FILOZOFIJA JEZIKA Elementarni uvod (Za privremenu uporabu studenata Filozofskog fakulteta u Mostaru sastavio A.

. olji) UVODNA RAZMATRANJA Zanimanje filozofa za pitanja jezika oduvijek je postojalo. To je samorazumljivo, jer je filozofija otvorena za cjelinu bitka, kako na podruju pojmova tako i na podruju iskustva. Rezultati filozofiranja mogu se zabiljeiti samo u jeziku, no i sam in filozofiranja bitno je ne-odvojiv od jezika. Pa ipak u arite filozofskog zanimanja prvo su dospjela fiziko-kozmoloka pitanja (lake se suoavamo s onim to nam je udaljenije nego s onim to nas proima, to je dio nas), potom metafizika, logika, etika, spoznajno-teorijska, antropoloka, zatim pitanja filozofije povijesti, filozofije umjetnosti itd. I sam izraz 'jezik' relativno je kasno postao zasebnim predmetom promiljanja. Kao to emo vidjeti Platon ne raspravlja o jeziku, u smislu njegove cjelovite problematike, nego o imenima. Aristotel ini odmak od Platonove usidrenosti u mitski kontekst, ali takoer ne raspravlja o cjelini jezine pojavnosti nego istie raznovrsnost izriaja/iskaza. Tako sve do novoga vijeka filozofi pridodaju nove vidove (facete) jezine problematike pa se tek krajem 18. stoljea poinje problematizirati jezik kao jedinstvena stvarnost. Tek je u 20. stoljeu - osobito sredinom toga stoljea problematika jezika dospjela u samo arite filozofskog zanimanja. Toj zaokupljenosti jezikom zgodan je izraz dao ameriki filozof Richard Rorty odabravi za naslov svoje zbirke ogleda o filozofskoj metodi, objavljene 1967 u izdanjima Chicago University Press, The Linguistic Turn. Doista, tih je godina, pored ve etiri afirmirana pristupa jeziku (logikog pozitivizma u potrazi za idealnim /eventualno formaliziranim/ jezikom znanosti u tradiciji Fregea, ranog Wittgensteina i Carnapa, zatim filozofije obinog jezika nadahnute kasnijim Wittgensteinom i Austinom, strukturalizma nadahnutog prvenstveno djelom F. de Saussurea ali i niza drugih teoretiara, te osebujnoga Heideggerova pristupa i na njegovu tragu - hermeneutike) u punom zamahu bio ve peti pristup, koji je s jedne strane zdruivao korjenitu modernost i duboke tradicijske korijene, a s druge strane znanstvenu konkretnost s izrazito filozofskim interesom. Rije je dakako o transformacijsko-generativnoj teoriji jezika, koja je u samo jednom desetljeu osvojila gotovo sve mlade jezikoslovce, ali ujedno zaintrigirala i profesore filozofije. Radilo se dakle o veoma raznorodnim i istodobno ambicioznim pristupima, koje nije lako amalgamirati pa je stoga Filozofija jezika ustvari jo uvijek daleko od ustaljenih odgovora pa i od ustaljenog popisa kljunih pitanja. Mogli bismo rei da je usprkos ne ba mladoj dobi i danas u nastajanju ili barem stalnom previranju. Stoga nije udno da prirunici filozofije jezika mahom slijede dosta raznolike programe i nacrte. Zapravo je pitanje jezika malo pomalo dospjelo u sredite filozofije upravo zbog dvostruke krize, to jest zbog krize filozofije i krize jezika. Razoaranje filozofskom tradicijom, ali i nizom pokuaja da se filozofija korjenito transformira (Descartes, engleski empiristi, Kant, Hegel, Husserl da spomenemo samo neke pokuaje) brojne je moderne filozofe potaklo da filozofiju posve svedu na kritiku jezika, jer su u njegovoj nesavrenosti i jo vie u zloporabi (ili navodnoj zloporabi) te nesavrenosti - vidjeli izvor neizljeivih zastranjenja u prevladavajuoj tradiciji

zapadne filozofije. Stoga su neki filozofi kritikom analizom uznastojali provesti svojevrsnu terapiju jezika. Ta je tendencija vidljiva osobito kod sljedbenika kasnog Wittgensteina. Drugi su se pak zanosili reformiranjem jezika pa ak i konstruirali formalizirane jezike, koji bi izbjegli slabosti i nesavrenosti naravnoga jezika. Ova su nastojanja ponajvie uhvatila korijena u anglo-saksonskoj filozofiji (iako su zaetnici tog programa njemaki logiari Gottlob Frege i njegov sljedbenik Rudolf Carnap). Njihova je zajednika poetna motivacija antimetafizika i pozitivistika. S vremenom se ipak taj tabor znatno diferencirao pa su se dvije spomenute tendencije kroz uzajamnu borbu miljenja donekle zbliile tako da se danas i u tako-zvanoj anglosaksonskoj filozofiji na obini, naravni jezik gleda s vie uvaavanja, a na umjetne, formalizirane jezike s vie skepse. Zapravo vie ne moemo opravdano govoriti o anglo-saksonskoj filozofiji pa je danas za filozofiju kojoj je u sreditu kritika ili 'terapija' jezika ustaljen naziv analitika filozofija. Unutar nje ima vie razliitih tendencija, ali ih nije lako razrvrstati po nekom jasnom i jedinstvenom kriteriju. Iako je danas analitika filozofija jezika najrasprostranjenija, drim da je dobro razvijati i druge pristupe. Osobito je generativno-transformacijska teorija jezika N. A. Chomskog pridonijela tome da se malo pomalo uruava zid izmeu filozofskog i znanstvenog pristupa jeziku pa je za cjelovito poimanje jezika oito od koristi pristupati jeziku s vie razliitih gledita. Analitika filozofija jezika jo uvijek je najdominantnija, pa emo nerijetko nai uvode u filozofiju jezika koji se i zaustavljaju samo na tom tipu filozofiranja, jedva usputno dotiui transformacijsko-generativnu teoriju N. A. Chomskog. Neki na primjer u prirunicima filozofije jezika ne spominju ni Wilhelma von Humboldta ni M. Heideggera, ili ih eventualno jedva spomenu, ali se uope ne osvru na njihova promiljanja jezika. Donekle je razumljivo to razliiti prirunici filozofije jezika zaobilaze F. de Saussurea, jer je njegov strukturalizam znatno zadahnut pozitivistikom sociologijom pa izvorno bez filozofskih ambicija, a tek je kroz recepciju kulturne antropologije postao i filozofski relevantan. Mi emo slijediti panoramski pristup (moglo bi se rei u tradiciji takozvanog hrvatskog pletera uvaavati povijesnu, tematsku i metodoloku raznolikost), a to znai da emo unato saetosti nastojati dotaknuti irok spektar kljunih pitanja filozofije jezika, to dakako ne znai da emo svima dati jednak prostor. Pitanja su brojna i meusobno isprepletena. Pitanje znaenja na primjer intimno je povezano s pitanjem istine, ali i s pitanjem uporabe, svijesti i intencije. Isto tako isprepletene su funkcije jezika: slui li jezik prvenstveno komunikaciji ili prikazivanju (opisivanju) stvarnosti ili pak djelovanju? Izlaganje bi se moglo artikulirati na razliite naine. Moglo bi se izdvojiti i sustavno razmatrati kljuna pitanja odnosno kljune probleme, ali isto tako i u povijesnom slijedu izdvojiti prijelomne trenutke u kojima je problematika jezika bivala jae osvijetljena. Dakako da je mogue i kombiniranje dvaju spomenutih pristupa, jer i kljuni problemi u vremenskom slijedu bivaju sve slojevitije sagledani, a isto tako u odreenom prijelomnom trenutku moe pojedinom problemu biti posveeno vie pozornosti odnosno pridavana vea vanost. Ja sam sklon povijesnoj perspektivi jer mi se ini da povijesni kontekst pomae veoj preglednosti i razumljivosti kljunih problema. A unutar povijesne perspektive posebno mjesto posvetit u autorima koji su

dali kljuan doprinos osvjetljavanju problematike jezika. Pri tome se neu oprno baviti biografskim prikazima, ali poneka anegdota iz ivota nekih mislilaca zna biti od pomoi u razumijevanju njihova pristupa problematici jezika, pa premda je djelo svakako bitnije od biografije, poneka zgoda iz ivota moe baciti zanimljivo svjetlo na samo djelo. Promiljanje jezika trebalo bi na kraju, uz ostalo, sluiti i opem osvjeivanju (filozofi se ne bi smjeli sputati ni zavesti modom, aktualnou i/li primjenjivou odreenih uenja), jer 'udo jezika' uz raznolike uporabe zna biti i zlorabljeno. Znan nam je izriaj A.B. imia pjesnici su uenje u svijetu, znan nam je i strah proroka pred zadaom osvjeivanja naroda (Ah, Gospode Jahve, gle ja ne umijem govoriti: dijete sam Ecce nescio loqui, u knjizi proroka Jeremije 1,6), ali isto tako i politiki govor zavoenja i lanog obeavanja, sve do govora mrnje, koji osobito buja u vrijeme ratova i meunacionalnih sukoba, pa je i poslovino poznata 'zagaenost' njemakog jezika tijekom nacistike vladavine. Prema tome, ni pjesniki ni proroki govor ne bi trebali ostati izvan filozofskog propitivanja, ali ni politiarsko ifrirano zakukuljeno ne-kazujue govorenje, pa ni politikantsko bla, bla bez filozofskog prokazivanja. Ovaj saeti uvod u filozofiju jezika ponajvie odstupa od standardnih uvoda u filozofiju jezika zalaenjem u podruje ope lingvistike. Nastojat u izbjei preklapanja s programima koji se cjelovitije i kompetentnije izlau u kolegijima teorije jezika i knjievnosti, ali raunajui s time da studenti filozofije nisu nuno i studenti knjievnosti, drim uputnim da kao kompletni intelektualci trebaju stei uvjete za plodan dijalog s drugim humanistikim disciplinama. Stoga i uz rizik manjih preklapanja nee biti na odmet osvijetliti dodirne toke i hvatita za spomenuti dijalog. U tom smislu, iako danas postoje mnogobrojne i vrlo raznolike znanstvene analize jezika, mi emo dotaknuti samo one malobrojne koje nam se upravo zbog naglaska na opim znaajkama jezika ine u znatnijoj mjeri filozofski relevantnima. Osim osvrta na neke rezultate ope lingvistike moe nam dobro doi i osvrt na poneko razmiljanje o jeziku koje je u opoj povijesti filozofije ostalo vie-manje u sjeni. Zato emo bez kontinuiranog praenja rasprava o jeziku ipak sporadino ukazati na neke davne uvide koji tek danas, vieni u novom svjetlu i kontekstu, bivaju ponovno aktualni i znakoviti. Tako ovaj Uvod u filozofiju jezika poprima etverodjelni ustroj. Filozofska se tradicija sve do modernog doba uglavnom bavila znaenjem pojedinanih rijei/izraza. Tek poslije Kanta, negdje s romantizmom pogled se okree irem spektru jezinih pojava, a osobito je de Saussure istaknuo sustavni i drutveni karakter jezika. Stoga emo kao drugi blok razmotriti filozofske aspekte i izazove lingvistike kao (pozitivne) znanosti o jeziku. Trei blok posvetit emo takozvanoj analitikoj filozofiji jezika. etvrti e blok biti posveen uvjetno nazvanoj spekulativnoj filozofiji jezika.

I. DIO RIJEI I ZNAENJA Platonovi doprinosi promiljanju jezika Kao i veini drugih filozofskih disciplina i filozofiji jezika korijene i pretpovijest moemo potraiti u Platonovim dijalozima. Mora nam dakako biti jasno da Platon nije razvio filozofiju jezika u dananjem smislu, a s druge strane trebamo biti svjesni da su se i takozvani predsokratovci ve hrvali s pitanjima vezanim uz jezik. Prema tome kad Platonu pridajemo osobitu vanost u kontekstu antikog promiljanja jezika imajmo na umu da su uenja predsokratovaca sauvana tek u ulomcima (fragmentima), a od Platona su na sreu sauvani brojni dijalozi, a dijalozi su ve po svom raspravnom obliku upueni na pozornost prema pitanjima jezika. Platon je dakle batinik niza mislilaca koji su uoavali odreene probleme vezane uz jezik. Dapae, uputno je uiniti i jo jedan korak unatrag: ve se u mitovima susreemo s ovjekovim pitanjem o porijeklu jezika. Jezik se tu poima boanskim darom, a ve uz prve ljude vee se i davanje imena stvarima u svijetu. Danas je dosta uobiajeno brkati mitove s bajkama pa se esto mit poima u korjenitoj suprotstavljenosti logosu, to je pogreno. Filozofsko promiljanje ima svoje korijene u religioznim predstavama, a kritiko svoenje miljenja u granice samoga uma bilo je dug i postupan proces. Prve korake odmaka od mitsko-religioznog poimanja u pravcu kritikog odnosa prema jeziku susreemo u nekim Heraklitovim izriajima (autoritativno Dielsovo izdanje predsokratovskih fragmenata prevedeno je i na hrvatski glede Heraklita valja u ovom kontekstu vidjeti VS 22, B 32, 48, 67, 114) koji upozorava da se ne smijemo dati zavesti rijeima nego tragati za poretkom svjetskog zakona koji ravna vjenom mijenom.. I Parmenid je prema jeziku kritian: imena prema njegovu uenju pripadaju svijetu privida kao izraz ljudskih mnijenja o bitku. Demokritu se pripisuju ve neto sloenija stanovita o odnosu rijei i stvari. Nestalnost toga odnosa zrcali se u tome to jedna rije moe upuivati na vie stvari, a s druge strane ista stvar ponekad ima vie imena (ovaj je uvid vaan i dalekosean on se javlja iznova i iznova u blago variranim formulacijama). Nadalje, ime odreene stvari doivljava promjene, a na kraju susreemo i stvari kojima ne odgovara nijedna rije. Sve to Demokrita upuuje na uvjerenje da porijeklo jezika valja traiti u konvenciji. Probleme jezika Platon dotie u vie dijaloga, a svakako im je ponajvie posveen dijalog KRATIL. Naravno, od Platonova se vremena problematika jezika proirila, ali veina pitanja koja susreemo u Kratilu i danas su aktualan predmet filozofskih rasprava. Glavnina rasprave, u kojoj sudjeluju Hermogen, Kratil i Sokrat, odnosi se na pitanje to je temelj znaenja rijei, tonije imen(ic)a. Izloit emo relativno iscrpno tijek rasprave, jedva dotiui veliki sredinji dio u kojemu se pokuavaju objasniti brojni korijeni imen(ic)a. Za utemeljena i pouzdana etimoloka razmatranja vrijeme oito ne bijae zrelo.

Hermogen i Kratil zastupaju posve oprena stajalita glede toga to odreuje znaenje rijei (imen). Ta se dvojba najkrae moe saeti u dva kljuna izraza; (physei - po prirodi) ili (thesei - po pogodbi/konvenciji). Zato sporazumno uzimaju Sokrata da arbitrira u njihovom sporenju. Hermogen dri da znaenje rijei potjee od pogodbe/ugovora (synthke) ili suglasnosti/priznanja (homologa), odredbe (nomos - nom) i navike odn. obiaja (ethos - ethei). Nasuprot tome Kratil dri da rijei svoja znaenja dobivaju po prirodi (physis physei). Sebi svojstvenom ironijom Sokrat se najprije ograuje od uloge arbitra, jer zbog siromatva nije mogao biti dobro kolovan u gramatici, ali pristaje zajedno sa spomenutim sugovornicima tragati za istinom o znaenju rijei. Najprije propituje Hermogenovo stajalite. Hermogen na primjeru robova kojima gospodari promijene ime pa novo ime jednako dobro slui svojoj svrsi kao i ono starije odnosno izvorno, nastoji pokazati da je dostatno naviknuti se na ime, ma kako ono bilo dano ili odabrano. Sokrat odmah postavlja pitanje kompetentnosti davatelja imena: moe li to doista biti bilo koji pojedinac (idiotes) i moe li npr. on zvati ovjeka konjem i konja ovjekom, na to Hermogen bez dvoumljenja odgovara potvrdno. Slijedee Sokratovo pitanje takoer je pertinentno: nije li istinitost sudova koje izriemo na neki nain uvjetovana ispravnou imena koja su dio tih sudova? Ako sudovi mogu biti istiniti ili neistiniti moe li neka stvar imati bilo koliko imena koja bi im proizvoljno davali pojedinci? Hermogen jo ustraje na svom stajalitu pa navodi primjer da istoj stvari barbari daju imena razliita od grkih, a i razliita grka plemena istim stvarima daju donekle razliita imena. Sokrat nastoji ostati pri problemu istine pa pita Hermogena prihvaa li to on miljenje sofista Protagore da je ovjek mjerilo svih stvari, drugim rijeima hoe li se i stvari razlikovati kao to se razlikuju imena. Tu se Hermogen ve koleba jer se ne eli u svemu sloiti s Protagorom. Sad Sokrat razvija misao pitajui po emu bi netko bio mudriji od drugoga, ako svatko s istim pravom moe davati imena stvarima. Sokrat dri da stvari po naravi posjeduju svoju bit. I ne samo stvari, nego i ini imaju svoju istinsku narav. Da bismo neto inili sluimo se instrumentima, opet u skladu s prirodom. Ako nam treba odgovarajui instrument za rezanje, zar i za in govora, koji je takoer ljudski in, nisu potrebni odgovarajui instrumenti a to su imena (rijei)? Ako je tome tako, moe li netko tko hoe ispravno govoriti, proizvoljno - kako mu se svidi - nametati stvarima imena? Imena su instrumenti, zakljuuje Sokrat, a davanje imena svojevrstan je zakonodavni in. Uitelj je, kad nas ui ispravnim imenima, u ulozi zakonodavca (nomothts). Dapae, da bi se stvari ispravno imenovale, zakonodavac bi trebao uiti od dijalektiara (filozofa). Ukratko, Sokratu je bitno da se sauva kriterij istinitosti, a potpuna proizvoljnost u davanju imena po njegovu bi sudu onemoguila takav kriterij. Sad Sokrat postupno prelazi na razmatranje pojedinih imena, to nas ne e osobito zanimati; spomenimo tek nekoliko primjera radi kurioziteta. Neumjesno bi bilo, dri Sokrat, da bezboan sin u pobona oca nosi ime Teofil (Bogoljub ili miljenik Boji). U ovom kontekstu pada mi meutim na pamet kako njemaki filozof Schndelbach sebe predstavlja frommer Atheist, to bi u uobiajenom prijevodu bilo poboni ateist. No 'fromm' u korijenu nema nita vezano za boansto, nego izvorno znai blag, krotak, estit i slino, a tek proirenjem svoga znaenja izraz je obuhvatio pa onda i naglasio upravo pobonost

A prikladnom se Sokratu ini dvostrukost korijena u Zeusovu imenu (di- i ze- jer je Zeus onaj po kojemu svi dobivaju ivot (di on zen 396a). Zaustavljajui se jo malo na 'rodoslovlju' glavnih grkih bogova Sokrat kae kako u prvi mah izgleda neprikladno Zeusa drati sinom Kronosa (Vremena), no onda u genitivnom obliku Kronosa uoava korijen , to znai um, pa zakljuuje da je to itekako
prikladno

Iako neke od 'etimologija' imaju odreeni arm tako npr. 421b evocira (bie) na koje se odnosi traenje - , a (istina) evocira (boansko tumaranje, kruenje), to planetarno popularni slovenski filozof Slavoj iek paralelizira s tako-zvanim Freudovim radom sna, to jest neoekivanim sastavljanjima i razdvajanjima. Meutim, bez obzira na sugestivnost i arm, u tim 'igrama rijei' ne moe biti govora o etimoloki utemeljenim vezama. No, premda su Sokratove etimologije neutemeljene (i sam sugovornik Hermogen obazrivo ukazuje na tu neutemeljenost (Ti si to Sokrate doista smiono ralanio) druge su teme vrijedne nae pozornosti. Kao to smo uostalom rekli, za etimoloka pitanja Sokrat i Platon nisu bili spremni, no ta su pitanja i danas tvrd orah pa se i veliki autoriteti u mnogim sluajevima razilaze. (Ni Heideggerove etimologije filolozi ne prihvaaju kao pouzdane, to ne znai da one ne posjeduju odreenu sugestivnost i da ne mogu posluiti osvjetljavanju nekog problema. Isto vrijedi i za brojne etimologije drugih znaajnih mislilaca, ukljuujui Hegela) a upravo je zabavno kako je inae vrlo kompetentni hrvatski filolog Petar Skok, na tragu nekih starijih dubrovakih tekstova otoke Elafite kod Dubrovnika povezao s jelenima (elafos) umjesto s divljim maslinama (ela). Drugim rijeima, ime su tim otocima dali stari grki zamljopisci jer se radi o otocima obraslim divljim maslinama, a ne zato to bi svojom konfiguracijom imali nekakve slinosti s jelenima). Na tragu ve spomenutoga Demokritova uvida o 'nesimetrinosti' sklopa rijei i sklopa stvari ovdje se ini prikladnim ukazati na to da se stalna mijena jezinih elemenata odvija razliitom dinamikom i razliitom logikom od mijene znaenjskih polja. Veoma prikladnim primjerom ini se glagol taknuti (iz starijega oblika t-konti), iz kojega imamo brojne izvedenice, kako glagolske (dotaknuti, ticati, poticati, isticati), tako i imenine (toka, tonost, doticaj, poticaj itd.) pa i pridjevske (toan, dotini, istaknuti itd.) i priloke. Vrijedi uoiti duboku starost korijena ovoga glagola: on je zajedniki s nizom drugih indoeuropskih jezika: latinskog tangere (zanimljivo, u grkom je posvjedoen samo aorist !), talijanskog toccare, francuskog toucher, engleskog touchMeutim, dok u hrvatskom imamo glagol bliskog znaenja dirati, iz kojega je izvedena imenica dodir, te pridjev dirljiv, engleski za dodir zadrava rije touch, a dirljiv je touching! Touch tovie znai i opip, ali ako se radi o opipavanju rukom, onda to engleski izrie oblicima vezanim za prst pa na tom jeziku imamo glagol to finger sa desetak razliitih znaenja, od kojih na hrvatskom nijedno nije povezano s prstima! Imajui u vidu ove injenice nije udno to je filozof Max Black jednu knjigu o jeziku naslovio The Labyrinth of Language! Hermogen osjea da je Sokrat uzdrmao njegovo stajalite radikalnoga konvencionalizma, ali ipak ne moe prihvatiti suprotnu, to jest Kratilovu, tezu. Na kraju Sokratovih etimologija Hermogen stoga zahtijeva da Sokrat propita Kratilovu tezu prema kojoj postoji naravna prikladnost imena. Kratil to naime ustrajno tvrdi, ali se Hermogen tui to se Kratil neka za svoje tvrenje navesti obrazloenje. Kratil na to istie da je upravo pitanje jezika moda i najtee od svih pitanja pa stoga nije 6

mogue rijeiti ga kratkim raspravljanjem. Na to Hermogen insistira da se usvoji Hesiodov savjet, to jest da se to teko pitanje barem malo po malo osvijetli pa se Sokrat doista prihvaa razglabanja Kratilovih stajalita, spreman (s blagom ironijom) da postane njegovim uenikom ako ga Kratil uspije uvjeriti. Kratil dakako ima intuiciju da Sokrat, iako nekolovan u jezikoslovlju, ima snanih nadahnua. Sokrat nastoji zapoeti pojanjenjem polazita: ispravno ime ukazuje na narav odreene stvari. Zato on predlae da se imenovanje odn. davanje ispravnih imena (to je jedno od brojnih oprimjerenih umijea) promatra po analogiji s drugim umijeima, kao npr. sa slikarstvom. Slika je vjernija ili bolja, ako je slikar pogodio prave boje: i viak i manjak boje ine sliku loijom. Ako davanje imena jest umijee, tko su ovdje umotvorci? Tu vreba tekoa: umijee slikara jest stupnjevito, jedan e portret biti bolji, uspjeliji od drugoga, no i onaj se loiji jo moe zvati portretom. Zato se Sokratu ini da bi imena mogla biti bolja ili loija, ovisno o tome sadre li pravu mjeru glasova i slogova: tako bi slog vie ili manje od prave mjere inio i ime loijim. Kratil meutim istie da je s jezikom stvar bitno drugaija. Slog vie ne bi ime inio tek loijim nego takav niz slogova jednostavno vie ne bi uope bio ime. Tonije, bilo bi to ili drugo ime ili ne-ime. Kratil ustvari hoe rei da se neistina jednostavno ne moe izricati. Sokrat nalazi oitu tekou za Kratilovo stajalite o prirodnosti imena na primjeru brojeva: tko bi naao imena koja bi po naravi odgovarala svakomu iz mnotva brojeva kad ne bismo imali konvenciju i dogovorno im davali imena (na deset /10/ na primjer dodajemo jedan /1/ pa imamo jedanaest /11/). Stoga se Sokrat donekle slae s Kratilom da bi bilo idealno da imena slie stvarima, ali mu se taj ideal ini nedostinim, pa dri da je nuno posluiti se i konvencijom. Zatim Sokrat nainje drugo pitanje: emu imena slue. Po Kratilu ona daju obavijesti o stvarima: tko poznaje imena poznaje i stvari to ih imena izraavaju. No Sokrat upozorava Kratila da po njegovu poimanju vie imena izrie mijenu u stvarima, a da nas to dovodi do pitanja istinite spoznaje. Jedna te ista rije moe sadravati glasove suprotne naravi, npr. r i l. Ako su prvi davatelji imena u tome inili pogreke, to smo dalje te pogreke bivaju veima. Ako nam pak imena slue da spoznamo narav stvari, kako su prvi davatelji imena znali dati prava imena? Oni su morali prvo poznavati narav stvari da bi im dali prava imena. Kratilovo stajalite zapravo ga nuno dovodi u krug (klasino se to zove circulus vitiosus). To nas onda dovodi do zakljuka da se stvari mogu spozna(va)ti i bez imena. Nadalje, ako su stvari u stalnoj mijeni to je s dobrom, ljepotom i slinim stvar(nost)ima? Ono to je u stalnoj mijeni ne moe biti predmetom istinske spoznaje. Ukratko, Sokrat je naznaio da oba suprotstavljena stajalita nailaze na tekoe: ni proizvoljna konvencionalnost ni potpuna prirodnost ne dovode do uvjerljivog poimanja znaenja, kao kljunog pitanja jezika. Stoga Sokrat savjetuje Kratilu da dobro promisli i ne prihvaa olako i nekritiki heraklitovsko poimanje stvari kao stalno protjecanje i mijenu. Moda tome i jest tako, ali vjerojatno nije. Kad nae istinu neka doe podijeliti je sa Sokratom: o jeziku dakle valja i dalje promiljati Dvojbe o jeziku susreu se i u nekim drugim Platonovim dijalozima (npr. u Fedonu, a osobito u Sofistu, gdje se osim pitanja imena nainje i pitanje iskaza - rhema). Jedno je sigurno: Platon veoma misaono ukazuje na niz problema to ih namee razmatranje jezika, ali je oito neadekvatno osloniti pitanje naravi jezika na puke, neutemeljene etimologije. Zato se ini da je upravo nadopunjavanje Platonovih

fundamentalnih i seminalnih miljenja sa sustavnim znanstvenim razmatranjem jezika bitno za cjelovito poimanje jezika. Od imena prema znaku Ovim se ne eli rei da u meuvremenu, izmeu Platonivih dijaloga i moderne lingvistike, nema relevantnih razmatranja jezika. Nisu u tom pogledu bez vrijednosti ni Aristotelovi logiki spisi (Kategorije i O tumaenju pa i Metafizika), pa ni spisi njegovih neoplatonistikih komentatora. Gotovo cijelom povijeu filozofije provlai se problem takozvanih univerzalija, kojemu je zaetak u Porfirijevu komentaru zvanom Uvod (Introductio - Eisagog). Tu Porfirije navodei 'predikabilija' rod (genus), vrstu (species), razliku (differentia), znaajku (proprium) prigodak (accidens), kae da ne e govoriti o tomu opstoje li recimo rodovi i vrste ili pak poivaju samo u golim mislima; jesu li, ako opstoje, tjelesni ili pak netjelesni; jesu li potom odvojeni od osjetnina ili opstoje s obzirom na njih - latinske im nazive navodim iako je izvornik grki jer su upravo u latinskom obliku stoljeima muili filozofe. Glede Aristotela valja napomenuti barem to da on vie ne pozna Platonovo kolebanje izmeu prirodnosti i konvencionalnosti rijei. On je bez dvoumljenja konvencionalist. Uz to valja pripomenuti i to da se preesto bez pokria generaliziraju suprotnosti izmeu ova dva filozofa. Istina je da je Aristotel 'kategoriniji' pa ondje gdje Platon ostaje bez odgovora on daje odgovor, ali neoplatonisti nisu bez razloga traili i nalazili vie slaganja nego suprotstavljenosti meu tom dvojicom zaetnika sustavnijeg razmatranja filozofijskih pitanja. Upravo u jednomu od prvih pitanja nazivlja u jeziku oni su na primjer suglasni. U obojice izrazi (onoma) i (rma) oznauju ime i glagol (ovo posljednje jo i rije u smislu besjede ili iskaza), a ne subjekt i predikat, kako se ponegdje neoprezno prevodi. Aristotel napominje da i neartikulirani ivotinjski glasovi imaju znaenje (tu je znaenje oigledno 'prirodno', ne konvencionalno!), ali ne doseu status imena odnosno imenice. Temeljnu razliku izmeu imenica i glagola Aristotel vidi u vremenitosti glagola. Da bi to ilustrirao Aristotel daje primjer jedne imenice i jednoga glagola s istim korijenom: (higieia) je imenica (zdravlje), a (higiainei) je glagol (zdrav biti, 'zdraviti'). Upravo meutim ovi primjeri ukazuju na to kako je teko definirati rijei kao jezine jedinice. Dok naime grku imenicu prevodimo hrvatskom imenicom, grki smo glagol primorani prevesti dvodijelno, pomonim glagolom i pridjevom istovjetnoga korijena s grkom imenicom. U mnogim jezicima uz imenicu ide odreeni ili neodreeni lan pa valja rei da u tom sluaju pred sobom imamo dvije rijei. Niz jezika, koji takoer poznaju lan, ne piu lan ispred imenice i odvojeno od nje, nego na kraju imenice, bez odvajanja: takav je sluaj s rumunjskim te sa skandinavskim jezicima, danskim i vedskim. Tako je biblija na njemakom die Bibel, a na vedskom Bibeln. Brojni njemaki glagoli u odreenim sklopivima odvajaju naglaeni prvi slog od korijenskoga dijela. Na primjer sich vorbereiten na njemakom znai pripremati se (ili: pripremiti se, jer njemaki ne pravi morfoloki ovu za hrvatski vanu razliku izmeu svrenog i nesvrenog oblika!), ali dok reenicu Treba se pripremati! prevodimo s Du sollst dich vorbereiten!, reenicu On se ne priprema ne smijemo prevesti s Er vorbereitet sich nicht nego s Er bereitet sich nicht vor! Isti dakle glagol jednom susreemo kao jednu rije, drugi put kao dvije rijei, ukoliko rije shvaamo kao izdvojiv isjeak govornog lanca. To nas moe podsjetiti i na 'dvojno' to jest sad estino, sad valno - ponaanje materije na mikro-

razini. Drugi zgodan primjer koji nam pokazuje kako nije lako iz govornog lanca izdvajati jedinice kojima emo priznati rang rijei imamo u talijanskom terminu vicecaporedattore, to na hrvatskom moemo prevesti samo s tri odvojena termina: pomonik glavnog urednika! Govorei o imenicama Aristotel dri vanim istaknuti i to da ime(nica) u kosim padeima, na primjer Filona ili Filonu, nema isti rang: 'Filona' po njemu nije (samostalna) ime(nica) nego samo pade - (ptsis). Uz ovo se vee i delikatno pitanje za koje isjeke govornog lanca moemo rei da nose neovisno znaenje. Aristotel reenicu naziva imenicom (logos), a neki reenini dijelovi imaju neovisno znaenje, no taj (relativno) neovisni izriaj on oznauje kao (fasis), to jest kao izriaj koji jo nije nositelj suda/stava. Tek na razini reenice znaenje moe dosegnuti rang suda/stava. Iako svaka reenica ima znaenje Aristotel izdvaja kao sudove, odnosno tvrdnje, one reenice koje imaju svojstvo istinitosti ili neistinitosti. Ta se 'iskazna' reenica zove (logos apofantikos). Takva pak reenica moe biti potvrdna (katafasis) ili nijena - (apofasis). I neki su stoiki fragmenti takoer vrijedni i zanimljivi. Klasina je stoika analiza znaka (semeion) na semainon (osjetni/aistheton zvuk-oznaitelj), semainomenon (inteligibilni pojam/noeton-oznaeno) i tynhnon (stvar na koju se pojmom cilja) te lekton (nematerijalni sadraj). Kod sv. Augustina susreemo znaajnu novost, koja meutim svoju motivaciju crpi prvenstveno iz teoloke problematike. Trojstveno poimanje boanstva u kranstvu nalazi svoj izraz u pojmu bogo-ovjeka Isusa Krista, Rijei i savrenoj slici Boga Oca. Stoga Augustin posee i za platonskim dvojstvom naravnih i konvencionalnih odlika jezinog znaka. On prvo usvaja stoiku ralambu: signum (znak), signans (oznaitelj) i signatum (oznaeno). Govorei pak relativno iscrpno o znacima lui prirodne i konvencionalne znakove. Tako je u latinski jezik prenesen u biti stoiki nauk o znaku. Pri tome je vano, a na to upozorava Umberto Eco, jo jednom podsjetiti da se u Platonovu Kratilu ne govori o znacima nego o imenima, to nam govori da je Augustin uinnio znaajan korak u proirenju teorije (jezinog) znaka. Augustin definira znak kao stvar koja nam 'doziva' u pamet neto drugo, mimo svoga lika (res, praeter speciem quam ingerit sensibus, aliud aliquid ex se faciens in cogitationem venire - Stvar koja pored lika, koji unosi u osjetila, ini da u misao ue neto razliito od nje/t.j. dotine stvari - De doctrina christiana, II, 1, 1). Tu se ve nazire kako je pitanje znaenja sloeno. Eco kao ilustraciju sloenosti znaka navodi primjer crvene zastave sa srpom i ekiem koja je znak komunizma. Ovdje oznaitelj s oznaenim stoji u odnosu ekvivalencije (p q). Ako pak vidimo nekoga tko nosi zastavu sa srpom i ekiem onda emo pomisliti da je taj vjerojatno komunist. Ovdje znaenje ne uspostavlja odnos ekvivalencije nego implikacije (p q). Prvotno se rijei nije poimalo kao znakove. Glasoviti Heraklitov izriaj: Gospodin (boanstvo) ije je svetite u Delfima niti kazuje (lgei) niti skriva (kryptei) nego naznauje (semainei) jasno pokazuje da glagol 'semainein' ovdje nije u funkciji povezivanja oznaitelja i oznaenog nego u smislu davanja miga ili sugestije. 'Semeion' je i simptom, ali svakako ne imenica. Tek Augustin stoiko artikuliranje znaka na semainon i semainomenon primjenjuje na govor. Kad je pak rije o govoru, odnosno kad je govor o rijei(ma) Augustinu je veoma vano razlikovanje izvanjske, 9

izgovorene rijei (verbum vocis) i one neizgovorene rijei, rijei uma (verbum mentis) kao njezina unutarnjeg ekvivalenta. I kod skolastika je pitanje znaenja bilo vrlo aktualno. Iako se redovito osvru na Aristotelove zasade, oni povezuju Aristotetlove i Augustinove motive pa se postupno sve vie osamostaljuju i formiraju osebujna gledanja na pitanja odnosa izmeu rijei, miljenja i stvari. Ve kod ranih skolastika, na primjer sv. Anzelma nailazimo na intrigantna razmatranja jezine problematike. Profesor D. P. Henry za moto svoje knjige o odnosu logike i metafizike u skolastika uzima veoma misaoni iskaz sv. Anzelma: Non tantum debemus inhaerere improprietati verborum veritatem tegenti quantum inhiare proprietati veritatis sub multimodo genere locutionum latenti (Ne trebamo se toliko drati nepodesnosti rijei koja zastire istinu, koliko eznuti za vlastitou istine koja se skriva pod mnogovrsnou izriaja). Skolastiko uenje o tzv. supozicijama vie je vezan za povijest logike i njezine veze s ontologijom pa se ovdje moemo zadovoljiti s kratkiim pregledom Ockhamovih pogleda na jezik i znaenje. Pozivajui se na Boetija Ockham napominje da valja razlikovati tri vrste govora: pisani, izreeni i poimani. Svakom od njih pripadaju i odgovarajui termini. Pisani termin nalazi se na nekoj materijalnoj podlozi i dostupan je oku, izgovoreni termin moe se uti uhom, dok poimani termin nije dostupan ni oku ni uhu, nego je odreeni utisak u dui. Glede ovoga posljednjega Ockham se poziva i na svetog Augustina i na Aristotela. Ve smo spomenuli kako je Augustin razlikovao unutranju rije (verbum mentis) od one izgovorene (verbum vocis). Aristotel pak, podsjea Ockham, kae da su glasovi znaci utisaka u dui: Aristotelov izraz za te utiske jest (pathmata), a Ockham napominje da i Boetije govori slino kad kae da glasovi oznauju pojmove. Ockham naglaava i vanu razliku izmeu navedenih termina: pojmu kao utisku u dui znaenje je prirodno, dok i izgovoreni i pisani termini znaenje imaju tek pogodbnom, to jest konvencijom. Otuda opet slijedi jo jedna daljnja razlika: znaenje mislenoga termina ne moemo nikakvom pogodbom ni dogovorom mijenjati, dok se znaenje izgovorenih i pisanih termina pogodbom moe mijenjati. II. DIO - RAZVOJ ZNANSTVENOG POIMANJA JEZIKA Za cjelovito tematiziranje jezika moralo se ekati do prijeloma osamnaestog i devetnaestog stoljea kad je otkrie duboke srodnosti svih indoeuropskih jezika (vezano ponajvie za Franza Boppa) pokrenulo dotad nevieno zanimanje za pitanja jezika. Prvo razdoblje poredbene lingvistike bilo je usmjereno ponajvie povijesnim pitanjima, prema ralanjenju velike indoeuropske (u poetku zvane i indogermanske) jezine zajednice i pokuajima rekonstrukcije indoeuropskog prajezika. Ambicije su ile i dalje: tragalo se za kolijevkom svih jezika. Ta su se nastojanja naravno pokazala bezizglednima pa se konano nametnulo i kljuno pitanje: koji je pravi predmet jezikoslovlja lingvistike. Uza svu vrijednost i zanimljivost starih tekstova naenih na glinenim ploicama koji su iznenaujue uspjeno deifrirani i tako davali klju za rekonstrukciju rodoslovlja 10

nekih drugih, neindoeuropskih jezinih porodica, za izvornu stvarnost jezika pravo je gradivo vie govorni nego pisani jezik. Meu nepreglednim mnotvom znanstvenih teorija jezika nama se ine filozofski osobito relevantnima dva veoma razliita pristupa: strukturalistiki i generativno-transformacijski. Razlike ovih dvaju pristupa na odreen nain zrcale i ve stoljeima uvrijeenu dvojnost empirizma (tipini zastupnik John Locke) i racionalizma (tipini predstavnici Ren Descartes i Gottfried Wilhelm Leibniz). A. FILOZOFSKI ASPEKTI I IZAZOVI STRUKTURALNE LINGVISTIKE Strukturalizam Ferdinanda de Saussurea Nakon to je jezikoslovlje pod odluujuim dojmom svrstanosti jezika u velike obitelji i otkria 'glasovnih zakona' stotinjak godina ponajvie prouavalo njihove 'genealoke' veze i unutranji razvoj, odluujui korak u novom usmjerenju jezikoslovlja dao je vicarski jezikoslovac Ferdinand de Saussure. On je u tri akademske godine, 1906/07, 1908/09 i 1910/11 na enevskom sveuilitu odrao predavanja na temelju kojih je nastalo djelo Cours de Linguistique gnrale (Teaj opeg jezikoslovlja). Djelo je objavljeno posthumno, to znai poslije njegove smrti. Prireivai, Charles Bally i Albert Sechehaye, u de Saussureovoj ostavtini nisu nali dovoljno materijala pa su se posluili i biljekama njegovih sluatelja. Zato nas ne treba uditi to u tom djelu nalazimo i poneku nedosljednost: takva su djela skolastici nazivali reportationes ili reportata (za njihov sadraj ne odgovara autor, jer nisu u cijelosti njegovo djelo cjelovito autorska djela mogla su se zvati ordinatio). De Saussure je svjestan da je njegov pristup jeziku bitno nov pa istie da je jezik prvo bio predmetom normativne discipline, to jest gramatike, zatim filologije, to jest prouavanja temeljenog na tekstovima, a tek sad postaje poredmetom istog opaanja. Bezizgledno je prema de Saussureu - nastojanje obuhvatiti jednim djelom sveukupnost jezine stvarnosti koju u francuskom oznauje naziv langage (itaj: langa). Zato se de Saussure usredotouje na langue (itaj:lang), a to je po njemu sustav znakova koji odgovaraju idejama. Time se, uz ostalo, hoe rei da mimo i iznad razliitih organa koji sudjeluju u govornoj aktivnosti ovjek posjeduje jednu openitiju mo (une facult plus gnrale) koja vlada znakovima. S obzirom da jezine zakonitosti nisu lako uoljive de Saussure se slui nizom poredaba. Jezik (langue) slii simfoniji: realnost je simfonije neovisna o nainu na koji je izvode glazbenici pojedinog orkestra. Izvoaku stranu jezika de Saussure naziva parole. Da bi govorna aktivnost (parole) mogla biti razumljiva nuan je sustav (langue), iako parole injenino i povijesno prethodi. Oba ova vida jezika nerazdvojno su povezana: langue je ujedno instrument i proizvod govora (parole). No kako je nemogue istodobno ii objema stazama koje se neumoljivo ravaju, sustav (langue) zadrava logiko prvenstvo kao prvotni predmet lingvistike. Bitni razlog de Saussure vidi u tome to je svojom cjelinom jezini sustav kao drutvena injenica (langue) u masi, dok je govorna aktivnost (parole) individualna. Ova dakle podjela razdvaja ono to je drutveno od onoga to je individualno, a ujedno po de Saussureovu miljenju ono bitno od onog manje bitnoga. Da bi pojasnio ideju sustava u jeziku de Saussure posee za usporedbom koja je vrlo znakovita: to je igra aha. Ona posve zorno istie u prvi plan formalnu sastavnicu na raun materijalne. Bitan je broj figura, njihov raspored i pravila kretanja figura, a posve nebitan materijal od kojeg su napravljene figure i njihova veliina. Nebitno je i

11

to da je ta igra potekla iz Perzije. Bitno je ono to se ne moe mijenjati a da se ne promijeni sustav. Ne znamo tko je prvi uporabio tu usporedbu sa ahom. No znaajno je da ju je sigurno rabio i Gottlob Frege, utemeljitelj moderne formalne logike, a moda jo znaajnije to to i Ludwig Wittgenstein, kojega je upravo upoznavanje Fregeovih ideja definitivno odvelo na put filozofije, ideju ili pojam (jezine) igre uzeo za ideju vodilju u poimanju stvarnosi jezika. De Saussure je, polazei od toga da je jezik bitno sustav znakova, svjestan da to svojstvo povezuje jezik s nizom drugih znakovnih sustava. On zato postulira jednu iru znanost o sustavima znakova koja bi se zvala semiologija. Tako bi lingvistika bila tek dio semiologije. U nedostatku te znanosti de Saussure postavlja nekoliko teza o naravi jezinog znaka. Znak se najprije sastoji od dvije sastavnice: signifiant (itaj: sinjifin - oznaitelj) i signifi (itaj: sinjifi - oznaeno). Poput dviju stranica jednoga lista oni su, po de Saussureu, u strogoj korespondenciji. Oznaitelj je zvuna slika, a ono oznaeno mentalna. Jezini znak ima dva osnovna svojstva. To su arbitrarnost i linearnost. Arbitrarnost podsjea na ono to u Platonovu dijalogu zastupa Hermogen; no to nipoto ne znai proizvoljnost (emu je dosta blizu Hermogen, kako je prikazan u predmetnom dijalogu, Kratilu) ili slobodu. Arbitrarnost jednostavno znai nemotiviranost i nepostojanje prirodne veze izmeu dviju sastavnica jezinog znaka. Iznimka su u tom pogledu onomatopeje, no one su prema de Saussureu - u jezicima marginalna pojava, a ak i onomatopeje od jezika do jezika ipak poprimaju drugaije likove (hrvatski pijetao glasa se s kukuriku, a njemaki s kikeriki!). Linearnosti jezinog znaka de Saussure pridaje dalekoseniju vanost. Govor se odvija u vremenu, a ono je jednodimenzionalno i jednosmjerno (pismo je dvodimenzionalno i simultano dostupno pa se stoga neko pismo ita s lijeva na desno, drugo s desna na lijevo, tree odozgor prema dolje). Uslijed linearnosti svaki element sustava moe se odrediti opozicijom prema onomu koju mu prethodi i onomu koji slijedi u govornom nizu/lancu, ali i s onim odsutnima koji bi mogli biti na tome mjestu. Zato se u de Saussureovoj teoriji jezika upravo opoziciji pridaje kljuna uloga u funkciji znaenja. Govorei o cjelini jezinog znaka de Saussure kae da u jeziku (langue) postoje samo razlike: jezini sustav jest po njemu niz glasovnih razlika kombiniranih s nizom razlika razliitih ideja. Ta dva zdruena niza tvore sustav vrijednosti. Tako dolazimo do jo jedne de Saussureove znaajne dihotomije: odnos u prisutnosti jest sintagmatian a odnos u odsutnosti asocijativan (u kasnijoj je lingvistici umjesto Saussureove asocijativnosti prevagnuo naziv paradigmatinosti). Primjer: Predsjednik Bush pokree rat (sintagmatiki niz) x x x x Profesor Supek zagovara mir x x x x Premijer R a a n ne zna to bi

(Predsjednik, Profesor i Premijer su u asocijativnom ili paradigmatinom nizu, a tako i Bush, Supek i Raan) Jo je jedna de Saussureova dihotomija ostavila dubok trag, osobito u francuskom strukturalizmu, ali i ire. To je dihotomija: sinkronija / dijakronija. Sinkronija se sastoji od elemenata koji su istovremeno prisutni u jeziku te praktiki sainjavaju

12

njegovu gramatiku. Moe se zvati i statikom lingvistikom. Iako postoje brojne povijesne gramatike za de Saussurea nije mogua povijesna gramatika jer gramatika mora povezivati istovremeno vaee elemente jezinog sustava. Pojedine se promjene u jeziku svakako mogu pratiti pa i on navodi primjere promjena unutar romanskih jezika. No teko je ustanoviti je li neka promjena plod pritisaka jednoga sustava na drugi (na granicama govornih podruja), ili se radi o pozajmicama, ili pak o inovatorstvu darovitih lanova govorne zajednice, ili prestine drutvene skupine. Moda je donekle jednostrano de Saussureovo gotovo iskljuivo ostajanje pri sinkronijskom promatranju jezika. Meutim, on govori i o jezinoj mijeni. Ona je neminovna, dapae upravo fatalna, ali i neprogramirana. Uz to i nesvjesna. De Saussure je moda previdio injenicu da unato neprogramiranosti i u jezinoj mijeni ima sustavnosti. On je dao prednost opisivanju jezika pred propisivanjem jezinih normi. S druge strane, definirajui jezik kao drutvenu injenicu ostavio je mogunost da se jeziku pristupa i iz drugih perspektiva (na naoj novijoj i najnovijoj povijesti vidimo koliko je jezik i vru politiki problem). Prednost formalnog elementa nad materijalnim, prednost posredno dostupnog sustava nad neposrednim iskustvom govora te transcendentnost i nadmo drutveno (za)danih struktura s obzirom na pojedinca opravdavaju de Saussureov status glavnog zaetnika strukturalizma. S obzirom na to da je nedovoljno poznat njegov ivotopis teko je ocijeniti tko je sve i u kojoj mjeri utjecao na njegova gledita. Iako on izriito spominje jezikoslovca Dwighta Whitneya ini se da je jo znaajniji utjecaj sociologa Emilea Durkheima: to se moe zakljuiti prije svega po uestalosti kojom on karakterizira jezik kao drutvenu injenicu (fait social- itaj: fe sosial). Durkheimu tu zaslugu izriito pripisuje Antoine Meillet koji je bio de Saussureov uenik u Parizu (prije enevskih predavanja). Meillet naime ve 1906. istie: (Jezik) tono ulazi u definiciju koju je predloio Durkheim. S druge strane stoji injenica da je i Dwight Whitney isticao da je jezik drutvena injenica, no mi emo ostaviti postrani pitanje tko je od dvojice spomenutih autora prvi istaknuo drutveni karakter jezika. Ve spomenuta usporedba sa ahom daje slutiti da je de Saussure pratio i razvoj moderne formalne logike. Ne radi se naime samo o tome da istu usporedbu nalazimo kod Fregea. Jo je indikativnija injenica da protiv Wundtova psihologistikog poimanja polemiki nastupa de Saussureov uenik Antoine Meillet, a znamo da je kod Fregea upravo antipsihologizam odluujui motiv za nove osnove logike i matematike (i Husserla u Logikim istraivanjima takoer moda i pod Fregeovim utjecajem odlikuje antipsihologizam). Uz utjecaj tadanje sociologije i novonastajue logike sigurno je bio znatan i utjecaj teorije vrijednosti koja je u ono vrijeme bila vrua tema meu ekonomistima. Naglasak na drutvenom karakteru jezika time je i dodatno pojaan. De Saussure na vie mjesta istie analogiju izmeu lingvistike i politike ekonomije. Kao to se studij politike ekonomije razlikuje od studija ekonomske povijesti tako i u lingvistici razlikujemo sinkronijski pristup od dijakronijskog. Usporedo s time postoji i unutar sinkronije obiju disciplina (politike ekonomije i /sinkronijske/ lingvistike) ekvivalentnost meu stvarima razliitih redova, to jest ekvivalencija rada i plae u ekonomiji te izmeu oznaenoga i oznaitelja i lingvistici. Analogija izmeu znaenja i vrijednosti u Coursu se veoma esto naglaava. A barem trojica meu tada vodeim ekonomistima govore o vrijednostima na nain koji dade naslutiti da ih je de Saussure poznavao. Tako npr. Cournot kae: Postoje samo relativne vrijednosti; htjeti drugaije vrijednosti bilo bi u proturjeju s pojmom razmjenske vrijednosti(isticanje: A..) On je prvi uputio ekonomiju prema

13

matematici: vrijednost je logiko-matematiki odnos, to vrlo dobro korespondira s de Saussureovom igrom korespondencija koja ne proizvodi supstanciju nego formu. De Saussureov izriaj da se pojam identiteta poklapa s pojmom vrijednosti i obratno u skladu je s Cournotovim poimanjem vrijednosti. Engleski ekonomist Jevons jo je izriitiji: Vrijednost po njemu ne oznauje ni koliinu neke stvari ni njezina svojstva. Vrijednost je jednostavno okolnost da se ona razmjenjuje s bilo kojom drugom u odreenom omjeru. Poto je ta mrea odnosa podlona stalnoj mijeni Jevons kae da razmjenu mogu obraivati samo pod statikim vidom, to neodoljivo podsjea na de Saussureovu odluku za sinkroniju koju on na nekim mjestima i naziva upravo statikom lingvistikom. Njemaki sociolog G. Simmel, koji je upravo 1900. objavio uveno djelo Filozoija novca (Philosophie des Geldes) takoer iznosi neke teze koje lako podsjeaju na de Saussurea. Vrijednost nije u stvarima, nju odreuje ovjek: ona je dakle konvencionalna. No istodobno je i objektivna jer je neovisna o individuama, proizvodi je mehanizam razmjene. Iznad svega je indikativna teza da vrijednost sve vie pokazuje tendenciju da postane znakom: materija biva sve manje pertinentnom. Meutim, pojam pertinencije, bitan za opu lingvistiku, pravo je istaknuo tek N.S. Trubeckoj. Praka kola jest naziv za skupinu lingvista koju je okupio V. Mathesius 1926. a koja se na I. meunarodnom lingvistikom kongresu u Haagu 1928. afirmirala kao neupitno vodea snaga u produbljenom studiju jezika na tragu de Saussureovih ideja. Grupi su, pored nekoliko ekih lingvista, pripadali i lingvisti iz drugih naroda. Ustvari su najznaajniji bili oni ruski, Nikolaj Sergejevi Trubeckoj, Roman Jakobson i Sergej Karevski. Oni su se stjecajem razliitih okolnosti nali u Pragu. Trubeckoj je, kao izdanak plemike obitelji poslije komunistike revolucije 1920. emigrirao u Bugarsku, a Jakobson je doao u Prag kao kulturni atae sovjetske Rusije, dok je Karevski onamo doao iz vicarske. Njihova ogromna erudicija svjedoi o tome da je predrevolucionarna Rusija u mnogome bila iznimno snana kulturna sredina. Prvih desetak godina dominantna je figura bio N.S. Trubeckoj (1890-1938), slobodarski orijentiran (otac mu je bio rektor Moskovskog sveuilita i pripadnik kruga Vladimira Solovjeva, znamenitog mislioca koji je nastojao ujediniti Rusku pravoslavnu crkvu s Katolikom i borio se protiv zapadnoeuropskog pozitivizma). Trubeckoj je od 1922.-1938. drao katedru slavistike na Bekom sveuilitu. Umro je naalost prerano u 48. godini uslijed ikaniranja od strane nacista, kojima se zamjerio jednim lankom protiv rasizma. Epohalno je njegovo djelo Grundzge der Phonologie (Osnove fonologije). Kao to je de Saussure iz nepreglednog obilja reenica koje su mogue u jeziku izvukao sustav (langue) koji ih omoguuje, tako je Trubeckoj ustanovio da se iz slino nepreglednog obilja konkretnih glasova za svaki jezik moe izdvojiti karakteristian sustav fonema, njih dvadesetak, na temelju niza opozicija (vokali/konsonanti, zvuni/bezzvuni konsonanti i tsl.). Trubeckoj istie da je bitno razlikovanje fonologije od fonetike. Fonologija spada u lingvistiku langue-a, a fonetika u lingvistiku parole (ili u stilistiku). Fonetika razvrstava glasove po zvunoj materiji, a da bi neka opozicija bila fonolokog a ne tek fonetikog ranga ona mora biti u slubi razluivanja intelektualnog znaenja. To se zove pertinencijom. Mogu biti od govornika do govornika - vrlo izrazite razlike u izgovoru pojedinih glasova, no u govornom su procesu to samo varijante. Fonemi su logike tvorevine. Fonem je klasa svih svojih varijanata. Jedan od pretea moderne lingvistike poljski jezikoslovac Baudouin de Courtenay poimao je fonem psihikim ekvivalentom

14

govornog glasa. No takvo poimanje lingvistici bi oduzelo suverenost: znailo bi da ta znanost ne moe definirati svoj predmet. D. Jones je pokuao definirati fonem akustiko-artikulacijski kao klasu srodnih glasova. No to je definicija putem identiteta a ne putem opozicije, razlike, kao kod Trubeckoja. Do klase se dolazi pomou apstrakcije, a ona mora iskazati gledite s kojeg je poduzeta. Tek u odnosu prema drugom moe biti potpuna definicija; a to nas vodi Trubeckojevom poimanju. Fonologija ustanovljuje ne samo statike i bilateralne odnose meu fonemima nego i pravila njihova kombiniranja u morfeme. To se naravno puno razlikuje od jezika do jezika. U burmanskom su jeziku sve rijei jednoslone pa se morfemi oblikuju samo po jednom pravilu: suglasnik + samoglasnik (bilo koji). Japanski ima osam pravila za kombinacije, a engleski ih ima ve tako mnogo da ih B. Trnka donosi na 22 stranice. Izmeu morfoloke i sintaktike razine za neke je jezike (osobito slavenske) prikladno priznavati i tzv. morfo(fo)noloku razinu. Uzmimo za primjer hrvatski: vie desetaka hrvatskih rijei imaju u osnovi isti morfem koji moe ima ak est fonolokih realizacija (polagati, polog, lei, uleknut, leati, poloiti), od toga etiri u istoj poziciji. Morfemi se zatim kombiniraju u rijei pa rijei u reenice. Trubeckojev mlai kolega Roman Jakobson takoer se rodio u Moskvi. Na spomenutom kongresu u Haagu on je zajedno s Trubeckojem i Karevskim prikazao teze o fonologiji. Kako je imao sreu dugo nadivjeti Trubeckoja nastavio je razvijati fonologiju, ali i niz drugih lingvistikih i srodnih disciplina, osobito teoriju knjievnosti s naglaskom na poetici, prije svega analizirajui moderne ruske pjesnike (Hljebnikova i Pasternaka). Na tragu Trubeckojevih fonolokih gledita on je razvio i univerzalnu fonologiju na binaristikim (dihotomijskim) osnovama. Razvijajui teoriju razlunih crta koje tvore pojedine foneme Jakobson je donekle odstupio o jedne de Saussureove dogme, tj. od linearnosti oznaitelja (signifianta). Fonem naime nije crta nego akord, snop svojstava. Dovodei pak u pitanje dogmu arbitrarnosti znaka Jakobson se poziva na puno autora, sve od Platona pa do svojih suvremenika, osobito na Francuza Emila Benvenistea i danskog mislioca Otta Jespersena Iz obilja irokog spektra Jakobsonovih radova ini mi se osobito zanimljivim izdvojiti njegove vie puta izlagane - opaske o dva pola jezika i dva tipa afazije, koji se uzajamno osvjetljuju. Analizirajui najtipiniju i najbitniju jezinu situaciju razgovor Jakobson konstatira da sudionici koji se izmjenjuju u ulogama govornika i sluatelja moraju raspolagati s vie-manje istovjetnom zalihom jezinih sredstava. Iz te zalihe govornik u skladu sa svojom zamisli prvo ini izbor, a potom kombinaciju kojom izabrana sredstva povezuje u govorni lanac, uvaavajui ogranienja koja namee gramatika danoga jezika. Radi se o vrlo sloenom kombiniranju znamo li da ve fonem predstavlja kombinaciju razlunih crta; fonemi se ulanuju u morfeme opet uvaavajui fonoloko-gramatika ogranienja. Moe se ak govoriti i o jednome meu-koraku unutar reenice, jer se esto sluimo gotovim izriajima-kovanicama (npr: vie-manje, bre-bolje, i-tako-dalje i tsl.). Na razini reenice sintaktiko-gramatika ogranienja prestaju, ali da bi govor sauvao suvislost i reenice se povezju potujui odreeni kontinuitet teme, no svakako je vidljivo da na razini fonema vlada ista nunost (sloboda ravna nuli) a na razini reenice imamo ve znatan stupanj slobode. Spomenute radnje izbora i kombiniranja uvjetovane su dvjema osovinama koje je definirao de Saussure: selekcija se vri po asocijaciji osi, a kombinacija ostvaruje sintagmatiki niz. Srodna je i misao amerikog filozofa C. S. Peircea, koji istie da se pri otkrivanju smisla moramo obratiti na kodeks i kontekst. Upravo ovaj dvostruki karakter jezine aktivnosti uvjetuje podjelu

15

govornih poremeaja, tj. afazijskih pojava u dvije osnovne skupine: nered u slinosti i nered u slijedu (suvislosti). Bolesnik sa smetnjama iz prve skupine nije u stanju nekoj rijei nai sinonim pa cijele skupine zamjenjuje izrazom stvar. Grevito se dri konteksta, jer mu je asocijativna osovina nemona. Moe doi ak dotle da ne umije rei Pada kia, ako se to ne zbiva pred njegovim oima. On iz reenice najprije gubi subjekt, jer je to najneovisniji lan, dok najlake preivljuju veznici i pomni glagoli, jer su posve u slubi konteksta. Ako ga se upita kako se kae no (na pitanje to je ovo?) rei e za rezanje, drugim rijeima u njemu odmah oivljuje sintagma umjesto paradigme. Jakobson ovaj poremeaj izraava i tehnikim izrazom simbolike logike: to je nemo da se razlikuje meu tzv. predmetnim jezikom (object language) i meta-jezikom. Svako pitanje o prvom ini taj jezik predmetom i iziskuje meta-jezik kao novu, viu razinu. Neka rije u govoru nadomjeta se sinonimom u svrhu boljeg razumijevanja; to je ustvari stegnuta metajezina radnja. Ako kaemo neizvjesnost, to jest nesigurnost mi sugovorniku kaemo: U naem rjeniku (kodeksu) neizvjesnost znai isto to i nesigurnost. Naravno da nemo uporabe sinonima za sobom povlai i nemo afazinog bolesnika da se slui heteronimima, tj. odgovarajuim rijeima drugog jezika, pa i svoga knjievnog jezika (ako se taj govornik slui nekim dijalektom). U krajnjoj liniji on se zatvara u tzv. idiolekt, svojevrstan osobni jezik, tek djelomino sukladan s jezikom zajednice. Druga vrsta bolesnika, kod kojih postoji nered u slijedu jezinih jedinica, imaju uporite u asocijativnoj ili paradigmatinoj osi. esto se povrno rekne da se govor sastoji od rijei. To je netono: da bi sainjavale govor, rijei moraju stajati u osobitim odnosima. Govoriti znai graditi reenice, stvarati od jezinih jedinica sloenije jedinice. Nije rije samo o reeninoj razini. Smetnje kod ovih radnja ukazuju na agramatizam, nemo da se oblikuje konkekst. Agramatizmom se iz reenice gubi jedna po jedna skupina rijei i dolazi se do tzv. telegrafskog stila. Za razliku od prvog oblika afazije, ovdje je najotporniji element govora subjekt. Prevladava djeji stil kratkih i uglavnom gotovih, vrsto oblikovanih reenica. Na sub-reeninoj razini dade se takoer ustanoviti spomenuti nered. To pokazuje da je rije ne samo dio reeninoga konteksta nego je i sama kontekst manjim sastojcima, kao to su morfemi i fonemi. Morfemi su npr. padeni nastavci i svi drugi elementi sklonidbe, bilo kod imenica bilo kod glagola (dakako i osnove rijei). Bolesnici o kojima je rije gube infleksiju pa govore nominative umjesto drugih padea, a infinitive umjesto odgovarajuih konjugacijskih oblika. Isto se tako moglo ustanoviti da takvi pacijenti ne mogu pojmiti rije kao slijed fonema. Vide samo rije kao cjelinu. Tako je jedan francuski pacijent uspijevao rei caf ali ne i kfa. Prouavatelji afazije u spomenutim pojavama nereda uoili su i neki red. Naime, gdje se raspada ak i glasovna razina vidjelo se da se to ne dogaa bilo kojim redoslijedom. Najprije se gube oni razluni znaci koji se u djetinjstvu najkasnije stjeu. Iz spomenuta dva temeljna tipa afazije Jakobson je zakljuio da moemo govoriti o dva pola jezika: metaforikom i metonimijskom. I u pisanom i u govornom jeziku kod nekoga prevladavaju navike jednog oblika: ako se pred djecom na tabli napie

16

rije koliba i upita ih se to im prvo pada na pamet, jedni e rei kuica, drugi pak sruila se ili neto slino. U svakom sluaju, jedni e reagirati supstitucijom (metaforiki postupak) drugu dopunom (metonimijski postupak). Navedena polarnost je uostalom i prikladno sredstvo za analizu knjievnih pa i nekih drugih umjetnikih djela i postupaka. Kao pravi ekstrem metonimijskog stila Jakobson spominje G. I. Uspenjskog koji donosi beskrajne opise. Nekad je taj metonimijski stil uvjetovan i diktatom vremena, kad moda realizam ima prevlast; u romantizmu i simbolizmu vie se traila metafora. Moda je izrazito metonimijski stil u romanu Gntera Grassa uvjetovan i njegovim slikarskim iskustvom Jakobson uoava sline polariziacije i meu filmskim stvarateljima: prema Jakobsonu D.W. Griffith je primjer metonimijskoga a C. Chaplin metaforikoga filmaa. Doprinosi ostalih pripadnika Prake kole nisu jednako znaajni, no vrijedni su spomena barem jo dvojica: Karl Bhler je u djelu Sprachtheorie (Teorija jezika) oito usredotoen na 'parole', to jest na govornu djelatnost ili komunikaciju identificirao tri bitna imbenika u jezinoj komunikaciji (govornik, sluatelj i predmet) kao i tri bitne funkcije te komunikacije (Darstellung predstavljanje/prikazivanje, Ausdruck izraz i Appell apeliranje). Ve vie desetljea analitika filozofija jo uvijek razglaba o odnosu prve i tree od tih funkcija, koje se u toj filozofiji tehniki oznauju kao semantika i pragmatika. Sergej Karevski je pak zanimljiv barem po jednom prilogu o nesimetrinosti jezinog znaka. Ve je spomenuto da je i grki filozof Demokrit ukazivao na to da jedna rije moe upuivati na vie stvari, a na jednu stvar moe upuivati vie rijei. Ova injenica moe izgledati banalno, ali isto tako moe biti - i bila je - izvorom ozbiljnih sporenja meu filozofima. Prema tome, kad znamo kako je de Saussure inzistirao na strogoj korespondenciji oznaitelja i oznaenoga, ova korekcija je doista dalekosena. To je izvor i velike (osobito izraajne) moi jezika ali ujedno i velikih tekoa s tzv. polisemijom (vieznanou) u naravnom jeziku. Meu vie znaenja iste rijei neka naime mogu biti jasna i neproblematina, druga pak razumljiva samo pripadnicima odreene struke, to jest onima koji su stekli specifino obrazovanje. Uzmimo samo rije transfer: koliko su razliita znaenja u sportu, u bankarstvu i(li) psihoanalizi! Saeto moemo za usporedbu de Saussureova i 'prakog' strukturalizma rei da je praka kola donijela znaajne korekcije, kako u gledanju na glasovnu razinu jezika s pomou Trubeckojeve strukturalne fonologije, tako i otvaranjem prema veim jezinim jedinicama (poetskim i proznim tekstovima). Moda vie od svega time to je ublaila otro suprotstavljanje sinkronijske i dijakronijske perspektive. Odluujui je u tom smislu stav prake kole da je i u jezinoj mijeni na djelu sustavno, a ne tek sluajno dogaanje. Kopenhagenska kola Daljnja znaajna kola strukturalne lingvistike formirala se u Danskoj. Valja barem spomenuti da je u Danskoj nastalo jedno iznimno vrijedno djelo posveeno problematici jezika. To je Filozofiju gramatike O. Jespersena. Kako je ve spomenuto u svezi s Jakobsonom, on je uvjerljivio pokazao da je arbitrarnost jezinog znaka silno precijenjena. Budui da nisam imao prilike doi do Jesperssenove knjige prenosim jo jednu njegovu misao, koju naglaava Ernst Cassirer u svom Eseju o ovjeku (An Essay on Man), a to je da unato razlikama izmeu pojedinih jezika, moemo s

17

pravom govoriti o univerzalnim jezinim kategorijama, koje Jespersen naziva pojmovnim (u Cassirera 'notional'). Neto vie rei u o djelu V. Brndala i L. Hjelmsleva. Ova dva teoretiara jezika znatno se razlikuju pristupom pitanjima jezika. Viggo Brndal je svoje vienje jezika stavio u osebujnu perspektivu, koju on za razliku i od ranije dominantne dijakronije i od tada dominantne sinkronije naziva pankronijom (tj. sve-vremenskim pristupom). Oito je teio za uklapanjem vlastite teorije u zapadnu filozofsku tradiciju, obogaujui je novijim spoznajama o onim odlikama koje se nalaze u svim jezicima. On je dakle prvi meu lingvistima inzistirao na postojanju jezinih univerzalija. Izlaui tradicionalni nauk o vrstama ili klasama rijei (u francuskom saetku Les parties du discours) od Platona i Aristotela preko latinskih gramatiara te skolastika meu kojima istie Duns kota (iako je djelo na koje se on poziva po svemu sudei pisao Toma iz Erfurta) pa do francuskog teoretiara Lvy Bruhla. Brndal u tradicionalnoj filozofiji jezika s pravom uoava prevlast metafizike tendencije (tako se u imeni(ca)ma vidi supstancija) a u novijoj rizik psihologizma. Analizom takozvane spekulativne gramatike on u izriaju vidi dva podruja: relativni/relacijski i deskriptivni. U onom prvome s objektivnoga se gledita razluuju kategorije R(elatum) i r(elator), a u drugom sa subjektivnoga gledita D(escriptum) i d(escriptor). Ove kategorije pretpostavljaju visoku artikuliranost jezika. Ako se pak prihvati teza Lvy Bruhla o takozvanom primitivnom mentalitetu u primitivnim bi jezicima etiri spomenute funkcije bile 'kumulirane' u rRDd. Ideju o takvu znaaju primitivnog jezika danas daju naslutiti jedino uzvici. Odmah napominjemo da ova teorija meu znanstvenicima i filozofima jezika ve odavno nema ozbiljnih zastupnika. Kao to je po objektivnoj i subjektivnoj osi klasificirao i analizirao univerzalne gramatike kategorije Brndal i morfeme klasificira s pomou binarnih (dihotomijskih) opozicija. Metoda je inspirirana Trubeckojevom 'opozicijskom' fonologijom vidjeli smo kako kod Trubeckoja svaki element fonolokog sustava svoje mjesto dobiva na osnovi odnosa s drugim elementima sustava. Neki su morfemi markirani, drugi neutralni. Ako se neutralni oznae s A, pozitivni ili negativni s B, kompleksni koji su bez prevlasti jednog obiljeja nad drugim sa C, a kompleksni s prevlau jednog obiljeja nad drugim s D ('algebra' je dakle dosta srodna onoj gramatiko-sintetikoj) dolazimo do etiri tipa s 15 sustava A AB B AC ABC AD ABD C BC ACD ABCD BD BCD CD D Brndal zakljuno priznaje da je na ovaj nain stigao do strukturalizma koji u nae dane razglaava Trubeckoj. Louis Hjelmslev je u Obrisu teorije jezika (engl. Prolegomena to a Theory of Language) izloio vrlo apstraktnu teoriju po modelu moderne matematike logike. No na samom poetku susreemo nekoliko lake razumljivih i dojmljivih misli pa emo odatle donijeti jedan opirniji ulomak:

18

Ljudski govor prua neiscrpno obilje viestrukih blaga. Jezik je neodvojiv od ovjeka i prati ga u svakoj njegovoj djelatnosti. Jezik je instrument kojim ovjek oblikuje misli i osjeaje, stanja duha, aspiracije, htijenja i ine, instrument kojim utjee na druge i drugi na njega, zadnji i najdublji temelj ljudskog drutva. No jezik je takoer zadnja, neophodna, potpora individuuma, njegovo utoite u asu samoe, kad se um bori s problemom egzistencije i kad se rjeava konflikt u monologu pjesnika ili mislioca: prije prvog buenja nae svijesti oko nas je odjekivao jezik, spreman oviti se oko prvih njenih sjemenki misli i pratiti nas neodvojiv itava ivota, u najjednostavnijim svagdanjim aktivnostima kao i u najintimnijim i najuzvienijim asovima iz kojih crpimo snagu i toplinu za svagdanji ivot, zahvaljujui posjedovanju memorije to nam je prua isti taj jezik. Ali jezik nije neka vanjska pratnja, on je u samome temelju ljudskoga uma, blago batinjenih uspomena individuuma i grupe, budna svijest koja podsjea i opominje. A govor je razluni znak linosti, po dobru i zlu, razluni znak obitelji i nacije, plemika povelja ljudskog roda. Jezik se razvijao u tako nerazmrsivoj zdruenosti s linou, obitelji, nacijom, ovjeanstvom i samim ivotom da ponekad moemo imati napast da se upitamo je li jezik samo odsjev ili on sam jest sve to U jeziku shvaenom kao sustav znakova trailo se klju sustava ljudske misli, klju naravi ljudske psihe Dolo se dotle da se na jezik gleda kao na kljunu poziciju s koje su se otvarale razliite panorame u raznim pravcima (prijevod i isticanja: A..). Ovaj gotovo himnini tekst priziva mi naslov knjige njemakog jezikoslovca Waltera Porziga: Das Wunder der Sprache (udo jezika). Jezik je doista toliko mnogolian i nesaglediv da nije udo to ga Porzig zove udom, Max Black labirintom, dok Ludwig Wittgenstein govori o morima jezika. (the seas of language- to je jedan od vodeih britanskih filozofa Michael Dummett uzeo za naslov jedne svoje zbirke lanaka). Vienje jezika koje je izloio u gore citiranom ulomku za Hjelmsleva krije i opasnosti: naime, tu je jezik sredstvo da se doe do transcendentne (to jest izvanjezine) a ne imanentne spoznaje (to jest samospoznaje jezika). Fiziko i fizioloko opisivanje jezinih glasova lako se pretvara u istu fiziku i fiziologiju, a logiko i psiholoko opisivanje znakova (rijei i reenica) u istu psihologiju, logiku i ontologiju, a na taj se nain po Hjelmslevu gubi lingvistiko ishodite. Sve to Hjelmslev ne eli obezvrijediti nego samo izbjei ustvari naravnu tendenciju da s pomou jezika dohvatimo predmet spoznaje pa sam jezik biva neopaen. Zato Hjelmslev hoe lingvistiku teoriju kojoj je jezik cilj a ne tek sredstvo. Tradicionalna lingvistika po Hjelmslevu vie je otkrivala kontakte meu narodima nego narav samog jezika. To je pak posao filologije. Poredbena lingvistika, kae Hjelmslev, studira membra disiecta (rasjeene udove) jezika, umjesto da nam pokae cjelinu to jezik jest. Ta tradicionalna lingvistika je stoga drugotna i 'usluna' znanost. Ono to Hjelmslev zahtijeva od lingvistike jest pojmiti jezik kao samodostatan totalitet, strukturu sui generis a ne konglomerat fizikih, fiziolokih, psiholokih, logikih i sociolokih fenomena. Htijui 'vratiti jezik njemu samom' to jest osloboditi ga podreenosti oznaiteljskim i komunikacijskim namjenama Hjelmslev kae da je teorija u naemu smislu u sebi neovisna o bilo kojemu iskustvu. Ona u sebi ne kazuje nita u svezi sa svojim mogunostima primjene i svojim odnosima s iskustvenim danostima/podatcima Ali s druge strane autor teorije, na osnovi prethodnoga iskustva zna da neke premise teorije jezika ispunjaju uvjete primjenjivosti. Zato Hjelmslevova teorija po svojoj neovisnosti o iskustvu treba biti arbitrarna, a po mogunosti primjene adekvatna

19

Pregnantno izraeno, ona je po neovisnosti ne-realistina, a po adekvatnosti realistina. tovie, njezina je krajnja svrha opisati i pred-kazati svaki mogui tekst svakog mogueg jezika. (Rekao bih da je ovom milju Hjelmslev anticipirao bitne crte Davidsonova shvaanja filozofije jezika). Ona treba biti sustav definicija. Definirajui na primjer predmet jezine teorije Hjelmslev - oito u duhu de Saussurea insistira na tome da jezik nije skup stvari, to jest materija ili supstancija, nego splet odnosa i meuovisnosti. Iako je ovo u biti i de Saussureovo poimanje Hjelmslev unosi dodatnu strogost i niz terminolokih novina. Umjesto de Saussureova ralanjenja znaka na oznaitelja i oznaeno (signifiant i signifi) Hjelmslev rabi termine izraz i sadraj. Razliiti jezici istom misaonom sadraju daju znatno razliit izraz. Tako za misaoni sadraj Ne znam (to) danski, engleski i francuski rabe po etiri rijei, finski dvije, a eskimski jednu: Danski: Jeg vd det ikke (doslovno-mehaniki: Ja znam to ne) Engleski: I do not know (doslovno-mehaniki: Ja inim ne znati) Francuski: Je ne sais pas (Ja ne znam uz dodatnu negacijsku esticu koja moe znaiti i korak) Finski: En tied (Ne-ja znati) Eskimski: Naluvara (Neznalica sam ja to/ga/) Valja osobito uoiti da engleski i francuski tu misao izraavaju bez objekta, za razliku od danskoga i eskimskoga. I paradigmatiko-pojmovni (kod de Saussurea se zvao asocijativni) kontinuum biva razliito artikuliran. Evo kako danski, njemaki i francuski ralanjuju drvo i umu: Baum arbre trae Holz bois skov Wald foret I temeljnu de Saussureovu dihotomiju langue/parole Hjelmslev preimenuje: kod njega je rije o shemi i uporabi. Uporaba manifestira shemu. Visoka apstraktnost ovoj je teoriji priskrbila naziv glosematika (to asocira na na bliskost s matematikom). B. STRUKTURALNO-LINGVISTISTIKI DOPRINOSI ANTROPOLOGIJI I SEMIOTICI UNUTAR FRANCUSKOG STRUKTURALIZMA Rekli smo da je de Saussure postulirao stvaranje jo nepostojee znanosti, koje bi sastavni dio bila lingvistika, predlaui za tu znanost naziv semiologija. Meutim, neovisno o njegovim istraivanjima znaka ve se postupno stvarala ta znanost, iako s kolebanjima kako glede naziva tako i glede podruja i metoda. S jedne

20

strane u Americi je, na tragu ranijih prvenstveno skolastikih nastojanja Charles Sanders Peirce u nizu tekstova udario temelje modernoj semiotici. S druge strane u Rusiji je poetkom dvadesetog stoljea izuzetno ivo zanimanje za teoriju knjievnosti iznjedrilo vie pristupa knjievnom djelu, od kojih je pitanjem znaka u knjievnom stvaranju najvie zaokupljena takozvana formalistika kola. Formalizam je potaknut prvenstveno ruskim futurizmom, kojega su predstavnici najavili rat dobrom ukusu i raskid s pranom prolou. Uz povike da treba baciti Pukina, Dostojevskog, Tolstoja s lae naega vremena oni su oito knjievnosti namijenili nove ciljeve i zadae. Dok je knjievnost Tolstoja i Dostojevskog bila usmjerena k onome apsolutnom i vjenome u ovjeku, sad se pogled suzuje na samo knjievno djelo i proizvoenje istoga. Tome prilagoena kritika traga dakle za ustrojem, strukturom stiha i pripovijesti. Ideje su potisnute u drugi plan, u prvi plan dolazi jezik knjievnih djela, a kad je rije o poeziji u prvi plan dolazi upravo glasovna struktura. Meu utemeljiteljima formalizma posebno mjesto zauzima, a i posebno nas zanima ve spominjani Roman Jakobson. On je naime ujedno bio i istaknuti lan moskovskoga lingvistikog kruga (1915) i teoretiar futurizma, a i sam je pod pseudonimom Aljagrov 1918. objavio pjesniko djelo Zaumnaja kniga. Stjecajem sretnih okolnosti, kao svestran lingvist, ali i ljubitelj i poznavatelj vie umjetnosti (prijateljevao je i sa slikarom Kazimirom Maljeviem, koji ga je pozivao da s njme poe u Pariz) ostvario je dugu i uspjenu sveuilinu karijeru u Americi (Columbia, Harvard, M.I.T.) te je u neku ruku batinio steevine formalizma, strukturalne lingvistike te peirceovske semiotike. irinu njegovih kulturolokih interesa, ali i teorijske kompetentnosti, pokazuju naslovi njegovih radova, od kojih spominjemo samo mali isjeak (naslove prevodim na hrvatski): to je poezija?, Propast filma?, Rubne napomene o prozi pjesnika Pasternaka, O lingvistikim aspektima prevoenja, Znaci i sustav jezika, Lingvistika i poetika, Antropolozi i lingvisti: bilanca jednog susreta, Lingvistika i teorija komunikacije, U potrazi za bti jezika, Jezik u odnosu na druge komunikacijske sustave, Einstein i znanost o jeziku Veliki je odjek i utjecaj osobito Jakobsonova verzija strukturalne lingvistike preko kontakata s etnologom Claude Lvi Straussom izvrila na cijelu jednu generaciju francuskih intelektualaca. Bijegom pred nacizmom i Jakobson (jezikoslovac i teoretiar knjievnosti) i Claude Lvi-Strauss (po formaciji filozof, a po vokaciji etnolog-antropolog) nali su se u Sjedinjenim Amerikim Dravama pa su sredinom II. svjetskog rata bili i kolege na Novoj koli za drutvena istraivanja (New School for Social Research) u New Yorku. Rezultat njihove plodne suradnje jest i Lvi-Straussov lanak Strukturalna analiza u lingvistici i u antropologiji objavljen 1945 u Word-u, uglednom asopisu Lingvistikoga kruga u New Yorku. Osniva tog asopisa bio je upravo Jakobson. Suradnja lingvista i etnologa postojala je dakako i ranije, jer je za istraivanje tzv. primitivnih kultura bilo nuno uiti i odgovarajue jezike, ali suradnja Jakobsona i Lvi-Straussa znaila je neto znatno vie. Spomenuti lanak u Word-u pokazuje da je Jakobson Lvi-Straussa uputio na rezultate Trubeckojeve fonologije, a ovaj je u fonologiji vidio svojevrsno revolucionarno sredstvo u slubi svih drutvenih znanosti. Na taj se nain ustvari dogaa preokret: vidjeli smo kako je de Saussure isticao da je jezik drutvena injenica te nastojao osobito rezultatima ekonomske teorije osvijetliti pojam vrijednosti i znaenja u okviru jezine teorije. Sad meutim Lvi-Strauss fonologiji

21

priznaje istu onu zadau koju je nuklearna fizika imala za sveukupne egzaktne znanosti. Trubeckoj je naime, kako uvia Lvi-Strauss, kao prvo od studija svjesnih jezinih pojava preao na studij njihove nesvjesne infrastrukture. Nadalje, ne prihvaa promatranje termina kao neovisnih jedinica nego za osnovu uzima analizu odnos meu terminima. Potom uvodi pojam sustava fonema i ujedno pokazuje konkretne fonoloke sustave otkrivajui njihovu strukturu. Konano smjera na otkrivanje opih zakona na podruju fonolokih sustava. Lvi-Strauss zakljuuje da i druge znanosti o ovjeku mogu i moraju uiti od fonologije. Sociolog se, po njemu, nalazi u formalno slinoj situaciji: termini srodstva su poput fonema elementi znaenja pa jedinstveni ljudski um sustave srodstva elaborira na stadiju nesvjesnog miljenja. Kada dakle etnolog na veoma udaljenim podrujima susree jednake norme osnivanja branih zajednica i sline odnose meu odreenim tipovima srodstva s razlogom zakljuuje da se radi o opim zakonima skrivenim naoj svijesti. Namee se dakle promjena paradigme: kao to se prije fonoloke revolucije glasovne zakonitosti nastojalo proniknuti dijakronijski, individualno i 'atomistiki', tako se i u etnologiji nastojalo odreene pojave i odnose tumaiti u perspektivi povijesne kontingentnosti (sluajnosti). Trubeckoj je umjesto individualizma i atomizma fonologiju postavio na strukturalistike i univerzalne osnove. Nama naravno nije cilj razvijati u pojedinostima Lvi-Straussove etnoloke teorije nadahnute dostignuima Trubeckojeve i Jakobsonove fonologije. Napominjemo tek da osim elementarnih struktura srodstva Lvi-Strauss u fonologiji crpi nadahnua i za rasvjetljavanje niza drugih kulturnih pojava. Osobito je ilustrativno kako on vidi sustavnost u tako elementarnoj drutvenoj pojavi kao to je spravljanje hrane. Jakobson u skladu s de Saussureovom tezom da znaenja poivaju na opozicijama i kontrastima govori o nuklearnom slogu /pa/. Taj slog najranije usvajaju djeca i to stoga to se on sastoji o jednoga konsonanta i jednog vokala ili drugim rijeima sa stanovita artikulacije i u svojoj realizaciji od maksimalne zatvorenosti glasovnog sustava (aparata) i njegove maksimalne otvorenosti. Osim opozicije konsonant vokal tu je ostvarena i opozicija visoko koncentrirane energije /a/ i niske energije /p/. Ali Jakobsonova analiza zatim otkriva primarne trokute. Fonem /p/ kao labijalni (usni) konstrastira se se s fonemom /t/ kao dentalnim (zubnim). Sljedei je korak cijepanje na dva trokuta: vokalni i konsonantni. Ni ovdje ne emo zalaziti u pojedinosti pa emo se zadovoljiti rezultatom Jakobsonove analize fonoloke strukture. Ona izgleda ovako: a u k p t. Ovaj se trokut moe i pojednostaviti tako da uz vokal /a/ pridruimo konsonant /k/, Uz vokal /u/ pridruimo konsonant /p/, a uz vokal /i/ konsonant /t/. Slijedei taj 'prototip' Lvi-Strauss je doao do 'kulinarskog trokuta'. Kao to nema nijednog ljudskog drutva bez govornog jezika tako nema niti drutava koja na ovaj ili onaj nain ne primjenjuju kuhanje. Kako se u tome prepoznaje prisutnost znaenja? Analogno opoziciji izmeu vokala i konsonanata uspostavlja se opozicija izmeu i

22

sirove (prirodne) i kulinarski, to jest kulturnim sredstvima, obraene hrane. Tu jo nismo doli do trokuta. Valja meutim znati da se svjea, dakle upotrebljiva hrana, osim kulturne preobrazbe moe transformirati i s pomou plijesni, dakle prirodnom preobrazbom. Tako dolazimo do trokuta analognog primarnom fonolokom trokutu: sirovo kuhano pljesnivo

Moe se meutim formirati i sloenije kulinarske trokute kontrastirajui razliite tehnike kulinarske obrade. Meso moemo pei, ali i suiti s pomou dima i zraka (vjetra/bure), ili variti/pirjati s pomou vode i vatre. Tako dolazimo do razvijenijeg kulinarskog trokuta: SIROVO peeno (-) (-) zrak voda (+) (+) sueno pirjano/vareno KUHANO PLJESNIVO Moda je upravo razmatranje postupaka s hranom pogodno za ilustraciju LviStraussove glavne preokupacije, a to je da se u nekadanjem razlikovanju na civilizirana i 'primitivna' drutva krije europocentrina zabluda. Ta je naime razlika kvantitativna i nebitna a ne kvalitativna i bitna. Hranjenje nam je prirodna, instinktivna potreba, zajednika sa ivotinjama, ali kod ljudi je hranjenje ujedno i kulturna stvarnost. Sveana veera moe ukljuiti i sirove (stonske) kamenice i prut i juhu i peenje i pljesnivi sir (gorgonzolu). Hrana dakle obiljeava i drutvene prigode i doivljaje, ali i drutveni rang konzumenata (ne moe si svatko priutiti jastoga i sl.). Ljudi su ujedno i prirodna i kulturna bia, ne postoje drutva iskljuivo 'prirodnih' ljudi (premda u njemakom postoji izraz Naturvlker, to znai 'prirodni narodi', to jest narodi bez civilizacije). Lvi-Strauss je, sluei se slinom metodom, analizirao i brojne mitove te je u mnogim 'primitivnim' drutvima naao mitove analogne edipovskom mitu, to je jo jedan dokaz da je neopravdano govoriti o primitivnom mentalitetu. Njegova je simpatija za kulture kojima se priiva naziv 'primitivne' tolika da njihovo siromano znanje nipoto ne dri razlogom za osjeaj nadmoi, nego u njemu prepoznaje ono bitno iz svojih vlastitih spoznaja. Stoga sebe dri ujedno njihovim uenikom i svjedokom. Problematina je prema tome i dvoznana, po Lvi-Straussu, ideja progresa. I to je jedan od razloga odmaka od Sartreove filozofije, iako su jedan i drugi bliski marksizmu. Tehniki napredak se ne nijee, ali ako imamo u vidu da je njegov korelativ izrabljivanje ljudi, onda nema velika razloga da se tim progresom ponosimo. U Francuskoj je strukturalizam, prvenstveno djelom Lvi-Straussa upravo promjenom 'paradigme', to jest jezino-teorijskom i semiolokom orijentacijom definitivno prevladao nad dugo dominantnom egzistencijalistikom filozofijom Jean Paul Sartrea. Egzistencijalizam stavlja subjekt u arite svog zanimanja, a Lvi-

23

Strauss je gotovo alergian na subjekt (ovdje se dakako ne radi o reeninom subjektu). Budui da se posvetio prouavanju drugih i drugaijih, njegovu 'pogledu izdaleka' isticanje subjekta pokazuje se beznaajnim, a povijesna zbivanja, u kojima egzistencijalizam pripisuje subjektu kljunu ulogu, on 'demitologizira' i relativizira. Takozvana primitivna drutva naime vremenski tijek doivljavaju ciklinim, a u takvoj shemi nema mjesta ideji progresa. tovie, kao pripadnik zapadne civilizacije, nositeljice tobonjeg napretka, Lvi-Strauss se osjea obvezanim na 'djelo skruenja', s obzirom da je naa civilizacija izrazito razaraka: dovela je do unitenja mnotva tehniki manje snanih kultura, a postupno unitava i mnotvo biljnih i ivotinjskih vrsta, na taj nain 'napredujui' prema propasti ivota uope. Ovdje valja napomenuti da je Lvi-Strauss osim inicijativnog nadahnua Trubeckojevom fonologijom oito bio nadahnut i djelom Wilhelma von Humboldta, s kojim emo se susresti neto kasnije. I Humboldt je naime, za razliku od hegelovske perspektive nezaustavljivog napredovanja, u drugim kulturama vidio prvenstveno drugaije a ne manje vrijedne, jer se u susretima s veoma razliitim kulturama uvjerio kako svaka od njih posjeduje dragocjeno jezino bogatstvo i da bi gubitak bilo koje od njih znaio neprocjenjivu i nenadoknadivu tetu. Sve ovo naravno ne znai da je strukturalizam i danas dominantan: javili su se osporavatelji, koji se grupno nazivaju 'post-strukturalistima'. No vano je spomenuti da je upravo zahvaljujui strukturalnoj lingvistici Lvi Strauss uvjerljivo relativizirao kako hegelovsku, idealistiku, tako i egzistencijalistiku filozofiju povijesti, koje su se zasnivale na idejama subjekta i progresa. Dok se Lvi-Strauss inspirirao prvenstveno trubeckojevskim i jakobsonovskim strukturalizmom, to jest strukturalizmom Prake kole, Roland Barthes se vie oslanjao na izvorni de Saussureov strukturalizam, primjenjujui ga prije svega na knjievnu problematiku i osnove semiologije, ali i na druge sustave znakova. Meu njima je za Barthesovo ime ponajvie vezano analiziranje sustava mode. Dok je knjievnost iskljuivo kulturna stvarnost, odijevanje je poput pripreme hrane, i ovjekova prirodna potreba (zaita tijela od nepovoljnih vanjskih utjecaja). Meutim, kao to hrana usporedo sa zadovoljavanjem ovjekovih prirodnih potreba ujedno ima i kulturne aspekte, razluujui na primjer obine dane od blagdana pa i blagdane jedne od drugih (mnogi blagdani tradicionalno se obiljee i posebnim prigodnim menijem, npr. ameriki Dan nezavisnosti puricom, na Badnjak bakalarom itsl.), tako i odjea ujedno zadovoljava prirodnu potrebu da nas zatiti od nepovoljnih atmosferskih utjecaja ali i puno toga moe kazivati. Ako vidimo mukarca odjevena u suknju, moemo znati da se radi o nekom kotu, ili se pak radi o makarama. U mnogim drutvima odreeni dio odjee rezerviran je za udane ene, odreene prigode zahtijevaju noenje kravate, po nekim pokrivalima za glavu prepoznat emo ortodoksne idove ili kosovske Albance itd. Meutim, osim ovih posebnih znaenja, odjea ima i sustavnu itljivost. Odjea se moe razmatrati kroz dvije perspektive: niz odjevnih predmeta 'od glave do pete' ini sintagmatiki niz (npr. ubara, al, kaput, hlae, arape, cipele), dok svaki od tih predmeta u drugom podneblju moe biti zamijenjen neim drugim (eirom, kravatom, demperom, trenerkom, tenisicama itd.), to prema de Saussureu zovemo asocijativnim, a po kasnijim strukturalistima paradigmatikim nizom. U tom kontekstu bitno je uoiti da izbor ne slijedi samo praktine zahtjeve nego i one znaenjske, kulturoloke.

24

Na slian nain Barthes 'ita' i sustave pokustva i arhitekture. I kod njih se praktinoj funkciji pridruuje znaenjska. Barthes je uope zaokupljen uoavanjem znaenj skrivenih ispod povrine u svim podrujima ivota. Meu brojnim radovima posveenim znaenjima svakodnevice jedan obrauje 'ikonografiju' sveenika zvanog abb Pierre, koji je svoj ivot posvetio nadasve brizi za parike beskunike. Promatrajui nain odijevanja, frizure, brade i drugih detalja Barthes nalazi brojne naznake (konotacije) koje tog sveenika 'preodijevaju' u svetog Franju. Strukturalisti su, uvelike nadahnuti i ruskim teoretiarem formalizma Vladimirom Proppom, pronalazili strukturalne srodnosti brojnih bajki, mitova i drugih pripovjednih tvorbi. Lvi-Strauss se uglavnom zaustavljao na analizi mitova tzv. primitivnih drutava (vidjeli smo dodue da u nekima od njih nalazi strukturalnu slinost s edipovskim mitom, koji pripada dosta 'visokoj' grkoj civilizaciji), a biblijske je tekstove drao neprikladnim za sline analize zbog toga to su starozavjetne tekstove viekratni intelektualni zahvati redaktora na neki nain 'deformirali' pa bi to, po miljenju Lvi-Straussa, zahtijevalo izniman oprez. Meutim njegov se sljedbenik Edmund Leach hrabro uputa u strukturalno 'itanje' Knjige postanka (Geneze) pa u opirnom lanku o zakonitosti Salomona iznosi veoma zanimljivo vienje uloge genealogija, kao sredstva za premoenje dviju suprotstavljenih potreba. Teoloka je naime dogma pozivanjem na Boja obeanja Abrahamu, Izaku i Jakovu (Izraelu) trebala obraniti idovsko iskljuivo pravo na 'obeanu zemlju' (Palestinu), iako su u toj zemlji i prije njih i istovremeno s njima obitavali brojni drugi narodi. Vjernost Bojim obeanjima u tom je kontekstu iziskivala izbjegavanje mjeovitih brakova (to se u etnologiji zove endogamijom), ali su esto politike potrebe sugerirale odstupanje od toga pravila. Zato u Salomonovu rodoslovlju nalazimo i niz neidovskih osoba. Iako su sve te genealogije izloene po mukoj liniji (patrilinearno) povremeno se navode i ene, a Leach uvjerljivo navodi razloge tome. Meutim, neemo se baviti pojedinostima. Bitno je svakako to da strukturalizam rauna s time da su drutvene injenice proete znaenjem, a to znaenje redovito treba traiti ne na povrini nego ispod povrine. Jednako tako, donekle neizravnije inspiriran strukturalnom lingvistikom, Jacques Lacan je snano osvjeio psihoanalizu, uvodei upravo jezik kao bitno mjesto na kojem se kao ne nekom ekranu naziru dubinski, podsvjesni ili nesvjesni procesi. Za njega je upravo govor pacijenta, vie nego snovi, privilegirano sredstvo, to jest najvaniji dokument. Kao psihoanalitiar Lacan je vie puta sudjelovao u tradicionalnim meunarodnim filozofskim susretima u Royaumontu, a ve 1953. pokrenuo je izdavaki niz pod naslovom 'Le champ freudien' (freudovsko podruje), oito s namjerom da istakne kako njegovi teorijski doprinosi ne smjeraju na originalnost ili na zasebnu psihoanalitiku kolu nego na specifino osnaivanje izvorne Freudove teorije ucjepljivanjem rezultata moderne lingvistike. Koliko je ozbiljno uzimao rezultate strukturralne lingvistike, osobito Jakobsonove (po svemu sudei i posredstvom Lvi Straussa, koji je ipak s Jakobsonom izravnije i sustavnije komunicirao) svjedoi i domiljato oznaavanje ovjeka kao govornog bia (parle-tre) Poziva se izriito na de Saussurea i Jakobsona: Ono nesvjesno je, polazei od Freuda, lanac oznaitelja (signifiants) U toj formuli, krucijalni izraz jest oznaitelj, oivljen antikom retorikom preko moderne lingvistike kojoj su zoru i vrhunac

25

naznaila imena Ferdinanda de Saussurea i Romana Jakobsona eneva 1910, Petrograd 1920. kazuju dostatno zato je taj instrument nedostajao Freudu.. Freudu je prema tome nedostajala lingvistika podloga, ali je i sam Freud isticao da je ono podsvjesno, a osobito rad snova (Traumarbeit) neto poput jezika. Lacan nastavlja misao: mehanizmi koje je opisao Freud tono pokrivaju funkcije koje dri ova kola za utvrivanje najradikalnijih strana uinaka jezika, posebice metaforu i metonimiju, drugim rijeima uinke supstitucije i kombinacije oznaitelja u sinkronijskoj odnosno dijakronijskoj dimenziji. Freud je, opisujui 'rad snova' govorio o ifriranju (ne smiju se prizori iz sna tumaiti kao dovrene slikarske kompozicije nego kao 'hijeroglifi', to jest slici iz sna ne odgovara puna slika nego svojevrsni slog/silaba, a otkrivanje znaenja i poruke srodno je s odgonetanjem hijeroglifa), zgunjavanju (Verdichtung) i pomicanju (Verschiebung) . Iz prethodno iznesenoga lako je uoiti koliko je oznaitelj kljuan izraz za de Saussurea, i koliko je znaajno isticanje metafore i metonimije kod Romana Jakobsona. Dodue, kako bi plodnije primijenio rezultate strukturalne lingvistike, Lacan, pored simptoma kao kljunog izraza u terapijskoj primjeni psihoanalize, uvodi izraz 'diskurs'. Naime, osim de Saussureovih izraza 'langue' (za jezini sustav) i 'parole' (za individualno koritenje jezinog sustava), pojam diskursa ukazuje se potrebnim da oznai iskazni niz u kojemu su ifrirani simptomi, kao oznaitelji s latentnim znaenjem, koje treba deifrirati psihoanalitiar. Ono podsvjesno prema Lacanu jest govor Drugoga. Drugi/Drugo ne piu se ovdje sluajno velikim slovom. Time se oznauje i druga osoba, kojoj se na neki nain upuuje apel za otkrivanje smisla (a time i oslobaanje od simptoma), ali se time oznauje i poredak jezika, kojemu je podloan svaki govornik. Bitno je po Lacanu razlikovati jezine oznaitelje, koji posjeduju znaenje tek posredovanjem drugih oznaitelja u govornom lancu, od prirodnih znakova, kakav je na primjer dim, koji po prirodi ukazuje na prisutnost vatre jer inae ne moe biti dima. Simptom se dakle moe interpretirati jedino unutar oznaiteljskog niza. Kao i kod Freuda, i kod Lacana se ono nesvjesno 'oglaava' kroz simptome, govorne omake i snove. Nije nam nakana ni u najkraim crtama ovdje izlagati Freudovu teoriju, no svakako je nuno znati da Freud segmentira psihiku realnost na tri 'instance': Super-ego jest splet drutvenih normi, kojima u neku ruku odgovara interiorizirarna savjest, Ego, koji je u ulozi kormilara nastoji odravati ravnoteu izmeu drutvenih normi i individualnih elja i (uglavnom podsvjesnih i nesvjesnih) poriva, kojih se splet oznaava izrazom Id. Ve na poetku karijere Freud je svoju psihoanalizu uz ostalo poimao i kao lijeenje putem (raz)govora. Pacijent bi putem slobodnih asocijacija otkrivao analitiaru svoju osobnu povijest, tijekom ega bi se zbivao 'transfer', koji dakako nije tekao bez otpora, tako da je proces lijeenja bio svojevrsna drama. Valjalo je dovesti u sjeanje duboko potisnute i zaboravljene traumatine doivljaje. Za Lacana je upravo ovaj proces verbalizacije najbitniji za psihoanalizu. Sjetiti se (zaboravljenoga), dozvati u pamenje, na njemakom se kae 'erinnern' ('pounutarnjiti') a tu se radi o doivljajima pacijenta, ne o doivljajima analitiara. (Psiho)analitiar moe samo (re)konstruirati strukturu pacijentove linosti na temelju nuno nepotpunih, isprekidanih, dijelom nesuvislih, priopenja. No bitno je da ono/Id govori. (na francuskom: a parle). Prema Lacanu simptom, putem kojega Id govori, jest neke vrste tjelesna metafora. To je uvijek neizravan govor, apel za osloboenje i anticipacija osloboenja. Uspjena psihoanalitika interpretacija meu

26

uincima ima ak i uinak na bioloku realnost tijela kroz razrjeenje pacijentovih simptoma. Prepoznavanje strukture pacijentove linosti ujedno je i priznavanje njegove linosti. Stoga Lacan u ovom analitikom radu ak vidi paralelu s odnosom gospodara i sluge, koji Hegel izlae u Fenomenologiji Duha. Taj analitiki rad osnauje pacijentovu linost kao to rad osnauje poziciju sluge u odnosu na gospodara. Veliki Drugi jest poredak jezika, koji bezuvjetno prihvaamo, ali znaenje ovdje nije neto to prethodi analitikom radu nego ima karakter buduega, to jest dolazi kao rezultat. S tim u svezi je i Lacanov stav da je apsolutno temeljna jedinica znaenja reenica, a ne pojedinane rijei, s ime su se uglavnom rvali svi filozofi, od Platona pa sve do moderne filozofije (poevi od Freggea, a osobito Quine i Davidson). Jo i kod Lockea govor pretpostavlja gotova znaenja. Lacan naprotiv ukazuje na to da u zapoetoj reenici znaenja 'plutaju' sve dok reenica nije dovrena. ak i reenini lanac svoj potpuniji smisao otkriva postupno (o tome je argumentirano pisao autor uvenog djela o semantici Algirdas Greimas, ukazujui na to da postaoji takozvana clotre, to jest 'zatvaranje' znaenja s pomou duljega konteksta). Simptom poput pojedinanih rijei tek kroz paljivu analizu biva 'proitan' i tako razrjeen. Simptom dakle osim veze s prolim odnosima od poetka smjera prema interpretativnom, to jest buduem razrjeenju. Analitiar treba otkriti temeljne ili srne oznaitelje pacijentove linosti jer oni kao glavne odrednice identiteta dominiraju ostalima. Ovisno o tome doivljava li se netko liberalom ili na primjer komunistom svi e kljuni pojmovi biti razliito 'obojeni' Za liberala je sloboda prvenstveno sloboda kretanja roba, a za komunista sloboda od izrabljivanja i tako redom. Jednako tako razliita e im biti i znaenja pojmova jednakosti, demokracije itd. C. DOPRINOSI TRANSFORMACIJSKO-GENERATIVNE LINGVISTIKE FILOZOFSKOJ PROBLEMATICI N. A. Chomsky i generativna gramatika Otkad je F. de Saussure sinkronijski opis jezika nasuprot ranijem povijesnokomparativnom pristupu - oznaio kao bitni predmet lingvistike razvilo se nepregledno mnotvo teorija jezika. Ipak, filozofijski je najzanimljivija takozvana Transformacijsko-generativna gramatika (TGG) Noama Avrama Chomskog. Ako se prisjetimo kako je de Saussure spomenuo upravo gramatiku kao prvi, te normativni pristup jezika razumjet emo da se s Chomskim ne zbiva vraanje na neki davni pristup jeziku, ali se u nekom smislu ipak dogaa rehabilitacija neega ve 'otpisanog' ili prevladanog. Chomsky je vjerojatno najautoritativniji ivui intelektualac pa emo osim njegova struno-tehnikog pristupa jeziku dotaknuti i neke druge aspekte.(u svezi politikom uporabom i zlouporabom jezika). Ovdje emo kratko prikazati razvoj njegove gramatike teorije i njezine filozofske korijene i odjeke. Transformacijsku su gramatiku prihvatili i u vie smjerova razvili vrlo brojni drugi lingvisti. ak je u bivem SSSR-u lingvist aumjan razvio vlastitu transformacijsku gramatiku. Naravno, tamo je cjelovita Chomskijeva teorija morala biti oiena od buroasko-idealistikih elemenata, to jest od sastavnica filozofske tradicije kartezijanskog racionalizma.

27

Mnoge elemente prvotne verzije i sam je Chomsky napustio, razvijajui vie naknadnih verzija. Meutim, uza sve preobrazbe tehnikih aspekata teorije, duh filozofije koja ga inspirira ostao je uglavnom konstantan, a to je ono to je za nas ovdje bitnije. Filozofski je odluujui Chomskijevo odbijanje behavioristikog poimanja jezika. Po toj je koncepciji jezik bitno oponaateljska aktivnost. Najautoritativniji zastupnik behavioristikog izlaganja individualnog stjecanja jezika bio je B. Skinner. Po njemu ljudi stjeu jezik u osnovi na isti nain kao to i pokusne ivotinje usvajaju neke obrasce ponaanja uvjetnim refleksima, stjeui poeljne navike s pomou nagraivanja uspjenih pokuaja i penaliziranja promaaja. Nasuprot tome, Chomsky usvaja racionalistiku filozofiju jezika, ali podsjeajui i na Platona, konkretno na njegov dijalog Menon. Menonov rob, voen jedino Sokratovim pitanjima, nikakvim dakle pozitivnim poukama, pokazuje poznavanje vanih teorema geometrije, na primjer da kvadrat kojemu je stranica jednaka dijagonali drugoga kvadrata ima upravo dvaput veu povrinu od toga poetnog kvadrata. Platon to tumai 'sjeanjem' iz ranijeg ivota due. Ne radi se u Chomskoga naravno o doslovnom prenoenju nauka o uroenim idejama nego o tome da je jezik, za razliku od nekih organskih mehanizama koji ovjeku jesu zajedniki s drugim ivotinjskim vrstama, specifian, to jest svojstven ovjeku kao vrsti pa tako predstavlja njegovu razlunu odliku. Povezujui racionalistiki pristup spoznaji s Platonovim Chomsky je osamdesetih godina prolog stoljea saeto formulirao dvije suprotstavljene uporabe jezika kao 'Platonov problem' i 'Orwellov problem'. U oba sluaja stavljeni smo pred iznimno zauujuu situaciju. U sluaju Platonova problema zauujue je kako ljudi s tako malo danih iskustvenih injenica ovladaju tako velikim spoznajama. To je situacija ovjekova snalaenja u tako sloenom svijetu. Nasuprot tome u sluaju Orwellova problema zauujue je kako ljudi s tako puno danih iskustvenih injenica ostaju 'obnevidjeli'. To je dakako situacija u kojoj se ljudi nalaze uslijed sustavne politike manipulacije. Ovdje pretpostavljamo kao dio ope kulture poznavanje uvenog Orwellova djela 1984, kojim je on zamjenjujui godine 1948 i 1984 anticipirao razvoj totalitarizma i blokovske podjele svijeta. Totalitarni reimi imaju 'Ministarstva istine', a Chomsky nesmiljenom kritikom analizom amerike politike pokazuje da se glavnina amerike inteligencije unato demokratskom ustroju ponaa kao da i ondje postoji Ministarstvo istine i da se openito dre normalnima stvari koje to za zdravo kritiki um otvoren istini nipoto nisu. Dakako da je razmatranje Platonova problema kudikamo vrednije, no Chomsky posveuje puno pozornosti i Orwellovu problemu, jednostavno iz etikih razloga, svjestan odgovornosti intelektual(a)ca. Chomskijev je najbitniji doprinos teoriji jezika na razini sintakse/gramatike: bitno manje na razini fonologije, jer je fonoloku razinu Roman Jakobson kao 'batinik' fonoloke Prake kole dostatno cjelovito obradio, dijelom je prilagoavajui novim dostignuima lingvistike i u suradnji s lingvistima Chomskijeve generacije. (Uostalom, glasovna je razina svakako filozofski manje intrigantna, iako kako s mo vidjeli na primjeru C. Lvi-Straussa i strukturalna fonologija moe biti svojevrsni klju za razumijevanje ustroja i funkcioniranja ljudskog uma). S druge strane semantika je komponenta zadavala puno glavobolje pa ni do danas nisu definitivno razrijeene brojne dileme na tom podruju. Zato emo ih u ovom kratkom prikazu izostaviti.

28

U dugakoj listi Chomskijevih jezikoslovnih djela prijelomna je mala knjiga Syntactic Structures, prvi put objavljena 1957. Nakon UVODA od samo jedne stranice slijedi njegova odluna teza da je gramatika neovisna (prvenstveno o semantici, to nipoto ne znai da je semantika neovisna o gramatici). On dri da je osnovni cilj lingvistike analize razluiti gramatine reenice nekog jezika od ne-gramatinih, pa prouavati one gramatine. Ambicija na neki nain podsjea na Hjelmsleva: gramatika e biti 'ureaj' koji generira sve gramatike nizove unutar odreenog jezika. Predmnijeva se da neki slijedovi fonema definitivno jesu reenice, a neki to opet definitivno nisu. Ali postoje i (meu)stupnjevi gramatinosti. Gramatika zrcali ponaanje osobe/govornika koji na osnovi konanoga i neprogramiranog, to jest viemanje sluajnog iskustva s jezikom moe razumjeti i proizvesti neodreen (naelno neogranien) broj novih reenica. Neovisnost gramatike Chomsky ilustrira upravo neovisnou o smislu. Dvije gotovo istovjetne 'reenice' (1) Colorless green ideas sleep furiously /Bezbojne zelene ideje bijesno spavaju/ i (2) Furiously sleep ideas green colorless /doslovan hrvatski prijevod, za razliku od engleskog izvornika, ne pokazuje negramatinost: Bijesno spavaju ideje zelene bezbojne/ razlikuju se po tome to je prva, usprkos besmislenosti posve gramatina, a druga posve negramatina. Jednako negramatina jest i posve smislena reenica (3) Read you a book on modern music? /U doslovnom hrvatskom prijevodu - ita li ti knjigu o modernoj glazbi? - ona je i gramatina jer hrvatski za oblikovanje pitanja, za razliku od engleskoga, ne zahtijeva pomoni glagol/. Statistiki podatci o brojnosti ili uestalosti nekih izriaja u govornoj praksi takoer nisu kriterij za gramatinost: reenice (1) i (2) zacijelo su jednako malo vjerojatne, a njihova je gramatinost sasvim razliita. Organinu preglednost reenine strukture Chomsky prikazuje dijagramom u obliku izokrenutog stabla: R ID GD Odr I G ID Odr I Neki ovjek vozi plavi auto. Chomsky grafiki prikazuje i ciljeve lingvistike teorije. Adekvatna bi gramatika trebala na osnovi ogranienog korpusa ustanoviti niz pravila koja bi omoguila stvarati, na osnovi rjenika/leksikona, nove prihvatljive reenice, iskljuujui neprihvatljive, to jest one koje nisu kompatibilne s danim korpusom. Prema jaini njihovih ambicija tri teorije imaju slijedei strukturalni izgled:

29

korpus (1) -----------gramatika (2) ------------korpus G1 (3) -------------G2 -------------korpus --------------

gramatika --------------da -------------ne G1 -------------G2 -------------

Prvi bi primjer ilustrirao 'stvaranje' gramatike na osnovi korpusa. Oito prejaka ambicija. Teko se od lingvistike teorije moe oekivati da bude, prema prvom modelu, stroj koji bi na osnovi korpusa otkrivao gramatiku jezika. U malom ali vanom djelu Language and Mind (Jezik i um) Chomsky navodi kako je poetkom pedesetih godina dvadesetog stoljea uistinu bila zavladala euforija pojavom kompjutora: od toga 'tehnikog uda' doista se oekivalo upravo to da na osnovi korpusa (dostatno opsenog jezinog materijala) otkrije gramatiku odreenog jezika. Drugi model teorije odluuje odgovara li konstruirana gramatika korpusu ili ne. Chomsky tvrdi da je i ovaj zahtjev nedovoljno realistian. Trei model u fazi Syntactic Structures on smatra realistinim: taj model daje relativnu ocjenu dviju konkurentnih gramatika, to jest odgovara na pitanje koja je od njih vie u skladu s danim korpusom. Nakon ove digresije o tipovima lingvistikih teorija nastavlja se razrada nekih transformacijskih koraka. Taj je dio slijedeih godina doivio nekoliko promjena, moda najpresudniju 1965. s djelom Aspects of the Theory of Syntax. I ovdje je sintaksa najbitniji blok ali su i semantika i fonoloka razina uvrtene u gramatiku (Syntactic Structures imaju umjesto fonoloke morfofonemsku razinu: Chomsky se naime jo od mladosti puno bavio hebrejskim jezikom i posebno morfofonolokim pitanjima hebrejskoga). Shematski prikaz preraene organizacije izgleda ovako: -----------------------------------------------| Base | | Semantic | | Component | -------> | Component | -----------------------------------------------| | V V ---------------------------------------------| Transformational | | Phonological | | Component | ---------> | Component | --------------------------------------------Kasnije je ipak prevladalo drugaije vienje funkcioniranja jezine 'moi':

30

Znaenje reenice izvodi se iz tzv. dubinske strukture s pomou pravila semantike interpretacije, a glasovna realizacija iz povrinske strukture s pomou pravila fonoloke komponente. Baza se sastoji od dva dijela: skupa kategorijskih pravila i leksikona. Semantika informacija sastoji se od tzv. 'features' (obiljej). Natuknica /rije 'djevojka' imala bi npr. slijedea obiljeja: /+imenica/, /+brojiva,/, /+opa/, /+ivo bie/, /+ljudsko bie/. Lako se vidi da je gramatika nevjerojatno sloen 'mehanizam', a ta se sloenost ustvari pravo nazire tek generativno-transformacijskim pristupom koji je inaugurirao Chomsky. | language | data | | language structured expressions | faculty | Danas Chomskijeva teorija jezika nije opeprihvaena, namnoilo se puno konkurentnih teorija, ali je definitivno velik izazov svakoj teoriji jezika objasniti oitu injenicu da je jezik toliko sloena stvarnost da nijedan pojedinani jezik nije do kraja prikazan na nain koji bi nesporno prihvatili svi lingvisti, a s druge strane njegovim bitnim ustrojem ovladava svako normalno dijete izmeu druge i pete godine ivota. Upravo ovo stavljanje u arite stjecanja jezika Chomskoga ini zaetnikom psiholingvistike. Dok je de Saussure najsnanije naglasio drutveni znaaj jezika, koji je po njemu bitno fait social (drutvena injenica), Chomsky taj naglasak pomie zapravo u dva smjera: 'udo jezika' oituje se s jedne strane u djetetovom ovladavanju tom presudnim ovjekovim posjedom a s druge strane pred oi se dovodi, zbog 'preoitosti' zanemarena, prevana injenica da je jezik opeljudska odlika pa stoga valja uvaiti istinu da osim drutvenog vida po kojemu postoje samo 'drutveni' jezici tj. hrvatski, srpski, ruski, njemaki, engleski, talijanski itd. (to su po Chomskomu Ejezici, tj. eksternalizirana jezina stvarnost) nego i JEZIK kao sastojak ljudskog uma/mozga (to je za Chomskoga uz ostalo i prije svega I-jezik, tj. internalizirani jezik, zapravo individualan u svakoga govornika, ali 'nakalemljen' na njegovu uroenu jezinu mo). Ne udi stoga to je Chomsky u svezi s ovim pitanjima posegnuo za racionalistikom filozofijom jezika, koja je ustvari 'demitologizirani' platonizam. Ve je Leibniz naime priznao da je Platon u biti imao pravo tvrdei da su naa znanja 'sjeanja' iz preegzistencije: treba ih samo oistiti od zablude pre-egzistencije (Usp. N:A. Chomsky, Knowledge of Language, 263). Ve smo spomenuli da je Chomskoga na to potaklo nezadovoljstvo bihavioristikim filozofskim okvirom, koji je dominirao amerikom lingvistikom. Bit e meutim korisno i neto iscrpnije izloiti pitanje uroenih ideja u svezi s opom teorijom jezika. Chomsky istie da valja odvojeno promatrati pitanje povijesne interpretacije klasinog uenja koje se povezuje s Descartesom i Leibnizom od pitanja to ga nameu isto iskustvena pitanja vezana za usvajanje jezika. Svakako je za Chomskoga kao lingvista bitnije ovo posljednje. Upravo znanstveno istraivanje, po Chomskomu, potkrepljuje tezu da postoje univerzalni psiholoki principi u svezi s ovjekovom predispozicijom za jezinu komunikaciju, a to upadno podsjea na klasini nauk o uroenim idejama.

31

Model usvajanja jezika u skici jest trodijelni sustav koji kao input ima odreen korpus jezinih podataka na osnovi kojih se kao output oblikuje interiorizirana gramatika predmetnog jezika. Jasno je da 'ureaj' koji na osnovi odreenog inputa isporuuje odgovarajui output mora posjedovati odreenu 'proizvodnu mo'. Input ------------------- output

Pitanje je dakle kakvu strukturu uroenih mentalnih funkcija moramo postulirati kao adekvatno objanjenje spomenute injenice da sva djeca svih naroda, kultura i rasa u istoj dobi steknu bitno istu jezinu kompetentnost. Oito da taj djeji um mora biti bogato a ipak ne 'prebogato' opremljen za tu presudnu funkciju. Predispozicija za jezik naime nije predispozicija za neki konkretni (engleski, hebrejski ili kineski) jezik: to bi iziskivalo 'prejaku' strukturiranost i bilo bi ustvari prepreka usvajanju drugoga 'ne-oekivanog' jezika. S druge strane strukturiranost djejega uma ne smije biti ni 'preslaba' za tako krupan projekt kao to je ovladavanje sloenom gramatikom kakvu posjeduje svaki jezik. Bitno je istaknuti da je input, to jest korpus na osnovi kojega dijete treba izraditi vlastitu teoriju jezika ili gramatiku i nepotpun i nesustavan, svakako veoma raznolik. To znai da postoji silan nerazmjer izmeu ogranienog i dijelom defektnog inputa i bitno istovjetnog outputa, to jest jezine kompetentnosti ili usvojene gramatike vlastitog jezika. S obzirom da ni najinteligentniji majmuni, uza sva sustavna vjebanja vrhunskih strunjaka ne mogu ovladati jezinom komunikacijom opravdan je zakljuak da je jezina sposobnost specifino obiljeje ovjeka i da to nije tek sposobnost ope inteligencije primijenjene na jezino podruje nego ima i uroenu komponentu. Ona se sastoji od vie pod-sastavnica: anatomske, fizioloke i najbitnije genetske sastavnice. Veliki strunjak na podruju biolokih preduvjeta ili predispozicija jezika Eric H. Lenneberg postavlja slijedei kriterij za razluivanje ope sposobnosti za neto od predispozicije. ovjekov uspravan hod zasniva se na biolokoj predispoziciji, zato je univerzalno obiljeje ovjeka kao vrste, dok je posjedovanje pisma kulturno razvijena sposobnost. Zato pismo nije univerzalno prisutno u svih naroda, kultura i rasa, to nipoto ne znai da su ti narodi ili kulture ili rase bitno nie inteligencije. Univerzalna su obiljeja jezika foneminost, i konkatenacija (lanano povezivanje) rijei prema utvrenim gramatikim pravilima (a ne nasumce ili proizvoljno). Uza sve to vano je, s Lennebergom, istaknuti da jezik nije a priori najsavreniji mogui nain komuniciranja ne vidi se zato su gramatike toliko komplicirane i zato su leksikoni puni preklapanja znaenja, a uz to i tako nepodudarni od jezika do jezika, ali sa zateenom ovjekovom konstitucijom oito je najpodudaraniji upravo jezini sustav komuniciranja. Da specifina jezina sposobnost ima, uz ostale, i genetsku podlogu Lenneberg dri potvrenim i time to je usvajanje jezika oito 'programirano' za dob izmeu druge i pete godine. Tek roeno dijete naprotiv nije u stanju odmah razluivati glasove, a ni dijete u doba stjecanja jezika jo ne razvija adekvatnu okretnost ruku, koja se pak izrazito brzo i uspjeno razvija poetkom mladosti. Prema tome, usvajanje jezika nikako se ne moe adekvatno objasniti samom opom inteligencijom uz pomo navika i poticaja/stimula. Besmisleno bi bilo govoriti da se reeninom strukturom ovladava s pomou nekakve 'familijarnosti' reenica koje se ee susreu. Vidjeli smo koliko su sline reenice to ih Chomsky navodi kao jednako besmislene, a ipak po gramatinosti bitno razliite.

32

Oslanjajui se na Lennebergovo razlikovanje ope sposobnosti u smislu predispozicije od kulturno razvijene sposobnosti Chomsky je dodatno zaotrio to razlikovanje rabei za onu opu sposobnost rije faculty (od latinskog facultas, to dolazi od facilis tj. lak, lako izvediv, a u latinskom postoji i arhaini oblik facul!), a za onu drugu sposobnost, koja nije obiljeje vrste, rije ability (od latinskog habilis tj. okretan, vjet). Iako se esto rabe kao sinonimi, ova su dva izraza bitno razliitog znaenja. Kao ljudska bia, pripadnici vrste, svi smo sposobni za jezik, imamo 'jezinu mo', dok s druge strane netko pokazuje izrazitu sposobnost (talent) za tranje, drugi za pjevanje, trei za slikanje itd. Govorimo dodue i o sposobnosti/talentu za jezike, no to nije u smislu, o kojemu je rije kod Chomskoga. Materinskim jezikom ovladaju sva djeca, a samo talentirani poslije svladaju i na desetke jezika. Gramatika jest sustav pravila kojima povezujemo glasovnu i znaenjsku razinu: tim pravilima ovjek ovladava nesvjesno. Tek temeljita analiza pokazuje kako povrinske slinosti esto maskiraju dubinske razlike i obrnuto. Chomsky u svojim brojnim radovima esto sueljuje takve reenine parove, a nakon njegovih pionirskih radova to je postala vrlo rairena praksa meu lingvistima. On upozorava na to da je ve racionalistiki intonirana gramatika Port Royala ukazivala na potrebu razlikovanja dubinske i povrinske strukture. Npr. reenica Nevidljivi je Bog stvorio vidljivi svijet - u svom temelju odnosno dubini sadri tri suda: Bog je nevidljiv; Bog je stvorio svijet; svijet je vidljiv. Bihavioristiki usmjereni lingvisti, za razliku od toga, zadovoljavali su se razmatranjem iskljuivo povrinske strukture. Chomsky navodi kako je primjer koji spominje danski lingvist Otto Jespersen, autor slavne Filozofije gramatike za ilustraciju spomenutog razlikovanja dubinske i povrinske strukture (the man's house i the doctor's arrival) nailazio na otro protivljenje dominantnih bihavioristikih lingvista. Chomsky meutim s pravom istie da je razlika vrlo indikativna: the doctor's arrival (doktorov dolazak) povezuje se s frazom the doctor arrives (doktor dolazi), a nita se analogno ne moe povezati s izrazom the man's house (ovjekova kua). U drugom pravcu to jest dvoje razliite dubinske strukture povrinski iste reenice Visiting dignitaries can be boring po jednoj analizi ili dubinskoj strukturi moe se prevesti: Posjeivati uglednike moe biti dosadno, ali i drugaije (Uglednici koji /nas/ posjeuju mogu biti dosadni). Oito je da su neke od ilustriranih gramatikih osobitosti specifino engleske ali Chomsky inzistira na tezi da jezina struktura ima i bitno univerzalnih karakteristika. Uza sve izrazite razlike povrinske strukture dubinske strukture pokazuju izrazitu slinost, a transformacijska pravila koja povezuju dubinske strukture s povrinskima sadre ipak relativno ogranien broj formalnih operacija. Naelna beskonanost moguih reenica uvjetovana je postojanjem rekurzivnosti, to jest mogunou ponovljene primjene odreenih pravila, a to daje neograniene mogunosti kombinacija. Ukratko, stjecanje istovjetne jezine kompetentnosti na osnovi tako razliitoga korpusa/inputa svjedoi o izrazitoj kreativnosti ovjekove jezine sposobnosti. Budui da je u amerikoj filozofiji ipak dominantna kombinacija pragmatizma i bihaviorizma Chomskijevo je oivljavanje racionalistike filozofije nailo je na korjenito odbijanje. Meu osporavateljima su vodei ameriki filozofi Quine,

33

Goodman i Putnam. Osobito je estok kritiar bio Neslon Goodman. Po njegovu sudu inatizam je definitivno pobio ve J. Locke: po njemu je ta teorija ili pogrena ili bez smisla. Osim toga Goodman dri da se moe razlikovati usvajanje prvog jezika od usvajanja daljnjih. Ovdje se u biti radi o usvajanju prvog jezika i Goodman dri da je dovoljno objanjenje analogija jezika i drugih predjezinih - semiolokih sustava. Konano, Goodman odbija racionalistiku tezu kao nesuvislu i nerazumljivu, pa je nije spreman prihvatiti ni u sluaju da nema nikakva alternativnog objanjenja. Chomsky pak dri da Locke uope ne pokazuje poznavanje autentinoga racionalistikog poimanja jezika nego kritizira loije izloenu verziju racionalistike teze. Glede razlikovanja izmeu usvajanja prvoga i drugoga odnosno daljnjih jezika, Chomsky napominje da mi i u stjecanju novog jezika formiramo teoriju koja je nerazmjerna s nesavrenostima i nepotpunostima razmatranih jezinih podataka pa se ne moe smatrati rezultatom indukcije na osnovi tih podataka. A jezik toliko nadilazi predjezine simbolike sustave da oni ni na koji nain ne mogu posluiti kao obrasci u stjecanju prvoga jezika. Poseui za analogijom iz biologije Chomsky kae da bismo onda mogli rei da oblikovanje sloenih organizama ne predstavlja nikakav problem s obzirom da poznamo mitozu. Glede Goodmanova odluujueg argumenta, da je racionalistika teza nerazumljiva Chomsky navodi primjer uroene ideje trokuta koja je zapravo razumljivija od nacrtanog trokuta. Koliko god nam jezine pojave bile familijarne to ne znai da im ne treba traiti objanjenje. Jezik nam je doista iznimno familijaran a s druge strane ipak nedovoljno poznat. Znajui kako je sloen svaki tjelesni organ zato bi bilo nerazumljivo pridavati ljudskome umu (koji Chomsky sustavno zdruuje, praktiki identificira s mozgom, rabei 'dvoznak' mind/brain, to ne smatram posve sretnim) veliku sloenost? Kratki prikaz djela N.A. Chomskog zacijelo je najpogodnija poveznica s isto filozofskim pristupima jeziku. I to iz vie razloga. Prvo zato to je generativna lingvistika vie od svih ranijih teorija jezika uvjerljivo ukazala na izuzetnu sloenost jezinog ustroja. Zatim stoga to je u usku vezu dovela znanstvenu i filozofsku problematiku jezika, a potom i nametnula niz tema koje su u modernoj filozofiji bile potisnute ili posve zanemarene i zaboravljene. Jedna od tih bilo je na primjer pitanje takozvanih jezinih univerzalija. Ve je srednjevjekovni franjevac Roger Bacon isticao da svi jezici imaju neke zajednike znaajke pored onih specifinih koje ih razlikuju (Grammatica una et eadem est secundum substantiam in omnibus linguis, licet accidentaliter varietur Gramatika je po svojoj biti jedna te ista u svim jezicima, premda se u nebitnom razlikuje). Iako je sam Chomsky svoja razmiljanja prvenstveno doivljavao kao obnovu racionalistikog (konkretnije: kartezijanskog) pristupa jeziku i kao korekciju bihavioristikog pristupa, on je dosta snano isticao i poticajna razmiljanja o jeziku Wilhelma von Humboldta. Ipak je njegova generativna gramatika osim oivljavanja ranijih ideja u teoriju jezika donijela velikih novina koje su silno potakle kritiko razmiljanje o jeziku. Veoma su brojni Chomskijevi sljedbenici, ali i njegovi kritiari. Kritiari se regrutiraju iz dva posve razliita tabora: jedni su izvana, to jest iz redova vie-manje behavioristiki usmjerenih analitikih filozofa, a drugi iz redova neto mlaih lingvista, prvenstveno zastupnika generativne semantike (J.D. McCawley, G.

34

Lakoff, J.R. Ross). Naalost, ova kola nije ostala dovoljno kompaktna, iako su njezini predvodnici iskazivali pravu briljantnost i dubokoumnost. Moja je slutnja da je ovoj koli i iz politikih razloga uskraena potpora u istraivakim projektima jer je njezin najorginalniji predstavnik J.D. McCawley (umro nenadano 1999.), kao strastveni anarhist, brojne izvorne uvide u problematiku znaenja u velikoj mjeri ilustrirao upravo psovakim i opscenim izriajima: u njima su glavni likovi bili ameriki politiari koji su vodili vijetnamski rat (a kao nakladnika vie svojih lanaka navodio S(outh) H(anoi) I(nstitute) of T(echnology) SHIT oito aluzija na uveni MIT - Massachusetts Institute of Technology), kojemu su dodjeljivane silne potpore u istraivakim projektima. Da bi se ovo razumjelo valja znati da su suvremena lingvistika istraivanja usko vezana za razvoj kompjutorske tehnologije i takozvane umjetne inteligencije (Artificial Intelligence) i robotike pa su za takve projekte potrebna ogromna novana sredstva, koja najee idu upravo preko Ministarstva obrane u kojemu upravo politiari, a ne gospodarstvenici ili intelektualci, imaju presudnu rije. Moja je dakle slutnja da moda i zato projekti generativne semantike naalost nisu dovoljno ustrajno i produbljeno potrajali, a to je semantika istraivanja okrenulo u druge pravce. K tome su dakako pridoli i drugi razlozi: G. Lakoff okrenuo se takozvanoj kognitivnoj lingvistici, pa se usmjerio prema objedinjavanju razliitih disciplina sa svrhom da pridonese i politikom angairanju intelektualaca. Osobito je zaokupljen teorijom metafore, prema kojoj to nije tek poetska katategorija nego temeljni mehanizam uma. Svejedno je s teorijom generativne gramatike jezikoslovna znanost definitivno priznata kao relevantan sugovornik u filozofskim analizama jezika. III. DIO: ANALITIKA FILOZOFIJA JEZIKA Nakon niza znanstvenih pristupa jeziku s odreenom relevantnou za filozofiju jezika sada se moemo okrenuti dominantanim filozofskim pristupima jeziku. Ishodite filozofije koju najee zovemo jezino-analitikom, a koja je dominantna u anglo-saksonskoj filozofiji, pomalo paradoksalno, ipak je bilo u Njemakoj, iako ne u matinoj struji njemake filozofije nego u istraivanjima logikih osnova matematike koje je poloio Gottlob Frege. Frege je zapravo uinio prvi odluujui korak kao usredotoenosti na jezik, kojoj je Richard Rorty dao zvuni naziv The Linguistic Turn (to smo spomenuli ve u Uvodnim razmatranjima.) Stoga emo se, unato tome to je ovo tek elemmentarni Uvod u filozofiju jezika, nizom Fregeovih koraka u tom smjeru pozabaviti ipak neto vie nego drugim filozofijama jezika. A. TRAGANJE ZA SAVRENIM JEZIKOM Gottlob Frege (1848.-1925.) je iako ne iz istih pobuda kao i Chomsky takoer djelovao na tragu racionalistikog programa. Dodue ne kartezijanskoga, nego ovome suprotstavljenoga, Leibnizova. A Leibniz je nadahnut pomalo udnim srednjovjekovnim franjevcom Ramonom Lullom tragao za ideografskim pismom koje bi preko jezinih barijera kao svojevrsna characteristica universalis u funkciji alfabeta ljudskog miljenja omoguilo logiko sueljavanje suprotstavljenih miljenja i tako prevladalo suvine dispute s nejasno formuliranim tezama u naravnim jezicima. Kako je pak Leibniz bio ovjek od genijalnih ideja i zamisli ali razapet na

35

nebrojenim projektima, pa zato manje sustavan i ustrajan u provoenju i razradi vlastitih ideja, glavnina je njegovih djela objavljena tek puno kasnije, poslije njegove smrti. Frege se na Leibniza esto poziva, ali nije lako utvrditi koje je od Leibnizovih ideja crpio izravno, a koje posredovano preko drugih autora. U svakom sluaju iz bibliografije Fregeovih radova moe se vidjeti da se on opetovano bavio Leibnizovim radovima. Nije lako ustanoviti povijest pojedinih ideja: konkretno, Leibnizom se uvelike nadahnjivao i jedan drugi mislilac, koji je dugo bio malo poznat i cijenjen, a s razvojem moderne logike sve se vie uvia da je on anticipirao mnoge bitne smjerove tog razvoja. Rije je o Bernardu Bolzanu, katolikom sveeniku, kojemu je prerano prekinuta sveuilina karijera jer su njegove propovijedi i razmiljanja o ratu, drutvenoj hijerarhiji i graanskom neposluhu u austrijskom Svetom rimskom carstvu ocijenjene opasnima i bliskima krivovjerju (teko je ustanoviti je li njegova osuda bila iskljuivo rezultat svjetovne ili i crkvene vlasti). U svakom sluaju puno je njegovih djela objavljeno tek posmrtno. Svejedno, barem su njegovo veliko djelo Wissenschaftslehre (Nauk o znanosti) koje je u 4 sveska objavljeno 1837, pa i posmrtno 1851. - objavljeni Paradoski beskonanoga (Paradoxien des Unendlichen) mogli, bilo izravno bilo posredno, biti Fregeu dostupni. Vjerojatno posredno, jer je Frege u puno primjera pokazao duboko intelektualno potenje pa bi sigurno i Bolzanu, kao i Leibnizu, priznao eventualni dug. Bilo kako bilo, po rigoroznosti u izlaganju logikih i matematikih uenja Bolzano i Frege pokazuju dosta slinosti. Moemo dapae rei da Bolzano i Frege, iako ne pripadaju istoj generaciji, predstavljaju znaajnu reakciju na hegelovski idealizam. Na Bolzana na primjer neodoljivo podsjea Fregeovo otro i odluno kritiziranje psihologizma i zalaganje za formaliziranje logike radi oslobaanja logikih stavova od unutarnje veze sa subjektom i bilo kojim subjektivnim faktorom. Za modernu filozofiju jezika ini mi se najrelevantnijom Bolzanovom tezom teorija o stavu po sebi (der Satz an sich). Sam ovaj izraz ivo podsjea na brojna sporenja u filozofiji jezika. Naime, izraz Satz nema dobrog ekvivalenta u hrvatskom jeziku pa se prevodi i izrazom reenica, dok je u engleskom za nj usvojen termin proposition. Upravo ova poluprevodivost, to jest izostajanje istinskog sinonima, s jedne strane podsjea na velike segmente jezika koji nisu (kako bi rekao Roger Bacon) univerzalno prisutni u jezicima nego se od jezika do jezika u znatnoj mjeri razlikuju, pa se nailazi na tekoe u primjeni Leibnizova kriterija po kojemu se mogu slobodno zamjenjivati izrazi unutar iskaza, ako te zamjene ne ugroavaju istinitost iskaza (ovo e osobito zaokupljati amerikog filozofa logiara Q. v. O. Quinea). Bolzanov Satz an sich definira se kao stav da neto jest ili nije, neovisno o tome je li to istinito ili neistinito, neovisno o tome je li to itko ikada formulirao rijeima, pa ak neovisno i o tome je li to ikada kao misao bilo prisutno u bilo kojem umu/duhu (Wissenschaftslehre, izdanje 1929, s. 77 navodim po Povijesti filozofije F. Coplestona, S.J., dakle nemam uvid u njemaki tekst, zato za termin mind stavljam dva hrvatska izraza). Primaran je dakle objektivni sadraj ili znaenje stava. Zanimljiva je i Bolzanova teza o idejama kojima ne odgovara nikakav predmet: prema modernom nazivlju one nemaju 'ekstenziju'. Najjasniji sluaj jest 'nita(vilo)' A slino je i s idejama 'okrugli kvadrat' ili 'zelena vrlina'. Oito pod tim izrazima neto mislimo ali te ideje ipak ne oznauju nikakav predmet. U novije se vrijeme postupno pojavljuju studije o Bolzanu koje ukazuju na to da se uoava njegova relevantnost za analitiku filozofiju (W. Knne objavio je lanak pod naslovom Jedan analitiki

36

filozof u sjeni njemakog idealizma, Sandra Lapointe lanak Analitinost, univerzalnost i kvanitifikacija, M. Textor Bolzano i Husserl o analitinosti, a A. Betti Vjena istina. Osovina Bolzano- Twardowski-Lesniewski. Znaajno je da je Bolzano kao podanik Austro-Ugarske bio vie poznat u srednjoeuropskom krugu nego u Njemakoj pa je stoga i njegov utjecaj na poljsku filozofiju (Twardowski i Lesniewski) vaan i dobrim dijelom objanjava procvat moderne logike u tzv. Varavskoj koli. Zasad je o Bolzanu dosta toliko, a ovo je navedeno iz dva razloga: prvo da se naznai kako ideje ive poput ponornica, ponekad uoljive i uoene, ponekad pak skrivene, drugo zato to je upravo ovaj pojam stava/propozicije u analitikoj filozofiji izazivao burne rasprave, a ondje se povezuje i s Fregeovim pojmom misli, (Gedanke) iako je upravo Bolzano bio prvi koji je toj ideji/pojmu dao tako istaknutu ulogu u sustavu znanosti i jezika. Usput, Bolzano takoer govori o predstavi po sebi (Vorstellung an sich - to je sastojak stava koji sam za se jo ne moe biti istinit ni neistinit) te o sudu po sebi (tome bi u engleskom odgovarali izrazi judgment, ali i utterance, jer po Bolzanu sud izraava i tvrdi stav/propoziciju). Istinitost stavova (Wahrheit an sich) ne ovisi o tome jesu li izreeni ili nisu istine su ak i o Bogu neovisne. Bolzana bi stoga valjalo jo vie revalorizirati kao vanu kariku izmeu Leibnizova i Fregeova miljenja. Mogli bismo rei da on, naalost, za razliku od Fregea nije susreo svoga Russella ni svoga Wittgensteina. Ve prvo znaajno Fregeovo djelo Pojmovno pismo (Begriffsschrift- neki ga na hrvatski prevode kao Pojmopis, to mi se ini nezgrapno) relevantno je ne samo za logiku i osnove matematike nego i za filozofiju jezika. Svakako je preporuljivo proitati knjigu o tome djelu koju je kao doktorsku disertaciju napisao G. vob (Frege, Pojmovno pismo). Tko pak eli produbiti razumijevanje Fregeove filozofije najbolje e to postii studijem niza djela Michaela Dummett-a. Dummett uoava pet razliitih faza u razvoju Fregeove misli. Prva obuhvaa Pojmovno pismo (objavljeno 1879.) i nekoliko kraih lanaka koji ga objanjavaju. Drugo razdoblje zavrava objavljivanjem njegova remek-djela Osnove aritmetike (1884), a tree zamanim ali manje svjeim prvim sveskom Osnovni zakoni aritmetike (1893). etvrto razdoblje bilo je u biti neplodno, obiljeeno samo nizom polemikih lanaka (1904.-1917.). Tome su kumovale dvije vrste razloga: nije uspio dovriti Osnovne zakone aritmetike u kojima se upustio u dvojbenu teoriju klasa. Upravo u vrijeme tiskanja drugog sveska dobio je pismo od lorda Bertranda Russella da ta teorija vodi u antinomije (tzv. Russellov paradoks). Druge razloge za odreenu depresivnost u tom razdoblju moemo slutiti u neopravdano slabom odjeku njegovih dubokih ideja. Depresivnost ove faze donekle su mu iznimnim uvaavanjem i zanimanjem za njegov rad ublaili Bertrand Russell i Ludwig Wittgenstein. Na ovom mjestu ini mi se umjesnom jedna digresija. Britanski filozof P. T. Geach sa suprugom G.E. M. Anscombe (oboje obraenici na katolicizam), svojim djelom iz 1961 (Three Philosophers) uvrstili su Fregea u veliku trijadu s Aristotelom i sv. Tomom Akvinskim. U kratkom uvodu prije prikaza Fregeova djela prenesene su Wittgensteinove uspomene na susrete s Fregeom. Wittgenstein je nakon itanja Fregeovih spisa Fregeu uputio neke prigovore njegovim teorijama te napeto ekao Fregeov odgovor. Frege ga je pismom pozvao u posjet. Wittgenstein se osjeao deprimirano nakon to ga je Frege kroz diskusiju praktiki 'bacio na pod'. Nakon toga ga je ipak ohrabrio pozivom na novi posjet. Uslijedilo je vie razgovora, a kad god bi

37

Wittgeinstein naeo bilo koju temu koja nije vezana za logiku ili matematiku Frege bi s nekom uljudnom primjedbom razgovor vraao na ta dva podruja. Jednom je pokazao nekrolog o nekom kolegi, u kojem se govorilo kako taj nikad nije upotrijebio rije ne znajui to ta rije znai. Frege je bio iznenaen da bi za to nekoga trebalo pohvaliti. Moda upravo ova pojedinost najbolje karakterizira Fregeovu zaokupljenost pitanjem znaenja. Opratajui se na posljednjem susretu Wittgenstein je priupitao Fregea Nalazite li ikad ikakvu tekou u svojoj teoriji da su brojevi predmeti? Frege je odgovorio; Ponekad mi se uini da vidim neku tekou ali onda je opet ne vidim. Peto razdoblje Fregeova intelektualnog puta (1918.-1925.) iznova pokazuje odreenu vitalnost: Tada je Frege kako tvrdi Dummett po esti put pokuao sustavno izloiti svoju filozofsku logiku (a to je dakako relevantno i za filozofiju jezika). U okviru tog projekta objavio je tri rasprave, a od etvrte je u ostavtini naeno tek est strojopisom ispisanih stranica. Ipak, u duhu jedne od uvodnih napomena, da filozofija jezika treba posluiti i razvijanju kritinosti i otvorenosti duha spomenut u i Dummettovu primjedbu kako je bavei se Fregeovom ostavtinom u elji da to cjelovitije osvijetli misao toga tako otroumnog mislioca naiao i na jednu razoaravajuu crtu, a to je antisemitizam. Moda Fregeu kao olakotnu okolnost moemo ubrojiti pogoenost slomom Njemake u I. svjetskom ratu, za koji je smatrao znatno krivima idove, no i nas nedavni rat na ovim prostorima moe uvesti u napast da olako izriemo kolektivne osude, da za vlastite pogreke i promaaje okrivimo druge zajednice, pa nam ova Dummettova primjedba treba biti opomena da se toga klonimo. U Pojmovnom pismu Frege kao svoje ideale iskazuje preciznost i jasnou. Rijeima naravnog jezika, dri Frege, te ideale nije mogue ostvariti. Osvrui se na recenzije svoga djela, koje su bile promaene jer nisu iitale njegove ciljeve, Frege kae: Ono to sam elio stvoriti nije bio puki calculus raciocinator nego lingua characteristica u Leibnizovu smislu. Za usporedbu naravnog jezika i ovoga za im je on tragao uzeo je odnos oka i mikroskopa. Oko je u mnogo emu superiorno mikroskopu. Ono je i okretnije i prilagodljivije. Meutim, mikroskop omoguuje kudikamo jasniju sliku. Naravnom jeziku nedostaje jednoznanost. To je, ne samo u njegovim poetcima, prisutno kao svojevrsni ceterum censeo. Frege za primjer uzima izraz konj: taj izraz oznauje i pojdinanu ivotinju i ivotinjsku vrstu, a i sam pojam konja (na ovo su razlikovanje ukazivali ve skolastiki logiari naukom o takozvanoj supoziciji, to jest nainu oznaivanja s razlogom moemo drati da je Frege ove opaske preuzeo od Leibniza, koji je poznavao skolastike, kojima se u Fregeovo vrijeme posveivala kudikamo manja pozornost). Dakako, u ivoj je komunikaciji naelno mogue otkloniti eventualno brkanje takvih znaenja, ali Frege govori o pismu (sam govor ve iz drugih razloga, jer se odvija jednocrtno, lake nego pismo dovodi do nesporazuma: puno toga podrazumijeva umjesto da iscrpno i izriito iskae). Da bi zakljuivanje bilo pouzdano po Fregeu valja izbjei svaku pretpostavku i inzistirati na tome da zakljuak svojim opsegom, to jest openitou, ne prekorauje granice koje mu odreuju premise. A ak se i kod Euklida, koji se smatra uzorom strogog zakljuivanja, kako tvrdi Frege, nalaze neke preutne pretpostavke. Naravni jezik openito dosta toga preputa intuiciji i odgonetanju umjesto izriitog iskazivanja. Zato Frege daje prednost pismu, koje ostaje provjerljivo dok izgovorena rije odmah odleti (Poznata je latinska izreka Verba volant, scripta manent rijei odlijeu, ono to je napisano ostaje). Ali i taj je

38

pismeni oblik radi mekoe jezika podloan stalnoj mijeni. Iz tog razloga Frege usporeuje jezik sa akom: aka je savrenija od alata, ali nam za mnoge poslove trebaju alati koji se odlikuju krutou i preciznou. Pojmovno pismo je Frege i shvaao kao alat koji moe osigurati pouzdanost i preciznost logikom zakljuivanju. Njemaki autor Franz von Kutschera za ovu usporedbu nalazi jo pregnantiji pojmovni par: naravni jezik odlikuje plastinost, logikom jeziku treba upravo rigidnost. Najznaajnija novina Pojmovnog pisma, koja ga ini relevantnim i za filozofiju jezika, jest pronalaenje odgovarajueg obiljeavanja kvantifikacije ('pokolienja'), koje nije izvedeno apstrakcijom iz analize naravnog jezika nego izvorno iz vlastitih pravila logikog izvoenja. To je pitanje inae stoljeima 'gurano pod tepih' jer ga skolastici uza sve pokuaje nisu uspjeli rijeiti, a kasniji logiari i analitiari jezika ponaali su se kao da pitanje ne postoji. Dakako da je taj spis ipak prevenstveno namijenjen zasnivanju matematike logike. Meutim Frege svoj lanak O znanstvenoj opravdanosti pojmovnog pisma s pravom ovako zakljuuje: Sada sam samo pokuao dopuniti matematiki jezik formula znakovima za logike odnose tako da iz toga proizie pojmovno pismo za podruje matematike kakvo sam prikazao kao poeljno. Primjena mojih znakova na ostala podruja nije time iskljuena. Logiki odnosi ponavljaju se svugdje, a znakovi za posebne sadraje mogu biti izabrani tako da se oni umeu u okvire pojmovnog pisma. Bilo da se ovo dogodi ili ne, u svakom sluaju zorno prikazivanje oblika miljenja ima znaaj koji see i dalje od matematike. Neka zato i filozofi poklone tome panju! (isticanje a..) Pojmovno pismo tek je naznailo Fregeovu kritinost prema naravnom jeziku. Ve u Osnovama aritmetike on pokuava dati definiciju broja i biva sve vie svjestan kako e mu se prigovarati to kao matematiar zalazi u podruje filozofije. On ne nijee tu injenicu nego je proglaava neizbjenom jer je temeljito istraivanje pojma broja zajednika zadaa matematici i filozofiji. Pri tome Frege dodatno upozorava da je ta zadaa neobavljena i zbog toga to su psiholoki naini razmiljanja poeli prevladavati u filozofiji, a prodiru ak i u logiku. On odluno odbacuje to upletanje psihologije (u filozofiji je to bila jedna od reakcija na hegelijanizam): Neka si psihologija ne umilja da moe bilo to pridonijeti zasnivanju aritmetike. Pomiljanje nekog stavka ne smije se brkati s njegovom istinitou. Stavak ne prestaje biti istinit kada na nj vie ne mislim, isto kao to ni Sunce ne nestaje kada zatvorim oi. (Oita je srodnost ove teze s Bolzanovom teorijom o Satz an sich). Kao naela istraivanja Frege ovdje usvaja 1) otro luenje psiholokoga od logikoga i subjektivnog od objektivnoga, (iako terminoloki posve razliita, i ova teza podsjea na Bolzana, to jest njegovu Vorstellung an sich), 2) o znaenju rijei treba pitati u kontekstu reenice i 3) pred oima valja imati razliku izmeu pojma i predmeta. Predmet Frege poima kao objektivni korelat vlastitog imena: to je ono o emu govorimo predmet se po njemu ne moe drugaije karakterizirati. Mogu to biti konkretni predmeti (ljudi, planeti itd.) ali i apstraktni (teoremi, strane svijeta itd.). Frege za njih postulira kriterije identiteta, ali ih ne odreuje dostatno pa Dummett dri da je to jedna od slabosti Fregeove teorije. Dummett napose upozorava da Frege nije posvetio odgovarajuu pozornost 'pokaznim' izrazima (ovaj i tsl.). Ako se na neto moe 'uprijeti prstom' to jest dostatan uvjet da se to smatra predmetom, ali to ipak nije nuni uvjet. Tako dolazimo do veoma iroke kategorije predmeta i njezina sveukupnost ostaje preslabo odreena.

39

Uz esto pozivanje na Leibnizove zamisli Fregeova se kritika otrica redovno usmjeruje na tada vrlo utjecajnog J.S. Milla i njegov empirizam. Frege (u 11 Osnova aritmetike) donosi i Leibnizov tipino racionalistiki citat: itava nam je aritmetika uroena i u nama je na virtualan nain. Moda nije naodmet ovdje ukazati i na svojevrsni platonizam ovog otklona od empirizma (naime i Platonu i racionalistima iskustvo ima prvenstveno 'pobudnu' ulogu u razvijanju intelektualne moi, koja nam je uroena). A platonizmom brojni autori zovu i Fregeov stav da su brojevi predmeti, to jest da pripadaju 'treem podruju', izmeu onih fizikih i psihikih, te da ih odlikuje objektivnost i neovisnost o subjektima, koji se njima bave. Znaajan korak u luenju onoga subjektivnog od onog objektivnog susreemo u 26 Osnova aritmetike. Stoga u navesti i jedan neto opirniji citat iz tog paragrafa: Tako rije za boju estone oznauje na subjektivni osjet, o kojemu ne moemo znati da se podudara s osjetom nekoga drugoga jer oito je da isti naziv to ne jami nego objektivno svojstvo. Stoga pod objektivnou razhumijem neovisnost o naemu osjeanju, zrenju i predoivanju, o projiciranju nutarnjih slika iz sjeanja na ranije osjete; no pod objektivnou ne razumijem i neovisnost o umu, jer odgovoriti na pitanje o tome to su stvari neovisno o umu znailo bi suditi, a da se ne sudi, znailo bi prati se, a da ne smoimo kou. (isticanje a..) Ovaj Uvod u filozofiju nema ambiciju iscrpno izloiti Fregeov doprinos filozofiji pa ni samoj filozofiji jezika, jer bi to iziskivalo znatno vie prostora kako bi se taj doprinos sagledao i u svom unutranjem razvoju, koji je temeljito istraio M. Dummett, i u organskoj povezanosti matematikih, logikih i jezinih problema. U Uvodu filozofije jezika koji ne bi bio elementaran, kao to je ovaj, valjalo bi svakako produbljenije prikazati i povezanost Fregeovih shvaanja kako s Leibnizovim, Bolzanovim te Husserlovim, tako i s Russellovim i Wittgensteinovim. To bi pak iziskivalo ne samo vie prostora nego i produbljenije istraivanje. Glede Fregeova znaaja za filozofiju donekle je paradoksalno da Bertrand Russell, koji je bio u intenzivnoj pisanoj komunikaciji s Fregeom, u svojoj Povijesti zapadne filozofije, objavljenoj 1945 Fregeu posveuje tako malo prostora! Dodue, ta je povijest promatrana iz perspektive drutvenog utjecaja filozofije, a oito su imali prvenstvo mislioci koji su uvjetno reeno bili 'profesionalni' filozofi. Svejedno, kad je ve zavrno poglavlje te Povijesti posvetio filozofiji logike analize, ini mi se da je Fregeovoj ulozi u tom filozofskom 'obratu' trebao dati barem jednako mnogo prostora kao i sebi, ako ne vie. Wittgenstein u tom djelu nije ak ni spomenut (istina, u vrijeme pisanja navedenog djela Wittgenstein osim Filozofsko-logikog traktata nije imao praktiki nita objavljeno, no i Traktat je bio dostatan razlog da njegov autor bude uvrten meu utemeljitelje analitike filozofije). Poetkom devedesetih godina (19.st.) Frege objavljuje nekoliko temeljitih logikih studija, od kojih su neke izrazito relevantne za filozofiju jezika. Iznad svih ona O smislu i znaenju (ber Sinn und Bedeutung). Taj je spis izvrio ogroman utjecaj na anglosaksonsku analitiku filozofiju openito, osobito na filozofiju jezika. Oito je Frege ovim razlikovanjem odstupao od redovite njemake uporabe tih termina. Za ono to je Fregeu (u ovoj raspravi) Bedeutung na njemakom se obino rabi 'Bezug'. I na hrvatskom bi vjerojatno bio toniji prijevod O Znaenju i oznaivanju (iako opet ne idealan, ve i zato to su u hrvatskom oba termina od istog korijena, to nije sluaj s njemakim). U engleskom se ustalio naslov On Sense and Reference, iako prevoditelj Wittgensteinova Traktata (Ogden) termin Bedeutung, koji je i tu fregeovski, prevodi terminom meaning umjesto reference. Ipak, u standardnom Uvodu u filozofiju jezika amerikog autora vjerojatno hrvatskih korijena A. P.

40

Martinicha to je klasino Fregeovo djelo uvrteno u pijevodu Herberta Feigla pod naslovom On Sense and Nominatum (O smislu i /onom/ imenovanom). Vjerojatno zbog 'kontaminiranosti' pojmova znaenja i oznaivanja dosta hrvatskih autora radije se umjesto hrvatskim terminom 'oznai/va/ti' slui anglicizmom 'referirati (se)'. Frege uz glagol bedeuten (znaiti) esto pridruuje i bezeichnen (oznaivati), to takoer ukazuje na to da ni sam Frege, unato tome to je drao nepoeljnom uporabu razliitih naziva za isti predmet ipak nije kruto ustrajao na iskljuivoj uporabi glagola 'bedeuten'. Miss Anscombe, jedna od izvritelja Wittgensteinove ostavtine i autorica veoma kompetentnoga Uvoda u Wittgensteinov Traktat, koja se produbljeno bavila upravo odnosom Wittgensteinove filozofije s Fregeovom i Russellovom, s razlogom dri da Fregeov Sinn otprilike znai isto to i englesko meaning, ali to mean kao glagol u odreenim sklopovima odgovara upravo Fregeovu bedeuten. Da se ne bismo zapleli u ovoj isprepletenosti znaenja sjetimo se Fregeova naela iznesenog ve u paragrafu 62 Osnova aritmetike: Rijei neto znae samo u kontekstu nekoga stavka. Ovdje napominjem da je Osnove aritmetike zajedno s nekoliko drugih spisa vanih za filozofiju jezika (Funkcija i pojam iz 1891, O smislu i znaenju iz 1892, O pojmu i predmetu iz iste godine, to je funkcija iz 1904) na hrvatskom objavila izdavaka kua KruZak 1995 u prijevodu Filipa Grgia i Maje Hudoletnjak Grgi. teta je to u ovaj izbor nije uvrten i vani spis iz 1918 Der Gedanke (Misao). Da bi se steklo dobar uvid u strogost Fregeova miljenja treba, pored Osnova aritmetike, proitati zapravo prouiti - barem ona dva spisa iz godine 1892. U Osnovama aritmetike uz paragrafe 11, 26 i 62 pozornije proitati barem Zakljuni dio (od 87 do kraja). Kao to se ondje vidi Frege se odvaio korigirati Kanta, i to opravdano. Pri tome moram upozoriti na nekoliko pogreaka i nepreciznosti u prijevodu. Nisam matematiar, ali ipak drim da se nipoto ne smiju istim izrazom (jednakost) prevoditi dva, po meni bitno razliita, njemaka izraza Gleichheit i Gleichung, jer ovaj drugi znai jednadba! to se pak tie izraza Gleichheit, s kojim poinje spis O smislu i znaenju, ovdje bi ga, po Fregeovu citiranom naelu da rijei neto znae samo u kontekstu nekoga stavka bilo ispravnije prevesti kao 'istovjetnost': tako bi se naime istaklo da nije rije o koliinskoj jednakosti nego upravo o 'istosti', to jest identitetu, to istie i sam Frege u biljeci uz taj izraz. Nadalje budui da je upravo uvodni ulomak ovoga spisa od odluujue vanosti da bi se uoila poanta izlaganja, to jest bitan iskorak od Pojmovnog pisma kao instrumenta matematike logike u smjeru filozofije jezika mislim da se nije smjelo previdjeti da Frege rabi pluskvamperfekt, a ne obini perfekt kad kae da je u Pojmovnom pismu bio pretpostavio da je istovjetnost odnos izmeu znakova za predmete. U ovom pak spisu oito se istovjetnost shvaa i kao odnos izmeu predmeta! To jasno slijedi iz cjeline izlaganja. Na razlikovanje Sinn i Bedeutung Frege se odluio kako bi rasvijetlio probleme identiteta. Pitajui se koja je razlika izmeu iskaza tipa a = a i a = b (kad je ova posljednja jednakost istinita) Frege istie da se u oba sluaja oznauje isti predmet, ali kod jednakosti a = b dodatno valja uoiti i smisao. Da bi olakao razumijevanje spomenute razlike daje ak tri razliita primjera. Ako npr. iz vrhova trokuta A, B, C povuemo crte do sredine suprotnih stranica, sve tri e se crte (a, b i c) sjei u istoj toki: oznaena/obiljeena je ista toka ali moemo razlikovati smisao sjecita a/b i sjecita a/c. Popularniji je primjer planeta Venere (Danice), koja se na njemakom zove i Abendstern (veernja zvijezda) i Morgenstern (jutarnja zvijezda hrvatski danica): znaenje je isto, ali se smisao razlikuje. Trei je primjer imenovanje filozofa

41

Aristotela opisnim nainom kao Platonov uenik i uitelj Aleksandra Velikog ili Stagiranin (po mjestu roenja). Iako imenovanje Aristotela s pomou razliitih sloenih naziva po Fregeu ne ugroava istinitost iskaza o Aristotelu, u 'savrenom jeziku' ne bi se dri Frege - smjelo tolerirati takve varijacije smisla. Bitni rezultat razlikovanja smisla i znaenja/oznaivanja Frege vidi u tome da se iskazi tipa a = a ne razlikuju samo svojom konfiguracijom od iskaza tipa a = b, nego i time to je razliit nain danosti onoga oznaenoga. Iskazi ovoga tipa su informativni za razliku od onih prethodnih (a = a), kojih je istinitost oigledna a priori. Sve ove izraze (pa i one opisne, kao uitelj Aleksandra Velikog) Frege tretira kao vlastita imena. Ti znakovi svoj smisao izraavaju, a znaenje (ono oznaeno odnosno imenovano) oznauju (bedeutet oder bezeichnet seine Bedeutung). Veoma je vano imati uvijek na umu ovo temeljito razlikovanje, a uz to i injenicu da je ono uinjeno na pozadini Fregeova nepovjerenja u svagdanji govor, a to znai da su ovo za Fregea tehniki izrazi, utvreni konvencionalnim utanaenjem (stipulacijom). Ovo razlikovanje prema Fregeovoj nakani bitno povezuju pitanje znaenja i pitanje istine. Od smisla i znaenja odreenog znaka, upozorava Frege, valja razlikovati predodbu. Bitna je razlika izmeu smisla i predodbe u tome to ak i kod jednoga te istog ovjeka nije ista predodba povezana s istim smislom. Pogotovo pak predodba jedne osobe nije predodba druge osobe. Budui da je subjektivna, pogotovo e se razlikovati predodba koju o imenu (konja) 'Bukefalus' imaju jedan slikar, jedan jaha, jedan zoolog. Frege iskljuuje svaku debatu sa skepticima ili idealistima koji bi mogli prigovoriti tvrdnji da ime nekog planeta ima znaenje, odnosno traiti dokaze da ime oznauje neki izvanmisaoni predmet, to jest da se tvrdi izvanmisaona egzistencija toga predmeta. Mi znaenje jednostavno pret-postavljamo: Da bi se opravdao govor o znaenju znaka pod uvjetom da neko takvo znaenje postoji dovoljno je uputiti na nau namjeru pri govorenju odnosno miljenju. Moglo bi nam moda smetati ono pod uvjetom da neko takvo znaenje postoji. Meutim, Frege nipoto ne tvrdi da svako ime ima znaenje: upitno je na primjer ima li ime Odisej znaenje ili nema. To ovisi o tome je li Odisej postojao ili je samo lik u umjetnikom djelu. Pegaz na primjer uope nema znaenje nego samo smisao, jer se radi jednostavno o mitskoj fikciji. Drugim rijeima, ovo razlikovanje smisla i znaenja ima ontoloke reflekse, jer je Frege (umjereni) realist. Likovima koji postoje samo u mati, mitu ili umjetnikom djelu on priznaje smisao, ali ne i znaenje (oni naime ne mogu oznaivati jer ne postoje individue koje bi s pomou njih bile oznaene). Uostalom, Frege vidi slabost naravnog jezika upravo u toj 'sposobnosti' naravnog jezika da sadri (gramatiki) ispravno oblikovane izriaje koji nemaju znaenja (u njegovu smislu, to jest nemaju referente odnosno oznaene ili imenovane predmete). Iskazi koji sadre odreene opise bez postojanja oznaenih predmeta (na primjer krilati konj, ili sadanji francuski kralj) po Fregeu nisu ni istiniti ni lani. (Upravo e ovo biti uporite P. F. Strawsonu za kritiku Russellova gledanja na taj isti problem). Stvari sa smislom i znaenjem stoje drugaije u sluaju reenice koju izriemo kao tvrdnju (Behauptungssatz). Ona sadri misao (Gedanke). S posebnim naglaskom (u biljeci) Frege objanjava da pod tim ne razumije subjektivni in miljenja nego njegov objektivni sadraj koji moe biti zajedniko vlasnitvo mnogih (sjetimo se opet Bolzanova Satz an sich). Reeninoj je cjelini po Fregeu znaenje njezina istinosna vrijednost. Slijedi iznenaujui zakljuak: sve istinite reenice imaju isto znaenje, a sve lane isto tako. Dodue, u ovom kontekstu valja napomenuti da se

42

Frege ne dri uvijek takva shvaanja. Uoljivo je od razdoblja do razdoblja razliito poimanje znaenja kako rijei tako i reenica. Poseban su sluaj reenice s neupravnim govorom. Znaenje zavisne reenice jest misao. Tu se misli na reenice koje glavnoj reenici pridruuju izrazi poput biti uvjeren da, drati da, uti da i sl. Za istinu cjeline svejedno je je li ta misao istinita ili je lana. Frege priznaje vrijednost umjetnosti, ali kao znanstvenik dri da misao gubi za nas na vrijednosti im spoznamo da jednome njezinu dijelu nedostaje znaenje. Ti su sklopovi (glavnih i zavisnih reenica) dali zamah razvoju modalne logike, ali su i zadali puno glavobolje u analitikoj filozofiji zbog takozvanih 'neprozirnih' konteksta. I Frege istie da ve kod onih zavisnih reenica koje uvode glagoli kao to su 'spoznati', 'znati', 'misliti' stvar stoji drukije i to prilino zamreno. Ne ulazei u brojne suptilnosti Fregeova izlaganja logike zavisnih reenica vano je barem istaknuti da kod njih esto ostaje nejasno imaju li pojedini njihovi dijelovi znaenje, a to je po Fregeu dakako izvor mogunosti ozbiljnih zabluda u znanosti. I to u veoma razliitim podrujima. Ne moemo na primjer rei (kad smo u podruju astronomije) da opisnom imenu najudaljeniji planet odgovara odreeno nebesko tijelo. U podruju matematike pak Frege ustanovljuje da nepotpunosti jezika nije posve osloboen ni znakovni jezik analize. Jo uvijek su po njemu na primjer bez znaenja divergentni beskonani nizovi. To se, dri on, moe izbjei posebnim utanaenjam (prevoditelji Grgi rabe izraz tvrdnjom, no to po meni ne prevodi adekvatno njemaki izraz Festsetzung; tvrdnja je Behauptung, no ovdje je u pitanju ad hoc konvencija) da ti nizovi znae broj 0. U podruju drutvenih znanosti Frege upozorava na demagoku zloporabu izraza volja naroda, jer ne postoji nikakvo opeprihvaeno znaenje toga izraza. Drukija je situacija kad glavna i zavisna reenica imaju zajedniki sastavni dio, na primjer u reenici Napoleon, koji je uvidio opasnost za svoje dsno krilo, sam je poveo svoje trupe na neprijateljski poloaj. Tu su izraene dvije misli, a ovdje je znaenje zavisne reenice istinsosna vrijednost. Ako se cjelina izrie kao tvrdnja, tu se ujedno tvrde oba dijela reenice, a ako je jedan od tih dijelova laan, lana je i cjelina. Opet naglaavam, ne emo se uputati u sve suptilnosti, no vano je uoiti da Frege nastoji baciti svjetlo na vie tipova zavisnih reenica, meu kojima oito postoje znatne razlike glede njihove 'neprozirnosti'. Pozivajui se na Leibnizovo naelo da 'salva veritate', to jest pod uvjetom da se ouva istinitost, eadem sunt quae sibi mutuo substitui possunt (ono to se uzajamno moe supstituirati/zamijeniti), Frege kae da istinosna vrijednost reenice mora ostati nepromijenjena, ako se jedan njezin dio zamijeni izrazom istoga znaenja a drugaijeg smisla. Meutim situacija moe biti zamrenija kad uz glavnu misao odreene reenice elimo izraziti i sporednu misao. U ve citiranoj reenici Napoleon, koji je uvidio opasnost za svoje desno krilo, sam je poveo svoje trupe na neprijateljski poloaj implicitno je, pored dviju misli (da je uvidio opasnost i da je sam poveo svoje trupe) naznaeno i to da je upravo spomenuti uvid bio razlog zbog kojega je osobno poveo trupe. Frege se pita bi li reenica bila lana da je Napoleon odluio sam povesti trupe i prije uoavanja opasnosti. Ako bi bila istinita, onda bi se po citiranom Leibnizovu naelu moglo umjesto Napoleon je uvidio opasnost za svoje desno krilo stavitai

43

Napoleon ve bijae stariji od 45 godina, to bi poremetilo ustroj misaonih sastavnica, pa u takvim sluajevima ne bi bilo doputeno izvriti zamjene, jer reenica tada prema svojoj povezanosti s drugom izraava vie nego sama za se. Da bi uinio zornijima te sluajeve gdje zavisnu reenicu uvodi glagol 'misliti' Frege navodi primjer Bebel pogreno misli da bi se vraanjem Alsace-Lorraine mogla stiati francuska tenja za osvetom. Tu su izraene dvije misli, ali ne pripada jedna od njih samo glavnoj a druga samo zavisnoj reenici. U reenici 1. Bebel vjeruje da bi se vraanjm mogla stiati francuska tenja za osvetom misli zavisne reenice imaju svoje nepravo znaenje, dok u izriaju 2. vraanjem..se ne bi mogla stiati francuska tenja za osvetom iste rijei imaju svoje uobiajeno znaenje, pa prema tome u izvornom reeninom sklopu zavisnu reenicu treba razumjeti na dvostruki nain, s razliitim znaenjima, od kojih je jedno misao a drugo istinosna vrijednost (isticanja a..). Analogni su sluajevi gdje se zavisna reenica uvodi glagolima 'znati', 'spoznati' i slinima. Spis O smislu i znaenju svakako je najodlunije utjecao na razvoj analitike filozofije. Sam Frege u sporenju s jednim autorom (Benno Kerry), koji mu je upuivao kritiku zbog navodne nepreciznosti u razlikovanju pojma i predmeta, ukazuje na to da dok je pisao svoje Osnove aritmetike jo nije pravio razliku izmeu smisla i znaenja, kao i na to da izrazi kao to je 'pojam F' ne oznauju pojmove nego predmete. Ti pomaci, to jest postupno uvoenje odreenih distinkcija ini razumljivim to povrno itanje Freggeovih tekstova moe dovesti do pogrenog shvaanja njegova izlaganja (nota bene Kerry se 1885 osvrtao na neka mjesta iz Osnova aritmetike, objavljenih 1884, a Frege se 'brani' 1892, nakon to je objavio spis O smislu i znaenju). Nesporazumi (i kod dananjeg itanja Fregea) mogu dolaziti i otuda to itatelj lako zaboravi da se Frege uvijek dri svoga naina izraavanja, to ne znai da je neke izraze ili pojmove izriito definirao (on dapae istie da nije mogue definirati sve pojmove), ali isto tako ne znai da njegove kljune izraze smijemo shvaati kako ih se obino shvaa u svagdanjem govoru, ne uvaavajui njegov nain izraavanja, to dakako nije lako, osobito zbog spomenutih pomaka u njegovu nainu izraavanja. Valja uvijek imati na umu njegov stav iz Osnova aritmetike da rijei neto znae samo u kontekstu nekoga stavka( 62). Pored svega toga Frege kao da jedno stoljee prije Donalda Davidsona zaziva 'princip milosra' kad kae: itatelju za razumijevanje oito stoji na putu osebujna prepreka, da naime sa stanovitom jezinom nunou moj izraz, uzet posve doslovno, kadto promauje misao, imenujui predmet tamo gdje se pomilja pojam. Potpuno sam svjestan da sam u takvim sluajevima potpuno upuen na dobrohotnu susretljivost itatelja koji ne tedi sa zrncem soli (Osnove aritmetike i drugi spisi, str. 210 aludira se jasno na latinsku izreku cum grano salis - sa zrncem soli, isticanje a..). S obzirom da Fregeov kasni spis Der Gedanke (Misao) nije uvrten u spomenutu zbirku objavljenu kod KruZak-a (ne znam je li uope preveden na hrvatski) donosim u vlastitom prijevodu nekoliko pregnantnih izriaja iz toga spisa: Dovesti do poklapanja jednu predodbu s jednom stvari bilo bi mogue jedino kad bi i stvar bila predodbaTako se izjalovljuje taj pokuaj da se istina objasni kao podudarnost. Ali tako se takoer izjalovljuje svaki pokuaj definiranja istinitosti Prema tome je vjerojatno da je sadraj rijei istinito posve jedinstven i da ga ne moemo definirati

44

Ne elei time dati definiciju ja misao nazivam neim, kod ega se uope moemo pitati o istinitosti Misao jest neto nesjetilno Smisao zapovjedne reenice ne u zvati milju A kako stvar stoji s upitnim reenicama?...Upitna reenica i reenica koju tvrdimo sadre istu misao Prema tome razlikujemo 1. Poimanje (das Fassen u hrvatskom nemamo jedinstven izraz koji bi adekvatno prenio sadraj ovoga njemakog izraza, koji obuhvaa i 'zainjanje' i shvaanje misli pa mi se ini da je 'poimanje' tome najblie) misli miljenje, 2. priznavanje istinitosti neke misli suenje, 3. obznanjivanje tog suda tvrenje Kad se u nekoj reenici nalazi rije ja to daje povoda jo nekim pitanjima /ista reenica izgovorena od razliitih govornika nije i ista misao/ Pod gornjim pretpostavkama te su misli dakle razliite Misli nisu ni stvari izvanjskoga svijeta ni predodbe. Mora se priznati neko tree carstvo /Biljeka:/ Neku stvar vidimo, neku predodbu imamo, neku misao poimamo Ako je sve predodba, onda nema nikakvoga nositelja predodabaako nema nikakva nositelja predodaba onda nema ni nikakvih predodaba; jer predodbama je potreban nositelj, bez kojega one ne mogu postojati Moe li biti neke boli bez ikoga koga boli? Moe dodue bolesnikovoj boli odgovarati neka predodba u svijesti lijenika; ali to nije ta bol i nije ono to se lijenik trudi ukloniti. Mi nismo nositelji misl kao to smo nositelji svojih predodaba. A zar nema i misli koje su danas istinite, a nakon pola godine lane?... Ne; jer to uope nije ista misao. To to izriaj glasi ovo je stablo obraslo zelenim liem samo za se nije dostatno za izraz (misli), jer k tome pripada i vrijeme govorenja Prezent u (onom) istinito je ne ukazuje dakle na sadanjost onoga koji govori nego je, ako je taj izraz doputen, tempus (gramatiko vrijeme) bezvremenosti Mislim da se moe uoiti kako ove pregnantne misli odlikuje vea jasnoa od one iz Fregeovih ranijih spisa. Dummett istie da se Frege poetkom 20. stoljea odrekao svojih logikih doktrina iz ranijih razdoblja, vjerojatano zbog toga to su neke formulacije iz ranijih spisa dovele do poznatih paradoksa. No ostalo je kao konstanta njegovo uvjerenje da se glavna zadaa logiara sastoji u oslobaanju od jezika te da se velik dio filozofova rada sastoji u borbi s jezikom (navedeno u tekstu predavanja M. Dummetta odranih 1987 u Bolonji njemaki prijevod Ursprnge der analytischen Philosophie, Suhrkamp, Frankfurt 1992) Bertrand Russell odbacio je Fregeovo razlikovanje smisla i znaenja. Meutim, Russellova kritika Fregeova razlikovanja Sinn i Bedeutung kako je osobito uvjerljivo pokazao P.T. Geach poiva na oprostivo pogrenom razumijevanju te distinkcije. Naime, u jednoj fazi vlastitog razvoja teorije znaenja, koja se vee za djelo The Principles of Mathematics (P.M.) sam je Russell pravio razliku izmeu onoga to neki izraz znai (means) od onoga to on oznauje (denotes). Tako je on, izlaui spomenuto Fregeovo razlikovanje rabio izraz denoting complex, a to nikako nije Fregeov izraz nego sastavnica Russellove vlastite filozofije koju je tada nadilazio. Russell je drao da su njegovo razlikovanje (mean i denote) i Fregeovo (Sinn i Bedeutung) gotovo ista stvar (very nearly the same). Tako bi bedeuten i Bedeutung odgovarali njegovim terminima denote i denotation. Meutim, opi termin man

45

za Russella u P.M. oznauje ljude, dok bi za Fregea takav izraz u opoj uporabi oznaivao pojam ovjek a ne ljude kao konkretna iva bia. Kako Geach kae Russellovo je stapanje (conflation) vlastitog pojmovnog para s Fregeovim oprostivo zato to je u mnogim kontekstima meaning zaista najadekvatniji prijevod Fregeova termina Sinn. Ono to bi oznaavao Russellov odreeni opis engleski kralj iz 1905. bilo bi upravo Fregeovo znaenje (Bedeutung) toga opisa. Kako kae Geach misao (Gedanke) koja odgovara reenici s odreenim opisom imat e znaenje (Sinn) tog opisa kao sastavni dio, ali ne e biti o tom znaenju nego o predmetu to ga taj opis oznauje (engl. denotes, njemaki-fregeovski bedeutet). Geach zakljuuje da je Russell odreene opise poimao kao nepotpune simbole tako da neki komentatori dre da je Russell svojom teorijom opis reducirao predmete opisa na logike fikcije i da zato za njega ti opisi nemaju svoje znaenje, to meutim upozorava Geach predstavlja krivo itanje Russella kao to je i on krivo itao Fregea. Geach upozorava da je Russell kod Fregea predmnijevao epistemoloku namjenu 'proirenim imenima' (Platonov uenik, uitelj Aleksandra Velikog), dok ustvari Frege odbacuje epistemoloki pristup filozofskim problemima. Ne uputajui se u suptilnosti razvoja Russellove teorije znaenja i sporenja u trokutu Geach Russell - Strawson, dobro je imati na umu Geachovu preporuku da itatelji Russellove studije On Denoting trebaju jednostavno ignorirati spominjanje Fregeova imena u tom tekstu jer je Russell, kao uostalom i Aristotel kako kae Geach iskrivljivao tuu misao prenosei je u vlastiti kalup. U svakom sluaju Russell, za razliku od Fregea, ne doputa tumaenje opis kao zamjena za vlastita imena (sjetimo se Fregeova 'uitelja Aleksandra Velikog' kao proirene varijante Aristotelova imena). Kako objanjava Miss Anscombe, vlastito ime oznaava ('stands for') svoj predmet jer se taj predmet zove tim imenom; ali ako opis 'stoji za' svoj objekt to nije zato to se objekt tako zove nego zato to taj objekt zadovoljava dotini opis, a to je dakako razliit semantiki odnos. ak ni vlastita imena za Russella nisu uvijek 'prava' vlastita imena. Da bi neko ime bilo pravo vlastito ime, ono po Russellu mora imati svoga egzistentnog nositelja u iju se egzistenciju ne smije sumnjati. Mora nam biti 'familijaran' nositelj imena. To mogu biti osjetne danosti ili 'vjeni' jednostavni predmeti (za Russella su takvi i brojevi). U spominjanoj Povijesti zapadne filozofije Russell pomalo samodopadno prikazuje svoje analizirane odreene opise kao definitivni lijek protiv zbrke koja nastaje kada se neko 'ogoljeno' ime rabi nekritiki, to jest kad smo izloeni upitnoj egzistenciji nekoga gramatikog subjekta. Russell to demonstrira na iskazu: Scott je bio autor Waverleya, koji on analizira na sljedei nain: Jedno bie c ima svojstvo da je tvrdnja 'x je napisao Waverley' istinita samo ako je x istovjetno s c; uz to je c identino sa Scott. P. Strawson objanjava Russellovo protivljenje 'imenskom' statusu (neanaliziranih) opisa njegovim realizmom: Russellu su naime neprihvatljivi izriaji poput sadanji francuski kralj i slini jer to jednostavno vrijea zdrav osjeaj za realnost. Ako netko izrekne reenicu Sadanji je francuski kralj elav (ili mudar) to je reenica 'o niemu' (po Russellu i lana, a ne samo besmislena) jer ne postoji sadanji francuski kralj, a kao subjekt reenice opisni izraz sadanji francuski kralj zahtijeva po Russellovu shvaanju postojanje toga kralja. Za Fregea se u takvim iskazima jednostavno ne postavlja pitanje istinitosti ili neistinitosti, dok Russell apodiktiki tvrdi da su takvi iskazi lani. Strawson dri da Russell pogreno analizira predmetnu reenicu. On istie da se pitanje istinitosti ne vee za sadraj reenice nego za njezinu uporabu. Ta ista reenica

46

mogla je biti izgovorena i u vrijeme Luja XIV ili Luja XV i tako eventualno jednom istinita a drugi put neistinita. Sam izraz francuski kralj naravno ne moe biti ni istinit ni neistinit, ali i tu po Strawsonu valja razlikovati izraz, uporabu izraza i izricanje izraza. Iako izraz moemo spomenuti ili izriui ga njime nekoga oznaiti, ne moe sam izraz spominjati niti nekoga oznaiti. Spominjanje i odnoenje/oznaavanje ('referiranje') stvar je uporabe izraza a ne izraza samog. Tako se pitanje smislenosti reenice i izraza razvrgava od pitanja istinitosti reenice koja je ovisna o okolnostima izricanja. Dakako da nama ova anglosaksonska sporenja o znaenju djeluju izvjetaeno, upravo 'skolastiki' u pejorativnom smislu. No valja imati na umu da je bio veliki posao raistiti neke dvojbe koje su u engleskom jeziku ozbiljne zamke uslijed preklapanja znaenjskih opsega nekih za filozofiju vanih izraza. U hrvatskom na primjer ne moe uope doi u obzir uporaba glagola 'znaiti' za prijevod engleske reenice I mean you! (Mislim / ciljam upravo na tebe!), ili I mean to go to cinema tomorrow (Sutra (ozbiljno) mislim poi u kino), iako se glagol 'to mean' u nekim drugim kontekstima moe adekvatno prevesti glagolom 'znaiti' (Glazba mi puno znai; voda znai ivot; latinska rije 'terra' znai 'zemlja'). Ovim Strawsonovim opaskama nisu rijeene sve dvojbe koje se nameu u suptilnim pitanjima odnosa rijei, reenice, suda, tvrdnje, misli, pretpostavljenih i impliciranih sadraja, intencija itd. Uvijek iznova susreu se nepreciznosti i nepotpunosti tumaenja Fregeovih, Russellovih i Wittgensteinovih teorija. Fascinantna je istovremena zaokupljenost slinim problemima uz duboke razlike u pristupu i rjeenjima tih istih pitanja. Sva trojica su uostalom u vlastitom intelektualnom razvoju prolazili kroz dosta korjenite zaokrete i podlijegali zabludama od kojih su se zatim distancirali, da bi moda upadali u nove. Ipak sva trojica su izvrili velik utjecaj na niz generacija analitikih filozofa. No svaki od njih imao je specifinu karizmu. Frege je pokrenuo jedan stil razmiljanja, Russell je presudno utjecao na dovoenje problema logike u sredite filozofskih interesa, a Wittgenstein je jedinstvenom otroumnou poput davne sfinge zadao brojne zagonetke misliocima na itavom nizu podruja, prije svega na podruju jezika. Logiko-filozofski Traktat Ludwiga Wittgensteina Wittgenstein je, uz Heideggera, zacijelo najsnanije obiljeio filozofiju 20. stoljea, a to je uinio dobrim dijelom i zahvaljujui dojmu koji je ostavio njegov Tractatus logico-philosophicus, objavljen prvi put 1921 na njemakom a zatim godinu kasnije i na engleskom jeziku, s predgovorom Bertranda Russella. I najsumarniji pregled filozofije jezika mora se osvrnuti na to djelo. Meutim, s obzirom na to da je 1996 objavljena rasprava Ivana Macana, S.J. Wittgensteinova teorija znaenja (Biblioteka Filozofska istraivanja) koju bi svi zainteresirani za ovu tematiku trebali proitati, ovaj osvrt moe biti krai nego to bi to inae znaaj djela zahtijevao. Nastojat u da moj prikaz ne slijedi tijek iscrpnog Macanova izlaganja nego da bude njemu komplementaran. I Wittgenstein i Heidegger svojim su djelom zahvatili vrlo iroku lepezu problema, ali je kod obojice upravo pitanje jezika jedno od sredinjih. To napose vrijedi upravo za ovo djelo, koje u radi ekonominosti u daljnjem tekstu jednostavno zvati Traktat. No svakako valja ve iz samog naslova iitati da problem znaenja, koji nas ovdje prvenstveno zanima, ipak nije nipoto jedina tema kojom se djelo bavi.

47

Zbog utjecaja koji je ovo djelo izvrilo na razvoj filozofije valja spomenuti i njegove najznaajnije komentatore i tumae. To su Miss Gertrude Elizabeth Margaret Anscombe, Wittgensteinova izravna uenica i jedna od troje upravitelja njegove literarne ostavtine (zajedno s Rush Rheesom i Georgom Henrykom von Wrightom), zatim Max Black, Eric Stenius i Irving M. Copi, te na tragu Steniusa W. Stegmller. Wittgeinstein u Traktatu iskazuje zauujui apsolutizam, ali i dozu gotovo paradoksalne ironije pa i samoironije: na mahove prevladava jedan a na mahove drugi dojam. Tako ve u predgovoru, koji je datiran 1918, iznosi uvjerenje da je istinitost priopenih misli definitivna i da je njome probleme konano rijeio. Ali odmah pripominje da je vrijednost radnje na drugom mjestu u tome to pokazuje kako je malo uinjeno time to su problemi rijeeni. Poput predgovora i kraj je djela na rubu paradoksa. Naime, svojevrsnu okosnicu ine sedam stavova-teza, a posljednja, sedma, glasi: O emu se ne moe govoriti o tome se mora utjeti. Ovo je djelo u Sarajevu objavljeno dvojezino, to jest na njemakom s paralelnim dobrim prijevodom Gaje Petrovia, no ja citate donosim preteno u vlastitom prijevodu, koji se uglavnom poklapaju s Petrovievim, a uinio sam ih prije nego sam u knjinici ovdanjeg fakulteta pronaao sarajevsko izdanje. Stil pisanja u Traktatu odaje dobrog stilista pa se knjiga moe itati i kao umjetnika proza. Reenice su pregnantne, jedre poput uvene tvrdo kuhane proze E. Hemingwaya. No koliko god se stavovi odluno zalagali za jasnou velik je dio teksta zagonetan poput delfijskih kazivanja, a zavrni su dijelovi poput nagovora na mistiku i suzdranost u filozofskom govoru, i odustajanje od preuzetnosti metafizikog diskursa. Ton se dakle smjenjuje, s tim da su poetni pasai gotovo hegelovski apodiktini i monolitni, a zavrni gotovo sokratovski ironini. To, kako se meni ini, osobito vrijedi za predzadnji broj (6.54): Moji stavovi razjanjavaju time to ih onaj koji me razumije na kraju prepoznaje kao besmislene (unsinnig), kad/ako je se po njima (iz)nad njih popeo. (On mora, takorei, odbaciti ljestve nakon to se po njima popeo.) On ove stavove mora prevladati, tada on svijet vidi ispravno (isticanje A..). Upravo ovaj podcrtani stav, izreen nakon niza onih antimetafizikih, ima htjeli ne htjeli metafiziki doseg i status, a time daje pravo na zakljuak da je (i) Traktat besmislen (ili: nesmislen) pa je Russell, koji je pisao predgovor engleskom izdanju s razlogom primjetio da nas to ostavlja with a certain sense of intellectual discomfort. Traktat, nakon Predgovora zapoinje s tezom broj 1, da je svijet sve to je sluaj, koju odmah dopunja tezom 1.1 Svijet se cjelokupnost injenica, ne stvari (isticanje a..). Dakle ne cjelokupnost stvari. Gajo Petrovi u svom Pogovoru s pravom istie da se time Wittgenstein distancira od svog prijatelja Bertranda Russella, koji je napisao Predgovor engleskom izdanju. Po Russellu naime logiki atomi svijeta jesu stvari, po Wittgensteinu su to injenice. Naravno da on ne nijee postojanje stvari: stvar (moe biti sastavni dio stanja stvari (Sachverhalt - 2.011), no ini mi se da je naglasak na injenicama upravo zbog toga to Wittgenstein govori i o negativnim injenicama. Drugim rijeima, ne-nunost i meusobna neovisnost injenica ukazuju na sluajnost u svijetu. Jedina nunost koju Wittgenstein priznaje jest logika nunost. To je anticipirano ve ranijom tezom Neto moe biti sluaj ili ne biti sluaj, a sve ostalo moe ostati jednako (1.21). Negativna injenica je isto to i nepostojanje (odreenih) atomskih injenica. Neke injenice postoje, neke ne postoje, a postojanje jednih ne povlai nuno postojanje ili ne-postojanje alternativnih.

48

Glavna odlika Wittgensteinove teorije znaenja oprimjerene Traktatom (koji je on pripremao piui biljeke tijekom itavog Prvog svjetskog rata i diskutirajui njegove teze s drugim uvaenim engleskim filozofom Mooreom) jest pikturalnost ili slikovnost. Iako je u predgovoru gotovo dirljivo na poticaju za iznesene misli zahvalio velianstvenom Fregeovu djelu i radovima prijatelja B. Russella, gotovo tijekom cijelog teksta on ukazuje na njihove pogreke. Glede Russella, kritika se ponajvie odnosi na odnos logike i matematike pa nas to, s obzirom na nau tematiku manje zanima. Fregeov je utjecaj bio presudniji pa je i odstupanje od Fregeove teorije znaenja bitnije. Zato ga valja pregledno, iako saeto, izloiti. Frege je imenima pridavao smisao i znaenje, s tim to je za neka imena upitno imaju li znaenje (pr. Odisej) a neka ih uope nemaju (pr. Pegaz). Osebujnost Fregeove teorije znaenja jest u tome to on i stavovima daje status imena. A njihovo je znaenje istinitost ili neistinitost. Wittgenstein takoer rabi termine smisao i znaenje, ali ih poima bitno drugaije. Osnovna je razlika u tome to Wittgenstein korjenitije lui znaenje i smisao. Znaenje se vee iskljuivo za imena, a smisao za stavove. Mislim da je za razumijevanje Wittgeinsteinove teorije znaenja korisno navesti nekoliko njegovih kljunih stavova, premda nije lako odluiti se glede toga koji su to kljuni stavovi. Naime, normalno bi bilo oekivati da su kljuni oni stavovi koji su pod kraim rednim brojevima (1, 2 7). Doista, stav pod brojem 3 (Logika slika injenica jest misao zacijelo spada u one kljune. Po toj logici stavovi oznaeni dugakim brojevima zauzimaju znatno manje vane misli. Meutim, stav pod brojem 4.001 Sveukupnost stavova/reenica jest jezik unato dvojbi glede ispravnog prijevoda (reenica ili stav) ini se veoma vanim, iako je oznaen relativno dugim brojem), a ni onaj pod brojem 4.4611 (Tautologija i kontradikcija meutim nisu besmislene; one pripadaju simbolizmu, i to slino kao to '0' (pripada) simbolizmu aritmetike.) ne izgleda mi nevaan, osobito u povezanosti sa sljedeim stavom (br. 4.462) Tautologija i kontradikcija nisu slike stvarnosti. One ne prikazuju nikakvo mogue stanje stvari. Jer prva doputa svako mogue stanje stvari, druga nijedno., jer se ovim snano osvjetljava ve isticana slikovnost, a vie aspekata slikovnosti nazire se takoer i iz stavova koji poinju s brojem 3: 3.203 Ime oznauje predmet. Predmet je njegovo znaenje. (A je isti znak kao i A) //Neposredno za ovim slijedi// 3.21 Konfiguraciji jednostavnih znakova u stavnim znakovima odgovara konfiguracija predmet u situaciji (Sachlage G. Petrovi istim izrazom prevodi Sachverhalt i Sachlage, ja radije za ovaj posljednji izraz rabim 'situaciju'). 3.22 Ime u stavu zastupa predmet //Slijedi// 3.221 Ja predmete mogu samo imenovati. Znakovi ih zastupaju. Ja mogu samo o njima govoriti, ja njih ne mogu izrei. Jedan stav moe samo kazati kako neka stvar jest, ne to ona jest. Moda je povodom ovoga posljednjeg stava uputno istaknuti dvoje: 1) kazujui kako neka stvar jest pokazuje se slikovni znaaj stavnih znakova, 2) naglaavajui da moe govoriti o stvarima ali da ne moe njih izrei Wittgenstein izrie svoj naelni antimetafiziki stav. Jo vie o slikanju svijeta s pomou stavova govori se u stavovima koji poinju s brojem 4 4.027 U biti je stava da nam on moe priopiti nov smisao. //Slijedi odmah//

49

4.03 Stav mora starim izrazima priopiti novi smisao. //Time se kae da nam jednostavne izraze imena netko treba razjasniti, a reenicama-stavovima se mi sporazumijevamo. Nastavlja se:// Stav nam priopuje neku situaciju, on dakle mora biti bitno u svezi sa situacijom. A ta je sveza upravo to da je on njezina logika slika 4.04 U stavu mora biti za razlikovanje upravo toliko toga koliko i na situaciji koju on predstavlja/prikazuje 4.2 Smisao stava jest njegovo slaganje/podudaranje i neslaganje s mogunostima postojanja i nepostojanja stanj stvari. 4.21 Najjednostavniji stav, elementarni stav, tvrdi postojanje nekog stanja stvari. (Isticanje a.. I ovdje susreemo jedno od Wittgensteinovih odstupanja of Fregea. Naime Frege je, kako se moglo vidjeti iz niza citata o 'misli' tvrenje shvaao kao zaseban korak od poimanja misli (Fassen). 4.211 Znak elementarnog stava jest da nijedan elementarni stav ne moe biti u protuslovlju s njim. 4.221 Oito je da mi pri analizi stavova moramo doi do elementarnih stavova koji sa sastoje od imena u neposrednoj povezanosti Stavovi koji poinju s brojem 5 posveeni su pitanjima logike i vjerojatnosti i proeti s dosta tehnikih elemenata pa se osvrem jedino na mali dio tih stavova, od broja 5.6 nadalje. Pod brojem 5.6 nalazi se veoma dojmljivo iskaza stav: Granice moga jezika znae granice moga svijeta. Tim se pokreu neka pitanja koja imaju metafizike reflekse. Tako unutar stava 5.62 kae se ono to solipsizam mnije sasvim je ispravno, samo se to ne da kazati, nego se to pokazuje. Po mom sudu time se onome metafizikom ne odrie postojanje nego iskazivost. Jo izrazitiji metafiziki refleks ima dio stava pod brojem 5.641: ..Ja ulazi u filozofiju time to je 'svijet moj svijet'. Filozofsko Ja nije ovjek, nije ljudsko tijelo, ni ljudska dua, kojom se bavi psihologija, nego metafiziki subjekt, granica ne dio s vijeta(isticanje a..) Osobito pak stav 6.54, kojim se praktiki zakljuuju Wittgensteinove misli o svijetu, uza svu antimetafizinost glavnine stavova u Traktatu, koje na kraju proglaava besmislenima nakon to su izvrili svoju 'rasvjetljujuu' ulogu, ostavlja nas pred zagonetkom. Je li mogua prihvatljivost mistike a da se, barem implicitno ne postulira i metafizika? Negativan stav prema metafizici, a zaudo pozitivan prema mistici oprimjeren je s vie razliitih stavova, npr. 6.44: Nije mistino to kako svijet jest, nego da on jest (potcrtao Wittgenstein). I ovdje se potvruje slikovna teorija znaenja: kako svijet jest pokazuju stavovi o svijetu jer se upravo stanja stvari i situacije zrcale u konfiguraciji stavova koji o tim stanjima stvari i situacijama govore. Da bi nam bilo razumljivije zato je tako razliit stav prema metafizici i mistici dovoljno je shvatiti da nas mistika uvodi u utnju a metafizika u govor kakav je prema uenju Traktata bez nuno utvrdivih znaenja. Mislim da ovih nekoliko ilustrativnih citata dovoljno uvjerljivo potvruju da je slikovnost za filozofiju jezika najrelevantnija odlika Wittgensteinove teorije znaenja iz vremena Traktata. Moda jo valja istaknuti da, po Wittgensteinovu Traktatu, stav nije besmislen time to je (ako je) neistinit. On je naime i tada slika moguega stanja stvari. Zakljuujui ovaj niz citata s povremenim osobnim primjedbama moram naglasiti da su sve te primjedbe izreene s velikom suzdranou. Uostalom i oni koji su se bavili

50

slinim pitanjima, a uz to i osobno poznavali Wittgensteina i s njim dijelili jedinstvenu intelektualnu klimu koja olakava razumijevanje nekog umovanja, uvelike se razilaze u tumaenju njegovih stavova, iako je sam Wittgenstein viekratno isticao da se sve ono to se moe izreei moe jasno izrei. Zanimljivo je na primjer kako Wittgensteinov Traktat opisuje Karl Popper: Wittgenstein je nastojao pokazati da su svi takozvani filzofski odnosno metafiziki iskazi/stavovi ustvari pseudo-iskazi/stavovi: da su besmisleni ili bez znaenja. Svi autentini (ili smisleni) iskazi/stavovi (teko je rei koji bi hrvatski termin bio adekvatan prijevod engleske rijei 'proposition' a..) su istinosne funkcije elementarnih ili atomskih iskaza, koji su opisivali 'atomske injenice', to jest injenice koje se u naelu mogu potvrditi opaanjem. Drugim rijeima, oni su bili svodivi na elementarne ili atomske iskaze koji su bili jednostane konstatacije koje opisuju mogua stanja stvari i koje se moe utvrditi ili odbaciti s pomou opaanja. Ako neku izjavu zovemo 'opaajnom izjavom' ne samo ukoliko konstatira neki aktualni opaaj nego i ako konstatira bilo to to se moje opaati, morat emo rei da svaki autentini iskaz mora biti istinosna funkcija opaajnih iskaza te stoga iz njih izvediva. Svi drugi prividni iskazi bit e ustvari besmislice; bit e pseudo-iskazi bez znaenja. (Uzeto iz Uvoda u Wittgensteinov Traktat autorice G.E.M. Anscombe, London 1971, str. 25). Miss Anscombe uz ovaj Popperov citat istie da se u Traktatu opaanje gotovo i ne spominje. Moda se Popperov sud moe potkrijepiti stavom 3.263: Znaenja prvobitnih znakova mogu se objasniti pomou pobliih objanjenja (Erluterungen Gajo Petrovi prevodi izrazom 'rasvjetljenja', vjerojatno zato da izbjegne cirkularnost, jer su Erluterung i Erklrung praktiki sinonimi). Poblia objanjenja su stavovi koji sadre prvobitne znakove. Ona se, dakle, mogu razumjeti samo kada su ve poznata znaenja tih znakova. Miss Anscombe dri da su 'prvobitni znakovi' isto to i 'imena', o kojima je rije u stavku 3.261: Dva znaka, jedan prvobitan znak, i jedan koji je definiran pomou prvobitnog znaka, ne mogu oznaavati na isti nain. Imena se ne mogu rastaviti na dijelove pomou definicija. Tu je jasno da su imena prvobitni znakovi, zapravo i jedini prvobitni znakovi. Njih je dakle mogue pojasniti pobliim objanjenjima s pomou reenica upuenih nekome tko je upoznat s predmetima to ih ta imena oznauju. U Traktatu ne samo to nema govora o jednostavnim opaajnim iskazima, o kojim govori Popper, nego openito nema epistemolokog sadraja. Miss Anscombe takvu tvrdnju argumentira stavkom 4.1121: Psihologija nije srodnija filozofiji nego bilo koja druga prirodna nauka. Spoznajna teorija je filozofija psihologije. Iz toga se dade zakljuiti da ni Popper ni Russell nisu dostatno nijansirano iitali Wittgensteinov Traktat. Zakljuno o Traktatu valja radi jasnoe istaknuti da je teorija znaenja, koja nas sa stajalita filozofije jezika ovdje prvenstveno zanima, tematski ipak podreena teoriji spoznaje. Naime, u pismu Bertrandu Russellu (19.8.1919.) Wittgenstein izraava bojazan da ovaj nije uoio glavnu nakanu njegova uenja o logikim stavovima, a to je teorija o tome to se stavovima, to jest jezikom, moe kazati (i to se moe misliti, to izlazi na isto) a to se ne moe kazati nego samo pokazati. Osim ranoga Wittgensteina, za idealnim su jezikom slijedei na svoj nain Gottloba Fregea tragali brojni filozofi zaokupljeni prvenstveno problemima pozitivnih znanosti. Takvo usmjerenje dosta se esto oznauje kao

51

Logiki pozitivizam (empirizam) Ova je filozofska kola osobito estoka u kritici metafizike. Korijeni su joj u scijentizmu i neopozitivizmu fiziara Ernsta Macha (koji se opet nadahnjivao Berkeleyem i Humeom), a glavno su joj nadahnue teoretiari osnova matematike (Frege, Russell, Hilbert) te Wittgensteinov Traktat. Pogreno bi bilo samog Wittgensteina ubrajati meu njih, iako je zaetak kole u takozvanomu Bekom krugu (M. Schlick, O. Neurath, F. Waismann, Herbert Feigl, Philipp Frank, Karl Menger, Kurt Gdel i jo neki, manje poznati), s ijim se pripadnicima Wittgenstein povremeno susretao. S obzirom na to da je Beki krug presudno utjecao na formiranje logikog pozitivizma nije na odmet rei i neto vie o njegovu nastanku i renju. Ve 1907 u Beu su poeli usko suraivati matematiar Hans Hahn, fiziar Philip Frank te ekonomist i sociolog Otto Neurath. Njih se obiava zvati 'Bekom grupom' u smislu prethodnice Bekom krugu. Neurath je bio je enciklopedijski nastrojen i u duhu marksizma revolucionarno motiviran i orijentiran. Nakon I. svjetskog rata bio je ak u sredinjem planskom uredu socijaldemokratske vlade u Bavarskoj sovjetskoj republici. Poslije propasti te tvorevine preao je u Be. Kad je 1922 na Beko sveuilite doao i Moritz Schlick oko njega se okopila gore spomenuta skupina filozofski nastrojenih znanstvenika. Malo.kasnije (1926) im se pridruio pa postao i sredinjom figurom, Rudolf Carnap, a diskusijama su se povremeno pridruivali i sam Wittgenstein i Karl Popper, koji meutim nisu usvajali glavne teze kole. Kako su imali veoma ambiciozne planove za reformu filozofije u empiristikom duhu, 1928 formirali su 'Verein Ernst Mach' (Drutvo Ernst Mach). Kad se 1929. Schlick vratio s gostovoanja na kalifornijskom sveuilitu Stanford, Carnap, Hahn i Neurath sastavili su svojevrsni manifest pod naslovom Wissenschaftliche Weltauffassung, der Wiener Kreis (Znanstveno poimanje svijeta, Beki krug) u kojem su svoje korijene vidjeli u pozitivizmu Humea i Macha, metodologiji Helmholtza, Poincara, Duhema i Einsteina, logici Leibniza i Russella pa ak i u sociologiji Marxa i Spencera. Iste godine Wittgenstein je, kako je ve spomenuto, poeo predavati u Cambridgeu, gdje je dao impuls drugaijoj filozofiji jezika (no ona se vie razvila na konkurentskom, oxfordskom, sveuilitu). Krug je 1930 preuzeo filozofski asopis Annalen der Philosophie i preimenovao ga u Erkenntnis (Spoznaja). Uskoro su poeli organizirati kongrese znanstveno usmjerene filozofije, a zatim i monografska izdanja. Najagilniji organizator izdavatva bio je upravo O. Neurath. Njegova enciklopedistika orijentacija vidljiva je i u tome to je asopis Erkenntnis 1938 s prelaskom u Haag (pretpostavljam zbog Hitlerova pripojenja Austrije Njemakoj) preimenovan u Journal of Unified Science. Pokretu su se s vremenom pridruili i brojni drugi logicistiki nastrojeni filozofi i znanstvenici. Meu tima su se osobito isticali Hans Reichenbach iz Berlina te Alfred Jules Ayer iz Londona. Znakovito je da logiki pozitivisti meu svoje pretee nisu ubrojili Kanta, iako je on zadao najjai udarac tradicionalnoj metafizici (ali i napisao Prolegomena svakoj buduoj). Logiki pozitivisti naime idu dalje od kantovske kritike. Oni se ne zadovoljavaju time da se ukae na posrtanje uma kad on prekorai granice iskustva: oni ele pokazati konkretne primjere nesmisla u djelima metafiziara. Ovim putem borbe protiv metafizike iao je osobito engleski neopozitivist A.J.Ayer, koji je u djelu Language, Truth and Logic (2. izdanje N.Y.1952) ustvari dao paradigmatski prikaz logikog pozitivizma. Tu on na primjer pie: Naa optuba protiv metafiziara nije to to on pokuava rabiti um na podruju u koje se on ne moe korisno odvaiti nego to

52

to on proizvodi reenice koje nisu u skladu s uvjetima pod kojim reenica jedino moe imati doslovno znaenje(nav.dj. s. 35.). Kriterij smislenosti injeninih (to jest neanalitikih) iskaza za logike je pozitiviste provjerljivost (verifiability). Valja znati koja nam opaanja mogu posluiti da prihvatimo iskaz kao istinit ili da ga odbacimo kao neistinit. Ayer lui praktinu provjerljivost od naelne. esto nije mogue praktiki provjeriti neki faktiki iskaz: kako je navedeno djelo pisano prije letova u svemir on kao primjer praktine nemogunosti verifikacije iskaza kao to je iskaz da na drugoj strani mjeseca postoje brda. Stoga se on zadovoljava naelnom provjerljivou. Glavna meta logiko-pozitivistikih napada jesu metafiziki iskazi, na primjer iskazi o supstancijama. Takvi iskazi naime nisu ni naelno provjerljivi, stoga su besmisleni. Za primjer navodi iskaz F.H. Bradleya: the Absolute enters into, but is itself incapable of, evolution and progress (Ono Apsolutno ulazi u evoluciju i napredak, ali ono samo ne moe evoluirati ni napredovati). Ayer dri da se u tim (pseudo) iskazima radi o gramatikom nesporazumu. Metafiziar ide ak dotle da svakom imenu pripisuje realnost. Omiljene su mete za Ayera apsolutno (osim ve spomenutog Bradleyevog, osobito ono iz Hegelove Fenomenologije Duha) i Nita iz Heideggerova djela to je metafizika. Usput valja ipak napomenuti da je Ayer s vremenom znatno modificirao svoja poetna, jednostrana stajalita. Jedan Ayerov lanak iz 1934 upravo u naslovu iskazuje bitnu opreku izmeu logikog pozitivizma i metafizike (Demonstration of the Impossibility of Metaphysics, Mind, 1934, p.339). Filozofija se, prema Ayeru kao autentina grana spoznaje (to je oito ono to se misli pod logikim pozitivizmom) mora razlikovati od metafizike. Pri tome on dodaje da veliki filozofi iz prolosti nisu bitno metafiziari. Drugaiji je sluaj s apriornim iskazima. Oni su zbog svoje sigurnosti uvijek bili privlani filozofima, ali njihova se sigurnost prema Ayeru ne temelji ni na emu faktinom nego samo na tautologinosti. Osim kljunih metafizikih izraza i iskaza, po Ayeru su isto tako lieni smisla i religijski i etiki pa i estetiki izrazi. Glede religijskih izraza Ayer polazi od toga da postoji opa suglasnost filozofa da se Boja opstojnost ne moe demonstrativno dokazati, jer su svi apriorni iskazi tautologije, to jest nemaju faktinog sadraja, a s druge strane svi empirijski sudovi imaju samo odreeni stupanj vjerojatnosti. A po Ayeru kransko poimanje Boga nije ak ni vjerojatno. Ono naime ima metafizike odlike pa su po Ayeru izriaji o Bogu ne-smisleni. No on gotovo u istom dahu dodaje da su i iskazi ateista ne-smiselni samim tim to je samo smislene iskaze mogue nijekati. Etike iskaze Ayer dri svodivim na ne-etike, drugim rijeima iskaze o etikim vrijednostima dri prevedivim na iskaze o empirijskim injenicama. Kad kaemo da je kraa zlo, prema Ayeru samo izraavamo odreene osjeaje pa je prema tome etika ustvari ogranak psihologije ili eventualno sociologije, budui da etiki iskazi prema Ayeru nemaju faktikog/injeninog sadraja. Naime prema uenju logikog pozitivizma (u tome se oslanjaju na Humeovu podjelu sudova) iskazi su smisleni jedino ako su analitiki ili pak ako su empirijski provjerljivi. Stoga se odbacuje i Kantova teza o sintetikim apriornim sudovima. Ayer zakljuuje da su filozofski iskazi jezini, a ne faktiki, to jest o jeziku, a ne o injenicama (o svijetu). Drugim rijeima, za njega je filozofija ogranak logike. (We may say that philosophy is a department of logic).

53

Meutim, osim metafizikoga govora i matematiki govor predstavlja ontoloke probleme. Kad netko kae 5 je broj moramo se pitati je li time izrekao analitiki ili injenini stav. Logiki pozitivist zacijelo odabire prvo rjeenje. Radi se naime o tome da se brojka poima kao oznaitelj apstraktne realnosti koja se moe definirati kao klasa klas, to jest kao svojstvo drugog reda (u takozvanoj logicistikoj tradiciji Fregea i Russella), ili kao formula koju ne treba interpretirati. Carnap je, iako jedan od zaetnika logikog pozitivizma, i sam doivio optube zbog pripadnosti ovoj Fregeovoj i Russellovoj tradiciji realizma glede problema univerzalija. Taj mu je prigovor uputio G. Ryle, jer bi kao empirist morao prihvatiti nominalistiko rjeenje problema univerzalija, po kojemu brojevi nemaju objektivni nego samo imenski status. Carnap se glede toga brani pravei distinkciju izmeu unutarnjih, to jest teorijskih pitanja, i onih vanjskih ili neteorijskih. Za njega je dilema realizam-nominalizam lana dilema. Rabei termin broj on jednostavno prihvaa jedan lingvistiki okvir ili skelet. A pitanja o egzistenciji dijele se u dva tipa: izvanjska ili neteorijska su ona koja se tiu egzistencije skeleta kao cjeline, dok su nutarnja ili teorijska ona koja se tiu egzistencije jedinica/bitnost unutar danoga skeleta. Prihvaanje skeleta jest praktino rjeenje i ne obvezuje nas ni na koji tip ontologije. Ako nam je rabei neku emu (skelet) govor laki i jednostavniji po Carnapu ga je legitimno rabiti. Prema tome iskaz 5 je (neparni) broj jest analiltian unutar jedne lingvistike sheme, ali pitanje koje glasi Postoje li brojevi? jest pseudo-pitanje jer se tie totaliteta. Prihvaanje apstraktnih lingvistikih forma dakle za Carnapa ne zahtijeva prihvaanje (opstojnosti) apstraktnih bia. Openito, za Carnapa su metafizika pitanja pseudopitanja. Carnap je u tom smislu pristaa radikalnoga konvencionalizma. Jezine sustave moemo prihvatiti ili ne prihvatiti; prihvatiti neki sustav znai samo prihvatiti pravila formiranja iskaza/stavova i njihove verifikacije. Zato je po njemu normalno konstruirati razliite jezike za razliite namjene jer tako moemo odrediti i opseg jednoga 'univerzuma' koji razmatramo i uvjete formiranja stavova/sudova o tom univerzumu i njihove istinitosti. Po Carnapovu miljenju takav jezik moe sluiti i analizi obinoga, naravnog jezika. On je i sam konstruirao u vie navrata formalizirane jezike namijenjene pojanjenju filozofskih problema. Najprije je pokuavao davati upute za prevoenje takozvanoga materijalnog naina govora (inhaltliche Redeweise) na formalni nain. Materijalni je nain po Carnapu svojstven odnosno uobiajen u naravnom govoru, ime se stvara privid da spomenom predmeta govorimo o njihovu postojanju, to je zamka u koju metafiziari doista upadaju. Carnap dri da se takvi stavovi mogu svesti/reducirati na sintaktika pitanja. Stoga se taj tip njegove filozofije i naziva redukcionizmom. Tome je posveeno njegovo djelo Logische Syntax der Sprache (Logika sintaksa jezika). Carnap vidi vezu izmeu znaenja i naina njegova mogueg provjeravanja na slijedei nain: U nekom smislu na ta dva pitanja postoji samo jedan odgovor. Ako bismo znali to za neki iskaz znai ustanoviti njegovu istinitost, znali bismo koje je njegovo znaenje a neki iskaz ima znaenje samo ako je mogue takvo odreenje. (Testability and Meaning). I sam je Carnap meutim s vremenom uvidio da je jeziku, osim sintakse, potrebma i semantika pa i pragmatika: stoga je stvarao daljnje sustave. Meutim, sve se opet svodilo na jako pojednostavljeno opisivanje naravnih jezika, a za pobijanje metafizkih teza uzimaju se nekakvi ad hoc antimetafiziki aksiomi. (Potanji kritiki

54

prikaz Carnapove filozofije jezika dao je J.J. Katz, ali nema potrebe opirno se na tome zadravati). Pored ovog redukcionizma, koji je u biti varijanta Humeove teorije, Carnapovo poimanje filozofije i jezika u konanici je dovelo do fizikalizma. U biti je to uenje da se sve mentalne pojave mogu svesti na fizikalne, odnosno da se sve reenice mogu prevesti na reenice jezika takozvanih fizikih protokola. Taj fizikalni jezik po Carnapu treba imati prvenstvo zbog toga to ga odlikuje intersenzualnost (meuosjetnost, zajednika dostupnost razliitim osjetilima), intersubjektivnost i univerzalnost. Carnap je bio spreman prihvaati obrazloene kritike svojih doktrina pa je, osobito pod utjecajem Karla Poppera i Q.v.O.Quinea usvojio gledite da znanstvene pojmove odlikuje otvorenost. Meutim, unato svim tim uzmacima ostao je uvjeren da treba otro luiti iskaze koji imaju spoznajno znaenje od onih koji ga nemaju, to se istie u lanku Normana M. Martina u Enciklopediji Filozofije Paula Edwardsa. Logiki su se pozitivisti osobito nadahnjivali Wittgensteinovim Traktatom, a odatle su prije svega usvojili te adaptirali logiki atomizam. Logiki atomizam organski je povezan s ve komentiranim verifikacionizmom. Premda su pripadnici Bekoga kruga u ovom pogledu nadahnjuju prvenstveno Wittgensteinovim Traktatom, to je dosta prirodno jer se tu povezuju injenice sa stavovima kao 'slikama' injenica, a znaenje se vee s nainom verifikacije stavova, dobro je imati na umu da su se zacijelo i Wittgenstein i Russell vodili Fregeovim rezultatima, a svakako je Russell najdulje razvijao teoriju logikog atomizma. Meutim je injenica da je sam Russell najvie radio na produbljenom razvijanju logikog atomizma upravo izmeu 1912 i 1918, dakle u vrijeme kad je puno komunicirao s mladim Wittgensteinom pa je i izriito priznao 'dug' mlaemu prijatelju. S obzirom da se filozofija logikog pozitivizma esto bez ikakva razlikovanja naziva i neopozitivizmom, i logikim empirizmom i filozofijom Bekoga kruga, valja imati na umu da se ovdje ipak ne radi o monolitnoj filozofskoj koli. U opoziciji prema tradiciji njemakog idealizma bilo je i filozofa koji su bili daleko od fizikalizma, a takoer i od antimetafizikih pretjerivanja, ali su prihvaali znanstvenu usmjerenost ovakog filozofiranja. Dosta je spomenuti briljantnog logiara Kurta Gdela, koji se ubraja u vodee linosti Bekoga kruga, ali se veoma duboko unosio u pitanja koja spadaju upravo u naravnu ili filozofsku teologiju. Zanimljivu dokumentaciju o tome nalazimo na primjer u knjizi vodeeg hrvatskoga logiara Sreka Kovaa Logikofilozofski ogledi, Zagreb 2005, gdje je gotovo polovica sadraja posveena gdelovskim temama. Donekle je s Bekim krugom bio povezan i Karl Popper, autor veoma utjecajnog djela iz filozofije znanosti Logik der Forschung (Logika istraivanja). Prema njegovu miljenju, umjesto verifikacijske provjere, to jest pitanja to bi jamilo istinitost nekog iskaza ili hipoteze bolje je pitati to moe pokazati njihovu neistinitost, to jest to ih moe opovrgnuti (falsify). Naime, jedan jedini primjer suprotan hipotezi dovoljan je da je ospori. Meutim, Popper taj kriterij ne predlae kao kriterij smislenosti nego kao kriterij demarkacije. Kako je i logino, njime Popper hoe odvojiti znanstvene iskaze od metafizikih, a ne ovim posljednjima odricati svako znaenje. Povlai se dakle crta-razdjelnica unutar smislenoga govora, a ne oko njega. (Ayer odbija Popperov prijedlog). Konano je i jedan lan Bekoga kruga, Waismann, primijetio da su pojmovi porozni te da ih zato ne moemo potpuno definirati. to

55

bismo, kae on, rekli o zlatu koje bi imalo sva svojstva zlata, ali novu vrstu zraenja? Moe se rei da se to ne dogaa. Ali bi se moglo dogoditi. Mi uvodimo pojam pa ga ograniimo u nekim pravcima.. No olako previdimo injenicu da uvijek ima drugih pravaca u kojima pojam nije definiran. Naravno, ostaje i ona osnovna upitnost takva kriterija, a to je karakter samoga kriterija: je li on injenina tvrdnja, jer oito nije analitian? Po samom izriaju takva kriterija on je dakle sam besmislen. (M. Dummett, najautoritativniji poznavatelj Fregeove filozofije, ipak brani ublaenu verziju verifikacionizma te dri da nije opravdano spomenuti kriterij ovako prosuivati). Moemo dakle zakljuno rei da filozofija logikog pozitivizma ipak nije posve 'mrtva': barem kao izazov znaajno je utjecala na razvoj filozofije u dvadesetom stoljeu. B. FILOZOFIJA OBINOG/NARAVNOG JEZIKA Wittgensteinova kasnija filozofija jezika Filozof(ij)ska istraivanja Vjerojatno u uvjerenju da je postavljene filozofske probleme Traktatom definitivno rijeio, Wittgenstein je gotovo cijelo jedno desetljee tragao za smislom ivota pa se tek 1928. vratio filozofiji. 1929. priznat mu je doktorat na osnovi Traktata i dano mu je mjesto predavaa u Cambridgeu. Meutim, povratak filozofiji ubrzo ga je odveo u drugom smjeru od Traktata. Ve ranih tridesetih godina, a od 1933. izrazito, nastupa korjeniti otklon od filozofije izloene u Traktatu. O tome svjedoi G.H. von Wright koji je kao jedan od upravitelja literarne ostavtine sastavio i skicu Wittgensteinova ivotopisa. Naravno da se novo poimanje jezika oblikovalo postupno. U nekom je pogledu ak postojao i kontinuitet: i dalje je na primjer zadaa filozofije razjanjavanje uloge jezika, samo to se dogodio kopernikanski obrat. Teorija znaenja izloena u Traktatu polazila je od svijeta razloivog u jednostavne injenice koje je trebalo izomorfno oslikati logiki konstruiranim, idealnim i preciznim jezikom. Takvo poimanje odnosa izmeu jezika i stvarnosti naziva se realistikom teorijom znaenja, zato to jezik oznauje stvari i stvari su znaenja rijei. Ta neproblematina danost svijeta za prikazivanje kojeg treba podeavati idealni jezik sad se dovodi u pitanje. Rezultat ovoga dugog traganja za sagledavanjem novog odnosa izmeu svijeta i jezika jesu Filozofijska istraivanja (Philosophische Untersuchungen). Objavljena su dvije godine poslije autorove smrti, 1953. Prijelazne faze novog pristupa vide se u takozvanim Plavim i smeim knjigama (The Blue and Brown Books). Usprkos brojnim preradbama, Wittgenstein se nije mogao osloboditi skokovitosti vlastitog miljenja, koje podsjea na Pascalove Misli (ne karakterom sadraja nego nesustavnou i stalnim cezurama). Svijet za nas nije oblikovan prije jezika niti dan po sebi nego nam se tek po jeziku otvara. Zato ishoditem ne mogu biti ontoloke strukture. Prvotnije su nam naime dane jezine strukture, projiciranjem kojih se tek konstituira na svijet. Tako se svijet i artikulira ovisno o jezinim formama koje nam stoje na raspolaganju za opisivanje svijeta. Zbog toga se mora napustiti ambicija da se za filozofiju izgrauje nekakav idealni i precizni jezik. Umjesto toga logiki organiziranog jezika, kakav se traio u Traktatu, u sredite dospijeva obini, redovni jezik, koji je naelno u redu.

56

Filozofiji i dalje ostaje zadatkom kritika jezika, ali ne u smislu zamjene nesavrenog obinog jezika logiki idealnim nego u smislu borbe protiv zloporaba obinog jezika. Filozofija je borba sredstvima naeg jezika protiv zaaranosti/'omaijanosti' (Verhexung Hexe je vjetica, arobnica, isticanja A..) naeg razuma (FI br.109). Dakako da na jezik ne posjeduje apsolutnu egzaktnost, takve jednostavno nema, egzaktnost je uvijek vezana za odreen kontekst. Neegzaktno, istie Wittgenstein, ne znai neupotrebljivo. Za primjer se navodi depni sat kao mjerilo tonog vremena. On posve zadovoljava, iako znamo da ima i tonijih mjerenja vremena. (Za nevolju, hrvatski prijevod (Igor Mikecin, Globus, Zagreb 1998. Pogovor I. Macan, S.J.) nije uspio prenijeti nijansiranost njemakog izvornika koji razlikuje pnktlich od genau, to naznauje veu preciznost). To nas dovodi do jo dvaju kljunih pojmova Filozofijskih istraivanja: to su Lelbensform ivotni oblik i Sprachspiel jezina igra. U Traktatu su gotovo jedini znaajni jezini oblici bili stavovi, to jest izjavne reenice, tvrdnje. Sad se meutim jezik gleda kao jedna od nebrojenih ljudskih djelatnosti, poput oranja, sjeenja drva, tjelovjebe itd. Jezina se djelatnost odvija u posve razliitim situacijama i kontekstima. Zato je moramo i gledati u tim okvirima ivotnih oblika. Ne samo da ima nebrojeno mnogo razliitih vrsta primjene rijei i reenica nego stalno nastaju nove jezine igre a druge zastarijevaju i zaboravljaju se (FI 23). Da bi se dobio dojam o nesvodivosti tog bogatstva navest emo ondje dane primjere: nareivati i djelovati prema naredbamaopisivati neki predmet prema promatranju, ili prema mjerenjimaproizvoditi neki predmet prema opisu (crteu)izvjeivati o tijeku nekog zbivanjao tijeku zbivanja nagaatipostaviti/postavljati i provjeriti/provjeravati hipotezuprikazivati rezultate nekog eksperimenta pomou tablica i dijagramaizmisliti priu; i itatiigrati se kazaline predstave (Theater spielen Mikecin prevodi po mom sudu neodgovarajuim izrazom glumatati) pjevati u kolugonetati zagonetkuzbivati alu/vic; pripovijedatirjeavati primijenjeni raunski primjerprevoditi s jednoga jezika na drugiumoljavati, zahvaljivati, kleti, pozdravljati, moliti. - Zanimljivo je mnogostrukost orua jezika i naina njihove primjene mnogostrukost vrsta rijei i reenica usporediti s onim to su logiari rekli o grai jezika. (A i autor Logiko-filozofijske rasprave) Ovaj podulji navod FI tek je dio moguih jezinih igara. U svakoj od njih, to jest u svakom ivotnom kontekstu, jezik se rabi po specifinim pravilima. Jezik dakle nipoto nije samo sredstvo opisivanja ili prikazivanja danih i pregledno konfiguriranih stanja stvari. Govor o jezinim igrama ne treba uzeti odve doslovno: ipak mi u tim razliitim kontekstima i situacijama govorimo isti jezik. Iako su nebrojene i nesvedive situacije i ivotne forme u kojima se odvijaju jezine igre to jo ne znai da svaka od tih igara ima posve razliita pravila. Takvo bi nas poimanje stavljalo u poloaj da u svakoj igri poinjemo iznova uiti jezik, to oito nije sluaj. Na jednoj dakle strani Wittgenstein

57

upozorava na pogreku da brkamo jezine igre, ali na drugoj strani priznaje da postoje obiteljske slinosti (family resemblance) meu rijeima i jezinim igrama. To naravno namee obvezu budnosti protiv jezine zbrke i zaaranosti/omaijanosti. Naravni jezik rijeima daje brojne facete i nijanse i njih se mora potivati. Tekoe ostaju u tome kako uoiti i utvrditi granice invarijantnosti, to jest znaenjske jezgre rijei koje igraju uloge u vie razliitih kontekstno-situacijskih jezinih igara i po kojoj te rijei pripadaju istoj obitelji. Wittgenstein neumoljivo odbija traganje za precizno utvrdivim znaenjima rijei upravo na osnovi stajalita da je jezik primarniji od artikulirane slike svijeta: ona se ne moe stvoriti neovisno o jeziku. Svjestan da se pitanje znaenja ne moe posve izbjei ni otkloniti on osobito vanu ulogu daje jo jednomu kljunom pojmu svoje filozofije jezika a to je uporaba. Uporaba i znaenje Prema uenju Traktata znaenje se sastoji u korespondenciji izmeu rijei i predmeta odnosno izmeu stavova i injenica ili stanja stvari. Nova filozofija jezika, usvojena u FI, porie taj realizam, to jest biunivonost u odnosu rijei i stvari (sparivanje u odnosu 1 : 1). Poricanjem takvih znaenja, mogli bismo ih zvati hipostaziranima (po-osobljenima), Wittgenstein naravno ne pribjegava drugoj krajnjosti, koja bi se sastojala u proizvoljnom stvaranju pravila za sve razliite jezine igre. Rijeima je naravni jezik ve dodijelio odreene funkcije i odreenu svrhu u tim igrama. Valja dakle potraiti pravu ulogu, to jest nain uporabe rijei u danoj situaciji umjesto da traimo iskljuivo, precizno znaenje. Protivljenje hipostaziranju znaenj Wittgensteina ostavlja u kritinosti prema metafizici, ali sad s drugaijom motivacijom. U Traktatu je protiv metafizike vailo naelo da su granice jezika ujedno granice svijeta. Sad se vie ne govori o granicama svijeta nema naela po kojemu bismo ih mogli odrediti ali odbijanjem hipostaziranih znaenja odbija se esencijalizam, bez kojega metafizika jednostavno ne moe biti jednom od ivotnih forma. Kad umjesto na znaenje Wittgenstein upuuje na uporabu on to ipak ne poima kao neku definiciju znaenja putem uporabe. Tipinu karakterizaciju ovoga poimanja nalazimo u broju 43 FI: Za veliku skupinu sluajeva koritenja rijeu znaenje iako ne i za sve sluajeve njezina koritenja ta se rije moe objasniti ovako: Znaenje neke rijei je njezina upotreba u jeziku. A znaenje nekog imena objanjava se ponekad time to se pokazuje na nositelja imena. Po samom nainu kvantificiranja (za veliku skupinu, ponekad) vidi se da Wittgenstein niti ne pokuava dati vrstu definiciju znaenja s pomou uporabe. On jednostavno ne moe prihvatiti platonizam, kojega kontinuitet vidi u Sokratovu argumentu o praelementima u dijalogu Teetetu (Theaitetu), sve do najnovijih realistikih semantikih teorija oprimjerenih po njemu u Russellovim individuals i predmetima u njegovu Traktatu. Shvaanju ovog upuivanja na uporabu umjesto na vrsto znaenje donekle moe posluiti usporedba s nejezinim znakom kakav je na primjer strelica. Na tendenciju da iz nje iitamo neto to je izvan nje Wittgenstein odgovara da strelica pokazuje samo u primjeni koju od nje ini ivo bie. Ovo pokazivanje nije neki hokuspokus, koji moe izvriti samo dua. Drugim rijeima, strelica nema unaprijed danoga referenta (njoj odgovarajue stvari), njezino se znaenje sastoji u tome to emo slijedei je dospjeti do nekog cilja. To pak znai da je rijeima, pored obiteljskih crta njih moemo zvati semantikima (njih redovno naznauju rjenici) - potrebna i naznaka pragmatikog konteksta.

58

Razluivanjem semantike sastavnice znaenja od one pragmatike pozabavit emo se neto kasnije. Zasad je vano istaknuti da se Wittgensteinovo poimanje uporabe ne podudara s bihavioristikim, to bi se moglo pomiljaati s obzirom na vanost koju on pridaje situaciji i kontekstu, a konteksti i kod bihaviorista igraju vanu ulogu. Za bihavioriste je bitna dispozicija da se pod odreenim uvjetima izgovori odreena rije, a to se zasniva na ponavljanju praenom poticajima, nagradama, stimulima. Tako se stvori shema stimula i odgovora/reakcija. Wittgenstein oito ne eli mehanizam koji poiva na identificiranju neke situacije s ranijima nego tei k dubljem i openitijem sagledavanju prikladnosti raspoloivih rijei za igranje uloga u novoj situaciji. Istina, nova situacija zahtijeva i nove rijei, ali ovladavanje novim rijeima ne odvijaa se tek bubanjem tih rijei i obrazaca u koje se te rijei uklapaju. Ako se kae dao je osjetu ime zaboravlja se da u jeziku mora ve mnogo toga biti pripremljeno da bi puko imenovanje imalo smisla. I kad govorimo o tome da netko daje ime bolu, onda je gramatika rijei bol ovdje ono pripremljeno; ona naznauje mjesto na koje se stavlja nova rije. (FI 257). ini mi se da postoji analogija izmeu ove ipak kreativne uloge jezinih igara s jednim pojmom koji je u jezinu teoriju uveo Chomsky, a to je kompetentnost. Ona se razlikuje od puke sluajne uporabe koju Chomsky naziva performance po tome to kompetentnost za razliku od puke sluajne uporabe - otkriva poznavanje i primjenu gramatikih pravila (kao to i uostalom i Wittgensteinove jezine igre odlikuje primjena pravila igre nisu tek igrarija). Konano, iako se preteno poziva na uporabu, Wittgenstein neki put naznauje jo jedno uporite za otkrivanje znaenja: to je upravo gramatika. Bit je izgovorena u gramatici (FI 371). Koja vrsta predmeta neto jest, kazuje gramatika. (Teologija kao gramatika.) Teko se moe porei da Wittgensteinovo pozivanje na uporabu umjesto znaenja ostaje nedoreeno, to se uostalom vidi i po ve spomenutoj kvantifikaciji, koja nije univerzalna. Nije uostalom udno to su Filozofijska istraivanja objavljena tek poslije autorove smrti. Moemo pretpostaviti da je Wittgenstein nastojao oko cjelovitije teorije znaenja, ali je oito nije izgradio; moda jednostavno nije dospio izgraditi je. Ono to je za njega bilo bitno jest razrjeavanje filozofijsko-metafizikih vorova: za sustavnim tezama o znaenju uzalud emo tragati u objavljenom tekstu FI (ili ih je drao naelno nemoguim ili nije dospio njima se produbljeno pozabaviti). On ak smatra pogrekom to traimo objanjenje tamo gdje bismo trebali vidjeti injenice kao prafenomene. To znai, gdje bismo trebali rei: dieses Sprachspiel wird gespielt.(Ostavljam namjerno njemaku konstrukciju jer me hrvatski prijevod igra se ova jezina igra ne zadovoljava: naime po logikoj gramatici hrvatskoga jezika tako prevedena reenica stavlja naglasak na ova, to bi drugim rijeima kazivalo ova, a ne neka druga, a ja sam uvjeren da se hoe rei, to jest konstatirati da se ta jezina igra doista igra, to jest da ona u jeziku postoji. Mislim da je i ponajvea Wittgensteinova zasluga upravo to potivanje jezika i njegove silne nijansiranosti). Drei se naravnog jezika i naputajui ambiciju stvaranja idealnoga Wittgenstein je svjestan da naravni jezik nije savren. No u svakom sluaju Kada govorim o jeziku (rijei, reenici etc.), moram govoriti jezikom svakodnevice. Je li taj jezik moda pregrub, prematerijalan za ono to hoemo rei? A kako se tvori neki drugi?(FI, 120).

59

Najsnaniji impuls, a vjerojatno i najvrjedniji doprinos filozofiji naravnog jezika oito kao implicitnu kritiku logikog pozitivizma - dao je, po mom uvjerenju J.L. Austin, a njegov osebujni doprinos analitikoj filozofiji jezika jest Teorija govornih ina Austin se ohrabrio, uvaavajui Wittgensteinovo naelno stanovite da ne moemo tvoriti neki drugi jezik, ipak uiniti poneki dijagnostiko-kirurki zahvat u tkivo jezika. Dakle, ne amputirati nita od jezika, ali ipak unijeti poneku sondu u jezino tkivo kako bi se u nj unijelo malo vie svjetla. Uope, kao to uvjerljivo istie profesor David Pears, izmeu Wittgensteinove i Austinove filozofije postoje i velike razlike i znaajne srodnosti. Meu srodnostima najuoljivija je osobiti znaaj uporabe/upotrebe jezinog znaka. Wittgenstein ga na puno mjesta istie, no tek Austin od njega ini arhitektonsku ideju svoje filozofije jezika. Klasinim bismo mjestom Wittgensteinova promiljanja uporabe mogli oznaiti ulomak br. 432 FI: Svaki se znak sam ini mrtvim. to mu daje ivot? U upotrebi ivi on. Ima li on ivi dah u sebi? Ili je je upotreba njegov dah? Upravo je se Austin u svojoj filozofiji usmjerio prema ivotu jezinih iskaza, nazirui u njima vie od samih rijei, nazirui ine. Dok je Wittgenstein u Filozofijskim istraivanjima posvuda u jeziku vidio razliitosti, Austin nastoji otkriti i moebitne sustavne crte u toj beskrajnoj raznolikosti. Pri tome se dakako ne slui konstrukcijom nego samo otkrivanjem sustavnosti. Po njegovu sudu ne bismo se smjeli obeshrabriti velikim brojem raznolikih jezinih uporaba: ako entomolozi strpljivim promatranjem kukaca popisuju i opisuju desetine tisua njihovih rodova, onda je i jezik vrijedan slinog razvrstavanja rijei i iskaza. Usprkos relativno ranoj smrti Austin je stvorio impresivno djelo, ne toliko opsegom tekstova (za ivota je objavio samo sedam rasprava, kasnije sabranih pod naslovom Philosophical Papers Filozofski lanci) koliko duhovitim originalnim uvidima. Glavno Austinovo djelo jest How to do things with Words (Kako s pomou rijei initi stvari, to jest djelovati) a sadraj tog djela jest razvrstavanje jezinih iskazaina u tri glavna tipa: ne vidim hrvatske istovrijednice (ekvivalente) pa u navesti Austinove nazive a zatim ih objasniti. Sva tri su termina izvedenice od latinskoga glagola loqui govoriti, a na engleskom (nema tih termina u engleskim rjenicima!) glase: locution, illocution, perlocution. Izmeu prva dva znaenja postoji razlika koju moemo naznaiti ovako: lokucija je in govorenja, a ilokucija in govorenjem (ili s pomou govorenja). Austin s pravom kae da su filozofi ranije zanemarivali ove nijanse tretirajui sve probleme kao probleme lokucijske uporabe. Tek je sredinom dvadesetog stoljea analitika filozofija (oito pod utjecajem Wittgensteinova isticanja uporabe) poela ozbiljno uzimati prigodu izricanja kao bitnu, filozofski relevantnu injenicu za cjelovito shvaanje jezinih iskaza. U jednom predavanju, odranom 1958. u Royaumontu, Austin za ovu distinkciju rabi jedan drugaiji terminoloki par: performative : constative. Tu bi constative otprilike bio istovrijednica (ekvivalent) lokucijske, a performative ilokucijske uporabe jezinih ina. Vrlo je vano odmah shvatiti da izmeu lokucije i ilokucije ne postoji iskljuiva disjunkcija, to jest nisu u odnosu ili-ili. Ilokucija je naime takoer lokucija. Razlika je u tome to je lokucija samo govorni dogaaj, a ilokucija bitno prekorauje sam govor. Ralanjujui govorni in Austin ide i u daljnje finese pa ukazuje na to da je svaki

60

govorni in fonetiki (glasovni) in, ali i fatiki in, to znai da ukljuuje rijei, koje pripadaju odreenom rjeniku, uklapaju se u odreenu konstrukciju i ravnaju se po odreenoj gramatici. Openito (dakle kad je u pitanju ovaj trei kriterij ne svaki!) govorni ini jesu i retiki ini, to jest sadre znaenje. Izmeu konstativne i performativne uporabe Austin malo drugaije objanjava distinkciju. Konstativni izriaj je izjavan i njegovo je bitno obiljeje da je istinit ili neistinit. Za razliku od toga performativni izriaj ne moe biti ni jedno ni drugo. Mogli bismo rei da je to 'logiki kriterij' razlikovanja konstativnih i performativnih ina. Nadalje se razlikuju i po svojoj svrsi: konstativni neto opisuju ili prikazuju, a performativni neto ine. To je dakle 'pragmatiki kriterij' razlikovanja. Najjednostavnije je pokazati tu razliku s pomou nekoliko primjera performativnih izriaja: Ovom brodu dajem ime Libertas Ispriavam se. Dobro doli! Preporuujem ti da proita Wittgensteinova Filozofijska istraivanja. Lako je vidljivo da nijedan od ovih izriaja nije ni istinit ni neistinit. Meutim, i ovi performativni, to jest ilokucijski govorni ini podlijeu prosudbi, i to analognoj prosudbi koja suprotstavlja izjavne izriaje. Istinitosti izjavnih izriaja odgovarala bi sretnost ili posreenost ili uspjelost performativnih. Meutim, ovdje je prosudba ipak znatno sloenija. Da bi naime performativni izriaj uspio on mora udovoljiti svim uvjetima koje mu namee drutvena norma ili konvencija. Brak se na primjer sklapa izjavama suprunika: Ja M. uzimam tebe N. za svoju zakonitu enu.. ili pak jednostavnim odgovorom Da! na odgovarajue pitanje vjenatelja. No barem u drutvima u kojima je brak iskljuivo monogaman, takva izjava ne postie uinak, ako je onaj koji je izgovara ve u valjanom braku. Osim uvjeta na strani initelja postoje i drugi: iako narodna izreka kae Besposlen pop jarie krsti takvo krtenje ipak ne moe biti krtenje, jer se krtenje podjeljuje samo ljudima. Dakle u navedenim su primjerima vjenanje i krtenje jednostavno nisu uspjeli nisu se dogodili, nitavni su. Nadalje, postoji manje korjenita podjela performativnih/ilokucijskiih ina na sretne i nesretne. Ako kaem Obeajem ti da u te sutra posjetiti ali ne kanim svoje obeanje i izvriti, moda i zato to u sutra biti na dalekom putu, ja jesam dao obeanje, ali sam to uinio neiskreno, ustvari sam zlorabio tu formu(lu). Obeanje nije nitavno ali in moemo ocijeniti nesretnim (analogno neistini u izjavnim izriajima). Austin dodaje jo jednu vanu okolnost potrebnu za istinski posreene ilokucijske/performativne govorne ine. Da bi se pravo posreili njih treba i provesti. Ne bi se na primjer moglo ocijeniti sretnim da nekome izrazim dobrodolicu, a nakon toga se prema njemu odnosim nemarno, prezirno ili ga ak zlostavljam. Time bismo naime poinili krenje obveze. Naravno, postoji stupnjevitost obveze: drugaija je obveza koju dajemo osobi kojoj to iz opravdanih razloga dugujemo od obveze koju damo sluajnom prolazniku, drugaija je obveza dana slobodno od one koja je iznuena ili moda ispisana u lirskoj pjesmi ili otpjevana u lageru Austin upozorava na to da, usprkos naizgled jasnom razlikovanju performativnih od konstativnih izriaja, ipak nije mogue u svim sluajevima posve pouzdano ustanoviti je li neki izriaj performativan ili nije. Lake je rei da neki izriaj nije performativan.

61

Izriaj On obeaje sigurno nije performativan nego opisan, deskriptivan. Ni izriaj Ja sam (bio) obeao nije performativan nego samo izvjee o bivem obeanju. Normalna forma performativa jest prvo lice prezenta indikativa aktiva. Ovdje dakle moemo govoriti o 'gramatikom' kriteriju, po kojemu se performataivni izriaji izdvajaju od ostalih govornih ina. Kad su performativi u pisanom obliku ta se forma na odgovarajui nain mijenja pa tada moe biti u bezlinom obliku, npr. Mole se putnici za Zagreb da se upute prema izlazu broj 3. Zapovijed je takoer performativni in; on moe biti u eksplicitnom obliku (Ja ti zapovjedam da zatvori vrata), ali i ne mora, zapovjedni je nain (Zatvori vrata!) i bez toga uvodnog, zapravo izjavnog dodatka jednako performativan. Ali ponekad ostaje dvojbeno jesam li nekim izriajem dao obeanje ili tek neodreenu nakanu ili jednostavno obavijest, ako na primjer kaem Sutra u biti u Meugorju ili na irokom Brijegu Performativi dakle nisu uvijek posve pronini (transparentni), ali ne treba ni i o konstativima misliti da su uvijek neproblematini. Osim istinitosti i neistinitosti postoji na primjer besmislenost. Izriaj Svi su mi unuci plavokosi oito je izjavni izriaj, dakle nije ni ilokucijski ni perlokucijski in, ali jest besmislen jer nemam nijednog unuka. Drugi, jo problematainiji izriaj, koji navodi Austin jest sloeni izriaj, gdje jedna reenica potire smisao druge: Maka je na prostirci, ali ja to ne vjerujem. Prema tome, i ovdje moemo govoriti o neposreenosti takvih izriaja. Austin je dakako bio svjestan da su njegove klasifikacije tek krenje puta u tom sloenom podruju i nije pretendirao na to da su raiena sva pitanja koja se tom klasifikacijom pokreu. Nije uostalom ni pokuao utvrivati sve sastavnice konteksta koje su preduvjet uspjelosti ili posreivanja performativnih ili ilokucijskih ina. Osim razlike spram (samo) lokucijskih ina za potpunije razumijevanje ilokucijskih ina Austin jo dodatno naznauje tzv. illocutionary force (na hrvatskom bi se to moda moglo nazvati ilokucijskom ulogom). Naime, postoje izriaji koji su lokucijski, to jest zaista priopenja te podlijeu razvrstavanju na istinite i neistinite, ali ih kontekst i(li) nakana izgovaratelja ini (i) ilokucijskima. Kad kaem Pada kia to moe znaiti, osim obavijesti, i upozorenje da treba zatvoriti prozor ili pri izlasku uzeti kiobran; kad kaem Pue to moe biti upozorenje (dakle ima ilokucijsku ulogu) da se treba bolje obui itd. Na drugoj strani razlika izmeu ilokucijskih i perlokucijskih ina analogna je razlici izmeu ishodita i cilja. Bitna razlika sastoji se u tome da se perlokucijski ini ne ravnaju po standardnim konvencijama. Ilokucijskim inima informiramo, zapovjedamo, opominjemo, obeajemo, obvezujemo se i st. Perlokucijskim postiemo da se netko uvjeri, prepadne bude nagovoren, iznenaen i slino. Netko e biti zastraen ili odvraen od nekog ina samom informacijom koja mu dovodi do svijesti posljedice namjeravanog ina. Pri tome je nebitno je li mu spomenuta informacija pruena namjerno ili nenamjerno. Informacija je bila isto lokucijski/konstativni in. Vano je uoiti razliku izmeu izriaja Pada kia koji je izreen s namjerom upozorenja (upozorenje je performativni/ilokucijski in) od izriaja uo sam da e sutra pojeftiniti benzin koji e nekoga navesti da odgodi odlazak po gorivo za prekosutra, a kanio je poi upravo sad. Izriaj naime nije izreen kao savjet ni kako nagovaranje, ali je u sluatelju proizveo uinak nagovora. Vano je uvidjeti da ilokucijski in ujedno jest lokucijski, ali oni nisu odvojeni u smislu da bi ilokucijski bio posljedica lokucijskog: sam izriaj je ve in. Na drugoj pak strani perlokucijski in jest posljedica lokucijskog ina.. Kratko reeno, moemo u je dnoj reenici usporediti sve tri spomenute vrste govornih ina tako da kao bitne odlike lokucijskim inima pridajemo znaenje, ilokucijskima ulogu ili 'snagu' (engl. force), a perlokucijskima postizanje nekih uinaka.

62

Ovdje naravno ne moemo prenijeti sve nijanse Austinovih predavanja koja je tijekom vie godina o ovoj problematici drao na oksfordskom, a 1955. i na harvardskom sveuilitu. Napominjem tek da se sam Austin kolebao glede razlikovanja performative/constative i vie se drao trodijelne klasifikacije, ali je naznaio i daljnju podjelu glagola s ilokucijskom ulogom (kad se rabe u prvom licu jednine indikativa aktiva) na pet skupina. U njih bi se iz rjenika po njegovoj vrlo gruboj procjeni moglo svrstati red veliine 10 glagol, to znai izmeu 1000 i 9999 glagola! Navest emo njegove posve neelegantne nazive tih skupina ilustrirajui ih s po nekoliko najtipinijih predstavnika: 1. 2. 3. 4. verdictives (acquit/osloboditi, convict/proglasiti krivim, rule/odluiti) exercitives (appoint/imenovati, dismiss/otpustiti, choose/izabrati) commissives (promise/obeati, covenant/ugovoriti, propose/predloiti) behabitives (apologize/ispriati se, thank/zahvaliti, commend/preporuiti) 5. expositives (affirm/tvrditi, deny/nijekati, tell/kazati, remark/primjetiti) Sustavniji razvoj teorije govornih ina poduzeo je osobito Austinov uenik John R. Searle u nizu rasprava i u knjizi Speech Acts, koja je takoer nala svoje kritiare, to je kod ovako novoga i delikatnog i suptilnog pothvata posve razumljivo. Searle ukazuje na to da kod Austina ima preklapanja meu razredima 'performativnih' glagola, ima u istom razredu raznorodnih (heterogenih) glagola, a najvanija njegova primjedba jest da se klasifikacija ne bi trebala initi po glagolima nego po inima. Searle cjelovitije nego Austin razrauje ustroj (strukturu) ilokucijskih ina. Najprije Searle kao bitno istie razlikovanje ilokucijske 'snage' (force), koju simbolizira slovom F, od propozicijskog sadraja, koji simbolizira slovom p, zajedno F(p). Na prvome mjestu Searle razluuje ilokucijske ine po namjeni ili 'poanti'. Kao paradigmatiki ilokucijski in uzima obeanje. Ne broji se na primjer kao obeanje izricanje obeanja unutar neke kazaline predstave ili pjevuenjem lagera koji sadri formulu obeanja, ili izricanjem takve formule oito aljivim tonom. Nadalje, obeanje moe biti samo o govornikovu buduem djelovanju. Ovo moda zvui odvie pedantno, ali je svakako bitno da ja ne mogu obeati da e npr. Marko pruiti neku uslugu mom susjedu: mogu eventualno obeati da u se pobrinuti ili se zauzeti da to Marko uini. Isto tako obeati mogu (ispravno) samo ono to drim dobrim ili korisnim, ili poeljnim za mog sugovornika. Inae to ne bi bilo obeanje nego eventualno prijetnja. Obeanje nadalje ne bi smjelo biti neto to se ionako podrazumijeva: bilo bi smijeno obeati nekome da u mu sutra, kad ga susretnem, rei Dobro jutro!. Dosad navede uvjete Searle oznauje kao pripremne. Bitna je pak odlika obeanja svakako da mora postojati iskrena nakana da u ono to obeam doista uiniti. Kad obeanje iskreno izreem trebam to ujedno shvatiti kao preuzetu obvezu, to jest ne smijem svoje obeanje zanemariti. Sve reeno odnosi se na govornika davatelja obeanja. Meutim, obeanje ukljuuje i intenciju da sugovorniku primatelju obeanja dajem na znanje da su sve sastavnice ina obeanja. To, uz ostalo, znai da neu 'muljati', govoriti na nain koji sugovornik ne razumije i tome slino. Podrazumijeva se dakle da davatelj i primatelj obeanja govore istim jezikom odnosno dijalektom te da se sadraj izriaja kojim dajemo(o) obeanje ne smije biti dvoznaan.

63

Druga vana dimenzija ilokucijskih ina prema Searleu jest smjer prilagodbe (directin of fit). Za ilustraciju ove dimenzije Searle uzima primjer koji je navodila Wittgensteinova miljenica i jedna od izvretiljeca njegove oporuke, Elizabeth Anscombe. ovjek ide u duan s popisom namirnica koju mu je dala supruga (graak, maslo, unka i kruh). On dakle obilazi police i traga za namirnicama, ali u duanu je i ovjek od osiguranja, koji prati to kupci uzimaju kako bi nadzirao hoe li to staviti u koaru i platiti ili moda sakriti, to jest ukrasti. Kako kupac uzima neku od namirnica on je moe prekriiti, dok je istovremeno detektiv unosi na svoj popis. Kad izlaze iz duana obojica imaju iste popise. No ako je sluajno dolo do pogreke pa kupac umjesto unke uzme svinjski odrezak (na polici bilo jedno do drugoga), detektiv moe lako prekriiti jednu stavku i upisati drugu, ali kupac kod kue ne moe isto tako jednostavno pogreku ispraviti kriajui jednu stavku i upisujui drugu. Searle karakterizira smjer prilagodbe u detektivovu popisu kao rije-prema-svijetu, (takvi su ini konstatacije, opisi, tvrdnje i objanjenja), a onaj u kupevu popisu kao svijet-prema-rijei. (takvi su ini zahtjevi, zapovijedi, zavjeti, obeanja). Detektivovu orijentaciju Searle simbolizira strelicom prema dolje: , a kupevu strelicom prema gore: . To uvijek ovisi o ilokucijskoj poanti. Trea vana dimenzija ilokucijskih ina jest izraeno psiholoko stanje. Kad neto tvrdimo time ujedno izraavamo vjerovanje da je to uistinu tako (ne moemo rei Vani pada kia, ali ja u to ne vjerujem). Kad dajemo obeanje izraavamo nakanu/intenciju da emo obeano izvriti. Kad neto zapovijedamo izraavamo htijenje/elju da to sugovornik/sluatelj uini. Kad se za neto ispriavamo izraavamo aljenje to smo neto (pogreno) uinili. Izraena psiholoka stanja prema Searleu su uvjet iskrenosti ilokucijskih ina. Searle je i za psiholoka stanja koja se izraavaju ilokucijskim inima predloio simbole, uglavnom poetna slova odgovarajuih glagola. B za vjerovanje (moda je radi univerzalnosti u primjeni, bolje uzeti C, od latinskoga credere), W (ili V, od latinskog velle) za htijenje, I za intenciju itd. Manje vana razlikovanja ilokucijskih ina vidimo u naglaenosti, npr. snanije je inzistirati nego sugerirati, premda je poanta (svrha ilokucijskog ina) u oba sluaja ista. Dakako da ilokucijski ili performativni izriaji podrazumijevaju i dosta toga izvanjezinog. Ako se na primjer radi o zapovijedi podrazumijeva se odnos nadreenosti izricatelja zapovijedi odnosno podreenosti primatelja zapovijedi. Searle ukazuje i na to da se glagoli kojima se sluimo u performativima ili ilokucijskim inima razlikuju i po tome to neke moemo definirati s pomou perlokucijkog uinka, a neke ne moemo. Najbolje to vidimo razlikujui obeanje od zamolbe. Za zamolbu je na primjer bitno da u sugovorniku proizvede perlokucijski uinak, to jest 'odgovor', dok to ne karakterizira obeanje (obeanje je dano i vee nas i onda kad sugovornik kome smo obeanje dali nije stekao bilo kakvu sigurnost da je obeanje dano iskreno i da e biti ispunjeno). Rabei predloene simbole tvrdnju prema Searleu moemo simbolizirati ovako: B(p) Htijenje u smislu zapovijedi ovako: ! W (H ini A) valja uoiti smjer strelica! Preuzimanje obveze u obeanju searle simbolizira ovako: C I (S ini A) dakako da S oznaava govornika, a H sugovornika/sluatelja. Sloena formula E (P) (S/H + svojstvo) sadri E kao oznaku za izraavanje, oznaava neprimjenjivost smjera prilagodbe, P zastupa lepezu moguih psiholokih 64

stanja, a svojstvo unutar propozicijskog sadraja treba biti u nekoj vezi s govornikom i/li sugovornikom/sluateljem. Razlike izmeu ilokucijskih ina svakako imaju i svoje sintaktike implikacija ili posljedice. Znakovito je da Searle u svrhu simbolizacije sintaktikih aspekata ilokucijskih ina posee za formalizmom koji je razvio N.A. Chomsky pa kao 'dubinsku strukturu' iskaza Prognoziram/predviam da e Ivan udariti Rikarda predlae sljedeu sintaktiku strukturu: S NP N Ja VP V predviam NP S VP

NP N

Pom V NP N Ivan e udarit Rikarda

Kao najvaniji zakljuak ovih klasifikacija i analiza Searle istie da se ovim bitno suzuje navodna bezgraninost uporaba jezika, kojom je osobito Wittgenstein bio zaokupljen. Ostaje istina da su neograniene kombinacije, koje stoje na raspolaganju u kreativnoj uporabi jezika, ali tu se radi o neogranienom broju razliitih reenica a ne o neogranienom broju sintaktikih struktura, niti o neogranienom broju ilokucijskih poanta. Premda dakle moemo ostaviti otvorenim popis uporaba jezika, kojim je Wittgenstein sugerirao neogranienost uporaba jezika ili lepezu jezinih igara (nareivatai, opisivatai, izvjeivati itd.), mislim da je Searle uspjeno ukazao na to da ta otvorenost ipak nije neogranienost. Moram napomenuti da me je na ovaj razmjerno opirniji prikaz Searlova vienja ilokucijskih ina osim knjige/itanke profesora A.P. Martinicha (The Philosophy of Language), koji je po svoj prilici nae gore list, potakla i magistarska radnja jedne mlade Dubrovkinje, Line Mitrovi, obranjena prole godine na Sveuilitu u Milanu (Atti linguistici e performativit nella Carta delle Nazioni Unite) C. TRAGANJE ZA CJELOVITIM POIMANJEM JEZIKA Quineva osporavanja logikog pozitivizma Willard van Orman Quine dao je ogroman doprinos arolikosti analitike filozofije jezika. Razvijao se pod velikim ali ne iskljuivim - utjecajem Rudolfa Carnapa (kojega u posveti djela Rije i predmet (Word and Object) oznauje kao uitelja i prijatelja, no bio je voen mnogostrukim interesima te je tijekom svoga misaonog razvoja uinio znatan odmak od Carnapove filozofije, tako da Nenad Mievi, vjerojatno na najbolji poznavatelj analitike filozofije jezika, njegovu filozofiju smatra pravom filozofskom revolucijom (dakako unutar analitike filozofije).

65

Spomenuta Quineova revolucija, po mom sudu, sastoji se prvenstveno u toleranciji i fleksibilnosti u ontolokiim pitanjima, i u naputanju fanatinog i skrupuloznog 'perfekcionizma', na mjesto kojega stupa Quineov 'holizam'. To znai da svaki iskaz, bilo da ga poimamo kao analitiki bilo kao injenini, svoje pravo znaenje za razliku od Fregeova vezanja za iskazno-reenini kontekst ima tek u cjelini jezika. Kako pak po Quineovu uvjerenju naa spoznaja nailazi na sukob s iskustvom tek na svojim rubovima pri tom sukobu iziskuju se prevrednovanja odreenih iskaza, a Prevrednovanje nekih iskaza iziskuje prevrednovanje drugih zbog njihovih logikih meuveza (str. 83 u Maloj itanci). Quine je podjelu na analitike i injenine iskaze, koja je utkana u temelje neopozitivistike filozofije obiljeio kao dogmu (pozitivistikog) empirizma i zabacio je. Tako je na kraju logiki pozitivizam odbaen od gotovo svih ozbiljnijih filozofa. Napominjem da je spomenuto Quineovo djelo Word and Object objavljeno na hrvatskom jeziku u nakladi KruZak, Zagreb 1999. s kompetentnim i dragocjenim predgovorom Nenada Mievia, pa preporuujem da zainteresirani proitaju to djelo ili barem Mieviev predgovor, a ja ga ovdje neu iscrpno izlagati. itajui ovu knjigu primjeujem da se Quine izrazito distancirao od filozofije svoga uitelja Carnapa. Smeta mi jedino to to je, poput mnogih amerikih filozofa, ostao u behavioristikom okviru, osobito glede stjecanja jezine kompetencije, ali i druge aspekte jezika Quine poima bihavioristiki. Evo jednoga kratkog citata, koji to zorno ilustrira. 'Jao' je reenica od jedne rijei kojom se ovjek povremeno javlja iznosei na taj n ain lakonski komentar prizora koji se pred njim odvija...pravilnu uporabu jezika openitio, drutvo usauje u pojedinca vjebanjemU naelu metoda kojom se drutvo koristi sastoji se u nagraivanju izgovaranja 'Jao' kada govornik pokazuje neki daljnji dokaz iznenadne neugodnosti, recimo trzaj, ili kad stvarnno vidimo da podnosi nasilje, te u kanjavanju izgovaranja 'Jao' kad je govornik vidno neuznemiren i kad je njegov izraz lica nepomuen.. (nav. djelo str. 7). To mi smeta osobito zbog toga to sam uvjeren da je Chomsky dao utemeljenu i razornu kritiku bihavioristikog poimanja stjecanja jezika malo godina prije objavljivanja ovoga Quinneova kljunog djela. Unato bitnom odmaku od Carnapova pozitivizma, Quine ostaje i braniteljem fizikalizma. Kako istie Mievi, knjigu je teko itati, a onaj tko ipak ustraje pa je proita u cijelosti bit e sigurno impresioniran silnom otroumnou i erudicijom autora, premda se kritian itatelj nee lako uvjeriti u ispravnost Quineove filozofije. Ne mogu odoljeti a da ne navedem motto knjige, a to je citat O. Neuratha, jednog od osnivaa Bekog kruga, jer taj motto sjajno ilustrira teinu jezine problematike, koje su kao i Quine bili slino svjesni i Platon i Wittgenstein i Heidegger: Mi smo poput laar koji svoju lau moraju prepravljati na otvorenom moru, a da je pri tom nikad ne mogu u pristanitu rastaviti i iznova sastaviti od najboljih sastavnih dijelova. A slino je duhovit i dodatni motto uzet od J.G. Millera: Ontologija saeto ponavlja filologiju to je parafraza biologa E.Haeckela (Ontogeneza saeto ponavlja filogenezu). S obzirom da je Quineova knjiga Rije i predmet, kao to je ve istaknuto izrazito teka za itanje onima koji nisu vini argonu analitike filozofije, preporuujem da se proita barem njegov lanak Dvije dogme empirizma, uvrten u Malu itanku iz

66

filozofije jezika. S obzirom da je tim lankom u amerikoj analitikoj filozofiji uinjen krupan korak od neopozitivizma Beke kole u pravcu izvornije amerikog pragmatikog filozofiranja ini mi se uputnim navesti ulomak koji osobito jasno iskazuje razliku u poimanju znaenja izmeu Carnapa i Quinea. Dok Carnap znaenje prvenstveno vee za pojedinane iskaze, Quine dri da ga treba vezati tek za vee znaenjske cjeline (to se Quineovo poimanje zove holizam): Dogma redukcionizma opstaje na pretpostavci da svaki iskaz, uzet u izolaciji od ostalih, uope doputa potvrivanje ili nijekanje. Moja je protu-sugestija, koja u biti proizlazi iz Carnapove doktrine fizikog svijeta u Aufbau (rije je o Carnapovu djelu o logikom ustroju svijeta A..) da se nai iskazi o vanjskom svijetu suoavaju sa suditem osjetilnog iskustva ne pojedinano ve jedino kao udrueno tijelo. (isticanje a.. Quineov je lanak u hrvatskom prijevodu objavljen unutar knjige Kontekst i znaenje koju su priredili Nenad Mievi i Matja Potr Izdavaki centar Rijeka 1987), a o datle je i preuzet u Malu itanku Citirani je lanak upravo model sustavne i pregledne argumentacije. Iako se autor osvre i na Aristotela i na Kanta, te na Fregea i Russella, oito je argumentacija usredotoena na Carnapovo razlikovanje analitikih i sintetinih sudova, izloeno u vie Carnapovih djela, ukljuujui i tada najsvjeije Empirizam, semantika i ontologija iz 1950. Quineov je lanak objavljen 1953 u knjizi From a Logical Point of View (S logikoga gledita). Quine uvjerljivo pokazuje da je besmisleno pojam analitinosti vezati za umjetne jezike, kakve je Carnap u vie navrata stvarao. Uz te je jezike Carnap izraivao i semantika pravila 'prevoenja' iz jednoga jezika u drugi (luei jezike na objektni jezik i metajezik), a katkad su semantika pravila ustvari pravila prevoenja na obian jezikOvdje nedvojbeno ne moe biti ni govora da bi se problem analitinosti osvjetlio od strane umjetnog jezika. Jo jedan ulomak ini se osobito razornim za otro luenje analitikih i sintetikih iskaz: Oigledno je da istina openito ovisi o jeziku i o izvanjezinim iniocima. Iskaz 'Brut je ubio Cezara' b io bi laan da je svijet na neki nain bio drugaiji, a bio bi takoer laan da rije 'ubio' sluajno ima smisao 'zaeo'. Tako dolazimo u iskuenje pretpostaviti kako je istinitost iskaza openito mogue ralaniti na lingvistiku i injeninu komponentu. Ako je ova pretpostavka dana, dalje izgleda razumno da u nekim iskazima injenina komponenta treba biti nitavna; a to su analitiki iskazi. Ali uz svu tu apriornu razumnost, granica izmeu analitikih i sintetikih iskaza jo nije naznaena. Da takvu distinkciju uope treba naznaiti, predstavlja neempirijsku dogmu empirista, metafiziki lanak vjere. Nakon ovoga Quine razmatra i teoriju verifikacije, koju - zanimljivo! povezuje s amerikim filozofom C.S Peirceom, suosnivaem pragmatizma (u hrvatskom prijevodu pogreno stoji Pierce! Moda zaveden naslovom Quineove katedre, on je naime bio 'Edgar Pierce Professor' na Harvardskom sveuilitu). Po toj teoriji znaenja znaenje iskaza predstavlja metodu njegovog empirijskog potvrivanja ili opovrgavanja. Analitiki je iskaz onaj granini sluaj koji se potvruje u svim okolnostima. (U prijevodu S. Grgasa stoji 'ograniavajui'. teta je to profesor Mievi nije lektorirao Grgasov prijevod pa su mu klase /p/ostale vrste, a verifikacijska teorija znaenja njemu je teorija verifikacije znaenja). Vezanje ideja za iskustvo potjee jo od Lockea i Humea, ali Quine istie da se kritika mora vezati za iskaze kao cjeline, a ne tek za pojedinane termine. To je postalo jasno poslije Benthama i Fregea. No Quine ide i korak dalje kad kae, nasuprot dogmi redukcionizma, to jest svoenja iskaza na iskustvo, da se nai iskazi o vanjskom

67

svijetu suoavaju sa suditem osjetilnog iskustva ne pojedinano ve jedino kao udrueno tijelo (isticanje a..). Po Quineu je jedinica empirijskog znaaja cjelokupna znanost (ne dakle pojedinani iskazi to je izraz Quineova holizma). Bilo bi pogreno misliti da osporavanjem dviju dogmi empirizma Quine dovodi u pitanje empirizam kao takav. Ne, on se zalae za empirizam bez dogmi. On naime kao empirist nastavlja misliti o pojmovnoj shemi znanosti kao oruu za predvianja budueg iskustva u svjetlu prolog iskustva. U tom kontekstu neko su Homerovi bogovi igrali ulogu analognu ulozi koju u modernoj znanosti igraju fiziki predmeti. I oni su mit! Ili pretpostavke, kao to su pretpostavke i sile a danas saznajemo da je granica izmeu energije i materije zastarjelas epistemoloke toke gledita, ovo su mitovi iste vrijednosti kao i fiziki predmeti i bogovi, ni bolji ni gori osim razlike u stupnju koliko pospjeuju nae bavljenje osjetilnim iskustvima.. Dakle, premda se priznavao Carnapovim uenikom, Quine je usvojio veoma tolerantnu ontologiju. Ali dok je Carnap u spomenutom djelu Empirizam, semantika i ontologija priznao (S. Grgas prevodi 'recognized' kao 'uoio', no u ovom kontekstu tonije je rei 'priznao'!) da moe odrati dvostruko mjerilo za ontoloka pitanja i znanstvene hipoteze samo pretpostavljajui apsolutnu distinkciju izmeu analitikog i sintetikog Quine zakljuuje ne trebam opet kazati da ovu dinstinkciju odbacujem. Time on prihvaa potpuniji pragmatizam, a odbacuje i dogmu otrog luenja analitikih i sintetikih iskaza i dogmu redukcionizma. Ruku pod ruku s ovim odmakom od logikog pozitivizma ide i Quineova tolerantna, relativistika ontologija. Usput, glede odnosa analitikih i injeninih iskaza Quineovo stanovite jest temeljito poljuljalo ranije povjerenje u logiki pozitivizam, ali to stanovite ipak nije openito prihvaeno. U obranu 'dogme' osobito su energino ustali ugledni analitiki filozofi H. P. Grice P. F. Strawson. Njihov lanak In defense of a Dogma moe se itati na Googleu pa to i preporuujem. Quineov mi se lanak ini temeljitije argumentiranim, ali itanje protuargumenata moe biti dobra vjeba argumentiranja pa se svaki itatelj moe odluiti za jednu ili drugu stranu, ali i ostati neodluan. Pragmatiki aspekti izriaja Nakon to smo osobito po Wittgensteinovu inzistiranju na uporabi kao pravom mjestu znaenja vidjeli da je nuno prekoraiti samo jezine sastavnice da bismo razumjeli izriaje, namee se potreba da se poblie pozabavimo odnosom jezinih i izvanjezinih doprinosa znaenju, i interpretaciji izriaj. Saeto reeno na taj se nain usporeuju semantiki i pragmatiki elementi znaenja ili jednostavno semantika i pragmatika. Iako je implicitno interpretacija tekstova i izriaja oduvijek uzimala u obzir oba spomenuta elementa tek je 1938. Charles Morris izriito i s jasnim kriterijem kontrastirao semantiku i pragmatiku na slijedjei nain: Semantika se bavi odnosom znakova s objektima koje oni mogu oznaavati ili oznauju. Pragmatika se tie odnosa znakova prema onima koji ih tumae. Morris je oito (oslanjajui se prvenstveno na radove amerikog filozofa C.S. Peircea, jednog od utemeljitelja pragmatizma) razmatrao ire podruje znakova, ne samo jezine, a i ire podruje tuma znakova (i ivotinje komuniciraju oslanjajui se na tumaenje znakova), dakle ne samo ljudi. Iako tu jo nije dovoljno uoena sloenost jezinih pojava, koja namee poblie razmatranje imbenika koji utjeu na cjelovito konstituiranje i interpretiranje

68

znaenja u jezinoj komunikaciji, Morrisovo je razlikovanje u osnovi prikladno, ali ne iscrpljuje sve relevantne aspekte. Jezina komunikacija oito se temelji na znaenjima rijei i reenica, ali joj je potreban i dodatni oslonac koji zovemo pragmatinim, a koji je oito neto tee precizirati. Stoga nam nije mogue unaprijed rei jesu li neki elementi jezine komunikacije iskljuivo semanatiki a drugi iskljuivo pragmatiki ili ima i mjeovitih pojava. U jezinoj komunikaciji ima nekoliko polarnosti koje izgledaju analogne razlici semantike i pragmatike: jezino/lingvistiko znaenje uporaba reenica/iskaz izriaj (engleski proposition nema sretne istovrijednice u hrvatskom, najbliim mi se ini iskaz) neovisnost o kontekstu/okolnostima ovisnost o kontekstu/okolnostima doslovna uporaba nedoslovna (prenesena) uporaba kazivanje impliciranje Oito je da su na lijevoj strani semantiki a na desnoj (prvenstveno) pragmatiki elementi. Meutim, nijedna od pet nabrojenih polarnosti (a slinih ima jo) ne koincidira u cijelosti s podjelom na semantiku i pragmatiku. Jezino/lingvistiko znaenje neupitno spada u semantiku. No znai li to da uporaba automatski pripada u pragmatiku? Ne ba. Ima naime izraza koji ve svoje doslovno znaenje povezuju s uporabom. To se prvenstveno odnosi na takozvane indeksine izraze. U njih na primjer spadaju line zamjenice: ja je osoba koja govori, ti je osoba kojoj se govori, on(a) i oni su osobe o kojima se govori. Isto vrijedi za rijei ovdje sada i sline. S obzirom da su jezino markirani, premda ti izrazi od sluaja do sluaja oznauju razliite osobe, mjesta, vremenske trenutke njihovo znaenje im ipak ne odreuje pragmatika nego semantika (a po Morrisovu kriteriju jer se radi o odnosu znakova/rijei prema onima koji ih tumae ovi bi sluajevi spadali u pragmatiku). Kako stoji s odnosom izmeu reenice, iskaza i izriaja? Naalost za hrvatsko govorno podruje nema mjerodavnih ustanova ni autoriteta, koji bi pomogli ujednaenoj, standardiziranoj uporabi strunog filozofijskog nazivlja. ak i u njemakom dolazi do konfundiranja i preklapanja izmeu nekih kljunih izraza ili vie znaenja istog izraza (najoitiji je primjer uporabe imenice Satz koja ima znaenje reenice, ali i stava/postavke/teze). Stoga sljedee razlikovanje valja uzeti kao pokusno. Cilj mu je manje utvrivanje terminologije, a vie ukazivanje na potrebno razlikovanje Iskaz je ustvari logika jezgra reenice: on ostaje nepromijenjen iako moe biti vie reeninih oblika koje ga sadre. Mogli bismo ga jo zvati propozicijom. Isti je na primjer iskaz u osnovi slijedeih reenica: Ivan kupuje cipele. Kupuje li Ivan cipele.? Ivan je kupio cipele. Ivan je nabavio cipele. Je li Ivan kupio cipele? i sl..

69

Iskaz je dakle sveden samo na logiki bitne sastavnice reenice, a reenica moe biti na vie naina zamagljena: ponekad sadri nestandardan izbor rijei (obojena dijalektom, argonom odreene drutvene skupine itd.) pa i gramatike pogreke, to sve zahtijeva odreeni napor adresata/sluatelja da je ispravno i cjelovito protumai. Izriaj (engl. utterance) je reenica koja je izgovorena u jezinoj komunikaciji. Naime reenica sama po sebi moe biti i dio pisanog teksta to svakako predstavlja znaajnu razliku glede interpretacije. Reenicu Pazi, auto! napisanu unutar neke pripovjetke protumait emo drugaije nego izreenu od prijatelja dok razgovaramo hodajui cestom. Reenica kao takva ima znaenje koje u cijelosti ovisi o znaenjima njezinih sastavnih dijelova i njezina sintaktikog/gramatikog ustroja. Strawson je s pravom upozorio da je Russell u teoriji opisa pogrijeio jer je odbacio fregeovsko razlikovanje smisla i znaenja/oznaivanja. Rijei sadanji francuski kralj nemaju naime u nekoj reenici same po sebi odnos prema konkretnoj osobi: u taj odnos stavljaju ih tek osobe/govornici svojim izriajima. Tu je reenicu mogao netko izrei u 17. stoljeu i ona bi se odnosila na tadanjega kralja, a izreena danas ona se ne odnosi ni na koga. Ovdje prema tome imamo sluaj razlikovanja semantike pojave (reenice) i pragmatike pojave (izriaja). No trebalo je proi podosta vremena dok jedan drugi autor (R. Stalnaker) nije upozorio kako je i Strawson nedosljedno luio semantike i pragmatike elemente. Strawsonova se pogreka sastojala u tome to je znaenjske pretpostavke/presupozicije pripisivao rijeima i tako ih svrstavao u semantike pojave, a ispravnije je pripisati pretpostavke (jer ih ine osobe a ne rijei) pragmatikom vidu umjesto semantikom. Izriaji ustvari kombiniraju striktno jezine injenice s doprinosom govornika i sluatelja, to jest njihovih (kontekstualnih) radnja, intencija i inferencija (zakljuivanja) i razgovornih/konverzacijskih impliciranja/podrazumijejvanja (ameriki filozof Grice skovao je termin implicatures). Moda bi kao djelominu istovrijednicu izriaju bilo dobro rabiti izraz oitovanje. Engleska (djelomina) istovrijednica (sinonim) utterance po nekima ak moe biti i sasvim neverbalni in. Moemo se o neemu oitovati kimanjem glave, grimasom, gestom: ti su naime ini kada su dio konverzacijskom tijeka takoer jezini ini oitovanja. Tako nailazimo i na jezine pojave koje nije lako decidirano svrstati u semantiku ili pragmatiku. Posebno su problematine u tom smislu takozvane anafore. Anafora je jezina/govorna pojava ili figura koju najee rabe govornici: ona upuuje unazad to jest iziskuje povezivanje nekog izraza koji se ponavlja s nekim prethodnim izrazom ili izrazima bez kojih taj (ponavljani) ne moemo ispravno razumjeti. Anafore su najee zamjenice. Dodatnu sloenost anaforikim pojavama predstavlja kvantifikacija, osobito stoga to te zamjenice za razumijevanje upuuju na ranije reenice, a gramatika regulira ustroj pojedinanih reenica pa prekoraivanje reeninih granica uvelike oteava otkrivanje ispravnog znaenja diskursa. Evo par primjera anafore: Ivan je svoju prtljagu nosio u ruci a svi drugi su je predali alterskoj slubenici. Svi roditelji koji to mogu alju sinove na fakultet. Oni to vole. (Roditelji ili sinovi?) Za ispravno shvaanje navedenih i slinih izriaja samo jezino gradivo ne daje dovoljnu osnovu pa je za tu svrhu potrebno poznavanje konteksta.

70

Posebno smo kod Austinovih performativnih govornih ina vidjeli kako su neki elementi konteksta upravo konstitutivni da bi ti ini imali svoje puno znaenje. Ameriki autor Kent Bach upozorava da valja razlikovati ui i iri kontekst. Ui kontekst jo ne pripada pragmatici kako smo ve vidjeli i indeksini izrazi svoje znaenje dobivaju tek u kontekstu, ali je ono ve jezino/lingvistiki kodirano. No ako je za puno razumijevanje izriaja potrebno poznavanje irega konteksta onda moramo govoriti o pragmatikom dopunjavanju znaenja. Pogledamo li izriaje: Juer je zavrio. Kasnije je opet pokuao. vidimo da su oni semantiki nepotpuni pa moramo poznavati iri govorni kontekst da bismo ih pravo razumjeli. Ima pak i izriaja koji imaju cjelovito semantiko znaenje ali ipak imaju i pragmatiko proirenje (izraz je od K. Bacha). Evo dva primjera: Tu je tolika guva da vie nitko /vaan/ ne dolazi. Nije on iao na kupanje pa se /uslijed toga/ prehladio; on je se prehladio pa /onda/ iao na kupanje. Ovdje je osim samog znaenja rijei, oito bitna govornikova nakana da posebno istakne odreene okolnosti. Nakana govornika je svakako bitna za ispravno tumaenje njegova izriaja. Naime, reenica moe biti sadrajno sasvim semantiki potpuna, ali njezino izricanje jest pragmatika injenica. Izricanje je uvijek povezano sa situacijom i okolnostima u kojima se izrie. Za govornu je komunikaciju bitno potrebno da sluatelj sagleda nakanu s kojom je govornik izrekao odreenu reenicu, dakle i ono to je reeno (iskaz) i nain na koji je to izreeno, jer jedna te ista reenica moe ovisno o okolnostima i intonaciji biti obeanje ili pak prijetnja. Sve ono to je za razumijevanje izriaja potrebno povrh jezinih svojstava izreene reenice tie se pragmatike. K. Bach navodi zgodan par reenica iz kojih se vidi da se iste zamjenice u ta dva primjera moraju razliito interpretirati, a da za tu razliitost nema odgovarajue semantike osnove nego je za ispravno shvaanje nuna izvanjezina informacija: Ann told Betty that she wanted to borrow her car. (Ovdje je she Ann!) Ann told Betty that she could not borrow her car. (Ovdje je she Betty!) (Ana je rekla Beti da ona eli posuditi njezin auto Ana je rekla Beti da ona ne moe posuditi njezin auto. Hrvatska verzija nije jednako transparentna to nas uostalom upuuje na slijedeu temu jezine relativnosti). Pragmatika kao dio jezine teorije ne daje sustavna ni cjelovita objanjenja kako protumaiti svaki konkretni izriaj. Stoga, za razliku od semantike, koja je sustavna i formalna lingvistika i filozofska disciplina, u lingvistikoj teoriji nije uspostavljena formalna pragmatika. Jednostavno nije mogue formirati sustav konvencija koje bi obuhvatile sve mogue ivotne situacije. Za interpretaciju izriaja koji su bitno ovisni o irem govornom kontekstu moramo se stoga osloniti na opa naela ljudskog umovanja i racionalne komunikacije. Prema tome semantike informacije povezane su preko sintakse/gramatike s izgovorenim lingvistikim gradivom/materijalom dok se pragmatine informacije stjeu samo inom iziricanja. Pragmatiku informaciju, kako kae K. Bach, moe prenijeti i sama, upravo grobna, utnja. Drugim rijeima,

71

semantike su informacije kodirane u onome to se izrie, a pragmatike se informacije raaju samim inom izricanja. Nijedna reenica ne kodira injenicu da se nju izrie. K. Bach istie da ni reenica Ja govorim nije analitian iskaz. in izricanja reenice prenosi/iskoriuje informacije koje su u njoj kodirane, ali samim izricanjem stvara i novu informaciju. Upravo ta informacija u kombinaciji s jezino/gramatiki kodiranim informacijama daje osnovu za sluateljevo dokuivanje/identificiranje govornikove komunikacijske nakane. Svojevrsna otvorenost znaenja nekih izraza ne treba biti argument za olako zazivanje/pripisivanje pragmatikog elementa. Tono je da pridjevi tuan, dug, opasan i mnogi drugi ne znae uvijek isto: tuna osoba, tuno lice, tuan dan, tuna glazba dug tap, dug film, duga propovijed opasna droga, opasna igra, opasna cesta jasno pokazuju razliita znaenja istih izraza. To meutim jo ne znai da bi rjenici morali razvrstavati takve pridjeve pod razliite stavke jer se njihova otvorenost ili nedoreenost i vieznanost razrjeava uzajamnim zdruivanjem s odreenim imenicama koje oni poblie odreuju i koje u tom zdruivanju otkrivaju njihovo, kontekstu odgovarajue, znanje. Tu dakle nema govora o pragmatici jer se znaenje dopunja jezinim a ne izvanjezinim sredstvima. Ukratko dakle, kao najpogodniji kriterij za razlikovanje semantikog elementa K. Bach predlae razlikovati interpretaciju reenice od interpretacije izriaja, te razlikovati usko lingvistiku kompetentnost od ope komunikacijske racionalnosti. U svakom sluaju semantika i pragmatika ne stoje u odnosu iskljuivoga ili ili (latinski: aut aut) nego se esto kombiniraju njihovi elementi. Unutar analitike filozofije jezika ipak se najbitnijim doprinosom osvjetljenju pragmatikih aspekata znaenja smatra doprinos H.P. Gricea u lanku Meaning (Znaenje), objavljenom 1957. Premda je znaenje vezano i za rijei i za reenice Grice kao temeljno znaenje uzima ono koje daje izvritelj govornih ina. Ovo moda zvui malo nezgrapno, jer se moglo rei govornikovo znanje. No Griceova analiza ukazuje upravo na to da valja razlikovati samo verbalno znaenje, koje zovemo govornikovim ukoliko je vezano upravo na ono to on izgovori. Drugim rijeima u Griceovim analizama jedna nijansa razlikuje imenice speaker (govornik) i utterer ('oitovatelj'). Na prvi pogled to se ini pukim cjepidlaenjem, ali se radi upravo o tome da se ukae na usidrenost komunikacijske i konverzacijske uporabe jezika u iru situaciju, to jest nesvedenost na same rijei. Da bismo pravo uoili ovu razlikovnu nijansu moemo se osloniti na etimologiju glagola utter. On potjee od nekadanjeg outre, to je oito blisko s njemakim glagolom uern, koji znai i oitovati i otuiti: bitan je poetni morfem out u engleskom ili aus u njemakom. Ukratko, oitovanje je iri pojam od izricanja. Izricanje naime obuhvaa samo verbalnu sastavnicu oitovanja, a mi u komunikaciji i konverzaciji rabimo i geste i druga sredstva za oitovanje svojih nakana i stavova. Griceu je stalo do toga da se razlikuju (barem) tri znaenja 'znaenja'. Prirodno znaenje moemo ilustrirati opepoznatom izrekom Gdje ima dima ima i vatre, koju moemo parafrazirati tako da glasi Vidimo dim, znai da neto gori. Drugo znaenje 'znaenja' jest komunikativno znaenje. Ako na primjer tijekom veere Hrvoje ustane i uz naklon sustolnicima mahne rukom, ne mora nita rei a drugima e

72

to ipak znaiti da Hrvoje odlazi. Tree znaenje moemo zvati intencionalnim. Ako Marko kae Ivani Ti si moje zlato! on joj time hoe pokazati da je cijeni, da mu je draga i slino, a pri tom je vana i njegova intencija da Ivana prepozna upravo njegovu intenciju. Ve smo jednom spomenuli da Grice u posebnom znaenju rabi izraz implikatura. Time se takoer ukazuje na to da komunikacija i konverzacija prekorauju iskljuivo izriita znaenja. Ako Marko pita Luku o Ivanovoj vezi s Lucijom, a Luka kae Tu i tamo se susretnu, to implicitno znai da je spomenuta veza zahladila, da nije ozbiljna itd. Grice dosta pedantno nabraja niz maksima za normalnu konverzaciju. Aludirajui na Kantovu kategorijalnu podjelu on te maksime svrstava u kvantitativne, kvalitativne, relacijske i nainske. Glede kvantitete Grice dri da u konverzaciji valja dozirati informativni sadraj, to jest ni premalo ni previe informacija nije uputno. Glede kvalitete bitno je ne govoriti ono to drimo neistinitim ni ono to ne moemo potkrijepiti valjanim razlozima. Glede relacije moe se kratko rei da u konverzaciji valja ii na stvar, puki reeno ne priati Markove konake. Konano, glede naina Grice daje ak etiri upute: izbjegavati nejasnou, izbjegavati dvoznanost, izbjegavati suvinu opirnost i nastojati oko preglednosti, to jest ne biti 'zbrkan'. Grice u nizu lanaka svoje osnovne misli artikulira i s pomou veoma razraenog simbolizma, ali se u to neemo uputati, jer bi bilo veliko optereenje. To bi unijelo vie zabune nego svjetla. Poljski logiar Jacek Malinowski predlae jedan zanimljiv, grafiki ilustriran prijedlog za pragmatiko interpretiranje izriaja. Njegov dijagram koji slui pojanjenju pojma konteksta na neki nain izmeu izriaja i (pragmatikog) znaenja predvia tri postaje, to jest kontekst (rekao bih kontekst u uem smislu premda analizi K. Bacha), iskaz (propoziciju) i mogui svijet. Mogui svijet je u filozofiju kao pojam uveo Leibniz, ali ga je aktualizirao tek moderni logiar Saul Kripke. Taj pojam ovdje mi se ini analognim Bachovu pojmu irega konteksta. Evo spomenutoga dijagrama poljskog logiara (dijagram je ovdje tek priblian): possible world (mogui svijet) x x x x x x ________________________________________________ utterance (izriaj) proposition (iskaz) meaning (znaenje) N.B. Ovaj se lanak (Logical Approach to Pragmatics) nalazi na internetu, ali je naalost autorov engleski veoma lo pa neka mjesta nije lako odgonetnuti. No, ideja mi se ini dosta utemeljenom. U svezi s ovim dolazi mi na pamet ulomak Markova evanelja u kojemu Isus nakon Preobraenja nalae uenicima da nikome ne pripovijedaju o onom, to su vidjeli, dok Sin ovjeji ne uskrsne od mrtvih. Oni to zadre, ali su se meusobno pitali: to znai uskrsnuti od mrtvih?(Mk 9, 9-11). Evanelje je pisano poslije Uskrsa, koji je Isusovim uenicima otvorio jedan novi mogui svijet, u svjetlu kojega su dokuili puninu znaenja, ali kad im je Isus prije smrti spominjao uskrsnue njima su context (kontekst) x x x

73

ti izriaji bili nerazumljivi; nisu dokuivali ni sam iskaz/propoziciju, to jest pravi smisao onoga to im Isus hoe rei. Od Morrisove definicije semantike i pragmatike (1938) pa do devedesetih godina 20. stoljea njihovo se poimanje znatno promijenilo. Veliki odmak od Morrisa uinio je R. Stalnaker 1972: Sintaksa prouava reenice, semantika studira propozicije (iskaze). Pragmatika je studij jezinih/lingvistikih ina i kontekst u kojima se oni izvravaju. U pragmatici treba rijeiti dva glavna tipa problem: prvo, definiriati zanimljive tipove govornih ina i govornih proizvoda; drugo, karakterizirati obiljeja (features) govornog konteksta koji pomau odrediti koja se propozicija izraava danom reenicom Semantiki je problem specificirati pravila za povezivanje (matching up) reenica naravnog jezika s propozicijama koje one izraavaju. Meutim u veini sluajeva pravila nee izravno povezati reenice s propozicijama nego e povezati reenice s propozicijama ukoliko se odnose na obiljeja konteksta u kojemu se reenice koriste. Ta obiljeja konteksta dio su predmeta pragmatike J. Katz 1977: (Ja) povlaim teorijsku crtu izmeu semantike interpretacije i pragmatike interpretacije podrazumijevajui da semantika komponenta istinski predstavlja samo one aspekte znaenja reenice koje bi idealni govornik-sluatelj jezika znao u anonimnoj situaciji pisma /gdje nema/ nikakve naznake o motivu, okolnostima prenoenja ni bilo kojega drugog imbenika relevantnog za razumijevanje reenice na osnovi njezina izriajnog konteksta N. Fotion (1995 The Oxford Companion to Philosophy) Pragmatika je studij jezika koji se usredotouje na korisnika i kontekst jezine uporabe vie nego na oznaavanje, istinitost i gramatiku. W. Lycan (1995 The Cambridge Dictionary of Philosophy) Pragmatika studira koritenje/uporabu jezika u kontekstu i ovisnost o kontekstu razliitih aspekata lingvistike interpretacije/Njezini ogranci ukljuuju teorijsko izlaganje/ kako jedna te ista reenica moe izraziti od konteksta do konteksta razliita znaenja ili propozicije, ovisno o dvoznanosti ili indeksinosti ili jednome i drugome,teoriji govornih ina i teoriji konverzacijske implikature M. Davies (1996 The Blackwell Companion to Philosophy) Distinkcija izmeu semantike i pragmatike jest, grubo govorei, distinkcija izmeu znaenja (significance) konvencionalno ili doslovno pridavanih rijeima pa stoga i itavim reenicama i daljnjeg znaenja koje moemo dokuiti s pomou openitijih naela, koristei kontekstualne informacije. Anglosaksonska filozofija jezika znatno se vie dri semantikih pitanja nego pragmatikih. argonom strukturalizma mogli bismo rei znatno vie jezinog sustava nego ivoga govora. Moja je slutnja da je to zbog toga to ivi govor neizbjeno uplee govornikovu intenciju, a u anglosaksonskoj je analitikoj filozofiji uglavnom dominantna psihologija behaviorizma, dok se bjei od 'mentalizma'. Tek u najnovije vrijeme u toj se filozofiji ilavo namee ptanje odnosa mentalne i jezino-sustavne strane govorne komunikacije. Zanimljivo, tu su problematiku nametnuli upravo autori

74

koji su potekli iz Chomskijeve kole: Jerry Fodor i George Lakoff. Tako se Jerry Fodor zalae za priznanje primata takozvanog 'mentalnog jezika' koji on naziva mentalese. Koliko god je ta ideja udaljena od Augustinove filozofije ne mogu a da ne podsjetim na ve spominjanu injenicu da je Augustin isticao naravno s drugim ciljem i u drugaijem kontekstu razliku izmeu verbum vocis (glasovna rije) i verbum mentis (rije uma/svijesti). *** Znaajnim mi se ini nastojanje suvremenog engleskog filozofa Michaela Dummetta da se premoste raskoraci izmeu Wittgensteinove rane i kasne filozofije te da se pitanju znaenja prie s polazita da je jezik socijalna injenica, a to znai da je bitnija naelna provjerljivost naih iskaza nego (uglavnom neutvrdiva) istinitost u konkretnom sluaju, to jest korespondencijski odnosno 'realistiki' shvaena istinitost. Kako bismo na primjer utvrdili je li istina da u susjednom selu nee nikad biti izgraena robna kua? Nadalje, mi stalno rabimo mnoge izraze koji za iscrpno poznavanje iziskuju specifinu strunost. Da bismo spoznali znaenje nekog iskaza potrebno je znati pod kojim bi uvjetima on bio istinit, ali to jo ne znai da upravo mi i prepoznajemo njegovu istinitost. Dummett stoga ne prihvaa tendenciju Donalda Davidsona, koja je oito jo uvijek svojevrstan nastavak Carnapova i Quineova nastojanja da se pitanje znaenja reducira na samo jezine elemente, bez pravog uvaavanja intencionalne sastavnice govornih ina, te openito komunikacijskog ambijeenta jezine aktivnosti. Dummett dri (po mom sudu s pravom) da osim samog jezika moramo nauiti i reagirati na ljude i ophoditi s ljudima. Dummettu je s Quineom i Davidsonom zajedniko inzistiranje na istini kao vanom kriteriju znaenja, ali on istie da je bitno razlikovati intencionalni status izriaja od njihova gramatikog statusa. U tom smislu bitno je ne tumaiti kao tvrdnju iskaz kojim je netko izjavnom reenicom namjeravao uputiti zapovijed. Uza sve to Dummett s razlogom ide korak dalje i od Austina, odluno pridravajui tvrenju zbog njegove intimne veze s istinom odnosno neistinom povlaten poloaj meu svim govornim inima. Dok je za Austina karakteristino pitanje to s nekim izriajem mogu uiniti (time se naime govorni ini niveliraju) za Dummetta je bitnije pitati se koje sve izriaje moram poznavati da bih neto razumio i kojim bih radnjama u tu svrhu morao ovladati. Komentatori Dummettove filozofije istiu da je njegove tekstove dosta teko itati i to je tono. No on je i sam svijestan da jo puno toga o jeziku teko moemo dokuiti pa i izriito apelira na druge da ustraju na rasvjetljavanju bezbrojnih suptilnosti jezika, ali su dragocjena njegova upozorenja da je bolje ostaviti otvorenima ona pitanja na koja nemamo odgovore nego se zadovoljiti redukcionistikim zaobilaenjem pitanja na koja nemamo spremne odgovore. *** Iako opseg ovoga Uvoda u filozofiju jezika ne doputa zalaenje u neke suptilnosti teorije znaenja, koje su dovele do grananja analitikih kola, valja barem spomenuti i

75

jednu donekle novu teoriju znaenja koje su glavni zastupnici Hilary Putnam i Saul Kripke. To je takozvana 'uzrokovna' teorija znaenja. Putnam je to kauzalistiko stajalite vie argumentirao poseui za primjerima oznaivanja prirodnih vrsta. Netko je davno vodu nazvao vodom i mi je jo i danas tako zovemo, no to ne znai da ista miljenja o vodi imamo mi dananji korisnici te imenice kao oni davni. Davnima je bilo odluujue svojstvo vode da je vlana, da tee u rijekama, da je prozirna, da tai e itd. Nama je danas najodlunije to da je voda H2O! Naziv i njegova znaenjska veza s vrstom prenosi se uenjem s koljena na koljeno, a to je svojevrsna uzrona veza. Saul Kripke poznat nam je iz osnovnih pojmova modalne logike kao onaj koji je ingeniozno razvio davnu Leibnizovu ideju moguih svjetova. Kad je rije o kauzalnoj teoriji znaenja Kripke argumentira prvenstveno primjerima vlastitih imena. Kritizirajui Fregeovo i Russellovo poimanje odreenih opisa kao zamjena za imena Kripke istie privilegiranost imen kao krutih/rigidnih oznaitelja. Uzimajui primjer imena (u engleskom je to prvenstveno prezime ili prezime i ime zajedno) Richarda Nixona Kripke pokazuje kako je buduem amerikom Predsjedniku kao novoroenetu dano ime koje ga onda oznauje i kao adolescenta i kasnije kao Predsjednika. Po Kripkeu nipoto nije isto rei Beethoven i rei najgenijalniji glazbenik, jer ova oznaka nema krutosti kakvu ima ime. A kruti oznaitelji imaju znaajnu ontoloku, a ne samo socioloku, ulogu. Bia imaju bit, neovisnu o naoj svijesti i naoj spoznaji. Tako se teorija znaenja konano povezuje s ontologijom, a ne samo s logikom, teorijom spoznaje i interpretacijom/hermeneutikom. Dok dakle na jednoj strani sve tamo od Aristotela do amerikog profesora Donalda Davidsona jedna nit vee autore opsjednute strogou jezinih izriaja vezanih za pitanje istine, na drugoj strani uvijek iznova provru i intuicije platonskog duha po kojima se ne da sav smisao okovati u slova i sustav. Ali, kao to se poetna briga za logiku strogost i peciznost postupno ipak granala u vie kola i pravaca, slinu je raznolikost i razgranatost doivjela i ona tradicija koju uvjetno moemo zvati spekulativnom, a koju odlikuje naglaavanje komunikacijskom aspektu jezika. IV. DIO: SPEKULATIVNA (NEANALITIKA) FILOZOFIJA JEZIKA Naziv spekulativna za filozofiju jezika, koju emo prikazati tek u vrlo ogranienom dijelu, nije ustaljen, ali mi se s druge strane ne dopada ni isto negativno odreenje te filozofije kao neanalitike, kao ni isto zemljopisno odreenje kao kontinentalne pa zato uzimam ovaj naziv unato njegovoj nestandardnosti. Ne treba nas zbunjivati to to spekulativnost u svagdanjoj uporabi danas ne zvui laskavo. U filozofijskoj tradiciji spekulacija nije nipoto bila na lou glasu. Dapae, oslanjajui se na pojam zrcala (speculum ono neko nije bilo tako jasno kao danas nego je valjalo odgonetati ono to se u njemu tek naziralo - zato sveti Pavao u 1. poslanici Korinanima, 12. redak kae da sada vidimo nejasno, 'kao u zrcalu') spekulacija je bila vie-manje sinonim za teoriju u smislu traganja za uzrokom i temeljem, polazei od konkretnog opaajnoga. Spekulacija je prema tome bila teorijsko filozofiranje za razliku od praktine filozofije. U vrijeme skolastike spekulacija se prvenstveno odnosila na zadnje uzroke i na Boga, a u modernoj je filozofiji, osobito u filozofiji njemakog idealizma, ono sredite to je neko pripadalo

76

ideji Boga zauzelo apsolut(izira)no Ja. Ta apsolutizacija subjekta (Ja) zapoeta je u Kantovoj filozofiji a vrhunac joj je u Fichteovoj i Hegelovoj. Zato je i spekulativnu filozofiju jezika najprirodnije pratiti od Kantova vremena. Pa ipak, Gottfried Wilhelm Leibniz, kao svojevrsni posrednik formalistikih i spekulativnih tendencija, zasluuje kratki osvrt i na ovome mjestu, premda njega s jo vie razloga promatramo u kontekstu anticipacije Fregeove teorije jezika, kojoj je ishodite u zaokupljenosti problemima zasnivanja matematike. Leibniz je kao posljednji univerzalni genij europske misli uistinu jedinstvena karika, koja na osobit nain povezuje tradiciju, od Platona preko skolastike do raionalizma, s kasnijim pogledima na filozofiju jezika, kako Bolzanovim te onim dominantno fregeovskim, logistikim, tako i s onima spekulativnim, oprimjerenima nadasve u Humboldtovu vienju jezika. U ovu Leibnizovu posredniku poziciju uvjerava me jedan njegov Dijalog kojega nisam imao prilike itati u izvorniku nego tek u njemakom prijevodu to ga je prvi objavio Erst Cassirer. Sugovornici u dijalogu ovdje nisu oznaeni imenima, kao u Platonovu Kratilu nego tek kao A i B. Raspravlja se, kao kod Platona, o vezi izmeu stvari i rijei. Tijek raspravljanja diktira sugovornik A, koji zapoinje s jednim pitanjem iz geometrije: koja se najvjea povrina oblikuje jednim opsegom. Na oekivani odgovor da je to krug slijedi drugo pitanje, koje evocira Bolzanovu misao da istinit stav (postavka, teza) ostaje takvom neovisno o tome mislimo li ga ili ne mislimo (kod Bolzana je to der Satz an sich, stav po sebi). Dakle na pitanje bi li izreeni stav ostao istinitim i kad ga sugovornik ne bi mislio odgovor je potvrdan. No onda nastupaju dvojbe. Subesjednik A pita lee li istinitost i neistinitost u stvarima, a ne u mislima? Kad se subesjednik B odluio za prvu alternativu, 'izaziva' A pita moemo li bilo koju stvar nazvati neistinitom? Odgovor je da neistinit moe biti samo iskaz o stvari(ma). No ako je neistinitost vezana za iskaze i misli, onda tako mora biti i u sluaju istinitosti tvrdi izaziva A i odmah nastavlja sa sugestijom da ponekad ostajemo u dvojbi je li neto istinito ili neistinito. Sad se kroz dvojbu glede toga gdje je istinitost u stvarima ili u rijeima ve pomalja, bolje reeno nazire, Leibnizova misao o moguim svjetovima, to jest da misao kao sud moe biti istinita ili neistinita, ovisno o tome kako je formulirana. Valja dakle traiti temelj, odnosno razlog (u njemakoj verziji Grund znai i temelj i razlog, naalost ne znam to ovdje stoji u Leibnizovu vjerojatno francuskom - izvorniku!) da bismo neku misao proglasili istinitom ili neistinitom. Subesjednik B dri da je temelj u naravi stvari, dok se A pita nije li moda temelj u naravi onoga koji misli odnosno govori? B se odluno protivi toj 'subjektivistikoj' sugestiji: temelj, po njemu, ne moe biti samo u naravi govornika. Subesjednik A podsjea da je bilo i da ima uenih ljudi koji tvrde da je istina stvar ovjekove diskrecije (proizvoljnosti). Ovo oito podsjea na stavove Platonova Hermogena iz dijaloga Kratil i na sofiste. Meutim argumentacija je sada sofisticiranija: za temelj dokazivanja uzima se definicija, a definicije tako se barem ini utvrujemo po vlasitom nahoenju. U korist takva stava izaziva A navodi da matematiari jedan lik proizvoljno oznauju rijeju 'elipsa', a i da su Latini liku krunice proizvoljno dali ime 'circulus'. Subesjednik A u otporu proizvoljnosti naziv pribjegava tvrdnji da misli mogu postojati i bez rijei. Ali izaziva A ostaje neumoljiv: ne moemo misliti bez ikakvih znakova, to potkrepljuje osobito primjerom aritmetikog raunanja. Subesjednik B trai odstupnicu u tvrdnji da je unato konvencionalnoj naravi latinske imenice

77

'circulus' i Latini i Grci ipak imali samo jednu te istu geometriju. Meutim i on priznaje da u svakoj soznaji putem dokazivanja i njegov duh zaziva rijei ili neke znakove. S druge strane neke istine shvaamo i samim motrenjem likova. Izaziva A na to odgovara da istinski lik krunice nije onaj to ga motrimo na papiru, ali subesjednik B tvrdi da ostaje slinost izmeu lika na papiru i onoga istinskoga. Izaziva A izmie mu taj oslonac prelazei s podruja geometrije na podruje aritmetike: Kakva slinost postoji izmeu broja deset i znamenke 10? Subesjednik B 'uzvraa udarac' tvrdnjom da izmeu dobro izabranih znamenki ipak postoji odnos reda. Izaziva A meutim ustraje na proizvoljnosti odnosa izmeu znamenke 0 i nitice i/li izmeu slova a i odreene crte. No i on uvia da sloeni znakovi ve ukazuju na analogiju izmeu rijei i stvari, to potvruje imenica 'lucifer' (svjetlonoa), sloena od sastavnica 'lux' (svjetlo) i 'ferro' (nosim), kojoj subesjednik B pridodaje analognu grku sloenicu .. Izaziva A i dalje ukazuje na tekoe, koje proistjeu iz injenice da su Grci umjesto te imenice mogli istoj stvari dati i neki drugi naziv. Sad meutim subesjednik B ostaje stamen u tvrdnji da oznake koje rabimo u postupku dokazivanja moraju ouvati neke uzajamne odnose analogne odnosima meu stvarima koje one oznauju. Ukratko, odnosi meu stvarima moraju se na odreen nain zrcaliti u odnosima meu rijeima. Tako se malo po malo iskristalizirala misao dosta slina Wittgensteinovu miljenju iz Traktata! A. HAMANN, HERDER, HUMBOLDT Ako modernu spekulativnu misao zapravo zapoinje Kant, prvo znaajno spekulativno promiljanje jezika moemo konstatirati kod njemakoga svestranog mislioca Hamanna (Johann Gottlieb, 1730-1788). On je bio Kantov suvremenik, a s njim je i razmjenjivao ideje. Autor iscrpnog Uvoda u filozofiju jezika Erich Heintel istie kako naalost nije bilo pravog dijaloga izmeu naprijed nabrojenih trojice 'otaca' spekulativne filozofije jezika i Kanta, te tadanjih vodeih predstavnika njemakoga klasinog idealizma. Hamann je osjeao da Kant u svojoj Kritici istoga uma nije posvetio adekvatnu pozornost temi jezika. Po Hamannu i sama mogunost apriorne spoznaje i istoga uma ovisi o naravi jezika. U tom je smislu osobito znaajna njegova pregnantno iskazana misao: Bez rijei nema uma ni svijeta. Bez jezika dakle po Hamannu ne bismo ni imali uma. Po jeziku se uzdiemo iznad ivotinje i upravo nam jezik omoguuje intelektualni ivot. Hamannu je jezik A i uma, u nekim njegovim izriajima Deipara Bogorodica uma. On ak ide dotle da posve poistovjeuje um i jezik: um jest jezik (logos)! Tu misao o identitetu uma i jezika Hamann je izricao esto i emfatino. Jedno takvo karakteristino mjesto iz Hamannova pisma Herderu navodi i Martin Heidegger: Kad bih bio tako rjeit kao Demosten ipak bih morao triput ponoviti nita vie nego jednu jedinu rije: um jest jezik, . Ja gloem tu kost s modinom i naglodat u je se do smrti. Nad tom mi se dubinom jo uvijek mrai; jo uvijek ekam na nekog apokaliptikog anela s kljuem za taj bezdan. (Heidegger, Unterwegs zur Sprache, Neske, Pfullingen 1971, str. 13). Kritizirajui Kantaovo ignoriranje uloge jezika Hamann kae da je Kantov isti um rezultat niza purizama, od kojih je posljednji 'purizam jezika'. Naime, prvo ienje filohzofije sastojalo se u dijelom pogreno shvaenom, a dijelom neuspjelom pokuaju da se um uini neovisnim o svoj predaji, tradiciji i vjeri u tradiciju. Drugo (ienje) je jo transcendentnijej, a izlazi ak na neovisnost o iskustvu i njegovoj

78

svadganjoj indukciji Trei vrhunski purizam tie se jezika, jedinog, prvog i posljednjeg organona i kriterija uma Hamann promatra jezik i u teolokoj perspektivi: u njoj su Rije objave, 'Logos' u Isusu kao utjelovljenoj Rijei apsolutni smisao i povijesno Ja jedno, i zbiljski oit(ovan)i, pa ih se ne mora razotkrivati tek u transcendentalnoj refleksiji. Kod Heintela se navodi i miljenje E. Metzkea prema kojemu upravo Hamann razotkriva jezik kao nosivi temelj uma. U tako shvaenoj jezinosti pokazuje se ovjekov izvorni odnos prema svijetu kao ujedno duhovan i sjetilno-tjelesan. U tome navedeni autor vidi zaokret miljenja od orijentiranosti na Descartesa prema kranskoj tradiciji. Kada kae 'logos' Hamann ne misli prventveno na logiku: upravo suprotno, po njemu se jezik iskazuje prvenstveno u izrazu i komunikaciji, simbolizmu i metafori puno vie nego u apstrakciji i analizi. Tipina je za Hamannovo poimanje jezika sljedea misao: Poezija je materinji jezik ljudskog roda. Heintel istie da u novijem temeljitom prouavanju sve vie dolazi na vidjelo znaaj Hamanna kao Herderova mentora. Hamannov mlai prijatelj Johann Gottfried Herder (1744 1803) bio je zaokupljen osobito pitanjem nastanka jezika te odnosa jezika i interpretacije. 1769. nagraena je, a 1772. objavljena njegova Rasprava o porijeklu jezika. Ona se ne ograniava niti usredotouje na povijesnu genezu jezika nego se bavi bitnim osnovama i sadrajima jezika. I Herder je kako i Hamann drao da je izvorni govor poetski govor. Dok meutim Hamann, u dilemi o ljudskom ili boanskom porijeklu jezika bira trei odgovor porijeklo je jezika u odnosu izmeu Boga i ovjeanstva - Herder ipak porijeklo jezika vee za ljudsku narav. Ustroj jezika, dri Herder, jest slika ljudske naravi. Ali glede odnosa jezika i uma odnosno spoznaje Herder se u bitnome slae s Hamannom: spoznaja je mogua jedino posredstvom jezika: miljenje je, dri on, unutarnji govor. Herder znatno prije Hegela uvodi zanimljiv dijalektiki odnos izmeu spoznajnog subjekta-individua i svijeta: osjeajem se ovjek sjedinjuje sa svijetom, ali ih onda svijest razdvaja, da bi ih iznova povezao intencionalni in u kojem je ukorijenjeno objektivno znaenje rijei. Tako se osjeaj i refleksija isprepliu vee ih upravo rije, koja je ujedno i zvuk/glas i znaenje. Herder suglasno s Hamannom upravo u pjesnitvu nalazi kreativnu funkciju jezika. Po njemu je pjesnik stvaratelj nacije to ga okruuje on joj daje svijet za gledanje, on na odreen nain 'u ruci' dri due da bi ih poveo u taj svijet. Ne smijemo meutim misliti da Herder ovdje ima u vidu umjetniko-autorsko pjesnitvo. Naprotiv, po Herderu je pjesnitvo bilo najie i najsnanije u poetcima, u 'ne-civiliziranim' epohama svake nacije. Herder je pokrenuo sakupljanje narodnih pjesama svih naroda, jer je u njima gledao sredstva moralnog odgoja ovjeanstva. Kao kolovani teolog Herder se poziva prije svega na Stari zavjet i na prastare narodne epove sjevernih naroda. Za razliku od Hamanna, kojega ne bez razloga, mnogi svrstavaju meu iracionaliste, Herder je znatno blii empirizmu, dakako ne empirizmu u smislu engleskih mislilaca Lockea i Humea, nego u smislu suprotstavljanja aprioristikom i umjetnom stvaranju filozofskih sustava u stilu Kanta, Fichtea, Schellinga i Hegela. Okotalost sustava

79

Herder je vidio kao smetnju usvajanju novih iskustava, a upravo razliitost svjetskih kultura njemu je svjedoila kako se razliite epohe i razliite kulture silno razlikuju i u pojmovima i u vjerovanjima i u osjeajima. I ne samo to: i unutar iste kulture pojedinci se znatno razlikuju pa interpretiranje tuih tekstova mora raunati s korjenitim razlikama i ne smije podlijegati napasti da olako vidimo slinosti i srodnosti tamo gdje su tako brojne razlike. Interpretiranje je stoga veoma teka zadaa (ne i nemogua, ali izrazito zahtjevna u mnogo kojem pogledu). U nizu Herderovih interpretacijskih naela osobito je vano naelo uivljavanja (Einfhlung), a to znai da pored briljive jezine analize teksta valja raunati s povijesnim, geografskim i drutvenim kontekstom, sluei se imaginacijom i tako se stavljajui u situaciju u kojoj je poruka oblikovana te izbjegavajui neprijateljski stav prema onima koje interpretiramo s njima se meutim ne trebamo ni identificirati. Takoer je vano sagledati nakanu interpretiranog autora. Herder je drao da se interpret mora sluiti i hipotezama, poput prirodoslovnih znanstvenika, kako bi dokuio cjelovit smisao. Meutim, iako se u povijesti njemake kulture najee tretiraju kao svojevrstan 'trolist' ni Hamann ni Herder nisu dali tako svestran i zreo doprinos refleksiji o jeziku kao Wilhelm von Humboldt (1767 1835) Humboldtov pristup nije ni u anglo-saksonskoj kulturi sasvim nepoznat jer su ga za razliku od filozofa - poznavali i donekle (ali samo donekle) slijedili neki lingvisti. Mislim na E. Sapira, B.L. Whorfa i u znatno drugaijem svjetlu N.A. Chomskog. Humboldtov se pristup nadasve odlikuje iznenaujuom svestranou. On je jeziku pristupao s nerazluivim filozofskim i jezikoslovnim interesom. Dapae, moe se rei da je Humboldtova recepcija u znanstvenoj teoriji jezika donekle i tetila njegovu ispravnom vrednovanju unutar filozofije, koje bi po mom sudu trebalo biti znatno snanije. U tom kontekstu jednostavno me razoarava injenica da, inae izvrsni, njemaki izbor tekstova iz filozofije jezika (sastavio Christian Bermes) nema ni jednog teksta ovoga uistinu genijalnoga mislioca. Kad se govori o Humboldtovoj filozofiji jezika umjesno je ponoviti konstataciju prireivaa njegovih spisa o jeziku da je ovdje genitiv (jezika) ujedno subjektivni i objektivni genitiv. Upravo sam na to mislio kad sam anglo-saksonsku filozofiju jezika karakterizirao kao objektivistiku. Kod Humboldta se naime ne radi samo o filozofiranju o jeziku nego jo vie o filozofiranju iz jezika. Vjerojatno je Humboldtov najire poznati izriaj o jeziku onaj da jezik nije ergon (to jest uinak) nego energeia (aktivnost). Time se on, prema miljenju Chomskoga, moe uvrstiti u tradiciju kartezijanske filozofije jezika kao stvaralake aktivnosti. Meutim, Humboldtovo je umovanje o jeziku kudikamo svestranije od kartezijanskoga. Vjerojatno je Chomsky trebao umjesto 'kartezijanske' rei 'racionalistike', to bi bilo tonije, jer je Humboldtova misao ipak bliskija Leibnizovu nego Descartesovu (dualistikom) duhu. Humboldt je naime uoavanju stvaralakog elementa u jeziku pridruio osjeaj za konkretnu jezinu realnost, ostvarujui ivi kontakt s mnotvom razliitih jezika, a i bogatu razmjenu s pjesnikom i estetiarem

80

Friedrichom Schillerom. Sve je to ponajvie omoguila okolnost da je za razliku od kartezijanskog razdoblja u njegovo vrijeme otkrivena srodnost velikog broja indoeuropskih jezika. I u diplomatsku je slubu uao prvenstveno zato jer mu je ta sluba pruala mogunost putovanja u mnoge zemlje radi prouavanja jezika i kulture razliitih naroda. Ve 1795. Humboldt je sastavio esnaest teza od miljenju i govoru (ber Denken und Sprechen). Iako je u to vrijeme jo pod izraenim utjecajem Fichteove, a po nekima jo vie Kantove filozofije, kad je rije o samom jeziku ve se naziru znaajke izvornoga pristupa. Ve u tezi broj 5 od spomenutih esnaest, govorei o artikulaciji, Humboldt u njoj vidi ujedno konstitutivni in samosvijesti. Narav miljenja sastoji se u refleksiji (to se kae ve u 1. tezi) u kojoj se mislei subjekt razluuje od vlastite misli, a da bismo mislili mi u svijesti moramo zaustaviti tijek utisaka kako bismo se na neto usredotoili i to neto izdvojili kao zasebnu jedinicu (Einheit). Humboldt u kantovskom duhu govori o opim formama nae sjetilnosti. Bez sjetilnosti duhovni ini jezika ne bi bili mogui, jer je uz opoziciju govornik-jezik jednako konstitutivna meusobna opozicija jezinih jedinica. U sedmoj tezi susreemo se pored spoznajnog aspekta s antropolokim aspektom jezika. Naime, kako se jezik javlja istodobno s prvim inom refleksije, a upravo kad se ovjek iz pomamljenosti pohlepe (Dumpfheit der Begierde), u kojoj subjekt prodire objekt, budi u samosvijest, rije je tu i prvi svojevrsni impuls kojim se ovjek potie da se smiri, obazre oko sebe i orijentira se. Za razliku od Hobbesa i Hegela koji ishodite drutvenog zbivanja vide u uzajamnoj borbi poznat je iz Hegelove Fenomennologije duha borbeni odnos gospodar-rob Humboldt civilizacijsku silu vidi u samosvijesti i pozitivnom odnosu prema drugome. Humboldt je ustvari zaetnik zdruenoga antropolokog i jezikoslovnog studija. U mnotvu jezika Humboldt vidi i dubinsko jedinstvo. Boravak u Rimu dao mu je prigodu dubokog upoznavanja antike kulture i od tada potjee njegova osobita oduevljenost grkim jezikom i kulturom. Humboldt je zacijelo, poslije Winckelmanna, najzasluniji to je njemaka kultura ambiciozno slijedila uzore i ideale klasine grke kulture. Ne samo to: u Rimu je dobio i poticaj za prouavanje jezika amerikiih Indijanaca. Ondje je naime imao priliku sprijateljiti se s nekadanjim poglavarom isusovakih misija u Americi i efom Papinske knjinice na Kvirinalu, panjolcem Lorenzon Hervsom. Taj je isusovan i sam bio uvaeni jezikoslovac, a njegovo djelo Catlogo de las lenguas de las naciones conocidas iz godine 1787 Humboldt ve poznavao. 1820. Humboldt naputa diplomaciju i posve se posveuje studiju jezika udubljuje se u sanskrit, prouava kineski i japanski, egipatski i koptski, javanski kawi, amerike indijanske i neke afrike jezike. Zacijelo je Humboldta najvie zaokupljao baskijski jezik, no on se u razliitom stupnju bavio s vie od 200 jezika! Svoja razmiljanja o jeziku izlae u nizu predavanja u Berlinskoj akademiji znanosti (koju je osnovao Leibniz). U tom nizu opaa se i ponavljanje osnovnih ideja: ini mi se da je meu njima najdominantnija ideja o prevagi duha i forme u jeziku nad praktinim i materijalnim elementom. Ali kao duhovno i ujedno materijalno bie ovjek se ne moe zaustaviti u miljenju a da ga ne materijalizira (izraz nije Humboldtov). Naime, miljenje je duhovni in, ali ga njegova potreba za jezikom ini

81

i tjelesnim inom. Posredstvom jezinih sredstava nalazi u zraku materiju u kojoj uz ovjekovo uspravno dranje govor slobodno i mirno tee od usana k uhu. Najbliskiji je, kae Humboldt, ali i najogranieniji pogled na jezik taj da ga se promatara pukim sredstvom sporazumijevanja A jezik nipoto nije tek sredstvo sporazumijevanja nego otisak duha i pogleda na svijet (svjetonazora) onoga koji govori, drutvenost je neophodno sredstvo njegova razvoja, ali ni izdaleka nije jedina svrha prema kojoj on djeluje. Humboldt isto tako esto govori o neodjeljivosti ljudske svijesti i ljudskog jezika. Jezik je, po njemu, organ koji oblikuje misao. Intelektualna djelatnost, posve duhovna, posve unutarnja i u neku ruku bez traga prolazna, biva s pomou glasa u govoru izvanjskom pa je osjetila mogu opaati. Stoga su ta intelektualna djelatnost i jezik Jedno te nedjeljivi jedno od drugoga. Ona je i u sebi vezana za nunost da se povee s glasovima jezika; miljenje inae ne moe dospjeti do jasnoe, predstava ne moe postati pojmom. Ovdje je donekle prisutna misao koju je izricao ve Hamann. Meutim, Humboldtova su razmatranja znatno sustavnija i ralanjenija od Hamannovih. Ovisnost miljenja o jeziku Humboldt ustanovljuje jednako na individualnoj kao i na kolektivnoj razini: Miljenje nije ovisno samo o jeziku uope nego, do nekog stupnja i o svakom pojedinom jeziku. (isticanje a..). Jedan je dio jezine grae jednostavno prevediv, dok drugi osobito oni dijelovi koji se tiu unutarnjeg opaanja i osjeaja ostaju neodvojivima od jezika zajednice u kojoj smo roeni i koji nam je zarana oblikovao miljenje. To zapravo vodi do razliitog utjecaja na miljenje od strane pojedinih rijei i/li od strane gramatikog ustroja pojedinih jezika, koji je dublji i snaniji. Rijei naime putuju od nacije do nacije. Gramatikim je to formama tee, budui da one od finije intelektualne naravi svoje sjedite imaju vie u razumu nego materijalno u glasovima. Tako, u posve razliitom duhu, Humboldt i ameriki filozof nominalistike i pozitivistike orijentacije W.V.O. Quine u gotovo potpunoj suglasnosti dre da nema pune sinonimije izmeu rijei razliitih jezika. Neka mjesta dosta spontano asociraju na dvojbe koje su na primjer Wittgensteina odmakle od poimanja izraenog u Traktatu (gdje se poznavanje svijeta pretpostavlja prethodnim u odnosu na jezik koji samo treba prilagoditi kako bi ve spoznato izloio prikladnom slikom) prema onome iz Filozofskih istraivanja: Po uzajamnoj ovisnosti misli i rijei biva jasno razvidno da jezici ustvari nisu sredstvo s pomou kojega bi se predstavila ve spoznata istina nego puno vie (sredstvo) da se otkrije prethodno nepoznata (istina). Njihova razliitost nije razliitost zvukova i znakova nego razliitost samih pogleda na svijet. Humboldt je bio itekako svjestan da su neki jezici znatno bogatije gramatike strukture od drugih, ali ipak nije podlegao predrasudi koju je kasnije zastupao francuski teoretiar Lvy Bruhl o takozvanom primitivnom mentalitetu. Po toj teoriji primitivni jezici akumuliraju sve jezine funkcije u jednu i praktiki se sastoje od samih uzvika. Naprotiv, Humboldt istie: Vrijedna je pozornosti pojava da se nije nalo jo ni jedan jezik s onu stranu granine crte potpune gramatike oblikovanosti On izriito spominje kako su zadivljujue sadrajni govori nekih amerikih poglavica. Humboldt se ne oituje apodiktiki o tome da li odreeni stupanj (gramatike) oblikovanosti nekog jezika pretpostavlja odreeno kulturno stanje ili ga

82

pak proizvodi. U tom se kontekstu pita koji su uzroci osobitosti afrikih i amerikih jezika. Organizam jezik izvire iz ovjekove ope moi i potrebe da govori i potjee iz cijele nacije; kultura pojedine nacije ovisi o posebnim nadarenostima i sudbinama te velikim dijelom poiva na individuama koje se s vremena na vrijeme podiu u toj naciji Komparativni studij jezik moe pokazati kako je individualnost nacij djelovala na jezik, a kako jezik povratno na tu individualnost. Poredbeni studij jezika otkriva posebnosti tih jezika, kako u pogledu obilja rijei tako i u pogledu gramatikog ustroja. Obilje/kvantiteta rijei predstavlja opseg svijeta odreene nacije Razvijenost gramatike forme omoguuje razvoj ideja. Stoga su, po Humboldtu, gramatika forma i duhovno-kulturna razvijenost nacije u uskoj vezi. U tom su pogledu na primjer sanskrit i grki posebni u tom smislu to je sanksrit prvi od poznatih jezika postigao zbiljsku gramaatiku formiranost. Grki je pak, po Humboldtovu miljenju, neosporno postigao najveu savrenost u tom pogledu. Jezici su prema Humboldtu svjetonazori. Ako bismo zamislili epsku poeziju u dorskom a liriku u jonskom narjeju odmah bismo, dri Humboldt, osjetili da se ne radi tek o zamjeni glasova nego o zamjeni duha i biti. Isto tako bez atikog se dijalekta nikad ne bi razvila via proza. Stoga je znakovita i srodnost atikog dijalekta s jonskim. Dakako, karakter jezika lei ipak ponajvie u ivom govoru. I po ovome je Humboldtovo poimanje jezika izrazito aktualno: kako smo vidjeli u razvoju odn. napretku analitike filozofije jezika, tek u uporabi i izriaju rijei u punom smislu ostvaruju znaenja. Ovo razlikovanje jezika putem gramatikog ustroja i obilja rijei Humboldta ipak nije zavela u paualno karakteriziranje naroda s pomou samih jezika. U uzajamni utjecaj nacionalnog jezika i nacionalnog duha ne smijemo uitavati i pitanje drutvene organizacije i moralnog napretka odreene nacije. Drugim rijeima, mogue je da nacija koja ima manje bogat gramatiki ustroj jezika ipak ima razvijeniji sustav drutvenih institucija. Humanistiki duh i motivacija Humboldtova bavljenja jezikom oituje se u karakterizaciji cilja poredbenog studija jezika: taj je cilj da ovjeanstvo jasno spozna sebe te sve vidljivo i nevidljivo oko sebe i iznad sebe. Zvijezda vodilja nauka o jeziku, koja vodi kroz labirint jezika za Humboldta je ovaj uvid: Jezik lei samo u povezanom govoru, gramatika i rjenik usporedivi su jedva s njihovim mrtvim kosturom. Glede pitanja zajednikih znaajki kod razliitih jezika Humboldt razmilja nedogmatino, sa ivim zanimanjem ali i otvorenou za razliite odgovore. Ne moe se, s jedne strane, porei mogunost posve neovisno nastalih i izgraenih jezika. S druge pak strane nema razloga da se odbaci hipotetika pretpostavka ope povezanosti svih jezika. Nijedan kutak na Zamljinoj kugli nije tako nedostupan da bi se posve iskljuila mogunost da su tamo puanstvo i jezik mogli stii od drugdje. Ne moemo uostalom toge je Humboldt svjestan tvrditi da je raspored kopna i mora oduvijek bio onakav kakav je danas. Uvijek su postojali pomaci i borbe za ivotni prostor meu ljudskim zajednicama to je po naravi stvari bilo i prigoda da jezici dou u doticaj te meusobni utjecaj i srodnost. Zato i uz pretpostavku da su jezici

83

nastajali u potpunoj izolaciji te da nemaju zajedniku genealogiju posve su mogui kasniji dodiri i uzajamni utjecaji. Stoga je znanstveno legitimno traganje za znakovima srodnosti meu jezicima. U svakom sluaju Humboldta vodi uz kulturno-antropoloki znanstveno-istraivaki interes i temeljno filozofskoantropoloko preduvjerenje da univerzalna injenica jezika govori o bitnom i moralnom jedinstvu ljudskoga roda, o jedinstvu ljudske naravi, u kojoj sline moi djeluju po jednakim zakonima. Jedan od posebno pregnantnih izriaja ovog Humboldtova uvjerenja glasi: ovjek je posvuda jedno s ovjekom. Jedinstvo ljudske naravi, kojem se on uvijek iznova vraa, dokazuje se i u tome da djeca svakog naroda, premjetena od materina krila u bilo koji drugi narod svoju jezinu mo/sposobnost razviju u jeziku toga (drugog) naroda. Po Humboldtu nije mogue mehaniko uenje jezika. Kako njemaki razlikuje aktivno uenje, to jest pouavanje (drugoga), koje se oznauje glagolom lehren, od samostalnog uenja, koje se oznauje glagolom lernen, Humboldt zastupa tezu da se jezik u neijoj dui/naravi (Gemt) moe samo p/r/obuditi. Ne radi se dakle o tome da se djetetu u pamenje polau rijei, nego njegova jezina sposobnost (Sprachvermgen) postupno raste s razvojem jezine moi (Sprachkraft). Ovaj izraz Sprachkraft lako podsjea na Kantov izraz za mo suenja Urteilskraft. Jo poneka crta Humboldtova pristupa jeziku, kao na primjer izvjesna antinominost izmeu jezika i ovjeka (ovjek je samo po jeziku ovjek; da bi pak pronaao jezik ve bi morao biti ovjek dosta slinu misao varira i Cl. Lvi Strauss), izmeu univerzalnoga i parcijalnoga, izmeu pojedinca i (jezine) zajednice (samo pojedinac govori, ali jezik nikad ne pripada pojedincu nego zajednici), izmeu aktivnoga/ivoga (energetikog) i pasivnoga/mrtvoga (ergotikog) u jeziku i tsl. moe podsjeati na Kantovo miljenje. Ipak, mislim da se nikako ne moe govoriti o jakom Kantovu utjecaju na Humboldta, koji istiu Haym, Steinthal i Cassirer. Tonije reeno, moe se govoriti o Kantovu utjecaju na Humboldta kad je rije o spoznaji uope, ali kada je rije o funkciji jezika unutar stvarnosti duha, onda se Humboldtova misao odlikuje izrazitom samosvojnou. On je uistinu mislio iz jezika, a takoer iz jezik, to jest iz presudno vane injenice istovremenog dubinskog jedinstva svih jezika i veoma raznolike realizacije jezika u nacionalnim kulturama. Davno prije K. Bhlera i Ch. Morrisa Humboldt je naznaio i tri osnovne funkcije/svrhe jezika: - jezik posreduje razumijevanja (to iziskuje odreenost i jasnou) - jezik daje izraz osjeajima i pobuuje osjeaje (to iziskuje snagu, njenost i plastinost jezika) - jezik potie nove misli i misaone sveze (to iziskuje duh koji u rijei utiskuje svoj peat) Na jednom drugom mjestu ove se svrhe naznauju lapidarnije: u jezik prelaze potreba/nuda, nakana i svianje (isticanje a..), ali u neku im se ruku pridruuje (ili je njihov izvor?) potreba drueljubivog priopavanja (gesellige Mittheilung). Iako Humboldt u ovom nabrajanju prvo navodi potrebu, a tek na treem mjestu svianje, mislim da se njegova filozofija jezika najbitnije razlikuje od one analitike, anglosaksonske upravo po tome to u jeziku vie uoava radost nego nudu komunikacije. Na jednome mjestu on ovjeka ak definira kao bitno pjevajue stvorenje, koje ideje povezuje samo s tonovima.

84

Nadalje, davno prije Fregea Humboldt je uoio da jezina 'energija' stvara razliite tvorbe s istim ciljem to cjelovitijeg spoznavanja svijeta i meuljudske komunikacije. Frege je dodue dvojnosti smisla i znaenja/oznaivanja dao sustavno mjesto 'tehnikim' nazivima Sinn i Bedeutung, ali je ve Humboldt na primjerima mnogostrukih naziva za isto bie (slona) u nekim daleko-istonim jezicima naznaio istovremenu razliitost jezinih tvorbi i dubinsko jedinstvo jezika kao ovjekove duevne moi. Osobitost svakog jezika prosijava ponajvie iz njegovih pjesnikih djela gdje jezini ustroj najmanje sputava duh. Ipak, po Humboldtovu miljenju individualnost jezika najduevnije nastupa u filozofskom razgovoru. Pretpostavljam da se misli na Platonove dijaloge, jer na prvome mjestu - filozofija Humboldtovih suvremenika nija dijaloka, a drugo Humboldt vjerojatno s razlogom istie savrenost grkoga jezika i visoke atike proze. Usko vezana za energetiko poimanje jezika jest i Humboldtovo tematiziranje bitno dijalokog obiljeja jezika. iva razmjena ideja i osjeaja jest takorei sredinja toka jezika, ija se bit moe misliti kao jeka i odjek, nagovor i uzvratni govor. Jezik izvorno nikad ne pripada jednome nego uvijek svima. Za jezik je upravo presudno da u njemu dvojstvo ima vanije mjesto od bilo ega drugog. Sav govor poiva na razgovoru; i kad se govori mnotvu onaj koji govori naspram sebi stavlja kao jedinstvo one kojima se obraa. ak i u mislima ovjek govori samo s drugim ili sa sobom kao drugim. Pa i za samo miljenje ovjek ezne za nekim Ti koje e odgovarati jednomu Ja. Uope, izmeu jedne misaone moi (Denkkraft) i druge misaone moi nema druge posrednice ni poveznice osim jezika! Koliko je Humboldtu bitan motiv ovaj dijaloki izvor jezika vidi se i po tome to u dva ponajznaajnija teksta o jeziku ( O dualu i O razliitosti ljudske jezine gradnje ) gotovo od rijei do rijei ponavljaju ove misli: Pratip svih jezika izraava zamjenica razlikovanjem drugog lica od treeg. Ja i on su stvarni razliiti predmeti i s njima je iscrpljeno sve, jer se oni drugim rijeima zovu ja i ne-ja. Ti je meutim onaj on to stoji naspram JaTo je takoer jedno ne-ja, ali ne kao On u sferi svih bia nego u jednoj drugoj, u sferi zajednikog djelovanja kroz (uzajamni) utjecaj. U ovom kontekstu zanimljiva je i slijedea Humboldtova opaska: Sve dok se samo logiki ralanjuje miljenje, a ne gramatiki (ralanjuje) govor, uope nema potrebe za drugim licem Svakako je za aljenje injenica to se o Humboldtovim plodnim razmatranjima jezika nije razvio odgovarajui dijalog meu predstavnicima njemakog klasinog idealizma. Pa ipak, moe se zapaziti da su Humboldtove spoznaje nalazile odreenog odjeka u Hegelovim sudovima o jeziku. U Enciklopediji filozofskih znanosti uoljivo je da tree izdanje sadri jedan sadrajan dodatak u kojemu se osjea uvaavanje Humboldtova raspravljanja o dualu, ak se i izriito navodi Humboldtova rasprava objavljena 1828! Hegel oito nije, ili barem nije na vrijeme, uoavao doseg i dubinu problema odnosa jezika i miljenja. I u Predgovoru drugom izdanju svoje Znanosti Logike, pisanom tek nekoliko mjeseci prije svoje smrti on se tek nejasnim slutnjama dotie tog pitanja, pitajui se to nam glede toga mogu rei usporedbe kineskoga i njemakog jezika (oito se preutno misli na rezutate Humboldtovih usporednih razmatranja).

85

Znatan je utjecaj Humboldt izvrio i na niz filozofa kao i na brojne jezikoslovce. Oit je na primjer njegov utjecaj na filozofa Karla Jaspersa, koji dri da filozofiranje znai razvijati uvjete za mogunost univerzalne komunikacije. Na tragu Humboldtove teze da je jezik bitno vie od pukog sredstva, Jaspers istie da valja razlikovati jezik od znaka. To razlikovanje za sobom povlai i razlikovanje filozofske od formalne logike. Formalna logika rabi jezik znakova, a filozofska logika koristi puninu jezika rijei. Jezik je dakle po Jaspersu bitno 'nad-znakovan', a komunikacija nije tek razmjena izriaja i priopenja nego je ontoloki povezana s egzistencijom, koja je uvijek ko-egzistencija. U jeziku se oituje i razvija mnogostrukost ljudske egzistencije. Jaspers naglaava da jezinu mo moramo razlikovati od povijesno-pojedinanih jezika a i od individualnoga govora. Pojedinani jezici upueni su na jezikoslovlje, a individualni govor na psihologiju. Jezik pak u svojoj openitosti predstavlja neistraivu zagonetku ljudskog bia (unerforschbares Rtsel des Menschseins). Dubina problema jezika po Jaspersu se nazire u tomu to se on ne moe svoditi na empirijski objektivitet: jezik je granica naeg horizonta, iz njega kao ni iz povijesti nikako ne moemo izai. Zato jezik ne momemo ni de-finirati, ali mu moemo temeljne fenomene karakterizirati opisom, s pomou znaenja. U tom kontekstu Jaspersu je kljuni pojam Spaltung (rascjep, pukotina). Naime, sve dotle dok je 'ja' jedno sa svijetom, ono ne moe doi do svijesti. Paradoksalno je da se jezik zbiva nesvijesno i bez namjere, ali je ujedno uvjet temeljnog odnosa prema bitku i svijesti. Tek po jeziku svijest dolazi do jasnoe. Pri tome je bitno uoiti da rascjep nije razdvajanje. Drugi pojmovni par, koji Jaspers lui, teko je adekvatno prevesti na hrvatski. To je razlikovanje Bezug Beziehung. Naime, rascjep zasniva Bezug, upuenost, dok bi Beziehung kao odnos pretpostavljala razdvajanje. Za Jaspersa je pitanje jezika bitan temelj za pitanje istine. Za razliku od Jaspersa, Nietzsche, koji se kao i Jaspers takoer nadahnjuje Humboldtovim uvidima u neiscrpnost jezika, u bitnoj metaforinosti jezika nalazi iluzornost ovjekova fundamentalnog nagona prema istini. Nietzsche se pita: poklapaju li se oznake i stvari? Je li jezik adekvatan izraz svih realiteta? Po njemu to nije sluaj. Nietzsche tvrdi da rije nastaje kao odslikavanje jednog nervnog podraaja u glasovima pa rijei nigdje ne dotiu apsolutnu istinu. Prema tome nema drugog prilaza stvarima osim metafor, koje stvara praizvorna mo ljudske fantazije, a ona zahvaa identitet u razlici. Nietzsche izvodi zakljuak da svaki pojam nastaje poistovjeivanjem neega to nije istovjetno. ovjek, kako kae Nietzsche, zaboravlja metaforino ishodite jezika pa prihvaa drutvenu obvezu da bude 'zbiljan' (wahrhaft), to jest da rabi uobiajene metafore, to drugim rijeima znai lagati grupno u jednom stilu obvezatnom za sve Premda se i Jaspers i Nietzsche nadahnjuju Humboldtovim uvidom da je jezik mrea analogija, Jaspers je zacijelo blii Humboldtovu duhu, jer po Humboldtu ovjek unutar te mree ipak moe ouvati slobodu i spontanost, dok Nietzsche dri da je to pauina pojmova, ija krutost individue ini zarobljenicima i gasi im stvaralaku mo. Nietzsche praktiki jezik promatra jedino kao umjetnost pa aspekt iluzije prevladava nad aspektom istine.

86

Ernst Cassirer jedan je od prvih filozofa 20. stoljea koji je jeziku posvetio veliku pozornost. On jezik uz umjetnost, mit i religiju - uvrtava meu bitne 'simbolike forme' (njegovo kapitalno djelo upravo nosi naslov Filozofija simbolikih forma). Vano je njegovo inzistiranje na tome da je bitnije prouavanje jezine strukture nego teoretiziranje o nastanku jezika. Takoer je vano upozorenje da je bilo neutemeljeno oekivanje da e Darwinova teorija evolucije rijeiti pitanje nastanka i razvoja jezika. Ve je Demokrit poetke jezika vidio u emotivnim reakcijama. Ako bi se bitnim jezinim fenomenom smatrali uzvici time ne bismo nipoto objasnili razvoj komunikacijske i propozicijske funkcije jezika. Uzvici su prema Cassireru zapravo negacija jezika: njima se naime pribjegava kad ovjek ne zna ili nee govoriti. Silnom erudicijom Cassirer prolazi kroz svu povijest razmatranja jezika, sve tamo od Heraklita, Demokrita, Platona i sofista pa do svojih suvremenika, to jest glavnih eksponenata strukturalne lingvistike Trubeckoja, Jespersena i Hjelmsleva. Ipak je pri tom oito da najzrelije misli o jeziku nalazi kod Humboldta, premda ima poneku kritiku opasku i na neke Humboldtove teze. Upitno mu je na primjer moe li se fleksionalna forma smatrati superiornom u odnosu na druge, kao to je drao Humboldt, prema kojemu je to die einzige gesetzmssige Form (jedina zakonita forma). Priznaje mu meutim prvenstvo u zaokretu od isto 'genetikih' i 'genealokih' interesa prema funkcionalnom pristupu i klasifikaciji jezika prema osnovnim tipovima. Humboldt je naime, zahvaljujui bogatom materijalu koji je prikupio njegov brat, prirodoslovac i istraiva Alexander, prvi dao analitike opise nekih uroenikih amerikih jezika, a takoer i komparativnu gramatiku indoneziijskog i melaneziijskog. Cassirer se takoer hrabro usprotivio reduciranju jezika kakvo je u Logikoj sintaksi jezika poduzimao tada ve veoma afirmirani Rudolf Carnap. Zauzeo se radije za jezinu raznolikost, funkcionalnu i svaku drugu. Bez dubljeg uvida u narav jezika drao je neadekvatnim i svako razumnijevanje ljudskog duha. Zanimljivo je i Cassirerovo ukazivanje na sluajeve poput Helen Keller, gdje bitno hendikepirana slijepa osoba zahvaljujui ovladavanju jezikom uspijeva postii cjelovit duhovni razvoj. Meu transcendentalnim misliocima Heidegger se na osebujan nain, uz znatne oscilacije ali ipak uz postupno sve vee uvaavanje (iako zadrava distancu) takoer ozbiljno bavi Humboldtovim doprinosom. Ve u prvom zamanijem prilogu o jeziku iz 1950. (Die Sprache) prvi se odlomak zakljuuje ovako: Kao govorei jest ovjek: ovjek. Wilhelm von Humboldt je to rekao. No ostaje (nam) promisliti) to to znai: ovjek. Meutim, Heideggerovu pristupu jeziku ipak emo posvetiti zaseban prilog. Meu jezikoslovcima je odjek Humboldtovih intuicija bio znatno jai pa je Humboldtov izriaj o 'udu jezika' W. Porzig svom djelu o problemima, metodama i rezultatima jezikoslovlja dao naslov po toj sintagmi (Das Wunder der Sprache). A Humboldtov je utjecaj na jezikoslovce dosezao i daleko izvan Njemake. Zakljuno valja istaknuti i to da prava afirmacija Humboldtovih pogleda na jezik tek predstoji. On je naime svoju bogatu zbirku jezinih materijala zajedno s vlastitim rukopisima oporuno ostavio Pruskoj kraljevskoj knjinici u Berlinu kako bi bila dostupna javnosti radi daljnjih istraiivanja. Naalost, uskoro nakon snjegove smrti ti su materijali podijeljeni i otili na razliite lokacije. Jo uvijek se mogu nai po

87

razliitim knjinicama bive Istine Njemake. Tako je jo uvijek u tijeku objavljivanje njegovih spisa vezanih za jezikoslovlje (Schriften zur Sprachwissenschaft), od kojih je tiskano tek nekoliko poetnih svezaka od planiranih 23! Ameriki humboldtovci i teorija jezine relativnosti Utjecaj i udio jezika u iskustvu, o kojemu je toliko govorio Humboldt, na konkretnijim su primjerima amerikih (indijanskih) jezika vrlo bogato i zanimljivo dokumentirali ve spominjani ameriki lingvisti Eduard Sapir i Benjamin Lee Whorf. Kako je ovaj humboldtovski tih bio barem prije Chomskoga izrazito stran behavioristikoj tradiciji njih su pomalo s visoka nazivali mentalistima. Sapir, kod kojega je Whorf inae po formaciji inenjer uio lingvistiku, iznosi oito humboldtovsku misao da ljudska bia ne ive samo u objektivnom svijetu niti samo u svijetu drutvene aktivnosti kako se ona redovito shvaa nego su uvelike izrueni na milost pojedinom jeziku koji je postao izraajnim medijem njihova drutva. Ova je ideja ipak znatno vie zaokupljala Whorfa. On je moda potaknut i dalekosenou Einsteinove teorije o fizikom svijetu primijenio na svijet jezika i duha novo naelo relativnosti koje dri da svi promatrai nisu voeni istom fizikom evidencijom do iste slike svemira, ukoliko nisu sline njihove jezine pozadine. Ovo naelo, koje je Whorf nazivao i izriito linguistic relativity principle znai da korisnike znaajno (markedly) razliitih gramatika njihove gramakike usmjeruju prema razliitim tipovima opaanja i razliitim vrednovanjima slinih ina opaanja pa oni stoga moraju stii do poneto razliitih vienja svijeta. Whorf ovaj utjecaj tako jako naglaava da govori i o jezinoj prinudi. Po njegovoj teoriji misli neke osobe kontroliraju neumoljivi strukturni zakoni (inexorable laws of pattern) kojih osoba nije svjesna. Meutim te se strukture pokazuju poreenjem i kontrastiranjem s drugim jezicima, osobito s jezicima razliite jezine obitelji. Poredbeni studij jezika, dri Whorf, proiruje na horizont. Vie neemo gledati na nekoliko indoeuropskih narjeja kao na vrhunac evolucije ljudskog duha/uma (mind) nego tek kao na jedno zvijee u galaksiji. Za ilustraciju utjecaja jezika na vienje svijeta moe se navesti opaanje boja. Navaho Indijanci za nau crnu boju imaju dva razliita naziva kako bi razlikovali crnost noi od crnosti ugljena. Nasuprot tome za dvije boje (po naoj klasifikaciji) ima jednu te istu rije. Ovi dalekoseni zakljuci o utjecaju jezika na vienje svijeta naile su naravno na kritiku i odbacivanje od strane nominalistikih i behavioristikih teoretiara. Tako Max Black istie da dotini Indijanci imaju iste pojmovne mogunosti percepcijskog razluivanja boja; razlika u jezinim oznaka nastaje ne zato to oni ne bi bili u stanju opaati razliku izmeu plave i zelene boje nego zato to su jednostavne njihove jezine mogunosti. Tonije, Black precizira da se ne radi o razlici u opaanju, koja bi potjecala od jezinog utjecaja na opaanje nego o razlici u klasifikaciji boja. odnosno njihovih naziva. Moda Whorf i pretjeruje u tezi da jezik nad nama nesvjesno vri prinudu (u svakom sluaju Humboldt vie istie slobodu jezinog ina), ali distinkcija M. Blacka ne daje potpun odgovor. Ne radi se naime samo o pitanju optike i percepcije nego o pitanju pertinentnosti odreenoga razlikovanja. Bitno je to to njima razlika plavo/zeleno nije

88

pertinentna pa je ne markiraju u svom nazivlju za boje dok je to u naoj kulturi i svim naim indoeuropskim jezicima itekako vano. Kao i Humboldt i Whorf rauna na dvosmjerno djelovanje jezika na vienje svijeta ali i djelovanje svijeta kao konkretnog okruenja na jezik odreene narodne zajednice. Nootka Indijanci na sjeverozapadu SAD imaju npr. obilje rijei za morske ivotinje dok kontinentalna plemena imaju detaljno razraeno nazivlje za razne jestive biljke s bobicama. Paiute Indijanci ive u ravniarskom predjelu pa radi uspjene orijentacije imaju osobito precizno nazivlje za topografske pojedinosti. Mi smo skloni apsolutizirati jezine kategorije: imamo imenice, pridjeve, glagole itd. Whorf upozorava na to da Hopi Indijanci nemaju imenica za grom, bolak, plamen, meteor i sl. nego za te fenomene rabe glagole. I pojam vremena znaajno se drugaije izraava u Hopi jeziku. Oni nemaju prpezenta, perfekta ni futura nego imaju oblike za iskazivanje ostvarenja, elje, nakane i slino. U biti Whorf vidi kkod naroda Hopi drugaiju metafiziku od nae, indoeuropske. Tu nam je ve teko pratiti Whorfovu argumentaciju jer bez poznavanja dotinog jezika ne moemo vidjeti u kojoj je mjeri Whorf pouzdan interpret te navodno drugaije metafizike. Pogotovo nam je teko slijediti Whorfovo umovanje kad on kae da jezik Nootka Indijanaca ne poznaje strukturu subjekt-predikat. Da bismo imali pouzdan uvid u taj problem morali bismo imati kompetentno poznavanje njihove gramatike. Jedna je naime stvar ima li eventualnih preklapanja izmeu subjektnog dijela reenice i predikatnog dijela a sasvim druga stvar potpuno nepostojanje tih kategorija. S obzirom na to da subjekt kazuje o kome ili o emu se govori, a predikat to se o nekome ili neemu govori teko je zamisliti da neki jezik ne lui ta dva elementa. Zato na ovoj toki moemo zakljuiti razmatranje Whorfove tteorije s dojmom da ona ima iznimno zanimljivih sastavnica, ali i nekih s kojima je se teko sloiti i koje bi valjalo produbljenije razmotriti uz pretpostavku pouzdanog znanja o konkretnim jezicima iz kojih on crpi svoje argumente. B. HEIDEGGEROVO TRANSCENDENTALNO MILJENJE JEZIKA Ne samo anglo-saksonski pregledi filozofije jezika nego ak i njemaki autor Franz von Kutschera potpuno zaobilazi Heideggerovo bavljenje jezikom. Meni se ini da je, uza sve zaista ogromne - tekoe interpretacije Heideggerova miljenja neopravdano potpuno izostaviti Heideggera iz ovih razmatranja. Dodue, neko opravdanje za takvo izostavljanje daje sam Heidegger brojnim teko dokuivim izriajima. S obzirom da pojam transcendentalnosti kao jedan od kljunih filozof(ij)skih pojmova treba objasniti drugdje, zadovoljimo se ovdje tek time da se on ponajvie vee zu Kantovu kritiku tradicionalne metafizike, ali i za Fichteovu kritiku Kantova dualizma, a zatim i za Hegelovu kritiku nepovijesnosti Fichteova miljenja. Konano i Heidegger daje nov sadraj pojmu time to transcendenciju poima kao Ereignis (zbivanje, zgodu s tim to moramo imati na umu da ta njemaka rije sadri i prizvukvlastitosti eigen znai vlastit). Heidegger nije volio pisati traktate pa tako nije izgradio ni filozofiju jezika u smislu filozofske discipline. Meutim, on je jo od mladenakih dana bio zaokupljen pitanjem jezika. U veoma opirnom i sugestivnom razgovoru s japanskim profesorom Tezukom on to izriito naglaava: njegova habilitacijska disertacija iz 1915. bila je posveena Duns kotovu uenju o kategorijama i znaenju (tada jo nije bilo poznato

89

da se rad temelji na djelu Tome iz Erfurta, kotova uenika), a ve je u gimnaziji na dobio raspravu Franza Brentana, Husserlova uitelja, o vieznanosti bia prema Aristotelu kao dar od dr. Conrada Grbera, svoga duhovnog voe, koji je 1945. kao nadbiskup u Freiburgu Heideggera, kao biveg lana nacional-socijalistike partije, nastojao zatititi od progona. Podsjeajui japanskog gosta na te rane susrete s pitanjima jezika Heidegger je kao znakovit naveo Hldrelinov stih iz ode (himne) Rajni: Wie du anfiengst, wirst du bleiben Kako zapone takav e ostati. U svom prvom velikom djelu Bitak i vrijeme, jedan od 83 paragrafa, onaj 34. naslovljen naslovljen je s Tubitak (Dasein) i govor. Jezik. Izdvojit emo samo nekoliko misli. Govor je egzistencijalno-ontoloki temelj jezika Govor je artikulacija razumljivosti. Govornom izricanju kao mogunosti pripadaju sluanje i utnja Priopavanje nikada nije nekakvo prenoenje doivljaja, npr. mnijenja i elja, iz nutrine jednog subjekta u nutrinu drugoga. Su-tubitak je bitno ve otvoren Heidegger se ve ovdje oito opire izdvajanju jezika u zaseban predmet filozofiranja: Pokuaji da se obuhvati bit jezika uvijek su se orijentirali nekim pojedinim od ovih momenata te jezik poimali voeni idejom izraza, simbolike forme(Cassirerov pristup, a s Cassirerom koji je upravo na veliko iznenaenje javnosti postao prvim idovskim rektorom jednoga njemakog svuilita Heidegger je 1929. u Davosu imao uveni razgovor polemikog toma) priopenja kao iskaza, obznanjivanja doivljaja ili oblikovanja ivota. Za dostatnu definiciju jezika ne bi se moutim nita dobilo, ako bi se ove razliite odrednice sinkretistiki spojiti. Odluujuim ostaje prethodno izraditi ontoloko-egzistencijalnu cjelinu strukture govora na temelju analitike tubitka Sluanje je konstitutivno za govor Tubitak uje jer razumije Jo izvornije jest oslukivanje (Horchen)... Govor(enje) i sluanje temelje se u razumijevanju Isti egzistencijalni temelj ima jedna druga bitna mogunost govora, utnja. Tko u razgovoru (za)uti moe istinskije dati razumjeti to jest izgraditi razumijevanje nego onaj kojemu ne ponestaje rijei utnja meutim ne znai nijemost ovjek je kod Grka poiman kao zoon logon ehon. U ovoj fazi Heidegger daje prednost Husserlovu pristupu znaenju pred Humboldtovim. Valja meutim imati u vidu da se ovdje jeziku tek naznauje ontoloko mjesto unutar ustroja tubitkova (ljudskog) bitka, u smislu priprave jedne analize koja je imala uslijediti (ali Heidegger je odustao od dovrenja ambiciozno zacrtanog projekta ovoga djela). Tako je jednom od zakljunih misli ovog paragrafa ostala husserlovski obojena: Filozofsko istraivanje morat e se odrei filozofije jezika, da bi se raspitalo o samim stvarima i morat e sebe dovesti u status jedne pojmovno razjanjene problematike. Husserlovska je crta u ovom djelu i jezgrovito izlaganje znaenja logosa: tomu je posveen drugi dio 7. Pojam logosa kod Platona i Aristotela iskazuje izrazitu vieznanost on je um i sud i pojam i definicija i razlog i odnos. Kako Heidegger ovdje logos razmatra prvenstveno kao sastavnicu fenomeno-logije, on kao temeljnu istie funkciju govora koji otkriva, ini vidljivim. Zato Heidegger naglaava da se fenomenologija od ranije filozofije ne razlikuje predmetom kojim bi se bavila vie nego nekim drugim nego pristupom, metodom. No iako je Bitak i vrijeme djelo posveeno Husserlu i objavljeno unutar asopisa koji je Husserl izdavao, Heidegger je ve tu bio zacrtao veoma dug put analitike tubitka

90

pa u ve spomenutom razgovoru s japanskim gostom priznaje da je moda glavna pogreka tog djela pto se njime odvaio predaleko. Ipak ostaje istinitim da, unato zaokretima (od skolastike k fenomenologiji pa od fenomenologije prema hermeneutici) Heidegger ostaje zaokupljen jezikom. I viekratna kasnija predavanja o jeziku imaju kao sastavnice arolikog pletera motive sadrane u Bitku i vremenu (osobito motive utnje, sluanja i autentinosti). Krupan zaokret zbio se ne samo organskim razvojem njegova miljenja nego i usudbeno. Prieljkujui dubinski preporodne plodove od nacional-socijalistikog prevratnikog pokreta Heidegger je ak postao lanom partije te je nakon Hitlerova osvajanja vlasti 1933. postao rektorom sveuilita u Freiburgu. Na funkciji je ostao tek jednu godinu, koja je bila dostatna da se otrijezni i uvidi da je i nacionallsocijalizam tek jedan rukavac neumoljivog tehniziranja modernog svijeta. Stoga je 1945. morao platiti visoku cijenu za svoje ulanjenje u partiju pa mu se puno puta i s raznih strana predbacivao ak i antisemitizam. U tom pogledu radi se dijelom o nesporazumima, dijelo o objedama. Zbog nesporazuma ga je njegov nekadanji prijatelj Karl Jaspers tada sudio preotro. Njemu je ve pri jednom susretu s Heideggerom te sudbonosne 1933. zapela rije u grlu. Htio je upozoriti Heideggera na kobnost nacional-socijalizma usporedbom s godinom 1914. kad je takoer masovna opijenost Nijemce odvela u tragediju. Ali, videi kako je i Heidegger time opijen jednostavno je zanijemio. Zatim je 1936. i posve prekinuto njihovo dopisivanje, a Jaspers je to pripisao injenici to je njegova supruga bila idovka. Nadalje, Jaspers nije znao da je jedna druga idovka, Hannah Arendt postala njegovom studenticom tek nakon to je bila Heideggerova muza Bitka i vremena (i ljubavnica), a u Heidelberg ju je k Jaspersu uputio upravo Heidegger, jer se nije mogao odrei svoje supruge (koja dodue jest bila antisemitski nastrojena). Jaspersu takoer nije bilo poznato da je i sam Heidegger nacional-socijalistikim zanesenjacima uskoro postao sumnjiv te da je vlastito miljenje morao sve vie ifrirati. Iako je nacionalsocijalistiku revoluciju drao nunom i obeavajuom, postupno se nastojao sve vie odmicati od politike. Upravo 1936. (kad je prekinuto dopisivanje Jaspers Heidegger) u predavanju o Schellingu znakovito e rei: Na svjetlo dana uskoro je imala doi duboka neistinitost one rijei koju je Napoleon u Erfurtu rekao Goetheu: Politika je sudbina. Ne, Duh je Sudbina i Sudbina je Duh. A bit Duha jest Sloboda (u njemakom se sve imenice piu velikim slovom, a ja sam i ovdje zadrao velika slova, jer mi se ini da je Heidegger veoma emfatino elio suprotstaviti duh i politiku!) *** Kasni(ji) Heidegger sada kudikamo zaokupljeniji jezikom - odbija svaki govor o jeziku koji bi jezik inio predmetom. No time nije reeno da je pitanje jezika drugorazredno po vanosti. Naprotiv! Heidegger je se jezikom bavio intenzivno, ali transcendentalo miljenje i jest ne-predmetno (to je posve razliito od bezpredmetnosti) jer jezik ne moemo za-ob-ii da bismo ga gledali izvana (jezik je reeno njemaki: unhintergehbar). Stoga je Heidegger s njim u svezi ostavio puno tamnih ali i puno fascinantnih izriaja te toliko odluujue utjecao na velik broj mislilaca da mi se ini uputnim pa i ne-zaobilaznim posvetiti i njemu jedan naslov u ovom letiminom pregledu problematike jezika. Danilo Pejovi, svakako jedan od naih malobrojnih autora koji mogu neto suvislo rei o Heideggerovu miljenju, s pravom ukazuje na to da se tu mijenjalo

91

razumijejvanje velike teme govora (potcrtao A.. uz pripomenu da drim sretnijim termin jezik od termina govora, iako su oba termina potrebna za cjelovitije izlaganje Heideggerova bavljenja jezikom) i da se tako u skladu sa samom stvari postupno promijenio i njegov vlastiti jezik filozofije od znanstvenog diskursa do Kaze bitka. Najvei je napor govora naime da istinski progovori sam o sebi! Oito je, kako kae Pejovi, Heidegger silno promijenio pristup temi jezika i govora od razdoblja egzistencijalne ontologije (Bitak i vrijeme) do predavanja o istoj temi krajem pedesetih i tijekom ezdesetih godina 20. stoljea. Bitak i vrijeme iziskuje od itatelja ogroman napor, ali barem moe puno pomoi produbljeno studiranje Husserla i upoznavanje s fenomenolokom metodom. Paragraf o jeziku ima ak i relativno itkih dijelova. Na primjer: Govor jest artikulacija razumljivosti. Otuda on lei ve u temelju izlaganja i iskaza. Ono to se u izlaganju, dakle izvornije ve u govoru, moe artikulirati, nazvali smo smislom (Heideggerov prevoditelj H. arini ovdje ima smisao, mislim da je bolje smislom- A..) Ono to je ralanjeno u govoreoj artikulaciji kao takvo, nazivamo cjelina znaenja Ne bih rekao da taj tekst puno kazuje, ali se dade razumjeti. Moda bi bolji prijevod omoguio i vie kazivanja: dovoljno je poi par reenica od upravo citiranog mjesta da se naie na izrazito loe prevedenu reenicu: Ako je govor, ta artikulacija razumljivosti Tu, iskonski egzistencijal dokuenosti, nju pak primarno konstituira bitak-u-svijetu, onda mora i govor bitno imati jednu specifino svjetovnu crtu bitka. Da je u sintagmu artikulacija razumljivosti Tu uvrteno barem onoga/Tu/ (kao elementa tubitka, tj. ovjekova bitka) jer u izvorniku stoji des Da, to upuuje na Heideggerovu kljunu temu, to jest Dasein, i da je Erschlossenheit prevedena s otvorenost umjesto dokuenost tekst bi kazivao ve znatno vie No, Heidegger je doista jedva prevodiv. Mislim da nema puno smisla baviti se Heideggerom bez temeljita poznavanja njemakog jezika, iako Heidegger i vlastiti njemaki jezik nemilosrdno 'mui', gotovo rastee na 'Prokrustovoj postelji'. U osvrtima na Humboldtov pristup jeziku Heidegger pokazuje znatan razvoj. Zauuje na primjer kad Heidegger pri kraju spomenutoga paragrafa u Bitku i vremenu tek nekako usputno spominje Humboldta: Jednako je malo dovoljno, recimo, preuzimanje filozofskog horizonta unutar kojega je jezik postavio kao problem W. v. Humboldt. Uenje o znaenju ukorijenjeno je u ontologiji tubitka. Njegovo uspijevanje i propadanje ovisi o njezinoj sudbini. Meutim, u jednom od posljednjih predavanja koja je Heidegger pedesetih godina posvetio jeziku sud o Humboldtu puno je afirmativniji. U predavanju znakovita naslova 'Put k jeziku' (Der Weg zur Sprache), koji zavrava upravo s dva opirna citata, Heidegger kae da se njegovim duboko tamnim pogledima u bitstvovanje jezika ne smijemo prestati diviti. S obzirom na jo daleko manju itljivost kasnijeg Heideggera koji i ne pokuava davati odgovore nego samo dubiti dno i razlagati razloge (Grund u njemakom znai jednako dno i razlog) i voditi itatelja umskom stazom (Holzweg sada prevode izrazom 'staza u dubinu', no to je ustvari put probijan kroz umu bez odredita, kojim se naie na poneki proplanak Lichtung, to znai istinu u koju moe prodrijeti svjetlo Licht, ali koja ne nastaje na osnovi svjetla nego tek omoguuje igru istovremenog otkrivanja i skrivanja). Lichtung je ustvari nov naziv za ono to je u Bitku i vremenu predstavljala Erschlossenheit 'otkritost', samo to je otkritost bila plod i rezultat bitne situacije tubitka i fenomenolokog gledanja na jezik kao jedan od bitnih 'egzistencijala' ovjekova 'bitka-u-svijetu', dok se Lichtung tek kao neka sretna

92

mogunost i zgoda Er-eignis gotovo bismo religioznim govorom (koji Heidegger - moda i iz potovanja prema mistici izbjegava) rekli, kao milost zbude/obistini (Er-eignis naime upuuje i na to da nije rezultat naega hotiminog, planskog nastojanja, ali i na to da jest neto istinsko, autentino, vlastito eigen znai vlastit!). Poslije ostavke na rektorsku dunost Heidegger se okree (ovo se razdoblje oznauje kao Kehre zaokret: ne znam postoji li i etimoloka veza s izrekom okolo kere pa na mala vrata!) razlaganju i izlaganju jezika pjesnika, ponajprije Hlderlina. Iako nisu isto, jezik pjesnika i jezik mislilaca veoma su bliski. Heidegger osim Hlderlina intepretira i niz drugih ali uvijek onih misaonih pjesnika (Rilkea, Trakla i Georgea), dok na primjer Goethe, koji je najomiljeniji njemaki pjesnik, nije mogao zaokupiti Heideggera (iako je u svojim sedamdesetim godinama znatno modificirao raniji uglavnom negativan sud o Goetheu). Moda upravo zato to je Goethe pjesnik vedrine i svojevrsne 'lakoe' (upravo se hvalio time da on nikad nije mislio o miljenju), a Heideggera je sve vie zaokupljao bezdan, kao i Hamanna krajem 18. stoljea, koji je ekao anela Apokalipse s kljuem za bezdan jezika. U nekoliko predavanja koja vie ili manje izriito tematiziraju jezik javlja se u razliitim kontekstima i s blagim variranjem opetovano slika etvorstva (doslovno etverokuta ili kvadrata, no kod Heideggera das einige Geviert koje Josip Brki prevodi kao sjedinjeno etvero oito treba izrei vie od geometrijskog lika, neto temeljno ontoloko) zemlje i neba, boanskoga i smrtnika. Zanimljivo je da Heidegger, iako se u vie tekstova vraa ovoj figuri, koliko ja vidim ne naznauje da upravo kod Platona, kojega Heidegger esto optuuje da je prvi, paralelno sa sofistima, tehnizirao filozofsko miljenje, u dijalogu Gorgija (507e-508a) Sokrat, raspravljajui i dobroj dui, to jest moralnoj dobroti, govori o tom istom etvorstvu neba i zemlje, bogova i smrtnika. Mislim da nije na odmet to klasino mjesto navesti cjelovito: Mudri pak kau, o Kalikle, da i nebo i zemlju i bogove i ljude na okupu dre zajednitvo, prijateljstvo i skladnost i razboritost i pravednost, a sve se to stoga zove kozmosom (tj. ureenim svijetom ili svjetskim poretkom), dragi prijatelju, a ne neredom ni razuzdanou. Ponajopirnija artikulacija ovoga etvorstva susree se u Heideggerovu predavanju iz 1950. o Stvari. Naalost, upravo u ovom kljunom pasau Heideggerov tekst sadri praktiki nerjeivu jezinu igru. U paru s imenicom stvar (njemaki Ding) nastupa naime glagol (dingen) izveden iz iste imenice. Nije mi pri ruci njemaki izvornik ovog predavanja, ali s razlogom slutim da Heidegger glagol upravo tako glasi. Naime predavanje iz iste godine (Die Sprache Jezik) u istovjetnom kontekstu sadri izriaj das im Dingen der Dinge verweilte einige Geviert von Himmel und Erde, Sterblichen und Gttlichen. Glagol 'dingen' ima dva znaenja: staro, koje oito jedino moe ovdje donekle funkcionirati, jest parniiti se ili pogaati na sudu, biti u prijeporu. Prevoditelj Josip Brki odluuje se za kovanicu vjetovati, to dodue ima vezu s imenicom odvjetnik (u dubrovakoj tradiciji odvjetnik se zvao parac, po glagolu preti (se)): gotovo uvijek Brki taj glagol pie u navodnim znakovima. Fascinantnost ove slike etvorstva na nesreu blijedi u takvu prijevodu, jer se malo tko moe domisliti toj vezi, a pogotovo nam nedostaje korijenska veza stvari i vjetovanja. Moda je bilo bolje odluiti se za takoer donekle udaljeni pojmovni par 'parnica / parniiti (preti) se', ostajati u prijeporu. Bez eventualnoga glosiranja koje bi naznailo da je i na sudu neki put rije o pravnoj stvari itatelj biva ostavljen 'u zraku'. Evo kako to zvui u Brkievu prijevodu: Blizina vlada u blienju kao vjetovanje stvari.

93

Vjetujui, zadrava stvar to sjedinjeno etvero, zemlju i nebo, boansko i smrtnike, u ujednosti njihova iz sebe ujedinjena etvorstva. Zemlja je ono gradei nosivo, ono hranei oplodivo, njegujui vodu i stijenje, rastinje i ivotinje Nebo je tijek sunca, put mjeseca, sjaj zvijezda, doba godine, osvit i suton dana, tama i svjetlo noi, lijepo i kiovito prohladno vrijeme, oblaci to lebde i plavetna dubina etera Boansko su znakoviti vjesnici boanstva. Iz njegova skrivena vladanja pojavljuje se Bog u svojoj biti, koja mu uskrauje svaku poredbu s prisutnim Smrtnici su ljudi (isticanja A..). Oni se zovu smrtnicima zato to mogu umirati. Umirati znai: moi imati smrt kao smrt. Samo ovjek umire. ivotinja ugiba. Ona nema smrt kao smrt ni pred sobom ni za sobom. Smrt je krinja Nita (Heid. 1996, s. 211) Namjerno sam naveo znatno opirniji citat da bi se iz ovog zbog nemogunosti potpunoga prijevoda neizbjeno oslabljenog teksta ipak naslutilo blizinu ovoga etvorstva. Ipak jo jedan, ovaj put vrlo kratki citat: Tu zrcalnu igru ujednosti neba i zemlje, boanskoga i smrtnika, koja se stjee, imenujemo svijetom. Svijet bivstvuje svjetujui. Uzgred podsjeam na Herderov izriaj da pjesnik naciji daje svijet za gledanje (Sva isticanja: A..) Ovo je jo jedna osobitost kasnog Heideggera: stvar vjetuje, svijet svjetuje, jezik/govor govori i slino. Dakako da to nije banalnost (dapae francuski filozof Emanuel Levinas upravo u ovom Heideggerovu osebujnom sueljavanju imenica i glagola vidi jedan od njegovih najdragocjenijih doprinosa miljenju) nego srastanje i zagrljaj imenica i glagola kao neka naznaka da misao ne moe nai dostatno bogat jezik, to je rjeito izrekao Gadamer (istina je, tom misli se Heideggerovu -miljenju nedostaje jezik). Drugi Heideggerov omiljeni postupak jest 'premetanje' subjekta i predikata. Na prvi je pogled paradoksalan, ali zacijelo i dojmljiv njegov izriaj o biti istine. Bit jezika: jezik biti. Izriitije Heidegger nastoji tematizirati jezik u predavanju s naslovom Jezik i u nizu od tri predavanja pod naslovom Bit jezika. (Oba objavljena u hrvatskom prijevodu, u knjizi Kraj filozofije i zadaa miljenja, Naprijed, Zagreb 1996 skraeno Heid 1996). Heidegger oito izbjegava objektni pristup jeziku. Oba puta on u sredite stavlja jednu pjesmu. U prvom sluaju radi se o pjesmi Georga Trakla Zimska veer. Prireiva je pjesmu donio i u izvorniku i u prijevodu, to je dobra odluka jer pokazuje kako ni dobar pjesnik (Gustav Krklec) nije mogao prenijeti puninu izvornika (dakako da bi bilo jo bolje da je to prireiva inio i s nizom drugih pjesama , koje su donesene samo u hrvatskom prijevodu). S druge strane to opravdava jedan od rijetko rjeitih Heideggerovih ulomaka: Kako bitstvuje jezik kao jezik? Odgovaramo: Jezik govori. No kada se ta misao razvija, rjeitost najednom biva manja. Je li to namjerno kazujue nekazivanje

94

kojemu on takoer povremeno izriito pribjegava? Ili je jednostavno odjea jezika pretijesna za tijelo misli? Donekle u pomo dolazi i pomak naglaska: Jezik govori. To istodobno i u prvom redu znai: Jezik govori. Jezik? A ne ovjek? Ne porie se dakako to da i ovjek govori, no Heidegger daje prednost govoru samog jezika. Ovdje je to govor pjesnike rijei. Doista, Heidegger i ovdje i na puno drugih mjesta istie blizinu, ali i razliitost pjevanja i miljenja. Meutim, to kazujue nekazivanje, moj je dojam, ima vie nekazivanja. Barem u prijevodu. Ali ni izvornik ne daje puno svjetla: Stvari su stvari vjetujui- Vjetujui, one uobliuju svijet. (u izvorniku: Dingend sind die Dinge Dinge. Dingend gebrden sie Welt. (Usput, gebrden nije uobiajen u prijelaznom obliku, a u povratnom obliku opet znai ponaatai se upadno, ludo moda je bolje u slobodnijem prijevodu rei da stvari vjetujui to jest parbenim poslovanjem - utiskuju crte u lice svijeta, jer mi se ini vjerojatnim da je Heidegger htio upravo u svom ve isticanom stilu pridodati inae u korpusu njemakoga nepostojei glagol imenici Gebrde). Najtemeljitije hrvanje s jezikom koliko je meni poznato - Heidegger je poduzeo u nizu od tri predavanja odrana na Sveuilitu u Freiburgu u akademskoj godini 1957/58. Uporine toke opet su izriaji njemu omiljenih pjesnika, a zagonetni se dvostih iz pjesme Stefana Georgea So lernt ich traurig den verzicht: Kein ding sei wo das wort gebricht. U prijevodu J. Brkia: Tako sam se s tugom nauio odrei: Da nema stvari gdje nema rijei. vraa opet i opet u Heideggerovu ustrajnom oekivanju da doivimo iskustvo s jezikom. Iskustvo njemu znai sudbinski dubok doivljaj koji nas na neki naiin preobraava. Ono nam se neki put posrei ili zbude, ali ono nije rezultat naega truda i nastojanja. Naslov odabrane pjesme jest nadasve znakovit: Rije (Das Wort), a navedeni stihovi su zakljuni stihovi. Oekivanje iskustva s jezikom, kojemu slui viekratno ponavljanje zakljunih stihova produbljuje nae pozorno sluanje. Pjesnikovo iskustvo jezika pouava nas da bitak svega to jest stanuje u rijei. To onda Heideggera utvruje u stavu: Jezik je kua bitka. Hlderlinu je Heidegger posvetio vie dosta opirnih tekstova, ali i ve spomenuto predavanje o jeziku kao i ova tri predavanja proarana Georgeovom pjesmom Rije na osobit su nain povezana s Hlderlinom. Naime, predavanje o jeziku iz 1.950. komemoriralo je Maxa Kommerella, a upravo je uz njega i uz Georgea vezano 'oivljavanje' Hlderlinova pjesnitva u njemakoj kulturi. Pa iako su ovdje Georgeovi stihovi prevladavajui, moda je vrhunac iskustva s jezikom ipak vezan za Hlderlinov izriaj iz V. kitice himne Germanija: I potajice, jer snivala si, ostavih O podne ti rastajui se prijateljski znamen, Cvijet ustiju Da ne i bilo dvojbe Heidegger odmah kae: Jezik je cvijet ustiju. U njemu cvjeta zemlja nasuprot cvatu neba. (Umjesto 'nasuprot' ja bih radije rrekao 'suelice'. Usput napominjem da su predavanja o Hlderlinovim 'himnama' Germanija i Rajna u

95

prijevodu moga mlaeg kolege Ivana Bubala s pogovorom Otta Pggelera objavljena u izdanju Demetre, Zagreb 2002. Bubalov je prijevod malo drugaiji, a odstupa i od nekih ve ustaljenih terminolokih rjeenja tako za Dasein umjesto 'tubitak' rabi 'opstanak', za Lichtung rabi 'istinu') Time se po tko zna koji put okreemo onom 'kvadratu' u kojem odjekuje Sokratova rije iz Gorgije, sada upravo mitski sveano karakteriziran : Jezik kao kaza svjetoetvorstva Kaza daje to jest u osvijetljenu slobodu i istodobno skriveno njegovoj miljivosti. Ono bezglasno zovue sabiranje, kao koje kaza opuje svjetoodnos, imenujemo mi zvon tiine. To je Jezik biti. Opuivanje je prijevod jo jednoga Heideggerova osebujnog izraza: Bewgung. Uzalud emo taj izraz traiti u rjenicima. Bewegung bez prijeglasa na 'e' znai (po)kretanje, ali ovdje se tvori glagolska imenica iz imenice Weg - put. Put nam omoguuje stjecita i rastjecita i upravo to Heideggeru daje prigodu da nam obznani: Jest se stjee, gdje rije rastjee. Rastei znai ovdje: artikulirana rije vraa se natrag u bezglasje u zvon tiine To rastjecanje rijei pravi je korak natrag na put miljenja Biva oitim da jeziku uz rije jednako bitno pripada i utnja i njom omogueno sluanje (opet se dakle javljaju motivi iz Bitka i vremena, potvrujui Hldorlinov ranije citirani izriaj ). A o sluanju u M. Heideggera vrijednu je raspravu objavio dalmatinski franjevac fra Ante Vukovi (oigledno potomak Ramljaka to su pred oko 320 godina iz Rame izbjegli u Cetinsku krajinu). Miljenje je kod kasnijeg Heideggera stalno na granici izrecivoga, u temelju, zapravo na 'donjoj' strani temelja. Naime, neumitno tehniziranje svijeta po Heideggeru dovodi do 'zaborava bitka', a on sebe vidi u paraleli s Hlderlinom, koji u jednoj pjesmi kae: Ali prijatelju! Mi dolazimo prekasno. Bogovi dodue ive,/ Ali iznad glave gore u drugom svijetu/Jer njih krhka posuda ne moe uvijek obuhvatiti. Heidegger je dakle u svom samopoimanju - mislilac u jednom turobnom vremenu, iz kojeg su se povukli boanstvo i bitak. Ne pomau naa nastojanja, samo nam neki Bog moe pomoi. I svoje je miljenje on doivljavao ambivalentno, nekad kao sudbonosno, nekad kao uzaludan trud. Ali se jednostavno nije mogao od njega ustegnuti. Svomu sinu Hermannu jednom je rekao: Es denkt in mir. Ich kann mich nicht dagegen wehren. Ono u meni misli. Ja se protiv toga ne mogu (o)braniti. Tu vidim bitnu razliku izmeu Heideggera i Humboldta. Za Humboldta je bitan dijalog i zamjenica Ti. Za Heideggera je bitan monolog. Jezik govori. On (Heidegger) je tek medij tog govora. Miljenje je Es Ono! Meutim, ovo Es je bitno razliito od Freudova podsvjesnog i pred-subjektnog Es (Id). Kod Heideggera se radi zapravo od nadsvjesnom, nad-subjektnom Es. C. - ZAKLJUNO RAZMATRANJE - GOVOR I STVARNOST: DVA PRIMJERA

96

Unutar irokog luka razliitih pogleda na jezik od znanstveno-opisnih (De Saussure i drugi) do 'orakularnoga' Martina Heideggera - valja nai mjesta i za pogled koji nastoji osvijetliti specifinost jezika pojedinih podruja miljenja i kulture. Kao to Humboldt s razlogom istie dubinsko jedinstvo jezika,uza sve njegove pojavne razlike, jednako je razlono naglasiti i osobitosti govora psihologije ili etike u odnosu na govor fizike ili informatike. S obzirom na razumljivu ogranienost programa ovoga kratkog Uvoda u filozofiju jezika ograniit u se na dva podruna 'jezika': jezik politike i jezik religije, oslanjajui se uglavnom na njemake autore Carla J. Burckhardta i Romana Guardinija. Povijest kljunog politikog nazivlja moemo pratiti od grkih gradova-drava (polisa) do suvremenih demokracija. Ovisno o kutovima gledanja oblici vlasti sadre opisne i vrednosne sastavnice. Aristokracija je po etimologiji vlast 'najboljega' drutvenog sloja, njoj bi suprotna bila ohlokracija vlast najloijih. Vrednosno bi u svredini bila demokracija naelno vlast demosa, to jest politikog naroda, kojega nije lako konkretizirati (iako praktiki vie vlasti ima onaj tko ime vie bogatsva to je urodilo i pojmom plutokracija, vlast bogatih). Drugaija je i manje izravno vrednosna perspektiva koja govori o stupnju koncentracije vlasti: monarhija je vlast pojedinca, oligarhija uglavnom nasilno prigrabljena vlast maloga broja monika, dok se anarhijom naziva stanje bezvlaa (koje moe imati zloudne, ali i dobroudne oblike, to bi meutim pretpostavljalo prethodni preodgoj egoistinih ljudi u zdrave osobe, koje nemaju udnju za vladanjem nad drugima). Krajnja suprotnost anarhiji moda je tiranija, strahovlada pojedinca uzurpatora ili grupe fanatika. Svi su se ovi oblici vlasti pojavljivali ve u antiko doba a i danas ih ima u veoj ili manjoj mjeri, gotovo nigdje kao trajan i iskljuiv oblik. U traganju za poeljnim i stabilnim stanjem politike zajednice Grci su razvili niz pojmova za vrline, koje mahom ukazuju na mitska i religijska uporita. U dijalogu Gorgija Sokrat kae da prema nauku mudrih i nebo i zemlju, i bogove i ljude, na okupu dre samo sloba, ljubav, mjera i pravednost Nije udo da je tako eljna sloga imala brojne sinonime homonoia (jednodunost/istoumnost), sinfonia (suglasje), harmonia (sklad), filotes (prijateljstvo), koji su mahom personifiriani u mitskim, poluboanskim likovima, muzama. Po predaji je Pitagora pozivao da se muzama podigne hram jer one kao stalni zbor svojim pjevanjem vjeno obnavljaju slogu meu uvijek novim naratajima. U stalnoj drutvenoj mijeni ovim je objedinjujuim vrlinama ravnala sofrosine (razboritost). Nad zakonom jednoglasja bdio je Apolon. Odmiui se od mita u pravcu racionalne analize vrlina Aristotel mjeru nalazi u sredini. Tako se stoerna vrlina hrabrosti suprotstavlja na jednoj strani kukaviluku, a na drugoj strani ludoj smionosti. Tako iskrsava djelovanje psiholoke relativnosti: kukavica svom kukaviluku nastoji dati izgled razboritosti, ocjenjujui hrabroga nerazborito smionim, dok onaj ludo smioni razboritost hrabroga igoe kao kukaviluk. Tako se sve vie relativiraju ne samo osobne vrline i vrijednosti nego i drutvene vrijednosti. Jednakost (isthes) koja je meu aristokratima trebala jamiti drutvenu stabilnost, a koja je podrazumijevala podjelu prava razmjerno vrijednosti osoba, demokrat ve zahtijeva za sebe kao graanina neovisno o svom doprinosu opem dobru. Preiklo je uspijevao odrati 'zlatnu' sredinu, ne doputajui ni mnotvu ni

97

monicima da dobiju potpunu prevagu. No ve Tukidid uoava pogubnost vrednosnog relativizima. Optuujui demokratske tendencije za propadanje zakonitosti on tradicionalnoj eunomiji (dobrom pravnom poretku) suprotstavlja kakonomiju nadiruih skorojevia koji nameu diktat i poredak demagoga i hukaa, koji poravnavaju put tiranima koji e udovoljiti njihovim apetitima. Kod Aristotela su vodee politike ideje i vrijednosti jo u hijerarhiziranom ustroju, ali Aleksandrovim utapanjem polisa u helenistiko carstvo taj se ustroj gubi i dolazi do sukoba grupnih interesa, gdje neko asni nazivi vrlina bivaju tek pokriem individualnih ili grupnih egoizama. Nov i specifian sustav drutvenih vrednota stvarala je nova svjetska sila Rim. Tu su dominantne preteno vrijednosti moi: dignitas (ugled, dostojanstvo) i auctoritas, koje Rimu stjeu i slavu (gloria) i na temelju moi omogueni mir Pax Romana, koji je Rimu trebao donijeti i osigurati i vjenost aeternitas. Nju su trebale uvrivati iustitia (pravda) i concordia (sloga). No i ovdje su vjeti demagozi uspjeli izvorno drutveno i ope usmjerenim pojmovima pokrivati individualne ambicije. Tacit vrlo pregnantno znade istaknuti kako sloboda i druge bljetave rijei postaju tek izlika za podjarmljivanje drugih i vlastohleplje. Osobito su rijei mir, mirotvrostvo pacifizam postale, sve do naih dana, predmetom manipulacije (pacifizmu se danas daju 'prilijepiti' etikete od izrazito pozitivna do izrazito negativna prizvuka). Vrhunski majstor te manipulacije u rimsko je doba bio Gaj Julije Cezar. Da bi svom vlastohleplju dao pozitivan ton i istovremeno diskreditirao Sulu i njegove pristae on je rado rabio rijei humanitas i clementia (humanost i blagost). Ruenjem republike i uspostavom carstva Rim je ovladao veim podrujima ali je njegova moralna snaga ustvari nezaustavljivo slabila. Time je meutim u rimsku orbitu ula jedna nova moralna snaga klica judeokranske civilizacije, koja je s ruba carstva najprije uz protivljenje i progone postupno zahvatila i samo njegovo sredite, da bi s vremenom, uz moralnu snagu, bivala i politikom stvarnou (Augustinova Civitas Dei time je naalost dobila prilino iskrivljeno tumaenje). Politiko nazivlje s kransstvom poprima korjenito razliit ton. Sloboda je sada prvenstveno unutarnja, duhovna stvarnost. Concordia biva univerzalnou/katolicitetom kranske vjere. Osobitu promjenu doivljava ideja Logosa, koja jo od Heraklita ima duboko znaenje temeljne uloge uma i zakona svekolike stvarnosti. Ta se ideja preko Filona amalgamira sa staraozavjetnom boanskkom Mudrou a u Novom Zavjetu s Rijeju drugom boanskom osobom, Sinom Bojim. Srednji vijek to je uz ostalo i posljedica manipulacijske tendencije vlastodrca Konstantina dovodi do neprirodnog srastanja duhovne i politike stvarnosti, koja konano dovodi do jednako neprirodnog raskida u Francuskoj revoluciji, koja protiv kranstva na svoju zastavu ispisuje upravo one vrijednosti koje su izvorno kranske: slobodu, jednakost i bratstvo. U malo godina meutim ta sloboda opet nekima slui za pokrie bezobrzirne tiranije Robespierreova revolucionarnog terora. Uime te 'slobode' giljotiniran je najvei francuski pjesnik 18. stoljea, Andr Chnier, umjereni kritiar kako revolucionarnog tako i reakcionarnog ektsremizma. Izvoznik revolucije Napoleon Bonaparte protiv sebe ujedinjuje brojne trule monarhije, inae sve

98

uzajamno neprijateljski nastrojene, to modernoj politikoj povijesti umjesto nekadanjih sveanih deviza namee prizemnije politike ciljeve i vrednote prije svega krhku ravnoteu snaga sa stalnim pomacima u takozvanim svjetskim poredcima. Pravo glasa postupno postaje univerzalno, ali politike 'elite' izotravaju tehnike zavoenja glasaa uvijek novim obeanjima i pridobivanja saveznika podjelom plijena do kojega se dolazi osvajanjem vlasti. Upravo smo svjedoci vrhunskog primjera politike manipulacije jedina preostala svjetska sila namee svoje ciljeve i interese kao opi civilizacijski interes, a njezin Predsjednik za javnost organizira molitvene doruke, dok privatno vraa dugove svojim financijerima i sponzorima rata, namjeta mimo javnih natjeaja poslove od pola milijarde dolara. Ukratko, govor politike primoran je na sve veu sofisticiranost jer zahtjevi javnosti bivaju sve vei, ali je sve vea i mogunost manipulacije s pomou snanih medija pa je politika praksa sve cininija razvija se govor koji namjerno i ciljano nita ne kazuje pa tako i sve manje obvezuje. Znatno je drugaiji religiozni govor. Na ovoj razini jo ne ulazimo u filozofiju religije: ostajui u filozofiji jezika samo konstatiramo da religiozni govor ima svoju specifinost, ne ulazei u vrednovanje samoga podruja religijske stvarnosti. Religiozni je govor upuen na unutarnje iskustvo takozvanoga numinoznoga. To je podruje bitno drugaije od svjetovnoga, ali govor je o njemu mogu opet samo na osnovi 'analogije bitka' to jest jezikom koji ukazuje istovremeno i na srodnost i na razliitost dviju sfera s tim da realnostima svijeta daje dodatni smisao. Time jezik iskazuje specifinu mo prekoraivanja svakodnevice. Religiozni govor rabi sjvetske sadraje na nain da oni neizravno, specifinom dijalektikom iskazuju vie religiozno se izraava u svjetovnom ujedno se od njega razlikujui, produbljujui i ujedno uznemirujui ono svjetovno Daje mu krajnji smisao i dovodi ga u pitanje. Sluatelj religioznoga govora doivljava ga meutim u njegovoj istinskoj naravi tek ako on posjeduje religiozno iskustvo. Religiozni iskaz Guardini artikulira u vie stupnjeva. Njegov je najjednostavniji oblik jednostavna slika. Ona prenosi sadraj neposrednog iskustva na numinozno. Sluatelj koji je iskustvom osposobljen za razumijevanje toga govora odmah je svjestan razlike. Tipina slika numinozne stvarnosti nalazi se na primjer u Plotinovoj i ire neoplatonskoj slici izvora. Boansko je izvor, ne neki izvor meu izvorima nego izvor uope, iz kojega sve proistjee. Druga slika numinoznoga jest slika svjetlosti. Ona potjee iz platonske batine, a preuzima je u Novom zavjetu ivanovska tradicija, te jo artikuliranije augustinsko miljenje. Fizika svjetlost sve stvari ini vidljivima. Duevno svjetlo pak, na primjer u uvstvu radosti obasjava srce i lice. Jo je via forma duhovno svjetlo u spoznaji istine. A svi ti stupnjevi svjetla pomau nam prihvatiti iskaz da je ono numinozno, boansko takoer svjetlo. U religioznom podruju njemu pripada uloga koju fiziko svjetlo ima u zemaljskom podruju. U tom svjetlu izlaze na vidjelo vrijednost i smisao, opet naravno uz apel na religiozno iskustvo.

99

Druga je forma religioznih iskaza sloena slika ili sklop slika. Ovdje religiozni govor poprima veu pokretljivost i bogatstvo. Kad na primjer mistici iz kruga Meistera Eckharta u 14. stoljeu govore o putu i pustinji: Put te vodi u divnu pustinju ili Idi bez puta uskom stazom prva slika hoe rei: ono boansko pokree ovjeka na put. Druga pak govori da odnos prema boanskome ide kroz pustinju, kroz bespue jer ono boansko je mimo i iznad svakoga zemaljskog poretka, htijenja, planiranja i djelovanja. (Samo usput napominjem da je u izdavakoj kui Naprijed u dva izdanja objaljeno djelo Meistera Eckharta Knjiga boanske utjehe u mom prijevodu.) Druga sloena slika uzeta je iz Danteove Boanske komedije. U pjevanju o Raju Dante donosi dvije uzajamno povezane vizije. U skladu s ondanjom ptolomejevskom kozmologijom on govori o empireju, krugu oko cijele kugle svijeta. Taj je pojam u prvi mah jednostavan, oznauje prazni prostor oko svijeta. No kako srednjevjekovnoj filozofiji praznina znai isto to i nitavilo, susreemo s s nezamislivim. O tome nezamislivom, to sve okruuje, Beatrice kae Danteu da je to nebo koje je ista svjetlost. Ali duhovna svjetlost, puna ljubavi; ljubavi prema istinskom dobru, puna radosti, radosti to svu slast premauje S time kozmoloka predstava prelazi u duevno-duhovnu i znai puninu vrednota i vrednosnih ina. daljnja preobrazba sastoji se u tome da Beatrice oznaava empirej kao mjesto gdje se svijet nalazi, a to je um Boji (la mente divina). Poput kruga i njegova svjetlost i njegova ljubav okruuju svijet. Zatim se i to duhovno-duevno prekorauje u pravcu pneumatskog podruja aneoskih zborova neoplatonsko-kranske tradicije Pseudo-Dionizija. U sreditu niza koncentrinih krugova konano jest toka zasljepljujue svjetlosti. Radi se o motivu integracije tipinom za religioznu simboliku. Tu mistika sjedinjuje sve i (gotovo) nita, ili apsolutno maleno. Bog je simboliziran tom neprotenom, nepomino stojeom tokom oko koje se sve kree i koja sve pokree. Jedan daljnji tip religioznog iskaza vidi Guardini u iskazima s pomou preobrazbe. Prvi je primjer iz romana F. M. Dostojevskog Zli dusi (Demoni). Skeptik Stavrogin provocira duboko religioznoga Kirilova pitanjem o tome je li sretan, na to ovaj odgovara da je veoma sretan. A malo prije si se srdio na Liputina nastavlja s provociranjem Stavrogin. Hm! Ali sad vie ne. Tada nisam znao da sam sretan Kirilov sad bezazleno otkriva kako je njega pogled na jedan list vratio u djetinjsjtvo kad je kao desetogodinjak usred zime zatvorenih oiju snatrio o jednom sjajnom zelenom listu silne ljepote i sad mu je taj susreet s listom otvorio oi za ljepotu i za injenicu da je sve dobro. ovjek je nesretan jer ne zna da je sretan. Samo zato. To je sve, sve. Sline primjere preobrazbe trenutka u dubokom susretu s jednostavnim injenicama svijeta ali zbiljski otvorenih oiju i srca Guardini nalazi kod niza drugih autora: danskog pisca Ankera Larsena te osobito kod pjesnika R. M. Rilkea, koji na osobit nain uspijeva doarati iskustvo prostora otvorenog, te u nekim pjesmama o temi smrti. Jedna je od Mathiasa Claudiusa a druga od Friedricha Hlderilna. Claudius u pjesmi s naslovom Smrt sretno povezuje/izjednauje svjetlo i ivot a tamu smrti sa

100

tutnjem tekog ekia koji udara sate. Tama groba transponira nas u prostor numinoznoga u doivljaju smrti kao ure koja stavlja granicu ivotnom vremenu. Hlderlinova elegija na temu smrti nosi naslov Menonova tubalica za Diotimom a ustvari je pjesnikova tubalica za dragom Susette Gontard. U toj je elegiji izvanredno dojmljivo povezana daljina u koju smrt odnosi drago bie s duhovnom blizinom prisutnosti ljubljene osobe usprkos injenici smrti. Guardini zakljuuje niz primjera podsjeanjem na tekst kojim je moderni slikar Paul Klee popratio jedan od svojih brojnih crtea anela: Einst werd ich liegen im Nirgend, bei einem Engel irgend. S gledita svake empirike logike to je isti besmisao (Jednom u leati u nigdini, uz nekakva anela). No to ih vie ponavljamo ovi stihovi sve vie dobivaju na dubini do gotovo maginog znaenja. Leati je lokaliziran tjelesni poloaj. No oito je rije o stanju s onu stranu smrti, i nigdina oito nije mjesto, a ipak se najavljeno treba zbiti u njoj. Preko mjesnoga osjeajno prelazimo u otvoreno. A crta-pisac zna da onamo nee biti sam nego uz jednog anela. Izraena je nada u zajednitvo i skrovitost. Bitno je uoiti antisimetrinost dvaju skicozno naznaenih govornih stilova. Govor politike visoko je tehniciziran i kodiran do te mjere da se govornik njime ustvari zatvara obiljem govora s minimalizmom kazivanja. Za razliku od toga religiozni govor nastoji kazati vie nego to se uope moe rei. To su tipine tendencije dvaju spomenutih govora, to ne znai da govor politike ne bi mogao biti drugaiji, niti da je religiozni govor a priori slobodan od neautentinosti. No njihove konkretne oblike u ovom kratkom Uvodu u filozofiju jezika valja ostaviti po strani. DODATAK Johann Gottfried HERDER, Rasprava o podrijetlu jezika (Demetra, Zagreb 2005) KARAKTERISTINE MISLI sve jake strasti svoje due on (=ovjek) neposredno izraava krikom, tonom, divljim neartikuliranim glasom ivotinja kao i junak Filoktet, ako je zaboli, cvilit e ak i na usamljenom otoku //dakle gdje je nema tko uti - jezik je prema tome izraz, prije komunikacije // ini se da slobodnije die dok svome bolu i strahu daje oduka // Ali // Priroda nas nije stvorila kao odvojene kamene litice, kao egoistine monade! (str. 1) Udarena struna izvrava svoju naravnu dunost priziva jeku Zakon: Ne osjeaj samo za sebe, nego dopusti da tvoj osjeaj zazvui!(2) . nekom udaljenom srcu mogu pruiti povod da osjea za to nevidljivio stvorenje. Ti uzdasi, ti tonovi su jezik Da je takav jezik prvotno zajedniki ljudima i ivotinjama dokazuju sad ostatci .. takvih pojava Koliko vrsta osjetljivosti drijema u naoj naravi, toliko i vrsta tonova. Sin ume, lovac, razumije jezik jelena jezik prirode zapravo je narodni jezik za svaku vrstu meusobno, pa tako i ovjek ima svoj jezik Klonulo ah istodobno je glas zanosa ljubavi i depresivnog oajnika, vatreno O! jednako znai provalu iznenadne radosti(4) tonovi ne govore mnogo, ali zato snano(5) //jezik metafizike// dijete uma i drutva moe znati malo ili nita o djetinjstvu svoje prve majke; no stari, divlji jezici to su blie poetku, to vie sadre

101

od njega ali gle! Koliko sauvanih ostataka tih tonova u interjekcijama Najstariji istonjaki jezici puni su uzvika, za koje mi, kasniji oblikovani narodi, esto nemamo nita doli praznine U njihovim elegijama, kao i na grobovima divljaka, zvue oni urlici i jauci, jedna stalna interjekcija prirodnog jezika //ovo moda objanjava zato u njemakom postoji imenica Naturvolk - a// Po Herderu ima krivo njegov oponent Smilch da se svi jezici dadu svesti na nekih dvadesetak slova, jer je glasova puno vie//ini mi se da je tu u pitanju nesporazum: oponent misli na ono to je kasnije bilo predmet fonologije, a Herder na ono to je predmet fonetike!// Odakle posebnosti ortografije negoli od nemogunosti da se pie onako kako se govori? Desetci godina nisu dostatne za dobar izgovor amerikih jezika //Herder u divljake ubraja i Estonce, kod kojih navodno postoje uestali poluartikulirani glasovi!// nije posrijedi boansko nego upravo ivotinjsko podrijetklo (jezika) Po Herderu je nain pisanja hebrejskog jezika u suprotnosti sa zdravim umom, tj. da se nebitno (=suglasnici) pie, a ono bitno (samoglasnici) isputa U nas su vokali prvi i jedini, a u njih se i ne piu. Zato? Jer se nisu ni mogli pisati u istonjaka govor je takorei posve bio spiritus, odlazei dah i duh usta Bio je to dah Boji a mrtva slova bila su samo leina koja se itanjem morala nadahnuti ivotnim duhom to aspiriranje odaje podrijetlo njihova jezika, to je bjelodano Jezik nije nastao iz slova Boje gramatika, nego iz divljih tonova slobodnih organa. // Meutim je znakovito da Herder pripisuje ivcima 'induciranje' kod sluatelja istih osjeaja kakve ima 'poiljatelj'. Za razliku od Diderota, koji misli da slijepi tee razumije vapaje i sl. Herder s pravom dri da je u slijepih sluh razvijeniji, receptivnij// 'Krianje' brazilskih Indijanaca znalo je, kae Herder, potaknuti na samilost Europejce // slino je I. Crijevi karakterizirao kao krijetanje 'slavenski' protiv uporabe kojega se on borio// to to nas je ponovno uinilo djetetom, bila je magina mo govornika, pjesnika puki prirodni zakon bio je u osnovi toga: ton osjeta treba to simpatetiko stvorenje prenijeti u isti ton Herder konstrastira ovjeka i ivotinju, pa ivotinjama pod utjecajem Reimarusa pripisuje priroenu umjetniku sposobnost i umjetniki nagon. Dobro uoava vezanost za 'svoj krug', sferu, tj. 'Umwelt' //Heidegger znatno korjenitije lui ovjeka i ivotinju upravo time to ovjek umire a ivotinja ugiba (kod Herdera, barem u hrvatskoj verziji, ivotinja umire!)// Herder dobro uvia vezu udesnog instinkta i uskoe njegova djelokruga ovjek nema usku sferu, on je 'raspren' (bez umjetnikog nagona) --- ovjekova je pozornost podijeljena 'Jezik' ivotinje po Herderu je primjeren njenoj sferi U ovjeku umjesto instikta drijemaju druge skrivene snage. Nijem roen; ali (20) //Drugaije od Chomskog, Herder ipak sluti slian odgovor ovjek nije stupnjem nego vrstom iznad ivotinja! - slabiji po instinktu, ovjek ima 'prednost slobode'! I 'iri vidik'! ovjek nije nepogreivi stroj u rukama prirode, nego sam sebi postaje svrhom i ciljem obradbe //tj. bie kulture - Na str. 26 sumnjiv mi je prijevod izraza rflexion en puissance kao umna sposobnost, mislim da se radi o izrazu 'in potentia'// Herder odbacuje 'drutveni ugovor' kao ishodite jezika Ako je drugima nepojmljivo kako je ljudska dua mogla pronai jezik, tako je meni nepojmljivo kako je ljudska dua mogla biti to to jest, a da upravo takva, bez usta i drutva, ve nije pronala jezik(31). Herder sugerira da je Smilch na korak do pravog odgovora kad kae da je upotreba jezika nuna za upotrebu uma. Herder istie da se ni ona najjednostavnija potreba uma nije mogla dogoditi bez jezika(33).

102

Ni um bez jezika ni jezik bez uma //analogan problem nalazimo ve u Platonovu Kratilu Ako emo arbitrirati Smilch je u krivu ako tvrdi da je Bog pouio ljude jeziku, no u pravu je ako ga se interpretira da je Bog obdario ovjeka jezikom, kroz prirodu/narav, ne kroz lekcije.. No Herder ima pravo da je umnost pretpostavka Nelogino je govoriti o umnoj sposobnosti koja ni najmanje nije um to je valjda teza njegova oponenta Nedostaje mi njem. izvornik; to je npr. genetska toka jezika (izraz u prijevodu)? Kako li u njem. izvorniku glasi izriaj da je jezik kao razlikovno obiljeje nae vrste? Ne mogu zamisliti prvu ljudsku misao a da ne dijalogiziram(40) ovjek je i kao stvor koji oslukuje i zapaa prirodno stvoren za jezik //ak i na usamljenom otoku slijepac e htjeti upoznati izvore umova te ih imenovati u dui ovo me podsjea na Fodorov mentalese// Iz teksta Geneze Bog dovede k njemu ivotinje da vidi kako e ih imenovati Herder zakljuuje ovjek je sam sebi pronaao jezik(42) Imenice su nastale od glagola. Dijete ne imenuje ovcu kao ovcu, nego kao stvor koji bleji. (44) Kod divljaka u Sjevernoj Americi sve je jo ivo. Jer je sve dovodio u vezu sa sobom, svemu je davao rod //to jest muki ili enski// sve je prijatelj ili neprijatelj, bog ili boica..(45) Pjesnitvo i stvaranje rodova jezika su, dakle, interes ovjeanstva(46) to je bio taj prvi jezik negoli prikupljanje elemenata poezije? Oponaanje zvuee, djelatne prirode(47) Rjenik due, koji je istodobno mitologija i divna epopeja radnji i govora sviju bia - to li je drugo poezija?(48) Jezik je i ostao nekom vrstom pjeva(49) Ali ne zvue svi predmeti!... po emu e njih dua nazvati?(50) U nekom su suodnosu vid, sluh, boja i rije, miris i ton.... ne slijevaju li se oni .. svi u jedno? Mi smo misaoni sensorium commune, samo dotaknuti s razliitih strana tu lei objanjenje. (51) Kod osjetlnih bia koja odjedamput osjeaju kroz mnoga razliita ula to skupljanje ideja je neizbjeno u prirodi sve niti su jedno tkivo!(52) Po Herderu (54) sluh je sredinje ulo (to znai izmeu vida, koji nas baca daleko i opipa) Ono to se vidi i ono to se opipava moe postati zvunim (55) Opip je prejak, vid je prehladan i ravnoduan Sluh je za duu ono to je zelena, srednja boja, za vid. ovjek je stvoren da bude jezino bie(56) Kad bih sad ovdje mogao sastaviti sve krajeve i odjedanput uiniti vidljivma tkivo onoga to se zove ljudskom naravi, bilo bi to posvema jezino tkivo(58) ovjek je remek-djelo prirode(59) Herder dakako (62) iz vie razloga ne vjeruje da se origines prvog ljudskog jezika, pa makar to bio i hebrejski, ikada posve mogu razviti Razlog estokih rijei-metafora leao je u prvom pronalasku, ali kako?... Bijae to sirova uzvienost fantazije //Cijeli je francuski jezik/ proza zdravoga uma, i prvotno nema gotovo nijednu poetsku rije koja bi bila svojstvena pjesniku; ali istonjaci? Grci? Englezi? i mi Nijemci?(63) //Zbog navodno boanskog porijekla jezika Smilch nijee postojanje sinonima. No po Herderu Arapin ima 50 rijei za lava, 200 za zmiju, 80 za med, vie od 1000 za ma!! Zato su se neke izgubile (kao suvine) ako su od Boga? Otkuda takvo siromatvo izraza za unutranje osjeaje?(64)

103

400 arapskih rijei za bijedu! Zar da dokoni pronalazanajnesavrenijeg jezika bude Bog? Svaki je jezik i rasipan i oskudan, ali na svoj nain Karibljani imaju tek 4 boje!! //ovo podsjea na amer. Humboldtovce!// Jedan novi kanon: IV(66) to izvorniji jezik to manje apstrakcija, to vie osjeaja --- A apstrakcije potjeu od osjetilnosti, npr. Duh od vjetra i daka; sveto od odvojenog; ljutnja od soptanja nosnica(= zajapurenosti?) //Zanimljivo Herder i finski, pored estonskog, ubraja u nerazvijene jezike!// ---Dok ideju nisu sebi razjasnili kao obiljeje nemaju za to rije(67) kad, dakle takve rijei uu u jezik tono im se vidi podrijetlo(68) Rijei se stvaraju za potrebe. Divlji narodi imaju malo rijei za brojeve. Feniani su radi trgovine otkrili matematiku to izvorniji jezik to manje gramatike u njemu, a najstariji jezik je samo prethodno objavljeni rjenik prirode(70) //Zbog komocije pronalazaa// trebala im je nova rije, a kako je dokono izmiljanje iz prazne glave vrlo teko uzimali su neku slinu rije moda tek s izmjenom nekog daha (spiritusa?) Najoitijim naposljetku postaje razvoj jezika putem uma i uma putem jezika, kad je ve napravio nekoliko koraka, kad u njemu ve postoje umjetnika djela, npr. pjesme, kad je pronaeno pismo(75) D r u g i d i o --- kojim je putem ovjek na najprikladniji nain mogao i morao sebi pronai jezik? //Herder nabraja niz prirodnih zakona// Prvi prirodni zakon: ovjek je bie koje slobodno misli i djeluje, ije snage nastavljaju djelovati progresijom; zato je (ovjek) stvorenje jezika!(77) Promatran kao gola ivotinja bez instikata ovjek je najbjednije bie //sline misli susreemo ve kod Platona!// Ali taj jadni stvor bez instikata od prvog trenutka je slobodno djelovao kao umni stvor(78) Ako se ni najmanja radnja njegova razuma nije mogla dogoditi bez natuknice, onda je i prvi trenutak osvjeenja bio trenutak unutarnjeg postanka jezika od prvog trenutka to nije ivotinja stvor koji razmilja taj ovjek nije doao iz Platonove pilje(79) Cijela priroda navaljuje na ovjeka da razvije svoje snage, svoja ula, sve dok ne bude ovjek. I budui da od tog stanja zapoinje jezik i cijeli lanac stanja u ljudskoj dui takve je vrste da svako takvo stanje dalje razvija jezik(80) Kod ovjeka trajno djeluje zakon usavravanja ovjekov lanac misli postaje lancem rijei(82) Netko tko bi mislio bez rijei, morao bi biti najmraniji zanesenjak ili marva, najapstraktniji vidjelac bogova ili neka sanjajua monada ovjek osjea razumom i govori jer razmilja(83). to mogu filozof i filolog u svom mrtvom muzeju poboljati od jezika, koji ivi u svoj svojoj djelotvornosti?(88) Nepojmljivo mi je kako je nae stoljee tako duboko moglo zalutati u hladovinu Uzima se mrtvo miljenje tupi, kasni zakoni gramatike su ono to tujemo, a zaboravljamo zbiljsku boansku prirodu jezika koji se oblikovao u njezinu srcu s ljudskim duhom, ma kako nepravilnim se inio(91) Drugi prirodni zakon ovjek je po svojem odreenju drutveno bie: Usavravanje jezika mu je, dakle, prirodno, bitno i nuno(92) Na materinski jezik bio je istodobno prvi svijet, koji s mo gledali i radost koju smo uivali!... sve to jedno s drugim biva ovjekovjeeno jezik ve postaje pjesmom!(96) A koje li je blago obiteljski jezik za neki rod u nastajanju! Grci su pjevali o Argonautima.. Kelti o oevima svojih plemena Meu Peruancima i

104

Sjevernoamerikancima jo vlada ovo podrijetlo plemenskoga jezika u pjesmama njihovih plemena i otaca(100) Trei prirodni zakon Kao to nije bilo mogue da cijeli ljudski rod ostane jedno stado, tako nije mogao ni zadrati jedan jezik. Tako dolazi do oblikovanja nacionalnih jezika. Svaki rod u svoj jezik unosi kuni i obiteljski ton: to prema izgovoru postaje razliitim dijalektom(101) udoree drutva i mona boica navika uskoro e prema gestama i pristojnosti uvesti ove posebnosti i one razliitosti - i evo dijalekta! //jo vie// same rijei, smisao, dua jezika kakvog li beskrajnog polja razliitosti! //meu mnotvom sinonima jedan (govornik) preferira ovaj, drugi onaj sinonim to je dovelo do razliitih idioma U knjigama jezik dulje traje// U slobodnom ivotu mora se mijenjati (jezik)(103) Dok ivotinje imaju skuene sfere ljudi su nastanjeni praktiki po itavom globusu i to dovodi do jezine raznolikosti Herder se protivi stereotipnim sudovima o ovjeku. ovjeka se ne smije prema nekom omiljenom sistemu siliti da bude neto drugo. On nije nikakav Rousseauov umski ovjek: on ima jezik. On nije nikakav Hobbesov vuk: on ima obiteljski jezik. No on --- moe.. stvoriti suprotnu prirodu, naviku i jezik Uzrok ovoj jezinoj razliitosti tako bliskih naroda i njihovoj razliitosti u nainu miljenja i ivota jest meustobna obiteljska i nacionalna mrnja(105). //Uzrok moe biti i oskudica hrane, vode i sl.// Uzrok tog neprijateljstva i vjeitih ratova u takvom sluaju vie je plemenita ljudska slabost nego podla opaina(106) Tko nije sa mnom, taj je protiv mene. Barbar i zlobnik! Stranac, neprijatelj! Kao u Rimljana prvotno rije hostis(107) //Aludirajui na kulu babilonsku// Herder napominje kako je i nesloga oko jedne velike zajednike namjere, a ne samo seoba naroda bila uzrok tako mnogim jezicima(109) etvrti prirodni zakon Ljudski rod po svj vjerojatnosti ini progresivnu cjelinu j e d n o g podrijetla u j e d n o m velikom domainstvu, a tako i svi jezici i cijeli lanac postanka prva misao u prvoj ljudskoj dui povezana je s posljednjom u posljednjoj ljudskoj dui. Da je jezik ljudima priroen kao pelama pravljenje meda, cijela ta najvea i najraskonija graevina odjednom bi se sruila! Svatko bi sa sobom na svijet donio malo svog jezika(110) Ako svatko pronalazi samo za sebe, onda se bespotreban trud udvosturuje do u beskonanost i pronalazaki razum biva lien svoje najvee odlike, a to je rast Ako sam doao na svijet i odmah moram k mojima na poduku, onda su to morali i moj otac, i otac njegova plemena, i prvi od sviju otaca. Lanac see dalje i zaustavlja se tek na jednome, na prvome: od njega zapoinje rod, poduka, jezik Kako velik li je jezik s tog gledita! Riznica ljudskih misli, gdje je svatko na svoj nain neto pridonio! Zbir djelotvornosti sviju ljudskih dua.(111) Da su ljudi nacionalne ivotinje i da je s vaka od njih posve nezavisno pronala svoj jezik, onda bi on zacijelo morao pokazivati razliitost kakva bi moda trebala postojati izmeu stanovnika Saturna i Zemlje a u nas se oito ipak sve razvija na jednom temelju. Ne samo kad je posrijedi oblik, nego i stvarni hod ljudskoga duha; jer meu svim narodima Zemlje gramatika je gotovo izgraena na isti nain. Jedino se kineski, koliko ja znam, u tome bitno razlikuje(113)

105

Njemaki jo ima ista slova kao i koptski, a Irci su bili dosta hrabri da za Homera izjave da je to prijevod s njihova jezika. Tko zapravo, ako se vie ili manje bavi jezicima, moe ne spoznati srodnost jezika?(114) U cjelini vidljiv ostaje prirodni zakon: Jezik se sadi i usavrava s ljudskim rodom kako malo toga bi pronaao usamljenik, ak i usamljeni filozof na svom pustom otoku!(115) to vie okrenuta protiv neke druge obitelji, to jae (obitelj) zbija svoje redove, to vie jaa u svojemu korijenu, pretvara djela svojih predaka u pjesme, poklie, vjene spomenike, to ie i patriotskije zadobiva to jezino miljenje - to jae napreduje usavravanje jezika, kao dijalekt otaca: zato je priroda odabrala to usavravanje(116) Mi Nijemci jo bismo mirno ivjeli u naim umama poput Amerikanaca, ili bismo tovie u njima surovo ratovali i bili junaci, da lanac strane kulture nije dopro tako blizu nas i prisilio nas silinom svih stoljea da se ukljuimo u nj. Rimljanin je svoje obrazovanje preuzeo od Grke, Grk ga je dobio iz Azije i Egipta, Egipat iz Azije, Kina moda iz Egipta tako lanac ide dalje od one prve karike i moda e jednom dosei preko cijele zemlje grka gramatika mogla je biti i postala je boljom od istonjake, jer joj je bila kerka, rimska pak filozofskijom od grke, francuska finozofskijom od rimske: - nije li patuljak na ramenima nekoga diva uvijek vei //hm.. valjda 'vii'// od samoga diva?(117) Sada se odjedanput vidi kako varljiv je dokaz o boanskom podrijetlu jezika Red i ljepota postoje, ali kada, kako i odakle su doli? Zar je taj zadivljujui jezik prvobitan jezik? I nije li on dijete svih stoljea i mnogih nacija? (118) Vie podrijetlo ne posjeduje nita sebi u prilog, ak ni svjedoanstvo istonjakog pisma na koje se poziva, jer ono oito ukazuje na ljudski poetak jezika imenovanjem ivotinja Ljudsko podrijetlo pak pri-(119) kazuje Boga u velikom svijetlu: njegovo djelo, ljudsku duu, koja sama iz sebe stvara i razvija jezik, jer je njegovo djelo ljudska dua //Akademija je zadala hipotezu o podrijetlu jezika, no Herder je kao natjecatelj// prekrio zapovijed Akademije i nije iznio hipotezu: jer to bi bilo kad bi jedna hipoteza jednako vaila i vrijedila kao i druga? A kako se to to ima formu neke hipoteze obino promatra nego kao filozofski roman Rousseauov, Condillacov i ostalih? On se isto radije potrudio prikupiti vrste podatke iz ljudske due, ljudske organizacije, grae svih starih i divljih jezika i cijelog domainstva ljudske vrste te tako dokazati svoju tvrdnju, kao to se moe dokazati i najvru filozofsku istinu. Vjeruje da je svojim neposluhom prije ispunio volju Akademije, nego to bi je inae bio ispunio.(120) IZBOR IZ LITERATURE Ovaj 'izbor' moda je i preopiran, ali za to ima vie razloga. Neki su naslovi uvrteni jer su vani, drugi jer su dostupni, trei jer ima i studenata koji su vie zainteresirani za ovu materiju. Kako je knjinica Filozofskog fakulteta u Mostaru jo uvijek veoma skromna, veinu naslova zainteresirani mogu dobiti preko mene pa fotokopirati za osobnu upotrebu (to je u naelu zabranjeno umnoavati). Nisam se trudio oko nekakva naelnog popisa, ni abecednog, ni sadrajnog, ni kronolokog. A.P. Martinich, (ed.), The Philosophy of Language, Oxford, 2001 (4. izdanje) Ch. Bermes, (ed.), Sprachphilosophie, Karl Alber Verlag, Mnchen 1999 P. Prechtl, Sprachphilosophie, J.B. Metzler, Stuttgart 1999 E. Heintel, Einfhrung in die Sprachphilosophie, WBG, Darmstadt 1991

106

M. Devitt & K. Sterelny, Jezik i stvarnost, KruZak, Zagreb 2002 (teko i tendenciozno) F. de Saussure, Teaj ope lingvistike, Zagreb 2000. G. Frege, Osnove aritmetike i drugi spisi, KruZak, Zagreb 1995. G. vob, Frege: Pojmovno pismo, Zagreb 1992 L. Wittgenstein, Tractatus logico-philosophicus, V. Maslea, Sarajevo 1987. L. Wittgenstein, Filozofijska istraivanja, Globus, Zagreb, 1998. L. Wittgenstein, The Blue and Brown Books, Basil Blackwell, 1958 N. Malcolm, Ludwig Wittgeinstein, u Encyclopedia of Philosophy, P. Edwards (ed.) London 1967 G.E.M. Anscombe, Introduction to Wittgenstein's Tractatus, London 1959 Wilhelm Baum, Ludwig Wittgeinstein izmeu mistike i logike, Zagreb, 2006 I. Macan, Wittgensteinova teorija znaenja, HFD Zagreb 1996 W.v.O. Quine, Rije i predmet, KruZak, Zagreb 1999. S. Kripke, Imenovanje i nunost, KruZak, Zagreb, 1997 D. Davidson, Istina i interpretacija, Demetra, Zagreb, 2000. N. Mievi, Filozofija jezika, Jesenski i Turk, Zagreb, 2003. E. Cassirer, Prilozi filozofiji jezika, Matica Hrvatska, Zagreb, 2000. M. Heidegger, Kraj filozofije i zadaa miljenja, Naprijed, Zagreb, 1996. Unterwegs zur Sprache, A. Vukovi, Dimenzija sluanja u Bitku i vremenu Martina Heideggera, HFD ZG R. Jakobson, Saggi di linguistica generale, Feltrinelli 1966 E. Sapir, Language, B.L. Whorf, Sprache, Denken, Wirklichkeit, Rowohlt, Hamburg, 1963 N.A. Chomsky, Syntactic Structures, Haag 1957 Language and Mind, New York 1968 Cartesian Linguistics, New York 1966 Knowledge of Language, Praeger, Westport 1986 Language and Problems of Knowledge, MIT 1988 N.A. omski, Gramatika i um, Nolit, Beograd 1972 E. von Savigny, Die Philosophie der normalen Sprache, Suhrkamp, Frankfurt 1969 M. Dummett, Ursprnge der analytischen Philosophie, Suhrkamp, Frankfurt 1988 The Seas of Language, Clarendon Press Oxford, 2003 J.R. Searle (ed.), The Philosophy of Language, Oxford 1971 Speech Acts, Cambridge, 1969 Geist, Sprache und Gesellschaft, Suhrkamp Frankfurt 1998 M. Black, The Labyrinth of Language, Mentor New York & Toronto 1969 F. v. Kutschera, Sprachphilosophie, UTB 1993 J.L. Austin, How to Do Things with Words,Oxford 1962 B. Hale & C. Wright (ed.), A Companion to the Philosophy of Language, Blackwell 1999 H.G. Gadamer, itanka, MH 2002 J.G. Herder, Rasprava o podrijetlu jezika, Demetra, Zagreb 2005 W. v. Humboldt, Schriften zur Sprachphilosophie, Cotta Stuttgart1963 Sprache und Wirklichkeit, Essays, dtv 1967 J. Habermas, Theorie des kommunikativen Handelns, Frankfurt 1981 (u prvom od dva sveska III poglavlje stranice 369-452 - posveeno je veinom analitikoj filozofiji jezika, uz iznenaujue temeljito poznavanje iste).

107

Zbog siromatva nae knjinice dragocjena je mogunost nalaenja mnotva relevantnih podataka na internetu. Nadam se da se svi studenti mogu sluiti engleskim jezikom, jer bez toga uzaludna spomenuta raspoloivost podataka na internetu.

108