UNIVERZITET U SARAJEVU

FAKULTET POLITIČKIH NAUKA

SARAJEVO

Tema:Teorijski aspekti globalizacije

SADRŽAJ:

 UVOD ……………………………………………………………………..………………………………….3
 POIMANJE GLOBALIZACIJE ………………………………………………………………………..4-9
 TEORIJSKI ASPEKTI GLOBALIZACIJE …………………………………………………….………10
 Debate o globalizaciji ………………………………………………………………………….…..10-11
 Svijet međupovezanosti I međuzavisnosti ………………………………………….……11-12
 Ekonomska dimenzija ………………………………………………………………………………12-13
 Ideološka dimenzija ……………………………………………………………………………...…13-14
 Međupovezanost I međuzavisnost ……………………………………………………..……14-15
 Kulturna I tehnološka dimenzija ……………………………………………………………….15-17
 Antiglobalisti ………………………………………………………………………………………….……17
 REALPOLITIKA ………………………………………………………………………………..………18-20
 ALTERPOLITIKA …………………………………………………………………………………...…21-23
 ZAKLJUČAK …………………………………………………………………………………………………24
 LITERATURA …………………………………………………………………………………………………25

2
UVOD:

Globalizacija je univerzalni proces koji generira međupovezanost I međuzavisnost

između država I društava povezujući ih u jedan moderan svjetski sistem. Sama globalizacija,
njeno poimanje I karakter polje su strastvenih teorijskih I ideoloških sporova I sukoba
rivalskih koncepcija. Ona uključuje čitav spektar ekonomske, ekološke I društvene
međuzavisnosti.
Ovi procesi omogučeni I olakšani su novim sistemima komunikacije I transporta, širenjem
novih tehnologija. Globalni mediji su pomagali širenju konzumerizma, kosmopolitskog načina
života I masovne kulture. Na taj način je olakšano građanima I otežano vlada da kontrolišu
protok informacija, znanja I ideja.
Uzroci sve veče globalizacije su pad komunizma, porast međunarodnih I regionalnih
mehanizama vladavine, međunarodne vladavine I nevladine organizacije. Večina rasprava o
globalizaciji bavi se položajem nacionalne države, ali I pitanjima sudbine nacionalinih kultura
I identiteta. Suverenost je danas podjeljena između nacionalnih, internacionalnih I ponekad
regionalnih vlasti. Izvjesno je to da su horizonti koje nude nacionalne države odavno postali
pretjesni za savremenog čovjeka. Manje se živi u geografski izolovanim zajednicama,
karakterističnim po ograničenim ličnim I društvenim relacijama, više se teži ka otvorenosti I
interakciji. Životi savremenih ljudi su postali pomiješani sa događajima koji se odigravaju I
odlukama koje se donose daleko od njih. Danas je svaki proizvod postao dostupan ili
globalizovan, više ne postoji nedostupnost.
Obrasci međusobne zavisnosti sve više se razvijaju .Dinamika globalizacije u neposrednoj je
vezi sa karakterom I prirodom društvenih promjena. Da bi se uspjeli na pravi način adaptirati

3
na dinamičan savremeni svijet bitno je da ga prvenstveno upoznamo I razumijemo. Odgovor
ne leži u izolaciji I zatvorenosti već u međusobnoj interakciji I saradnji. Uspjeh u tome može
biti odličan podsticaj da se izvrši prilagođavanje I modernizacija. Modernizacija predstavlja
neizbježan proces, ona je važan korak naprijed za cijelo društvo.

POIMANJE GLOBALIZACIJE

Iako je sam termin „globalizacija“ starijeg datuma, uveden je u potrebu 60-tih godina
XX.stoljeća, stvarni početak debata o globalizaciji puni zamah dobija tek od kraja 80-tih i
početka 90-tih godina prošlog stoljeća.
Različiti kritičari za razvrstavanje pristupa globalizaciji i mnogostruka pitanja koja se tom
prilikom otvaraju uzrokovala su tešku dostižnost zadatka.
Sljedeće definicije izražavaju neke od vodećih koncepcija i poimanja globalizacije:
Sama globalizacija, njeno poimanje i karakter polje su strašnih teorijskih i ideoloških sporova
i sukoba rivalskih koncepcija, o čemu su pisali mnogi autori. Jedni u globalizaciji vide
otjelotvorenje željezne povijesne nužnosti, za druge je ona samo jedan veliki mit. Na jednoj
strani su oni koji tvrde da je globalizacija objektivan i spontan planetarni proces, za druge
ona je isključivo projekt dominacije Zapada, preciznije rečeno amerikanizacije svijeta. Za
neke je globalizacija nova i unikatna pojava u ljudskoj povijesti, dok je za druge ona samo
proces koji je dovršen u 20-tom stoljeću širenjem svjetskog kapitalističkog poretka po čitavoj
planeti. Prema jednoj liniji argumentacije globalizacija označava kraj nacionalnih država, dok
drugi tvrde da će, u sve integriranijem svijetu, uloga nacionalnih država biti još važnija.
Kellner smatra da se stvar dodatno komplicira podjelom između modernista i
postmodernista. Dok je za prve globalizacija proces standardizacije i homogenizacije, za
druge globalizacija predstavlja izvor hibridizacije i stvaranja veće složenosti društvenih
odnosa.
Britanski sociolog Giddens je potom, kao dvije rivalske škole u realizaciji globalizacije, naveo
teoriju internacionalnih odnosa i Wallernsteinovu teoriju svjetskog sistema. U savremenim
analizama globalizacije moguće je uočiti i vidne tragove naslijeđa koji daju za pravo onima

4
koji razlikuju neomarksističke, postmodernizacijske i globalizacijske teorije o globalizaciji, ali
i, na tragi Scotta, interpretirati globalizaciju na politički ili dijagnostički način.
Za razliku od prethodnog pristupa utjecajni mislilac Leslie Sklair govori o četiri pristupa
analizi globalizacije. Riječ je o pristupima koji u centar pažnje stavljaju: svjetski sistem,
globalnu kulturu, globalno društvo i globalni kapitalizam.

Urlich Beck razlikuje dva osnovna pristupa, u analizi globalizacije. S jedne strane su autori
koji inzistiraju na postojanju dominantne logike globalizacije, poput Wallernsteina,
Rosenaua, Gilpina, Helda, Robertsona ili Apaduraia, dok s druge strane oni autori koji
sugeriraju i koriste čitav skup uzročnih činitelja o objašnjenju globalizacije.
U tom smislu i sam Beck se proslavio ističući u prvi plan ideju rizika u kontekstu ekološke
dimenzije globalizacije. Robertson je, zatim, jedan od prvih autora koji je naglašavao kulturne
aspekte globalizacije.
Giddens je u početku inzistirao na više dimenzija neophodnih za razumijevanje globalizacije,
da bi s vremenom svoju pažnju ipak fokusirao na jednu dimenziju, konkretno tehnološku.
Postoji i podjela koja je nastala kao plod isticanja različitih ključnih aktera globalizacije, na
tzv. “globalizacijsku odozdo“ (razni antiglobalizacijski pokreti, osobito ljevičarske
provenijencije) i „globalizaciju odozgo“ (gdje se kao pokretači globalizacije navode
transnacionalne organizacije ili snažne nacionalne države poput SAD, ili savezi moćnih država
koji se konstituiraju u embrij tzv.svjetske vlade).
Među autorima koji su dali značajan doprinos širem i kompleksnijem shvatanju globalizacije
nesumnjivo je i David Held, profesor političkih znanosti na prestižnoj London School of
Economics. Ranije je spomenuta njegova definicija, a na ovom mjestu treba dodati da
globalizaciju, po Heldu, karakteriziraju četiri vrste promjena. Prvo, globalizacija obuhvaća
protezanje socijalnih, ekonomskih i političkih aktivnosti preko granica država, regija i
kontinenata. Drugo, ona je obilježena jačanjem tj. rastućom važnošću međusobne
povezanosti i protoka trgovine, roba i kapitala, ali i kulture i samih ljudi. Treće, globalizacija
može biti povezana sa ubrzavanjem globalnih procesa i uzajamnog djelovanja. Četvrto,
rastuće protezanje, jačanje i ubrzanje globalnih inetrakcija može biti povezao sa njihovim sve
značajnijim utjecajem na fluidnost granica između lokalnih i globalnih događaja.

5
Hegelova klasifikacija na hiperglobaliste, skeptike i transformacioniste je svakako
najpoznatija, iako samo jedna od obilja različitih koncepcija, teorijskih struja i škola mišljenja.
O globalizaciji se, po hiperglobalistima, najčešće može govoriti kao o potpuno novoj eri koju
karakterizira globalni kapitalizam, globalno upravljanje i globalno građansko društvo. Ono što

razlikuje sadašnje doba od proteklih vremena je egzistencija jedne globalne ekonomije koja
transcendira i ujedinjuje najveće ekonomske regije u svijetu.
Danas svjetski, financijski i korporativni kapital, više nego države, ostaruje odlučujući utjecaj
na organizaciju, mjesto i distribuciju ekonomske moći i dobara.
Hiperglobalisti, po Heldovoj interpretaciji, priznaju da globalizacija dovodi do sve veće
polarizacije u društvu između gubitnika i dobitnika novog ekonomskog poretka. Prema
ambicioznom neoliberalnom pogledu, ovo ne znači da jedni moraju izgubiti mnogo ili sve da
bi drugi dobili isto toliko. Neoliberalna ideja o demontiranju socijalne države i drastičnom
sužavanju ekonomske pomoći neizbježno vodi ka malignim socijalnim posljedicama.
U ekonomiji bez državnih granica, nacionalne vlade su svedene jedva na nešto više do
transmisiju globalnog kapitala, ili su naprosto posredne institucije između sve močnijih
lokalnih, regionalnih i globalnih organizama upravljanja.
Hiperglobalisti, globalizaciju smatraju krajem nacionalne države, ona je gotovo potpuno
ispraznila njenu autonomiju i suverenitet.
Postojeće multilateralne institucije koje dominiraju svjetskom ekonomijom, posebno G8,
MMF, Svjetska banka i Svjetska trgovinska organizacija, najčešće funkcioniraju tako da
pothranjuju nastajaću „civilizaciju globalnog tržišta“.
Izvjesno je da što više institucija regionalnog i globalnog upravljanja budu igrale veću i
značajnu ulogu, suverenitet i autonomija samih država bit će manji i beznačajniji.
Prema mnogim teoretičarima i Fukuyamina slika svijeta, odnosno njegova optimistička
najava kraja povijesti, treba biti shvaćena kao hiperglobalistička teza.
Informatičko - medijska revolucija i njeni kulturni proizvodi prelaze geografske granice I
svojim kulturnim zračenjem preoblikuju lokalni kulturni prostor. Slike koje neprestano
smjenjuju na malim ekranima (filmovi, TV serije, zabavne emisije, pop ikone, tzv.celebrity, pa

6
i obične vijesti) formiraju kulturu bogatu globalnim informacijama. Uporedo sa planetarnom
masovnom kulturom, formira se i kozmopolitska kultura, duh otvorenosti prema svijetu.
S druge strane, skeptici, na tragu podataka o protoku roba, usluga, kapitala i ljudi u
posljednjih stotinjak godina, stoje na stanovništvu da sadašnji nivo ekonomske
međuzavisnosti u svijetu u povijesnom smislu ne predstavlja nikakav presedan. Po njima se

može manje govoriti o globalizaciji. Skeptici se prilikom obrazlaganja teze da je globalizacija

mit, oslanjaju na ekonomističku koncepciju globalizacije. Samouvjereno zaključuju da su
dosezi savremene „globalizacije“ u potpunosti prenaglašeni. Zato smatraju da su
hiperglobalističke teze u osnovi pogrešne i politički naivne.
Ako se bilo kakav zaključak može izvući iz trenutne socio - političke situacije onda je to, po
skepticima, činjenica da je ekonomska djelatnost podvrgnuta svojevrsnoj „regionalizaciji“ jer
se svjetska ekonomija dominantno odvija između tri velika finansijska i trgovačka bloka:
Europe, Azijsko-pacifičke regije i Sjeverne Amerike.
Oni čak ukazuju na rastuću važnost nacionalnih vlada u regulaciji i aktivnoj promociji
prekograničnih ekonomskih djelatnosti. Vlade ne samo da nisu pasivne žrtve
internacionalizacije, već su one same njeni vodeći kreatori.
Gilpin, npr. razmatra internacionalizaciju kao nusprodukt amerikaniziranog multilateralnog
ekonomskog poretka koji, kao posljedica Drugog svjetskog rata, daje zamašnjak liberalizaciji
nacionalnih ekonomija. Callinicos objašnjava trenutnu intenzifikaciju svjetske trgovine i
širenje stranih investicija, kao novu fazu Zapadnog imperijalizma u koji su nacionalne vlade u
direktnoj vezi sa monopolskim kapitalom duboko involvirane. Allen i Thompson, recimo,
razbijaju „mit“ o „globalnim korporacijama“, naglašavajući činjenicu da strane investicije
cirkuliraju i razmjenjuju se uglavnom između najrazvijenijih kapitalističkih država i da većina
multinacionalnih kompanija ostaju primarna tvorevina vlastitih država ili regija.
Skeptici stoje na poziciji duboko ukorjenjenih oblika nejednakosti i snažne hijerarhije u
svjetskoj ekonomiji.
Huntington je ukazivao da je novo doba donijelo ogromne strahote, od žestokih
međudržavnih i građanskih ratova širom planete, preko jačanja terorizma i različitih oblika
organiziranog kriminala, donoseći porast trenda opće nesigurnosti življenja.

7
Thomas Fridman je napravio benigniju razliku između Lexusa i masline. Lexus je automobil iz
poznate japanske tvornice Toyota, koja simbolizira modernizaciju, bogatstvo, luksuz i
potrošački mentalitet Zapada, dok drvo masline predstavlja korijene, tradiciju i stabilnu
zajednicu.

Produbljivanje globalne nejednakosti, stvarna politika međunarodnih odnosa i „sukob

civilizacija“, razotkrivaju varljivu prirodu „globalnog upravljanja“ u tolikoj mjeri da
rukovođenje svjetskim poretkom ostaje, kao što je i bilo u posljednjih stotinjak godina,
dominantno u rukama Zapadnih država.
Pojmovi kulturne homogenizacije i globalne kulture su također unaprijeđeni i zakamuflirani
mitovi koji lako padaju pred snažnim skeptičkim argumentima. U stvarnosti se lako može
detektirati poriv ka kulturnoj hegemoniji Zapada, ka stvaranju monokulture, potpunoj
uniformnosti i standardizaciji životnih stilova, razaranju svih drugih verzija i načina na koji
život može da se živi.
Slijedeći skeptike treba reči da kao što je u političkoj sferi duboko netačna i
kontraproduktivna teza hiperglobalista o smrti nacionalne države i suvereniteta, jednako je
neistinita i štetna njihova predikcija o smrti nacionalnih, lokalnih kultura.
Transformacionisti smatraju da se nacionalne ekonomije preobražavaju procesom
ekonomske globalizacije u tolikoj mjeri da nacionalni ekonomski prostor naprosto ne
koincidira više sa nacionalnim i državnim granicama. Savremena globalizacija po mišljenju
transformacionista, rekonstruira ili „re-dizajnira“, moć, funkcije, i autoritet nacionalnih vlada.
Iako ne dovode u pitanje pravo država na efektivnu kontrolu onoga što se zbiva na njenom
teritoriju, transformacionisti smatraju da rame uz rame sa uobičajenim poimanjem
suvereniteta i integriteta može, do određene mjere, korespondirati i nadležnost
međunarodnih institucija kao i obveze koje proizilaze iz normi međunarodnog prava. U
Europskoj Uniji npr., postoji koegzistencija i paralelno funkcioniranje nacionalnih vlada
regionalnih i lokalnih skupština kao i odluka i normi koje se donose u središtu ove
organizacije. U ovakvim izmjenjenim okolnostima pojam nacionalne države kao samostalne,
autonomne i potpuno nezavisne jedinice predstavlja sve više eho prošlih vremena, a sve
manje sliku stvarnog stanja stvari u nekoj modernoj državi. Tvrdeći da globalizacija

8
transformira ili rekonstruira moć i autoritet nacionalnih vlada, transformacionisti odbacuju
hiperglobalističku tezu o prestanku suvereniteta nacionalnih država ali i skeptički stav o
odsustvu bilo kakvih značajnih promjena u posljednjim desetljećima. Stav transformacionista
je da je globalizacija povezana ne samo sa novim modusima suvereniteta nego i sa

nastankom močnih i snažnih ne-teritorijalnih formi ekonomskog i političkog organiziranja na

globalnom nivou kao što su multinacionalne korporacije, transnacionalni društveni pokreti,
inetrnacionalne regulatorne jedinice i sl. Svijet ne može više biti razmatran isključivo kao
državocentričan ili kao onaj u kome države dominiraju, jer se danas autoritet difuzno
rasprostire između javnih i privatnih agencija na lokalnom, nacionalnom i globalnom nivou.
Adaptacija lokalnih društava novom redu stvari postaje nalog XXI st. koji se teško može
ignorisati. No adaptacija nije imperativ samo zbog snažnih pritisaka izvana ona predstavlja i
imanentnu potrebu svakog društva. Neophodnost demokratizacije globalnog poretka -
transnacionalnih i nadnacionalnih institucija, formi vladavine - druga je strana istog izazova:
stvaranja pristojnog “svjetskog društva”. Niz je grupa i socijalnih pokreta, kulturnih,
znanstvenih, filozofskih i političkih elita. Na političkoj areni nastaju projekti kozmopolitske
demokratije-od lokalne participacije građana, preko učešća u odlučivanju na regionalnom
nivou, do reforme OUN-a i donošenja demokratskog svjetskog zakonodavstva. Odgovarajući
interdisciplinarni pristup, kao i svijest o odgovornosti, trebao bi rezultirati delikatnijim i
odgovornijim odnosom samih filozofa prema mogućnostima vlastite discipline i značaju
njenih učinaka. Rasplet spora oko dominantnog oblika globalizacije, konačno u temeljenom i
doslovnom smislu će odlučiti na koji će način živjeti milijarde običnih ljudi na svijetu.

9
 TEORIJSKI ASPEKTI GLOBALIZACIJE

Debate o globalizaciji

Globalizacija je univerzalan proces ili set procesa koji generiraju međupovezanost i

međuzavisnost između država i društava povezujući ih u jedan moderan svjetski sistem, što
podrazumjeva čitav spektar ekonomske, ekološke i društvene međuzavisnosti. Ovi procesi su
omogućeni i olakšani novim sistemima komunikacije i transporta, a takođe očigledan je i
porast uloga ne-vladinih aktera, multinacionalnih korporacija, nevladinih organizacija,
religijskih i terorističkih grupa. Ovaj pojam i njegovo značenje veoma je složeno, te se s toga
postavlja pitanje koliko je pojam sveobuhvatan, upravo zbog svoje višedimenzionalnosti.
Globalizacija je dominantan pojam i proces danas, koji ima duboko korjenje u prošlosti, sa
izgledima da obilježi i stoljeće ispred nas. Entoni Gidens kaže: „termin globalizacija je došao
niotkud da bude svugdje“. (Orlović,(n.n.):2). Možemo reći da je riječ o procesima koji imaju
svoje korjene u prošlosti, a sam pojam je relativno nov i figuriran od šezdesetih godina 20 st.,
a naročito od dvadesetih nakon kolapsa komunizma i Sovjetskog Saveza. Smatra se da je
pojam jako oblikovan pod uticajem ideje Maršala Makluana o „ globalnom selu , koji je prvi
put obrazložio u svojoj knjizi „ Istraživanje komunikacije“. Globalizacija je izmjenila predmet
proučavanja u društvenim naukama. Lesli Skler smatra kako danas, svaka, manje ili više
specijalizirana oblast u društvenim naukama ima svoju „globalizacijsku“ perspektivu. Alen
Skot se poziva na stav Zigmunda Baumana, po kojem se mora napustiti pojam pomoću kojeg
sociologija definiše sebe i svoje granice - pojam društva. On takođe smatra da više nije
moguća ni Veberova definicija države, jer su mnogi njeni atributi dovedeni u pitanje. Po
Rolandu Robertsonu, ...„tekuća rasprava o globalizaciji predstavlja proširenje i refokusiranje

10
socioloških istraživanja, što omogućava sociologiji i društvenoj teoriji da transcendiraju
granice koje je sociologija dosegla kao zrela disciplina u svom klasičnom razdoblju“...
(Orlović,(n.n.):2).
Intelektualna rasprava o globalizaciji razapeta je između priče o modernizmu i
postmodernizmu. Kako ističe Endrju Hejvud, ...„ prema postmodernističkim teoretičarima
naš način razumjevanja i tumačenja svijeta se promjenio ili traži promjenu“... (Orlović,
(n.n.):3). Modernistčku misao, prema njemu, karakteriše utemeljnost, vjerovanje da je
moguće saopštiti objektivnu istinu i univerzalne vrijednosti povezane sa vjerom u napredak,
dok je postmodernizam suprotnost tome. Centralnu temu posmodernizma sumirao je Žan
Fransoa Liotar kao nepovjerenje prema meta-narativima. U interpretaciji Vukašina Pavlovića
postmodernističke teorije gledaju na globalizaciju kao na diskontinuitet u odnosu na
modernost, tj. po njima postoji jasan postmodernistički obrt koji je prije svega kulturološki i
konceptualan. Značajan krug mislioca koji razmatraju proces globalizacije svoje teorijske
pozicije određuju kao stanovništvo „druge moderne“ (Urlih Bek), „kasna moderna“ (Entoni
Gidens) i „nadmoderna“ ( Bodijer). Urlih Bek pravi razliku između globalizacije, globalnosti i
globalizma. Globalizam je jedno ideološko stanovište koje svodi globalizaciju na ekonomsku
dimenziju. Globalnost znači realno i aktuelno stanje uspostavljenog svjetskog društva.
Globalizacija označava proces kojima se umanjuje uloga nacionalnih država od strane mreže
transnacionalnih aktera.
Arjun Apanduraj razlikuje pet globalnih sfera i to: etno-sfera, tehno-sfera, finaso-sfera,
media-sfera i ideo-sfera.
Uzroci sve vece globalizacije prema Gidensu su prvo pad komunizma, drugo porast
međunarodnih i regionalnih mehanizama vladavide (UN, EU) i treće međunarodne vladine i
nevladine organizacije. Većina rasprava o globalizaciji, bez obzira sa koje strane dolazila, bavi
se položajem nacionalne države , ali takođe i pitanjima sudbine nacionalnih kultura i
identiteta.

Svijet međupovezanosti i međuzavisnosti

11
 Međupovezanost i međuzavisnost pristupna je na različitim nivoima i u različitim
oblastima i tokovima. Ove linije se mogu pratiti između Sjevara i Juga, razvijenih i
nerazvijenih, nacionalnih država i transnacionalnih korporacija na jednoj strani i nacionalnih
država i međunarodnih vladinih i nevladinih organizacija sa druge strane. Nerazvijenim su
potrebni krediti, a razvijenim jeftina radna snaga.
Socijalna i politička dimenzija ogleda se u novim formama vladavine i autoriteta, tzv.
„deteritorijalizacija“ ili „rekonfiguracija društvenog prostora“, odnosno „svijet bez granica“
(„borderless world“- Kenići Ome“). Društvena odgovornost država ne prestaje pred
nacionalnim granicama već se pruža i preko njih. Na jednoj strani građani mogu da pokrenu
spor protiv sopstvene vlade kada krši njihova prava (Evropska unija), a na drugoj
međunarodni sudovi izvode na optuženičku klupu šefove država (slučaj Milošević). Nekada
su međunarodne organizacije bile kreirane od države, ali one danas kreiraju države. Države
manje donose pravila, a više ih poštuju. One sprovode odluke međunarodnih organizacija.
Imamo dva načina: Prvi je Gidensov stav, po kojem, ...„građani uviđaju da političari imaju
ograničenu moć pri rješavanju problema i kao rezultat toga gube vjeru u postojeći sistem
vladavine“... (Orlović,(n.n.):6). Drugi je stav Miroslava Pečujlića, po kome ...„vlade više ne
osjećaju odgovornost prema građanima već isključivo prema nadnacionalnim
organizacijama.“...(Orlović,(n.n.):6). Autoritet države se pretvara u nove forme društvenih
organizacija, kao nadnacionalna tvorevina. Izvjesno je da su horizont i okvir koji nude
nacionalne države odavno postali pretjesni za savremenog čovjeka. U tom smislu loše su
obje krajnosti – biti ukorijenjen i biti iskorijenjen.

Ekonomska dimenzija

Ekonomsko tržište je jedan od glavnih pokretača koji intenziviraju globalizaciju, ipak

ona nije samo ekonomski fenomen. Tretiranje i shvatanje globalizacije primarno kao
ekonomski fenomen Entoni Gidens naziva fundamentalnom greškom.Globalizacija se odnosi
na skup promjena a ne na jednodimenzijalnu promjenu. Ekonomsko čitanje globalizacije
razmatra porast međudržavnih transakcija i protoka kapitala, roba i usluga. U ekonomskom
smislu očita je nova vrsta deteritorijalizacije tržišta. Prema Kejtu Nešu ...„ekonomska
globalizacija se široko shvata kao redukcija ekonomske politike nacionalnih država“...

12
(Orlović,(n.n.):7). Porast moći finansiskog tržišta primoravaju vlade da prilagode pro-tržišne
politike i da povećaju svoja zaduživanja. Kod zaduživanja važno je naglasiti neodgovornost
nacionalnih elita, jer mandati prolaze a dugovi ostaju ili se još uvećavaju. Nacionalne države
su primorane da smanje javnu potrošnju i državni upliv u ekonomiju,
nastojeći privući strane investicije, pa su politike vlada značajno redukovane. Globalizovana
ekonomija zasnovana je na novim odnosima proizvodnje, trgovine, potrošnje i finansija.
Uloga i moć transnacionalnih korporacija enormno je porasla. Transnacionalne korporacije
su spremne da relociraju proizvodnju i investicije u bilo kojem dijelu svijeta i da omoguće
ulazak takozvane “globalne robe”. Danas je svaki proizvod postao dostupan ili globalizovan,
više ne postoji nedostupnost. Kako naglašava Urlih Bek, transnacionalne kompanije su u
mogućnosti da izvoze poslove u one dijelove svijeta gdje je cijena radne snage najniža, a
obaveze za radno mjesto najmanje. Po njemu, najveći moćnici mogu živjeti tamo gdje je
najljepše za život, a plaćati porez gdje je to najjeftinije. Ovo postaje novi imperativ za
nacionalne države. Moraju da privuku kapital, ljude da bi opstale na svjetskom tržištu, te
postaju “zapetljane u protivurječnosti” ako se izoluju. Po Beku, …“borci za ekonomski razvoj
kojima se političari tako ulaguju razaraju autoritet države tražeći njene usluge, a pri tom joj
uskraćuju poreske prihode.” (Orlović,(n.n.):8). Pa superbogataši postaju virtuelni poreski
obveznici. Sa druge strane, Entoni Gidens podsjeća da postoje neka ključna područja u
kojima se moć korporacija ne može mjeriti sa moći država – pri čemu su ovdje posebno važni
teritorijalnost i kontrola nad sredstvima prinude. Ako je nekad suverenost bila povezana sa
zamjenom “mekih” sa “tvrdim” granicama, danas je to obrnuto. Ni UN nema teritorijalnu
određenost i značajan pristup sredstvima prinude.
Alen Skot smatra da nastavak ekonomske globalizacije najvjerovatnije neće biti neograničen
u pravcu sve većeg uticaja geopolitičkih ogranizacija većih od države, ali manjih od planete
(EU). Njihova dalja evolucija povlači mješavinu deregulacije i ponovne regulacije. On “logici
kapitala” – koja se trudi da izbjegava političku regulaciju, suprostavlja “logiku politike” - bori
se da ekonomska aktivnost ostane pod njenom kontrolom. Ravnoteža je narušena u korist
ekonomije. Ako se prihvati da je pobjeda politike nad ekonomijom vodila onoj vrsti
ekonomske neefikasnosti koje su se pokazale u socijalizmu, pobjeda ekonomije nad
društvenim i političkim, koja se dogodila jednom za svagda, kako je zamišlja neoliberalizam,
može da se postigne samo uz veliku socijalnu cijenu. Na taj način autor iznosi “umjerene

13
zaključke”. Te se na ovaj način uvodi u raspravu ideološka dimenzija debata o globalizaciji,
uključujući I viđenje globalizacije kao ideologije vladavine svjetskog tržišta.

Ideološka dimenzija

Endrju Hejvud smatra da je globalizacija ostavila značajne posljedice na brojne ideološke

tradicije ali i na samu ideologiju kao takvu. Rasprave o globalizaciji su ideološki obojene i ona
sama nije ideološki neutralna. Novi talas globalizacije dovodi se u vezu sa krajem hladnog
rata i kolapsom komunizma. Hladni rat je bio obilježen ideološkom bitkom između
kapitalizma i komunizma. Danijel Bel je još 1960. godine objavio  ˝Kraj ideologije˝., po njemu
je ekonomija trijumfovala nad politikom. Frensis Fukujama u svojoj knjizi “Kraj historije” nije
tvrdio da su političke ideje postale irelevantne, već da je poseban set zapadnog liberalizma
trijumfovao nad ostalim rivalima.
Globalizacija kao da ide i u pravcu slabljenja i u pravcu jačanja nacionalističkih osjećanja.
Nacionalizam nastaje i kao reakcija na globalizaciju. Izvjesno je da globalizacija prisiljava ljude
da žive otvorenije i interaktivnije.
Teško je odrediti globalizaciju kao ideološki neutralnu. Šta god da predstavlja u ideološkom
smislu - postmodernizam, kraj historije, kraj ideologije - ono što je svim ovim napadima i
kvalifikacijama zajedničko jeste to da su i oni ideološki. Svaki od tih različitih pristupa
predstavlja u suštini jedan pokušaj da se partikularan set političkih ideja i vrijednosti pokaže
superiornijim u odnosu na rivalske i da to predstavi kao bezuslovan trijumf.

Međupovezanost i međuzavisnost

Frensis Fukujama s pravom ističe:˝ono što zaista ujedinjuje svijet danas je tehnologija i
ekonomija.˝ (Orlović,(n.n.):10). Po Endriju Hejvudu jedan od ključnih aspekata globalizacije
je porast nadteritorijalnih odnosa među ljudima: fizička udaljenost postaje manje značajan
kompleks mreže međuzavisnosti, koja posvečuje malu pažnju tradicionalnim granicama.
Manje se živi u geografski izolovanim zajednicama karakterističnim po ograničenim ličnim i

14
društvenim relacijama. Naši životi su postali pomješani sa događajima koji se odigravaju i
odlukama koje se donose daleko od nas. Mi smo postali stanovnici globalnog svijeta. Obrasci
međusobne zavisnosti sve više se razvijaju.
Globalno civilno društvo obiluje samoorganiziranim, posredujućim grupama i organizacijama,
koje su relativno nezavisne kako od javnih vlasti, tako i od privatnih ekonomskih aktera. One
su u mogućnosti da preuzimaju samostalne akcije u skladu sa svojim interesima i
vrijednostima i da djeluju prolazeći državne organizacije. U tom pogledu veliku ulogu igraju
nevladine organizacije, društveni pokreti.
Globalna mreža (World Wide Web) podsjeća na umreženo globalno civilno društvo. Internet
je olakšao građanima i otežao vladama da kontrolišu protok informacija, vrijednosti, znanja i
ideja. Na taj način se bitno mijenja pozicija nacionalnih država.
Urlih Bek će to drugačije reči. Po njemu globalizacija ne znači svijetsku, već da budemo
precizniji, svijetsko društvo bez svijetske države i bez vlade. Suvremenost se danas može
razumjeti manje kao teritorijalno definisana granica, a više kao političko pogađanje oko
resursa u okviru kompleksne transnacionalne mreže.
Realnost i neminovnost, a po nekima i sudbinska dimenzija globalizacije, ogleda se u činjenici
i historijskom iskustvu po kojem nikada nerazvijeni nisu bili primjer razvijenima, niti su slabij
diktirali jačima, već obrnuto.
Globalna ekološka degradacija dobila je razne manifestacione oblike i poprimila dramatične
konsekvence. Riječ je o globalnom zagrijavanju i klimatskim promjenama, gubitku
biodiverziteta, prekomjernoj zagađenosti, ratovima, porastu populacije, genetski
modifikovanim organizmima i sl. Sve to rađa nove oblike rizika (ekološki rizik, oružje za
masovno uništenje, elektronski virus, neizlječive bolesti). Ekologija i ekonomija, ikao imaju
isto etimološko porijeklo i regulišu taj ˝sustanarski˝ odnos zajedničkog života, danas su u sve
većem sukobu. Čovjek kultivišući prirodu, prvo mora kultivisati svoje nagone, požude, želje i
potrebe, i stvarne i izmišljene.

Kulturna i tehnološka dimenzija

Ni polje kulture nije ostalo bez različitih shvatanja o uzrocima i posljedicama globalizacije.
Naše je polazište da modernim društvima vlada kulturni pluralizam, lični i kolektivni identiteti

15
su hibridni i promjenjivi a vrlo često i mješoviti. Ako se prihvati postojanje mnoštva kultura,
njihova različitost i legitimnost različitih izraza ljudskog duha, postavlja se pitanje njihovih
dodira, susreta, sukoba, međuuticaja, potiskivanja i ujednačavanja. U tom pogledu obostrani
su međuuticaji i razmjena na skali lokalnog i globalnog. Ako kulturna politika teži da proširi
vladajuće vrijednosti Zapadne civilizacije, u kulturnom smislu to dijeluje opravdano. Globalna
kultura putem masovnih medija, vrši homogenizaciju i standardizaciju vrijednosti, pa i
masifikaciju publike. Iz takve perspektive postoji opasnost poništavanja „malih“ kultura i
nacionalnih identiteta. Ovaj proces najviše dolazi do izražaja preko masovnih elektronskih
medija i preko modela konzumerizma kao životnog stila.
Elektronski mediji, a prije svega televizija, omogućavaju gledanje i praćenje događaja širom
svijeta i bar posredno učestvovanje u njima. Gidens podsjeća da je televizija kao medij
odigrala značajnu ulogu u revolucijama u Istočnoj Evropi 1989. godine.
Globalni mediji su pomagali širenju konzumerizma, kosmopolitskog životnog stila i masovne
kulture. Oni ulaze u sferu ljudske privatnosti. Individualne su pimorane da čine izbore
saglasno svojim potrošačkim navikama.
Riječ je kako ističe Lesli Skler o …„povećanju potrošačkih očekivanja i aspiracija nezavisno od
ukupne moći”…(Orlović,(n.n.):13). Kroz konzumerizam se ogleda elektronska, kulturna i
medijska strana globalizacije. U kulturnom smislu, prodaje se životni stil. Konzumerizam je
istovremeno i način života. „Berndomnija“ i „Logomanija“ su esencija konzumerizma,
odnosno potrošačkog društva.
Mario Vargas Ljosa smatra da globalizacija ne guši lokalne kulture već ih samo oslobađa od
ideoloških stega nacionalizma. On u svom eseju “Kultura slobode”, veoma slikovito ilustruje
strahove i vrijednosti koje globalizacija donosi na polju kulture. Strah od gubitka identiteta,
tradicije, običaja i motiva po njemu je samo „košmar ili negativna utopija“. Ovome nije
odolila ni razvijena zemlja sa visokom kulturom kao što je Francuska. Ljosa vidi modernizaciju
kao neizbježan proces, ona je važan korak naprijed za cjelokupno društvo.
Nema sumnje da je engleski jezik sa globalizacijom postao generalni jezik našeg vremena,
kao što je latinski bio u srednjem vijeku. Takođe španski jezik je danas dinamičan jezik, koji se
brzo razvija i čak osvaja nove teritorije na svih pet kontinenata. U SAD živi 25-30 miliona
onih koji govore španski, što objašnjava zašto su dvojica predsjedničkih kandidata, guverner
Teksasa, Džordž Buš i potpredsjednik Al Gor svoje kampanje osim na engleskom vodili i na
španskom jeziku.

16
Ljosa zaključuje: …“Zašto se najbolja odbrana naših kultura i jezika sastoji u tome da ih
promovišemo žustro svud po novom svijetu, a ne da odbrambeno zgurimo da bismo odolili u
naivnom vjerovanju da postoji neka vakcina zvane engleski jezik“…(Orlović,(n.n.):14).
Po njemu kulture mogu živiti slobodno, a ne da ih šire niti izoluju. U kontaktu prožimanju i
tumačenju sa drugim kulturama one se renoviraju, podmlađuju i prilagođavaju neprestanom
toku života.
Od kada je 1989. godine Tim Berne Li (Tim Berners Lee) pronašao www na bazi kompjutera i
telefonskog kabla, nastao potpuno nov medij koji se nezaustavljivo širi. Preko interneta se
može slušati radio, gledati tv, pretraživati po raznim bazama podataka. Veoma bitna je brzina
prijema i slanja informacija. Danas se preko interneta vrši gotovo besplatan transport i
transfer ogromne količine informacija. U momentu se može slati i primati elektronska pošta
(e-mail) kilometrima daleko. Omogučen je elektronski transfer novca. Razvoj javne računske
mreže i interneta omogućio je i olakšao elektrnsko poslovanje, trgovinu robama, uslugama,
informacijama, plačanje radnicima, slanje i primanje elektronske pošte, obrazovanje na
daljinu, a za sve to je ponekad poterban samo PIN ( Personal Identification Number)-lični
identifikacioni broj, korisničko ime (user name) ili lozinka (pasword).

Antiglobalisti

Globalizacija je proizvela i svoje neprijatelje i svoju opoziciju. U zemljama u razvoju, naročito

sa porastom islamskog fundamentalizma, globalizacija se shvata kao forma zapadnog,
američkog imperijalizma. U razvijenom svijetu antiglobalistički pokret vođen je različitim
idejama socijalizma, anarhizma i ekologizma.Ovi savremeni pokreti imaju više uspjeha u
mobilizaciji političke podrške izgrađene na “anti-protivnom” stavu, nego u oblikovanju
koherentnog programa radi prevazilaženja određenih pitanja.Pokret je sastavljen pod
uticajem različitih ideja i disparitetnih grupa.
Jedna od značajnih ličnosti čije ime i djelo obilježavaju ovaj pokret je nesumnjivo Naomi
Klajn, pisac bestselera “No logo”.Knjiga je više kritika tiranije robnih marki i forma otpora
globalizaciji i dominaciji korporacija.

17
Ni ostvarenje antiglobalističkih zahtjeva nije moguće bez globalizacije, odnosno, i
antiglobalistički pokret postaje globalan.
Izvjesno je da se u savremenom svijetu događaju radikalne promjene. Kako ističe Vukašin
Pavlović, …“moderna društva su osuđena na promjene”…(Orlović,(n.n.):16). Uvijek će biti
ljudi osjetljivih na kontinuitet, ali i onih osjetljivih na promjenu. Po Gidensu …“ uticaj tradicije
i običaja na naše živote sve više opada”… Dinamika globalizacije u neposrednoj je vezi sa
karakterom i prirodom društvenih promjena.

REALPOLITIKA

Žargon javne retorike tretira je u bipolarnim relacijama kakve su npr. realpolitika-

idealpolitika ili realpolitika-moralpolitika. U tim korelacijama posmatramo negativni princip
realpolitike:u politici nema prijatelja-postoje samo interesi. Pri tome i logika disjunkcije izbor
je skučen onim ili-ili:ili močvarno blato realpolitike, ili podzemna geologija realpolitike. U
relacijama naspram normativno poželjnih slika i pojmova idealpolitike, odnosno idealizma ili
eticizma politike. Pod eticizmom politike podrazumjevamo diskruzivnu poziciju, koja svijet
politike posmatra kao epifenomen fundamentalnije stvarnosti. Realpolitika jeste politika
troposfere. Označavamo je troposfernom politikom budući da je, kao i prirodna troposfera,
najbliža gruboj zbilji zemaljskog života. Uvodimo i sintagmu geologija realpolitike koja ima
svoje podzemne slojeve-sedimente, npr., parapolitike, kriptopolitike, egopolite. Zbog toga
dijelom jeste na tlu stvarne, krvave i nesretne zemlje ali je i na političkom nebu ideala,
slobode, pravde, humanizma i sl. Upravo ova podvostručenost i determinira bit realpolitike.
Opći uvod kaže: termin, u dominirajući smislu, ima izrazito negativni smisao. U tom smislu
konfrontira se prosvjetiteljstvo i šmitovsko pojimanje politike. Ono pod politikom
podrazumjeva djelatnost utemeljenu na razumu. Ona je, zapravo, živa stvarnost borbe,
pobjede, poraza i sl. U javnom govoru medija i politike, realpolitika, se opisuje kao klasična,
stara, zastarjela, moderna, dominantna, čvrsta itd. U javnoj retorici se govori o
realpolitičnom kontekstu i realpolitičkoj sceni, realpolitičkom rječniku i jeziku realpolitike,
dok se kod realpolitičke linije uočava postojanje snažne realpolitike kao i političko ignorisanje

18
analize realpolitike. U jednoj kritičkoj analizi, realpolitika realkapitalizma djelo je i izraz
političke hipokrizije. Vanjska politika ove ili one posebno moćne zemlje slijedi politički
realizam ili logiku klasićne realpolitike. Prodorom realpolitike u jezik i mišljenje klerika
tumače se unutarcrkvena kretanja. Kada govorimo o politologiji, politički realizam i
realpolitika su predmet i znanstvenih elaboracija, a prije svega politologije međunarodnih
odnosa. U njoj se javlja pod nazivima politički realizam ili realizam u politici. Prema tome
politički realizam se smatra najstarijom teorijom međunarodne politike. Kao teorija i
doktrina politike smatra se da se moralne norme ne primjenjuju na ponašanje države.
Politika realpolitike formulirana je u diskursu razumjevanja veza i odnosa između morala i
državne politike. Bit će proširena tek nakon II svjetskog rata. Ključne komponente

realpolitičkog rezona su tu:vanjska politika kao državna realpolitika mora biti ispražnjena do
svega što pripada sentimentalnom moralitetu i socijalnim emocijama solidarnosti. Kasnije,
politički realizam dostiže svoje zaokruženo konceptualno uobličenje. U historijskom
kontekstu radikalni kritičari političkog idealizma vođeni su mislima da međunarodni odnosi
moraju biti normirani na načelima univerzalnog morala, internacionalističke saradnje i
prirodnog sklada-doktrinari realpolitike preferiraju uvid da se međunarodna politika zasniva
na politici moći koja podrazumjeva posjedovanje vojne perfekcije ili vojne sile. Umjesto
idealističke, pa i naivne, vjere u međunarodne zakone i kolektivnu bezbjednost treba biti
realan: ambijent u kojemu se vodi međunarodna politika jeste prirodno, a ne civilizirano
stanje i stanja anarhija, a ne harmonije. Međutim u percepcijama realista, bezvlašće i
odsustvo sklada u međunarodnim odnosima ne implicira kao nešto predestinirano, kao
povjesno nužno-vječito vođenje ratova. Tokom 80-tih godina XX stoljeća takva doktrina
političkog realizma doživljava unutrašnje promjene i to označavamo novim ili strukturalnim
realizmom. Neorealisti i dalje priznaju vrhunski značaj moći ali teže da objasne događaje u
odnosu na strukturu međunarodnog sistema. Istovremeno, u kontekstu rasprava o
globalizaciji, neorealisti, respektirajući i dalje stvarnost država, uviđaju znaćaj
transnacionalnih političkih i ekonomskih organizacija u međunarodnim odnosima, i
konzekventno, u ogranićavanju državne suvrenosti ili tradicionalistički poimljenje autonomije
država. Zbog toga je i nužan novi kategorijalni aparat i neophodne su nove teorije da bi se

19
razumio i objasnio planetarni proces globalizacije. Jedna od glavnih značajki neorealizma,
jest da je sila u međunarodnim odnosima promjenjljiva. Kod pojmovnog određenja
sublimirano rečeno, realpolitika je politika koja sljedi događaje i stvarni odnos snaga na
političkom terenu ne osvrčući se na ovaj ili onaj proklamirani ili važeći normativni bilo pravni
ili moralni, poredak vrijednosti. Prepoznatljiva je žrtva realpolitičkog rezona: u realpolitici kao
manipulaciji ona se ignorira i zamjenjuje se onim utilitarnim i pragmatičnim. Sebični interesi
realpolitike ignoriraju pravo, ne postoji pravda, nego figuriraju i rade samo strategijski
interesi. Politika kao realpolitika jeste suštinsko podvostručenje: promoviraju se, na jednoj
strani, univerzalni principi, sloboda , pravda, humanizam, ljudska prava i sl; a na drugoj strani
dominiraju utilitarne interesne kalkulacije:drugo baca pod noge pragme ono

prvo. U kritičkom disursu pokazuje se još jedna negativna predikcija realpolitike: to je,
bezalternativna politika. U bitne elemente pojmovnog određenja realpolitike svrstavamo to
da ona postane bogata i jaka u odnosu na sve ono što može da je uništi. Apologete
realpolitike gorljivo brane i favoriziraju pozitivnim psihopolitičim i moralni lik realpolitičara. U
krug se uvrštavaju i oni koji imaju perfektan osjećaj ili sluh za realizam i čije se nepresušno
nadahnuće nalazi u realpolitici. Kada govorimo o politici kompromisa to je jedna od ključnih
metoda njene samorealizacije. S tom medodom-politikom, smatra se u dominirajućim
autoapologetskim predstavama, realpolitika je uspješnija i stvarnosno efikasnija od bilo koje
idealpolitike. Ona može biti i iznuđena. Dolazi do punog izražaja vrjednosti realpolitičkih
osmišljene metode-politike kompromisa. U njoj valja primjetiti, sposobniji dominiraju i to
tako, tvrde dokrinari realpolitike, treba da bude: realpolitika i jest borba u kojoj trijumfiraju
sposobniji i uspješniji. I politološki kritičari sakralzirajučih percepcija opažanja politike-etike i
kulture kompromisadošli su do istovjetnih uvida. Politika kompromisa je, preferencija ili
atribucija jačih. Ona se i u demokratskim zemljama tumači kao metoda i forma podčinjavanja
slabih. Ta prisila, u takvim kontekstima, one slabije primorava. Uz navodni, antivoluntarizam i
političku metodu kompromisa realpolitika nosi u sebi još jednu pozitivnu vrijednost: ona
sadrži u sebi i političku kulturu provjeravanja, obaziranja, te osluškivanja drugog. U stvarnom
životu realpolitici se pripisuju negativne atribucije te je i zbog toga tretiramo kao jedan od
likova pervertiranja savremene politike. Apostofirajmo:realbiopolitiku, parapolitiku,

20
kriptopolitiku i egopolitiku tretiramo kao reprezentativnim likovima, preciznije, sublikovima
empirijske realpolitike. Oni su kao njeni sublikovi, i mediji njenog ozbiljavanja.

ALTERPOLITIKA

U osebujnom diskursu Peter Sloterdijek gotovo konsenzualno recipiranu predstavu o

modernom svijetu, kao bezalternativnom svijetu, prezentira kroz interpretaciju onog što
naziva gnjevom. On je smatrao da bi se obilježje aktuelnog psihopolitičkog stanja svijeta
moglo opisati kao ulazak u eru u kojoj ne postoji sabiralište gnjeva sa svjetskom
perspektivom.
Smatrajući da eksplozija gnjeva u islamskom svijetu neće donijeti ništa emancipatorsko u
epohalnom smislu, te ne nalazeći ništa planetarno-alternativno u islamskom svijetu, on će
vjerovati da ni u evroatlanskoj civilizaciji gnjev ne može iznjedriti u supstancijalnom smislu
spram liberalističkog kapitalizma alternativne projekte i pokrete.
Istu ideju o savremenom svijetu kao svijetu bez alternativa liberalnoj i kapitalističkoj
evroatlanskoj civilizaciji, lišenoj višesmislene simbolike i nošenom hladnim racionalnim
uvidima promovira i Klaus Offe. On je smatrao da ne postoji alternativa liberalnoj
demokratiji. Pod ovim se ne smatra da postoje druge alternative koje se odbacuju jer se
smatraju manje vrijednim u odnosu na liberalnu demokratiju (zasnova na
univerzalnom,slobodnom i jednakom pravu glasa), već se smatra da takva alternativa u
modernim društvima više ne postoji. Demokratija nije izborna konstitucionalna forma već je
neizbježna činjenica. Alternative liberalnoj demokratiji se više ne uzimaju u obzir nakon
sloma državnog socijalizma. Moderna društva su osuđena da se oslanjaju na volju naroda
kao na konačan agens i podsticaj za donošenje kolektivno obavezujućih odluka.

21
U zatvorenom svijetu gdje nema stvarne otvorenosti nema ni politike, ako politika ne nalazi
prostor vlastite egzistencije tamo ona i ne postoji, gdje je sve unaprijed određeno, tamo
vlada rezon pukog upravljanja po zakonima stvari. Politika je na djelu svuda gdje postoji
polifonija mogućnosti, a na drugoj strani političko mišljenje se pokazuje u sposobnosti
prepoznavanja i artiklulacije konkretnog jedinstva.
Ako je politika autentična s nekim određenjima i upozorenjima ona zapravo predstavlja
multiverzum ali nosi u sebi i alterpolitički diskurs. Ponekad etablirana, vlastodržačka
realpolitika može se odlučiti da ne djeluje iz diskursa jedinstvenosti već se opredjeljuje za
diskurs iz ideološkog, moralističkog, religijskog univerzaliteta, te će biti avanturistička,
fundamentalistička, kopirajuća, neinventivna, imitatorska.

Sa globalizacijom dolazi suštinska transformacija politike jer globalizacija ne ukazuje na kraj

politike već oslobađanje političkog iz kategorije nacionalne države. Kultura u doba
globalizacije preuzima funkciju ideologijske mobilizacije. Mi živimo u svijetu globalnog
nereda gdje su svi sukobi, odnosi povjerenja i tolerancije - etički,regionalni,međunarodni
sukobi između različitih društvenih identiteta - određeni kulturnim odrednicama. Sve dok
postoji kontingencija u ljudskom životu, politika će ostati ljudska aktivnost koju je nemoguće
svesti na neko drugo podrućje, jer politiku ne čine jedno nego dvoje i zato što nikada ne
možemo znati konzekvencije naših akata.
Pretpostavimo da su na djelu ne samo tendencije nego i prakse niveliranja razlika između
ljevice i desnice, razlika koje su tradicionalno funkcionalne u kontekstu pluralistićkih
demokratija evroatlanskog svijeta. Furedi smatra da tvrdnja kako je razliaka između ljevice i
desnice izgubila svoje značenje zapravo vezana za stav kako je politika došla do svog kraja
zato što stvarnost ne ostavlja prostor za alternative.
Unutar svjetskopovijesne vladavine kapitala nova politika kao egzistencijalni odgovor na
historijske i socijalne političke stvarnosti tek će se morati osmišljavati ukoliko ljudstvo u
međuvremenu ne ubrza put ka antropološkom suicidu. Zato će politika 21. st morati, i to
primarno, riješiti svoj odnos prema onome što zovemo antropopolitika.
Alterpolitika podrazumijeva drugačiju politiku, a to je ne samo simplificirano nego i suviše
apstraktno određenje. Ona predstavlja drugačiju politiku u odnosu na postojeće i na

22
figurirajuću političku stvarnost. Univerzalizacija vladajućih vrijednosti ili vladajuće ideologije,
prema Gramsciju se odvija u sferi naizgled svojevoljnog društvenog prihvačanja prirodnog i
normalnog poretka.
Alternativa ocrtava prostor izobličenog,oporbenog, generacijski suprotstavljenog
mentaliteta, napadajući normalne vrijednosti etabliranog poretka. Alterpolitika pripada
političkoj futurologiji.
Postojećoj stvarnosti svijeta politike, kad se aplogira, odgovara mentalitet faktokratije.
Alterpolitiku ovdje označavamo kao drugačiju politiku u odnosu an faktokratsku politiku.
Mentalitet faktokratije: biti u vlasti činjenica nasiljem stvorene stvarnosti, a to je mentalitet
koji sve postojeće izdiže na rang povijesne nužnosti i same umnosti odnosno prisila svjetskog

uma. Ideolški aparati države realpolitički rade na produkciji i reprodukciji mentaliteta

faktokratije, kako bi javnu svijest učinili imunom na svaku infekciju alterpolitikom. U
faktokratskoj zbilji realpolitička sinteza morala i pameti, dobra i umnosti, etike i estetike – to
su idealiteti na čije tlo tek rijetki dospjevaju.
Odakle, iz kojeg diskursa i životnog svjetonazora očekivati alterpolitičko mišljenje ako ne iz
diskursa heretičkog mišljenja. Ono kao alternativa raznolikim režimima političke faktokratije
istupa naspram dogmi, unifikacija, konfekcionalizacija i dezindividualizacija - ono je protest,
izazov i altermišljenje.
Po svojim aspiracijama alterpolitika može biti utopistička najčešće u liku mesijanske ili
eshatološke politike i utopijska u obliku političke realne nade u mogućnosti humanizacije i
realne zamisli oslobađanja ljudstva. Alterpolitika označava ono što otvara druge puteve,
drugačije mogućnosti, drugačiji sustev vrijednosti...alternativa naglašava otvorenost prostora
za Drugoga, za Druge i Drugačija mišljenja i prakse. Alternativa nije stil, pitanje forme, izraza,
već aktivno preispitavanje, dovođenje u pitanje društvenih odnosa i ispitivanje mogućnosti
da se postojeći uvjeti nadvladaju i izmijene. U svijetu u kojem je lakše zamisliti kraj svijeta,
globalnu ekološku katastrofu nego kraj kapitalističkih proizvodnih odnosa, u kojem se staru
opoziciju ljevica/desnica želi prikazati irelevantnom a filizofske ideje poput „kraja historije“
postaju opravdanje i zagovaranje nepromjenjivosti društvenih odnosa, kada se političke

23
slobode zamjenjuju slobodnim tržištem, jedina alternativa jest politička, prihvaćanje
antagonizma društvenih odnosa i vlastite odgovornosti za sadašnjost i budući razvoj.
Alterpolitiku smatramo kao svjetsku politiku koju producira savremena politika kao državna i
vandržavna realpolitika. Neosvješteno, rizično za opstanak ljudskog društva nalazimo u
činjenici da je savremena politika neograničena, narcistička antropopolitika: ona je njeno tlo
iz koje se deducira i u njenim okvirima kreće. Iz kritike antropopolitike dubinski a ne
pozitivistički promišljati to što zovemo transpolitička imperativnost egzistencijalno-
antropološki utemeljene i svjetskopovijesno relevantne alterpolitike.

ZAKLJUČAK:

Različita poimanja globalizacije kao pojave rezultat su diferencije I nesaglasnosti mišljenja

teoretičara koji su nastojali pobliže je odrediti. Za jedne globalizacija je predstavljala
objektivan I spontan planetarni proces, dok je za druge predstavljala samo puki projekt
dominacije Zapada, odnosno amerikanizacije svijeta. Prema jednoj liniji argumentacije,
globalizacija predstavlja kraj nacionalnih država, dok drugi tvrde da će u sve integriranijem
svijetu uloga nacionalnih država biti još važnija.
Uzimajući u obzir sva različita poimanja globalizacije, definicija koja najbliže određuje pojavu
globalizacije bi bila da je globalizacija univerzalni proces zavisnosti između država I društava
koja ih povezuje u jedan moderan svjetski sistem.
Jedan od ključnih aspekata globalizacije je porast nadteritorijalnih odnosa među ljudima,
fizička udaljenost postaje manje značajan kompleks mreže međuzavisnosti. Procesi
globalizacije su posebno omogučeni novim sistemima komunikacije I transporta širenja novih
tehnologija I masovnih medija. Tako je olakšano građanima da kontrolišu protok informacija,
vrijednosti, znanja I ideja.
Ljudi da bi bili u korak sa vremenom I sa dinamičnim obilježjima savremenog svijeta postaju
povezani sa događajima koji se odigravaju I odlukama koje se donose daleko od njih, te
samim tim postaju stanovnici globalnog svijeta.
Da bi našli svoje mjesto u savremenom svijetu potrebno je da se podrobnije upoznamo I
razumijemo. Odgovor ne leži u izolaciji nego u otvorenosti, saradnji I adaptaciji.
Uspjeh globalizacije u svijetu ogledati će se u međusobnoj saradnji, uzajamnom poštovanju i
uvažavanju kako svih individua tako I kulturnih, nacionalnih, ekonomskih, ekoloških i drugih
različitosti transformišući ukupni svjetski poredak u opšti napredak i modernizaciju svjetskog
društva.

24
LITERATURA:

 Zgodić, Esad (2008) Realpolitika I njeni protivnici, Tešanj: CK, Tuzla: NUB
 Kaluđerović, Željko (2009) Poimanje globalizacije, Beograd: časopis Filozofska
istraživanja, sv. 1.

 Orlović, Slaviša (n.n.) Globalizacija: svet međupovezanosti I međuzavisnosti, Beograd:

n.n.

25
26