevelike cijene veleprodajnih usluga, ime se umanjuje profitna margina za operatora B. U nepovoljnom sluaju, operator B na taj nain moe doi u situaciju da posluje s gubitkom, zbog ega mora napustiti trite. Ovakvo trino ponaanje naziva se istiskivanjem marginom (engl. margin squeeze).

35

Kako bi osigurala potene uvjete na veleprodajnim tritima, i omoguila stvarnu liberalizaciju trita, regulatorna tijela za telekomunikacije slue se nametanjem sljedeih regulatornih obveza (engl. remedies) operatorima sa znatnijom trinom snagom na relevantnim tritima interkonekcije i pristupa: obvezan pristup, ili otvoren pristup mrei usluge interkonekcije i pristupa moraju se dati svima koji to trae, koritenjem standardiziranog skupa (tehnikih) suelja, a ako je mogue, te se usluge moraju dati i preko posebnih suelja; nediskriminacija usluge se moraju davati svima pod jednakim tehnikim i komercijalnim uvjetima, ukljuivo i sebi i svojim povezanim drutvima; transparencija tehniki uvjeti i tarifni sustavi moraju biti transparentni i objavljeni; trokovna orijentacija cijena cijene se formiraju na temelju stvarnih tekuih trokova, uveanih za razumne stope povrata, a relativni odnosi cijena u vertikalnom sustavu moraju odraavati stvarne relativne odnose trokova, pri emu se trokovi vode po posebnom sustavu trokovnog raunovodstva kojega propisuje regulator; raunovodstveno razdvajanje mora se osigurati potpuno razdvojeno voenje rauna za odreene grupacije aktivnosti, kako bi eventualna meusobna subvencioniranja bila transparenta i kako bi se mogla kontrolirati. Regulator diskrecijski odreuje koje od nabrojanih obveza, u kojoj mjeri, i na koji nain, e provesti, s ciljem rjeavanja konkretnog problema na tritu (naelo proporcionalnosti), uz istodobno izbjegavanje prekomjerne regulacije, koja bi mogla izazvati nove distorzije u slobodnom trinom natjecanju. Jedan od osnovnih mehanizama provedbe naela obveznog pristupa, nediskriminacije, transparencije i trokovne orijentacije je mehanizam odobravanja standardnih ponuda za interkonekciju (RIO, engl. Reference Interconnection Offer), odnosno za pristup izdvojenoj lokalnoj petlji (RUO, engl. Reference Unbundling Offer). Sadraj ponuda predlae operator, pri emu mora prezentirati sve relevantne tehnike i komercijalne uvjete, ukljuujui izraun stvarnih tekuih trokova. Kada regulatorno tijelo odobri RIO ili RUO, ponuda automatski vrijedi za sve alternativne operatore i davatelje usluga. Regulator ima mogunost odreivati i daljnje elemente obveznog pristupa i interkonekcije, koji se moraju ukljuiti u standardne ponude. Odabir operatora (CS, engl. Carrier Selection), odnosno predodabir operatora (CPS, engl. Carrier Preselection), pristupne su usluge kojima se korisniku omoguuje da odreene pozive obavlja preko alternativnog operatora, umjesto preko onoga kojega inae koristi. Ta mogunost je bila vrlo eksploatirana u Europskoj Uniji, i donijela je velike koristi razvoju konkurencije u pojedinim segmentima usluga, kao to su npr. meunarodni pozivi. Kod odabira operatora, korisnik moe svaki poziv kojega eli obaviti preko alternativnog operatora tako da najprije bira njegov etveroznamenkasti kod, a zatim nastavi birati normalan broj. Kod predodabira operatora unaprijed se u centrali vodeeg operatora programira da se svi pozivi prema odreenim kategorijama brojeva automatski rutiraju na mreu predodabranog alternativnog operatora. Odreeni pozivi su u svakom sluaju izuzeti od mogunosti odabira ili predodabira operatora. Tipino, radi se o pozivima hitnih slubi (112, 92, 93, 94, itd.). Korisnik koji se slui CS-om ili CPS-om zadrava svoj

36

normalan telefonski broj, a dobiva dva rauna jedan od vodeeg operatora, iji je pretplatnik, a drugi od odabranog ili predodabranog operatora. Kao jedan od jamaca konkurencije na maloprodajnim tritima telefonije pojavljuje se usluga prenosivosti broja (engl. number portability). Prilikom promjene operatora fiksnog ili mobilnog operatora, korisnik zadrava potpuno isti broj, to ukljuuje i predbroj mree (npr. 098). Na kraju ovoga pregleda potrebno je objasniti i koncept univerzalne usluge. Pod tim pojmom podrazumijeva se skup temeljnih telekomunikacijskih usluga, koje se moraju uiniti dostupnima svakome, na itavom teritoriju drave. Taj skup sadri pristup fiksnoj telefonskoj mrei, lokalne, regionalne i meunarodne razgovore, telefaks, telefonski imenik i slubu informacija, telefonske govornice, minimalni skup iznajmljenih vodova ponuenih u maloprodaji, i osnovni pristup Internetu sporom vezom. U sluaju da se usluga na nekom terenu ne moe pruiti fiksnom mreom, jer je tamo nema, operator zaduen za davanje univerzalne usluge mora to rijeiti koritenjem terminala mobilne mree. Regulatorno tijelo moe obvezati bilo kojeg operatora na davanje univerzalne usluge. Isto tako, svi operatori imaju pravo sudjelovati u javnim natjeajima za dobivanje statusa davatelja univerzalne usluge, pod jednakim uvjetima. S obzirom da pruanje telefonskih usluga na svim dijelovima teritorija ne mora biti ekonomski isplativo, operatori univerzalne usluge mogu ostvarivati pravo na nadoknadu nepravednog dijela troka, ukoliko ga mogu dokazati koritenjem sustava trokovnog raunovodstva propisanog od strane regulatora.

37

2.

ZATITA TRINOG NATJECANJA U EUROPSKOJ UNIJI

Pregled relevantnih odredaba Ugovora, odnosno Ustava Europske Unije

2.1

Kada je rije o pravnim izvoritima24 politike deregulacije telekomunikacija u Europskoj Uniji, ona se dijele na primarna i sekundarna. Primarne izvore predstavljaju odredbe lanaka 81. do 86. Rimskog ugovora25, koje su u identinoj formi navedene i u usuglaenom tekstu Ustava EU-a iz 2004. godine26, koji je, meutim, zapao u tekoe s ratifikacijom. Bez obzira na to, budui da tekst ustava sadri potpuno iste odredbe kao i danas vaei Ugovor, moe se zakljuiti da e primarno pravo zatite trinog natjecanja ostati nepromijenjeno, bez obzira na daljnji razvoj politike situacije s Ustavom. Predmetne odredbe Ugovora uvijek se pozivaju na zajedniko trite Unije, odnosno, one se same po sebi ne odnose na izdvojeno gledana nacionalna trita, to znai da zakonodavstvo o konkurenciji Europske Unije postavlja pravila koja trebaju osigurati kompatibilnost sa zajednikim tritem (engl. common market, internal market) i sprijeiti izoblienja u funkcioniranju slobodnog trita, koja utjeu ili bi mogla utjecati na trgovinu izmeu drava lanica. 2.1.1 Ograniavajui sporazumi i dogovorne prakse lanak 81(1). Ugovora (u proienoj verziji), zabranjuje sklapanje sporazuma i provoenje dogovornih praksi izmeu poduzea, kada to moe utjecati na trgovinu izmeu drava lanica, odnosno kada je cilj takvoga ponaanja spreavanje, ograniavanje ili distorzija konkurencije na zajednikom tritu Unije. To se podjednako odnosi na horizontalne kao i na vertikalne ugovore, odnosno sporazume27.

24 Iscrpan prikaz prava Unije u podruju trinog natjecanja moe se pronai u (oljan, 2004.). Napose, izvori prava obrauju se na stranicama 25. do 59. Takoer vidjeti i u (Horak, 2005.), (Mlikotin-Tomi, 2006.). 25 U stvari postoje dva "Rimska ugovora", koji su potpisani u Rimu 25. oujka 1957., a stupili na snagu 1. sijenja 1958. Jednim je osnovana Europska ekonomska zajednica (EEC, engl. European Economic Community), a drugim Europska zajednica za atomsku energiju (EURATOM, engl. European Atomic Energy Community). Zbog mnogo vee vanosti, naziv "Rimski ugovor" zadrao se u svakodnevnom koritenju samo za onaj kojim je osnovan EEC. Na ovome, i na svim drugim mjestima u tekstu, koristit emo numeraciju lanaka "Ugovora o osnivanju Europske zajednice" iz proienog teksta. Zadnji aurirani istopis nainjen je 2002. godine, nakon sklapanja Ugovora u Nici, (EU Treaty consolid, 2002.). Naime, usvajanjem Amsterdamskog ugovora (1997.), promijenjena je dotadanja numeracija, tako da je najvei broj lanaka promijenio redne brojeve. U nastavku emo tu, konsolidiranu verziju, kolokvijalno nazivati "Rimskim ugovorom", ili samo "Ugovorom". U literaturi koja potjee iz izvora Europske unije redovito se koristi naziv "Treaty". 26 Potpuno iste odredbe ugraene su i u Ustav Europske Unije (Part III, Sec. 5, lanci III-161 III-169.), koji je usuglaen tijekom 2004. (EU Const, 2004.), ali su nakon toga uslijedili poznati problemi s ratifikacijom. 27 Horizontalan ugovor nastaje izmeu entiteta na istom stadiju proizvodnje, obrade ili prodaje, doim vertikalan ugovor nastaje meu poduzeima koja se nalaze na razliitim stadijima proizvodnog procesa. Oba ova odnosa zabranjena su, ako se kroz njih provodi smanjivanje efektivne konkurencije na tritu.

38

Ograniavajui ugovori ili sporazumi su takvi, koje sklapaju dvije ili vie strana, a po ijim odredbama je jedna ili vie od tih strana obavezna ponaati se u skladu s sporazumenim ogranienjima u poslovanju, tj. na sporazumeni nain. Dogovorna praksa je neformaliziran oblik iste stvari. Poto ponekad nije lako razlikovati ta dva oblika tetnog djelovanja, Europska komisija se time niti ne bavi, nego razlikuje ugovore izmeu poduzea po tome udovoljavaju li kriterijima iz lanka 81. Ugovora, pa su prema tome nedozvoljeni, ili ne odgovaraju tim kriterijima. Europski Sud pravde definira28 dogovornu praksu kao "oblik koordinacije izmeu poduzea koji, bez dostizanja stanja u kojemu bi bio zakljuen prikladan ugovor, svjesno zamjenjuje rizik istodobnog djelovanja praktinom suradnjom izmeu njih".29 Stavak 3. ovoga lanka doputa izvjesna izuzea od prethodnih odredbi lanka 81, kada je rije o ope korisnim posljedicama sporazumenog nastupanja na tritu. Ta izuzea na zahtjev zainteresiranih strana moe odobriti ili odbiti Europska komisija30, koja je uvela i praksu donoenja pravilnika o blokovima izuzea (engl. block exemptions regulations). Sluajevi propisani u tim aktima se izuzimaju od djelovanja lanka 81. Kada se dogovaranjem ili dogovornim praksama dolazi do granice pravne presumpcije o znaajnom utjecaju na trite, naime do pet posto trita proizvoda u EU-u, strane u ugovoru ili sporazumu moraju obavijestiti Komisiju. Takva obavijest titi poduzea od kazne koju bi im Komisija inae nametnula zbog tetnog djelovanja na zajedniko trite, ali ne osigurava povoljno rjeenje zahtjeva za ostvarenjem izuzea iz stavka 3. U zadnje vrijeme Komisija se nastoji osloboditi sustava obavijesti i odobrenja izuzea po stavku 3. lanka 81, prebacujui veinu sluajeva odreivanja udovoljavanja uvjetima iz stavka 3. na nacionalne vlasti i sudove, te zadravajui pravo intervencije u odluke nacionalnih tijela. Komisija bi se u naelu bavila samo stvarima od opeg europskog znaaja. lanak 81. ima efekta na restriktivne sporazume i dogovorne prakse koji su primijenjeni ili postoji namjera za njihovom primjenom. To je zbog stavka 2, koji svaki takav sporazum ili oblik zajednikog nastupa automatski ini nitavim, tako da iz njega ne mogu proizai zakonite posljedice. To stvara odreeni rizik za poduzea koja namjeravaju ulaziti u odnose s moguim restriktivnim karakterom, jer su sve posljedice ugovora ili ponaanja za koje se utvrdi da su suprotne lanku 81. nezakonite od samog poetka primjene. Za upravljanje tom vrstom rizika poduzea imaju na raspolaganju dva lijeka31:

28 Sudska praksa (engl. case-law) moe se prouavati na stranicama Slubenog glasnika Europske Unije: http://europa.eu.int/eur-lex/en/search_oj.html 29 (Garzaniti, 2000.), str. 147. 30 Komisija ima praksu izdavanja pisama o nepoduzimanju mjera (engl. comfort letters) prema lanku 81. Ugovora, ako je rije o manjim sluajevima prijava namjere ograniavajueg ugovaranja ili usuglaene prakse. Takva pisma daju poduzeima dovoljnu garanciju osiguranja od primjene lanka 81(1). Formalne odluke donose se samo u sluajevima gdje se radi o vanim tritima, ugovornim stranama, ili pak pravnim pitanjima. (Garzaniti, 2000.), str. 148. 31 (Garzaniti, 2000.), str. 148.

39

ishoenje "negativnog doputenja" (engl. negative clearance) od Europske komisije, kojime Komisija potvruje da predmetni ugovor/sporazum ili praksa nije u neskladu s lankom 81. jer ne ograniava konkurenciju niti negativno utjee na trgovinu meu zemljama lanicama Unije; prethodna prijava ugovora/sporazuma ili prakse s ciljem ishoenja izuzetnog doputenja slijedom stavka 3. lanka 81., ako je rije o ugovoru ili postupku koji e dovesti do opih ekonomskih koristi. Vano je pojasniti da prethodna prijava sama po sebi nije obavezna, kao i to da in prijave Komisiji (ili nekom nacionalnom tijelu) ne jami da e ugovor ili praksa biti doputeni, osim to se s velikim stupnjem vjerojatnosti moe oekivati da ugovori/sporazumi i prakse tipa koji su navedeni u blokovima izuzea nee biti proglaeni nitavima. injenica da ugovor ili praktino postupanje nije u neskladu s lankom 81. ne jami da je istodobno u skladu s nekim sekundarnim izvorom prava Unije, ili pak s relevantnim nacionalnim zakonodavstvom. Izuzee temeljeno na stavku 3. lanka 81. ne moe se konzumirati ako ga nije odobrila Europska komisija, a to je mogue jedino uz prijavu. U praksi, odreeni tipovi ugovora, odnosno sporazuma, zabranjeni su gotovo bez izuzetka: horizontalni ili vertikalni sporazumi koji fiksiraju cijene izravno ili neizravno; sporazumi o uvjetima prodaje; sporazumi koji ograniavaju trine segmente, poput onih koji se odnose na smanjenje cijena, ili onih kojima se eli zabraniti ili ograniiti, odnosno obratno, promovirati uvoz ili izvoz; sporazumi o odreivanju proizvodnih ili prodajnih kvota (ogranienje ponude); sporazumi o zajednikim prodajnim slubama; sporazumi o podjeli trita; sporazumi o ekskluzivnim zajednikim tritima; sporazumi koji diskriminiraju tree strane; sporazumi o zajednikom bojkotu trita; sporazumi o dobrovoljnim ogranienjima. U kategoriju sporazuma prema stavku 3. lanka 81. Ugovora ulaze, primjerice, sljedee vrste sporazuma, ali samo ukoliko udovoljavaju uvjetima koje postavlja taj stavak: ekskluzivni sporazumi; licencni sporazumi za transfer tehnologija; sporazumi o specijalizaciji te istraivanjima i razvoju; franizni32 sporazumi; sporazumi u sektoru osiguranja.

32 Franiza je formalna dozvola za prodaju dobara ili usluga na odreenom podruju, za koju se plaa odreena svota novca, dio prihoda i sl.

40

Da bi sporazum ili suradnja potpali pod zabranu prema lanku 81, oni moraju znaajno negativno utjecati na trgovinu izmeu drava lanica i ograniiti konkurenciju "u znatnoj mjeri". Prisutnost znatne mjere utjecaja u opem sluaju najvie ovisi o trinom udjelu i znaaju posla na razini Unije. Kada poduzea koja sklope sporazum ili provode praksu nespojivu s tritem Unije prema lanku 81. imaju zajedniki trini udio vei od pet posto na relevantnom tritu EU-a, nastaje pravna presumpcija o znatnom ogranienju konkurencije, premda to jo uvijek ne mora znaiti da je takvo ogranienje doista nastupilo33. Kada je rije o odnosu Suda pravde prema pojmu utjecaja na trgovinu izmeu drava lanica Unije, on je tome pojmu u svojoj praksi dao donekle ire znaenje, tako da kooperativne prakse ili sporazumi potpadaju pod lanak 81. u smislu naruavanja trgovine izmeu zemalja lanica ak i kada se sve ugovorne, odnosno dogovorne strane, nalaze u istoj dravi lanici34. lanak 81. ima efekta na sve ugovore i prakse koje imaju ili mogu imati utjecaj na trgovinu izmeu drava lanica, pa ak i ako su neki ili svi ugovarai smjeteni izvan teritorija Europske Unije. To je danas ve dobro utvrena praksa Suda pravde EU-a. 2.1.2 Zlouporaba vladajueg poloaja Vladajui poloaj je takva ekonomska snaga koja omoguuje poduzeu da spreava efektivnu konkurenciju na relevantnom tritu, i stavlja ga u situaciju da iskoristi svoj utjecaj na tritu na kojemu se konkurencija tek treba razviti, ne morajui voditi rauna o tome. Dakle, vladajui poloaj uiva ono poduzee iji poslovni potezi mogu biti u velikoj mjeri, ili ak potpuno, neovisni od poslovnih poteza drugih igraa na tritu. Europski Sud pravde definira pojam dominacije (tj. vladajueg poloaja) kao poloaj ekonomske snage koji uiva poduzee, a to mu omoguuje da unazauje ili zadrava razvoj efektivne konkurencije na relevantnom tritu, dozvoljavajui mu da se u znatnoj mjeri ponaa nezavisno o svojim konkurentima, korisnicima i, na kraju, potroaima35. Vladajuim poloajem na tritu bavi se lanak 82. Ugovora. Odreivanje takvoga poloaja usko je povezano s definicijom mjerodavnog trita proizvoda, kao i mjerodavnog geografskog trita. U Europskoj Uniji pravna presumpcija o uivanju vladajue pozicije nastaje kada poduzee zauzme barem 40 posto prihoda s relevantnog trita. No, ta se pretpostavka moe osporiti postoje li faktori trine protutee, poput npr. dinaminosti trita, postojeoj ili potencijalnoj jakoj konkurenciji, velikoj snazi potroaa itd.

33 Osim strane koja se pojavljuje kao potencijalno dominantan opskrbljiva nekim proizvodom, vano je i postoji li protutea koja efektivno spreava zlouporabu dominacije, poput npr. razvijene konkurencije, velike moi kupaca, ili velike elastinosti potranje. Stoga je svaki sluaj potrebno ispitati. Bitno je postii da formalno ili neformalno udruene kompanije ne mogu na tritu postupati posve ili u velikoj mjeri nezavisno o svojim izravnim konkurentima, poduzeima koja koriste njihove proizvode ili usluge za svoju daljnju proizvodnju, ili, ultimativno, krajnjim kupcima. 34 (Garzaniti, 2000.), str. 147. 35 (Garzaniti, 2000.), str. 149.

41

Definiranje trita kljuna je za primjenu konkurencijskih zakona Unije. Europska komisija objavila je smjernice za odreivanje mjerodavnih (relevantnih) trita36. Za razliku od lanka 81., lanak 82. ne predvia mogunost izuzetaka, odnosno, nikome se ni u kom sluaju ne moe dopustiti da zlorabi vladajuu poziciju, doim se u pojedinim korisnim sluajevima, u skladu s lankom 81., mogu dopustiti dogovorne strategije, ugovori i sporazumi poduzea te odluke asocijacija. No lanak 82. ne spominje automatsko proglaenje nitavim bilo kojeg postupka dominantnog poduzea. U biti, predmet kojim se bavi lanak 82. je zlouporaba vladajueg poloaja. Sm vladajui poloaj nije zabranjen. Zlouporaba se dokazuje nakon to se izrazi sumnja da ona moda postoji. Nemogue je osujetiti zlouporabu nadmonog trinog poloaja unaprijed, na temelju indicija da bi se ona mogla dogoditi. Znai, dominantna poduzea podvrgnuta su djelovanju lanka 82. kada poine zlouporabu opisanu u tom lanku. Kada je rije o zajednikom vladajuem poloaju, tada se i pokuaj okrupnjavanja s ciljem stvaranja vladajueg poloaja moe podvesti pod lanak 81., pa se moe osujetiti i unaprijed, odnosno, svaka njegova pravna posljedica automatski je nezakonita. 2.1.3 Spajanja Uredba br. 4064/8937 o kontroli koncentracije meu poduzeima odreuje da je koncentracija na razini Unije, koja stvara ili ojaava trinu poziciju, rezultirajui u znatnom slabljenju efektivne konkurencije na zajednikom tritu ili njegovom znatnom dijelu, inkompatibilna sa zajednikim tritem. Spajanje (engl. merger) je situacija u kojoj poduzee stjee iskljuivu kontrolu nad drugim poduzeem ili nad poduzeem koje je ranije kontroliralo samo djelomino, odnosno u kojoj nekoliko poduzea stjee kontrolu nad nekim poduzeem, ili u kojoj nekoliko poduzea osniva jedno novo poduzee. Ekonomski leksikon38 definira spajanje dionikih drutava kao postupak kojim se dva dionika drutva, ili vie njih, spajaju osnivanjem novoga dionikog drutva na koje prelazi njihova cijela imovina. Za to nije potreban postupak likvidacije drutava koja se spajaju. Svako od drutava koja se spajaju smatra se drutvom koje se pripaja, a novo drutvo smatra se drutvom preuzimateljem. Spajanje je mogue tek poto je svako od tih drutava bilo barem odreeno vrijeme upisano u trgovakom registru. Upisom novoga drutva u trgovaki registar prestaju postojati drutva koja se spajaju. Svi dioniari spojenih drutava postaju dioniarima novoga drutva. Uredba 4064/89 daje Europskoj komisiji mogunost da ispita spajanja drutava prije nego to se ona dogode, s ciljem utvrivanja kompatibilnosti sa zajednikim tritem. To ispitivanje ukljuuje:

36 (EC Market Defin, 1997.) 37 (4046/89/EC, 1989.) 38 (Baleti, 1996.)

42

definiranje relevantnog trita proizvoda; definiranje relevantnog geografskog trita; i utvrivanje kompatibilnosti sa zajednikim tritem na naelu ispitivanja vladajueg poloaja. U praksi, Komisija esto ostavlja pitanje definicije relevantnih trita otvorenim, kada god utvrdi da se spajanjem ne kreira ili jaa vladajua pozicija, ak i kada se ona promatra u najue definiranim relevantnim tritima. 2.1.4 Posebna ili iskljuiva prava Kada je rije o javnim poduzeima, ili poduzeima kojima je drava dala odreena posebna i/ili iskljuiva prava, lanak 86., stavak 1. Ugovora zabranjuje dravama lanicama donoenje ili zadravanje bilo kakvih mjera, koje bi bile suprotne pravilima o konkurenciji iz Ugovora. lanak 86., stavak 2. doputa neka odstupanja od takvih opih pravila. Naime, poduzea kojima je povjereno obavljanje usluga od opeg ekonomskog interesa podvrgnuta su pravilima o konkurenciji, ali samo dok konkurencija ne ugroava, pravno ili stvarno, obavljanje povjerenih im poslova. U podruju telekomunikacija, Komisija je Direktivom o natjecanju iz 1990.39 i njenim kasnijim amandmanima postupno, tijekom osmogodinjeg razdoblja (1990.-1998.) potpuno liberalizirala telekomunikacijski sektor. Ta direktiva i svi njeni amandmani povueni su i zamijenjeni Direktivom Komisije 2002/77/EC od 16. rujna 2002. o natjecanju na tritima elektronikih komunikacijskih mrea i usluga40. lanak 86. obvezuje drave lanice da poduzea s iskljuivim i posebnim pravima izloe djelovanju trinih mehanizama, te u stavku 3. daje ovlast Europskoj komisiji da provodi to naelo i donosi odgovarajue direktive i odluke. 2.1.5 Dravna pomo lanak 87. proienog teksta Ugovora kae da je svaka pomo dana od strane drave lanice ili kroz resurse drave lanice bilo u kojemu obliku, ako remeti konkurenciju ili je moe remetiti favoriziranjem odreenih poduzea ili proizvodnje odreenih dobara, ukoliko negativno utjee na trgovinu izmeu drava lanica, ikompatibilna sa zajednikim tritem. Dravnom pomoi smatra se bilo koja pomo dana od strane drave lanice, ili preko njenih resursa, koja: privilegira primatelja dajui mu ekonomsku prednost; je dodijeljena selektivno odreenim poduzeima ili proizvodnji odreenih dobara; moe ugroziti efektivnu konkurenciju; i negativno utjee na trgovinu izmeu drava lanica.

39 (90/388/EEC, 1990.) 40 (2002/77/EC, 2002.)

43

Europska komisija i Europski sud pravde primjenjuju vrlo iroku interpretaciju pojma dravne pomoi, ukljuujui u njega i bilo kakvu pomo danu od lokalnih i regionalnih vlasti, odnosno od privatne ili javne kompanije koja radi po zakonima o privatnim drutvima, ili pak bilo kojeg drugog entiteta, ako nad tim kompanijama i entitetima direktan ili indirektan dominantan utjecaj ima drava, javna institucija ili lokalna, odnosno regionalna, vlast41. U kontekstu ove rasprave, potpuno je irelevantna svrha dravne pomoi koju uiva poduzee. Vaan je jedino utjecaj na konkurenciju na tritu. Zbog toga je irokom interpretacijom pojma dravne pomoi obuhvaen ogroman broj izravnih ili neizravnih mjera pomoi. Osim direktne novane dotacije, dravnom pomoi smatra se i svako smanjenje trokova proizvodnje i financijskih tereta davanjem neke pogodnosti. Dravnu je pomo nemogue i neopravdano posve zabraniti. lanak 2. Ugovora utvruje da je jedan od zadataka Unije promocija harmoninog i balansiranog razvoja ekonomskih aktivnosti diljem Unije, a s obzirom da su razliite drave lanice, pa i njihove regije, razliito razvijene, ponekad je potrebna dravna intervencija. lanak 87. odreuje da su sljedei oblici dravne pomoi kompatibilni sa zajednikim tritem: pomo socijalnog karaktera dana pojedinanim potroaima, ako je dana bez diskriminacije u vezi s porijeklom proizvoda; pomo za popravak teta uzrokovanih prirodnim katastrofama ili drugim posebnim stanjima; pomo dana podrujima Njemake pogoenima posljedicama hladnoratovske podjele zemlje. Komisija pak moe proglasiti kompatibilnima i slijedee oblike pomoi: pomo za razvoj pojedinih slabo razvijenih regija; pomo u provedbi vanih projekata od zajednikog interesa Unije, ili u ublaavanju znaajnih poremeaja u ekonomiji drave lanice; pomo za kulturu i ouvanje batine; druge kategorije pomoi specificirane od strane Vijea Unije. Europska komisija duna je osigurati da drave lanice daju pomo samo u sluajevima koji su kompatibilni sa zajednikim tritem. Zbog toga, prema lanku 88., svaka namjera davanja dravne pomoi od strane drave lanice mora biti najavljena Komisiji i odobrena od njene strane, prije stupanja na snagu. Pravila procedure za uvoenje dravne pomoi konsolidirana su u pravilniku 4064/89, na temelju lanka 89. Ugovora. Komisija moe izuzeti pojedine kategorije horizontalne dravne pomoi od obveze najavljivanja: pomo malim i srednjim poduzeima, istraivanjima i razvoju, zatiti okolia te programima zapoljavanja i prekvalifikacije;

41 (Garzaniti, 2000.), str. 152.

44

pomo za razvoj regija unutar drava lanica, koja je u skladu s planom odobrenim od Komisije. Ako drava prua pomo svim uesnicima na relevantnom tritu jednako, onda to nije suprotno odredbama lanka 87. Nadalje, da bi pomo drave bila suprotna Ugovoru, ona mora posljedino uzrokovati i poremeaj u trgovini izmeu zemalja lanica. 2.1.6 Sekundarni izvori prava trinog natjecanja Europske Unije Prema (oljan, 2004.)42 prvi najvaniji izvor sekundarnog prava iz podruja trinog natjecanja u Europskoj Uniji je Uredba Vijea 1/200343, kojom se reguliraju nadlenosti i postupci u predmetima iz trinog natjecanja. Ona ureuje pitanja paralelne nadlenosti Europske komisije, nacionalnih sudova i upravnih tijela drava lanica, pri emu Komisija zapoinjanjem postupka stjee prednost u odnosu na nacionalna upravna tijela, koja time prestaju biti nadlena. Komisija ima velike ovlasti u prikupljanju informacija i utvrivanju mjera koje poduzea moraju primjenjivati u vezi s utvrenim povredama naela lanaka 81. i 82. Ugovora, kao i u kanjavanju poduzea. Uredba Vijea 4064/89 ureuje kontrolu koncentracija te zabranjuje koncentracije koje povlae stvaranje ili zadravanje vladajueg poloaja na zajednikom tritu, pri emu Europska komisija ima iskljuivu nadlenost za ocjenu koncentracija koje imaju potencijal djelovanja na zajedniko trite EU-a.

2.2

Definiranje i analiza mjerodavnog trita

Definicija relevantnog ili mjerodavnog trita je klju primjene pravila o zatiti trinog natjecanja, budui da se sve pojave promatraju na razini trita. Dimenziju proizvoda jednog trita ine oni proizvodi (usluge), koji su, gledano s pozicije korisnika, meusobno zamjenjivi zbog svojih karakteristika, cijena ili koritenja44. Podrobnije reeno, dimenziju proizvoda mjerodavnog trita ine svi ponueni proizvodi (usluge), koji se po svojim karakteristikama, namjenama i cijenama meusobno supstituiraju pri danoj razini cijena, tako da postoje uinci supstitucije na strani potranje, uinci supstitucije na strani ponude, ili mogunost ulaska potencijalne konkurencije. Geografsku dimenziju mjerodavnog trita ini podruje na kojemu su odreena poduzea ukljuena u ponudu i potranju za proizvodima ili uslugama, te na kojemu su uvjeti konkurencije dovoljno homogeni da se to podruje razlikuje od susjednih podruja zbog toga to su u njima

42 (oljan, 2004.), str. 25. do 59. 43 (1/2003/EC, 2003.) 44 To je definicija koju koristi Europska komisija, prema (Garzaniti, 2000.), str. 156.

45

uvjeti konkurencije bitno drugaiji45. To moemo jednostavnije doarati i sljedeom prikladnom definicijom: Geografska dimenzija mjerodavnog trita je odreeno geografsko podruje, na kojemu se javno nude proizvodi (usluge), koji ine mjerodavno trite u dimenziji proizvoda (usluga), a na kojemu postoje uinci supstitucije na strani potranje, uinci supstitucije na strani ponude, ili mogunost ulaska potencijalne konkurencije. Drugim rijeima, "filozofija" definiranja mjerodavnog trita u dimenziji proizvoda (usluga) proizlazi od opredjeljenja, da bi potroai sami trebali moi "kazniti" ono poduzee koje bi se ponaalo na njihovu tetu odreivanjem previsokih cijena. Ako taj mehanizam ne funkcionira, na tritu postoji zlouporaba vladajue ili monopolske pozicije. Definicija geografske dimenzije trita po svojoj prirodi minimalizira geografsko podruje unutar kojega zbog dovoljno malih transakcijskih trokova, i/ili mogunosti ulaska potencijalne konkurencije, postoje dovoljne razine supstituibilnosti, to znai da postoji dovoljno velika elastinost potranje. Kompanije su izloene trima glavnima mehanizmima trita, koji ih spreavaju u moebitnoj zlouporabi velike trine snage, bez obzira je li rije o sporazumnom ili dogovornom ponaanju, vladajuoj poziciji, ili spajanju: zamjenjivost sa strane potranje; zamjenjivost sa strane ponude; potencijalna konkurencija. Uinci supstitucije na strani potranje predstavljaju uinke supstitucije javno ponuenih telekomunikacijskih usluga na mjerodavnom tritu, zbog kojih korisnici mogu odgovoriti na poveanje cijena jedne usluge prelaskom na potronju druge ili drugih supstituirajuih usluga kod drugih davatelja usluga i operatora na mjerodavnom tritu. Uinci supstitucije na strani ponude predstavljaju mogunosti davatelja usluga ili operatora na mjerodavnom tritu da zamjenjuju ponudu jednoga ili vie davatelja usluga ili operatora na istom mjerodavnom tritu da slobodnim trinim prilagoavanjem ponude kompenziraju uinke poskupljenja jednoga ili vie davatelja usluga ili operatora. Potencijalnu konkurenciju predstavljaju davatelji usluga ili operatori koji mogu i voljni su snositi dodatne trokove nune za pristup mjerodavnom tritu. Stvarna mogunost ulaska potencijalne konkurencije jest u biti nepostojanje propisanih ili stvarnih ekonomskih ulaznih prepreka, koje bi onemoguile ulazak konkurencije na odreeno mjerodavno trite. Dok se u odreivanju relevantnog trita uvijek upotrebljavaju podaci sa strane potranje, oni sa strane ponude rjee se koriste, premda za to teoretski nema zapreka. No, iskustveno najefikasniji mehanizam kontrole nad samovoljnim trinim ponaanjem je reakcija kupaca na promjene cijena. Potroai najbolje discipliniraju trite. Ako je ono monopolizirano, odnosno pod dominacijom jednog poduzea, kupci nemaju izbora, i trina snaga se zbog javnog interesa mora obuz-

45 To je takoer definicija koju koristi Europska komisija, prema (Garzaniti, 2000.), str. 156.

46

davati na drugi nain. Ponudbena strana moe biti zanimljiva kada je rije o prosudbi djelovanja usuglaene prakse ili ograniavajueg ugovora meu poduzeima. Zamjenjivost proizvoda s aspekta ponude definira se kao sposobnost dobavljaa da u kratkom roku odgovore na male ali stalne promjene u relativnim cijenama, prilagodbom proizvodnih kapaciteta zbog proizvodnje relevantnih proizvoda i njihove prodaje, a bez ulaska u nove znatne trokove ili rizike. S tog stajalita, proizvod je zamjenjiv ako na tritu postoji proizvoa koji u kratkom vremenu nakon poskupljenja moe ponuditi po funkcionalnosti, kvaliteti i cijeni usporediv proizvod. Takva reakcija disciplinira ponaanje trinog sudionika koji je namjerio poveati cijene, jer uvodi dodatnu efikasnu konkurenciju. Potencijalna konkurencija ne uraunava se kod definiranja trita, jer takva analiza ukljuuje specifine okolnosti vezane uz uvjete ulaska novih konkurenata na trite. Po potrebi, ona se ukljuuje u kasnijim fazama, a u pravilu kada trina pozicija novih igraa na tritu postane jasna, i kada ona ukazuje na mogue probleme sa stajalita slobode trinog natjecanja. Kada se na nekom tritu, koje na prvi pogled djeluje kao vrlo eksplicitno odreeno i monopolizirano, zapazi izuzetno visoka elastinost potranje, u osnovi se moe raditi o dva uzroka te pojave: prilikom definiranja proizvodne dimenzije trita isputeni su proizvodi (usluge) koji se supstituiraju s predmetnim proizvodom (uslugom); i/ili proizvod (usluga) je toliko nevaan kupcima, da ge se vrlo lako odriu i troe novac na neto drugo. Na primjer, u sluaju kabelske televizije postoje oba efekta. Prirodni supstituti za uslugu kabelske distribucije su postojei terestrijalni javni televizijski programi, satelitski programi (besplatni, kao i oni s plaanjem), raunala i DVD playeri (na kojima se mogu gledati filmovi u mnogim digitalnim formatima), Internet sam po sebi, kao elektroniki medij par exellence, te napokon, pojava internetske televizije, preko irokopojasnih prikljuaka na Internet. Hipotetski test monopola, ili SSNIP-test (engl. Small but Significant and Non-stationary Increase in Price) je standardni test za pronalaenje relevantnog trita proizvoda ili geografskog trita tj. prouavanje odgovora kupaca na malo, ali znatno i trajno, poskupljenje promatranog proizvoda (uzima se obino 5 ili 10 posto). Ako to poskupljenje uzrokuje prelazak potroaa na alternativne dostupne proizvode, odnosno u alternativna geografska podruja, u tolikoj mjeri da poskupljenje ne donosi porast prihoda zbog jakog odgovora potroaa (velike elastinosti46 i krine elastinosti47 potranje), ispitivani proizvod pribraja se relevantnom tritu. Ako se pokae da neki proizvod nije zamjenjiv, ili da se po cijeni adekvatna zamjena ne moe pronai na drugom
46 Elastinost potranje je broj koji govori za koliko se postotaka promijeni potranja za proizvodom kada njegova cijena poraste za jedan posto. Elastinost potranje je (gotovo) uvijek negativna veliina. 47 Krina elastinost potranje dvaju meusobno zamjenjiva proizvoda prikazuje za koliko se postotaka promijeni potranja za jednim proizvodom kada se cijena drugoga povea za jedan posto. Kada se proizvodi supstituiraju, krina elastinost je pozitivna.

47

geografskom teritoriju, utvruje se da on nije dio toga relevantnog trita, odnosno, u krajnjoj liniji, da moda ak ini relevantno trite sam za sebe. Nezamjenjivost proizvoda ovdje znai da je trajno podizanje cijena isplativo, odnosno da je elastinost ponude mala. Vie o SSNIP-testu govori se u poglavlju 3.3. Analiza mjerodavnog trita je istraivanje stanja uinkovitosti konkurencije na ranije ve definiranom mjerodavnom tritu. Njome se u prvom redu dokazuje postoji li poduzee s nadmonom trinom pozicijom (dominacijom), odnosno postoji li vie poduzea sa zajednikom dominacijom. Osim toga, kod analize trita bitno je utvrditi i postoji li zlouporaba dominantnog trinog poloaja. Ako takva zlouporaba ne postoji, tj. ako unato prisutnosti dominantnih kompanija postoji uinkovita konkurencija, nema razloga za regulatornu intervenciju. Opi je princip da se regulatorni zahvat svodi na najmanju moguu mjeru, ali da on istodobno bude uinkovit u rjeavanju konkretnog zateenog problema na tritu. Kod analize stanja konkurencije na tritu s prisutnim dominantnim kompanijama, vodi se rauna o sljedeim pokazateljima: trinim udjelima trinih sudionika; postojanju djelotvorne konkurencije ili mogue konkurencije; ogranienjima ulaska novim sudionicima na trite; utjecaju velikih korisnika na trinu snagu poduzea; elastinosti ponude i potranje; stupnju razvijenosti mjerodavnog trita; tehnolokim prednostima; razvijenosti prodajne i distributivne mree; postojanju ekonomije opsega ili ekonomije razmjera; stupnju vertikalne integracije; stupnju diferencijacije proizvoda; mogunostima pristupa financijskim sredstvima. Kada na tritu postoje kompanije sa zajednikim vladajuim poloajem, ravna se prema ovim kriterijima: zajednikom trinom udjelu i slinosti trinih udjela; stupnju razvijenosti mjerodavnog trita; stagnaciji ili umjerenom rastu potranje; elastinosti ponude i potranje; homogenosti usluga; nedostatku tehnikih inovacija i zastarjelosti tehnologije; nedostatku vika kapaciteta; ogranienjima ulaska novim sudionicima na trite; utjecaju velikih korisnika usluga na trinu snagu poduzea; postojanju djelotvorne konkurencije ili mogue konkurencije; razliitim vrstama neslubenih ili drugih veza izmeu poduzea;

48

postojanju djelotvornih protumjera; nedostatku ili ogranienoj mogunosti cjenovne konkurencije. Trini udjeli sami za sebe ne mogu sluiti kao kriterij za odreivanje vladajueg poloaja. Oni mogu samo indicirati da bi neko poduzee moglo biti u vladajuoj poziciji. U praksi provedbe vaeeg prava zatite trinog natjecanja EU-a, poduzee s trinim udjelom u prihodima veim od 50 posto sigurno e biti proglaeno vladajuim. Razina od 40 posto udjela ini pravnu pretpostavku o znatnijoj trinoj snazi, koja se moe pobijati. Trini sudionici s udjelom ispod 30 posto u pravilu nee biti proglaavani vladajuima. Naravno, ove vrijednosti pruaju samo osnovne smjernice, a pojedinana odstupanja su mogua u svakom smislu48. U svakom sluaju, prouavanje ostalih kriterija, pored samih trinih udjela, ini neizostavan dio analize trita.

2.3

Pojam znatnije trine snage na telekomunikacijskim tritima

Pravo zatite trinog natjecanja EU-a u telekomunikacijskom sektoru donekle divergira u terminolokom i supstancijalnom smislu od opeg prava o trinom natjecanju Unije. Meutim, protekom vremena razlike se smanjuju, a ciljno stanje koje se nazire u budunosti je naputanje sektorski specifine regulacije u najveoj moguoj mjeri, odnosno prelazak na ureenje sektora prema opim pravilima o trinom natjecanju. To je, uostalom, posljedica deregulacije sektora. Nakon inicijalne liberalizacije bilo je potrebno zadrati prijelazni reim kako bi se od monopola prelo na uvjete slobodne konkurencije. To nije bilo mogue bez vrste regulatorne kontrole ranijih monopolista. vrst regulacijski sustav devedesetih godina stoga znatno razlikovao od opeg prava o konkurenciji. Za vrijeme trajanja starog regulatornog okvira u telekomunikacijskom sektoru uveden je pojam znatnije trine snage (SMP, engl. Significant Market Power), ije je znaenje tek novim paketom direktiva, implementiranim u zemljama lanicama u srpnju 2003., izjednaeno s pojmom dominacije (vladajueg poloaja), onako kako ga definira Europski sud pravde, tj. kao poloaj ekonomske snage kojega uiva poduzee, a koji mu omoguuje da unazauje ili zadrava razvoj efektivne konkurencije na relevantnom tritu, dozvoljavajui mu da se u znatnoj mjeri ponaa neovisno o svojim konkurentima, korisnicima i, na kraju, potroaima. U tom razdoblju pojam znatnije trine snage sutinski se razlikovao od pojma vladajueg poloaja iz opeg konkurencijskog prava. U ovome poglavlju cilj nam je u najkraemu opisati razlike u nekadanjem i dananjem poimanju poloaja znatnije trine snage na telekomunikacijskim tritima, a budui da se taj pojam

48 (Garzaniti, 2000.), str. 170.

49

i danas u kontekstu elektronikih komunikacija koristi mnogo ee od pojma vladajueg poloaja, odnosno trine dominacije. Sustav starog regulatornog okvira za telekomunikacije bio je osmiljen tako da direktiva ONP49 postavlja osnovne principe otvorenog pristupa mrei ranijih monopolista (tzv. telekomunikacijskih organizacija s posebnim i iskljuivim pravima) za davatelje liberaliziranih usluga, a da se Direktivom o konkurenciji50 stupnjevano liberaliziraju pojedina podruja, donoenjem amandmana na osnovni tekst iz 1990., kao to je opisano. Dakle, u principu je direktiva ONP trebala biti manje mijenjana od Direktive o uslugama, kako je uostalom i bilo. Meutim, kroz same tekstove ovih dviju direktiva i njihovih kasnijih izmjena i dopuna vidi se silan utjecaj tehnolokog razvoja i razvoja u sferi usluga, tako da su svakom novom direktivom dotadanji tekstovi doivljavali kompleksne promjene, to je krajem devedesetih godina dovelo do skupa meusobno isprepletenih propisa na snazi. Sve do pojave Direktive Komisije 96/19/EC, kojom je propisana obavezna potpuna liberalizacija najkasnije 1. sijenja 1998., a s obzirom na zakonom zadrana posebna i iskljuiva prava (tj. monopol) u podruju fiksne telefonije, te uzevi u obzir da su mobilne mrene usluge tek liberalizirane, analiza trine snage zapravo nije bila niti vana. No, nakon 96/19/EC, pojavila se potreba za pripremanjem sustava propisa za ulazak velike konkurencije, nakon to posljednja ogranienja isteknu. Konkurencija se moe pojaviti u obliku novih, malih, operatora, ili pak u obliku inozemnih etabliranih telekomunikacijskih operatora, koji su kroz devedesete godine bili odvojeni od potanskih aktivnosti i restrukturirani. Mnogi takvi operatori postali su multinacionalnim globalnim korporacijama, kao to su British Telecom, France Telecom, Deutsche Telekom itd. Pravni akt sa najdalekosenijim posljedicama po proces liberalizacije telekomunikacija u devedesetim godinama je Direktiva Parlamenta i Vijea o interkonekciji51, koja je stupila na snagu 15. kolovoza 1997. Osobito je vaan lanak 4, koji navodimo u cijelosti52: "lanak 4 Prava i obveze u vezi interkonekcije. 1) Organizacije ovlatene za davanje usluga telekomunikacijskih mrea i/ili javno dostupnih usluga navedenih u Dodatku II imaju pravo i, kada to od njih trae druge takve organizacije, obvezu pregovaranja o interkonekciji u svrhu pruanja usluga, kako bi se osiguralo davanje mrea i usluga diljem Zajednice. U pojedinanim izuzecima, nacionalne regulatorne vlasti mogu se sloiti s privremenim limitiranjem ove obveze, ukoliko postoji tehniki i komercijalno dostupna alternativa traenoj interkonekciji, te ako je zatraena interkonekcija neprikladna u odnosu na raspoloive resurse za ispunjenje zahtjeva. Nacionalne regulatorne vlasti moraju svako takvo ogranienje podrobno objasniti i objaviti u skladu sa lankom 14(2).

49 (90/387/EEC, 1990.) 50 (90/388/EEC, 1990.) 51 (97/33/EC, 1997.) 52 (97/33/EC, 1997.), Art. 4.

50

2) Organizacije ovlatene za davanje usluga telekomunikacijskih mrea i/ili javno dostupnih usluga navedenih u Dodatku I koje imaju znatniju trinu snagu moraju udovoljiti svakom razumnom zahtjevu za pristup mrei, ukljuujui pristup i onim tokama koje nisu mrene terminacijske toke iroko ponuene krajnjim korisnicima. 3) Pretpostavit e se da organizacija ima znatniju trinu snagu ako ima trini udio vei od 25 posto na odreenom telekomunikacijskom tritu u geografskom podruju unutar drave lanice u kojoj je ovlatena za rad. Nacionalne regulatorne vlasti svejedno mogu utvrditi da organizacija s trinim udjelom manjim od 25 posto na relevantnom tritu ima znatniju trinu snagu. One mogu takoer utvrditi da organizacija s trinim udjelom veim od 25 posto na relevantnom tritu nema znatniju trinu snagu. U bilo kojem sluaju, odluka se mora temeljiti na mogunosti organizacije da utjee na trine uvjete, na relativnom udjelu njenog prihoda na tritu, na mogunosti da kontrolira pristup krajnjim korisnicima, na mogunosti pristupa financijskim resursima te na iskustvu u davanju proizvoda i usluga na tritu." Prema tomu, poloaj znatnije trine snage nastaje kao pravna pretpostavka s mogunou pobijanja. Ona je formulirana statikim (kratkoronim) kriterijem na relativno niskoj razini trinog udjela, to vrlo bitno odudara od opeg duha prava zatite slobodnog trinog natjecanja. Postavlja se pitanje, koji su razlozi tome? Intencija odredbe o tako niskom pragu pretpostavke o poloaju SMP-a (engl. Significant Market Power)53 jest da se regulatornim tijelima (NRA, engl. National Regulatory Authorities) nakon potpune liberalizacije omogui jednostavno sredstvo za podvrgavanje vodeih operatora (ranijih monopolista) regulatornim obvezama. Naime, zadrano je ope naelo da se regulatorne obveze ne mogu nametati poduzeima bez SMP-statusa, ali je zato odreivanje poloaja znatnije trine snage bitno pojednostavnjeno. Time su velike kompanije "uhvaene u mreu" regulacije, to je trebalo omoguiti inicijalni razvoj trine konkurencije. Naime, bez sigurnog mehanizma za utvrivanje uvjeta pristupa i interkonekcije, postojala je velika opasnost da se konkurencija nee uope razviti. Potrebno je imati u vidu da su regulatorna tijela za telekomunikacije zapoela djelovanje u uvjetima potpunog monopola, i da je njihova osnovna svrha bila izvesti tranziciju prema stanju uinkovite konkurencije na tritima. Prema tome, ta je liberalizacija trebala biti voena, jer se u protivnom sama ne bi dogodila. Stoga cjelokupan reim regulacije poslovanja SMP-poduzea u starom regulatornom okviru poiva na regulaciji ex-ante. Kao prvo, nainjen je vrlo jednostavan, i vrlo rigorozan, sustav dodjele SMP-statusa, a kao drugo, kada je jednom utvreno da kompanija ima status SMP (to kod najveeg broja bivih monopolista nije bio nikakav problem utvrditi), ona je bila automatski podlona nametanju regulatornih obveza, bez obzira je li koristila svoj trini poloaj za unazaivanje konkurencije ili nije. Dakle, ovakav sustav nastoji preduhitriti mogue antikompetitivno

53 Kratica SMP koristi se praktiki u cjelokupnoj europskoj literaturi o ovome podruju. Ona je vrlo uobiajena, tako da je koristimo i u ovom radu.

51

djelovanje SMP-poduzea unaprijed, prije nego to je ono nastalo. Kompanija koja bi mogla svojim jakim poloajem ugroziti trino natjecanje, automatski je podlona regulaciji. Kao to je navedeno u lanku 4(2). Direktive o interkonekciji, Dodatak I navodi specifine javne telekomunikacijske mree i usluge, iji operatori moraju udovoljiti zahtjevima za pristup i interkonekciju. To su usluge fiksnih telefonskih mrea, mobilnih mrea i iznajmljenih vodova, na nacionalnoj razini. Ove definicije iz Dodatka I sluile su kao baza za definiranje mjerodavnih trita iroke kategorije (obuhvata), to je vrlo diskutabilno s aspekta opih naela definiranja trita54. Operatori sa znatnijom trinom snagom koji pruaju usluge tih mrea moraju slijediti naela: obveznog pristupa (lanak 4.); nediskriminacije te transparencije (lanak 6.); trokovnog utemeljenja interkonekcijskih naknada i voenja sustava trokovnog raunovodstva (lanak 7.); razdvajanja raunovodstva i financijskog izvjeivanja (lanak 8.). Tim je odredbama utvreno naelo automatskih regulatornih obveza (engl. automatic regulatory obligations, automatic remedies), koje takoer nije u (potpunom) suglasju s opim pravom zatite trinog natjecanja, i to zato to obveza, na primjer, trokovne orijentacije cijena slijedi samo i jedino iz utvrenog poloaja SMP-a, tj. de facto samo iz injenice o trinom udjelu na tritu, to u principu nije dovoljno, posebno ne kada je rije o relativno malim trinim udjelima, poput 25 posto. Nakon to su pod reimom ove direktive iz starog regulatornog okvira, u razdoblju od poetka 1998. do sredine 2003., koristei se presumpcijom o SMP-poloaju na temelju 25 postotnog trinog udjela, regulatori podvrgnuli regulaciji sve velike operatore (u meuvremenu, takvima je postala i veina operatora mobilnih mrea), novi regulatorni okvir iz 2002., koji se temelji na est direktiva i jednoj odluci, donosi veliki pomak u podruju regulacije SMP-a na taj nain da sutinski izjednaava pojam statusa SMP-a u sektoru telekomunikacija s pojmom vladajueg poloaja iz opeg prava o trinom natjecanju, predvidjevi tranzicijske mehanizme ija je svrha da se sve ranije donesene odluke o SMP-statusu zadre na snazi sve dok se ne obave analize konkurencije na tritima definiranima po novim pravilima. Prema tomu, danas su pojmovi SMP-a i dominacije (vladajueg poloaja) istoznani. Ipak, nama je vano razumijeti pojam SMP-a i prema starom regulatornom okviru, zato to je hrvatsko pravo u podruju telekomunikacija jo uvijek pod velikim utjecajem Direktive o interkonekciji iz 1997. Primaran razlog za to je trenutna stvarna nemogunost hrvatskog regulator-

54 Na primjer, operator s velikim trinim udjelom u maloprodaji usluga fiksne mree mogao je biti podvrgnut regulaciji interkonekcijskih cijena na veleprodajnoj razini. Premda se moe argumentirati da je ukupan udio operatora u terminaciji na nacionalnoj razini razmjeran broju korisnika, to teoretski sigurno nije korektno, i napokon, u praksi nije ispravno kada postoje velike disproporcije u broju korisnika meu operatorima. Bilo kako bilo, sustav je zapravo funkcionirao dosta dobro.

52

nog sustava da izvrava funkcije u podruju definicija i analiza trita, odreivanja SMP-statusa, i podvrgavanja SMP-kompanija regulatornim obvezama, prema pravilima novog regulatornog okvira iz 2002. Stoga je privremeno zadran stari sustav, kako bi se omoguilo dodatno vrijeme za stjecanje kompetencija i prvih iskustava u primjeni novih pravila. Detaljan opis danas vaeeg sustava definicije i analize trita, odnosno utvrivanja SMPstatusa, u Europskoj Uniji dat e se u 4. poglavlju.