OSNOVE EKONOMSKIH

ISTRAŽIVANJA

Prof. dr. sc. Ratko Zelenika

1. Što je to znanost?
Znanost – je skup sistematiziranih i argumentiranih znanja u određenom
vremenskom razdoblju o objektivnoj stvarnosti do kojega se došlo primjenom
znanstvenih metoda, a kojima je temeljna svrha i cilj spoznaja zakona i
zakonitosti o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti prirodnih i društvenih pojava i
maksimizacija učinkovitosti ljudske prakse.
Bitni elementi koji determiniraju pojam znanosti jesu:
1. skup znanja o predmetu znanstvenog istraživanja,
2. povijesni trenutak,
3. objektivna stvarnost,

1
4. svjesna primjena znanstvenih metoda,
5. dijagnosticiranje prirodnih i društvenih pojava u prošlosti i sadašnjosti,
6. projiciranje,
7. prognoziranje,
8. predviđanje prirodnih i društvenih pojava u budućnosti.

Temeljne i razvojne značajke znanosti čine:

1. jedinstvenost znanosti,
2. jedinstvo znanstvene teorije i prakse,
3. znanstveno istraživanje i znanstvene metode,
4. svjesno organizirani timski rad znanstvenika,
5. dinamički razvoj znanosti,
6. sličnost u fazama razvoja znanosti (3),
7. objektivnost i znanost,
8. preciznost, studioznost i znanost,
9. pouzdanost i znanost,
10. sustavnost i znanost,
11. analitičko-sintetički postupak i znanost,
12. racionalnost i znanost.

2. Klasifikacija znanosti?
Klasifikacija znanosti – predstavlja otkrivanje interakcijskih veza
između njenih segmenata: područja, polja, grana, ogranaka (…) i to na osnovi
određenih načela o njihovim uzajamnim vezama.
Povijesni razvoj znanosti karakteriziraju tri glavne razvojne faze:
1) prva – karakterizira jedinstvenost znanosti,
2) druga – karakterizira diferencijacija znanosti,
3) treća – karakterizira detaljna diferencijacija i integracija pojedinih
znanstvenih disciplina u znanstvena područja.
Objektivnu klasifikaciju znanosti vrlo je teško postaviti, pa se ona
najčešće čini subjektivno, prema praktičnim potrebama, na pojedina područja
proučavanja.

U RH su do sada donesene tri klasifikacije znanosti:

1) prva je donesena 1979. godine, ima 5 znanstvenih oblasti i 36 znanstvenih
područja,
2) druga je donesena 1989. godine, ima 5 znanstvenih oblasti, 46 znanstvenih
područja i 345 znanstvenih disciplina,
3) treća je donesena 1994. godine privremeno, ima 6 znanstvenih područja,
kasnije 1997. godine, ima šest znanstvenih područja, 45 znanstvenih polja.
Najnovija klasifikacija sadrži i znanstvene grane koje se navode po
znanstvenim područjima:
 područje prirodnih znanosti (5 znanstvenih polja, 21 grana znanosti),

2
 područje tehničkih znanosti (15 znanstvenih polja, 61 grana znanosti).
Iako je najnovija klasifikacija znanosti uglavnom primjerena današnjem
stupnju razvoja znanosti, tehnike, tehnologije, proizvodnih snaga, proizvodnih i
društvenih odnosa, ona ima i određenih nedostataka, nepreciznosti,
nelogičnosti, zbrke u hijerarhiji, pa bi je stoga trebalo podvrgnuti javnoj
verifikaciji, domaćoj i stranoj. Osim toga, klasifikaciju dinamičke znanosti
treba stalno usavršavati, dopunjavati, prilagođavati i ići u korak s vremenom,
teorijskim i praktičnim dostignućima i potrebama.
6 znanstvenih područja čine:
1. prirodne znanosti,
2. tehničke znanosti,
3. medicinske znanosti,
4. biotehničke znanosti,
5. društvene znanosti,
6. humanističke znanosti.

3. Vrste znanstvenih istraživanja?

Znanstveno istraživanje – je specifična intelektualna djelatnost kojoj je
temeljna svrha otkrivanje i dokazivanje znanstvenih istina pomoću znanstvenih
metoda. Rezultati znanstvenog istraživanja trebaju biti znanstveno utemeljeni,
oni trebaju predstaviti nešto novo, ili bar inovirano, oni bi trebali povećati
svjetsku riznicu znanja.
Znanstvena se istraživanja dijele na:
 fundamentalna – ona istraživanja koja povećavaju opći fond znanstvenih
činjenica i znanja i koja determiniraju nova područja ljudskih zanimanja i
spoznaja, ali koja nemaju ili ne moraju imati praktičnu primjenu svojih
rezultata. Dijele se na:
 usmjerena i
 neusmjerena fundamentalna istraživanja,
 aplikativna – teorijski ili eksperimentalni rad koji se poduzima radi
stjecanja novih znanja, ali koji je prije svega, usmjeren na rješavanje nekog
praktičnog zadatka, odnosno ostvarivanje određenog praktičnog cilja.

Vrste znanstvenih istraživanja:

1. stručno istraživanje,
2. istraživanje prošlosti,
3. istraživanje sadašnjosti,
4. istraživanje budućnosti,
5. prethodna istraživanja,
6. povremena istraživanja,
7. stalna istraživanja,
8. “završno” istraživanje,
9. kvalitativno istraživanje,

3
10. kvantitativno istraživanje,
11. disciplinarno i višedisciplinarno istraživanje,
12. institucijsko istraživanje,
13. mikro istraživanje,
14. mezo istraživanje,
15. makro istraživanje,
16. mega istraživanje,
17. individualno istraživanje,
18. timsko (grupno) istraživanje.

4. Što je problem, predmet i hipoteza znanstvenog istraživanja, te vrste

hipoteze?
Znanstveni problem – neka činjenica ili pojava koja je za istraživača
iznenađenje, neshvatljiva, nemoguća, nepoznata, proturiječi postoječim
spoznajama i tjera na razmišljanje i traženje odgovora...

Predmet znanstvenog istraživanja;

 stvari, pojave, odnosi, društvo, ponašanje, mišljenja, stavovi, interesi.
 definira se iz problema istraživanja tj. znanstvenog problema, a iz
znanstvenog problema i predmeta istraživanja postavlja se hipoteza koju
treba dokazati ili opovrgnuti čime se riješava znanstveni problem i predmet
istraživanja.

Hipoteza – znanstvena pretpostavka postavljena za objašnjenje neke

pojave koju treba provjeriti, te dokazati ili opovrgnuti da bi postala
vjerodostojna znanstvena teorija.
Imamo 3 temeljna izvora hipoteze:
a) nužnost proširenja spoznaje,
b) nužnost prevladavanja nedostatka već stečenih spoznaja,
c) potreba stalnog provjeravanja aktualnosti stečenih spoznaja.

Vrste hipoteze:
1) kvalitativna
(hipoteza kojom se želi i nastoji dokazati da neka pojava sadrži određeni atribut).
2) kvantitativna
(hipoteza u kojoj se pretostavljaju određeni brojčani odnosi – utemeljen je na statističkoj
metodi).
3) kauzalna ili uzročna
(pretpostavlja određenu povezanost između 2 ili više obilježija).
4) opća
(pretpostavkom se predodređuje opći predmet).

4
5) posebna
(pretpostavkom se predodređuje posebni predmet).
6) pojedinačna
(pretpostavkom se predodređuje individualni predmet, tj. pojedinačna pojava).
7) radna
(istraživači su uvjereni da će biti korisna u istraživanju).
8) znanstvena
(je spoznajna pretpostavka koja se temelji na dovoljnom broju osnovanih razloga
znanstvenih spoznaja).
9) hipoteza ad hoc
(hipoteza koja jednostavno “padne na pamet”).
10) pomoćna
(je takva hipoteza kojom se mijenja, dopunjava ili popravlja ona hipoteza koja se
pokaže neadekvatnom u znanstvenom istraživanju).
11) preliminarna
(je takva hipoteza koja nije dovoljno određena, nezna se ako je valjana i dovoljna, te se
tijekom istraživanja popravlja ili dopunjuje).
12) fiktivna
(nerealna hipoteza).
13) prazna
(ne može se provjeriti).
14) plodna
(ona se može provjeriti).

5 pretpostavki za valjanu hipotezu:

1. Relevantnost – hipoteza mora omogućiti rješenje osnovnog problema
istraživanja, a ne nekog drugog;
2. Provjerljivost – misaonim postupcima, znanstvenim činjenicama ili
iskustvom potrebno je potvrditi, odnosno dokazati ili opovrgnuti hipotezu
ili neku od njenih konsekvencija;
3. Kompatibilnost – hipoteza se mora što bolje usuglasiti sa drugim, već
provjerenim i prihvaćenim hipotezama. Odbacuju se one hipoteze koje
proturječe temeljnim znanjima i uvjerenjima, jer hipoteza ne smije biti
apsurdna;
4. Plodnost – hipoteza mora biti što plodnija, mora biti usmjerena
objašnjavanju što više pojava;
5. Jednostavnost – u formulaciji hipoteze treba težiti da ona bude što
jednostavnija, razumljivija, prihvatljiva. Ako postoji više sličnih, prednost
se daje onoj jednostavnijoj, jer hipoteza mora biti jasna, a ne dvosmislena.

5. Znanstvene metode?
Znanstvena metoda – je skup različitih postupaka kojima se znanost
koristi u znanstveno istraživačkom radu da bi istražila i izložila rezultate
znanstvenog istraživanja u određenom znanstvenom području ili znanstvenoj
disciplini. Istodobno znanstvena metoda je i put istraživanja kojim se oblikuje i

5
izgrađuje znanost. Znanstvenom metodom naziva se i svaki način znanstvenog
istraživanja koje osigurava sigurno, sređeno, sustavno i točno znanje.
Osnovne značajke znanstvenih metoda jesu:
 objektivnost,
 pouzdanost,
 preciznost,
 sustavnost i
 općenitost.

Podjela i vrste znanstvenih metoda:

1) induktivna i deduktivna metoda
Induktivna metoda – je sistematska i dosljedna primjena induktivnog načina
zaključivanja u kojem se na temelju pojedinačnih ili posebnih činjenica
dolazi do zaključka o općem sudu.
Deduktivna – iz općih se stavova izvode posebni, pojedinačni stavovi,
2) metoda analize i sinteze
Metoda analize – raščlanjivanje složenih misaonih tvorevina na njihove
jednostavne sustavne dijelove i elemente i izučavanje svakog dijela za sebe i
u odnosu na druge dijelove, odnosno cjeline.
Sinteza – spajanje, sastavljanje jednostavnih misaonih tvorevina u složene i
složenijih u složenije, povezujući izdvojene elemente, pojave, procese i
odnose u jedinstvenu cjelinu u kojoj su njezini dijelovi uzajamno povezani.
3) metoda apstrakcije i konkretizacije
Metoda apstrakcije – namjerno odvajanje nebitnih i isticanje bitnih
elemenata i osobina određenog predmeta ili pojave istraživanja.
Konkretizacija – misaoni postupak suprotan apstrakciji, => PROVJERI U KNJIZI,
SUMNJIVO!

4) metoda generalizacije i specijalizacije

Metoda specijalizacije – misaoni postupak kojim se od općeg pojma dolazi
do novog pojma, užeg po opsegu, a bogatijeg po sadržaju.
Generalizacija – misaoni postupak uopćavanja kojim se od jednog posebnog
pojma dolazi do općenitijeg koji je po gradaciji viši od ostalih pojedinačnih,
s time da je vrijednost dobivenog pojma postojana.

5) metoda dokazivanja i opovrgavanja

Metoda dokazivanja – jedna od najvažnijih metoda u kojoj su inkorporirane
gotovo sve metode i svi posebni metodski postupci. Dokazivanje je
izvođenje istinitosti pojedinih stavova na temelju znanstvenih činjenica ili na
temelju ranije utvrđenih istinitih stavova.
Opovrgavanje – metodski postupak kojim se umjesto dokazivanja teze, ona
odbacuje i pobija. Ona se sastoji u dokazivanju pogrešnosti teze.
6) metoda klasifikacije – najstarija i najjednostavnija – sistematska i potpuna
podjela općeg pojma na posebne, koje taj pojam obuhvaća.

6
7) metoda deskripcije – postupak jednostavnog opisivanja ili ocrtavanja
činjenica, procesa i predmeta u prirodi i društvu, te njihovih empirijskih
potvrđivanja odnosa i veza, ali bez znanstvenog tumačenja i objašnjavanja.
8) metoda kompilacije – postupak preuzimanja tuđih rezultata znanstveno-
istraživačkog rada, odnosno tuđih opažanja, stavova, zaključaka i spoznaja.
Ova se metoda, dakle, temelji na oponašanju drugih, pri čemu se često
preuzimaju dijelovi tuđih radova. Kompilacija je nesamostalno iz više djela
sastavljeno literarno djelo – ponekad prelazi u plagijat!
9) metoda komparacije – komparativna metoda je postupak uspoređivanja istih
ili srodnih činjenica, pojava, procesa i odnosa, odnosno utvrđivanja njihove
sličnosti u ponašanju, intenzitetu i razlikama među njima.
10) statistička metoda – u 20. st. postala jedna od najvažnijih metoda. Sevdar
(Serdar–pregledaj u knjizi!): “Statistika je znanost o metodama za
istraživanje masovnih pojava s pomoću brojčanog istraživanja”. Čaval:
“Statistika je znanost o metodama pomoću kojih analiziramo pojave koje
nas okružuju, tako da pomoću grafikona i izračunatih pokazatelja
otkrivamo njihove strukture, karakteristike i zakonitosti u pojedinim
vremenskim intervalima, te uzročno-posljedične veze između tih pojava”.
11) matematička metoda – znanstveni sustavni postupak koji se sastoji u
primjeni matematičke logike, matematičkih formula, matematičkih simbola
i brojnih matematičkih operacija i uopće matematičkog načina
zaključivanja u znanstveno-istraživačkom radu.
12) metoda modeliranja – sistematski istraživački postupak pomoću kojega se
izgrađuje neki stvarni ili idealni znakovni sustav sposoban da zamjeni
predmet koji se istražuje, da zamjeni predmet koji daje određenu
informaciju o njemu i napokon to je sustav na kojem je, zahvaljujući
navedenim svojstvima, moguće eksperimentalno istraživati proračune ili
logičku analizu, da bi se na taj način dobiveni podaci proširili na pojavu
koja se istražuje, kako bi se o njoj stekla pouzdana spoznaja.
13) kibernetička metoda – kibernetika je znanost o upravljanju sustavima i
procesima svih vrsta. Kibernetika je znanost ne samo o upravljanju živim
bićima, strojevima i njihovim kombinacijama nego znanost o upravljanju
svim vrstama sustava i procesa.
14) eksperimentalna metoda – postupak promatranja pojave koja se ispituje
pod točno određenim uvjetima koji dopuštaju da se prati tijek pojave i da se
ona svaki puta uz ponavljanje tih uvjeta ponovo izazove.
15) dijalektička metoda – temelji se na dijalektičkom materijalizmu kao
filozofskom i znanstvenom pogledu na svijet. Bit dijalektike je u tome da
su sve pojave, procesi i odnosi u prirodi i društvu, te razni oblici kretanja
materije, primaran materijalan svijet, a svijet ljudi samo je odraz materije
kao bitnosti svega. U znanstveno-istraživačkom radu posebice je važna

7
 realna dijalektička metoda, a to je zapravo, dijalektička materijalistička
metoda stvarnog saznanja.
16) povijesna metoda – postupak kojim se na temelju raznovrsnih dokumenata
o dokaznog materijala može egzaktno saznati što se u prošlosti dogodilo i,
po mogućnosti, kako i zašto se to tako dogodilo. U upotrebi ove metode
uzimaju se u obzir naročito kronologija, razvoj i uzročno-posljedične veze
o predmetu istraživanja.
17) generička metoda – nastoji se shvatiti, objasniti i opisati neku pojavu u
njenom postanku, izučavanjem tijeka njezinog prethodnog razvoja.
18) teorija sustava kao metoda – novija znanstvena disciplina. Karakteristično
je da ona preferira izučavanje cjeline formulirane na odnosima među
podsustavima i formulirane na odnosima podsustava i sustava.
19) aksiomatska metoda – razvila se iz klasične metode dedukcije, ona je
suvremeni oblik deduktivne metode, od koje se razlikuje po tome što
aksiomatska metoda koristi brojne i raznovrsne postupke formalizacije.
Ova metoda polazi od aksioma (aksiom je osnovno načelo što se ne može i
ne treba dokazivati, jer je očito, pa služi kao osnova za druge izvode).
20) metoda idelanih tipova – misaona apstraktna konstrukcija jednostrano
naglašenih svojstava neke vrste društveno-povijesne pojave s određenog
teorijskog stajališta. 3 vrste pojmova tipova:
 klasifikatorski,
 idealni i
 ekstremni tipovi.
21) empirijska metoda – postupak koji se zasniva samo na iskustvu radi
otkrivanja objašnjavanja nekih pojava, sudova i zaključaka. Omogućuje
pristup istraživanjima i izvođenje eksperimenata bez postavljanja hipoteze
ili nastojanja da se ona dokaže.
22) metoda studija slučaja – postupak kojim se izučava neki pojedinačni slučaj
iz određenog znanstvenog područja. Ova metoda nije u pravom smislu
riječi znanstvena, ona je samo prva faza u znanstvenoj metodi, jer se samo
na temelju rezultata promatranja više slučajeva mogu izvući određene
zakonitosti.
23) metoda anketiranja – postupak kojim se na temelju anketnog upitnika
istražuju i prikupljaju podaci, informacije, stavovi i mišljenja o predmetu
istraživanja.
24) metoda intervjuiranja – vrlo često prakticirana, slična metodi anketiranja –
intervju je usmena anketa.
25) metoda promatranja – prva i osnovna metoda svakog znanstveno-
istraživačkog rada. Pomoću te metode prikupljaju se podaci i informacije o
činjenicama, pojavama i procesima, te se upoznaju odnosi i veze među

8
 njima. Pretpostavke za uspješno promatranje jesu pažljivost, ustrajnost i
smisao za uočavanje sličnosti i razlika predmeta istraživanja.
26) metoda brojenja – brojenje je metodski postupak kojim se utvrđuje broj
elemenata ili članova nekog skupa ili klase. Brojenje je metodski postupak
znanstvenog otkrića, jer se brojenjem može doći do korisnih podataka
potrebnih za koncipiranje teorijske postavke.
27) metoda mjerenja – jedan od najvažnijih postupaka za prikupljanje,
verifikaciju i analizu podataka. Mjerenje – metodski postupak kojim se uz
pomoć nekog instrumenta utvrđuje brojčana vrijednost nekog ekstenzivnog
svojstva. Ili, mjerenje je uspoređivanje dvije istovrsne veličine, tako da se
utvrdi njihov omjer.
28) delfi metoda – sustavno i organizirano prikupljanje predviđanja tima
eksperata, pa sukladno tome ona predstavlja metodologiju sustavne
primjene znanstvenog mišljenja u postupku donošenja važnih odluka o
budućnosti značajnih pojava u razvoju gospodarstva.
29) metoda “mozaik” – način pripremanja i objavljivanja znanstvenih i
stručnih djela – priprema i objava po opsegu manjih djela, koje će po
načelu “mozaika” na kraju sistematizirati u opsežno, kvalitetno novo djelo,
npr. enciklopedije, leksikoni…
30) ostale znanstvene metode – više desetaka posebnih, pomoćnih, dopunskih,
izvedenih i sl. metoda, koje se samo privremeno, u pravilu vrlo rijetko,
primjenjuju u znanstvenim istraživanjima, ili se primjenjuju samo u nekim
znanstvenim disciplinama. Npr. metoda strateških igara, scenario metoda,
Brainstorming metoda, Monte Crlo metoda, metoda kolektivnog
generiranja ideja, metoda troškova i koristi (CBA analiza), metoda
troškovne učinkovitosti (CEA analiza).

6. Nabroji i objasni metode znanstvenog istraživanja?

(obavezno delfi metoda)
1. METODA CRNE KUTIJE – polazi od spoznaje da se može djelovati na
proces ili sustav i njime upravljati, a da se pritom ne poznaje unutrašnja
struktura i funkcija sustava. Znači sve se promatra kao sustav, a svaki sustav
ima podsustave i nadsustave. Problem nepoznavanja strukture i funkcije na
razinama nižim od promatrane rješava se prihvaćanjem te činjenice. Tako se
nepoznata struktura i funkcija sustava tretiraju kao “crna kutija”. Rabe se

9
 termini bijela kutija kad su struktura i funkcija poznate, te siva kutija kad su
struktura i funkcija djelomično poznate.
2. METODA MODELA – metodološko sredstvo koje pomaže u prikazu i
razumijevanju složenih pojava realnog svijeta. Nakon što je objekt
proučavanja definiran kao sustav – objekt, proučavanje se nastavlja
razvijanjem 1 ili više modela. Imamo vrste modela s obzirom na:
 jednoznačnost i simetričnost,
 izomorfni i homomorfni sadržaj,
 modeli oblika, strukture, funkcije itd.,
 stupanj apstrakcije: apstraktni i višedimenzionalni,
 ponašanje u vremenu: statički i dinamički.

3. METODA (NAČELO) POVRATNE VEZE – ili povratna sprega koja uz

pomoć informacija o izlaznom rezultatu povratno djeluje na promjenu
ulaznog djelovanja sustava. Ovaj model se nastavlja na metodu crne kutije.
Povratnom vezom mijenja se utjecaj okolne tj. ulazni vektor: negativna
povratna veza – nastaje kad se povratnom vezom smanjuje utjecaj okoline, a
pritom se zadržava ista efikasnost funkcioniranja (ima poduzeće koje dobro
posluje), pozitivna povratna veza – nastaje ako se povratnom vezom
povećava utjecaj okoline na efikasnost funkcioniranja. Relativnost proizlazi
iz činjenice da su svi podsustavi upravljačkog procesa (informiranje,
odlučivanje, interveniranje i izvođenje) neposredno povezani i s okolinom
koja na njih djeluje i parcijalno.
4. DELFI METODA – bavi se istraživanjem mnogih ekonomskih fenomena
čija se budućnost ne može konzistentno predvidjeti. Tj. pomaže u postupku
donošenja važnih odluka o budućnosti različitih pojava i fenomena značajnih
za gospodarstvo. Tri važne karakteristike delfi metode:
1) Anonimnost edsperta – delfi metoda se provodi pomoću grupe stručnjaka
koji čine ekspertni tim ali se oni međusobno ne poznaju i ne komuniciraju,
2) Iteracija i kontrolna iteracijska sprega – statistički obrađene skupne
odgovore prethodnih iteracija (rundi) vraćaju se istim članovima tima, sve
dok se ne postigne najveća konvergentnost odgovora.
3) Statistički skupni odgovori – mišljenja članova ekspertnog tima uvijek se
daju skupno u statističkom obliku.

Postupak delfi metode:

 definiranje problema i predmeta istraživanja i postavljanja hipoteze,
 sastavljanje upitnika,
 pripremanje informacija za ispitanike,
 formiranje espertnog tima.
Prednosti delfi metode – objektivna i precizna dugoročna prognoza neke
pojave, temelji se na znanstvenom mišljenju tima uglednih i afirmiranih
edsperata, predmet se izučava sa svih relevantnih gledišta, omogućava se

10
 svakom članu da korigira prethodno mišljenje, anonimnost članova koristi se
kod pojava o kojima ne postoji dovoljno statističkih podataka.
Nedostaci – mogučnost subjektivizma i elitizma, opasnost od pozitivističkog
pristupa budučnosti, ona prognozira vrijeme kada će se pojava dogoditi, a ne
izučava razvitak dotične pojave u tom vremenu, poteškoće pri sastavljanju
tima eksperata.
DELFI METODA – ona se temelji na pretpostavci i nužnosti primjene
interdisciplinarnih znanosti, a vrlo često i multidisciplinarnih
transdisciplinarnih i pluridisciplinarnih znanosti u procesu donošenja
strateških odluka.
Postupak primjene delfi metode sastoji se od više faza:
 Definiranje problema i predmeta istraživanja i postavljanja radne
hipoteze,
 Sastavljanje upitnika,
 Pripremanje informacija za ispitanike
 Formiranje ekspertnog tima,
 Dostavljanje upitnika pojedinim ekspertima,
 Aktivnosti u sklopu prve iteracije istraživanja,
 Aktivnosti u sklopu druge iteracije istraživanja,
 Aktivnost organizatora i eksperta u sklopu treće i daljnjih iteracija
istraživanja.
5. METODA MOZAIKA – slično umjetniku koji od brojnih raznovrsnih
elemenata stvara umjetničko djelo – mozaik, znanstvenici isto tako
pripremaju i objavljuju svoja djela.
6. INDUKTIVNA METODA – na temelju pojedinačnih ili posebnih činjenica
dolazi do općih zaključaka.
Vrste indukcija:

11
  p potpuna
o ,
t  predika
p tivna,
u  analošk
n a,
a  univerz
, alna i
 n  kauzaln
e a.

12
 Osnovne induktivne metode:
 metoda slaganja,
 metoda razlike,
 kombinirana metoda slaganja i razlike,
 metoda ostataka i
 metoda popratnih promjena.
7. DEDUKTIVNA METODA – iz općih stavova izvode se
posebni pojedinačni, a iz općih postavki dolazi se od
konkretnih pojedinačnih zaključaka. Razvijeniji oblik
deduktivne metode je aksiomatska metoda koja se temelji
na načelima aksionima koji se ne mogu dokazati ili ne
traže dokazivanje, jer su očigledni.
8. METODA ANALIZE – raščlanjuje složene misaone na
jednostavnije sastavne dijelove i elemente, te izučava
svaki element za sebe i u odnosu na druge (cjelinu).
Analize:
 kvantitativna,  prema gnoseološkoj
 kvalitativna, funkciji,
 mikro i  složenosti,
makroekonomska, te  cilju i
 znanstvenom polju.
9. METODA SINTEZE – spaja tj. sastavlja jednostavne
misaone tvorevine u složene, te složene u još složenije.
Mogu se podjeliti prema:
 gnoseološkoj funkciji,  prirodi objekta,
 složenosti,  karakteru djelatnosti
 cilju, subjekta i
 znanstvenom polju.
10. METODA APSTRAKCIJE – apstrakcija ima dvostruki
smisao – apstrakcija općeg ili posebnog. Apstrakcijom se
namjerno odvajaju nebitni elementi i ističu bitni elementi
i osobine. Apstrakcija počiva na analizi.
11. METODA KONKRETIZACIJE – suprotna apstrakciji.
Shvaća jedinstvo apstraktno-općeg u posebnom, te
apstraktno – posebnog s općim.
12. STATISTIČKA METODA – istražuje pravilnosti i
zakonitosti masovne pojave pomoću brojčanog
istraživanja, te ih prikazuje grafikonima, tablicama i dr.
ilustracijama. Ona pomoću suvremene računalne opreme
i programa rješava vrlo kompleksne probleme.

13
13. MATEMATIČKA METODA – primjenjuje matematičku
logiku, formule, simbole i brojne matematičke operacije
u znanstvenom istraživačkom radu.
14. EKSPERIMENTALNA METODA – promatra pojavu
koja se ispituje pod točno utvrđenim uvjetima, temelji se
na eksperimentu, tj. kontroliranom promatranju i
provjeravanju nekog zakona.
15. BRAINSTORMING METODA – grupna metoda za
dobivanje novih poslovnih ideja; smatra da su ljudi
stimulirani na veliku kreativnost ako se susretnu s
drugima i učestvuju u grupnom istraživanju. Ovdje nema
kritiziranja, sloboda istraživanja je potpuna, nitko ne
dominira i ne zadržava diskusiju, cilj je kombinacija i
improvizacija ideja.

7. Predgovor, pogovor, sažetak, zaključak – razlike?

Predgovor – u pravilu ga imaju;
 monografije,
 udžbenici,
 doktorske disertacije,
 magisterski znanstveni radovi,
 priručnici i dr. djela.
Salitrežić – najadekvatniji: “Predgovor je preliminarno
objašnjenje značenja i motiva djela. On se mora odnositi na
cijelo djelo, mora dati općenite karakteristike, on je
jedinstven nazivnik znanstvenog djela”.
Karakteristike:
1. kratkoća (max. 3 stranice, manji od uvoda),
2. općenitost,
3. položaj predgovora (piše se posljednji – kronološki je pogovor,
ali tipografski je uvod ili skraćeno izlaganje),
4. pisac predgovora (autor djela ili neka dr. osoba),
5. predgovor u novim izdanjima (objašnjava razliku između
novog i starog predgovora),
6. predgovor u prevedenim djelima (prijevod autorovog i
dodatak predgovor pisca prevedenog djela),
7. motiv – razlozi,
8. namjena,
9. poteškoće,
10. zahvalnost suradnicima.

14
 Pogovor – nema u knjizi!
Sažetak – jezgrovit prikaz cijelog članka, odnosno
znanstvenog djela. Iznosi se pregled, odnosno vrlo kratak
sadržaj cjelokupne izložene tematike.
Ima dvostruku namjenu:
 da posluži javnosti kao informacija o nekom djelu,
 da omogući čitateljima da brzo upoznaju bitna obilježja
nekog djela i na taj način ustanove je li za njih djelo
zanimljivo i da li će ga pročitati.
Zaključak – završni dio svakog znanstvenog djela.
Kao posebni dio moraju ga imati doktorske disertacije,
magisterijski znanstveni i stručni radovi, diplomski i
seminarski radovi, ali ga npr. ne moraju imati udžbenik,
priručnik, leksikon ili enciklopedija, itd.
Zaključak je zapravo, na sustavan, koncizan i jezgrovit
način izložena sinteza svih relevantnih spoznaja, informacija,
stavova, znanstvenih činjenica, teorija i zakona koji su
izneseni u analitičkom dijelu znanstvenog djela.
Predstavlja sintezu svih završnih stavova, spoznaja,
relevantnih činjenica cjelokupnog pisanog djela i odgovor na
osnovnu ideju teme.
U zaključku se ne iznose nove spoznaje, novi dokazi,
novi podaci, nove informacije, nove činjenice, nego se on
formulira na temelju već prethodno iznesenih spoznaja,
dokaza, itd. Dužina do 10% djela (max. 15 stranica).
8. Bitni dijelovi znanstvenog i stručnog djela i što sadrže?
Najjednostavnija struktura ili kompozicija djela ima tri
temeljna dijela:
 uvod,
 razradu i
 zaključak.
Opsežnija znanstvena djela imaju svoje bitne
elemente:
1) naslov – osnovni sadržaj djela. Mora biti kratak, jasan,
precizan, privlačan i inventivan. Izražava predmet
istraživanja – 5 riječi,
2) moto – oštroumna ili duhovita izreka, ili citat ili fraza,
odnosno kratki napis na početku djela (ili poglavlja) u
kojem autor želi dati određenu poruku ili izraziti karakter
teme. Moto zapravo predstavlja koncentriran smisao
nekog djela. U magisterijske znanstvene radove i
doktorske disertacije ne stavlja se moto, jer ta djela imaju
više interni karakter. Međutim, ako se neko od tih djela

15
 tiska, odnosno objavi, nema razloga da se i moto ne
napiše.
3) posveta – jedino se piše emocionalno i posebnim
književnim stilom. Posvetu treba pisati na praznoj stranici
kako bi se izrazila dužna pažnja onome kome se knjiga
posvećuje.
4) predgovor – vidi među ostalim pitanjima.
5) sadržaj – nalazi se najčešće na početku djela, odmah iza
predgovora, a prije uvoda, što je mnogo ispravnije nego
kada se nalazi na kraju djela, jer je on putokaz svakog
djela. Promatra se sa dva stajališta: autora – orijentacijski
plan znanstvenog istraživanja, čitatelja – osnovni putokaz
pomoću kojega može vrlo brzo pronaći one podatke koji
su mu potrebni.
6) uvod – početni i pristupni dio rada, trebao bi predstavljati
prvi dio znanstvenog rada, odnosno njegovo prvo
poglavlje. Opseg max. 10% cijelog djela (15 stranica).
Uvjeti: jasan, kratak, jezgrovit, što življi i privlačniji.
7) izlaganje tematike – najinventivniji i najopsežniji dio
svakog pisanog djela. U tom djelu autor dokazuje
postavljenu hipotezu.
Raspoređuje se u tri dijela:
1. povijesno-teorijski, retrospektivni ili eksplikativni dio
– iznosi se povijest proučavanog problema njegova
dosadašnja teorijska obrada i važnost istaživanog
problema.
2. analitičko-eksperimentalni dio – u njemu se iznose
analitički najbitnije zananstvene činjenice, spoznaje,
stavovi, podaci, informacije, teorije i zakoni kojima se
dokazuje ispravnost i istinitost postavljenih hipoteza.
3. persperktivni dio – u ovom se djelu predlažu konkretna
rješenja, te mjere i akcije za poboljšanje i unapređenje
tehnoloških postupaka i poslovanja u gospodarstvu ili
određenom poduzeću.
8) zaključak – vidi među ostalim pitanjima!
9) sažetak – vidi među ostalim pitanjima!
10) popis literature – obvezno na kraju djela, svi izvori koje
je istraživač, odnosno autor na bilo koji način koristio u
izradi svog djela. Svrstava se u četiri skupine:
1. knjige,
2. članci, studije i rasprave,

16
 3. ostali izvori (npr. priručnici, konvencije, propisi,
natuknice i sl.),
4. nepotpisani napisi.
 prezime, ime ili inicijal: naslov knjige, izdanje, izdavač
i mjesto izdavanja, godina izdavanja
 prezime, ime ili inicijal: naslov rada, naziv zbornika,
izdavač i mjesto izdavanja, volumen ili godište, godina
izdanja, broj knjige (edicije),
 abecednim redom.
11) popis tablica – iza popisa literature. Sadrži broj i naslov
tablice, broj stranice na kojoj se nalazi dotična tablica.
12) popis grafikona – iza popisa tablica – broj i naslov
grafikona, te broj stranice na kojoj se nalazi.
13) popis fotografija – iza popisa tablica i grafikona, iako
redoslijed može biti drugačiji, podaci isti kao kod tablica
i grafikona.
14) prilozi – iza svih popisa tablica, grafikona, fotografija,
broj i naslov priloga te broj stranice priloga,
15) stvarni registar – ili predmetno kazalo ili predmetni
index ili kazalo pojmova – abecedni popis obrađenih
pojmova, predmeta, geografskih ili drugih naziva, koji se
nalazi na kraju opsežnijeg djela, sa naznakom broja
stranice i broja decimalnog sustava na kojem se
pojavljuju.
16) kratice – abecednim redom napisan popis svih
najvažnijih kratica s naznakom njihovog značenja
(naučiti kratice!!!!!)

9. Što je metoda, metodologija i tehnologija znanstvenog

istraživanja?
Metoda (grč.methodos = način, put, istraživanje) – je
planski postupak ispitivanja i istraživanja neke pojave, način
rada za ostvarivanje nekog cilja na filozofskom,
znanstvenom, političkom ili praktičnom području.
Termin metoda primjenjuje se u dva značenja:
1. metoda znači gotov model, proceduru, redosljed po kojoj
se odvija neka praktična djelatnost.
2. metoda znači misaoni postupak primjenjen da se lakše i
što točnije otkriju i sustavno obrade znanstvene činjenice,
podaci i informacije.

17
 Metodologija znanstvenog istraživanja (grč. methodos
+ logos =riječ, govor, znanost o metodama znanstvenog
istraživanja..)
Metodologija je znanost o metodama znanstvenog
istraživanja.
U širem smislu metodologija je znanost o
cjelokupnosti svih oblika i postupaka istraživanja pomoću
kojih se dolazi do sustavnog i objektivnog znanstvenog
znanja.
Tehnologija znanstvenog istraživanja – je skup
zakonitih postupaka u transformaciji rezultata znanstvenih
istraživanja u znanstveno i stručno djelo.

10. Koraci u tehnologiji znanstvenog istraživanja – objasni!

Tehnologija – je interdisciplinarna i multidisciplinarna
znanost koja izučava i primjenjuje zakonitosti postupaka
odnosno procesa, metoda i transformacija u znanstvenim
područjima:
 prirodnih,
 tehničkih (posebno),
 biomedicinskih,
 biotehnoloških,
 društvenih i
 humanističkih
znanosti.
Tehnika – je interdisciplinarna i multidisciplinarna
znanost koja proučava i primjenjuje zakonitosti projektiranja,
konstruiranja, izrade i izgradnje raznih proizvoda,
poluproizvoda, stvari, tvari (...) u znanstvenim poljima:
arhitekture i urbanizma, građevinarstva, elektrotehnike,
računalnih znanosti, metalurgije...Tako definiran izraz
tehnika predstavlja i praktičnu sposobnost rada za
ostvarivanje nekog određenog cilja potrebnim sredstvima za
rad.
U znanstveno-istraživačkom radu, znanstvenom
istraživanju, tehnologiji znanstvenog istraživanja i
metodologiji znanstvenog istraživanja primjerenije je
dosljedno rabiti izraz metoda, bez izraza tehnika.
Tehnologija znanstvenog istraživanja – je skup
zakonitih postupaka u transformaciji rezultata znanstvenih
istraživanja u znanstveno i stručno djelo.

18
 Osnovne faze (koraka, skupine aktivnosti) tehnologije
znanstvenog istraživanja:
1. uočavanje znanstvenog problema i njegova formulacija,
2. postavljanje hipoteze,
3. izbor i analiza teme (naslova),
4. izrada orijentacijskog plana znanstvenog istraživanja,
5. sastavljanje radne bibliografije,
6. prikupljanje, proučavanje i sređivanje literarne građe i
znanstvenih informacija,
7. strukture ili kompozicije znanstvenog rada,
8. rješavanje postavljenog znanstvenog problema,
9. pismeno formuliranje rezultata istraživanja,
10.primjena rezultata istraživanja,
11.kontrola primjene rezultata istraživanja.
6 – najteža, najvažnija, najodgovornija i
najzahtjevnija faza tehnologije znanstvenog istraživanja.
Dijeli se na:
 prikupljanje literarne građe i znanstvenih informacija,
 proučavanje literarne građe,
 selekcija, analiza i sinteza relevantnih činjenica,
 stvaranje generalnog zaključka.
Prikupljanje literarne građe i znanstvenih informacija –
nakon 5. koraka (faze) istraživač pristupa završnom
prikupljanju literarne građe. Postoje dva izvora: pismeni i
usmeni. Neprijeporna je činjenica da prikupljena literarna
građa i znanstvene informacije predstavljaju temelj na
kojemu istraživač treba sazidati svoju čvrstu kvalitetnu i
uporabljivu pisanu zgradu.
U ovoj fazi istraživač mora koristiti sve svoje sposobnosti:
 gledanja,  mišljenja,
 slušanja,  mašte,
 pamćenja,  emocija...
No, to nije dovoljno, treba znati analizirati, sintetizirati
i sistematizirati prikupljene podatke i iz toga izvlačiti,
formulirati i znanstveno utemeljeno osmišljavati logističke
zaključke, zakonitosti, zakone, teorije...
Sukladno skupinama temeljnih vrsta objavljenih i
dostupnih publikacija, odnosno bibliografskih jedinica sve
izvore znanstvenih informacija moguće je svrstati:
 primarni izvori informacija – originali – knjige, časopisi,
doktorske disertacije, magistarski znanstveni radovi,
standardi (ISO), zapisnici...
 sekundarni – neoriginalni izvori – udžbenici,
enciklopedije, leksikoni, rječnici, ljetopisi, vodiči...

19
 tercijarni – current contest – servis tekućih informacija,
apstrakti i indexi članaka – sastavljeni iz raznih časopisa.
Važnije primarne, sekundarne i tercijarne publikacije
iz svih znanstvenih područja, osim klasično tiskanih oblika,
dobivaju i svoje elektronički čitljive ekvivalente – baze
podataka.
Baze podataka – najvažnije vrste:
1. sa znanstvenim informacijama,
2. bibliografske,
3. referentne,
4. izvorne,
5. s poslovnim informacijama.
Suvremeno pretraživanje publikacija i znanstvenih
informacija može se činiti na dva načina:
1. izravnim pristupom bazama podataka,
2. bazama podataka na CD-ROM-u.
Pretraživanje publikacija i znanstvenih informacija
najčešće započinje u knjižnicama i informacijskim centrima.
Vrste (najvažniji) knjižnica: sveučilišne, visoko-učilišne
(visokoškolske), specijalizirane, narodne, privatne.
Proučavanje literarne građe – svu prikupljenu
literarne građu treba savjesno i sustavno proučiti. Najprije se
konzultira najaktualnija i najnovija literatura, a onda se
prelazi na manje aktualne i prije objavljivane bibliografske
jedinice. Sve činjenice i spoznaje treba srediti i zapisati.
Proučavanje se u osnovi sastoji od:
1) tehnike proučavanja – sastoji se u tehnici ili vještini
čitanja. Sva se čitanja mogu svrstati u 2 skupine:
1. sporo čitanje – navike: izgovor svake riječi, čitanje
riječi pojedinačno, vraćanje na već pročitani tekst i
njegovo ponovno čitanje,
2. brzo čitanje – stupnjevi: srednje brzo (od 110 000 do
330 000 znakova na sat), ubrzano čitanje (selektivno
čitanje – 500 000 znakova na sat), vrlo brzo čitanje
(dijagonalno čitanje, do 500 znakova odjednom).
Čitanje može biti: letimično, potpuno i studijsko.
2) pisanja bilježaka – preporučljivo je da se u bilješke
zapisuju samo najvažniji podaci, informacije, misli,
stavovi i zaključci koji su istraživaču potrebni u obradi
teme. Fiša (1 fiša – 1 bilješka) je list papira na kojemu se
zapisuju bilješke znanstvenog ili stručnog karaktera, a koji
će kasnije poslužiti za izradu rukopisa. Posebno su važne
bilješke dokumentarnog karaktera, one koje se tiču
predmeta istraživanja.

20
 Selekcija, analiza i sinteza relevantnih činjenica
 sinteza – selekcija bilježaka, odnosno prikupljenih
činjenica – najvažnija faza rada. Selektiramo samo
relevantne činjenice koje dokazuju ili opovrgavaju
postavljenu hipotezu. Selekcija se čini tako da se pažljivo
i s mnogo pozornosti čitaju stavovi koji su navedeni u
fišama. Usporedo treba pratiti i teze iz orijentacijskog
plana. U tijeku povezivanja relevantnih činjenica s fišama
i radnih teza određenog dijela istraživaču će se često
nametnuti potreba povezivanja ili čak eliminiranja nekih
teza, a možda i razdvajanje neke teze ili dopune strukture
novim tezama.
 analiza i sinteza relevantnih činjenica – istraživač
kritički i kvalitetno analizira izabrane relevantne
činjenice, kako bi dobivenim argumentima dokazao
istinitost postavljene hipoteze i riješio formulirani
znanstveni problem. Nakon analize sintetizira bitne
elemente u obliku odgovarajućih zaključaka.
Stvaranje generalnog zaključka – posljednja faza u
znanstveno-istraživačkom radu u kojoj istraživač na temelju
rezultata analize i sinteze relevantnih činjenica formulira
generalni zaključak koji znači rješenje formuliranog
znanstvenog problema i predstavlja doprinos znanstvenoj
spoznaji.

Ostale faze:
1 – uočavanje znanstvenog problema i njegova
formulacija
 predmet istraživanja – definiran iz problema istraživanja.
Može biti;
 stvar,  društvo,
 pojava,  mišljenje,
 odnos,  stavovi...
 priroda,
 problem istraživanja – samo onaj problem koji se ne može
riješiti učenjem i studiranjem, već je potrebno provesti
znanstveno istraživanje da bi se došlo do novih
znanstvenih spoznaja.

21
 Znanstveni je problem neka činjenica ili pojava koja je za
istraživača iznenađenje, neshvatljiva, nemoguća,
nepoznata, koja proturiječi postojećim teorijama i
raspoloživom znanju, pretpostavkama ili očekivanjima i
koja potiče na razmišljanje tražeći odgovor, objašnjenje ili
rješenje.
Nakon uočavanja problema potrebno je odrediti:
 prostorni,
 vremenski
i
 populacijsk
i obuhvat.
 objekt istraživanja – obuhvatniji pojam od predmeta
istraživanja, ali uži od problema istraživanja.
2 – postavljanje hipoteze
 teorijsko-misaoni postupak koji slijedi izravno nakon
utvrđivanja određenih činjenica, radi objašnjavanja ili
proširenja tih činjenica ili proširenja ili produbljenja
spoznaja o tim činjenicama. Tri osnovna izvora hipoteze:
1. nužnost proširenja spoznaje,
2. nužnost prevladavanja nedostataka već stečenih
spoznaja,
3. potreba stalnog provjeravanja aktualnosti stečenih
spoznaja.
Osnovne pretpostavke za valjanu hipotezu:
 relevantnost,  plodnost,
 provjerljivost,  jednostranost.
 komparabilnost,
Razrada hipoteze – klasifikacija i specifikacija hipoteze.
Modificiranje hipoteze – promjena dijela temeljne i
specijalne hipoteze.
Zamjena hipoteze – kad je polazna hipoteza pogrešna.
Provjera hipoteze – utvrđivanje spoznajne vrijednosti
stavova hipoteze, čini se teorijski ili empirijski.
Vrste hipoteze:
 kvalitativna,  posebna,  pomoćna,
 kvantitativna  pojedinačna,  preliminar
(statistička),  radna, na,
 kauzalna ili  znanstvena,  fiktivna,
uzročna,  ad hoc  prazna,
 opća, (provizorna),  plodna...

3 - izbor i analiza teme (naslova)

22
 Izbor – vrši se po načelima (njih 8).
Tema – mora izražavati osnovni sadržaj istraživanja.
Naslov – kratak, jasan, privlačan i informativan – sadrži
ključne riječi o tretiranom problemu.
Analizom teme – odrediti probleme i pitanja koje
zahtijevaju težišna istraživanja, obradu, odgovore i bitne
rezultate, ali istodobno i ostalu tematiku koju je potrebno
obraditi kako bi djelo bilo sveobuhvatno, temeljito,
cjelovito, sadržajno i kvalitetno strukturirano.
4 – izrada orijentacijskog plana znanstvenog
istraživanja
→ utvrđivanje radnih teza, podteza, odnosno osnovnih
dijelova (poglavlja) i njihovih teza (poddijelova)
znanstvenog ili stručnog djela.
Pri obradi kompleksnijih tema izrađuje se idejni i
izvedbeni projekt istraživanja – mnogo sadržajniji i
konkretniji od idejnog projekta i mora sadržavati sve
varijante predloženih rješenje koja se moraju temeljiti na
pouzdanim, egzaktnim znanstvenim činjenicama,
uvjerljivim i provjerljivim dokazima.
5 – sastavljanje radne bibliografije
→ nakon izbora i analize teme i izrade orijentacijskog
plana znanstvenog istraživanja.
→ sve prikupljene bibliografske jedinice treba pregledati i
pronaći relevantne za svoju temu.
→ relevantne jedinice istraživač svrstava u nekoliko
skupina:
knjige,
članci, referati, studiji,
nepotpisani napisi,
ostali izvori.
7 – pripremanje strukture ili kompozicije znanstvenog
dijela
Kompozicija – organizacija, raspored i uzajamna
povezanost svih elemenata znanstvenog djela. Ti su
elementi raspoređeni po;
 uzročno-
posljedič
noj,
 prostorn
oj i
 vremens
koj vezi.

23
Ovisi o sadržaju i cilju teme, problemu i predmetu
istraživanja, znanju...
Načela:
1) jedinstva,
2) odabiranja,
3) skladnosti ili harmonije,
4) ravnomjernosti ili proporcije,
5) izrazitosti,
6) raznovrsnosti.
Bitni elementi znanstvenog djela – pogledaj ostala pitanja!
8 – rješavanje postavljenog znanstvenog problema
Određeni znanstveni problem je riješen ako je postavljena
hipoteza dokazana, odnosno potvrđena ili ako je
opovrgnuta, odnosno odbačena.
Uspješni istraživač mora svoje aktivnosti koncentrirati na
studiozno, metodološko i logičko analiziranje i
sintetiziranje rezultata znanstvenog istraživanja,
formuliranje takvih rezultata i izradu odgovarajuće studije.
Treba pobijediti:
 neodlučnost,
 dvojbu i
 strah (od kritike).
9 – pismeno formuliranje rezultata istraživanja
→ znači obrada prikupljenih podataka, informacija,
stavova (...) i njihovo sustavno, jasno, jednostavno,
razumljivo, koncizno i znanstveno utemeljeno pismeno
oblikovanje, što ovisi o brojnim činiteljima, a prije svega o
znanju, iskustvu, vještini...
→ istraživač mora solidno poznavati i praktično
primjenjivati sva relevantna pravila o pisanju teksta,
grafičkoj i tehničkoj obradi znanstvenog i stručnog djela.
10 – primjena rezultata istraživanja
→ svako znanstveno i stručno djelo moralo bi biti
primjenjivo u teoriji i/ili praksi. Stupanj mogućnosti
primjene rezultata istraživanja ne ovisi samo o njegovoj
kvaliteti nego, prije svega, o vrsti i namjeni nekog
znanstvenog i stručnog djela.
U najužoj vezi s primjenom rezultata istraživanja je i
verifikacija spoznaja, odnosno provjera istinitosti spoznaja
prezentiranih u nekom znanstvenom ili stručnom djelu.
11 – kontrola primjene rezultata istraživanja
Svrha i cilj svakog istraživanja trebala bi biti pozitivna
primjena, pozitivni učinci, dugoročna afirmacija rezultata

24
 istraživanja, bilo u teorijskom i/ili praktičnom, bilo u
materijalnom i/ili nematerijalnom smislu.
Sukladno navedenome kontrolu ili nadzor nad primjenom
rezultata istraživanja trebalo bi redovito prakticirati, jer bi
se na taj način mogle dobiti prave spoznaje o pozitivnim ili
negativnim učincima takvih rezultata. I ne samo to. Time
se može bitno utjecati na pozitivno usmjeravanje budućih
aktivnosti u određenom projektu.

11. O čemu se vodi računa kod transformacije ideje u djelo?

(3 koraka)
Da bi se uspješno transformirala ideja u djelo, treba
imati na umu mnogo činitelja od kojih su 3 najvažnija:
1. svaka ideja nije prava ideja – tj. pretvorba samo najbolje i
primjerene ideje u djelo određene vrste, kvalitete i
namjene zahtjeva mnogo znanja, rada, vremena,
sposobnost, vještinu, umijeće, nadarenost.....;
2. između tehnologije znanstvenog istraživanja i
metodologije znanstvenog istraživanja postoji čvrsta
interakcija sprega – bez poznavanja i djelotvorne primjene
znanstveno-istraživačkog instrumentarija nije moguće
efikasno primjeniti tehnologiju znanstvenog istraživanja.;
3. nije svejedno kojim redosljedom primjenjivati bitne faze u
procesu znanstvenog istraživanja – postoji određeni
logički redosljed faza koje treba znalački, savjesno i
odgovorno izvršavati (kuća se ne gradi od krova).

12. Ilustracije, literatura, 3 sustava citiranja!

Ilustracije – se mogu nazvati svi prilozi, isprave,
autorovi dokazi i sl. koji se upotrebljavaju radi ilustriranja
teksta nekog djela kako bi se opširnije deskripcije i brojne
složene pojave reljefnije i zornije predočile čitatelju.
U znanstveno-istraživačkom radu često
upotrebljavamo ove ilustracije:
1) tablice – sistematski pregled podataka o karakteristikama
promatrane pojave koji su dobiveni grupiranjem
prikupljenih i obrađenih pojedinačnih podataka.

25
2) grafikoni – zorni prikaz pojave pomoć znakova i
geometrijskih likova. Mogu biti: površinski (2-
dimenzionalni) i prostorni (3-dimenzionalni).
3) crteži – predodžba određenog predmeta većinom u
ortogonalnoj projekciji s potrebnim pregledima,
presjecima, kotama i podacima. Dijele se prema;
 sadržaju,  načinu prikazivanja i
 namjeni,  tehnici izrade.
4) zemljovidi – posebne vrste karata. Vrste:
 jednostavni,  kartogrami,
 tematski,  piktogrami...
5) fotografije – u crno-bijeloj tehnici ili u boji, na
kvalitetnom glatkom papiru. Moraju biti;
 oštre,  jasne i  kontrastne.
6) sheme – opis u osnovnim, općenitim crtama, prikazivanje
nečeg pojednostavljenog, šablonski...
7) slike – određena površina na kojoj se organizacijom crteža
i boja stvara iluzija stvarnih pojava i prirode i prostora.
Jedini opravdani razlog za uporabu izraza “slika”, umjesto
naziva drugih ilustracija koje imaju svoje adekvatne
izraze, mogao bi biti u pismenom značenju pojma, tj. da i
ostale ilustracije slikovito prikazuju određene stvari i
pojave. Ne bi trebalo koristiti izraz slika, osim za
umjetničke slike i tome slično.

Svaka ilustracija treba imati;

 naslov,
 redni broj,
 izvor podataka i
 eventualno napomenu.

Literatura – prikupljena, proučena i sređena literarna

građa. Pri popisu svrstava se (najčešće) u četiri skupine:
1) knjige – kronološki po abecedi prezimena autora (prezime,
inicijali imena s točkom ili ime: naslov, izdanje, izdavač i
mjesto izdavanja, godina izdanja). Ako je više autora
knjige onda: piše se prezime i inicijali imena s točkom ili
ime prvog autora uz dodatak “i dr.” ili “et alli” ili redaktor
– prezime i inicijal.
2) članci, rasprave, priopćenja sa savjetovanja, studije –
razlika da li su objavljeni u časopisu ili zbornicima radova:
 u časopisima: kronološki po abecedi prezimena autora,
prezime, inicijal ili ime; naslov rada, ime časopisa,

26
 izdavač i mjesto izdavanja, volumen ili godište, godina
izdavanja i broj časopisa,
 u zbornicima radova – kronološki po abecedi
prezimena autora, prezime, inicijali ili ime; naslov
rada, naziv zbornika, izdavač i mjesto izdavanja,
volumen ili godište, godina izdanja, broj knjige
(edicije).
3) ostali izvori – npr. konvencije, propisi, natuknice i sl. –
kronološki po godinama objavljivanja.
Pri sistematizaciji svih bibliografskih jedinica trebalo
bi se pridržavati zajedničkog metodološkog pravila – sve
skupine se sistematiziraju kronološki u jednu cjelinu. Npr. 1)
knjige od 1. do 80., 2) članci: od 81. do 150., 3)ostali izvori
od 151. do 225. To bi značilo da je pri izradi određenog djela
korišteno 225 bibliografskih jedinica (po određenim
skupinama).
3 sustava citiranja – dopuni znanje iz knjige!
Citiranje – od riječi do riječi pismeno ili usmeno
navođenje tuđih dijelova teksta ili riječi koje se mogu
izvorno provjeriti.
Postoji više sustava citiranja tuđih spoznaja, stavova...,
a među njima su:
1) europski sustav pozitivnih bilješki (i citiranja),
2) američki ili Harvardski sustav pozitivnih bilješki i
citiranja.

13. Kako se sistematiziraju bibliografske jedinice u popisu

literature? (Obrazložite postupak svrstavanja)
1. Knjige – svrstavaju se kronološki po abecedi prezimena
autora, npr. ŽUGAJ, M.: ....
Ako ih je više od 3, npr. BABAN, LJ. I dr. (ili et.al.): ....
Ako ih je do 3 svi se pišu i stavlja se crtica.
2. Članci, rasprave, studije

27
 a) U časopisima – prezime autora, zarez, inicijali imena,
točka, dvije točke, naslov rada, zarez, ime časopisa,
zarez, izdavači, mjesto izdavača, zarez, volumen ili
godište, zarez, godina izdanja i broj časopisa.
b) U zbornicima radova – svrstavaju se kronološki:
prezime autora, inicijali imena, naslov rada, naziv
zbornika, izdavač i mjesto izdavača, volumen ili
godište, godina izdanja, broj knjige.
c) Studije – isto kao u zbornicima radova
4. Ostali izvori – konvencije, propisi, natuknice navode
se kronološki prema godinama dojavljivanja. Npr.
Konvencija UN o prijevozu robe morem, 1978.g.,
Međunarodni ugovori – Narodne novine, 1993.g.,
1.propisi: Zakon o znanstveno istraživačkoj
djelatnosti, “Narodne novine”, 1993.,96., natuknice:
Natuknica Tehnika, Enciklopedija, leksikografskog
zavoda, Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb,
1959.g., svezak 6
5. Nepotpisani napisi

14. Fusnote (sve)?

Fusnota – je pozivna bilješka koja se nalazi ispod
teksta pisana sitnim slovima, označava korišteni bibliografski
izvor i objašnjava nešto u vezi s tretiranom materijom.
Postoje 3 vrste fusnota:
1. Dokumentarne ili bibliografske napomene – pružaju
jamstvo istinitosti određenog citata, dobiva se veća
pouzdanost.
2. Eksplikativne napomene – služe kao dopunska objašnjenja
pojedinih djelova izlaganja. Nisu nužne, ali mogu biti
zanimljive za čitatelja.
3. Komparativne napomene – služe za upućivanje čitatelja na
neki drugi izvor koji obrađuje istu ili sličnu problematiku.
Fusnote se nalaze na dnu stranice, odvojene su crtom
od glavnog teksta, označene su arapskim brojem npr.67, i
povezane s istim brojem u tekstu koji se piše uz ključnu riječ.
Brojevi fusnota ispod teksta pišu se kronološki u
neprekinutom nizu od početka do kraja djela.
Postoji više sustava citiranja tuđih spoznaja:
 Europski sustav – fusnote se mogu pisati ispod teksta na
dnu ili u tekstu u uglatoj zagradi i

28
 Američki ili hardvarski – fusnote se pišu u tekstu u uglatoj
zagradi.
15. Američki i europski sustavi?
EUROPSKI SUSTAV citiranja razlikuje: (se
primjenjuje na govornim područjima:
 njemačkog,
 talijanskog,
 francuskog,
 hrvatskog,
 slovenskog jezika.)

Postoje 2 podsustava:
1) Europski podsustav fusnota (pozitivnih bilježaka) ispod
teksta
Fusnote se pišu sitnim slovima kronološki, rednim
arapskim brojevima od prve do posljenje stranice djela. Bitno
pravilo je da fusnota mora biti bar toliko koliko se na popisu
literature nalazi bibliografskih jedinica. Važno je da oba ista
broja tj. broj fusnote i isto broj u podnožju moraju biti na
jednoj te istoj stranici.
Kod knjige bitni elementi fusnote jesu:
1. Prezime i inicijali imena autora (do tri autora pišu se svi, a ako
ih je više piše se samo prvi autor)
2. Naslov djela
3. Izdanje djela
4. Izdavač (pišu se svi izdavači do tri, ako ih je više piše se samo
prvi)
5. Mjesto izdanja
6. Godina izdanja
7. Stranica sa koje se citira tuđa spoznaja i postavka.
Prednosti:
 omogućuje horizontalno povezivanje tematskih i
bibliografskih jedinica.
 omogućuje cijelovitu i kvalitetnu informaciju o određenoj
bibliografskoj jedinici.
 omogućuje pojednostavljenje i skračivanje standardnog
teksta fusnota ako pravilno rabi izraze: op.cit., ib., infra,
supra, cf., infine, p.
Nedostaci:
Sustav zahtjeva više prostora tj. oko 2% opsega više. Ovaj se
podsustav preferira kod opsežnijih znanstvenih, znanstveno-
stručnih i stručnih djela.

29
2) Europski podsustav fusnota (pozitivnih bilježaka) u tekstu
→ u uglatoj zagradi povezuje citate i bibliografske jedinice.
Mogu se koristiti 2 varijante izrade popisa literature:
1. prije pisanja djela popis literature se mora standardno
klasificirati (knjige, rasprave, članci, studije).

2. popis literature se formira kronološkim redom istodobno

sa pisanjem fusnota bez obzira na vrstu bibliografske
jedinice. Karakteristično je direktno povezivanje fusnota
sa literaturom. Na kraju rečenice se u uglatoj zagradi pišu
2 broja, npr.(15,155) – prvi označava redni broj
bibliogrfske jedinice, a drugi broj stranice iz te
bibliografske jedinice (ovaj se sustav rjeđe upotrebljava).
Ovaj sustav se rabi pri pisanju znanstvenih i stručnih
članaka koji se objavljuju u specijaliziranim časopisima.

AMERIČKI ili HARVARDSKI SUSTAV fusnota i

citata = je identičan europskom podsustavu fusnota u uglatoj
zagradi, razlikuje se samo u detaljima.
Popis korištene literature se formulira kao i kod
europskog. U posljednjih 10-ak godina se primjenjuje i u
europskim zemljama pogotovo onima u tranziciji.
Sustav je praktičan pogotovo za opsežnija djela, a istodobno
je i jednostavan.
Karakteristično je povezivanje citata s bibliografskim
jedinicama tako da se na kraju rečenice napiše: prezime
autora, godina izdanja i broj stranice.
Npr. Žugaj, 1989., p.402
Kada se koriste 2 ili više bibliografske jedinice istog
autora koje su objavljene iste godine pišemo, npr. (Zelenika,
1995., 1995. – a, 1995. – b...)
Prednosti:
1. sustav je harvardski pa ga je moderno upotrebljavati u
Europi
2. oni koji ga koriste štede prostor
Nedostaci:
Može se koristiti samo za pisanje znanstvenih stručnih
članaka koja se objavljuju u specijaliziranim časopisima.

16. U čemu je bit europskog i američkog sustava pismenog

oblikovanja pasosa? Nabrojite prednosti i nedostatke?

30
 EUROPSKI SUSTAV – prvi redak se uvuče desno 5-
10 slovnih mjesta, a ostali se pišu normalno u bloku. Svi
naslovi i podnaslovi s decimalnim sustav kao i sva nabrajanja
po vertikali se također uvlače. Tako se postiže preglednost i
sustavnost.
Sustav se preferira kod pisanja;
 seminarskih,  udžbenika,
 diplomskih,  enciklopedija,
 magistarskih radova,  leksikona isl.
 doktorskih disertacija,
AMERIČKI SUSTAV – pasosi se pišu u tzv. blok
pismu bez uvlačenja prvog redka. Ovaj sustav je
jednostavniji, ali ne omogučuje preglednost kao europski
sustav.

 OPUS CITATUM (op.cit. ili o.c.) – djelo koje je već ranije

spomenuto u citiranju.
 IBIDEM (ibid. ili ib.) – na istom mjestu, u istom djelu, na
istoj stranici neke knjige.
 INFRA – niže, ispod, dolje, u idućem izlaganju.
Npr. cf.infra, bilješka br. 501
 SUPRA – gore, ispred, prije, naprijed, u prethodnom
izdanju.
 CONFER (cfr. ili cf.) – usporedi, sravni, vidi.
Npr. o tome detaljnije cf.: Zelenika, R.:
 IN FINE – konačno, na kraju knjige.
 PAGINA (pag. ili p.) – stranica u knjizi.
 “KURZIV JE NAŠ” – piše se kada autor citira tuđi tekst i
zahtjeva da se pojedini djelovi tiskaju kurzivom.
 SCILICET (scil. ili sc.) – razumije se, to jest, dakako.
 RESPEKTIVE (lat. respective) – dotično.

17. Koje elemente sadrži impresum?

Impresum – skup podataka i informacija o određenom
djelu. Gotovo se svi podaci i informacije, odnosno elementi
impresuma tiskaju na prednjoj stranici posljednjeg lista
knjige.
Impresum najčešće sadrži ove elemente:
1. informaciju o izdanju (ako se knjiga izdaje 1. put, o tome se ne
navodi informacija, svako se novo izdanje označuje na potkoricama:
novo, dopunjeno, prošireno...),
2. izdavač – pravna ili fizička osoba koja osigurava
financijska sredstva za izdanje knjige,

31
3. mjesto izdanja,
4. godina izdanja,
5. ime tiskare (i grafičku pripremu posebno, ako nije to tiskara
učinila),
6. mjesto tiskanja,
7. godina tiskanja (ako se podudara sa godinom izdanja, onda se ne
piše),
8. naklada – broj tiskanih primjeraka jednog izdanja,
9. informacije o svescima – u koliko je svezaka izašla knjiga
(u koliko dijelova, volumena...).

18. Razlika između ISSN i ISBN?

ISSN – međunarodni standardni broj na
publikacijama.
Svrha i ciljevi: jedinstvena identifikacija svih serijskih
publikacija. Pojmom serijska publikacija, određena je svaka
publikacija koja se izdaje kontinuirano i obično sadrži
brojčane i kronološke oznake, a čije objavljivanje nije
vremenski ograničeno. Serijske publikacije obuhvaćaju
periodiku, godišnjake i serijske monografije. Međunarodnim
standardnim sustavom za serijske publikacije rukovodi
Međunarodni centar za registriranje serijskih publikacija sa
sjedištem u Parizu.
ISBN – međunarodni standardni broj knjige.
Svrha i cilj: jednosmislena identifikacija svih publikacija.
ISBN je jedinstveni i nezamjenjivi broj za samo jedan
naslov, samo jedan svezak i za samo jedno neizmijenjeno
izdanje tog izdavača, a dodjeljuje se publikacijama pod
kontrolom Međunarodnog ureda za ISBN u Berlinu. Svaki
ISBN sastoji se od 10 brojeva, a kad se otisne prethodi mu
naslovna oznaka ISBN. 10-znamenkasti broj podijeljen je na
4 skupine različite duljine, a svaka se skupina brojeva odvaja
crticom, i to:
 prva 3-znamenkasta skupina – oznaka pripadnosti
izdavača,

32
 druga 3-znamenkasta skupina – oznaka izdavača,
 treća 3-znamenkasta skupina – oznaka naslova,
 četvrta jednoznamenkasta skupina – kontrolni broj.

19. Sinopsis?

33