ODABRANA DJELA HENRIKA SJENKJEVICA KRIARI Naslovna strana: VLADO PAVOKOVI OTOKAR KEROVANI Rijeka 1965 Naslov originala

a HENRYK SIENKIEWICZ KRZYACI Preveo s poljskog AUGUST HARAMBASIC Pruredio STANJEK PRVI DIO U Tinjcu u krmi k Divljem biku1 koja je pripadala opatiji, sjedilo je nekoliko ljudi i slualo prianje iskusnog vojnika koji se vraao iz dalekih krajeva i govorio im o raznim doivljajima to ih je doivio na vojni i putu. ovjek je to bio bradat, u najboljoj snazi, pleat, veoma visok, ali iznuren; kose mu bijahu vezane vrpcom ili mreicom ureenom biserjem; nosio je koni kaput, na kojem su se vidjele pruge utisnute u tuljcu od roine a o boku kratak putni ma. Tik uza nj sjedio je za stolom mladi duge kose i vesela pogleda, oito njegov drug, a moda i titonoa, jer je takoer bio u putnom odijelu, konom kaputu od oklopa ispruganom. U drutvu s njima bijahu dva seoska vlastelinia iz okolice grada Krakova i tri graana s crvenim kapama od kojih su im tanki krajevi postrance visjeli sve do lakata. Krmar Nijemac, u plavom kaputu s visoko dignutim ovratnikom, lijevao im je iz kraga vino u glinene pehare i radoznalo sluao ratne dogaaje. Ali jo su radoznalije sluali graani. U to se vrijeme bijae ve znatno ublaila mrnja koja je za Lokjetekovih vremena dijelila graane od vitezova, a graetnj su dizali glavu ponosnije no u kasnijim vjekovima. Jo se cijenila njihova spremnost ad concessionem pe 1 Divlji bik je ovdje munjak divljeg goveda postaji tek nekoliko primjeraka turova. tura. Danas cuniarum,1 zato se po krmama esto vidjelo trgovce kako piju bratimstvo s plemiima. inili su to veoma rado jer su bili ljudi u kojih se lake nae gotov gro, pa su obino plaali za plemie. Tako su i sada sjedili i razgovarali namigujui as po as krmaru da im natoi pehare. Vi ste, plemeniti vitee, vidjeli lijep komadi svijeta? rekne jedan trgovac. Malo je od onih koji sada sa svih strana idu u Krakov, vidjelo toliko odgovori vitez. A ne ide ih malo nastavi graanin. Velike sveenosti i veKka srea za kraljevstvo! Kau da je kralj zapovjedio da se cijela kraljiina lonica prekrije zlatnim brokatom, vezenim biserjem i da se nad njom podigne isto takav baldahin. Bit e zabava i vitekih igara kakvih jo nije vidio svijet. Kume Gamrote2, ne prekidajte viteza rekne drugi trgovac. Ne prekidam ga ja, kume Ejertreteru3, nego samo mislim da bi i on rado saznao to se radi, jer i sam sigurno ide u Krakov. Ja se danas ionako neu povratiti u grad, jer e prije toga zatvoriti vrata, a po noi ne da spavati gad to se krije u posteljini, pa imamo vremena za sve. Ali vi odgovarate s dvadeset rijei na jednu. Vi bome starite, kume Gamrote! No zato u komad vlanoga platna jo uvijek nositi pod jednim pazuhom. O da, takvoga, kroz koje se vidi kao kroz sito. Daljnje zadirkivanje dovri putujui vojnik koji ree: Sigurno je da u ostati u Krakovu; uo sam za viteke igre pa u u njima rado okuati svoje sile; a i ovaj je moj sinovac, iako jo mlad i goliav, ve vidio pokoji bojni oklop oboren na zemlji.

Gosti pogledaju u mladia; on se veselo nasmijei i, zabacivi rukom svoje duge vlasi za ui, podigne lagano na usta pehar s pivom. 1 To jest: da dadu novaca. Op. prev. 2 Openiti naziv ili bolje privarak. Op. aut. 3 Isto kao 2. A stari vitez nadoda: Uostalom, kad bismo se i htjeli vratiti, nemamo gdje. Kako to? zapita jedan plemi. Odakle ste i kako vas zovu? Ja se zovem Ma tko iz Bogdanca, a ovaj mladi, sin moga roenoga brata, zove se Zbiko. Grb nam je tupa potkova, a lozinka: Grad! A gdje je va Bogdanac? Radije pitajte, gospodine brate, gdje je bio, jer ga vie nema. Jo za vojne Grimalika s Naleima spaHe na Bogdanac tako da je ostao samo stari dom; ta je bilo, odnesoe, a sluge se razbjeae. Ostade gola zemlja jer su i kmetovi u susjedstvu otili dalje u pusto. Ja sam s bratom, ocem ovoga mladia, ponovo sazidao dvor, ali nam ga je druge godine odnijela voda. Zatim je brat umro, a kad je umro, ostao sam sam sa sirotom. Onda sam pomislio: tu ja neu ostati! A u ono su vrijeme govorili o vojni i o tom da Jako iz Olenice, kojega je kralj Vladislav poslao k Mikolaju iz Moskoova u Vilnu, potajno trai vitezove za Poljsku. Poznavajui preasnoga opata i naega roaka Janka iz Tule, zaloio sam mu zemlju, i za dobivene novce kupio oruje i konje i valjano se opremio za rat; djeaia, komu je bilo dvanaest godina, posadio sam na kljusinu, pa hajde k Jaku iz Olenice. S mladiem? On nije onda jo bio ni mladi, ali je ipak bio snaan djeak. Ve u dvanaestoj godini znao je luk pritisnuti na zemlju, pa ga poduprijeti trbuhom i tetivu nategnuti tako da je ne bi ljepe nategnuo nijedan od onih Engleza to smo ih vidjeli pod Vilnom. Tako je bio jak? ljem je za mnom nosio, a kad mu je prolo trinaest godina, i tit. Vojevanja vam ondje nije nedostajalo? Zbog Vitolda. Knez je bio kod kriara, pa se svake godine pod Vilnom spremao na Litvu. S njim su ili razni ljudi: Nijemci, Francuzi, Englezi, koji umiju najbolje baratati lukom. esi, vicarci i Burgunani. Sume su sjekli, kule su uz ceste gradili. Na kraju su Litvu ognjem i maem poharali tako strano da je cijeli narod, koji u toj zemlji obitava, htio otii i potraiti drugu, makar na kraju svijeta, makar i meu Belijalovom djecom, samo da je od Nijemaca daleko. I ovdje smo uli da su svi Litvini htjeli otii sa enama i djecom, ali nismo vjerovali. A ja sam to gledao. Hej, da nije bilo Mikolaja iz Moskoova i Jaka iz Olenice i ne hvalim se da nije bilo nas, ne bi ve bilo Vilne. Znamo. Vi je niste predali. Nismo. A sad sluajte paljivo to u vam rei, jer sam iskusan ovjek i stari vojnik. Jo su stari govorili o zubatoj Litvi.. i to je istina! Oni se dobro biju, ali se s vitezovima ne mogu na polju mjeriti. Gdje Nijemcima konji u movari propadaju ili gdje je gusta uma.. to je neto drugo! Nijemci su dobri vitezovi reknu graani. Oni stoje kao zid, momak uz momka u svojim eljeznim oklopima tako prekriveni da jedva psubratu oi kroz onice vidi. I tako idu naprijed. A Litva udari i razaspe se kao pijesak; a to se razaspe, preko toga preu Nijemci kao preko mosta i sve pogaze. Nisu meu kriarima sami Nijemci, jer togod ima naroda na svijetu, slui kod kriara. A hrabri su! Cesto sagne vitez glavu naprijed, pa istakne preda se koplje i sam samcat jo prije bitke nasrne na cijelu vojsku, kao jastreb na jato. Kriste! klikne Gamrot. A koji su najbolji? Kako u emu. Lukom barata najbolje Englez; on svojom strijelom probije svaki oklop, a goluba pogodi na sto koraka. esi strano sijeku sjekirama. Dvosjeklim maem bore se najbolje Nijemci. Svicar razbija rado eljeznim topuzom ljemove; no najvei su vitezovi oni koji dolaze iz francuske zemlje. Takav se bori i pjeice i na konju, a uz to ti dovikuje strano ratoborne

rijei kojih ipak ne razumije, jer je to takav govor kao da udara u kositrenu posudu; ljudi su ipak jako poboni. Poruili su nam po Nijemcima da pogane Saracene branimo od krana, i ujedno se obvezali da e to dokazati vitekim megdanom. Takav sud boji ima da se odri izmeu etvorice naih i etvorice njihovih vitezova, a sastat e se na dvoru Vaclava, kralja rimskoga i ekoga.1 1 Historino. Op. aut. JLQ... Tad obuze jo vea radoznalost trgovce i vlastelinie, pa preko pehara isprue svoje vratove prema Matku iz Bogdanca i zapitaju: A koji su bili od naih? Recite brzo! Matko podigne pehar na usta, napi je se i odgovori: Ej, ne bojte se za njih! To je Jan iz Vloscove, katelan dobroinski, to je Mikolaj iz Vasmuntova, to je Jako iz Zdakova i Jaro iz Cehova; sve sami dini vitezovi i hrabri muevi. Doe li do koplja, do maa ili do sjekire... nee im biti novost. Ljudske e oi imati u ta da gledaju i ui to da uju jer, kako rekoh, Francuzu i grlo nogom pritisne, a on ti jo viteke rijei dobacuje. Pomogao mi tako Bog i sveti krst, Francuzi e avrljati, a nai e ih potui. To e nam biti na slavu, samo da Bog blagoslovi! rekne jedan plemi. I sveti Stanislav! nadoda drugi. Zatim se okrene k Matku i stane pitati dalje: No pripovijedajte! Hvalili ste Nijemce i druge vitezove da su hrabri i da Litvu lako biju. A zar im je s vama bilo lake? Zar su na vas rado ili? Kako je Bog dao? Hvalite i nae! Ali Matko iz Bogdanca nije bio hvalia, jer je odgovorio skromno: Oni koji su upravo doli iz dalekih krajeva, smjelo su na nas udarili, ali kad su to pokuali po drugi put, nisu udarali s istim srcem, jer smo mi ljudi ilavi, pa su se u tu ilavost ve esto spotaknuli: Vi prezirete smrt, kau, ali pomaete Saracene pa ete zato i propasti! A mi smo bili jo bjenji, jer to nije istina. Kralj i kraljica su Litvu pokrstili i svatko ondje priznaje Krista, iako ga ba svatko i ne razumije. Zna se takoer da je i na milostivi gospodar, kad su avla u crkvi u Plocku na zemlju bacili, zapovjedio da mu zapale svjeicu, pa su mu istom sveenici morali rei da se to ne smije initi. A ta zna priprosti ovjek! Mnogi veli samom sebi: Knez je zapovijedio da se pokrstim, pa sam se pokrstio; knez je zapovjedio da mu se klanjam, pa mu se i klanjam; ali zato da poganskim vrazima ne bacim malo kruha, ili da im ne dam peene repe, ili da im ne odlijem pjene s piva? Ne uinim li toga, pokrepat e mi konji, ili e mi ougaviti krave, ili u od njih dobiti krvavo mlijeko, ili e etva biti slaba. I mnogi tako rade i zbog toga pod sumnju padaju. Ali .................,.......,21... oni to rade iz neznanja i iz straha pred vragovima. Tim je vragovima neko bilo dobro. Imali su svoje gajeve, velike kue i konje za jahanje i brali su desetinu. A sad su gajevi posjeeni, a jesti nema ta... zvona po gradovima zvone, pa se ta gamad u najgue ume posakrivala i ondje strano urlie. Poe li Litvin u umu, potegne ga u grmu jedan ili drugi za kouh i rekne: Daj! Neki im i daju, ali ima i smjelih momaka koji nee nita da daju, nego ih jo hvataju. Jedan je nasuo prena graha u volovski mjehur, pa mu je u nj odmah trinaest vragova unilo. I sam sam vidio taj mjehur, od kojeg je ve izdaleka straan smrad ovjeku u nos udarao, jer su tako oni prokleti duhovi pokazivali svoj strah pred svetom vodom. A tko je izraunao da ih je bilo trinaest? zapita brino trgovac Gamrot. Izraunao je Litvin koji je vidio kako su unilazili. Vidjelo se da su u mjehuru, to se ve po samom smradu opaalo i zato nije nitko htio uzice odvezati. udno je to, udno! klikne jedan plemi. Ja sam se nagledao dosta velikih udesa; treba rei da je to narod dobar, ali je sve kod njih osobito. upavi su i jedva da se koji knez elja; jedu samu peenu repu i stavljaju je u svako jelo, jer kau da im od nje raste snaga. U svojim kolibama ive zajedno sa stokom i zmijama, a u piu i jelu ne poznaju mjere. Do udatih ena nita ne dre, ali djevice jako tuju i veliku im mo priznaju: kome prava djevica osuenim crijevom natare ivot, toga mine svaka bolest.

Meni ne bi bilo ao ni da obolim, ako su djevojke lijepe! kliknu kum Ejertreter. Za to zapitajte Zbika odgovori Matko iz Bogdanca. A Zbiko se nasmija tako da se klupa pod njim potresla. Ima ih krasnih! odgovori. Zar Ringala nije krasna? Kakva je to Ringala? arobnica neka, to li? Brzo! Kako to? Zar niste uli za Ringalu? zapita Matko. Nismo uli ni rijei. To je sesitra kneza Vitolda, a ena Henrika, kneza mazovskoga. Ne govorite! Kakvoga kneza Henrika? Jedan je mazovski knez toga imena bio elektor1 plocki, ali je umro. To je bio on. Iz Rima su mu imali doi dispense, ali mu ih je prije smrt dala, jer je svojim postupkom, oito, uvrijedio Boga. Ja sam tada od Jaka iz Olenice bio poslan s pismom knezu Vitoldu, a uto je od kralja u Ritersverder doao knez Henrik, elektor plocki. Ve je onda Vitoldu bila omrznula vojna, ponajvie zato to nije mogao dobiti Vilne; a naemu kralju su bila dodijala roena braa i njihova raskalaenost. Videi kralj u Vitolda vei um nego u svih svojih roaka, poslao je k njemu biskupa s porukom da ostavi kriare i njemu se prikloni, pa e mu za to predati Litvu. A Vitold je rado sasluao poslanika. Bilo je i gozba i vitekih igara. Elektor je rado sjedao na konja, premda drugi biskupi to ne ine, i volio je da na megdanu pokazuje svoje vitetvo. A jaki su ve po rodu svi knezovi mazovski; ta zna se da ak i djevojke njihove krvi posve lako prelome potkovu. I zato je knez jednom iz sedla bacio tri viteza, a drugi put petoricu; od naih je svalio mene, a pod Zbikom je konj kod nasrta sjeo na stranje noge. Sve je nagrade dobivao iz ruku krasne Ringale pred kojom je kleao u punoj opremi. I tako su se zavoljeli ona i on, da su ga na gozbama od nje za vrat vukli klerici koji su s njim bili doli, a nju je brat Vitold korio. Napokon je knez rekao: Sam u sebi dati dispense, pa e mi ih ve papa, ako ne rimski, a ono avinjonski, potvrditi; a vjenanje mora biti odmah inae u izgorjeti! Bila je to velika uvreda boja, ali se Vitold, da ne uvrijedi kraljevskoga poslanika, nije htio protiviti, i tako se vjenanje obavilo. Zatim smo poli u Sura, pa onda u Sluck, na veliku alost naega Zbika koji je kneginju Ringalu po njemakom obiaju odabrao gospodaricom svoga srca i zavjetovao joj vjenu vjernost. Da progovori naglo Zbiko istina je! Ali kasnije su ljudi govorili da je kneginja Ringala, opazivi da joj ne dolii biti enom izabranoga biskupa premda se oenio, on nije htio napustiti svojih duhovnih dunosti i da nad takvim stadom ne moe biti bojega bla 1 Izabrani biskup. Op. prev. 12 goslova, otrovala svoga mua. A im sam ja to uo, zamolio sam nekog svetog pustinjaka, kod Lublina, da me od moga zavjeta odrijei. To je, istina, bio pustinjak rekne sa smijehom Matko no da li je ba svet, to ne znam, jer smo ga u petak zatekli u umi kako sjekirom razbija medvjee kosti i sisa modinu da mu je sve u grlu titrala. Ali je rekao da modina nije meso i da je, osim toga, izmolio tu povlast jer da po toj modini ima u snu udna vienja i moe sutradan prorokovati sve do podneva. No, no! odgovori Matko. A krasna Ringala je udovica i moe te pozvati u svoju slubu. Uzalud bi me zvala; ja u sebi izabrati drugu gospodaricu kojoj u sluiti do smrti, a onda u sebi nai i enu. Nai prije viteki pojas! O da! Ta zar nee biti vitekih igara kad kraljica rodi? A prije toga i poslije toga nee kralj samo jednog opasati vitekim pojasom. Ja u se pobiti sa svakim. Ni knez me ne bi bio svalio da mi konj nije sjeo na stranje noge. Tamo e biti boljih od tebe. Nato stanu vlastelinii iz okoline Krakova govoriti: Za miloga Boga! Pred kraljicom se nee boriti takvi momci kao to si ti, nego vitezovi najslavniji na svijetu. Borit e se Zavia iz Garbova i Farurej, i Dopko iz Olenice, i Povala iz

Taeva, i Pako Zlodzej iz Biskupica, i Jako Nian, i Abdank iz Gore, i Andrija iz Brohoica, i Kristin iz Ostrova, i Jakov iz Kobiljana... Gdje e se ti s njima mjeriti, kad se s njima ne moe nitko mjeriti, ni kod nas ni na ekom ni na ugarskom dvoru. Sto veli? Jesi li ti od njih bolji? Koliko ti je godina? Osamnaest odgovori Zbiko. To e te svaki meu prstima zgnjeiti. Vidjet emo. A Matko rekne: uo sam da kralj bogato nagrauje vitezove koji se vraaju iz litvanske vojne. Govorite, koji ste odanle, je li to istina? Bogami, istina je! odgovori jedan plemi. Po itavom je svijetu poznata kraljeva dareljivost, samo se sada nee do njega lako doi jer su u Krakov navalili silni gosti koji dolaze na kraljiin porod i na krstit 14 ke, da tako iskau ast i poklon naem kralju. Ima doi kralj ugarski, a doi e, kako kau, i car rimski, i knezova, grofova i vitezova poput maka, jer se svaki nada da nee otii praznih ruku. Govorili su da e doi ak i sam papa Bonifacij, koji takoer treba milosti i pomoi naega gospodara proti svome neprijatelju u Avinjonu. U takvoj vrevi bit e teak pristup kralju; ali tko mu pristupi i padne pred noge, taj e dobiti zasluenu nagradu. E pa onda u pristupiti jer sam poteno sluio, a ako bude rata, i opet u poi. Neto sam zadobio plijenom, a neto sam kao nagradu primio od kneza Vitolda, pa ba nema bijede; ali ve dolaze starake godine, a kad snaga izie iz kostiju, ovjek eli da ima svoj mirni kuti. Kralj voli one koji su se iz Litve pod Jakom iz Olenice povratili; svi se oni sada poteno goste. Vidite li! A ja se nisam odmah povratio, negr sam jo i dalje vojevao. Morate, naime, znati da su sf. vez izmeu kralja i Vitolda Nijemci skupo platili. Kne: je lukavo dobio taoce, pa onda: hajde na Nijemce! Kuk, je sruio, popalio, vitezove potukao i mnogo ljudi um tio. Nijemci su se htjeli osvetiti, zajedno sa Svidrigjelom, koji je k njima pobjegao. Tako je ponovo bio veliki voj ni pohod. I sam je metar Kondrat na nj poao s mnogo ljudi. Vilnu su opsjeli, pokuali su s ogromnih kula zidint probuiti, pokuali su je izdajom zauzeti, ali nisu posti gli nita. A na povratku ih je palo toliko da ih se m polovica nije vratila. Izili smo jo u polje proti Ulriku iz Jungingena, metrovu bratu, gospodaru sambijskom. Ali se i on kneza prestraio i kukavno pobjegao, pa je odonda mir i grad se nanovo zida. Jedan je sveti redovnik, koji je po rastaljenom eljezu mogao bos ii, prorekao: odsada pa dok bude svijeta, nee nikad vie nijedan oruani Nijemac pod Vilnu! Ali ako tako bude, ije su to ruke uinile? To rekavi, prui Matko iz Bogdanca preda se svoje ake, iroke i neobino jake, a drugi ponu klimati glavama i progovore: Da, da! Pravo veli! Da! Dalji razgovor prekide buka to je dopirala kroz prozore koji bijahu otvoreni, jer je no bila ugodna i topla. Izdaleka su uli tropot, ljudske glasove, rzanje konja i pjevanje. Svi su se zaudili, jer je ve bilo kasno i mjesec je ve visoko stajao na nebu. Gospodar Nijemac izie napolje iz krme, ali gosti jo nisu dospjeli da do dna ispiju svoje pehare, a on se brzo vrati i ree: Nekakav dvor dolazi! Odmah se zatim pojavi na vratima momi u modrom kaputu i s nabranom crvenom kapom na glavi. Stane, pogleda u prisutne i, ugledavi krmara, rekne: Otarite stol i donesite svjetlo: kneginja Ana Danuta dolazi amo na poinak! To rekavi, ode. U krmi nastane komeanje: krmar pone vikati na eljad, a gosti pogledaju zaueno jedan u drugoga. Kneginja Ana Danuta progovori jedan graanin to je ki Kjejstutova, a ena Janua Mazovskoga. Ona je ve dvije nedjelje u Krakovu pa je samo zato otila u Zator da posjeti svoga brata kneza Vaclava, a sad se sigurno vraa. Kume Gamrote rekne drugi graanin hajdemo na sijeno u staju: to je za nas previsoko drutvo.

 Ne udim se to putuje nou rekne Matko jer je po danu sparina; ali zato dolaze u krmu kad im je pod nosom samostan? Okrene se onda k Zbiku: To je roena sestra krasne Ringale, razumije li? A Zbiko odgovori: A mora da je s njima i lijep broj mazovskih gospoica, hej! II Meutim ue na vrata kneginja, ena srednjih godina, nasmjeljiva lica, odjevena u crven plat i zelenu haljinu, opasana pozlaenim pojasom koji se sputao niz bedra i bio s donjeg kraja sapet velikim kolutom. Za gospodaricom su ule dvorske gospoe, neke starije, a neke jo vrlo mlade, s vijencima od rua i ljiljana na glavi i veina s lutnjama u ruci. Bilo je i takvih koje su nosile cijele kite cvijea, nabranog, oito, na putu. Odmah se napuni sva isoba, jer iza. gospoa dooe mnogi dvorjaini i mladi djeaci. Svi su uli vesela lica, razgovarajui glasno i pjevuckajui, kao da su opojeni krasnom noi i jasnim svjetlom mjeseca. Meu dvorjanima bijahu i dva pjevaa, jedan s lutnjom, a drugi s guslama za pojasom. I jedna je djevojica, jo posve mlada, mo da joj je bilo tek dvanaest godina, nosila za kneginjom malu lutnju, ureenu mjedenim avlima. Hvaljen Isus Krist! pozdravi kneginja i stane usred sobe. Na vi jeke vjekova. Amen! odgovore svi i duboko se poklone. A gdje je krmar? uvi te rijei, stupi Nijemac naprijed i klekne po njemakom obiaju. Mi emo ostati ovdje, da otpoinemo i da se okrijepimo rekne gospoa. Ali pourite jer smo gladni. Graani su ve bili otili, pa sad krenu i ona dva plemia, a s njima Matko iz Bogdanca i mladi Zbiko, i zato se smjerno poklonie i htjedoe izii ne elei da smetaju kneginjinu dvoru. Kneginja ih zaustavi. Vi ste plemii, pa nam neete smetati. Upoznajte se s naim ljudima! A odakle vas je Bog doveo? Oni joj odmah kazae svoja imena, svoje grbove 1 sela po kojima su se zvali. A gospoa, zauvi od Matka odakle dolaze, pljesne rukama i rekne: To se ba dobro desilo! Pripovijedajte nam o Vilni, o mom bratu i sestri. Hoe li knez Vitold doi na kraljiin porod i na krstitke? Htio bi, ali ne zna hoe li moi; zato je srebrnu kolijevku po knezovima i boljarima poslao kraljici na dar. S tom sam kolijevkom doao i ja sa svojim sinovcem, uvajui je na putu. A je li ta kolijevka ovdje? Htjela bih da je vidim. Je li sva od srebra? Jest, ali je ovdje nema. Odvezli su je u Krakov. A to vi radite u Tinjcu? Navratili smo se amo k samostanskom prokuratoru, naemu roaku, da predamo asnim redovnicima na uvanje to smo zadobili u vojni i to nam je darovao knez. Bog vas blagoslovio. Je li dobar plijen? Ali recite mi zato brat ne zna da li e doi? Jer se sprema na Tatare. Znam ja to; samo me mui to kraljica nije prorekla sretnoga svretka tom bojnom pohodu, a to ona prorekne, to se i izvri. Matko se nasmijei. 2 Kriari in Ej, naa je gospodarica sveta, to se ne da porei, ali s knezom Vitoldom polazi sva sila naih vitezova, dobrih junaka, kojima nitko ne moe odoljeti. A vi neete poi? Zasada sam s drugima poslan da uvam kolijevku;, ve je pet godina to sa sebe nisam skidao oklopa odgovori Matko pokazujui na pruge to ih je na njegovu prsluku utisnuo oklop ali nek samo zaponu pa u poi; a ako ne poem sam, poslat u ovog mog sinovca gospodinu Spitku iz Melstina jer e pod njegovim vodstvom poi svi nai vitezovi Kneginja pogleda na lijepi lik mladoga Zbika, no dalji razgovor prekine dolazak samostanskog redovnika koji pozdravi kneginju i pone joj smjerno govoriti, zato nije poslala glasnika, da najavi

njezin dolazak, i zato se nije svratila u samostan kad u obinoj krmi nije dolino mjesto njezinu gospodstvu. U samostanu ima dosta soba i drugih prostorija u kojima i priprosti ovjek nae zaklonita, a kako ne bi takva gospoa, supruga kneza, iji su roaci i preci uinili toliko dobra opatiji. Kneginja mu odgovori veselo: Mi smo se ovamo samo naas svratili, a ve ranom zorom moramo u Krakov. Naspavali smo se po danu pa putujemo po noi radi hladovine. Ve su zapjevali pijetli pa nisam htjela buditi pobonih samostanaca, osobito s ovakvim drutvom koje vie misli na pjevanje i ples nego na poinak. A kako je redovnik ipak navaljivao, ona nadoda: Ne, mi emo ostati ovdje. Vrijeme e nam brzo proi sluajui svjetske pjesme; ali na jutarnju emo slubu doi u crkvu da dan s Bogom zaponemo. Bit e misa za dobrobit milostivoga kneza i milostive kneginje rekne redovnik. Knez, moj suprug, doi e istom za etiri ili pet dana. Gospodin Bog moe i izdaleka udijeliti sreu; meutim neka bude nama ubogim samostancima doputeno da bar vina donesemo iz samostana. Rado emo ga primiti odgovori kneginja. A kad je redovnik otiao, pone govoriti: Hej, Danuo, Danuo! Popni se na klupu i razl veseli nam srce onom pjesmicom koju si nam pjevala Zlatoru. Dvorjani to uju pa brzo postave klupu nasred sobe. Oba pjevaa sjednu svaki na jedan njezin kraj, a izmeu njih stane djevojica koja je za kneginjom nosila malu lutnju, ureenu mjedenim avlima. Na glavi je imala vijenac, a kose su joj padale na ramena; suknja joj je bila modre boje i na nogama je nosila crvene cipelice s dugim iljcima. Stojei na klupi izgledala je kao malo dijete, ali veoma krasno, ba kao kakva sliica u crkvi ili u bojim jaslicama. Bijae oito da nije tako prvi pui stajala i pjevala kneginji, jer se na njoj nije opaala ni najmanja smetenost. Pjevaj, Danuo, pjevaj! viknu dvorska gospoa. A ona uzme lutnju, podigne glavu kao ptiica koja hoe da zapjeva i, zamirivi oima, pone srebrnim glasom: Da ja imam krila Kao guska bijela, Za Jakom u Slesku Ja bih poletjela.. Pjevai su je odmah stali pratiti, jedan na guslama, a drugi na veoj lutnji. Kneginja, koja je nadasve voljela svjetske pjesme, poela je klimati glavom, a djevojica je pjevala dalje, glasom tananim, djetinjim i svjeim, kao to u proljeu pjevaju ptiice u umi: Sjela bih na trgu Rije mu rekla jednu: Pogledaj Jaulko Siroticu bijednu! I opet su je pratili pjevai. A mladi Zbiko iz Bogdanca, koji je od svoga djetinjstva bio vikao ratu i njegovim surovim prizorima, jo nikad u ivotu nije vidio neto slino. Potapka po ramenu Mazurca koji je stajao kraj njega i zapita ga: Kakva je to djevojica? Ta je djevojica iz kneginjina dvora. U nas ima dosta pjevaa koji dvor razveseljuju, ali je ona najmilija pjevaica i kneginja ne slua niijih pjesama tako rado. Tome se ne udim. Ja sam pomislio da je pravi aneo i ne mogu je se nagledati. Kako je zovu? 18 ia A to niste uli... Danua. Njezin je otac Jurand iz Spihova, vlastelin moan i hrabar koji pripada naem odlinom plemstvu. Hej, takve djevojice nisu jo vidjele ljudske oi. Svi je vole, i zbog pjesme, i zbog ljepote. A tko je njezin vitez? Ta ona je jo dijete!

Dalji razgovor prekine Danuina pjesma. Zbiko je postrance gledao njezine sjajne kose, njezinu podignutu glavu, zaklopljene joj oi i cijeli umilni lik, obasjan svjetlom votanica i mjeseinom to je ulazila kroz prozor, pa se divio sve vie i vie. inilo mu se da ju je ve negdje vidio, ali nije znao da li u snu ili negdje u Krakovu, na crkvenom prozoru. Potapka nanovo dvorjanina i zapita ga apatom: Je li ona s vaega dvora? Njezina mati je dola iz Litve s kneginjom Anom Danutom koja ju je udala za grofa Juranda iz Spihova. Bila je lijepa i monoga roda, milija gospoi kneginji od svih drugih, a i sama je voljela kneginju. Zato je i kerci dala njezino ime: Ana Danuta. Ali prije pet godina, kad su Nijemci kod Zlotorije navalili na na dvor, umrla ij je od straha. Tad je kneginja uzela djevojicu i odonda se za nju brine. Njezin otac dolazi esto na dvor i rado gleda kako mu je dijete zdravo i odgaja se u kneginjinoj milosti. Samo, kolikogod je puta pogleda, toliko puta mu se oi zaliju suzama. Sjeti se svoje pokojnice, pa onda odlazi da se Nijemcima osveuje za svoju ljutu nevolju. On je svoju enu ljubio tako kako jo nitko nije ljubio u svoj Mazoviji, i ve je zbog nje svu silu Nijemaca pobio. A ZbiSku blijesnu oi u isti trenutak i ile mu nabreknu na elu. Dakle, njezinu su majku Nijemci ubili? zapita. I jesu i nisu. Sama je umrla od straha. Pet godina je bio mir, nitko nije na rat ni mislio i svatko je posvuda bezbrino prolazio. Knez je poao da u Zlotoriji sagradi kuu, i to bez vojske, samo sa svojim dvorom, kao to je ve obiaj u miru. A uto provalie izdajnici Nijemci, bez objave rata, bez svakog uzroka. Samoga su kneza svezali i odveli, ne mislei ni na kaznu boju, ni na to da su ih njegovi prei mnogim dobroinstvima obasuli. Ljude su mu pobili. Dugo je knez kod njih sjedio u suanjstvu pa su ga od straha pustili istom kad 20 im se kralj Vladislav zaprijetio ratom. Kod tog je njihovog napadaja umrla Danuina majka jer joj je srce unilo u grlo i zaguilo je. A vi ste, gospodine, bili pri tom? Kako vas zovu, zaboravio sam? Ja se zovem Mikolaj iz Dlugoljasa, a nadimak mi je Obuh. Bio sam kod napadaja. Vidio sam kako je Danuinu majku neki Nijemac, s paunovim perjem na ljemu, htio podii na sedlo i kako je problijedjela kad je ugledala konopac. A mene su oinuli helebardom, od ega jo i sada znak nosim. To rekavi, pokae duboku brazgotinu na lubanji koja mu je ispod kose dopirala sve do obrva. Naas nastade utnja. Zbiko se ponovo zagleda u Danuu. Zatim zapita: I rekli ste, gospodine, da ona nema viteza? Ali nije doekao odgovora jer je u taj tren pjevanje prestalo. Jedan od pjevaa, ovjek debeo i teak, ustane naglo i tako se klupa nagne na jednu stranu. Danua se zaljulja i rairi ruke, ali jo prije nego to je mogla pasti ili skoiti, priskoi Zbiko kao ris i doeka je na ruke. Kneginja u prvi as vrisne od straha, a onda se nasmijei veselo i povie: To je vitez Danuin! Zdravo, vitee, daj nam nau milu pjevaicu! Smjelo ju je prihvatio! zauju se glasovi nekih dvorjana. A Zbiko poe kneginji, drei na rukama Danuu koja ga je jednom rukom bila zagrlila oko vrata, a drugom je iznad glave drala lutnju od straha da se ne potare. Lice joj bijae veselo i nasmijeeno premda i malko prestraeno. Uto doe mladi do kneginje i postavi pred nju Danuu, pa klekne, podigne glavu i progovori sa smjelou, neobinom za njegove godine: Neka bude po vaim rijeima, milostiva gospoo! Vrijeme je ovoj divnoj gospoici da ima svoga viteza; a vrijeme je i meni da imam svoju gospodaricu, kojoj u se klanjati zbog kreposti, i ljepote. Zato u joj se s vaom dozvolom zavjetovati i do smrti joj u svakoj prigodi ostati vjeran. Na kneginjinu se licu pokaza udivljenje, ali ne zbog Zbikovih rijei, nogo samo zbog toga to se sve tako .21

iznenada dogodilo. Obiaj vitekoga slubovanja nije, dodue, bio poljski, ali je u Mazoviji, koja je bila na njemakoj granici i kamo su esto dolazili vitezovi iz dalekih krajeva, bio bolje poznat nego u drugim pokrajinama pa su ga se dosta esto drali. I kneginja je za nj ula ve odavna, jo na dvoru svoga velikoga oca, gdje su svi zapadni obiaji bili smatrani pravim uzorom za viteke bojovnike i zato nije u Zbikovoj elji nala nita to bi moglo uvrijediti ili nju ili Danuu. Cak se uzradovala to srcu joj mila dvorjanka poinje na sebe svraati viteka srca i oi. Zato se razdragana lica okrene k djevojici: Danuko! Danuko! Hoe li da ima svoga viteza? A Danua sa svojom sputenom kosom poskoi u svojim crvenim cipelicama tri puta uvis, pa zagrli kneginju oko vrata i usklikne s takvom radou, kao da joj je tko dao igraku kojom se mogu zabavljati samo stariji ljudi: Hou, hou, hou.. Kneginji navrle od smijeha suze na oi, a s njom se smijao itav dvor; izvue se na kraju iz Danuinih ruku i rekne Zbiku: Aj, zavjetuj se. Zavjetuj se! A to e joj prisei? A Zbiko, koji je usred smijeha sauvao svoju ozbiljnost, odgovori odluno, ne diui se sa zemlje: Zavjetujem se da u, im doem u Krakov, u krmi objesiti svoj tit, a na njemu napis koji e mi sastaviti pismeni klerik: da je gospoica Danuta Jurandova najljepa i najkreposnija izmeu svih gospoa to ih ima u svim kraljevstvima. A tko se tome usprotivi, s njim u se boriti dotle, dok jedan od nas ne pogine, osim ako ne poe radije u ropstvo. Dobro! Vidim da zna viteke obiaje. A ta dalje? Dalje, budui da sam doznao od gospodina Mikolaja iz Dlugoljasa da je majka gospoice Jurandove krivnjom jednoga Nijemca s paunovim perjem na ljemu ispustila svoju duu, zavjetujem se da u nekoliko takvih paunovih perjanica s njemakih lubanja skinuti i svojojgospodarici pred noge poloiti. Nato se kneginja uozbilji i zapita? Ne zavjetuje li se samo za alu? A Zbiko odgovori: Tako mi pomogao Bog i sveti kri, ja u taj svoj zavjet ponoviti i u crkvi pred sveenikom. 22 Hvale je vrijedno boriti se s ljutim neprijateljem naega plemena, ali mi te ao jer si mlad, pa lako moe poginuti. Uto stupi naprijed Matko iz Bogdanca. Sve dotle je, kao stariji ovjek, samo slijegao ramenima, ali mu se sada inilo da mora progovoriti: Zato se ne bojte, milostiva gospoo. Smrt moe u borbi svakoga snai, a za plemia je, bio on star ili mlad, takva smrt slavna. Ali tom djeaku nije nepoznat rat, jer iako ima malo godina, ipak se ve prilino esto borio i pjeice i na konju, i sjekirom i kopljem, i dugim i kratkim maem, i sa titom i bez njega. To je nov obiaj da se vitez zavjetuje djevojci koju rado gleda, ali to je Zbiko svojoj obeao paunove perjanice, to mu ne zamjeram. On je ve traio Nijemce, pa neka ih opet potrai, a ako pri tom nekoliko lubanja pukne, bit e mu to samo na slavu. Dakle, vidim, da nemam posla s djetetom rekne kneginja, a onda se okrene Danui: Sjedni na moje mjesto, kao prva osoba danas, ali se samo ne smij jer se to ne pristoji! Danua sjedne na kneginjino mjesto i htjede da bude ozbiljna, ali su joj se modre oi smijeile Zbiku koji je pred njom kleao, te se nije mogla suzdrati a da ne mae nogama od veselja. Daj mu svoju rukavicu ree joj kneginja. Danua skine rukavicu i prui je Zbiku koji je prihvati s velikim tovanjem i pritisne na usta: Privrstit u je na svoj ljem; tko za njom posegne, teko njemu! Zatim poljubi Danui ruke i noge, pa ustane. Ali odmah ga ostavi dotadanja ozbiljnost, a srce mu ispuni velika radost to e ga odsada na dvoru smatrati odraslim ovjekom, pa stane mahati Danuinom rukavicom i klikne napola veselo, a napola zanosno: ekajte, pasja brao s paunovim perjanicama! ekajte! U taj as ue u krmu onaj isti redovnik koji je ondje bio ve prije, a s njim i dvojica drugih, starijih. Samostanske sluge donesoe za njima pletene koare, a u njima bavice s vinom i razna, na

brzu ruku prireena jela. Redovnici pozdrave kneginju i smjerno joj spoitnu to nije svratila u opatiju; a ona im razjasni po drugi put da se s cijelim dvorom naspavala po danu, pa radi hla 23 dovine putuje po noi, te joj poinka ne treba, i jer nije htjela buditi preasnoga opata ni asnih samostanaca, svratila je radije u krmu da samo malko protegne noge. Iza mnogih uljudnih rijei ostadoe napokon pri tome da e se kneginja s dvorom poslije rane mise malko okrijepiti i otpoinuti u samostanu. Prijazni redovnici pozovu zajedno s Mazurcima i krakovske graane iMatka iz Bogdanca koji je ionako htio poi u opatiju da u samostanu ostavi sve ono to je zadobio u ratu ili primio na dar od veledunoga Vitolda, a odredio za otkup Bogdanca. Ali mladi Zbiko nije uo poziva, nego je skoio do svojih i strievih kola koja bijahu pod straom njihovih slugu, da se preodjene i da se u pristojnoj odjei predstavi Danui i kneginji. Uzevi s kola potrebne stvari dade ih odnijeti u sluzinsku sobu i pone se ondje preodijevati. Zagladivi sprijeda kosu, svee je svilenom mreom, na kojoj je bilo krasno jantarovo zrnje, a sprijeda pravo biserje. Zatim obue jaku od bijele svile, izvezenu zlatnim grifonima i dolje lijepo porubljenu; preko nje se opae dvostrukim pozlaenim pojasom na kojem je visio mali no u srebrom okovanom toku od slonove kosti. Sve je to bilo novo, sjajno i isto od krvi, premda bijae oteto mladom frizijskom vitezu koji je sluio kod kriara. Zatim obue Zbiko prekrasne hlae, koje su na jednoj nogavici imale po duini crvene i ze lene pruge, a na drugoj ljubiaste i ute, a obje su se na gornjoj strani svravale u arene kocke. Obuvi napo kon grimizne cipele s dugim iljcima, prekrasne i posve nove, ode u veliku sobu. Kad se pojavio na vratima, svi su mu se, oitoj zadivili. Kneginja, videi sada kakav se otmjeni vitez' zavjetovao miloj Danui, uzradovala se jo vie; a Danua poskoi u prvi as k njemu kao srna. Ali zadri je ili mladieva ljepota ili glasno udivljenje dvorjana, i ona se zaustavi jedan korak pred njim, obori naglo oi,, sklopi ruke i pone okretati palce sva smetena i rumena.! A za njom pristupe drugi: sama gospoda, dvorjanif i dvorjanke, pjevai i redovnici, svi su ga htjeli to bolje pogledati. Mazovske djevojke stanu u nj gledati kao udo, alei svaka to nije nju odabrao; starije su prc matrale njegovu skupocjenu odjeu. Tako se oko njega sakupilo kolo radoznalih ljudi; a Zbiko je stajao u sre dini s ponosnim smijekom na svom mladom licu i okretao se na svom mjestu da ga to bolje vide. Tko je to? zapita jedan redovnik. To je mladi vitez, sinovac ovoga plemia odgovori kneginja pokazujui na Matka koji se maloprije Danui zavjetovao. A redovnici se nisu udili jer takav zavjet nije ni na ta obavezivao. Vitezovi su se esto zavjetovali udstim enama, a kod znamenitih rodova, kod kojih je bio poznat taj zapadni obiaj, imala je svaka svoga viteza. Ako se vitez i zavjetovao gospoici, nije zato postao njezin zarunik, nego je ona obino polazila za drugog mua. Vitez joj je, ukoliko je bio stalna znaaja, i nadalje ostajao vjeran, premda se i sam oenio drugom. Redovnici su se vie udili mladosti Danuinoj, ali ne ba jako, jer su u to vrijeme i esnaestogodinji mladii postajali katelani. I sama kraljica Jadviga imala je samo petnaest godina kad je dola iz Ugarske, a i trinaestogodinje djevojice polazile su ve za mua. U taj su as, uostalom, vie gledali u Zbika nego u Danuu, i sluali rijei junakoga Matka koji je bio ponosan na svoga sinovca i stao pripovijedati kako je mladi doao do tako krasne odjee. Prije godinu dana i devet sedmica govorio je pozvali su nas u goste saksonski vitezovi. Kod njih je u gostima bio i neki vitez iz daleke Frizije, zemlje koja se nalazi tamo negdje na moru. Imao je uza se sina, tri godine starijega od Zbika. Jednom prilikom se taj sin na gozbi poeo nepristojno rugati Zbiku da nema ni brkova ni brade. A Zbiko, kako je uvredljiv, nije to rado sluao pa ga je napokon pograbio za njuku i poupao mu iz nje sve dlake, zbog ega smo se kasnije pobili na ivot i na smrt. Kako to da ste se i vi pobili? zapita gospodin iz Dlugoljasa. Tako, jer se otac zauzeo za sina, a ja za Zbika, pa smo se pobili nas etvorica, pred gostima, na utoptanoj zemlji. A ugovor je bio, da onaj koji pobijedi, dobije i kola i konje i sluge pobijeenoga. I Bog nam je dao sreu. Pobijedili smo one Friane, premda tekom mukom, jer su bili i smjeli i jaki. Zadobili smo krasan plijen: etvera kola, pred svakima po dva konja, etiri velika pastuha,

devet sluga, dvije odabrane bojne odore kakvih bi kod nas malo naao. ljemove smo dodue razbili u boju, ali nas je Gospod neim drugim razveselio: 24 .25 golema je krinja bila puna prekrasne odjee, meu kojom je bilo i odijelo u koje se Zbiko sada obukao. Nato su vlastelinii iz krakovske okolice i svi Mazu rci poeli sa jo veim tovanjem gledati strica i sinovca; a gospodin iz Dlugoljasa ree: Vi ste, kako vidim, smjeli i neustraivi momci. Sad vjerujemo da e se taj mladi domoi paunovih perjanica. A Matko se nasmijao pri emu je na njegovu ozbiljnu licu zaista bilo neto grabeljivo. Samostanske sluge izvade uto iz pletenih koara vina i jela, a slukinje donesu zdjele pune vrue kajgane s kobasicama i po cijeloj se sobi rairi jak i ugodan miris svinjske masti. Videi to, osjete svi elju za jelom pa pou k stolu. Ipak nitko nije sjeo prije kneginje, a ona sjedne u sredinu pa rekne Zbiku i Danui da sjednu pored nje, jedno drugom nasuprot, i jo nadoda Zbiku: Pravo je da jede iz jedne zdjele s Danuom, ali joj nemoj pod klupom stajati na noge, niti je gurkati koljenom kao to rade drugi vitezovi, jer je jo premlada. Nato on odgovori: Ja to neu uraditi, milostiva gospoo, nego istom za dvije ili tri godine, kad mi Gospod dozvoli da ispunim svoj zavjet i kad ta jagodica sazre; a na noge joj ne mogu stajati sve da i hou, jer joj vise u zraku. To je istina rekne kneginja ali mi je ipak drago to vidim da poznaje pristojnost. Zatim nastade tiina jer svi poee jesti. Zbiko je vadio najljepe komadie kobasica i davao ih Danui, ili joj ih je naprosto stavljao u usta; a ona je bila veoma radosna to je dvori tako krasan vitez, pa je jela i punih obraza mirkala oima i smjekala se sad njemu sad kneginji. Kad su zdjele odnesene, poee samostanske sluge toiti slatko i mirisavo vino, mukarcima obilno, a enama pomalo; ali Zbikovo se vitetvo pojavi istom onda kad na stol donesoe pune koarice oraha koje su poslali iz samostana. Bilo je i lenjaka koji su bili vrlo rijetki i skupi jer su ih dopremali izdaleka; na njih su se svi bacili s velikom pohlepom tako da se u cijeloj sobi ulo kako pucaju lupine smrskane zubima. Ali svatko bi se prevario tko bi drao da Zbiko misli samo na sebe, jer je on kneginji i Danui radije 26 pokazivao svoju silu i vjetinu, nego da se lakomou u njihovim oima ponizi. Uzimajui svaki put punu aku lenjaka ili oraha, nije ih metao meu zube, kao to su radili drugi, nego ih je stisnuo svojim eljeznim prstima, smrskao i davao Danui jezgru izvaenu iz ljuske. On je ak za nju izmislio i zabavu: na polustisnutu je pesnicu stavljao prazne lupine, pa ih je onda svojim jakim dahom otpuhavao sve do stropa. Danua se tomu smijala tako, te mu je kneginja, od straha da sa djevojica ne zadavi, morala zapovjediti da se okani te zabave; ipak, videi djevojino radosno lice, zapita je: No, Danuko, je li lijepo imati svoga viteza? Oj, vrlo lijepo! odgovori djevojica. Zatim isprui svoj ruiasti kaiprst, pa se njime dotakne Zbikove svilene jake, trgne prst odmah natrag i zapita: Hoe li on i sutra biti moj? I sutra i u nedjelju i sve do smrti! odgovori Zbiko. Veera se oduila; iza oraha su donijeli slatke kolae pune groica. Neki su dvorjani htjeli plesati, a drugi su htjeli sluati kako Danua i pjevai pjevaju, ali Danui su se potkraj poele zaklapati oi, a glavica joj se naklanjala na obje strane: jo je par puta pogledala u kneginju, pa u Zbika, jo je par puta svojim ruicama protrla vjee, pa odmah zatim zaspala naslonivi se s velikim pouzdanjem na rame svoga viteza.

 Spava li? zapita kneginja. Eto ti te tvoje dame! Ona mi je milija u snu nego druga u plesu! odgovori Zbiko sjedei ravno i nepomino, samo da je ne probudi. Ali nje nije probudila ni igranka ni pjevanje pjevaa. Jedni su davali takt glazbi, drugi su udarali po zdjelama, a to je buka bila vea, Danua je vre spavala; otvorenih usana kao ribica. Probudila se istom kad su na glas pjetlova i samostanskih zvona svi ustali i zaviknuli: Na jutarnju! Na jutarnju! Poimo pjeice, u slavu Boga! rekne kneginja. I uzevi za ruku probuenu Danuu, izae prva iz gostionice, a za njom poe cijeli dvor. No je ve blijedjela. Na istoku se vidjelo jasno svjetlo, zeleno odozgo, rumeno odozdo, a pod njim kao da je bila zlatnouta stazica koja se irila sve vie i vie. Na zapadu kao da je mladi mjesec uzmicao pred tim svjetlom. Osvit je bivao sve rumeniji, jasniji. Svijet se budio, sav mokar od svjee rose, radostan i otpoinut. Bog je dao lijepo vrijeme, ali e sparina biti strana rekoe dvorjani. Nita za to! umiri ih gospodin iz Dlugoljasa. Naspa'vat emo se u opatiji, pa emo podvee poi u Krakov. Sigurno opet na gozbu. Ondje su'sad svaki dan gozbe, a poslije poroda i poslije vitekih igara bit e jo vee. Vidjet emo kako e se ponijeti Danuin vitez. Ej, to su junaki momci! Jeste li uli kako su se borili u onom boju uetvero? Moda e se pridruiti naemu dvoru, jer se, eno, neto dogovaraju. A oni su se, doista, dogovarali, jer starom Matku nije bilo ba osobito po volji ono to se dogodilo, pa je zato zaostao na kraju povorke da se slobodnije porazgovori: Uistinu, to nije nita. Ja u se nekako progurati do kralja, makar i s ovim dvorom, pa u moda to i dobiti. Silno sam poelio kakavgod dvor ili zamak. No, to emo vidjeti. Bogdanac u svakako otkupiti, jer to su drali nai oevi, to moramo drati i mi. Ali otkuda u uzeti ljude? to je opat dao, to e i natrag uzeti, a zemlja bez ljudi ne vrijedi nita. A sad pazi to u ti rei: ti sa zavjetuj komu hoe i kako hoe, ali poi s gospodinom iz Melstina knezu Vitoldu, pa na Tatare. Ako se dignu prije kraljiina poroda, ne ekaj ni na nj ni na viteke igre, nego poi jer se ondje moe okoristiti. Ti zna kako je knez Vitold dareljiv, a tebe ve pozna. Bude li se iskazao, obilno e te nagraditi. A nadasve, dade li Bog sree, moe sunja dobiti bez mjere. Tatara ima kao mrava. U sluaju pobjede dopadne ih po ezdeset na ovjeka. Matko, koji je bio pohlepan za zemljom i kmetovima, progovori sada mnogo ivlje: Bogami! Da dotjera kakvih pedesetak momaka i smjesti na Bogdancu, napuio bi se pusti kraj. Porasli bismo obojica. A ti znaj da ih nigdje ne mo? sabrati toliko koliko ondje! Ali Zbiko zaklima glavom. O da, samih konjuara koji jedu konjske leine, a ne poznaju pluga! to bi oni u Bogdancu...? A pored toga sam tri njemake perjanice zavjetovao. Gdje u ih nai meu Tatarima? Zavjetovao si jer si lud, pa ti je lud i zavjet! A moja viteka rije? Kako? A kako je bilo s Ringalom? Ringala je otrovala kneza, pa me pustinjak odrijeio! Pa e te u Tinjcu opat odrijeiti. Opat je vei od pustinjaka; a onaj je bio vema slian razbojniku nego redovniku. Ali ja neu. Matko stane i zapita s vidljivim gnjevom: No, to e, dakle, biti? Otiite sami k Vitoldu; ja neu da idem. Ti slugo! A tko e se pokloniti kralju? I zar ti nije ao mojih kostiju?

 Na vae se kosti moe sruiti drvo, pa ih jo nee polomiti. Pa da mi je i vas ao, neu sa Vitoldom. A ta e raditi? Hoe li ostati kao sokolar ili pjeva kod mazovskog dvora? Pa zar je sokolar neto zla? Ako vam je drae mrmljati nego mene sluati, a vi mrmljajte! Kamo e poi? Zar ti nije nita stalo do Boganca? Hoe li svojim noktima po njemu orati? Bez ljudi? Nije tako! Krasno li ste smislili s Tatarima! Zar ste zaboravili to su rekli Rusini: da e Tatara nai koliko ih mrtvih lei u polju, a sunja nitko ne dobije jer ne moe Tatara na stepi stii. Na emu u ga stizati? Na onim tekim konjima to smo ih od Nijemaca uzeli? Vidite li! A ta u zaplijeniti? Uljive kouhe i nita vie. Onda u se istom kao siromah u Bogdanac povratiti. Zar mislite da e me takvog uzeti za katelana? Matko zauti, jer je u Zbikovim rijeima bilo mnogo istine; istom asak kasnije rekne: AH bi te knez Vitold nagradio! Da, ta vi znate: on da jednomu previe, a drugomu nita. Dakle, reci kamo e poi? K Jurandu iz Spihova. Matko podigne od ljutine pojas na svom konom kaputu i rekne: 28 Dao Bog oslijepio! Posluajte! odgovori posve mirno Zbiko. Govorio sam s Mikolajem iz Dlugoljasa i on mi je rekao da se Jurand eli osvetiti Nijemcima za svoju enu. Poi u da mu pomognem. Prvo, i sami ste mi rekli da se ve umijem s Nijemcima boriti, jer poznam i njih i njihove navike. Drugo, ondje u prije nai one paunove perjanice; a tree, i sami znate da paunovu perjanicu na svom ljemu ne nosi obian vojnik, pa ako mi Isus dade perjanica, dat e mi i plijena. Na kraju: tamonji suzanj nije Tatar. Ne dao Bog Tatarina naseliti! Jesi li ti, mome, pamet izgubio? Sad nema rata i bogzna kad e ga biti! O da! Medvjedi su sklopili mir s pelarima, pa ne rue sae i ne jedu meda! Ha, ha! A zar je to nama novo: iako ne ratuju velike vojske, makar je kralj s ministrom na pergamenat utisnuo svoj peat, na granici je ipak velik mete. Zaplijene jedni drugima kojeta, pa se za jednu kravu vie sela spali, a zamci se opsjedaju. A otimanje djeaka i djevojaka? A pljakanje trgovaca po drumovima? Sjetite se starijih vremena o kojima ste mi sami pripovijedali. Zar je bilo ravo onom Naleu koji je uhvatio etrdeset vitezova to su ili kriarima, pa ih bacio u tamnicu i nije ih pustio sve dok mu sam metar nije poslao puna kola srebrenjaka? Ni Jurand iz Spihova ne radi nita drugo, i na granici ima uvijek dosta posla. asak su ili utei; uto se posve razdani i sunani traci obasjahu peine na kojima bijae sagraena opatija. Bog moe svagdje usreiti rekne napokon Matko udobrovoljenim glasom zamoli ga da te blagoslovi! Da, sve je samo njegova milost! I misli na Bogdanac, jer me nee uvjeriti da ti radi Bogdanca eli k Jurandu iz Spihova, a ne radi one brbljave patke. Ne govorite tako jer u se rasrditi. Rado je vidim, ne poriem; druga je to sluba nego za Ringalu. Jeste li ikada vidjeli ljepu? to e mi njezina ljepota? Radije se njome eni, im doraste, ako je ki monoga plemia. A Zbiku se ozari lice mladim, veselim smijekom. Moe i to biti. Neu ni druge gospodarice ni druge ene! Kad vam kosti oslabe, jo ete svoje unuke od mene i od nje tetoiti. Nato se nasmijei i Matko i rekne ve posve udobrovoljen: Grad! Grad... Pa nek ih i bude kao zrna grada. Na starost radost, a poslije smrti spasenje! To nam, Isuse daj..! III

Kneginja Danuta, Matko i Zbiko bili su ve prije u Tinjcu, ali je u pratnji bilo i takvih dvorjana koji su ga sad vidjeli prvi put, i ti su, podiui oi, s udivljenjem promatrali krasnu opatiju, jake zidine podignute nad monim peinama, zgrade koje su stajale na vanjskim izboinama ili iza nasipa, obasjane jasnim svjetlom jutarnjega sunca. Po tim jakim zidinama, lijepim zgradama i prostorijama odreenim za razne uitke, po bujnim vrtovima i dobro obraenim poljima moglo se na prvi mah ocijeniti veliko i neizmjerno bogatstvo kojemu nisu bili vini i kojemu su se morali diviti ljudi iz siromane Mazovije. Bilo je, dodue, starih i bogatih benediktinskih opatija i po drugim krajevima kao, na primjer, u Ljubui nad Odrom, u Plocku, u Velikoj Poljskoj, u Mogilni i u drugim mjestima, ali se nijedna nije mogla mjeriti s tinjskom koja je imala vei posjed od mnoge samostalne kneevine, a njezini dohoci mogli su pobuditi zavist u mnogih kraljeva ondanjeg vremena. Dvorjani su se divili sve vie i vie, a neki nisu pravo vjerovali svojim oima. Meutim je kneginja, da prikrati put i da podstrekne radoznalost svojih gospoa, poela moliti jednog samostanca da pripovijeda starodavnu i stranu priu o Valgjeru Silnom koju je ve jednom nepotpuno bila ula u Krakovu. uvi to, gospoe se, idui uzbrdo i nalik na areno cvijee, stisnue oko svoje gospodarice obasjane zlatnim zrakama sunca. Neka o Valgjeru pria brat Hidulf kojemu se on jedne noi ukazao rekne jedan samostanac pogledavi u svog druga, ovjeka ve vrlo stara koji je malko prignut iao kraj Mikolaja iz Dlugoljasa. Zar ste ga vidjeli svojim oima, poboni oe? zapita kneginja. 30 JI. Jesam odgovori tiho redovnik. Ima takvih asova kad s bojom voljom moe da ostavi pakleno podzemlje i da se pokazuje svijetu. Kada to biva? Redovnik pogleda u svoja dva druga i ne odgovori ni rijei jer je bila predaja da se Valgjerov duh pojavljuje onda kad se u samostanu iskvare sveti obiaji i kad redovnici misle na razne svjetovne uitke vie nego to treba. To nije nijedan htio glasno priznati, premda se govorilo da njegova pojava nagovjetava rat ili kakvu drugu nesreu, i zato brat Hidulf nakon kratke utnje rekne: Njegova pojava ne znai nita dobra. Ni ja ga ne bih eljela vidjeti progovori kneginja ali zato je on u paklu kad se, kako sam ula, osvetio samo za teku nepravdu? Pa da je i sav svoj ivot bio krepostan odgovori strogo redovnik bio bi proklet jer je ivio za poganskih vremena, te nije bio svetim krstom opran od istonoga grijeha. Na te se rijei bolno stegnu kneginjine obrve jer je saleti misao da je i njezin veliki otac, kojega je ljubila svom duom, umro u. poganskom praznovjerju pa je zato irnao gorjeti svu vjenost. Mi sluamo rekne za asak. A brat Hidulf pone pripovijedati: Bio je za poganskih vremena moan knez kojega su svi zbog njegove veliine zvali Valgjerom Silnim. Sav ovaj kraj, kamogod dopire oko, pripadao je njemu, a u boj je osim pjeaka vodio po sto kopljanika, i svi su knezovi na, zapad sve do Opole, a na istok sve do Sandomira, bili njegovi vazali. Njegovog blaga nije nitko mogao sraunati, a u Tinjcu je imao punu kulu novaca, kao to sada u Malborgu imaju kriari. Znam da imaju! prekine ga kneginja Danuta. A bio je kao div nastavi redovnik i hrae je s korijenjem upao, a u ljepoti se, u sviranju na lutnji i u pjevanju nije s njim nitko na svijetu mogao takmiiti. I kad je jednom bio na dvoru francuskoga kralja, zaljubila se u njega kraljevna Helgunda koju je njezin otac na slavu boju htio dati u samostan. Pobjegla je s njim u Tinjac, gdje su oboje ivjeli u divljem braku jer ih nijedan sveenik nije htio kranski vjenati. A u Vislici je bio Vislav Lijepi iz porodice kralja Popjela. Taj je 32

jednom u Valgjerovoj odsutnosti pustoio tinjski kraj. Njega je uhvatio Valgjer i odveo u Tinjac u suanjstvo, ne marei to je svaka ena, im bi ugledala Vislava, odmah bila spremna da ostavi i majku i mua, samo da ugasi svoju ljubavnu eu. Tako se dogodilo i s Helgundom. Odmah je za Valgjera izmislila takve okove da ih on nije mogao raskinuti, premda je bio orija i upao drvee, pa ga je predala Vislavu koji ga je odveo u Vislicu. Ali Ringa, Vislavova sestra, uvi u podzemlju Valgjerovo pjevanje, odmah ga je zavoljela i oslobodila ga iz podzemlja. On je Vislava i Helgundu posjekao maem, ostavio njihova tjelesa gavranima i vratio se s Ringom u Tinjac. Pa zar nije pravo uradio? zapita kneginja. A brat Hidulf rekne: Da je primio krst i Tinjac poklonio benediktincima, bio bi mu Bog, moda, grijehe oprostio; ali to nije uinio, pa ga je zemlja prodrla. Zar su benediktinci ve onda bili u ovom kraljevstvu? Benediktinaca nije onda u ovom kraljevstvu bilo jer su ovdje ivjeli sami pogani. Pa kako je onda mogao primiti krst i pokloniti njima Tinjac? Nije mogao... i ba zato je baen u pakao na muke vjene odgovori sveano redovnik. Tako je! Pravo veli! zauje se nekoliko glasova. Uto se pribliie glavnim samostanskim vratima kod kojih je kneginju ekao opat na elu velikog broja plemia i redovnika. Svjetskih ljudi: ekonoma, advokata, prokuratora i raznih samostanskih inovnika bilo je uvijek u samostanu prilian broj. Mnogi su seljaki plemii, pa i moni vitezovi, dobivali po poljskom obiaju suvie samostanske zemlje u leno i ti su, kao vazali, rado boravili na dvoru svoga suverena, gdje su pred velikim oltarom dobivali darova i svakovrsnih dobroinstava, a sve to za kakvu malu uslugu, sretno izreenu rije, ili zbog dobre volje monog opata. Polazei na sveanost u prijestonicu, mnogi su takvi vazali doli s raznih strana; a oni koji zbog prevelike mnoine stranaca nisu mogli nai svratita u Krakovu, smjestili su se u Tinjcu. Zato je abas centum villarum1 mogao kneginju pozdraviti s mnogobrojnijim drutvom nego obino. 1 Opat stotine sela. Op. prev. , 3 Kriari Bijae to ovjek visok, mrava i razumna lica, elave glave na tjemenu, a nie, iznad uiju, okruene vijencem prosjede kose. Na elu je imao brazgotinu od rane, dobivene, oito, za mladih vitekih dana, a oi su mu bile pronicave, te su otro gledale ispod crnih obrva. Bio je odjeven u mantiju, kao i drugi redovnici, ali nad njom je imao crni plat, postavljen grimizom, a oko vrata zlatni lanac na kojem je visio zlatni, dragim kamenjem ureeni kri, znak opatske asti. Sva je njegova vanjtina odavala ovjeka umna, vina razgovoru i sigurna u sama sebe. Ipak je kneginju primio uljudno, ak ponizno, jer je znao da je njezin mu potjecao iz istoga roda mazovskih knezova iz kojeg su poticali i kraljevi Vladislav i Kazimir, a po enskoj lozi i sadanja kraljica, vladarica jedne od najveih drava na svijetu. Stupivi preko praga na vratima, prignuo je duboko glavu, i rekao blagoslovivi kneginju Anu Danu tu i cijeli njezin dvor malom zlatnom kapsulom, koju je drao meu prstima desne ruke: Dobro doli, milostiva gospoo, u na ubogi samostanski dom! Nek te sveti Benedikt iz Mursije, sveti Mavro, sveti Bonifacij i sveti Benedikt iz Anjane, kao i sveti Jan iz Ptolomeje, patroni nai, koji ive u svjetlosti vjenoj, obdare zdravljem i sreom, i nek te sedam puta blagoslove svaki dan i svaki as tvoga ivota. Morali bi biti gluhi, kad ne bi usliali rijei tako velikog opata odgovori prijazno kneginja to vie to smo ovamo doli na misu, pod kojom emo se preporuiti njihovoj zatiti. Iza tih rijei prui mu ruku, a on klekne na jedno koljeno i poljubi je viteki, pa onda uoe zajedno na vrata. S misom su, oito, samo na njih ekali, jer su u isti as zazvonila sva zvona; trubai zatrubie kod crkvenih vrata u ast kneginji u velike trublje, a drugi udarie u goleme bubnjeve, nainjene od crvene mjedi i presvuene koom, da je sve gromko odjekivalo. Kneginje, koja se nije rodila u kranskom kraju, silno se doimala svaka crkva, a ova tinjska to vie to se s njom u ljepoti moglo mjeriti samo malo njih. Mrak je ispunjao dubinu svetita samo su pred velikim oltarom podrhtavali traci svjetla, pomijeani s blijeskom svijea, koje su osvjetljavale pozlaene kipove i rezbarije. Re

dovnik, obuen u crkveni ornat, izie da slui misu. pokloni se kneginji i zapoe. Odmah se rairi dim od tamjana, a oblaci, koji prekrie oltar i sveenika, stadoe se u malim kolutima dizati uvis poveavajui otajstvenost veliajne crkve. Ana Danuta prigne glavu, podupre lice obim rukama i pone skrueno moliti. A kad se oglasie orgulje, u ono doba jo vrlo rijetke po crkvama, te se stadoe razlijegati as potresnom grmljavinom, as aneoskim glasovima, a as slavujevom pjesmom, podie kneginja svoje oi uvis, a na licu se osim nabonog straha pojavi i beskrajni sjaj. Onomu, koji ju je promatrao, moglo se priiniti da je to kakva nadahnuta ena koja u svom udnom vienju gleda otvoreno nebo. Tako se molila, u poganstvu roena, ki Kjejstutova koja je, dodue, u svagdanjem ivotu, poput svih drugih ljudi tadanjega vremena, iskreno i pouzdajui se spominjala ime boje, ali je ipak u gospodnjemu domu s djetinjom plahou i poniznou podizala oi k njegovoj tajnoj i neizmjernoj moi. A isto tako pobono, premda s manje odanosti, molio se i sav dvor. Zbiko je kleao pred oltarom meu Mazurcima, jer su samo dvorjanke s kneginjom otile za ogradu, i preporuao se zatiti bojoj. asom bi pogledavao Danuu, koja je sputenih oiju sjedila kraj kneginje, i pomiljao da je posve pravo to je postao vitezom takve djevojice, ali da joj nije istom kakavgod zavjet zavjetovao. I zato se sada, kad mu se iz glave izvjetrilo pivo i vino to ga je pio u krmi, nemalo prestraio kako e svoj zavjet ispuniti. Rata nije bilo. U meteu na granici bilo se prilino lako namjeriti na kakvog oruanog Nijemca, pa mu slomiti kosti i sam izgubiti glavu. Tako je rekao i Matku. Samo to svaki Nijemac, mislio je sada, ne nosi perjanicu od paunova ili nojeva perja na svom ljemu. Od kriarskih gostiju, moda, samo grofovi, a od kriara moda samo komturi, i to ne svaki. Ako ne bude rata, mogu proi godine i godine prije nego to on svoje tri perjanice zadobije. Sad mu je uz to sunulo u glavu da jo uvijek nije opasan vitekim pojasom, pa da zato moe samo neopasane momke izazivati na junaki megdan. Nadao se, dodue, da e viteki pojas dobiti iz kraljevih ruku za vrijeme bojnih igara koje e se odravati iza krtenja, ali ta onda? Po i e k Jurandu iz Spihova, pa e mu pomagati i potui toliko prostih vojnika koliko bude mogao, i to e biti sve. Ali kriarski vojnici nisu vitezovi s perjanicama od paunova perja na glavi. I videi u toj neizvjesnosti i tjeskobi da bez velike milosti boje nee mnogo uiniti, pone se moliti: Daj, Isuse, rat s Nijemcima i kriarima, koji su neprijatelji ovoga kraljevstva i svih naroda to naim jezikom tvoje sveto ime ispovijedaju. I nas blagoslovi, a njih zatri, jer radije slue paklenom starjeini nego tebi, te nas zato mrze u svom srcu i strano se ljute to je na kralj s kraljicom Litvu pokrstio i otro im zabranio da dvoje kranske sluge maem unitavaju. I za tu ib srdbu kazni... A ja, grijesni Zbiko, kajem se pred tobom i od tvojih pet rana svetu pomo traim da mi tri odlina Nijemca s perjanicama od paunova perja to prije poalje i da mi u svom neizmjernom milosru dozvoli da ih do smrti datuem. I sve to samo zbog toga to sam te perjanice gospoici Danui, Jurandovoj keri, a tvojoj slubenici obeao i na svoju viteku rije zavjetovao. A togod se kod ubijenih nae, od svega toga u jednu desetinu vjerno tvojoj svetoj crkvi predati, da i ti slatki Isuse, bude od mene imao koristi i slavu, i da se uvjeri da sam ti sve to od srca, a ne samo isprazno obeao. I kao to je to istina, tako mi ti pomozi! Amen. Ali to se vie molio, to se u njemu od pobonosti sve vie topilo srce, pa je jo i nov zavjet nadodao: da e odmah, im iz zaloga iskupi Bogdanac, crkvi pokloniti sav vosak to ga pele kroz cijelu godinu u svojim ulitima naine. Nadao se da se stric Matko nee tomu usprotiviti, a Isus e se sigurno obradovati vosku za svijee i, elei da ga to prije dobije, prije e mu i pomoi. Ta mu se misao priini tako dobrom da mu je radost ispunila svu duu: sad je bio potpuno uvjeren da e biti uslian i da e rat odmah buknuti, pa ako i ne bukne, da e ipak svoje poluiti. I u rukama je i u nogama osjetio tako veliku snagu da bi u taj trenutak bio posve sam na cijelu etu navalio. Pomislio je ak da bi poslije toga svoga zavjeta Bogu mogao Danui jo dva Nijemca pridodati! Dotle ga je doveo mladenaki zanos, ali je u isti as ipak prevladao razbor jer se uplaio da prevelikim eljama ne proigra strpljivost boju. Ipak je njegovo pouzdanje poraslo jo vie, kad je poslije mise i poslije dugog poinka kojemu se bio pre

dao cijeli dvor, uo kod doruka razgovor izmeu opata i kneginje Ane Danute. Gotovo sve tadanje ene kraljeva i knezova bijahu vrlo prijazne prema kriarima, neto zbog svoje pobonosti, a neto i zbog toga to su im metri toga reda davali bogate darove. Cak je bogoljubna Jadviga, dok je bila iva, otklanjala od njih monu ruku svoga kraljevskog supruga. Samo ih je Ana Danuta mrzila svom duom jer su njezinom rodu nanijeli mnoge okrutne nepravde. I kad ju je opat zapitao za Mazoviju i tamonje prilike, poela se gorko tuiti na kriarski red: Kako moe da bude u kneevini koja ima takve susjede? Naoko je dodue mir: izmjenjuju se pisma i poslanici, ali kraj svega toga ne moe da bude siguran nijedan trenutak. Tkogod veerom na granici lijee na poinak, taj nikada ne zna nee li se probuditi u negvama, ili s otrim maem u grlu, ili sa zapaljenim krovom nad glavom. Od izdaje ne uvaju ni prisege, ni pisma, ni ugovori. Drukije se nije dogodilo ni pod Zlotorjom, odakle su za vrijeme najdubljega mira kneza odveli u suanjstvo. Kriari su govorili da ona kula moe za njih postati strana. Ali kule se grade za obranu, a ne za napadaj; a koji knez nema pravo da ih na svojoj zemlji sagradi ili da ih popravi? Njihovu redu nije po volji ni slabi ni jaki, jer slaboga preziru, a monoga gledaju da upropaste. Tko im uini dobro, tomu vraaju zlo. Postoji li na svijetu jo koji red koji je u drugim kraljevstvima dobio toliko dobroinstava koliko su ih oni dobili od knezova poljskih? Pa kako su im se oduili? Samo mrnjom, samo otimanjem zemalja, samo ratom i izdajstvom. Uzalud se potuiti, uzalud ih i samoj apostolskoj stolici prijaviti, jer oni u svojoj zlobnoj tvrdoglavosti ne sluaju ak ni rimskog pape. I sad su poslali poslanstvo da bude kod kraljiina poroda i kod krtenja, ali samo zato to hoe da od sebe odvrate gnjev monoga kralja za sve ono to su u Litvi poinili. A u svojim srcima jednako misle na propast kraljevstva i cijeloga plemena poljskoga. Opat je pozorno sluao, povlaivao i progovorio: Znam da je u Krakov na elu poslanstva poao komtur Lihtentajn, brat kriar znamenita roda, veoma potovan zbog svoje hrabrosti. Moda ete ga, milostiva gospoo, ovdje sluajno vidjeti jer mi je juer poruio da e doi amo u Tinjac da se pomoli kod naih relikvija. Zauvi to, pone se kneginja opet tuiti: Kau ljudi, a dao Bog da je istina, da za kratko vrijeme mora buknuti veliki rat u kojem e na jednoj strani biti poljsko kraljevstvo i svi narodi koji govore nama slinim jezikom, a na drugoj kriarski red i svi Nijemci. O tom ratu postoji proroanstvo neke svete... Brigite prekine je ueni opat koja je prije osam godina u broj svetih uvrtena. Poboni Petar iz Ailvostra i Matej iz Linkeipinga popisali su njezina objavljenja, u kojima je veliki rat doista predskazan. Zbiko je zadrhtao od radosti na te rijei, pa se nije mogao susprei, nego je zapitao: A hoe li biti skoro? Opat, u razgovoru s kneginjom, nije uo toga pitanja, a moda se samo i priinio da ga ne uje. A kneginja je govorila dalje: Mladi se vitezovi i kod nas vesele tom ratu, ali stariji i pametniji govore ovako: Mi se, vele, ne bojimo Nijemaca, premda im je velika mo i snaga, ni njihovih maeva i sulica; ali se, vele, bojimo kriarskih relikvija, jer je pred njima nemona svaka mo ljudska. Tu pogleda Ana Danuta sa strahom opata i nadoda tiim glasom: Ako oni doista imaju komadi drveta od svetoga kria, kako da se s njima ratuje? Poslao im ga je kralj francuski odgovori opat. Nastade kratka utnja, a onda progovori Mikolaj iz Dlugoljasa, nazvan Obuhom, ovjek iskusan i uman: Ja sam bio u suanjstvu kod kriara rekne i vidio procesiju kod koje su nosili tu veliku svetinju. Ali, osim toga, imaju u samostanu u Oliviji jo i mnogo drugih znamenitih relikvija bez kojih ne bi njihov red bio doao do tolike moi. Nato podigoe benediktinci glavu k Mikolaju i zapitae s velikom radoznalou: Recite, koje? Imaju komadi haljine presvete Bogorodice odgovori plemi iz Dlugoljasa imaju zub Marije Magdalene i iblja iz ognjenoga grma u kojemu se sam Bog otac Mojsiji pokazao, imaju

ruku svetoga Liberija i toliko svetih kostiju da ih ne bi mogao na prste svojih ruku i nogu nabrojiti... Pa kako da se s njima ratuje? ponovi dubokim uzdahom kneginja. A opat namrti svoje umno elo, pa posuti asak i progovori: Teko je s njima ratovati ve i zato to su redovnici i to kri na svojim platevima nose: ali ako su prevrili svaku mjeru u svojim grijesima, bit e i tim relikvijama boravak meu njima razoran, i ne samo to im nee snagu poveati nego e im je jo i oduzeti zato da u pobonije ruke dopadnu. Neka Bog potedi kransku krv, ali ako nastane veliki rat, imamo i mi u naemu kraljevstvu relikvija koje e za nas ratovati. Glas 0 objavljenju svete Brigite veli: Uinio sam ih korisnim pelama i utvrdio ih na granici kranskih zemalja. Ali oni su ustali protiv mene. Jer se ne brinu za duu i ne ale ivota puka koji je iziao iz praznovjerja 1 doao u katoliku vjeru i k meni. I uinili su od njega roblje i ne ue ga bojim zapovijedima, ve mu oduzimaju svete sakramente i udaraju ga jo na vee paklene muke nego da je ostao u poganstvu. A ratove vode samo zato da ugode svojoj pohlepi. Zbog toga e nadoi as kad e im biti polomljeni zubi i odsjeena desna ruka, a desna noga e im ohromiti da bi upoznali grijehe svoje. Dao Bog! klikne Zbiko. I drugi se vitezovi i redovnici ojunae na te rijei proroanstva, a opat se okrene kneginji i rekne: Pouzdajte se zato u Boga, milostiva gospoo, jer e prije biti izbrojeni njihovi dani nego vai; meutim, primite dobrostivim srcem ovu kapsulu u kojoj je palac noge svetoga Ptolomeja, jednoga od naih patrona. Kneginja prui ruku koja joj je podrhtavala od sree pa klekne, primi kapsulu i prinese je odmah ustima. Radost svoje gospodarice dijelili su dvorjani i dvorjanke jer nitko nije sumnjao da e iz toga dara pasti blagoslov i boja milost na njih sve, a moda i na cijelu kneevinu. I Zbiko je bio sretan jer mu se inilo da rat mora buknuti odmah iza krakovskih sveanosti. Bilo je ve dobrano minulo podne kad je kneginja sa svojom pratnjom pola iz gostoljubivoga Tinjca u Krakov. Cesto puta su tadanji vitezovi, polazei u vee gradove ili gradie da posjete znamenite osobe, stavljali na se potpunu bojnu odoru. Bio je, istina, obiaj skinuti je 39 1 odmah na vratima, jer ih je gospodar pozivao u dvor ovim rijeima: Skinite oruje, plemeniti gospodine, jer ste doli k prijateljima, ali je ipak bojni ulaz bio sveaniji i dizao vrijednost viteza. Zbog toga se odjenue Matko i Zbiko u prekrasne oklope i naramenice, otete od frizijskih vitezova, sjajne i jasne i samim zlatnim koncima ureene. Mikolaj iz Dlugoljasa, koji je u svom ivotu vidio mnogo svijeta i puno vitezova te bio velik poznavalac bojnih stvari, uvidio je odmah da su te oklope skovali milanski, na svijetu najslavniji kovai, pa su ih mogli nabaviti samo najbogatiji vitezovi, a vrijedili su cijeli imetak. Iz toga je zakljuio da su oni Friani morali biti znameniti ljudi u svom narodu i zato je s to veim divljenjem poeo pogledavati na Matka i Zbika. Ali njihovi ljemovi, premda ne bijahu ba posljednji, nisu bili tako bogati; nasuprot tome veliki su konji, krasno opremljeni, meu dvorjanima pobudili zavist i divljenje. A Matko i Zbiko, sjedei na razmjerno visokim sedlima, gledali su odozgo na cijeli dvor. Svaki je od njih drao u ruci dugo koplje, svaki je imao ma o boku i sjekiru na sedlu. titove su, radi vee udobnosti, ostavili na kolima, ali su i bez njih obojica izgledali kao da polaze u bitku, a ne u grad. Obojica su jahala u blizini koije u kojoj je na stranjem sjedalu sjedila kneginja s Danuom, a sprijeda ugledna dvorjanka Ofka, udova iza Kristina iz Jaapkova, i stari Mikolaj iz Dlugoljasa. Danua je s velikom radoznalou promatrala eljezne vitezove, a kneginja je od asa do asa vadila iz svojih njedara kutiju s moima svetog Ptolomeja i prinosila je k ustima. Strano sam radoznala kakve su kosti unutra rekne napokon ali je neu sama otvoriti da sveca ne uvrijedim. Otvorit e je biskup u Krakovu. Nato joj ozbiljni Mikolaj iz Dlugoljasa odgovori: Ej, bolje je to iz ruku ne putati, jer je stvar veoma vrijedna.

 Moda imate pravo rekne nakon kratke stanke kneginja pa onda nadoda: Ve me odavno nije nitko tako obradovao kao asni opat ovim darom, kao i time to je moj strah pred kriarskim relikvijama umanjio. Govorio je mudro i istinito progovori Matko iz Bogdanca. Oni su i pod Vilnom imali razne relikvije, to vie to su htjeli pokazati svojim gostima da ratuju s poganima. Ali ta? Nai su uvidjeli da je tre 40 balo samo pljunuti u aku i zamahnuti sjekirom oko uha, pa je odmah pucala i kaciga i lubanja. Sveci pomau.. grijeh bi bio drukije govoriti... ali samo pravednicima koji u boj idu za dobru stvar i u boje ime. Zato i mislim, milostiva gospoo, ako doe do velikog rata, pa ako i svi Nijemci budu pomagali kriarima, mi emo ih potui do nogu jer je na narod vei i jer je Gospod u nae kosti ulio veu snagu. A to se tie relikvija, zar i kod nas u svetokrikom samostanu nema drveta od svetoga krsta? To je istina, kao to mi je Bog drag rekne kneginja. No ono e kod nas u samostanu ostati, a oni svoje u asu nude sa sobom nose. Svejedno! Za boju mo nema daljine. Je li to istina? Recite, kako je? zapita kneginja okrenuvi se k mudromu Mikolaju iz Dlugoljasa, a on odgovori: O tome e i svaki biskup rado posvjedoiti. Do Rima je daleko, a papa ipak svijetom vlada, a kolika je tek boja mo! Te rijei konano umire kneginju, pa pone govoriti o Tinjcu i njegovoj divoti. Mazurci se nisu divili samo bogatstvu opatije nego i blagostanju cijeloga kraja kroz koji su prolazili. Naokolo bijahu gusta i imuna sela a uz njih vrtovi, puni krasnih voaka, lipove ume, rodina gnijezda na lipama, a pod njima ulita s drvenim krovovima. Uzdu puta sterala su se s jedne i druge strane itna polja. Vjetar bi asom zatalasao jo zeleno more klasova, a izmeu njih su, gusto kao zvijezde na nebu, titrali modri razlici i jasnocrveni makovi. Daleko za poljima crnjela se ponegdje borova uma, a ponegdje su oi opaale hrastove i johe obasjane jasnim suncem, pogdjegdje zelene livade pune trave i crnih vrana nad njima. I opet su se vidjeli breuljci okieni kuama, i opet nove livade; oito je u toj zemlji narod mnogobrojan i radin, odan plugu; dokle je god dopirao pogled, vidio se kraj kojim kao da tee med i mlijeko, a i narod koji ivi u miru i srei. Ovo je Kazimirovo, kraljevsko gospodarstvo rekne kneginja tu bi ljudi htjeli ivjeti, a ne umirati. I Gospod se smijei takvoj zemlji odgovori Mikolaj iz Dlugoljasa i blagoslov boji je nad njom; ali kako da i bude drukije: kad ovdje ponu zvoniti zvona, nema kutia do kojega ne bi dopro njihov glas. Ta zna se da toga ne mogu podnijeti zli dusi, ve moraju bjeati u gluhe ume ak na ugarskoj granici. Zato mi je i udno progovori gospoa Ofka, udovica iza Kristina iz Jaapkova da se Valgjer Silni, o kojemu su nam redovnici govorili, moe pokazivati u Tinjcu, gdje sedam puta na dan zvona zvone. Ta primjedba smete na asak Mikolaja koji odgovori nakon kratka promiljanja: Promisli boje su, prvo, nedokuive, a, drugo, znajte da on za svaki put dozvolu dobije. Neka bude kako mu drago, ali mi je ipak milo to nismo u samostanu prenoili. Umrla bih, po svoj prilici, od straha kad bi se takav pakleni div pokazao. Hej, to se ne zna, jer kau da je veoma krasan. Pa da je i najkrasniji, ja neu cjelova od ovjeka kojem sumpor iz usta zaudara. A kako znate da bi vas on odmah htio poljubiti? Kneginja, a za njom gospodin Mikolaj i oba viteza iz Bogdanca stanu se na te rijei smijati. Smijala se, ne znajui ni sama zato, i Danua; a Ofka iz Jaapkova okrene srdito lice k Mikolaju iz Dlugoljasa i rekne: Voljela bih njega nego vas.

 Ej, ne zovite vuka iz ume odgovori veselo Mazurac jer se taj zloduh esto i po putu izmeu Krakova i Tinjca povlai, a osobito podvee, pa ta ako vas uje i ako vam se ukae u liku gorostasa! Na psa urok! odgovori Ofka. Ali u taj as Matko iz Bogdanca, koji je sjedio na visoku konju, pa je mogao vidjeti dalje nego drugi koji su sjedili u koiji, pritegne uzde i rekne: O, za ime boje, ta je ono? Sta? Nekakav div tamo s breuljka prema nama jae. Rije je postala tijelom! klikne kneginja. Ne govorite istom togod! No Zbiko se podigne na stremenu i rekne: Doista, orija.. Valgjer, nitko drugi! Nato zaustavi koija od straha konje i pone se, ne putajui iz ruku uzda, krstiti jer je ve i on sa svog sjedala opazio na breuljku golemi lik jahaa. Kneginja se podigne i odmah se spusti na svoje mjesto prestravljena lica, a Danua sakrije glavu u njezino krilo. Dvorjanke, dvorjani i pjevai, koji su jahali za koijom, sakupie se oko nje zauvi zlokobno ime. Mu .4a. karci su se, dodue, smijali, ali im se strah zrcalio u oima, a ene su problijedjele; samo je u Mikolaja iz Dlugoljasa, koji je iz mnoge pei jeo kruha, lice ostalo posve mirno, pa da umiri kneginju, rekne: Ne bojte se, milostiva gospoo! Ta sunce jo nije zalo, a da je i no, zatitio bi vas od Valgjera sveti Ptolomej. Nepoznati jaha je, meutim, doao na vrh breuljka, zaustavio konja i stajao nepomino. On se vidio itav u zadnjem sunanom svjetlu... i doista se inilo da njegov lik jako nadmauje ljudski. A prostor izmeu njega i kneginjine pratnje nije bio vei od tri stotine koraka. Zato je stao? rekne jedan od pjevaa. Jer smo i mi stali odgovori Matko. On pogledava k nama kao da nekoga hoe da sebi odabere progovori drugi pjeva. Da znam da je ovjek, a ne zloduh, otiao bih k njemu i udario ga lutnjom po glavi. enske su se ve silno prestraile i poele glasno moliti; no Zbiko, koji je htio da pokae svoju smjelost pred kneginjom i Danuom, rekne: A ja u i ovako poi. ta je meni do Valgjera! Nato Danua zavikne kroz pla: Zbiko! Zbiko! ali on obode konja i odjae veoma brzo, posve siguran da e i pravoga Valgjera, ako se na nj namjeri, naskroz probosti svojim kopljem. A Matko, u kojega je bio otar vid, rekne: On izgleda kao div jer stoji na visini. Doista je visok, ali obian ovjek... i nita drugo. Idem i ja; neu dopustiti da doe do svae izmeu njega i Zbika. Meutim je Zbiko jaui upropanj pomiljao bi li odmah naperio svoje koplje ili bi prije izbliza pogledao tko je taj ovjek to stoji na brijegu. I odlui da e najprije pogledati i odmah se uvjeri da je ta misao bolja, jer je neznanac bivao sve manji to mu se on vie pribliavao. ovjek je bio visok i sjedio je na ogromnom konju, koji bijae jo vei od Zbikovoga, ali nije nadilazio ljudske mjere. Bio je pored toga bez oklopa, s barunastom kapom na glavi, i to u obliku zvona, a na sebi je imao irok bijeli plat ispod kojeg se vidjelo zeleno odijelo. Stojei na brijegu podigao je glavu i molio se. Bio je, oito, zaustavio konja da izmoli veernju molitvu. Ej, kakav li je to Valgjer! pomisli mladi. I dojae tako blizu da je gotovo mogao dosei neznanevo koplje, a ovaj se, videi pred sobom krasno opremljena viteza, prijazno nasmijei i rekne: Hvaljen Isus! Na vijeke vjekova. Nije li tamo dolje dvor kneginje mazovske?

 Jest. Vi dolazite iz Tinjca? Ali nato ne dobi odgovora jer se Zbiko presenetio tako da nije ni uo pitanja. askom je stajao kao da se okamenio ne vjerujui svojim oima. Dvjesta, trista koraka iza nepoznatog ovjeka ugledao je nekoliko vitezova na konju; pred njima je jahao vitez u sjajnom oklopu, bijelom suknenom plastu s crnim kriem i ocjelnoj kacigi ukraenoj s prekrasnom perjanicom od paunova perja. Kriar! apne Zbiko. I odmah pomisli da mu je Bog usliao molitvu pa mu u svom milosru alje Nijemca za kojega se u Tinjcu molio, pa se mora okoristiti tom milou. Ne kolebajui se ni asak, jo prije nego to mu je sve to projurilo glavom, prije nego to se prenuo iz svoje preseneenosti podigne se Zbiko na sedlu, poloi koplje konju meu ui, zavikne svoj bojni usklik: Grad! Grad! i navali uzagrapce na kriara. A ovaj se preseneti takoer pa zaustavi konja. I ne naperivi koplja, koje je bilo u stremenu, gledao je preda se ne znajui da li to na nj netko navaljuje. Naperi koplje! doviknu mu Zbiko udarajui drijepca svojim eljeznim ostrugama. Grad! Grad! Prostor to ih je dijelio poe se smanjivati. Videi kriar da je napadaj zaista namijenjen njemu, obode konja i podigne oruje... i ve se Zbikovo koplje imalo zabiti u njegova prsa, kadli ga najednom neka vrsta aka prelomi pri samom drku, ba kao kakvu trstiku. Ta ista aka pograbi zatim uzde Zbikova drijepca tako silno da se sa sve etiri noge zario u zemlju i ostao kao ukopan na mjestu. Mahniti ovjee, ta radi? zauje se straan dubok glas. Navaljuje na poslanika i vrijea kralja! Zbiko se obazre i prepozna onog istog orijakog mua kojeg su drali za Valgjera i koji je maloprije prestraio kneginjine dvorjanke. Pusti me na Nijemca! Tko si ti? vikne Zbiko maajui se za sjekirom. Ostavi sjekiru! Tako ti Boga, ostavi sjekiru, velim ti, jer u te baciti s konja! zavikne jo strasnije neznanac. Uvrijedio si kraljevo velianstvo, pa e doi pred sud! Zatim se okrene k ljudima to su jahali za kriarom i vikne: Amo! Meutim dojae i Matko, a lice mu je bilo zlokobno i uznemireno. Znao je i on posve dobro da je Zbikov postupak mahnit i da se iz toga dogaaja mogu za nj izlei velike neprilike, ali je ipak bio spreman na boj. U itavoj pratnji neznanog viteza i kriara bijae jedva petnaest ljudi, od kojih su neki bili oboruani strelicama, a drugi kopljima, pa su se s njima dva potpuno oklopljena viteza mogla upustiti u borbu, i to ne bez nade na pobjedu. Matko pomisli takoer da bi mogli, ako im zaista prijeti sud, lijepo umai probivi se kroz te ljude, pa se onda negdje sakriti i priekati dok bura ne mine. I odmah mu se smrklo lice kao psu kad se sprema da pograbi vuka; dojae izmeu Zbika i nepoznatog mua i zapita maivi se za svoj ma: Tko ste vi i odakle vam vae pravo? Pravo je moje odatle odgovori neznanac to mi je kralj zapovjedio da bdijem nad sigurnou ove okolice, a zovem se Povala iz Taeva. Na te rijei pogledae Matko i Zbiko u viteza, pa spustie ve napola izvaene maeve u korice i oborie glave. Nisu se prestraili, nego su prignuli elo pred uvenim i dobro im poznatim imenom Povale iz Taeva, plemia znatna roda i mona gospodina koji je posjedovao mnogo zemalja kod Radoma, i u isti mah spadao meu najslavnije vitezove u poljskoj kraljevini. Pjevai su o njemu pjevali pjesme kao o uzoru asti i moi slavei njegovo ime s imenima Zavise iz Garbova, Farureja, Skarka s Gore, Dopka iz Olenice, Jaka Naana, Mikolaja iz Moskoea i Zindrama iz Makovica. A u taj as je u neku ruku predstavljao osobu kraljevu, pa je ustati na nj znailo isto to i staviti glavu pod krvniku sjekiru. Razabravi se, progovori zato Matko glasom punim potovanja: ast i poklon vama, gospodine, vaoj slavi i moi.

 Poklon i vama, gospodine odgovori Povala premda bi mi bilo drae da se nisam s vama upoznao u tako tekoj prilici. Kako to? zapita Matko. A Povala se okrene k Zbiku: Sto si ti to, mladiu, krasna uinio? Na javnoj si cesti pred kraljevim gradom navalio na poslanika! Zna li to te eka? Navalio je na poslanika jer je mlad i lud i zato mu je to bilo lake uiniti nego promisliti rekne Matko. Ali neete ga suditi prestrogo kad vam sve pripovjedim! Ja ga neu suditi. Moja je dunost samo da ga veem. Kako? prekine ga Matko i pogleda mrkim pogledom sve ljude. To je kraljeva zapovijed. Iza tih rijei nastade potpuna tiina. On je plemi progovori napokon Matko. Neka onda dade svoju potenu rije da e se sam staviti pred sud. Dajem potenu rije! klikne Zbiko. Dobro. Kako vas zovu? Matko mu rekne ime i grb. Ako ste od dvora Janueve kneginje, zamolite je da se zauzme za vas kod kralja. Mi nismo s njezinoga dvora. Dolazimo iz Litve, od kneza Vitolda. Kamo sree da se nismo ni na kakav dvor namjerili! Zbog toga je mladia i snala ova nesrea. I tu pone Matko pripovijedati to se dogodilo u krmi, kako su se sreli s dvorom i kako se Zbiko zavjetovao. Na kraju se naglo rasrdi na Zbika, koji je bio kriv to su zapali u tako nezgodan poloaj, pa se okrene k njemu i vikne: Kamo sree da si pao pod Vilnom! Sta U si ti, kavgadijo, mislio? Pah rekne Zbiko poslije zavjeta zamolio sam Gospoda da mi poalje nekog Nijemca, i dar sam mu obeao, pa kad sam ugledao paunovo perje i plat s crnim kriem, odmah je neki glas progovorio u meni: Udri na Nijemca jer je to udo! Pa i navalio sam... a tko ne bi navalio? Sluajte! progovori Povala. Ja vam ne elim zla; vidim jasno da je taj mladi pogrijeio vie iz svoje mladenake lakoumnosti nego iz kakve zlobe. I rado bih mu progledao kroz prste i od jahao dalje kao da se nita nije dogodilo. Ali to bih mogao uiniti samo onda kad bi ovaj komtur obeao da se nee kralju potuiti. Zamolite ga za to moda e i njemu biti ao mladia. Radije u pred sud nego da se poklonim kriaru! vikne Zbiko. To ne dolii mojoj plemikoj asti. Na to ga Povala iz Taeva pogleda strogo i rekne: Zlo radi. Stariji znaju bolje od tebe ta dolii vitekoj asti. I za mene su ljudi uli pa ti velim da se ne bih stidio zamoliti za oprotenje kad bih tako to uinio. I Zbiko se zastidi, ali ipak pogleda naokolo i rekne: Ovdje je zemlja ravna, pa bi je trebalo malo utoptati. Prije nego to zamolim Nijemca bilo bi mi drae da se s njim pobijem na konju ili pjeice, na smrt ili suzan jstvo. Luae! dovikne mu Matko. Kako bi se ti mogao pobiti s poslanikom? Niti e se ti boriti s njime, ni on s takvim deranom! Tad se okrene k Povali: Oprostite, plemeniti gospodine! Taj mi je momi dokraja podivljao u ratu, pa e biti bolje da ne govori s Nijemcem jer e ga jo uvrijediti. Ja u s njim govoriti; ja u ga moliti, pa ako se taj komtur poslije svega toga bude htio pobiti, sam u mu izii na megdan. To je vitez velikog roda koji nee sa svakim na megdan odgovori Povala. Kako? Zar ja ne nosim pojasa i ostruga? Sa mnom moe na megdan i sam knez. To je istina; ali mu ne recite na ta sam vas ja naputio jer se bojim da vas ne bi usliao. Ali neka vam u tome Bog pomogne. Idem da ti dadem dobar primjer rekne Matko Zbiku a ti poekaj! Rekavi to, priblii se kriaru koji je nekoliko koraka dalje nepomino sjedio na svom poput deve visokom konju, slian hladnom eljeznom kipu, te je s najveom ravnodunou sluao dosadanji razgovor. Matko je za dugih ratnih godina nauio neto njemaki, pa je sada stao komturu tumaiti u njegovu jeziku ta se dogodilo, bacajui svu krivnju na veliku mladost i estinu svog

47... sinovca, kojem se priinilo da mu je sam Bog poslao viteza s paunovim perjem. Zamolio ga je napokon da oprosti Zbiku. A komturovo se lice nije ni ganulo. Ponosno je dignuo glavu i gledao u Matka svojim ocjelnim oima tako otro, a u isti as i tako prezirno kao da ne gleda viteza ili ovjeka, nego kolac u plotu. To je opazio gospodar Bogdanca i, premda su mu rijei sveudilj bile uljudne, poela se dua u njemu uzrujavati; govorio je sve ivahnije a obrazi su mu se zarumenjeli. Vidjelo se da se pred tom hladnom oholou silno bori sam sa sobom da ne krine zubima i srdito ne plane. To opazi i Povala, a kako je imao dobro srce, odlui da mu priitekne u pomo. I on je, traei za mladih godina na ugarskom, austrijskom, burgundskom i ekom dvoru razne viteke zgode, bio nauio neto njemaki, pa zato dovikne na tom jeziku mirnim i hotice aljivim glasom Maitku: Ne vidite li, gospodine, da plemeniti komtur misli da sav taj sluaj ne zasluuje nijedne jedine rijei. Mladi momci nisu bez pameti samo u naoj kraljevini, nego svuda po svijetu, a takav vitez ne ratuje s djecom ni maem ni pravom. Na te rijei zasue Lihtentajn samo svoje plave brkove, ali ne rekne ni rijei, nego potjera konja kraj Zbika i Matka. A njima podigne strani gnjev kosu pod ljemovima i ruke im se mae za maem. ekaj, kriarski lupeu progovori kroz zube stariji vitez iz Bogdanca sad ti se ja zavjetujem da u te ve nai kad ne bude vie poslanik. A Povala, kojemu se srce takoer poelo zalivati krvlju, rekne: O tom kasnije. Neka se sada kneginja zauzme za vas, jer inae zlo po mladia. To rekavi, odjae za kriarom, pa ga zaustavi i onda su dva tri asa ivo razgovarali. I Matko i Zbiko opazie da njemaki vitez nije u Povalu gledao tako udno kao u njih, a to ih je jo vie raspalilo. Za asak se Povala vrati k njima, prieka da se kriar udalji, pa rekne: Govorio sam za vas, ali je to tvrdoglav ovjek. Veli da se nee potuiti samo onda ako uinite ta on hoe. A ta hoe? .48 Rekao mi je ovo: Ja idem da pozdravim mazovsku kneginju, a oni, veli neka dou, neka siu s konja, neka snime svoje ljemove i neka me gologlavi sa zemlje zamole za oprotenje. Tu Povala otro pogleda u Zbika i nadoda: To je teko ljudima plemenita roda... ja to pojmim, ali mora da bude, jer ako to ne uini, tko zna ta te eka: moda krvniki ma. Matkovo i Zbikovo lice bijae kao od kamena. Nastade kratka utnja. No, to je? zapita Povala. A Zbiko odgovori mirno i tako ozbiljno, kao da je u taj trenutak postao stariji za dvadeset godina: A ta! Boja je mo nad ljudima! Kako to? Tako! Da imam dvije glave i da mi krvnik ima obje odsjei, imao bih ipak samo jednu ast koju neu da osramotim. Nato kimne Povala, pa se okrene k Matku i zapita ga: A ta vi velite? Ja velim odgovori ozbiljno Matko da sam toga mladia Od malih nogu odgojio... Na njemu stoji sada na rod, jer sam ja star, ali toga on uiniti ne moe, pa da mora i poginuti. Tu zadre njegovo strogo lice i najedno se u njemu probudi ljubav prema sinovcu takvom silom da ga je krepko zagrlio svojim eljeznim rukama i uskliknuo: Zbiko! Zbiko! A mladi se vitez zadivi, pa odvrati stricu zagrljaj i rekne: Aj, nisam ni znao da me vi tako volite! Vidim da ste pravi vitezovi rekne ganuti Povala i jer mi je mladi dao svoju potenu rije da e se sam javiti, neu ga voditi u zatvor; takvim se ljudima, kao to ste vi, moe vjerovati. Nadajte

se samo dobru. Nijemac e se malko pozabaviti u Tinjcu, a ja u dotle vidjeti kralja i sve mu prikazati tako da se to manje naljuti. Srea je to sam prelomio koplje, prava srea! A Zbiko rekne: Ako mi ve glava mora pasti, ao mi je to kriaru nisam polomio kosti! Ti zna braniti svoju ast, ali ipak ne razumije da si osramotio cijeli na narod! odgovori mu Povala nestrpljivo. Kriari 49 Razumijem, razumijem rekne Zbiko i ba zato mi je ao. A Povala se okrene k Matku: Znajte, gospodine, ako se taj mladi nekako izvue, morate mu na glavu metnuti kapu kao to je meu sokolu, jer inae nee umrijeti naravnom smru. Mogao bi se izvui kad biste vi, gospodine, htjeli pred kraljem zatajiti ta se dogodilo. A ta da uinim s Nijemcem? Ta jezika mu ne mogu vezati. Istina! Istina! Tako govorei povrate se kneginjinu dvoru. Povalini ljudi, koji su dotle bili pomijeani s ljudima komtura Lihtentajna, jahali su sada za njim. Izdaleka se meu mazurskim kapama vidjela kriareva visoka perjanica od paunova perja i njegov sjajni ljem koji se ljeskao na suncu. udna je kriarska ud progovori zamiljeno vitez iz Taeva. Kad je kriaru teko, tad je skroman kao franciskan, pokoran kao janje i sladak kao med, tako da boljeg ovjeka nee na svijetu nai. Ali im osjeti za sobom kakvu mo, nitko se od njega vema ne uzoholi i kod nikoga nee nai manje smilovanja. Kao da im je Isus u grudi usadio kamen mjesto srca. Ja sam obaao razne narode i esto vidio kako je pravi vitez potedio drugoga slabijega govorei sam sebi: Nee mi sluiti na ast ako dotuena onoga koji ve lei na zemlji. A kriar je ba tada najbjenji. Udri ga po gubici i ne putaj ga k sebi, jer inae zlo po tebe! Takav je i ovaj poslanik! Nije htio da ga samo zamolite, nego da se i osramotite. Ali milo mi je to to nee doivjeti. Toga on nee doekati! klikne Zbiko. Pazite da pred njim ne budete bojaljivi, jer bi ga to odmah razveselilo. Iza tih rijei odjahae kneginjinoj pratnji i pridruie se njezinim ljudima. Cim ih je kriarski poslanik ugledao, odmah je stao gledati prezirno i podrugljivo, ali oni su se drali kao da ga i ne vide. Zbiko je bio uz Danuu i poeo joj veselo govoriti da se s uzvisine ve posve dobro vidi Krakov; a Matko je jednom od pjevaa pripovijedao o neobinoj snazi starog viteza iz Taeva koji je Zbikovo koplje prelomio kao slab pruti. A zato ga je prelomio? zapita pjeva. M., Momak je navalio na Nijemca, ali samo od ale. Pjevau, koji je bio plemi i ozbiljan ovjek, inilo se da ta ala nije bila umjesna, ali videi da Matko o njoj govori tako lako, nije na nju vie mislio. A Nijemca je poela, meutim, obuzimati zlovolja. Par puta je pogledao u Matka pa u Zbika, ali je na kraju uvidio da oni nee sii s konja i da hotice gledaju mimo. Odmah mu je u oima sijevnulo poput munje i odmah se poeo opratati. A kad je odlazio, nije se gospodar iz Taeva mogao susprei da mu na rastanku ne kae: Jaite bez straha, moni vitee! Kraj je miran i nitko vas nee napasti, osim moda kakav lakoumni djeak. Premda su udni obiaji u ovom kraju, nisam traio vae obrane, nego vae drutvo odvrati Lihtentajn pa mislim da emo se jo sastati i na ovdanjem dvoru i gdje drugdje. U posljednjim rijeima kao da je odzvanjala prikrivena prijetnja, i zato mu Povala odgovori ozbiljno: Dao to Bog! Rekavi to, pokloni se i odjae, pa onda slegne ramenima i rekne poluglasno, ali ipak tako da su ga najblii uli:

 Huljo! Najradije bih te svojim kopljem digao sa sedla i dok ne izmoli tri oenaa drao u zraku! I pone govoriti s kneginjom koju je dobro poznavao. Ana Danuta ga je pitala ta radi na cesti, a on joj odgovori da po kraljevoj zapovijedi pazi na mir u okolici, u kojoj bi lako moglo doi do kakve kavge, jer toliki gosti dolaze u Krakov. I za dokaz pripovjedi sve to se dogodilo maloprije. Mislio je, meutim, da e imati dosta vremena da kneginju zamoli da se zauzme za Zbika onda kad bude nuda, pa i u elji da joj ne kvari dobro raspoloenje, nije tom dogaaju davao nikakve vanosti. I tako se kneginja smijala to je Zbiku toliko stalo do paunova perja, a drugi su se divili gospodaru Taeva kad su uli da je prelomio Zbikovo koplje, i da je to posve lako uradio jednom rukom. A Povala je bio malo tat, pa se u svom srcu radovao i napokon poeo pripovijedate o svojim junakim inima koji su proslavili njegovo ime, osobito u Burgundiji na dvoru Filipa Smjelog. Jednom je ondje na turniru nekom ardenskom vitezu prelomio koplje, pa ga onda obu .11. 1 hvatio oko pasa, podigao sa sedla i bacio u zrak koliko je koplje visoko, premda je taj ardenski vitez bio sav u eljezu. Filip Smjeli darovao mu je za to zlatan lanac, a od kneginje je dobio barunastu cipelicu koju otada nosi na svom ljemu. Sluajui to, svi su se silno udili, osim Mikolaja iz Dlugoljasa koji rekne: Nema vie u dananje raznjeeno vrijeme takvih mueva kakvih je bilo za moje mladosti ili takvih o kakvima mi je pripovijedao moj otac. Poe li sada kojem plemiu za rukom da probije oklop ili da nategne luk bez zapora ili da meu prstima svine eljezni bat, dre ga ve silnim junakom i uznose nad sve druge. A nekad su to inile i djevojke. Ja ne poriem da su ljudi nekad bili mnogo jai odgovori Povala ali i danas ima krepkih momaka. Mene je Isus obdario velikom snagom, pa ipak ne slovim kao najjai u naoj kraljevini. Jesi li ve gdjegod vidio Zaviu iz Garbova? Taj bi me pobijedio. Vidio sam ga. Plea su mu iroka kao promjer krakovskoga zvona. A Dopka iz Olenice? On je jednom na turniru to su ga kriari priredili u Torunju pobijedio dvanaest vitezova i proslavio i sebe i na narod. Ali na je Mazurac Stako Ciolek, gospodine, bio jai i od vas i od Zavise i od Dopka. O njemu su pripovijedali da je u aku uzeo svjei pruti i sok iz njega istisnuo.1 I ja u sok istisnuti! klikne Zbiko. I prije nego to ga je tko zamolio da to pokua, skoi na rub puta, otkine prilino debelu granu i stisne je pri kraju pred oima kneginje i Danue tako vrsto da je sok, zaista, poeo kapati na zemlju. Aj, Isuse! klikne nato Ofka iz Jaapkova. Ne odlazite u rat jer bi bila teta kad bi takav ovjek poginuo prije enidbe. Da, bila bi teta! ponovi Matko smrknuvi se naglo. Mikolaj iz Dulgoljasa se pone smijati, a s njime i kneginja, dok su drugi glasno hvalili Zbiskovu snagu, jer su u to vrijeme eljeznu ruku cijenili nad sva druga svoj stva. Gospoe su klicale Danui: Raduj se! A njoj je to bilo drago, premda nije dobro razumjela ta bi mogla imati od onog stisnutog drveta. Zbiko je zaboravio posve na kriara i ponosno gledao oko sebe. Mikolaj iz Dlugoljasa je htio da ga malko otrijezni, pa mu rekao: Uzalud se hvasta svojom snagom; ima i boljih od tebe. Ja to nisam vidio, ali je moj otac bio svjedok neeg ljepeg to se dogodilo na dvoru Karla, cara rimskog. K njemu je u posjet doao na kralj Kazimir s mnogo dvorana, meu kojima je bio i Stako Ciolek, sin vojvode Andreja, znamenit zbog svoje snage. Jednom se poeo hvaliti cesar da meu svojim ljudima ima nekog Ceha koji obujni medvijeda i na mjestu ga zdrobi. Zatim su priredili predstavu i Ceh je zaista dva medvjeda rukama udavio. Na se kralj veoma uplai da ne ode osramoen, pa ree: Ali moj me Ciolek mee osramotiti. Nato odredie da se oni za tri dana porvaju. Sakupilo se mnogo gospode i slavnih vitezova i za tri dana se Ceh s Ciolekom porvao u gradskom dvoritu: ali borba nije dugo potrajala jer tek to su se pograbili, Ciolek je Cehu polomio krsta i sva rebra te ga jedva iva, uz veliku

kraljevu hvalu, iz ruku ispustio. Prozvan je od toga vremena Lomignjatom. Jednom je sam samcat digao veliko zvono kojega ni dvadeset ljudi nije moglo s mjesta maknuti.1 A koliko mu je bilo godina? zapita Zbiko. Jo je bio mlad! Meutim se Povala iz Taeva, jaui kneginji s desne strane, iprignuo nekako k njezinu uhu i priznao joj potpunu istinu o nedavnom dogaaju te je ujedno zamolio da ga podupre kad se bude zauzeo za Zbika koji bi za svoj in mogao teko odgovarati. Kneginja, kojoj se Zbiko sviao, primi s tugom tu vijest i jako se uznemiri. Biskup krakovski me voli rekne Povala pa u ga, moda, namoliti, kao i kraljicu; ali to bude vie zagovornika, to e po mladia biti bolje. Ako se kraljica za nj zauzme, nee mu nijedna vlas s glave pasti rekne Ana Danuta jer kralj, i zbog pobonosti i zbog miraza, veoma tuje kraljicu, a osobito sada kada je s nje skinuta sramota neplodnosti. A u Krakovu je i kraljeva najmilija sestra, kneginja 1 Povijesna injenica. Op. aut. 1 Povijesna injenica. Op. aut. Zjemovitova, pa se i njoj obratite! I ja u uiniti to budem mogla, ali ona mu je roena sestra, a ja sam mu samo sestrina. Kralj ljubi i vas, milostiva gospoo! Ej, ne tako kao nju! odgovori dosta tuno kneginja. Meni dade kopu, a njoj cijeli lanac; meni lisiju kou, a njoj sobolovinu. Nikoga od svih svojih roaka ne voli kralj tako kao Aleksandru. Nema dana da ona praznih ruku od njega otie. Tako govorei, pribliie se Krakovu. Njihova se pratnja, mnogobrojna ve od samoga Tinjca, jo vie poveala. Sretali su zemljake, koji su ili u grad na elu svojih momaka, sad u bojnim odorama, a sad u ljetnoj odjei i pod slamnatim eirima. Neki su j anali na konjima, a neki su se, s kerkama i enama koje su htjele da vide ve odavno navijetene bojne igre, vozili na kolima. Mjestimice su itavoj povorci zakrili put vozovi trgovaca, koji nisu mogli mimo Krakova a da u tom gradu ne potrae svoju korist. Na vozovima su vozili so, vosak, ito robu, kou, konoplju i drvo. Drugi su dolazili iz grada s bavama piva i raznom robom. Krakov se ve vidio posve dobro: kraljevski, gospodski i gradski vrtovi, koji su na sve strane okruivali grad, a za njima gradski zidovi i crkveni zvonici. to su dolazili blie, vreva je bivala sve vea, a kroz gradska se vrata jedva moglo prolaziti. To je grad! Nema, moda, takvoga na svijetu! progovori Matko. Ba kao da je sajam! rekne jedan pjeva. Je li ve odavno to ste bili ovdje, gospodine? Jest! Dolazimo iz divljih krajeva, pa se divim kao da ga prvi put vidim. Kau da je Krakov silno porastao otkada je u njemu zasjeo kralj Jagjel. To je bila istina. Otkako je na kraljevski prijesto stupio veliki knez Litve, bili su neizmjerni krajevi litvinski i ruski otvoreni kraljevskoj trgovini, pa je uslijed toga u gradu dan na dan bilo sve vie i vie puanstva, kua i bogatstva, i grad je postao jednim od najznatnijih na svijetu. I kriarski su gradovi veoma znatni progovori opet isti pjeva. Samo da ih se domognemo! odgovori Matko. Bilo bi dosta plijena. Povala je dotle mislio na neto drugo, to jest na to da mladi Zbiko, kriv radi svoje lude estine, ide ba ljutu vuku u drijelo. Gospodaru Taeva, strogom i neumoljivom u ratu, u snanim je grudima kucalo pravo golubinje srce a kako je bolje od drugih znao ta oekuje krivca, bilo mu ga jako ao. Ja sve smiljam i promiljam uzme nanovo govoriti kneginji da li bih rekao kraljici ta se dogodilo ili ne. Ako se kriar ne potui, nee nikakve rasprave ni biti; ali ako se kani potuiti, bilo bi, moda, bolje da joj prije sve kaemo da se kralj ne zanese prenaglim gnjevom. Kad kriar moe koga upropastiti, sigurno e to i uiniti odgovori kneginja ali ja u prije toga rei mladiu da se pridrui naem dvoru. Moda kralj nee ba prestrogo kazniti naeg dvoranima. To rekavi, pozove Zbika koji skoi s konja saznavi o emu se radi, pa joj obujmi noge i pristane s najveom radou da e biti njezin dvoranin, ne toliko zbog vee sigurnosti, koliko zbog toga to e na taj nain bili blie Danui. Uto Povala zapita Ma tka:

 Gdje ete stanovati? U krmi. U krmama nema ve ni jednoga mjesta. Onda emo poi k znancu, trgovcu Amileju; moda e nas on primiti na konak. A ja vam velim: doite k meni u goste! Va bi se sinovac mogao s dvoranima gospoe kneginje nastaniti u kraljevskom dvoru, ali e mu biti bolje da ne bude kralju pod rukom. Sta se uini u prvom gnjevu, to se ne uini u drugom. Pri tom biste morali razdijeliti svoj ive, kola i sluge, a za to treba vremena. Znajte, kod mene e vam biti dobro a i sigurniji ete biti. Matko se, istina, malko uznemirio zbog toga to Povala tako misli o njihovoj opasnosti, ali se najsrdanije zahvali, i oni uoe u grad. Gledajui udesa to ih okruuju, zaboravie, i on i Zbiko, na sve svoje brige. U Litvi i na granici vidjeli su samo pojedine kule, a od znatnijih gradova jedinu Vilnu, zlo graenu i popaljenu, svu u pepelu i blatu, a tu su esto kamene trgovake kue bile ljepe i vee od tamonjeg velikog kneevskog dvora. Mnoge su kue, dodue, bile drvene, ali su i one imale prekrasne krovove i zidove, a napose ukusne staklene pro 55 zore obrubljene olovom, od kojih su se tako odbijali traci veernjeg sunca, te ti se inilo da je u kui poar buknuo. U ulicama blizu glavnog trga bijae puno kua od crvene opeke ili od samog kamena, s visokim krovovima i crnim krstovima po zidovima. Jedne su stajale do drugih, kao vojnici u bojnom redu, neke iroke, a neke uske, ali lijepe, s nadsvodenim ulazom, esto sa znakom boje muke ili s likom presvete Bogorodice nad vratima. Bilo je ulica u kojima bijahu po dva reda kua, nad kojima se vidio samo komadi neba; ulica je bila sva poploena kamenjem, a na obje strane, dokle je god moglo oko dosei, bijahu sami duani, puni i prepuni svakovrsne robe, esto veoma krasne i posve nepoznate, na koju je ratu i plijenu navikli Matko pogledavao lakomim okom. No obojica se jo vie zadivie javnim zgradama: crkvi blaene djevice Marije na Rinku, gradskoj vijenici s ogromnom pivnicom, u kojoj se prodavalo vidniko pivo, kao i drugim crkvama, pa trgovinama suknom, pa ogromnom mercatoriumu, odreenom za strane trgovce, pa zgradi u kojoj je gradska vaga, pa brijanicama, pa radionicama u kojima su topili mjed i vosak, zlato i srebro, pa cijelim brdima baava kraj tako zvanoga rotamta, jednom rijeju obilju i bogatstvu kojih nije mogao ni zamisliti ovjek koji ne poznaje grada, pa makar bio i imuniji vlastelin kakva gradia. Povala odvede Matka i Zbika u svoj dom u ulici svete Ane, pa zapovjedi da im se da prostrana soba, preporui ih svojoj eljadi i poe na kraljevski dvor iz kojega se povrati prilino kasno po noi. Zajedno s njim doe i nekoliko njegovih prijatelja i, uivajui obficie1 vina i mesa, astili su se veselo, samo to je sam gospodar bio veoma zabrinut; a kad su gosti napokon otili k svojim kuama, rekne Matku: Govorio sam s jednim kanonikom koji se razumije u pismo i pravo, pa mi je rekao da uvredu poslanika oekuje sud na ivot i smrt. Molite zato Boga da se kriar ne potui... uvi to, pooe oba viteza na poinak, ali ne ba vesela srca, premda su kod gozbe bili malko prevrili pravu mjeru. Matko nije mogao zaspati. Poto bijahu legli, zovne svoga sinovca: I 1 Obilno. 56 Zbiko! Sta je? Razmotri li se tu stvar kako treba, ini mi se da ti nema spasa. Mislite li? zapita Zbiko pospanim glasom. I okrenuvi se k zidu, zaspe tvrdo, jer je bio umoran od puta. Drugi dan pooe oba viteza iz Bogdanca zajedno s Povalom na ranu misu u katedralu, i radi pobonosti i zbog toga da vide dvor i goste koji su se sakupili na dvoru. Povala je ve na putu sreo mnogo znanaca, a meu njima vie slavnih vitezova iz domaih krajeva i iz inozemstva; njih je s udivljenjem promatrao mladi Zbiko obeavajui sebi u dui da e ih oponaati u junatvu i u svakoj kreposti, ako se zavrzlama s Lihtentajnom po nj dobro svri. Jedan od tih vitezova, Toporik, roak krakovskog katelana, ispripovjedi im novost o povratku skolastika Vojtjeha

Jastrepca iz Rima, koji je bio kod pape Bonifacija IX s kraljevskim pismom da papu pozove na krstitke u Krakov. Bonifacij je lijepo primio taj poziv, ali je ipak izrazio svoju sumnju da e mu se osobno odazvati, pa je ovlastio poslanika da u njegovo ime dri na krstu dijete koje se ima poroditi i ujedno je zamolio da se zbog njegove osobite milosti za obje kraljevine djetetu dade ime Bonifacij ili Bonifacija. Govorilo se takoer o skorom dolasku ugarskog kralja Sigismunda kojeg su zastalno oekivali jer je on dolazio i pozivan i nepozvan, osobito kad je bilo kakvih sveanosti i bojnih igara, kod kojih je veoma rado sudjelovao elei da bude slavljen po svijetu, i kao vladar, i kao pjeva, i kao jedan od prvih vitezova. Povala, Zavia iz Garbova, Dopko iz Olenice, Naan i drugi njima ravni muevi spominjali su se smijekom kako ih je kralj Vladislav kod prijanjih posjeta kralja Sigismunda potiho molio da na turniru preotro ne potjeraju ugarskoga gos ta, ija je tatina, poznata po itavom svijetu, bila tako velika da su mu kod svakog neuspjeha navrle suze na oi. No sve su vitezove ponajvie zanimali Vitoldovi pokloni. Pripovijedala su se cijela udesa o krasoti kolijevke, salivene od samoga srebra, koju su od Vitolda i njegove ene Ane dovezli na dar litvanski knezovi i boljari. Sakupile su se, kao obino prije svete mise, gomile ljudi koji su pripovijedali razne novosti. Matko je u jednoj od tih gomila uo za kolijevku i poeo gromkim glasom opisivati JU. i divotu toga dara, ali je jo vie pripovijedao o velikoj pripremi kneza Vitolda protiv Tatara, jer su ga o njoj upravo obasuli pitanjima. Sve je ve bilo gotovo, golema je vojska pola na istok, u Rusiju, pa ako rat bude sretan, proirit e se vrhovno gospodstvo kralja Jagjela gotovo na pola svijeta, sve do nepoznatih dubina azijatskih, sve do granica Perzije i sve do Arala. Matko, koji je prije bio u Vitoldovoj blizini i mogao znati njegove namjere, umio je o njima pripovijedati tako lijepo i tako ivo da se oko njega, jo prije nego je zazvonilo na misu, sakupio pred ulazom u katedralu veliki krug radoznalih ljudi. Radilo se govorio je naprosto o kriarskoj vojni. Sam Vitol, premda ga zovu velikim knezom, vlada nad Litvom u ime kralja Jagjela, te je samo njegov namjesnik, i zato e sva zasluga pripasti kralju. Kakva e to slava biti za novo pokrtenu Litvu i za mo Poljske, kad njihova hrabra vojska ponese sveti kri u krajeve gdje se samo pogrdnim rijeima spominje spasiteljevo ime, i u koje jo dosada nije stupila noga nijednog Poljaka, a ni Litvina! Prognani Tohtami, kad ga poljska i litvinska vojska iznova posadi na oteto mu kapako prijestolje, priznat e se sinom kralja Vladislava i poklonit e se, kao to je obeao, zajedno sa itavom Zlatnom Hordom svetomu krstu. Svi su sluali paljivo te rijei, ali mnogi nisu razumjeli posve dobro o emu se radi, komu Vitold ima pomoi i protiv koga ratovati, pa su neki poeli pitati: Recite nam jasnije s kim e biti rata? S kim? S Timurom Hromim! odgovori Matko. Zaas nastade utnja. Do uiju zapadnih vitezova dopirala su, dodue, dosta esto imena Zlatnih, Modrih, Azovskih i raznih drugih Horda, ali im tatarske prilike i sukobi meu pojedinim Hordama nisu bili dobro poznati. Ne bi se naao, meutim, nijedan ovjek u itavoj Evropi koji nije uo o stranom Timuru Hromom, ili Tamerlanu, ije ime se spominjalo s jednakim strahom kao neko ime Atilino. Ta on bijae gospodar svijeta i gospodar vremena, vladar nad dvadeset i sedam osvojenih drava, vladar moskovske Rusije, vladar Sibirije, Kine i Indije, Bagdada, Ispahana, Alepa i Damaska; njegova je sjena padala preko arapskog pijeska na Egipat, a preko Bospora na carstvo grko zatornik ljudskoga roda, koji sa. je gradio ogromne piramide od ljudskih lubanja, pobjednik u svim bitkama, nepobijeeni gospodar dua i tjelesa. On je Tohtamia posadio na prijestolje Zlatne i Modre Horde i priznao sinom. Ali kad se njegova drava proirila od Urala do Krima preko vie zemalja nego to ih je bilo u svoj ostaloj Evropi, htio je sin da bude nezavisan vladar, i zato je jednim prstom stranoga oca bio zbaen s prijestolja, pa je pobjegao k litvanskomu gospodaru da ga moli za pomo. I Vitold mu je, zaista, obeao da e ga

opet odvesti na njegovo prijestolje, ali da to uini, valjalo mu se ponajprije ogledati sa epavcem, gospodarom svijeta. Zbog toga se njegovo ime silno dojmilo slualaca, stoga je nakon kratke utnje jedan od najstarijih vitezova, Vojtjeh iz Jaglova, rekao: Nee istom s kim god biti rat. Ali da bi barem bio za hasnu progovori ozbiljno Mikolaj iz Dlugoljasa. Jer ako tamo iza deset zemalja bude Tohtami ili kakav god Kutluk gospodovao nad Belialovim sinovima, to je nama do toga? Tohtami bi primio kransku vjeru odgovori Matko. Primio je ili ne primio, zar se moe vjerovati onim psima koji ne priznaju Krista? Ali za Kristovo ime valja i poginuti odgovori Povala. I za viteku ast nadoda Toporik, roak katelanov. Ima ih i meu nama koji e poi. Gospodin Spitko iz Melstina ima mladu i ljubljenu enu, pa je ipak ve otiao k Vitoldu. Ta to nije ni udo primijeti Jako iz Naana jer da ima i najtei grijeh na dui, otpust ti je za takvu vojnu siguran i spas nesumnjiv. A slava na vijeke vjekova rekne i opet Povala iz Taeva. Rat je rat, a kad nije istom s kim god, tad je jo bolje. Timur je osvojio svijet i ima dvadeset i sedam kraljevina pod sobom. To vea bi bila slava za na narod da ga satremo. Pa zato ne? odgovori Toporik. Da ima i sto kraljevina, neka ga se boje drugi, a mi ne! Dobro govorite! Samo kad bih sabrao deset tisua dobrih kopljanika, sav bih svijet proao. 59 A koji narod ima da Hromoga atre, ako ne na..? Tako su govorili vitezovi, a Zbiko se udio to ga io nikada nije snala volja da poe s Vitoldom u dvije stepe, ve je iza boravka u Vilni htio vidjeti Krakov, kraljevski dvor i sudjelovati kod vitekih igara, a sad je pomiljao da ga tu, moda eka sramota i sud, dok bi ga tamo, u najgorem sluaju, zadesila slavna smrt... A stoljetni Vojtjeh iz Jaglova, kojemu se od starosti tresao vrat, ali je zato bio jo bistre glave, Tee kao da hladnom vodom gasi strast vitezova: Vi ste ludi. Zar nijedan od vas nije uo da je lik Kristov progovorio kraljici, a kad je s njom sam Otkupitelj tako prisan, zato da joj bude manje milostiv Sveti duh koji je trea osoba u presvetom Trojstvu. Zato ona i vidi budue dogaaje kao da se pred njom zbivaju, pa je rekla ovo.. Tu zauti i potrese na asak glavom, pa onda nastavi: Zaboravio sam to je rekla, ali u se odmah sjetiti. I pone se domiljati, a drugi su napregnuto ekali, jer je bilo ope miljenje da kraljica vidi budue dogaaje. Aha progovori napokon ve sam se sjetio! Kraljica je rekla: kad bi svi nai vitezovi poli s knezom Vitoldom na Hromoga, poganska bi mo bila satrvena. Ali to ne moe biti jer su kranski gospodari nesloni meu sobom. Treba uvati granicu i od Ceha i od Ugara i od kriarskoga reda jer se ni u koga ne moemo pouzdati. A ako samo neto Poljaka poe s Vitoldom, pobijedit e ga Timur Sepavac ili koji njegov vojvoda, jer je u njih vojnika kao pljeve. Ali sada je mir progovori Toporik pa e i sam kriarski red pruiti izdanu pomo Vitoldu. Kriari ve zbog sramote ne mogu postupiti drugaije, jer moraju pokazati svetomu ocu svoju spremnost da se bore s poganima. Kau i dvorski ljudi da Kuno Lihtentajn nije ovamo doao samo na krstitke, ve da se o tome s kraljem posavjetuje. Ah, evo ga! klikne u udu Matko. Istina? rekne Povala i obazre se. Bogami, to je on! Samo je kratko vrijeme bio kod opata; sigurno je odmah drugi dan iz Tinjca otiao. Nekako se pourio odgovori zabrinuto Matko. Uto proe Kuno Lihtentajn kraj njih. Matko ga je prepoznao po krstu koji je bio uiven na njegovu plastu; ali on nije prepoznao ni njega ni Zbika, jer su bili pod

ljemovima kad ih je vidio, a ispod njih se i onda kad su otvoreni, vidi samo neto lica. Prolazei kraj njih, kimnuo je glavom Povali iz Taeva i Toporiku, a onda je zajedno sa svojim paevima stao odlunim i velianstvenim korakom ulaziti uza stube u katedralu. Uto zazvone zvona i prestraie jato vrana i golubova, to su se gnijezdili po zvonicima, i ujedno objave da e sveta misa odmah zapoeti. Matiko i Zbiko uu zajedno s drugima u crkvu. Bili su nekako uznemireni zbog brzog dolaska Lihtentajnova. Dok je stariji vitez neprestano bio uznemiren, mlai je promatrao paljivo cijeli kraljevski dvor. Zbiko nije jo nikada u svom ivotu vidio nita tako sjajna kao to bijae ta crkva i taj skup ljudi. Desno i lijevo okruivali su ga najznamenitiji muevi cijele kraljevine, slavni u vijeu i u boju. Mnogi, iji je razum utanaio brak velikoga kneza litvanskoga s krasnom i mlaahnom poljskom kraljicom, bijahu veinom mrtvi, no nekoji su jo ivjeli i te su svi promatrali s neobinim tovanjem. Mladi se vitez nije mogao nagledati muevne spodobe Jaka iz Tenina, krakovskoga katelana, u kojoj se zrcalila i stroga ozbiljnost i nepristrana pravednost; promatrao je mudra i ozbiljna lica drugih velikaa, ili mrka viteka lica s kosom odrezanom ravno iznad obrva, koja im se u dugim uvojcima sputala niz vrat i niz lea. Nekoji su imali mreice na glavama, a nekojima su samo vrpce podravale kosu. Strani gosti, poslanici kralja rimskoga, eki, ugarski i austrijski, bijahu tako sjajno odjeveni da su im se svi divili; knezovi i boljari litvanski, koji su obino bili uz kralja, nosili su usprkos ljetu i vruim danima ubare podstavljene skupocjenim krznom; knezovi ruski, u bogatim i irokim odorama, izgledali su uz pozlaene crkvene stijene kao bizantski likovi. Ali s najveom radoznalou ekao je Zbiko na dolazak kralja i kraljice, probijajui se to je vie mogao k pregradi za kojom su se u blizini oltara vidjela dva jastuka od crvenoga grimiza, jer su kraljevski supruzi svetu misu uvijek sluali na koljenima. I nije dugo ekao: kralj je doao prvi na vrata sakrstije i prije nego to je stupio pred oltar, mogao ga je svatko dobro promotriti. Kosa mu bijae crna, duga i malko neuredna, te mu je padala na elo, a postrance je bila zadjenuta za ui; lice mu bijae zagasito i posve obrijano, nos zavinut i dosta iljast; oko usta je imao nabora, oi crne, malene, svijetle, kojima je brzo pogledavao na sve strane, kao ..St. da jo prije nego to e stupiti pred oltar eli dobro promjeriti sve ljude u crkvi. Njegovo je lice imalo dobrostiv, ali ujedno i nujan izraz ovjeka kojeg je srea uzdigla nad svaku njegovu nadu, pa neprestano mora misliti na to da li su svi njegovi ini dobri i bojati se zlobna ogovora. I ba radi toga zrcalila se na njegovu licu i u njegovim kretnjama neka nestrpljivost. Lako je bilo pogoditi da njegov gnjev mora biti nagao i straan, i da je to zaista onaj knez koji je u svoje vrijeme, ozlojeen spletkama kriara, doviknuo njihovom poslaniku: Ti dolazi k meni s pergamenom, a ja u k tebi s kopljem! Ali sada je tu priroenu estinu ublaivala velika i iskrena pobonost. Nisu bili ganuti samo nedavno pokrteni knezovi litvanski gledajui kralja u crkvi, ve i od svojih djedova i pradjedova poboni poljski velikai. esto bi kralj, odgurnuvi jastuk, kleao zbog vee pobonosti na golom kamenju; esto je uvis dizao ruke i drao ih tako sve dok mu nisu same klonule od umora. Sluao je najmanje po tri mise svaki dan i sluao ih uvijek najpaljivije. Otkrie kalea i glas zvona o podizanju ispunjavae njegovu duu najveim zanosom, ushitom, slau i strahom. Iza svrene mise izlazio je iz crkve kao da se probudio iza sna, miran i udobrovoljen, i njegovi su dvorani brzo uvidjeli da je to najprikladnije vrijeme da ga zamole za oproten je ili za kakav dar. I Jadviga doe na vrata sakrstije. im su je ugledali vitezovi kod pregrade, odmah su kleknuli, premda misa jo nije bila zapoela, iskazujui joj tako i nehotice ast kao kakvoj svetici. I Zbiko je kleknuo, jer izmeu svih onih ljudi nije nitko sumnjao da je pred njim zaista svetica i da e njezina slika jednom krasiti crkvene oltare. U posljednjih je nekoliko godina strog i pokorniki ivot Jadvigin bio uzrokom to su joj osim asti, koja ide kraljicu, iskazivali gotovo vjersko potovanje. Od usta do usta pronosio se, meu gospodom i pukom, glas o udesima to ih ini kraljica. Govorilo se da sam njezin dodir lijei bolesnike: ljudi koji nisu mogli micati rukama i nogama dobivali su svoju staru snagu dotaknuvi se kraljiine haljine. Vjerodostojni svjedoci su uvjeravali da su uli na svoje ui kako joj jednom sam Krist progovara s oltara. Na koljenima su je tovali

strani vladari, tovao ju je i bojao se da je ne uvrijedi dopae i sam gordi red kriarski. Papa Bonifacije IX nazivao ju je bogoljubnom i odabranom kerkom svete crkve. Svijet je gledao na njezine ine i pamtio da je to dijete Anuvinaca i poljskih Pjasta, da se ta kerka monog Ljudevita, odrasla na najsjajnijem dvoru, a kasnije najkrasnija djevica na zemlji, odrekla svoje sree, odrekla svoje prve djevianske ljubavi, i kao kraljica pola za divljega kneza litvanskoga, da zajedno njime podloi svetom kriu zadnji poganski narod u Evropi. I to nije mogla poluiti snaga svih Nijemaca, mo zakona, kriarska vojna i more prolivene krvi, to je postigla jedna njezina rije. Nikada nije slava apostolska obasjala mlae i ljepe elo, nikada nije apostolstvo bilo polueno s takvom portvovnou, nikada nije enska ljepota bila spojena s takvom aneoskom dobrotom i tako tihom odanou. 0 njoj su pjevali pjevai na svim dvorovima Evrope. U Krakov su dolazili vitezovi iz najudaljenijih zemalja da vide tu poljsku kraljicu; kao zjenicu oka ljubio ju je njezin narod kojemu je svojim brakom s Jagjelom poveala mo i slavu. Samo je jedna velika tuga lebdjela nad njom i nad narodom to Bog toj svojoj odabranici mnogo godina nije dao potomstva. A kad je napokon minula i ta nevolja, proletjela je radosna vijest o isproenom blagoslovu kao munja od Baltikog do crnog mora i Karpata i obradovala sve ljude ogromne drave. Osim kriarske stolice svi su je inozemni dvorovi radosno primili. U Rimu se otpjevao Te Deum, a u poljskim se zemljama uvnstilo miljenje da se ono to Sveta gospoa zamoli od Boga, nesumnjivo ispuni. 1 dolazili su k njoj ljudi s molbama da im izmoli zdravlje, dolazili su poslanici iz raznih krajeva i zemalja da im po potrebi isprosi kiu, lijepo vrijeme za etvu ili sretnu kosidbu, dosta meda ili obilje riba u jezerima i mnoinu zvjeradi u umama. Strani vitezovi u pograninim kulama i gradiima, koji su se po njemakom obiaju bavili razbojnitvom ili su meusobno ratovali, stavljali su na puku njezinu rije svoj ma u korice, otputali sunje bez otkupa, vraali oteta stada i pruali ruke na pomirbu. Svaka nevolja, sva sirotinja dolazila je pred vrata kraljevskog dvora. Njezin je ist duh prodirao u ljudska srca, ublaivao sudbu nevoljnika, mo gospode i strogost sudaca i dizao se poput svjetla sree, poput anela pravednosti i mira nad itavom kraljevinom. Svi su s uzrujanim srcem oekivali dan bojeg blagoslova. 63. Vitezovi su otro promatrali kraljiin stas, da po njemu zakljue kako e jo dugo morati ekati na budueg nasljednika ili nasljednicu prijestolja. Knez biskup krakovski, Vi, koji je bio najiskusniji lijenik u kraljevini i ujedno vrlo slavan u inozemstvu, rekao je da nee jo biti poroda, pa ako su se na nj ipak spremali, bilo je to samo zbog toga to je u onom vijeku bio obiaj da sveanosti zaponu to prije i da potraju po vie tjedana. I premda je kraljica bila malko prignuta, stas joj je jo uvijek bio vrlo vitak. Haljina joj je bila posve prosta. Odgojena na najsjajnijem dvoru i najkrasnija izmeu svih tadanjih kneginja, voljela je neko skupocjene tkanine, lance, biserje, zlato, prstenje i zlatne narukvice, a sad je ve nekoliko godina nosila redovniko ruho, pa ak i prekrivala lice, jer se bojala da misao o vlastitoj ljepoti ne pobudi u njoj svjetske tatine. Uzalud je Jagjelo, saznavi za njezino promijenjeno stanje, u svojoj prevelikoj radosti zaelio da se njezina lonica uresi zlatom, biserjem i draguljima. Ona mu je odgovorila da se ve odavno odrekla svega sjaja, a znade da as poroda moe esto biti i asom smrti, pa da zato ne smije usred dragulja, ve u tihoj pokori primiti milost koju joj Bog alje. Zlato i dragulje upotrijebie zato za akademiju, a ujedno poslae nekoliko upravo pokrtenih litvanskih mladia na strana sveuilita. Kraljica pristade samo na to da promijeni redovniko ruho, i od onoga asa kad se potpuno uvjerila o svom materinstvu, nije vie zastirala lice mislei posve pravo da joj vie ne dolii ruho pokajnice... S najveom ljubavlju pogledae sada sve oi na njezino divno oblije, kojem ni zlato ni drago kamenje nije moglo poveati ljepote. Kraljica je od sakristijskih vrata polagano ila k oltaru, podigavi oi uvis i drei u jednoj ruci molitvenik, a u drugoj krunicu. Zbiko ugleda ljiljanske obraze, nebeske zjenice, crte upravo aneoske, pune mira, dobrote, milosra... i srce mu je poelo jae kucati. On je znao da po bojoj zapovijesti mora ljubiti i svoga kralja i svoju kraljicu, pa ih je i ljubio, ali sad mu se srce najednom napunilo velikom ljubavlju koja ne nastaje na zapovijed, nego

bukne sama od sebe poput plamena, te je u njoj zajedno i najvee tovanje i poniznost i portvovnost. Zbiko bijae mlad i estok vitez, pa ga snae iva elja, da joj kakogod pokae tu ljubav i vjernost odanog viteza, da togod za nju uini, da kamogod poleti, neto osvoji, a da pri tom i sam izloi svoj vrat. Poi u s knezom Vitoldom, rekne sam sebi, jer kalco da inae posluim svetoj gospoi, kad nigdje u blizini nema rata? Nije ni pomislio da bi joj mogao posluiti drukije nego maem, kopljem ili sjekirom, i zato je bio spreman da sam samcat navali na itavu silu Timura Hromog. Htio je da odmah sjedne na konja i neto zapone; ali ta? To nije ni sam znao. Samo je znao da se vie ne moe susprei, da ga svrbe prsti i da mu gori sva dua. Ponovo je posve zaboravio na opasnost koja mu prijeti. Zaboravio je naas i na Danuu, a kad ga je na nju sjetilo djeje pjevanje koje se najednom stalo razlijegati po itavoj crkvi, osjetio je da je to neto posve drugo. Danui je obrekao vjernost, obrekao tri Nijemca, pa e to i odrati, no, kraljica je iznad svih drugih ena; kad je pomislio kako bi se htio pobiti za kraljicu, vidio je pred sobom same oklope, ljemove, nojeve i paunove perjanice i istog je trenutka osjetio da je sve to bilo premalo, prema njegovoj elji. Nije s nje skidao oiju pomiljajui u sebi kako bi joj iskazao tovanje osobitom molitvom, jer je drao da se za kraljicu ne moe makar kako moliti. Znao je izgovoriti: Pater noster, qui es in coelis, sanctificetur nomen Tuum, jer ga je to nauio neki franjevac u Vilni, no moda ni sam taj redovnik nije vie znao, a moda je i Zbiko ostalo zaboravio, tek nije umio izmoliti cijeli oena. I sad je samo ponavljao neke rijei koje su u njegovoj dui znaile: Daj naoj ljubljenoj gospoi i zdravlje i sreu.. i brini se za nju vie nego za sve druge. Molio je to ovjek kojemu je nad glavom visio sud i kazna, i zato u cijeloj crkvi nije bilo srdanije molitve Poslije svrene mise pomisli Zbiko kako ne bi alio ni da konac svijeta doe, samo da mu je stupiti pred kraljicu, pasti pred nju i obujmiti joj noge; ali iza prve mise bude itana druga, pa trea, a zatim otie kraljica u svoje odaje jer je obino postila do podneva i navlas nije sudjelovala kod veselih doruaka, kod kojih su kralja i njegove goste zabavljali dvorski luaci i arobnjaci. Uto sa pred Zbikom pojavi stari vitez iz Dlugoljasa i pozove ga kneginji. Ti e kod doruka posluivati mene i Danuu kao moj dvoranin rekne mu kneginja pa e ti se moda 5 Kriari 65 pruiti prilika da ue u volju kralju kakvom zgodnom rijei ili kakvim lijepim inom, kojim e pridobiti njegovo srce. Ako te kriar prepozna, nee se, moda, potuiti kad bude vidio da mene posluuje kod kraljeva stola. Zbiko poljubi ruku kneginji, pa se onda okrene k Danui; premda je bio viniji bitkama i rata negoli dvorskim obiajima, ipak je dobro znao to dolii pravom vitezu kad ujutro ugleda gospou svojih misli, zato malko uzmakne i klikne prekrstivi se: U ime Oca i Sina i Svetoga duha! A Danua zapita pogledavi ga svojim modrim oima: Zato se Zbiko krsti kad je ve prola misa? Zato to se ove noi, krasna gospoice, tako poveala tvoja ljepota, da sam se zaudio! Ali Mikolaj iz Dlugoljasa nije kao star ovjek volio novotarija ni stranih vitekih obiaja, pa zato slegnu ramenima i rekne: emu samo uzalud gubi vrijeme i hvali njezinu ljepotu? Ta to je abica koja se jedva vidi na zemlji! Nato ga Zbiko odmah ljutite pogleda i rekne: Ne zovite je abicom i znajte: da vam je manje godina, dao bih odmah utoptati zemlju za dvorom, pa i pobio se s vama na ivot ili smrt! uti, djeae! Jo bih ti danas dao dobar savjet! uti! ponovi i kneginja. Mjesto da misli na svoju glavu, trai jo svau! Bilo bi mi drae da sam za Danuu nala ozbiljnijeg viteza. Ali velim ti, ako se hoe svaati, odlazi kamo hoe jer ovdje takvih ne treba!

Zbiko se zastidi na te kneginjine rijei i zamoli je za oprotenje. Pri tom pomisli da gospodin Mikolaj iz Dlugoljasa ima, moda, odrasla sina, pa e ga ve jednom izazvati na megdan pjeice ili na konju, jer mu abice nije mogao oprostiti. Meutim odlui da e u kraljevskim odajama mirovati kao kukavica i nee izazivati nikoga dogod mu to bude doputala viteka ast. Jer trublje oglasi da je doruak pripremljen, a kneginja Ana uze za ruku Danuu i poe u kraljevske odaje pred kojima su stajali vitezovi i dostojanstvenici i ekali na njezin dolazak. Kneginja Zjemovitova bijae unila ve prije, jer je kao kraljeva roena sestra imala odlino mjesto kod stola. Zaas se soba napuni stranih gostiju i pozvanih gradskih vitezova i dostojanstvenika. Kralj je sjedio na proelju imajui uza se biskupa krakovskoga i Vojtjeha Jastrepca, koji je kao papin poslanik sjedio nadesno od kralja, premda je po asti bio nii od prelata. Obje su kneginje sjedile na susjednim mjestima. Uz Anu Danutu razvaganio se na irokom stolcu bivi nadbiskup gnjeznjanski, knez Jan, potomak leskih Pjastovia, sin Boleslava III, kneza Opolskog. Zbiko je o njemu uo na Vitoldovu dvoru pa ga je sada, stojei za kneginjom i Danuom, odmah prepoznao po neobino bujnoj kosi zbog koje mu je glava bila veoma nalik na crkveni kropionik. Zato su ga na dvorovima poljskih knezova i zvali Kropidlom, a kriari su mu davali ime Grapidla. Bio je to ovjek veoma veseo i lakouman. Dobivi protiv kraljeve volje pallium gnjeznjamske nadbiskupije, htio ju je zaposjesti oruanom rukom, ali je zato bio lien asti i prognan, pa se zdruio s kriarima koji su mu u Primorju dali ubogu kamensku biskupiju. Uvidjevi istom tada da je bolje ivjeti s monim kraljem u prijateljstvu, izmoli od njega oprotenje, pa se vratio i ekao da se isprazni koja stolica nadajui se da e je dobiti iz ruku svoga dobroudnog gospodara. I zato se brinuo za budunost, pa je gledao da duhovitim dosjetkama pridobije za se kraljevo srce. Ipak je jo uvijek bio prijatelj kriarima, pa je i na dvoru kralja Jagjela, gdje su ga drugi vitezovi i dostojanstvenici gledali poprijeko, traio Lihtentajnovo drutvo i rado uza nj sjedio kod stola. Tako je bilo i sada. Zbiko stojei za stolcem kneginje bijae tako blizu kriara da ga je mogao rukom dosei. I sad su ga prsti nehotice zasvrbjeli, ali se ipak savladao i odbacio sve zle msili. Ipak se nije mogao suspregnuti a da od asa do asa otrim pogledom ne pogleda malko elavu plavokosu glavu Lihtentajnovu, njegov vrat, plea i ramena razmiljajui pri tom bi li imao mnogo posla kad bi se s njim pobio u bici ili dvoboju. I priinilo mu se da ne bi ba mnogo, jer premda su se kriarove lopatice jako isticale ispod sive odjee od tankog sukna, ipak je on bio pravi slabi prema Povali, prema Konu iz Kozjeglave ili mnogim drugim vitezovima to su sjedili za kraljevim stolom. Njih je s udivljenjem i zaviu pogledavao Zbiko, ali je ipak ponajvie promatrao kralja koji se obazirao na sve strane i svaki as prstima zadijevao kosu za ui kao da je nestrpljiv to doruak jo nije zapoeo. Njegov se pogled zaas zaustavio i na Zbiku, i onda je mladi vitez osjetio neki neobian strah, a kad je pomislio da bi jednom 67 morao stajati pred kraljevim gnjevnim licem, obuzeo ga je straan nemir. I prvi puta je ozbiljno pomislio na svoju krivnju i na kaznu koja bi ga mogla stii, jer mu se sve to dosada inilo nejasno i daleko, dakle i nevrijedno da se zbog toga brine. Nijemac, meutim, nije ni slutio da mu je tako blizu vitez koji ga je onako drsko napao na putu. Uto zapoe doruak. Donesoe vinsku juhu, zainjenu jajima, cimetom, umbirom i afranom tako jako da je od nje zamirisala sva soba. U isti mah poe dvorski luak Cjaruek, koji je sjedio na stoiu pred vratima, oponaati pjev slavuja, to je oito veselilo kralja. A dotle je drugi luak iao za slugom koji je nosio jelo, pa se zaustavljao iza gostiju i oponaao zuj pela tako dobro da je mnogi ostavljao svoju licu i tjerao pelu od sebe. Vidjevi to, smijali su se drugi gosti. Zbiko je posluivao kneginju i Danuu, ali kad se i Lihtentajn poeo udarati rukom po svojoj elavoj glavi, zaboravio je na svaku opasnost i stao se smijati da su ga oblile suze, a mladi litvanski knez Jamont, koji je stajao kraj njega, pomagao mu je u tom tako srdano da je prosuo jelo iz zdjele. Kriar na kraju opazi varku, pa segne u dep, okrene se biskupu Kropidlu i rekne mu nekoliko njemakih rijei koje je biskup odmah preveo na poljski:

 Plemeniti gospodin ti ovo veli rekao je okrenuvi se k luaku: Evo ti dva dukata, ali mi ne zuji tako blizu jer pele tjeraju, a trutove tuku... Nato luak spremi dva dukata to mu ih je dao kriar i koristei se slobodom koju su luaci uivali na svim dvorovima, odgovori: Mnogo meda ima u dobinskoj zemlji1 i zbog toga su je i pojeli trutovi. Potui ih, kralju Vladislave! Evo ti i od mene gro jer si dobro odgovorio rekne Kropidlo samo pamti da pelar prebije vrat kad se slome ljestve. Otre alce imaju oni malborki trutovi to su posjeli Dobin, pa je opasno navaljivati na njihove konice. Ah, da! klikne Zindram iz Makova, krakovski maonoa. I oni se mogu potjerati! Cim? Prahom. 1 Dobinsku zemlju su na temelju bespravnog ugovora s Vladislavom Opolikom bili zaposjeli kriari. Op. aut. Ili se konice mogu sasjei sjekirom! rekne ogromni Pako Zloej iz Biskupica. Zbiku je raslo srce jer je mislio da takve rijei nagovjeuju rat. Ali razumio ih je i Kuno Lihtentajn koji je bio nauio poljski boravei dugo u Torunju i Helmnju, pa samo iz oholosti nije htio govoriti tim jezikom. Razdraen rijeima Zindrama iz Makova, upilji u nj svoje sive oi i progovori: Vidjet emo. Vidjeli su nai oevi pod Plovcama, a i mi smo vidjeli pod Vilnom odgovori Zindram. Pax vobiscum! klikne Kropidlo. Pax! Pax! Cim sveenik Mikolaj iz Kurova napusti biskupiju kujavsku, pa mene milostivi kralj imenuje mjesto njega, izrei u vam tako krasnu propovijed o ljubavi meu kranskim narodima da u vas ganuti u dno due. to li je mrnja, ako ne ignis1, i to pravi ignis infernalis2, oganj tako straan da ga ne moe ugasiti voda, nego ga valja zalijevati vinom. Dajte vina! Poimo na ops, kao to je govorio ubogi biskup Zavia od Kurozveka. A iz opsa ravno u pakao, kao to je to rekao vrag! nadoda luak Cjaruek. Neka te odnese! Bit e neobinije odnese li vas! Jo nije nitko vidio vraga sa kropionikom, ali mislim da e nam se sada svima pruiti taj uitak. Ali prije e jo tebe pokropiti. Vina dajte i neka ivi ljubav meu kranima! Meu pravim kranima! ponovi s osobitim naglasom Kuno Lihtentajn. Kako? zapita krakovski biskup Vi i podigne glavu. Zar vi niste i sada u pravoj kranskoj kraljevini? Zar nae crkve nisu starije, nego one u Malborgu? Ne znam odgovori kriar. Kralj je bio jako osjetljiv kad se radilo o kranstvu. Njemu'se priini da kriar neizravno niani na njega, pa mu se zato obrazi prekrie crvenim pjegama, a oi sijevnue. Sto to? zapita strogim glasom. Nisam li ja kranski kralj? Kraljevina je kranska odvrati hladno kriar ali su obiaji u njoj poganski. 1 Oganj. 2. Pakleni oganj. Nato ustadoe strani vitezovi: Martin iz Vrocimovica, po grbu Polukoza, Florijan iz Koritnice, Barto iz Voinka, Domarat iz Kobiljana, Povala iz Taeva, Pako Zloej iz Biskupica, Zindram iz Makovica, Jaka iz Targoviska, Kon iz Kozjeglave, Sigismund iz Bobove i Stako iz Harbimovica, sve sami moni i slavni muevi, pobjednici u mnogim bitkama, u mnogim bojnim igrama i, rumenei se od gnjeva i blijede i kripei zubima, stadoe govoriti jedan drugome: Jao nama, gost je pa ne moe da bude pozvan na dvoboj. A Zavia Crni, Sulimik, najslavniji meu najslavnijima, uzor vitetva, okrene smrknuto elo k Lihtentajnu

i rekne: Ja te ne poznam, Kuno! Kako moe kao vitez vrijeati slavan narod, a znade da ti kao poslaniku ne prijeti nikakva kazna? Ali Kuno izdri mimo strane poglede, pa progovori opet slobodno, pobjedonosno: Na red je, prije nego to je doao u Prusku, ratovao u Palestini, ali su ondje ak i Saraceni tovali poslanike. Samo ih vi ne tujete... i zato sam va obiaj nazvao poganskim. Nato je nastao jo vei nemir. Oko stola su se ponovo uli usklici: Jao! Jao! Ali su se i utiali kad je kralj kojem se na licu zrcalio gnjev, po litvanskom obiaju pljesnuo nekoliko puta rukama. Odmah ustade stari Jako Topor iz Tenina, katelan krakovski, sijed i dostojanstven, kojeg su se svi bojali zbog njegove asti, i rekne: Plemeniti vitee iz Lihtentajna, ako vas je kao poslanika zadesila kakva neprilika, govorite pa e se sigurno udovoljiti strogoj pravdi. To mi se nije dogodilo ni u jednoj drugoj kranskoj dravi odgovori Kuno. Juer me na putu u Tinjac napao jedan va vitez, i premda je po krstu na mojem plastu imogao lako vidjeti tko sam, nasrnuo je na moj ivot. uvi te rijei, Zbiko silno poblijedi, pogleda nehotice u kralja kojemu je lice bilo upravo strano. Jako iz Tenina se zamisli i rekne: Je li to mogue? Zapitajte gospodina iz Taeva koji je bio svjedok toga dogaaja. Svi svrate oi na Povalu koji je par asaka stajao smrknut sputenih obrva, a zatim rekne: Tako je! uvi to, vitezovi ponu klicati: Sramota! Sramota! Dao Bog da se zemlja pod takvim ovjekom provali! I od stida su se jedni udarali akom u prsa, a drugi su prstima gurkali zdjele po stolu ne znajui kamo da pogledaju. Zato ga nisi ubio? zagrmi kralj. Jer njegova glava pripada sudu odgovori Povala. Jeste li ga zatvorili? zapita katelan Topor iz Tenina. Ne jer je prisegao na svoju viteku ast da e se sam javiti. I nee se javiti! klikne zlobno Kuno i podigne glavu. Uto se zauje mladi, snudeni glas nedaleko iza kriarevih lea: Ne dao Bog da bih ja volio sramotu od smrti. To sam uinio ja: Zbiko iz Bogdanca. Iza tih rijei poskoie vitezovi k nesretnom Zbiku, ali ih zaustavi grozni pogled kralja, kojemu su se zaiskrile oi, pa je viknuo promuklim, hrapavim glasom, slinim kripanju kola kad se voze preko kamenja: Odsijecite mu glavu! Odsijeite mu glavu! Neka kriar njegovu glavu poalje u Malborg svojemu metru! Zatim dovikne mladomu litvanskom knezu, sinu smolenskoga namjesnika, koji je stajao u blizini: Pograbi ga, Jamonte! Prestravljen kraljevim gnjevom poloi Jamont svoju drhtavu ruku na Zbikovo rame, a ovaj okrene svoje blijedo lice k njemu i rekne: Neu pobjei! A bjelobradi krakovski katelan, Topor iz Tenina, podigne ruku u znak da eli govoriti i, kad se sve utialo rekne: Milostivi kralju! Neka se ovaj komtur uvjeri da naa pravica kanjava smru povredu poslanika, a ne tvoja estina. Inae bi zaista, mogao misliti da nema ta anske pravde u tvojoj kraljevini. Ja u odrati sud nad krivcem. Posljednje je rijei izustio uzdignutim glasom ne doputajui oito ni pomisli da se taj glas nee uti, pa zatim dovikne Jamontu: 71 Odvedi ga u zatvor. A vi ete svjedoiti, gospodine iz Taeva.

 Ispripovjedit u svu krivnju toga mladia koje ne bi poinio nijedan zreli mu meu nama odgovori Povala gledajui mrko u Lihtentajna. Pravo veli! progovorie drugi. Ta to je jo djeak! Zato je nas sve radi njegove pogreke osramotio? Zaas nastade tiina. Svi su mrko gledali u kriara, a meutim je Jamont odveo Zbika da ga preda strijelcima koji su stajali na strai pred dvorom. On je u svom mladom srcu alio sunja, jer ga je na to navodila priroena mrnja na Nijemce. A budui da je bio Litvin, i kao takav vian slijepo ispunjavati volju velikoga kneza i sada prestraen kraljevim gnjevom, stao je putem aptati mladome vitezu nagovarajui ga ivo: uj to u ti rei: objesi se! Da, to e biti najbolje: objesi se! Kralj se strano naljutio; krvnik e ti ionako odrubiti glavu. Zato da ga ne razveseli? Objesi se, drue! U nas je takav obiaj. Zbiko, gotovo bez svijesti od stida i straha, kao da nije ispoetka razumio kneevievih rijei; kad ih je napokon pojmio, trgnuo se iz svojih misli. to to veli? Objesi se! Zato da ti sude? Kralja e razveseliti! ponovi Jamont. Objesi se ti sam! klikne mladi vitez. Tebe su, dodue, pokrstili, ali je koa na tebi ostala poganska pa ne zna da je kraninu grijeh takva ta uiniti. A kneevi slegnu ramenima: Ta to nee biti od dobre volje. I onako e ti glavu odrubiti. Zbiko pomisli da bi zbog tih rijei morao mladoga velikaa odmah pozvati na megdan pjeice ili'na konju, na ma ili sjekiru, ali zatomi u sebi tu elju sjetivi se da za to nema vie vremena. I spusti tuno glavu, a Jamont ga predade u ruke dvorskih strijelaca. A u dvorani se, meutim, pozornost svih prisutnih svratila na drugu stranu. Videi Danua ta se dogaa, prestraila se ispoetka tako da joj je dah zastao u prsima. Lie joj je problijedjelo kao platno, a oi se ukoile od preneraenja, pa je nepomino gledala u kralja, kao kip od voska u crkvi. Kad je napokon ula da se njezinom Zbiku ima odsjei glava, kad su ga pograbili i izveli iz sobe, obuzela ju je neizmjerna tuga; obrve i usta joj se poee tresti, te joj nije pomogao ni strah pred kraljem, ni napor kojim je stiskala zube, nego je najednom briznula u tako glasan i oajan pla da su se k njoj okrenula sva lica, a kralj zapita: Tko je to? Milostivi kralju! progovori kneginja Ana. To je ki Juranda iz Spihova kojoj se taj nesretni mladi vitez zavjetovao. Zavjetovao joj je tri paunove perjanice, i kad je takvu perjanicu ugledao na ljemu ovoga viteza, pomislio je da mu ga je sam Bog poslao. Nije on to uinio iz zlobe, gospodaru, ve iz ludosti, pa mu radi toga budi milostiv i nemoj ga kazniti, za to te na koljenima molim. Rekavi to, ustane, primi Danuu za ruku i pristupi s njom kralju, koji odmah uzmakne. Ali one kleknu pred njim, a Danua mu rukama obujmi noge i zavapi: Oprosti Zbiku, kralju, oprosti Zbiku! I u svom zanosu i ujedno u strahu sakrije svoju zlatnu glavicu u nabore kraljeve sive odjee, ljubei mu pri tom koljena i drui poput lista. Kneginja Ana Zjemovitova klekne s druge strane, pa sklopi ruke i pogleda smjernim pogledom kralja, kojemu se jako zabrinulo lice. I uzmicao je zajedno sa svojim stocem, ali se nije mogao oteti Danui nego je samo mahao rukama kao da se od njih brani. Dajte mi mira! klikne. On je osramotio cijelo kraljevstvo! Neka mu odrube glavu! Ali male ruice obuhvaale su sve jae njegova koljena, a djetinji glasi vapio sve alosnije: Oprosti Zbiku, kralju, oprosti Zbiku! Uto se zauju i glasovi vitezova: Jurand iz Spihova je slavan vitez, strah i trepet Nijemaca! A i onaj se mladi ve veoma proslavio pod Vilnom! nadoda Povala. No kralj se branio dalje, premda je bio ganut Danuinim ponaanjem. Dajte mi mira! On nije skrivio meni i ja ne mogu oprostiti. Neka mu oprosti kriarski poslanik, pa u mu oprostiti i ja; a ako ne, neka mu odrube glavu! Oprosti mu, Kuno! rekne Zavia Crni Sulimik. To ti nee ni sam metar zamjeriti! Oprosti mu, gospodine! kliknu obje kneginje.

 Oprosti mu, oprosti! ponove glasovi vitezova. 79. 73 Kuno zatvori oi i podigne glavu, kao da se naslauje time to ga mole obje kneginje i tako znameniti vitezovi. Ali se naglo promijeni: spusti glavu, prekrsti ruke na prsima, postane ponizan i progovori tihim, smirenim glasom: Krist, na Spasitelj, oprostio je razbojniku na krij u i svojim neprijateljima.. Tako govori pravi vitez! klikne biskup Vi. Pravi! Pravi! Pa kako da ne oprostim ja nastavi Kuno koji nisam samo kranin ve i redovnik? Zato mu opratam iz dna due i kao Kristov sluga i kao redovnik! Slava mu! klikne Povala iz Taeva. Slava! ponove drugi. Ali rekne kriar ja sam tu poslanik meu vama i predstavljam velianstvo cijeloga reda, a na je red red Kristov. Itko uvrijedi mene kao poslanika, uvrijedio je red, a tko je uvrijedio red, uvrijedio je samoga Krista, pa ja ne mogu takve krivice oprostiti pred Bogom i ljudima, i ako je oprosti vae pravo, neka to saznaju sva kranska gospoda. Iza tih rijei nastane gluha tiina. asak se ulo samo kripanje zubi, teko disanje zatomljena gnjeva i plakanje Danuino. Do veeri su se sva srca priklonila k Zbiku. I oni vitezovi koji su prije bili spremni da ga na jedan jedini kraljev mig raznesu maevima, pomiljali su sada kako da mu pomognu. A kneginje odluie zamoliti kraljicu, neka sklone Lihtentajna da odstupi od svakoga suda, ili neka napie pismo velikom metru kriarskoga reda, molei ga neka naredi svome poslaniku da se odrekne svake kazne. Uspjeh je bio siguran, jer je Jadviga uivala tako neobino tovanje da bi veliki metar bio na se navukao gnjev pape i zlovolju svih kranskih knezova kad bi joj odbio tu molbu. Ali to nije bilo vjerojatno i zbog toga to je Konrad fon Jungingen bio miroljubiv i mnogo blai od svojih predasnika. Ali na nesreu naredi Vi, biskup krakovski, koji bijae ujedno kraljiin glavni lijenik da joj ne smiju spomenuti ni jedne rijei o cijeloj toj stvari. Ona nikada rado ne slua o smrtnim kaznama govorio je pa makar se radilo i o prostom razbojniku, ona to odmah uzme k srcu; a kako bi joj tek bilo kad se radi o vratu mladia koji potpuno zasluuje njezino milosre. Svaki bi joj nemir mogao nakoditi, a njezino zdravlje vrijedi za cijelu kraljevinu mnogo vie nego deset vitekih glava! Napokon je izjavio da e on, ako se tko usudi da usprkos njegovim rijeima uznemiri kraljicu, na tog navui straan gnjev kraljev i da e ga osim toga kazniti crkvenim prokletstvom. Na tu se izjavu prestrae obje kneginje i odlue utjeti pred kraljicom, ali ujedno moliti kralja dotle dok im ne uslia molbe. Svi dvorani i svi vitezovi bijahu sada na Zbikovoj strani. Povala iz Taeva izjavi da e priznati potpunu istinu, ali da e svjedoiti u prilog mladiu i sav dogaaj prikazati kao djeakovu lakoumnost. Uza sve to je svatko znao, a katelan Jako iz Tenina je glasno izjavljivao, da e se morati zadovoljiti stroga pravda ako kriar ostane kod svog zahtjeva. Sve je to samo jo jae uzbunilo viteka srca protiv Lihtentajna i mnogi je pomiljao, pa ak i glasno govorio: On je poslanik i ne moe da bude pozvan na odgovornost, ali kad se vrati u Malborg, nee dati Bog da pogine naravnom smru! A to nisu bile isprazne prijetnje, jer vitezovi koji su nosili pojas, nisu smjeli nijedne rijei izustiti u vjetar, nego je svaki morao ispuniti ono to je obeao. Strani Povala pokaza se pri tom kao najogoreniji jer je u Taevu imao dragu kerku Danuine dobi, pa su radi toga Danuine suze neobino dirale njegovo srce. On posjeti jo isti dan Zbika u podzemnom zatvoru, pa mu ree da bude dobre volje, i javi mu kako su za nj molile obje kneginje i kako je zbog njega plakala Danua... A kad je Zbiko saznao da se djevojica zbog njega bacila pred kraljeve noge, bio je time tronut do suza i jer nije znao kako da joj izrazi svoju zahvalnost, samo je rekao otirui rukom oi:

 Ej, neka je Bog blagoslovi, a meni to prije dopusti da se za nju pobijem pjeice ili na konju! Ja sam joj obeao premalo Nijemaca; trebao sam joj obeati toliko koliko ima godina. Samo neka me Gospod izbavi iz ovog zatvora, ja neu prema njoj biti krt! I podigne uvis oi pune iskrene zahvalnosti. Obeaj najprije togod kojoj crkvi rekne mu gospodar Taeva jer e se sigurno izvui, ako se Bogu svidi tvoje obeanje. A zatim sluaj: tvoj je stric otiao k Lihtentajnu, pa u jo i ja poi. Nee ti biti sramota ako ga bude molio da ti oprosti tvoj grijeh, jer 75 si, zaista, pogrijeio, a pored toga nee moliti samoga Lihtentajna, ve kriarskoga poslanika. Jesi li na to spreman? Kad mi to veli takav vitez, kao to je vaa milost, uinit u; ali ako bude traio da ga zamolim onako kao to je zahtijevao na putu u Tinjac, neka mi radije odrube glavu. Za mnom e ostati moj stric i on e me ve osvetiti kad se svri njegovo poslanstvo. Vidjet emo ta e rei Matku rekne Povala. A Matko je zaista navee bio kod Nijemca koji ga je primio uvredljivo; nije zapovjedio ni da zapale svjetlo, ve je u mraku s njime razgovarao. I zato se stari vitez od njega vratio sav smrknut kao no i otiao kralju. Kralj ga je primio dobrostivo, jer se ve bio posve umirio, a kad je Matko kleknuo, odmah mu je rekao da ustane i zapitao ga ta eli. Milostivi gospodaru odgovorio je Matko gdje je grijeh, tu mora da bude i kazna, jer inae ne bi bilo nikakve pravde na svijetu. I moja je krivnja to nisam ublaivao mladieve priroene estine, ve sam je jo i hvalio. Tako sam ga odgajao, a kasnije ga je odgajao rat. Moja je to krivnja, milostivi kralju, jer sam mu uvijek govorio: Ponajprije udri, pa onda pogledaj koga si umlatio! To je bilo dobro u ratu, ali je zlo na dvoru. Ipak je to momak kao suho zlato, posljednji svog roda, i strano ga alim. Mene je osramotio, kraljevstvo je osramotio rekne kralj pa zar da ga za to medom namaem? A Matko zauti, jer mu je neto najednom stislo grlo kad se sjetio Zbika, te progovori tek za nekoliko asaka drhtavim i uzbuenim glasom: Ja nisam ni znao da ga tako volim; to se pokazalo tek sada, kad nas je nesrea snala. Ali ja sam star, a on je posljednji naega roda. Ne bude li njega, nee biti ni nas. Milostivi kralju i gospodaru, smilujte se naem rodu! Tu je Matko i opetkleknuo, te podigao uvis svoje ratom izmorene ruke i progovorio kroz suze: Mi smo obranili Vilnu i Bog nam je dao krasan plijen, pa komu da ga ostavim? Ako kriar zahtijeva kaznu, gospodaru, neka bude kazna, ali mi dozvolite da je ja platim svojom glavom. Sta e mi ivot bez Zbika! On je jo mlad, pa neka iskupi zemlju i rasplodi svoje potomstvo, kao to je Bog ovjeku zapovjedio. Kriar nee pitati ija je glava pala, samo neka padne! Zbog toga nee WHt na na rod pasti nikakva sramota. ovjeku je teko poi u smrt, ali ako dobro promisli, uvijek je bolje da pogine jedan ovjek nego da mora poginuti cijeli rod. Tako govorei, obujmi kraljeve noge, a kralj pone mirkati oima to je kod njega bio znak da je silno dirnut, i napokon rekne: Toga nee biti; ja nikad neu zapovjediti da se opasanom vitezu odrubi glava bez njegove krivnje, toga nee biti! I to ne bi bilo pravedno! nadoda katelan. Pravda ima da snae krivca, ali ona nije neman koja ne gleda iju krv pije. A vi imajte na umu da bi ba tada na va rod pala sramota, jer kad bi va sinovac pristao na to to govorite, to bi svi i njega i njegovo potomstvo smatrali ljudima bez asti. Nato e Matko: On ne bi pristao. Ali kad bi se to dogodilo bez njegova znanja, sigurno bi me kasnije osvetio kao to u i ja osvetiti njega. Ha rekne Teninski nagovorite kriara neka odustane od kazne! Ve sam bio kod njega.

 Pa to je? zapita kralj ispruivi vrat. to je rekao? Rekao mi je ovo: Vi me na putu u Tinjac niste htjeli zamoliti za oprotenje, a sada neu ja. A zato vi niste htjeli? Jer je od nas zahtijevao da siemo s konja i da ga pjeice zamolimo. Kralj zadjene kosu za ui i htjede neto odgovoriti, ali doe dvoranin i najavi Lihtentajna koji je molio da smije ui. uvi to, pogleda Jagjelo ponajprije u Jaka iz Tenina, pa onda u Matka, i rekne im da ostanu, moda u nadi, da e mu pred njima poi za rukom da izravna tu stvar svojim kraljevskim ugledom. Uto ue kriar, pokloni se kralju i rekne: Milostivi gospodaru, ovo je napisana prituba o nepravdi koja me u vaoj kraljevini zadesila. Prituite se njemu odgovori kralj pokazujui na Jaka iz Tenina. A kriar nastavi gladajui kralju ravno u lice: Ja ne poznam vaih pravica ni sudova, ali znam da se kriarski podanik moe prituiti pred samim kraljem. Male oi kralja Jagjela zamigaju od nestrpljivosti, ali on ipak isprui ruku da prihvati pritubu i preda je Teninskomu. A ovaj je razmota i pone je itati, no to ju je dalje itao, lice mu je bivalo sve mranije i srditi je. Gospodine rekne napokon vi navaljujete na ivot toga mladia kao da je on straan itavom vaem redu. Zar se vi kriari bojite i djece? Mi se kriari ne bojima nikoga! odgovori ponosno komtur. A stari katelan nadoda: Pa ni samoga Boga. Povala iz Taeva pokua sutradan pred katelanskim sudom to je vie mogao umanjiti Zbikovu krivnju. Ali uzalud je njegov in pripisivao prevelikoj mladosti i neznanju, uzalud je govorio da bi ak i stariji ovjek, kad bi kome zavjetovao tri paunove perjanice i zamolio Boga da mu ih poalje, mogao pomisliti da je to, zaista, odluka boja kad bi takvu perjanicu najednom ugledao pred sobom. Ali jedne injenice nije estiti vitez mogao porei, a to je: da bi Zbikovo koplje bilo probilo kriareva prsa da nije bilo njega. A Kuno je dao pred sud donijeti oklop to ga je onaj dan nosio na sebi; pokazalo se da je bio od posve tanke kovine, nosio ga je samo za velikih sveanosti, i tako slab da bi ga Zbiko, uzme li se u obzir njegova neobina snaga, bio skroz naskroz probo i tako poslanika liio ivota. Zatim je bio pitan Zbiko da li je mislio ubiti kriara, a on nije htio to zatajiti: Ja sam mu doviknuo izdaleka rekao je da naperi svoje koplje, jer sebi iv sigurno ne bih dao skinuti ljem s glave; ali da mi je i on doviknuo izdaleka da je poslanik, bio bih ga ostavio na miru. Te su se rijei svidjele vitezovima, koji su se iz sauea za mladia bili na sudu sakupili u velikom broju, i odmah su se zauli pojedini glasovi: Istina! Zato se nije oglasio? Ali katelanovo lice ostade ozbiljno i hladno. Zapovjedivi svima da ute, utio je i sam par asaka; a onda upre u Zbika svoje pronicave oi i zapita ga: Moe li prisei na Isusovu muku da nisi na njemu vidio plata i kria? O, ne! odgovori Zbiko. Da nisam vidio kria, bio bih pomislio da je to koji na vitez, a na naega ne bih bio navalio. A kako se mogao pred Krakovom desiti koji drugi kriar a da nije poslanik ili ovjek iz poslanikove pratnje? Na to Zbiko nije rekao nita jer nije nita ni mogao rei. Svima je sada bilo posve jasno da bi, na vjenu sramotu poljskoga naroda, u tom trenutku pred sudom leao ne samo poslanikov oklop nego i sam poslanik s probodenim prsima, da nije bilo gospodina iz Taeva pa su ve i oni, koji su svom duom pristajali uz Zbika, dobro pojmili da osuda za nj ne moe biti povoljna. I zaista je katelan zaas progovorio: Jer u svojoj naglosti nisi promislio na koga navaljuje, i jer si to uinio bez zle namjere, na e ti Otkupitelj oprostiti, ali se ipak preporui presvetoj Bogorodici, nesretnice, jer ti to zakon ne moe oprostiti!

Premda se nadao slinim rijeima, Zbiko je malko problijedio kad ih je uo, ali je odmah zabacio svoju bujnu kosu, pa se prekrstio i odgovorio: Neka se vri volja boja, iako mi je teko! Zatim se okrene k Matku i migne mu oima na Lihtentajna, kao da ga preporua njegovoj pameti, a Matko kimne glavom u znak da je razumio i da e to ve zapamtiti. Taj je mig i taj pogled razumio i sam Lihtentajn, i premda mu je u prsima bilo hrabro i muevno srce, proli su ga ipak u taj trenutak hladni trnci od glave do pete. Kriar je znao da e se izmeu njega i toga staroga viteza, kojega pod ljemom nije mogao dobro vidjeti, odsada raditi o ivotu i smrti, i kad bi se pred njim htio sakriti, da mu to nee biti mogue, ve da e se s njim morati pobiti, kad vie ne bude poslanik, pa makar i u samom Malborgu. Katelan ode meutim u drugu sobu, da Zbikovu osudu kae vjetu pisaru u pero. Dotle je ovaj ili onaj vitez pristupao kriaru i govorio mu: Dao Bog da i tebi bude na zadnjemu sudu tako lijepo sueno! Zar ea za tom krvlju? No Lihtentajnu je bilo samo do toga, ta misli Zavia koji je bio nadaleko poznat zbog svojih bojnih djela, kao i zbog toga to je tano poznavao sve viteke obiaje i to ih se strogo drao. I u najzamrenijim poslovima, u kojima se radilo o vitekoj asti, dolazili su k njemu iz daleka i nitko mu nije smio protusloviti, ne samo zbog toga to je s njim bilo teko dijeliti megdan, nego i zbog toga to je bio tovan kao ogledalo asti. Svaka njegova prijekorna ili pohvalna rije pronijela se brzo meu vitezovima Poljske, Ugarske, eke i Njemake, pa se po njoj sudilo o dobroj ili zloj slavi toga viteza. K njemu pristupi Lihtentajn i kao da ga je htio uvjeriti da je njegov postupak bio dobar, progovori: Samo na veliki metar zajedno s kapitolom mgao bi mu se smilovati, a ja ne mogu. Va se metar nema mijeati u nae pravo; tu se ne moe smilovati on, ve samo na kralj odgovori Zavia. Ali ja sam kao poslanik morao zahtijevati kaznu. Najprije si bio vitez, pa onda poslanik, Lihtentajne! Zar misli da sam povrijedio viteku ast? Ti poznaje nae viteke knjige i znade da dvije ivotinje moraju oponaati vitezovi: lava i janje. A koju si od njih ti u ovom sluaju oponaao? Ti nisi moj sudac. Pitao si me, jesi li povrijedio viteku ast, pa sam ti odgovorio kako mislim. Zlo si mi odgovorio pa to ne mogu da progutam. Tebe e zadaviti tvoja zloa, a ne moja. Ali meni je naloio sam Krist da vie pazim na velianstvo reda nego na tvoju pohvalu. On e i suditi svima nama. Dalji razgovor prekine dolazak katelana i pisara. Znalo se da e osuda biti strana i zato nastane duboka tiina. Katelan sjedne na svoje mjesto za stolom, uzme u ruku raspelo i zapovjedi Zbiku da klekne. Pisar stane latinskim jezikom itati osudu. Ni Zbiko, ni drugi vitezovi nisu ga razumjeli, ali su se ipak domiljali da je to smrtna osuda. Kad je bilo dovreno itanje, udario se Zbiko nekoliko puta u prsa, ponavljajui: Boe, budi milostiv meni greniku! Zatim je ustao i bacio se u naruaj Matku koji mu je bez ijedne rijei stao cjelivati glavu i oi. A navee je istoga dana glasnik uz jek trubalja oglasio vitezovima, gostima i graanima na sva etiri ugla glavnoga trga da se plemenitomu Zbiku iz Bogdanca ima po katelanskoj osudi glava odrubiti maem... 80 Ali Matko je izmolio da se kazna ne izvri prebrzo to mu je lako polo za rukom, jer se tadanjim osuenicima ostavljalo dosta vremena da rasporede svoj imetak, da se oproste sa svojom rodbinom i da se izmire s Bogom. Ni sam Lihtentajn nije zahtijevao da se to prije izvri smrtna osuda jer je zakon bio potpuno zadovoljen, pa je znao da vie ne smije razdraivati monoga vladara kojemu nije bio poslan samo zato da bude kod krtenja, nego i zato da konano utanai sve o dobinskoj

zemlji. No najvaniji uzrok bijae zdravlje kraljiino. Biskup Vi nije htio ni uti o smaknuu prije poroda, sudei posve pravo, da se takav dogaaj ne bi mogao zatajiti pred kraljicom koja bi zbog njega mogla pasti u turbaciju i teko se razboljeti. I tako je Zbiku preostajalo moda jo i nekoliko mjeseci ivota, da sve lijepo uredi i da se oprosti sa svojim znancima. Matko ga je svaki dan posjeivao i tjeio kako je najbolje znao. Razgovarali su se alosno o neotklonivoj smrti Zbikovoj, a jo alosnije o tome kako njihov rod moe izginuti. Nema druge, morat ete se oeniti ree jednom Zbiko. Volio bih nai gdjegod kakva roaka odgovori zaplakani Matko. Kako da mislim na enidbu kad tebi imaju glavu da odrube. Pa kad bih se napokon i morao oeniti, ne bih to uinio prije nego to Lihtentajna ne izazovem na viteki megdan i tebe ne osvetim. Zato se ti ne boj! Bog vam platio! Neka mi ostane barem ta utjeha! Ali ja sam znao da mu vi neete oprostiti. Kako ete to uiniti? Kad se dovri njegovo poslanstvo, bit e ili rat ili mir, razumije li? Ako bude rat, poslat u mu izazov da se prije bitke sa mnom pobije. Na utoptanoj zemlji? Na utoptanoj zemlji, pjeice ili na konju, ali samo na smrt, a ne na suzanjstvo. A bude li mir, otii u u Malborg i udariti kopljem o gradska vrata, pa rei trubau da zatrubi, da ga izazivam na smrt. Onda mi nee umai. Sigurno nee i vjerujem da ete mu vi ve dati po repu. Po repu? Ne bih dao Zavisi ni Paku ni Povali; ali ne hvalim se, dat u po repu i dvojici takvih kao to 6 Kriari .fll je on. Nee ga vie vidjeti njegova kriarska mati! Zar nije mnogo jai bio onaj frizijski vitez? A kad sam ga tresnuo po ljemu gdje mi se sjekira zaustavila? Zaustavila se na zubima. Zar nije? Zbiko nato zadovoljno uzdahne i rekne: Bit e mi lake poginuti. I obojica stanu uzisati, a zatim je stari plemi poeo govoriti tronutim glasom: Ti se ne boj! Tvoje kosti nee traiti jedna drugu na zadnjem sudu. Odredio sam da ti naprave hrastovi lijes da ni kanonici Blaene djevice Marije nemaju ljepih. Ti nee poginuti kao prosjak. Neu dopustiti ni toga da te pogube na istom suknu na kojem pogubljuju graane. Ve sam se pogodio s Amilejem da dade posve novo i tako dobro da bi bilo dobro i za kraljev kouh. I misa ti nee nedostajati, ne boj se! Nato se obradovalo Zbikovo srce, pa se prignuo nad strievu ruku i ponovio: Bog vam platio! Ipak ga je katkad uza sve utjehe obuzimao Silan nemir; kad je Matko jednom doao k njemu, jedva ga je pozdravio i odmah zapitao gledajui kroz reetku u zidu: A kako je vani? Krasno vrijeme, kao zlato, a sunce grije da je cijelome svijetu milo. Nato Zbiko skrsti obje ruke, spusti glavu i progovori: Ej, moni Boe! Da mi je sada sobom konja i jezditi po irokim poljima! Zao mi je umrijeti ovako mlad! Strano mi je ao! Ljudi umiru i s konjem! odgovori Matko. Da! Ali ih nekoliko i sami prije toga pobiju! I poe pitati o vitezovima to ih je vidio na kraljevskom dvoru: o Zavisi, o Farureju, o Povali iz Taeva, o Lisu iz Targoviska i o svima drugima: to rade, im se bave i kako im prolazi vrijeme? I radoznalo je sluao Matkove rijei, koji mu je pripovijedao kako ve u rano jutro skau pod oklopima preko konja, kako trgaju konopce, kako se bore maem i sjekirom tupe otrice, i kako se poslije aste i kakve pjesme pjevaju. Zbiko je htio da k njima poleti svim srcem i svom duom, a kad je saznao da Zavia odmah poslije krtenja odlazi nekamo dolje u Ugarsku na Turke, nije se mogao susprei da ne klikne: O, da me pustite s njim! Barem bih poginuo u borbi s poganima!

Ali to nije moglo biti. Meutim dogodilo se neto drugo. Obje mazovske kneginje nisu prestale misliti na Zbika koji ih je osvojio svojom mladou i ljepotom. Na kraju je kneginja Aleksandra Zjemovitova smislila da poalje pismo velikome metru. Metar nije mogao, dodue, promijeniti osude izreene po katelanu, ali se mogao zauzeti za mladia kod kralja. Sam Jagjelo nije, uistinu, smio da pomiluje krivca jer se radilo o napadaju na poslanika, ali je ipak bilo sigurno da e ga pomilovati ako ga za to zamoli sam metar. I nada se ponovo pojavila u srcu obiju gospoa. Kneginja Aleksandra, koja je bila veoma sklona kriarskim vitezovima, uivala je i sama kod njih veliko potovanje. esto su joj iz Malborga dolazili bogati darovi i listovi u kojima ju je metar nazivao asnom i bogoljubnom dobrotvorkom i osobitom zagovornicom kriarskoga reda. Njezine su rijei mogle veoma mnogo, te je bilo veoma vjerojatno da nee biti uzaludne. Radilo se samo o tekliu koji bi velikom revnou gledao da to prije preda pismo i da se s odgovorom vrati to bre. im je za to uo stari Matko, prihvatio se toga bez oklijevanja. Katelan je na njegovu molbu odredio rok do kojega e priekati s izvrenjem kazne. Pun nade spremio se Matko jo isti dan na odlazak, pa je onda otiao k Zbiku da mu javi tu sretnu vijest. Zbiko se u prvi mah obradovao kao da su se ve otvorila vrata njegova zatvora. Ali kasnije se ipak zamisli i rekne: Tko e tamo od Nijemaca ta dobra doekati! Lihtentajn je mogao takoer moliti kralja za milost, i jo bi pri tom bio dobro proao jer bi se bio uklonio osveti, a ipak to nije htio uiniti. On je bio uvrijeen, zato to ga na putu u Tinjac nismo htjeli moliti. O metru Konradu ne govore ljudi zlo. Uostalom, neemo pri tom nita izgubiti. Sigurno odgovori Zbiko ali mu se ondje previe ne klanjajte. ta da se klanjam? Odnijet u mu pismo kneginje Aleksandre, to je sve! Ha, kad ste tako dobri, neka vam Bog pomogne! Najednom pogleda u strica i rekne: Ali ako mi kralj oprosti, bit e Lihtentajn moj, a ne va. Zapamtite to! Jo nisi slobodan, pa nita ne govori! Ima ve dosta ludih zavjeta odgovori ljutito starac. Zatim se obojica zagrle... i Zbiko osta sam. I nada i neizvjesnost obuzee njegovu duu; ali kad je dola no, a s njom oluja na nebu, kad su kroz okno provieno reetkom poele sijevati arke munje a zidovi se potresli od gromova, kad je napokon vjetar prodro sa zvidukom u tamnicu i ugasio malo svjetlo kraj njegova loga, izgubio je Zbiko u onoj tami opet svu nadu, te nije itavu no mogao ni oka stisnuti. Ja se neu oteti smrti mislio je i sve mi o nee nita pomoi. Sutradan je k njemu dola sama kneginja Ana Janueva, a uz nju i Danua sa svojom lutnjom za paom. Zbiko je kleknuo pred njih; premda je bio sav slomljen, jer nije obno nita spavao, i premda ga je morila nesrea i neizvjesnost, ipak nije zaboravio svoju viteku dunost, ve ree Danui kako se divi njezinoj ljepoti. A kneginja ga je pogledala tunim pogledom i rekla: Ne divi joj se, jer ako Matko ne donese dobroga odgovora, ili ako se uope ne vrati, divit e se ti za kratko vrijeme u nebu mnogo ljepim stvarima, moj siroti mladiu! Zatim je zaplakala, razmiljajui o nesretnoj kobi mladoga viteza, a i Danua je odmah briznula u pla. Zbiko je opet kleknuo pred njih; i njegovo se srce smekalo od njihovih suza kao vosak na ognju. On nije Danue ljubio kao to mu ljubi enu, ali je ipak osjeao da je ljubi svom duom i da mu je na njezin pogled u prsima tako kao da je posve drugi ovjek, manje surov i ratoboran, pun neke slatke ljubavi. Na kraju ga obuze velika alost to je mora ostaviti i to nee moi ispuniti svojih zavjeta. Ja neu moi da ti pred noge poloim paunove perjanice, moja siroto! progovorio je. Ali ako doem pred lice boje, rei u ovako: Oprosti mi, Gospodine, moje grijehe, a to je god dobra na svoj zemlji, ne daj toga nikomu drugomu, nego samo gospoici Jurandovoj iz Spihova! Tek ste se nedavno upoznali rekne kneginja. Ne dao Bog da to bude uzaludno! Zbiko se sjeti svega, to se dogodilo u krmi kod Tinjca i raalosti se dokraja. Napokon zamoli Danuu da mu zapjeva onu istu pjesmicu koju je pjevala kad ju je prihvatio s klupe i ondio pred kneginju.

I premda Danui nije bilo do pjevanja, podigne svoju glavicu uvis i, zatvorivi oi kao ptiica, zapone: Da ja imam krila Kao gmska bijela, Za Jakom u lesku Ja bih poletjela.. Sjela bih na trgu Rije mu rekla jednu Pogledaj Jaulko... Ali, odjednom joj ispod sputenih vjea brinu obilne suze... i nije vie mogla pjevati. A Zbiko ju je podigao isto tako kao neko u krmi kod Tinjca, i stao s njom hodati po sobi, ponavljajui zanosno: Ja neu u tebi traiti samo svoju gospodaricu. Ako me Bog izbavi i ako roditelji dopuste, kad doraste, djevojka, uzet u te za enu. Hej! Danua ga zagrli oko vrata i sakrije svoje zaplakano lice na njegovo rame, a njegova alost postade sve vea, i prodirui iz dubine blage slavenske udi, pretvori se u njegovoj priprostoj dui doskora u priprostu pjesmu: Ja u tebe uzet, djevo, Uzet uteja... Uto se dogodi neto, kraj ega je sve drugo izgubilo svako znaenje u ljudskim oima. Predvee, dne 21. lipnja, rairi se po dvoru vijest da je kraljici iznenada pozlilo. Pozvani lijenici ostadoe zajedno s biskupom Viem cijelu no u njezinoj sobi, a meutim se saznalo od dvoranki da e kraljica po svoj prilici prerano roditi. Krakovski katelan Jako Topor iz Tenina posla jo iste noi vjesnike kralju koji je bio odsutan. Drugi se dan ve rano ujutro rairi zla vijest po gradu i po itavoj okolici. Bijae nedjelja, pa je puanstvo napunilo sve crkve u kojima su sveenici odredili molitve za kraljiino zdravlje. Posvuda zavlada zabrinutost. Poslije slube boje pooe viteki gosti, koji bijahu doli na sveanost, plemii i graanska deputacija, u kraljevski dvor, a cehovi i bratstva izioe sa svojim zastavama. Oko podne opkolie Va vel velike hrpe ljudi meu kojima su kraljevski strijelci odravali red zapovijedajui im da ute i budu mirni. Grad je bio posve pust i samo su od asa do asa kroz prazne ulice prolazile povorke okolinih seljaka koji su takoer bili saznali za bolest svoje oboavane gospodarice i dolazili pred kraljevski dvor. Napokon se pojave na glavnini vratima biskup i katelan, a s njima katedralni kanonici, kraljevski dostojanstvenici i vitezovi. Oni se raziu meu svjetinom i ponove strogu zapovijed da nitko ne vie jer bi to moglo nakoditi visokoj bolesnici. Objavie zatim svima da je kraljica porodila kerku. Ta vijest ispuni radou sva srca, osobito kad se saznalo da je uzviena gospoa zaista rodila prerano, ali da ipak nema nikakve opasnosti ni za nju ni za dijete. Ljudi se poee razilaziti jer se pred kraljevskim dvorom nije smjelo vikati, a svatko je htio da dade od uska svojoj radosti. I kad su se napunile ulice to vode na glavni trg, zaue se odmah pjesme i veseli usklici. Nikome nije bilo ao ni to to je na svijet dola kerka. Zar je bilo zlo govorili su to kralj Ljudevit nije imao sinova i to je kraljevstvo ostalo Jadvigi? Njenom udajom za Jagjela podvostruila se mo nae drave. Tako e biti i sada. Gdje e se nai takva batinica, kao to e biti naa kraljevna kad ni rimski cesar, ni koji drugi kralj ne posjeduje tako velike drave, tako prostranih zemalja i tako mnogo vitezova! Otimat e se za njezinu ruku najmoniji vladari na zemlji, klanjat e se kralju i kraljici, dolazit e u Krakov, a mi trgovci imat emo od toga najveu korist a da i ne govorimo o tome da e se i opet kakva drava, eka ili ugarska, sjediniti s naom kraljevinom. Tako su meu sobom govorili trgovci i radost je svakim asom bivala sve vea. Ljudi su se astili u privatnim kuama i u krmama, a na Rinku su zaplamsale mnoge svjetiljke i baklje. Potkrakovski kmetovi, kojih je veoma mnogo dolo ugrad, utaborili su se po predgraima pokraj svojih kola. idovi su ivo razgovarali pred sinagogom na Kazimjeu. Do kasne noi, gotovo do osvita, bijae veoma ivo na trgu, osobito oko vijenice i gradske vage, ba kao u vrijeme velikih sajmova. Ljudi su pronosili razne vijesti, slali su po njih u dvor i jatili se oko onih koji su se vraali s novim vijestima. Najgora od njih bijae ta da je knez biskup Petar pokrstio dijete jo iste noi, iz ega se zakljuivalo da je veoma slabo. Iskusne graanke pripovijedale su me Sfi utim o sluajevima kad su djeca, roena napola mrtva, ojaala istom poslije krtenja. Svi su se pored toga hrabrili nadom koju im je davalo ime to ga je dobilo dijete. Govorilo se da nijedan Bonifacij i nijedna Bonifacija ne moe umrijeti odmah poslije poroda jer im je odreeno da moraju

uiniti neto dobra, a u prvim godinama, pogotovo u prvim mjesecima svoga ivota, ne moe dijete initi zla ni dobra. Drugi dan dooe iz dvora nepovoljne vijesti i o materi i o novoroenetu i uzbudie cijeli grad. U crkvama je itav dan bila stiska kao u vrijeme otpusta. Bilo je mnogo zavjeta za zdravlje kraljice i kraljevne. Bilo je ganutljivo vidjeti mnoge seljake kako rtvuju etvrtake ita, janjie, kokoi, vijence suenih gljiva i mjerice oraha. Bilo je i znatnih rtava od vitezova, trgovaca i obrtnika. Izaslanici su bili poslani u razna protenita. Astrolozi su promatrali zvijezde. U samom Krakovu odrana je sveana procesija kod koje bijahu sva bratstva i svi cehovi. Sav je grad bio okien zastavama. Odrana je i procesija djece, jer su svi sudili da e nevine djeje molitve najlake izmoliti boju milost. Kroz gradska su vrata dolazile neprestano nove povorke ljudi iz okolice. I tako je prolazio dan za danom, a zvona su neprestano zvonila, ljudi su molili u crkvama i polazili u procesije. Ali kad je prola nedjelja dana, a uzviena bolesnica i dijete bijahu jo na ivotu, stala je utjeha i nada ispunjati sva srca. Ljudi su smatrali nemoguim da Bog prije reda uzme k sebi kraljicu, koja bi nedovreno ostavila svoje veliko djelo, uinivi za nj ve toliko, i apostolku koja je, rtvujui vlastitu sreu, privela kranstvu posljednji poganski narod u Evropi. Uenjaci su spominjali to je sve uinila za akademiju; duhovnici to za slavu boju; dravnici to za mir meu kranskim vladarima; pravoznanci to za pravednost; siromasi to;i sirotinju; i nitko nije mogao pojmiti da bi se prerano mogao okonati ivot tako potreban kraljevstvu i cijelome svijetu. Uto oglasie 13. srpnja alobna zvona da je umrlo dijete. I opet se napuni sav grad i nemir obuze sve ljude, a svjetina stade opet okruivati Vavel raspitujui se za kraljiino zdravlje. Ali sada nije nitko dolazio s dobrom vijeu. Lica gospode to su odlazila u dvor ili izlazila iz njega, bijahu ba obratno svakim danom sve zabrinutija. Govorilo se da sveenih Stanislav iz Skarbimjea, metar 87 slobodnih nauka u Krakovu, vie ni ne odlazi od kraljice koja se svaki dan prieuje. Govorilo se takoer da se njezina soba iza svake svete priesti napuni divnim nebeskim svjetlom. Neki su ga, dapae, vidjeli kroz prozor, ali je to samo jo vie raalostilo sva srca odana kraljici, kao znak da za nju ve zapoinje ivot nadzemaljski. Neki ipak nisu vjerovali da bi se mogla dogoditi tako strana nesrea i ti su se tjeili nadom da e se pravedno nebo zadovoljiti jednom rtvom. Uto se rano u petak 17. srpnja pronese meu ljudima vijest da kraljica umire. Tko je god bio iv, pohrlio je pred dvor. Grad je opustio tako da su u njemu'Ostali sami bolesnici, jer su i matere s posve malom djecom otrale pred kraljevska vrata. Svi duani bijahu zatvoreni, nitko nije mislio na jelo. Bio je obustavljen svaki posao, a mjesto toga se pod Vevelom crnjelo more ljudi koji su bili uznemireni i uzrujani, ali su utjeli. Uto zazvoni, u jedan sat poslije podne, veliko zvono na zvoniku katedrale. Ispoetka se nije znalo ta to znai, ali je zla slutnja poela dizati ljudima kosu na glavi. Sve glave i sve oi obratie se k prvostolnoj crkvi s koje se neprestano ulo veliko zvono, a za njim poee tuno zvoniti i druga zvona u gradu; u crkvi otaca franjevaca, u crkvi presvetoga Trojstva, u crkvi blaene djevice Marije i tako daleko, kako je grad bio dug i irok. I napokon su svi pojmili ta znae ti alobni zvui, a ljudske su se due napunile takvim nemirom i takvom boli kao da ocjelni batovi crkvenih zvona udaraju u srca prisutnih ljudi. Najednom se na tornju pojavi crna zastava s velikom mrtvakom glavom pod kojom su se bijeljele dvije unakrsrt sloene ljudske kosti. Odmah nastade sveope oajanje. Kraljica je svoju duu predala Bogu. Pred dvorom se stao razlijegati oajan pla sto tisua ljudi mijeajui se s turobnim glasom crkvenih zvona. Neki se bacie na zemlju, neki poee na sebi trgati odjeu i razdirati sebi lice, neki su u nijemoj stravi gledali na zidine, neki su opet jecali prigueno,, a neki su pruali ruke k crkvi ili kraljiinoj sobi zazivajui kakvo udo ili boje milosre. Ali bilo je i gnjevnih glasova koji su u svom stranom oaju hulili sve na svijetu. Zato nam je ugrabljena naa draga kraljica? to su koristile nae procesije, nae molitve i nae elje? Mili su im bili srebrni i zlatni zavjetni darovi, a mi za sve to nismo dobili nita! Sve RR

su uzeli, a nisu nita dali! Drugi su samo plakali i neprestano ponavljali: Isuse! Isuse! Isuse! Ljudi su htjeli unii u dvor da jo jednom vide krasno lice svoje predrage gospodarice. Nisu ih pustili, ali im je bilo obeano da e tijelo doskora biti izloeno u crkvi pa e ga onda svatko vidjeti i moliti kod njega. Istom podvee stali su se uzbueni ljudi vraati u grad govorei o zadnjim asovima dobre kraljice, o pokopu i o udesima koja e se, zastalno, dogoditi kod njezina tijela i na njezinu grobu. Govorilo se rtakoer da e kraljica odmah poslije smrti biti proglaena svetom; a kad su neki poeli sumnjati moe li se to dogoditi, stali su se drugi estiti i groziti Avinjonom. Teka tuga pade na grad i na cijeli kraj i ne priini se samo puku, nego i svim drugima da je s kraljicom za kraljevstvo ugasnula sretna zvijezda. I meu samom krakovskom gospodom bijae mueva koji su pred sobom vidjeli crnu budunost. Svi su se poeli pitati: ta e sada biti? Ima li Jagjela poslije kraljiine smrti pravo da i nadalje vlada nad kraljevinom ili se mora vratiti u svoju Litvu i zadovoljiti se velikokneevskim prijestoljem. Neki su predviali... i kao to se pokazalo, ne ba posve krivo... da e on sam odstupiti i da e u tom sluaju od poljske krune otpasti prostrane zemlje, pa e opet nastati nove navale iz Litve i krvave odmazde poljskih itelja, kriarski red e ojaati, ojaat e i rimski cesar i ugarski kralj, a poljska kraljevina, do juer jedna od najmonijih drava na svijetu, past e u propast i sramotu. Trgovci, kojima su dosada bili otvoreni prostrani krajevi litavski i ruski, pravili su pobone zavjete, samo da Jagjelo ostane poljski kralj, ali se ipak i u tom sluaju oekivao rat s kriarskim redom jer se znalo da ga je dosada otklanjala sama kraljica. Ljudi su se sada sjeali kako je ona, upozorena na pohlepnu grabeljivost kriara, jednom proroanski rekla: Dok ja budem iva, dotle u od vas otklanjati monu ruku i opravdani gnjev moga mua; ali pamtite da e vas poslije moje smrti stii kazna za sve vae grijehe! Oni se nisu, dodue, u svojoj oholosti i u svojoj zaslijepljenosti bojali rata jer su raunali na to da poslije kraljiine smrti nee glas o njezinoj svetosti prijeiti dobrovoljce iz zapadnih krajeva da im odmah priskoe u pomo, pa e stii na tisue vojnika iz Njemake, Burgundije, Francuske i jo daljih zemalja. Ali Jadvigina smrt 89 bijae ipak tako znamenita da kriarski poslanik Lihtentajn nije ni ekao na povratak odsutnoga kralja, nego je jo prije otiao u Malbotrg da sam to bre velikome metru i kapitolu donese tako vanu, a donekle i stranu vijest. Ugarski, austrijski, cesarski eki poslanici otili su takoer odmah za njim ili su poslali vjesnike svojim vladarima. Jagjelo se vrati u Krakov u tekom oaju. U prvi as izjavi svoj gospodi da nee dalje kraljevati bez kraljice ve da e otii na svoje djedinstvo u Litvu; a zatim je od prevelike alosti pao u potpun nehaj, pa nije htio rjeavati nikakvih poslova, nije odgovarao na pitanja, a naas se strano ljutio na sama sebe to je otiao i to nije bio prisutan kod kraljiine smrti, to se nije s njom oprostio i to nije uo njezinih posljednjih rijei i elja. Uzalud su ga Stamislav iz kartom jea i biskup Vi uvjeravali da se kraljica razboljela nenadano i da bi po ljudskom sudu imao dosta vremena da se k njoj vrati da je porod uslijedio u pravo doba. To ga nije nimalo utjeilo ni umirilo. Bez nje nisam kralj odgovorio je biskupu nego samo pokajni grenik, za kojeg nema utjehe! Zatim je oborio oi k zemlji i nitko nije mogao iz njega izmamiti nijedne rijei. Meutim, stadoe svi misliti na kraljiin pokop. Iz svih krajeva poee dolaziti nove skupine gospode, plemia i seljaka, a osobito siromaha, jer su se nadali obilnoj milostinji kod pogrebnih sveanosti koje su imale potrajati cijeli mjesec. Kraljiino tijelo bijae postavljeno na visoki odar u katedrali, koji je bio udeen tako da je gornja strana lijesa, gdje je poivala kraljiina glava, bila mnogo via od donje. Bilo je to navlas uinjeno zato da ljudi mogu bolje vidjeti kraljiino lice. U katedrali su se naprestano sluile svete mise; uz odar je gorjelo na tisue votanih svijea, a usred toga blijeska i cvijea leala je Ona, spokojna nasmijeena, slina mistinoj bijeloj rui, a ruke joj bijahu unakrst sloene na prsima. Puk je u njoj gledao sveticu, k njoj su dovodili kljaste ljude i bolesnu djecu... i najednom bi se usred crkve uo usklik koje majke koja je na licu svog bolesnog

djeteta opazila rumenilo, znak zdravlja, ili krik kojeg paralitika koji je iznenada u svojim obamrlim zglobovima osjetio novu snagu. I tad je ljudska srca obuzelo straho poitanje, a vijest o udu pronijela se po crkvi, po gradu, po dvoru, i sve je vei bivao broj nemonika koji su se samo od uda mogli nadati izljeenju. Zbiko je, meutim, bio potpuno zaboravljen. Tko je jz tako golemu nesreu mogao da misli na priprostog plemikog mladia i na njegov zatvor u kraljevskom dvoru! Zbiko je ipak od svojih straara saznao za kraljiinu bolest i sluao vrevu ljudi pred dvorom; a kad je uo njihov pla i glas zvona, zaboravio je na svoju vlastitu sudbinu i stao iz dna due oplakivati smrt oboavane gospoe. Priinilo mu se kao da se zajedno s njom ugasilo neto i za njega, i da iza njene smrti ne dolikuje nikome vie da ivi na ovome svijetu. Priprave za pokop, glas crkvenih zvona, pjevanje, procesije i amor svjetine sve je to cijeli tjedan dopiralo do njegovih uiju. U to je vrijeme postao jo tuniji, te nije mogao ni da jede, ni da spava, nego je samo u svom podzemnom zatvoru hodao kao divlja zvijer u krleci. Bila mu je nesnosna samoa; bilo je dana kad mu njegov straar nije donio ni kruha ni vode, tako su svi bili zaokupljeni kraljiinim pokopom. Otkako je ona preminula, nije ga nitko pohodio: ni kneginja, ni Danua, ni Povala iz Taeva koji mu je neko pokazivao toliko sklonosti, pa ni trgovac Amilej, Matkov znanac. Zbiko je grozniavo pomiljao kako e ga svi zaboraviti ako je nestalo Matka. Katkad bi mu sunulo u glavu da ga je, moda, zaboravila i sama pravda, pa e do smrti morati trunuti u svojoj tamnici. I tada se molio za smrt. Poto je od kraljiina pokopa proao jedan mjesec pa zapoeo drugi, stao je napokon sumnjati i o Matkovu povratku. Matko mu je obeao da e se uriti, da nee tedjeti konja. Malborg nije na kraju svijeta. Za dvanaest tjedana moglo se onamo otii i odande povratiti, osobito ako se nekome uri. Ali moda se ni njemu ne uri! mislio je tuno Zbiko. Moda je gdjegod na putu vidio kakvu enu pa e je odvesti u Bogdanac da doeka svoje vlastito potomstvo, a ja u ovdje dovijeka oekivati boju milost. Nije vie na kraju vodio nikakva rauna o vremenu, prestao je razgovarati sa straarom i samo po pauini koja je sve obilnije prekrivala eljeznu reetku na prozoru, razabirao da je nastupala jesen. Sada je cijele sate sjedio na svom logu poduprijevi ruke o koljena i drei prste u kosi koja mu je obilno prekrila ramena, i u po 19... 91 lusnu, u polumrtvilu nije podizao glave ni kad bi to progovorio staar koji mu je donio jelo. Ali jednoga dana zakrinu vrata, a poznati glas mu dovikne s praga: Zbiko! Strie! klikne Zbiko i skoi s postelje. Matko ga zagrli, pa mu onda prihvati glavu obim rukama i stane je cjelivati. A mladievo srce obuzme takva tuga i tjeskoba da je na strievim prsima zaplakao kao malo dijete. Mislio sam da se vie neete vratiti rekne jecajui. Pa ba i nije mnogo nedostajalo odgovori Matko. Istom sada podigne Zbiko glavu i pogledavi u njega, klikne: A ta vam se dogodilo? I zaueno se zagleda u iznemoglo, propalo i kao platno blijedo lice staroga vojnika, u prignut mu lik i sijedu kosu. Sto vam se dogodilo? ponovi. Maitko je sjedio na postelji i teko disao. Sta se dogodilo? progovori napokon. Cim sam preao preko granice, nastrijelili me Nijemci u umi. Bili su to vitezovi razbojnici, zna li! Jo mi je i sada teko disati... Bog mi je poslao pomo, inae me ne bi ovdje vidio. Tko vas je obranio? Jurand iz Spihova odgovori Matko. Nastade kratka utnja.

 Oni su napali na me, a on je kasnije navalio na njih. Jedva mu ih je polovica pobjegla. Mene je odveo u svoj gradi i tamo sam se u Spihovu tri sedmice borio sa smru. Bog mi nije dao da umrem i, premda mi je jo zlo, ipak sam se vratio. Vi niste dakle ni bili u Malborgu? As im da idem? Opljakali su me do koe i pismo su mi s drugim stvarima oduzeli. Vratio sam se da kneginju Zjemovitovu zamolim za drugo pismo, ali je na putu nisam sreo i ne znam da li u je jo nai, jer i ja moram na drugi svijet. To rekavi, pljune na svoj dlan pa ga prui Zbiku i pokae mu na njemu istu krv: Vidi li? I za asak nadoda: Budi volja boja! Nekoliko su asaka utjeli obojica pod bremenom brinih misli, a onda rekne Zbiko: Vi, dakle, esto pljujete krv? Kako da ne pljujem kad mi je iljak strelice na pol pedlja meu rebrima zaostao! Pljuvao bi i ti, ne boj se! AH kod Juranda iz Spihova bilo mi je ve mnogo bolje, ali sam se sada opet strano izmuio jer je put veoma dug, a ja sam brzo jahao. Ej, pa zato ste se urili? Jer sam ovdje htio zatei kneginju Aleksandru i od nje uzeti drugo pismo. A Jurand iz Spihova rekao mi je ovo: Idite veli i vratite se s pismom u Spihov. Ja veli aimam u tamnici nekoliko Nijemaca pa u jednoga na viteku rije osloboditi, da to pismo odnese metru. A on ih zaista zbog smrti svoje ene ima vie u tamnici i rado slua, kako obno nariu i svojim negvama zvekeu, jer je ovjek veoma osvetoljubiv. Razumije li? Razumijem. Samo se udim to ste prvo pismo izgubili. Kad je Jurand talko brzo uhvatio one koji su. na vas napali, to je i pismo moralo biti kod njih. Nije ih sve pohvatao. Pobjeglo ih je pat. Takva je ve naa kob. To rekavi zakalje Matiko, i opet ispljune neto krvi i zajeca malko od teke boli u prsima. Teko su vas nastrijelili rekne Zbiko. A kako to? Iz zasjede? Iz grmlja tako gusta da se na jedan korak nije nita vidjelo. A ja sam jahao bez oklopa jer su mi trgovci rekli da nema opasnosti; tako sam pao u stupicu. Tko je bio na elu razbojnika? Kriar? Nije redovnik, ali Nijemac, Helminjik iz Lenca, uven sa svojih razbojstva i otimaina. Sto se s njim dogodilo? Kod Juranda je na lancu. Ali i on ima u svojoj tamnici dva plemenita Mazurca koje e za sebe dati. I opet nastade utnja. Mili Isuse rekne napokon Zbiko to e i Lihtentajn i onaj iz Lenca ostati na ivotu, a mi moramo da poginemo bez osvete. Meni e odrubiti glavu, a vi neete, po svoj prilici, ni zime preivjeti. Da, neu je ni doekati. Da bar mogu tebe spasiti! Jeste li ve ovdje bili kod koga? 92 Bio sam kod krakovskoga katelana. Kad sam doznao da je Lihtentajn otiao, pomislio sam da e ti oprostiti. Lihtentajn je, dakle, otiao? Odmah poslije kraljiine smrti... u Malborg. Bio sam kod katelana, a on mi je rekao ovo: Vaem sinovcu neemo glavu odrubiti zato da se ulaskamo Lihtentajnu, nego zato to je takva osuda; a da li je Lihtentajn ovdje ili ne, to je svejedno. Pa da taj kriar i umre, ne bi to nita promijenilo stvar, jer zakon ostaje zakon, a nije kao kakav kouh koji se moe po volji preokrenuti. Njega veli moe pomilovati sam kralj, nitko drugi. A gdje je kralj? Otiao je poslije ukopa ak u Rusiju.

 No, onda, nema pomoi. Nikakve. Katelan mi je jo rekao: ao mi ga, jer me i kneginja Ana za nj moli, ali kad ne mogu, ne mogu. A je li kneginja Ana jo ovdje? Bog joj platio! To je dobra gospoa. Jo je ovdje, jer se gospoica Jurandova razboljela, a kneginja je njeguje kao svoje roeno dijete. O, zaboga! Dakle i Danuku je bolest napala? A ta joj je? Zar ja znam! Kneginja veli da ju je netko urekao. Sigurno Lihtentajn! Nitko drugi, nego Lihtentajn! Moda i on. Ali ta e mu uiniti? Nita! Zato su me svi ovdje zaboravili jer je i ona bila bolesna. Iza tih rijei pone Zbiko velikim koracima hodati po samici, napokon prihvati Matkovu ruku, poljubi je i progovori: Platio vam dobri Bog za sve jer ete radi mene umrijeti; ali kad ste ve bili ak u Pruskoj, uinite mi jo jednu ljubav, dok ba posve ne oslabite. Otiite katelanu i zamolite ga da me na moju viteku rije pusti barem na dvanaest nedjelja. Onda u se vratiti, pa neka mi odrube glavu, ali ovako ne moe da bude: da mi bez ikakve osvete poginemo. Znajte: ja u otii u Malborg i odmah izazvati Lihtentajna. Drukije ne moe da bude! Njegova smrt ili moja! Matko protare elo. Otii u, no hoe li ti katelan to dopustiti? Dat u mu svoju viteku rije. Samo dvanaest nedjelja, vie mi ne treba. Sto to govori: samo dvanaest nedjelja! A ako bude ranjen, pa se ne vrati, ta e pomisliti? Vratit u se, pa makar i etveronoke. Ali ne bojte se! I znajte, moda e dotle doi kralj iz Rusije, pa emo ga opet zamoliti za milost. Istina rekne Matko, ali zaas nadoda: Katelan mi je rekao jo i ovo: Mi smo zaboravili na vaeg sinovca zbog kraljiine smrti, ali sada se mora i to svriti. Ej, ve e mi dozvoliti odgovori ivo Zbiko. Ta on zna da e mu plemi odrati rije; a da li e mi glavu odrubiti sada ili poslije svetoga Mihajla, to mu je svejedno! Ha, poi u k njemu jo danas. Danas otiite k Amileju i legnite malko. Neka vam na ranu metnu kakav melem, a sutra poite katelanu. No, zbogom! Zagrlie se i Matko poe k vratima, ali se jo jednom zaustavi na pragu i namrti elo kao da se neega iznenada sjetio. Ta ti jo uvijek ne nosi vitekoga pojasa, pa e ti Lihtentajn rei da se s neopasanim vitezom nee pobiti, a ta e onda uiniti? Zbiko se prestrai, ali samo naas, a onda rekne: A kako biva u ratu? Zar uvijek samo opasani vitez opasanoga viteza odabire? Rat je rat, a viteki je megdan neto drugo. To je istina... ali poekajte, valja se domisliti. Evo, gledajte, ja sam se domislio. Mene e knez Janu opasati. Kad ga kneginja i Danuka zamole, dat e mi pojas. A ja u se putem u Mazoviju odmah i sa sinom Mikolaja iz Dlugoljasa pobiti. Zato? Jer je Mikolaj... znajte, onaj, koji je uz kneginju i koga zovu Obuhom... Danuku nazvao abicom. Matko ga pogleda u udu, a Zbiko htjede da mu bolje razjasni o emu se radi, pa nastavi: Ja mu toga ne mogu oprostiti, ali se s Mikolajem ipak neu pobiti, jer mu ve ima kojih osamdeset godina. Nato e Matko: Sluaj, mome! Zao mi je tvoje glave, ali mi nije ao tvoje pameti, jer si glup ko vo. A zato se vi ljutite? Matko ne odgovori nita i htjede da izie, ali Zbiko priskoi k njemu:

 A kako je Danuki? Je li ve zdrava? Ne srdite se tek za togod! Ta ve vas nije tako dugo bilo. Iznova se prigne nad starevu ruku, a starac slegne ramenima, ali odgovori ve mnogo blae: Gospoica Jurandova je zdrava, samo to je jo iz sobe ne putaju. Budi zdrav! Zbiko ostade sam, ali kao preporoen i u tijelu i u dui. Bijae mu ugodno misliti da e pred sobom imati jo tri mjeseca ivota, da e poi u daleke krajeve, pa nai Lihtentajna i s njim se pobiti na smrt. Na samu misao o tome ispunila mu je radost grudi. Krasno li e mu biti dvanaest tjedana na konju, jahat e po irokom svijetu, da se ogleda na megdanu i da ne pogine bez osvete. A onda... neka se dogodi to mu drago, ta za to ima jo dosta vremena. Kralj se moe vratiti iz Rusije i oprostiti mu njegovu krivnju, moe nastati rat koji su svi ve odavna prorekli; a moda e i sam katelan, kad ga poslije tri mjeseca ugleda kao pobjednika oholog Lihtentajna, rei: Odlazi sada u gajeve i ume...! Ta Zbiko je znao posve dobro da mu nitko ne eli zla, osim samoga kriara, pa ga je i sam strogi krakovski gospodin samo pod silu osudio na smrt. I nada mu je bivala sve vea, jer nije sumnjao da e mu ta tri mjeseca odobriti. Mislio je dapae da e mu dati i vie, jer stari gospodin iz Tenina nee sigurno ni pomisliti da plemi ne bi odrao zadane rijei. A kad je Matko drugi dan naveer uniao u zatvor, priskoi Zbiko odmah k njemu i zapita ga: Je li odobrio? Matko sjedne na postelju, jer od velike slabosti nije mogao da stoji, pa uzdahne teko i rekne: Katelan mi je rekao ovo: Ako morate podijeliti imetak, pustitt u vaega sinovca na viteku rije na jednu ili dvije sedmice, ali na dulje ne. Zbiko se preseneti tako da nekoliko asaka nije mogao izustiti ni rijei. Na dvije sedmice? zapita asak kasnije. Ta za dvije sedmice ne bih ja mogao doi ni do granice... ta je to? Zar niste katelanu rekli zato ja elim da idem u Malborg? flfi Za tebe nisam molio samo ja, nego i kneginja Ana. No, pa ta je? Sta je? Starac joj je rekao da mu nije do tvojega vrata, pa da te i sam ali. Kad bih za to mogao nai kakvu zakonsku osnovu veli pa makar i izliku, rado bih ga pustio; ali kad ne mogu, ne mogu. Nee biti dobro u naoj kraljevini veli ako ljudi ponu pred pravdom zatvarati oi i poputati iz prijateljstva; ja to neu uiniti, pa da se radi o mom roaku Toporiku ili ak i o mom roenom bratu. Takvi se ljudi ne daju umekati. A on je jo rekao i ovo: Mi se ne moramo obazirati na kriare, ali se ne smijemo pred njima osramotiti. ta bi pomislili i oni i njihovi gosti koji k njima dolaze iz cijelog svijeta, kad bi ja na smrt osuenog plemia pustio zato da k njima poe u boj? Zar bi vjerovali da e zaista biti kanjen i da u naoj kraljevini ima kakve pravice? Ja volim odsjei jednu glavu, nego da kralja i kraljevinu izruim smrti. Nato mu je rekla kneginja da joj je veoma udna takva pravica od koje ak ni kraljeva roakinja ne moe izmoliti ovjeka; no starac joj je odgovorio: I u kraljevoj je ruci samo milost, ali nije bespravlje. Zatim su se stali prepirati, jer se kneginja naljutila: A vi barem ne dajte veli da strune u zatvoru! A katelan na to: Dobro! Sutra ou zapovjediti da na trgu prirede stratite. I tako su se razili. A tebe, nesretnice, neka sada sam Gospod spasi! Nastade duga utnja. Kako? progovori gluhim glasom Zbiko. Zar e to odmah biti? Za dva ili za tri dana. Sta sam mogao, to sam uinio. Pao sam pred katelanove noge, molio sam ga da ti se smiluje, a on samo svoje: Pronai kakvu zakonitu ustanovu ili barem izliku. A ta u ja pronai? Bio sam kod sveenika Stanislava iz Skarbimjea, da k tebi doe sa svetim sakramentom. Neka te barem zapadne slava, da te ispovjedi onaj isti koji je ispovijedao i samu kraljicu. Ali nisam ga naao kod kue jer je bio kod kneginje Ane. Moda kod Danuke? Ah, da! Djevojica je ve zdrava. Poi u k njemu ve sutra prijepodne. Kau, ako te on ispovjedi, spas ti je due tako siguran kao da ga ima u torbi. 7 Kriari

Zbiko sjedne, podupre lakte o koljena i spusti glavu tako da mu je kosa prekrila cijelo oblije. Stari ga je dugo promatrao, pa napokon rekne: Zbiko! Momak podigne lice na kojemu je bilo vie gnjeva i srdbe nego boli. ta je? Sluaj me dobro, moda sam neto izmudrio. Rekavi to, priblii mu se jo vie i pone upravo aptati: Ti si uo o knezu Vitoldu, kako ga je jednom na sadanji kralj zatvorio u Krevju, pa je iz zatvora pobjegao u enskom odijelu. Ovdje nema nikakve ene, ali uzmi moj kaput, uzmi moju kabanicu i izii, razumije li? Nee te zaustaviti, to je sigurno. U oi ti nee gledati. Mene su vidjeli juer, kad sam izlazio, i nijedan me nije bolje promotrio. uti i sluaj: sutra e nai mene, pa ta onda? Odrubit e mi glavu! Pa neka im bude to veselje, kad me ve ionako za dva ili tri tjedna oekuje smrt. A ti, kad izie odavde, sjedni na konja i otii knezu Vitoldu. Kad mu se bude poklonio i rekao mu tko si, primit e te, pa e ti biti kod njega kao da si kod nogu samoga gospodina Boga. Ovdje ljudi pripovijedaju da su njegovu vojsku unitili Tatari. Ne zna se da li je to istina, ali moe biti, jer je to pokojna kraljica prorekla. Ali ako je to istina, trebat e knez jo vie hrabrih vitezova pa e te rado primiti. A ti ga se dri, jer ne moe na svijetu nai ljepe slube. Izgubi li neki vladar bitku neminovna ga propast eka, no knez je Vitold tako ilav da je poslije izgubljene bitke obino jo moniji. I veoma je iroke ruke, a nae ljude veoma voli. Javi mu sve ta se dogodilo. Reei mu da si s njim htio poi na Tatare, ali nisi mogao jer si sjedio u zatvoru. Dat e Bog, pa e te obdariti ljudima i zemljom i opasat e te kao viteza i kod kralja e se za tebe zauzeti. To e biti dobar zagovornik, vidjet e, zar ne? Zbiko je nijemo sluao, a Matka kao da su zanijele vlastite rijei, pa nastavi: Ti nee poginuti tako mlad, nego e se povratiti u Bogdanac. A ako se povrati, mora se odmah oeniti, na da rod ne izgine. Istom kad bude imao djece, moe Lihtentajna izazvati na dvoboj, ali prije toga nemoj traiti osvete, jer bi te mogli nastrijeliti gdjegod u Pruskoj, OR, ba kao i mene, pa ti vie ne bi bilo nikakve pomoi. Uzmi sada kaput, uzmi kabanicu i odlazi u ime boje! Iza tih rijei Matko ustane i pone se razodijevati, ali i Zbiko odmah ustane, pa ga zadri i rekne: Ja neu uiniti toga to vi od mene traite, tako mi pomogao Bog i sveti krst! Zato? zapita u udu Matko. Jer neu uiniti. A Matko ga pogleda preseneeno i gnjevno. Bilo bi bolje da se nisi ni rodio. Vi ste ve rekli i katelanu rekne Zbiko da ete svoju glavu dati za moju. Odakle ti to znade? Rekao mi je gospodin iz Taeva. Pa to onda? Pa to onda? A nije li vam katelan rekao da bi to osramotilo i mene i cijeli na rod? Pa zar ne bi bila jo vea sramota da odavde pobjegnem i vas umjesto sebe za osvetu ostavim? Za kakvu osvetu? to e meni uiniti zakon, kad i tako moram umrijeti? Budi pametan, tako ti milosra bojega! Ne, tim vie! Neka me Bog kazni ako vas stara i bolesna ostavim. Koje li sramote! Nastade utnja, te se samo ulo kako Matko teko die i kako jedan drugog dozivaju straari to su stajali pred vratima. A vani je ve bila duboka no. Sluaj progovori napokon Matko slomljenim glasom nije bila sramota knezu Vitoldu to je tako pobjegao iz Krevja, pa nee biti ni tebi. Ej odgovori nekako tuno Zbiko znajte, knez Vitold je veliki knez, koji je iz kraljevih ruku dobio krunu, bogatstvo i gospodstvo, a ja sam siromani plemi, koji samo svoje potenje ima. I zaas klikne kao da se najednom naljutio:

 Pa zar ne znate, ja vas tako ljubim da ne dam vae glave za svoju? Nato se Matko digne na svoje drhtave noge, isprui preda se obje ruke... i, premda su tadanji ljudi bili jako tvrdi, kao da su iz eljeza iskovani, vikne tronutim i oajnim glasom: Zbiko.. 99 Drugi dan poee sudski momci dovoziti na trg grede i daske za stratite koje se imalo podii nasuprot glavnim vratima gradske vijenice. A kneginja se jo uvijek savjetovala s Vojtjehom Jastrepcem, Stanislavom iz Skarbimjea i drugim uenim kanonicam koji su jednako poznavali r pisano i obiajno pravo. Nato su je ponukale rijei staroga katelana koji je izjavio da bi odmah pustio na slobodu Zbika kad bi mu se za to nala kakva pravna ustanova ili barem izlika. Vijealo se dugo i ivo, ne bi li se moglo togod pronai i kad je sveenik Stanislav pripravio Zbika na smrt i dao mu posljednju pomast, povratio se iz zatvora opet u vijee, koje je potrajalo gotovo do zore. Uto doe i dan smaknua. Svijet je od rana grnuo na trg, jer je plemika glava pobuivala mnogo veu radoznalost nego obina, a i vrijeme je bilo prekrasno. Meu enama se pronijela vijest o velikoji mladosti i neobinoj ljepoti osuenikovoj, pa je cijeli put koji je vodio od dvora procvao cijelim Skupinama pristalih graanki, kao arenim cvijeem; na prozorima i na izbeenim, doksatima na trgu vidjele su se kapice, zlatne i barunaste vrpce udatih ena, ili posve otkrivene glave mladih djevojaka ukraenesamo vijencima od ljiljana ili rua. Gradski dostojanstvenici bijahu talkoer doli, da istaknu svoju vanost, premda se stvar nije njih ticala pa su se postavili kraj stratita, zajedno s vitezovima, koji su u velikom broju stajali u blizini stuba, da tako iskau svoje saaljenje bijednome mladiu. Za njima se gurala svjetina, sastavljena od manjih trgovaca i obrtnika, u odjei njihovih cehovskih boja. Djeca i aci, potiskivani sa svih strana, vrzli su se poput muha po toj svjetini, ulazei svagdje gdje se pokazalo samo malo mjesta. Nad tom gustom gemilom ljudskih glava dizalo se stratite, pokriveno novim suknom, a na njemu su stajala tri ovjeka: krvnik, jak i straan Nijemac, odjeven u crveni kaput i u isto takvu kabanicu, s tekim dvosjeklim maem u ruci, i njegova dva pomonika golih ramena i s konopcima za pojasom. Do njihovih je nogu stajao panj i lijes, podstavljen takoer sutonom. Na zvoniku blaene djevice Marije zvonila su zvona ispunjajui cio grad svojom jekom i plaei jata vrana i golubova. Ljudi su pogledavali ili na put to je vodio iz dvora, ili na stratite na kojem je stajao krvnik s golim maem to se ljeskao na suncu, ili napokon na vitezove koje su graani uvijek promatrali s 100 udivljenjem i radoznalou. A sada su i imali ta gledati, jer su oko stratita stajali najslavniji junaci. I divili su se irokim pleima i neobinoj snazi Zavise Crnoga, njegovoj bujnoj kosi to mu je padala na ramena; divili su se krepkom etverouglastom liku i snanim nogama Zindraima iz Makovica, i golemom gotovo nadljudskom uzrastu Paka Zlojeja iz Biskupica, i groznom licu Bartoa iz Voinka, i ljepoti Dopka iz Olenice, koji se osobito proslavio meu Ugrima u Koicarna, i Kona iz Kozjeglave, i Lisa iz Targoviska, stranog u runom rvanju, i Staka iz Harbimovica, koji je konja stizao u trku. Veliku je panju svraao na seiMatko iz Bogdanca sa svojim bijednim licem, a podupirali su ga Florijan iz Koritnice i Martin iz Vrocimovica. Svi su mislili da je to otac osuenikov. Ali s najveom su radoznalou promatrali Povalu iz Taeva koji je stajao u prvome redu i na svojim snanim rukama drao Danuu, odjevenu u posve bijelu haljinu sa zelenim vijencem u plavoj kosi. Ljudi nisu znali to to znai i zato ta bijelo odjevena djevojica ima da gleda smrt osuenikovu. Jedni su govorili da mu je to sestra, drugi su u njoj nasluivali odabranu gospodaricu mladoga viteza, ali ni ti nisu sebi mogli razjasniti zato je odjevena u bjelinu i zato prisustvuje smrtnoj kazni. Meutim su je svi iskreno alili videi njezino krasno lice, slino rumenoj jabuci, zaliveno suzama. I mnogi su poeli koristi katelanovu neumoljivost i preveliku strogost zakona, a ti su se ukori pretvarali u grozno mrmljanje, i napokon su se ovdje i ondje uli glasovi da bi se smaknue moralo odgoditi kad bi se sruilo stratite. Svijet je bivao sve glasniji i uzrujaniji. Pronosilo se od usta do usta da bi kralj, da nije odsutan, sigurno pomilovao mladia koji kao to su svi uvjeravali nije nita skrivio.

Ali sve se utialo kad su daleki usklici navijestili dolazak kraljevskih strijelaca i kopljanika, meu kojima je iao osuenik. I doskora se cijela ta povorka pojavila na trgu. Pred njom je stupalo bratstvo ukopnika koji su bili odjeveni u crne i duge plateve, a imali su na licu crne krinke s oveim otvorima za oi. Svijet se bojao tih ozbiljnih likova i zautio je odmah im ih je ugledao. Za njima je ila eta strijelaca u kojoj su bili' sami odabrani Litvini, odjeveni u istu risovinu. Bila je to eta kraljevske tjelesne strae. Za tom su etom stupali drugi ko pijanici, a u njihovoj sredini, izmeu sudskog pisara, koji je imao proitati osudu, i sveenika Stanislava iz Skarbimjea, koji je nosio raspelo, koraao je Zbiko. Sve se oi obratie sada na njega, a sa svih prozora i doksata prignue se djevojke i ene. Zbiko je bio odjeven u svoju na megdanu osvojenu bijelu jaku, na kojoj bijahu zlatom izvezeni orlovi i zlatne rojte, i u toj je sveanoj odori izgledao kao kakav kneevi ili kao kakav mladi iz velike porodice. Po njegovu uzrastu, po njegovim jakim pleima i irokim prsima inilo se da je ve zreo mu, ali na tom muevnom liku bijae upravo djetinjska glava i mlaahno oblije, s posve malim brkovima nad usnama, i ujedno krasno lice kraljevskoga paa sa zlatnom kosom, podstrienom ravno nad obrvama i sputenom na ramena. Iao je vrstim i sigurnim korakom, ali mu je elo bilo blijedo. asom je pogledavao na puk, nekako kao kroz san, a asom je dizao oi k crkvenom zvoniku, k jatu vrana i k uznjihanom zvonu koje mu je navijetalo zadnju uru; asom mu se na licu odraavalo udivljenje to su sve te krasne djevojke i ene, to je sva ta sveanost, to je sve to samo zbog njega. Na trgu je ve izdaleka ugledao stratite i na njemu crveni lik krvnikov. I onda je zadrhtao i prekrstio se, a sveenik mu je odmah pruio raspelo da ga poljubi. Nekoliko koraka dalje pade mu pred noge kitica makova cvijea koju mu je dobacila mlada djevojka iz puka. Zbiko se prigne i podigne je, pa se prijazno nasmijei djevojci koja brine u glasan pla. A on pomisli, oito, da pred tom svjetinom i pred tim enama koje su s prozora mahale rupcima mora umrijeti odvano i za sobom ostaviti spomen hrabroga momka, pa zato sabere svu svoju snagu i volju, zabaci natrag svoju kosu, podigne glavu jo vie i poe tako ponosno kao to ide pobjednik poslije svrenih vitekih igara kad polazi po svoju nagradu. Ipak su svaki as morali stati jer je pred njima bivalo sve vie svijeta koji im se nije hitio ukloniti. Uzalud su litvanski strijelci, idui u prvom redu, vikali svaki as: Eyk alin! Eyk alin!1 Ljudi nisu htjeli da razumiju to znae te rijei, pa jt posvuda bivalo sve tjesnije. I premda je meu tadanjim krakovskim puanstvom bilo dvije treine Nijemaca, ipak su se na sve strane razlijegale strane kletve protiv kriara: Sramota, sramota! Nestalo tih kriarskih vukova S puta! S puta! koji djecu alju na stratite! To je sramota za kraljevstvo i za kralja! Litvini, videi otpor, skinu napete lukove s ramena i ponu pogledavati u svjetinu ispod oka, ali ipak nisu smjeli navaliti na nju bez zapovijedi. A kapetan poalje naprijed kopljanike jer su kopljanici mogli lake prokriti put i tako dooe do vitezova koji su stajali oko stratita. Vitezovi im dadu mjesta bez otpora. Prvi pristupe k stratitu kopljanici, a za njima je iao Zbiko sa sveenikom i pisarom. Uto se dogodi neto emu se nitko nije nadao. Izmeu vitezova istupi naglo Povala s Danuom u naruju i vikne: Stoj! tako gromkim glasom da se odmah zaustavila cijela povorka, kao da je ukopana u zemlju. Ni kapetan ni makoji vojnik nije se htio protiviti gospodinu i opasnom vitezu kojega su svaki dan vidjeli na dvoru i esto u pouzdanu razgovoru s kraljem. Na kraju viknu i drugi isto tako znameniti vitezovi: Stoj, stoj! a gospodin iz Taeva pristupi k Zbiku i preda mu bijelo odjevenu Danuu. Zbiko pomisli da se s njom ima oprostiti, pa je zagrli i pritisne na prsa; ali Danua, mjesto da se pri vine k njemu i da ga obujmi rukama, skine brzo sa svoje kose ispod zelenoga vijenca bijelu koprenu i pokrije njome itavu glavu Zbikovu, a ujedno vikne iz sve snage svojim rasplakanim djetinjim glasom: Ti si moj! Ti si moj! On je njezin! zauju se jaki glasovi vitezova. Katelanu! A njima odgovore gromki usklici iz puka: Katelanu! Katelanu!

Ispovjednik podigne uvis oi, sudski pisar se smete, kapetan i kopljanici spuste oruje, jer su svi znali ta se dogodilo. Bio je to stari obiaj, jak kao i zakon, poznat u Pothalu, u Krakovu, pa i u drugim krajevima: kad nevina djevojka na ovjeka osuenoga na smrt baci svoju koprenu u znak da e poi za nj, time ga spaava od smrti i kazne. Taj su obiaj poznavali i vitezovi i seljaci, poznavao ga je poljski puk, a uli su za njegovu mo i Nijemci koji su ve odavno prebivali u poljskim mjestima i gradovima. Videi to, klonuo je stari Matko od ganua; vitezovi su odmah na stranu potisnuli strijelce i okruili Zbika i Danuu, a uzbueni i uzradovani je svijet vikao sve jae: Katelanu! Katelanu! I ljudi su brzo po J03. jurili naprijed ba kao silni valovi morski. Krvnik i njegovi pomonici pobjegoe to bre sa stratita. Nastade veliki mete. Svima je bilo jasno da bi u gradu nastao straan nemir kad bi se Jako iz Tanina sada opiro posveenome obiaju. Sav puk poput lave navali na straitite. U tren oka skidoe sukno i rastrgae ga na komadie, a onda stadoe grede i daske poputati pod snanim rukama ili pucati pod otrim sjekirama i za par asaka nije vie na trgu bilo stratitu ni traga. Zbiko poe natrag u dvor drei jo uvijek na rukama Danuu, ali sada kao pravi pobjednik, jer su oko njega ili vesela lica prvi vitezovi cijele kraljevine, a sa strana, sprijeda i straga okruavalo ih je na tisue ena, mueva i djece, viui u sav glas, pjevajui, pruajui ruke k Danui i slavei njihovu hrabrost i ljepotu. S prozora su im svojim bijelim ruicama pljeskale bogate graanke i posvuda su se vidjele suzne oi. Kia vijenaca od samih ljiljana i rua, kia krasnih vrpca i dapae zlatnih pasova padala je sretnome mladiu pred noge, on je, sav jasan kao sunce, s prezahvalnim srcem svaki as podizao uvis svoju bijelu gospoicu i svaki as joj je oduevljeno ljubio koljena, a to je tako ganulo graanske djevojke, te su neke stale grliti svoje ljubavnike uvjeravajui ih da e takoer biti osloboeni ako budu osueni na smrt. I Zbiko i Danua postadoe dragom djecom vitezova, graana i cijeloga puka. Stari Matko, kojeg su ispod ruke vodili Florijan iz Koritnice i Martin iz Vrocimovica, zamalo da nije siao s uma od radosti i ujedno od uda to mu to sredstvo spasa ipak nije palo na um. Povala iz Taeva pripovijedao je u onoj silnoj vrevi svojim jakim glasom vitezovima kako su taj nain spasa izmislili, ili bolje, kako su ga se u svom sijeanju s kneginjom sjetili Vojtjeh Jastrebac i Stanislav iz Skarbimjea, vjeti pisanom i obiajnom pravu; a vitezovi su se udili njegovoj jednostavnosti, govorei meu sobom da toga obiaja nije po svoj prilici nitko upamtio zato to ve odavno nije u gradu bio proveden. No ipak je sve jo uvijek ovisilo o katelanu. Puk i vitezovi pooe u dvor u kojem je za kraljeve odsutnosti prebivao krakovski gospodin i odmah odoe sudski pisar, sveenik Stanislav iz Skarbimjea, Zavia, Farurej, Zindram iz Makovica i Povala iz Taeva k njemu da mu razjasne mo obiaja i da ga sjete kako je sam govorio da bi odmah oslobodio osuenika, kad bi za to mogao nai JM. kakvu pravnu ustanovu ili barem izliku. A zar je moglo biti ljepeg prava od starodrevnog obiaja koji se nikada nije prekrio? I gospodin iz Tenina odgovori im zaista, da taj obiaj vie dolii prostome puku i pothalskim razbojnicima, nego plemstvu, ali da ipak i sam toliko poznaje zakon da mora priznati njegovu mo. Pri tom je rukom prekrio svoju sijedu bradu i nasmijeio se ispod prstiju jer mu je sve to i samome bilo veoma drago. Napokon izie pred dvor uz kneginju Anu Danutu, praen od nekoliko sveenika i vitezova. im ga Zbiko opazi, podigne uvis Danuu, a on poloi svoju hrapavu ruku na njezinu zlatnu kosu po je tako zadri koji asak i onda klimne svojom sijedom glavom ozbiljno i dobrostivo. Svi su razumjeli taj znak i dvorski su se zidovi potresli od gromkih usklika. Bog ti pomogao! ivio dugo, pravedni gospodine! ivi i sudi nam! klicalo se sa svih strana. Zatim su i opet pozdravili Danuu i Zbika, a oni su u tili as pali do nogu dobre kneginje Ane Danu te kojoj je Zbiko imao da zahvali svoj ivot, jer se ona s uenim ljudima domislila njegovu spasu i nauila Danuu ta ima da uini. ivjeli mladenci! vikne Povala iz Taeva vided kako oni klee pred kneginjom. ivjeli! ponove svi drugi.

Sijedi katelan se okrene kneginji i rekne: Ali sada se, milostiva kneginjo, moraju odmah zaruiti jer tako zahtijeva taj obiaj. Ja u ih zaruiti odmah odgovori vesela lica dobra gospoa ali neu dopustiti da se vjenaju bez privole njezinoga oca, Juranda iz Spihova. VI Kod trgovca Amileja vijeali su Matko i Zbako o tome ta da uine. Stari vitez se nadao skoroj smrti a kako mu je smrt proricao i dobar poznavalac rana, franjevac otac Cibek, htio se vratiti u Bogdanac da bude pokopan kod svojih otaca, na groblju u Otrovju. Ali mu ondje ipak nisu leali svi oci. U ratu su se sluili lozinkom: Grad! a u grbu su nosili tupu potkovu odlikujui se tako od drugih plemia, koji nisu imali svoga grba. Godine 1331, u bici kod Plovaca, postrije ljali su njemaki strijelci u jednoj movari sedamdeset i etiri vojnika iz Bogdanca, te se spasio samo jedan, Vojtjeh, s pridjevkom Bivol kojemu je kralj Vladislav Lokijetek poslije njemakoga poraza posebnim privilegijem potvrdio grb i zemlju u Bogdancu. Kosti njegovih drugova ostale su na bojnom polju kod Plovaca, a Vojtjeh se brzo vratio kui, ali samo zato da vidi potpunu propast svoga roda. Dok su, naime, muevi iz Bogdanca ginuli pod strijelama Nijemaca, navalili su razbojniki vitezovi oblinje Sleske na gnijezdo, pa su spalili sve zgrade, a ljude sasjekli ili odveli u suanjstvo da ih zatoe u dalekim krajevima Njemake. Vojtjeh je ostao sam samcat u staroj djedovskoj kui koju je, zaudo, potedio oganj, kao vlasnik prostranih, ali pustih zemalja to su prije pripadale cijelome rodu. Oenio se poslije pet godina i dobivi dva sina, Jaka i Matka, poginuo je od bivola u lovu. Sinovi su rasli pod paskom svoje matere, Kahne iz Spaljenice koja je na leskim Nijemcima osvetila davnu krivicu u dva bojna pohoda, pa poginula u treemu. Kad je Jako odrastao, uzeo je za enu Jagjenku iz Mocazeva, s kojom je porodio Zbika; a Matko je ositao neoenjen, pa je upravljao gospodarstvom i odgajao svoga sinovca ukoliko su mu to doputali bojni poslovi. Ali kad su u domaoj vojni izmeu Nalea i Gimalita i po drugi put bile spaljene sve zgrade u Bogdancu, a kmetovi odvedeni u suanjstvo, nije ih osamljeni Matko mogao nanovo podii. Namuivi se mnogo godina, ostavio je napokon zemlju svom roaku opatu, a sam je s jo malenim Zbikom otiao u Litvu na Nijemce. Ipak nije nikada putao iz oiju Bogdanca. U Litvu je otiao najvie zato da stekne to vie plijena, pa da se onda vrati, iskupi zemlju, da je napui teacima, podigne svoj zamak i u njemu smjesti Zbika. Tako je i sada, kad je Zbiko bio sretno spaen, na to mislio i s njime se kod trgovca Amileja o tome dogovarao. Zemlju su imali za ta iskupiti. Od plijena, od otkupa, koje su im morali dati zasunjeni vitezovi, i od darova kneza Vitolda bili su sakupili svega u izobilju. Ali najveu im je korist donijela ona borba na ivot i smrt sa frizijskim vitezovima. Sami oklopi to su ih s njih skinuli predstavljali su u ono vrijeme pravi imetak; a osim oklopa i oruja uzeli su im i kola i konje, odjeu, ljude, no 1Q6. vac i svu bogatu ratnu opremu. Sada je mnogo od toga plijena kupio trgovac Amilej, a meu ostalim i dva divna flandrijska sukna, to su ih bogati frizijski vitezovi imali na svojim kolima. Matko je prodao i svoj dragocjeni oklop mislei da e skoro umrijeti, pa mu vie nee trebati. Kova oruja, koji ga je kupio, prodao ga je drugi dan Martinu iz Vrocimovica, to je u svom grbu imao lik polukoze, i to s velikim dobitkom, jer su tada milanski oklopi bili u mnogo veoj cijeni od svih drugih na svijetu. Zbiko je alio za tim oklopom iz dna due. Ako vam Bog povrati zdravlje? rekao je stricu gdje ete nai drugi jednak tome? Gdje sam naao i taj: na nekom drugom Nijemcu odgovorio mu je Matko. Ali ja neu umai smrti. 2eljezo se meu mojim rebrima rascijepilo, pa e zauvijek ostati u meni. Sto sam ga jae hvatao i kuao noktima izvui, to je dublje ulazilo u moje tijelo. A sada nema vie nikakve pomoi. Vi biste morali popiti jedan ili dva kablia medvjede masti!

Da! I otac Cibek veli da bi to bilo dobro, jer bi eljezo moda kakogod iz mene izilo. Ali odakle da je dobijem? A u Bogdancu bih samo uzeo sjekiru pa pod konicom obno vrebao. Pa poimo u Bogdanac. Samo mi nemojte negdje na putu umrijeti! Znam ja, kamo bi ti rado: na dvor kneza Janua ili k Jurandu iz Spihova, da poe na helminjske Nijemce. Ja to ne poriem. Rado bih s kneginjinim dvorom poao u Varavu ili u Cjehanov, ali samo zato da to due budem uz Danuu. Sada ne mogu da budem bez nje, jer to nije samo moja gospodarica, nego i moja ljubav. Tako je rado gledam da me odmah prou trnci kad samo na nju pomislim. Za njom u poi i na kraj svijeta, ali se sada moram najprije pobrinuti za vas. Vi niste napustili mene, pa ni ja neu napustiti vas. Moramo u Bogdanac, pa emo u Bogdanac. Ti si dobar momak! rekne mu Matko. Bog bi me kaznio kad bih prema vama bio drukiji. Znajte, kola su ve spremna, a u jedna sam dao za vas prostrijeti sijena. Amilejova ena vam je dala perinu, samo ne znam hoete li na njoj moi od vruine izdrati. Poi emo zajedno s kneginjom i njezinim dvo 107 rom da vam ne uzmanjka njega. Oni e kasnije otii u Mazoviju, a mi kui, i pomogao nam Bog! Samo da jo poivim toliko dok se na zamak sagradi rekne Matko jer znam da ti poslije moje smrti nee mnogo misliti na Bogdanac. Kako ne bih mislio! Tebi e u glavi biti samo boj i ljubav. A zar vama nije bio boj u glavi? Ja sam dobro promislio to moram uiniti, pa u najprije sagraditi jak zamak i okruiti ga bedemom i opkopima. Zar ti to misli? zapita radoznalo Matko. No, a kad zamak bude gotov? Govori! Kad zamak bude gotov, poi u na kneevski dvor u Varavu ili u Cjehanov. Poslije moje smrti? Ako prije umrete, poslije vae smrti, ali u vas prije lijepo pokopati; a ako vam Isus Krist povrati zdravlje, ostat ete u Bogdancu. Meni je kneginja obeala da u ondje od kneza dobiti viteki pojas. Inae se Lihtentajn ne bi htio sa mnom pobiti. Iza toga e, dakle, poi u Malborg? U Malborg ili na kraj svijeta, samo da Lihtentajna naem. To iti ne branim. Tvoja smrt ili njegova! Ja u vam ve njegove rukavice i njegov pojas donijeti u Bogdanac, ne bojte se! Samo se uvaj izdaje! Kod njih je izdaja u obiaju. Ja u zamoliti kneza Janua da poalje poslanstvo k velikom metru. Sada je mir. S poslanstvom u i ja poiu Malborg, gdje uvijek ima mnogo vitekih gostiju. 1 znajte, ponajprije u izazvati Lihtentajna, a onda u pogledati koji ima paunske perjanice na ljemu, pa u i njih izazvati, sve po redu. Bogami, dade li mi Gospod pobjedu, odmah u i svoj zavjet ispuniti. Tako govorei, smijeio se Zbiko sam svojim mislima, a pri tom mu je lice bilo kao u djeteta koje pripovijeda ta e uiniti kad odraste. E rekne Matko kimajui glavom kad bi ti pobijedio tri viteza iz znamenitih rodova, ne bi samo ispunio svoj zavjet, nego bi jo i plijen od njih uzeo, mili Boe! Kakva tri! klikne Zbiko. Ja sam ve u zatvoru rekao sam sebi da neu biti krt prema Danui. Dobit e ih koliko prstiju ima na rukama, a ne tri! JM, Matko slegne ramenima. udite se i nemojte vjerovati nastavi Zbiko a ja u onda iz Malborga otii k Jurandu iz Spihova. Kako da mu se ne poklonim, kad je on Danukim otac? I s njim u udariti na helminjske Nijemce. Sami ste prije govorili da veega vukodlaka za Nijemce nema u svoj Mazoviji. A ako ti on Danuke ne bude htio dati? Zato ne bi dao? On trai svoju osvetu, a ja svoju. Kao da e sebi boljega nai? Uostalom, kad je kneginja privoljela na zaruke, nee se ni on protiviti.

 Ja ve vidim rekne Matko da e ti sve ljude odvesti iz Bogdanca, da bude imao pratnju, kao to dolii vitezu, a zemlja e ostati bez teakih ruku. Dok ja budem iv, neu ih dati; ali kad umrem, ve vidim da e ih uzeti. Gospod e se pobrinuti za moju pratnju, a jer je i Janko iz Tule moj roak, nee mi je nedostajati. Uto se otvore vrata, i kao za dokaz da e se Bog, zaista, pobrinuti za Zbikovu pratnju, uu dva ovjeka crne, zagasite puti, odjeveni u ute kaftane sline idovskima, s crvenim kapama i u neizmjerno irokim hlaama. Oni stanu na pragu, podignu ruku na elo, na usta i na prsa i poklone im se do zemlje. Kakvi su to otpadnici? zapita Matko. Tko ste vi? Mi smo vai robovi odgovori loim poljskim jezikom jedan doljak. Kako to, kako? Tko vas je poslao? Poslao nas je gospodin Zavia na dar mladome vitezu, da budemo njegovi robovi. O, zaboga, dva momka vie klikne radosno Matko. A od kog ste naroda? Mi smo Turci. Turci? ponovi Zbiko. Imat u dva Turina u svojoj pratnji. Jeste li kada vidjeli Turina? I priskoivi k njima, stane ih okretati rukama i ogledavati kao kakve neobine prekomorske stvorove. A Matko rekne: Vidio, ne vidio, ali sam uo da gospodin iz Garbova ima u svojoj slubi Turaka to ih je zasunjio vojujui na Dunavu kod rimskoga cesara Sigismunda. No, pa to je? To ste vi pasja braa pogani? 109 Gospodar nam je rekao da e nas pokrstiti rekne jedan od robova. A zar se ne mislite otkupiti? Mi smo izdaleka, s azijatske obale, iz Bruse. Zbiko koji je radoznalo sluao sve vojne pripovijesti, a osobito kad se radilo o djelima preslavnoga Zavise iz Garbova, pone ih pitati kako su pali u suanjstvo. Ali u pripovijedanju suanja nije bilo nita neobina: Zavia je na njih nekoliko desetaka bio prije tri godine navalio u nekom klancu, pa ih je dijelom poubijao, a dijelom pohvatao, a zatim dosta njih porazdavao. Zbiku i Matku bijahu srca puna radosti videi tako znatan dar, osobito zbog toga to je za ljude u ono vrijeme bilo jako teko, pa su zato predstavljali pravi imetak. Uto doe i sam Zavia s Povalom iz Taeva i Pakom Zlojejem iz Biskupica. A kako su svi oni radili o Zbikovu spasu i bilo im drago to su u tome uspjeli, to mu je svaki dao na uspomenu kakav dar. Velikoduni gospodin iz Taeva poklonio mu je pokrovac za konja, irok i bogat, opiven na prsima zlatnim rojitama, a Pako ugarski ma vrijedan nekoliko grivana. Zatim dooe Lis iz Targoviska, Farurej i Kon iz Kozjeglave s Martinom iz Vrocimovica, a napokon doe i Zindram iz Makovica, svaki s punim rukama. Zbiko ih doeka oduevljena srca, dvostruko obradovan: i darovima i time to su mu najslavniji vitezovi u kraljevstvu iskazivali svoju prijaznost. A oni su ga pitali kad e otii i kakvo je Matkovo zdravlje. Preporuili su pri tom, kao mladi, ali iskusni ljudi, razne masti i ljekarije, od kojih rane divno zacjeljuju. Matko im je samo preporuivao Zbika, jer se sam spremao na drugi svijet. Teko je ivjeti sa eljeznim iljkom ispod rebara. Tuio se da neprestano pljuje krv i da ne moe jesti. Mjerica oljutenih oraha, dva pedlja kobasice i zdjela kajgane: to mu je svagdanja hrana. Otac Cibek putao mu je krv nekoliko puta da mu tako ublai vruicu i povrati tek, ali mu ni to nije pomoglo. Bio je ipak tako obradovan darovima za svoga sinovca da se u taj as osjeao zdravijim, a kad je trgovac Amilej zapovjedio da se u poast takvim gostima u sobu donese barilo vina, sjeo je zajedno s njima uza stol. Nastade razgovor o Zbikovu spasu i njegovim zarukama s Danukom. Vitezovi su bili uvjereni da se Jurand iz Spihova nee usprotiviti volji kneginje, osobito ako Zbiko 110 osveti uspomenu Danukine matere i odri svoj zavjet to se tie paunskih perjanica.

 No, to se tie Lihtentajna rekne Zavia ne znam hoe li ti se htjeti staviti jer je lan reda, a osim toga i jedan od njegovih starjeina. Da, kazivali su mi ljudi iz njegove pratnje da e s vremenom postati i veliki metar, samo ako pozivi. Ako vas odbije, bit e to za nj velika sramota progovori Lis iz Targoviska. Nee odgovori Zavia jer nije svjetski vitez, a redovnici se ne smiju pojedince u megdan uputati. A ipak se dosta esto uputaju. Jer su se obiaji u njihovom redu pokvarili. Oni ine razne zavjete, ali samo zato da ih na sablazan cijeloga kranskoga svijeta prekre. Ali na megdan nee izii kriar, a komtur ba nikako. Ha, moda e ga na vojni nai. Ali sada govore da nee biti rata rekne Zbiko jer se kriari boje naega naroda. Nato rekne Zindram iz Makovica: Nee ba dugo potrajati taj mir. Vuk ne moe biti pitom jer mora od tuega ivjeti. A, meutim, emo se uhvatiti ukotac s Timurom Hromim oglasi se Povala. Ediga je potukao kneza Vitolda, to je ve sigurno. Sigurno. I vojvoda Spitko se nije vratio potvrdi Pako Zlojej iz Biskupica. I mnogo je litvanskih knezova ostalo na bojitu. Pokojna kraljica je prorekla da e tako biti rekne gospodin iz Taeva. Ha, pa emo moda i mi morati na Timura! Tako pree razgovor na litvansku vojnu protiv Tatara. Nije vie bilo nikakve sumnje da je knez Vitold, prenagli, a ne hladnokrvni vojskovoa, bio hametom potuen kod Vorskle, pa je u toj bici palo mnogo ruskih i litvanskih boljara, a s njima i nekoliko vitezova poljskih, kao i kriarskih. Muevi sakupljeni kod Amilej a alili su napose zlu kob mladoga Spitka iz Melstina, najveega gospodina u kraljevstvu koji je na tu vojnu otiao kao dobrovoljac i poslije bitke nestao bez traga. Kovali su u zvijezde njegov upravo viteki postupak: on je od neprijateljskoga voe bio dobio kalpak da ga zatiti od svake opasnosti, ali ga on nije htio staviti na glavu u bici, volei vie slavnu smrt, nego ivot po milosti poganskog vlada 111 ra. No jo uvijek nije bilo sigurno je li poginuo ili je pao u suanjstvo. Iz suanjstva se imao ime iskupiti, jer mu je bogatstvo bilo neizmjerno, a povrh toga mu je kralj Vladislav dao cijelo Podolje u leno. No poraz Litvina je mogao biti poguban i za cijelu Jagjelovu dravu, jer nitko nije pravo znao nee li Tatari, zaneseni pobjedom nad Vitoldom, provaliti u zemlje i gradove koji su potpadali pod veliku kneevinu. U tom sluaju bilo bi u rat uvueno cijelo kraljevstvo. Mnogi vitezovi, koji su kao Zavia, Farurej, Dopko, pa dapae i Povala, obino traili posla i bojnih zgoda na inozemnim dvorovima, nisu navlas odlazili iz Krakova, ne znajui ta e donijeti bliska budunost. Kad bi Tamerlan, gospodar dvadeset i sedam kraljevina, podigao cijeli mongolski svijet, tad bi opasnost mogla biti strana. A bilo je ljudi koji su predviali da e se to dogoditi. Bude li ba potrebno, pa emo se i sa samim epavcem omjeriti. Nee mu biti tako lako s naim narodom, kao to je bilo sa svima onima koje je pobijedio i podjarmio. Nama e, pored toga, i svi kranski knezovi pritei u pomo. Nato progovori Zindram iz Makovica, koji je silno mrzio kriarski red, vrlo estoko: Za knezove ne znam, ali kriari su spremni da se zdrue s Tatamma i navale na nas s druge strane. To e biti rat! klikne Zbiko. Ja u na kriare! Ali drugi vitezovi ponu prigovarati. Kriari ne znaju straha bojega i gledaju samo svoju korist, no ipak nee pomagati poganima protiv kranskog naroda. Timur ratuje pored toga negdje daleko u Aziji, a tatarski voa Ediga izgubio je u posljednoj bici toliko ljudi da se i sam od svoje pobjede prestraio. Knez Vitold se oporavio i svoje gradove dobro utvrdio, pa ako sada i nije posluila srea Litvine, za njih nee biti novost potui Tatare. Nas ne eka borba s Tatarima, nego1 s Nijemcima, i to na ivot i smrt rekne Zindram iz Makovica. Ako ih ne satremo, doi e nam po glave.

Zatim se okrene k Zbiku: A najprije e izginuti Mazurci. Tamo e ve nai posla, ne boj se! Ej, da mi je stric zdrav, odmah bih onamo poao. Pomogao ti Bog! rekne Povala i podigne pehar. U zdravlje tvoje i Danukino! .112 A na propast Nijemaca! nadoda Zindram iz Makovica. I stanu se opratati. A uto doe dvoranin kneginje sa sokolom u ruci, i poklonivi sa svim vitezovima, okrene se s nekim udnim smijekom k Zbiku: Gospoa kneginja mi je zapovjedila da vam kaem rekne da e jo prenoiti u Krakovu, pa drugo jutro rano krenuti na put. Dobro! odgovori Zbiko. Ali emu to? Zar je tko obolio? Nije, nego kneginja ima gosta iz Mazovije. Je li doao sam knez? Nije knez, nego Jurand iz Spihova odgovori dvoranin. Zauvi to, smete se Zbiko strano, a srce mu pone u prsima udarati kao kad mu je bila proitana smrtna osuda. VII Kneginja se Ana nije mnogo zaudila dolasku Juranda iz Spihova jer se esto dogaalo da ga je usred neprestanih bojeva sa susjednim njemakim vitezovima najednom obuzimala enja za Danukom. I onda je oilazio iznenada, bilo u Varavu, bilou Cjehanov, bilo onamo gdje se ba nalazio dvor kneza Janua. A kad bi vidio svoje dijete, obuzela bi ga strana alost jer je Danua svake godine bivala sve vie nalik svojoj materi, pa mu se uvijek inilo da vidi svoju pokojnicu, i to onakvu kakvu je neko upoznao kod kneginje Ane u Varavi. Ljudi su pomiljali da e mu od te tuge na kraju pui eljezno, samo osveti odano srce. Kneginja ga je esto nagovarala neka ostavi svoj krvavi Spihov te ostane kod nje i kod Danue. I sam knez, cijenei njegovu hrabrost i njegov ugled i bojei se raznih neprilika u koje su ga mogli uplesti neprestani bojevi na granici, bijae mu ponudio ast maonoe. Ali sve uzalud. Ba kad bi gledao Danuu, otvarale su se u njemu stare rane. Po nekoliko dana nije ni jeo, ni spavao, ni govorio. Srce mu se, oito, stalo buniti i zalijevati krvlju, pa bi na kraju nestao s dvora i vratio se u svoje spihovske movare da svoj gnjev i svoju alost utopi u krvi. Tada su ljudi govorili: Teko Nijem 8 Kriari 113 spodaricu, veoma voli jer je njezinu dvoranku uzeo za enu, a sada se njegova ki odgaja kod nas. Zbiko odahne. Vi velite da se kneginjinoj volji nee usprotiviti? Ja znam ta biste vi htjeli saznati, pa u vam i rei to sam uo. Kneginja je s njim govorila o vaim zarukama jer se to nije moglo zatajiti; ali ne znam to je on na to rekao. Razgovarajui tako, dooe i do vrata. Kapetan kraljevskih strijelaca, onaj isti koji je Zbika vodio na smrt, klimne mu sada prijazno glavom; a oni prou kraj strae u dvoritu i odu nadesno, gdje je prebivala kneginja. Dvoranin, ugledavi pred vratima paa, zapita: A gdje je Jurand iz Spihova? U velikoj sobi s kerkom. To je ondje rekne dvoranin pokazujui na vrata. Zbiko se prekrsti, podigne zastor na otvorenim vratima i unie uzburkana srca. Ali nije odmah opazio Juranda s Danuom, jer soba ne samo da je bila velika nego i mrana. Istom asak kasnije ugleda zlatnu glavu djevojice koja je sjedila na koljenima svog oca. Ni oni nisu uli kad je on uniao, pa je zato stajao kraj zastora, nakaljao se i napokon progovorio: Hvaljen Isus! Na vijeke vjekova! odgovori Jurand i ustane. U isti as priskoi Danua k mladome vitezu, i za

obje ga ruke uhvati i klikne: Zbiko! Tata je doao! Zbiko joj poljubi ruke, ustane, pristupi zajedno s njom k Jurandu i rekne: Doao sam da vam se poklonim. Znate li tko sam? I prigne se duboko rairivi ruke kao da e mu obujmiti noge. No Jurand ga uhvati za ruke, okrene ga k svjetlu i pone promatrati. Zbiko bijae ve neto smjeliji, pa pogleda radoznalo Juranda i opazi pred sobom mua golema uzrasta, plave kose i isto tako plavih brkova, koziava lica i samo s jednim sivim okom. Njemu se priini da e ga to oko proburaziti do dna, pa se opet smete; nije znao ta da rekne i elei da ipak prekine tu neugodnu utnju, zapita: Vi ste, dakle, Jurand iz Spihova, Danuin otac? Ali on mu pokae samo rukom na hrastovu klupu, na koju i sam sjedne i, ne odgovorivi ni rijei, dalje ga promatrao. 116 Zbika ostavi napokon strpljivost. Znajte progovori da mi je neugodno ovako sjediti kao na sudu. Istom tada rekne Jurand: Ti si navalio na Lihtentajna? Da! odgovori Zbiko. U oku gospodina iz Spihova blijesne neko udno svjetlo i njegovo se grozno lice poneto razvedri. Zaas pogleda u Danuu i nanovo zapita: I to zbog nje? Da zbog koga? Moj stric bi vam mogao rei kako sam joj se zavjetovao da u s njemakih ljemova poskidati paunske perjanice. Ali nee ih biti samo tri, nego barem koliko prstiju ima na obim rukama. Osim toga u vaoj osveti pomoi jer je to za Danuinu majku. Teko njima vikne Jurand. I opet zaute. A Zbiko primijeti da pogaa u Jurandovo srce iskazujui svoju mrnju na Nijemce, pa rekne: Ja im neu oprostiti, umalo zbog njih nisam izgubio glavu. Okrene se k Danui i nadoda: Ona me spasila. Znam rekne Jurand. I ne ljutite se zbog toga? Budui da si joj se zavjetovao, to joj i slui jer je to viteki obiaj. Zbiko se malo umiri, ali zaas progovori s oitim nemirom: Znajte, ona mi je svojom koprenom prekrila glavu. uli su svi vitezovi, uo je i franjevac koji je bio uza me s kriem kako mi je rekla: Ti si moj! I to je sigurno da neu biti do smrti nijedne druge, tako mi Bog pomogao! Iza tih rijei nanovo klekne i, elei pokazati da pozna viteke obiaje, poljubi cipele Danui koja je sjedila na kraju klupe, a zatim se okrene Jurandu i upita: Jeste li vidjeli jo koju ovakvu? ta? A Jurand se prihvati za glavu svojim velikim rukama, zaklopi oi i gluho odgovori: Jesam, ali su mi je Nijemci ubili. Dakle ujte rekne gorljivo Zbiko ista nas nepravda titi i ista osveta. I nae su iz Bogdanca, kad su im konji u movaru propali, ti psi svojim strelicama postrijeljali. Vi neete nikog boljega od mene nai za svoj posao. Ta to mi nije nikakva novost! Pitajte strica! Na koplja ili na sjekire, na duge ili na kratke maeve, meni je svejedno! A je li vam stric pripovijedao o onim Frizijcima? Ja u vam klati Nijemce kao janjce; a to se tie vae djevojice, evo, na koljenima vam obeajem da u se za nju biti i sa samim paklenim starjeinom, te je neu odstupiti nikome na zemlji ni za stada ni za kakav imetak, pa da mi dadu najljepi zamak sa staklenim prozorima, bez nje ga uzeti neu, a za njom u i na kraj svijeta otii.

Jurand je nekoliko asaka sjedio drei glavu obim rukama, ali se napokon trgne kao iza sna i progovori sumorno i tuno: Ti si mi se svidio, mome, ali ti je ne dam, jer ti nije suena, sirota! Kad je to Zbiko uo, zanijemi i pogleda u Juranda izbuljenim oima a da nije bio kadar progovoriti ni rijei. Ali Danua mu priskoi u pomo. Zbiko joj je bio veoma drag i veoma joj se svialo da je vie ne smatraju abicom, ve zrelom djevojkom. Godile su joj i zaruke i razne slastice to joj ih je mladi vitez svaki dan donosio. Kad je, dakle, ula da joj sve to kane oduzeti, skoila je brzo s klupe, sakrila glavu na koljena svoga oca i kliknula: Tatice, tatice! Ja u plakati! A on ju je oito ljubio nadasve jer je njeno poloio ruku na njezinu glavu. Na licu mu nije bilo ni gnjeva ni mrnje, nego se na njemu ogledala samo tuga. A Zbiko se ponovo osmjeli i rekne: Kako to? Zar ete se bojoj volji usprotiviti? Nato e Jurand: Ako bude boja volja, ti e je i dobiti, ali ti ja svoje privole ne mogu dati. Ah, rado bih privolio, ali ne mogu... Iza tih rijei podigne Danuu, uzme je na ruke i poe k vratima; a kad mu je Zbiko htio zakriti put, stane naas i rekne: Ja se neu protiviti da joj viteki slui, ali me vie ne pitaj. Nita ti ne mogu rei. I ode iz sobe. VIII Drugi se dan nije Jurand nimalo uklanjao Zbiku niti mu je branio da Danui putem iskazuje razne usluge koje joj je kao njezin vitez morao iskazivati. Premda je u svom srcu bio veoma zabrinut, Zbiko je vie puta opazio kako ga ozbiljni gospodin iz Spihova promatra milo i s nekom tugom to mu je morao dati onako okrutan odgovor. Jurand je, povrh toga, svaki as pokuavao da mu se priblii i da s njime zapone kakav razgovor. Putem, poslije odlaska iz Krakova, nije to bilo teko, jer su obojica pratili kneginju na konju. Jurand, obino veoma mualjiv, razgovarao je sada prilino rado; ali kad je Zbiko htio da neto sazna o zaprekama koje ga dijele od Danue, prestao je odmah govoriti i lice mu se smrklo. Zbiko je mislio da kneginja zna sve, zato je ugrabio pogodan trenutak ne bi li od nje to saznao, ali ni ona nije mogla mnogo rei. To je jo tajna odgovori mu. Govorio mi je o tome sam Jurand, ali me ujedno zamolio da ga dalje ne pitam. Sigurno je vezan kakvom prisegom, kao to biva meu ljudima. Moda e ipak dati Bog da sve s vremenom izie na javu. Meni bi bez Danuke bilo na svijetu kao psu na konopcu ili kao medvjedu u jami odgovori Zbiko. Nikakve radosti niti utjehe. Nita, nego samo jecanje i uzdasi. Otiao bih s knezom Vitoldom u Tavan da me ubiju Tatari. Ali prije moram strica odvesti kui, pa onda skinuti paunove perjanice s njemakih ljemova, kao to sam se zavjetovao. Moda e me pri tom ubiti, a to mi je milije nego da gledam kako mi drugi otima Danuku. Kneginja ga pogleda svojim dobrim modrim oima i zapita u udu: I ti bi to dopustio? Ja? Dok u meni bude daha, nee toga biti! Osim da mi usahne ruka i da ne moe drati sjekire! Dakle, vidi! To mi je osim vae milosti, plemenita gospoo, jedina utjeha. Moju milost ima, a Danuka te nee ostaviti. Jo sam joj juer rekla: Danuko, a hoe li ti ostaviti Zbika? A ona mi je odgovorila: Ja u biti Zbikova ili niija. 119 To je jo zelena jagoda, ali ako to rekne, to i odri, jer je plemiko dijete, a ne istom kakvagod. I mati joj je bila isto takva. Dao Bog! rekne Zbiko. Samo pazi da joj i ti bude vjeran,, jer je mnogi mladi momak veoma nestalan; obea vjernu ljubav, pa stane odmah trati k drugoj da ga ni na konopcu ne moe zadrati! Govorim ti istinu! Neka me Gospod prije kazni! klikne gorljivo Zbiko.

 Eto, na to pazi! Ali kad strica odvede kui, doi na na dvor. Tu e ti se ve pruiti prilika da dobije ostruge pa emo onda vidjeti ta e Bog dati. Danuka e dotle dozreti i boju volju doznati. Ona te ve i sada, moram priznati, veoma voli, ali jo uvijek ne onako tao to ljube odrasle djevojke. Moda e ti se s vremenom i Jurand prikloniti svojom duom, jer vidim da te voli. Poi e i u Spihov i zajedno s Jurandom na Nijemce, pa se moe dogoditi da mu iskae kakvu uslugu i da ga posve pridobije za se. Milostiva kneginjo, ba sam i mislio da tako uinim, ali e mi to s vaom pomou biti mnogo lake. Taj je razgovor veoma ohrabrio Zbika. Ali ve na prvoj postaji oslabi stari Matko tako da je morao ostati i priekati dok se barem malo oporavi za dalji put. Dobra kneginja Ana Danuta ostavi mu sve meleme i ljekarije to ih je imala uza se, jer je sama morala poi dalje, pa su se oba viteza iz Bogdanca morala rastati s njezinim dvorom. Zbiko je ponajprije pao pred noge kneginji kako je dug i irok, pa onda Danui, prisegao joj jo jednom svoju vjernu viteku slubu, obeao uskoro doi u Cjehanov ili u Varavu, obuhvatio je na kraju svojim snanim rukama i podigao uvis govorei tronutim glasom: Sjeaj se mene, cvjetiu moj najmiliji, sjeaj se, ribice moja zlatna! A Danua ga je zagrlila ba onako kako mlaa sestra grli miloga brata, pritisnula svoj tupi nosi o njegovo lice i ronila suze velike poput graha, neprestano ponavljajui: Ja neu u Cjehanov bez Zbika, neu u Cjehanov! To je vidio Jurand, ali se nije naljutio, nego se i sam veoma srdano oprostio od mladia i kad je ve sjedio na konju, okrenuo se jo jednom k njemu i rekao: 120 J.,.i.J.li, Ostaj zbogom i nemoj mi nita zamjeriti. Kako da vam zamjerim kad site Danukin otac! odgovorio je iskreno Zbiko. I priskoio mu je do stremena, a Jurand mu je stisnuo ruku i rekao: Dao ti Bog sreu u svemu! Razumije li? I nato je odjahao. A Zbiko je razumio kakvo su veliko znaenje imale njegove posljednje rijei, pa se vratio kolima na kojima je leao Matko i progovorio: Znate li da bi on ve i sada pristao, ali mu neto zabranjuje. Vi ste bili u Spihovu i imate bistar razum, pa nastojte saznati to je to. Ali Matko je bio, uistinu, bolestan. Vruica, to ju je dobio od rane, poveala se do veeri tako jako da je poeo gubiti svijest. Mjesto da odgovori Zbiku, pogleda ga kao u udu i zapita: A gdje tu zvone? Zbiko se prestrai. Pade mu na um kad bolesnik uje zvona, to je znak da mu se blii smrt. Pomisli da bi starac mogao umrijeti bez sveenika, bez ispovijedi, pa tako dospjeti, ako i ne u sam pakao a ono na duge vjekove u istilite, zato odlui da ga odmah odveze dalje, ne bi li to prije doli do kakve upe u kojoj bi Matko mogao primiti posljednju pomast. I zato su putovali itavu no. Zbiko je sjedio na kolima sa sijenom na kojima je leao bolesnik i bdio nad njim sve do bijeloga dana. Od asa do asa bi ga napojio vinom, kojim ih je za taj put opskrbio trgovac Amilej. edni Matko je pio poudno, jer mu je vino vidljivo blailo strane boli. Ali iza druge je mjerice izgubio svijest, a iza tree vrsto zaspao, pa se Zbiko svaki as k njemu sagibao da vidi nije li ve umro. I na tu ga je misao obuzimala silna alost. Sve dok nije dospio u zatvor u Krakovu nije pravo ni pomislio koliko voli strica koji mu je u ivotu bio otac i mati. Ali sada je to znao dobro i osjeao u isti mah da e poslije njegove smrti biti strano osamljen na svijetu, bez roaka, osim onoga opata koji je drao u zalogu Bogdanac bez pomoi i bez prijatelja. Uz to mu je padalo na um da e i Matko, ako umre, umrijeti krivnjom Nijemaca, zbog kojih i on sam umalo to nije izgubio glavu, od kojih su poumirali svi njegovi prei i Danuina mati i mnogo mnogo nevinih ljudi koje je poznavao ili o njima uo od svojih znanaca i sad se svemu tome stao silno uditi. Zar 121

u cijelom tom kraljevstvu, govorio je sam sebi, nema ovjeka kojemu nisu nanijeli nepravdu i koji im se ne eli osvetiti? Sjetio se Nijemaca s kojima je ratovao pod Vilnom i pomislio da sigurno ni Tatari od njih ne ratuju groznije i da takvog naroda kao oni po svoj prilici nema na itavom svijetu. Osvit mu je prekinuo te misli. Dan je nastajao jasan, ali hladan. Matku je oito bilo bolje, jer je isao mirnije i pravilnije. Probudio se istom kad je sunce ve dobrano prigrijal, pa je otvorio oi i rekao: Meni je lake. A gdje smo? Odmah emo doi u Olku. Znate, onamo gdjesrebro kopaju i predaju ga u dravnu blagajnu. Kad bismo imali sve srebro to ga zemlja krije, tad bismo mogli podii Bogdanac. Vidi se da vam je bolje odgovori Zbiko sa smijekom. Ej, bilo bi dovoljno i za zamak! Ali mi emo poi u upni dvor jer e nas ondje i gostoljubivo primiti i vi ete se moi ispovijediti. Sve je u bojim rukama ali je ipak najbolje kad je sve u redu. Ja, grijeni ovjek... rado u se pokajati odgovori Matko. Snilo mi se u noi da mi vragovi gule kou s tabana, a njemakim su jezikom meusobno razgovarali. Bog je dobar, pa mi je ilaike. A jesi li i ti malo spavao? Kako sam mogao spavati kad sam vas uvao? A ti prilegni malo! Kad stignemo u mjesto, ja u te probuditi. Ali meni nije do spavanja! A ta ti brani? Zbiko pogleda strica oima djeteta. Ta ta, ako ne ljubav? Ve su me bokovi zaboijeli od uzdisanja, ali u malo sjesti na konja pa e mi ve biti lake. I odmah sie s kola i sjedne na konja; doveo mu ga je Turin, darovan od Zavise. Matko se premjesti s jedne strane na drugu, ali je oito mislio na neto drugo, a ne na svoju bolest, jer je klimnuo glavom, na kraju mljacnuo ustima i progovorio: Ja se udim, udim i ne mogu da se naudirn kako si ti za ljubavlju tako pomaman; otac ti nije bio fekav, a ni ja nisam. A Zbiko, umjesto da mu odgovori, podigne se na sedlu, podupre se o bokove, podigne glavu uvis i zapjeva iza svega grla: Plakao sam kasno, plakao sam rano, Gdje li si mi sada, edo milovano! AV mi ne pomae da isplaeni oi, Jer te vie nikad neu vidjet moi! Ej...! I to ej razlijegne se po umi, odbije se od drvea na cesti, odazove se napokon dalekom jekom i zatihne u gutari. A Matko se prihvati za bok u kojemu ga je muilo njemako eljezo i rekne malo stenjui: Prije su ljudi bili pametniji, razumije li? asak se kasnije ipak zamisli, kao da se sjea davnih vremena, pa nadoda: Premda su mnogi i prije bili jako glupi. Ali uto izioe iz ume, za kojom ugledae rudarske kolibe, a iza njih nazupane zidine Olkua to ih je podigao kralj Kazimir, i upni zvonik to ga je sazidao Vlatiislav Lokijetek. IX Kanonik crkve ispovjedi Matka i pozove ih gostoljubivo na noite tako da su otili tek drugi dan ujutro. Iza Olkua skrenue prema Sleskoj, te su uz samu njezinu granicu putovali do Velike Poljske. Put je veinom iao pustim krajem po kojem se za sunanog zapada esto razlijegalo urlikanje divljih bikova i tura, slino podzemnoj grmljavini, a nou su iz umskog grmlja sijevale vuje oi. Ali vea je opasnost nego od divlje zvjeradi prijetila na tom putu putnicima i trgovcima od njemakih ili ponijemenih vitezova iz leske, a njihovi su se gradii dizali ovdje i ondje na granici. U vojni s Opolikom Naderspanom, kojem su protiv kralja Vladislava pomagali njegovi leski roaci, poljske su ruke, dodue, poruile vei dio tih gradia, ali su putnici ipak morali uvijek biti na oprezu i ne putati oruja iz ruku, naroito poslije sunanog zapada. 123

Ipak su putovali mirno tako da je Zbiku ve poelo bivati dosadno. Kad su jo bili samo dan puta daleko od Bogdanca, zauli su po noi za sobom topot i rzanje konja. Nekakvi ljudi dolaze za nama rekne Zbiko. Matko, koji nije spavao, pogleda na zvijezde i odgovori kao iskusan ovjek: Osvit nije daleko. Razbojnici ne bi navaljivali na kraju noi, jer im je prije dana vrijeme da pou kui. Zbiko ipak zaustavi kola, postavi ljude preko ceste licem prema onima koji dolaze, a sam stupi naprijed i stane ekati. Za dva ili tri asa ugleda u sumraju nekoliko konjanika. Jedan je od njih jahao na elu, nekoliko koraka pred drugima, ali oito nije imao nakane da se krije, jer je pjevao u sav glas. Zbiko nije mogao razabrati rijei, ali mu je do uiju dopiralo veselo: Oj! Oj! kojim je neznanac dovravao svaku kiticu pjesme. Nai su! rekne Zbiko sam sebi. Ali zaas ipak vikne: Stoj! A ti sjedni! odgovori aljivi glas. Tko ste vi? A tko ste vi? Zato nas slijedite? A zato nam vi prijeite put? Odgovaraj, jer je luk napet. A u nas odapet... Strijeljaj! Odgovaraj ljudski, jer e te snai bijeda! Zbiku odgovori vesela pjesma: Jedna bijeda s drugom bijedom Idu na put vlesat redom Oj, oj, oj.. Nata li ini ples taj vrijedi, ptes je dobar i u bijedi... Oj, oj, oj... uvi taj odgovor, zaudi se Zbiko, ali uto pjesma prestane, a isti glas zapita: A ta radi stari Matko? Die li jo? Matko se pridigne na kolima i rekne: Tako mi Boga, to su nai! A9A A Zbiko potjera konja naprijed: Tko pita za Matka? Ta susjed Zih iz Zgorjelica. Ve cijelu sedmicu idem za vama i zapitkujem ljude na cesti. Strie, strie! To je Zih iz Zgorjelica! vikne Zbiko. I pozdrave se radosno, jer je Zih zaista bio njihov susjed, a i ovjek dobar i svima drag zbog svoje vesele naravi. No kako ste? zapita rukujui se s Matkom. Jeste li jo uvijek vragoljan ili niste? Ah, nisam! odgovori Matko. Ali rado vas vidim. Mili Boe, da sam samo ve u Bogdancu. A ta vam je? Kao to sam uo nas.trijeliU su vas Nijemci. Nastrijelili, ti psi! eljezo mi je meu rebrima zaostalo. O, zaboga! Ali ta je? Jeste li se pokuali napiti medvjee masti? Vidite li! rekne Zbiko. Svatko vam medvjeu mast preporuuje. Bre u Bogdanac! Odmah u prve noi otii sa sjekirom do konica. Moda e je imati Jagjenka, a ako ne, poslat u je neka potrai. Kakva Jagjenka? Ta vaoj je bilo ime Malgohna? zapita Matko. Oo! O, ta Malgohna! Na svetoga Mihajla bit e trea jesen otkako je Malgohna u posveenoj zemlji. Bila je to snana ena, gospodine, dao Bog pokoj njezinoj dui! Ali i Jagjenka se u nju uvrgla, samo to je jo mlada... Za dolinom stoji raka.... Kakva mati, ki je taka.. Oj, oj, oj..

... A ja sam Malgohni govorio: Ne penji se na jelu, pedeset ti je godina! Ali ne! Ipak se popela, a grana se prelomila i buh! Velim vam da se sva u zemlju zabila, ali je ipak tek trei dan izdahnula. Bog joj se smilovao! rekne Matko. Sjeam se, sjeam... kad se podboila o bokove i poela mjeriti oima, tad su se momci u sijeno sakrivali. A kakva je bila vrsna gospodarica! Dakle je s jele pala? Vidite li, ljudi! 125 Pala je kao ika pred zimu. Oj, to je bila alost! Znajte, poslije sahrane sam se tako opio od alosti da me tri dana nisu mogli probuditi. Mislili su da sam i ja parnuo. A ta sam kasnije suza prolio, ne bi ih ni u abru odnijeli! Ali je i Jagjenka vjeta gospodarstvu. Sve je sada na njezinim leima. Jedva da je se sjeam. Kad sam otiao, nije bila vea od ruice sjekire. Ispod konja je mogla proi a da mu se ne dotakne glavom trbuha. Da, tome je ve odavno, pa je morala ponarasti. Na svetu Agnezu navrila je petnaest godina, ali je ni ja ve gotovo godinu dana nisam vidio. A ta se s vama dogodilo? Odakle se vraate? S vojne. Pa zar mi je nuda da sjedim kod kue, kad imam Jagjenku? Premda je bio bolestan, na spomen o ratu Matkonauli radoznalo ui i zapita: Jeste li moda s knezom Vitoldom bili kod Vorskle? Da, bio sam odgovori veselo Zih iz Zgorjelica. Ali gospodin onu Bog nije dao sreu: doivjeli smo straan poraz, Ediga nas je strano potukao. Ponajprije su nam postrijeljali konje. Tatari se ne bore izbliza kao kranski vitezovi, nego samo izdaleka strijeljaju. Ti navali na njega, a on ti se makne, pa i opet strijelja. Radi s njim ta hoe! Vidite, vitezovi su se u naoj vojsci silno hvalili i govorili ovako: Mi neemo ni koplja baciti ni maa izvaditi, nego emo samo na kopitima te kukavice raznijeti! Tako su se oni hvalili, ali kad su strijele stale letjeti, postalo je sve tamno, a poslije bitke jedva je po jedan od desetorice ostao iv! Vjerujete li rni? Vie od polovice vojske, sedamdeset litvanskih i ruskih knezova ostalo je na bojitu, a koliko boljara i drugih dvorana, ali kako oni kau otroka, to ne bi ni za dvije nedjelje prebrojali. uo sam prekine ga Matko. I naih je vitezova mnogo palo. Da, pa ak i deset kriara, jer su i oni morali Vitoldu pomoi. A i naih veoma mnogo. Kako znate, gdje drugi gledaju na sebe, tu nai ne gledaju. Veliki knez se najvie pouzdavao u nae vitezove i nije u bici htio imati druge strae oko sebe, nego samo Poljake. Hi, hi, i svi su oko njega popadali, a njemu nita! Pao je gospodin Spi tko iz Mjelstina, i maonoa Bernat i peharnik Miko 126 laj iz Prokopa, i Preslav, i Dobrogost, i Jako iz Lazevica, i Pilik iz Dubrave, i Pjeterko iz Miloslavlja, i Sepjecki, i Oderski, i Tomko Lagoda. Tko bi ih sve nabrojio! A neki su bili tako puni strelica da su poslije smrti izgledali kao jeevi, pa ih je bilo smijeno gledati. I tu se, zaista, nasmije kao da pripovijeda najveseliju pripovijest; najednom zapjeva: Upoznat e ljute Tatare Kad ti koji kou natare! No, a to zatim? zapita Zbiko. Zatim je uzmaknuo veliki knez, ali se odmah i sabrao, kao to je to ve njegov obiaj. Sto ga jae prigne, to on vie odskoi, ba kao ljeskov prut. Onda smo pohitjeli k tavanskome gazu, da branimo prijelaz. U pomo nam je dola i aka novih vitezova iz Poljske. No, pa nita! Dobro! Drugi dan stigao nas je Ediga sa svom silom Tatara, ali nije nita napravio. Ej, bilo je veselo! Cim on preko gaza, a mi njega hrsk! Nije nikako mogao. A mi smo ih potukli i pomlatili dosta. Ja sam ih ulovio petoricu, pa ih vodim sa sobom u Zgorjelice. Pogledajte po danu kakve njuke imaju ti psi. U Krakovu su govorili da i kraljevstvo moe zahvatiti rat. Zar je Ediga glup? Vidio je on dobro kakvi su nai vitezovi, a zna da su najbolji ostali kod kue, jer kraljici nije bilo po volji da Vitold na svoju ruku zapoinje rat. Ej, lukav je on, stari Ediga! Odmah je opazio, jo u Tavanu, da knezu raste snaga, pa je otiao daleko, daleko u devetu zemlju! A vi ste se vratili? Vratio sam se. Tamo nema posla. I u Krakovu sam uo da site otputovali malo prije mene. Zato ste i znali da smo to mi? Znao sam da ste vi jer sam posvuda pitao za vas. Tad se okrenu k Zbiku:

 Ej, moj Boe, ja sam te posljednji put vidio jo posve malena, a sada i u mraku razabirem da si jak kao bi vol. I odmah si me htio pozdraviti strijelom. Vidi se da si bio u ratu. Ja sam od malih nogu u ratu odgojen. Neka vam kae stric, nedostaje li mi iskustva. Stric mi ne treba nita kazati. Vidio sam u Krakovu gospodina iz Taeva koji mi je o tebi pripovijedao. 127 Ali moda ti onaj Mazurac nee dati djevojke, a ja ne bih bio tako nemilosrdan, jer mi se svia. Ti e zaboraviti na nju im vidi moju Jagjenku. To ti je repa! Aj, nije istina! Neu je zaboraviti pa da vidim i deset takvih kao to je vaa Jagjenka. S njom u dati i Moidol, gdje je moj mlin. A kad sam odlazio, paslo je na livadama deset dobrih kobila sa drijepcima. Mnogi e mi se jo za Jagnu pokloniti, ne boj se! Zbiko htjede odgovoriti: Ali ne ja! ali Zih iz Zgorjelica zapjeva i opet: Ja u se pokloniti vama, A vi Jagnu dajte nama, dao Bog! Vama je uvijek veselje i pjevanje na pameti progovori Matko. Pah, a to blaene due na nebu rade? Pjevaju. No, dakle vidite! A osuene plau. Ja volim poi k onima koje pjevaju, nego k onima koje plau. Tada e sveti Petar rei ovako: Treba ga pustiti u raj jer bi inae taj veseljak pjevao i u paklu, a to se ne pristoji. Gledajte, ve svie. I zaista je nastajao dan. Zaas dooe na iroku poljanu na kojoj je ve bilo posve vidno. Na jezeru, koje je zauzimao vei dio poljane, hvatali su nekakvi ljudi ribu; ali im su vidjeli oboruane mueve, ostavili su mree i izili iz vode, pa pograbili svoje pritke i razno orue i stali u red spremni na boj. Oni misle da smo mi razbojnici rekne Zih i srdano se nasmije. Ej, ribari! A iji ste vi? A oni su jo nekoliko asaka utjeli gledajui nepovjerljivo, dok na kraju nije najstariji izmeu njih prepoznao vitezove i odgovorio: Gospodina opata iz Tule. Naega roaka rekne Matko koji Bogdanac dri u zakupu. To mora da je njegova uma, ili ju je po svoj prilici tek nedavno kupio. Da, kupio ju je, siromah odgovori Zih. On se za nju borio s Vilkom iz Brzozove i napokon ju je dobio. Pred godinu dana imali su se za itav taj kraj pobiti na konjima, na koplja i na duge maeve, ali ne znam kako se to svrilo jer sam prije otiao. 128 Ali mi smo roaci, pa se s nama nee natezati, nego e nam, moda, jo togod i otpustiti od zaloga. Moda. Od njega se po dobru moe sve dobiti. Viteki je to opat kojemu nije nita nova da svoju glavu pokrije ljemom. A i veoma je poboan i veoma lijepo slui slubu boju. Sigurno se sjeate kako sve lastavice izlete iz svojih gnijezda ispod krova kad zapjeva kod mise. No, a sve u slavu boju. Kako da se ne sjeam! I na deset koraka je svojim dahom svijee gasio na oltaru. Je li kojiput doao u Bogdanac? Dakako, jeste. Petoricu je novih teaka naselio sa enama na iskrenoj zemlji. Dolazio je i k nama u Zgorjelice, jer mi je on, kako znate, krstio Jagjenku koju esto obie i zove je svojom kerkom. Dao Bog da mi teake ostavi rekne Matko. Tu razgovor utihne naas, jer se nad tamnom umom i nad rumenom zorom podiglo jasno sunce i obasjalo okolicu. Vitezovi ga pozdrave svojim obinim pozdravom: Hvaljen Isus! pa se prekrste i stanu moliti svoju jutarnju molitvu. Zih dovri prvi i, udarivi se nekoliko puta u prsa, progovori svojim drugovima:

 A sad u vas dobro pogledati. Ej, promijenili ste se obojica. Vi, Matko, morate najprije ozdraviti. Jagjenka e vas njegovati; u vaem dvoru nema ena. Ta jo vam je eljezo meu rebrima, a to nije dobro. Tad se okrene k Zbiku: Pokai se i ti! Oj, svemogui Boe! Sjeam te se dok si jo bio malen, kako si se uz kouh penjao drvarima na lea, a sada, kad si ponarastao, kakav si vitez! Pravi pravcati gospodii, ali i pleati momak. Takav se i s medvjedom moe porvati. Sto je njemu medvjed! rekne nato Matko. Bio je jo mlai nego sada kad ga je onaj Frizijac nazvao golobracem i premda se to nije pristojalo, on mu je svu bradu iupao. Znam prekine ga Zih. A onda ste se pobili i sve ste im oduzeli. Sve mi je pripovijedao gospodin iz Taeva: Ode Nijemac s au lijepom, Pokopan je s praznim depom! Oj, oj, oj... 9 Kriari 129 I pone promatrati Zbika zadovoljnim oima, a i on je pozorno promatrao njegov dugi i jaki stas, njegovo mravo lice s velikim nosom i njegove okrugle i nasmjeljive oi. O rekne uz takva susjeda nee biti alosti, samo da Bog stricu povrati zdravlje. Ljepe je imati vesela susjeda jer s veselim ne moe biti svae odgovori Zih. A sada ujte ta u vam po dobru i po kranski rei. Vi niste ve odavno bili kod kue i neete nikakva kuanstva u Bogdancu nai. Ja ne govorim o gospodarstvu, jer je opat dobro gospodario: neto ume iskrio i nove je teake naselio. Ali samo katkada dolazi, pa je smonica sigurno prazna, jedva da je ondje i kakva postelja, a bolesniku treba njege. Ve znate, ta? Idite sa mnom u Zgorjelice. Ostanite jedan mjesec ili dva, to e mi biti drago, a dotle e Jagjenka sve u Bogdancu prirediti. Samo se oslonite na nju i neka vas glava ni za ta ne boli. Zbiko e odlaziti da pomae gospodarici, a ja u vam i gospodina opata dovesti u Zgorjelice da se s njim naredite. Vas e, Matko, djevojka njegovati kao oca, a u bolesti je ensko eljade najljepe. No, budite moji gosti i uinite kao to vas molim. Poznato je da ste vi dobar ovjek i da ste to uvijek bili odgovori dirnuto Matko ali vidite, ako ve moram umrijeti od eljezne otrice to mi pod rebrima sjedi, to bih najradije umro na svom smetitu. A, eto, moe ovjek i kod kue da sve prigleda, ako je i bolestan, i da se za kojeta pobrine. Ako je Bog odredio da odem na drugi svijet, tome nema pomoi. Bude li njega vea ili manja, ipak se nee izvui. A i najgora je postelja draga onome koji je nekoliko godina spavao na zemlji. Ali za vau sam vam ponudu od srca zahvalan; ako vam se ja ne oduim, dat e Bog pa e vam se Zbiko oduiti. Zih iz Zgorjelica, koji je zaista bio poznat sa svoje dobrote i uslunosti, stane opet moliti i nagovarati, ali Matko ostade pri svome: ako mu valja umrijeti, umrijet e na svom ognjitu. Bilo mu je teko bez tog Bogdanca ve mnogo godina pa ga se sada, kad mu je tako blizu, nee odrei ni za ta, makar mu ondje bilo i zadnje noite. Bog je ionako milosrdan to mu je dopustio da se do njega dovue. Otare akom suze, to su mu navrle na oi, pa se obazre naokolo i rekne: Ako je ovo uma Vilka iz Brzozove, to emo ve poslijepodne prispjeti. Nije vie Vilka iz Brzozove, ve opatova primijeti Zih. Nato se nasmijei bolesni Matko i zaas odgovori: Ako je opatova, bit e, moda, jednom i naa. Ta maloprije ste govorili o smrti rekne veselo Zih a sad biste je ve htjeli od opata u batinu dobiti. Neu je batiniti ja, ve Zbiko. Dalji razgovor prekine im glas rogova u umi, koji se oglasi daleko pred njima. Tko to ovdje lovi? progovori. Poekajte! Moda opat. Bilo bi dobro da se s njim sastanemo. utite, utite! Tad se okrene k pratnji.

 Stoj! Svi stanu. Rogovi se oglasie blie, a zaas se zauje lave pasa. Stoj! ponovi Zih. K nama idu. Zbiko skoi s konja i vikne: Dajte mi luk! Moda e zvijer na nas nabasati. Brzo, brzo! I uzevi luk od momka, podupre ga o zemlju, pritisne trbuhom, prigne se, zgrbi lea poput luka, prihvati obima rukama tetivu i zapne je u tren oka o eljeznu kvaicu, pa stavi na nju strijelu i skoi naprijed u umu. Napeo ga je, napeo bez zapora! apne Zih udei se toj neobinoj snazi. Ho, jak je to momak! odgovori zadovoljno Matko. Uto se glas rogova i lave pasa oglasi jo blie i naglo se na desnoj strani ume razlijegne teki topot, um slomljenih grana i granica, a iz gutare bane na cestu stari i bradati tur s ogromnom, nisko sputenom glavom, krvavih oiju i isplaena jezika, bijesan i straan. Nabasavi na zapreku na putu, preskoi je jednim skokom, padne na prednje noge, ali se odmah digne i ve htjede da se sakrije u gutaru na drugoj strani puta, kad li naglo zazuji zlokobna tetiva na luku, zau se fijuk strijele, a zvijer se odmah propne, zavrti, zarikne strano i padne na zemlju kao gromom oinuta. Zbiko izae iza drveta, napne nanovo luk i priblii joj se, spreman da opet strijelja; a tur je leao na tlu i rovao stranjim nogama po zemlji. 130 Pogledavi ga asak, okrene se mladi mirno k drugima i dovikne im izdaleka: Pogoen je i ostao bez snage! A, proslavio se! odgovori mu Zih prekrstivi se. Od jedne strijele! Pah, bilo je blizu, a hitac je bio silan. Pogledajte, niju mu samo otrica nego polovina strijele zala pod lopaticu. Lovci mora da su ve blizu, pa e ti ga sigurno oduzeti. Ja ga ne dam! odgovori Zbiko. Ubijem je na putu, a put niiji nije. A ako to opat lovi? Ako je to opat, neka ga uzme. Iz ume, meutim, istre najprije psi, njih nekoliko. Ugledavi zvijer, bace se na nju sa stranim tektanjem, smotaju se na njoj u klupko i ponu se odmah meu sobom grlati. Odmah e doi i lovci rekne Zih. Gledajte, evo ih, samo to su malo naprijed izili iz ume i jo ne vide zvijeri. Hop, hop! Ovamo, ovamo! Lezi, lezi! Ali najednom zauti, natkrije oi rukom i zaas vikne: Zaboga, to je to? Jesam li oslijepio ili mi se priinja.. Jedan je na vranom konju pred svima drugima rekne Zbiko. A Zih klikne najednom: Mili Isuse, ta to je, moda, Jagjenka! I odmah stane vikati: Jagno! Jagno! I pohrli naprijed, ali jo prije nego to je nagnao konja u trk, ugleda Zbiko najudniji prizor na svijetu: na hitru vrancu jahala je k njemu, sjedei kao mukarac, djevojka s lukom u ruci i kopljem na leima. Rasputena joj je kosa pokrivala vitki vrat, lice joj je bilo rumeno poput zore, na grudima razgaljena kouljica, a nad njom vuneni rubac. Dojahavi naprijed, zaustavi na mjestu konja; nekoliko trenutaka zrcalilo joj se na licu nepovjerenje, udo i veselje; ali je napokon morala povjerovati svojim oima, pa zavikne tankim, jo donekle djetinjastim glasom: Tatice, tatice najmiliji! I u tren oka skoi s konja, a kad je i Zih skoio na zemlju da je pozdravi, baci mu se na prsa i zagrli ga oko vrata. Zbiko je dugo uo samo poljupce i dvije rijei: Tatice! Jagulo! Tatice! Jagulo! ponavljane u radosnom zanosu. Prioe i obje pratnje, pridoe na kolima i Matko, a oni su jo uvijek ponavljali: Tatice! Jagulo! i jo su se uvijek grlili i ljubili. A kad su se ve zasitili tih usklika i poljubaca, stane ga Jagnjenka pitati: Vi se vraate iz rata? Jeste li zdravi?

 Da, iz rata. A zato da ne budem zdrav? A ti? A djeaci? Mislim da su zdravi. Zar ne? Jer inae ne bi ti letjela po umi. Ali ta ti tu radi djevojko? Ta vidite i sami: lovim odgovori sa smijehom Jagjenka. U tuoj umi? Opat mi je dao dozvolu. Jo mi je poslao momke vjete lovu i pse. Okrene se ona k svojoj eljadi. Otjerajte mi te pse, jer e jo svu kou razderati. Zatim e Zihu: Oj, kako mi je drago to vas vidim! Kod nas je sve dobro. A zar meni nije drago? odgovori Zih. Djevojko, daj mi jo jedan poljubac! I ponu se nanovo cjelivati, a kad su bili gotovi, rekne Jagna: Do kue je jo veoma daleko, tako smo se za tom betijom zaletjeli. Gonili smo je dvije milje, pa su nam se ve i konji umorili. Ali to je tur, jeste li ga vidjeli? U sebi ima moje tri strijele, a od posljednje je morao pasti. On je pao od posljednje, ali ne od tvoje: ovaj ga je mladi vitez ustrijelio. Jagjenka zadigne rukom kosu to joj bijae na oi pala, pa pogleda bistro, mada ne ba previe radoznalo, u Zbika. Zna li tko je to? zapita je Zih. Ne znam. Nije ni udo to ga ne prepoznaje, veoma je narastao. Ali e, moda, prepoznati staroga Matka iz Bogdanca? Zaboga, to je Matko iz Bogdanca! klikne Jagjenka. I pristupivi kolima, poljubi Matka u ruku. Jeste li to vi? 133 .A..,. Da, ja sam. Samo sam na kolima jer su me Nijemci nastrijelili. Kakvi Nijemci? Ta zar nije bio rat s Tatarima? Ja to znam; silno sam molila taticu da me povede sa sobom. Bio je rat s Tatarima, ali mi nismo bili u tom ratu, jer smo prije toga, i ja i Zbiko vojevali u Litvi. A gdje je Zbiko? Dakle, nisi prepoznala Zbika? rekne sa osmijehom Matko. Ovo je Zbiko? klikne djevojka i pogleda nanovo u Zbika. Dakako! Poljubi ga kao znanca! klikne veselo Zih. Jagjenka se ivo okrene k Zbiku, ali se naglo lecne i prekrije rukom oi i rekne: Ali mene je stid! Ta mi se poznamo od malih nogu! progovori Zbiko. Pa, poznamo se dobro. Sjeam se ja, sjeam! Ima tome osam godina to ste doli k nama sMatkom, a moja pokojna mamica nam je dala oraha s medom. Ali im su nai stari izili iz sobe, vi ste me odmah udarili akom u nos, pa ste orahe sami pojeli. To on ne bi uinio sada rekne Matko. Bio je kod kneza Vdtolda, bio je u Krakovu na kraljevskom dvoru i pozna dvorske obiaje. Ali Jagjenki pade neto drugo na um, pa se okrene k Zbiku i zapita: Vi ste, dakle, ubili bivola? Ja. Pogledajmo gdje se zadjela strijela. . Neete je vidjeti, jer mu je posve ula pod lopaticu. Budi mirna i ne svaaj se rekne Zih. Vidjeli smo svi kako ga je ustrijelio, a vidjeli smo jo i neto ljepe: kako je luk nategnuo u tren oka i bez zapora. Jagjenka pogleda i trei puta u Zbika, ali sada s udivljenjem.

 Vi ste nategnuli luk bez zapora? zapita ga. Zbiko primijeti u njezinom glasu kao da mu pravo ne vjeruje, te podupre o zemlju luk koji prije bijae spustio i nategne ga u tren oka tako da je zakrinuo elje 134 zni obru; zatim htjede pokazati da pozna dvorske obiaje, pa klekne na jedno koljeno i prui luk Jagjenki. Ali djevojka, mjesto da ga uzme iz njegovih ruku, zacrveni se naglo ne znajui ni sama zato i stane pod vratom popravljati svoju kouljicu to joj se bila otvorila od brzog jahanja. X Druga dan poslije dolaska u Bogdanac stanu Matko i Zbiko pregledavati svoj stari posjed i brzo se uvjere da je Zih iz Zgorjelica imao pravo kad im je rekao da e im ispoetka kojeta nedostajati. S gospodarstvom je jo bilo kakotako. Neto oranica obradili su prijanji. kmetovi ili ih je opat nanovo zasijao. Nekad je u Bogdancu bilo mnogo vie obraene zemlje, ali od onoga vremena kad je rod Gradovaca u bici kod Plovaca izginuo gotovo do kraja, nije bilo dosta teakih ruku, a poslije napadaja leskih Nijemaca i poslije vojne Grzimalika s Naleima, veoma plodne bogdanake zemlje veim su dijelom obrasle grmljem i umom. Matko sebi sam nije mogao pomoi. Uzalud je pred nekoliko godina pozvao nekoliko slobodnih kmetova i htio im prepustiti pustu zemlju, jer su oni voljeli sjediti na svom vlastitom zemljitu nego da kre tue. Ipak je primamio nekoliko beskunika, a u raznim je vojnama zarobio nekoliko suzan ja, pa ih oenio i smjestio u male kolibe i na taj se nain poelo selo nanovo dizati. Ali to mu je bilo teko i, kad mu se pruila prilika, zaloio je Matko cijeli Bogdanac sudei ve unaprijed da e moni opat mnogo lake obraivati zemlju, a da e, meutim, on i Zbiko u ratu stei i novaca i ljudi. I zaista je opat dobro gospodario. On je teake u Bogdancu poveao za pet obitelji, poveao broj stoke i konja, a podigao i hambar, obore i staje. Za dvor se, meutim, nije mnogo brinuo jer nije stalno boravio u Bogdancu. Matko je katkada pomiljao da e svoj dom nai opkoljen jamama i opkopom. Naao je kad se vratio sve onako kao to je bio i ostavio, moda samo s tom razlikom da se krov bio neto nakrivio, a zidovi se priinjali nii, jer su se bili malo slegli i propali u zemlju. 135 U dvoru bijae golem trijem, dvije velike sobe s komorom i kuhinjom. U sobama bijahu okna od svinjskih mjehura, a na sredini svake ognjite s temeljem od gline, s kojega se dizao dim i odlazio kroz pukotine na stropu. Taj je strop bio posve crn, pa je u boljim vremenima sluio i mjesto sunice, jer su na prekama, koje su bile zabijene u stijene, u to vrijeme visjele butine od vepara, medvjeda, jelena i srna, pa cijele etvrti volova i ovaca, kao i itavi redovi kobasica. U Bogdancu bijahu sada te preke puste, ba kao i police postavljene uza stijene na kojima su u drugim dvorovima stajale zdjele od kositra i gline. Samo donji zidovi nisu bili posve goli, jer je Zbiko zapovjedio svojim ljudima da na njih objese oklope, ljemove, kratke i duge maeve, pa onda lukove, strijele, sulice, viteka koplja i napokon titove, sjekire i konjska pokrivala. Oruje je bilo crno od dima, pa se moralo svaki as istiti, ali je zato sve bilo pri ruci a, osim toga, nisu crvi rastakali drvo na kopljima, lukovima i sjekirama. A sve skupocjene stvari dao je Matko odnijeti u komoru, u kojoj je spavao. U prednjim sobama bijahu pred prozorima veliki stolovi od hrastovih dasaka, kao i klupe, na koje su gospodari sjedali k jelu zajedno sa slugama. Ljudima, koji nisu za duge vojne bili vikli nikakvom raskou, nije trebalo mnogo udobnosti; ali u Bogdancu nije bilo ni hljeba, ni brana, ni drugih kunih potreba, a naroito posua. Teaci su donosili ta su mogli; a Matko je najvie raunao na to da e mu u pomo priskoiti susjedi, kao to ve biva u takvim sluajevima, i zaista se nije prevario, a najmanje u Zihu iz Zgorjelica. Drugi dan poslije dolaska sjedio je starac na kiadi pred svojim domom da se nauije krasnog jesenskog vremena, kadli putem na onom istom vrancu konju do jae Jagjenka. Sluga, koji je kraj plota cijepao drva, htjede joj pomoi da sjae, ali ona skoi u tili as na zemlju i pristupi k Matku, malo usopljena od prebrza jahanja i rumena kao jabuka. Hvaljen Isus! Dola sam da vam donesem pozdrav od tatice i da vas zapitam za zdravlje.

 Nije gore nego to mi je bilo na putu odgovori Matko ovjek se barem naspava na svom vlastitom smetitu. Ali vi sigurno imate dosta neprilika, a bolesniku treba njege. Ja sam tvrd ovjek. U poetku nema ugodnosti, ali nema ni glada. Dali smo zaklati vola i dvije ovce, pa imamo dosta mesa. I ene su nam donijele neto brana i jaja, ali prilino malo, a najvie nam manjka posua. Ja sam dala natovariti dvoja kola. Na jednima su dvije postelje i posue, a na drugima raznovrsni itak: meso i brano, slanina i suene gljive, po jedna bavica piva i meda i ega je god bilo u kui, od svega pomalo. Matko, koji se radovao svakoj tekovini u kui, digne ruku, pa pogladi Jagjenku po glavi i progovori: Platio dobri Bog tebi i tvojemu ocu. im se sredimo, vratit emo. Zaboga, zar smo mi Nijemci da nazad uzmemo ono to damo. No to e vam jo vie Bog platiti. Pripovijedao mi je tvoj otac kakva si gospodarica. Ti si, dakle, gotovo godinu dana upravljala cijelim Zgorjelicama? Da... Ako budete jo to trebali, a vi nekoga poaljite, samo nekoga tko e znati ta treba, jer bi mogao doi kakav glupi sluga, te ne bi ni znao po to ste ga poslali. Uto se Jagjenka stane neto ogledavati, a Matko to opazi, pa se nasmijei i zapita: Za kime se ti to ogledava? Ja se ne ogledavam ni za kim! Poslat u Zbika da se mjesto mene zahvali tebi i Zihu. A je li ti se Zbiko svidio? ta? A, nisam ga gledala! A ti ga pogledaj sada, upravo dolazi. I zaista je Zbiko dolazio s vodopoja i pospjeio korak kad je ugledao Jagjenku. Bio je odjeven u kaput od losovine i imao okruglu puhovu kapu na glavi, kao to se obino nosila pod ljemom; kosa mu, ravno odrezana nad obrvama, ne bijae svezana vrpcom, nego se u zlatnim uvojcima sputala na ramena; a on je dolazio brzo, pristao i stasit, potpuno slian mladiu iz kakve velike porodice. Jagjenka se posve okrene k Matku, ne bi li time pokazala da je dola samo k njemu, a Zbiko je pozdravi veselo, pa joj prihvati ruku i prenese k svojim usnama mada se djevojka branila. Zato mi ljubi ruku? zapita ga ona. Ta zar sam ja pop? 136 137 Ne branite se! Takav je obiaj. Pa da ti poljubi i drugu za ono to si dovezla primijeti Matko ne bi bilo previe. A to je dovezla? zapita Zbiko i pogleda na put na kojem nije vidio nita, osim vranog konja koji je bio privezan uza stup. Kola jo nisu dola, ali e doi odgovori Jagjenka. Matko pone nabrajati ta je dovezla ne isputajui nita, a kad je spomenuo i dvije postelje, Zbiko e: Ja bih rado leao na prostoj koi, ali sam vam ipak zahvalan to ste i na me mislili. Nisam ja, nego tatica odgovori djevojka i veoma se zarumeni. Ako volite leati na koi, tome nema zapreke. Volim na emu se desi. Cesto je bivalo na polju, poslije bitke, da sam spavao i s ubijenim kriarom pod glavom. Zar ste vi gdjegod ubili kriara? Sigurno niste! Mjesto odgovora stane se Zbiko smijati. A Matko klikne: Boj se Boga, djevojko, ti ga ne pozna! On nije nita drugo ni radio, nego udarao po Nijemcima da je sve grm jelo. Na koplja, na sjekire, na sve spreman! A kad Nijemca ugleda izdaleka, navalit e na nj pa da ga i na konopcu dri. U Krakovu je dapae htio ubiti poslanika Lihtentajna, pa mu za to malne i glavu nisu odrubili. Takav je to momak! Pripovijedat u ti i o dvojici Frizijaca kojima smo oduzeli bojno oruje i tako obilan plijen da bismo za polovicu plijena mogli otkupiti Bogdanac.

Sad stane Matko pripovijedati o megdanu s Frizijcima, pa onda o drugim zgodama to su ih doivjeli i junakim inima to isu ih izveli. Borili su se iza zidina ina otvorenom polju s najveim vitezovima to ih je samo bilo u inozemnim krajevima. Udarali su na Nijemce, na Francuze, na Engleze i na Burgunane. Bili su u takvim bitkama, u kojima su se i konji i ljudi i oruani Nijemci sa svojim perjanicama pomijeali u jedno veliko klupko. I ta sve nisu vidjeli! Vidjeli su kriarske kule od crvene cigle, litvanske drvene dvorove i crkve kakvih nema oko Bogdanca, i gradove i velike gutere kojima su po noi lutali litvanski poganski bogovi, istjerani iz svojih 138 hramova, i razna druga udesa; i svagdje, gdjegod je dolo do bitke, bio je Zbiko prvi, tako da su mu se divili i najvei vitezovi. Jagjenka je sjela na kladu kraj Matka i sluala ga otvorenih usta, klimajui glavom sad Matku sad Zbiku, i pogledavala u mladoga viteza sa sve to veim divljenjem. A kad je Matko napokon dovrio, usklikne: Ah, da sam mukarac! Zbiko ju je za vrijeme pripovijedanja paljivo promatrao, ali je u taj as, oito, mislio na neto drugo jer je nenadano rekao: Ala ste vi krasna djevojka! A Jagjenka mu odgovori napola nehajno napola tuno: Vi ste vidjeli i krasnijih od mene. Zbiko joj je ipak mogao iskreno odgovoriti da ba nije vidio mnogo takvih, jer je iz Jagjenke zaista izbijao blijesak zdravlja, mladosti i snage. Stari opat nije uzalud govorio o njoj da je lijepa kao jagodica i stasita kao jela. Sve je na njoj bilo krasno: i vitki stas i iroka ramena, kao iz kamena isklesana prsa, crvena usta i modre oi, koje su bistro gledale. Bila je i brinije odjevena nego onda u umi, u lovu. Oko vrata je imaila krasan erdan, sprijeda otvoren zobuni opiven zelenim suknom, ispruganu platnenu suknjicu i nove cipele. I sam je stari Matko opazio to sveano ruho, pa ju je dobro pogledao i zapitao: A zato si se ti tako obukla, kao za protenje? A ona, mjesto da mu odgovori, povikne: Idu kola, idu... I kad su se kola dovezla, priskoi k njima, a Zbiko je poao za njom. Skidanje stvari potrajalo je do sunanog zapada, na veliko zadovoljstvo staroga Matko koji je svaku stvar veoma paljivo ogledavao i za svaku pohvalio Jagjenku. Ve je bio potpuni mrak kad se djevojka poela spremati kui. Kad je htjela sjesti na konja, prihvatio ju je Zbiko naglo i jo prije nego to je mogla progovoriti koju rije, podigao uvis i stavio u sedlo. A ona je silno porumenjela, pa se okrenula k njemu i proaptala: Vi ste jak momak! A on nije opazioa u mraku kako se ona smela i zacrvenjela pa se samo nasmijao i zapitao je: A ne bojite li se zvjeradi? Sada je ve no. Na kolima je moje koplje, dajte mi ga. Zbiko ode kolima, uzme koplje i prui ga Jagjenki: 139 Zdravi bili! Zdravi! Bog vam platio! Doi u sutra ili prekosutra u Zgorjelice da se zahvalim Zihu i vama za susjedsku uslugu. Doite! Bit e nam drago! Naprijed! Ona potjera konja i iezne zaas u oblinjem grmlju. Zbiko se vrati k stricu. Vrijeme je da odete u kuu. Ali Matko odgovori ne miui se s klade: Ej, kakva je to djevojka! Sve se od nje zasjalo! Da, uistinu! Nastade kratka utnja. inilo se da Matko o neem razmilja. Gledao je u zvijezde koje se poee pomaljati, a onda rekne kao da govori samome sebi:

 Ona se zna i lijepo obui i krasno gospodariti, premda nema vie od petnaest godina. Da, da! potvrdi Zbiko. A stari Zih je ljubi kao oko u glavi. Rekao je da e joj i Moidol dati, a na pai je i mnogo kobila sa drijepcima. U moidolskoj umi su sigurno nepregledne movare? Da, ali su u njima i mnoga dabrova duplja. I opet nastade utnja. Matko pogleda ispod oka u Zbika, a onda zapita: to si se tako zamislio? Na ta misli? Eto vidite, uz Jagjenku sam se tako sjetio Danuke da me u srcu zaboljele Hajdemo u kuu! rekne na to starac. Ve je kasno. Zatim tekom mukom ustane i podupre se o Zbika koji ga odvede u sobu. Zbiko poe odmah drugi dan u Zgorjelice jer je to Matko veoma elio. Ujedno je nagovorio svoga sinovca da sa sobom povede dva momka i da se lijepo obue da tako Zihu iskae poast i da mu se sveano zahvali. Zbiko ga poslua i obue se kao da e na kakvu slavu, svoju jaku od bijeloga atlasa, opivenu zlatnim rojtama i izvezenu zlatnim orlovima. Zih ga doeka otvorenih ruku, s pjesmom i veseljem; a Jagjenka stupi preko praga i stade kao ukopana. Zamalo nije iz ruke ispustila pehar s vinom opazivi mladia, jer bijae pomislila da je to nekakav kraljevi doao k njima. Odmah je izgubila svu svoju smjelost i sjedila posve tiho podiui samo katkad 140 oi kao da se eli probuditi iza zna. A Zbiko, koji u tome nije bio dovoljno iskusan, pomisli da ga ona, bogzna zato, nerado gleda, pa je zato govorio samo sa Zihom hvalei njegovu susjedsku uslunost i divei se zgorjelikom dvorcu koji zaista ni u emu nije liio na dvor u Bogdancu. Tu se posvuda vidjelo obilje i bogatstvo. U odajama bijahu prozori pokriveni ploama od rogova, ostruganima i uglaenima tako tanko da su bile prozrane poput stakla. U sredini soba nisu bila ognjita, ve veliki kamini s lovakim uresom po uglovima. Pod bijae od istih javorovih dasaka, po stijenama razno oruje i mnoina zdjela sjajnih poput sunca, kao i mala, lijepo izrezbarena polica za pribor, na kojoj je stajao cijeli red lica, meu njima i dvije od srebra. Ponegdje su visjeli i sagovi, oteti u ratu ili kupljeni od putujuih trgovaca. Pod stolovima su leale goleme koe divljih bikova, bi vola i jelena. Zih je veselo pokazivao svoje bogatstvo govorei svaki as da tu gospodari Jagjenka. On odvede Zbika i u pokrajnu komoru, u kojoj je sve mirisalo od rutvice i bosiljka i u kojoj su visile same ovje i lisije koe, sama kunovina i dabrovina. Pokazao mu je i sirnik, i med, i vosak, i vree s branom i suhim kruhom, i konoplju, d osuene gljive. Odvede ga na kraju u hambare, obore i staje, u kojima je vidio razna kola, lovako orue, mree, i tako je njegove oi zaslijepio svojim bogatstvom da je Zbiko, kad se vratio na veeru, oito pokazivao svoje udivljenje. Ja bih htio ivjeti, a ne umrijeti u vaim Zgorjelicama! rekne. U Moidolu je gotovo isto tako odgovori Zih. Sjea li se Moidola? On je blie Bogdancu. Nekada su se nai oevi ak svaali za granicu i izazivali na megdan, ali ja se neu svaati. Tu se kucne sa Zbikom kupom medovine i zapita: A moda bi ti htio togod zapjevati? Ne odgovori Zbiko radije vas sluam. Vidi, Zgorjelice e dobiti medvjedii. Samo da se jo zbog njih kadgod ne pokolju! Kakvi medvjedii? Ta moji djeaci, Jagjenkina braa. Ej, njima nee biti potrebno da svoje ape sisaju preko zime. O ne! Ali ni Jagjenki nee u Moidolu nita pofaliti. Sigurno nee! Ali zato ne jede i ne pije? Jagjenko, nalij i njemu i meni! Ja jedem i pijem koliko mogu. Kad vie ne bude mogao, a ti se raspai. To je krasan pojas! Vi ste u Litvi sigurno dobili krasan plijen.

 Mi se ne tuimo odgovori Zbiko upotrijebivi priliku da istakne kako ni gospodari Bogdanca nisu siroti plemii. Jedan dio plijena prodali smo u Krakovu i dobili etrdeset grivana srebra. Zaboga, ta za to se moe kupiti itavo selo! Meu inim je bio i jedan milanski oklop to ga je prodao stric nadajui se smrti, a vi znate... Znadem. Kad je tako, vrijedno je ii u Litvu. I ja sam jednom htio, ali sam se bojao. Koga? Kriara? Ej, tko bi se njih bojao? Dok te ne ubiju, ne treba ih se bojati, a kad te ubiju, nema vie vremena za strah. Ja sam se bojao onih poganskih bogova ili vragova. Ima ih po umama, ba kao mravi. A gdje da i budu kad su im hramove popalili? Nekad su imali svega dosta, a sad se samo gljivama i mravljim jajima hrane. Jesi li ih i ti vidio? Ja ih sam nisam vidio, ali sam uo da su ih vidjeli drugi. Mnogi prui iza drveta svoju dlakavu apu, da mu se togod dade. To je isto rekao i Matko oglasi se Jagjenka. Da, da! To je pripovijedao i tebi i meni na putu nadoda Zih. Pa to ba nije ni udo! Ta i kod nas, gdje je sav kraj ve odavna kranski, katkada se na obalama smiju, pa i u kui je bolje da im se gdjegod u kutu, premda nai sveenici na to viu, ostavi malko jela, jer inae tako grebu po zidu da ne moe ni oka stisnuti. Jagjenko, kerko, postavi pred prag zdjelu! Jagjenka uzme glinenu zdjelu, punu valjuaka sa sirom, i postavi je pred prag, a Zih rekne: Sveenici viu i kanjavaju! Ali Isusova slava nee zbog nekoliko valjuaka biti manja, a domai duh e te, kad je sit i napojen, i od ognja i od lupea sauvati. Zatim se okrene k Zbiku: A ne bi li skinuo pojas i malko zapjevao? Zapjevajte vi! Vidim da ve odavna imate volju, ili e nam, moda, gospoica Jagjenka togod zapjevati. Svi emo pjevati po redu klikne obradovani Zih. U kui je momak koji nas moe pratiti na drvenoj fruli. Dozovite ga! Dozvae momka, koji sjedne na mali tronog, pa prinese sviralu na usta i poloi na nju prste, gledajui u sve prisutne i ekajui koga e pratiti. A oni se stanu prepirati, jer nitko nije htio da bude prvi. Na kraju rekne Zih Jagjenki da dadne dobar primjer; a Jagjenka, premda se jako stidjela pred Zbikom, ustane s klupe, sloi ruke pod pregaom i zapone: Da ja imam krila Kao guska bijela, Za Jakom u Slesku Ja bih poletjela.. Zbiko najprije raskolai oi, a onda skoi na noge i vikne gromkim glasom: A odakle vi to znate pjevati? Jagjenka ga pogleda u udu. Pa to svi pjevaju. ta vam je? A Zih, koji je mislio da je Zbiko pripit, okrene k njemu svoje veselo lice i rekne: Otpai pojas, pa e ti odmah biti lake! No Zbiko je par trenutaka stajao promijenjena lica, a onda se svlada i rekne Jagjenki: Oprostite mi. Neega sam se nenadano sjetio. Pjevajte dalje. A moda vam je neugodno sluati? O, nije! odgovori on drhtavim glasom. Ja bih to sluao cijelu no. Iza tih rijei sjedne, pa prekrije lice rukama i zauti da ne izgubi ni jedne jedine rijei. Jagjenka zapjeva drugu kiticu, a kad ju je dovrila, opazi veliku suzu kako se sputa niz Zbikovu ruku. Odmah sjedne uz njega, pa ga stane gurkati laktom: No? ta vam je? Ja neu da vi plaete. Govorite, ta vam je? Nita, nita! odgovori teko uzdahnuvi Zbiko. Nije vrijedno da se o tome govori. ta je bilo, to je prolo. Sada mi je ve lake.

 A moda biste pili slatkoga vina? udne li djevojke! klikne Zih. A zato jedno drugome govorite: vi? Reci mu: Zbiko, a ti njoj: Jagjenko! Ta poznajete se od malih nogu! 143 Zatim se okrene kerci: Nita zato to te jednom udario. Sada vie nee! Neu! rekne veselo Zbiko. Neka zato ona sada mene udari, ako ju je volja. Nato Jagjenka htijui ga do kraja razveseliti stisne aku, pa se nasmije i stane Zbika toboe tui. Evo ti za moj razbijeni nos! Evo ti! Evo ti! Vina! vikne razdragani vlasnik Zgorjelica. Jagjenka skoi u komoru i donese zaas kamenu posudu s vinom, dvije prekrasne srebrne kupe u obliku cvijeta, radove vratislavskih zlatara, i nekoliko siria koji su ve izdaleka mirisali. Ziha kojemu je vino ve udarilo u glavu sve to jo vie obraduje, pa prihvati kamenu posudu, pritisne je na svoja prsa i, pravei se kao da to Jagjenku dri, progovori: Oj, ti moja kerko! Oj, ti uboga siroto! ta u ja bijedni siromah u Zgorjelicama zapoeti kad mi te odvedu? A doskora e je i odvesti! klikne Zbiko. Ali Zih prijee u tren oka od ganua k smijehu: Hihi! Djevojici je istom petnaest godina i ve je neto vue k momcima! Cim samo kojega izdaleka vidi, ve koljenom o koljeno tare! Tatice, ja u otii! rekne Jagjenka. Nemoj! Ljepe je kad si ovdje! Zatim namigne potajno na Zbika. Amo zalaze dvojica: jedan je mladi Vilk, sin staroga Vilka iz Brzozove, a drugi je tan iz Rogova. Da te nau ovdje, odmah bi stali na te reati, kao to ree jedan na drugoga. Oh, da! rekne Zbiko. Zatim se okrene k Jagjenki i govorei joj: ti, kao to je elio Zih, zapita: A koga ti voli? Nikoga. Vilk vije na drugu stranu! Neka vije! A Ctan? Jagjenka se nasmije: tan progovori okrenuvi se k Zbiku ima takvu upu na licu, ba kao ovan, da mu se ni oi ne vide, a sala je na njemu koliko na medvjadu. A Zbiko se udari po glavi, kao da se neega naglo sjetio i rekne: Ali... kad ste ve tako dobri, jo u vas za neto zamoliti: nemate li moda malko medvjee masti, jer je stric treba za lijek, a u Bogdancu je nisam mogao dobiti. Bilo je odgovori Jagjenka ali su je momci odnijeli na dvorite da namazu lukove pa su je psi do kraja pojeli. I nita nije ostalo? Do kraja su je polizali. Hm, nema, dakle, druge, nego u je morati u umi potraiti. Upriliite hajku, jer medvjeda ima dosta; a ako treba lovakog orua, dat u vam ga. Zar da tako dugo ekam? Poi su po noi do konica. Uzmite mojih pet lovaca. Meu njima su veoma vjeti momci. Neu jer bi mi jo zvjerad poplaili. Pa kako onda? Hoete li poi s lukom? A to bih s lukom radio po noi? Ta sada ni mjesec ne svijetli. Uzet u dvozube vile i dobru sjekiru, pa u sutra poi sam. Jagjenka je asak utjela, a na licu joj se pojavi nemir. Lanjske godine je od nas progovori poao lovac Bezduh pa ga je medvjed razderao. To je veoma opasno, jer se on im ugleda po noi samog ovjeka, a osobito kod konica, odmah uspravi na stranje noge. Kad bih pobjegao, ne bih ga mogao pograbiti odgovori Zbiko.

Uto se naglo probudi Zih, koji je bio zadrijemao, i zapjeva: A ti, Kuba, radi glatko A ja Matek pjevam slatko! Ti e s kosom na koenje, A ja s Kajom na noenje! OJ, oj! Zatim e Zbiku: Zna li? Njih su dvojica: Vilk iz Brzozove i tan iz Rogova.. a ti... Ali Jagjenka, bojei se da Zih ne rekne jo to, pristupi brzo k Zbiku i zapita: A kad e poi? Sutra? 10 Kriari Sutra, kad zapadne sunce. A do kojih konica? Do naih kod Bogdanca, nedaleko vaih meaa, kraj raikovskoga blata. Rekli su mi da u ih tamo lako nai. XI Zbiko je, zaista, poao, kao to je i rekao, jer je Matku bilo sve gore i gore. Isprva ga je podravala radost i prva briga oko domainskih poslova, no ve trei dan mu se vratila vruica i bol u boku s takvom snagom da je morao lei. Zbiko je najprije otiao po danu, pregledao konice, vidio da je u blizini golem trag po blatu, pa se dogovorio s pelarom Vaverkom, koji je po noi spavao u oblinjoj kolibici s parom izvrsnih pothalskih pasa, a sad se upravo htio vratiti u selo zbog hladnih jesenskih veeri. Obojica sruie kolibicu, odvedoe pse, prolie ovdje i ondje malo meda po panjevima, ne bi li miris domamio zvijer, a onda se Zbiko vrati kui i pone se soremati za lov. Da mu bude toplije, navue na sebe kouh bez rukava; na glavu stavi eljeznu kapu od ice, da mu medvjed ne uzmogne oderati kou s glave, i najzad uzme dobro okovane dvozube eljezne vile i iroku ocjelnu sjekiru, koja je imala mnogo due dralo nego to ga imaju obine sjekire. Cim je pala veer, bio je ve na svom mjestu, pa se prekrstio, sjeo i stao ekaiti. Rumeni traci veernjeg sunca blistali su kroz granje umskoga drvea nad kojim su se krilile vrane, graktajui i udarajui krilima; ponegdje su k vodi trali zeevi, utei po utom grmlju i uvelom liu, a askom je kroz gutaru protrala brza kuna. Po umi se ulo cvrkutanje ptica koje se sve vie i vie utiavalo. Ni o samom sunanom zapadu nije u umi bilo mira. Nedaleko Zbika s velikim tropotom proe opor divljih svinja, a zatim projurie u dugom redu jeleni, drei jedan drugome glavu iza repa. Suho je granje pucalo pod njihovim papcima, a oni su, crvenei se pod veernjim suncem, jurili k movari, gdje im je obno bilo lijepo i dobro. Tamno se rumenilo na kraju prosulo po nebu. a pod njim se inilo, kao da vrci drvea gore u ognju, i polako se sve stalo smirivati. uma je poela spavati. Mrak se dizao sa zemlje i dizao se gore k jasnom rumenilu koje se poelo gubiti, blijedjeti, crnjeti se i gasnuti. Sad e biti tiho sve dok vuci ne ponu zavijati pomisli Zbiko. Ipak mu je bilo ao to nije ponio luk jer je posve lako mogao ustrijeliti jelena ili divlju svinju. Meutim su od movare neprestano dolazili nekakvi prigueni glasovi, slini tekom stenjanju i uzdisanju. Zbiko je plaho i nesigurno pogledavao k toj movari, jer je seljak Raik koji je tu stanovao u kolibi od blata, odjednom ieznuo zajedno sa svojom obitelju kao da je u zemlju propao. Jedni su govorili da su ih poubijali razbojnici; ali je bilo i ljudi koji su kasnije pokraj kolibe vidjeli neke udne tragove, ni ivotinjske ni ljudske, i koji su zbog toga klimali glavom, pa ak i pomiljali ne bi li doveli iz Kenje sveenika da blagoslovi tu kolibu. Da toga nije, dodue, dolo jer se nije naao nitko tko bi ondje htio prebivati pa je kolibu, to jest blato, razmoila i sruila kia, a odonda nije to mjesto bilo na dobru glasu. Na to se nije osvrtao pelar Vavrek koji je tu po ljetu noivao u svojoj kolibici, ali se i o rtom Vavreku svata govorilo. Imajui uza se sjekiru i vile, Zbiko se nije bojao divlje zvjeradi, ali je s nekim nemirom pomiljao na neiste duhove, pa mu je bilo drago kad su oni glasovi na kraju ipak umuknuli. S vremenom nestade i zadnjega svjetla, te nasta potpuna no. I vjetar prestade pa se nije uo ni um drvea. Katkad je pala pokoja aka i udarivi u nonoj tiini o zemlju snano odjeknuh; no najzad sve takoutihneda je Zbiko mogao uti svoj vlastiti dah.

I tako je prolazilo vrijeme, a on je ponajprije razmiljao o medvjedu koji je mogao nadoi, pa onda o Danui koja je s mazurskim dvorom otila u daleke strane. Sjetio se kako ju je podigao uvis u asu rastanka s kneginjom i kako su njezine suze kapale po njegovu licu; sjetio se njenih krasnih obraza, njene zlatne glavice, njezinog vijenca i pjevanja, crvenih joj cipelica s dugim iljcima, koje je na odlasku poljubio; sjetio se svega to se dogodilo od onoga trenutka kad su se upoznali pa ga obuze takva tuga to je nema u blizini, i takva enja za njom, te je zaboravio da je u umi, da eka na divlju zvijer, pa mjesto toga poe govoriti u sebi: Ja u poi k tebi jer ne mogu ivjeti bez tebe. I on osjeti da mora u Mazoviju, inae e svisnuti u Bogdancu. Pade mu na um Jurand i njegov udni otpor, pa pomisli kako mora to prije poi ne bi li saznao kakva je to tajna, kakva zapreka, i ne bi li je kakav izazov na ivot i smrt mogao ukloniti. Priini mu se na kraju da mu Danua prua ruke i klie: Hodi, Zbiko, hodi! pa kako da on k njoj ne poe! I nije spavao... a vidio ju je tako izrazito kao u snu. Danua se vozi uz kneginju, prebire prstiima po lutnji, pjeva i misli na njega. Misli da e ga doskora vidjeti, a moda se i obazire da li on za njima uzagrepce ne jae.. a on je meutim u crnoj umi. Tu se Zbiko prene, ali ne samo zbog toga to se sjetio crne ume, ve i zbog toga to mu se priinilo da u daljini uje neki tropot. Odmah stegne vre vile u svojim akama, pa nauli ui i stane prislukivati. Stropot se sve vie pribliavao i za malo je vremena ve bio posve jasan. Pod neijom je irokom stopom pucalo suho granje, utalo uto i uvelo lie. Neto se primicalo. asom je tropot prestajao, kao da je zvijer stala kod drvea, i tad je nastala takva tiina da je Zbiku poelo zvoniti u uima, a zatim su se zauli jaki i odmjereni koraci. U svemu je tome bilo toliko opreza da se Zbiko zaudio. Stari se sigurno boji pasa koji su tu bili u kolibi, rekne u sebi no to je moda i vuk koji me nanjuio. Uto se koraci opet utiaju. Zbiko je ipak paljivo sluao, jer se neto zaustavilo kakvih dvadeset ili trideset koraka za njim i kao da je sjelo. On se obazre par puta, ali, iako je prilino jasno razabirao panjeve u tmini, nije ipak nita mogao vidjeti. Nije bilo druge nego da eka. I tako je ekao prilino dugo, dok se nije zaudio i po drugi puta. Medvjed ne bi doao da ovdje spava kod konica; a vuk bi me ve nanjuio i ne bi ekao do jutra. I najednom ga prou trnci od glave do pete. A ta ako je kakva sablast izila iz movare pa mu se pribliava straga? ta ako ga iznenada svojim hladnim rukama obujmi kakav utopljenik, ili ako mu u lice pogledaju zelene oi vukodlaka, ako mu se kakvo strailo nasmije iza lea, ili ako se pred njim pojavi mrtvaka glava na paujim nogama? I on osjeti kako mu se pod eljeznom kapom poinje jeiti kosa na glavi. Ali asak se kasnije oglasi tropot pred njim, i to jo jasnije nego prije. Zbiko odahne. Sad je pomislio da ga je divlja zvijer obila, pa mu se pribliava sprijeda. To mu je bilo milije. On stegne vrsto svoje vile, pa se tiho digne i stane ekati. Uto zauje nad glavom um drvea i osjeti na licu zapah vjetra, koji je zaduvao od movare, a ujedno dopre do njegova nosa vonj medvjeda. Sad nije bilo ni najmanje sumnje: dolazio je brundo! Zbika odmah proe strah, podigne glavu i napregne svoj vid i sluh. Pribliie se teki i odmjereni koraci, a vonj postade jo otriji; doskora zauje soptanje i mrmljanje. Samo da nisu dva! pomisli Zbiko. U isti trenutak opazi pred sobom veliku i tamnu spodobu divlje zvijeri koja ga, idui s vjetrom, nije nanjuila do posljednjeg asa, to vie to ju je zavaravao miris meda prolivenog po panjevima. Zdravo, djede! klikne Zbiko pa izie iza stabla. Medvjed rikne kratko, kao da ga je presenetio taj nenadani susret, ali je ve bio odvie blizu, a da bi se mogao spasiti bijegom, zato se odmah digne na stranje noge i rairi prednje, kao da ga eli zagrliti. Na to je Zbiko i ekao: on sabere svu svoju snagu, skoi kao munja i zabode eljezne vile svom silom svojih snanih ruku divljoj zvijeri u prsa. Cijela se uma strese od stranoga urlika. Medvjed pograbi prednjim apama vile, trsei se da ih istrgne, ali nije mogao, i osjetivi silnu bol, zaurla jo strasnije. Htijui da dosegne Zbika, nasloni

se na vile i nabode se na njih jo dublje. Zbiko nije znao da li su vile prodrle dosta duboko i zato nije htio da ispusti drka. ovjek i zvijer poee se vui i natezati; a uma se tresla od bijesna i oajna urlikanja. Zbiko se nije mogao maiti za sjekirom, dok straga zaotreni drak od vila ne zabije u zemlju; a medvjed ga je vrsto pograbio svojim apama, pa je motao i njime i Zbikom i kao da je znao o emu se radi, nije se dao sruiti usprkos uasnoj boli koju su mu zadavale otre vile. Tako se produavala strana borba, a Zbiko je osjeao da mu snaga malaksava sve vie i vie. Mogao je pasti 149 i tad bi zastalno poginuo, zato sabere sve sile i isprui ruke, rairi noge i prigne lea poput luka da ne padne nauznak, i promrmlja kroz stisnute zube: Moja smrt ilitvoja.. Na kraju ga obuze takav gnjev i bijes da bi u tom trenutku bio radije poginuo nego zvijer ispustio. Ali uto zapne nogom o korijen, pa se zanjie i bio bi pao da se u taj as nije pred njim pojavila nekakva tamna spodoba; i druge vile probodu medvjeda, a u isti mah dovikne mu neki pronicavi glas tik nad uhom: Sjekirom.. Zbiko se u estini borbe ni naas ne obazre otkuda mu je dola nenadana pomo, nego je brzo pograbio sjekiru i njom zadao medi strahovit udarac. Vile se slomie pod zadnjim trzajima i pod velikom teinom divlje zvijeri koja se srui na zemlju kao da ju je grom udario, i poe strano hroptati. Ali doskora umukne. Nastade tiina prekidana samo glasnim disanjem Zbika koji se morao nasloniti o stablo, jer su se noge tresle pod njim. Tek sada podigne glavu i pogleda u tamnu spodobu pred sobom, prestrai se pomislivi da to moda i nije ovjek. Tko si ti? zapita nemirno. Jagjenka! odgovori mu itanki enski glas. Zbiko zanijemi od uda ne vjerujui svojim uima. Ali njegova sumnja ne potraja dugo, jer se Jagjenkin glas ponovo oglasi: Sad u ukresati oganj.. Odmah se zauje udarac kresiva o kremen, iskre se prospu, a pod njihovim asovi tim blijeskom opazi Zbiko bijelo elo, tamne obrve i rumena usta mlade djevojke, koja je puhala u zapaljenu gubu. On istom sada pomisli da je ona dola u ovu umu da mu priskoi u pomo, da se bez nje mogao zlo provesti... i on osjeti prema njoj tako veliku zahvalnost da ju je obujmio oko pasa i poljubio u oba obraza. A njoj padne i kresivo i guba na zemlju. Daj mi mira! to to radi? vikne ona priguenim glasom, ali ne ukloni svoje lice, nego se dapae svojim usnama i nehotice dodirne Zbikovih usta. A on je pusti i rekne: Bog ti platio! Ne znam to bi mi se bez tebe bilo dogodilo. A Jagjenka se prigne u tami, potrai gubu i kresivo i stane mu objanjavati: Ja sam se bojala za tebe! I Bezduh je poao s vilama i sjekirom, ali ga je medvjed razderao. Sauvaj nas Boe! Matko bi bio oajan, a i bez toga jedva die... Zato sam uzela vile i pola. To si ti prolazila tamo izmeu drvea? Da. A ja sam mislio da je zloduh. I ja sam se bojala. Ovuda kraj raikovskoga blata nije po noi bez ognja ba najsigurnije. A zato se nisi oglasila? Jer sam se bojala da e me otjerati. Rekavi to, pone nanovo kresati, poloi na gubu malko suha lana koji odmah plane jasnim plamenom. Imam dvije tri jeke rekne a ti naberi brzo suharja pa e biti ognja. I, doista, zaas veselo zaplamsa oganj i rasvijetli svojim plamenom veliko i upavo tijelo medvjeda koji je leao u lokvi krvi.

 Haj, ogromne li zvijeri! klikne s nekim ponosom Zbiko. Gle, glava mu je potpuno rascijepljena! O, Isuse! To rekavi, prigne se i opipa rukom medvjee truplo da se osvjedoi ima li dosta sala na njemu, zatim se ponovo digne i veselo rekne: Bit e masti za dvije godine! A vile su slomljene, gledaj! To i jest nesrea! Sto u kod kue rei? Zato? Zato to me tatica sigurno ne bi bio pustio u umu, pa sam morala ekati da svi legnu. I zaas nadoda: Ne reci nikome da sam bila ovdje, da mi ne zamjere. Ali ja u te otpratiti kui. Mogli bi na te navaliti vuci, a ti nema vila. No.. dobro! I tako su se neko vrijeme razgovarali uz blijesak gnja, nad trupom medvjeda, slini ikrasinim i mladim umskim stvorovima. Zbiko pogleda u lijepo Jagjenkino lice, osvijetljeno jasnim plamenom i rakne s iskrenim divljenjem: 150 151 Ali takve djevojke, kao to si ti, nema vie na svijetu. Ti bi morala u rat poi. A ona mu askom pogleda u oi pa odgovori nekako tuno: Ja znam... ali mi se zato nemoj smijatil XII Jagjenka je sama otopila lonac medvjee masti, a Matko je poudno popio prvu mjericu jer je bila svjea, nezagorena i mirisala po rutvici koju je u nju pomijeala mlada djevojka, vjeta raznim ljekarijama. Matko je odmah bio bodriji i stao se nadati da e ozdraviti. Toga mi je trebalo govorio je. Kad ovjek udeblja, moda e i taj pasji iljak iz njega izii. Slijedee mjerice nisu mu bile tako slasne kao prva, ali ih je ipak popio. A Jagjenka ga je tjeila govorei: Sigurno ete ozdraviti. I Biladu iz Otroga zaao je komad eljeza duboko u meso i od masti mu je izaao. Samo kad se rana otvori, morat ete je mazati dabrovom mau. A ima li je? Imam. A bude li trebalo svjee, poi u sa Zbikom do jazbina. Za dabrove je lako. Ali ne bi kodilo ni da togod obeate kojem svecu, i to nekom od onih koji tite od rana. I ja sam ve na to mislio, samo to dobro ne znam: kojemu? Sveti Juraj je zatitnik vitezova: on uva vojnika od nesree i daje mu snagu u svakoj potrebi, a pripovijedaju da se vrlo esto i sam bori na pravednoj strani i krivce potue. Ali tko se sam rado bije, taj se nerado mijea u tue poslove, pa ako je za tu stvar odreen neki drugi, nee mu on stajati na putu. Svaki svetac ima na nebu svoj djelokrug i svoj posao, to se zna! I nijedan ne smeta drugome jer bi se iz toga mogle izlei razne neprilike, a ni svecima ne bi dolikovalo da se svaaju i tuku.. Tu su Kuzma i Damjan, takoer veliki sveci; njima se lijenici mole da na svijetu ne ieznu bolesti, inae ne bi imali ta jesti. Jo je i sveta Apolonija za zube i sveti Liborij za kamence, ali to je neto drugo! Doi e opat pa e mi rei na koga da se obratim, jer ni svakom kle 152 riku nisu poznate sve boje tajne, te ih ne razumije ni svaki onaj koji ima ostrienu glavu. A kako bi bilo da se zavjetujete samom Isusu Kristu? Nema sumnje da je on nad svima. Ali to bi bilo kao da mi, na primjer, tvoj otac ubije momka, a ja da poem kralju u Krakov da mu se potuim. Sto bi mi rekao kralj? Ja sam gospodar nad cijelim kraljevstvom, a ti dolazi k meni s tvojim momkom! Zar nema drugih vlasti? Zar ne moe otii u grad k mojem katelanu i posredniku? Isus Krist je gospodar nad cijelim svijetom, razumije li, a za manje stvari su sveci.

 A ja vam velim rekne Zbiko koji je doao pod konac toga razgovora zavjetujte se naoj pokojnoj kraljici i hodoastite u Krakov k njezinome grobu. Zar se ondje malo udesa pred naim oima dogodilo? Zato da traite tue svece, kad imate svoju gospou, ljepu od svih drugih? Ah, samo kad bih znao da je ona za rane! No, pa da i nije za rane! Na nju se nee smjeti potuiti nijedan svetac, a ako se i potui, bit e jo i ukoren od Gospoda Boga, jer ona nije obina ena, nego kraljica poljska... Koja je posljednji poganski narod u kransku vjeru privela. To si mudro rekao prekine ga Matko. Ona sigurno visoko sjedi tamo u bojem vijeu, pa joj nitko ne moe nita prigovoriti. Uinit u kao to si mi rekao samo da mi je ozdraviti! Taj se savjet svidio Jagjenki, koja se nije mogla nadiviti Zbikovu razumu; a Matko se iste veeri sveano zavjetovao i stao jo poudnije piti medvjeu mast nadajui se dan na dan da e sigurno ozdraviti. Za tjedan dana poeo je ipak gubiti tu nadu. Govorio je da mu se burka u elucu i da mu na koi kraj zadnjeg rebra neto raste, kao neka oteklina. Za deset dana bilo mu je jo gore: oteklina je narasla i zacrvenila se, a sam je Matko veoma oslabio i kad je jo nadola vruica, opet se poeo pripravljati na smrt. Ali jedne noi probudi naglo Zbika: Zapali brzo lu rekne jer se neto dogaa sa mnom, samo jo ne znam da li dobro ili zlo. Zbiko skoi brzo na obje noge, ali ne nakree oganj, nego brebolje raspiri u velikoj sobi vatru na ognjitu, Pa zapali smolastu lu i vrati se u komoru. 153 ta vam je? ta mi je? Neto mi je probolo oteklinu, sigurno eljezni iljak! Ja ga vuem i vuem, ali ga ne mogu izvui, ve samo osjeam kakom mi se mie pod prstima. To je eljezni iljak i nita drugo! Pograbite ga dobro prstima i povucite! Matko se stane okretati i stenjati od boli prodirui sve dublje prstima, dok nije dobro pograbio tvrdi predmet, pa ga napokon trgnuo i izvukao. O, Isuse! Jeste li? zapita Zbiko. Jesam. Svega me studeni znoj oblio. Ali evo ga: pogledaj! To rekavi, pokae Zbiku dugoljasti iljak koji se bio otkinuo od strijele, i ve mu nekoliko mjeseci sjedio u tijelu. Hvala Bogu i kraljici Jadvigi! Sad ete ozdraviti. Moda e mi biti lake, ali me strano boli rekne Matko pritiui oteklinu iz koje pone obilato tei krv pomijeana s gnojem. Sad e toga gada biti u ovjeku manje, pa e i bolest popustiti. Jagjenka mi je rekla da ranu treba mazati dabrovom mau. Po dabra emo odmah sutra. Matku je ve drugi dan bilo mnogo bolje. Spavao je veoma dugo, a kad se probudio, traio je odmah da jede. Na medvjeu mast nije vie mogao ni gledati, ali su mu zato napravili kajganu od dvadeset jaja, jer se Jagjenka bojala da mu ih ispri vie. A on je sve pohlepno pojeo zaloivi uz to pola hljeba i popivi vr piva. Potom zaeli da mu dovedu Ziha jer je bio veoma veseo. Zbiko posla po Ziha jednoga od Turaka to mu ih je poklonio Zavia, i Zih je odmah sjeo na konja i dojahao poslije podne, upravo kad su se mladi spremali na Odstajano jezero po dabra. Ispoetka je uz medovinu bilo smijeha, ale i pjevanja bez mjere, a kasnije su starci poeli razgovarati o djeci i hvaliti svaki svoje. Kakav li je momak moj Zbiko? govorio je Matko. Ta nema mu ravna na svijetu! Odvaan je i hitar kao ris i svemu je vjet! Znajte, kad su ga u Krakovu vodili na smrt, naricale su djevojke na prozorima kao da ih tko straga ilom bode, i to kakve djevojke: viteke i katelanske keri, a da ni ne spominjem krasnih graanskih djevica. 154 Pa neka budu i katelanske i krasne, ali od moje Jagjenke nisu ljepe! odgovorio je Zih iz Zgorjelica.

 Ta zar vam ja velim da su ljepe? Umiljatije djevojice od Jagjenke ne moe nai. Ni ja ne prigovaram nita Zbiku: ta on luk i bez za pora nategne! I medvjeda posve sam svlada. Jeste li vidjeli kako ga je raskolio? Cijelu mu je lubanju, a uz to jo i pleku, odvalio. Jest, odvalio je, ali ga nije ubio sam, ve mu je i Jagjenka pomogla. Pomogla? O tome mi nije nita rekao. Jer joj je obeao... Djevojku je stid to je ila po noi u umu. Ali meni je odmah rekla kako je bilo. Druge rado izmiljaju, ali ona nee zatajiti istine. Da vam kaem iskreno, to mi je bilo drago jer tko zna... Htio sam je karati, ali md je rekla ovo: Ako ja sama ne sauvam svoje nevinosti, neete je, tatice, ni vi sauvati. Ali ne bojte se, Zbiko zna ta je viteka ast. Dakako. Pa i maloprije su sami otili. Ali e se jo prije veeri vratiti. Po noi je vrag najgori, a djevojka se,ne treba stidjeti budui daje tamno. Matko promisli asak, a onda rekne kao samom sebi: Oni se ipak rado gledaju. Da. Samo da se on nije zavjetovao onoj drugoj! To je, kao to znate, viteki obiaj. Koji mladi nema svoje gospodarice, toga drugi smatraju prostakom. On joj je zavjetovao paunove perjanice, mora ih skinuti s njemakih glava, jer je tako prisegao na svoju viteku ast; on se mora ogledati i s Lihtentajnom, ali od drugih ga zavjeta moe opat odrijeiti. Opat e doi za koji dan. Mislite li? zapita Matko, a onda nastavi: Uostalom, ta e mu taj zavjet kad mu je Jurand ve rekao da mu svoje djevojke ne da! Da li ju je obeao drugome ili ju je posvetio slubi bojoj, ja to ne znam, ali je odluno rekao da je ne da... Jesam li vam rekao zapita Zih da opat tako veli Jagjenku, kao da mu je u rodu? Posljednji put joj je rekao ovo: Ja imam roaka samo po tankoj krvi, pa e zato iza mene vie batiniti ti nego oni. Nato Matko pogleda uznemireno, ak i zlobno Ziha, a onda progovori: Vi valjda neete uiniti naao.. 155 Uz Jagjenku u dati i Moidol rekne prijazno Zih. Odmah? Odmah. Drugoj ga ne bih prepustio, a njoj u prepustiti. Bogdanac je ionako napola Zbikov, a ako mi Bog dade zdravlja, jo u mu i prigospodariti kako valja. Volite li vi Zbika? Nato Zih zamiga oima i odgovori: Zlo je to to se Jagjenka, im ga tko spomene, odmah okrene zidu. A kad se spomenu drugi? A kad spomenem koga drugoga, odmah me pogleda i zapita: ta, ta? Dakle, vidite! Dao Bog da Zbiko uz takvu djevojku zaboravi na onu drugu. Ja sam star, pa bih takoer zaboravio.. Hoete li medovine? Hou. No opat je mudar ovjek! Meu opatima se nae, kao to znate, i svjetskih ljudi; ako i ne sjedi meu svojim fratrima, ipak je sveenik, a sveenik radi sve bolje od obina ovjeka jer znade itati i jer je u vezi sa Svetim duhom. To to ste voljni da Moidol odmah prepustite djevojci, to je lijepo. A ja u, ako mi Gospod Bog vrati zdravlje, gledati da odmamim to vie kmetova od staroga Vilka iz Brzozove. Svakome u dati po komad dobre zemlje, ta u Bogdancu je ima dovoljno. Neka se na Boi poklone Vilku, onda neka k meni dou. Ili zar im to nije slobodno? S vremenom u i katel u Bogdancu sazidati, jaku kulu s nasipom oko nje. Neka Zbiko i Jagjenka gospodare nad jednom polovicom. Mislim da ni na snijeg neemo dugo ekati. Neka se samo priue jedno na drugo, pa e momak zaboraviti onu drugu. Neka zajedno gospodare. Ali ta da jo govorimo! Biste li mu vi dali Jagjenku ili ne biste?

 Dao bih. Ta zar nismo ve odavna ugovorili da je jedno ba stvoreno za drugo, a Moidol i Bogdanac za nae unuke. Grad! klikne veselo Matko. Dao Bog da ih bude kao grada! Opat e ih krstiti. Dao Bog! klikne veselo i Zih. Ali ja vas ve odavna nisam vidio tako dobre volje. Jer mi je lake na srcu. eljezo je izilo, a za Zbika se ne bojte! Juer kad je Jagjenka sjedala na konja, 156 znate, popuhnuo je vjetar... Ja sam zapitao Zbika: Jesi li vidio? a on se sav smeo. I to sam opazio da su ispoetka veoma malo razgovarali; a sada, kad su god zajedno, samo jedno drugome vrat okree i tako avrljaju... avrljaju! Hoete li jo piti? Hou. U zdravlje Zbika i Jagjenke! XIII Stari Matko se nije varao kad je tvrdio da se Zbiko i Jagjenka rado sastaju i eznu jedno za drugim. Jagjenka je pod izlikom da posjeuje bolesnoga Matka, dolazila esto u Bogdanac, s ocem ili sama, a Zbiko je iz zahvalnosti odlazio u Zgorjelice, pa je tako meu njima nastalo s vremenom srdano prijateljstvo. Poeli su se voljeti i rado zajedno avrljati, to jest govoriti o svemu to se njih moglo ticati. Bilo je i malo uzajamnog udivljenja u tom prijateljstvu, jer se mladi i krasni Zbiko, koji se ve proslavio u ratu i na junakim megdanima, te bio i na kraljevskom dvoru, priinjao mladoj djevojci u usporedbi s Ctanom iz Rogova ili Vilkom iz Brzozove kao pravi pravcati vitez i malne kraljevi, a on se opet svaki as morao diviti njezinoj ljepoti. Zbiko je, istina, neprestano mislio na Danuu, ali je esto, kad je u umi ili kod kue nenadano pogledao u Jagjenku, nehotice rekao sam sebi: Hej, kakva je to kouta! A kad bi je obujmio oko pasa, pa je dizao na konja i osjeao pod svojim rukama njezino vrsto, kao iz kamena isklesano tijelo, obuzimao ga je udan nemir i od glave bi ga do pete prolazili trnci, kao to je govorio Matko, a ujedno bi mu neto prostrujilo kroz sve kosti i umaralo ga kao teak san. Jagjenka, po svojoj naravi ponosna, podrugljiva, pa ak i zlobna, bila je pred njim sve pokornija, gotovo kao kakva slukinja koja mu je samo gledala u oi, da mu ugodi i da ga poslui; a on je vidio tu njenu veliku odanost, pa joj je bio zahvalan, i bivalo mu sve ugodnije u njenoj blizini. Sastajali su se na kraju, naroito od onoga asa kad je Matko poeo piti medvjeu mast, gotovo svaki dan; a kad mu je eljezni iljak iziao iz rane, poli su zajedno na dabre po svjeu mast, koju je on trebao za lijek. 157 I tako su uzeli svoje lukove, sjeli na konje i poli prema Moidolu, Jagjenkinom mirazu, pa onda u umu gdje su jednom momku predali konje i poli dalje pjeice, budui da se kroz gustu umu i preko movare nije moglo jahati. Putem pokae Jagjenka na trstikom obraslu livadu. i iza nje crnu umu pa rekne: To je uma Ctana iz Rogova. Onoga koji bi te rado uzeo? Ona se nasmije: On bi me uzeo samo kad bih se ja dala! Lako e se ti od njega obraniti, jer tu je Vilk koji mu, kao to sam uo, zube pokazuje. Samo se udim to se jo nisu na dvoboj izazvali. Jer im je tatica polazei u rat rekao ovo: Ako se pobijete, neka mi nijedan pred oi ne dolazi. Pa ta su mogli uiniti? Kad su u Zgorjelicama, jedan na drugoga rei, a onda zajedno piju u krmi u Kenji, dok se ne srue pod klupu. Glupi momci! Zato? Kad Ziha nije bilo kod kue, morao je jedan ili drugi navaliti na Zgorjelice, pa te silom oteti. ta bi Zih uinio kad bi te, vrativi se kui, naao s djetetom na ruci? Ali Jagjenkine se modre oi zaiskre odjednom:

 Ti misli da bi im se ja predala? A zar u Zgorjelicama nema ljudi i zar ja ne znam baratati kopljem i lukom? Neka samo pokuaju! Ja bih i jednoga i drugoga otjerala kui, pa bih jo i sama na Rogov ili na Brzozovu navalila. Tatica je znao da moe bez straha u rat poi. I tako govorei, namrti svoje prekrasne obrvice i mahne tako strano svojim lukom da se i Zbiko nasmijao i progovorio: No, ti si morala vitez, a ne djevojka biti. A ona mu, umirivi se, odgovori: tan me uvao od Vilka, a Vilk od Ctana; a na kraju bila sam i pod opatovom zatitom, a opatu se nitko ne smije zamjeriti. O da! klikne Zbiko. Tu se svi boje opata. A ja se, tako mi sveti Juraj pomogao, kao to ti govorim istinu, ne bih bojao ni opata, ni Ziha; ni zgorjelikih momaka, a ni tebe, nego bih te ipak oteo. Nato se Jagjenka zaustavi na mjestu, pogleda u Zbika i zapita udnim, mekim i umiljatnim glasom: Zbilja bi me oteo? 158,.. Zatim otvori usta i stane ekati odgovor, sva rumena kao zora. Ali on je oito mislio samo na ono to bi on uinio na mjestu Ctana i Vilka, jer strese svojom zlatnom kosom i nastavi: Kako da se djevojka bori s momcima kad se ionako mora udati! Ne nae li se trei, morat e jednoga od njih dvojice uzeti. Zar ne? Nemoj mi ti tako govoriti! odgovori mu djevojka tuno: Nego kako? Ja nisam ovdje bio ve odavna, pa ne znam, postoji li neki drugi momak oko Zgorjelica koji ti se vie svia. Hej! uzdahne Jagjenka! Daj mi mira! I ili su dalje utei i provlaei se kroz sve veu gutaru, zato to je i grmlje i drvee bilo bujnije ovijeno divljim hmeljem. Zbiko je iao naprijed rastavljajui i lomei zeleno granje, a Jagjenka je stupala za njim, s lukom na leima, ba kao kakva boica lova. Za ovom je gutarom rekne duboki jarak, ali ja znam mjesto gdje je prijelaz. Imam izme do koljena, pa emo lako prijei odgovori Zbiko. I zaista dooe za nekoliko asaka do jarka. Jagjenka, poznavajui posve dobro moidolsku umu, nae brzo prijelaz, ali je voda bila nabujala od kie i zato dosta duboka. I ne pitajui, Zbiko djevojku odmah podigne na ruke. Ja u prijei sama rekne Jagjenka. Dri se za moj vrat! odgovori joj Zbiko. I poe smjelo preko vode pipajui na svakom koraku da ne bi izgubio tlo pod nogama, a djevojka se po njegovoj zapovijedi privine uza nj i kad su bila blizu druge obale rekne: Zbiko! Staje? Ja neu poi ni za Ctana ni za Vilka! A on je uto prenese, pa je spusti tiho na zemlju i rekne poneto uzrujanim glasom: Dao ti Bog najljepega! Nee mi biti krivo! Do Odstajanoga jezera nije bilo daleko. Sad je Jagjenka ila naprijed pa se svaki as obazirala i, stavljajui prst na usta traila od Zbika da bude miran. Ili su izme u divlje loze i vrba po mokrom i niskom tlu. Sdesne strane dopirali su do njih ptiji glasovi kojima se Zbiko divio, jer je ve bilo vrijeme selidbe. Ondje je otvoreno mjesto apne Jagjenka. Tu zimuju dvije patke, ali se i po velikoj zimi voda smrzne samo uz obalu. Pogledaj kako se dimi! Zbiko pogleda kroz divlju lozu i opazi pred sobom kao neku maglu: bilo je to Odstajano jezero. Jagjenka ponovo stavi prst na usita i zaas bijahu kod jezera. Djevojka se prva posve tiho popne na staru vrbu prignutu nad vodom, a Zbiko poe za njom. Zatim su dugo vremena leali posve mirno ne videi zbog magle nita pred sobom; i sluali su samo nad svojim glavama graktanje vrana i kliktanje aplja. Na kraju zaduva vjetar, zanjie divlju lozu na staroj vrbi i ustalasa malko crnu i pustu povrinu jezera.

 Vidi li ta? apne Zbiko. Ne vidim. uti... Zaas utihne vjetar i nastane potpuna tiina. Uto se na povrini vode zacrni jedna glava, pa druga, a najzad se, mnogo blie, spusti s obale u vodu velik dabar sa svjeom granicom u zubima i pone plivati izmeu pataka dignuvi gubicu uvis i turajui granu pred sobom. Zbiko, leei na panju nie Jagjenke, coazi najednom kako je ona podigla ruke i kako je naprije ispruila glavu: oito je nianila u zvijer koja je, ne slutH opasnost, mirno plivala dalje. Napokon zazuji tetiva na luku, a u isti as Jagjenka povie: Pogoen je! Pogoen.. Zbiko se digne u tren oka i pogleda kroz divlju lozu na vodu: dabar bi askom zaronio pod vodu, a askom izlazio na povrinu okreui se pri tom i pokazujui svoj bijeli trbuh. Pogoen je, pogoen! Odmah e se umiriti! rekne Jagjenka. Imala je pravo. Dabar je plivao sve slabije, dok napokon nije ostao na vodi okrenuvi trbuh uvis. Idem po njega rekne Zbiko. Ne idi! Tu kraj obale ima mnogo mulja, nekoliko stopa. Tko ne pozna mjesto, taj bi se sigurno utopio. Pa kako emo po nj On e jo veeras biti u Bogdancu, neka te za to ne boli glava! A sada je vrijeme da poemo kui. ,160 Ba si ga dobro ustrijelila! Ah, ta to nije prvi! Druge djevojke boje se i pogledati u luk, a ti si takva da bih s tobom sav svoj vijek lutao po umi! uvi tu pohvalu, Jagjenka se veselo nasmijei, ali nita ne odgovori. Oboje se stanu vraati istim putem. Zbiko pone pitati za dabrova duplja, a Jagjenka mu odgovori koliko je dabrova u Moidolu, a koliko u Zgorjelicama i kako uz obalu u vodi ive. Najednom se udari dlanom po bedru. Ah klikne zaboravila sam svoje strelice na vrbi. ekaj! I jo prije nego to joj je on mogao odgovoriti da e sam poi po njih, otri kao srna natrag i iezne mu zaas ispred oiju. Zbiko je ekao i ekao i napokon se stao uditi zato je tako dugo nema. Moda je izgubila strelice, pa ih trai rekne sam sebi. Idem pogledati nije li joj se ta dogodilo. No istom je napravio nekoliko koraka, kadli se djevojka pojavi pred njim, s lukom u ruci, vesela, nasmijeena lica i s dabrom na leima. Zaboga klikne Zbiko kako si ga izvukla? Kako? Unila sam u vodu i to je sve! Nije mi to prvi put; a tebe nisam htjela pustiti, jer tko ne umije plivati, taj odmah propadne u mulj. A ja sam te ovdje ekao kao kakav glupan! Lukava si ti djevojka. No pa ta je? Valjda sam se trebala pred tobom svui, zar ne? Dakle, nisi ni strelica zaboravila? Nisam, nego sam te htjela od obale odvui. A, da sam poao za tobom, bio bih vidio pravo udo. Imao bih se emu diviti! Ej! uti! Tako mi Boga, ba sam bio poao. uti! A asak kasnije, samo da promijeni razgovor, rekne: Iraii mi perin jer mi strano moi lea. Zbiko prihvati jednom rukom perin blizu glave, a drugom ga stane mikati govorei: Bit e najbolje da ga rasplete, pa e ga vjetar odmah osuiti. 1.1 Kriari

Ali ona nije htjela da to uini zbog gutare kroz koju su se morali provlaiti. Zbiko zabaci dabra na lea, a Jagjenka poe naprijed i rekne: Matko e sada brzo ozdraviti. Za rane nema nita bolje od medvjee masti i dabrove izvana. Za dva tjedna moi e ve sjesti na konja. Dao Bog! odgovori Zbiko. Ja na to ekam kao na svoj spas. Ne mogu nikako od bolesnika, a teko mi je ovdje sjediti. Teko ti je ovdje sjediti? zapita Jagjenka. A zato? Zar ti Zih nije nita govorio o Danui? Neto mi je govorio.. Znam.. ona te prekrila svojom koprenom... znam! Rekao mi je, takoer, da se svaki vitez zavjetuje da e sluiti svojoj gospodarici... Ali mi je ujedno rekao da takva sluba ne znai nita.. da su, naime, neki i oenjeni, pa ipak takvoj gospodarici slue... A ta je ta Danua? Zbiko... Reci mi, ta ti je ta Danua? I privinuvi se uza nj digne oi i zagleda mu se s velikim nemirom u lice; ali on se ni najmanje ne obazre na njezin uzrujan i zabrinut pogled, nego rakne: To je moja gospodarica, ali i moja najmilija ljubav. To nisam rekao nikome, ali kaem tebi, kao svojoj sestri jer se poznajemo od malih nogu. Ja bih za njom poao preko devet rijeka i preko devet mora, k Nijemcima i Tatarima; takve vie nema na itavom svijetu. Neka stric sjedi u Bogdancu, a ja u to prije otii k njoj. Sto mi je bez nje Bogdanac, to imanje, to stoka, to opatovo bogatstvo! Sjest u na konja i poi u rat, i neka mi pomogne Bog kao to u ja ispuniti ono to sam joj obeao, ako sam prije ne poginem! Ja to nisam znala odgovori gluho Jagjenka. A Zbiko joj stane pripovijedati kako se u Tinjcu upoznao s Danuom, kako joj se odmah zavjetovao i sve to se dogodilo poslije toga, kako je dospio u zatvor, kako ga je Danua spasila, to mu je Jurand odgovorio, kako za njom ezne i kako mu je drago, to e, im Matko ozdravi, otii k svojoj dragoj djevojci da ispuni sve ono to joj je obeao. Prestao je pripovijedati istom kad je ugledao momka koji ih je s konjima ekao na kraju ume. Jagjenka zajae odmah na konja i stane se opratati od Zbika. Neka momak poe s dabrom za tobom, a ja u se vratiti u Zgorjelice. Nee dakle u Bogdanac? Zih je ondje. Neu. Tatica se ve vratio i meni je rekao da se vratim. No, Bog ti platio za dabra! Zbogom! I zaas ostade Jagjenka sama. Vraajui se preko livade kui, obazirala se jo uvijek za Zbikom, a kad je napokon ieznuo za drveem, pokrila je oi rukom kao da se brani od sunanog blijeska. Ali doskora joj ponu ispod ruke tei velike suze i poput graha padati jedna za drugom na sedlo i na konjsku grivu. XIV Poslije razgovora sa Zbikom nije se Jagjenka tri dana pokazivala u Bogdancu, ali se etvrti dan pojavila s vijeu da je opat doao u Zgorjelice. Matka je malo uznemirila ta vijest. On je, dodue, imao ime isplatiti zalonu svotu, pa je ak izraunao da e mu jo dosta ostati da povea broj teaka, da pribavi blago i druge gospodarske potrebe, no ipak je mnogo u cijelom tom poslu ovisilo o milosti bogata roaka koji je po svojoj volji mogao odvesti ljude to ih je bio naselio, ili ih ostaviti, pa tako umanjiti ili poveati vrijednost imanja. Zato je Matko potanko ispitivao Jagjenku o opatu, kakav je doao: veseo ili zlovoljan, to je o njima govorio i kad e doi u Bogdanac? A ona mu je oprezno odgovarala na njegova pitanja gledajui da ga u svemu ohrabri i umiri. Govorila je da je opat doao zdrav i veseo, s velikom pratnjom, u kojoj je, osim oruanih momaka, bilo i nekoliko lutajuih klerika i pjevaa, da pjeva sa Zihom i rado slua ne samo duhovne ve i svjetske pjesme. Rekla je takoer da je veoma zabrinut za Matka i da je paljivo sluao Zihovo pripovijedanje o Zbikovim doivljajima u Krakovu. Vi sami najbolje znate to vam je uiniti rekla je na kraju mudra djevojka ali ja mislim da bi Zbiko

morao odmah poi i pozdraviti starijega roaka ne ekajui da on prvi doe u Bogdanac. Matku se svidio taj savjet, pa je zato pozvao Zbika i rekao mu: Obuci se to ljepe i poi se pokloniti opatu, pa mu iskazi svu ast, da i on tebe zavoli. Nato se okrene k Jagjenki: Ja se ne bih udio da si glupa, jer si enskinja, ali da ima takav razum, tome se udim. Reci mi, kako u opata najljepe ugostiti i ime u ga razveseliti kad doe ovamo? Sto se tie jela, rei e i sam to voli jesti; on voli dobra jela, ali ako u njima bude mnogo afrana, bit e najzadovoljniji. Matko se prihvati za glavu kad je to uo. Odakle u mu ja afran pribaviti? Donijela sam vam ga odgovori Jagjenka. Dao Bog da bi se takve djevojke i na kamenju raale! klikne obradovani Matko. Oima si mila, i dobra si gospodarica, pametna si, i s ljudima prijazna! Ej, da sam mlad, odmah bih te uzeo! Nato pogleda Jagjenka u Zbiku, pa tiho uzdahne i nastavi: Donijela sam i kocke i sukno, jer se on iza svakog jela rado kocka. To je obiavao i prije, a pri tom se strano ljutio. On se jo i sada ljuti, pa esto baci kocke na zemlju i odmah izie napolje. Ali se zatim vrati nasmijan i sam se prvi zaudi svojoj srdbi. Ta vi ga ve poznate! Samo mu se nitko ne smije protiviti i nema boljeg ovjeka na svijetu. A tko bi mu se i protivio kad je on pametniji od svih drugih! Tako su oni razgovarali dok se, Zbiko u svojoj komori oblaio. Napokon izie tako krasan da je Jagjenka bila sva preseneena, ba kao kad je u svojoj bijeloj jaki prvi puta doao u Zgorjelice. Ali sad se strano rastuila pomislivi da ta njegova ljepota nije za nju, jer on ve drugu ljubi. A Matko je bio veseo jer se nadao da e se Zbiko sigurno svidjeti opatu, pa opat nee kod otkupa praviti nikakvih neprilika. Ta ga pomisao razveselila toliko da je odluio sam poi u Zgorjelice. .JML Zapovjedi da se za me prirede kola rekne Zbiku jer ako sam se iz Krakova mogao sve do Bogdanca dovesti sa eljeznim iljkom meu rebrima, moi u i sada bez eljeznog iljka do Zgorjelica. Samo da vam ne pozli! rekne Jagjenka. Ej, nee mi biti nita; ve u sebi osjeam staru snagu. Pa ako mi i pozli, vidjet e opat kako sam pourio k njemu, pa e ga to jo vie udobrovoljiti. Meni je milije vae zdravlje nego njegova dobrota odazove se Zbiko. Ali Matko ostade kod svoje rijei. Putem je malo stenjao, ali je ipak neprestano poduavao Zbika kako da se vlada u Zgorjelicama, a naroito ga je upuivao da se u svemu pokori monome roaku koji nije trpio nikakva prigovora. Doavi u Zagorjelice, naoe Ziha i opata u trijemu kako promatraju boji svijet i piju vino. Iza njih je na klupi, uza zid, sjedilo est ljudi opatove pratnje, a meu njima bijahu dva pjevaa i jedan hodoasnik, koji se mogao lako prepoznati po tikvici za paom i koljkama na svojoj tamnoj odjei. Drugi su bili slini klericima, jer su im glave bile na tjemenu gole, ali su ipak nosili svjetsko odijelo, a uz bok su im visili maevi. Ugledavi Matka, koji se dovezao kolima, poskoi ivo Zih, a opat ostade na mjestu, oito zbog sveenike asti, pa pone samo neto govoriti svojim klericima, od kojih je jo nekoliko izilo kroz otvorena vrata iz sobe. Zbiko i Zih onemoala Matka, uhvativi ga ispod ruku, uvedoe u trijem. Jo uvijek pravo ne mogu rekne Matko poljubivi opata u ruku ali sam ipak doao da se poklonim vama, svome dobrotvoru, da vam se zahvalim za gospodarstvo u Bogdancu i da vas zamolim za va blagoslov koji je grenome ovjeku najpotrebniji. uo sam da ste ve neto ozdravili rekne opat gladei ga po glavi i da ste se zavjetovali da ete k grobu nae kraljice hodoastiti. Nisam znao kojem svecu da se zavjetujem, pa sam se njoj zavjetovao.

 I dobro ste uinili! klikne zanosno opat. Ta ona je bolja od svih drugih i nitko joj ne smije nita prigovoriti! I u isti mu se as pojavi gnjev na licu, obrazi mu se napune krvlju, a oi mu se zaiskre. Svi su poznavali tu njegovu estinu, a Zih se nasmije i vikne: Udri, tko vjeruje u Boga! A opat glasno dahne i promjeri srdito sve prisutne, a onda se i sam najednom nasmije, kao to se prije naljutio, pa pogleda u Zbika i zapita: To je va sinovac i moj roak? Zbiko se prigne i poljubi ga u ruku. Vidio sam ga, dok je jo bio malen, pa ga ne bih prepoznao! progovori opat. Daj se pokai! I stane ga ogledavati od pete do glave pronicavim oima; napokon rekne: Veoma je krasan! Ta to je gospoica, a ne vitez! Nato Matko: Tu su gospoicu Nijemci pozvali na ples, ali koji ju je god pozvao, taj je pao i nije vie ustao. I luk bez zapora napne! klikne najednom Jagjenka. Opat se okrene k njoj: A ta se ti javlja? A ona se zarumeni tako da su joj i vrat i ui zacrvenjeli pa odgovori silno zbunjena: Jer sam to vidjela.. Pazi da te sluajno ne nastrijeli, jer bi od toga morala tri etvrti godine trpjeti. Nato se pjevai, hodoasnik i skitniki klerici nasmiju tako gromko da se Jagjenka do kraja smela. Sad se opat nada njom saalio, podigao ruku i pokazao joj ogromni rukav svoje mantije rekavi: Skrij se, djevojko, jer e ti krv iz obraza briznuti. Meutim Zih Matka posadi na klupu i zapovjedi da donesu vina, po koje skoi Jagjenka. A opat pogleda u Zbika i progovori: Dosta je ale! Ja te nisam s djevojicom sravnio zbog sramote, ve zbog tvoje ljepote, kojoj ne bi nijedna djevojka mogla prigovoriti. Ali znam da si slavan momak! Cuo sam i za tvoje junake ine pod Vilnom, i za Frizijce i za dogaaje u Krakovu. Zih mi je pripovijedao sve, razumije li? Tu pogleda pronicavo u Zbikove oi, pa zaas ponovo progovori: Prisegao si da e skinuti tri paunove perjanice, pa ih i potrai! I Bogu je milo i hvale vrijedno progoniti ififi neprijatelje naeg plemena. Ali ako si se uz to zavjetovao jo i za to drugo, znaj da te mogu odrijeiti od tih drugih zavjeta jer imam takvu mo. Ej rekne Zbiko kad ovjek togod Gospodu u svojoj dui obea, kakva bi ga mo mogla od toga odrijeiti? uvi to, Matko pogleda plaho u opata, no ovaj je oito bio dobre volje, jer nije planuo gnjevom, ve je samo prstom Zbiku zaprijetio i rekao: Ba si mudraina! Pazi da ti se ne dogodi isto to i Nijemcu Bejhardu. A ta mu se dogodilo? zapita Zih. Spalili su ga na lomai. A zato? Jer je izjavio da i svjetski ovjek moe boje tajne pojmiti isto tako kao i duhovna osoba. Strano su ga kaznili! Ali i pravedno zagrmi opat jer se o Svetoga duha ogrijeio. Ta ta vi mislite? Moe li svjetski ovjek ita od bojih tajni pojmiti? Ne moe! odgovore u zboru svi klerici. A vi, svirai, utite rekne opat jer niste nikakvi duhovnici premda su vam glave ostriene. Mi nismo ni svirai ni skitnice nego dvorani vae milosti odgovori jedan od njih pogledavajui u isto vrijeme u veliku bavu iz koje je izdaleka dolazio miris slada i hmelja.

 Gledajte! Taj govori kao iz bave! klikne opat. Ej, ti zvekane! A zato pogledava u bavu? U njoj nee nai latintine! Ja i ne traim latintine, nego piva, kojega nikako da naem. Opat se opet okrene k Zbiku, koji je s udivljenjem promatrao te dvorane, pa rekne: Sve su to clerici scholares premda bi svaki volio baciti knjigu, pograbiti lutnju i s njom se povlaiti po svijetu. Ja sam ih uzeo k sebi i uzdravam ih, jer ta drugo da uradim? To su pravi nitkovi i potepusi, ali znaju dobro pjevati, a imaju neto pojma i o slubi bojoj, pa mi pomau u crkvi, a mogu se u njih pouzdati, jer su neki od njih ba hrabri momci. Ovaj hodoasnik veli da je bio u svetoj zemlji, ali bi ga uzalud pitao za kakva mora i krajeve; on to ne zna, ni kako je ime grkom caru ni u kojem gradu prebiva. .167. 111. akt Znao sam progovori hrapavim glasom hodoasnik ali sam sve zaboravio kad me groznica na Dunavu stala tresti. Ja se najvie divim maevima rekne Zbiko jer ih nisam nikada vidio kod putujuih kierika. To im je slobodno nositi rekne opat jer jo nisu posveeni, a to i ja ma o boku nosim, to nije udo. Pred godinu sam dana pozvao Vilka iz Brzozove na megdan na utoptanoj zemlji zbog one ume kroz koju ste doli do Bogdanca. Ali mi se nije odazvao. Kako se mogao pobiti s duhovnikom? progovori Zih. Nato se raesti opat, udari akom o stol i vikne: Kad sam pod oklopom, nisam sveenik, nego plemi.. A on mi se nije odazvao, jer je vie volio sa svojim momcima navaliti obno na Tulu. Eto, zato i ja nosim ma o boku... Omnes leges omniaque iura vim vi repellere cunctisque esse defensare perm'ittunt.1 Eto zato sam i njima dao maeve. uvi latinski zautjee Zih, Matko i Zbiko i prignue glavu pred opatovom mudrou. Nijedan nije razumio nijedne rijei; a on ih je jo koji as mjerio gnjevnim oima, pa najzad rekne: Tko zna, nee li on i ovdje na me navaliti? O, neka samo navali! kliknu putujui klerici maajui se za ma. Da samo hoe! Ta i meni je ve dosadno bez boja. On to nee uiniti rekne Zih nego e prije doi da vam se lijepo pokloni. ume se ve odrekao, a sada se radi o njegovu sinu. Znajte... Ali on to nee doekati! Meutim se opat umiri i rekne: Vidio sam mladoga Vilka kako je sa tanom iz Rogova pio u krmi u Kenji. Nisu nas odmah prepoznali, jer je bilo tamno, pa su se i dalje dogovarali o Jagjenki. Tu se okrene k Zbiku: I o tebi. A ta su oni htjeli od mene? Oni nisu od tebe nita htjeli, samo im nije pravo to je u blizini Zgorjelica jo i trei. Zato je Ctan kazao i Svi zakoni i sva prava doputaju da se sila suzbija silom i da se svatko1 brani. Vilku: Kad mu izgrebem kou, nee vie biti lijep. A Vilk je rekao: Moda e nas se pobojati, a ako ne, polomit u mu odmah kosti! Zatim su se stali meusobno uvjeravati da e ih se ti prestraiti. uvi to, pogleda Matko u Ziha, a Zih u Matka, i na licu obojice zatitra lukav i radostan smijeak. Oni nisu znali da li je opat uistinu uo taj razgovor ili ga je samo izmislio da njime bone Zbika; no zato je bilo jasno obojici, a osobito Matku koji je dobro poznavao Zbika, da na svijetu nije bilo zgodnijega naina da se mladi predobije za Jagjenku. A opat promiljeno nadoda: Zaista su to hrabri momci! Zbiko se ni najmanje ne uzruja, ve samo zapita Ziha nekim udnim i neobinim glasom: Nije li sutra nedjelja? Jeste.

 I vi ete poi na svetu misu? Da. Kamo? U Kenju? Tamo nam je najblie. Da kamo bismo ili? E, pa dobro! XV Zbiko dostigne Ziha i Jagjenku, koji su u drutvu opata i njegovih klerika ili u Kenju, pa im se pridrui i poe s njima, jer mu je bilo do toga da uvjeri opata kako se ne boji ni Vilka iz Brzozove ni tana iz Rogova i ne kani se pred njima sakrivati. I opet ga je u prvi as zadivila Jagjenkina ljepota. On ju je, dodue, i u Zgorjelicama i u Bogdancu dosta esto vidio odjevenu u sveano ruho, ali jo nikada tako kao danas kad je ila u crkvu. Haljina joj je bila od crvenog sukna obrubljena hermelinom, na rukama je imala crvene rukavice, a na glavi zlatom izvezenu kapu ispod koje su joj niz lea padale dvije debele pletenice. I nije na konju sjedila kao mukarac, nego na visokom sedlu s naslonom i klupicom pod nogama koje su se jedva mogle vidjeti ispod duge i veoma nabrane suknje. Zihu, koji je dozvoljavao djevojci da kod kue nosi kouh i cipele od telee koe, bilo je do toga da pred crkvom svatko vidi da to nije dola ki kakvog 168 169 obinog plemia, nego gospoica iz ugledne viteke kue. Zato su joj konja vodila dva djeaka odjevena odozdo u usko, a odozgo u iroko odijelo, kakvo su obino nosili paevi. Iza nje su jahala etiri dvorska momka, a za njima opatovi klerici s lutnjama i maevima o boku. Zbiko se silno divio svoj povorci, a osobito Jagjenki koja je izgledala kao kakva slika, i opatu koji mu se u svojoj crvenoj odori s ogromnim rukavicama priinjao kao kakav putujui knez. Najednije od svih bijae odjeven sam Zih, koji je ljubio vanjski sjaj kod drugih, a za sebe je ostavljao samo pjevanje i veselje. Sastavi se, jahali su uporedo opat, Jagjenka, Zbiko i Zih. Opat je ispoetka rekao svojim pjevaima da pjevaju nabone pjesme, a kad mu ih je bilo dosita, poeo je razgovarati sa Zbikom koji je sa smijekom pogledavao na njegov veliki ma slian njemakim dvootrim posjeklicama. Vidim progovori opat da se divi mome mau; znaj, dakle, da sinodi dozvoljavaju duhovnicima nositi maeve, pa dapae i baliste i katapulte,1 kad sam na putu, a mi smo sada na putu. Uostalom, kad je sveti otac zabranio sveenicima da nose oruje, sigurno je mislio samo na ljude niega stalea jer je plemia Bog stvorio za oruje i tko bi mu ga htio oduzeti, taj bi se usprotivio njegovim vjenim odredbama. Ja sam vidio mazovskog kneza Henrika kako se borio na turniru odgovori Zbiko. To mu se i ne moe zamjeriti to se borio rekne opat i podigne uvis svoj kaiprst nego to se oenio, i to vrlo nesretno, jer je uzeo fornicariam bibulam mulierem,2 koja, kako vele, Bacchum od mladosti adorabat,3 a uz to je i adultera4 bila, pa se iz toga nije moglo izlei nita dobra. Tu zaustavi konja i stane poduavati jo ozbiljnije: Kad se bude htio eniti, ili uzeti uxorems, mora gledati da bude bogobojazna, dobra ponaanja, tedljiva i pristala, to ti sve osim crkvenih otaca preporua jo i poznati poganski mudrac imenom Seneka. A kako e znati da li si dobro pogodio, ako ne pozna gnijezda iz kojega uzima svoju drugaricu? Jer drugi veliki mudrac veli: Pomus non cadit absque arbore...1 Kakav vo, takva je i koa; kakva mati takva je i ki. A iz toga se, greni ovjee, naui ovo: da enu ne itrai daleko, ve blizu, jer ako dobije zlu i razvratnu, esto e zbog nje zaplakati, kao to je zaplakao i veliki filozof kad mu je njegova supruga u svom gnjevu izlila na glavu acquam sordidam. In secula seculorum, amen!3 viknu jednim glasom putujui klerici odgovarajui tako opatu, ali ne pazei da li mu odgovaraju po njegovoj volji. Svi su najpozornije sluali opatove rijei divei mu se kako je rjeit i kako se razumije u pismo, a on nije govorio samo Zihu, nego jo vie Zbiku i Jagjenki, kao da njih eli poduiti. Jagjenka je dobro pojmila o emu se radi, jer je ispod svojih dugih trepavica pronicavo pogledavala u mladog

momka namrtenih obrva i sputene glave, koji je izgledao kao da duboko promilja o onom to je uo. as kasnije krene povorka dalje, ali su svi utjeli; istom kad su ugledali Kenju, prihvati opat svoj pojas i povue ga natrag tako da je lako mogao potegnuti ma, pa rekne: A i stari e Vilk iz Brzozove sigurno doi s lijepom pratnjom. Sigurno potvrdi Zih premda su ljudi govorili da je obolio. A jedan je od mojih klerika uo da e na nas navaliti pred krmom, poslije slube boje. On to nee uiniti bez izazova, a osobito poslije svete mise. Neka ga sam Bog opameti! Ja ne traim ni s kim boja i podnosim strpljivo sve nepravde. Tad se obazre na svoje svirae i rekne: Ne vadite maeva i pamtite da ste duhovnici. Ako ih oni prvi izvade, a vi udri po njima! Zbiko, jaui uz Jagjenku, zapita za ono do ega mu je bilo najvie stalo: tana emo i mladoga VAlka sigurno nai u Kenji progovori. Pokazat e mi ih izdaleka, da vidim koji su. Dobro, Zbiko! odgovori mu Jagjenka. 1 Sprava za bacanje kamenja. 2 Raskalaenu i puu odanu enu. 3 Baccha tj. vino je tovala. Preljubnica. 5 Supruga. 1 Jabuka ne pada daleko od stabla. 2 Blatnu vodu. 3 Na vijeke vjekova, amen. 170 171 Oni te prije mise i poslije mise sigurno ekaju. A ta onda rade? Udvaraju mi kako znadu. Ali ti danas nee udvarati, razumije li? A ona mu opet odgovori posve pokorno: Dobro, Zbiko! Dalji razgovor prekine im glas drvenih klepetala jer u Kenji jo nije bilo zvona. Zaas dospjee k svom cilju. Izmeu ljudi, koji su pred crkvom ekali na svetu misu, iziu odmah mladi Vilk i tan iz Rogova, ali ih Zbiko pretee, pa skoi s konja jo prije nego to su oni mogli prii, prihvati Jagjenku oko pasa i skine je sa sedla, a onda je uhvati za ruku i povede k crkvi gledajui ih izazovnim pogledom. Kad su unili u crkvu doeka ih ovo. Obojica pohrlie k kropionici, obojica zamoie u nju ruku i pruie je djevojci. Ali to isto uini i Zbiko, a ona se dotakne njegovih prstiju, pa se prekrsti i poe s njim naprijed. Sad se nije samo mladi Vilk, nego i tan iz Rogova, u kojeg je bio ogranien um, domislio da je sve to uinjeno navlas, i obojicu obuze tako divlji gnjev da im se kosa pod vrpcama poela kostruiti. Ipak su imali jo toliko svijesti da u svom gnjevu nisu htjeli u crkvu bojei se boje kazne; mladi Vilk izae napolje i potri kao lud izmeu drvea, preko groblja, ne znajui ni sam kamo e. I Otan potri za njim ne znajui takoer kamo ide. Zaustavie se istom kod plota, gdje je lealo veliko kamenje pripravljeno za zidanje zvonika koji se imao podii u Kenji. Tu pograbi Vilk, elei da u sebi zatomi svoj veliki gnjev, ogromni kamen i stane ga drmati svom silom, a kad je to vidio tan, pograbi ga i on i zaas ga obojica bijesno valjahu preko cijelog groblja, sve do crkvenih vrata. Ljudi su ih gledali u udu i mislili da su se oni zavjetovali da e tako pripomoi gradnji zvonika. A njih umiri donekle taj posao, pa su se obojica posve osvijestili, samo to su jo bili blijedi od napora, te su teko disali i pogledavali jedan drugoga nesigurnim pogledom. utnju prvi prekine tan iz Rogova: No, ta je..? zapita. A ta? odgovori mu Vilk. Hoemo li ga odmah napasti? Kako da ga napadnemo u crkvi?

172 Ne u crkvi, nego poslije mise. On je sa Zihom i opatom. A zar si zaboravio ta je rekao Zih, da e nas obojicu potjerati iz Zgorjelica ako se potuemo. Da nema toga, bio bih ti ve odavna polomio rebra. I ja tebi! odgovori tan i stisne svoje ogromne ake. I oi im se zlokobno zaiskre, ali se obojica odmah dosjete da sada moraju biti sloni vie nego ikada. Oni su se esto bili, ali su se uvijek i pomirili poslije boja, jer iako ih je rastavljala ljubav prema Jagjenki, ipak nisu mogli ivjeti jedan bez drugoga, nego su uvijek jedan za drugim eznuli. A sada su imali zajednikog neprijatelja i znali posve dobro da im je taj neprijatelj veoma opasan. tan zapita zaas: ta da uinimo? Hajdemo na misu, a onda to Bog da! tan iz Rogova zadovolji se tim pametnim odgovorom i rekne: Moda e nas nadahnuti Gospod Bog. I blagosloviti nadoda Vilk. To je i pravo. I uu u crkvu i sluajui svetu misu malo se umire. Nisu izgubili glavu ni kada je Jagjenka poslije mise ponovo primila svetu vodu iz Zbikove ruke. Pred vratima groblja su se poklonili Zihu i Jagjenki, pa ak i opatu, premda je bio neprijatelj starome Vilku iz Brzozove. Na Zbika su, dodue, gledali ispod oka, ali ga nijedan nije izazvao, premda su im srca u prsima pucala od boli, gnjeva i ljubomore, jer im se Jagjenka jo nikada nije priinila tako lijepa i tako slina pravoj kraljevni. Istom kad se sveana povorka stala vraati i kad su izdaleka uli veselu pjesmu putujuih klerika, poeo je tan otirati znoj sa svojih upavih obraza i soptati kao konj, a Vilk je zaviknuo zakrinuvi zubima: U krmu! U krmu! Zlo mi je! Zatim su se dosjeitili to im je maloprije olakalo teku bol, pa su opet pograbili onaj ogromni kamen i odvaljali ga natrag na prijanje mjesto. A Zbiko je jahao kraj Jagjenke sluajui pjesme opatovih sviraa; ali kad su prevalili jedva nekoliko stotina koraka, zaustavi najednom konja i rekne: Ah, imao sam platiti misu za strievo zdravlje, pa sam zaboravio; zato u se vratiti. 173 Ne vraaj se! klikne Jagjenka. Poslat emo iz Zgorjelica. Vratit u se, a vi me ne ekajte! Zbogom! Zbogom rekne opat. Idi! I lice mu se razveseli, a kad im se Zbiko izgubio iz oiju, gurne malo Ziha i rekne: Razumijete li? A ta da razumijem? On e se u Kenji pobiti s Vilkom i Ctanom, kao to je amen u oenau, a ja sam to i htio i na to sam ga nahukao. To su bijesni momci. Mogu ga jo i izraniti, a ta onda? A ta onda? Ako se pobije za Jagjenku, kako e dalje misliti na Jurandovu kerku? Onda e Jagjenka biti njegova gospoa, a ne ona; a ja to i hou, jer je on moj roak i jer mi se svidio. A njegov zavjet? Ja u ga od njega odrijeiti. Zar niste uli da sam mu to ve obeao? Vaa e glava sve urediti odgovori Zih. Opata razveseli ta pohvala, a onda se okrene k Jag jenki i zapita je: Zato si tako zabrinuta? A ona se prigne na sedlu, prihvati opatovu ruku, prinese je k ustima i rekne: Dragi kume, a ne biste li nekoliko vaih sviraa poslali u Kenju? Zato? Opili bi se u krmi i to bi bilo sve. Ali moda bi mogli i kakvu svau sprijeiti! Opat joj pogleda otro u oi i najednom e ozbiljno: A ako ga ondje ubiju?

 Neka onda ubiju i mene! klikne Jagjenka. I gorka alost to joj se iza onog razgovora sa Zbikom skupila u prsima, provali sada naglim potokom suza. Videi to, obujmi opat desnom rukom djevojku tako da ju je posve prekrio svojim ogromnim rukavom i rekne: Ne boj se, kerko, ni za ta? Oni se mogu posvaditi, ali su ipak plemii, pa nee na nj zajedno navaliti, nego e ga po vitekom obiaju pozvati na megdan, a on e se ve nekako izvui, makar se morao i s obojicom ogledati. A to se tie keri Jurandove, za koju si ula, to ti samo velim da drvo za tu njenu lonicu jo nije ni u jedno umi poraslo. Kad mu je ona milija, ne marim ni ja za njega! odgovori kroz zube Jagjenka. Pa zato onda plae? Jer se bojim za nj. Eto, to je enski razum! rekne opat sa smijehom. Zatim se prigne k Jagjenkinu uhu i nastavi: Zapamti, djevojko, ako te i uzme, ipak e esto morati na megdan, jer je plemi. Tu se prigne jo nie i nadoda: A on e te uzeti, i to doskora, kao to je Bog na nebu! Kako bi me uzeo! odgovori Jagjenka. Ali se u isti mah nasmijei kroz zube i pogleda u opata, kao da ga pita odakle on to zna. A Zbiko se, meutim, vratio u Kenju i odjahao odmah k sveeniku, jer je zaista htio platiti misu za Matkovo zdravlje; kada je obavio taj posao, otiao je ravno u krmu u kojoj se nadao nai mladoga Vilka iz Brzozove i tana iz Rogova. I zaista ih nae obojicu, a osim toga i mnogo ljudi, i novih i starih plemia, i kmetova i nekoliko arobnjaka koji su se producirali u raznim njemakim arolijama. U prvi mah nije mogao nikoga prepoznati jer su prozori od volovskih mjehura proputali u krmu malo svjetla. Istom kad je domai sluga u pe bacio pregrt drva, ugledao je u kutu za bavama piva rutavi obraz Ctana, te mrko i srdito lice Vilka iz Brzozove. Odmah je polako poao k njima gurajui na stranu ljude i kad je doao do njih, udario je akom po stolu tako da je u krmi sve zagrmjelo. A oni su odmah skoili i poeli namjetati svoje konate pojase; ali jo prije nego to su mogli trgnuti svoje maeve, baci im Zbiko na stol rukavicu i govorei kroz nos, kao to su vitezovi obino govorili kod izazova, progovori ove neobine i neoekivane rijei: Ako koji od vas dvojice ili od drugih vitekih ljudi u ovoj sohi porie da je najljepa i najkreposnija djevica na svijetu gospoica Danuta Jurandova iz Spihova, pozivljem ga na megdan pjeice ili na konju, do prvoga pada ili do zadnjega daha. Zaudie se i Vilk i tan, ba kao to bi se bio zaudio i opat da je neto slino uo, te nisu nekoliko asaka mogli ni rijei progovoriti. Kakva je to gospoica? Ta njima je 174 ,.175 bilo do Jagjenke a ne do nje! A ako tome momku nije do Jagjenke, ta on hoe od njih? Zato ih je naljutio pred crkvom? Zato je doao ovamo i zato s njima trai kavgu? Od tih pitanja mijeala im se u glavi takva kaa da su irom razjapili usta, a Ctan je tako izbuljio oi kao da pred sobom nema ovjeka, nego kakvo njemako udo. Ali pametniji Vilk, koji je donekle poznavao viteke obiaje i znao da vitezovi esto drugim enama zavjetuju svoju slubu, a s drugima se ene, pomisli da je moda i u ovom sluaju tako, pa kad mu se ve prua prilika da se zauzme za Jagjenku, da se tom prilikom mora i okoristiti. Zato se izvue iza stola, stupi naprijed i smrknuta se lica priblii k Zbiku i zapita: Kako, pasji brate, a zar nije Jagjenka Zihova najljepa? Za njim stupi naprijed i tan, a ljudi se stanu kupiti oko njih jer je ve svima bilo jasno da se to nee kakogod svriti. XVI Vrativi se kui, poslala je Jagjenka odmah momka u Kenju da sazna nije li u krmi bilo kakve tunjave ili nije li tko koga izazvao. Ali taj je momak, dobivi na put neto novaca, stao piti sa

sveenikovim slugama i nije mislio na povratak. Drugi, koji je bio poslan u Bogdanac da Matku najavi opatov dolazak, vrati se odmah i ree da je vidio Zbika kako se kocka sa starim plemiem. To je donekle umirilo Jagjenku. Ona je dobro poznavala Zbikovu bojnu vjetinu, pa se nije bojala da ga tko izazove, nego da se u krmi ne dogodi kakva teka nesrea. Ona je takoer zaeljela da zajedno s opatom poe u Bogdanac, ali se opat tome usprotivio jer je s Matkom elio porazgovoriti o zalonoj pogodbi i o drugoj, jo mnogo vanijoj stvari, kod koje nije htio da bude i Jagjenka. Napokon je podno poao. Saznavi za sretni povratak Zbika, bio je izrsne volje i naloio svojim putujuim klericima da pjevaju i viu tako da se tresla sva uma, a u samom su Bogdancu kmetovi gledali iz svojih koliba da li gdje ne gori ili je, moda, neprijatelj navalio. No napri 110 jed je iao hodoasnik sa svojom zavrnutom palicom i umirivao ih da to dolazi ugledni i visoki duhovnik, a oni su mu se klanjali i neki su se ak krstili znakom svetoga kria; a kad je opat vidio kako ga svi tuju, bio je veoma veseo, radovao se bojem svijetu i osjeao u svom srcu veliku sklonost k svim ljudima. uvi viku i pjevanje, Matko i Zbiko izioe na vrata da ga doekaju. Neki su klerici ve bili s opatom u Bogdancu, ali je bilo i takvih koji su se tek nedavno prikljuili njegovu drutvu, pa ga nisu jo vidjeli. Ti su se razoarali kad su ugledali ubogi dom koji se nije nikako mogao uporediti s bogatim dvorom u Zgorjelicama. Ipak ih je donekle utjeio dim to se izvijao kroz slamnati krov, a jo vie su se razveselili kad su unili u sobu, pa osjetili miris afrana i tenih jela i ujedno ugledali dva stola puna raznih zdjela koje su, dodue, jo uvijek bile prazne, ali tako ogromne da su se svaije oi morale uzradovati videi ih. Na manjem stolu stajao je tanjur za opata i divno izraeni pehar, a oba su potjecala od plijena dobivena od frizijskih vitezova. Matko i Zbiko ga odmah zamole da sjedne k stolu, ali im opat, koji se na polasku iz Zgorjelica dobro najeo, odbije tu molbu, tim vie to mu je bilo do neeg posve drugoga. On je od prvog trenutka otro i radoznalo pogledavao u Zbika, kao da se htio osvjedoiti nema li na njemu kakvih tragova borbe, a kad je vidio da je u mladia posve mirno lice, postao je nestrpljiv i nije due mogao obuzdati svoje radoznalosti. Hajdemo u komoru rekne da porazgovorimo o zalogu. Ne prigovarajte jer u se rasrditi! Tad se okrene k svojim klericima i zagrmi: A vi sjedite tiho i nemojte prislukivati na vratima! Rekavi to, otvori vrata komore, u kojoj se jedva mogao smjestiti, i ue, a za njim uu Zbiko i Matko. A kad su sjeli na krinje, okrene se opat k mladom vitezu. Jeli li bio u Kenji? Jesam. No pa ta je bilo? Platio sam misu za strievo zdravlje i to je sve. Opat se nestrpljivo pomakne na krinji. Ha pomisli nije se pobio ni s Ctanom ni s Vilkom; moda ih nije bilo, a moda ih nije ni potraio. Prevario sam se! 177 I naljuti se to se prevario i to se nije ispunila njegova nada, pa mu odmah zacrvenjelo lice i silno je poeo soptati. Govorimo o zalogu! progovori zaas. Imate li novaca! Jer ako nemate, vae je imanje moje! Nato ustade Matko, koji je dobro znao kako se s njim mora postupati, otvori krinju na kojoj je sjedio, izvadi iz nje ve pripravljenu vreicu s novcem i rekne: Mi smo ljudi siromani, ali imamo novaca, pa emo platiti to smo duni kako stoji u pismu i kako sam znakom svetoga kria potvrdio. A ako hoete da vam jo nadoplatimo i za kamate i za gospodarstvo, neemo se protiviti, nego emo platiti to budete zahtijevali i jo emo vam se kao naem dobrotvoru pokloniti.

Rekavi to, baci mu se pred koljena, a za njim to isto uini i Zbiko. Opat, koji se nadao prigovorima i svai, bijae time veoma iznenaen, a ujedno mu to nije bilo ba drago, jer je kod obrauna htio malo zanovijetati, a sad mu to nije bilo mogue. I zato rekne predajui zalono pismo na kojem je Matko bio potpisan znakom svojega krsta: to mi govorite o nadoplaivanju? Jer neemo da nam se ita daruje odgovori brzo Matko znajui da e im opat dati to vie to oni budu manje traili. I zaista, opat se odmah smrkne: Gle ti njih! Oni nee da im njihov roak ma ta daruje! Kako li su ponosni! Ali ja nisam preuzeo pustoi, pa vam je neu ni predati; a ako me volja da tresnem ovom vreicom pa u i tresnuti! Vi to neete uiniti! klikne Matko. Neu? A to je meni do vaeg zaloga? to mi je do vaih novaca? Ja sam vam pomogao jer sam tako htio; a ako me bude volja da svoje novce ostavim na putu, vi me u tome ne moete sprijeiti. Evo, pa to u i uiniti! Rekavi to, razvee vreicu i tresne njom o pod tako da su se novci iz nje prosuli. Bog vam platio! Bog vam platio, oe i dobrotvore! klikne Matko koji je samo na taj trenutak ekao. Od drugoga ne bih uzeo, ali uzimam od roaka i duhovnika! A opat pogleda strano u njega i Zbika, pa rekne: Ja znam to radim iako se estim; drite to ste dobili jer, velim vam, vie prebijene pare neete vidjeti. Mi se ni ovome nismo nadali. Ali znajte da e sve to ostane iza mene Jagjenka dobiti. I zemlje? zapita naivno Matko. I zemlje! vikne opat. Nato se produi Matkovo lice, ali se ipak svlada i rekne: Ej, zar da vi mislite na smrt! Dao Bog i sto godina poivjeli, pa i vie, i uz to se u znatnoj biskupiji skrasili. Dao Bog! Zar sam ja gori od drugih? odgovori opat. Ne gori, nego bolji. Te rijei umire posve opata, to vie to je njegov gnjev obino bio veoma kratkotrajan. No progovori vi ste moji roaci, a ona mi je samo krsno kume, ali ja volim i nju i Ziha ve mnogo godina. Boljeg ovjeka od Ziha nema na svijetu, kao ni ljepe djevojke od Jagjenke! Sto im tko moe prigovoriti? I pogleda ih izazovnim pogledom, no Matko ne samo da im nije nita prigovorio, nego je pae ivo potvrdio da boljeg susjeda nema u cijeloj kraljevini. A to se tie djevojke rekne ne bih ni roene keri ljubio vie nego to nju ljubim. Ta njoj moram zahvaliti to sam ozdravio i toga joj neu do smrti zaboraviti. Bit ete izgubljeni i jedan i drugi, ako zaboravite rekne opat a ja u vas prvi zato prokleti. Ja vam neu uiniti krivo jer ste moji roaci; zato sam i izmislio nain da ono to ostane iza mene bude i Jagjenkino i vae, razumijete li? Dao Bog da se to dogodi! odgovori Matko. Mili Isuse! Ja bih onda rado pjeice poao do kraljiina groba u Krakovu i na Lisje gore da se poklonim drvetu svetoga krsta. Opat se uzraduje iskrenosti kojom je govorio Matko, pa se nasmijei i rekne: Djevojka ima pravo da probire jer je i lijepa i miraz joj je velik i rod znamenit. to e njoj tan ili Vilk kad joj ni vojvodski sin ne bi bio previsok. Ali kad bih 118 ja ma koga za nju zaprosio, znam da bi ona za njega i pola, jer me veoma voli i jer zna da joj elim samo dobro. Dobro e biti onome koga s njom oenite rekne Matko. Na to se opat okrene k Zbiku: A ta ti veli? Ja mislim isto tako, kao i stric.

Plemenito opatovo lice razvedri se jo vie, on udari Zbika akom po ramenu tako da se razlijeglo po svoj komori i zapita ga: A zato nisi pred crkvom ni Ctana i Vilka pustio k Jagjenki? A? Da ne misle da ih se bojim, pa da to ne mislite ni vi. Ali si joj pruio i posveenu vodu. Jesam. Opat ga pogleda po drugi puta: A ti je uzmi! Uzmi je ponovi poput jeke Matko. Nato zadjene Zbiko pod mreicu svoju kosu i odgovori posve mirno: Kako da je uzmem, kad sam se pred oltarom u Tinjcu zavjetovao Danui Jurandovoj? Zavjetovao si joj paunove perjanice, pa ih i potrai, a Jagjenku odmah uzmi. Ne odgovori Zbiko jer sam se Danui kasnije, kad je na me bacila svoju koprenu, zavjetovao da u je uzeti za enu. U opatovo lice brine krv, ui mu pomodre, a oi mu ponu sipati iskre; on pristupi k Zbiku i rekne mu od gnjeva promuklim glasom: Tvoj je zavjet pljeva, a ja sam vjetar, razumije li? Eto! I puhne mu u glavu tako jako da mu je odletjela vrpca, a kosa se prosula po zatiljku i ramenima. Zbiko se odmah smrkne, pogleda opatu ravno u oi i rekne: U mom je zavjetu moja ast, a nad mojom au sam ja straar! uvi to, opat, koji nije bio vian protivljenju, izgubi dah tako da nekoliko trenutaka nije mogao progovoriti ni rijei. Nastade zlokobna utnja koju napokon prekine Matko: 180 I O Zbiko za vikne opameti se! Sta ti je? A opat podigne ruku, pa pokae na mladia i stane vikati: ta mu je? Ja znam ta mu je: u njega nije ni viteka ni plemika dua, nego zeja. To mu je da se boji Ctana i Vilka! Zbiko, koji nije ni naas izgubio svoje hladnokrvnosti, slegne samo ramenima i odgovori: O, da! Ja sam im porazbijao lubanje u Kenji. Boj se Boga! klikne Matko. Opat je neko vrijeme gledao u Zbika razrogaenim oima. U njemu se s gnjevom borilo uenje, no pri tom mu je i priroeni bistri um poeo govoriti da bi se mogao za svoju svrhu okoristiti time to se Zbiko pobio s Vilkom i Ctanom. Zato malo odahne i vikne na mladia: Zato mi nisi to rekao? Jer me bilo stid. Ja sam mislio da e me oni izazvati kao to dolii pravim vitezovima, no to su razbojnici, a ne vitezovi. Prvi je Vilk istrgao dasku iz stola, a Ctan je istrgao drugu, pa na mene! Sta sam mogao uiniti? Pograbio sam klupu, no... a sve drugo znate! Jesu li jo ivi? zapita Matko. Jau, samo su se onesvijestili. Ali su jo u mojoj prisutnosti poeli disati. Kad je opat to uo, proitare elo, ustane naglo sa krinje na kojoj je sjedio i klikne: Poekaj! Ja u ti sada neto rei! A ta ete mi rei? zapita ga Zbiko. Rei u ti: ako si se ti pobio za Jagjenku i ako si ljudima za nju lubanje porazbijao, da si sada uistinu njen vitez i niiji drugi, pa je mora i uzeti. To rekavi, podboi se i stane slavodobitno promatrati Zbika, no mladi se samo nasmijei i rekne: Ej, znao sam ja posve dobro zato ste me vi htjeli na njih nahuckati, ali vam to nije polo za rukom. Kako da mi nije polo za rukom? Govori! Jer sam im ja rekao da moraju priznati da je najljepa i najkreposnija djevojka na svijetu Danua Jurandova a oni su se ivo zauzeli za Jagjenku. Eto, zbog toga smo se potukli.

..HL I uvi to, opat ostade nekoliko asaka na svom mjestu kao da se skamenio. Samo se po stranom mirkanju njegovih oiju moglo razabrati da je jo na ivotu. Ali najednom se okrene, otvori nogom vrata, skoi iz komore, ue u sobu, pograbi svinutu palicu iz ruke hodoasnika, pa stane njom tui svoje svirae viui kao ranjeni bivol: Na konja, lupei! Na konja, pasje vjere! Moja noga nee vie stupiti u ovu kuu! Na konja tko vjeruje u Boga! Na konja! I opat provali vrata i izie u dvorite, a preneraeni lutajui klerici za njim. I pourivi do staje, stanu odmah sedlati konje. Uzalud je Matko trao za opatom, uzalud ga je molio i prisizao mu da nije nita kriv, sve mu to nije nite pomoglo. Opat je kleo i proklinjao kuu, ljude i polja, a kad su mu doveli konja, skoio je brzo na nj i pojurio smjesta, a vjetar mu je irio rukave, te je bio posve slian ogromnoj crvenoj ptici. Klerici su u strahu trali za njim, ba kao stado koje hrli za svojim predvodnikom. Matko je nekoliko asaka gledao za njima, dok nisu ieznuli u umi, pa se onda vrati u sobu i rekne Zbiku klimajui zabrinuto glavom: Ah, ta si to uinio? Toga ne bi bilo da sam prije otiao, a to to nisam uinio, bilo je samo zbog vas. Kako zbog mene? Jer vas nisam htio ostaviti dok ste bili bolesni. A ta e sada biti? A sada u otii. Kamo? U Mazoviju k Danui... i da potraim paunove perjanice... meu Nijemcima. Matko zauti na nekoliko asaka, pa rekne: On nam je dao pismo, ali je zalog zapisan i kod duhovnog suda. Sada nam nee pokloniti ni pare. Pa neka ne pokloni! Vi imate dosta novaca, a ja ih na put ne trebam. Ta svi e me rado primiti i konjima e dati da deru; a dok budem imao oklop na prsima i ma o boku nee me biti strah. Matko se zamisli i stane promiljati o svemu to se dogodilo. Nita se nije desilo po njegovoj zamisli ni po njegovu srcu. I on je sam iz dna due elio Jagjenku za Zhika, ali je znao takoer da iz tog brana ne moe biti 182 pogae i da je zbog opatova gnjeva, zbog Ziha i Jagjenke, kao i zbog tunjave s Vilkom i Ctanom mnogo bolje da Zbiko ode, nego da bude povodom jo i daljih svaa i neprilika. Ha rekne napokon ti ionako mora potraiti nekoliko kriarskih lubanja, pa zato nema druge, nego odlazi! Neka sve bude po volji naeg dragog gospodina Isusa! Ali ja moram odmah u Zgorjelice: moda u kako Ziha i opata udobrovoljiti. Ziha mi je napose ao. Tu pogleda Zbika u oi i zapita najednom: A zar tebi nije ao Jagjenke? Neka joj Bog da zdravlje i sve najbolje! odgovori Zbiko. o hI Q iI o I Matko je strpljivo ekao nekoliko dana, nee li mu doi kakva vijest iz Zgorjelica ili nee li se opat udobrovoljiti. Na kraju mu dosadilo i to ekanje i ta neizvjesnost, pa odlui da e sam poi k Zihu. Sve to se dogodilo, desilo se bez njegove krivnje, ali je ipak htio vidjeti je li mu Zih to zamjera, jer je za opata bio siguran da e se on odsada silno ljutiti na nj i na Zbika.

Ipak je htio uiniti sve to je u njegovoj moi da ublai tu srdbu, pa je na putu promiljao o tome to e kome u Zgorjelicama rei, da ukloni svaku mrnju i sauva staro susjedsko prijateljstvo. Misli su mu se nekako udno rojile u glavi, pa mu je bilo drago to je Jagjenku zatekao samu, a ona ga je primila po starom obiaju, pokloni vi mu se i poljubivi ga u ruku, jednom rijeju: veoma prijazno, makar i poneto tuno. A je li ti otac kod kue? zapita je. Jest, samo to je s opatom otiao u lov, ali e se uskoro vratiti. Iza tih ga rijei odvede u sobu u kojoj su sjeli i utjeli due vremena dok nije djevojka zapitala prva: Je li vam samom dosadno u Bogdancu? Jest odgovori Matko. Dakle, ve zna da je Zbiko otiao? Jagjenka uzdahne tiho: Znadem. Znala sam onaj isti dan pa sam pomislila da e barem doi da se oprosti, ali nije doao. Kako je mogao doi! rekne Matko. Ta opat bi ga bio rastrgao nadvoje, a ni tvoj ga otac ne bi rado vidio. A ona klimne glavom i odgovori: Ej, ja ne bih bila dopustila nikome da mu nanese kakvu krivicu. To je dirnulo Matka, premda je imao tvrdo srce, pa se prigne k djevojci i rekne: Bog s tobom, djevojko! Ti si alosna, ali sam alostan i ja. Velim ti, ni opat, ni roeni otac te ne voli vie od mene. Ta rado bih bio od one rane umro koju si mi ti izlijeila samo kad bi on uzeo tebe, a ne koju drugu. A Jagjenku obuze takva tuga i tjeskoba u kojoj ovjek ne moe nita zatajiti, pa rekne: Ja ga neu vie nikada vidjeti, a ako budem, vidjet u ga s Jurandovom... ali bih vie voljela da mi oi od plaa iscure. I podigavi svoju pregau, zastre njome oi koje joj se suzama napunie. A Ma tko: Umiri se! On je otiao jer je morao otii, ali se s Jurandovom nee vratiti. Kako da se nee s njome vratiti! progovori ispod pregae Jagjenka. Zato to mu Jurand nee dati svoje djevojke. Nato Jagjenka naglo otkrije svoje lice, pa se okrene k Matku i zapita ivo: I on mi je to rekao. A je li to istina? Istina je kao to je Bog na nebu. A zato? Tko bi to znao. Moda ga vee kakav zavjet, a tu nema pomoi. Zbiko mu se svidio, jer mu je obeao da e mu u njegovoj osveti pomagati, ali ni to nije pomoglo. Uzaludno je bilo i to to ju je kneginja Ana za nj prosila. Jurand nije htio sluati ni molbe, ni nagovora, ni zapovijedi. Rekao je da ne moe i vidi se da je uzrok, zaista, takav da uistinu ne moe; a to je ovjek postojan koji nee porei ono to je jednom rekao. A ti, djevojko, ne gubi nade i umiri se. Momak je, zaista, morao otii. U crkvi joj je paunske perjanice zavjetovao. I ona ga je svojom koprenom prekrila u znak da ga eli za mua uzeti; bili bi mu inae glavu odsjekli pa joj zato mora biti zahvalan i o tome ne treba gubiti rijei. Ona nee biti njegova, ako Bog da, ali je on zato ipak njezin. Zih mu zamjerava, opat e mu se sigurno osvetiti, a i ja se na nj ljutim, ali to je on mogao uiniti. Onoj drugoj je obavezan i morao je otii. Zato je i plemi. Ja samo velim, ako 188 ga negdje Nijemci ne umlate, vratit e se kao to je otiao.. i nee se vratiti samo k meni starome ili samo u Bogdanac, nego upravo k tebi, jer te jako zavolio. Kako me je zavolio? upita Jagjenka. I ujedno se privine k Matku, pa ga gurne laktom i zapita: A odakle vi to znate? A? Sigurno to nije istina? Odakle znam? odgovori Matko. Odatle to sam vidio kako mu je bilo teko otii. I jo je bilo ovako: kad je ve morao otii, ja sam ga zapitao: A nije li ti ao Jagjenke? A on mi je odgovorio: Neka joj Bog da zdravlje i sve najbolje! I odmah je stao tako uzdisati kao da ima lovaki mijeh u trbuhu. To sigurno nije istina ponovi tie Jagjenka ali pripovijedajte dalje!

 Kao to mi je Bog drag, istina je! Ta ni ona mu se tamo nee vie tako sviati, jer i sama zna da od tebe nema jedrije i ljepe djevojke na itavome svijetu. On je i sam osjeao da ga k tebi privlai boja volja, ne boj se, moda i vie nego tebe k njemu. Ah, kad bi tako bilo! klikne Jagjenka. I sjetivi se to je maloprije rekla, opet prekrije rukavom svoje lice crveno poput jabuke, a Matko se nasmijei pa pogladi rukom brkove i rekne: Ej, da sam ja mlad! Ali ti se utjei; ve vidim kako e biti: on je otiao pa e na mazovskom dvoru dobiti viteke ostruge jer je ondje granica blizu i za kriare nije teko. Ja znam da i meu Nijemcima ima hrabrih vitezova, a eljezo nee od njegove koe odskoiti, ali ipak mislim da ga nee tako lako svladati, budui da je on boju silno vjet. Sjeti se kako je tana iz Rogova i Vilka iz Brzozove u tren oka smlatio premda su to, kako kau, hrabri momci i jaki kao medvjedi. On e donijeti svoje paunske perjanice, ali nee dovesti Jurandove keri. I ja sam govorio s Jurandom i znam kako je. A to e biti onda? Onda e se vratiti ovamo; gdje bi se inae mogao vratiti. Ali kad e se vratiti? Eto, ako ga bude ekala, nee ti biti krivo. A zasada ponovi opatu i Zihu ovo to sam ti rekao, moda e se manje ljutiti na Zbika. Kako da im to reknem? Tatica je vie smuen negoli ljut, ali pred opatom se Zbifco ne smije ni spomenuti. 1R9 On je ispsovao i taticu i mene zbog onog momka kojega sam poslala Zbiku. Zbog kakvog momka? Znajte: tu je kod nas bio neki Ceh to ga je tatica zarobio pod Boleslavcem, dobar i vjeran momak. Zvao se Hlava. Tatica mi ga je dao da me posluuje. U svom je zaviaju bio plemi, a ja sam ga lijepo opremila i poslala Zbiku da mu slui i da mu se nae u nesrei i da me o njoj, ne dao Bog, obavijesti. Dala sam mu i novaca na put, a on mi je prisegao na spas svoje due da e do smrti vjerno sluiti Zbiku. Moja si ti djevojka! Bog ti platio! A Zih se nije protivio? Kako da se nije protivio? Ispoetka nije htio ni uti i tek kad sam mu pred noge pala, ostalo je na mojem. S taticom nema mnogo okapanja; ali kad je to opat doznao od svojih putujuih pjevaa, stao je psovati da se sva soba tresla, a tatica je pobjegao napolje. Tek podvee se opat smilovao mojim suzama i jo mi je krunicu poklonio. Ali ja sam sve rado pretrpjela, samo da Zbiko ima veu pratnju. Kao to mi je Bog drag, tako ne znam da li vie volim njega ili tebe; ali on je i bez toga poveo znatnu pratnju, a ja sam mu dao i novaca, premda ih nije traio... Ali Mazovija nije za morem! Dalji im razgovor prekine lave pasa, zvuk trublja i lovakih rogova pred kuom. uvi to, rekne Jagjenka: Tatica i opat se vraaju iz lova. Iziimo na trijem, jer e biti bolje da vas opat ugleda izdaleka, a ne posve iznenada u sobi. Iza tih rijei izvede Matka na trijem s kojega ugledae na snijegu u dvoritu hrpu ljudi, konja i pasa, te sulicama ili strelicama ustrijeljene vukove i jelene. Ugledavi Matka, opat baci na njegovu stranu koplje, ne zato da ga pogodi, nego da tako pokae kako se ljuti na ljude iz Bogdanca. Ali Matko mu se pokloni ve izdaleka, skinuvi kapu kao da nije nita opazio; a Jagjenka nije, uistinu, nita primijetila jer ju je prije svega presenetilo to u lovakoj povorci vidi i svoja dva snuboka. To su tan i Vilk! klikne. Morali su se s taticom negdje sastati! A Matka zapee stara rana kad ih je ugledao. Odmah mu sune u glavu misao da bi jedan od njih mogao dobiti Jagjenku, a s njom i Moidol, opatove zemlje, ume i no 190...... vce. I srce inu obuzme alost i mrnja, osobito zato, to je asak kasnije vidio jo neto nova. Premda se opat nedavno htio pobiti s ocem Vilka iz Brzozove, priskoi Vilk sada k opatovu stremenu da mu pomogne sii s konja, a opat se silazei prijazno podupre o njegovo rame. Opat e se sa starim Vilkom pogoditi, pomisli Matko, da mu s djevojkom preda i umu i zemlje. Ali tu mu neugodnu misao prekine glas Jagjenke koja u isti as rekne:

 Oni su se ve oporavili od Zbikovih udaraca, ali nee im se ispuniti elje, pa dolazili ovamo svaki boji dan. Matko je pogleda: njezino je lice bilo crveno od gnjeva, ali i hladno, a modre su joj se ooi iskrile od srdbe premda joj je bilo dobro poznato da su se Vilk i tan za nju borili u krmi i da su samo zbog nje dobili batina. A Matko joj rekne: Ah, ti e uiniti ono to ti rekne opat. A ona e na to smjesta: Opat e uiniti ono to ja budem htjela. Mili Boe pomisli Matko, i taj je glupi Zbiko ostavio takvu djevojku! II A meutim se glupi Zbiko teka srca rastao s Bogdancem. Prije svega mu je bilo nekako udno i neugodno bez strica s kojim se dosada jo nikada nije rastajao i na koga je bio tako navikao da sada nije ni sam dobro znao kako e mu biti bez njega i na putu i na vojni. Bilo mu je zatim ao i Jagjenke; jer mada je govorio sam sebi da ide k Danui koju ljubi svom duom, ipak mu je uz Jagjenku bilo tako dobro da je tek sada osjetio kako je uz nju bio radostan, a kako e bez nje biti tuan. I sam se zaudio svojoj alosti i ta ga je alost ak i uznemirila. Da je za Jagjenkom alio kao to brat ali za sestrom, bilo bi mu posve drukije. No on je opazio da ezne za tim da je obujmljuje oko pasa i posauje na konja, da je skida sa sedla, da je prenosi preko vode, da joj mie perine, da uz nju hoda po umi, da je gleda i da s njom razgovara. Na to je bio posve navikao, i to mu je bilo tako milo da se sada, kad je na to pomislio, posve smutio i posve zaboravio da polazi na dugi put ak u Mazoviju! Umjesto toga mu je pred oima sijevnuo trenutak kad mu je Jagjenka u umi priskoila u pomo, da mu pomogne u borbi s medvjedom. I priini mu se kao da je to bilo juer i kao da su juer ili na dabre k Odstajanome jezeru. On je, istina, nije vidio kad se spustila u vodu po dabra, ali mu se sada inilo kao da je vidi i odmah su ga stali prolaziti trnci, kao to su ga prolazili kad je vjetar malo podigao Jagjenkinu suknju. Zatim se sjeti kako je u sveanom ruhu jahala u crkvu u Kenju i kako se udio to mu se tako priprosta djevojka odjednom ini kao kakva gospoica veoma visokog roda. Sve je to uinilo da mu je u srcu bilo nekako udno, i ugodno i neugodno u isti mah; a kad je jo pomislio da je s njom mogao initi to hoe, kako ju je sve k njemu privlailo, kako mu je ona gledala u oi i kako se k njemu privijala, jedva se drao na konju. Da sam je barem zagrlio i poljubio negdje na putu, govorio je sam sebi, moda bi sve to bilo popustilo. Ali je odmah osjetio da to nije istina i da nita ne bi bilo popustilo jer ga je na samu pomisao o takvu zagrljaju poela obuzimati vruina iako je bilo prilino hladno. Na kraju se prestrai tih uspomena slinih silnoj enji pa ih otrese sa svog srca kao to se suhi snijeg ostrese s kabanice. Ja idem k Danui, k mojoj najmilijoj! rekne sam sebi. I odmah osjeti da je to posve druga ljubav, pobonija. ljubav koja mu ne pali krv. I to su mu se u stremenima vie smrzavale noge i to mu se pod hladnim vjetrom vie ledenila krv, to su sve njegove misli vie letjele k Danui Jurandovoj. Njoj je on, uistinu, bio obavezan. Da nije bilo nje, bila bi njegova glava ve odavna pala na krakovskom trgu. Istom kad je ona pred graanima i vitezovima kliknula: Ti si moj! istom ga je onda istrgnula iz krvnikih ruku... i od tog trenutka pripada on njoj kao to rob pripada svome gospodaru. On nije uzeo nju nego je ona uzela njega, a sada nita ne pomae to se Jurand tome protivi. Ona bi ga jedina mogla otpustiti, kao to gospodar moe otpustiti svog slugu, premda on ni tada ne bi otiao daleko, jer ga vee i njegov vlastiti zavjet. Ipak pomisli kako ga ona nee otpustiti, nego e s njim radije otii s mazovskog dvora, pa makar i na kraj svijeta, i pomislivi to, stane je u 192 svojoj dui uzvisivati na tetu Jagjenki kao da je toboe Jagjenkina krivnja to se u njemu poelo srce kolebati. Nije se ni sjetio da je Jagjenka izlijeila starog Matka, a ni da bi mu bez njene pomoi medvjed bio jo one noi zderao kou s glave hotimice se srdio na Jagjenku mislei da e se tako oduiti Danui i tako opravdati u svojim vlastitim oima. Uto doe eh Hlava kojega je poslala Jagjenka. Za sobom je vodio prekrasno opremljena konja.

 Hvaljen Isus! rekne klanjajui se duboko. Zbdko ga je par puta vidio u Zgorjelicama, ali ga nije prepoznao, stoga odgovori: Na vi jeke vjekova. A tko si ti? Va momak, slavni gospodine! Kako to... moj momak? Ono su moji momci rekne Zbiko pokazujui na dva Turina to mu ih je darovao Zavia Sulimik, i na dva jaka momka koja su jahala za njim vodei viteke konje ono su moji momci, a tko je poslao tebe? Gospoica Jagjenka Zihova iz Zgorjelica. Gospoica Jagjenka? Zbiko se jo u svom srcu ljutio na Jagjenku i bio prema njoj jako zlovoljan, zato rekne: Vrati se kui i u moje ime zahvali gospoici na toj ljubavi, jer te ja neu. Ali eh odmahne glavom. Neu, gospodine! Mene su vama poklonili, a ja sam, osim toga, prisegao da u vam sluiti do smrti. Ako su te meni poklonili, ti si, znai, moj sluga. Jesam, gospodine! Ja ti, dakle, zapovijedam da se vrati. Ali ja sam prisegao, a premda sam suanj od Boleslavca i siromah, ipak sam plemi. Zbiko se naljuti: Odlazi! to je to? Zar e mi sluiti protiv moje volje, to li? Odlazi ili u zapovjediti da mi nategnu luk. Ali eh izvadi posve mirno suknenu kabanicu podstavljenu vujom koom i preda je Zbiku i rekne: Gospoica Jagjenka vam je i ovo poslala, gospodine! Hoe li da ti polomim kosti? zaptita Zbikc uzimajui koplje iz ruke svojeg momka. I kesu novaca k tome! odgovori eh. 13 Kriari ... ..,.,.,......, 1Q3 Zbiko naperi koplje, ali se sjeti da je momak, istina, suanj, ali ipak plemikog roda, a kod Ziha je ostao, oito, samo zato to se nije imao ime iskupiti; pa zato i spusti koplje. A eh mu se prigne do stremena i rekne: Ne ljutite se, gospodine! Ako mi ne dozvolite da idem s vama, ii u za vama jednu ili dvije postaje, ah u ii jer sam to prisegao na spas svoje due. A ako ja zapovjedim da te ubiju ili da te svezu? Ako vi zapovjedite da me ubiju, nee to biti moj grijeh; a ako zapovjedite da me svezu, ostat u na mjestu dok me ne razveu dobri ljudi ili dok me ne izjedu vuci. Zbiko mu ne odgovori nego odjae naprijed, a za njim pou i njegovi ljudi. Ceh je s lukom na leima i sa sjekmram na ramenu jahao straga umotavi se u svoju dlakavu kabanicu, jer je stao duvati otar vjetar, nosei krupan snijeg. l Meava je bivala sve vea. Turci su drhtali u svojim kousima, a Zbikovi su momci poeli sakrivati ruke. On sam nije bio dovoljno toplo odjeven, stoga je svaki as pogledavao na vuju kabanicu to ju je donio Hlava, tt uskoro rekne Turinu da mu je doda. I zamotavi se posve u nju osjeti brzo kako mu se ugodna toplina iri po cijelom tijelu. Osobito mu je dobro dola kapuljaa to mu je zaklanjala oi i vei dio lica, tako da mu vjetar nije ba mnogo smetao. I nehotice pomisli da je Jagjenka, zaista, estita djevojka; odjednom zaustavi konja jer ga snae elja da zapita eha o njoj i o svemu to se u Zgorjelicama dogodilo. Zato namigne na momka i rekne: A zna li stari Zih da te je gospoica poslala k meni? Zna odgovori Hlava. I nije se protivio? Jest.

 Pripovijedaj kako je to bilo! Gospodin je hodao po sobi, a gospoica za njim On je vikao, a gospoica nita... samo kad se s njoj okrenuo, a ona pred njega na koljena. I ni rijei. Na kraju ree gospodin: Jesi li ogluila, te mi nita ne od govara na moje razloge? Progovori jer u ti na kraju dozvoliti, a kad dozvolim, opat e mi glavu razbiti! Sad ,194 je tek gospoica vidjela da e biti po njezinoj volji, pa mu je s plaem stala zahvaljivati. A gospodin ju je korit to ga je nagovorila, tuei se da sve mora biti onako kako ona hoe i na koncu ree: Obeaj mi da nee ni naas otii da se s njime oprosti, inae ne! Nato s. gospoica jako smela, ali je obeala i gospodinu je to bili. veoma drago, jer su se on i opat strano bojali toga da je ne snae elja da jo jednom vidi vau milost. Ali n, to jo nije sve, naime, gospoica je kasnije htjela da budu dva konja, a gospodin joj je to branio; gospoica je htjela da vam poalje i vuju kabanicu i kesu s novcima, a gospodin se protivio. Ali to mu je to hasnilo! Ti njoj padne na um spaliti i samu kuu, gospodin bi i na to pristao. Zato evo i drugog konja i vuje kabanice i kese s novcima. estita djevojka! pomisli u duhu Zbiko i zaas zapita glasno: As opatom zaista nije bilo neprilike? eh se nasmijei kao razuman momak, koji shvaa to se oko njega deava, pa rekne: Oni su sve to uinili potajno od opata, a ja ne znam to se dogodilo kad je on za to saznao, jer sam ve prije otiao. Opat kao opat! On vikne katkad i na gospoicu, ali je onda neprestano slijedi oima i gleda nije li joj uinio krivo. Ja sam i sam vidio kako se jednom na nju izvikao, a onda je otiao k svojoj krinji i donio iz nje takav lanac da se ljepi ni u Krakovo ne moe dobiti, pa joj rekao. Na...! Izii e ona na kraj s opatom jer je ni roeni otac ne voli vie od njega. Zaista je tako? Kao to je Bog na nebu. Tada su zautjeli i jahali dalje u snjenoj vijavici. Najednom Zbiko zaustavi konja jer se iz ume zauo nekakav tuni glas napola priguen umom drvea: Krani, izbavite bojeg slugu iz nevolje! I u isti mah dotri na cestu ovjek, odjeven u odjeu napola duhovnu, a napola svjetsku, pa stane pred Zbfkom i zavapi: Bio ti ma tko, gospodine, pomozi ovjeku i svome blinjemu u tekoj nevolji! Sto ti se dogodilo i ta hoe? zapita ga mladi vitez. Ja sam boji sluga, premda nisam zareen. Jutros mi je pobjegao konj koji je nosio koveie sa svetim 105 moima. I tako sam ostao sam, bez oruja, a vee se pribliava i opasno je ekati da se ljuta zvijer oglasi u umi. Poginut u ako me ne spasite. Kad bi ti poginuo mojom krivnjom odgovori Zbiko morao bih ja odgovarati za tvoje grijehe. Ali po emu u znati da govori istinu i da nisi kakav lupe ili skitnica, kakvih ima mnogo po javnim cestama? Poznat e po kovezima, gospodine! Mnogi bi dao kesu punu dukata da dobije ono to je u njima; ali ja u tebi iz njih neto dati i zabadava, samo ako mene i moje koveie uzme sa sobom. Ti veli da si sluga boji, a ne zna ni da se pomo blinjemu ukazuje zbog nebeskih, a ne zbog zemaljskih nagrada. Ali kako si sauvao svoje koveie, kad ti je pobjegao konj to ih je nosio? Konja su mi, prije nego to sam ga naao, vuci u umi razderali, a kovezi su ostali pa sam ih dovukao do puta da tu ekam na smilovanje i pomo dobrih ljudi. To ree i htijui dokazati da govori istinu, pokaza na dva crvena kovega to su leala pod stablom. Zbiko ga je promatrao dosta sumnjiavo, jer mu se inilo da ovjek nije ba osobito poten, a uz to mu je govor, premda ist, zanosio na daleke strane. Ipak se ne oglui o njegovu molbu, ve mu je dozvolio da sa svojim kovezima, koji su bili veoma laki, sjedne na konja to ga je za sobom vodio eh. Neka Bog umnoi tvoje pobjede, moni vitee! rekne neznanac. A zatim, videi Zbikovo mladenako lice, nadoda poluglasno: A isto tako i tvoje dlake na bradi!

asak kasnije je jahao uz eha. Neko vrijeme nisu mogli razgovarati jer je silno puhao vjetar i jer je strano umjelo drvee u umi; ali kad se malko umirilo, zauo je Zbiko za sobom ovaj razgovor: Ja se neu s tobom prepirati da li si bio u Rimu, ali mi izgleda kao kakav pivopija rekne eh. uvaj se vjene propasti odgovori neznanac jer to govori ovjeku koji je prologa Uskrsa jeo natvrdo kuhana jaja sa samim svetim ocem. Ne govori mi po takvoj zimi o pivu, osim o ugrijanom; ali ako ima pri sebi kakvu uturu s vinom, daj mi dvatri gutljaja, a ja u ti otpustiti mjesec dana istilita. Ti nisi zareen, uo sam kako to sam kae, pa kako e mi otpustiti mjesec dana istilita? UI6 Ja nisam zareen, ali mi je glava ostriena, za to sam dobio dozvolu, pa eto i oproste i relikvije nosim. U tim drvenim kovezima? zapita eh. U ovim drvenim kovezima. A kad biste vi vidjeli, to sve imam, pali biste na nos, i to ne samo vi, nego i sve drvee zajedno s divljom zvjeradi. Ali eh, koji je bio veoma razborit momak, pogleda u nj sumnjiavim pogledom i rekne: A vuci su ti pojeli konja? Jesu, zato to su u srodstvu s vragovima, ali su onda i popucali. Jednoga sam svega raspuknutog svojim oima vidio. Ako ima vina, a ti daj; vjetar je, dodue, prestao, ali sam se prilino smrznuo sjedei kraj ceste. eh mu ipak nije dao vina; zatim su jahali utei dok nije prodava relikvija sam poeo pitati: Kamo vi idete? Daleko. Ali zasad u Sjerad. Hoe li i ti s nama? Ta moram. Prespavat u u staji, a sutradan e mi poboni vitez, moda, pokloniti konja pa u poi dalje. Odakle ste vi? Ispod pruske gospode, od Malborga. Zauvi to, Zbiko okrene glavu i klimne neznancu neka mu se priblii. Ti si od Malborga? rekne. Odakle dolazi? Od Malborga. Ali po svojoj prilici nisi Nijemac, jer dobro naim jezikom govori. A kako ti je ime? Ja sam Nijemac, a zovem se Sanderus; vaim jezikom govorim zato to sam se rodio u Torunju, gdje sav narod tako govori. Kasnije sam boravio u Malborgu, ali je i ondje bilo isto tako. Ta i braa redovnici va jezik razumiju. A jesi li ve odavna otiao iz Malborga? Ja sam, gospodine, bio u Svetoj zemlji, pa onda u Carigradu i u Rimu, odakle sam se preko Francuske vratio u Malborg; a iz Malborga sam poao u Mazoviju, nosei svete relikvije koje poboni krani kupuju za spas svoje due. A jesi li bio u Plocku ili u Varavi? Bi osam u oba mjesta. Dao Bog zdravlja obim knezovima. Kneginju Aleksandru ne ljube uzalud i pruska gospoda, jer je to bogoljubna ena, premda ni kneginja Ana Janueva nije gora. Jesi li u Varavi vidio dvor? I Nisam ga zatekao u Varavi, nego u Cjehanovu, gdje su me obje kneevske obitelji, kao slugu bojega, gostoljubivo primile i obilno za put obdarile. Ali sam i ja njima ostavio relikvije koje e im donijeti boji blagoslov. Zbiko ga je htio zapitati za Danuu, ali se nije usudio uslijed nekog udnog stida. Uviao je da bi to bilo isto to i povjeriti svoju ljubav neznancu, ovjeku priprosta porijekla koji mu je uz to bio prilino sumnjiv i koji je mogao biti obian pustolov. Zato ga zapita asak kasnije: A kakve li to relikvije po svijetu nosi? Nosim relikvije i otpuste, a ti su otpusti razni: oni su potpuni, ili na pedeset godina, ili na trista, ili na dvjesta, ili na manje, i jeftini, da ih siromaniji ljudi mogu kupiti i time svoje muke u istilitu

skratiti. Ja imam otpuste za prole i za budue grijehe; ali ne mislite, gospodine, da novce to ih za njih dobijem, zadravam za sebe. Komadi crnog kruha i malko vode, to je meni dosta, a sve drugo to sakupim, aljem u Rim da se s vremenom sakupi za novu kriarsku vojnu. Po svijetu, dodue, ide mnogo varalica, kod kojih je sve krivotvoreno: i otpusti, i relikvije, i peati, i isprave... Takve progoni Sveti otac punim pravom svojim svetim pismima; ali meni je sjeraski prior uinio vrlo krivo i nanio veliku nepravdu, jer su moji peati istiniti. Pogledajte vosak, gospodine, pa recite i sami. A to je uinio sjeraski prior? Ah gospodine! Dao Bog da nije istina to mislim, naime da je VUklifovim heretikim naukom zaraen. Ali ako vi idete u Sjera, kao to mi je rekao va momak, neu mu se ni pokazati, samo da ga ne dovedem u napast da huli na moje svetinje. A kakve ti to ima svetinje? Takve da se o njima s pokrivenom glavom ni govoriti ne moe; ali ovaj as, imajui i za to otpust, gospodine, dajem vam dozvolu da ne skidate kapuljau jer je vjetar ponovo poeo duhati. ega ja nemam? Imam kopito magarca na kojemu je preista Bogorodica jahala u Egipat, a koje se pronalo kod piramida. Kralj aragonski davao mi je za nj pedeset dukata od dobroga zlata. Imam pero iz krila arhanela Gabrijela to ga je izgubio kod blagovijesti; imam dvije glave prepelica poslanih Izraelianima u pustinji; imam ulja u kojem su pogani htjeli skuhati svetoga Ivana... i preku ljestava o kojima je sanjao Jakov... i nekoliko suza Manije Egipanke i neto re s kljueva svetoga Petra. Ali sve ne mogu da nabrojim jer sam ozebao, a va mi momak, gospodine, nije htio dati vina. To su velike relikvije, ako su prave. Ako su prave? Gospodine, uzmi koplje iz ruke svojega momka i naperi ga, jer je u blizini avao, koji ti daje takve misli. Dri ga od sebe, gospodine, barem toliko daleko koliko ti je koplje dugo. I nee li da te zadesi kakva nesrea, kupi od mene otpust za taj grijeh, inae e ti za tri tjedna umrijeti osoba koju najvie ljubi na svijetu. Zbiko se prestrai te prijetnje. Na um mu pade Danua, pa odgovori: Ta nisam ja onaj, koji ti ne vjeruje, nego dominikanski prior u Sjerau. Gospodine, sami pogledajte vosak na mojim peatima; a sam Bog zna dali je prior jo iv; boja je pravda veoma brza. Ali kad su stigli u Sjera pokazalo se da je prior jo iv. Zbiko poe odmah k njemu da mu preda novac za dvije mise, od kojih je jedna imala biti za zdravlje Matka, a druga za paunske perjanice po koje je iao Zbiko. Prior je bio stranac, kao i mnogi drugi ljudi u tadanje vrijeme u Poljskoj, rodom iz Cilije, ali je ve etrdeset godina ivio u Sjerau te je dobro govorio poljski i bio velik neprijatelj kriara. I zato im je uo za Zbikov naum, rekne: Njih e stii jo vea kazna boja, ali te ipak ne odgovaram od onoga to si naumio prije svega zbog toga to si tako prisegao, a zatim zbog onoga to su oni poinili ovdje u Sjerau, te im se nikada poljska ruka nee dovoljno osvetiti. A ta su poinili? zapita Zbiko koji je htio doznati sve kriarske zloine. Nato podigne stari prior ruke i pone glasno moliti za vjeni pokoj dua, a onda sjedne na stolac drei oi zatvorene, kao da eli sabrati davne uspomene; na kraju progovori: Amo ih je doveo incentij iz Samotura. Meni je onda bilo dvanaest godina, upravo sam bio doao iz Oilije, odakle me sa sobom doveo moj ujak, kustos Pecold. Kriari su po noi napali na mjesto i odmah ga zapalili. Mi smo sa zidina gledali kako na trgu mueve, ene t dje 199 cu ubijaju maevima ili ih jo ive bacaju u oganj. Ja sam vidio i nekoliko ubijenih sveenika; oni nisu pratali nikome. A desilo se da je prior Mikolaj, koji je bio rodom iz Elbanga, poznavao komtura Hermana, glavnog zapovjednika kriarske vojske. On je sa starijom braom doao pred toga ljutoga viteza; kleknuvi pred njega, stao ga je zaklinjali na njemakom jeziku da se smiluje kranskoj krvi, a Herman mu je odgovorio: Ja te ne razumijem, a onda je zapovjedio da i dalje ljude ubijaju. Tada su poubijali i redovnike, a s njima i mog ujaka Pecolda, a samoga su Mikolaja konju za rep privezali. Ujutro nije u mjestu bilo iva ovjeka, osim kriara i mene, koji sam se pred

njima uspio sakriti. Bog ih je za to ve kaznio kod Plovaca, ali njima je na srcu propast ovoga kraljevstva i tjerat e mak na konac dok ih posve ne smrvi boja ruka. Kod Plovaca su odgovori Zbiko poginuli gotovo svi mukarci moga roda, ali mi ih nije ao jer je Bog kralju Lokijetku dao onako sjajnu pobjedu u kojoj je palo dvadeset tisua Nijemaca. Ti e doekati jo vei rat i jo vee pobjede rekne prior. Amen! odgovori Zbiko. Nato stanu govoriti o neem drugom. Mladi vitez zapita priora o prodavau relikvija kojega je naao na cesti i dozna da se mnogo takvih pustolova povlai svijetom varajui lakovjerne ljude. Opat mu takoer rekne da ima papinskih bula koje nalau biskupima da progone takve prodavae, a one koji nemaju istinskih prava i pravih peata da ih odmah osude. Pa tako su i isprave te skitnice prioru sumnjive, htio ga je odmah predati biskupovu sudu, pa ako bi se pokazalo da je, zaista, ovlaten davati otpuste, ne bi mu se nita dogodilo. Ali on je radije pobjegao bojei se, moda, da ne zakasni na svom putu ali je tim svojim bijegom pao u jo veu sumnju. Na kraju razgovora pozove prior Zbika da otpoine i prenoi u samostanu, ali Zbiko nije mogao na to pristati jer je pred krmom htio objesiti kartu s pozivom na borbu pjeice ili na konju, i to za sve vitezove koji bi se usudili porei da je gospoica Danua Jurandova najljepa i najkreposnija djevica u svoj kraljevini, a takav se poziv nije nikako mogao izvjesiti na samostanskim vratima. Ni proir ni drugi sveenici nisu mu htjeli tu kartu napisati, pa je mladi vitez zapao u veliku brigu i nije znao ta da ini. Istom kad se vratio u krmu, pade mu na um da za pomo zamoli prodavaa otpusta. Prior uistinu ne zna da li si ti varalica rekne mu jer veli ovako: Sta bi se on imao bojati biskupova suda ako ima istinite isprave? Ja se ne bojim biskupa odgovori Sanderus nego redovnika koji se u peate ne razumiju. Upravo sam htio otii u Krakov, ali nemam konja, pa moram ekati da mi ga vi poklonite. Poslat u, meutim, pismo koje u zapeatiti svojim peatom. A ja sam pomiljao, ako se pokae da zna pisati, bit e to znak da nisi prostak. Ali kako e pismo poslati? Poslat u ga po kojem putniku ili redovniku. Ta zar malo ljudi ide na kraljiin grob u Krakov? A meni e kartu napisati? Napisat u sve, gospodine, togod mi reknete, lijepo i jasno, pa makar i na daski. Bit e bolje na daski rekne obradovani Zbiko jer se nee poderati, nego e mi i kasnije posluiti. Kad su poslije nekog vremena momci nali i donijeli prikladnu dasku, stao je Sanderus po njoj pisati. Sto je napisao, Zbiko nije znao proitati, ali je odmah zapovjedio da se taj poziv pribije na vrata, a pod njim da se objesi tit koji su pomno uvali njegovi Turci. Tko kopljem udari u taj tit, taj time daje na znanje da se pozivu odazivlje. U Sjerau nije ipak bilo takvh ljudi jer ni toga dana, a ni sutradan do podne nije tit nijedan put zazveknuo, a o podne je prilino razoarani mladi poao na dalji put. Ali prije toga je k njemu pristupio Sanderus i rekao mu: Kad biste vi, gospodine, izvjesili va tit u krajevima pruske gospode, brzo bi vas va momak morao lijepo oboruati. Kako to? Ta kriar ne smije kao redovnik imati svoje gospoe, koju bi ljubio, jer mu to nije doputeno. Ja ne znam je li im doputeno, ali znam da ih imaju. Istina je, kriar ne smije bez dozvole izii na megdan, jer je prisegao da e se samo za vjeru boriti zajedno s drugima; ali ondje osim redovnika ima i mnogo svjetskih vitezova iz dalekih strana, koji dolaze u pomo pruskoj gospodi. Ti samo gledaju s kim da se pograbe ukotac, a osobito francuski vitezovi. 200 201 Ah, i ja sam ih vidio pod Vilnom, a dat e Bog pa u ih i u Malborgu vidjeti. Meni treba paunskih perjanica, jer sam se tako zavjetovao, razumije li?

 Kupite od mene, gospodine, dvije ili tri kapi znoja svetog Jurja to ih je prolio borei se za zmajem. Nijedna druga relikvija vitezovima ljepe ne dolikuje. Dajte mi za to konja, na kojemu sam s vaim doputenjem jahao, a ja u vam jo priloiti i otpust za svu onu kransku krv koju ete u boju proliti. Pusti me na miru jer u se jo naljutiti. Neu uzimati tvojih stvari dok ne budem znao jesu li dobre. Otiite, gospodine, kao to ste rekli, na mazovski dvor knezu Januu, pa zapitajte koliko su relikvija od mene uzeli: i sama kneginja, i vitezovi, i gospoe na pirovima na kojima sam bio. Na kakvim pirovima? zapita Zbiko. Kao to je ve obino pred adventom, enili su se vitezovi jedan za drugim, jer ljudi govore da e izmeu poljskog kralja i pruske gospode biti rata zbog dobinjske zemlje. I mnogi veli sam sebi: Bogzna, hou li ostati na ivotu, pa eli da prije toga jo sretno sa svojom enom proivi. Zbika se veoma dojmi vijest o ratu, ali jo vie ono to je Sanderus spomenuo o svadbama, pa zapita: A koje su se djevojke ondje udale? Kneginjine dvoranke. Ne znam da li je ijedna ostala, jer sam uo kako je kneginja rekla da e morati nove dvoranke potraiti. uvi to, Zbiko naas zauti, pa onda zapita neto promijenjenim glasom: A je li se i gospoica Danua Jurandova, koje ime stoji na daski, takoer udala? Sanderus nije odmah odgovorio, najprije zbog toga to je pomislio da e imati veu mo ako viteza ostavi u neizvjesnosti i da e ga tako lake opljakati. On je ve prije u svojoj dui odluio da se dri toga viteza koji ima tako znatnu pratnju i svega u izobilju. Sanderus je dobro poznavao ljude i njihove odnose. Po velikoj Zbikovoj mladosti mogao je suditi da e to biti velikoduan gospodin koji nee paziti na svoj novac. Vidio je i onaj skupocjeni milanski oklop i goleme pastuhe kojih nije mogao imati istom tkogod, pa je rekao samom sebi da e se uz takva gospodiia na raznim dvorovima lijepo pogostiti i dobro prodati svoje relikvije, a uz to e biti siguran na putu, a na kraju e i obilno jesti i piti do ega mu je najvie i bilo stalo. I zato namrti elo uvi Zbikovo pitanje, potom podigne oi, kao da napinje svoju pamet, i odgovori: Gospoica Danu ta Jurandova... A odakle je ona? Danuta Jurandova je iz Spihova. Ja sam ih vidio sve, ali kako su koju zvali, toga se ne sjeam. Ona je jo posve mlada, a igra na lutnji i svojim pjevanjem kneginju veseli. Aha.. jo je veoma mlada.. i igra na lutnji... A nije li posve crna, kao barun? Zbiko odahne. To nije ona! Ona je bijela kao snijeg, samo na obrazima rumena.. i plavokosa. A nato Sanderus: Samo je jedna, crna kao barun, ostala kod kneginje, a sve druge su se poudavale. Prije si rekao: gotovo sve, a to znai da nisu ba sve do jedne. Tako ti Boga, sjeti se tano, ako eli da od mene neta dobije. Za tri ili etiri dana mogao bih se sjetiti... a najmiliji bi mi bio konj koji bi nosio moje svete kovege. Dobit e ga ako rekne istinu. Uto progovori eh koji je od poetka sluao taj razgovor i smijao se u aku: Istina e se saznati na mazovskom dvoru. Sanderus ga otro pogleda i rekne: Zar ti misli da se ja bojim mazovskog dvora? Ja ne velim da se ti boji mazovskog dvora, nego da nee ni sada ni za tri dana na tom konju otii; a pokae li se da si lagao, nee otii ni na svojim nogama, jer e nam njegova milost zapovjediti da ti ih polomimo. Tako je! potvrdi Zbiko.

Sanderus pomisli, kako zbog te zapovijedi mora biti na oprezu pa odgovori: Da sam htio lagati, bio bih odmah rekao da se udala ili da se nije udala, a ja sam rekao da se ne sjeam. Kad bi ti imao razuma, mogao bi odmah po tom mom odgovoru ocijeniti moju krepost. Moj razum nije brat tvojoj kreposti koja moe psu sestra biti. 202 .............203 Moja krepost ne laje, kao tvoj razum; a tko laje za ivota, taj bi poslije smrti mogao zavijati. Sigurno. Tvoja krepost nee poslije smrti zavijati, nego samo stenjati, jer e sebi ve za ivota, sluei avlu, zube otupiti. I stanu se prepirati, a Ceh je imao okretan jezik, pa je na svaku Nijemevu rije odgovorio dvije. Zbiko, meutim, izda zapovijedi pratnji i odmah krenue, zapitavi prije iskusne ljude za put u Leicu. Odmah iza Sjeraa uoe u gustu umu, kojom je vei dio kraja bio obrastao. Ali kroz nju je iao put, mjesta mie opkopan, a mjestimice poduprt jakim stupovima, a poticao je jo iz vremena kralja Kazimira. Poslije njegove smrti bili su, istina, za rata izmeu Nalea i Grzimalita putevi neto propali, ali su za vrijeme kraljice Jadvige, poto se kraljevstvo umirilo, i opet zazveale lopate u rukama ljudi to su se bili posakrivali po movarama, i sjekire po umama, tako da je pod konac njenog ivota mogao svaki trgovac prolaziti sa svojom robom izmeu znatnijih gradova ne bojei se da e mu se kola slomiti na putu i propasti u movari. Divlje zvijeri ili razbojnici mogli su, dodue, putnike napasti na cesti, ali su za sigurnost od divljih zvijeri bile podignute kolibe za noivanje, a po danu se svatko branio orujem; lupea i razbojnika bilo je manje nego u susjednim krajevima. Tko je putovao dobro naoruan i s velikom pratnjom, taj se nije trebao niega bojati. Ni Zbiko se nije bojao razbojnika ni vitezova razbojnika, ak nije ni mislio na njih, jer ga je bio obuzeo silan nemir... i svom je duom bio na mazovskom dvoru. Hoe li svoju Danuku zatei jo kao kneginjinu dvoranku ili kao enu kojeg mazovskog viteza to nije ni sam znao, pa je od jutra do veeri razmiljao o tom pitanju. as mu se inilo nemoguim da je ona mogla na nj zaboraviti, ali mu je opet dolazilo na um da je moda Jurand doao na dvor iz Spihova i udao djevojku za kakva susjeda ili prijatelja. Ta on je ve i prije u Krakovu govorio da Danuka nije suena Zbiku i da mu je ne moe dati; oito ju je bio obeao nekom drugomu, i na to se prisegom obavezao i sada ispunio. Kad je na to mislio, Zbiko je bio uvjeren da Danuku nee vie nai kao djevojku. Zato je k sebi pozvao Sanderusa, pa ga nanovo pitao i ispitkivao, a on mu je davao sve nejasnije odgo vore. Katkad bi se gotovo sjetio Jurandove keri, pa je onda stavljao kaiprst na usta i pitao zamiljeno: A nije li ta? Ni u vinu, koje mu je, toboe, bistrilo glavu, nije Nijemac nalazio pameti i tako je mladi vitez lebdio izmeu smrtnog straha i nade. Zbiko je putovao dalje u brizi, nemiru i neizvjesnosti. Putem nije mislio ni na Bogdanac ni za Zgorjelice, nego samo na to ta mu je uiniti. Prije svega je morao otii na mazovski dvor da sazna pravu istinu, stoga je iao urno zadravajui se na noitu u raznim dvorovima, mjestima i krmama samo toliko da mu posve ne malaku konji. U Leici je i opet pred vratima dao objesiti svoju dasku mislei u dui da je Danuka, pa bila djevojka ili udata, ipak gospodarica njegova srca, pa se za nju mora boriti. Ali u Leici je malo tko umio proitati njegov poziv, a oni vitezovi kojima su ga proitali pismu vjeti klerici, slijegali su ramenima ne poznajui tog obiaja i govorei: To je nekakav luak! Kako da mu to netko potvrdi ili porekne kad nije ni vidio te djevojke! A Zbiko je iao dalje bivajui sve nestrpljiviji i urei se sve vie. On nije nikada prestao ljubiti svoju Danuku, ali u Bogdancu i u Zgorjelicama nije na nju tako esto mislio zabavljajui se svaki dan s Jagjenkom i gledajui njezinu ljepotu, a sada mu je Danua i po danu i po noi bila pred oima, na pameti i u misli. On ju je pred sobom vidio ak i u snu, zlatokosu, s lutnjom u ruci, u crvenim cipelicama i s vijencem na glavi. Ona je k njemu pruala svoje ruke, a Jurand ju je od njega odvlaio. A ranim jutrom, kad ga je san ostavljao, obuzimala ga je jo vea tjeskoba nego prije i Zbiko je nije nikada tako ljubio u Bogdancu, kao to ju je upravo sada ljubio, u asu kad se bojao da ju je izgubio. Padalo mu je takoer na um da su je sigurno udali nasilu, ali se zato nije na nju tuio, jer je znao da je jo pravo dijete koje ne moe imati svoje volje. Zato se srdio na Juranda i na kneginju, a kad bi

pomislio na Danuina mua, odmah bi mu se srce uzburkalo, pa je strano pogledavao na svoje momke koji su nosili oklope pod svojim kabanicama. I odluio je u sebi da e joj i nadalje sluiti, jer ako je zatekne i kao tuu enu, ipak mora paunovske perjanice poloiti pred njezine noge. Ali u toj je odluci bilo vie alosti nego utjehe, jer, zaista, nije znao ta e kasnije zapoeti. Tjeila ga je samo misao na velik rat. Premda nije htio ivjeti bez Danuke, nije ipak htio ni umrijeti, nego je osjeao da e mu rat tako zaokupiti i duu i pamet da e zaboraviti na sve svoje muke i neprilike. A veliki rat kao da je visio u zraku. Nije se znalo odakle su o njemu dolazile vijesti. Iako je meu poljskim kraljem i kriarskim redom bio potpun mir, ipak se nije ni o emu drugome govorilo posvuda kuda je prolazio. Ljudi su slutili da se to mora dogoditi, pa su neki govorili: Zato smo se zdruili s Litvom, ako ne proti onim kriarskim vucima? S njima treba ve jednom svriti da dalje ne razdiru nau. utrobu! A drugi su kazivali: Mahniti redovnici! Malo im je bilo Plovaca! Smrt je nad njima, a oni su jo progutali dobinjsku zemlju koju e morati s krvlju izrigati! I svi su se spremali na boj po svim krajevima poljske kraljevine, ozbiljno, bez urbe, kao to to obino biva kad se ovjek priprema za borbu na ivot i smrt, ali s gluhom odlunou razdraena puka koji je dugo trpio nepravdu pa se napokon spremao na stranu odmazdu. Po svim dvorovima nalazio je Zbiko ljude koji su bili uvjereni da e jo danas morati na konja a on se tome udio jer je i sam mislio kao i drugi, da do rata mora doi, ali ipak nije nigdje uo da bi morao tako brzo buknuti. Vjerovao je drugima, a ne sebi, i radovao se u svom srcu videi svu onu uzrujanost koju je susretao na svakom koraku. Nigdje se ljudi nisu brinuli ni za to drugo samo za oruje i konje; svagdje je vidio samo koplja, maeve, sjekire, sulice, ljemove, oklope, remenje za titove i razliite bojne sprave. Kovai su dan i no udarali po usijanom eljezu kujui samo teko oruje, koje bi jedva mogli podii raznjeeni vitezovi sa Zapada, ali koje su posve lako nosili krepki plemii iz Velike i Male Poljske. Starci su iz svojih krinja vadili pljesnive kese s novcem, da ih dadu svojoj djeci kad krenu u rat. Jednom je Ztaiko prenoio kod monog plemia Bartoa iz Bjelave, koji je imao dvadeset i dva odrasla sina pa je svoju zemlju zaloio samostanu u Loviu da im kupi dvadeset i dva oklopa i isto toliko ljemova i drugog oruja za rat. I premda o tome nije nita uo u Bogdancu, Zbiko je mislio da e svi odmah poi u Prusku, pa je hvalio Boga to je za borbu tako dobro naoruan. Svi su mislili da je on kakav vojvodski sin; a kad je kazao ljudima da je samo obian plemi i da se takva bojna odora moe kupiti od Nijemaca, samo da im treba dobro sjeki rom platiti, obuzimala je sva srca elja za ratom. I mnogi je, videi njegov oklop, stizao Zbika na cesti i pitao ga ne bi li se za nj htio pobiti; ali Zbiko se urio pa se zato nije htio boriti, a Ceh je natezao luk. Zbiko je ak prestao vjeati svoju dasku pred krmama jer je opazio da ga ljudi razumiju sve manje to se vie udaljuje od granice i da ga sve vie dre luakom. U Mazoviji su ljudi manje govorili o ratu. Vjerovali su u to da e biti, ali nisu znali kada. U Varavi je bio mir. Dvor je boravio u Cjehanovu koji je knez Janu poslije navale Litvina popravio, ili bolje rei nanovo podigao, budui da je otprije preostao samo utvreni dvorac. U varavskom gradu primi Zbika Jako Soha, gradski zapovjednik, sin vojvode Abrahama koji je pao kod Vorskle. Jako je pozvao Zbika, jer je s kneginjom bio u Krakovu, pa ga je zato i pogostio s velikom radou; a Zbiko ga je jo prije nego to je sjeo k stolu, stao pitati za Danuu, nije li se udala zajedno s drugim dvorankama kneginje Ane. Ali Soha mu nije na to znao odgovoriti. Kneevski je dvor ve od jeseni bio u cjehanovskom gradiu, a u Varavi je ostalo samo nekoliko strijelaca na strai. Jako je uo da su u Cjehanovu bile razne zabave i svadbe, kao to obino biva pred adventom, ali koja se od dvoranki udala, a koja je ositala, o tome kao oenjen ovjek nije pitao. Ipak mislim rekne da se Jurandova ki nije udala jer to ne bi moglo biti bez Juranda, a nisam uo da je Jurand onamo doao. Kod kneza su u gostima dvojica kriara, dva komtura, jedan iz Jansborka, drugi iz Sitne, a s njima su jo i neki strani gosti, i onda Jurand nikada ne dolazi, jer odmah pomahnita im samo ugleda bijeli kriarski plat. Nije, dakle, bilo Juranda, pa nije bilo ni svadbe! Ali ako hoe, poslat u skoroteu da o tome zapita. Zapovjedit u mu da se to bre vrati, premda sam siguran kao to sam iv da e Jurandovu jo uvijek zatei kao djevojku.

 Sam u odmah sutra onamo, a za tu utjehu Bog ti platio! Neka samo konji otpoinu, a onda u odmah poi, inae neu imati mira dok ne saznam pravu istinu. Ipak ti Bog platio jer mi je odmah odlanulo. Ali Jako se nije samo time zadovoljio, nego je poeo ispitivati plemie koji su u raznim prilikama bili na 9.07 . ii, dvoru, te vojnike, nije li koji uo za svadbu Jurandove keri. I nije uo nijedan, premda je bilo i takvih koji su bili u Cjehanovu pa ak i na nekim svadbama: Osim ako ju je tko uzeo ovih posljednjih tjedana ili ovih posljednjih dana. I to se moglo dogoditi. U tim vremenima nisu ljudi gubili mnogo vremena da izvedu svoju namjeru. Zbiko je, meutim, veoma utjeen poao na poinak. Leei ve na svom logu, pomiljao je ne bi li drugi dan protjerao Sanderusa, ali se sjetio da bi mu taj pustolov, s obzirom na to da zna njemaki jezik, mogao biti od koristi kad bude izazvao Lihtentajna. Pomisli takoer da ga Sanderus, moda, nije prevario i premda je na nj prilino troio, jer je po krmama jeo i pio za etvoricu, ipak je bio usluan i pokazivao neku odanost svom novom gospodaru. Znao je, osim toga, pisati, pa je u tome nadvisivao ne samo eha nego i samoga Zbika. Zbog svega toga mu mladi vitez dozvoli da s njim poe u Cjehanov, emu se Sanderus veoma veselio, i to ne samo zbog hrane, ve i zbog toga to je znao da ni u kakvom drugom drutvu nee biti tako siguran i nigdje drugdje nee lake prodati svoju robu. Prenoili su jo jedanput u Masjelsku; nisu ili ni odvie brzo ni odvie sporo pa su drugi dan ugledali zidine cjehanovskog zamka. Zbiko ode u krmu da se potpuno oborua i unie u zamak po vitekom obiaju, pod oklopom i s kopljem u ruci, pa onda sjedne na svog golemog konja, naini u zraku znak kria i poe naprijed. Ali jo nije bio projahao ni dvjesta koraka kad ga dostigne eh i rekne: Vaa milosti, za nama dolaze nekakvi vitezovi, moda kriari, to li? Zbiko okrene konja i ugleda za sobom veliku povorku; na elu joj dva viteza na jakim konjima, oba pod oklopom, svaki u bijelom plastu s crnim krstom; na ljemovima su imali visoke paunove perjanice. Kriari, za miloga Boga! rekne Zbiko. I nehotice se digne na sedlu i poloi koplje izmeu konjskih uiju; a kad je to vidio eh, pljune u ake da mu se sjekira ne omie u rukama. I drugi Zbikovi momci, iskusni i boju vjeti ljudi, odmah se priprave... dodue ne na borbu jer sluinad nije sudjelovala kod vitekih megdana, ve da omjere mjesto, ako doe do boja na konju ili da utapkaju snijegom pokrivenu zemlju ako se megdan bude dijelio pjeice. Boriti se mogao jedini eh jer je bio plemi, ali je i on mislio da e Zbiko progovoriti prije nego to udari, stoga se silno udio to je njegov mladi gospodin naperio koplje, a da nije nikoga izazvao. No i Zbiko se opametio za vremena. Sjetio se svog mahnitog ina kod Krakova, kad je onako lakoumno napao na Lihtentajna, i svih nevolja to su zatim slijedile pa zato podigne koplje, preda ga ehu i, ne vadei maa, potjera konja k redovnikim vitezovima. Pribliivi im se, opazi da je s njima jo i trei vitez, takoer s perjanicom na glavi, pa i etvrti s dugom kosom i bez oklopa, a toga je drao Mazurcem. Ugledavi ih, ree sebi: Ja nisam svojoj gospoici u zatvoru zavjetovao samo tri perjanice, nego koliko prstiju ima na rukama; ali ako to nisu poslanici ove bi jo danas mogla dobiti. Ipak pomisli da to zaista moraju biti nekakvi poslanici k mazovskom knezu, pa uzdahne i pozdravi ih glasno: Hvaljen Isus! Na vijeke vjekova! odgovori dugokosi konjanik bez oklopa. Dao vam Bog sreu! I vama, gospodine!

 Slava svetome Jurju! To je i na patron. Da ste nam zdravo, gospodine, na putu! Nato se meusobno poklone, a onda im Zbiko saopi tko je, kakav mu je grb i lozinka i odakle na mazovski dvor dolazi; a dugokosi vitez odgovori da se zove Henrik iz Kropdvnice i da vodi goste knezu: brata Gotfrida, brata Rotgira i gospodina Fulka de Lorhe iz Lotaringije koji boravi kod kriara pa eli da vidi mazovskoga kneza, a naroito kneginju, ker slavnoga Kinstuta. Dok je Henrik iz Kropivnice kazivao njihova imena, sjedili su strani vitezovi mimo ma svojim konjima skinuvi svoje eljezne ljemove s glave jer su po sjajnom Zbikovom oklopu sudili da im je knez poslao u susret kojeg znamenitog viteza, a moda i roaka ili svoga sina. A Henrik iz Kropivntice nastavi: Komtur, ili kako bi nai rekli, starosta iz Jansburga, boravi kao gost kod kneza kojemu je pripovijedao o 11 Kriari trojici svojih vitezova, kako bi rado k njemu doli,' ali ne smiju, a napose ovaj vitez iz Lotaringije jer je izdaleka pa je mislio da odmah iza kriarske granice prebivaju Saraceni s kojima je vjeni rat. A knez me, kao uljudan gospodin, odmah poslao na granicu da ih bez opasnosti k njemu dovedem. Bez vae pomoi ne bi, dakle, mogli doi? Na narod strano mrzi kriare, i to ne, moda, zbog njihovih napadaja jer i mi napadamo na njih, nego najvie zbog njihove himbenosti, jer ako te kriar zagrli i sprijeda u usta poljubi, u isto e te vrijeme straga noem probosti, a taj je obiaj svinjski i nama Mazurcima ogavan. Da, da! Svaki od nas primi i Nijemca pod svoj krov i ne ini mu krivo, ali ga zato na putu rado doeka. A ima i takvih koji se bore samo zato da se osvete ili da postignu bojnu slavu, koju dao Bog svakome! Koji je meu vama najslavniji? Jedan je takav da je svakome Nijemcu bolje ugledati smrt, nego njega, a zove se Jurand iz Spihova. U mladome vitezu zadre srce kad je uo to ime i odmah odlui da Henrika iz Kropivnice malko potegne za jezik. Znam rekne uo sam! To je onaj kojega je ki Danua bila dvoranka kod kneginje, dok se nije udala. I zatomljujui dah u prsima, pogleda otro u oi mazovskog viteza, a Henrik odgovori u udu: A tko vam je to rekao? Ta ona je jo premlada. Dogaa se, istina, da se i takve udaju, ali Jurandova se nije udala. Tek je est dana to sam otiao iz Cjehanova i vidio je kod kneginje. Pa kako da se u adventu uda? uvi to, morao se Zbiko svladati da ga ne zagrli i da mu ne dovikne: Bog ti platio za tu vijest! ali se ipak suspregne i rekne: A ja sam uo da ju je Jurand nekome dao. Kneginja ju je htjela dati, a ne Jurand, ali proti Jurandovoj volji nije mogla. Htjela ju je dati nekom vitezu u Krakovu koji se djevojci zavjetovao i kojeg ona ljubi. Ona ga ljubi? klikne Zbiko. Nato ga Henrik otro pogleda pa se nasmijei i rekne: Vi me nekako udno pitate za tu djevojku. Ja pitam, za znance kojima idem. Zbiku se moglo samo malo lica vidjeti ispod ljema, jedva oi, nos i neto obraza, ali su mu zato nos i obrazi bili tako crveni da mu je radoznali i podrugljivi Mazurac rekao: Vama je lice sigurno od mraza pocrvenjelo kao uskrsno jaje. A mladi se smuti jo vie i odgovori: Sigurno! Neko su vrijeme jahali utei, samo su konji soptali putajui iz nozdrva paru, a onda su strani vitezovi stali razgovarati. asak kasnije zapita Henrik iz Kropivnice: Kako vam je ime, nisam, znate, dobro uo? Zbiko iz Bogdanca. Eto gle! A i onome to se zavjetovao Jurandovoj bilo je slino ime.

 Zar vi mislite da u se zatajiti? odgovori brzo i ozbiljno Zbiko. Pa i zato? Mili Boe, vi ste, dakle, Zbiko kojemu je djevojka svojom koprenom glavu prekrila? Poslije povratka iz Krakova nisu dvoranke govorile ni o em drugome, nego o vama; a mnogima su i suze niz obraze tekle kad su to sluali. Dakle, to ste vi! Ej, velika e radost biti na dvoru jer vam je i kneginja veoma sklona. Bog je blagoslovio, kao i vas, za dobru vijest! Kad su mi rekli da se Danuka udala, zamalo to nisam umro. Kako da se uda! Bogata je to djevojka jer e dobiti cijeli Spihov; no premda je mnogo lijepih mladia na dvoru, nije joj nijedan pogledao u oi jer je svaki znao za njezin in i za vae zaruke. To ne bi bila dopustila ni sama kneginja. Ej, to e biti radost! Katkad su, dodue, bockali djevojku, ali kad joj je tko rekao: Nee se vratiti tvoj vitez, udarila je samo o pod nogom: Hoe, hoe! A esto je i zaplakala kad joj je tko kazao da ste uzeli drugu. Te rijei dirnu Zbika, ali se odmah naljuti na ljudsko brbljanje i rekne: Tko je o meni tako govorio, toga u ja izazvati! A.Henrik iz Kropivnice se nasmijei: To su govorile ene! Hoete li izazvati ene? Ta, valjda, neete maem udariti na kudjelju? Zbiku je bilo drago to mu je Bog poslao tako veselog druga, te ga je stao pitati o Danui, zatim o obiajima na mazovskom dvoru, pa opet o Danui; napokon se sjeti svog zavjeta i ispripovjedi Henriku to je putem uo o ratu, kako se ljudi na nj spremaju i kako ga dan na dan oekuju, i na koncu zapita ne misle li isto tako i u mazovskoj kneevini. Ali gospodin iz Kropivnice nije mislio da je rat tako blizu. Ljudi govore da drukije ne moe biti, ali je on uo kako je jednom sam knez rekao Mikolaju iz Dlugoljasa da su kriari uvukli rogove, pa bi povratili i dobinjsku zemlju, koju su oteli, kad bi to kralj zahtijevao jer se silno boje njegove moi pa e zato sve zavlaiti dok se na kraju dobro ne priprave. Osim toga je rekne knez nedavno bio u Malborgu, gdje ga je u odsustvu metra primio veliki maral i u njegovu poast priredio bojne igre, a sad su kod kneza kriarski kom turi pa, eto, k njemu i novi gosti idu. Zauti tad naas i nadoda: Ljudi govore da ti kriari nisu uzalud kod nas i u Plocku kod kneza Zjemovita. Oni bi htjeli da nai knezovi ne pomognu u ratu poljskom kralju, nego njima; a ako se ne budu na to dali nagovoriti da barem ostanu na miru, ali toga nee biti. Dao Bog da ne bude! Kako biste vi ostali na miru? Ta vai su knezovi podloni poljskome kralju. Ja mislim da neete ostati kod kue. Neemo odgovori Henrik iz Kropivnice. Zbi'ko pogleda qpet na strane vitezove i na njihove paunske perjanice: I ovi po svoj prilici idu po tom poslu? To su braa redovnici pa je mogue. Tko bi to znao? A ovaj trei? Trei ide zato to je radoznao. Mora da je znameniti vitez. Da! Za njim idu troja kola, prepuna svega, a u pratnji ima devet ljudi. Samo kad bi Bog dao da se s njime ogledam! Sve mi slina dolazi na usta. Pa zar ne moete? Kako? Ta knez mi je zapovjedio da ih uvam. Ni vlas im nee pasti s glave do Cjehanova. A da ih ja izazovem? Moda bi se htjeli sa monom pobiti? Prije toga bi se vi morali sa mnom ogledati jer dok sam ja iv, nee od toga nita biti. J12 uvi to, Zbiko pogleda prijazno u mladog plemia i rekne: Vi znate to je viteka ast. Ja se neu s vama pobiti, jer sam vam prijatelj; ali u u Cjehanovu, ako Bog da, ve nai povoda da se pobijem s Nijemcima. Radite u Cjehanovu to vas volja. Ondje nee proi bez bojnih igara, pa moe doi i do ozbiljna boja ako to knez i komturi dozvole.

 Ja imam dasku na kojoj je napisan izazov za svakoga koji ne priznaje da je gospoica Danuta Jurandova najljepa i najkreposnija djevica na svijetu. Ali znajte, ljudi soi se tome posvuda samo smijali. Jer je to tui obiaj, a da kaem istinu, i glup, pa ga nai ljudi ne poznaju, osim moda ponegdje na granici. I ovaj je vitez iz Lotaringije putem zaustavljao ljude zapovijedajui im da nekakvu njegovu gospou moraju uzvisiti nad sve druge, ali ga nije nitko razumio, a ja nisam dopustio da doe do boja. Kako? On je zapovijedao da njegovu gospou uzvise nad sve druge? Bojte se Boga! Zar on, moda, nema stida? Tu pogleda na stranog viteza kao da bi se htio uvjeriti kako izgleda ovjek koji nema stida: ali je u sebi morao priznati da Fulko de Lorhe nije ni najmanje slian nekakvom razbijau. Ispod ljema su, ba obratno, gledale blage oi, a lice mu je bilo mlado i puno neke tajne tuge. Sanderus! vikne iznenada Zbiko. Zapovijedajte! odgovori mu Nijemac pribliivi se k njemu. Zapitaj onog viteza koja je najljepa i najkreposnija djevojka na svijetu. Koja je najljepa i najkreposnija djevojka na svijetu? zapita Sanderus. Ulrika de Elner! odgovori Fulko de Lorhe. I podigavi gore oi, stane teko uzdisati; a kad je Zbiko uo takvo svetogre, zastao mu je dah u prsima i on se naljuti tako jako da je odmah potjerao konja; ali jo prije nego to je mogao progovoriti, zakri mu Henrik iz Kropivnice put k strancu i rekne: Ovdje se neete pobiti. A Zbiko se opet okrene k prodavau relikvija: Reci mu u moje ime da ljubi sovu. Moj gospodar veli, plemeniti vitee, da vi Ijubfte sovu! ponovi Sanderus poput jeke. Nato ispusti gospodin de Lorhe uzde i stane desnom rukom svlaiti svoju eljeznu rukavicu, pa je onda baci u snijeg pred Zbika, a ovaj namigne ehu da je podigne svojim kopljem. Uto se Henrik iz Kropivnice okrene ljutito k Zbiku i rekne: Vi se neete pobiti, velim vam, dok ih god ja moram uvati. Ja to neu dopustiti, ni vama ni njemu. Ta ja nisam izazvao njega, ve on mene. Ali za sovu. Toga mi je dosta, a tko se usprotivi... Ej, znam i ja kako se pojas namjeta. Ja se neu s vama boriti. A ipak biste morali, jer sam ja prisegao da u onoga braniti. Kako e dakle biti? zapita tvrdoglavi Zbiko. Cjehanov nije daleko. Ali to e pomisliti Nijemac? Neka mu kae va ovjek da se ovdje ne moete pobiti i da to mora najprije vama dopustiti knez, a njemu komtur. Ali ako nam ne dopuste? To ete se kasnije nai. Dosta toga razgovora! Kad je Zbiko vidio da nije druge i da im Henrik iz Kropivnice zaista ne moe dozvoliti da se pobiju, pozove opet Sanderusa da objasni lotrinkom vitezu da e se pobiti tek kad stignu na cilj. De Lorhe poslua Nijemeve rijei i klimne glavom u znak da ga je razumio, pa onda prui Zbiku ruku i stisne triput vrsto njegovu desnicu, a to je po vitekom obiaju znailo da se jednom moraju bilo gdje pobiti. Zatim pou naprijed k Cjehanovu, a njegove su se kue ve vidjele na obzorju rumenog neba. Do zamka su dojahali jo za' vidjela, ali dok su se javili na gradskim vratima i dok su im spustili most, pala je ve duboka no. Primio ih je i pogostio Zbikov znanac Mikolaj iz Dlugoljasa. On je zapovijedao posadi u kojoj je bilo nekoliko plemia i trista valjanih strijelaca. Zbiko je odmah doznao da kneevski dvor nije u Cjehanovu, to mu je bilo veoma krivo. Knez je na poast korritura iz itne i Jamborka priredio velik lov u gutari na koji je otila i kneginja zajedno sa svojim dvorankama. Od poznatih ena nae Zbiko samo Ofku, udovicu Kiha iz Jaapkova, koja je bila kljuarica na dvoru. Ona ga je primila vrlo lijepo jer je poslije povratka iz Krakova pripovijedala svakome, tko je to htio i ne htio uti, o njegovoj ljubavi

za Danuku i o njegovoj nezgodi s Lihtentajnom. Te su joj pripovijesti pribavile veliki ugled meu mlaim dvorankama, pa je zato bila zahvalna Zbiku i sad je gledala da mladia utjei u njegovoj tuzi koja ga je obuzela zato to nije naao Danuke. Nee je prepoznati rekla mu je. Godine pralaze, a njoj poinje haljina pod grlom pucati, jer je sada mnogo jedrija. Ona nije vie onakva abica, kao to je bila, pa te zato i ljubi drukije nego prije. Neka joj sada samo tkogod priapne u uho: Zbiko! odmah se lecne kao da ju je ilom ubo. Takva je ve sudbina svih enskinja i tome nema pomoi jer je to po bojoj odredbi... A reci mi je li zdrav tvoj stric? Zato nije i on doao.. Takva je ve naa sudbina.. Dosadno je, do. sadno samoj enskinji na svijetu. Hvala Bogu to djevojka nije polomila noge jer se svaki dan penje na kulu i gleda r.a put... Svaka od nas treba prijateljstva. Ja u samo napasti konje i odmah u k njoj.. makar i po noi odgovori Zbiko. Uini to, samo povedi odavle vodia jer e inae u gutari zalutati. I zaista Zbiko izjavi na veeri koju je za goste pripravio Mikolaj iz Dlugoljasa da e odmah poi za knezom i da moli vodia. A umorni kriari sjednu poslije veere uz goleme pei u kojima su gorjeli cijeli hrastovi panjevi i odlue da e krenuti naprijed tek drugi dan, poto otpoinu. Ali de Lorhe zapita o emu se radi pa izjavi da e poi sa Zbikom, govorei da bi inae mogao zakasniti na lov koji je svakako elio vidjeti. Zatim pristupi k Zbiku, prui mu ruku i ponovo mu triput stisne desnicu. III Ali ni ovaj put nije izmeu njih moglo doi do boja jer je Mikolaj iz Dlugoljasa, uvi od Henrika iz Kropivnice o emu se radi, od obojice uzeo asnu rije da se bez znanja kneza i komtura nee pobiti i ujedno im Sli 215 zaprijetio da e zatvoriti gradska vrata ako se tome usprotive. Zbiko je htio da to prije vidi Danuku, pa se zato nije htio usprotiviti, a de Lorhe se rado bio kad je to bilo potrebno, ali nije bio krvolok pa je takoer prisegao na isvoju viteku ast da e ekati oa kneevu dozvolu, to vie to ga ne bi smio pohoditi da se tome usprotivio. Lotarinanin se nasluao raznih pjesama o bojnim turnirima, a ujedno je i volio velike sveanosti, pa mu je bilo i do toga da se pobije pred cijelim dvorom, pred gospoama i dostojanstvenicima, jer je sudio da e se tako veina razglasiti njegova pobjeda i on e tako lake stei zlatne ostruge. Htio je pored toga da upozna onaj kraj i ljude pa je na sve bio veoma radoznao, osobito zbog toga to mu je Mikolaj iz Dlugoljasa, koji je cijeli niz godina bio u suanjstvu kod Nijemaca i posve dobro znao njihov jezik, pripovijedao prava udesa o kneevim lovovima na razne ivotinje, nepoznate u zapadnim krajevima. O ponoi krenu on i Zbiko k Pasniu imajui uza se oruanu pratnju i ljude s bakljama za obranu od vukova koji su mogli hiti opasni i za nekoliko do zuiba naoruanih konjanika. Ni s ove strane Cjehanova nije manjkalo uma koje su se nedaleko iza Pasnia gubile u beskrajne kurpijske divljine, sastajui se na zapadu s neprolaznim umama Podlasja i jo udaljenije Litve. Donedavna su kroz te ume u Mazoviju dolazili, uklanjajui se stranim starosjediocima, divlji Litvini koji su godine 1337. prodrli i u sam Cjehanov i unitili ga. De Lorhe je radoznalo sluao kako im o tome pripovijeda stari vodi Matko iz Turoboja jer je silno elio da se ogleda s Iitvinima koje je kao i drugi zapadni vitezovi draoa Saracene. On je u ove krajeve doao na kriarsku vojnu, da stekne slavu i spas svoje due, a potom je mislio da e mu i borba s Mazurcima, kao poludivljim narodom, pribaviti potpun oprost. A sada nije pravo vjerovao svojim oima kad je doao u Mazoviju,i ugledao crkve po svim mjestima, krstove na kuama, duhovnike, vitezove sa svetim znakovima na oruju, te istina jak i estok puk spreman na borbu, ali kranski i nita pohlepniji od Nijemaca, izmeu kojih je de Lorhe ve proao. A kada su mu rekli da taj narod ve od vjekova poznaje Krista, nije ni sam znao ta da misli o kriarima, i kad je sa 216 znao da je ve pokojna krakovska kraljica pokrstila Litvine, nije njegovu udivljenju bilo granica, ba kao ni njegovoj tuzi.

Stao je pitati Matka iz Turoboja da li u tim umama, kojima se pribliavaju, nema kakvih zmajeva kojima ljudi moraju rtvovati nevine djevice i s kojima bi se ovjek mogao pobiti. Matkov ga je odgovor i u tome potpuno razoarao. U umama ima razne divlje zvjeradi, kao to su vuci, bivoli, dabri i medvjedi, s kojima ima dosta posla odgovorio mu je Mazurac. Mogue da po movarama ima i neistih duhova, ali za zmajeve nisam uo; a da ih i ima, ne bismo im mi sigurno davali naih djevica, nego bismo svi zajedno poli na njih. Da, kad bi ih bilo, ve bi odavno ovdanji stanovnici nosili pojase samo od njihove koe. Kakvi su to ljudi i zar se ovjek ne moe s njima boriti? zapita de Lorhe. Moe, samo to to nije uputno odgovori Matko pa ni za vitezove dolino jer su to sami seljaci. I vicarci su sami seljaci. A priznaju li Krista? Drugih i nema u Mazoviji, a sve su to ljudi nai i kneevi. Ta malko prije ste vidjeli i strijelce u zamku. To su sami Kurpijci, od njih nema boljih na svijetu. Bolji su Englezi i koti koje sam vidio na burgundskom dvoru. Vidio sam ih i ja u Malborgu prekine ga Mazurac. Hrabri su to momci, ali ne dao Bog da se s ovdanjim ljudima ogledaju. Kod njih djeak od sedam godina ne dobije jesti dok svoje jelo s vrha drveta strelicom ne skine. O emu to govorite? zapita najednom Zbiko kojem je do uiju doprla rije: Kurpijci. O kurpijskim i engleskim strijelcima. Ovaj vitez kae da engleski, a naroito kotski strijelci, sve druge nadvisuju. Vidio sam ih i ja pod Vilnom. Da, da, i sluao sam njihove strelice kako mi zuje oko uiju. Ondje je bilo i vitezova iz svih krajeva koji su govorili da e nas bez soli pojesti, ali su izgubili svaki tek kad su to pokuali prvi i drugi put. Matko se nasmije i ponovi Zbikove rijei gospodinu de Lorhe. 517 O tome su govorili na raznim dvorovima odgovori Lotarinanin pa su hvalili hrabrost vaih vitezova, ali su im i zamjeravali to su pogane branili protiv krsta. Mi smo branili narod koji se htio pokrstiti, protiv napasti i nepravde. A Nijemci ele da ih zadre u poganstvu samo da imaju povoda za rat. O tome e Bog suditi rekne de Lorhe. Moda ve i doskoro doda Matko iz Turoboja. Ali kad je Lotarinanin uo da je Zbiko bio kod Vilne, pone ga ispitivati, jer su se ve po svemu svijetu irile vijesti o ljutom boju i o pojedinim vitekim megdanima pod tim gradom. Zapadne je ratnike osobito zanimao megdan na koji su se izazvala etiri poljska i etiri francuska viteza. I sada je de Lorhe stao s veim poitanjem gledati u Zbika, kao u ovjeka koji je sudjelovao kod tako slavnih bojeva; u isti mah se u svom srcu radovao to se nee makar s kime pobiti. I oprezno su ili dalje dvorei se utivo kod odmora i astei se uzajamno vinom kojega je de Lorhe imao mnogo na svojim kolima. A kad se u razgovoru izmeu njega i Matka iz Turoboja pokazalo da Ulrika de Elner uistinu i nije djevojka, ve etrdesetogodinja udata ena sa estoro djece, uzbunila se jo vie dua u Zbiku to se taj udni stranac usuuje ne samo da tu babu s Danukom usporeuje ve da za nju jo i prvenstvo trai. I on pomisli da je taj ovjek, moda, malko sulud, pa da bi za nj bilo mnogo bolje da sjedi u kakvoj tamnoj sobi nego da putuje po svijetu i na tu ga misao obuze silan gnjev. Ne mislite li vi rekne Matku da mu je zao duh pomijeao pamet? A moda mu i sam avo sjedi u glavi, kao crv u orahu, pa e na koga od nas naskoiti. Moramo biti na oprezu. uvi to Matko iz Turoboja, usprotivi se, istina, ali stane ipak s nekim nemirom gledati u Lotarinanina, i na kraju rekne: Katkad se dogaa da ih u opsjednutom ovjeku sjedi po sto i vie, a kad im je tijesno, rado prijeu u glave drugih ljudi. A najgori je onaj avo kojeg im baba poalje. Zatim se naglo okrene k vitezu:

 Hvaljen Isus! 218 I ja ga hvalim! odgovori s nekim uivljenjem de Lorhe. Matko iz Turoboja se potpuno umiri. No, vidite li rekne da je u njemu zloduh, odmah bi se zapjenio ili bi ga sruio na zemlju jer sam ga iznenada izazvao. Moemo mirno dalje. I tako su mirno poli dalje. Iz Cjehanova do Pasnia nije ba bilo daleko, pa se put, to je dijelio ta dva mjesta, mogao po ljetu na dobru konju za dva sata prevaliti. Ali oni su jahali mnogo polaganije, jer je bila no i jer je u umi leao dubok snijeg; i premda su otili neto iza ponoi, tek su zorom doli do kneeva lovakog dvora koji je stajao na obronku ume iza Pasnia. Dvor je bio usred divljine, dug, nizak, drven, sa eljeznim reetkama na prozorima od okrugla stakla. Pred dvorom ugledae zdenac i dvije staje za konje, a oko dvora same kolibe od zelena granja i atori od velikih koa. U nejasnom ranom svjetlu plaminjale su pred atorima arke vatre, a oko njih su stajali pogonii s izvrnutim kousima od lisije, vuje ili medvjee koe. Gospodinu de Lorhu se priini kao da pred vratima vidi same divlje ivotinje na dvije noge, jer su svi ti ljudi imali veinom kape nainjene od zvjerskih glava. Neki su se podupirali o svoja koplja, a neki o lukove; jedni su pleli ogromne mree od jakih konopaa, a drugi su nad eravicom okretali velike komade divljai, odreene oito za ruak. Blijesak vatre padao je na snijeg, osvjetljavajui i te divlje likove, zaslonjene poneto dimom i parom to se dizala s peena mesa. Iza njih su se u rumenu svjetlu vidjele goleme omorike i nove skupine ljudi, kojima se lotarinki vitez divio osobito zato to ih je bilo veoma mnogo, a on jo nije vidio takvih lovakih priprava. Vai knezovi rekne idu u lov kao na kakav bojni pohod. Kako vidite odgovori mu Matko iz Turoboja imaju dovoljno i lovakih sprava i ljudi. To su kneevi pogonii, ali ima i drugih koji su amo doli zbog trgovine. ta da uinimo? zapita Zbiko. U dvoru svi jo spavaju. Priekat emo da se probude odvrati mu Matko. Ta, valjda, neemo lupati na vrata i naega kneza probuditi. M9. Iza tih rijei odvede ih k ognju, uz koji im pogonii prostru medvjee i bivolske koe, pa ih onda stanu astiti vruim mesom; a kad su uli tuu rije, sakupe se oko Nijemca i ponu ga promatrati. Zbikovi ljudi raire odmah vijest da je to vitez ak s onu stranu mora.. i odmah je oko njega bilo tako tijesno da ih je gospodin iz Turoboja morao ukrotiti kako bi stranca sauvao od njihove prevelike radoznalosti. De Lorhe opazi meu ljudima i nekoliko ena koje bijahu, veina njih, takoer odjevene u ivotinjsku kou, ali rumene kao jabuke i neobino lijepe, pa zapita da li i one sudjeluju u lovu? Matko Turobojski mu razjasni da one ne pripadaju lovakoj druini, ali da zajedno s pogoniima dolaze iz enske radoznalosti, ili kao na kakav sajam, da nakupuju gradske robe i da prodaju svoje umsko blago. Tako je uistinu i bilo. Ovaj kneev dvorac bijae kao ognjite oko kojega su se i onda kad tu nije bilo kneza, sakupljala dva ivlja: gradski i umski. Pogonii nisu rado odlazili iz svoje gutare, jer im je bilo neobino, kad im njihovo drvee ne umi nad glavom; a Pandaini su na ovaj umski sajam dovozili svoje bave piva, brano samljeveno u vjetrenjaama ili vodenicima na Vegnjerki, sol koja bijae rijetka a toj divljini, te su je svi ivo traili, remenje i druge proizvode ljudskih ruku, pa su u zamjenu uzimali kou, skupocjena krzna, suene gljive, orahe i razno ljekovito bilje kojeg je meu Kurpijcima uvijek bilo napretek. Zbog toga je oko kneevnog dvora bio pravi sajam, osobito kad je knez bio u lovu, tada su iz radoznalosti amo dolaziti i itelji iz najdublje gutare. De Lorhe je sluao Matkovo pripovijedanje i promatrao kneeve pogonie koji su ivjeli na svjeem i zdravom zraku, te se ponajvie hranili mesom, pa su se zato svi strani putnici udom udili njihovoj snazi i veliini; a Zbiko je sjedio kraj ognja i neprestano gledao u vrata i prozore na dvorcu, vrpoljei se tako da je jedva ostao na svom mjestu. Svijetlilo je samo jedno okno, oito na kuhinji, jer je dim prodirao kroz sve pukotine ravo sloenih dasaka. Sve su druge prostorije bile tamne, osvijetljene samo osvitom dana, koji se sve jae bijelio svakim askom i srebrenio sve vie i

vie snijegom pokrivenu divljinu za dvorcem. Na malim vratima, koja bijahu na jednoj strani kue, pokazivala se asomice sluinad u kneevim bojama idui na zdenac s vedricama po vodu. Ti su ljudi, zapitani, da li jo svi spavaju, 220 odgovarali da sav dvor jo uvijek poiva jer se dan prije umorio u lovu, ali da se ve sprema ruak prije dananjeg polaska u lov. I zaista pone kroz prozor iz kuhinje prodirati miris afrana i peena mesa, pa dopre i do samog ognja. Napokon zakrinu i otvore se glavna vrata otkrivajui unutranjost rasvijetljena trijema, a na stapanice izie ovjek, u kojem je Zbiko na prvi pogled prepoznao jednog od onih pjevaa to ih je vidio meu kneevom sluinadi u Krakovu. I im ga je ugledao, nije Zbiko ekao ni na Matka iz Turoboja ni na de Lorha, ve je skoio i tako brzo otrao k dvoru da je udivljeni Lotarinanin zapitao: A ta se dogodilo tome mladome vitezu? Nije mu se nita dogodilo odgovori mu Matko iz Turoboja on samo ljubi jednu dvoranku svijetle kneginje pa bi je rado to prije vidjeti. Ah! klikne de Lorhe i poloi obje ruke na srce. Zatim podigne oi uvis i stane uzdisati tako tuno da je i sam Matko slegao ramenima i rekao u sebi: Zar on to uzdie za svojom staricom? Da uistinu nije sulud? Odvede ga, meutim, u dvorac, i obojica se naoe u prostranom predsoblju, ureenom rogovima bikova, bivola i jelena, i osvijetljenom jasnim svjetlom jer su na prostranom ognjitu gorjele suhe klade. U sredini je bio prostrt stol, a na njemu su stajali tanjuri prireeni za jelo; tu je bilo i nekoliko dvorana s kojima je Zbiko razgovarao. Matko iz Turoboja ih upozna s gospodinom de Lorhom, ali kako oni nisu znali njemaki, morao ga je sam i nadalje zabavljati. Sve je vie dvorana dolazilo svakim askom, veinom jakih i stasitih plavokosih momaka koji bijahu ve posve opremljeni za lov. Oni, koji su poznavali Zbika i znali za njegove krakovske doivljaje, pozdravljali su ga kao starog prijatelja, te se vidjelo da meu njima vlada potpuni mir; a drugi su ga gledali onim divljenjem kojim se obino gleda ovjek kojemu je nad vratom visio krvniki ma. Naokolo su se uli glasovi: Tu su! Tu je i kneginja i Jurandova, pa e je odmah vidjeti i s nama u lov poi. Uto dooe i dva kriarska gosta, brat Hugo de Danveld, starosta iz Ortelsburga ili iz Sitna, kojemu je roak u svoje vrijeme bio kriarski maral, i Sigfri de Leve, takoer iz zaslune kriarske porodice, katelan iz Jansborka. Prvi je bio jo dosta mlad, ali ve prilino debeo, s licem lukava pivo 221 pije i grubim, poneto uzdignutim usnama; a drugi bijae visok, s poneto surovim, ali plemenitim crtama lica. Zbiku se priini da je Danvelda vidio negdje kod kneza Vitolda, i da ga je Henrik, plocki biskup, na turniru sruio s konja, ali mu tu uspomenu smuti dolazak kneza Janua kojemu se stadoe klanjati i dvorani i kriari. K njemu pristupie komturi, de Lorhe i Zbiko, a on ih pozdravi prijazna, ali i dostojanstvena lica, na kojem ne bijae brade, nego je bilo okrueno kosom, podstrienom ravno nad elom, a padala mu je na ramena. Odmah zatrubie pod prozorima trublje u znak da knez sjeda k stolu; one zagrme prvi, drugi i trei put; i tek tada se otvore velika vrata na desnoj strani sobe, a na njima se pojavi kneginja Ana, a s njom krasna, zlatokosa djevojka s lutnjom preko ramena. Cim ju je ugledao, Zbiko se protura naprijed, i sklopivi pred ustima ruke, klekne na oba koljena pun poniznosti i strahopoitanja. Na taj se prizor zau mrmljanje u dvorani jer je taj Zbikov in zadivio sve Mazurce, ali neke je i ogorio. Ah rekoe stariji sigurno je to nauio od kakvih prekomorskih vitezova, a moda i od samih pogana, jer ga nema ni meu Nijemcima. A mlai pomislie: To nije nikakvo udo jer on ima toj djevojci da zahvali za svoju glavu. A ni kneginja ni Danua nije odmah prepoznala Zbika, jer je leima bio okrenut k ognju, a lice mu je bilo u sjeni. Kneginja pomisli u prvi as da je to koji dvoranin skrivio togod knezu pa moli za razgovor; ali Danua, koja je imala otriji pogled, stupi malko naprijed i prigne svoju zlatnu glavicu, pa vikne najednom tankim i pronicavim glasom: Zbiko!

A onda, ne mislei da je gleda cijeli dvor i svi strani gosti, priskoi kao srna k mladome vitezu, pa ga zagrli obim rukama i stane mu cjelivati oi, usta i obraze, privijajui se k njemu i kliui uz to od velike radosti sve dotle dok nisu svi Mazurci prasnuli u gromki smijeh i dok je nije kneginja uhvatila za ovratnik i povukla k sebi. Onda je pogledala u prisutne pa se silno smela i hitro se zaklonila za kneginju sakrivi se u nabore njene odjee tako da joj se jedva vidio vrh glave. Zbiko obujmi noge kneginji, a ona ga pridigne i pozdravi, pa ga stane pitati za Matka: je li umro ili je jo na ivotu, a ako je na ivotu nije li takoer doao u Mazoviju? Zbiko je gotovo besmisleno odgovarao na ta pitanja jer se sagibao na obje strane nastojei da iza kneginje vidi Danuku koja bi naas provirila iza njezine odjee da se zatim ponovo veoma brzo sakrije. Mazurci su se drali za bokove od smijeha nad tim prizorom, a smijao se i sam knez; a kad su na kraju donijeli zadimljena jela, okrene se obradovana gospoa k Zbiku i rekne: Posluuj nas, mili slugo, i dao Bog ne samo kod jela nego zauvijek. Zatim e Danui: A ti, dosadna muho, izlazi ispod moje odjee jer e mi je jo do kraja poderati. Danuka izie ispod odjee, sva smetena i rumena podiui svaki as na Zbika plahe, zastiene i radoznale oi; a bijae tako krasna da se razblailo srce ne samo u Zbiku, ve i u drugim mukarcima: kriarski starosta iz Sitna prinese par puta ruku do svojih jakih i debelih usnica, a de Lorhe se preseneti, pa podigne uvis obje ruke i zapita: Tako vam svetoga Jakova iz Kompostele, tko je ta djevica? Nato se starosta iz itna, koji je pored svoje debljine bio i veoma nizak, podigne na prste i apne Lotarinaninu u uho: avolova ki. De Lorhe ga pogleda mirkajui oima, pa namrti obrve i progovori kroz nos: Nije pravi vitez koji grdi ljepotu. Ja nosim zlatne ostruge i uz to sam kriar odgovori oholo Hugo de Danveld. A opasani su vitezovi uivali tako veliku ast da je Lotarinanin spustio glavu; ali zaas odgovori: A ja sam roak brabantskih knezova. Pax! Paz!1 rekne kriar. ast imonim knezovima i prijateljima naeg reda od kojeg ete uskoro, gospodine, primiti zlatne ostruge. Ja ne poriem da je ta djevojka veoma krasna, ali ujte tko joj je otac. Nije mu, meutim, mogao nita ispripovijedati jer je knez Janu u taj as sjeo k ruku, a kako je ve prije od katelana iz Jansborka doznao o velikim rodbinskim vezama gospodina de Lorha, dade mu znak da sjedne kraj Mir! Mir! 993 njega. Njemu nasuprot sjedoe kneginja i Danua, a Zbiko kao nekad u Krakovu stane iza njihovih stolaca da ih posluuje. Danuka je drala glavu nisko nad svojim tanjurom jer se stidjela prisutnih ljudi, ali ju je prigibala malo na stranu da joj Zbiko moe vidjeti lice. A on je radoznalo d s udivljenjem promatrao njenu malu glavicu, njeno rumeno lie i njena obla ramena koja nisu vie bila kao u djeteta, a uz to je osjeao da u njemu buja rijeka nove ljubavi koja mu zalijeva sva prsa. Ojeao je takoer na svojim oima, usnama i obrazima njene svjee cjelove. Nekad mu ih je ona davala kao to ih daje sestra bratu, a on ih je primao kao to se primaju od dragog djeteta. A kad ih se sada sjetio, bilo mu je kao i nedavno kod Jagjenke: trnci su ga prolazili od glave do pete, a ujedno ga je obuzimala neka mlohavost pod kojom se tajio silan ar, ba kao pod vruim pepelom na ognjitu. Danua mu se priinjala kao potpuno odrasla gospoica, pa je zaista ve bila potpuno odrasla i procvjetala. A pred njom su, pored toga, tako iskreno i otvoreno govorili o ljubavi da su se i njene oi otvorile pred ljubavlju, kao to se cvijetak otvori pred suncem, i zbog toga je u njoj bilo neto eganije bilo prije; ljepota koja vie nije djetinjska i neka mona opojnost, koja je iz nje izbijala kao svjetlo iz plamena ili kao miris iz rue.

Zbiko je to osjeao, ali nije toga bio svjestan jer nije mislio ni na ta. On je zaboravio ak i na to da ih mora kod stola posluivati. Nije znao da svi dvorani gledaju u nj i u Danuu i da im se smiju. Nije vidio ak ni de Lorhova lica koje kao da se skamenilo od udivljenja, ni iizbuljenih oiju kriarskoga staroste iz Sitna koje bijiehu neprestano uiprte u Danuu, a kalko ih je osvjetljavao arki plamen s ognjita, izgledale su sjajne i crvene kao da su vuje. Trznuo se istom onda kad su se ponovo oglasile trublje, dajui znak da valja poi u umu i kad je kneginja Ana Danuta, okrenuvi se k njemu, rekla: Ti e poi s nama, da ti bude to ljepe i da djevojci moe govoriti o ljubavi, a i ja to rado sluam. Rekavi to, izie s Danuom da sjednu na konje. A Zbiko skoi u dvorite na kojem su ve drali pripravne i osedlane konje za kneza i kneginju, za dvorane i goste. Pred dvorom nije bilo tako mnogo ljudi kao maloprije jer su gonii ve otili s mreama i izgubili se u gutari. 224 Vatre su se ugasile, dan je ve bio posve jasan, ali i studen; snijeg je kripao, a s drvea su se pod lakim zamahom vjetra sipale bijele iskre. Uskoro izie i knez i sjedne na konja. Imao je uza se momka s lukom i kopljem; tako dugim i tekim da je malo tko mogao njime vladati; ali knez je kopljem vladao posve lako jer je bio neobino jak, ba kao i svi drugi muevi iz roda Pjasta. U tome je rodu bivalo i takvih ena koje su, udavajui se za tue knezove, na svom piru savijale prstima eljezne ipke. U kneevoj blizini bijahu jo dva mua, da mu priskoe u pomo ako se nae u kakvoj neprilici; ti muevi bijahu izabrani izmeu svih plemia varavskog i cjehanovskog kraja, a bili su tako stasiti i snani da ih je gospodin de Lorhe promatrao izdaleka i silno im se divio. Uto doe i kneginja s Danuom, obje s kapuljaama od koe bijelih lasica. Neodroena Kjejstutova ki umjela je bolje baratati strelicom negoli iglom, pa su zato i za njom nosili ukusan, ali neto laki luk. Zbiko klekne na snijeg i isprui dlan, na koji stupi kneginja sjedajui na konja; a on podigne zatim Danuku kao to je Jagjenku podizao u Bogdancu, i odmah krenue. Povorka se protegne poput duge zmije, pa krene desno od dvora vijui se i sijevajui na obronku gutare, kao arena vrpca na tamnome suknu, i asak se kasnije stane gubiti u gutari. Ve su bili daleko u umi kadli se kneginja okrene k Zbiku i rekne: A zato ne govori? Ta ded joj togod kai! Ali Zbiko je utio jo nekoliko trenutaka, premda je htio progovoriti; bila ga je obuzela neka plahost, pa se oglasi tek nakon dvije ili tri Zdravomarije: Danuko! Sta je, Zbiko? Ja te ljubim tako.. Tu zastane traei zgodne rijei koje mu je bilo teko nai; premda je pred svoju djevojku bio kleknuo, kao kakav strani vitez, premda joj je iskazivao najvee potovanje i premda se trsio da joj ne kae nijedne nepristojne rijei, ipak se uzalud silio da bude to uljudniji jer mu je bila prepuna dua, pa je znao samo priprosto govoriti. Zato i rekne asak kasnije: i Cimbarka, koja se udala za Ernesta eljeznoga Habsburga. Op. aut. 15 Kriari 225 Ja te ljubim tako da mi ponestaje daha! Ispod lasije kapuljae, ona svoje modre oi i svoje njeno lice, posve rumeno od zime, podigne k njemu pa veoma brzo odgovori: I ja tebe, Zbiko! Zatim odmah obori oi jer je ve znala ta je ljubav. Ej, zlato moje! Ej, djevojko moja! klikne Zbiko. Ej... I nanovo zaute od sree i od uzrujanja; ali dobra, a u isti as i radoznala kneginja priskoi mu i opet u pomo: Pripovijedaj joj rekne kako si eznuo za njom; a kad doemo u grmlje, moe je poljubiti i u usta, nee joj biti krivo jer e joj tako najbolje posvjedoiti svoju ljubav.

A Zbiko stane pripovijedati kako je za njom eznuo u Bogdancu njegujui Matka i boravei meu susjedima. 0 Jagjenki nije lukavi momak spomenuo ni rijei, ali je ipak govorio pravu istinu jer je sada tako arko ljubio lijepu Danuu da ju je htio obujmiti i posaditi na svog konja, pa je drati pred sobom i pritiskati na svoja prsa. Ipak nije to smio uiniti, ali kad ih je prvo grmlje rastavilo od dvorana i gostiju, koji su jahali za njima, prignuo se k njoj i poljubio je u lice iskazujui joj tako svoju ljubav. Ali kako po zimi nema na ljeskovim lia, opazio je to Hugo von Danveld, a i gospodin de Lorhe, a opazili su i drugi dvorani i stali govoriti meu sobom: On ju je poljubio pred kneginjom! Nema sumnje, ona e im doskora pir prirediti. To je estok momak, ali je i u njoj vrela Jurandova krv. To je kremen i kresivo, mada je djevojka jo dosta plaha. Pol at jat e iz njih iskre, ne boj se! On se prilijepio uz nju kao iak uz ivu kou. Tako su oni razgovarali; a kriarski starjeina iz Sitna okrene k gospodinu de Lorhu svoje zlobno i lukavo lice 1 upita ga: Biste li vi htjeli, gospodine, da vas kakav Merlin svojom arobnom snagom pretvori u onog mladog viteza1? A vi, gospodine? zapita de Lorhe. i Vitez Uter zaljubivi se u kreposnu Igernu, enu kneza Gorlasa, primi pomou Merlina, Gorlasov lik i porodi s Igernom kralja Artura. Op. aut. 226 Nato kriar, u kojem se oito probudila iva strast, zaustavi naglo konja i klikne: Na moju duu! Ali se u isti as sabere, pa prigne glavu i nastavi: Ja sam redovnik i zavjetovao sam istou. I pogleda otro u Lotarinanina bojei se nee li na njegovu licu opaziti posmijeh, jer je kriarski red, to se toga tie, meu svijetom bio na zlu glasu, a Hugo de Danveld meu redovnicima na najgorem. On je prije nekoliko godina bio pomonik gradskog zapovjednika u Sambiji, a tamo su na nj dolazile takve tube da su ga morali premjestiti u Sitno usprkos tome to se u Malborgu nisu na sline stvari ba mnogo obazirali. Doavi zadnjih dana s tajnim nalozima na kneev dvor i ugledavi krasnu ker Juradovu, planuo je za njom silnom strau, kojoj nije nikakvom zaprekom bila Danuina mladost jer su se u ono vrijeme udavale jo i mlae djevojke. Ali Danveld je znao veoma dobro, kakav je njezin rod, a uz to je i Jurandovo ime zadrao u stranoj uspomeni, pa se zato njegova strast pretvorila u divlju mrnju. A de Lorhe ga sada stane o njoj ispitivati. Vi ste, gospodine, tu krasnu djevojku nazvali kerkom avola; a zato ste je tako nazvali? Danveld mu pone nato pripovijedati pripovijest o Zlotorji: kako su kod gradnje kule sretno uhvatili kneza zajedno s njegovom pratnjom i kako je tom zgodom poginula Danuina mati, za koju se Jurand od tog asa uasno osveivao svim vitezovima kriarskog reda. I mrnja je kod te pripovijesti prodirala iz kriara poput vatre jer je on za nju imao osobita povoda. I on se sam prije dvije1 godine htio ogledati s Jurandom, ali im je ugledao stranog bivola iz Spihova, prestraio se prvi put u svom ivotu, tako da je ostavio svoja dva roaka, plijen i ljude, pa je glavom bez obzira pobjegao u Sitno, gdje se od straha razbolio. A kad je ozdravio, stavio ga je kriarski veliki maral pred viteki sud koji ga je, istina, rijeio svake krivnje jer je Danveld prisegao na sveti krst i na svoju ast da ga je poplaeni konj odnio s bojnog polja, ali mu je otada zatvoren put k svim viim astima u kriarskom redu. Kriar je sve to lukavo preutio pred gospodinom de Lorhom, pa mu je mjesto toga pripovijedao o stranoj Jurandovoj okrutnosti i o drskoj bezobzirnosti cijelog poljskog naroda, i to tako da je sve to jedva ilo u glavu lotarinkog viteza. ...........;,,.,.,;.........,........,.....,..,., 957 Mi smo ipak rekne ovaj asak kasnije meu Mazurcima a ne medu Poljacima?

 To je posebna kneevina, ali jedan narod odgovori mu kriar a svi jednako mrze na red. Dao Bog da njemaki ma istrijebi cijelo to pleme! Pravo velite, gospodine! To to se taj knez, koji izgleda kao pravi potenjak, usudio na vaoj zemlji podignuti proti vama kulu, za takvo bespravlje nisam ja uo ni meu poganima. On je kulu podizao proti nama, ali Zlotorja lei na njegovoj, a ne na naoj zemlji. Hvala, dakle, Isusu to vam je nad njim dao pobjedu. A kako se svrila ta vojna? Onda nije bilo vojne. A vaa pobjeda kod Zlotorje? Bog nas je ba u tome pomogao to je fenez bio bez vojske, samo sa svojim dvorom i sa enama. Nato pogleda de Lorhe u udu kriara. Kako? Vi ste dakle u vrijeme mira napali na ene i na kneza, koji je u svojoj zemlji gradio kulu? Za slavu kriarskog reda i kranstva nema bezonih djela. A onaj se strani vitez osveuje samo za svoju mladu suprugu koju ste vi ubili u vrijeme mira? Tko podie ruku na kriara, taj je sin paklene tmine. uvi to, gospodin de Lorhe se silno zaudi, ali nije imao vremena da odgovori Danveldu, jer u taj as dojae na prostran, snijegom pokriven proplanak na kojemu knez sie s konja, a za njim ponu silaziti i drugi. IV Vjeti lugari stanu pod vodstvom velikog lovakog metra postavljati lovce u dugi red na obronku ume, i tako da su oni sami bili donekle sakriveni, a pred njima je bilo slobodno polje pa su iz svojih lukova lako mogli strijeljati. Na dvije krae strane proplanka bijahu napete mree za kojima su stajali gonii; ovi su morali zvjerad tjerati k strijelcima ili je, kad se zaplete u mreu, ubijati kopljima. Nebrojeni Rurpijci, razdijeljeni na prikladne razmake, morali su sva iva stvorenja istjerati iz umske dubine na otvorenu poljanu. Iza strijelaca je ponovo bila mrea razapeta zato da se u nju zapletu zvijeri koje bi prodrle kroz red lovaca pa da onda budu poubijane. Knez je stajao u sredini lovakog reda u maloj provaliji koja je presijecala itav proplanak. To mu je mjesto odabrao glavni lovaki metar Mrkota iz Mocaeva koji je znao da e tom provalijom proi najvee zvijeri iz ume. Sam knez je drao u ruci luk, uza nj je bilo na drvo naslonjeno teko koplje, a malko iza njega bijahu dva brania sa sjekirama na ramenu, golemi ljudi slini umskom drveu, koji su osim sjekira imali jo i napete lukove, da ih prue knezu u sluaju potrebe. Kneginja i Danua ne sioe s konja, jer im to sam knez nije nikada doputao, i to zbog opasnosti od bivola i divljih bikova od kojih su se lake mogle braniti na konju negoli pjeice. Premda ga je knez pozvao da stane nadesno uza nj, de Lorhe zamoli da smije na obranu gospoa ostati na konju. Stajao je nedaleko kneginje drei u ruci viteko koplje, a tom koplju su se tiho ispod brka smijali Mazurci smatrajui da je to neprikladno oruje za takav lov. Zbiko je ba obratno, svoje koplje odmah zabio u snijeg, a luk skinuo s ramena pa je stajao uz Danuina konja, podizao k njoj glavu i askom joj tiho aptao, a askom joj grlio noge i ljubio koljena jer sad ve nije ni pred kime tajio svoje ljubavi. Umirio se tek onda kad mu je Mrkota iz Mocaeva, koji je u lovu znao viknuti i na samog kneza, ljutito zapovjedio da uti. Uto se daleko, daleko u umskoj dubini oglasie kurpijski rogovi, a njima se odmah s poljane odazvae lovake trublje, pa onda nastade potpuna tiina. Samo je pogdjegdje zakrijetala sojka na vrhu hrasta i samo su gdjegdje gonii zagraktali kao gavrani. Lovci su paljivo gledali na pustu bijelu poljanu na kojoj je vjetar savijao grmlje prekriveno rnraznim injem i svaki je lovac nestrpljivo ekao kakva e se zvijer prva pojaviti na snijegu. Svi su bili uvjereni da e lov biti obilan jer je u umi bilo mnogo divljih turova, bivola i vepara. Kurpijci su iz njihovih brloga istjerali i nekoliko medvjeda koji su bijesno prolazili umskom gutarom slutei da e se uskoro upustiti u ljuti boj, ali ne za svoj zimski stan, ve za sam ivot.

Lovci su ipak morali dugo ekati jer su ljudi, koji su zvjerad tjerali k mreama i k proplanku, zauzeli ogromni dio ume i ili tako daleko da do uiju lovaca nije dopiralo ak ni tektanje pasa koji su odmah, im su zatru .... 229 bile lovake trublje, puteni s korlata. Jedan od njih, oito puten mnogo ranije ili se ve prije toga skitao umom, pojavi se na poljani i, pretravi je cijelu, proe izmeu lovaca drei njuku uza zemlju. I opet je bilo sve pusto i tiho samo to su gonii glasnije zagraktali dajui time znak da e doskora zapoeti hajka. Iza kratka vremena pojavie se na obronku ume vukovi, koji su feao najtankoutniji prvi nanjuili potjeru. Bilo ih je nekoliko. Ali kad su ispali na poljanu i nanjuili ljude, vratili su se ponovo u umu, traei oito koji drugi izlaz. Zatim dotrae na snjenu poljanu u dugom i crnom lancu moni veprovi slini izdaleka krdu koje se na poziv svoje gospodarice pribliuje domaoj staji. Ali najednom stadoe, pa poee njuiti i prislukivati, zatim pojurie k mreama, ali nabasavi na gonie, vratie se i opet k lovcima rokui i idui oprezno naprijed dok najednom ne zveknue tetive na lukovima, ne zazujae strijele, prva krv ne poli bijelu, snjenu poljanu. Odmah se zaue povici, a veprovi se razbjeae, kao da je grom u njih udario; jedni potre slijepo preda sa, drugi pojurie k mreama, i dok su neki bjeali pojedinano, drugi su jurili u oporu, mijeajui se s drugim divljim zvijerima kojih bijae ve mnogo na poljani. Lovci su ve posve jasno uli glasove rogova, tektanje pasa i daleku viku ljudi koji su dolazili iz umske dubine. umske zvijeri, tjerane goniima sa svih strana, napunie doskora itavu poljanu. Nita tome slina nije se moglo vidjeti ni u stranim krajevima, pa ak ni u drugim poljskim zemljama u kojima nije vie bilo uma kao u Mazoviji. Kriari su bivali u Litvi, gdje se znalo dogoditi da su turovi udarali na cijelu vojsku i posve je smijeali1, ali su se sada ipak udili toj neizmjernoj koliini zvjeradi, a napose se udio gospodin de Lorhe. Stojei uz kneginju i njezine dvorane kao dral na strai, nije se ni sa jednom mogao razgovarati, te mu je ve bilo dosadno, a i prilino jezebao pod svojim eljeznim oklopom pa je zbog svega toga pomiljao da se lov izjalovio. Uto opazi pred sobom cijela stada lakonogih srna, smeih srndaa i velikih jelena koji su se plaho ogledavali kako da pobjegnu. Kneginja, u kojoj je na taj vidik zaigrala Kjejstutova oinska krv, odapinjala je u tu rulju strelicu za strelicom kliui od radosti svaki put kad je pogoeni jelen naglo poskoio uvis da se odmah srui i zagrebe svojim vitkim nogama i Sline sluajeve spominje Wigand iz Marburga. Op. aut. 230 po snijegu. I druge su dvoranke marljivo strijeljale jer ih je obuzela lovaka strast. Samo Zbiko nije mislio na lov, nego se rukama podboio o Danuina koljena, pa joj gledao u oi, a ona mu je, smijeei se stidljivim smijekom, prstima zatvarala oi kao da ne moe izdrati njegova pogleda. Ali svu pozornost gospodina de Lorha svrati uto na sebe golem medvjed koji se najednom pojavi iz ume ba u blizini lovaca. Knez ga nastrijeli strelicom, pa odmah priskoi k njemu s kopljem, a kad se zvijer, uz strano mrmljanje, podigla na stranje noge probode je naoigled cijelog dvora tako brzo da se nijedan od dvojice njegovih brania nije trebao maiti sjekire. Tada pomisli mladi Lotarinanin da se ne bi ba mnogo gospode, kod koje je boravio na svom putu, usudilo poi na takvu zabavu i da kriarski red moe s takvim ljudima imati jednom tekog posla i doivjeti tekih asova. Ali vidio je i drugih prizora, gdje su lovci pojedinice navaljivali na mnogo jae i bjenje zvijeri nego to su se lovile u Nioj Lotaringiji i u njemakim umama. Tako jakih i pouzdanih lovaca i takvih udaraca kopljem nije gospodin de Lorhe vidio jo nigdje, pa je sebi sve to, kao iskusan ovjek, objanjavao time to se svi ti ljudi ivei u tim neizmjernim umama, ve od svog djetinjstva priuavaju luku i koplju i zato umiju njima bolje i okretnije baratati. Poljana se napokon prekri leinama svakovrsne zvjeradi, ali lov jo ni izdaleka nije bio dovren. Naprotiv, njegov najzanimljiviji i najpogibeljniji dio imao je tek nastupiti jer su gonii potjerali nekoliko turova i bivala. Oni su se u urni obino drali postrance, a sada su ili s drugom zvjeradi, ali nisu bili ni najmanje prestraeni, nego strani, te su drugima zadavali strah. Nisu ili odve brzo, kao da u sebi osjeaju svoju veliku snagu pa su sigurni da e slomiti sve zapreke i proi. Ipak je zemlja zatutnjala pod njihovim nogama. Bradati bivoli, idui na elu cijele povorke i drei glave

nisko nad zemljom zaustavljali su se svaki as, kao da promiljaju na koju bi stranu. Iz monih im plua prodirao je straan rik, slian podzemnoj grmljavini, iz nozdrva im je izbijala para, a snijeg su kopali prednjim nogama, te se inilo da svojim krvavim, grivom pokrivenim oima, trae neprijatelje. Uto podignu gonii stranu viku, kojoj se iz sredine i s oba krila odazove na stotine glasova; zaorie rogovi i trublje, odjeknu uma od najdaljih dubina, a u isti as banue na poljanu, sa stranim laveom, bijesni kurpijski psi. Ugledavi ih, pobjesnie u tren oka enke koje su uza se imale mlade. Cijelo stado, koje se dotada dralo zajedno, rastri se sada kao mahnito po svoj poljani. Jedan ogromni sivi tur, mnogo vei od bivola, potri tekim koracima k lovcima, pa skrene na desnu stranu poljane, a kad je opazio nekoliko koraaj a pred sobom konje, zaustavi se i pone svojim rogovima parati zemlju riui pri tom groznim glasom kao da se sprema na skok i borbu. Na taj strani prizor podignu gonii jo veu viku, a meu lovcima se zauju prestravljeni glasovi: Kneginja! Kneginja! Spasite kneginju! Zbiko pograbi svoje u snijeg zabijeno koplje i skoi na obronak ume, a za njim skoi i nekoliko Litvina, gotovih da poginu u obrani Kjejstutove keri; u taj as zveknu u rukama kneginje luk, zazuji strelica, preleti nad prignutom glavom divlje zvijeri i zabode joj se u lea. Pogoen je! klikne kneginja. Nee dalje...! Ali, njene dalje rijei zaglui tako uasan urlik da su konji klonuli na stranje noge. Tur poleti kao vihor na samu kneginju; ali uto dojuri izmeu drvea hrabri gospodin de Lorhe, pogrbljen na svom konju; drei u ruci napereno koplje, te kao na kakvom turniru, nasrne na zvijer. Prisutni vidjee kako se koplje u tren oka zabolo turu u lea, pa se odmah i slomilo poput suhe trstike; a onda ieznu golema rogata glava pod trbuhom vitezova konja, i dok jo nitko nije mogao ni zaviknuti od straha, odletjee i konj i konjanik u zrak kao lako pero. Konj pade na bok i poe u predsmrtnoj borbi udarati nogama zapleui ih u svoja vlastiti crijeva, a gospodin de Lorhe je leao dvatri koraka dalje nepomino na snijegu, slian eljeznom klinu. Tur se par asaka kolebao, ne bi li ih pustio na miru i nasrnuo na druge konje, ali imajui pred sobom te prve rtve, okrene se ponovo k njima i stane gaziti nesretnoga konja. Pobjenjeo je, pa ga udarao glavom i parao mu svojim rogovima otvoreni trbuh. Iz ume potrae ljudi u pomo stranom vitezu, ali Zbiko, kojemu je bilo samo do toga da obrani kneginju i Danuu, dotri prvi i zabije otro koplje pod lopaticu divlje zvijeri. Njegov udarac bijae tako silan da mu je koplje pri naglom okretu tura puklo u rukama, a on je sam pao niice u snijeg. Poginuo je! Poginuo je! zaviknu Mazurci koji su mu trali u pomo. A tur prekrije svojom glavom Zbika i pritisne ga o zemlju. I s kneeve strane potre njegova dva jaka brania, ali bi ipak bili doli prekasno da ih na sreu nije pretekao Ceh Hlava, kojega je Jagjenka darovala Zbiku. On dotri prije njih, podigne obim rukama iroku sjekiru i udari njome tura usred zatiljka. Taj udarac bijae tako straan da je tur odmah pao kao gromom oinut, a glava mu je bila gotovo do polovice rasjeena; ali kad je pao, pritisnuo je Zbika. Branii dignu s njega u tren oka teko turovo tijelo, a uto i kneginja i Danua skoe s konja i prestravljene dohrle k ranjenome mladiu. A on se, sav blijed i sav zaliven svojom i turovom krvlju, malko podigne i pokua ustati, ali opet klone na koljena, pa se upre na desnu ruku i izusti samo jednu jedinu rije: Danuko.. Zatim mu navre krv na usta i on se onesvijesti. Danua ga prihvati ispod pazuha, ali ga nije mogla drati pa vikne za pomo. Nato ga okrue ljudi sa svih strana, stanu ga trti snijegom i ulijevati mu vino u usta; najzad glavni lovaki metar Mrkota iz Mocaeva zapovjedi da ga poloe na kabanicu i da mu zaustave krv pomou nekih umskih gljiva. On e ostati na ivotu ako su mu slomljena samo rebra, a ne i hrptenjaa rekne okrenuvi se kneginji. Meutim su druge dvoranke uz pomo nekih lovaca pregledavale gospodina de Lorha. Lovci su ga okretali na sve strane traei na njegovu oklopu kakvu rupu od rogova stranog tura, ali nisu mogli

pronai posve nita, osim tragova snijega to je bio zaao pod nabore oklopa. Bik je sav svoj bijes iskalio uglavnom na konju, koji je malko podalje leao ve mrtav, a crijeva su visila pod njegovim trbuhom; gospodin de Lorhe nije bio ranjen, nego samo onesvijeten uslijed pada, a kasnije se vidjelo da mu je iaena desna ruka. Ali im su mu skinuli teki ljem i ulili u usta malko vina, odmah se osvijestio i otvorio oi; a kad je nad sobom ugledao dvije mlade i krasne dvoranke, rekao je njemaki: Sigurno sam ve u raju i aneli su nada mnom? Dvoranke nisu, istina, razumjele to im je rekao, ali im je bilo drago to je oivio i progovorio, pa su mu se 233, nasmijeile i podigle ga uz pomo lovaca sa zemlje; on je osjetio silnu bol u desnoj ruci, pa zastenjao i ljevicom se podupro o jednoga anela. Tako je stajao dvatri asa nepomino bojei se koraknuti, jer jo nije bio posve siguran na nogama. Nato je jo uvijek mutnim pogledom gledao po bojitu i ugledao sivo tijelo tura, koje mu se iz blizine priinilo jo vee; ugledao je Danuku kako lomi ruke nad Zbikom i samog Zbika na kabanici. Nije li mi onaj vitez priskoio u pomo? zapita. Je li iv? Teko je ranjen odgovori mu jedan dvoranin koji je znao njemaki. Ja se neu odsada boriti protiv njega, nego za nj! rekne Lotarinanin. Uto pristupi k njemu knez, koji je dotle stajao uz Zbika, pa ga stane hvaliti: da je svojim smjelim inom obranio kneginju i druge ene od velike opasnosti, a moda im spasio i sam ivot; zato ga, osim viteke nagrade, eka slava i kod sadanjih ljudi i kod njihovih potomaka. U dananje vrijeme rekne ide sve manje pravih vitezova po svijetu, pa zato budite moj gost to due ili ostanite i posve u Mazoviji, jer ste ve zadobili moju sklonost, a i ljubav ete drugih ljudi veoma lako stei slinim kreposnim djelima. Na te se rijei silno u svom srcu obraduje za slavom poudni gospodin de Lorhe; veselio se to je tako krasan viteki in poinio i takvu hvalu stekao u ovoj dalekoj poljskoj zemlji o kojoj su na Zapadu pripovijedali sama udesa i od prevelike radosti nije skoro osjeao nikakve boli u svojoj ozlijeenoj ruci. Znao je da e viteza, koji se na brabanrtskom ili burgundskom dvoru uzmogne pohvaliti da je u lovu spasio ivot mazovskoj kneginji, obasjati slava poput arkoga sunca. Pod uticajem tih misli htio je odmah poi k samoj kneginji i na koljenima joj zavjetovati vjernu slubu, ali i kneginja i Danua bijahu zabavljene oko Zbika. Ovaj se i opet naas osvijestio, ali se samo nasmijeio Danuki, pa podigao ruku na svoje hladnim znojem oznojeno elo i nanovo se onesvijestio. Iskusni lovci, videi kako su mu se pri tom zgrile ruke, a usta mu ostala otvorena, govorili su meu sobom da nee ostati na ivotu; ali jo iskusniji Kurpijci, od kojih je mnogi na sebi nosio tragove medvjeih apa, veprovih zuba ili bivolskih rogova, davali su vie nade tvrdei da se turov rog zadjeo vitezu meu rebra, pa je moda koje 234 i polomljeno, ali je hrptenjaa cijela, inae se mladi gospodin ne bi ni jedan jedini asafc mogao podii. Pokazivali su takoer da je na mjestu gdje je Zbiko pao bila cijela hrpa snijega, i to ga je najvie spasilo jer mu tur nije mogao zdrobiti prsa i slomiti kraljenicu kad ga je pritisnuo o zemlju Na nesreu nije kneev lijenik, sveenik Vionjek iz Bevne, bio u lovu kao to je obino bivao jer je u to vrijeme pekao u dvoru hostiju. im je za to saznao eh, skoio je po nj, ali su Kurpijci ve odnijeli Zbika na kabanici u kneev dvorac. Danuka je htjela uza nj pjeice, ali se tome usprotivila kneginja s obzirom da je put bio dalek, a po umi leao dubok snijeg, pa je bilo teko hodati. Kriarski starjeina Hugo de Danveld pomogne djevojci da sjedne na konja i jaui uz nju tik iza ljudi, koji su nosili Zbika, rekne joj poljskim jezikom tako tiho da ga je samo ona mogla uti: Ja imam u Sitnu udotvorni melem koji sam dobio od nekog pustinjaka u hercinskoj umi, te bih vam ga za tri dana mogao dobaviti. Bog vas za to nagradio! odgovori mu Danua. Bog zapie svako milosrdno djelo, ali mogu li se ja i od vas nadati kakvoj nagradi?

 A kako bih vas ja mogla nagraditi? Kriar joj se primakne s konjem i htjede neto rei, ali se predomisli i rekne tek asak kasnije: U naem redu ima osim brae i sestara. Jedna e od njih donijeti ljekoviti melem, pa emo se onda porazgovoriti o nagradi. Sveenik Vionjek pregleda Zbikove rane i uvjeri se da mu je slomljeno samo jedno rebro, ali prvi dan nije mogao zajamiti da e se mladi vitez oporaviti jer nije znao nije li se ranjeniku preokrenulo srce i nije li mu se prevrnula utroba. I gospodin de Lorhe je podvee oslabio tako da je morao lei, a drugi dan nije ni rukom ni nogom mogao maknuti bez velike boli u svim kostima. Kneginja i Danua uz druge dvoranke njegovale su bolesnike i kuhale za njih razliite meleme i napitke po propisu sveenika Vionjeka. Zbiko je bio teko ozlijeen, pa mu je svaki as navirala krv na usta, a ba je to sil 235, no uznemiravalo sveenika Vionjeka. Ipak je drugi dan bio pri bistroj svijesti, premda jo uvijek jako slab; a kad je doznao od Danue tko mu je spasio ivot, dozvao je k sebi svog eha da mu se zahvali i da ga nagradi. Pri tom je i nehotice morao pomisliti da ga je dobio od Jagjenke i da bi zastalno bio poginuo da nije bilo njezinog dobrog srca. Ta misao bijae mu dosta teka jer je osjeao da toj plemenitoj djevojci nee nikada moi vratiti milo za drago, nego e joj zauvijek biti uzrokom nesree i tuge. On je, dodue, vie puta rekao samome sebi: Ta ja se ne mogu razdvojiti nadvoje, ali je ipak bio smuen u dnu due, a eh je samo jo poveao taj njegov duevni nespokoj. Ja sam na svoju plemiku ast prisegao svojoj gospoici rekao mu je Ceh da u vas uvati pa u to i initi bez svake nagrade. Vi morate njoj, gospodine, a ne meni zahvaliti za svoj spas. Zbiko mu nije odgovorio, nego je samo teko uzdahnuo; a eh je askom utio pa onda ponovo rekao: Ako mi zapovjedite da odem u Bogdanac, otii u. Moda biste htjeli vidjeti starog gospodina, jer bogzna to e s vama biti. A to veli sveenik Vionjek? zapita Zbiko. Sveenik Vionjek veli da e se sve pokazati o mlaaku, a do mlaaka su jo etiri dana. Ej, onda ne treba ii u Bogdanac, jer u ili umrijeti prije nego to doe stric ili u ozdraviti. A vi poaljite barem pismo u Bogdanac. Sanderus e sve lijepo napisati, a oni e sve saznati i za vas platiti svetu misu. Daj mi sada mira jer sam vrlo slab. Ako umrem, vrati se u Zgorjelice i reci ta se dogodilo, pa e onda platiti misu. A mene e pokopati ili ovdje ili u Cjehanovu. Jamano u Cjehanovu ili u Pasniu, jer su u umi samo grobovi Kurpijaca, nad kojima vuci zavijaju. A uo sam od sluinadi da e se knez za dva dana zajedno sa svojim dvorom vratiti u Cjehanov, pa onda u Varavu. I zaista je imao pravo, jer je kneginja jo isti dan zamolila kneza da smije ostati u lovakom dvorcu s Danuom, svojim dvorankama i sveenikom Vionjekom, koji nije htio dopustiti da se Zbiko ve sada preveze u Pasni. Gospodinu de Lorhu bijae za dva dana mnogo bolje, pa je poeo ustajati; ali kad je saznao da gospoe ostaju, ostao je i on da ih prati na povratku i da ih brani od svake nezgode ako na njih putem navale Saraceni. Odakle su imali doi ti Saraceni, to se hrabri Lotarinanin nije ni pitao. Tako su zaista na dalekom Zapadu nazivali Litvine, ali od njih nije nikada opasnost mogla zaprijetiti Kjejstutovoj keri, roenoj sestri kneza Vitolda, a sestrini monoga krakovskoga kralja Jagjela. Ali, gospodin de Lorhe je dosta dugo boravio meu kriarima, te je usprkos svemu onome to je u Mazoviji uo o pokrtenju Litve i o dvjema krunama na glavi jednoga vladara, ipak bio uvjeren da se od Litvina moe oekivati svako zlo. Tako su mu govorili kriari, a on jo nije bio izgubio svu vjeru u njihove rijei. Meutim se dogodi neto to je pogoralo odnoaj izmeu kriarskih vitezova i kneza Janua. Dan prije kneeva odlaska dooe braa Gotfrid i Rotgir, koji su bili ostali u Cjehanovu, a s njima doe i neki gospodin de Fursi, donosilac neugodne vijesti za kriare. Desilo se da su kod kriarskoga starjeine u Ljubovu bili neki strani gosti, a meu njima i gospodin de Fursi, pa gospodin de Bergov i gospodin Majneger, obojica iz rodova veoma zaslunih za kriarski red. Kad su se nasluali

svakakvik vijesti o Jurandu iz Spihova, nisu ih se ni najmanje prestraili, odluili su tovie na borbu izazvati slavnoga viteza da se uvjere je li, uistinu, onako straan kao glas o njemu. Kriarski starjeina se tome, dodue, protivio, pozivajui se na mir meu mazovskim knezom i kriarskim redom, ali se napokom ponadao da e se tako, moda, rijeiti groznoga susjeda, pa im je ne samo dozvolio da pou na taj bojni pohod nego im je dao jo i svoje oruane momke. Vitezovi poslae izazov Jurandu koji im se odmah odazvao pod uvjetom da otprave svoje ljude, pa da se samo njih trojica i s njim i s njegova dva druga pobiju na samoj granici izmeu Spihova i Pruske. Ali kad oni nisu btijeli da otprave svoje momke, a ni da odu od Spihova, navalio je on na njih pa rastjerao njihove oruane ljude, sam probo kopljem gospodina Majnegera, a gospodina de Bergova zasunjio i bacio u spihovsku ipodzemnu tamnicu. De Fursti se jedini spasio; tri dana je lutao po mazovskim umama i doznavi napokon od ugljenara da su u Cjehanovu kriari, probio se do njih da se zajedno s njima potui monome knezu i zamoli da on kazni Juranda i oslobodi gospodina de Bergova. Ta vijest pomuti dobar odnos izmeu kneza i njegovih gostiju jer su ne samo pridolice nego i Hugo de 236 237 ,,. U I Danveld i Sigfrid de Leve stali zahtijevati od kneza da ve jednom udovolji zahtjevu kriarskog reda i razbojnika ukloni s granice i otro ga kazni za sve njegove grijehe. Naroito je Hugo de Danveld, koji je imao davni raun s Jurandom, te ga muila bolna i stidna uspomena, glasno vapio za osvetom. Mi emo se prituiti naemu velikome metru govorio je pa ako ne dobijemo pravdu od vae kneevske milosti, dat e nam je on sam pa makar za tim razbojnikom stajala i sva Mazo vi ja. A knez, premda po naravi dobroudan, rasirdi se i rekne: Kakvu vi to pravdu traite? Da je Jurand prvi na vas navalio, sela popalio, stada pootimao i ljude poubijao, zastalno bih ga pozvao na sud i odmjerio mu kaznu. Ali vai su ga sami izazivali. Va im je starjeina dao svoje oruane momke, a to je uinio Jurand? Primio je izazov, pa je samo elio da se oruani ljudi uklone. Kako da ga za to kaznim ili na sud pozovem? Vi ste dirnuli u stranog mua, kojeg se svi boje, i svojevoljno ste izazvali nesreu na vae glave, pa ta hoete? Zar da mu zapovjedim da se ne brani kad se vama svidi da na nj navalite? Na nj nisu navaliti kriari, nego gosti, strani vitezovi odgovori Hugo. Za goste odgovara va red, a s njima su, osim toga, bili i ljudi iz ljubovske posade. Zar mu je na starjeina imao prepustiti svoje goste da ih on pokolje? Nato se knez okrene k Sigfridu i relkne: Gledajte, u ta se pretvara pravda u vaim ustima, i zar da vae lukavtine ne vrijeaju Boga? Ali surovi Sigfrid odgovori: Gospodin de Bergov mora biti osloboen jer su muevi njegova roda bili starjeine kriarskog reda i jer su uinili mnogo velikih usluga svetom krstu. A smrt Majnegera mora se osvetiti nadoda Hugo de Danveld. uvi to, zabaci knez na obje strane kosu, pa ustane s klupe i Nijemcima pristupi gnjevna lica; ali se asak kasnije sjeti da su oni njegovi gosti, pa se svlada, poloi ruku na Sigfridovo rame i rekne: ujte, starjeino: vi nosite krst na svom plastu, pa mi recite iskreno, pred tim krstom, je li Jurand imao pravo ili nije? Gospodin de Bergov mora biti osloboen odgovori Sigfrid de Leve. Nastade kratka utnja, a zatim knez rekne: Boe, daj mi strpljivosti! A Sigfrid nastavi dalje glasom otrim, slinim britkome mau: Ta nepravda koja nas je snala u osobama naih gostiju, daje nam nov povod za tubu. Otkako postoji na kriarski red, nije nam nigdje, ni u Palestini, ni u Sedmogradsikoj, ni meu donedavna poganim Litvinima ni jedan mu uinio toliko zla, koliko taj razbojnik iz Spihova. Vaa kneevska milost! Mi ne traimo kaznu i pravdu samo za jednu nepravdu, nego za tisue,

samo za jednu bitku, nego za pedeset, samo za krv jednom prolivenu, nego za mnoge godine takvih zlodjela za koja b' nebeski oganj morao spaliti ono bezbono gnijezdo zlo i okrutnosti. iji ondje vapaji vape za osvetom bojom ako ne nai? Mi smo se uzalud pri tui vali, uzalud smo traili pravedan sud. Nikada nam nije udovoljeno. uvi to, zaklima knez Janu glavom i odgovori: Ej, neko su se kriari esto gostili u Spihovu, a Jurand nije bio va dumanin, dok mu nije ljubljena ena vaom krivnjom poginula. A koliko puta ste ga uvrijedili sami, htijui ga unititi kao i sada, zato to je vae vitezove izazivao na megdan i pobjeivao? Koliko puta ste na nj slali razbojnike ili ste na nj strijeljali u umi iz zasjede. Istina, on je i na vas navaljivao jer je eao za osvetom; ali zar niste i vi ili oni vitezovi to sjede na vaoj zemlji, navaljivali na mirne ljude u Mazoviji, otimali stada, palili sela, ubijali mueve, ene i djecu? A kada sam se prituivao velikome metru, odgovaralo mi se iz Malborga: To su obine pogranine zadjevice! Dajte nam mira! Vama ne dolikuje da se tuite jer ste uhvatili i mene samog, bez oruja, u vrijeme mira, na mojoj vlastitoj zemlji i da vas nije bilo strah pred krakovskim kraljem, moda bih jo i sada amio u vaoj podzemnoj tamnici. Tako ste vi platili meni, koji potjeem iz roda vaih dobrotvora. Dajte mi mira jer vi nemate prava govoriti o pravdi! uvi to, pogledae se kriari nestrpljivo jer ih je bilo stid, to je knez pred gospodinom de Fursijem spomenuo 238 239 njihovo nedjelo kod Zlotorje; a Hugo de Danveld htjede uiniti kraj tome razgovoru pa rekne: S vaom kneevskom milosti dogodila se pogreka koju smo mi ispravili, i to zbog pravde, a ne od straha pred krakovskim kraljem; a za granine zadjevice ne moe na metar odgovarati jer kolikogod kraljevina ima na svijetu, svagdje ima na granici i takvih zadjevica. To ti i sam kae, a ipak eli da ja Jurandu sudim. Sta hoete? Pravdu i kaznu. Knez stisne svoje koate pesti i ponovi: Boe, daj mi strpljivosti! Neka vaa knsevska milost pomisli i na to nastavi Danveld da nai vitezovi navaljuju samo na svjetske ljude koji nisu Nijemci; a vai ljudi diu ruku na na kriarski red, pa time i samoga Spasitelja vrijeaju. A kakve muke i kakve kazne imaju da stignu one koji vrijeaju sveti krst? Sluaj rekne knez ne pozivaj se na Boga jer ga nee prevariti! I poloivi ruku na rame kriara, potrese ga tako jako da se on odmah pokunji i progovori blaim glasom: Ako je istina da su nai gosti prvi izazvali Juranda i da nisu htjeli odaslati svoje ljude, ne mogu im toga odobriti; ali da li je Jurand, uistinu, prihvatio taj izazov? To rekavi pogleda otro u gospodina de Fursija, namigujui pri tom, kao da ga eli upozoriti neka ga ne opovrgne; ali ovaj nije mogao ili nije htio da lae pa odgovori: Jurand je htio da mi uklonimo nae ljude pa da se on sam sa svoja dva druga s nama trojicom pobije. Je li to istina? Na moju ast! Ja i Bergov smo se s time bili sloili, ali Majneger nije pristao. A knez progovori: Starjeino iz itna, vi znate bolje od svih drugih da Jurand ne odbija niijega izazova. Nato se okrene k svima i rekne: Ako koji od vas hoe da ga izazove na megdan pjeice ili na konju, dajem za to svoju dozvolu. Bude li Jurand pobijeen i zasunjen, bit e de Bergov bez otkupa puten na slobodu. Vie od mene ne traite jer neete dobiti! 240 Iza tih rijei nastane duboka tiina. I Hugo de Danveld i Sigfrid de Leve i brat Rotgir i brat Gotfrid bijahu, dodue, hrabri muevi, ali su ipak i predobro poznavali stranog junaka iz Spihova a da bi se

s njime htjeli pobiti na smrt ili ivot. To bi, moda, bio uinio koji tuinac iz dalekih krajeva, kao de Lorhe ili de Furai, ali de Lorha nije bilo kod tog razgovora, a de Fursi je jo uvijek u dnu svoje due bio silno prestraen. Ja sam ga vidio samo jedanput promrmlja on tiho pa neu da ga vie vidim. A Sigfrid de Leve rekne: Brai naega reda nije doputeno da se biju pojedinano, osim uz doputenje samoga metra ili vrhovnog marala; ali mi ne traimo sada nikakve dozvole za boj, nego da de Bergov bude puten iz suanjstva, a Jurand kanjen smru. Vi ne krojite pravde u ovoj zemlji! Mi smo sve dosada podnosili to teko susjedstvo, ali na e nam metar ve pribaviti pravdu. Ni vi ni va metar ne gospodujete nad Mazovijom. Za metrom stoje Nijemci i cesar rimski. A za mnom kralj poljski kojemu je podlono mnogo naroda i zemalja. Zar vaa kneevska milost eli rat s kriarskim redom? Da ja hou rat, ne bih na vas u Mazoviji ekao, nego bih poao k vama; a ti mi se ne grozi jer vas se ne bojim! to ima da reknem metru? Va metar nije ni za to pitao. Reci mu to hoe! Onda emo sami sebi pribaviti pravdu i osvetu. Nato knez podigne ruku i zaprijeti prstom pred samim licem kriara. uvaj se rekne gnjevnim glasom uvaj se! Ja sam te pustio da izazove Juranda, ali ako s kriarskom vojskom navali u moj kraj, udarit u odmah na tebe pa e se ovdje nai kao suanj, a ne kao gost. I oito je sva njegova strpljivost ve bila iscrpljena jer je svom silom tresnuo kapom o stol i iziao iz sobe zalupivi vratima. Kriari problijede od srdbe, a gospodin de Fursi ih pogleda kao da je poludio. Sta e, dakle, biti? zapita prvi brat Rotgir. A Hugo de Danveld priskoi sa zgrenom akom k gospodinu de Fursi ju. Zato si rekao da ste Vi prvi izazvali Juranda? Jer je to istina. Ali ti si morao lagati! Ja sam doao amo da se bijem, a ne da laem. Ba si se i bio, vjere mi! A nisi li ti pred Jurandom pobjegao sve do Sitna?' Pax! rekne de Leve. Taj je vitez gost naega reda. I nije pogrijeio, to je onako rekao umijea se brat Gotfrid. Bez suda ne bi kaznili Juranda, a na sudu bi ipak prava istina izila na vidjelo. ta e, dakle, biti? ponovi brat Rotgir. Nastade kratka utnja, a onda progovori bijesni i surovi Sigfrid de Leve: Treba ve jednom svriti s tim krvavim psom! rekne. De Bergov mora biti osloboen iz suanjstva. Uzet emo posadu iz Sitna, iz Insbruka, iz Ljubova, sabrat emo helminjsko plemstvo i udariti na Juranda. Vrijeme je da s njime svrimo! Ali lukavi Danveld, koji je svaku stvar umio dobro promisliti, skrsti ruke nad glavom pa se malko zamisli i rekne: Bez doputenja velikog metra nije to mogue. Ako nam sretno poe za rukom, jo e nas veliki: metar i pohvaliti! oglasi se brat Gotfrid. A ako nam ne poe za rukom? Ako knez sakupi svoje kopljanike i udari na nas? Mir je meu njim i naim redom, pa nee udariti. Da, mir je, ali emo ga mi prvi naruiti. A ni sve nae posade nee proti Mazurcima biti dovoljno jake. Na e nam metar priskoiti u pomo, pa e biti rata. Danveld se nanovo smrkne i zamisli:

 Ne, ne! rekne za asak. Ako nam poe za rukom, bit e to metru veoma drago... Poslanici e poi knezu, pa e ga umiriti i mi emo proi bez kazne. Ali ako budemo pobijeeni, nee se na red za nas zauzeti i nee knezu navijestiti rat Zato bi trebalo drugoga metra. Za knezom stoji kralj poljski, a s njim se na metar nee uhvatiti ukotac. Mi smo ipak uzeli zemlju dobinjsku, pa je oito da se ne trebamo bojati Krakova. .. Ali na prijevaru.. Opolik.. Uzeli smo je, toboe, u zalog, pa i to.. Tu se obazre na sve strane i tiim glasom nadoda: uo sam u Malborgu da bismo je i vratili kad bi nam zaprijetili ratom. Ah rekne brat Rotgir da je ovdje meu nama Markvard Salzbah ili Somberg koji su podavili Vitoldovu tenad, oni bi i Juranu doli na kraj. Sta je Vitold? Jagjelov namjesnik! Veliki knez! A ipak se Sombergu nita nije dogodilo! On je zadavio Vitoldovu djecu, pa mu nije bilo nita! Meu nama, zaista, nema ljudi koji se znaju u svakoj prilici snai. uvi to, podupre se Hugo de Danveld laktima o sto, metne glavu meu ruke i ostane tako dugo zamiljen. Najednom mu blijesnu oi. On pogladi zadovoljno svoje jake usnice i rekne: Blagoslovljen budi asak u koji ste, pobona brao, spomenuli ime hrabrog brata Somberga. A zato? Zar ste se emu domislili? upita Sigfrid de Leve. Govorite brzo! kliknu braa Rotgir i Gotfrid. Sluajte! rekne Hugo. Jurand ima kerku jedinicu koju ljubi kao zjenicu svog oka. Ima! Poznajemo je! Nju ljubi kneginja Ana Danuta. Da. Dakle sluajte! Da ugrabimo tu djevojku, dao bi nam Jurand za nju ne samo Bergova, nego i sve druge sunje, samog sebe i Spihov kao dodatak. Tako mi krvi svetog Bonifacija prolivene u Dohumu klikne brat Gotfrid zaista bi i bilo tako kao to rekoste. Zatim zaute, kao da ih je prestraila smjelost tog nauma. Istom za asakdva okrene se brat Rotgir k Sigfridu de Leveu. Va je razum jednak vaoj hrabrosti rekne pa ta vi o tome mislite? Mislim da je o tome vrijedno promisliti. Djevojka je nastavi Rotgir ljubimica same kneginje koja je voli kao svoju roenu kerku. Pomislite, pobona brao, kakva bi graja nastala! A Hugo de Danveld se nasmije: I sami ste rekli progovori da je Somberg otrovao ili udavio Vitoldovu tenad, pa ta mu se dogodilo? 243 Oni podignu viku za svaku malenkost; ali ako mi naemu metru poaljemo Juranda na lancu, eka nas nagrada, a ne kazna. Tako je oglasi se de Leve zgoda je veoma dobra. Knez odlazi, a kneginja Ana Danuta ostaje ovdje sama sa svojim dvorankama. Ali napasti kneev dvor u vrijeme mira ne bi bilo uputno. Kneev dvor nije Spihov. Bilo bi i opet kao u Zlotorji! I opet bi otile tube m sve kraljevine i do samoga pape na nasilje naega reda; i opet bi nam se zagrozio prokleti Jagjelo, a na metar... ta vi ga znate: on voli da pograbi to se pograbiti dade, ali rata s Jagjelom nee! Da, podigla bi se vika po svoj Mazoviji i po svoj Poljskoj. A dotle bi se Jurandove kosti osuile na vjealima odgovori brat Hugo. Ali tko vam veli da je treba ugrabiti iz ovoga dvora, od same kneginje? Ta valjda ne iz Cjehanova, gdje osim plemstva ima i tri stotine strijelaca. Ne. Ali zar Jurand ne moe oboljeti i poslati svoje ljude po djevojku? Onda joj kneginja nee zabraniti da ode; a ako djevojka padne na putu, tko e rei vama ili meni: Ti si je ugrabio! Uinite dakle rekne nestrpljivi de Leve da Jurand oboli i djevojku pozove k sebi. Nato se Hugo pobjedonosno nasmijei i odgovori: Ja poznam zlatara, koji je zbog zloinstva potjeran iz Malborga, pa se naselio u itnu, a znade patvoriti svaki peat; poznam i ljude, nae, dodue, podanike, ali su ipak roeni Mazurci... Zar me jo ne razumijete?

 Razumijem! klikne ivo brat Gotfrid. A Rotgir podigne ruke i rekne: Bog te blagoslovio, poboni brate, jer ni Markvard Salzbah ni Somberg ne bi smislili nita bolje. Zatim napola zatvori oi, kao da eli vidjeti neto u daljini: Ja vidim Juranda rekne kako s konopcem oko vrata stoji pred gradskim vratima u Malborgu i kako ga nai momci nogama gaze. A djevojka e ostati sluavka naega reda nadoda Hugo. uvi to, pogleda de Leve Danvelda, a ovaj se ponovo udari rukom po ustima i rekne: A sada hajdemo to bre u itno. VI Prije svog odlaska u itno sva etiri brata i de Fursi, dooe da se oproste s knezom i kneginjom. Taj oprotaj nije bio ba jako prijazan, no knez nije po starom poljskom obiaju htio da goste pusti iz svog doma praznih ruku, pa je svakom bratu poklonio krasnu kunovinu i grivnu srebra, a oni su to veselo primili uvjeravajui da taj novac nee, kao redovnici koji su poloili zavjet siromatva, zadrati za sebe, nego e ga razdijeliti siromasima koji e se moliti za zdravlje, sreu i slavu svijetlog kneza. Na to su se uvjeravanje nasmijeili Mazurci ispod brka, jer su dobro poznavali pohlepu kriara, a jo bolje njihovu neiskrenost. U Mazoviji su govorili: Kao to trgovac smrdi, tako kriar lae. Knez je na njihovu zahvalnost samo mahnuo rukom, a kad su otili, rekao je da bi po kriarskim molitvama veoma teko doao u nebo. Ali jo prije toga, pri oprotaju s kneginjom, u asu kad joj je Sigfrid de Leve ljubio ruku, Hugo de Danveld je pristupio k Danuki, pa joj poloio ruku na glavu i rekao: Nama je nareeno da zlo vraamo dobrim i da ljubimo nae neprijatelje, pa e zato doi sestra naeg reda i donijeti vam, gospoice, hercinski ljekoviti melem. Kako da vam se zahvalim, gospodine? odgovorila mu je Danua. Budite prijateljica kriarskog reda i kriara. Taj je razgovor uo de Fursi i, jer ga je bila zanijela Danuina ljepota, zapitao je kad su ve bili na putu u Sitno: Kakva je ono krasna djevojka s kojom ste govorili na odlasku? Ki Jurandova! odgovori kriar. A gospodin de Fursi se zaudi. Ona koju elite ugrabiti? Da. A kad je ugrabimo, bit e Jurand na. Nije ba zlo sve to potie od Juranda. Vrijedno je biti uvarom takve ropkinje. Mislite U da bi bilo lalke vojevati s njom, nego s Jurandom? To znai da ja mislim isto tako kao i vi. Otac je neprijatelj vaeg reda, a keri ste govorili medene rijei i jo ste joj obeali melem. 245 Hugo de Danveld, oito, osjeti potrebu da se s nekoliko rijei opravda. Ja sam joj obeao melem rekne za mladoga viteza kojega je ozlijedio tur i s kojim je ona, kao to znadete, zaruena. Ako podignu viku kad ugrabimo djevojku, rei emo da joj nismo eljeli nanijeti nikakve nepravde, nego smo joj po kranskom milosru jo i lijek poslali. Dobro rekne de Leve samo treba poslati pouzdanu osobu. Ja u poslati pobonu enu posve odanu naem redu. Zapovijedit u joj da dobro gleda i slua. Kad dou nai ljudi, kao da dolaze od Juranda, nai e sve u redu. Ali, takve ljude ete teko nai. Ne. Na narod govori istim jezikom. A u mjestu, ak i meu naim momcima ima ljudi koji su iz Mazovije pobjegli pred kaznom; istina, to su sami zloinci i razbojnici, ali ne poznaju nikakva straha i na sve su spremni. Ja u im obeati veliku nagradu ako uspiju, a konopac oko vrata ako ne uspiju. Ali ako nas izdaju? Nee jer je ve svaki od njih u Mazoviji zasluio smrt i nad svakim visi smrtna kazna. Samo im treba dati prikladnu odjeu da ih budu drali za prave Jurandove momke i, to je glavno, pismo s Jurandovim peatom.

 Mi moramo misliti na sve rekne brat Rotgir. Moda e se Jurandu poslije posljednje borbe prohtjeti da vidi kneza, da se na nas potui i da sebe opravda. Pa kad bude u Cjehanovu, otii e i k svojoj keri u umski dvorac. I tako se moe dogoditi da se nai ljudi, doavi po Jurandovu ker, namjere na samoga Juranda. Ljudi koje u ja izabrati, pravi su pravcati lupei, pa e znati da ih ekaju vjeala ako se namjere na Juranda. O tome ovisi njihova glava. Ipak se moe dogoditi da ih pohvataju. Onda emo se odrei i njih i pisma. Tko e nam dokazati da smo ih mi poslali? Napokon: nee biti vike niti e ih pohvatati; a ako Mazurci i poubijaju nekoliko lupea, nee to biti nikakva teta za na red. A brat Gotfrid, najmlai meu kriarima, rekne: Ja ne razumijem te vae politike, a ni te vae bojazni da ne doe na javu da je djevojka ugrabljena po 246 naem nalogu. Kad je budemo imali u rukama, morat emo nekog poslati k Jurandu i javiti mu: Tvoja je ki kod nas, pa ako hoe da je oslobodi, predaj nam za nju de Bergova i sebe samog. Kako da uinimo drukije? Ali onda e se doznati da smo mi dali ugrabiti djevojku. To je istina! rekne gospodin de Farsi kojemu se nije sviao sav taj posao. Zato da tajimo ono to se mora saznati? A Hugo de Danveld se nasmije, pa se okrene k bratu Gctfridu i zapita: Kako dugo nosite bijeli plat? Dovrit e se est godina prve nedjelje poslije Presvetog trojstva. Kad ga budete nosili jo est godina, razumjet ete poslove naeg reda. Jurand nas pozna bolje nego vi. Njemu e se rei ovako: Tvoju kerku uva brat Somberg, i ako samo pisne... sjeti se Vitoldove djece! A poslije? Poslije e de Bergov biti slobodan i na red osloboen od Juranda. Ne! klikne brat Rotgir. Sve je smiljeno tako mudro da i sam Bog mora blagosloviti na pothvat. Bog blagosivlje sve to smjera na dobro naeg reda rekne sveano Sigfrid de Leve. Dalje su jahali utei, a pred njima su malko naprijed ili njihovi momci pripravljajui im put, jer je obno bio napao velik snijeg. Drvee je bilo prepuno inja, ali je dan bio maglovit i tako topao da su se konji znojili. Iz ume su u sela letjele vrane ispunjavajui sav zrak svojim neugodnim graktanjem. Gospodin de Fursi je malko zaostao za kriarima i jahao duboko zamiljen. On je ve nekoliko godina bio gost kriarskog reda, te je sudjelovao i kod pohoda na Zmujd, gdje se odlikovao velikim junatvom i posvuda bio priman kao to samo kriari umiju primati vitezove iz dalekih krajeva, pa im se posve priljubio, a budui da nije imao imetka, namjeravao je da stupi u njihove redove. Boravio je meutim u Malborgu, ili je pohaao poznate komandorije traei na putu razne junake zgode i doivljaje. Doavi nedavno u Ljubov zajedno s bogatim de Bergovom i uvi o Jurandu, zaelio je da se pobije s muem koji je svima bio tako straan. Dolazak gospodina Majnegera, koji je pobjeivao u svim bojevima, 247 pourio je taj pothvat. Komtur iz Ljubova dao im je svoje ljude, ali nije svojim gostima pripovijedao samo o Jurandovoj okrutnosti, ve i o njegovom vjerolomstvu, pa kad je ovaj zaelio da otprave svoje momke, nisu oni htjeli na to pristati, jer su se bojali da e ih Jurand opkoliti, pohvatati i baciti u svoje podzemne tamnice u Spihovu ako to uine. A Jurand opet, mislei da njima nije samo do viteke borbe nego i do pljake, udari na njih i strano ih porazi. De Fursi je vidio de Bergova sruena zajedno s konjem, i Majnegera s kopljem u trbuhu, i ljude koji su uzalud molili za milost. I sam je jedva pobjegao, pa je nekoliko dana lutao po umama, gdje bi bio od glada poginuo ili postao plijenom divlje zvjeradi da nije sluajno doao u Cjehanov, gdje je naao brau Gotfrida i Rotgira. Iz svega toga je ostao u njemu osjeaj straha, stida, srdbe, osvete i alosti za de

Bergovom koji mu je bio dobar prijatelj. Zato se svom duom bio pridruio pritubi kriarskih vitezova kad su zahtijevali kaznu za Juranda i slobodu za njegova nesretnog druga; a kad je prituba ostala bez uspjeha, bio je u prvom trenutku spreman na sve, samo da se osveti Jurandu. Sad su se ipak u njegovoj dui rodile teke sumnje. Sluajui razgovor kriarskih vitezova, a osobito ono, to je govorio Hugo de Danveld, morao se udom zauditi. On je u toku godina bio ve prilino upoznao kriare, pa je dobro znao da oni nisu takvi kao to ih prikazuju meu Nijemcima i na Zapadu. U Malborgu je ipak poznavao nekoliko pravih i strogih kriarskih vitezova koji su se esto i sami tuili na razvrat svoje brae, razvrat redovito nekanjen, pa je osjeao da oni imaju pravo; ali kako je i sam bio razvratan i ostajao bez kazne, nije nita zamjeravao ni drugima, napose zato to su gotovo svi kriari bili neobino hrabri. Ta on ih je vidio pod Vilnom kako se prsima o prsa bore s poljskim vitezovima; vidio ih je kako osvajaju kule koje su nadnaravnom upornou branile male poljske posade! Vidio ih je kako umiru pod udarcima sjekira i maeva u zajednikim juriima ili u pojedinanim megdanima. Oni bijahu okrutni i neumoljivi za Litvu, a u isti mah bijahu i veliki junaci koji su hodali u svojoj slavi kao u sunanu sjaju. Ali sad se ipak inilo gospodinu Fursiju da Hugo de Danveld govori takve rijei i smilja takve naume na koje se u svakom pravom vitezu mora lecnuti dua a druga braa ne samo to mu se ne protive nego mu jo oito i povlauju. 248 Zato se udio sve vie i napokon se zamislio duboko da li mu dolikuje da kod takva posla prui svoju ruku. Jer da se radilo samo o tome da se ugrabi djevojka, pa da se kasnije zamijeni za de Bergova, bio bi moda na to i pristao, premda ga je zanijela i za srce ujela Danuina ljepota. I da se radilo o tome da on bude njezin uvar, ne bi nita imao ni proti tome, premda nije bio siguran da li bi ona iz njegovih ruku otila kakva je u njih pala. No kriarima je oito bilo do neeg posve drugoga. Oni su htjeli da preko nje u svoje ruke, zajedno s de Bergovom, dobiju i samog Juranda, obeavi mu da e je pustiti na slobodu ako im se za nju preda, pa da ga kasnije ubiju, a s njime, bez sumnje, i samu djevojku, samo da sakriju svoju prijevaru. Ta ve su joj se grozili sudbinim Vitoldove djece ako se Jurand na njih potui. Oni nee ni u emu odrati svoje rijei, mislio je u sebi gospodine de Fursi, nego e oboje ubiti; a ipak nose krst, te bi morali vie od svih drugih paziti ma svoju ast! I dua se u njemu sve vie bunila proti takvu nepotenju, ali je ipak odluio da se jo jednom uvjeri jesu li njegove sumnje opravdane stoga ponovo dojae k Danveldu i upita ga: A ako vam se Jurand preda, hoete li pustiti djevojku? Kad bismo je pustili, cijeli bi svijet odmah znao da smo ih mi oboje ulovili odgovori Danveld. Pa to ete uiniti s njom? Na to se Danveld prigne k njemu i pokae mu kroz smijeh svoje ute i pokvarene zube. Sta to pitate? Da li to emo s njom uiniti prije ili poslije? No, de Funsi je ve znao to je htio znati, pa je zautio; inilo se kao da se jo koji asak bori sam sa sobom, najzad se digne u stremenu i rekne tako glasno da su ga sva etvorica kriarskih vitezova mogla uti: Poboni brat Ulrik de Juingingen, inae pravi uzor vitetva, rekao mi je jednom ovo: U Malborgu e jo meu starima nai pravih kriarskih vitezova, ali oni koji sjede na pograninim komandorijama, naem su redu na sramotu. Mi smo svi greni, ali sluimo naem Gospodu odgovori Hugo. Gdje vam je vaa viteka ast? Sramotnim djelima ne slui se Gospodu, no moda mu vi i ne sluite. Tko Ml... Je va Gospod? Ali znajte, ne samo da vam ja u tome neu pomoi, nego vam to neu ni dopustiti. Sto nam neete dopustiti? Neu vam dopustiti zloin, sramotu, izdajstvo! A kako ete nam to zabraniti? Vi ste u borbi s Jurandom izgubili svoju pratnju i svoja kola, pa morate ivjeti samo od milosti naega reda... i jo ete umrijeti od gladi, ako vam ne pruimo komadi hljeba. I na kraju: vi ste jedan, a mi smo etvorica... kako nam, dakle, neete dopustiti?

 Kako vam neu dopustiti? ponovi de Fursi. Ja se mogu vratiti u dvorac i upozoriti kneza, mogu pred cijelim svijetom razglasiti va naum. Nato se kriari pogledaju, a lica im se uas promijene. Osobito se Hugo de Danveld otrim pogledom zagleda u oi Sigfrida de Levea pa se onda okrene k gospodinu de Fursi ju i rekne: Vai su prei sluili naem redu, a i vi hoete da u nj stupite, ali mi ne primamo izdajica. A ja neu da sluim izdajicama. Ej, vi neete ispuniti svoje prijetnje. Znajte da na red znade kazniti i one koji nisu njegovi lanovi. De Fursi, kojega rasrde te rijei, izvadi svoj ma pa ga lijevom rukom prihvati za otricu, a desnu postavi na balak i rekne: Tako mi ovog balaka, koji ima znak svetoga krsta, tako mi glave svetoga Dioniza, mojeg patrona, i tako mi moje viteke asti: ja u upozoriti mazovskog kneza i velikog metra. Hugo de Danveld pogleda opet upitnim pogledom u Sigfrida de Levea; ovaj zatvori oi, kao da mu daje znak da na neto pristaje. Nato progovori Danveld nekim udnim, muklim i promijenjenim glasom: Sveti je Dioniz mogao pod pazuhom nositi svoju odsjeenu glavu, ali kad vaa jedanput padne... Vi mi prijetite? prekine ga de Fursi. Ne, nego vas ubijam! odgovori mu Danveld. I udari ga noem u slabine tako jako da mu je iljak iziao na protivnoj strani. De Fursi zavrisne stranim glasom, pa htjede desnom rukom pograbiti ma koji je drao ljevicom, ali ga ispusti na zemlju; uto ga i ostala tri brata stanu bez milosti bosti u vrat, u lea, u trbuh, dok nije pao s konja. Zatim nastade utnja. De Fursi, krvarei strano iz mnogih rana, leao je na snijegu i grebao ga svojim zgrenim prstima. Ispod olovnog neba ulo se samo graktanje vrana koje su iz gustih uma letjele u ljudska sela. Zatim ubojice stanu razgovarati. Nai ljudi nisu nita vidjeli! rekne uzrujanim glasom Danveld. . Nisu. Oni su naprijed, ne vide se! odgovori de Leve. Sluajte, ovo e biti povod novoj pritubi. Razglasimo da su nas napali mazurski vitezovi i ubili nam druga. Podignimo viku da se uje sve do Malborga, kako knez ve i na svoje goste alje ubojice. Sluajte! Mi moramo rei da knez Janu ne samo to nije htio uti nae pritube na Juranda nego je dao tuitelja ubiti. De Fursi se jo zadnjim trzajem prevali nauznak na snijegu i ostane nepomian, s krvavom pjenom na ustima i sa zauenim pogledom u ve mrtvim i iroko otvorenim oima. Brat Rotgir pogleda na njega i rekne: Gledajte, pobona brao, kako Bog kanjava i sam naum izdaje. to smo uinili, uinili smo za dobro naeg reda odgovori Gotfrid. Hvala.. Ali zauti jer se u taj as iza njih na zaokretu puta pojavi nekakav jaha koji se brzo pribliavao. Ugledavi ga, Hugo de Danveld klikne: Bio taj ovjek ma tko, mora poginuti! A de Leve, koji je, dodue, bio meu njima najstariji, ali ipak imao neobino bistar vid, rekne: Prepoznajem ga; to je onaj momak to je sjekirom ubio bika. Da, to je on! Spremite noeve da se ne prestrai rekne Danveld. Ja u i opet udariti prvi, a vi za mnom. eh, meutim, dojae i zaustavi svog konja u snijegu' na udaljenosti od desetak koraka. Ugledavi u kaljui krvi i konja bez jahaa, odrazi mu se na licu uenje, ali potraje samo jedan trenutak. Zatim se okrene k brai: Klanjam vam se, moni vitezovi! Mi smo te prepoznali odgovori Danveld pribliivi mu se. Ima li to za nas? Mene je poslao vitez Zbiko iz Bogdanca za kojim nosim koplje; njega je tur ozlijedio u lovu, pa nije sam mogao k vama. ta hoe od nas tvoj gospodar? 250 251

 Zato to ste se nepravedno potuili na Juranda iz Spihova i tako povrijedili njegovu viteku ast, poruuje vam moj gospodar da niste radili kao pravi vitezovi, nego da ste lajali kao psi; a kome ne bi bilo pravo zbog tih rijei, toga pozivlje na megdan, pjeice ili na konju, sve do zadnjega daha pa e vam se staviti gdjegod kaete, samo ako mu boja ljubav i milost budu skloni. Reci svome gospodaru da vitezovi naeg reda u Otkupitelj evo ime strpljivo podnose sve uvrede, a da ne mogu izii na megdan bez izriitog doputenja samog metra ili velikog marala; ali mi emo po to doputenje pisati u Malborg. eh pogleda opet na mrtvo tijelo gospodina de Fursija, jer je k njemu bio najvie i poslan. Zbiko je znao ve prije da redovnici ne izlaze na osobni megdan, ali uvi da je meu njima i svjetovni vitez, htio je izazvati njega sudei da e time za se predobiti Juranda. A vitez je, meutim, leao zaklan.. kao vo meu etvoricom kriara. eh nije, dodue, znao to se dogodilo, ali kako je ve od djetinjstva bio u mnogim opasnostima, naslutio je i sada pogibao. On se zaudio to mu se Danveld govorei s njime, sve vie i vie pribliava, dok su drugi odmicali u stranu, kao da ga ele opkoliti. Zbog toga je bio veoma oprezan, najvie zbog toga to uza se nije imao oruja koje u velikoj brzini bijae zaboravio ponijeti. Meutim doe Danveld k njemu i rekne: Ja sam tvome gospodaru obeao ljekoviti melem, a on mi, eto, zlim uzvraa. To je, uostalom, poljski obiaj; ali jer je teko ozlijeen, pa se uskoro moe nai pred, Bogom, reci mu.. Tu poloi lijevu ruku na ehovo rame. Reci mu, da mu ja evo ovako odgovaram! U isti mah blijesne no pred momkovim vratom; ali eh, koji je bio na oprezu pograbi svojom eljeznom akom Danvelda za desnu ruku jo prije nego to ga ovaj mogao udariti, pa je stisne i zakrene da su kosti zapucale; a kad je uo strano bolni vapaj, obode konja i odleti poput strijele, da mu drugi na put nisu mogli stati. Braa Rotgir i Gotfrid skoe za njim u potjeru, ali se odmah vrate, prestraeni stranim vapajem Danveldovim. De Leve ga je drao ispod ramena, a on je, sav blijed u licu vikao tako da su i njihovi momci, koji su bili prilino odmakli, zaustavili svoje konje. 252 to vam je? zapitae ga braa. Ali de Leve im rekne, da odu to bre po kola jer ss Danveld nije vie mogao drati na konju. Zaas mu hladan znoj prekrije elo i on se onesvijesti. Kad su prispjela kola, poloe ga na slamu i krenu prema granici. De Leve ih je nagovarao da poure jer je znao da poslije svega to se dogodilo ne smiju gubiti vrijeme, napose zbog Danvelda. Sjedei uz njega na kolima trljao mu je od asa do asa snijegom lice, ali ga ipak nije mogao osvijestiti. Tek u blizini granice otvori Danveld oi i pone se kao u udu obazirati na sve strane. Kako vam je? zapita ga de Leve. Ne osjeam boli, ali ne osjeam ni ruke odgovori Danveld. Odrvenila, vam se pa vam je zato i bol umiinula. U toploj sobi ete se oporaviti; a meutim, zahvalite Bogu, to vam je malko muke olakao. Rotgir i Gotfrid se pribliie zajedno kolima: Dogodila se nesrea rekne prvi ta e sada biti? Mi emo rei odgovorislabim glasom Danveld da je onaj momak ubio de Fursija. Okrivit emo ih za novu nepravdu i novi zloin nadoda Rotgir. VII Meutim je eh jednim skokom dojahao do umskog dvorca i naavi jo u njemu kneza, javio mu prvome ta se dogodilo. Na sreu se naoe dvorani koji su vidjeli da je momak bio odjahao bez oruja. Jedan mu je od njih ak doviknuo napola u ali da uzme kakav eljezni bat jer e ga, inae, Nijemci umlatiti; eh se bojao, meutim, da e Nijemci prijei preko granice prije nego ih stigne, pa je brzo skoio na konja onakav kakav je bio, samo u kouhu, i pojurio za njima. To je svjedoanstvo rasprilo sve kneeve sumnje tko je mogao ubiti Fursija, ali ga je ujedno uznemirilo i razgnjevilo tako da je u prvi mah htio poslati potjeru za kriarima i u lancima ih 253

1 poslati velikom metru da ih kazni. asak kasnije je i sam uvidio da ih potjera ne bi stigla prije granice, pa je rekao: Ipak u poslati pismo velikome metru da sazna to oni ovdje rade. Zlo nastaje u kriarskom redu. Posluh je nekad bio straan, a sada radi svaki komtur to ga volja. To Bog doputa, ali za doputenjem ide i kazna. Zatim se zamisli, pa ponovo progovori svojim dvoranima: Ja samo ne mogu nikako razumjeti zato su oni ubili svoga gosta... i da momak nije ojahao bez oruja, morao bih na njega posumnjati. Ah rekne sveenik Vionjek a zato da ga ubije momak koji ga nikada prije ni vidio nije, a da je i imao oruje, kako bi sam navalio na petoricu i na njihovu mnogobrojnu pratnju? Istina rekne knez. Taj im se gost morao u neemu usprotiviti, ili, moda, nije htio lagati kako je njima bilo potrebno. Ovdje sam na svoje oi vidio, kako su mu namigivali da rekne da je Jurand prvi zapoeo. A Mrkota iz Mocaeva rekne: Vraki je to momak, ako je onom psu Danveldu ruku iaio. On veli da je uo kako su Nijemcu pucale kosti odgovori knez a kad se sjetim onoga to se dogodilo u lovu, moe to biti istina. Vidi se, da su i gospodar i sluga hrabri ljudi. Da nije bilo Zbika, bio bi tur navalio na konje. I on i Lotarinanin su zasluni za kneginjin spas. To je sigurno hrabar mladi progovori sveenik Vionjek. Eto se i sada, gdje jedva die, zauzeo za Juranda i izazvao one vitezove. Jurand ba i treba takvog zeta. Jurand je u Krakovu govorio drukije, ali sada mislim da se nee protiviti rekne knez. Dao to Gospod Bog! oglasi se kneginja, koja je upravo bila dola i ula posljednje rijei. Jurand se vie ne moe protiviti, samo da Bog Zbiku povrati zdravlje. Ali on mora i od nas dobiti nagradu. Za nj e najljepa nagrada biti Danuka, a ja mislim, da e je i dobiti jer kad se zauzmu ene za neku stvar, nee ni sam Jurand proti tome moi posve nita. Ali zar se ja nisam pravedno zauzela? zapita kneginja. Da je Zbiko nestalan, ne bih nita rekla, ali vjernijega nema, moda, na svijetu. A tako je i s 254 djevojkom. Ona ne odlazi od njega, nego ga gladi po licu, a on joj se i u svojoj boli smijei. Ta i samoj mi svaki as suze iz oiju poteknu! Govorim ivu istinu. Takvoj se ljubavi mora pomoi, jer i Bogorodica rado gleda ljudsku sreu. Ako bude volja boja rekne knez bit e jo sretni. Ali istina je da su mu zbog te djevojke gotovo odsjekli glavu, a sada ga je zbog nje tur ozlijedio. Ne govori: zbog nje klikne ivo kneginja jer ga u Krakovu nije spasio nitko drugi nego Danuka! Istina. Ali da nije nje, ne bi on bio navalio na Lihtentajna da mu skine perjanicu sa ljema; a ni za de Lorha se ne bi po svoj prilici bio izvrgavao onakvoj opasnosti. Uostalom, ja sam ve rekao da u im obojici dati nagradu u Cjehanovu. Nema te stvari koju bi Zbiko vidio tako rado kao viteki pojas i ostruge. Knez se na to dobrostivo nasmijei i odgovori: Pa neka mu ih djevojka odnese, a kad se oporavi, tad u se pobrinuti da se sve po starom obiaju izvri. Neka mu ih odmah odnese jer je brza radost najljepa. uvi to, zagrli kneginja pred dvoranima svog supruga pa mu nekoliko puta poljubi ruku; a on joj se prijazno nasmijei i rekne: Vidite li... No, dobra ti je misao sunula u glavu! Ta Sveti je duh i enama malko pameti priutio. Dozovi sada djevojku! Danuko! Danuko! vikne kneginja. I zaas se na vratima pokrajne sobe pojavi Danuka, posve crvenih oiju od nespavanja. U rukama je nosila zdjelu, punu zadimljene kae, koju je sveenik Vionjek stavljao na Zbikove slomljene kosti i koju joj je stara slukinja as prije bila predala.

 Doi k meni, siroto! rekne joj knez Janu. Ostavi zdjelu i doi! A kad mu je pristupila s nekom nesigurnou, jer je pred gospodinom uvijek bila malko u strahu, privinuo ju je on dobrostivo k sebi pa je pogladio po licu rekavi: Tebe je, dijete, zadesila nesrea, zar ne? Da! odgovori Danua. I jer je nosila tugu u srcu, a suze imala u pripravi, zaplae u onaj as, ali tiho da ne rasrdi kneza; a on je ponovo zapita: Zato plae? 255. Zato to je Zbiko bolestan odgovori ona i prekrije rukom oi. Ne boj se, nee mu biti nita. Nije li istina, dobri oe? Ej, njemu je blie pir, nego grob odgovori dobri sveenik Vionjek. A knez rekne: Priekaj! Odmah u ti za nj daiti lijek koji e mu pomoi, mada ga nee posve izlijeiti. Zar su kriari poslali melem? zapita ivo Danua i otkrije oi. Radije namazi psa onim to poalju kriari nego li viteza kojeg ljubi. Ali ja u ti neto drugo dati. Zatim se okrene k dvoranima i vikne: Neka mi iz komore donesu ostruge i pojas! A kad mu ih donesoe, rekne Danui: Uzmi i odnesi Zbiku, pa mu reci da je od ovog aisa opasan. Afeo umre, doi e pred Boga kao miles cinctus,1 a ako ne umre, svrt emo sve do kraja u Cjehanovu ili u Varavi. uvi to, obujmi Danua kneeve noge, a onda jednom rukom pograbi viteke oznake, a drugom zdjelu i otri u sobu u kojoj je leao Zbiko. I kneginja poe za njom jer je htjela da vidi njihovu radost. Zbiko je bio teko bolestan, ali im je ugledao Danuku, okrene k njoj svoje blijedo lice i upita: A je li se eh, jagodice, povratio? Ja nosim mnogo ljepu novost. Na gospodin te je opasao kao viteza i evo to ti po meni alje. To 'rekavi, poloi uza nj pojas i zlatne ostruge. Zbiku se od radosti i uenja zaari blijedo lice; on pogleda u Danuku, pa onda u viteke znakove. Naposljetku zatvori oi i progovori: A kako me mogao kao viteza opasati? A kad u taj as ue kneginja, pridigne se malko i stane joj zahvaljivati molei milostivu gospou da mu oprosti to joj ne moe pasti do nogu; on, je, nadme, odmah pogodio da mu je samo ona pribavila toliku sreu. No ona mu rekne neka bude miran, pa pomogne Danui svojim rukama da mu opet poloi glavu na uzglavlje. Uto doe knez, a s njim i sveenik Vionjek, Mrkota i neko Opasani vojnik. liko drugih dvorana. Knez Janu dade izdaleka znak rukom da se Zbiko nemie, pa sjedne uz njegovu postelju i progovori: Znajte! Ljudi se ne smiju uditi tome da hrabre i kreposne ine eka nagrada jer da krepost ostane bez nagrade, i ljudska bi krivica bez kazne hodala po svijetu. A jer ti nisi tedio ivota i jer si nas gubitkom svojeg zdravlja ouvao od velike alosti, doputam ti da se opae vitekim pojasom i da odsada hoda u asti i slavi. Milostivi gospodine odgovori Zbiko ja ne bih alio ni deset ivota.. Ali vie nije mogao nita rei, neto zbog ganua ali uglavnom zbog toga to mu je kneginja, znajui da mu je sveenik Vionjek zabranio govoriti, stavila ruku na usta. A knez nastavi: Ja mislim da ti poznaje viteke dunosti i da e te znakove asno nositi. Ti mora sluiti naem Otkupitelju kao to dolii, a vojevati proti paklenom starjeini. Zemaljskom pomazaniku mora biti vjeran, ratu se ne smije uklanjati, a nevinost mora uvijek braniti i u tome ti pomogao Bog i njegova sveta muka! Amen! rekne sveenik Vionjek. Knez ustane, prekrii Zbika znakom svetog krsta i na odlasku nadoda: A kad ozdravi, doi ravno u Cjehanov kamo u i Jurana pozvati. VIII

Tri dana kasnije doe obeana ena s hercinskim melemom, a s njom i kapetan strijelaca iz Sitna s pismom na kojem bijahu potpisi brae i Danveldov peat. U pismu su kriari za svjedoke pozivali nebo i zemlju, tuei se na krivicu to ih je zadesila u Mazoviji i traei pod prijetnjom boje osvete kaznu za ubistvo njihovog ljubljenog druga i gosta. Danveld je u pismo dodao i svoju pritubu zahtijevajui, i pokornim i groznim rijeima, smrt ekog momka koji mu je iaio ruku. Knez podere pismo pred kapetanovim oima, pa mu ga baci pred noge i rekne: Veliki metar mi je te kriarske nitkove poslao zato da me umire, a oni su me samo jo vie razgnjevili. 17 Kriari Reci im u moje ime da su sami ubili gosta i da su htjeli ubiti momka, o emu u pisati velikom metru i dodati da izabere druge poslanike ako hoe da u sluaju rata s krakovskim kraljem ne pristanem ni uza jednu stranu. Milostivi gospodine odgovori kapetan imam li samo taj odgovor odnijeti monoj i pobonoj brai. Ako to nije dosta, moe im jo rei da su u mojim oima psi, a ne vitezovi. S time se i svrio taj razgovor. Kapetan je otiao, jer je knez isti dan otputovao u Cjehanov. Ostala je samo sestra s melemom kojega ipak nepovjerljivi sveenik Vionjek nije htio upotrijebiti, to manje to je bolesnik prole noi dobro spavao, pa se ujutro probudio, istina, prilino slab, ali bez vruice. Kad je otiao knez, otpravila je sestra odmah natrag jednog od svojih sluga, toboe po novi lijek, po jaje baziliska, koje vraa snagu i ljudima na umoru kao to je ona tvrdila; a sama je hodala po dvorcu pokorna, kljasta na jednu ruku, odjevena, dodue, u svjetsku, ali redovnikoj slinu odjeu, s krunicom i malom hodoasnikom tikvom za pojasom. Govorei dobro poljski, pitala je brino domau eljad o Zbiku i o Danuki kojoj je poklonila jerihonsku ruu; a drugi dan, dok je Zbiko spavao, a djevojka sjedila u blagovaonici, privezala se uz nju i rekla: Bog vas blagoslovio, gospoice! Ja sam noas snivala da su k vama kroz padajui snijeg dolazila dva viteza, ali je jedan doao prvi i ogrnuo vas bijelim plastom, a drugi je rekao: Ja vidim samo snijeg, a nje nema, pa se vratio. A Danua, koja je bila pospana, otvori odmah svoje modre oi i zapita: A ta to znai? To znai da e vas dobiti onaj koji vas najvie ljubi. To je Zbiko! odgovori djevojka. Ne znam jer mu nisam vidjela lice, nego samo bijeli plat; iza toga sam se odmah probudila jer mi gospodin Isus svaku no alje boli u noge, a ruke mi je ve posve oduzeo. Pa zar vam nije va melem pomogao? Meni ne pomae, gospoice, ni melem jer je teak moj grijeh; a ako elite znati kakav, rei u vam. Danua klimne glavom u znak da eli znati, a sestra nastavi: U kriarskom redu ima i slukinja, ena koje, dodue, ne polau zavjeta, pa se ak i udati mogu, ali ipak moraju po nalogu brae vriti sve dunosti reda. A koju zapadne takva ast i milost, dobije poboan poljubac od brata viteza u znak da otada mora i rijeju i djelom redu sluiti. Ah, gospoice, i mene je imala zapasti takva velika milost, ali ja je nisam zahvalno primila u svojoj grenoj okorjelosti, nego sam poinila veliki grijeh i zato me stigla teka kazna. A to ste to uinili? K meni je doao brat Danveld i dao mi bratski poljubac, a ja sam pomislila da on to ini u drugu svrhu, pa sam na nj digla svoju bezbonu ruku. Stane se onda udarati u prsa i ponovi nekoliko puta: Boe, budi milostiv meni grenici! Pa ta se dogodilo? zapita Danua. Odmah mi je klonula ruka i otada sam kljasta. Bila sam mlada i luda, pa nisam znala, i tako me snala boja kazna. Ako se eni i priini da joj brat redovnik hoe uiniti kakvo zlo, neka sud ostavi Bogu, a neka se sama ne usprotivi jer tko se usprotivi redu ili bratu kriaru, toga stigne kazna boja. Danua je te rijei sluala tresui se od straha, a sestra nastavi:

 Ja jo nisam stara, jedva mi je trideset godina, ali mi je Bog s rukom oduzeo i mladost i ljepotu. Da nije te ruke odgovori Danua ne bi se ba mogli tuiti. Nato nastade utnja. Najednom progovori sestra, kao da govori samoj sebi: A ja sam snivala da vas je nekakav vitez bijelim platem u snijeg zaogrnuo. Moda je to bio kriar! I oni nose bijele plateve. Ja neu ni kriara ni njihovih plateva odgovori djevojka. Njihov dalji razgovor prekine sveenik Vionjek koji ue u sobu i kininu vi Dan ui glavom, rekne: Zahvali Bogu i otii k Zbiku. On se probudio i trai da jede. Znatno mu je bolje. Tako je, uistinu, i bilo. Zbiku je bilo bolje i sveenik Vionjek je ve bio siguran da e ozdraviti, kadno mu nenadani sluaj pomrsi sve nade i sve raune. Od Juranda dooe kneginji poslanici s pismom u kojem bijahu same zle i strane novosti. U Spihovu je izgorio jedan 258 259 dio Jurandova dvora, a njega je samog kod spaavanja ozlijedila gorua greda. Sveenik Kaleb, koji je u njegovo ime pisao, javljao je, istina, da Jurand jo moe ozdraviti, ali da mu je oganj tako opalio drugo, jo zdravo oko da je u njemu preostalo jo samo malo svjetla, te mu prijeti potpuna sljepoa. I sad je Jurand pozivao svoju kerku da to bre doe u Spihov, jer je eli vidjeti prije nego to zapadne u posvemanju tminu. Govorio je, takoer, da ona odsada mora ostati uza nj jer ako svaki slijepac, koji koricu kruha od dobrih ljudi prosi, ima kakvog djeaia koji ga za ruku vodi, zato da on ostane bez te zadnje potpore i zato da meu tuim ljudima umre? Napokon se ponizno zahvaljivao kneginji to je njegovu kerku odgajala kao roena mati a osim toga je obeavao da e joj jedanput doi u Varavu, makar i slijep, da padne do nogu milostivoj gospoi i njezinoj milosti i ubudue preporui Danuu. Kad joj je otac Vionjek proitao to pismo, nije kr.eginja nekoliko asaka mogla ni rijei progovoriti. Ona se nadala da e Jurand, koji je pet ili est puta sveke godine dolazio k svojem djetetu, doi i na skoranje svece, pa da ga onda i ona i knez pridobiju za Zbika i isposluju njegovu dozvolu za skoro vjenanje. A ovo pismo nije samo pomrsilo te njene namjere, ve joj je otimalo i Danuu koju je ljubila kao i svoju roenu djecu. I palo joj je na um da e Jurand, moda, za kojeg susjeda udati djevojku, i tako meu svojima proivi svoje zadnje dane. Nije se moglo ni pomisliti da i Zbiko poe u Spihov, jer su mu rebra tek poela zacjeljivati; a tko je, napokon, mogao znati kako bi on u Spihovu bio primljen? Ta kneginja je znala da mu Jurand u svoje vrijeme nije htio dati Danue, pa je rekao i njoj samoj da mu je zbog tajnih uzroka nikad nee dati. Zato je u tekoj brizi zapovjedila da joj dovedu starjeinu poslanih ljudi i njega zapita o spihovskoj nesrei i da ujedno togod dozna o Jurandovim namjerama. I silno se zaudila kad je na njen poziv doao ovjek njoj posve nepoznat, a ne stari Tolima koji je za Jurandom nosio tit i obino s njime dolazio; a taj je ovjek rekao da je Tolima u posljednjoj bici s Nijemcima ostao strano ranjen i da se u Spihovu bori sa smru, a Jurand je teko bolestan i moli da mu se ki to prije povrati, jer sve manje vidi i jer za nekoliko dana moe potpuno oslijepiti. Poslanik je usrdno molio da mu se dopusti od mah odvesti djevojku, im samo konji malko odahnu; no kneginja se tome odluno protivila jer je ve bila veer i jer nije htjela da i sebe, i Danuu, i Zbika tako brzim rastankom do kraja raalosti. A Zbiko je ve znao sve i leao u svojoj sobi kao da ga je tko sjekirom udario po glavi; a kad je k njemu dola kneginja i doviknula mu ve s praga zalomivi rukama: Nema pomoi jer joj je to otac! ponovio je on za njom poput jeke: Nema pomoi...! i zatvorio oi kao ovjek koji oekuje da e odmah umrijeti. AH nije umro, premda je u srcu osjeao sve to veu alost i premda su mu glavom prelijetale sve mranije misli, sline tmurnim oblacima to zasjenjuju sunce i potamnjuju svaku radost na svijetu. Zbiko je, ba kao i kneginja, dobro znao da e Danuka za nj biti izgubljena ako ode u Spihov. Ovdje su ga svi voljeli, a ondje ga Jurand nee, moda, ni primiti ni sasluati, osobito ako ga vee

kakav zavjet ili kakav drugi uzrok, jednak vjerskom zavjetu. Pa kako bi i mogao otii u Spihov tako bolestan da se jedva na svojoj postelji mogao maknuti. Prije nekoliko dana, kad mu je knez milostivo dao zlatne ostruge i viteki pojas, mislio je da e njegovo veselje pobijediti svu bolest pa je molio iz dna due da moe to prije ustati i ogledati se s kriarima; ali sad je ponovo izgubio svu nadu jer je osjeao da e mu odmah, kad nestane Danue kraj njegove postelje, nestati i elje za ivotom i snage za borbu sa smru. Nadoi e sutranji i posutranji dan, nadoi e napokon i sveci, a njega e neprestano boljeti kosti i hvaitati nesvjestica jer mu vie nee biti one svjetlosti koja se po svoj sobi irila od Danue, ni one radosti kojom ju je promatrao. Kakva li mu je slast i radost bila pitati po vie puta na dan: Jesam li ti drag? i vidjeti zatim kako ona rukama prekriva svoje zastiene oi pa mu odgovara: A tko drugi? Meutim e mu sada ostati samo bolest i briga i tuga, a ona e otii i nee se vie vratiti. Suze blijesnu u Zbikovim oima i prospu se niz lice, a onda se okrene kneginji i rekne: Milostiva gospoo, ja mislim da Danuu nikad vie u ivotu neu vidjeti. A gospoa mu, i sama raaloena, odgovori: Ne bi bilo ni udno da umre od alosti. Ali gospodin Isus je milosrdan. 280 9R1 Ipak nadoda za asakdva u namjeri da ga bar malo utjei: Ali kad bi Jurand prije tebe umro, prelo bi skrbnitvo nad djevojkom na kneza i na mene, a mi bismo ti je odmah dali. Kad bi on umro! uzdahne Zbiko. Ali najednom mu nova misao padne na um, pa se malko pridigne i rekne promijenjenim glasom: Milostiva gospoo! Uto ga prekine Danua koja dotri plaui i dovikne mu ve s praga: Ti ve sve zna, Zbiko! Ah, ao mi je tatice, ali mi je ao i tebe, siroto! A kad je pristupila k njemu, zagrli je Zbiko svojom zdravom rukom i rekne: Kako li u ja ivjeti bez tebe, djevojko? Ta ja nisam zato doao preko uma i rijeka, ja ti se nisam zato zavjetovao i vjerno sluio da te sada izgubim. Ali meni ne pomae ni pla ni alost, pa ak ni sama smrt, jer ako i trava nada mnom poraste, nee te zaboraviti moja dua, ni u dvoru gospodina Isusa, ni u okrilju samoga Boga...! Ponavljam, nema pomoi, a ipak je mora biti, jer je bez nje zlo i naopako! Ja sam veoma slab i bolestan, ali ti padni do gospoinih nogu, jer ja ne mogu pa je zamoli neka nam se smiluje. uvi te rijei, priskoi Danua kneginji, pa joj obujmi noge i sakrije svoje zaplakano lice u njenu iroku suknju; a kneginja pogleda tuno i zaueno u Zbika. Kako vam se ja mogu smilovati? zapita ga. Da dijete ne pustim k bolesnom roditelju, stigao bi me gnjev boji. Zbiko, koji se as prije malko pridigao na postelji, klone ponovo na uzglavlje i nekoliko asa ne odgovori ni rijei jer mu je ponestalo daha. Ali uskoro sloi ruke na prsima kao da e moliti. Otpoini rekne mu kneginja pa mi onda reci to eli; a ti, Danuko, ustani ispred mojih nogu. Posluaj, ali nemoj ustati, nego moli zajedno sa mnom progovori Zbiko. Zatim nastavi slabim i isprekidanim glasom: Milostiva gospoo...! Jurand mi je bio protivan u Krakovu... pa e biti i ovdje; ali da me otac Vionjek vjena s Danukom... mogla bi zatim slobodno otii u Spihov jer mi je vie ne bi nijedna sila otela. . 2fi2 Te rijei iznenade kneginju Anu tako jako da je najprije ustala, pa onda opet sjela; i kao da dobro ne razumije o emu se radi, rekne: Za rane boje...! Sveenik Vionjek! Milostiva gospodo...! Milostiva gospoo! za vapi Zbiko. Milostiva gospoo! ponovi za njim Danua, pa opet obujmi kneginjine noge.

 Kako bi se to moglo bez roditeljske dozvole? Boji je zakon moniji! odgovori Zbiko. Bojte se Boga! A Danua e na to: Milostiva majice! Istina, ja sam joj kao roena mati rekne kneginja pa i Jurand je iz moje ruke dobio svoju enu. To je istina! A kad biste vi jednom bili vjenani, bilo bi sve svreno. Jurand bi se, moda, i srdio, ali bi se najzad morao pokoriti knezu, svojem gospodaru. To mu se na kraju ne bi moralo ni rei, nego tek onda kad bi djevojku htio dati kome drugome ili je uiniti opaticom... A ako je poloio kakav zavjet, nee biti njegova krivnja to ga nee i odrati. Nitko se ne moe oprijeti bojoj volji... Tako mi ivoga Boga, moda je to ba i volja boja! Drukije ne moe da bude! klikne Zbiko. A kneginja, jo sva uzbuena, rekne: Poekajte dok se razaberem! Da je ovdje knez, pola bih odmah k njemu i pitala ga: Imam li dati Danuku ili ne... Ali bez njega se bojim... I daha mi je ponestalo, a ipak nemamo mnogo vremena jer djevojka mora sutra otii... O, mili Isuse! Da ode kao vjenana ena, bio bi barem mir. Ipak se ne mogu razabrati i sve me neega strah. A zar tebe nije strah, Danuko? Govori! Ali ja u, inae, umrijeti! zavapi Zbiko. A Danuka ustane ispred kneginjinih nogu, i jer joj svijetla gospoa nije bila samo dobra nego ju je i mazila, zagrli je obim rukama oko vrata i pri vine se k njoj svom snagom. A kneginja rekne: Bez oca Vionjeka vam ne mogu nita rei. Skoi brzo po nj! Danuka skoi po oca Vionjeka, a Zbiko okrene kneginji svoje blijedo lice i rekne: 263 to mi je Gospod odredio, to e i biti; ali neka vas za ovu utjehu dobri Bog blagoslovi, milostiva gospoo! Nemoj mi jo zahvaljivati odgovori kneginja jer se jo ne zna to e biti. I mora mi prisei na svoju ast da nee zabraniti Danuki, ako bude vjenanje, da odmah poslije toga ode k svome ocu, samo da na nju i na sebe ne navue boje prokletstvo. Prisiem na svoju ast! rekne Zbiko. To dobro zapamti! A Jurandu neka djevojka zasad nita ne kae. Bit e bolje da ga ta novost ne opali poput vatre. Mi emo po nj poslati iz Cjehanova da doe s Danukom, pa u mu onda ja sama sve rei ili u kneza zamoliti. Kad bude vidio da nema druge, pristat e. Nisi li mu ti prije bio mrzak? Nisam odgovori Zbiko ak e mu, po svoj prilici, biti i drago to ie Danuka moja. Jer, ako ju jezavjetovao, nee biti kriv to nee moi odrati zavjeta. Dolazak sveenika Vionjeka s Danukom prekine razgovor. Kneginja ga zamoli za savjet i stane mu odmah ivo govoriti o Zbikovoj namjeri; ali im je uo o emu se radi, prekrsti se u udu i rekne: U ime Oca i Sina i Svetoga duha... Kako bih ja to mogao uiniti? Ta sada je advenat! Zaboga, istina je! klikne kneginja. I nastade utnja i samo su blijeda lica pokazivala kako su rijei Vionjeka sve redom nemilo iznenadile. A zaas progovori: Da imate oprost, ne bih se protivio, jer vas iskreno alim. Za Jurandovu dozvolu ne bih na kraju ni pitao, jer to dozvoljava gospoa kneginja, pa e za to predobiti i gospodina kneza, a oni su i otac i mati za svu nau Mazoviju. Ali bez biskupskog oprosta... ne mogu. Da je asni biskup Jakov iz Kurdvanova meu nama, moda bi vam oprost i podijelio, premda je to strog sveenik, a ne takav, kakav je bio njegov predasnik, biskup Mamfiolus, koji je na sve govorio: Bene! Bene!1 Biskup Jakov iz Kurdvanova voli veoma i kneza i mene primijeti kneginja. Zato i velim da bi podijelio oprost jer za nj ima i razloga. Djevojka mora otii, a ovaj je mladi bolestan, pa moe i umrijeti. Hm! In articulo mortis1... Ali bez oprosta nikako! Ali ja bih i kasnije biskupa Jakova za oprost zamolila, a on bi mi uinio tu uslugu, pa bio ma kako strog. Ej, sigurna sam da me nebi odbio.

Nato rekne sveenik Vionjek koji je bio dobar i mekan ovjek: Kije bojeg pomazanika velika je rije. Mene je strah biskupa, ali je to velika rije...! I mladi bi mogao togod obeati prvostolnoj crkvi u Plocku. Ja ne znam... To e ipak biti grijeh dok ne doe oprost, i to samo moj grijeh... Hm! Ali Gospod je veoma milosrdan, pa ako tko ne sagrijei zbog vlastite koristi, nego iz smilovanja nad ljudskom nevoljom, lake e mu i oprostiti...! To e ipak biti grijeh, pa ako se biskup rasrdi, tko e mi dati oprost? Biskup se nee rasrditi! klikne kneginja Ana. A Zbiko rekne: Taj Sanderus, koji je sa mnom doao, ima otpuste za sve. Sveenik Vionjek nije, moda, ba previe vjerovao u Sanderusove otpuste, ali je svakako htio pomoi Zbiku i Danui koju je poznavao od malih nogu i veoma volio. Napokon pomisli da ga u najgorem sluaju moe stii samo kakva crkvena kazna, pa se okrene kneginji i rekne: Ja sam sveenik, ali sam i kneev sluga. Sto zapovijedate, milostiva gospoo? Ja neu da zapovijedam, nego volim moliti odgovori gospoa. Ali ako Sanderus ima otpuste.. Sanderus ih ima. Samo se radi o biskupu koji tamo u Plocku s kanonicima stroge sinode odrava. Biskupa se ne bojte! On je, kako sam ula, zabranio sveenicima da nose maeve i lukove, ali im nije zabranio da ine dobra djela. Sveenik Vionjek podigne uvis ruke i oi: Pa neka bude po vaoj volji! Na te rijei obuze radost sva srca. Zbiko se ponovo pridigne na postelji, a kneginja, Danua i otac Vionjek sjednu kraj njega i ponu vijeati kako da sve obave. 1 Dobro! Dobro! i Za sluaj smrti. 264 I odluie da sve mora ostati tako tajno da o tome u dvoru nitko nita ne sazna; odlue takoer da jo ni Jurand ne smije nita znati, dok mu sama kneginja u Cjehanovu sve potanko ne razloi. Zato je sveenik Vionjek u ime kneginje imao napisati pismo Jurandu, da odmah doe u Cjehanov, gdje e se nai bolji lijekovi i gdje e mu manje dosaivati samoa. Napokon odluie da e se i Danuka i Zbiko najprije ispovjediti, a vjenanje e se obaviti po noi kad ve svi budu spavali. Zbiko pomisli da mu njegov eh bude svjedok kod vjenanja, ali se odmah sjeti da ga je dobio od Jagjenke, pa se okani te misli. Ona mu se naas prikae u pameti kao da je iva, tako da mu se priinilo da vidi njezino rumeno lice, njene zaplakane oi i da uje njen moleivi glas: Ne uini mi toga! Ne vrati mi zlo za dobro i nesreu za ljubav! I najednom je teko zaali jer je osjetio da e joj nanijeti veliku nepravdu iza koje ona nee nai utjehe ni pod zgorjelikim krovom, ni u umskoj dubini, ni u polju, ni u dvorovima opata, ni u snubljenju tana i Vilka. Ali on joj ree u duhu: Dao ti Bog sve dobro, djevojko, a ja ti ne mogu pomoi, premda bih ti rado i komadi neba dao! I zaista ga je posve utjeilo i povratilo mu mir uvjerenje da to nije u njegovoj moi, pa je onda stao misliti samo na Danuu i na vjenanje. Ipak nije mogao da bude bez pomoi Ceha, kojemu je, dodue, htio zautjeti ta se ima dogoditi, ali ga ipak dade dozvati k sebi, pa mu rekne: Ja u se danas ispovjediti i priestiti, i zato me obuci to ljepe kao da polazim pred samoga kralja. je to vidio Zbiko, nastavi: Ne boj se! Ljudi se ne ispovijedaju samo prije smrti, a sada dolaze sveci, na koje e otac Vionjek s kneginjom otii u Cjehanov, pa nee sveenika biti blie nego u Pasniu. Ali vaa milost nee poi? zapita momak. Ceh se malko prestrai i pogleda mu u lice, a kad Poi u ako ozdravim; ali, to je u bojoj ruci. eh se umiri i donese brzo onu bijelu zlatom izvezanu

jaku, koju je mladi vitez oblaio na velike sveanosti, i lijepa pokriva da mu njime pokrije noge; a zatim podigne Zbika uz pomo dvojice Turaka, pa ga umije i poelja mu dugu kosu koju svee grimiznom vrpcom i napokon ga poloi na postelju i, radujui se svom djelu, rekne: 266 Samo da vaa milost moe plesati, mogao bi se sada i pir prirediti! Mogao bi se taj pir obaviti i bez plesa! odgovori Zbiko sa smijekom. I kneginja je u svojoj sobi promiljala kako da obue Danuu jer je to po njenoj enskoj prirodi bilo za nju veoma vano tako da ne bi bila nikako privoljela da njezina mezimica bude na vjenanju u svagdanjoj odjei. Sluavke, kojima je bilo reeno da djevojka mora pristupiti svetoj ispovijedi u boji nevinosti, lako su u krinji nale bijelu haljinu, ali je bilo teko s nakitom za glavu. Kad je na to pomislila, kneginja je bila tako tuna da je poela naricati. Gdje u ja za te, siroto govorila je nai u ovoj pustoi vjenani vijenac? Ovdje nema nikakva cvijea ni lia; samo se mahovina pod snijegom zeleni. Danua, stojei ve s rasputenom kosom, rastui se takoer; i njoj je bilo do vijenca; ali zaas pokae na zimzelen to se vio uz dvorac i rekne: Savijte mi neto od toga; nita drugog neemo nai, a Zbiko e me uzeti i pod takvim vijencem. Kneginja nije ispoetka htjela pristati bojei se zla znaka, ali u dvoru nije bilo nikakva cvijea, pa je ostalo na zimzelenu. Meutim doe otac Vionjek, koji je ve bio ispovjedio Zbika, pa ispovjedi i Danuu, a zatim nasta gluha no. Sluinad ode poslije veere na zapovijed kneginje spavati. Jurandovi poslanici polijegaju jedni u druinskoj sobi, a drugi kod konja u staji. Doskora se pogasi oganj na ognjitu sluinadi i napokon bude posve tiho u cijelom umskom dvorcu, te su samo psi od asa do asa lajali na vukove u umi. Ipak bijahu prozori kod kneginje, kod oca Vionjeka i kod Zbika neprestano rasvijetljeni i bacali su crveno svjetlo na snijeg u dvoritu. A Danua i Zbiko su bdjeli u tiini sluajui kucanje svojih srdaca, uznemireni i obuzeti sveanou asa koji je imao doskora nadoi. Poslije ponoi uhvati kneginja za ruku Danuu i odvede je u Zbikovu sobu gdje ih je ve ekao otac Vionjek sa svetom prieu. U sobi je gorio veliki oganj i u njegovom je obilnom, ali ipak nejasnom svjetlu Zbiko ugledao Danuu, malko blijedu od nespavanja, bijelu, s vijencem od zimzelena na glavi, odjevenu u krasnu haljinu koja je sizala sve do zemlje. Oi joj od uzbuenja bijahu napola zatvorene, a ruke sputene niz suknju i tako je bila nalik 2B7 ... V na crkvenu sliku. Zbiko joj se zadivio jer je pomislioda ne uzima za enu zemaljsku djevojku, ve neku nebesku duicu. A to je pomislio jo vie kad je ona sklopljenih ruku klekla da primi svetu priest, pa spustila glavu i posve zatvorila oi. Nije to potrajalo dugo. Uskoro je uo glas sveenika: Ecce agus Dei1 i misli su mu poletjele k Bogu. U sobi se sada uo samo sveani glas oca Viomjeka: Domine non utu ignus as njim je tuno pucketalo drvee na ognju; vani je zaumio vjetar, ali se odmah i utiao. Zbiko i Danua ostadoe nekoliko asaka nepomini, a sveenik Vionjek uze kale i odnese ga u dvorsku kapelicu. Zaas se povrati, ali ne sam, nego s gospodinom de Lorhom; a kad je vidio da su se tome svi zaudili, poloi prst na usta, samo da nita ne reknu i progovori: Mislio sam da e biti bolje ako kod vjenanja budu dva svjedoka, pa sam zato ve prije pozvao ovog viteza koji mi je prisegao na svoju ast i na ahenske relikvije da e uvati tajnu dok bude trebalo. A gospodin de Lorhe klekne najprije pred kneginju, pa pred Danuu, a onda ustane i ne progovori ni rijei stojei u svom sjajnom oklopu, po kojem su padali crveni pramenovi ognja, visok, nepomian i sav zadivljen, jer se i njemu ta bijela djevojka s vijencem od zimzelena priinila kao aneo na visokom prozoru neke gotske crkve. A sveenik je privede k Zbikovoj postelji, pa im poloi stolu na ruke i zapone obiajni obred. Kneginji je jedna suza za drugom miljela niz asno lice, ali ona nije osjeala nikakva nemira u svojoj dui jer je sudila da radi dobro spajajui to dvoje lijepe i nevine djece. Gospodin de Lorhe

klekne po drugi puta i upre se obim rukama na balak svog maa; izgledao je posve kao vitez koji ima neko privienje; a njih je dvoje ponavljalo sveenikove rijei: Ja te uzimljem, dok je oganj tiho i slatko plaminjao. Poslije dovrena obreda klekne Danua pred knjeginju, a ona ih blagoslovi oboje pa ih preporui nebeskim moima i rekne: Radujte se sada jer je ona tvoja, a ti si njen. Nato prui Zbiko Danui svoju zdravu ruku, a ona ga obim rukama zagrli oko vrata, i zaas se samo ulo kako tiho apu drei usta uz usta: 1 Evo jaganjac boji. 2 Gospodine, nisam dostojan. 268 Ti si moja, Danuko! Ti si moj, Zbiko! Ali Zbiko nije imao dovoljno snage da podnese toliku uzbuenost, pa je uskoro tako oslabio da je klonuo na uzglavlje i stao teko disati. Ipak se nije onesvijestio i nije se prestao smijeiti Danui koja mu je brisala hladni znoj s lica i nije joj prestao govoriti: Ti si moja, Danuko! nato mu je ona samo klimala svojom zlatokosom glavicom. To je do kraja dirnulo gospodina de Lorha koji ni u kojoj zemlji nije vidio tako iskrenih srdaca, pa je zato sveano prisegao da e se i pjeice i na konju pobiti sa svakim vitezom, arobnjakom ili zmajem koji bi stao njihovoj srei na put. To je prisegao na svoj no, koji je imao lik krsta i kojim su vitezovi do kraja ubijali svoje pobijeene protivnike, a pozvao je kneginju i sveenika Vionjeka da budu svjedoci te njegove prisege. A kneginja nije mogla pojmiti kako da bude pir bez ikakva veselja, pa je donijela vina koje su stali piti. Noni su sati prolazili jedan za drugim. Zbiko svlada svoju slabost, pa zagrli ponovo Danuu i rekne: Budui da mi te dao Gospod, ne moe mi te vie nitko oteti; ali mi je ao to odlazi, jagodice moja najmilija! Ja u s taticom doi u Cjehanov odgovori mu Danua. Samo da te ne snae kakva bolest ili to drugo... uvao te Bog od svake nesree..! Ti mora u Spihov.. to znam...! Ej, a ja zahvaljujem Bogu i milostivoj gospoi to si ve moja jer nau vezu ne moe vie razrijeiti nijedna mo ljudska. A budui da je vjenanje bilo tajno i po noi, i budui da su se poslije njega imali odmah rastati, obuzimala je asomice teka tuga ne samo Zbika nego i sve druge. Razgovor je prestao. Od asa do asa gasio se i oganj, pa sii im glave ostale u tmini. Tada je sveenik Vionjek stavljao nove klade na ognjite, a kad su one tuno zapitale, kao to to obino biva kod svjeeg drvea, zapitao je: Sto eli, nepokojna duo? Nato mu je odgovorio pisku ti jiv glas, pa onda ivi plamen, koji se odraavao na njihovim pospanim licima i na sjajnom oklopu gospodina de Lorha, rasvjetljujui u isti as i Danukinu bijelu haljinu i glavu ovjenanu zimzelenom. Psi u dvoritu stanu nanovo lajati tako jako kao da laju na vukove. I to je vie odmicala no, to su svi redom sve to vie utjeli dok nije kneginja rekla: Mili Isuse! Poslije vjenanja morali bismo na spavanje, ali s obzirom na to da moramo bdjeti do jutra, zaigraj nam, Danuko, zadnji put prije odlaska, na lutnji, meni i Zbiku. Danua bijae umorna i pospana, pa htjede da se malko razbistri; otie stoga po lutnju i povrativi se s njom za asak sjedne kraj Zbika. Sta da zapjevam? zapita. Sta? rekne kneginja. A ta drugo, nego onu pjesmu koju si pjevala u Tinjcu kad te prviput Zbiko vidio. Ej, sjeam se i neu je zaboraviti do srmti rekne Zbiko. Kad sam je god uo, navrle su mi na oi sue. Pa u je zapjevati1 rekne Danuka. I odmah pone prebirati po lutnji, a onda podigne kao obino glavu uvis i zapjeva:

Da ja imam krila Kao guska bijela Za Jakom u lesku Ja bih poletjela.. Sjela bih na trgu Rije mu rekla jednu: Pogledaj Jaulko Siroticu bijednu! Ali najednom zauti, usne joj zadru, a ispod sputenih trepavica poteku joj suze niz lice. asak ih je zadravala, ali ih nije mogla zadrati i na kraju je zaplakala tako glasno kao to je plakala d onda kad je tu pjesmu pjevala Zbiku u krakovskom zatvoru. Danuko, ta ti je, Danuko? zapita je Zbiko. Zato plae? Kakav je to pir? klikne kneginja. Sta ti je? Ne znam odgovori Danua jecajui ali mi je tako teko.. tako ao... za vama i za Zbikom.. Svi se uznemire i stanu je tjeiti objanjavajui joj da taj rastanak nee biti tako dug i da e jo s Jurandom sigurno doi u Cjehanov. Zbiko je ponovo zagrli, pa je privine k sebi i izljubi joj suze na oima, ali neka tajna tjeskoba ostade u svim srcima, i u toj su im tjeskobi prolazili noni sati. Najednom se u dvoritu zauje takva kripa da se svi lecnu. Kneginja ustane i klikne: ' O, zaboga! To je kripa zdenca! Napajaju konje! A sveenik Vionjek pogleda kroz okno, kroz koje je prodiralo svjetlo, i rekne: Ve svie i ve se javlja dan. Ave Maria, gratia plena..l Zatim izie iz sobe, pa se tren kasnije vrati i nastavi: Dan je, ali e to biti tmuran dan. To Jurandovi ljudi napajaju konje. as je da poe na put, siroto! Na te rijei brinu i kneginja i Danuka u pla i stanu zajedno sa Zbikom tako naricati, kako nariu priprosti ljudi, kad se moraju rastati, to jest: u tom je naricanju bilo i plaa i pjevanja, koje se iz due priprostih ljudi izlijeva onim istim prirodnim putem kojim i suze teku iz oiju. Ej.' Ne pomae sad plakanje, Na rastanku srno, milovanje, Nee nam pomoi suzice, Na rastanku smo, sirotice, Na rastanku.. Ej! Zbiko pri vine zadnji puta Danuku na svoja prsa i zadri je tako dugo, dok mu nije ponestalo daha i dok je nije kneginja otrgla od njega da je opremi za put. Meutim se ve posve razdanilo. U dvoru su se svi razbudili i poli za svojim poslom. K Zbiku doe njegov momak eh da ga zapita za zdravlje i da primi njegove zapovijedi. Privuci moju postelju k prozoru rekne mu mladi vitez. eh privue posve lako postelju k prozoru, ali se zaudi kad mu Zbiko rekne da ga otvori; ipak poslua tu zapovijed i pokrije ga samo svojim kouhom jer je vani bilo hladno i tmurno, a padao je i obilan snijeg. i Zdravo Marija, milosti puna 270 Zbiko stane gledati: u dvoritu je kroz debele pahuljice snijega vidio saone, a oko njih su na mraznim injem pokrivenim konjima sjedili Jurandovi ljudi. Svi su bili oboruani, a neki su imali i oklope na svojim kousima na kojima su se odraavali blijedi traci jutarnjeg sunca. Sva je uma bila zasuta snijegom, a obori i plotovi nisu se vidjeli. Danua doe jo jedanput u Zbikovu sobu, sva pod kouhom i lisijom ubarom, pa ga jo jednom zagrli oko vrata i jo mu jedanput rekne na rastanku: Ako i odlazim, ipak sam tvoja. A on joj je ljubio ruke, lice i oi, koje su se jedva vidjele ispod lisije ubare, i govorio: Bog te uvao! Bog te pratio! Ti si moja, moja do smrti! A kad su je opet otrgli od njega, podigao se koliko je mogao, pa pruio glavu kroz prozor i gledao: i kroz snjene je pahuljice vidio, kao kroz kakvu koprenu, kako ju je kneginja dugo drala u svom zagrljaju, kako su je ljubile dvoranke i kako ju je otac Vionjek znakom svetoga krsta prekrstio na put. A ona se pred samim odlaskom jo jednom okrenula k njemu i domahnula mu rukom: Ostaj zbogom, Zbiko! Daj, Boe, da te vidim u Cjehanovu! No snijeg je padao tako gusto, kao da eli sve sakriti i zakloniti, pa su te rijei do njih doprle tako nejasno da im se priinilo kao da ih jedno drugome dovikuju izdaleka.

IX Iza obilna snijega nastadoe vrlo studeni, vedri i suhi dani. Sume su se po danu ljeskale pod sunanim tracima, a led je prekrio rijeke i movare. Nadooe jasne noi koje bijahu tako mrazne da je drvee pucalo u umi; ptice su se pribliile k ljudskim stanovima, a putevi su postali nesigurni zbog vukova koji su se stali skupljati u hrpe i navaljivati ne samo na pojedine ljude ve i na sama sela. Seljaci su se ipak u svojim zadimljenim kuama radovali kraj ognjita jer su se poslije cie zime nadali dobroj godini i veselo oekivali proljee koje je .272 imalo uskoro osvanuti. Kneev je umski dvorac opustio. Kneginja je sa svojim dvorjanicima i sveenikom Vionjekom otila u Cjehanov. Zbiko je ve bio mnogo zdraviji, ali jo uvijek nije mogao sjesti na konja, pa je ostao u dvorcu zajedno sa svojim ljudima, sa Sanderusom, sa Cehom i sa domaom sluinadi koju je nadzirala ugledna plemkinja, upraviteljica gospodarstva. Ali dua mladog viteza eznula je za mladom enom. Njemu je, istina, bila neizrecivo slatka misao da je Danua njegova i da mu je vie nijedna ljudska mo ne moe oteti, ali ga je ta misao, s druge strane, ispunjavala i najveom enjom. Cijele je dane uzdisao za trenutkom kad e ostaviti umski dvorac, i pomiljao na to ta mu je onda initi, kamo e poi i kako e Juranda predobiti za se. Imao je i dosta tekih asova, ali je ipak mislio da e mu budunost biti sretna. Ljubiti Danuu i trgati paunove perjanice s njemakih ljemova to je imao da bude njegov ivot. Cesto ga je obuzimala elja da o tome porazgovori sa Cehom, kojeg je bio zavolio, ali je ipak pomislio da se Ceh, odan svom duom Jagjenki, nee radovati razgovoru o Danuki, a sam mu nije mogao rei sve ta se dogodilo jer je to moralo ostati tajnom. Ipak je bivao svakim danom sve to zdraviji. Nedjelju dana prije Badnjaka sjeo je prviput na konja i premda je osjeao da to ne bi mogao uiniti pod oklopom, ipak mu je bilo mnogo lake. On se nije ni nadao da e tako skoro trebati ljem i oklop, ali se tjeio da e, ako bude nevolje, i za to uskoro imati dovoljno snage. U svojoj je sobi pokuavao da digne ma, i to mu je dobro polazilo za rukom, samo mu je sjekira bila preteka, ali je ipak bio uvjeren da bi njome, kad bi je pograbio obim rukama, mogao valjano zamahnuti. Napokon je dva dana prije Badnjaka zapovjedio da opreme kola i osedlaju konje, pa je rekao Cehu da e poi u Cjehanov. Vjerni se momak malko uznemirio, napose zato to je vani bilo jako studeno, ali mu je Zbiko rekao: Ne iradi se o tvojoj glavi, Glavau1. Nemamo nikakva posla u ovom dvorcu; a ako se razbolim, nee mi niti u Cjehanovu nedostajati prave njege. Neu, na Glawaoz poljski naziv za Hlava. 18 273 kraju krajeva, poi na konju, nego na saonicama, na meku sijenu i pod toplim koama, pa u tek pred samim Cjehanovom sjesti na konja. Tako je i bilo. eh je ve poznavao svog mladog gospodara i znao da mu se ne smije protiviti, ve da mora izvriti njegove zapovijedi, i zato su sat kasnije krenuli. Na polasku opazi Zbiko kako se Sanderus zajedno sa svojim kovezima smjeta na saonice, pa mu rekne: A ta si se ti uz mene prilijepio, ba kao iak uz ovju vunu? Ta govorio si da e u Prusku. Govorio sam da u u Prusku odgovori Sanderus ali kako da posve sam onamo poem i jo po takvu snijegu? Vuci bi me pojeli prije nego to izie prva zvijezda, a ni ovdje ne mogu da ostanem. Idem radije u grad da ljude uvrujem u pobonosti, da im poklanjam svoje svete moi i da ih uvam od avolskih napasti, kao to sam to u Rimu obeao ocu svih krana. A, osim toga, veoma sam zavolio vau milost, pa vas neu ostaviti prije nego to odem u Rim; a moe se dogoditi da vam i kakvu uslugu uinim. On je, zaista, spreman da za vas sve pojede i popije rekne eh i takvu bi vam uslugu najradije uinio. Ali ako na nas u pasnikoj umi navali veliki opor vukova, bacit u im ga za ruak jer nije ni za ta drugo prikladan. A vi pazite da vam se vae grijene rijei ne primrznu uz brkove odgovori Sanderus jer se takve sablazni mogu samo u paklenom ognju otopiti.

 O da! rekne Glava maajui se rukom za svoje brie koji su jedva poeli probijati. Prije u pokuati da ih ugrijem pivom, ali ga tebi neu dati. A ipak je reeno da ednoga valja napojiti. To je novi grijeh. Dat u ti, dakle, vedricu vode, a zasada, evo, ovo to imam u ruci! I tako govorei pograbi obim rukama dosta snijega i baci ga Sanderusu u lice, no ovaj se brzo ugne i rekne: Za vas nee biti nikakva posla u Cjehanovu jer ondje imaju ve dobro uvjebana medvjeda koji se snijegom nabacuje. Tako su se oni nadmudrivali i meusobno peckali. Zbiko nije ipak zabranio Sanderusu da poe s njime jer ga je, zaista, zanimao taj udni ovjek, a u isti mah mu se inilo da mu je, uistinu, odan. I tako krenue iz um skog dvorca ranim jutrom, po tako velikoj zimi da su i konje morali gunjevima pokriti. Sva je okolica leala pod debelim snijegom. Ispod njega su se jedva vidjeli krovovi seljakih kua, a mjestimice se inilo kao da dim izlazi iz velike hrpe snijega i die se tako gusto i ravno uvis da je posve slian perjanicama na vitekim ljemovima. Zbiko se vozio na saonicama, i da tedi svoje snagu, i zbog velike studeni pred kojom se mogao lake obraniti u hrpi sijena i pod toplim koama. On je zapovjedio Glavau da sjedne kraj njega i da dri u ruci luk zbog vukova, pa je s njime veselo razgovarao: U Pasniu emo rekne nahraniti konje pa emo odmah dalje. Do Cjehanova? Naprijed do Cjehanova da se poklonimo naim gospodaricama i da obavimo boinu pobonost. A onda, tko zna neemo li u Bogdanac. eh ga pogleda u udu. U njegovoj glavi blijesne misao nije li njegov mladi gospodar moda povukao svoju rije Jurandovoj, a to mu se inilo tim vjerojatnije to je u umskom dvorcu doznao da je gospodar Spihova odbio mladog viteza. To je bilo veoma drago estitome momku, koji je, istina, i sam ljubio Jagjenku, ali je na nju gledao kao u jasnu zvijezdu na nebu, pa joj je htio izvojtiti sreu, makar i svojom vlastitom krvlju. I Zbika je bio zavolio i samo je elio da im do smrti slui. Dakle, vaa e milost ostati na svojoj djedovini? rekne radosno. Kako da ostanem na djedovini odgovori mu Zbiko kad sam na megdan pozvao one kriarske vitezove, a jo prije Lihtentajna? Gospodin de Lorhe mi je rekao da e uskoro veliki metar pozvati naeg kralja u Torunj u goste, pa u se pridruiti kraljevskoj pratnji i mislim da e mi u Torunju gospodin Zavia iz Garbova ili gospodin Povala iz Taeva od naega gospodara isposlovati doputenje da se s onim redovnicima smijem otro pobiti. A oni e na megdan sigurno i izii sa svojim momcima, pa e se i ti morati pobiti. Neka i sam postanem redovnik ako bude drukije rekne eh. Zbiko ga zadovoljno pogleda. Ba i nee biti dobro onome koji se bude morao s tobom ogledati. Gospodin Isus ti je dao veliku snagu, ali bi ti inio zlo kad je ne bi dobro upotrijebio. eh klimne glavom u znak da e je dobro upotrijebiti, a Zbiko se i opet nasmijei, ali ne vie njemu, ve svojim vlastitim mislima. Stari gospodin e se radovati kad se vratimo rekne zaas Glava a i u Zgorjelicama e se radovati. Zbiku se pred oima pojavi Jagjenka tako jasno kao da sjedi kraj njega na saonicama. To je bivalo dosta esto da je jasno vidi pred sobom im na nju pomisli. Ne, rekne sam u sebi, ona se nee radovati jer ako se vratim u Bogdanac, vratit u se s Danukom, a ona neka uzme drugoga! Tu mu se pojave pred oima Vilk iz Brzozove i mladi Otan iz Rogova... i najednom se ozlovolji na misao da bi je mogao dobiti jedan od njih dvojice. Bilo bi bolje da sebi nae koga boljega, rekne sam sebi jer je ona veoma dobra! Zatim pomisli i na to da e Matku biti veoma ao kad dozna ta se dogodilo, ali ga odmah utjei misao da je stricu u prvom redu do roda i

imetka to bi ga njegov rod mogao stei. Jagjenka mu je, istina, mnogo blie, na samoj mei, ali zato Jurand ima vie imetka od Ziha iz Zgorjelica pa se lako moglo predvidjeti da se Matko toj enidbi nee dugo protiviti, to manje to ve zna za ljubav svog sinovca, kao i za zahvalnost koju je Zbiko duan Danuki. On e malko mrmljati, pa se onda udobrovoljiti i zavoljeti Danuku kao svoje roeno dijete. I Zbiko najednom osjeti u svom srcu najveu odanost i najveu ljubav za tog strica, ovjeka surova, ali koji ga ipak ljubi kao zjenicu svog oka: u bici pazi vie na nj nego na sebe, za nj otima plijen i za nj zgre imetak. Ta njih su dvojica sami samcati na svijetu! Roaka nemaju osim vrlo dalekih, kao to je opat, pa kad su se na koje vrijeme morali rastati, jedan bez drugoga ne zna ta da pone, a osobito starac koji za sebe samoga nita vie ni ne eli. Ej, bit e mu drago, bit e mu drago! panovaljao je u sebi Zbiko. Samo bih htio da me i Jurand primi tako kao to e me on primiti. I pokua da zamisli ta e Jurand rei i uiniti kad dozna za vjenanje. U toj je misli bilo i neto nemira, ali ne ba mnogo, naroito zato to je ve sve bilo gotovo. Ta Jurand ga nije mogao izazvati na borbu, a ako se bude ba mnogo protivio, moi e mu Zbiko odgovoriti ovako: Pristanite, dok vas molim, jer je vae pravo na Danuku ljudsko, a moje boje... i ona nije vaa ve moja! On je nedavno uo od nekog klerika, vjeta svetom pismu, da ena mora ostaviti i oca i majku, pa je zato osjeao da je njegova mo mnogo vea. Nije ipak mislio da e izmeu njega i Juranda doi do oita neprijateljstva, ve se nadao da e Juranda brzo udobrovoljiti Danuine molbe, a jo vie kneeve rijei; naime, Jurand je kneev podanik, a koristit e i zagovor svijetle kneginje koju on veoma voli zaito to mu je ker odgojila. U Pasniu su im savjetvali da ostanu na noitu upozoravajui ih na vukove koji su se zbog cie zime skupljali u tako velike opore da su navaljivali i na cijele ete ljudi. Zbiko nije htio na to pristati jer se u krmi sastao s nekolicinom mazovskih vitezova koji su sa svojim pratnjama ili, takoer, knezu u Cjehanov, i s nekoliko dobro oboruanih trgovaca iz samog Cjehanova koji su se na svojim kolima vraali iz Pruske. Budui da ih je bilo tako mnogo, nisu se trebali bojati nikakve opasnosti, pa su poli pred no, premda je pod veer zaurlao takav vjetar da je nastala pravao meava. Ili su drei se posve blizu jedni drugih, ali tako polako da je Zbiko pomislio da ni na Badnjak nee stii. Na nekim su mjestima morali raskapati snijeg jer konji nisu mogli proi. Na sreu je put kroz umu bio takav da nisu mogli zaluitati. Ipak se ve poelo mraiti kad su ugledali Cjehanov. Moda bi bili i obali oko grada u onoj stranoj meavi, ni ne znajui gdje su, da nije gorio oganj na visoini na kojoj je bio sagraen novi dvor. Nitko nije pravo znao da li je taj oganj zapaljen na Badnjak za goste ili po nekom starodrevnom obiaju, ali sad nije nitko od Zbikovih drugova na to ni mislio, ve su svi htjeli da se to prije zaklone u gradu. Meutim se strana meava jo i poveala. Studen i otar vjetar nosio je goleme nanose, lomio drvee, zvidao i urlikao, podizao cijele hrpe snijega i prekrivao njime ljude, kola i konje udarajui u lica naih putnika kao da se prosipa otar pijesak, te im je ponestajalo daha i nisu mogli progovoriti ni rijei. kripa se kotaa nije u onoj groznoj vijavici ni ula; uli su se zato nekakvi tuni i oajni glasovi, kao vuje zavijanje, kao daleko rzanje konja, a asomice kao oajno ljudsko dozivanje u pomo. Umorni su se konji poeli stiskati jedan uz drugog i ii sve polaganije. .231 Ej, to je meava, to je meava! rekne zadahtanim glasom eh. Sva je srea, gospodine, to smo pred gradom i to je zapaljen onaj oganj; inae bismo zlo proli. Tko je u polju, tome prijeti smrt odgovori Zbiko; ali ja ni ognja vie ne vidim. Jer je takva magla da ni oganj ne moe kroz nju prodrijeti. A moda je vjetar raznio i drva i eravicu. I na drugim su kolima razgovarali trgovci i vitezovi govorei da nee vie uti sutranjih zvona onaj kojeg je ta meava zatekla daleko od ljudskih stanova. A Zbiko se najednom uznemiri i rekne: Ne dao Bog da je Jurand sada negdje na putu. Ceh je neprestano gledao pravcem gdje je svijetlio oganj, ali kad je uo Zbikove rijei, obazre se ipak i rekne:

 Zar je i gospodin iz Spihova imao doi? Da. S gospoicom? Oganj se sada sakrio odgovori Zbiko. I zaista se oganj nije vidio, ali se zato na cesti uz kola i konje pojavilo nekoliko jahaa. Tko to dolazi? zavikne oprezni eh i pograbi za luk. Tko ste vi? Kneevi ljudi poslani u pomo putnicima. Hvaljen Isus! Na vi jeke vjekova. Odvedite nas u grad! oglasi se Zbiko. Nije li tko zaostao? Nije. Odakle dolazite? Iz Pasnia. A drugih putnika niste na putu vidjeli? Nismo; ali su moda na drugim cestama. Po svima trae ljude. Poite za nama. Sali ste s puta. Nadesno! I okrenue konje. Nekoliko se asaka uo samo silan um vjetra. Ima li mnogo gostiju u starom dvoru? zapita Zbiko. Najblii jaha nije dobro uo pa se prigne k njemu: Sto velite, gospodine? Pitam, ima li mnogo gostiju kod kneza? Ima, po starom obiaju. A gospoina iz Spihova nema? Nema, ali ga oekuju. Ljudi su mu otili u susret. S bakljama? Zar bi to po ovom vremenu bilo mogue? Ali nisu dalje mogli govoriti jer je vjetar zaumio jo jae. To je pravi avolski pir! oglasi se eh. Zbiko mu zapovjedi da uti i ne spominje ime neastivog. Zar ne zna rekne da je po ovakvoj svetoj noi avolska mo slabija i da se vrazi svakamo sakrivaju? Jednog su jednom prilikom kod Sandomira nali ribari na Badnjak u svojoj mrei: drao je tuku u ustima, ali je odmah oslabio im je uo glas zvona, a oni su ga toljagama tukli sve do veeri. Ima i takvih napasti, ali samo s dozvolom Gospoda Boga koji eli da sutranji dan bude to radosniji. Da! Mi smo ve bili pred gradom, a ipak smo zali sa ceste i moda bismo lutali do ponoi da nisu doli ovi ljudi odgovori Glava. Jer se utrnuo oganj. Uli su ve i u grad. Tu su po ulicama leale jo vee hrpe snijega, tako velike da se na mnogo mjesta nisu vidjeli ni prozori i zato nisu, lutajui pred gradom, vidjeli svjetla. Ipak je tu vjetar zbog toga duvao manjom snagom. Sve ulice bijahu puste; gradski su itelji ve sjedili kod Badnjaka. Pred nekim kuama pjevali su djeaci koledske pjesme. I na trgu su vidjeli nekoliko ljudi ovijenih slamom, kako skau kao medvjedi; inae je sve bilo pusto. Trgovci, koji su bili sa Zbikom i s drugim plemiima, ostadoe u gradu; a oni pooe dalje u stari dvorac u kojem je stanovao sam knez. Dvorac se pred njima jasno zasvijetlio im su mu se pribliili jer je imao staklene prozore. Most je na glavnim vratima bio sputen. Bilo je uminulo vrijeme nekadanjih litvinskih navala, a kriari su, predviajui rat s poljskim kraljem, sami itraili kneevo prijateljstvo. Jedan je od kneevih ljudi puhao u svoj rog i odmah su im otvorili vrata. Na vratima je bilo nekoliko strijelaca, ali na zidinama i opkopima ni ive due jer je knez dozvolio straarima da odu. Gostima je doao u susret Stari Mrkota koji je ve bio na dvoru puna dva dana, pa ih je pozdravio u kneevo ime i odveo u njihove sobe u kojima su se mogli preodjeti za veeru.

Zbiko je Mrko tu odmah zapitao za Juranda iz Spihova, a on mu odgovori da ga jo nema, ali da ga oekuju 279 jer je obeao da e zastalno doi; a da je jae obolio, bi bi ito, bez sumnje, javio. Ipak su mu u susret poslali nekoliko konjanika, jer ni najstariji ljudi ne pamte takve meave. Moda e, prema tome, uskoro doi. Po svoj prilici. Kneginja je zapovjedila da se i za njih postave tanjuri na obiteljskom stolu. A Zbiko se razveseli, premda se bojao za Juranda, i progovori samom sebi: Pa da on uini ne znam to, ipak nee sprijeiti da doe moja ena, moja Danuka najmilija! I kad je to u sebi ponavljao, jedva je mogao vjerovati svojoj velikoj srei. Pomisli zatim da mu je ona moda ve sve priznala, pa ga zamolila i nagovorila da mu je odmah da. Doista, ta on moe bolje da i uini? Jurand je pametan ovjek i zna da u je ipak uzeti, pa makar mi bude i branio, jer je moje pravo jae. I dok se preodjevao, razgovarao je s Mrkotom pitajui ga za kneevo zdravlje, a naroito za kneginju koju je ve u Krakovu bio zavolio kao svoju roenu majku. Bilo mu je takoer veoma milo kad je saznao da su u dvoru svi zdravi i veseli, premda je kneginja veoma tuna za svojom mezimicom. A sad joj na lutnji igra Jagjenka koju takoer veoma voli, ali ipak ne onako kao Danuku. Kakva Jagjenka? upita u udu Zbiko. Jagjenka iz Vjelgolasa, unuka starog gospodina iz Vjelgolasa. Krasna djevojka u koju se onaj Lotarkianta zaljubio. Dakle, tu je i gospodin de Lorhe? A gdje bi trebao da bude? Ovamo je doao ravno iz umskog dvorca i sada tu sjedi jer mu je dobro. Na knez ima uvijek gostiju. Ja u ga rado pozdraviti jer je ito vitez kojem nema prigovora. I on vas voli. Ali hajdemo jer e knez odmah sjesti k stolu. I odoe. U velikoj su blagovaonici na dva ognjita gorjeli ognji, na koje su pazili mladi momci, i ve je sva soba bila puna gostiju i dvorskih ljudi. Knez doe prvi s vojvodom i s nekoliko svojih dvorana. Zbiko klekne pred njega pa mu poljubi ruku. A on ga pomiluje po glavi pa ga malko okrene na stranu i rekne: 280 Meni je ve sve poznato. Ispoetka mi nije bilo pravo to ste to uinili bez moje dozvole, ali, uistinu, nije bilo vremena jer sam ja tada bio u Varavi, gdje sam mislio provesti i boine blagdane. Poznata je stvar, uostalom, da se ne smije usprotiviti kad se ena ega lati jer nee nita napraviti. Gospoa kneginja vas voli kao roena mati, a i ja radije pristajem uz nju nego da joj se protivim, ve i zbog toga da joj pritedim pla i naricanje. Zbiko klekne pred kneza i po drugi put. Dao mi Bog da za to mogu vaoj kneevskoj milosti odsluiti. Hvali njegovo ime to si ve zdrav. Reci kneginji kako sam te prijazno primio, to e joj biti drago. Bogami: njena je radost i moja radost! I Jurandu u za te dobru rije rei, pa mislim da e ti dati svoju dozvolu jer i on voli kneginju. Ako mi je i ne bude dao, ipak je moje pravo jae. Tvoje je pravo jae i mora se ispuniti, ali bi vam boji blagoslov mogao uzmanjkati. Silom se od Juranda ne moe nita dobiti, a bez roditeljskog blagoslva nema ni bojega. Zbiko se zabrine uvi te rijei jer na to nije dosada ni mislio. Ali u taj as ue kneginja s Jagjenkom iz Vjelgolasa i s drugim dvorankama, a on poskoi da se pokloni svijetloj gospoi koja ga primi jo prijaznije od kneza i odmah mu spomene Jurandov skori dolazak. Eto, tanjuri su i za njih postavljeni i ljudi su im poslani u susret da ih dovedu iz te meave. S veerom se vie ne moe ekaiti jer to gospodin ne voli, no oni e sigurno doi jo prije nego to se veera dovri. A to se tie Juranda rekne kneginja sve e biti po volji bojoj. Ja u mu rei sve, ili jo danas ili sutra poslije svete mise, a i knez je obeao da e svoju rije uloiti. Jurand se zna rasrditi, ali ne na one koje ljubi, a ni na one kojima je odan.

Stane tada govoriti Zbiku kako se ima ponaati pred tastom da ga, ne dao Bog, ne uvrijedi i ne rasrdi. Bila je dobre volje, ali tko bi bolje poznavao svijet i vidio bistrije od Zbika, taj bi u njenim rijeima opazio i neki nemir. Moda je to bilo zbog toga to gospodar Spihova uope nije bio pristupaan ovjek; a moda se kneginja poela brinuti to ih jo nema. Meava je postajala sve vea i vea, i svi su govorili da onaj kojeg uhvati na polju, moe tamo i ostati; ali kneginji je padalo na um i neto drugo: da je Danuka priznala ocu da se vjenala sa Zbikom, pa se on razgnjevio i odluio da ne ide u Cjehanov. Ipak nije ni Zbiku htjela povjeriti tu misao, a za to nije bilo ni vremena, jer su djeaci ve stali donositi jela i stavljati ih na stol. Ipak Zbiko jo ugrabi zgodan trenutak, pa je zapita: A kako e biti ako dou, milostiva gospoo? Mrkota mi je rekao da je za Juranda spremna posebna soba, a da e momci spavati na sijenu. Kako e biti? A kneginja se nasmije, pa ga lako udari rukavicom po licu i rekne: uti! Sta eli? Vidi li ga! I ode knezu pred kojim su sluge ve drale stolac da moe sjesti. Prije toga mu je jedan od njih pruio zdjelu punu raznih blagoslovljenih kolaa to ih je knez imao podijeliti s gostima, dvoranima i s domaom eljadi. Drugu je, posve slinu, drao pred kneginjom krasan mladi, sin katelana sohaevskog. Na drugoj strani stola sjedio je sveenik Vionjek, koji je imao blagosloviti veeru prostrtu na mirisnom sijenu. Uto se na vratima pojavi neki ovjek, sav pokriven snijegom i glasno vikne: Milostivi gospodaru! ta je? zapita knez kojemu nije bilo drago to ga smetaju. Na razdanovskcm putu je snijeg posve zasuo nekakve putnike. Treba nam vie ljudi da ih odgrnemo. Svi su se prestraili kad su to uli; a knez se zabrinuto okrene k sohaevskom katelanu i rekne: Poaljite konjanike s lopatama! Brzo! Zatim rekne vjesniku: Ima li mnogo zasutih? Nismo mogli vidjeti. Meava je strana? Konji su i kola. Velika povorka. A ne znate li ija? Ljudi kau: vlastelina iz Spihova. X uvi tu nesretnu vijest, ne zapita Zbiko ni za kneevu dozvolu, ve skoi k stajama i zapovjedi da osedlajukonje. Ceh, koji je kao roeni plemi bio s njime u dvorani, stigne jedva da otri u njegovu sobu i da mu donese toplu lisiju ubaru, ali ni ne pokua zadrati svog mladog gospodara jer je bio veoma pametan i znao da bi ga samo uzalud zadravao, a gubitak je vremena mogao biti poguban. Sjednuvi na drugog konja, uzme od straara na vratima nekoliko baklja, i oni pou zajedno s kneevim ljudima koji su se brzo odazvali katelanovoj zapovijedi. Iza vrata ih ogrne potpuna tama, ali im se uini da je meava ve neto slabija. Bili bi, moda, odmah pred gradom zalutali da nije bilo onog ovjeka koji im je prvi dojavio nesreu i sada ih vodio sigurnije i bre zato to je uza se imao psa koji je dobro poznavao put. Na otvorenom polju ih stade vjetar jae ibati u lice, najvie stoga to su brzo jahali. Put je bio suh, ali na mjestima tako zatrpan snijegom da su ga morali odgrtati jer su im konji propadali sve do trbuha. Kneevi su ljudi zapalili baklje i posude sa smolom, pa su jahali usred dima i plamena u koji je vjetar duvao takvom silom kao da ga eli odnijeti i prosuti po irokom polju. Put bijae dalek; oni prooe kraj naselja u blizini Cjehanova, pa onda kraj Njedzboa, a zatim krenu prema Radzanovu. Iza Njedzboa stade bura jenjavati. Vjetar je duvao sve slabije i slabije i nije vie nosio itave oblake snijega kao prije. Nebo se razjapilo. Jo je padao dosta gusti snijeg, ali je uskoro prestao. Zatim se ponegdje izmeu tmastih oblaka pojavila i pokoja zvijezda. Konji ponu rzati, a konjanici dahnu slobodnije. Zvijezda je bivalo sve vie i vie i studen je stala poputati. Poslije nekog vremena nastade potpuna tiina. Gospodin de Lorhe, koji je jahao kraj Zbika, stane ga tjeiti govorei da je Jurand u asu opasnosti nesumnjivo prije svega mislio na spas svoje keri, pa ako i sve druge nau mrtve, nju e zasitalno

nai ivu, moda kako spava pod toplim koama. Zbiko ga je slabo razumio, a najposlije nije imao ni kada da ga slua jer je za koji as vodi, koji je io pred njima, skrenu s ceste. Mladi vitez se prigne naprijed i zapita: Zato skreemo s puta? Jer ih nije snijeg zameo na putu, ve eno ondje. Vidite li, gospodine, ono drvee? To rekavi, pokae rukom na drvee to se crnjelo u daljini te se ve moglo vidjeti na bijeloj snjenoj poljani jer se iza oblaka pojavio mjesec i no je bila prilino vidna. Sigurno su sali s puta. Sali su s puta i kretali se u krugu kraj rijeke. To se lako dogodi u buri i meavi. Ili su, ili, dok im konji nisu utali. Kako site ih nali? Pas nas je doveo. Nema li u blizini kakvih koliba? Ima, ali na drugoj strani rijeke. Tu je odmah Vkra. Naprijed! Brzo naprijed! klikne Zbiko. Ali bilo je lake zapovjediti, nego zapovijed izvriti. Na polju je leao svje i vlaan snijeg premda je bila zima, a tako dubok da su konji u nj zapadali do koljena. Zato su morali polako ii. Najednom zauju tektanje psa, a pred njima osvane debeli panj vrbe nad kojim se ljeskalo golo granje. Oni su tamo dolje rekne vodi kod onog drvea; ali i tu mora neto biti. Neto je zasuto pod vrbom. Posvijetlite! Nekoliko kneevih ljudi sie s konja i posvijetli bakljama, a onda jedan vikne: ovjek je pod snijegom! Vidi mu se glava... evo tu! Jest i konj! vikne drugi. Otkopajte ga! Lopate se stanu zabadati u snijeg i odgrtati ga na obje strane. Tren kasnije ugledaju ljudski lik kako sjedi pod drvetom spustivi glavu na prsa i navukavi kapu na lice. Jedna je ruka drala uzde konja koji je leao postrance zarivi nozdrve u snijeg. ovjek je oito otiao od povorke da to prije nae ljudske stanove i dozove pomo, a kad mu je pao konj, zaklonio se pred vjetrom pod vrbu i ondje se smrznuo. Posvijetlite! vikne Zbiko. Momak prinese baklju pred lice smrznutog ovjeka, ali mu se crte nisu mogle odmah razabrati. Istom kad je drugi momak podigao glavu uvis, kliknue svi u jedan glas: Gospodin iz Spihova! Zbiko zapovjedi dvojici ljudi da ga dignu i odnesu u najbliu kolibu, a sam otri s ostalim momcima naprijed da spasi i druge unesreene. Putem je mislio da e tamo nai Danuku, svoju enu, moda mrtvu i strano je nagonio konja koji je propadao u snijeg sve do prsiju. Na sreu nije ve bilo daleko, najvie nekoliko stotina koraka. Iz tmine se zauju glasovi: Ovamo! a bili su to ljudi koji su otprije ostali kod zasutih putnika. Zbiko doe i skoi s konja. Lopate u ake! Dvije saonice su ve bili otkopali oni koji su ostali na strai. Konji i ljudi u njima bijahu se smrzli i nije im bilo pomoi. Gdje su bili drugi zaprezi, moglo se vidjeti po viim hrpama snijega, premda sve saonice nisu bile posve pokrivene. Pred nekima su se vidjeli konji naslonjeni prsima o snijeg; smrznuli su se dok su upinjali svu snagu da krenu naprijed. Pred jednima je stajao ovjek s kopljem u ruci, sav do pojasa u snijegu, nepomian kao stup; malo dalje bili su se momci smrznuli, pred konjima, drali su ih jo uvijek za uzde. Smrt ih je, oito, zaskoila u asu kad su htjeli izvesti konje iz duboka snijega. Jedan zapreg na kraju povorke nije bio nimalo zasut. Koija je, prignut, sjedio sprijeda drei ruku na ustima, a straga je lealo dvoje ljudi: na njima i pod njima se bijelio snijeg, te se inilo kao da lee na svojoj postelji i mirno spavaju. A druge je zatekla smrt dok su se naprezali iz svih sila da se spase i da iziu iz snijega. Nekoliko je saonica bilo izvrnutih, a na nekima bijahu slomljene glavnje. Lopate su neprestano otkopavale konjske vratove ispruene naprijed ili konjske nozdrve zari vene u snijeg i ljude u saonicama i kraj saonica, ali ni na jednima

nije bilo nikakve enske. I Zbiko je odgrtao snijeg lopatom, te mu je znoj orosio elo, pa je svaki as pogledavao na leine u najveem strahu da meu njima najednom ne ugleda ljubljeno lice... ali sve uzalud! Plamen je osvjetljivao samo surova i brkata lica spihovskah ratnika, ali ni Danui, ni bilo kojoj drugoj enskinji ni traga ni glasa. Sta je ovo? pitao se u udu mladi vitez. I dovikivao je ljudima koji su radili malko podalje pitajui ih nisu li to otkrili; ali i oni su otkrivali same mukarce. Na kraju je posao bio gotov. Momci zapregnu pred saonice svoje konje i sjednu na njih, pa krenu s leinama u Njedzbo da jo ondje u toplu dvoru pokuaju nee li se koji od smrznutih ljudi dozvati k ivotu. Zbiko ostade s ehom i dvojicom momaka. Njemu je palo na um da su se saonice s Danukom, moda, odijelile od ostale drube, da joj je, moda, Jurand rekao da poe naprijed jer je, bez sumnje, imala najbolje konje, a moda ju je ostavio i u kojoj kolibi na putu. Zbiko nije ni sam .m. znao ta da pone; svakako je htio paljivo pregledati itavo mjesto nesree pa se.onda vratiti na cestu. Ali na mjestu nesree ne naoe nita. Pred njima su izmeu drvea samo par puta blijesnule vuje oi, ali se ipak nisu nigdje namjerili na ljude i konje. Sva se poljana izmeu umice i ceste ljeskala sada pod jasnim mjeseevim svjetlom i na njenoj bijeloj povrini vidjelo se mjestimice nekoliko crnih mrlja, ali i to su bili vuci koji su pred ljudima brzo pobjegli. Vaa milosti rekne napokon Ceh mi ovuda uzalud hodamo i traimo jer gospoica iz Spihova nije bila u drubi. Na cestu! odgovori Zbiko. Neemo je nai ni na cesti. Ja sam dobro gledao nije li na kojim saonicama bilo kakvih kovega i u njima enskih haljina. Ali nije bilo nita. Gospoica je ostala u Spihovu. Zbiko pomisli da je to istina, ali odgovori: Dao Bog da je kao to ti veli. A eh segne jo dublje u razum u svojoj glavi: Da je bila u kojim saonicama, ne bi stari gospodin bio od nje odjahao, ve bi je bio uzeo preda se na konja pa bismo je mi bili nali kraj njega. Hajdemo onamo jo jedanput! rekne Zbiko uznemirenim glasom. Pomislio je da je moda, uistinu, tako kao to kae eh. Moda nisu traili dosta pomno! Moda je Jurand Danuu uzeo preda se na konja, a kad je konj pao, otila je ona od oca da potrai pomo. U tom je sluaju mogla biti gdjegod u blizini pod snijegom. Ali Glava, kao da je pogodio te misli, ponovi: U tom sluaju moralo bi na saonicama biti njenih haljina, jer nije mogue da je na dvor pola samo u odjei koju je imala na sebi. I premda je to bilo sigurno, pooe ipak k vrbi, ali ne naoe ni pod njom ni oko nje nita. Juranda su ve kneevi ljudi odnijeli u Njedzbo, te je naokolo sve bilo pusto. eh spomene jo i to da bi pas, koji je doveo vodia i naao Juranda, bez sumnje bio i gospoicu naao. Tad je Zbiku odlanulo, jer se uvjerio da je Danuka ostala kod kue. I znao je sebi razjasniti zato se to dogodilo: Danua je oito sve priznala ocu, a on nije pristao na njen brak, pa ju je navlas ostavio kod kue, a sam poao knezu da ga zamoli za savjet i k biskupu da sve razvrgne. Na tu misao nije se Zbiko mogao oteti nekoj utjehi, dapae i radosti, kad je pomislio da je smru Juranda nestalo svih zapreka. Jurand nije htio, ali je htio gospodin Isus, rekao je sam sebi mladi vitez, a boja je volja najmonija! Sada je imao poi u Spihov i uzeti Danuu kao svoju, pa onda ispuniti svoj zavjet, a taj je na samoj granici mogao ispuniti mnogo lake nego u dalekom Bogdancu. Volja boja! Volja boja! ponavljao je u svojoj dui. Ali, najednom se zastidi svoje radosti, pa se okrene k ehu i rekne: Ipak mi ga je ao i ja to glasno ispovijedam. Ljudi kau da su ga se Nijemci bojali kao smrti odgovori eh. A as kasnije zapita:

 Hoemo li se sada vratiti u grad? Kroz Njedzbo odgovori Zbiko. Kad su ujahali u Njedzbo i doli pred dvor, doekao ih je stari gospodin Zeleh. Juranda nisu vie nali, ali im stari Zeleh saopi dobru vijest: Ovdje su ga trli snijegom gotovo do kostiju rekne a onda su ga parili u kupelji i u njoj je poeo disati. Zar je jo iv? zapita radosno Zbiko koji je na tu vijest zaboravio na sve svoje neprilike. 2iv je, ali bogzna da li e ostati iv, jer se dua nerado vraa s pola puta. A zato su ga odvezli? Jer su doli kneevi ljudi po nj. togod je u kui bilo perina, to su ga njima prekrili i odvezli. A nije nita rekao o svojoj kerci? Jedva je mogao disati, ali nije ni rijei progovorio. A drugi? A drugi su ve kod dragog Boga. Nee siromasi biti na ponoki, osim moda na onoj koju sam Isus na nebu priredi. Nijedan nije oivio? Nijedan. Doite u sobu da ondje porazgovorlmo. Ako ih elite vidjeti, oni lee kraj ognja u druinskoj izbi. Doite u sobu. Ali oni su se urili i nisu htjeli unii, premda ih je stari eleh pozivao, jer je rado lovio ljude da s njima porazgovori. Od Njedzbora do Cjehanova imali su jo 286 287 dobar komad puta, a Zbiko je htio da to prije vidi Juranda i da od njega togod dozna. I zato su po zametanoj cesti jahali to su bre mogli. A kod su stigli, bilo je ve poslije ponoi i ponoka je u dvorskoj kapelici bila gotova. Do Zbikovih uiju dopre rikanje volova i blejanje koza, a te su glasove po starom obiaju proizvodili poboni ljudi na uspomenu toga da se Gospodin rodio u priprostoj stajici. Poslije mise doe kneginja k Zbiku i sva zabrinute, sva prestraena, stane pitati: A Danuka? Nema je. Zar Jurand nije progovorio? On je jo iv, kao to sam uo? Isuse milosrdni! To je boja kazna i teko nama! Jurand nije progovorio, ve lei kao drvo. Ne bojte se, milostiva gospoo! Danuka je ostala u Spihovu. Odakle ti to zna? Jer ni u jednim saonicama nije bilo enskih haljina, a ona ne bi pola u jednoj jedinoj suknji. To je istina kao to mi je Bog drag. I oi joj odmah radosno zasinu, a asak kasnije rekne: Ej, mali Isuse, koji si se danas rodio, nad nama nije oito tvoj gnjev nego tvoj blagoslov. Ipak ju je uznemiravao Jurandov dolazak bez djevojke, pa zapita: A zato ju je samo ostavio? Zbiko joj rekne svoje slutnje koje joj se priine vjerojatne, ali je ipak ostala zabrinuta. Jurand e nam i sada imati da zahvali za svoj ivot rekne a ponajvie tebi jer si ga ti iao otkapati. Ta morao bi imati u prsima tvrdd kamen kad bi se jo opirao. U tome je za nj i opomena boja da sa svetim sakramentom ne vojuje. im se samo osvijesti i progovori, odmah u mu to rei. Treba da se prije osvijesti jer jo ne znamo zato nije doao s Danukom. Moda je bolesna? Ne govori tek togod! I tako mi je teko to je nema. Da je ona bolesna, ne bi on bio otiao. Istina! rekne Zbiko. I pooe k Jurandu. U sobi je bilo vrue kao u kupelji i potpuno vidno jer su na ognjitu gorjele ogromne hrastove klade. Sveenik Vionjek je bdio uz bolesnika koji e leao na postelji pod medvjeim koama, blijeda lica, od znoja vlane kose i zatvorenih oiju. Usta mu bijahu otvorena i teko je disao, tako teko da su se na njemu dizale i sputale koe kojima je bio pokriven. Kako mu je? zapita kneginja.

 Ulio sam mu au ugrijana vina u usta odgovori sveenik Vionjek i sada se oznojio. Spava li ili ne spava? Moda i ne spava, jer se strano napinje. A jeste li pokuali s njime govoriti? Jesam ali mi nita ne odgovara i mislim da do osvita nee progovoriti. Pa emo ekati do osvita rekne kneginja. Sveenik Vionjek je stane nagovarati da poe na poinak, ali ga ona nije htjela posluati. Njoj je bilo do toga da u kranskoj poboznosti bude to ravnija pokojnoj kraljici Jadvigi i da njeguje bolesnike, ne bi li tako svojim zaslugama otkupila duu svog oca; i nije proputala nita, samo da se u prastarom kranskom kraju pokae gorljivijom krankom od drugih i da tako zatre svaku spomen da se rodila u poganstvu. Gorjela je, osim toga, od elje da iz Jurandovih usta sazna neto o Danui jer je zbog nje bila jo uvijek veoma zabrinuta. Sjedei kraj njegove postelje poela je moliti krunicu, dok nije zadrijemala. Zbiko, koji jo nije bio posve zdrav, a osim toga se bio umorio tim nonim pohodom, poveo se uskoro za njenim primjerom i za jedan sat su zaspali vrsto i moda bi spavali do bijeloga dana da ih u sam osvit nije probudio glas zvona u dvorskoj kapelici. Ali taj je glas probudio i Juranda. Otvorivi oi, sjedne na svojoj postelji i stane se ogledavati na sve strane mirkajui pri tom oima. Hvaljen Isus.. Kako vam je? rekne kneginja. On jo oito nije bio posve pri bistroj svijesti, jer ju je gledao kao da je ne pozna i tren kasnije progovori: Ovamo! Ovamo...! Odgrite snijeg! Za ime boje: ta vi ste u Cjehanovu! oglasi se opet kneginja. A Jurand smrkne elo, kao ovjek koji teko sabire svoje misli, i rekne: U Cjehanovu...? Mene eka moje dijete... i knez... Danuko! 19 Kriari I najednom zatvori oi i klone na uzglavlje. Zbiko i kneginja se prestrae da nije umro, ali se u isti as iz njegovih grudi vine dubok uzdah, kao u ovjeka koji je zapao u tvrdi san. Otac Vionjek poloi prst na usta i da znak rukom da ga ne bude, pa onda apne: Moda e tako prospavati cio dan. Tako! Ali ta je to rekao? zapita kneginja. Rekao je da ga njegovo dijete eka u Cjehanovu odgovori Zbiko. Jo se nije posve osvijestio objasni sveenik. XI Otac Vionjek se bojao da Jurand ne padne opet u vruicu kad se po drugi put probudi, pa da ponovo nadugo ne izgubi bistrinu uma. Obea, meutim, kneginji i Zbiku da e dm javiti kad stari vitez progovori, pa legne na poinak odmah iza njihovog odlaska. Jurand se probudi tek drugi dan Boia pred samo podne; sada je bio pri potpunoj svijesti. I kneginja i Zbiko bijahu kraj njega, a on se podigne na postelji, pa ih pogleda, prepozna i rekne: Milostiva gospodo... Zaboga, ta ja sam u Cjehanovu! I prespavali ste prvi dan Boia odgovori mu kneginja. Snijeg me zasuo. A tko me je spasio? Ovaj vdtez: Zbiko iz Bogdanca. Sjeate li se, u Krakovu... A Jurand pogleda svojim zdravim okom na mladia i rekne: Sjeam se.. A gdje je Danuka? Zar ona nije putovala s vama? zapita uznemireno kneginja. Kako je mogla sa mnom putovati kad sam ja iao k njoj? Zbiko i kneginja se pogledaju; pomisle da to jo vruica govori na Jurandova usta, a zatim gospoa rekne: Saberite se, tako vam Boga! Zar vaa ki nije bila s vama? Moja ki? Sa mnom? zapita zaueno Jurand. 280

 Svi su vai ljudi poginuli, ali nje nismo meu njima nali. Zato ste je ostavili u Spihovu? A on ponovi jo jedanput ali sada drhtavim glasom: U Spihovu? Ta ona je kod vas, milostiva gospoo, a ne kod mene! Ali vi ste po nju u umski dvorac poslali svoje ljude i pismo! U ime Oca i Sina! odgovori Jurand. Ja nisam po nju slao. Nato kneginja naglo problijedi: ta je to? rekne. Jeste li sigurni da bistro govorite? Tako vam milosra bojeg gdje je moje dijete? zavapi Jurand. uvi to, izie otac Vionjek brzo iz sobe, a kneginja nastavi: Sluajte! Od vas su doli ljudi s pismom u umski dvorac po Danuku. U pismu je stajalo da vas je kod poara ozlijedila gorua greda... da ste napola oslijepili i da elite vidjeti svoje dijete... Oni su uzeli Danuku i otili. Jao meni! zavapi Jurand. Kao to je Bog na nebu, tako ni u Spihovu nije nikakva ognja bilo niti sam ja po nju slao! Uto se vrati sveenik Vionjek s pismom koje preda Jurandu i zapita: Nije li to rukopis vaeg sveenika? Ne znam A peat? Peat je moj. ta stoji u pismu? Otac Vionjek proita pismo, a Jurand se uhvati za kosu i rekne: Pismo je izmiljeno! Peat je krivotvoren! Jao mojoj dui! Ugrabili su mi dijete, pa e ga pogubiti! Tko? Kriari! Za rane boje! Knezu treba javiti! Neka poalje poslanike velikome metru! zavapi kneginja. Isuse milosrdni, spasi je i pomozi joj! To rekavi, pobjegne viui iz sobe. Jurand skoi s postelje i stane se urno odijevati. Zbiko je sjedio kao okamenjen, samo su mu svaki as stisnuti zubi strano zakrgutali. Odakle znate da su je ugrabili kriari? upita sveenik Vionjek. Prisei u na muku boju! ekajte...! Moe biti. Doli su se na vas potuiti u umski dvorac.. Htjeli su vam se osvetiti... Oni su je ugrabili! vikne najednom Zbiko. To rekavi, istri iz sobe, odjuri do staja i zapovjedi da se zapregnu kola i osedlaju konji ne znajui ni sam dobro zato ini. Samo je znao da mora poi u pomo Danui... i to odmah... i ak u Prusku, pa je ondje izbaviti iz neprijateljskih ruku ili poginuti. Zatim se povrati u sobu, pa rekne Jurandu da e oruje i konji biti odmah u redu. Bio je siguran da e i Jurand poi s njime. Srce mu je bilo puno gnjeva, boli i tuge, ali ipak nije gubio nade jer mu se inilo da e s groznim vitezom iz Spihova sve postii i da njih dvojica mogu navaliti na svu mo kriarsku. U sobi osim Juranda, oca Vionjeka i kneginje, nae jo kneza i gospodina de Lorha, te starog gospodina iz Dlugoljasa, kojega je knez takoer pozvao na vijeanje, kad je o svemu saznao. Uinio je to zbog toga to je bio vrlo razuman ovjek i dobro poznavao kriare kod kojih je mnogo godina bio u suanjstvu. Valja nam raditi oprezno da svojom estinom ne uinimo kakvu pogreku i tako pogubimo djevojku rekne gospodin iz Dlugoljasa. Moramo se odmah potuiti velikome metru; ako vaa kneevska milost da za nj pismo, ja u s njime poi. Ja u pismo dati i vi ete s njime poi rekne knez. Neu dopustiti da dijete pogine, tako mi pomogao Bog i Sveti krst! Metar se boji vojne s poljskim kraljem, te mu je do toga da za sebe pridobije i mene i mog brata Semka. Sigurno nije na njegovu zapovijed ugrabljena i on e odrediti da nam se preda. A ako je ugrabljena na njegovu zapovijed? upita sveenik Vionjek.

 Premda je kriar, ipak je esti ti j i od mnogih drugih odgovori knez i kao to sam vam rekao, on bi me htio pridobiti, a ne razgnjeviti. Jagjelova mo nije ala. Ej, oni su nas zadirkivali dok su mogli, ali su sada uvidjeli da im se zlo pie ako i mi Mazurci pomognemo Jagjelu. A gospodin iz Dlugoljasa progovori: Istina je. Kriari ne ine nita uzalud; zato mislim da su djevojku ugrabili samo zbog toga da Jurandu izbiju ma iz ruke, pa da od njega dobiju otkup ili da je za koga zamijene. Okrene se onda k gospodinu iz Spihova: Koga imate sada u suanjstvu? De Bergova odgovori Jurand. Je li to znamenit mu? ini mi se da jest. Kad je gospodin de Lorhe uo ime de Bergova, zapita za nj, a kad je saznao o emu se radi, rekne: To je roak grofa Geldrije, velikog dobrotvora kriarskog reda i iz zasluna je roda za kriare. Tako je rekne gospodin iz Dlugoljasa objasnivi drugima njegove rijei. De Bergovi su obnosili velike asti u kriarskom redu. Zato su Danveld i de Leve o njemu onako odluno govorili rekne knez. Kako je koji otvorio usta, odmah je rekao da de Bergov mora biti osloboen. Kao to je Bog na nebu, tako su i oni djevojku ugrabili samo zato da za nju dobiju de Bergova. Za njega e je i povratiti rekne sveenik. Ali morali bismo svakako znati gdje je rekne gospodin iz Dlugoljasa. Uzmimo da nas metar zapita: kome imam zapovjediti da vam je preda? Sta emo mu odgovoriti? Gdje je? rekne gluho Jurand. Oni je, bez sumnje, ne dre na granici iz straha da je ja ne bih oteo, ve su je sigurno odveli daleko ili je poslali ak na more. A Zbiko progovori: Mi emo je nai i osloboditi! A knez se najednom razgnjevi: Ta su je pasja braa ugrabili iz mojeg dvorca osramotivi time i mene, a toga im neu oprostiti dok budem iv. Dosta mi je njihovih izdaja, dosta njihovih napasti! Radije bih imao i same vukodlake za susjede! Ali sada mora metar te komture kazniti i djevojku vratiti, a k meni poslati poslanike s isprikom. Inae smo se razili! Udari tada akom po stolu i nadoda: O, da! Sa mnom e poi moj brat iz Plocka. I Vitold i sva mo kralja Jagjela. Dosta je toga! I svetac bi izgubio svaku strpljivost. Ve mi je dosta! 293 Svi zautjee i priekaju jo koji asak dok se knez ne umiri; a kneginja Ana Danuta se obraduje videi da se knez tako zauzimlje za Danuu, jer je znala da je on veoma strpljiv, ali i odluan, pa nee mirovati dok ne izvede ono to je zamislio. Zatim progovori sveenik Vionjek: Nekad je u kriarskom redu vladao posluh rekne i nijedan komtur nije smio bez dozvole metra i njihova kaptola bilo to poduzeti na svoju ruku. Zato im je Bog i dao tako znatne krajeve, te ih je gotovo nad svaku drugu ljudsku mo uzvisio. Ali sada nema meu njima ni posluha, ni pravednosti, ni potenja, ni vjere. Nema niega, osim zlobe i grabeijivosti, kao da su to vuci, a ne ljudi. Kako da sluaju zapovijedi svog metra ili kaptola, kad ne sluaju ni bojih zapovijedi? Svaki sjedi u svojoj kuli kao kakav samostalni knez... i jedan drugom u zlu pomae. Mi emo se potuiti velikom metra, a oni e se oprijeti. Metar e im zapovjediti da nam daju djevojku, a oni je nee dati ili e odgovoriti: Kod nas je nema, mi je nismo ugrabili. On e im rei da na to prisegnu, a oni e i prisei. Dakle, ta da uinimo? Sta da uinimo! rekne gospodin iz Dlugoljasa. Neka Jurand ode u Spdhov. Ako su je ugrabili zbog Otkupa ili da za nju zamijene de Bergova, morat e to dojaviti, a nee javiti nikom drugom nego Jurandu. Ugrabili su je oni koji su bili u umskom dvorcu rekne sveenik.

 Metar e ih staviti pred sud ili e im zapovjediti da Jurandu iziu na megdan. Oni moraju meni izii na magdan klikne Zbiko jer sam ih ja prvi izazvao. A Jurand spusti ruku s lica i upita: Koji su to bili u umskom dvorcu? Bio je Danveld i stari de Leve s dvojicom brae: Gotfridom i Rotgirom odgovori sveenik. Prituili su se i zatraili da vam knez zapovjedi da de Bergova pustite iz suanjstva. Knez ah je, saznavi od de Fursija da su Nijemci prvi na vas napali, odbio i otpravio. Otiite u Spihov rekne knez jer e vam se oni tamo oglasiti. To nisu dosada uinili zato to je momak ovog mladog viteza iaio Dainveldu ruku kad im je nosio njegov izazov. Otiite u Spihov, a kad vam se oglase, odmah mi to javite. Oni e vam vae dijete poslati 294 za de Bergova, ali se ja ipak neu odrei osvete jer su, otevi je iz mojeg dvorca, i mene uvrijedili. Knez se opet rasrdi, jer su kriari zaista ve bili iscrpili svu njegovu strpljivost, pa as kasnije nadoda: Ej, oni su puhali i puhali u oganj, ali e na kraju i svoje gubice opaliti. Oni e se oprijeti! ponovi sveenik Vionjek. Kad jednom Jurandu jave da je djevojka kod njih, nee se moi oprijeti odgovori poneto nestrpljivo Mikolaj iz Dlugoljasa. Vjerujem da je ne dre na granici i da su je odveli u unutranjost ili ak na more, kao to je pravo rekao Jurand, ali se ipak nee oprijeti svojem metru ako su je, zaista, oni ugrabili. A Jurand progovori nekim udnim i ujedno stranim glasom: Danveld, Leve, Gotfrid i Rotgir! Jo rekne Mikolaj iz Dlugoljasa da se vjeti i okretni ljudi poalju u Prusku da izvide u itnu i Jansborku nije li Jurandova ki ondje, a ako nije, da izvide kamo su je odveli; zatim uze knez svoju kotanu palicu u ruku i ode da izda svoje zapovijedi, a kneginja se okrene k Jurandu da ga malko utjei: Kako vam je? upita ga. A on joj isprva nita ne odgovori kao da je preuo njeno pitanje, pa onda rekne: Kao da me je tko dirnuo u staru ranu! Ali uzdajte se u milosre boje i Bog e vam vratiti Danuku, ako im predate de Bergova. Ta dao bih im i svoje krvi! Kneginja se kolebala ne bi li mu ve sada spomenula vjenanje, ali se ipak predomisli jer nije htjela jo vie raalostiti nesretnog Juranda, a osim toga je obuze i neki potajni strah. On e je traiti zajedno sa Zbikom, pa neka mu Zbiko kod prve zgode sve prizna rekne sama sebi a sada bi mu se u glavi moglo sve dokraja pomijeati! Zato je radije govorila o neem drugom. Vi nas nemojte kriviti rekne. Ljudi su doli u vaim bojama, s pismom na kojem je bio va peat i u kojem ste nam javljali da ste veoma bolesni, da gubite vid i da svoje dijete elite jo jednom vidjeti. Kako smo se mogli usprotiviti i ne ispuniti oinske zapovijedi? A Jurand joj odgovori: Ja ne krivim nikoga, milostiva gospoo! Znajte i to da e vam je Bog vratiti, jer njegovo oko bdi nad njom. On e joj poslati spas kao to joj je poslao i u posljednjem lovu, kad je na nas nahrupio bijesan tur, a Gospod je nadahnuo Zbika da nas obrani. Malo da nije i sam nastradao ivotom i dugo je bolovao, ali je ipak obranio i Danuku i mene, i zato mu je knez dao pojas i zlatne ostruge. Vidite li...? Nad njom je ruka boja. Ja sam mislila da e doi s vama, da u je i opet vidjeti, moju mezimicu, a meutim.. I glas joj zadrhe i suze joj brinu iz oiju. A iz Juranda provali dosada zatomljeni bol poput strane bure i oluje. On se pograbi obim rukama za svoju dugu kosu, pa stane glavom udarati o stijenu viui i nariui iza sveg grla: Isuse! Isuse! Isuse! A Zbiko priskoi k njemu, strese ga svom silom za ramena i vikne: Mi moramo na put! U Spihov!

XII ija je to pratnja? upita najednom Jurand prenuvi se kod Radzanova iz svojih misli kao iza sna. Moja odgovori Zbiko. A zar su moji ljudi svi poginuli? Ja sam ih vidio mrtve u Njedzbou. Nema vie mojih starih drugova! Zbiko mu ne odgovori ni rijei, ve poe dalje utei, ali brzo jer su htjeli da to prije budu u Spihovu, u nadi da e, moda, ondje zatei kakve kriarske poslanike. Na njihovu je sreu bila jaka zima, pa su putevi bili smrznuti, i tako su mogli urno putovati. Podvee progovori Juirand i ponovo stane pitati za kriarske vitezove koji su bili u umskom dvorcu, a Zbiko mu ispria sve: i o njihovoj pritubi, i o njihovu odlasku, i o smrti gospodina de Fursija, i o inu svog momka koji je tako strano iaio rame Danveldu a u tome prianju sjeti se napose jedne okolnosti, to jest ene koja je od Danvelda donijela u umski dvorac ljekoviti melem. Na prvoj je postaji stao o njoj pitati eha i Sanderusa, ali nijedan nije pravo znao ta se s njom dogodilo. Njima se inilo da je otila zajedno s onim ljudima to su doli po Danu 296 u ili odmah poslije njih. Zbiku pade sada na um da je ta ena, po svoj prilici, bila poslana zato da opomene one ljude ako Jurand sluajno bude i sam u dvorcu. U tom sluaju ne bi se oni bili izdali za njegove ljude, ve bi sigurno imali kakvo drugo pismo da ga predaju kneginji umjesto izmiljenog Jurandova pisma. U svemu je tome bilo paklene himbe, i mladi vitez, koji je dosada samo povrno poznavao kriare, pomisli prvi put da za njih nisu dovoljne samo ake, ve ih i glavom valja pobijediti. Ta mu je misao bila neugodna, jer je u svojoj prevelikoj boli prije svega eao samo za bojem i krvlju. I sam spas Danuke prikazivao mu se kao niz ljutih borba pojedince ili u skupinama, a sad je uvidio da e, moda, mjesto osvete i razbijanja glava morati voditi medvjeda na lancu i traiti nove puteve da spasi i pronae Danuku. Mislei na to, ljuto je alio to uza se nema Matka, koji je bio i lukav i domiljat i hrabar. I sam odlui da e Sanderusa poslati iz Spihova u Sitno da pronae onu enu i da od nje dozna ta se dogodilo s Danuom. Govorio je samom sebi da nee biti velike tete ako ga Sanderus pokua izdati, dok mu u protivnom sluaju moe uiniti znatnih usluga jer mu je njegova trgovina otvarala svaija vrata. Ipak se prije toga elio posavjetovati s Jurandom, ali je to odgodio do Spihova, to vie to je pala no, te mu se inilo da je Jurand, sjedei na svom visokom sedlu, usnuo od tekih napora, boli i briga. Jurand je, meutim, pod teretom strane nesree jahao prignute glave. Vidjelo se da je samo na nju mislio, da mu je srce bilo puno tuge, ali na kraju progovori: Meni bi bilo bolje da sam se smrznuo pod Njedzboom! Jesi li me ti iskopao? Jesam, s drugima. I ti si mi u onom lovu spasio dijete? ta sam imao uiniti? I sad e mi pomoi? A u Zbiku se razbudi tako velika ljubav za Danuku i mrnja na kriare da se podigao na sedlu i progovorio kroz stisnute zube: Sluajte ta u vam rei: makar morao zubima grisfti pruske zidove, poginut u ili u nju osloboditi. Nato su askom utjeli. Jurandova osvetljiva i neobuzdana ud oglasi se takoer svom silom pod uticajem Zbikovih rijei, jer je u tmini zakrinuo zubima, pa i opet ponovio imena: Danveld, Leve, Rotgir i Gotfrid! A u dui je mislio da e im predati Bergova ako budu traili da im ga preda; a ako budu rekli da im jo i nadoplati, nadoplatit e, pa makar im morao dati i cijeli Spihov; ali kasnije teko onima koji su podigli ruku na njegovo jedino dijete!

Cijele im noi nije san ni na jedan jedini trenutak zatvorio oi. Ujutro su se jedva prepoznali, tako su im se iza te jedne noi promijenila lica. Juranda gane na kraju ta Zbikova bol i briga, pa rekne: Ona te prekrila svojom koprenom i oslobodila od smrti, to znam. Ali zar je tako ljubi? Zbiko mu pogleda odluno u oi i odgovori: Ona je moja ena. Nato Jurand zaustavi konja i pogleda u Zbika mirkajui od uda oima. Sta to veli? upita. Velim da je ona moja ena, a ja sam njen mu. Vitez iz Spihova prekrije rukavicom oi kao da je obnevidio pred nenadanin udarom groma, ali ne ree ni rijei, ve potjera svog konja pa odjae na elo povorke i tako je dalje jahao utei. XIII Ali Zbiko, jaui za njim, nije mogao dugo izdrati, ve ree samome sebi: Volim da plane gnjevom, nego da tako uti! I zato dojae k njemu, udari svojim stremenom o njegov stremen i progovori: ujte kako je bilo. Sta je Danuka za mene uinila u Krakovu, znate; ali ne znate da su mi u Bogdancu htjeli dati Jagjenku, Zihovu ker iz Zgorjelica. To je htio moj stric Matko, to je htio njen otac Zih, pa i na roak opat, bogata, takoer. Ali ta da vam dugo pripovijedam? Djevojka je estita i lijepa, a i miraz je znatan. Ali to nije moglo biti. Meni je bilo ao Jagjenke, ali jo vie Danuke, pa sam poao k njoj u Mazoviju, jer vam iskreno velim da bez nje nisam mogao due ivjeti. Sjetite sa kako ste i sami ljubili, sjetite se, pa se neete uditi! Tu zastane Zbiko ekajui na kakvu rije iz Jurandovih usta, a kako je on utio, nastavi dalje: U umskom dvorcu dao im je Bog da sam i kneginju i Danuku spasio u lovu od tura. I odmah je kneginja rekla: Sad se Jurand nee vie protiviti jer kako da te ne nagradi za takav in? Ali ja je ni tada nisam mislio uzeti bez vae dozvole. Da, nisam ni mogao jer me divlji tur tako ozlijedio da sam gotovo i duu ispustio. Ali kasnije su, znajte, doli oni ljudi po Danuku da je, toboe, odvedu u Spihov a ja jo nisam mogao ni s postelje ustati. Mislio sam da je nikad, vie neu vidjeti. Mislio sam da ete je u Spihovu zadrati i dati kome drugome. Ta u Krakovu ste me odluno odbili! I ve sam mislio da u umrijeti. Ej, veliki Boe, kakva li je to bila no! Sama muka, sama alost! Mislio sam da mi vie ni sunce nee izii kad ona ode. Vi pojmite ljudsku ljubav i ljudsku bol... I suze zadrhtae naas u Zbikovu glasu, ali imao je jako srce, stoga se svlada i rekne: Ljudi su po nju doli navee i odmah su je htjeli uzeti, ali im je kneginja zapovjedila da priekaju do sutra. I tad mi je gospodin Isus poslao misao da se poklonim kneginji i da je zamolim za Danuku. Mislio sam da u imati barem tu jednu utjehu ako umrem. Imajte na umu, djevojka je imala otii, a ja sam ostajao bolestan i blizu smrti. Nije dakle bilo vremena da zamolimo za vau dozvolu. Kneza nije bilo u umskom dvorcu, pa je kneginja kolebala na obje strane, jer nije imala s kim da se posavjetuje. Ali smilovala nam se na kraju zajedno sa sveenikom Vionjekom, pa nas je sveenik Vionjek vjenao. Mo boja, pravo boje.. A Jurand ga prekine gluho: I kazna boja. A zato da bude kazna? upita Zbiko. Zapamtite, oni su ljudi doli po nju prije vjenanja pa bi je nesumnjivo odveli da vjenanja nije ni bilo... A Jurand ne odgovori nita, ve je i dalje jahao sav zamiljen, mrana i tako skamenjena lica da se Zbiko napokon prestraio, premda mu je bilo mnogo lake kao ovjeku koji je na kraju izrekao tako dugo uvanu tajnu. Sam je sebi sa sve to veim nemirom stao govoriti da se stari vitez silno razgnjevio i da e jedan drugome odsada biti kao tui i neprijateljski ljudi. I nato ga obuze silna malodunost. Njemu nije jo nikada bilo tako zlo otkako je bio otiao iz Bogdanca. Sad mu se inilo da nema nikakve nade da udobrovolji Juranda i, to je jo gore, da spasi Danuu i da ga u budunosti eka samo najvea bijeda i nesrea. Ali ta malodunost potraja samo nekoliko trenutaka, pa se odmah pretvori u srdbu u elju za bojem i krvlju. On ne pristaje, govorio je u sebi mislei na Juranda, pa neka bude neprilike, neka bude to mu drago! I bio je spreman da skoi u oi samome Jurandu. Zaelio je da se potue s kime god, bilo za ta, samo da zatomi svoju bol i srdbu, samo da nae kakvu utjehu.

Meutim, dooe do krme na raskru nazvanom Svjetlik, gdje je Jurand na povratku s kneeva dvora u Spihov obino davao odmor svojim ljudima i svojim konjima. To je sve protiv volje uinio i sada. Zaas se on i Zbiko nau u velikoj sobi. Najednom stane Jurand pred mladog viteza, otro ga pogleda i upita: Ti si, dakle, zbog nje amo doao? A Zbiko mu odgovori posve iskreno: Zar vi mislite da u to porei? I pogleda ravno u Jurandove oi, spreman da gnjev odvrati gnjevom. Ali na licu starog ratnika nije bilo ljutine, nego je bila samo teka i beskrajna tuga. I moje si dijete spasio upita zaas i mene si otkopao? A Zbiko ga pogleda u udu i strahu da mu se moda ne mijea u glavi jer je Jurand doslovce ponovio ono isto to ga je ve pitao. Sjednite rekne mu jer vidim da ste jo slab! Ali Jurand podigne ruku, pa je poloi na Zbikovo rame i najednom ga svom silom pritisne na prsa; a Zbiko se brzo razabere od prvog preseneen ja, pa ga estoko zagrli, i tako su se dugo drali jer je jednog drugome privlaila zajednika nesrea. A kad su se pustili, obujmi Zbiko koljena starog viteza, pa mu odmah zatim stane suznih oiju ljubiti ruke. Vie me neete odbiti? upita ga. A nato Jurand odgovori: Ja sam te odbio jer sam je bio Bogu zavjetovao. Vi ste je zavjetovali Bogu, a Bog ju je dao meni. To je njegova volja. Da, njegova volja! ponovi Jurand. Ali sada nam treba i njegovog milosra. Kome e Bog pomoi, ako ne ocu koji trai svoje dijete ili muu koji trai svoju enu? Razbojnicima nee, sigurno, pomagati. A ipak su je ugrabili! odgovori Jurand. A vi im dajte de Bergova. Dat u im sve togod budu htjeli. Ali kad je pomislio na kriare, probudi se u njemu stari gnjev i obuze ga kao plamen, jer odmah nadoda kroz stisnute zube: I jo u im dodati to ne budu htjeli. I ja sam im prisegao osvetu odgovori Zbiko ali sada moramo u Spihov. I pone pourivati da osedlaju konje. I kad su se konji najeli i kada su se ljudi u sobi malko ogrijali, krenu dalje premda se vani ve stao sputati mrak. Bio je, osim toga, pred njima jo dalek put, a po noi bijae cia zima. Zato to su jo uvijek bili dosta slabi, Jurand i Zbiko su se vozili na saonicama. Zbiko je pripovijedao o stricu Matku za kojim je alio i eznuo u dui, jer mu je sada trebala njegova hrabrost, a jo vie lukavost, koja je proti takvim neprijateljima jo nunija od hrabrosti. Na kraju se okrene k Jurandu i upita: A jeste li vi lukavi. Ja to nisam. Ni ja odgovori Jurand. Ja se nisam s njima borio lukavou, ve ovom rukom i bolju koju su mi zadali. Razumijem rekne mladi vitez. Razumijem zato to ljubim Danuku i to su je ugrabili. Ako je, ne dao Bog.. I ne dovri jer na tu samu pomisao osjeti u sebi neljudsko, ve vuje srce. Neko su se vrijeme utei vozili bijelim, mjeseinom obasjanim putem, a zatim progovori Jurand kao da govori samome sebi: Kad bi imali razloga da mi se osvete, ne bih nita rekao! Ali ga nisu imali, tako mi Boga, nisu... Ja sam se s njima borio na otvorenom polju kad sam kao poslanik od naeg kneza iao k Vitoldu, a kod kue sam bio kao dobar susjed susjedu... Barto Nale je pohvatao etrdeset vitezova koji su ili k njima, pa ih bacio u podzemne tamnice u Kominju. I kriari su mu morali za njih nasuti pola voza novaca. A kad je k meni navratio gost Nijemac, koji je iao kriarima, ja sam ga primio kao vitez viteza i jo sam ga obdario. Nisam im, da snn kle, uinio krivice, a oni su meni uinili ono to ja ne bih uinio ni svom najveem neprijatelju.

I strane ga uspomene stanu muiti sve vie i vie, glas mu zamre naas u prsima, pa onda progovori jecajui: Imao sam samo nju jedinu, kao ovicu, kao jedno srce u grudima, a oni su je uhvatili konopcem kao psa i na konopcu im je poginula... A sad dijete.. Isuse. Isuse! I nanovo zaute. Zbiko podigne k mjesecu svoje blijedo lice na kojem se zrcalilo udivljenje, pa pogleda u Juranda i upita: Oe, zar i za njih ne bi bilo bolje da trae ljudsku ljubav, a ne osvetu? Zato oni nanose toliku krivicu svim narodima i svim ljudima? A Jurand zalomi oajno rukama i odgovori gluhim glasom: Ne znam.. Zbiko je nekoliko asaka razmiljao o tom pitanju, a onda mu se misao nanovo vrati k Jurandu. Ljudi kau da ste im se strano osvetili! A Jurand zatomi u sebi bol, svlada se i progovori: Jer sam im to prisegao... I Bogu sam prisegao da u mu rtvovati dijete koje mi je preostalo, ako mi dopusti da izvrim svoju osvetu. Zato sam te odbio. A sada ne znam: je li to bila njegova volja ili ste njegov gnjev izazvali tim vaim inom. Ne rekne Zbiko. Ta ve sam vam rekao da bi je oni lupei bili oteli i da nije bilo vjenanja. Bog je primio vau elju, a meni je darovao Danuku jar nam bez njegove volje ne bi nita polo za rukom. Svaki grijeh je proti volji bojoj. Grijeh jest, ali nije sakramenat. Sakramenat je boja uredba. Zato i nema vie pomoi. A hvala Bogu, nema! Ne tuite se na to jer vam proti onim lupeima ne bi nitko pomogao tako kao to u vam ja pomoi. Gledajte! Ja u im ve platiti za svoju dragu Danuku, a ako je iv jo ma koji od onih to su ugrabili vau pokojnicu, dajte ga samo meni, pa ete ve vidjeti! Ali Jurand klimne glavom: Ne odgovori ozbiljno od njih nije iv vie nijedan. Nekoliko se trenutaka ulo samo rzanje konja i udaranje konjskih kopita o smrznutu cestu. Jednom sam u noi nastavi Jurand uo nekakav glas kao da izlazi iz stijene: Dosta je osvete! Ali ja ga nisam posluao jer to nije bio glas moje pokojnice. A kakav je to glas mogao biti? zapita uznemireno Zbiko. Ne znam. U Spihovu esto neto progovara iz stijene ili samo jer ih je ondje mnogo na lancu pomrlo! A to veli va sveenik? Sveenik je posvetio moj dvor i rekao mi takoer da se okanim dalje osvete, ali to nije moglo biti. Ja sam im ve odvie omrznuo pa su mi se i sami stali osveivati. ekali su me u zasjedi i pozivali na megdane. Tako je bilo i sada. Majneger i de Bergov prvi su me izazvali. Jeste li ikada uzeli otkup? Nikada. Od svih to sam ih uhvatio prvi e de Bergov iv otii. Razgovor prestade jer su sa iroke ceste skrenuli na uu kojom su ili dosta dugo jer je jako zavijala i mjestimice se gubila u gustu umu, a bila je tako zasuta snijegom da su jedva mogli proi. U proljeu ili ljeti poslije kia morala je ta cesta biti upravo neprolazna. Da li to ve idemo k Spihovu? zapita ZbiSko. Da odgovori Jurand. Jo imamo pred soborfc dosta ume, a onda emo ugledati istinu na kojoj je moj dvorac. istina je sva pod movarem ipa se k meni moe samo uskim putem. Nijemci su me se ve vie puta htjeli dokopati ali nisu mogli, i sva sila njihovih kostiju trune po umskim visoinama. I put se ne moe tako lako pogoditi rekne Zbiko. Ako kriari poalju svoje ljude s pismima, kako e vas nai? Slali su ih ve vie puta; ima meu njima ljudi koji poznaju put. Dao Bog da ih ve naemo u Spihovu! rekne Zbiko.

Ta im se elja ispunila jo i prije nego to je mladi vitez i mislio, jer kad izioe na prostranu istinu na kojoj je usred movare stajao Spihov, ugledae pred sobom dva konjanika i niske saonice na konjima su sjedila tri tamna lika. No bijae vrlo jasna, pa se na snijegu mogla cijela skupina posve dobro vidjeti. Jurandu i Zbiku zakucaju jae srca. Jer tko je mogao ii u Spihov usred noi, ako ne kriarski poslanici? Zbiko zapovjedi koijau da potjera konje, pa im se uskoro priblie tako da su ih svi uli; a ona dva konjanika, koja su oito uvala saonice, okrenu se k njima pa skinu svoje lukove s ramena i viknu: Werda? Nijemci! apnu Zbiku Jurand. Zatim progovori glasno: Moje je pravo pitati, a tvoje odgovarati! Tko ste vi? Putnici. Kakvi putnici? Hodoasnici. Otkuda? Iz itna. Oni! apne i opet Jurand. Sad se jedne saonice posve priblie k drugima, a u isti se mah pred njima pojavi est konjanika. Bijahu to spihovski straari, koji su i po danu i po noi uvali prilaz kojim se ide u dvor. Uz konje su trali strani i golemi psi, potpuno slini vukovima. Straari prepoznaju Jurana i ponu glasno pozdravljati, ali se u njihovim usklicima razabiralo i divljenje to se njihov gospodar vraa tako brzo i nenadano; on je, meutim, gledao samo u poslanike, pa se ponovo okrene k njima: Kamo idete? zapita ih. U Spihov. A ta ete ondje? To moemo rei samo spihovskom gospodaru. Jurandu je ve bilo na ustima: Ja sam spihovski gospodar ali se ipak predomisli znajui da se s njima ne moe upustiti u razgovor pred svojim ljudima. Zato ih samo zapita imaju li kakva pisma i dobivi odgovor da e oni s njime usmeno porazgovoriti, zapovjedi da svi pou tako brzo kako samo njihovi konju budu mogli. I Zbiku je bilo samo do toga da to prije sazna o Danui, pa nije mogao ni da misli na neto drugo. I poe ga ostavljati strpljivost kad su im straari jo dva puta stali na put; i bio je nestrpljiv kad su preko jarka sputali most i premda je bio veoma radoznao da vidi taj strani utvreni dvor, pred kojim se Nijemci krste od straha im bi samo uli njegovo ime, nije sada ipak vi dio nita osim kriarskih poslanika od kojih je mogao saznati gdje je Danua i kad e biti putena na slobodu. A nije ni pomiljao da ga uskoro eka strano razoaranje. Osim konjanika koji su imali uvati saonice bijahu u poslanstvu iz itna jo dvije osobe: jedna od njih bijae ona ista ena koja je u svoje vrijeme donijela ljekoviti melem u umski dvorac, a druga mladi putnik. ene nije Zbiko poznavao, jer je u umskom dvorcu nije vidio. Jurand ih oboje odvede u posebnu sobu, pa stane pred njima ogroman i straan pod blijeskom ognja to je na nj padao s ognjita. Gdje je moje dijete? zapita. A oni su sa prestraili naavi se okom u oko pred tim stranim muem. Putnik je drhtao poput lista, premda mu je lice bilo odvano, a pod enom su podrhtavale noge. Njezin je pogled s Jurandova lica preao na Zbika, pa onda na sjajnu i elavu glavu sveenika Kaleba, da se opet svrati na Juranda kao da pita to ta dvojica tu rade. Gospodine progovori napokon mi ne znamo to vi pitate, ali smo k vama poslani u veoma vanom poslu. I zato nam je onaj koji nas je poslao, zapovjedio da s vama porazgovorimo bez svjedoka. Ja nemam pred njima nikakvih tajni odgovori Jurand.

 Ali imamo mi, plemeniti gospodine rekne enaa ako im kaete da ostanu, neemo vas zamoliti ni za ta drugo nego da nam dopustite da sutra odemo. Na Jurandovu se licu pojavi gnjev jer nije bio vian otporu. askom je zlokobno stresao svojom plavom kosom, ali je ipak pomislio da se radi o Danui, pa se svladao. Zbiku je prije svega bilo do toga da se to prije svri taj razgovor za koji je bio siguran da e mu ga Jurand ponoviti, pa rekne: Kad ve tako mora da bude, ostanite sami! I izie zajedno sa sveenikom Kalebom, ali im se naao u glavnoj sobi ureenoj titovima i orujem to ga je bio pootimao Jurand, pristupi Glava k njemu. Gospodine rekne to je ona ista ena. Koja ena? Od kriara, ona koja je donijela hercinski melem. Ja sam je odmah prepoznao, a prepoznao ju je i Sanderus. Ona je i onda dola da uhaa pa sigurno zna i sada gdje je gospoica. U 304 20 Kriari I mi emo to saznato rekne Zbiko. A poznate li i tog hodoasnika? Ne odgovori Samderus, Ali ne kupujte od njega otpusta, gospodine, jer je to krivi hodoasnik. Da ga stavite na muke, mogli biste od njega tota saznati. ekajmo! odvrati Zbiko. A meutim je u pokraj noj sobi, im su se vrata zatvorila za Zbikom i za sveenikom Kalebom, kriarska sestra brzo pristupila k Jurandu govorei: Vau su kerku ugrabili razbojnici. S krstom na platevima? Ne. Ali Bog je dao pobonoj brai da su je oslobodili i ona je sada kod njih. Gdje je, pitam! Pod zatitom pobonog brata Somberga odgovori ena prekrstivi ruke na prsima i poklonivi se smjerno. A Jurand problijedi kao platno uvi strano ime krvnika Vitoldove djece. Zaas sjedne na klupu, pa zatvori oi i pone rukom otirati znoj koji mu je oblio elo. Kad je to vidio putnik, koji prije toga nije mogao zatomiti svoga straha, podupre se sada rukama, razvagani se na klupi, protegne noge i pogleda Juranda zlobinim i prezirnim pogledom. I brat Markvart pomae bratu Sombergu da je uva progovori opet ena. Gospoica je pod sigurnom zatitom i nee joj se dogoditi nikakvo zlo. to moram uiniti da mi je date? zapita Jurand. Morate se pokoriti redu rekne ozbiljno hodoasnik. uvi to, ustane Jurand, pristupi k njemu, pa se prigne nad njim i vikne stranim, drhtavim glasom: utite! A putnik se nanovo prestrai. Znao je da moe prijetiti i rei tota, a Jurand e ipak ostati pobijeen i slomljen, ali se ipak bojao da mu se ne dogodi togod neugodno jo i prije nego i jednu rije progovori; zato zauti, pa izbulji svoje okrugle i prestraene oi u grozno lice spihovskog gospodara i ostade nepomian, samo to mu je podbradak silno podrhtavao. A Jurand se okrene k eni: Imate li pismo? Nemamo, gospodine. Nemamo pisma. Naloeno nam je da reknemo usmeno to vam imamo rei. Dakle, govorite! 306 A pna ponovi jo jednom, kao da je eljela da to Jurand dobro zapamti: Brat Somberg i brat Markvart uvaju gospoicu i zato vi, gospodine, obuzdajte svoj gnjev. Njoj se nee dogoditi nikakvo zlo jer vam braa hoe da vrate zlo dobrim, premda ste ve mnogo godina vrijeali njihov red, samo ako se odazovete njihovim pravednim eljama.

 A to oni hoe? Hoe da pustite na slobodu gospodina de Bergova. Jurand uzdahne duboko. Pustit u im de Bergova rekne. I druge sunje koje drite u Spihovu. Ja imam dva Majnegerova i de Bergovljeva paa, osim njihovih momaka. I njih morate pustiti na slobodu, gospodine, i lijepo ih nagraditi za njihovo suanjstvo. Ne dao Bog da se ja za svoje dijete cjenkam. To su od vas i oekivali poboni redovnici rekne ena ali to jo nije sve to vam imam rei. Vau su kerku, gospodine, ugrabili ljudi koji su sigurno razbojnici, te su to sigurno uinili zbog toga da od vas dobiju veliki otkup. Bog je dozvolio pobonoj brai da je oslobode i sada ne ele nita vie nego da im vratite njihovog druga i gosta. Ali braa znadu i vi znate, gospodine, kako ih svi u ovom kraju mrze i kako nepravedno sude sve njihove ine pa i najpobonije. Oni su zato sigurni, im bi ljudi doznali da je vaa ki kod njih, da bi odmah njih okrivili da su je oni i ugrabili, pa bi ih za njihovo kreposno djelo snale samo tube i neprilike. O da! Tako su im ve esto vratili ovdanji zli i zlobni ljudi, a pri tom je mnogo trpjela slava njihovog pobonog reda nad kojom oni moraju osobito bdjeti, pa zato zahtijevaju jo i to da vi sami i knezu ove pokrajine i svemu vitetvu jasno i glasno izjavite, to je i istina, da vau kerku nisu ugrabili kriari, nego razbojnici, i da ste je vi od tih razbojnika morali otkupiti. Istina je rekne Jurand da su moje dijete ugrabili razbojnici i da je ja od razbojnika moram otkupiti. Nikome ne smijete drukije rei, jer kad bi samo ijedan ovjek doznao da ste se pogaali s braom, ili kad bi samo jedna jedina tuba otila k velikom metru ili kaptolu, odmah bi nastale najvee neprilike. Jurandovo se lice uznemiri. U prvom trenutku bijae niu posve naravno to kom turi ele da sve ostane tajno, jer se boje odgovornosti i sramote, ali se sada porodi u njemu sumnja da je tu, moda, jo i koji drugi uzrok kojemu se nije mogao domisliti, i zato ga obuze takav strah kakav obuzima i najodvanije ljude kad opasnost ne prijeti njima samima, nego njihovim dragim i milim. Ipak odlui da dozna neto vie od te ene. Komturi ele da sve ostane tajno rekne ali kako e ostati tajno, ako de Bergova i one druge za svoje dijete pustim na slobodu? Vi ete rei da ste za gospodina de Bergova uzeli otkup, da imate ime naplatiti razbojnike. Ljudi to nee vjerovati jer nisam nikada uzimao otkupa odgovori ozbiljno Jurand. Dosad se nikada nije radilo o vaem djetetu rekne odlunim glasom ena. I opet nastade utnja, a onda progovori hodoasnik koji se, meutim, bio poneto osmjelio mislei da Jurand ne smije vie planuti: Takva je volja brae Somberga i Markvarta. A ena nastavi: I jo ete rei da vam je ovaj hodoasnik, koji je doao sa mnom, donio otkup; a mi emo odavle otii s plemenitim gospodinom de Bergovomi s drugim suznjima. Kako to? rekne Jurand i namrti obrve. Zar vi mislite da u vam ja sunje predaiti prije nego to mi vi predate moje dijete? Vi ete, gospodine, uiniti jo neto: poi ete sami po kerku u Sitno kamo e vam je braa dovesti. Ja... u itno? Jer kad bi je razbojnici ponovo ugrabili na putu, pala bi opet sumnja ovdanjih ljudi na pobone vitezove, i zato e vam je oni samo u vae ruke predati. A itko mi jami da u se vratiti ako poem u vuje drijelo? Krepost brae, njihova pravednost i pobonost. Jurand poe hodati po sobi. On je ve stao nasluivati izdaju i bojati je se, ali je ujedno osjeao da kriari mogu staviti uvjete kakve ih volja i da je pred njima posve nemoan.

Ipak mu sune u glavu neki izlaz, jer naglo stade pred putnikom, pa ga otro pogleda, a onda se okrene k eni i rekne: Dobro. Ja u poi u Sitno. Vi i ovaj ovjek, koji ima na sebi hodoasniko ruho, ostat ete ovdje do mog povratka. Gospodine, vi ne vjerujete kriarima ree hodoasnik pa kako da oni povjeruju vama da ete pustiti nas i de Bergova, kad se vratite? Jurandovo lice problijedi od gnjeva i nastade grozan as; inilo se da e hodoasnika pograbiti za prsa i baciti ga pod noge; ali Jurand zatomi u sebi gnjev pa uzdahne duboko i odluno: Bio ti ma tko, ne iskuavaj moje strpljivosti, da se ne pokaje. A hodoasnik se okrene k sestri: Govorite to vam je nareeno. Gospodine rekne ena mi se ne bismo usudili da ne povjerujemo vaoj prisezi na ma i na vau viteku ast, ali ni nama ne dolikuje da polaete prisegu pred priprostim ljudima, a ni nas nisu poslali po vau prisegu. Poto su vas, dakle poslali? Nama rekoe pobona braa da se imate, ne govorei nikome nita, pojaviti u Sitnu s gospodinom de Bergovom i s drugim suznjima. Nato se stanu dizati Jurandove ruke, a prsti mu se zgre poput panda grabeljive ptice; naposljetku stane pred enu, prigne se k njoj kao da joj je neto htio priapnuti u uho, i rekne: A zar vam ne rekoe da u ja i vama i de Bergovu slomiti na toku kosti u Spihovu? Vaa je ki u moi nae brae, a pod paskom Somberga i Markvarta odgovori s naglaskom sestra. To su lupei, krvnici, razbojnici! plane Jurand. Koji e nas osvetiti i koji su nam na odlasku rekli ovo: Ako ne bude htio ispuniti sve nae zapovijedi, bilo bi bolje da mu je ki umrla kao to su umrla i Vitoldova djeca. Birajte! I znajte da ste u moi naih komtura oglasi se hodoasnik. Oni vam nee uiniti krivo i starjeina iz itna alje vam po nama svoju potenu rije da ete se slobodni vratiti iz njegova grada; ali poboni vitezovi ele da se zbog svega ovoga to ste im uinili poklonite pred kriarskim platem i da za milost zamolite svoje pobjed 309 nike. Oni e vam oprostiti, ali prije toga ele da malko upokore va gordi ponos. Vi ste ih proglaavali izdajicama i krivoratnicima, pa zato morate moliti. Vi ste ih gazili, pa sada morate prisei da se vaa ruka nee nikada vie podii na bijeli plat. Tako ele komturi nadoda ena as njima Markvart i Somberg. Nastade asak smrtne tiine. Samo se inilo da neka udna jeka izmeu drvenih stijena gluho ponavlja: Markvart.. Somberg! Izvana su se uli poklici Jurandovih strijelaca to su stajali na strai oko dvora. Hodoasnik i sluavka kriarskog reda pogledavahu nekoliko asaka sad jedno na drugo, a sad na Juranda koji je sjedio prislonjen uz stijenu, nepomian i s licem u sjeni to je padala s koe prevjeene preko prozora. Njemu je bila ostala u glavi samo jedna misao, da e mu kriari zadaviti dijete ako ne uini ono to oni zahtijevaju; a ako to uini, moda ipak nee spasiti ni Danue ni sebe. I nije znao kako da sebi pomogne, kako da izie iz tog kripca. Osjeao je kako ga gnjete nemilosrdna premo. U svojoj je dui ve vidio eljezne kriarske ruke na Danuinu vratu; poznavajui ih posve dobro, nije sumnjao ni asa da e je ubiti i zakopati u jarku pred gradom, pa e sve to pod prisegom zanijekati, i tko e im onda dokazati da su je ba oni ugrabili? Jurand je, dodue, imao njihove poslanike u svojim rukama, pa ih je mogao odvesti knezu i mukama iz njih istisnuti priznanje; ali su i kriari imali Danuu, pa su je takoer mogli staviti na muke. I na trenutak mu se priini kao da mu njegovo dijete iz daljine prua ruke molei ga za spas. Kada bi barem znao zastalno da je ona u itnu, mogao bi jo te iste noi krenuti na granicu, pa navaliti na nepripravne Nijemce, osvojiti gradi i osloboditi svoje dijete no Danua moda nije, nije sigurno ak ni bila u itnu. Jo mu je poput munje blijesnulo glavom da bi mogao zasunjiti enu i hodoasnika, pa ih odvesti k velikom metru, a veliki metar bi, moda, od njih istisnuo potpuno priznanje i zapovjedio

da mu predaju njegovu kerku, ali je ta munja odmah ugasnula kao to se i zapalila. Ta ti su ljudi mogli rei velikom metru da su k njemu doli otkupiti de Bergova i da o nikakvoj djevojci nita ne znaju. Ne, ni taj put ne vodi ni do ega ali koji vodi? Pomiljao je takoer, ako poe u itno da e ga moda 310 okovati i baciti u podzemnu tamnicu, a Danuu ipak nee pustiti, makar i samo zato da se ne sazna da su je oni ugrabili. A meutim lebdi smrt nad njegovim jedinim djetetom, nad posljednjom dragom mu glavom... I na kraju su mu se sve misli stale zaplitati, a njegova bol bijae tako velika da je sav otupio, kao da se skamenio. I sjedio je nepomino kao da mu je tijelo bilo mrtvo ili od kamena. Da je htio u taj as ustati, ne bi mogao. Meutim dosadi hodoasniku i eni dugo ekanje, pa ova ustane i rekne: Odmah e svanuti, zato nam dozvolite, gospodine, da odemo, jer nam treba poinka. I okrepe poslije duga puta doda hodoasnik. Zatim se oboje poklone Jurandu i odu. A on je i dalje ostao nepomian, kao da je zaspao ili umro. Ali zaas se otvore vrata i na njima se pokae Zbiko, a za njiim sveenik Kaleb. ta su vaim rekli poslamici? Sta hoe? zapita mladi vitez pristupivi Jurandu. Jurand se lecne, ali ne odgovori nita, nego stane mirkati kao ovjek koji se probudio iz tvrdog sna. Gospodine, niste li bolesni? progovori sveenik Kaleb koji je bolje poznavao Juranda i pomislio da se s njim dogaa neto udno. Nisam odgovori Jurand. A gdje je Danuka zapita opet Zbiko i to su vam o njoj rekli? Zato su doli? Donijeli su otkup odgovoni brzo Jurand, Za Bergova? Za Bergova. Kako to za Bergova? ta vam je? Nita. Ali u njegovu je glasu bilo neto tako neobino i neprirodno da je obojicu najednom obuzeo neki strah, osobito zbog toga to je Jurand govorio samo o otkupu, a ne o zamjeni de Bergova za Danuu. Tako vam Boga klikne Zbiko gdje je Danuka? Nema je kod kriara, ne! odgovori pospanim glasom Jurand. I najednom se kao mrtav srui s klupe na pod. XIV Poslanici su sutradan ponovo govorili s Jurandom, pa su nekoliko asova kasnije otili povevi sa sobom de Bergova, dva paa i nekoliko suzan ja. Zatim je Jurand k sebi pozvao oca Kaleba kojem je kazivao u pero pismo knezu s porukom da Danuu nisu ugrabili vitezovi kriarskog reda, ali da je otkrio njezino skrovite, te ima nade da e je ve za nekoliko dana nai. Isto je ponovio i Zbiku, koji je od posljednje noi bio gotovo mahnit od straha i preseneenja. Stari vitez nije htio odgovoriti ni na jedno njegovo pitanje, ve mu je samo rekao da strpljivo eka i da za Danukino izbavljenje nita ne poduzimlje jer je to veoma teak posao. Podvee se i opet zatvorio s ocem Kalebom, koji je morao napisati njegovu posljednju volju, pa se onda ispovjedio, a kad je primio svetu priest, pozvao je preda se Zbika i starog Tolimu koji je uvijek utio i pratio ga u svim vojnama i bojnim pohodima, a u vrijeme mira gospodario u Spihovu. Ovo je rekne okrenuvi se k starcu i govorei veoma glasno kao da govori ovjeku koji dobro ne uje mu moje keri. On se s njom vjenao na kneevu dvoru; na to sam i ja pristao. On e poslije moje smrti biti gospodar mog dvora, mojih zemalja, uma, gajeva, ljudi i svega to se bude nalo u Spihovu. uvi to, zaudi se Tolima i stane svoju etverouglastu glavu okretati sad k Zbiku, a sad k Jurandu; ali ne rekne ni rijei, on nije gotovo nikada govorio, nego se samo prigne pred Zbikom i lako mu obujmi koljena. A Jurand nastavi:

 Tu je moju posljednju volju napisao sveenik Kaleb, a pod pismom je na vosku moj peat; ti e pak posvjedoiti da si to od mene uo i da sam zapovjedio da ovog mladog viteza imaju ovdje sluati svi isto tako kao i samog mene. I to u riznici ima novaca i plijena, to e mu pokazati, pa e mu sve do svoje smrti vjerno sluiti, i u miru i u ratu. Jesi li uo? Tolima prinese ruku ustima, klimne glavom i zatim se na dani znak pokloni pred Jurandom i ode; a stari se vitez okrene k Zbiku i rekne odluno: Onim to je u riznici moe zasititi i najveu lakomost i otkupiti ne jednog, nego sto suzan ja. Zapamti to! A Zbiko zapita: Ali zato mi ve predajete Spihov? 312 Ja ti predajem mnogo vie nego Spihov, jer ti dajem svoje dijete. I as nam je smrti nepoznat rekne sveenik Kaleb. Da, nepoznat ponovi tuno Jurand. Ta tek nedavno me snijeg zameo, i premda me dragi Bog spasio, nema u meni vie stare snage. Tako vam Boga klikne Zbiko to vam se to od juer dogodilo te radije govorite o smrti nego o Danui. Tako vam Boga! Danuka e se vratiti, ona e se vratiti odgovori Jurand jer nad njom sam Bog bdije. Ali kad se vrati, uj me! Odvedi je u Bogdanac, a Spihov predaj Tolimi. To ti je vjeran ovjek, a ovdje je opasno susjedstvo. Ondje ti je nee ugrabiti, ondje e biti sigurnija. Ej vikne Zbiko ta vi ve govorite kao s drugog svijeta! Sta je to? Jer sam ve napola bio na drugom svijetu, a sad mi se ini kao da me neka udna bolest obuzela. Meni je do moje keri jer samo nju imam. A ti je, to znam, veoma ljubi. Tada izvadi iza pasa svoj kratki no nazvan mizerikordija, okrene drak k Zbiku i progovori: Prisegni mi jo na ovaj krst da je nikad nee rastuiti, nego da e je vazda ljubiti. A Zbiku navale suze na oi, pa odmah klekne na koljena, poloi ruku na drak noa i za vapi: Prisiem na svetu muku da je nikada neu rastuiti, nego u je vazda ljubiti. Amen! rekne sveenik Kaleb. I ti si sada moje dijete! Zatim se raziu jer je ve bila duboka no, a ve vie dana nisu dobro poivali. Zbiko je drugi dan ustao u sam osvit. Dan prije se, uistinu, bio prestraio da Juranda ne snae kakva bolest, pa se sada elio osvjedoiti kako je stari vitez proveo no. Pred vratima Jurandove sobe namjeri se na Tolimu koji je upravo iz nje izlazio. Kako je gospodinu? Je li zdrav? zapita ga. A Tolima se malko prigne, pa onda prinese ruku na uho i rekne: Sta veli vaa milost? 313 Ja pitam: kako je gospodinu? ponovi glasnije Zbiko. Gospodin je otiao? Kamo? Ne znam. Pod oklopom. XV Osvit je stao bijeliti drvee, grmlje i kamene stupove, rastresene ovdje i ondje po polju, kadno se najmljeni provodnik idui kraj Jurandova konja zaustavi i rekne: Dozvolite mi da odahnem, gospodine vitee, jer sam se usopio. Hladno je i maglovito, ali ve nije daleko. Odvest e me do puta, pa e se onda vratiti odgovori Jurand. Put je nadesno za umicom, a gradi ete ugledati odmah s visoine. To rekavi, stane ovjek trti ruke; bio je ozebao na jutarnjoj svjeini; a zatim sjedne na kamenje jer se pri tom poslu bio jo vie zasopio. Ane zna je li komtur u gradiu? zapita Jurand.

 A gdje bi bio, kad je bolestan. Sta mu je? Ljudi kau da su ga poljski vitezovi izmlatili odgovori stari ovjek. I u njegovu se glasu ulo neko potajno zadovoljstvo. On je bio kriarski podanik, ali se njegovo mazursko srce radovalo svakom uspjehu poljskih vitezova. I zaas nadoda: Ej, moni su nai gospodari, ali im je s Poljacima teko. Ali odmah zatim pogleda plaho u viteza, kao da se eli osvjedoiti nee li ga snai kakvo zlo za te rijei koje su mu se i nehotice izmakle, pa rekne: Vi govorite naki, vi niste Nijemac? Nisam odgovori Jurand ali vodi me dalje. ovjek ustane i pone nanovo ii uz konja. Putem je svaki as turao ruku u svoju torbu, pa vadio iz nje jo nesamljeveno ito i stavljao ga u usta; a kad je tako utaio svoj prvi glad, stane objanjavati zato jede sirovo zrnje, premda ga Jurand nije sluao jer je bio zabavljen samo svojom nesreom. Hvala Bogu i za to rekne. Teak je ivot pod naom njemakom gospodom. Oni uzirnlju od brana toliki danak da ovjek mora jesti zrnje s pljevom, kao marva. Gdjegod u kui nau rvanj, ondje veu ovjeka, pa uzmu sve, tako da ni enama ni djeci ne ostane nita. Oni se ne boje ni Boga ni sveenika. Ta i vilborskog opata su, koji ih je za to ukorio, svezali na lanac. Oj, teko je pod Nijemcem! Ako ovjek zrnja meu dva kamena samelje, onda tu aku brana uva za svetu nedjelju, a u petak mora jesti samo zrno, ba kao ptica. Ali hvala Bogu i za to, a prije etve i toga ponestane. Loviti ribu nije nam slobodno, a ne smijemo ni zvijeri ubijati. Kod nas nije tako kao u Mazoviji. Tako je naricao koarski podanik govorei napola samome sebi, a napola Jurandu. Uto pnijeoe istinu prekrivenu snijegom i uoe u umu koja bijae pod raznim svjetlom sva siva i u kojoj je bilo veoma studeno. Uto se potpuno razdani, inae bi Jurandu bilo teko jahati umskom stazom koja se penjala uvis i bila tako uska da se mjestimice njegov golemi konj jedva probijao kroz gusto grmlje. No umi bude uskoro kraj i za nekoliko asova iziu oni na malu visoinu koju je po sredini presijecao bolji put. Evo puta, gospodine rekne vodi sad ete pogoditi i sami. Pogodit u odgovori Jurand. Vraaj se, ovjee, kui. I maivi se rukom u konatu tobru objeenu sprijeda na sedlu izvadi iz nje srebrni novac i prui ga vodiu. ovjek koji je bio vian samo na to da mu kriarski vitezovi sve uzimaju, a ne da mu daju, nije pravo vjerovao svojim oima, pa prihvati novac, prigne glavu k Jurandovu stremenu i obujmi ga rukama. O Isuse i Marijo! klikne. Platio Bog vaoj velemonosti. Ostaj zbogom. Neka vas boja pomo prati! itno je pred vama. To rekavi, prigne se jo jednom k stremenu i ode. Jurand ostane na visoini sam i pogleda u pravcu to ga je pokazao seljak, u jutarnju maglu koja mu je zaklanjala vidik. Za tom se maglom krio zlokobni gradi kojemu ga je, eto, dovela sila i nevolja. Blizu je ve, blizu, pa e se ispuniti ono to se ima da ispuni... Na tu misao porodi se u Jurandovu srcu nemir i briga za Danuku; i uza svu spremnost da je po svaku cijenu izbavi iz umamskih ruku, pridrui se jo i novo, dosad posve nepoznato uvstvo pokornosti. Eto, to je on, Jurand, pred ijim su imenom drhtali pogranini komturi, a sada na njihovu zapovijed dolazi pognute glave. On, koji je toliko njih pobijedio i zgazio, osjeao je sada da je pobijeen i zgaen. Nisu ga, dodue, pobijedili na otvorenu polju ni svojom moi i vitekom snagom, ali je ipak osjeao da je pobijeen. I to je za nj bilo neto tako neuveno, te mu se inilo kao da se sav svijet preokrenuo. On je iao da se pokloni kriarima, on, koji bi se, da nije Danue, sam samcat potukao sa svom njihovom silom. Ili zar se nije dogaalo da su pojedini vitezovi, imajui da biraju izmeu sramote d smrti udarali na cijelu vojsku? A on je slutio da ga moe sramota snai, a kad je na to pomislio, poela mu u srcu bol zavijati, kao to vuk zavija kad u sebi osjeti strelicu.

Ali bio je to ovjek koji nije imao samo tijelo nego i duu od eljeza. On je umio slomiti druge, pa i samoga sebe. Neu se ni maci, rekne u sebi dok ne svladam svoju srdbu kojom bih svoje dijete mogao upropastiti, a ne izbaviti. I odmah se stane boriti sa svojim gordim srcem, sa svojom estinom i eljom za bojem. Da ga je tko vidio na onoj visoini, pod oklopom, kako nepomino sjedi na svom golemom konju, bio bi rekao da je to nekakav div, saliven iz eljeza, a ne bi znao da taj nepomini vitez bije u sebi najtei boj to ga je ikada koji ovjek bio u svom ivotu. No on se sam sa sobom borio, dok se nija posve svladao i dok nije osjetio da ga njegova ponosna volja nee zavesti. Uto se razrijedi magla; premda jo nije bilo posve jasno, pojavi se ipak iza nje neto tamno. Jurand pogodi da su to zidovi itnovskog grada, ali se jo ne mae s mjesta, nego se pone moliti tako toplo i gorljivo, kao to se moli ovjek kojemu je na svijetu preostalo jo samo boje milosre. A kad je na kraju potjerao konja, osjeti da mu je srcem ovladala neka utjeha. Bio je spreman podnijeti sve to ga je moglo snai. Na um mu pade sveti Juraj koji je bio podvrgnut raznim sramotnim kunjama, a ipak nije izgubio svoje asti, ve je dobio mjesto o desnu samoga Boga i bio imenovan patronom svega vitetva. Jurand je esto sluao razliite njegove zgode i nezgode od hodoasnika koji bijahu doli iz dalekih strana, pa je sada tom uspomenom krijepio svoje srce. Uz to se stane u njemu buditi ak i nada. Kriari su, dodae, bili na glasu kao ljudi vrlo osvetljivi, zato nije sumnjao da e mu se oni osvetiti za sve jade koje im je zadao, za sramotu koja ih je snala iza svakog boja, i za strah u kojem su pred njim toliko godina ivjeli. Ba ga je to i najvie bodrilo. Mislio je da su mu Danuku ugrabili samo zato da njega dobiju u svoje ake, pa kad ga dobiju, ta e im ona? Da! Njega e odmah okovati. Sigurno ga nee drati blizu Mazovije, ve e ga poslati u neki udaljeni gradi, gdje e, moda, do kraja ivota amiti u podzemnoj tamnici, ali e zato Danuu pustiti na slobodu. Pa ako i doe na javu da su ga na prijevaru uhvatili i unitili, nee im to zamjeriti ni njihov veliki metar ni kaptol, jer je on, Jurand, zaista bio straan kriarima i prolio vie njihove krvi nego ikoji drugi vitez na svijetu. A ba, obratno, moda bi ih i sam veliki metar kaznio zato to su ugrabili nevinu djevicu i uz to mezimicu kneza iju je sklonost silno elio u predveerje stranog rata s poljskim kraljem. I nada mu je bivala sve to vea. asom mu se inilo posve sigurnim da e se Danua vratiti u Spihov, pod Zbikovu monu zatitu. A mladi je hrabar, pomisli, pa nee dati nikome da joj uini togod naao! I stane se s nekim zadovoljstvom sjeati svega to znade o Zbiku: kako se s Nijemcima borio pod Vilnom, kako im je izlazio na megdan, kako je pobijedio one Friane koje bijae izazvao na dvoboj sa svojim stricem, kako je nasrnuo na Lihtentajna, kako je od tura obranio njegovo dijete i izazvao onu etvoricu kriara kojima sigurno nee oprostiti. Podigne oi uvis i rekne: Ja sam je, Boe, poklonio tebi, a ti Zbiku! I bude mu jo lake, jer je sudio: kad ju je ve Bog poklonio mladiu, nee dopustiti Nijemcima da je kod sebe zadre, pa e je sigurno izbaviti iz njihovih ruku, makar se sva kriarska mo tome opirala. Zatim stane ponovo misliti o Zbiku: Da, on nije samo hrabar, nego i dobar, kao zlato. On e je paziti i milovati, a ti Isuse, daj joj sve najbolje; a meni se ini da uza nj nee aliti ni za kneevskim dvorom ni za oinskom ljubavlju! Na tu se misao ovlae najednom Jurandove oi, a srce mu obuzme silna tjeskoba. Htio je jo jednom u ivotu vidjeti svoje dijete i umrijeti u Spihovu kod njih dvoje, a ne SIR 317 u tamnoj tamnici kriarskoj. Ali neka se vri volja boja! Sitno se ve moglo vidjeti. Zidovi su se u magli isticali sve to jasnije i ve je bio blizu. Da, neka bude volja boja! Veer ivota ve je blizu. Nekoliko godina vie ili manje, svejedno! Ej, htio bih jo pripaziti na svoju djecu, ali sam se dosta naivio. to sam imao da doznam, to sam doznao; kome sam imao da se osvetim, tome sam se osvetio. A sada ta? Volim Bogu, nego svijetu; a to treba da pretrpim, to u i pretrpjeti. Danuka i Zbiko me nee zaboraviti, ma kako im dobro bilo. Sigurno e me esto spomenuti govorei: 'Gdje je on sada? Je JI jo iv ili je ve kod drugoga

Boga...' Oni e za me propitkivati, pa e moda i saznati. Kriari su pohlepni za osvetom, ali su pohlepni i za otkupom, a Zbiko nee nita poaliti, da mi makar kosti otkupi. I misu e za me, bez sumnje, esto platiti. Oboje imaju dobro i plemenito srce, i zato ih ti, Boe, i ti, Majko najsvetija, blagoslovi! Put je bivao sve iri, a i sve puniji ljudi. U grad su ila kola s drvima i slamom. Pastiri su tjerali blago. S jezera su na saonicama vozili smrznutu ribu. U samom su mjestu etiri strijelca vodila na lancu ovjeka, po svoj prilici na sud zbog kakva prestupka, jer su mu ruke bile svezane na leima, a na nogama je imao negve koje su se vukle po snijegu, te je jedva mogao hodati. Iz zadahtanih mu je nosnica izbijala para, a oni su ga tjerali i pjevali. Ugledavi Juranda, poeli su ga radoznalo promatrati udei se golemom jahau i konju; a kad su opazili zlatne ostruge i viteki pojas, spustili su u znak poasti i potovanja svoje lukove k zemlji. U mjestu je bilo jo ivahnije, ali su se ljudi oruanome muu urno sklanjali s puta, a on projae kroz glavnu ulicu i skrene k utvrenom gradiu, koji je jo bio u magli, te se inilo kao da spava. Ali naokolo nije sve spavalo, napose nisu spavale vrane i gavrani kojih se cijelo jato spustilo pred gradska vrata grakui i polijeui. Dojahavi blie, opazi Jurand zato su dolijetale te zlokobne ptice. Kraj puta kojim se ilo u grad bijahu podignuta velika vjeala, a na njima su visila tjelesa etvorice mazurskih kriarskih ljudi. Nije bilo ni najmanjeg vjetra, pa se leine nisu micale, nego se inilo kao da gledaju u svoje vlastite noge, i samo su se zanjihale onda kad bi im crne ptice sjele na glavu ili na ramena hvatajui se za konopac i ikljujui im lubanju. ....318......,,........ Neki su sigurno ve odavna vasili, jer su im tjesela bila posve gola, a noge vrlo protegnute. Kad se Jurand pribliio, odletjelo je cijelo jato s velikim umom, ali se odmah povratilo i stalo nanovo sjedati na vjeala. Jurand projae kraj njih nainivi znak krsta, pa se priblii opkopu, stane na mjestu na kojem je iznad jarka bio podignut most i puhne u svoj rog. Zatim puhne po drugi i trei put, pa stane ekati. Na zidinama nije bilo ni ive due i iza vrata se nije uo nikakav glas. Zaas se ipak otvori mali prozor, uzidan kraj gradskih vrata i na njemu se pojavi bradata glava njemakog vojnika. Wer da? zapita hrapav glas. Jurand iz Spihova! odvrati vitez. Iza tih se rijei zatvori prozor nanovo i nastane tiina. Vrijeme je prolazilo. Iza gradskih vrata nije se ulo posve nita, samo je od vjeala dopiralo graktanje crnih ptica. Jurand je stajao dosta dugo, a onda podigne svoj rog i puhne u nj ponovo. Odgovori mu tiina. Tada uvidi da to on mora ekati pred vratima zbog kriarske obijesti kojoj nema granica za pobijeena protivnika, da mora ekati zato da ga ponize, kao prosjaka. I pomisli da e sigurno tako ekati sve do veeri ili jo i due. I u prvi trenutak zavri u njemu sva krv, obuzme ga silna elja da sie s konja, da pograbi ogromni kamen to je leao pred jarkom, pa ga baci u vrata. Tako bi u drugom sluaju bio uinio i on i svaki drugi mazovski ili poljski vitez, pa neka neprijatelji onda iziu i pobiju se s njim. Ali sjetivi se zato je amo doao, predomisli se i ponovi u sebi: Zar se nisam rtvovao za svoje dijete? I stane ekati. Meutim se na zidinama pone neto crnjeti. Ponu se javljati krzneni eiri, tamne kape i eljezni ljemovi ispod kojih su staroga viteza pogledavale radoznale oi. Svaki as ih je dolazilo sve vie jer je za svu posadu bio neobian prizor kako taj ogromni Jurand posve sam eka pred gradskim vratima. Tko ga je nekad ugledao pred sobom, ugledao je smrt, a sada ga je mogao gledati bez svake opasnosti. Glave su se dizale sve vie i napokon su sve zidine blizu gradskih vrata bile pune vojnika. Jurand pomisli da ga jamano i kriarski vitezovi gledaju kroz 319 prozore kule to je stajala uz vrata, pa podigne oi uvis, ali su prozori na kuli bili duboko uzidani u zid i kroz njih se nije moglo vidjeti osim u daljinu. Zato se ljudi, koji su ga prije sa zidina tiho gledali, ponu oglaivati. Ovaj je i onaj izustio njegovo ime, ovdje i ondje uo se smijeh, hrapavi su

glasovi stali vikati kao na vuka, sve glasnije i sve smjelije, kad im to nije nitko branio, poeli su se, napokon, na starog viteza nabacivati snijegom. A on je, kao nehotice, naprijed potjerao konja i odmah su snjene grude prestale letjeti, a glasovi su umuknuli i neke se glave ak i sakrile za zidine. Uistinu je moralo biti strano Jurandovo ime. Ali sjetili su se, na kraju, da ih od tog stranog Mazurca dijeli opkop i zid, pa su surovi vojnici opet stali na nj bacati ne samo grude snijega, ve i leda, i blata, i kamenja koje se odbijalo od njegova oklopa i pokrova na konju. Ja se rtvujem za svoje dijete! ponavljao je u sebi Jurand. I opet je ekao. Doe podne, a zidine opustjee, jer su vojnike pozvali na objed. A oni koji su morali ostati na strai, jeli su na samim zidinama; a kad su se najeli, pozabavili su se opet time da su na nesretnog viteza pobacali oglodane kosti. Uz put su se stali aliti i pitati meusobno, koji bi se usudio da poe dolje i da ga udari akom po vratu ili kopljem po leima. A drugi su mu dovikivali, vrativi se s objeda, da se moe objesiti ako mu je dosadilo ekati; na vjealima je ostala slobodna kvaka s pripravljenim konopcem. I u takvom pogrdnom dovikivanju, u obijesnom nabacivanju kamenjem i snijegom, u smijehu i proklinjanju prooe popodnevni asovi. Kratki zimski dan naginjao je sve to vie k veeri, a most je neprestano visio u zraku i vrata su ostala zatvorena. Predvee se digne vjetar, pa razagna maglu, oisti nebo i otkrije zvijezde. Snijeg postade modar, pa onda ljubiast. Nije bilo mraza, ali no je bila vedra. Osim straara, svi su ponovo otili sa zidina, a vrane i gavrani odletjeli su sa vjeala u umu. Na kraju pocrni nebo i nastade potpuna tiina. Prije noi mi nee otvoriti vrata pomisli Jurand. I doe mu na um da se vrati u mjesto, ali se odmah i okani te misli. Hou da ostanem ovdje, rekne samome sebi. Ako se vratim, nee me pustiti kui, nego e me opkoliti i uhvatiti, pa e onda rei da mi nisu niim obvezani, jer su me silom svladali; a da i sretno umaknem, ponovo bih se morao vratiti. Neizmjerna ustrajnost poljskih vitezova u podnoenju zime, glada i napora, kojoj su se divili svi kroniari, doputala im je da izvruju i takve ine za koje nisu bili dorasli mekoputni ljudi sa Zapada. Jurand je tu ustrajnost posjedovao u jo veoj mjeri od drugih; i premda ga je ve odavna muio glad, a veernja mu studen prodirala kroz kouh prekriven oklopom, ipak je odluio ekati, pa makar pred vratima i poginuo. Ali najednom zauje jo prije nego to je pala potpuna no, korake iza svojih lea. On se obazre: k njemu su od mjesta dolazila estorica ljudi, oboruani kopljima i sulicama, a meu njima je u sredini iao sedmi podupirui se maem. Moda e njima otvoriti vrata, pa u s njima unii, pomisli Jurand. Oni nee pokuati da me uhvate silom ili da me ubiju, jer ih je malo; a ako ipak na me navale, bit e to znak da nee nita odrati, i onda jao njima! To pomislivi, podigne svoju ocjelnu sjekiru to mu je visila uz sedlo, tako teku da bi je obian ovjek obim rukama jedva podigao, i potjera k njima svog konja. Ali oni nisu mislili na nj navaliti. Ba obratno, momci su odmah zabili sulice i koplja u snijeg, a kako no nije jo bila posve tamna, vidio je Jurand da neto odostrag dre u rukama. A onaj sedmi, po svoj prilici, njihov starjeina, prui prema njemu brzo svoju lijevu ruku, pa je podigne uvis i zapita: Vi ste, vitee, Jurand iz Spihova? Jesam. Hoete li posluati zato sam poslan? Sluam. Silni i poboni komtur von Danveld zapovjedio mi je da vam kaem da vam se nee otvoriti vrata dogod ne siete s konja. Jurand ostade askom nepomian, zatim sie s konja kojemu odmah priskoi jedan momak. Vi nam morate predati i oruje progovori opet ovjek s maem. Gospodin se iz Spihova pokoleba. Ta oni e, po svoj prilici, navaliti na nj kad bude bez oruja, pa e ga zatui kao zvijer, ili e ga pograbiti i baciti u podzemnu tam 21 Kriari.

321 niu... Ali, pomisli, kad bi to smjerali bilo bi ih mnogo vie dolo. Jer kad bi na nj navalili, ne bi mu oklop odmah mogli probosti, a on bi, meutim, prvome oteo oruje i protjerao ih sve redom jo prije nego to bi im stigla pomo. Ta oni su ga dobro poznavali. Pa makar iz mene istoili svu krv, rekne samome sebi, ja po drugo nisam ni doao. To pomislivi baci preda se sjekiru pa i ma i mali no i stane ekati. Oni uzmu sve, a onda se onaj ovjek koji je s njim govorio udalji od njega nekoliko koraka, pa se zaustavi i progovori vrstim, odlunim glasom: Za sve krivice koje si nanio kriarskome redu, mora po komturovoj zapovjedi na se nadjeti ovu platnenu vreu koju emo ti ostaviti, mora na vrat objesiti tok maa vezan konopcem i pokorno ekati pred vratima, dok ti ih komturova milost ne otvori. Tren kasnije ostane Jurand sam u tmini i tiini. Na snijegu se pred njim crnjela pokornika vrea s konopcem, a on je dugo stajao osjeajui da mu se neto lomi u dui, da neto gine i umire u njemu i da zaas nee vie biti vitez, da nee biti Jurand iz Spihova, nego nevoljnik i suanj bez imena, bez slave i asti. I proe jo mnogo vremena prije nego to se pribliio k pokornikoj vrei i progovorio: to drugo mogu da uradim? Ti, Isuse, znade da e oni zadaviti moje nevino dijete ako ne uinim sve to mi zapovijedaju. Ti znade i to da ja to za svoj ivot ne bih uinio. Gorka je sramota, gorka, ali su i tebe prije smrti osramotili. Dakle: u ime Oca i Sina... Zatim se prigne i nadjene na se vreu u kojoj bijahu ostavljeni otvori za glavu i ruke, a onda objesi o vrat tok maa vezan konopcem i odvue se k vratima. Ne nae ih otvorena, ali mu je sada ve bilo svejedno da li e otvoriti prije ili kasnije. Zamak je stajao u nonoj tiini i samo su se straari as po as oglaavali na zidinama. Visoko gore na kuli kraj gradskih vrata svijetlio je jedan prozor, a ostalo je sve bilo tamno. Noni su sati prolazili jedan za drugim, a na nebu se pojavio mlaak i osvijetlio mrke gradske zidine. Bila je takva tiina da je Jurand mogao uti kako mu srce kuca. Ali on se bio posve skamenio, kao da su mu duu izvadili, i nije vie znao ni za ta. U njemu je ostala jo samo jedna misao, da je prestao biti vitez Jurand iz Spihova, ali tko je i to je, to nije znao. Na trenutke mu se 322 usred noi priinjalo kao da k njemu od onih vjeala, to ih je prije vidio, tiho po snijegu dolazi smrt. Najednom se lecne i potpuno razbudi: O, Isuse milosrdni, ta je to? S visokog prozora kule uz gradska vrata zau ju se tihi, ispoetka jedva ujni glasovi lutnje. Idui u itno, Jurand je bio siguran da u tom gradu nema Danuke, a ipak su mu ti zvui lutnje usred noi odmah preokrenuli srce. Njemu se priini da on dobro pozna te zvukove i da to ne svira nitko drugi, nego ona... njegovo dijete, njegovo milovanje! I on padne na koljena, pa sklopi ruke na molitvu i stane sluati drhui kao u vruici. A uto zapjeva djetinji i neizrecivo tjeskobni glasi: Da ja imam krila Kao guska bijela, Za Jakom' u Slesku Ja bih poletjela... Jurand se htjede odazvati, kliknuti ljubljeno ime, ali mu rijei zapnu u grlu, kao da ga je stisnuo eljezni obru. Nagla bujica boli, suza, tjeskobe i nevolje nakupi mu se u prsima i on klone licem u snijeg i stane u svom zanosu vapiti k nebu, kao u djetinjoj molitvi: O, Isuse, daj da jo ujem svoje dijete! O, Isuse...! I trnci prou cijelim njegovim golemim tijelom. A gore na kuli zapjeva nanovo tjeskobni glasi u nepomuenoj nonoj tiini: Sjela bih na trgu Rije mu rekla jednu; Pogledaj Jaulko Siroticu bijednu! Ujutro je surovi, bradati njemaki vojnik gurnuo u rebro viteza koji je leao pred vratima. Na noge, pseto! Vrata su otvorena i komtur zapovijeda da doe pred njega. Jurand se probudi kao iza sna. Nije vojnika pograbio za grlo, nije ga smrvio eljeznim rukama, a lice mu je bilo mirno, gotovo pokorno. On ustane i, ne progovorivi ni rijei, poe za vojnikom kroz vrata.

No im je kroz njih proao, zauo se za njim zveket lanaca i pomini se most pone dizati uvis, a na vrata pade teka eljezna preka... 323 I Naavi se u gradskom dvoritu, nije Jurand odmah znao kamo bi poao, jer ga je sluga, koji ga je uveo kroz vrata, odmah ostavio i otiao k stajama. Na zidinama su, istina, stajali vojnici, i pojedinci i vie njih zajedno, ali su im lica bila tako mrka, a pogledi tako prezirni da je vitezu bilo lako pogoditi da mu nee puta pokazati; ako mu i odgovore na pitanje, odgovorit e samo prezirno i grubo. Neki su se smijali, pozivajui ga k sebi prstima, a neki su se opet poeli na njega nabacivati snijegom, ba kao i juer. A on opazi vrata nad kojima je bio iz kamena isklesani Isus na kriu, pa poe k njima mislei da e ga netko svratiti s krivoga puta ako su komtur i starjeina u drugom dijelu grada ili u drugim sobama. Tako je i bilo. Kad se Jurand pribliio k tim vratima, otvorie im se naglo obje polovice, a pred njim se pojavi mladi oiane glave kao u klerika, ali odjeven u svjetsko ruho; mladi zapita: Jeste li vi, gospodine, Jurand iz Spihova? Jesam. Poboni komtur mi je zapovjedio da vas dovedem. Poite za mnom! I povede ga kroz veliki hodnik k stubama. Kod stuba se zaustavi, pogleda Juranda otrim pogledom i zapita nanovo: Nemate li uza se nekakva oruja? Dobio sam zapovijed da vas pretraim. Jurand podigne uvis obje ruke tako da je provodnik mogao posve dobro pregledati cijelo njegovo tijelo, i odgovori 327. Juer sam predao sve. A vodi snizi glas i rekne upravo aptom: uvajte se da ne planete gnjevom, jer ste pod stranom moi i premoi. Ali i pod voljom bojom odgovori Jurand. To rekavi, pogleda ozbiljno u vodia, pa ugledavi u njegovu licu neto slino samilosti i saaljenju, rekne: Utivost ti gleda iz oiju, mome. Hoe li mi iskreno rei to u te zapitati? Pourite se, gospodine! rekne provodnik. Hoe li oni za me dati moje dijete? Zar je ovdje vae dijete? Moja kerka. Ona gospoica u kuli kraj vrata? Da. Oni su mi obeali da e je pustiti ako im se predam. Vodi mahne rukom u znak da nita ne zna, ali mu se na licu pojavi nemir i sumnja. A Jurand zapita jote: Je li istina da je uvaju Somberg i Markvart? Te brae nema u gradu. Odvedite je ipak, gospodine, prije nego to ozdravi starjeina Danveld. uvi to, zadre Jurand, ali vie nije imao vremena da jo to pita jer dooe pred dvoranu u prvom katu, u kojoj je Jurand imao da stane ipred lice itnovskoga starjeine. Momak otvori vrata i poe natrag k stubama. Vitez iz Spihova ue i nae se u velikoj sobi, vrlo tamnoj, jer je kroz prozore, optoene mnogim olovom, dolazilo malo svjetla, a osim toga je zimski dan bio vrlo tmuran. Na drugom kraju sobe gorio je, istina, u velikoj pei oganj, ali je sirovo drvo davalo malo plamena. Tek malo kasnije, kad su mu se oi priuile na polumrak, opazi Jurand u dubini stol i vitezove, gdje sjede oko njega, a dalje iza njihovih lea cijelu hrpu oboruanih momaka i mrkih slugu meu kojima je gradski luak na lancu drao ukroenog medvjeda.

Jurand se neko sastao s Danveldom, a zatim ga dvaput vidio, kao poslanika, na dvoru mazovskog kneza, ali je od toga ve prolo nekoliko godina; ipak ga je odmah prepoznao u onom polumraku, i po debljini i po licu, a napokon i po tom to je sjedio u sredini stola, na velikom 328, srtocu, drei na naslonu povezanu ruku. Kraj njega na drugoj strani sjedio je stari Sigfrid de Leve iz Insburka, neumoljivi neprijatelj poljskoga roda, a Juranda iz Spihova napose; a na lijevoj bijahu mlaa braa Gotfrid i Rotgir. Danveld ih je navlas pozvao da vide njegov trijumf nad groznim neprijateljem i da se ujedno naslade plodom izdaje koju su zajedno smislili i kojoj su znatno pripomogli. Oni su sjedili udobno, odjeveni u meke odjee od tamnoga sukna s lakim maevima o boku, veseli i ponosni, promatrajui Juranda s porugom i neizmjernim prezirom, koji su uvijek osjeali u svom srcu za sve slabe i pobijeene. Dugo potraja utnja, jer su se oni doista htjeli nagledati mua kojega su se prije toga naprosto bojali, a koji je sada pred njima stajao, sputene glave, odjeven u surovu pokorniku vreu, s konopcem oko vrata na kom je visio tok maa. Osim toga, oito su eljeli da to vei broj ljudi vidi njegovo ponienje, jer je kroz pobona vrata to su vodila u druge sobe dolazio svatko tkogod je htio, pa se dvorana gotovo do polovine napunila oruanim muevima. Svi su s neizmjernom radoznalou promatrali Juranda, razgovarajui glasno o njemu. A on se videi ih, opet ponadao jer je pomislio u sebi: Da Danveld ne misli odrati ono to je obeao, ne bi biio pozvao tolike svjedoke. Uto mahne Danveld rukom i utia razgovor, pa dade znak jednom pau koji pristupi k Jurandu, prihvati rukom konopac to mu je visio oko vrata i privue ga nekoliko koraka blie k stolu. A Danveld pogleda slavodobitno u sve prisutne i rekne: Gledajte kako mo naega reda pobjeuje zlou i gordost Dao tako Bog uvijek! odgovore prisutni. I opet nastade utnja, a onda se Danveld obrati k sunju: Ti si ujedao na red kao bijesan pas, pa je zato Bog odredio da kao pas stoji pred nama, s konopcem oko vrata i eka milost i smilovanje. Ne usporeuj me s psom, komture odgovori Jurand jer oduzima ast onima koji su se sa mnom borili i od moje ruke poginuli. 39.9, Na te rijei zau se amor meu oboruanim Nijemcima, a nije se znalo da li ih je razgnjevio taj smjeli odgovor ili ih je lecnula njegova istinitosit. A komturu nije bilo drago to se tim pravcem okrenuo razgovor, pa rekne: Gledajte, jo nam i tu pljuje u oi oholo i drsko! A Jurand podigne uvis ruke, kao ovjek koji se poziva na svjedoanstvo samih nebesa, i odgovori klimajui glavom: Bog vidi da je moja oholost ostala s onu stranu vrata. Bog vidi i Bog e suditi niste li osramotili sami sebe sramotei moj viteki stali. Samo je jedna viteka ast koju mora tovati svatko tko je opasan vitekim pojasom. Danveld namrti obrve, ali u taj as pone gradski luak zveketati lancem na kojem je drao medvjeda i vikne: Propovijed! Propovijed! Doao je propovjednik iz Mazovije! Sluajte propovijed! Zatim se okrene k Danveldu. Gospodine rekne kad je zvonar svojim zvonom prerano na propovijed probudio grofa Rozenhajma, zapovjedio mu je grof da mora pojesti konopac zvona cd uzla do uzla, pa kako i ovaj propovjednik ima konopac oko vrata, zapovjedite rnu da ga pojede prije nego to dovri svoju propovijed! I to rekavi, pogleda plaho u komtura, jer nije bio siguran hoe li se ovaj nasmijati ili e zapovjediti da ga izbatinaju za neumjesne rijei. Ali kriari, uljudni, utivi i pokorni kad u sebi nisu osjeali dosta snage, nisu poznavali nikakve mjere pred pobijeenima pa zato i Danveld ne samo to je glavom klimnuo luaku u znak da mu dozvoljava svaku porugu nego je i sam progovorio s tako neuvenom surovou da se na licu nekih mladih paeva odrazilo uenje.

 Ne tui se da te sramotimo rekne jer da te uinimo i uvarom pasa, bolji je na uvar pasa nego va vitez! A osmjeljeni luak stane vikati: Donesi eagiju i iei medvjeda, a on e ti svojom capom poeljati upu! Nato se ovdje i ondje1 zauje smijeh, a nekakav se glas oglasi iza lea kriarske brae: Ti e po ljetu na jezeru kositi trstiku! I loviti rake i smrdljivo meso! vikne drugi. A trei nadoda: A dotle tjeraj vrane od vjeala! Nee ti ponestati posla! Tako su se oni rugali neko stranom Jurandu. Gomilu na kraju obuze radost. Neki su otili od stola i pribliili se k sunju, pa ga promatrali izbliza govorei: Ovo je onaj divlji vepar iz Spihova kojem je na komtur izbio zube! Sigurno ima pjenu u ustima, pa ibi rado koga ugrizao, ali ne moe! Danveld i drugi kriari, koji su ispoetka htjeli svim prisutnim pruiti kao neki sveani prizor suda, videi da je sve okrenulo drukije, ustadoe sa svojih mjesta i pomijeae se s onima koji bijahu pristupili k Jurandu. To nije bilo pravo starome Sigfridu iz Insburka, ali mu sam komtur ree: Ne mrgodite se, bit e jo ljepe zabave! I oni stanu ogledavati Juranda. Ovo je, zaista, bila vrlo rijetka prilika, budui da je svaki kriarski vitez ili vojnik koji ga je prije vidio tako izbliza, obino zaklopio oi zauvijek. Neki su govorili: Pleat je, premda ima kouh pod vreom; mogli bismo ga oplesti slamom i voditi po sajmovima. A drugi su stali zahtijevati piva, da im taj dan bude jo veseliji. I zaista, zazvone za asak puni vrevi, a tamna se dvorana napuni zadahom pjene to se dizala ispod poklopca. Razveseljeni komtur rekne: Ba je tako dobro! Neka on ne misli da je njegova sramota velika stvar! I nanovo stanu pristupati k njemu, pa ga u podbradak udarati vrevima, govorei; Sigurno bi rado pio, mazurska gubico! Neki su pivo izlijevali na dlan i prskali mu ga u oi, a on je meu njima stajao sav slomljen i ponien, dok napokon nije pristupio k starom Sigfridu i, oito, osjeajui da dugo nee izdrati, vikne tako glasno da je nadvikao sav amor u dvorani: Tako vam Otkupitelj evih muka i spasa vae due, dajte mi moje dijete, kao to ste obeali! I htjede prihvatiti desnu ruku staroga komtura, no ovaj mu se brzo ugne i rekne: Dalje, robe! Sto hoe? Ja sam iz ropstva pustio de Bergova i doao sam jer ste obeali da ete mi dati moje dijete, koje je ovdje. Tko ti je to obeao? zapita Danveld. Ti, komture, ako ima savjesti i potuje zadanu rije. Ti nema za to svjedoka, ali mi ne treba svjedoka, ako je bilo na ast i potenu rije. Na tvoju ast! Na ast reda! klikne Jurand. Onda e ti tvoja ki biti predana! odgovori Danveld. Zatim se okrene k prisutnima i rekne: Sve to ga je ovdje snalo, sve je to samo nevina ala prema njegovim zlim djelima. Ali mi smo obeali da emo mu povratiti kerku ako se sam stavi i ponizi pred nama. Znajte, kriarska rije ima biti stalna kao i rije boja, i zato onu djevojku koju smo oteli razbojnicima putamo na slobodu, a poslije doline pokore za sve grijehe proti naem redu dozvolit emo i njemu da se povrati kui. Mnogi su se zaudili tim rijeima jer su znali da Danveld ve odavno mrzi Juranda, pa se nisu nadali takvoj blagosti. Zato su ga i stari Sigfrid i Rotgir i brat Gotfrid udno pogledali, namrtivi elo, a on se priini kao da toga ne vidi i rekne: Mi emo ti kerku otpraviti pod straom, a ti e ostati ovdje, dok se naa straa ne povrati i dok nam ne isplati otkup. I sam je Jurand bio donekle preseneen jer je ve bio izgubio svaku nadu da e Danui ita koristiti njegova rtva, pa zato pogleda Danvelda gotovo zahvalnim pogledom i rekne: Bog ti platio, komture! Upoznaj Kristove vitezove! rekne Danveld. A nato Jurand:

 Od njega je sve milosre! Budui da ve dosta dugo nisam vidio svoje dijete, dozvolite mi da vidim djevojku i da je blagoslovim. Dobro, ali ne nasamu, nego pred svima, da budu svjedoci nae milosti i vjere. To rekavi, zapovjedi najbliemu pau da dovede Danuu; a sam pristupi k de Leveu, Rotgiru i Gotfridu, koji ga okrue, pa s njima stane ivo razgovarati. Ja ti se ne protivim, premda nisi prije imao takve nakane rekne stari Sigfrid. A estoki Rotgir, poznat sa svoje hrabrosti i okrutnosti, rekne: Kako to? Zar e pustiti ne samo djevojku nego i toga avolskoga psa da nas nanovo ujeda? Nee ujedati! klikne Gotfrid. Eh, platit e otkup! odgovori nehajno Danveld. Ako ti dade sve to ima, za dvijetri godine e opet toliko napljakati. Ja se ne protivim zbog djevojke ponovi Sigfrid ali e radi toga vuka jo esto nae ovce zaplakati. A naa rije? zapita sa smijekom Danveld. Prije si drukije govorio. Danveld slegne ramenima. Zar ste imali malo zadovoljtine? zapita. Hoete li vie? A drugi okrue nanovo Juranda i pod dojmom slave koja je zbog Danveldova blagoga postupka pala na sve kriare, stanu mu govoriti u oi: Nu, lomignjate rekne mu kapetan gradskih strijelaca bi li tako postupili tvoji pogani drugovi s naim vitezovima? Zar si zato pio nau krv? A mi ti za kamen vraamo hljebom! Ali Jurand nije mario ni za porugu, ni za prezir to je bio u njihovim rijeima, jer mu je srce bilo sabrano, a pogled miran. Mislio je da e zaas ugledati Danuu i da e je doista vidjeti po njihovoj milosti, pa je zato gotovo skrueno gledao u njih i napokon rekao: Istina je, istina! Bio sam vam straan... ali ne po izdaji! Uto nekakav glas na drugom kraju dvorane najednom viknu: Vode djevojku! i odmah nastade u svoj sobi tiina. Vojnici stupe na obje strane, a ko nijedan od njih nije vidio Jurandove keri, a veina nije ni znala da je ona u gradu, jer je Danveld sve radio tajno, to su im oni koji su sve znali poeli sada aptati o njezinoj divnoj ljepoti. I zato su se sve oi obratile k vratima kroz koja je ona imala unii. Uto se najprije pojavi pa, za njim svima poznata sluavka reda, a za njom je ila djevojka odjevena u bjelinu, s rasputenom kosom svezanom na elo. I najednom se razlijegne gromki smijeh po dvorani. Jurand, koji u prvom trenutku bijae poskoio k svojoj kerci, lecne se naglo i stane blijed poput platna gledaju i u udu u iljatu glavu, u modra usta i u glupe oi rune grdobe koju su mu doveli mjesto Danue. Stari Sigfrid, Rotgir i Gotfrid brzo se pogledaju, udei se Danveldovoj lukavosti, ali nijedan od njih nije imao vremena da to progovori, jer je Jurand viknuo stranim glasom: Ona je u itnu! Ona je u itnu! Ja sam je uo kako pjeva! Ja sam uo glas moga djeteta! Nato se Danveld okrene k prisutnima i rekne mirno i slavodobitno: Pozivam vas sve za svjedoke, a osobito tebe, Sigfride iz Insburka, i vas, pobona brao Rotgire i Gotfrie, da mu, prema potenoj rijei i svom obeanju, predajem ovu djevojku za koju su oni irazboj'niici rekli da je ki Juranda iz Spihova. Ako ovo nije ona, nije naa krivnja, nego volja naega Gospodina koji je na taj nain predao Juranda u nae ruke. Sigfrid i dva mlaa brata kimnu glavom u znak da uju i da e to posvjedoiti u potrebi. Zatim se opet brzo pogledaju, jer je to bilo mnogo vie nego to su se i sami nadali: uhvatiti Juranda, ne dati mu djevojke, a ipak odrati obeanje... Tko bi to drugi bio tako udesio! A Jurand se baci na koljena i pone zaklinjati Danvelda svima relikvijama u Malborgu, pa onda prahom i glavom njegovih predaka, da mu povrati njegovo pravo dijete i da ne radi kao vjerolomac i izdajica koji kri svoju prisegu i svoje obeanje. U njegovu je glasu bilo toliko oaja i istine da su

se neki poeli domiljati prijevari, a drugi su pomiljali da je, doista, kakav arobnik promijenio djevojin lik. Bog vidi tvoju izdaju! vikao je Jurand. Tako ti rana Otkupiteljevih! Tako ti tvog smrtnog asa, daj mi moje dijete! I podigavi se, prigne se pred Danveldom kao da mu je htio obujmiti koljena; oi su mu se ljeskale kao u ludilu, a glas mu je podrhtavao od tuge, oaja, straha i gronje. A kad je Danveld uo da ga on pred svima okrivljuje izdajom i vjerolomstvom, pone soptati nosnicama i najzad mu gnjev poput plamena zaari lice i u elji da do kraja ponizi nesretnika, pristupi brzo k njemu, prigne se k njegovu uhu i apne mu kroz stisnute zube: Ako ti je povratim, povratit u ti je s mojim kopiletom! 334 Ali u isti trenutak rikne Jurand kao bik, pograbi obima rukama Danvelda i podigne ga uvis. U dvorani se zauje oajni vrisak: Smiluj mu se! a onda baci komturovo tijelo s tako stranom silom o kameniti pod da je mozak iz razbijene lubanje poprskao Sigfrida i Rotgira koji su stajali u blizini. Jurand skoi k najblioj stijeni na kojoj je visilo oruje i pograbivi veliki dvootri ma, navali poput oluje na Nijemce, skamenjene od uasa. Bili su to ljudi, vini boju, klanju i krvi, a ipak su im srca klonula. Kad su se osvijestili od prvoga preseneenja razbjeali su se na sve strane kao to stado ovaca bjei pred vukom koji ubija jednim ugrizom svojih zubi. U dvorani su se razlijegali usklici uenja, topot ljudskih nogu, tropot prevrnutih stolaca, vapaj paa i rik medvjeda, koji se oteo luaku i poeo penjati na visoki prozor, i pomijeali s oajnom vikom za orujem, za titovima, maevima i lukovima. Napokon blijesne oruje i nekoliko otrih maeva sine pred Jurandom, ali on nije gledao ni na ta, nego je kao sulud skoio na njih i zapoe divlja, neuvena borba, slinija klanju, nego pravom boju. Mladi i estoki brat Gotfrid stane prvi na put Jurandu, no ovaj mu poput munje odrubi glavu zajedno s ramenom i rukom; za njim od Jurandove desnice pade kapetan gradskih strijelaca, gradski ekonom von Braht i Englez Hjuges, koji nije pravo ni znao o emu se radi, ve je alio Juranda i pograbio za oruje istom onda kad je poginuo Danveld. A drugi se, videi stranu snagu mahnitoga mua, sabiju u hrpu da mu se zajedno opru, ali je tako jo strasniji bio njihov poraz, jer je on s najeenom kosom na glavi, sav obliven krvlju i diui krvlju, sav zadahtan, slijep i bijesan, trgao, lomio, i stranim udarcima svoga maa sjekao tu gustu hrpu obarajui ljude na krvavi pod, kao to bura obara grmlje i drvee. I nanovo nastade trenutak sveopega straha; inilo se da e taj strani Mazurac sam samcat pobiti i poubijati sve te ljude. I kao to velik opor pasa ne moe bez pomoi strijelaca svladati divljega vepra, tako se ni ti oboruani Nijemci nisu mogli mjeriti s njegovom mahnitom snagom, u borbi koja je njima donosila samo smrt i propast. Raziite se! Opkolite ga! Udarite na nj s lea! vikne stari Sigfrid de Leve. 335 I I ljudi se razbjeae po dvorani, kao to se razleti jato ptica na polju kad se na njih s visine spusti otrokljuni jastreb; ali ga nisu mogli opkoliti jer ih je on u svom bojnom bjesnilu stao tjerati uz stijene, mjesto da trai zgodan poloaj za obranu. Koga je stigao, taj je ginuo, kao da je gromom pogoen. Sramota, oaj i prevarena nada, pretvorie se u stranu e za krvlju, i podesetorostruie njegovu groznu, priroenu snagu. Tekim maem, za koji su i najjaem ovjeku meu kriarima trebale obje ruke, mahao je on jednom rukom kao perom. Njemu nije bilo do ivota, nije bilo do spasa, nije ak bilo ni do pobjede, nego mu je samo bilo do osvete, i kao to vatra ili nabujala rijeka slijepo niti sve to joj stane na put, tako je i on, mahnit i straan, slijepo ruio, lomio, gnjeo, gazio i ubijao sve ivo pred sobom. Nisu ga mogli pograbiti s lea, jer ga ispoetka nisu mogli stii, a uz to su se vojnici bojali da mu se priblie straga znajui da ih nijedna ljudska mo ne bi obranila od smrti kad bi se on okrenuo. A neki su se prestravili do kraja, pomislivi da obian ovjek ne bi mogao poiniti tolike nevolje, ve da imaju posla s muem kojemu pomau neke nadljudske sile. Uto pobjegne stari Sigfrid, a s njim i brat Rotgir, na galeriju, podignutu nad velikim prozorima dvorane, i stanu zvati druge da dou za njima, a ovi im se odazovu tako urno da su se meusobno

gnjeli na uskom ulazu elei da se to prije popnu gore i da odanle udaraju na junaka s kojim kao da je svaka druga borba bila nemogua. Napokon zatvore zadnja vrata, kojima se ilo gore na galeriju, a Jurand ostade sam dolje u dvorani. S galerije se razlijegnu usklici radosti i trijumfa, i odmah stanu na viteza letjeti teke hrastove klupe i eljezni kolutovi za baklje. Jedna ga pogodi u elo nad obrvama i lice mu zalije krvlju. Ujedno se dolje otvore velika vrata i s galerije dozvani vojnici provale viui u dvoranu, oboruani kopljima, sulicama, lukovima, sjekirama, strelicama, toljagama, konopcima i svakakvim orujem koje su u brzini pograbili. A mahniti Jurand otare lijevom rukom krv s lica, da mu ne mrai vida, pa se osovi i nahrupi na gomilu. U dvorani se nanovo zauje uzdisanje, zveket eljeza, krgutanje zubi i oajno stenjanje na smrt ranjenih ljudi. 336 II U toj je istoj dvorani te veeri sjedio za stolom stari Sigfrid de Leve, koji je odmah poslije Danveldove smrti preuzeo zapovjednitvo nad itnom, a kraj njega bijahu brat Rotgir i vitez de Bergov, nekadanji suanj Jurandov, i dva plemenita mladia, dva novaka, koji su uskoro imali primiti bijeli plat. Zimski je vjetar duvao u prozore, potresao olovom obrubljenim oknima, titrao plamenom bakalja u eljeznim kolutovima i natjeravao as po as pramenove dima u dvoranu. Meu braom je vladala tiina, premda su se okupili na vijeanje. Svi su ekali rije staroga Sigfrida, a i ovaj je ekao posve mirno i zamiljeno, poduprvi se laktima o stol i naslonivi na obje ruke svoju sijedu glavu, dok mu je lice bilo u sjeni i dok su mu se tune misli rojile u dui. O emu da vijeamo? zapita napokon brat Rotgir. Sigfrid podigne glavu, pogleda u nj i, prenuvi se iz svojih misli, rekne: O naemu porazu, o tom to e rei veliki metar, i o tome da iz naega postupka ne nastane nikakva teta za na red. Zatim ponovo zauti, ali se za asak ogleda naokolo i ponjui nosom: Ovdje se jo osjea krv. Ne, komture odgovori mu Rotgir ja sam zapovjedio da operu pod i da dvoranu okade sumporom. Ovdje se osjea sumpor. A Sigfrid ih pogleda udnim pogledom i rekne: Smiluj se, Due svjetlosti, dui brata Danvelda i brata Gotfrida! A oni su pojmili da on zazivlje milosre boje za te due i da ga zazivlje zato to se na smrad sumpora sjetio pakla, i mrazni trnci prou im kroz kosti, pa svi progovore brzo: Amen! Amen! Amen! Nekoliko asaka kasnije opet se uo um vjetra, od koga su podrhtavali prozori. Gdje su tjelesa komtura i brata Gotfrida? zapita starac. U kapelici: sveenici pjevaju nad njima litanije. Jesu li ve u lijesovima? '. J?W ffiWPft?PHH?W!B... 337 Jesu, samo to je komturu prekrivena glava, jer mu je razmrskana lubanja i izoblieno lice. A gdje su druge leine i ranjenici? Leine su na snijegu, da se bolje sauvaju, dok im se ne naine lijesovi; a ranjenici su u bolnici. Sigfrid se prihvati rukom za glavu: I to je sve poinio jedan jedini ovjek... Due svjetlosti, uvaj i zatiti na red kad doe do rata s tim vujim plemenom! Nato Rotgir pogleda uvis, kao da se neega sjetio, i rekne: uo sam kod Vilne kako je sambijski zapovjednik rekao svojemu bratu, velikomu metru: Ako ne zapodjene veliki rat i ne uniti ih tako da im ni ime ne ostane, teko nama i naemu narodu! Dao Bog takav rat i sraz s njima! rekne jedan od plemenitih novaka. Sigfrid ga otro pogleda, kao da bi mu htio rei: Danas si se mogao ogledati s jednim od njih, no vidio je slabi i mladi lik novakov, a moda se i sjetio da ni sam nije htio poi u oitu propast, premda je bio uven sa svoje hrabrosti, pa promijeni razgovor i zapita:

 Tko je od vas vidio Juranda? Ja odgovori de Bergov. Je li jo iv? Jest. Lei u onoj istoj mrei u koju smo ga ulovili. Kad se osvijestio, htjeli su ga vojnici ubiti, ali im kapetan nije dozvolio. Mi ga ne moemo ubiti jer je to ugledan ovjek meu svojima, a oni bi podigli uasnu viku odgovori Sigfrid. A neemo moi sakriti ni ovo to se dogodilo, jer je bilo jako mnogo svjedoka. Dakle, to imamo da kaemo i to da uinimo? zapita Rotgir. Sigfrid se zamisli i napokon rekne: Vi, plemeniti grofe de Bergov, otiite u Malborg k velikom metru. Vi ste amili kod Juranda u tamnici i gost ste naega reda, pa e vam tim prije vjerovati kao gostu koji ne mora da govori u prilog nama redovnicima. Recite mu to ste vidjeli, da je Danveld nekim pograninim lupeima oteo nekakvu djevojku i to obznanio Jurandu, mislei da je njegova ki, pa da je Jurand doao u Sitno, a to se dalje dogodilo, to znadete i sami. .3.13 Oprostite, poboni komtuire rekne de Bergov. Ja sam teko suanjstvo pretrpio u Spihovu, pa bih kao va gost rado svjedoio vama u prilog, ali mi na moje umirenje recite: nije li prava Jurandova ki bilauSitnu i nije li Danveldova izdaja do bjesnila dovela stranoga joj oca? Sigfrid de Leve nije odmah odgovorio; on je uasno mrzio poljsko pleme i bio jo okrutniji od Danvelda, ali nije ipak bio sklon nikakvoj podlosti. Najvie ga je boljelo potkraj ivota to su u posljednje vrijeme bili po zlu poli poslovi kriarskoga reda, osobito zbog toga to je poelo nestajati strogosti i kreposti meu kriarskim vitezovima. Zato ga je pitanje de Bergova taknulo u najranjaviju stranu due, pa mu je istom nakon podulje utnje rekao: Danveld stoji pred Bogom i Bog mu sudi, a vi, grofe, recite to vas volja, ako vas zapitaju za njegovu namjeru; a ako budete govorili o tom to su vidjele vae oi, recite da ste prije nego to smo u mreu ulovili stranoga mua, vidjeli devet leina, osim mnogih ranjenika, a meu njima trup Danvelda, brata Gotfrida, von Brahta i Huga, i dvojicu plemenitih mladia. Boe, daj im vjeni pokoj! Amen! Amen! Amen! ponove i opet novaci. I recite nadoda Sigfrid ako je Danveld i htio upokoriti neprijatelja naega reda da ipak nitko nije prvi trgao ma na Juranda. Ja u rei samo ono to su vidjele moje oi odgovori de Bergov. A prije ponoi doite u kapelicu, gdje emo doi i mi da se pomolimo za due pokojnika rekne Sigfrid. I mahne mu rukom u znak zahvalnosti i otpusta, jer je dalje elio sam vijeati s bratom Rotgirom kojega je ljubio kao zjenicu svoga oka i kao to je samo otac mogao ljubiti svoga jedinoga sina. U redu se dapae kojeta pogovaralo o toj neizmjernoj ljubavi, ali nitko nije nita pravo znao zato to je stari vitez, kojeg je Rotgir tovao kao svoga oca, ivio jo u svom gradiu u Njemakoj, te nije nikada zatajio svoga sina. Kad je otiao de Bergov, otpravio je Sigfrid i ona dva momka, pod izlikom da pripaze na gradnju lijesova za prosite vojnike, to ih je poubijao Jurand; a kad su se za njima zatvorila vrata, okrene se ivo k Rotgiru i rekne: Sluaj to u ti rei: postoji samo jedno sredstvo da nikada ni iva dua ne sazna da je kod nas, zaista, bila prava Jurandova ki. To nee biti teko. odgovori Rotgir. Da je ona ovdje, nije znao nitko osim Danvelda, Gotfrida, nas dvojice i one sluavke koja je posluuje. Danveld je dao opiti i objesiti ljude koji su je doveli iz umskog dvorca. Neki su od posade, dodue, neto slutili, ali ih je smutila ona runa djevojka, pa sada ne znaju ni sami da li smo ih mi prevarili, ili je zaista kakav arobnjak promijenio Jurandovu ker. To je dobro rekne Sigfrid. A ja sam pomislio, plemeniti komture, budui da Danveld vie ne ivi, ne bismo li na njega svalili svu krivnju..

 I priznali pred cijelim svijetom da smo u vrijeme mira i pregovora s mazovskim knezom iz njegovoga umskog dvorca ugrabili kneginjinu mezimicu i najmiliju joj dvoranku? Ne, to ne moe biti! U dvorcu su vidjeli i nas s Danveldom, a veliki sudac, njegov roak, zna da smo sve s njim udesili, pa da optuimo Danvelda, osvetio bi on njegovu uspomenu. Razmislimo o tom! rekne Rotgir. Razmislimo i smislimo neto dobra, jer inae teko nama! Kad bismo predali Jurandovu ker, rekla bi im ona sama da je nismo oteli od 'razbojnika, nego da su je ljudi koji su je ugrabili doveli ravno u Sitno. Tako je. Ne mislim ja samo na nau odgovornost. Knez e se potuiti poljskomu kralju i njegovi e poslanici po svim dvorovima vikati na nae nasilje, na nau izdaju, na nae vjerolomstvo. A kakva teta moe od toga nastati za na red! I sam bi metar, da sazna istinu, zapovjedio da se sakrije ta djevojka. Ta nee li nas optuiti i onda kad nje nestane zapita Rotgir. Nee! Brat Danveld je bio lukav ovjek. Ne sjea li se da je Jurandu postavio uvjet da se ne samo sam pojavi u Sitnu nego da prije toga obznani i pie knezu da ide svoju ker otkupljivati od razbojnika i da zna da je nema kod nas. To je istina. Ali kako emo opravdati sve ovo to se dogodilo u Sitnu? Mi emo rei da smo saznali kako Jurand trai svoje dijete, pa poto smo od razbojnika oteli nekakvu djevojku koja nije znala rei tko je, dojavili smo to Jurandu, mislei, da to nije, moda, njegova ki; a kad je Jurand doao amo, da je pobjesnio ugledavi tu djevojku, pa je obuzet zlim duhom prolio toliko nevine krvi koliko se ne prolije ni u velikom boju. Doista rekne Rotgir iz vas govori razum i veliko iskustvo. Danveldov bi zloin, da svu krivnju svalimo na njega, ipak pao na na red, a potom i na nas sve, na na kaptol i na samoga metra; a ovako e na javu izbiti naa nevinost i sve e pasti na Juranda, na zlou Poljaka i njihovu svezu s paklenskim silama. Pa neka nam onda sudi tko hoe: sam papa ili rimski cesar! Da. Nastade kratka utnja, a onda brat Rotgir zapita: A to emo uiniti s Jurandovom kerkom? Razmislimo! Dajte je meni. Sigfrid ga pogleda i rekne: Ne! uj me, mladi brate! Kad se radi o naem redu, ne poputaj ni muu ni eni, ali ne poputaj ni sebi. Danvelda je stigla ruka boja jer nije htio osvetiti samo krivicu nanesenu naemu redu ve i ugoditi svojoj strasti. Vi me zlo sudite! rekne Rotgir. Ne poputajte sebi nastavi Sigfrid jer e vam smalaksati tijelo i dua, i koljeno toga jakoga plemena pritisnut e jednom vaa prsa tako da vie neete ustati. I po trei put nasloni ozbiljno glavu na desnu ruku, ali je oito mislio samo o svojim djelima i o sebi, jer za asak rekne: I na meni je mnogo ljudske krvi, mnogo boli, mnogo suza... Ni ja se nisam ustruavao, kad se radilo o naemu redu i kad sam vidio da neu uspjeti silom, traiti druge puteve; ali kad doem pred Gospodina kojega ljubim i tujem, rei u mu: To sam uinio za na red, a za sebe sam odabrao trpljenje. Zatim podigne ruke i oi uvis i klikne: Odrecite se raskoi i raskalaenosti, otvrdnite vaa tjelesa i srca, jer ve vidim kako se u zraku ljeskaju bijeli orlovi i kako im se pande crvene od kriarske krvi... 341 Dalje mu rijei prekine tako straan udarac vjetra da se s treskom otvorio jedan prozor nad galerijom, a sva se dvorana napunila hladnim zrakom i snijegom. U ime Duha svjetlosti! Ovo je zla no! rekne stari kriar.

 No neistih moi odgovori Rotgir. Ali zato, gospodine, mjesto: u ime Boga, govorite: u ime Duha svjetlosti? Duh svjetlosti... to je Bog! rekne starac, i kao da je htio promijeniti razgovor, zapita: A jesu li kod Danveldove leine sveenici? Jesu. Boe, budi mu milostiv! I obojica zaute, a onda dozove Rotgir momke, pa im zapovjedi da zatvore prozor i poprave plamen na bakljama, a kad su oni otili, zapita iznova: Sto ete uiniti s Juraindovom kerkom? Hoete li je odavle odvesti u Insburk? Odvest u je u Insburk i uiniti s njom ono to bude na red zahtijevao. A to treba ja da uinim? Jesi li dovoljno odvaan? to sam uinio, da u to sumnjate? Ne sumnjam jer te poznam, pa te radi tvoje hrabrosti ljubim vie nego ikoga drugoga na svijetu. Poi, dakle, na dvor mazovskog kneza i reci mu sve to se ovdje dogodilo, kao to smo se dogovorili. Moram li poi i u sigurnu propast? Ako tvoja propast bude na korist naemu redu, mora poi. Ali ne! Ne eka te propast. Oni nee povrijediti gosta, osim ako bi te tko htio izazvati, kao to je uinio onaj mladi vitez koji nas je sve izazvao. On, ili koji drugi, ali to nije tako strano. Dao to Bog! Ali me mogu zasunjiti u podzemnu tamnicu baciti. Oni to nee uiniti. Pamti to je sam Jurand pisao knezu, a ti e, osim toga, poi da se ipotui na Juranda. Rei e vjerno to je poinio u itnu, pa ti moraju vjerovati. Ta mi smo mu prvi javili da doe i da je pogleda, a on je doao, pa pomahnitao, ubio komtura i izmrcvario nae ljude. Ti e im tako rei, a to e ti oni na to odgovoriti? Danveldova e se smrt brzo razglasiti po svoj Mazoviji i zbog toga se oni ne smiju potuiti. Jurandovu e ker i dalje traiti ali im je sam Jurand pisao da ona nije kod nas, pa njihova sumnja nee na nas pasti. Valja se samo hrabro ponijeti i zaepiti im usta, jer e ionako pomisliti da se nitko od nas ne bi usudio k njima kad bismo mi zaista bili krivi. Istina. Poi su odmah na put, im sahranimo Danvelda. Blagoslovio te Bog, sinko! Kad uradimo sve, kako treba, nee te zadrati, nego se jo moraju odrei Juranda da im ne uzmognemo rei: eto, kako oni s nama postupaju.' Tako se moramo potuiti po svim dvorovima. To e uiniti veliki sudac i radi dobrobiti naeg reda, i kao roak Danveldov. Da! Ali ako taj spihovski vrag umakne i dospije na slobodu.. A Sigfrid pogleda ozbiljno preda se, pa mu onda odgovori odluno i slavodobitno: Ako i dospije na slobodu, nee se on nikada nijednom rijeju potuiti na na red. Zatim stane jo bolje poduavati Rotgira to ima da govori i traiti na mazovskom dvoru. III Vijest o dogaaju u Sitnu stie, meutim, u Varavu prije brata Rotgira i uzbudi ondje nemir i udivljenje. Nj sam knez, ni itko na dvoru nije mogao pojmiti to se dogodilo. Nedavno, ba neto prije nego to je Mikolaj iz Dlugoljasa imao poi u Malborg s pismom u kom se knez gorko tuio na bezone pogranine komture to su ugrabili Danuu i zahtijevao gotovo s prijetnjom da mu je odmah predadu, doe pismo od gospodara iz Spihova s objavom da njegovu kerku nisu ugrabili kriari, nego obini pogranini razbojnici i da e uskoro biti otkupljena. Uslijed toga nije poslanik ni otiao, jer nikome nije palo na um da bi kriari mogli takvo pismo izmamiti od Juranda zagrozivi mu se srmu njegova djeteta. I tako je bilo teko znati to se dogodilo, jer su pogranini itelji, i kneevi i kriarski podanici, samo ljeti navaljivali jedni na druge, a ne po zimi kad bi snijeg bio izdao njihove tragove. Obino su napadali na trgovce, hvatali po selima ljude i otimali stada, ali da bi se usudili napasti na samoga kneza i ugrabiti njegovu gojenicu i uz to kerku 343

tako monog i strahovitog viteza, to je naprosto nadilazilo svaku ljudsku vjeru. Na to je ipak, kao i na sve druge sumnje, bilo odgovorom Jurandovo pismo s njegovim peatom, a donio ga je ovjek za kojeg su, doista, znali da dolazi iz Spihova; zato nisu vie mogli sumnjati nego se samo knez naljutio, kao to ga ve odavno nisu vidjeli, pa je zapovjedio da njegovi ljudi pou u potjera za razbojnicima na cijeloj granici njegove kneevine, a pozvao je i kneza plockog da uini to isto i da ne tedi zloinaca. A uto doe i vijest o svemu to se dogodilo u Sitnu. I idui od usta do usta, doe desetorostruko poveana. Govorilo se da jeTurand s petoricom svojih drugova doao do gradia, provalio kroz otvorena vrata i sve poklao tako da je od posade malo tko preostao, pa su morali poslati po pomo u blinji gradi, sazvati sve vitezove i mnogobrojne pjeake koji su istom nakon dvodnevnog opsjedanja osvojili najzad gradi i savladali Juranda i njegove drugove. Govorilo se takoer da e ta vojska prijei preko granice i da e svakako buknuti veliki rat. Knez, koji je znao koliko je velikomu metru do toga da sile obiju mazovskih kneevima u sluaju rata s poljskim kraljem ostanu po strani, nije vjerovao tim vijestima jer mu je bilo jasno da nijedna ljudska mo ne bi zadrala Poljake iz kraljevine kad bi kriari zapoeli rat s njim ili sa Zjemovitom plockim, a metar se bojao tog rata. On je znao da taj rat mora doi, ali se trsio da ga to vie odgodi, jedno zbog toga to je bio miroljubiv, a drugo i zbog toga to je za rat s kraljem Jagjelom morao sabrati takvu silu, kakve njegov red nije jo dotada nikada okupio, te ujedno osigurati pomo knezova ne samo iz Njemake nego sa cijeloga Zapada. Zato se knez nije bojao rata, ali je ipak htio saznati to se dogodilo, to ima da, uistinu, misli o dogaaju u Sitnu, o otmici Danue i o svim tim vijestima to dolaze s granice. Zato mu je bilo drago, premda nije trpio kriara, kad mu je jedne veeri kapetan njegovih strijelaca javio da je doao kriarski vitez i moli da bude primljen. Ipak ga je primio ponosno, i premda je odmah vidio da je to jedan od one brae koja bijahu u umskom dvorcu, priinio se kao da ga ne pozna, i zapitao tko je, odakle dolazi i to ga je u Varavu dovelo. 344 Ja sam brat Rotgir odgovori kriar te sam nedavno imao ast pokloniti se vaoj milosti. Kada si brat, zato nema na sebi vaih znakova? Vitez mu stane tumaiti da bijeloga plata nije uzeo zato to bi ga nesumnjivo bili zasunjili ili ubili mazovski vitezovi da je to uinio; posvuda, na cijelom svijetu, u svim kraljevstvima i po svim kneevinama uva znak krsta svoga nosioca, a samo u mazovskoj kneevini izvrgava oitoj propasti ovjeka koji ga nosi. Ali knez mu srdito rekne: Ne znak krsta, jer krst i mi tujemo, nego va greni postupak. Pa ako vas gdje drugdje bolje primaju, ine to samo zbog toga to vas manje poznaju. A kad je vidio da se vitez jako lecnuo na te rijei, zapita: Jesi li bio u Sitnu, ili moda znade to se ondje dogodilo? Bio sam u Sitnu i znadem to se ondje dogodilo odgovori Rotgir i ne dolazim amo kao neiji poslanik, nego samo zbog toga to mi je pravedni i bogoljubni komtur iz Insburka rekao: Na metar ljubi pobonoga kneza i pouzdaje se u njegovu pravednost, pa dok ja odlazim u Malborg, poi ti u Mazoviju i prikai nau krivicu, nau sramotu, nau nesreu. Pravedni gospodin nee sigurno uzeti u svoju zatitu onoga koji je nasilno naruio na mir i prolio toliko kranske krvi, kao da nije Kristov, nego avolov sluga. I sad pone pripovijedati sve to se dogodilo u Sitnu: kako je Jurand kojega su oni sami pozvali da vidi niie li ona djevojka, koju su oteli od razbojnika, njegova ki, mjesto da im plati zahvalnou nasrnuo u dvoranu; kako je ubio Danvelda, brata Gotfrida, Engleza Huga, von Brahta i dva plemenita paa osim prostih vojnika; kako ga oni, drei se zapovijedi boje, nisu htjeli ubiti, nego su na kraju mreom ulovili stranoga mua koji je onda sam na sebe podigao oruje i teko se ranio; kako je, napokon, ne samo u gradu nego i u mjestu bilo ljudi, koji su kroz zavijanje zimske bure poslije borbe usred noi uli nekakav strani smijeh i glasove kako viu u zraku: Na Jurand! Neprijatelj kria! Proljeva nevine krvi! Na Jurand!

Na tu pripovijest, a navlas na posljednje kriareve rijei lecnue se silno svi prisutni, jer ih obuze strah da Jurand nije, zaista, u pomo zazvao neiste sile... i na .345 stade gluha tiina. No kneginja, koja je takoer bila prisutna i alila Danuu jer ju je iskreno ljubila, zapita nenadano Rotgira: Vi velite, vitee, da ste, otevi onu runu djevojku, pomislili da je to Jurandova ki, pa ste ga zato pozvali u Sitno? Da, milostiva gospoo! odgovori Rotgir. A kako ste to mogli misliti kad ste kod mene u umskom dvorcu vidjeli pravu Jurandovu ker? Nato se brat Rotgir smete jer nije bio pripravan na to pitanje. Knez ustane i pogleda strogo u kriara, a Mikolaj iz Dlugoljasa, Mrko ta iz Mocaeva, Jako iz Jagilnice i drugi mazovski vitezovi priskoe odmah k redovniku i zapitaju ga groznim glasom: Kako ste to mogli misliti? Govori, Nijemce! Kako je to moglo biti? A brat se Rotgir sabere i rekne: Mi redovnici ne gledamo na enske. U umskom je dvorcu kod milostive kneginje biio mnogo dvoranki, ali koja je medu njima bila Jurandova ki, to nije nitko od nas znao. Znao je Danveld oglasi se Mikolaj iz Dlugoljasa. On je s njom razgovarao u lovu. Danveld stoji pred Bogom odgovori Rotgir pa vam velim samo to da smo drugi dan nali procvalu ruu na njegovu lijesu, koju onamo po zimi nije mogla poloiti ljudska ruka. I opet nastade utnja. Kako ste doznali da je ugrabljena Jurandova ki? zapita knez. Samo drzovitost i bezbonost toga djela razglasila ga je i kod vas i kod nas. I kad smo za to doznali, dali smo sluiti misu zahvalnicu to je samo obina dvoranka, a ne koja od vaih roenih keri bila ugrabljena iz umskog dvorca. Ali se ipak udim da ste onu rugobu mogli smatrati Jurandovom kerkom. Nato e brat Rotgir: Danveld je rekao: esto vrag prevari svoje sluge, pa je, moda, promijenio i Jurandovu ker. Ali ipak nisu razbojnici, kao prost svijet, mogli krivotvoriti Kalebovo pismo i Jurandov peat. Tko je to mogao uiniti? Zloduh. I opet nije nitko nita znao odgovoriti. A Rotgir pogleda knezu smjelo u oi i rekne: Meni prodiru, doista, poput maa u prsa ta pitanja jer iz njih izbija samo sumnja i nepovjerenje. Ali ja se pouzdavam u pravednost boju i u mo istine, pa pitam vau kneevsku milost: da li nas je Jurand okrivio tim zloinom, i ako jest, zato je jo prije nego to smo ga mi pozvali u Sitno, po cijeloj granici traio razbojnike da od njih otkupi svoju kerku? Da, to je istina! rekne knez. I ako to i sakrije pred ljudima, nee sakriti pred Bogom. On je na vas posumnjao u prvom trenutku, ali je onda pomislio neto drugo. Eto, tako blijesak istine pobijedi tminu! rekne Rotgir. I pogleda pobjedonosnim pogledom po dvorani, pomislivi da je u kriarskim glavama vie domiljatosti i razuma, nego u poljskim, i da e to pleme vazda biti plijenom i hranom kriarskoga reda, kao to je muha plijenom i hranom pauka. I napustivi svoju dosadanju utivost, pristupi knezu i progovori jakim i odlunim glasom: Odteti nas, gospodine, za nae gubitke, za nepravdu koja nam je nanesena i za nae suze i nau krv! Taj je pakleni sin bio tvoj podanik, i u ime Boga, koji vlada nad kraljevima i knezovima, u ime pravednosti i svetoga kria, odteti nas za nae gubitke i za nau krv! A knez ga pogleda u udu: Za miloga Boga! rekne. to hoe? Ako je Jurand u mahnitosti prolio vau krv, zar da ja odgovaram za njegovu ludost?

 On je bio tvoj podanik, gospodine rekne kriar u tvojoj kneevini lee njegove zemlje, njegova sela i njegov grad, u kom je u tamnici drao sluge naega reda, pa neka barem njegov imetak, njegov grad i njegove zemlje postanu naom svojinom. To nee, zaista, biti nikakva naknada za svu onu prolivenu plemenitu krv! Ta naknada nee uskrisiti naih mrtvaca, ali e, moda, barem donekle utaiti gnjev boji i opirati sramotu koja e, inae, pasti na svu tvoju kneevinu. O, gospodine! Na red posjeduje posvuda zemlje i gradove koje mu je dala milost i pobonost kranskih knezova, samo ovdje, u tvojoj dravi, nema ni pedlja zemlje. Neka nam se nepravda, koja vapi k Bogu za osvetom, naknadi barem tako da uz 346. .347, mognemo rei kako i ovdje ive ljudi koji u svom srcu nose strah pred Bogom. Kad je to uo, knez se zaudi jo vie i odgovori istom nakon podulje utnje: Za rane boje! Ta po ijoj milosti va red i sada ovdje sjedi, ako ne po milosti mojih prea? Zar vam je jo malo ovih krajeva, mjesta i zemalja, koje su neko pripadale nama i naemu narodu, a koje su sada vae? Ta jo je u ivotu ki Jurandova, jer vam nitko nije javio njezinu smrt, a vi ve hoete da siroti otmete njezin miraz i da se sirotinjskim suzama naplatite za svoje krivice? Gospodine, ti priznaje krivicu rekne Rotgir pa nas za nju i odteti kako te naputi tvoj kneevski um i tvoja pravedna dua. I nanovo se razveseli u svom srcu, jer je pomislio u sebi: Sad nas vie nee optuivati, nego jo gledati kako da operu svoje ruke i kako da se izvuku iz tog kripca. Nitko nam nee vie nita prigovarati, i naa e slava, kao i na bijeli plat, biti bez ljage. Ali uto se posve nenadano zauje glas staroga Mikolaja iz Dlugoljasa: Za vas govore da ste pohlepni i grabeljivi, a sam Bog znade, nije li to istina, jer vam je i u ovom sluaju vie stalo do dobitka negoli do asti vaega reda. Istina je! kliknu jednim glasom svi mazovski vitezovi. A kriar stupi naprijed, podigne ponosno glavu, promjeri ih oholim pogledom i rekne: Ja nisam amo doao kao poslanik, nego kao svjedok istine i vitez kriarskoga reda, spreman da kriarsku ast branim i svojom krvlju do zadnjeg daha! Tko bi se, dakle, usprkos onomu to je izjavio sam Jurand usudio osumnjiiti na red da je sudjelovao kod otmice njegove keri, neka podigne ovaj znak vitekog izaziva i neka izie na sud boji! To rekavi baci pred njih svoju rukavicu koja pade na pod, a oni su svi utjeli jer su se svi bojali bojega suda, premda je mnogi od njih htio svojim maem pogladiti kriarska lea. Svima je bilo poznato da je Jurand izriito posvjedoio da mu kriarski vitezovi nisu ugrabili kerku, pa je zato svaki mislio da je to istina i da e pobjeda biti na Rotgirovoj strani. A ovaj se osmjeli jo i vie, pa se podboi i zapita: Je li ovdje ovjek koji bi podigao tu rukavicu! Uto stupi naprijed neki vitez kojeg nije prije nitko opazio i koji je ve nekoliko asova na vratima sluao taj razgovor. On podigne rukavicu i rekne: Ja sam! I rekavi to, baci svoju rukavicu ravno u Rotgirovo lice, a onda progovori glasom koji se poput groma razlijegao po tihoj dvorani: Pred Bogom, pred monim knezom i pred sveukupnim asnim vitetvom ove zemlje velim ti, kriaru, da laje kao pas proti istini i pravici, i pozivam te na megdan pjeice ili na konju, na koplja ili na sjekire, na kratki ili na dugi ma, i nena suanjstvo nego do posljednjega daha, na smrt! U dvorani se mogao uti let muhe. Svi pogledaju na Rotgira i na junakog viteza, kojega nitko nije poznavao, jer je na glavi imao ljem, koji mu je posve prekrivao gornji dio lica, doim je donji bio u dubokoj sjeni. Ni kriar se nije zaudio manje od drugih. Smuenost i bljedoa blijesne mu na licu, kao to munja blijesne na nonome nebu. On pograbi rukom konatu rukavicu, koja mu je pala s lica i zakvaila se o eljezni iljak na ramenu i zapita: Tko si ti, koji izaziva pravednost boju? A strani vitez otkopa kopu pod bradom, podigne svoj ljem, ispod kojeg se pojavi lijepa mlada glava, i rekne:

 Zbiko iz Bogdanca, mu Jurandove keri. Svi se zaudie, i Rotgir s drugima, jer nitko od njih, osim kneza i kneginje, te oca Vionjeka i gospodina de Lorha, nije znao za Danuino vjenanje, a kriari su bili sigurni da ona nema drugoga branitelja, osim svoga oca; ali uto istupi gospodin de Lorhe i rekne: Svojom vitekom au potvrujem istinitost njegovih rijei, a tko bi u to htio posumnjati, evo mu moje rukavice! Rotgir, koji nije poznavao straha i u kojem je bjenjelo srce u taj trenutak, bio bi, moda, podigao i tu rukavicu, ali sjetivi se da je onaj koji ju je bacio, i sam vrlo hrabar, a osim toga i roak grofa Geldrije, predomisli se, utoliko vie to je i sam knez ustao te, namrstivi obrve, rekao: Ta se rukavica ne smije podii jer i ja potvrujem da je ivu istinu rekao ovaj vitez. Zauvi to, pokloni se kriar i rekne Zbiku: Ako te je volja, pobit emo se pjeice u zatvorenom prostoru na sjekire. Ja sam te na to ve i sam pozvao odgovori Zbiko. Boe, daj pobjedu pravdi! kliknu mazovski vitezovi. IV Zbog Zbika su bili uznemireni na itavom dvoru, i vitezovi i ene, jer su ga svi voljeli, a poslije Jurandova pisma nije nitko sumnjao da je istina na kriarevoj strani. Bilo je pored toga poznato da Rotgir spada meu najslavniju brau kriarskoga reda. Njegov je momak van Krist pripovijedao mazovskom plemstvu, moda navlas, da je njegov gospodar jo prije nego to je postao oboruan redovnik, jednom sjedio kod kriarskoga poasnog stola, kojemu su bili priputeni samo najslavniji svjetski vitezovi, takvi koji su bili u Svetoj zemlji, ili su se ve borili s divovima, zmajevima ili arobnjacima. Sluajui takve pripovijesti van Krislta, i njegove odlune tvrdnje da mu se gospodar esto is mizerikordijom u jednoj, a sjekirom ili maem u drugoj ruci u jedan te isti mah borio s petoricom protivnika, bili su Mazurci jako uznemireni i mnogi je rekao: Ej, da je ovdje Jurand, on bi smlavio i takvu dvojicu, jer mu jo nikada nije odolio nijedan Nijemac, ali teko mladiu jer ga kriar i snagom i godinama i iskustvom natkriljuje. A drugi su alili to nisu podigli rukavicu, tvrdei kako bi to bili zastalno uinili, da nije bilo Jurandova pisma. Ali nas je strah boje kazne! Uz to su za meusobnu utjehu spominjali i imena mazovskih i uope poljskih vitezova koji su ili kod dvorskih igara ili na ozbiljnim megdanima pobijedili zapadne vitezove, a prije svih drugih Zaviu iz Garbova s kojim se nije mogao mjeriti nijedan kranski vitez. Ali bilo je i takvih koji su se vrlo pouzdavali u Zbika, te su govorili: To nije slabi, nego je ve vie puta Nijemcima razbio glavu na Utoptanoj zemlji, kao to smo uli. Meutim ih je najvie ohrabrio jedan in Zbikovog momka, eha Hlave, koji je uvee prije borbe, sluajui kako van Krist pria o neuvenim pobjedama brata Rotgira, kao estok mladi toga van Krista pograbio za bradu, pa mu glavu prignuo nauznak i rekao: Zar te nije stid da tako lae pred ljudima? Pogledaj uvis da te i Bog uje! I drao ga je tako dok bi ovjek izmolio oena; a kad se van Krist napokon oslobodio, stao je odmah pitati za njegov rod, i kad je douo da je plemikoga roda, izazvao ga je takoer na sjekire. Taj je in obodrio Mazurce, pa su mnogi govorili: Takvi ljudi nee eprtljati ni na bojitu, i ako samo na njihovoj strani bude Bog i pravda, nee ti kriarski nitkovi iznijeti ivih glava! Ali je Rotgir ipak bio tako zaslijepio gotovo sve da su mnogi sumnjali, na ijoj je strani pravda, a meu tima je bio i sam knez. Zato je uoi borbe pozvao Zbika na razgovor, kod kojega je bila i kneginja, pa ga je zapitao: Jesi li siguran da e Bog biti s tobom? Odakle znade da su oni ugrabili Danuu? Je li ti to rekao Jurand? Jer evo gle: ovo je Jurandovo pismo, rukopis je sveenika Kaleba, a peat Jurandov, i u tom pismu veli Jurand da zna da njegovu ker nisu ugrabili kriari. Sto ti je on rekao? Rekao mi je da nisu kriari. Kako, dakle, moe izvri svoj ivot i poi na sud boji? A Zbiko je utio. Samo su mu naas zadrhtali obrazi i suze mu se sabrale u oima. Ja ne znam nita, milostivi gospodine rekne. Ja sam odavle otiao zajedno s Jurandom i na putu sam mu priznao da sam se vjenao s Danukom. On se odmah potuio da je to, moda, kazna boja, ali se umirio kad sam mu rekao da je to boja volja, pa mi je oprostio. Cijelim je putem

govorio da nitko drugi nije ugrabio Danuku, nego kriari, a ja ni sam ne znam to se kasnije dogodilo... U Spihov je dola ona ista ena koja je meni donijela nekakav lijek u umski dvorac, a s njom je bio jo jedan poslanik. Oni su se zatvorili s Jurandom i s njim su razgovarali. Sto su govorili, to ne znam, samo to poslije toga razgovora ni domae sluge nisu mogle prepoznati Juranda, jer je bio takav kao da su ga izvadili iz Lijesa. On nam je rekao da Danuku nisu ugrabili kriari; ali je na slobodu pustio i de Bergova i sve druge sunje, sam Bog zna zato, pa je onda otiao posve sam, bez ijednog momka. Rekao je da ide k razbojnicima iskupiti Danuku, a meni je zapovjedio da ekam. I ja sam 351 351 ekao. A uto doe vijest iz Sitna da je Jurand poubijao svu silu Nijemaca i da je sam pao! O, milostivi gospodine, mene je palila spihovska zemlja i malo da nisam poludio. Zapovjedio sam ljudima da posjedaju na konje i da osvete Jurandovu smrt, a uto mi je sveenik Kaleb rekao: Ti nee zauzeti itna, a rata ne zapoinji. Poi knezu, pa e, moda, ondje togod saznati o Danui. Zato sam i doao i stigao ba u trenutak kad je onaj pas lajao o nepravdi nanesenoj kriarima i o Jurandovoj mahnitosti. Ja sam, gospodine, podigao njegovu rukavicu jer sam ga ve prije bio izazvao; i premda ne znam nita, znam ipak jedno, da su to pakleni lasci... bez stida, bez vjere i bez potenja! Gledajte, milostivi gospodine! Oni su ubili de Fursija, a ipak su na moga momka htjeli baciti svu. krivnju. Zaboga, zaklali su ga kao vola, pa su zatim k vama, gospodine, doli po osvetu i kaznu. Tko moe, dakle, rei da nisu lagali i pred Jurandom i pred vama, milostivi gospodine...? Ja ne znam... ne znam gdje je Danuka! Ali ipak sam ga izazvao, jer mi je draa smrt, ako budem morao platiti i ivotom, nego ivot bez moje ljubavi, bez moje najmilije na cijelom svijetu. To rekavi, trgne vrpcu sa svoje glave da mu se kosa rasula po ramenima, i stane teko uzdisati. Kneginja Ana Danuta, koja je bila i sama ganuta u dnu due radi Danuina gubitka i koja je iskreno alila njegovu bol, poloi mu ruku na glavu i rekne: Bog ti pomogao, utjeio te i blagoslovio! Knez se nije protivio megdanu, jer to po tadanjim obiajima nije mogao uiniti. Isposlovao je samo to da je Rotgir napisao pismo velikomu metru i Sigfridu de Leveu u kojem je izjavio da je sam prvi dobacio rukavicu mazovskim vitezovima, pa da e se uslijed toga pobiti s muem Jurandove keri, koji ga je pored toga bio ve i prije izazvao. Osim toga, kriar je razjanjavao velikomu metru kako se, istina, bije bez njegove dozvole, ali samo zato to se radi o asti kriarskoga reda i o potajnim sumnjama kojima on hoe da uini kraj, makar i svojim vlastitim ivotom. Taj je list odmah do granice odnio jedan od Rotgirovih slugu, a dalje se imao otpremiti potom ..3.52. koju su kriari mnogo godina prije drugih bili uveli u svojim zemljama. Meutim su u gradskom dvoritu utoptali snijeg i posuli ga pepelom, da ne propadaju noge boraca i da se ne kliu po glatkoj povrini. U cijelom je gradiu bilo neobino ivo. I dvoranke i vitezovi bijahu tako uzrujani, da nisu spavali u noi prije borbe. Govorili su da se borba na konju, na koplja ili na maeve esto svri ranama, ali da je borba pjeice, osobito na strane sjekire, vazda smrtna. Sva srca bijahu na Zbikovoj strani, ali tkogod je ljubio Danuku ili njega, taj se s to veom brigom sjeao onoga to se govorilo o kriarevoj slavi i o bojnoj vjetini. Mnogo je enskih provelo no u crkvi, gdje se poslije ispovijedi pred ocem Vionjekom molio i Zbiko. I govorile su jedna drugoj, promatrajui njegovo mladenako lice: Ta to je jo pravi djeak, pa kako da svoju mladu glavu stavlja pod njemaku sjekiru? Zato su se jo gorljivije molile da mu Bog priskoi u pomo. Ali kad je on ujutro ustao i poao kroz kapelicu da u svojoj sobi pregleda svoje oruje, osokolila su im se srca nanovo, jer je Zbikovo lice bilo doista mladenako, ali tijelo tako stasito i jako da im se priinio slavnim momkom koji e izii na kraj i s najjaim ovjekom. Megdan se imao dijeliti u gradskom dvoritu, okruenom drvenom galerijom. Kad se potpuno razdanilo, dooe knez i kneginja zajedno s djecom i sjedoe u sredinu izmeu stupova, odakle se najljepe moglo pregledati cijelo dvorite. Oko njih zauzee svoja mjesta najodliniji dvorani, vitezovi i plemenite ene. Doskora se napunie svi kutovi galerije; sluinad se

namjesti za nasipom, nainjenim od zgrnuta snijega, a neki se ak i na krov popee. I ti prosti ljudi govorili su meu sobom: Dao Bog da na ne podlegne! Dan je bio studen, vlaan, ali jasan; zrakom su lijetale vrane koje su obino sjedile na gradskim zidinama, pa su sada uplaene strano treptale svojim krilima, a kad se oglasila prva trublja, navjeujui dolazak boraca, stala su sva srca udarati poput mlata. A oni uoe s protivnih strana i zaustavie se na odreenom mjestu. Gledaoci su odmah zadrali dah u grudima i svaki je pomislio da e, moda, doskora dvije due odletjeti pred sud boji, a dva trupa ostati na snijegu... i usta i obrazi svih enskih problijedjee na tu misao, a 353 1 I oi mueva bijahu otro uprte u oba protivnika, jer je svaki nastojao da po njihovom vanjskom oruju i izgledu prosudi, na ijoj e strani biti pobjeda. Na kriaru je bio sjajan modrikasti oklop i isto takav ljem s otvorenim vizirom i velikom paunskom perjanicom. Zbikova je prsa prekrivao krasan milanski oklop to ga je u svoje vrijeme oteo od mladoga Frianina. Na glavi je imao iroki ljem, takoer otvoren, a na nogama onjelne izme. Borci su na lijevim rukama drali titove sa svojim grbovima: na kriarskom bijahu odozgo ahovska polja, a odozdo tri lava, uspravljena na stranjim nogama, a na Zbikovom tupa potkova. Uz njih bijahu i njihovi momci: Hlava, kojeg je Zbiko zvao Glavaem, i van Krist, oba pod tamnim eljeznim oklopima, oba takoer sa titovima i sjekirama; van Krist je na svom grbu imao glogov grm, a ehov je pokaizivao glavu bika, kojoj je u oko bio do polovice zataknut kratak ma. Trublja se oglasi po drugi put, a poslije treeg znaka imali su borci navaliti jedan na drugoga. Jo ih je dijelio dosta mali, sivim pepelom posuti prostor, a nad tim prostorom kruila je poput zloguke ptice smrt. No jo prije nego to je trublja zatrubila i po trei put, priblii se Rotgir stupovima, meu kojima su sjedili knez i kneginja, pa podigne svoju ponosnu glavu i vikne tako jakim glasom da su ga svi mogli uti: Pozivljem za svjedoka Boga, tebe, dostojni gospodine, i sve vitetvo ove zemlje da nisam kriv krvi koja e se tu proliti. Na te rijei zadrhtae i opet sva srca, jer je kriar bio tako siguran u se i u svoju pobjedu. A Zbiko, komu je dua bila ista, okrene se k svom ehu i rekne: Meni smrdi ta kriarska hvala, jer bi bila umjesna istom poslije moje smrti, a ne sada, dok sam ja jo iv. I taj hvalia ima paunsku perjanicu na svom ljemu, a ja sam ponajprije zavjetovao takve tri, pa onda koliko prstiju imam na rukama. Bog mi pomogao! Gospodine zapita Hlava, pridignuvd se i uzevi u ruke neto pepela sa snijega, da mu se sjekira ne omie u ruci moda e mi dati Isus da prije pobijedim onoga prostoga nitkova, pa hoe li mi onda biti slobodno, ako i ne da ubijem kriara, a ono da mu barem sjekiru turim meu noge i da ga tako sruim na zemlju? Boe sauvaj! klikne Zbiko. Ta time bi osramotio i mene i sebe! A uto zagrmi po trei put glas trublje. Zauvi ga skoe momci vatreno i ivo jedan k drugomu, a vitezovi pou jedan na drugoga mnogo polaganije i ozbiljnije, onako kako je to za prvu navalu zahtijevala njihova viteka ast. Malo je tko gledao na momke, ali su iskusni ljudi koji su ih gledali, odmah vidjeli kako je strana premo na Hlavinoj strani. Nijemac je teko mahao sjekirom, a isto tako je mlitavo kretao i svojim titom. Ispred bw,.d su se vidjele njegove duge, ali tanke i nespretne noge, mnogo nespretnije od jakih ehovih nogu pokrivenih tijesnim odijelom. Hlava je navalio tako esitoko da je van Krist ve od prvog trenutka morao uzmicati. Ljudi su odmah uvidjeli da je jedan od tih protivnika nasrnuo na drugoga poput bure, da ga goni i udara poput groma, a drugi osjea da se smrt nadvila nad njim, da se brani samo zato da to vie odgodi svoj zlokobni trenutak. Tako je uistinu i bilo. Taj je hvalia, koji je na megdan izaao samo zato to drugaije nije mogao uiniti, uvidio da su ga njegove lude i nepromiljene rijei dovele u borbu sa stranim ovjekom kojega se morao kloniti kao sigurne propasti; a kad je sada vidio da bi svaki od njegovih udaraca mogao sruiti vola, srce mu je posve

klonulo. On je sasvim zaboravio da ne mora samo odbijati udarce titom, nego da ih mora i zadavati. Vidio je nad sobom zamahe sjekire i mislio da je svaki od njih zadnji. Podiui svoj tit, zatvarao je i nehotice oi s osjeajem brige i straha, hoe li ih opet otvoriti. Rijetko je i sam udarao sjekirom, bez nade da e protivnika dosei, pa je samo sve vISe i vie podizao svoj tit nad glavu da je opet zatiti. Napokon je poeo malaksati, a eh je na nj udarao sve jae i jae. I ba kao to ispod sjekire mlada momka lete sa stabla veliki iveri, tako su i ispod Hlavinih udaraca poeli otpadati veliki komadi Nijemeva tita. Gornji mu se dio svine i pukne, a naramenica mu s desne ruke padne zajedno s okrvavljenom koom na zemlju. Van Kristu se koa najei na glavi i obuze ga smrtni strah. Jo jedan pa drugi put udari svom silom u ehov tit, ali uvidjevi napokon, da mu pred protivnikovom stranom snagom nema spasa i da ga moe izbaviti samo kakav nadnaravni sluaj, baci se naglo cijelom teinom svoga tijela pod Hlavine noge. Oba padoe na zemlju i poee se rvati valjajui se po snijegu. No eh se odmah podigne, odbijajui jo koji asak estoke udarce svoga protivnika, a onda mu koljenom pritisne eljezni oklop na trbuhu i izvadi iza pasa svoju kratku, trobridu mizerikordiju. Smiluj mi se! apne tiho van Krist i pogleda eha u oi. No ovaj mu nita ne odgovori, nego se isprui nad njim da mu rukama lake dosegne vrat, i prerezavi mu remen na ljemu pod bradom, ubode nesretnika dva puta u grlo, okreui otrac dolje prema sredini prsiju. Odmah upadoe zjenice van Kristu u dubinu onica, a ruke i noge poee grepsti po snijegu kao da su ga htjele oistiti od pepela, no za asak se Isprui i osta nepomian izbacujui jo samo krvavu pjenu na usta i krvarei strano. A Ceh ustane, otare o Nijemevo ruho svoju mizerikordiju, pa podigne sjekiru, podupre se na nju i pone gledati teu i ozbiljniju borbu svoga gospodara s bratom Rotgirom. Zapadni vitezovi bijahu ve odavna privikli ugodnu i mlitavu ivotu, dok su jo malopoljski i velikopoljski vitezovi, osobito u Mazoviji, ivjeli surovo i strogo, pa su se zato i domai ljudi i stranci divili jakosti i ustrajnosti njihova tijela u podnoenju svih moguih tekoa. Tako se pokazalo i sada da je Zbiko silniji od kriara svojim rukama i nogama, ba kao to je i njegov momak bio silniji od van Krista, ali se pokazalo takoer da je, kao mlai od njega, mnogo slabiji u bojnoj vjetini. Za Zbika je donekle bilo dobro to je odabrao borbu na sjekire jer se tim orujem nisu mogli zadavati promiljeni i vjeti udarci. Na kratke ili na duge maeve, kod kojih je valjalo da se umije sjei, bosti i odbijati, bio bi Nijemac mnogo premoniji. No i ovako su se i sam Zbiko i svi gledaoci po kretnjama njegova tita uvjerili da imaju pred sobom strana i okretna ovjeka, koji ne sudjeluje prvi put u takvoj borbi. Rotgir je na svaki Zbikov udarac podigao svoj tit i odmah ga spustio kad je udarac na nj pao; zbog toga je i najjai zamah gubio svoju snagu, pa nije mogao ni presjei, tavie, ni uvinuti glatke mu povrine.' askom je uzmicao, a askom navaljivao, radei to posve mirno, i tako brzo da su se jedva mogle oima slijediti njegove kretnje. Knez se poboja za Zbika, a lica svih mueva problijedjese jer im se priinilo kao da se Nijemac navlas samo igra svojim protivnikom. esto nije ni podmetnuo tita, nego se u onaj as kad je Zbiko udario, brzo okrenuo na stranu, i tako je Zbikova sjekira presjekla samo pusti zrak. To je bilo najstranije jer je Zbiko pri tom mogao izgubiti ravnoteu i pasti, a onda bi njegova propast bila neotkloniva. Videi to eh, koji je stajao nad ubijenim van Kristom, poboja se takoer i ree u sebi: Boga mi, ako moj gospodar padne, udarit u Nijemca uicom u plea, da se i on srui! No Zbiko nije pao jer je u nogama imao stranu silu i rastavljao ih iroko, pa je na svakoj mogao odrati svu teinu svoga tijela. Rotgir je to odmah opazio, a gledaoci su se varali mislei da on omalovaava svoga protivnika. On se ba uvjerio, odmah iza prvih udaraca, da mu se lijeva ruka usprkos svoj njegovoj vjetini u doekivanju udaraca upravo odirvenila pod titom i da e s tim mladiem imati tekog posla, pa ako ga ne srui kakvim domiljatim nainom, ta e borba biti duga i vrlo opasna. Rotgir se nadao da e Zbiko, udarivi u prazno, pasti u snijeg; a kad se to nije dogodilo, poeo se uznemiravati. Ispod

eljeznog ljema vidio je zadahtane nosnice i stisnuta usta svog protivnika, a askom i razjarene mu oi, pa se tjeio da e ga nesumnjivo upropastiti njegova estina, d.i e se zaboraviti, izgubiti glavu i u svojoj zaslijepljenosti vie misliti na zadavanje udaraca, nego na obranu. No prevario se i u tom. Zbiko se nije od udarca umio braniti tako da se ugne u stranu, ali nije zaboravljao na tit i nije ga podizao vie nego to je trebalo, kad se njime zaklanjao. Njegova se opreznost, oito, podvostruila, a kad je upoznao snagu i vjetinu svoga protivnika, ne samo to se nije zaboravio ve je napregnuo svu svoju panju i bivao sve oprezniji, a njegovi su udarci bili dobro promiljeni, te se vidjelo da je posve hladnokrvan i u svojoj velikoj estini. Rotgir, koji se borio u mnogim bitkama i na mnogim megdanima, uvidi odmah da ima ljudi koji su poput grabeljivih ptica stvoreni za boj i obdareni prirodom da pogode sve ono u em se drugi uvjebaju istom poslije mnogo godina, i odmah je znao da ima ba s takvim ovjekom posla. Ve iza prvih je udaraca shvatio da je u toga mladia neto to i u jastreba koji u protivniku vidi samo svoj plijen, pa ne misli na drugo, nego kako da ga pograbi svojim pandama. Usprkos svoj svojoj snazi poboja se da ona ipak nije ravna Zbikovoj, pa ako mu ne poe za 357 rukom da svom protivniku zada smrtni udarac prije nego to se umori, da bi ga borba s tim mladiem mogla i upropastiti. Pomislivi to, odlui da e se boriti s najmanjom snagom, pa zato nije vie ni navaljivao, ni uzmicao, nego je vrsto stajao na svom mjestu, pritegnuvi k sebi svoj tit i ekajui na odluan trenutak. Strana borba otegne se nad svaku mjeru. Na galeriji je vladala mrtva tiina. Samo su se askom uli jasni, a askom mukli udarci otricom ili uicom tekih sjekira po titovima. Ni knezu, ni vitezovima, ni dvoranima nisu bile nepoznate takve borbe, a ipak su im sada bila od uda stisnuta srca, kao da ih je tko stisnuo klijetima. Svi su vidjeli da se tu ne radi o veoj ili manjoj snazi, o hrabrosti i bojnoj vjetini, nego o oajnoj estini, neumoljivoj mrnji i smrtnoj osveti. S jedne strane: strana nepravda, silna ljubav i alost bez kraja, a s druge: ast cijeloga kriarskoga reda i duboka mrnja bijahu tu u groznoj borbi na bojemu sudu. Uto se jo vie razbistri blijedo zimsko jutro, siva magla se razie i pramen sunca osvijetli modrikasti fcriarev i Zbikov srebrni milanski oklop. U kapelici zazvoni zvono, a na glas zvona podigoe se opet vrane s gradskih krovova maui krilima i glasno grakui, kao da se vesele krvavome trupu to je nepomino leao na snijegu. Rotgir ga je za vrijeme borbe svaki as pogledao; najednom se osjeti osamljen. Sve oi, to su bile uprte u njega, bijahu oi njegovih neprijatelja. Sve molitve, sve elje i svi zavjeti enskinja bijahu na Zbikovoj strani. Osim toga, iako je kriar bio potpuno siguran da Zbikov momak nee na nj navaliti s lea i da ga nee izdajniki udariti, ipak ga je njegova prisutnost i blizina ispunjala nehotinim nemirom, kao to se neoboruani ljudi uznemire pred vukom, medvjedom, ili bivolom, od kojih ih ne dijeli nikakva pregrada. I nije se tomu nemiru mogao oteti to vie to je Ceh ostavljao svoje mjesto, da moe bolje gledati borbu, pa je borcima dolazio za lea i pred lice, ili na stranu, sputajui pri tom glavu i promatrajui ga bijesnim pogledom i podiui kadikad svoj okrvavljeni no. Napokon poe kriar malaksati. Jedan za drugim zadade dva kratka, ali strana udarca, u elji da pogodi Zbika u desno rame, no ovaj ih odbije svojim titom tako snano, da se sjekira omakla u Rotgirovoj ruci, pa je morao brzo uzmaknuti, da ne padne. I od toga je trenut 358 ka neprestano uzmicao. Napokon mu ponestane ne samo sila, nego i hladne krvi i strpljivosti. Videi kako on uzmie, gledaoci kliknue slavodobitno, a to ga jo vie razjari i uznemiri. Udarci sjekira poee padati sve ee i ee. Obim borcima poe znoj oblijevati elo, a kroz stisnute zube prodiralo im je iz prsiju hrapavo disanje. Gledaoci nisu vie ni bili mirni na svojim mjestima, nego su se sada svaki as uli i muki i enski usklici: Udri ga, udri.. Sud boji! Kazna boja Bog ti pomogao! Knez je nekoliko puta pljesnuo rukama, da ah utia, ali ih nije mogao umiriti. Sve je bivalo glasnije, jer su i djeca poela ovdje i ondje plakati na galeriji, a napokon zavapi neki mlaahni i zaplakani enski glas uz samu kneginju: Za Danuku, Zbiko, za Danuku..

Zbiko je dobro znao da se bori za Danuku. Bio je siguran da je i taj kriar sudjelovao kod njezine otmice, pa je osveivao nanesenu joj krivicu borei se s njime. A, kako je bio mlad i estok u borbi, mislio je samo na borbu. Najednom ga taj vapaj sjeti njegove nesree i Danukina gubitka. Ljubav, alost i osveta raspalie mu sve ile. Srce mu htjede pui od boli i obuze ga bojna mahnitost. Njegovih stranih i estokih udaraca nije kriar vie mogao prihvaati niti im se ukloniti. Zbiko udari svojim titom u njegov tit s tako nadljudskom silom da je Nijemeva ruka najednom odrvenjela i posve klonula. Nijemac skoi natrag u udu i strahu, a uto mu blijesne pred oima otrica sjekire i zasjee mu se poput groma u desno1 rame. Do uiju gledalaca dopre samo grozni vapaj: Isuse! a zatim odstupi Rotgir jo jedan korak i srui se nauznak na zemlju. Odmah zaumi i zazuji sve na galeriji, kao u konici, u kojoj ponu umiti i zujati pele kad ih ogrije arko sunce. Svi vitezovi stanu hrpimice trati s galerije, a eljad pone preskakivati preko snijenog nasipa da ogleda leine. Posvuda se zauju usklici: To je sud boji...! Jurand irna zamjenika. Hvala mu i slava! To je borac na sjekire! A drugi su vikali: Gledajte i udite se! Ni sam Jurand ne bi ga bolje posjekao! I cijela hrpa radoznalih ljudi sakupi se oko Rotgira, koji je leao na zemlji, blijed u licu kao snijeg, sa iroko otvorenim ustima i krvavim ramenom, odvaljenim tako strano od vrata, da se jo jedva dralo na nekoliko ilica. I opet reknu ne 359 koji: Maloprije je bic iv i ponosno stupao po zemlji, a sada ne moe ni prstom ganuti! I tako govorei divili su se jedni njegovoj veliini, jer je zauzimao velik prostor na bojitu, a po smrti kao da je bio jo golemiji, drugi njegovoj paunskoj perjanici, koja se udno ljeskala na snijegu, a trei oklopu koji su procjenjivali cijenom itavog sela. Uto doe Ceh Hlava s dva Zbikova ovjeka da skinu oklop s nesretni'a, a radoznali vitezovi okrue Zbika, hvalei ga i uzdiui do nebesa, jer su pravo mislili da e njegova slava proslaviti cijelo poljsko i mazovsko vitetvo. Nato mu oduzmu tit i sjekiru, da mu bude lake, a Mrkota iz Mocaeva skine mu i ljem, pa mu oznojenu kosu pokrije kapom od grimizna sukna. Zbiko je stajao kao ukopan, a oganj mu je jo izbijao iz ugaslih oiju, lice mu je bilo blijedo od uzrujanosti i umora, a noge su mu malko podrhtavale. Napokon ga prihvate ispod ruke i odvedu pred kneza i kneginju, koji su ve bili u ugrijanoj sobi kraj pei. Zbiko klekne pred njih, a kad ga je otac Vionjek blagoslovio i izmolio vjeni pokoj za due umrlih, zagrli knez mladog viteza i ree: Sam je Svevinji Bog sudio meu vama i ravnao tvojom rukom, pa neka zato bude hvaljeno njegovo ime! Amen. Zatim se okrene k vitezu de Lorhu i drugima i nadoda: Tebe, strani vitee, i sve vas pozivljem za svjedoke, to u i sam posvjedoiti, da su se oni borili po pravu i obiaju, i kao to se posvuda obavljaju boji sudovi da se tako i ovaj obavi po vitekoj i boanskoj odredbi. Te su rijei jednoglasno potvrdili svi domai vitezovi, a kad su ih protumaili i de Lorhu, ustade ovaj i izjavi da e ne samo posvjedoiti kako se sve vrilo po vitekoj i bojoj odredbi nego ako se itko u Malborgu ili na kom drugom dvoru usudi da u to posumnja, da e ga on, de Lorhe, odmah izazvati na megdan pjeice ili na konju, pa bio to ne samo obian vitez nego i kakav div ili arobnjak koji svojom maginom silom natkriljuje i samoga Merlina. A kneginja Ana Danuta, kad joj je Zbiko obujmio noge, prigne se k njemu i rekne mu: Zato se ne raduje? Raduj se i zahvali Bogu jer ako te Bog u svom milosru izbavio iz te opasnosti, nee te ni dalje napustiti nego e te dovesti k srei. 360 A Zbiko je odgovorio: Kako da se radujem, milostiva gospoo? Bog mi je dao pobjedu da se osvetim tomu kriaru, ali kao to Danuke nije bilo, tako je i nema... i ja joj nisam ni sada blie nego prije. Najei neprijatelji Danveld, Gotfrid i Rotgir nisu vie na ivotu rekne mu kneginja a za Sigfrida vele da je od njih pravedniji, premda je okrutan. Zahvali bojemu milosru i za to. A gospodin de Lorhe je rekao, ako kriar padne, da e sam poi u Malborg k velikom metru i govoriti za Danuku. A oni se nee usuditi da velikoga metra ne posluaju.

 Dao Bog zdravlje gospodinu de Lorhu! rekne Zbiko. I ja u s njime u Malborg. A kneginja se prestrai tih rijei, kao da je Zbiko rekao da e bez oruja meu vukove to su se zimi hrpimice sakupljali u dubokim mazovskim umama. Po to? klikne. U sigurnu propast? Odmah poslije ovog megdana nee ti pomoi ni gospodin de Lorhe, ni pisma to ih je Rotgir napisao prije borbe. Ti nee izbaviti nikoga, a pogubit e sebe. A on ustane, pa prekrsti ruke i rekne: Tako mi Bog pomogao, poi u u Malborg, a ako treba i preko mora. Blagoslovi me i ti, Kriste, jer ja u nju traiti do zadnjega daha i neu prestati dok ne poginem. Meni je lake ubijati Nijemce i boriti se pod oklopom nego njoj sirotici amiti u podzemnoj tamnici. O, lake, lake! I to je govorio, kao i sve drugo o Danuki, tako zanosno i tako bolno da su mu askom zapinjale rijei kao da mu je tko stisnuo grlo. Kneginja uvidi da bi ga bilo uzalud odgovarati, jer onaj tko bi ga htio zaustaviti, morao bi ga sapeti i zatvoriti u podzemnu tamnicu. Zbiko ipak nije mogao odmah otputovati. Tadanjemu je vitezu bilo slobodno da se ni na ta ne osvre, ali mu nije bilo slobodno da prekri viteki obiaj koji je nalagao da pobjednik ostane na bojitu cijeli dan sve do ponoi, i to u znak da je ostao gospodar na bojnome polju i da je spreman na novu borbu ako ga koji od pokojnikovih roaka ili prijatelja na nju izazove. Toga su se obiaja drale ak i cijele vojske, gubei esto mnoge koristi to su ih mogle zadobiti da su poslije pobjede progonile neprijatelje. Zbiko nije ni pokuao da umakne tomu neumitnom obiaju, ve se malko okrijepio i bdio sve do 361 ponoi u gradskom dvoritu, pod tmurnim zimskim nebom, ekajui na neprijatelja koji niotkuda nije mogao doi. Istom o ponoi, kad su glasnici posljednji put trubljom oglasili njegovu pobjedu, pozvao ga je Mikolaj iz Dlugoljasa na veeru, a onda odmah knezu na vijeanje. VI Knez progovori prvi u vijeu i rekne: Nevolja je to nemamo nikakva pisma ni svjedoanstva proti komturima. Iako je naa sumnja opravdana, pa i ja mislim da su oni ugrabili Jurandovu kerku a ne tko drugi, to imamo od toga? Oni e to zanijekati. A kad nas veliki metar zapita za kakav dokaz to emo mu pokazati? Da, jo i Jurandov list govori njima u prilog. Tad se okrene k Zbiku: Ti veli da su oni taj list od njega prijetnjom iznudili. Moe biti da je, uistinu, tako, jer da je na njihovoj strani pravica ne bi ti Bog bio proti Rotgira pomogao. Ali ako su iznudili jedan list, mogli su i dva. Moda i oni imaju od Juranda svjedoanstvo da nisu krivi otmici nesretne djevojke. A u tom sluaju pokazat e ga velikomu metru, pa ta onda? Ali oni su i sami priznali, milostivi gospodine, da su Danuku toboe od razbojnika oteli i da je imaju. To znadem. Ali sada kau da su se prevarili i da je to druga djevojka i, to je glavno, da je ni sam Jurand nije htio. Nije jer su mu pokazali drugu, pa su ga tim najvie i razbjesnili. Sigurno je tako bilo, ali oni mogu rei da je to samo naa doskoica. Njihove su lai rekne Mikolaj iz Dlugoljasa velike kao uma. S obronka se jo neto vidi, ali to dublje ide, to je gutara vea, pa ovjek zaluta i posve zae s puta. Zatim ponovi svoje rijei njemakim jezikom gospodinu de Lorhu koji rekne: Sam je veliki metar bolji od njih, a i brat mu pazi na viteku ast, premda ima opaku duu. .362 Tako je odgovori Mikolaj. Veliki metar je estit ovjek. On ne umije na uzdi drati komture i ne moe zaprijeiti da se u kriarskom redu sve osniva na ljudskoj nepravdi, ali mu to nije drago. Poite, poite, vitee de Lorhe, pa mu recite sve to se dogodilo. Oni se pred strancima stide mnogo vie nego pred nama, a stalo im je da se na stranim dvorovima ne uje za njihova izdajstva i za njihova zlodjela. A kad vas veliki metar zapita za dokaze, recite mu ovako: Boja je

stvar poznavati istinu, a ljudska potraiti je, pa ako eli dokaza, gospodine, a ti ih potrai: zapovjedi da se pretrae svi utvreni gradii, poalji svoje ljude, pa dozvoli i nama, da i mi traimo jer je to glupost i bajka da su onu sirotu ugrabili umski razbojnici. Glupost i bajka ponovi de Lorhe. Razbojnici ne bi podigli ruku na kneev dvorac, ni na Jurandovu kerku. Pa da su je napokon i ugrabili, bili bi to uinili radi otkupa i sami bi javili da je imaju. Sve u to rei odgovori Lotarinanin pa u i de Bergova potraiti. Mi smo iz jednoga kraja, i premda ga ne poznam, kau da je i on nekakav roak grofa Geldrije. On je bio u Sitnu, pa neka kae velikom metru to je vidio. Zbiko je neto razumio od tih rijei, a to nije to mu je protumaio Mikolaj, pa je zato zagrlio gospodina de Lorha i tako ga pritisnuo na svoja prsa da je ovaj uzdahnuo. A knez rekne Zbilku: Hoe li i ti svakako poi? Hou, milostivi gospodine. Sto drugo mogu da uinim? Htio sam da osvojim Sitno, pa makar i zubima morao zidine gristi, ali kako da bez dozvole rat zapoinjem? Tko bi bez dozvole rat zapoeo, taj bi se pred krvnikim maem pokajao rekne knez. Tako je i pravo odgovori Zbiko. Zatim sam htio izazvati sve one koji su bili u Sitnu, ali su mi rekli ljudi da ih je Jurand ondje poklao kao volove, pa nisam znao koji je iv, a koji ubijen. A meni pomogao Bog i Sveti kri, ja Juranda neu napustiti sve do zadnjega daha. To lijepo govori i zato mi se svia rekne Mikolaj iz Dlugoljasa. A to nisi i sam poletio u Sitno, to se vidi da si pametan, jer bi se i glup ovjek morao domisliti da oni ondje ne dre Juranda ni njegove keri, 363 ve da su ih u koji drugi gradi odveli. Bog te je Rotgirovom smru nagradio zato to si ovamo doao. Tako je! rekne knez. Kao to sam uo od Rotgira, od one etvorice ostao je samo stari Sigfrid na ivotu, a druge je ve Bog tvojom ili Jurandovom rukom kaznio. Sam Sigfrid je od svih drugih manji lupe, ali moda najvei okrutnik. Zlo je to su Jurand i Danuka u njegovim rukama, pa ih treba to prije izbaviti. A da i tebe ne snae zla srea, dat u ti list za velikoga metra. Posluaj samo dobro i znaj da k njemu ne ide kao poslanik, nego kao vjesnik; a ja u velikomu metru pisati ovako: kako su oni u svoje vrijeme navalili i na moju osobu, na potomka svojih dobrotvora, to je vjerojatno da su ugrabili i Jurandovu kerku, jer osobito mrze Juranda. Zato molim metra da je dade pomno potraiti i, ako eli moje prijateljstvo, da ti je odmah u ruke preda. Zauvi to, baci se Zbiko pred kneeve noge, pa mu obujmi koljena i progovori: A Jurand, milostivi gospodine, a Jurand? Zauzmite se i za njega! Ako su mu rane smrtne, neka barem umre kod svojih i kod svoje kue! Pisat u i za Juranda rekne milostivo knez. Neka veliki metar poalje dvojicu sudaca, kao to u i ja poslati dvojicu, koji e ine komtura i Juranda po pravici i po vitekoj asti prosuditi. A ti izaberi jo jednoga, da bude glava, pa kako i oni odrede, tako neka bude. Time se dovri vijeanje, a zatim se Zbiko oprosti od kneza jer su odmah imali na put poi. Ali prije rastanka odvede iskusni Mikolaj, koji je dobro poznavao kriare, Zbika u stranu i zapita ga: A hoe li i svoga momka eha povesti sa sobom meu Nijemce? Hou. On me nee ostaviti. A zato? Jer mi ga je ao. To je valjan momak, ali pamti to u ti rei: ti e iz Malborga iznijeti ivu glavu, osim ako se ondje ne pobije i na boljega ne namjeri, ali njegova je propast sigurna. A zato? Zato to su ga oni nitkovi optuili da je on ubio de Fursija. Oni su i velikomu metru morali o njegovoj smrti pisati, i sigurno su mu pisali da je eh njegovu krv prolio. To mu u Malborgu nee oprostiti. eka ga sud i osveta, jer kako e metra o njegovoj nevinosti osvjedoiti? A uza to je on i Danveldu ruku iaio, a Danveld 364 je bio roak velikom sucu. Meni ga je ao, a ponavljam ti, ako poe, poi e po svoju smrt.

 On nee poi po svoju smrt jer u ga u Spihovu ostaviti. No dogodilo se drukije jer su se desile okolnosti zbog kojih eh nije ostao u Spihovu. Zbiko i de Lorhe pooe drugo jutro sa svojim pratnjama na put. De Lorhe, kojeg je sveenik Vionjek odrijeio od zavjeta prema Ulriki de Elner, jahao je sav sretan sjeajui se lijepe Jagjenke iz Dlugoljasa, ali je utio; a Zbiko, koji s njim nije mogao razgovarati o Danuki zbog toga to su se slabo razumjeli, razgovarao je s Hlavom kome nita jo nije bilo poznato o namjeravanom pohodu u kriarske krajeve. Ja idem u Malborg rekne Zbiko a kad u se vratiti, to je u bojoj moi. Moda brzo, moda na proljee, moda za godinu, a moda i neu, razumije li? Razumijem. Vaa milost ide onamo sigurno i zato da pozove tamonje vitezove na megdan. I hvala Bogu to svaki vitez ima i svoga momka. Ne odgovori Zbiko. Ja ne idem onamo da ih izazovem osim ako do toga samo po sebi ne doe; a pogotovo ti nee poi, nego e kod kue u Spihovu ostati. Zauvi to, raalosti se eh jako i pone alosno naricati, pa onda moliti mladoga gospodina da ga ne ostavi. Ja sam prisegao da neu vae milosti napustiti: prisegao sam na sveti krst i na svoju ast. A kad bi vau milost zadesila kakva nezgoda, kako bih mogao doi pred oi mojoj gospodarici u Zgorjelicama? Ja sam joj to prisegao, gospodine, pa mi se zato smilujte, ne dajte da se pred njom osramotim. A nisi li prisegao da e biti posluan? zapita Zbiko. Kako ne? U svemu, samo ne u tom da u od vas otii. Ako me vaa milost potjera, zaostat u malko za vama, ali samo malko tako da vam u potrebi budem pri ruci. Ja te ne tjeram i neu te potjerati odgovori Zbiko ali bi mi bilo neugodno kad te ne bih mogao kamo poslati, makar i na najdalji put, ili te se otresti i na jedan jedini dan. Ta ti nee bez prestanka stajati nada mnom kao vrag nad dobrom duom! A doe li do borbe, kako e mi pomoi? Ne velim u ratu, jer se ljudi u ratu bore zajedno; ali na megdanu se ti, valjda, nee mjesto mene boriti. Da je Rotgir bio jai od mene, ne bi na naim kolima bilo njegovo oruje, nego moje na njegovima. A pored toga znaj, meni bi tamo s tobom bilo mnogo tee; ti bi me mogao dovesti u opasnost. Kako to, vaa milosti? Sad mu Zbiko stane pripovijedati ono to je uo od Mikolaja iz Dlugoljasa: kako komturi nisu mogli priznati da su ubili de Fursija, ve su eha optuili, pa e mu se i osvetiti. A ako te uhvate rekne na koncu neu im te ostaviti kao psima u grlu, pa pri tom mogu i sam zaglaviti. Ceh se preseneti uvi te rijei, ali i osjeti da su posVe istinite; no ipak pokua jo jednom da sve obrati na svoju. Ali vie nema na svijetu onih koji su me vidjeli, jer je jedne, kako kau, poubijao stari gospodin iz Spihova, a Rotgira vaa milost. Vidjeli su te momci koji su za njima ili, a iv je jo i onaj stari kriar i sada sigurno u Malborgu sjedi, a ako ne sjedi, doi e sigurno kad ga, dao Bog, veliki metar pozove. Nato eh nije mogao nita odgovoriti, pa su utei jahali sve do Spihova. Ondje naoe sve spremne na rat jer se stari Tolima nadao ili da e kriari udariti na gradi, ili da e se Zbiko vratiti i povesti ih u pomo starome gospodinu. Posvuda su stajali straari na svim prolazima preko movare i u samom dvoru. Momci su bili oboruani i, jer im rat nije bio novost, eljno su oekivali Nijemce nadajui se obilnom plijenu. U dvoru primi Zbika i de Lorha sveenik Kaleb i pokae im odmah poslije veere pergament s Jurandovim peatom na kojem je vlastoruno bio napisao posljednju volju spihovskoga gospodara. Kazivao mi je u pero rekne one noi kad je otiao u itno. Nu... i nije se nadao da e se vratiti. A zato vi niste nita rekli? Ja nisam nita rekao jer mi je kao ispovjednu tajnu priznao to kani uiniti. Vjeni pokoj daj mu, gospodine, i svjetlost vjekovjena neka mu svijetli!

 Ne molite se teko za njega. On je jo na ivotu. Znam to iz rijei kriara Rotgira s kojim sam se pobio na kneevom dvoru. Meu nama je bio sud boji... i ja sam ga ubio. Sad se pogotovu Jurand vie nee vratiti... ukoliko ga mo boja ne oslobodi. Ja u otii s ovim vitezom da ga izbavim iz njihovih ruku. Ti oito ne pozna kriarskih ruku; ja ih poznam jer sam prije nego me Jurand namjestio u Spihovu bio petnaest godina sveenik u njihovu kraju. Jedini Bog moe Juranda spasiti. I nama pomoi. Amen. Razvije zatim dokument i pone ga itati. Jurand je sve svoje zemlje i sav svoj imetak ostavljao Danuki i njezinu potomstvu, a za sluaj da ona umre bez djece, njezinome muu Zbiku iz Bogdanca. Na koncu je svoju posljednju volju preporuio kneevoj zatiti da sve, to ne bi bilo po pravu, kneeva milost popravi. Taj je konac bio dodan zato to je sveenik Kaleb poznavao samo kanonsko pravo, a sam Jurand, bavei se uvijek ratom, samo viteko. Kad je sav dokumenat proitao Zbiku, proita ga sveenik i svim starijim ljudima spihovske posade koji su mladoga viteza odmah priznali svojim gospodarom i obrekli mu poslunost. I oni su mislili da e ih Zbiko odmah povesti u pomo starome gospodinu, i jako su se tomu radovali jer su im u prsima bila hrabra, za ratom pohlepna srca, a silno su ljubili Juranda. Zato ih je obuzela silna alost kad su saznali da e ostati kod kue i da e mladi gospodin samo s malom pratnjom poi u Malborg, ali ne na vojnu, nego na pritubu. Tu je njihovu alost dijelio i eh Glava, premda mu je s druge strane bilo drago to se tako znatno poveao Zbikov imetak. Ej, tko bi se tomu najvie radovao rekne to je stari gospodin iz Bogdanca! On bi umio ovdje gospodariti! Sto je Bogdanac prema ovom vlastelinstvu! A Zbika obuze u taj asak silna enja za stricem, kao to ga je esto obuzimala, osobito u tekim sluajevima ivota, pa se okrene ehu i rekne: Zato da ovdje badava sjedi? Otii u Bogdanac i odnesi pismo. Kad ve ne mogu poi s vaom milosti, najradije u tamo otii odgovori obradovani momak. Dozovi mi sveenika Kaleba, neka napie sve to se ovdje dogodilo, a stricu e pismo proitati prior iz Kenje, ili opat ako je u Zgorjelicama. Rekavi to, udari se dlanom po elu i nadoda, kao da govori samome sebi: Da, opat... I odmah mu se pred oima pojavi Jagjenka... modrooka, tamnovlasa, vitka kao kouta, ali suznih oiju! Postade mu tjeskobno, pa je dvatri aska gladio elo; napokon rekne: I tebi e biti teko, djevojko, ali ne gore, nego meni. Uto doe sveenik Kaleb i sjedne odmah da pie. Zbiko mu je opirno kazivao u pero sve to se bilo dogodilo od onoga asa kad je doao u umski dvorac. Nije zatajio nita, jer je znao da e stari Matko biti posve zadovoljan kad sve dobro prosudi. Bogdanac se, doista, nije mogao usporediti sa prostranim i bogatim Spihovom, a Zbiko je znao da Matko najvie udi za imetkom. Kad je pismo nakon dugih stanki napokon bilo napisano i peatom zapeaeno, dozove Zbiko nanovo svoga momka, pa mu ga urui govorei: Moda e se ti sa stricem vratiti, a to bi mi bilo jako drago. Ali ehovo je lice bilo nekako zabrinuto; bio je nemiran, stajao s noge na nogu i nije odlazio dok mu njegov mladi vitez ne ree: Ako mi ima jo to rei, a ti govori. Htio bih, vaa milosti odgovori eh htio bih vas jo zapitati to imam ondje ljudima rei? Kakvim ljudima? Ne u Bogdancu, nego u okolici... jer e i oni zasigurno htjeti da sve saznaju. Nato ga Zbiko, koji vie nije htio nita sakrivati, pogleda otro i rekne: Tebi nije do ljudi, nego do Jagjenke iz Zgorjelica. A Ceh se zarumeni, pa onda malko problijedi i odgovori Da, do nje, gospodine.

 A odakle zna da se ve nije udala za tana iz Rogova ili za Vilka iz Brzozove? Gospoica se nije udala ni za koga odgovori momak odluno. Mogao joj je opat zapovjediti. Opat slua gospoicu, a ne ona njega. Dakle, ta hoe? Reci istinu i njoj kao i svima drugima. eh se pokloni i ode neto zlovoljan. Dao Bog, rekne sam sebi i mislei na Zbika, da te zaboravi! Dao joj Bog boljega nego to si ti. No ako te nije zaboravila, rei u joj da si oenjen, ali bez ene, i da e jo prije obudovjeti nego to s njom legne u lonicu! eh je zavolio Zbika, alio Danuku, ali je i Jagjenku ljubio nada sve na svijetu, pa je od onoga asa kad je prije posljednje borbe u Cjehanovu saznao za Zbikovo vjenanje, nosio bol i tugu u svom srcu. Dao Bog da prije obudovi! ponovi on u sebi. Ali zaas mu stanu druge, oito slae misli dolaziti u glavu, jer idui konjima, progovori: Hvala Bogu da u joj barem noge obujmiti. Meutim se Zbiko spremao na put, i to kao u nekoj vruici. Toliko ga je muila prava muka mislei neprestano na Danuu i Juranda da se nije mogao bavirti drugim poslovima. Ipak je morao ostati u Spihovu, makar samo jednu no, d zbog gospodina de Lorha, a i zbog priprema, potrebnih za tako dalek put. I sam se, napokon, izmorio nad svaku mjeru: borbom, putem, bdijenjem, umorom i besanicom. Kad je ve proao dobar dio noi, baci se na Juranovu tvrdu postelju u nadi da e ga svladati makar kratak san. No prije nego to je usnuo, doe k njemu Sanderus, pa mu se pokloni i rekne: Gospodine, vi ste me izbavili od smrti i kod vas mi je bilo dobro, kao to mi ve odavna nije bilo. Bog vam je sada dao veliku radost, jer ste jo bogatiji nego prije, a i spihovska riznica nije pusta. Dajte mi, gospodine, kakvu takvu pratnju, pa u poi u Prusku, od gradia do gradia, te u vam. premda mi ondje prijeti opasnost, moda ipak posluiti. Zbiko, koji ga je u prvi trenutak htio otjerati iz sobe, zamisli se na te rijei i za asak izvadi iz svoje torbe kraj postelje kesu s novcima, pa mu je dobaci i rekne: Evo ti! Ako si lupe, prevarit e me; ako si potenjak, posluit e mi. Prevarit u, kao lupe, gospodine odgovori Sanderus ali ne vas; a vama u... poteno posluiti! 24 Kriari 369 I VII Sigfrid de Leve se ba spremao u Malborg, kadno mu posve nenadano potanski momak donese pismo od Rotgira s vijestima s mazovskog dvora. Te vijesti lecnue ivo staroga kriara. Prije svega se vidjelo iz pisma da je Rotgir pred knezom Januem izvrsno prikazao i zastupao Jurandovu stvar. Sigfrid se smijeio, itajui, da je Rotgir za nepravdu nanesenu kriarskom redu, zatraio od kneza da i sam Spihov preda kriarima. No zato bijahu u drugom, dijelu pisma vijesti nenadane i manje ugodne. Rotgir je javljao da je mazovskim vitezovima dobacio svoju rukavicu, samo da to vie dokae kriarsku nevinost u vezi s otmicom Jurandove keri, pozivajui svakoga tko bi u to posumnjao na sud boji, to jest na borbu pred cijelim dvorom. Nijedan je nije podigao, pisao je dalje Rotgir, jer su svi znali da za nas svjedoi list samoga Juranda, pa su se bojali boje pravde, kadno naie mladi kog smo vidjeli u umskome dvorcu. On je primio moj izazov. I zato se nemojte zauditi, poboni i mudri brate, ako se povratim malo kasnije, jer moram izai na megdan, poto sam ga izazvao. A budui da sam to uinio za slavu naega reda, nadam se da mi to nee zamjeriti ni sam veliki metar, ni vi koga tujem i sinovskim srcem ljubim. Protivnik je pravi djeak, a meni borba, kao to znate, nije nikakva novost, pa u tu krv posve lako proliti u slavu naega reda, naroito uz pomo Isusa Krista kojemu je sigurno mnogo vie do onih to njegov krst nose, nego do kakvagod Juranda ili do nepravde nanesene djevojci iz mazurskoga naroda.

Sigfrid se prije svega zaudio vijesti da Jurandova ki ima mua. Na misao da u Spihovu moe zasjesti novi, moni i osvetljivi neprijatelj, obuzeo je dapae i staroga komtura neki nemir: On se oito, govorio je sam sebi, nee odrei osvete, jo manje ako nae svouj enu, pa mu ona ispripovijeda da smo je mi ugrabili iz umskog dvorca. Onda bi se odmah otkrilo da smo mi Juranda pozvali samo radi toga da ga pogubimo i da mu nitko nije mislio vratiti kerku. TuSigfridu pade naum da e veliki metar primivi pismo od kneza, sigurno dati pretraiti itno, makar samo i radi toga da se pred knezom opravda. Ta i velikomu metru je i kaptolu bilo do toga da bi mazovski knezovi, u sluaju rata s monim poljskim kraljem, os 370 tali mirni. Sila mazovskih knezova zbog velikog broja mazovskoga plemstva nije bila slaba, ve na glasu, pa se nije mogla potcjenjivati, a uz to je mir s njima uvao kriarsku granicu na golemom prostoru i doputao im da to bolje skupe svu svoju snagu. O tom su pred Sigfridom esto govorili u Malborgu, esto su se tjeili nadom da e se poslije pobjede nad poljskim kraljem nai ma kakva izlika i proti Mazoviji, pa onda nee nijedna mo tu pokrajinu spasiti od kriarskih ruku. Bio je to i velik i siguran raun, ali je zato bilo posve sigurno da e veliki metar zasada uiniti sve samo da ne razdrai kneza Janua, jer se bilo mnogo tee pogoditi s tim gospodinom, koji je bio oenjen s Kjejstutovom kerkom, nego sa Zjemovitom Plockim, ija je ena bila, bogzna zato, posve odana kriarskom redu. I na te misli stari Sigfrid, koji je uza svu svoju spremnost na sve opaine, na sve okrutnosti i na sva izdajstva ipak ljubio kriarski red i njegovu slavu, pone ozbiljno sumnjati: Ne bi li bilo bolje da pustim Juranda i njegovu kerku? Izdajstvo i vjerolomstvo osramotit e ime Danvelda koji vie ne ivi. Pa ako veliki metar, mislio je dalje i kazni mene i Rotgira, uesnike kod toga djela, nee li to biti bolje za sam red? Ipak se njegovo okrutno i osvjetljivo srce uzbuni na pomisao o Jurandovoj slobodi. Zar da pusti njega, toga neprijatelja i krvnika kriarskih ljudi, toga pobjednika u tolikim bojevima, toga uzronika tolikih poraza i sramota, koji je najprije svladao, pa onda ubio Danvelda, koji je zasunjio de Bergova, pa usmrtio Majnegera, Gotfrida i Huga, da pusti ovjeka koji je u samom itnu prolio vie njemake krvi negoli se prolije i u veliku boju? Ne mogu, ne mogu! ponavljao je u dui Sigfrid, i na samu tu misao grili su mu se srdito prsti, a stara prsa jedva hvatala zraka. Ali kad bi to ipak bilo samo na veu korist i slavu kriarskoga reda? Kad bi kazna koja bi pala na jo ive krivce poinjene opaine, predobila dosada neprijateljskoga kneza Janua i dovela s njim do ugovora ili barem do primirja... Oni su estoki, mislio je dalje stari komtur, ali ako im se pokae samo malo dobrote, zaboravljaju lako sve nepravde. Ta i sam je knez bio zarobljen u svom vlastitom kraju, pa se ipak nije osvetio! Tu stane hodati po dvorani veoma uzrujan, kad mu se najednom priini kao da mu je neto odozgo reklo: Strpi se i priekaj na povratak Roft 371 girov! Da, on je morao ekati. Rotgir e nesumnjivo ubiti onoga mladia, pa e onda morati ili sakriti Juranda i njegovu kerku ili ih predati. U prvom sluaju nee knez, doista, na njih zaboraviti. No jer nee sigurno znati tko je djevoku ugrabio, trait e je i slati pismo velikom metru, ne da mu se potui, nego da ga pita, i tako e se sve beskrajno zavui. U drugom sluaju bit e radost nad Jurandovim povraitkom mnogo vea od elje za osvetom radi otmice njegove keri. I onda emo rei da smo je nali istom poslije Jurandova dolaska! Ta posljednja misao umiri posve Sigfrida. A za samoga je Juranda ve odavna bio s Rotgirom izmislio nain da se Jurand ne moe ni osvetiti, ni prituiti ako ga puste na slobodu. Sigfrid se radovao u dui, mislei sada na taj nain. Radovao se takoer, mislei na sud boji, koji se imao izvriti u cjehanovskom dvoru. A za krivca te smrtne borbe nije ga morio ni najmanji nemir. Sjetio se nekog turnira u Kraljevcu. Na njemu je Rotgir pobijedio dva slavna viteza koii su u svom oinskom kraju slovili kao nepobjedivi borci. Sjetio se i dvoboja pod Vilnom s nekim poljskim vitezom, dvorjaninom Spitka iz Melstina, kojeg je Rotgir ubio. Lice mu se razvedri i srce mu se nadme ponosom jer je on Rotgira, ve kao slavna vitezova, prvi vodio na vojnu u Litvu i prvi ga uio kako se s tim plemenom najbolje ratuje. A sad e taj njegov sin proliti omraenu krv poli, sku i vratiti se obasjan slavom. Uz to je to sud boji... Na trenutak mu se stisne staro srce, kao u nekoj udnoj tjeskobi. Rotgir mora poi u smrtnu borbu da

brani kriarsku nevinost, a kako su oni ipak krivi, borit e se on za la i prijevaru... Ako se dogodi nesrea? Ali uskoro se priini Sigfridu da to nije mogue, Rotgir ne moe biti pobijeen. Umirivi se tako, zamisli se sferi kriar ne bi li bilo bolje da Danuu poalje u koji udaljeniji gradi, koji nikako ne bi mogao pasti pod udarcem Mazura. Ali zaas odbaci i tu misao. Zamisliti napad i stati mu na elo... to bi mogao samo mu Jurandove keri, a on e sigurno poginuti od Rotgirove ruke. Zato e samo knez i kneginja pisati, propitkivati, tuiti se, meutim e se sve zavui i zaboraviti. Ja u i umrijeti prije, govorio je Sigfrid u sebi, nego to oni do ega dou, a moda e i Jurandova ki ostari u kriarskom suainjstvu. Ipak zapovjedi da sve bude spremno za obranu gradia, a isto 372 tako i za put, jer nije pravo znao to se moe dogoditi poslije vijeanja s Rotgirom, pa je ekao. Prooe, meutim, dva dana od onoga roka u koji je Rotgir bio prvobitno obeao da e se vratiti, pa onda tri i etiri, a nikakva se povorka nije pokazivala pred itnovskim vratima. Istom peti dan, ve u sumrak, oglasi se rog pred gradskim bedemom. Sigfrid poalje odmah momka da vidi tko je doao. Momak se zaas vrati smuena lica, a Sigfrid to nije mogao opaziti jer je u sobi oganj gorio u dubokoj pei i slabo rasvjetljivao mrak. Jesu li doli? zapita stari vitez. Da odgovori momak, ali mu je u glasu bilo neto to je najednom uznemirilo kriara, pa rekne: A brat Rotgir? Dovezli su brata Rotgira. Nato Sigfrid ustane sa stoca. Dugo se rukom drao za naslon kao da se boji da e pasti, a onda proape: Daj mi plat. Momak mu baci plat na ramena, a on je pribirao snagu, sam stavio kapuljau na glavu i izaao iz sobe. Zaas se naao u gradskom dvoritu na kojem je ve bilo posve tamno, pa je preko kripava snijega brzim korakom iao k povorci koja je prola kroz vrata i zaustavila se u njihovoj blizini. Tu je ve stajala gusta gomila ljudi i svijetlilo nekoliko bakalja koje su donijeli vojnici posade. Ugledavi staroga viteza, razmaknu se svi. Na blijesku bakalja vidjela su se ipak zabrinuta lica, a tihi su glasovi aptali u mraku: Brat Rotgir.. Brat Rotgir je ubijen.. Sigfrid prisitupi k saonicama na kojima je na slami lealo platem pokriveno tijelo, i podigne kraj plata. Prinesite svjetlo rekne skidajui kapuljau. Jedan vojnik prigne baklju, a stari kriar ugleda pod njezinim blijeskom Rotgirovu glavu i poput snijega bijelo lice, smrznuto, okrueno crnim rupcem koji mu bijae svezan pod bradom oito zato da mu usta ne ostanu otvorena. Cijelo mu je lice bilo nekako kao stegnuto, a uz to i tako izoblieno da se moglo pomisliti kako to netko drugi u kolima lei. Oi bijahu prekrivene vjeama, a oko oiju i na sljepooicama nalazile su se modre mrlje. Na obrazima se ljeskao mraz. Komtur ga je gledao dugo, okruen opom utnjom. Drugi su gledali u nj, jer su znali da je pokojniku bio kao otac i da ga je jako ljubio. Ali njemu nije nijedna suza kanula iz oiju, samo to mu je lice bilo jo ozbiljnije nego obino, a u njemu neki podmukli mir. Tako su mi ga poslali! rekne napokon. No odmah zatim okrene se k gradskom ekonomu: Neka do ponoi naprave lijes i tijelo postave na odar u kapelici. Jedan je lijes ostao od onih to smo ih nainili za Jurandove rtve odgovori ekonom. Samo u zapovjediti da ga obloe suknom. Neka ga pokriju platem rekne Sigfrid pokrivi Rotgirovo lice ne ovakvim, kao to je ovaj, nego kriarskim. I zaas nadoda: A lijes neka ne zatvore.

Ljudi priu saonicama, a Sigfrid ponovo stavi kapuljau na glavu, a onda se sjeti prije odlaska jo neeg pa zapita: Gdje je van Krist? I on je ubijen odgovori mu jedan momak ali su ga morali pokopati u Cjehanovu jer je poeo trunuti. Dobro. I to rekavi, ode brzim korakom, a kad se vratio u sobu, sjedne na isti stolac na kojem ga je zla vijest zatekla, pa je kao skamenjen sjedio nepomino. Njegov se momak stao uznemiravati i svaki je as pomaljao glavu kroz vrata. Sat je prolazio za satom, u gradiu je nastao mir, samo to je od kapelice dopiralo gluho, nejasno udaranje kladivaca, a onda nije nita mutilo tiinu, osim to su se dozivali straari. Ve je bilo blizu ponoi kad se stari vitez prenuo kao iza sna i dozvao svoga momka. Gdje je brait Rotgir? zapita ga. Momak ga oito nije razumio; pogleda ga sa strahom i odgovori drhtavim glasom: Ne znam, gospodine. A starac se gorko nasmije i rekne: Ja te pitam, je li ve u kapelici? Jest, gospodine. Dobro. Reci Diderihu da doe amo sa svjetiljkom i da prieka, dok se ja vratim. Neka donese i posudu sa eravicom! Je li u kapelici ve svjetlo? Svijee gore kraj odra. Sigfrid prebaci preko sebe svoj plat i ode. Doavi do kapelice, obazre se na vratima nema li koga, pa ih onda brino zatvori, pristupi k lijesu, ukloni dvije svijee to su uza nj gorjele u velikim mjedenim svijenjacima i klekne kraj lijesa. Usta mu se nisu micala i nije molio. Neko je vrijeme samo promatrao mrtvo, ali jo uvijek lijepo Rotgirovo lice, kao da je na njemu htio ugledati tragove ivota. Zatim stane u gluhoj tiini vapiti priguenim glasom: Sinko! Sinko! I zauti. inilo se kao da eka odgovor. Napokon isprui ruku i turi svoje suhe, pandama sline prste pod plat to je prekrivao Rotgirova prsa, pa ih stane opipavati: traio je posvuda, u sredini i postrance, ispod rebara i oko bokova, dok napokon nije naao sjekotinu koja je stizala do desnoga ramena sve do pod pazuh, pa zabode u nju prste i prevue ih preko cijele rane ponovo govorei apatom u kojem kao da je podrhtavala tuba: Oo.. Kakav je to nemilosrdni udarac.. A ti si mi pisao da je tvoj protivnik pravi djeak... Toliko puta si ruku dizao u obranu naega roda, a sada ti ju je odrubila poljska sjekira... I to je tvoj kraj, to je sve... Nije te blagoslovio Bog jer mu, moda, nije do nas ni do naega reda. Napustio je i mene, premda mu sluim ve mnogo godina. Rijei mu zapnu u grlu, usta mu ponu drhtati, a u kapelici nastane nanovo gluha tiina. Sinko! Sinko! U Sigfridovu glasu bijae sada kao neka pronja, a u isti mah je vapio jo tie, kao to vape ljudi koji pitaju za neku vanu i stranu tajnu: Ako si ti, ako me uje, daj mi znak: makni rukom, ili otvori naas oi, jer e mi puknuti srce u starim prsima! Daj mi znck, ja sam te ljubio... progovori! I poduprvi se rukom o lijes, upre svoje ukoene oi u Rotgirove zatvorene vjee; i tako je ekao. Ah, kako da progovori rekne napokon kad od tebe bije mrazni zapah. Budui da ti uti, rei u ti ja neto, a tvoja dua neka doleti amo meu ove svijee, pa neka slua. To rekavi prigne se nad lice leine. Sjea ii se, kako kapelan nije dao dotui Juranda i to smo mu prisegli? Dobro, ja u odrati prisegu da te razveselim, gdjegod ti bio. To rekne, odstupi od lijesa, postavi natrag svijenjake, prekrije platem leinu preko lica i izie iz kapelice. Pred vratima sobe spavao je umorni momak, a u sobi je po zapovijedi Diderih ekao na Sigfrida.

Bijae to nizafe, krupan ovjek, izvinutih mogu i etverouglaste glave koju je djelomice zaslanjala tamna kapuljaa, sputena na ramena. Na sebi je imao surovi bivolski kouh, oko bedara bivolski pojas za koji je bio zataknut snop kljueva i kratak no. U desnoj je ruci drao malu eljeznu svjetiljku, a u lijevoj mjedeni kotli i baklju. Jesi li gotov? zapita ga Sigfrid. Diderih mu se nijemo pokloni. Zapovjedio sam da donese eravice u kotliu. Krupni mu ovjek nita ne odgovori, nego samo pokae na oganj u pei, pa uzme eljeznu lopaticu to je stajala kraj pei, i pone ivu eravicu matati u svoj kotli, a onda zapali svjetiljku i stane ekati. A sad sluaj, pseto! rekne mu Sigfrid. Neko si izbrbljao to ti je zapovjedio komtur Danveld, i komtur je naloio da ti se iupa jezik. A budui da kapelanu moe prstima kazati sve to hoe, velim ti, dat u te objesiti ako mu samo jednim kretom kae ono to e sada uiniti na moju zapovijed. Diderih mu se nijemo pokloni, samo to mu se lice zlobno namrti na stranu uspomenu, jer mu je jezik bio iupan zbog posve drugoga razloga, a ne onog to ga je naveo Sigfrid. A sada poi naprijed i odvedi me u Jurandovu podzemnu tamnicu. ovjek prihvati svojom ogromnom akom mjedeni kotli, podigne svjetiljku i oni pou. Iza vrata prou kraj usnula momka, a siavi niza stube, ne pou k glavnim vratima, nego na stube iza kojih je bio uzak hodnik, to je iao preko cijele irine zgrade sve do tekih vrataca sakrivenih u udubini zida. Diderih ih otvori, i oni se nau pod vedrim nebom, u malom dvoritu, okruenom sa sve etiri strane zidanim itnicama, u kojima se uvao itak za sluaj da gradi bude opsjednut. Pod jednom od tih itnica, na desnoj strani, bijahu podzemne tamnice za sunje. Tu nije bilo strae jer bi se suanj, kad bi i umakao iz podzemne tamnice, naao u dvoritu iz kojega je jedini izlaz vodio samo kroz ona vrataca. ekaj! rekne Sigfrid. 376 I poduprvi se rukom o zid, stane jer je osjetio da mu nije ba posve dobro i da mu ponestaje daha, ba kao da mu prsa titi tijesan oklop. Naprosto je sve to je pretrpio, nadilazilo njegovu staru snagu. Osjeti takoer da su mu elo pod kapuljaom oblile kaplje znoja, te odlui da malko odahne. Iza tmurna dana spustila se neobino lijepa no. Na nebu je svijetlio mjesec, te je cijelo dvorite bilo obliveno njegovim jasnim svjetlom na kojem se snijeg zeleno ljeskao. Sigfrid je pohlepno udisao svje i poneto otri zrak. Uto se najednom sjeti da je Rotgir po isto tako jasnoj noi odlazio u Cjehanov, odakle se povratio kao leina. A sada lei u kapelici! promrmlja Sigfrid tiho. A Diderih pomisli da to komtur govori njemu, pa podigne svjetiljku i osvijetli mu lice, strano blijedo, gotovo kao u mrtvaca, ali ujedno i slino glavi starog jastreba. Vodi me! rekne mu Sigfrid. uti okrug svjetla od svjetiljke zatitra ponovo na snijegu i oni pou dalje. U sirovom zidu hambara bijae udubina, pred kojom je nekoliko stuba vodilo do velikih eljeznih vrata. Diderih ih otvori i pone niza stube silaziti u dubinu crne eljusti, podiui jako svjetiljku da komturu osvijetli put. Na kraju stuba bijae hodnik a u njemu desno i lijevo neobino niska vrataca tamnikih elijica. K Jurandu! rekne Sigfrid. asak kasnije zakrine zapor i oni uu. U jami je bilo posve tamno. Ne videi dobro svjetlo svjetiljke, zapovjedi Sigfrid Diderihu, da zapali baklju i domala, pod jakim blijeskom plamena, ugleda Juranda, gdje lei na slami. Suanj je imao negve na nogoma, a na rukama odulji lanac, da je mogao stavljati hranu u usta. Odjeven je bio u onu istu pokorniku vreu u kojoj je stajao pred komturima. Vrea je sada bila pokrivena tamnim tragovima krvi, jer su ga, onaj dan kad se strana borba dovrila i kad su od boli i mahnitosti zaslijepljena viteza ulovili u mreu, vojnici htjeli dotui, pa su mu svojim sulicama zadali nekoliko rana. Smrt je sprijeio kapelan, a Jurandove rane nisu bile opasne, ali iz njega je izilo toliko krvi da su ga u tamnicu odnijeli napola mrtva. U gradiu su svi mislili da e za par sati umrijeti, no njegova je neobina snaga nadvladala smrt, pa je ostao na ivotu premda mu nisu povezali rane, nego ga bacili u

L, .stranu podzemnu tamnicu u kojoj je po danu s vlanih stijena kapala voda, a po noi ih je prekrivao debeo sloj inja i ledenih kristala. Jurand je leao na slami, u lancima, nemoan, ali tako golem da je i leei bio slian odlomljenoj hridi koja je poprimila lik ljudski. Sigfrid zapovjedi Diderihu da mu osvijetli lice, pa ga je nekoliko asaka mirno promatrao; a onda se okrene k Diderihu i rekne: Vidi ima samo jedno oko, ispali mu ga! U njegovu je glasu bila kao neka bojazan i nemo, ali je ba zato ta strana zapovijed bila jo strasnija. I baklja je malko podrhtavala u krvnikovoj ruci, no on ju je ipak prignuo, i doskora su na Jurandovo oko poele padati velike, usijane kapi smole, dok ga nisu posve prekrile, od obrva do jabuice na licu. Jurandovo lice se namrti, njegove se modre usne podignu uvis i otkriju stisnute zube, ali on ne ree ni rijei, pa ak ni ne uzdahnu, bilo zato to je mogao trpjeti bilo zbog toga to je opornost bila priroena njegovoj stranoj naravi. A Sigfrid rekne: Tebi je obeano da e otii slobodan, pa e i otii, ali se nee moi potuiti na na red jer e ti biti oduzet jezik kojim si ga nagrivao. I nanovo dade znak Diderihu, a ovaj ispusti udan neki grleni zvuk i pokaza oima da treba obje ruke i da zato treba da mu komtur posvijetli. Starac odmah prihvati baklju i podigne je drhtavom rukom; ali kad je Diderih koljenima pritisnuo Jurandova prsa, okrene ipak glavu i stane gledati u vlanu stijenu. Zaas se zauje zveket lanaca, pa onda teki dah ljud,skih prsiju, slian muklomu, dubokomu stenjanju, a onda nastade tiina. Najzad se ponovo oglasi Sigfridov glas: Jurande, kazna koju si pretrpio, imala te i tako stii, ali osim toga sam obeao bratu Rotgiru, kojega je ubio mu tvoje keri, da u mu tvoju desnu ruku poloiti u lijes. Diderih koji je ve bio ustao, zauvi te rijei, prigne se ponovo k Jurandu. Iza nekoliko asaka naoe se stari komtur i Diderih ponovo u onom dvoritu, oblivenom mjeseevim svjetlom. Proavi hodnik, uzme Sigfrid iz krvnikovih ruku svjetiljku i nekakav tamni predmet, zamotan u rubac, pa rekne sam sebi glasno: Sad idem u kapelicu, a onda u se povratiti u svoju sobu. Diderih ga otro pogleda, ali mu komtur zapovjedi da ode spavati, a sam maui svjetiljkom poe dalje, ka rasvijetljenim prozorima na kapelici. Putem je razmiljao 0 tom to se dogodilo. Osjeao je neku izvjesnost da ve 1 njemu dolazi kraj, i da su to njegovi zadnji ini na zemlji. Ipak je njegova kriarska dua ve po svojoj naravi bila tako vikla sakrivanju i zatomljivanju krvavih kriarskih djela, te je sada i nehotice pomiljao kako bi sramotu i odgovornost za Jurandove muke mogao otkloniti i od sebe i od kriarskoga reda. Diderih je nijem, pa nee nita odati, a ako se i umije sporazumjeti s kapelanom, nee se sporazumjeti od samoga straha. Dakle, ta? Tko e doznati da Jurand nije sve te rane zadobio u borbi? Lako je mogao izgubiti jezik, pregrizavi ga u svojoj bjesnoi sam svojim zubima, lako mu je ma mogao odrubiti desnu ruku, a oko je imao samo jedno, pa koje udo, ako mu je bilo izbijeno kad je u svojoj mahnitosti sam samcat navalio na svu itnovsku posadu! Ah, Jurand! Posljednja radost u ivotu potrese naas srce staroga kriara. Da, ako ostane u ivotu, mora Jurand biti puten na slobodu! Tu se Sigfrid sjeti kako se neko o tom dogovarao s Rotgirom i kako mu je mladi brat smijui se rekao: Neka onda ode, kamo ga oi ponesu, a ako ne bude mogao pogoditi u Spihov, neka pita za put! Jer to to se dogodilo, bijae ve napola dogovoreno meu njima. Ali sada kada je Sigfrid opet uniao u kapelicu, pa kleknuo uz lijes i poloio do Rotgirovih nogu krvavu Jurandovu ruku, odrazi se i ta zadnja radost, koja je as prije u njemu zadrhtala, zadnji put na njegovu licu. Vidi progovori ja sam uinio vie nego to smo se dogovorili. Kralj je Ivan Luksemburki, premda je bio slijep, ipak poao u bitku i poginuo slavno, a Jurand se vie nee boriti nego e poginuti kao pas pod plotom.

Tu mu opet ponestane daha, kao i malko prije, kad je iao k Jurandu, a na glavi osjeti neku teinu, kao da mu je na njoj eljezni ljem. Ali to potraja samo jedan trenutak. On uzdahne duboko i rekne: E, vrijeme je i meni. Imao sam tebe jednoga, a sada nemam nikoga. Ako mi je, meutim, jo sueno da ivim, obeajem ti, sinko, da u i ruku koja te ubila, poloiti na tvoj grob, ili u sam poginuti. Jo je iv tvoj ubojica... Tu mu se stisnu zubi i on zadre tako da su mu rijei zapele u grlu, pa istom iza nekoliko asaka opet apatom progovori: Da... jo je iv tvoj ubojica, ali u ga ja ve nai, a kad ga naem, zadat u mu druge muke, gore i od same smrti! I zauti. Cas kasnije ustane, pristupi k lijesu i progovori mirnim glasom: A sad u te ostaviti... Pogledat u ti zadnji puta lice, pa u, moda, vidjeti da li se raduje mojemu obeanju.. Zadnji put! I otkrije Rotgirovo oblije, ali se naglo trgne. Ti se smije strano se smije! Mrtvo se tijelo bilo otkravilo pod platem, moda i od topline svijea, pa se poelo brzo raspadati... i lice je mladoga komtura, uistinu, bilo strano. Velike,' nabuhle i procrnjele ui imale su na sebi neto zlokobna, a oko modrih usnica kao da je titrao neki udni smijeak. Sigfrid brzo pokrije tu odvratnu ljudsku spodobu. Zatim uzme svjetiljku i ode. Putem mu i po trei put ponestane daha; a kad se vratio u svoju sobu, baci se na svoju tvrdu redovniku postelju, pa je nekoliko asaka leao nepomino. Mislio je da e zaspati, kadno ga najednom obuze neko udno uvstvo. Njemu se priini da mu san nikada vie nee pasti na oi nego da e ga, naprotiv, odmah obii smrt ako ostane u toj sobi. Sigfrid se nije bojao smrti. Neizrecivo umoran i ne nadajui se snu, vidio je u njoj neki ogroman poinak, ai joj se nije htio podati jo te noi, pa je zato sjeo na svojoj posteji i progovorio: Daj mi vremena do sutra. Uto zauje neki jasni glas kako mu ape u uho: Izii iz te sobe. Ujutro e biti prekasno, pa nee ispuniti ono to si obeao; izii iz te sobe! Komtur ustane tekom mukom i izie. Na zidinama su se izmjenjivale strae. Uz kapelicu je na snijeg padao uti blijesak s prozora. U sredini dvorita vrzla su se dva crna psa nateui se za nekakvu kost; inae je u dvoritu bilo sve pusto i tiho. 380 Zar, dakle, jo ove noi? progovori Sigfrid. Silno sam umoran, ali idem... Svi spavaju: moda spava i Jurand, shrvan tekom mukom, samo ja ne mogu da usnem. Idem, idem, jer je u sobi smrt, a ja sam ti obeao.. Pa neka onda doe i smrt, kad ne moe da doe san. Ti se tamo smije, a ja nemam snage. Ti se smije, dakle ti je to drago! Samo vidi, odrvenjeli su mi prsti, ruku mi je izdala snaga, pa sam neu to moi izvriti... Izvrit e sluavka koja s njom spava.. Tako govorei, iao je tekim korakom ka kuli uz gradska vrata. Uto dotre k njemu psi, koji su se vrzli oko kamenitoga zdenca, pa mu se stanu ulagivati. Jednoga od njih prepozna: kudrova ikoji bijae tako nerazdruiv prijatej s Diderihom da su u gradiu govorili kako mu po noi mjesto jastuka slui. Pseto pozdravi komtura i malko zalaje, a onda se okrene k vratima i poe k njima, kao da pogaa njegovu misao. Sigfrid se zaas nae pred uskim vratacima na kuli, koja su se po noi zatvarala izvana. Podigavi preku, stupi na stube, koje bijahu odmah iza vrata, i pone se penjati. Zaboravivi svjetiljku iao je po mraku stupajui oprezno i pipajui nogom gdje e stati. Najednom, iza nekoliko koraka, stane jer je tik nad sobom uo neto kao soptanje ovjeka ili zvijeri. Tko je to? Nije bilo odgovora, samo je soptanje postalo jo bre.

Sigfrid bijae ovjek neustraiv: on se nije bojao smrti, ali se i njegova odvanost ve bila iscrpila te strane noi. Glavom mu proleti misao da mu to put zakruje Rotgir, i kosa mu se najei na glavi, a elo mu prekrije hladan znoj. I on uzmakne nazad, do samoga izlaza. Tko je to? zapita promuklim glasom. Ali u taj as ga udari neto u prsa tako jako da je starac omamljen bez rijei pao nauznak kroz otvorena vrata. Nastade tiina. Odjednom skoi iz kule nekakav tamni lik i pone brzo trati k stajama na lijevoj strani dvorita. Veliki Diderihov pas potri nijemo za njim. I drugi pas skoi za njima i iezne u sjeni pod zidom, ali se doskora povrati nazad, drei gubicu sputenu k zemlji, kao da njui njihov trag. Tako se priblii i k Sigfridu koji je Ml, nepomino leao na zemlji, pa ga ozbiljno ponjui, sjedne kraj njegove glave, podigne svoju gubicu uvis i stane tuno zavijati. Njegovo se zavijanje razlijegalo prilino dugo, ispunjavajui kao novom alou i grozom tu zlokobnu no. Napokon zakrinu velika vrata i u dvoritu se pojavi straar s kopljem. Smrt tom psu! rekne. Ja u te nauiti kako se zavija po noi! Naperivi koplje htjede njime probosti ivotinju, ali u isti as opazi da netko lei blizu otvorenih vrata kule. Her Jesus, to je to? Prigne glavu i pogleda u lice ovjeka pa pone vikati: Ovamo! Ovamo! U pomo! Zatim skoi k vratima i povue svom silom konopac zvona. VIII Premda se Glava urio u Zgorjelice, ipak nije mogao putovati tako brzo kao to je to elio, jer su putevi.bili teko prohodni. Poslije otre zime, poslije velika mraza i tako obilna snijega da su pod njim iezavala itava sela, nastade velika toplina. Mjesec ljuti1 nije usprkos svom nazivu bio ni najmanje ljut. Najprije padoe na zemlju guste i neprozirne magle, pa onda tako jake kie da se sve bijelilo pred oima, a kad je prestala padati kia, dunuo je takav vjetar kao to obino duva u oujku, pa je razgonio guste i tmaste oblake nebom, a po zemlji je prodirao snijeg, pod kojim je jo donedavna grmlje i drvee drijemalo u tihom zimskom snu. I brzo su sa zacrnjele ume. Na poljima se ljeskala iroko razlivena voda, a rijeke su i rjeice nabujale. Toj su se obilnoj vlazi veselili samo ribari, dok su svi drugi ljudi, drani kao na uzici, morali amiti u svojim kuama i kolibama. Na mnogim mjestima moglo se do sela samo u amcu. Posvuda je, dodue, bilo nasipa i puteva, nainjenih kroz ume i movare pomou klada i debala, ali su nasipi sada bili razmoeni, a debla su na niim mjestima propadala u raskvaenu zemlju, pa prijelaz pre Veljaa. 382 ko njih nije bio samo opasan, nego upravo nemogu. eh je nadasve muno prolazio u podvodnoj Velikoj Poljskoj, gdje je svakoga proljea bilo mnogo vie vode nego u drugim krajevima, pa je zato i put, naroito za konja, bio veoma teak. Zato se esto morao zaustavljati i ekati po itave sedmice, sad u malim selima, sad u dvorovima plemia koji su ga, po obiaju, gostoljubivo primali zajedno s njegovim ljudima. Sluali su rado njegove pripovijesti o kriarima i plaali mu hljebom i solju za razne novosti. Sto je proljee vie odmicalo i to je vie prolazio mjesec oujak, to se i on sve vie pribliavao Zgorjelicama i Logdancu. Srce mu je jae kucalo kad je pomislio da e ponovo ugledati svoju gospodaricu, jer iako je znao da je nee nikada dobiti, kao to nee ni zvijezde skinuti s neba, ipak ju je ljubio i oboavao svom duom. Odluio je da e najprije poi k Maitku, jedno zbog toga to je k njemu bio poslan, a drugo to je sa sobom vodio ljude koji su imali ostati u Bogdancu. Ubivi Rotgira, dobio je Zbiko svu njegovu pratnju u kojoj je, po propisu kriarskoga reda, bilo deset konja i isto toliko ljudi. Dvojica

su o njih odvezla tijelo ubijenoga kriara u Sitno, a druge je Zbiko sa Glavaem poslao u Bogdanac jer je dobro znao kako stari Matko ivo eli imati to vie teaka. Doavi u Bogdanac, nije eh staroga Matka zatekao kod kue; rekoe mu da je s lukom i psima otiao u umu. Povratio se jo za dana, i kad je uo da je kod njega putnik sa znatnom pratnjom, pourio je da pozdravi pridolicu i da im ponudi svoje gostoljublje. On nije odmah prepoznao Glavaa, a kad mu je ovaj kazao svoje ime, jako se u prvi trenutak prestraio, pa je luk i kapu bacio na zemlju i viknuo: Zaboga! Ubili su mi ga! Govori ta znade! On nije ubijen odgovori eh u dobru je zdravlju! Zauvi to, Matko se malko zastidi i pone soptati, pa napokon uzdahne duboko. Hvala Gospodu Bogu! rekne. A gdje je? Otiao je u Malborg, a mene je poslao amo s novostima. A po to je on otiao u Malborg? Po enu. Boj se, mome, rana bojih! Po kakvu enu? 383 Po Jurandovu kerku. Imat u vam ta pripovijedati makar i cijelu no, ali mi dozvolite, plemeniti gospodine, da malko odahnem jer sam se strano umorio na putu, a od ponoi sam neprestano jahao. Matko ga naas prestade pitati, najvie zato to od uda nije mogao govoriti. Sabravi se malko, vikne na djeaka da metne drva na ognjite i da ehu donese jesti, pa onda stane hodati po sobi maui rukama i govorei sam sebi: Ne mogu uima vjerovati... Jurandova kerka.. Zbiko oenjen.. I oenjen je i nije rekne eh. Zatim stane opirno pripovijedati to je i kako je bilo, a Matko je pozorno sluao, prekidajui ga svaki as kojim pitanjem, jer nije ba sve bilo jasno u ehovu pripovijedanju. On nije, na primjer, posve pravo znao kad se Zbiko oenio, jer nije bilo nikakva pira, ali je ipak odluno tvrdio da je bilo vjenanje, i to pod pokroviteljstvom same kneginje Ane Danute, a za to su vjenanje ljudi saznali istom poslije dolaska kriara Rotgira s kojim se Zbiko, pozvavi ga na sud boji, pobio pred cijelim mazovskim dvorom. Aa? Pobio se? klikne Matko s najveom radoznalou blijesnuvi oima. Nu, pa to je bilo? Na dvije je polovine razvalio Nijemca, a i meni je Bog s njegovim momkom dao sreu. Matko stane soptati, ali sada od zadovoljstva. Ej rekne nije on istom kakav momak. On je posljednji od Gradovaca, ali, tako mi Bog pomogao, nije zadnji. Kako li je bilo onda s Frianima? A bio je jo pravi djeak! Pogleda pri tom ozbiljno eha, pa nastavi: Ali i ti mi se svia. I vidim da ne lae, jer ja laca odmah prepoznam. Nije nita onaj Nijemev momak, jer i sam veli da s njim nisi imao mnogo posla; ali to si onomu pasjemu bratu ruku iaio i prije toga tura ubio, to su krasni i junaki ini. Zatim zapita najednom: A plijen? Je li barem obilan? Mi smo im oduzeli oruje, te desetoricu ljudi s konjima, a osmoricu vam alje mladi gospodin. A to je uinio s ostalom dvojicom? Poslao ih je u Sitno s mrtvim tijelom. 384 A zar nije knez mogao svoje momke poslati? Oni se vie nee vratiti. eh se nasmijei na tu pohlepu kojom se Matko esto odavao. Mladi gospodin ne treba vie da na tako ta gleda rekne. Spihovo je veliko imanje. Veliko! Ali to to vrijedi kad jo nije njegovo!

 Nego ije? Matko ustane: Govori! A Jurand? Jurand je u podzemnoj tamnici kod kriara i smrt je nad njegovom glavom. Bogzna hoe li ostati iv, a ako i ostane, hoe li se vratiti. Pa ako i ostane iv i ako se vrati, ipak je sveenik Kaleb proitao njegovu oporuku i rekao svima da im je mladi gospodin novi gospodar. Matka su se oito silno dojmile te novosti jer su bile tako nenadane i nevjerojatne da se nikako nije mogao snai. Vijest da se Zbiko oenio, bolno ga se kosnula u prvi trenutak jer je kao roeni otac ljubio Jagjenku i iz svih sila elio da njome oeni Zbika. No u drugu se ruku ve bio izmirio s milju da od toga nee biti nita, a osim toga mu je Jurandova ki donosila ono to mu Jagjenka nije mogla donijeti, jer je miraz prve, kao jedinice, bio mnogo vei. Matko je ve u dui vidio Zbika kao kneeva komea, kao gospodara u Spihovu i Bogdancu, dapae u budunosti i kao katelana. Ta to nije bilo nemogue; u ono se doba govorilo o plemiu ubogaru: Imao je dvanaest sinova, estorica padoe u bitkama, a estorica postadoe katelani. I srodstvo i junatvo vodilo je k veliini. Zbiku je na tom putu mogao pomoi samo znatan imetak, a u tom pogledu se i pohlepni Matko mogao utjeiti. Ipak je starac imao povoda i nemiru. Sam je nekad iao kriarima da izbavi Zbika, pa je s toga pohoda donio eljezni iljak pod rebrima, a sada je Zbiko otiao u Malborg, kao da se bacio vuku u grlo. Da li e tamo nai enu ili smrt? Tamo ga nee ba milo gledati, pomisli Matko, jer im je usmrtio znamenita viteza i prije toga nasrnuo na Lihtentajna, a oni psi imaju osvetljivu duu. Na tu misao se stari vitez jako zabrinuo. Pade mu takoer na um da nee proi ni bez toga da se Zbiko, kao estok momak, ne pobije s kojim Nijemcem. No zato ga je muila manja briga. Matko se najvie bojao da ga ne zasunje. Zasunjili su staroga Juranda i njegovu 25 Kriari kerku, nisu se u svoje vrijeme pobojali zasunjiti i samoga kneza kod Zlotorje, pa zato da to ne uine i sa Zbikom? Tada mu padne na um pitanje: a ta e biti ako mladi sam izmakne kriarskim rukama, ali ipak ne nae svoju enu...? Naas se utjei Matko milju, da e mu ipak ostati Spihov, ali je to bila kratka utjeha. Starcu je bilo mnogo do imetka, ali jo vie do potomstva, do Zbikove djece. Ako Danuka propadne kao kamen u vodu, pa nitko ne bude znao je li na ivotu ili je umrla, nee se Zbiko moi drugom oeniti, a onda e Gradovaca iz Bogdanca nestati sa svijeta. Ej, s Jagjenkom bi bilo drukije.. Ni Moidola ne moe koko pokriti krilima ni pas repom, a takva bi djevojka donijela mnogo roda, ba kao plodna jabuka. I zato je Matkova alost bila vea od radosti nad novim imanjem, pa je stao nanovo pitati eha kako je bilo s tim vjenanjem i kad je to bilo. A eh nato: Ja nisam mladoga gospodina ostavljao u njegovoj bolesti i zajedno sam s njime spavao. Samo je jednom naveer zapovjedio da odem, a onda sam vidio kako su k njemu otili: sama milostiva kneginja, a s njom gospoica Jurandova, gospodin de Lorhe i sveenih Vionjek. Ja sam se tomu zaudio jer je gospoica imala vijenac na glavi, ali sam pomislio da e gospodinu dati sveti sakrament.. Moda je to tada bilo... Sjeam se, gospodin mi je zapovjedio da ga lijepo obuem, kao za pir, ali sam i opet pomislio da je to radi toga to e primiti presveto tijelo Isusovo. A to je bilo zatim? Jesu li oni ostali sami? I... nisu ostali sami, a da su i ostali, mladi gospodin nije onda mogao ni da sam jede. Uz to su ve po gospoicu bili doli ljudi, toboe od Juranda, pa je ujutro otputovala. Nije li je Zbiko vidio od tog asa? Nije je vidjelo oko ljudsko. Nastade kratka utnja. to misli zapita zaas Matko hoe li je kriari vratiti ili nee? eh zavrti glavom i odmahne rukom. Kako ja mislim odgovori odluno propala je ona zauvijek. Zato? zapita Matko sa strahom. Jer da oni kau da je kod njih, bilo bi jo nade.

Mogli bi se potuiti ili dati otkup ili je silom oteti. Ali oni kau ovako: Mi smo imali nekakvu izbavljenu djevojku koju smo pokazali Jurandu, a on je nije prepoznao kao svoju kerku, nego narh je poubijao toliko ljudi koliko ih ne padne ni u veem boju. Dakle, Jurandu su pokazivali nekakvu djevojku! Kau da su je pokazali. To sam Bog zna. Moda nije istina, a moda su mu pokazali drugu. Samo je to istina da je on poubijao njihove ljude i da su oni spremni prisei da nisu nikada ugrabili njegove keri. Zato je to strano teak posao. Da im i sam veliki metar zapovjedi da je vrate, odgovorili bi oni da je nemaju. Pa tko da im dokae? Utoliko prije to su dvorani u Cjehanovu govorili o Jurandovu pismu u kojem stoji da ona nije kod kriara. A moda i nije? Molim, vaa milosti! Da su je ugrabili razbojnici, ne bi to sigurno bili uinili ni zbog ega drugoga, nego radi otkupa. A uz to ne bi razbojnici mogli ni pismo napisati, ni peat spihovskoga gospodara nainiti, ni kakvog poslanika poslati. To je istina. Ali to je kriarima do nje? A osveta na Jurandovoj krvi? Oni vie vole osveitu nego med i vino, a imaju za to i povoda. Straan im je bio gospodin iz Spihova, a to je najzadnje uinio, to ih je do kraja razgnjevilo. I moj je gospodin, kako sam uo, na Lihtentajna navalio, a Rotgira ubio. Meni je Bog pomogao, te sam'onom psu Danveldu ruku iaio. Ej, molim lijepo: njih etvorica padoe mrtvi, a sada je jo jedan jedini na ivotu, i to stari. I mi imamo zube, vaa milosti! I opet nastade utnja. Ti si valjan momak rekne napokon Matko; a to misli: ta e oni s njom uiniti? Knez Vitold je moan knez: kau da mu se i sam njemaki cesar do pojasa klanja, pa to su uinili s njegovom djecom? Zar oni imaju malo utvrenih gradia, malo podzemnih tamnica, malo zdenaca i malo konopaca za vrat? Za ivoga oga! za vapi Matko. Dao Bog da ne zadre i mladoga gospodina, premda je otiao s kneevim pismom i gospodinom de Lorhom, monim gospodinom i kneevskim roakom. Ej, ja nisam htio ovamo, jer bih se ondje mnogo lake probio. Ali mi je mladi gospodin zapovjedio. uo sam kako je jednom 386 ...ML.. rekao staromu gospodinu iz Spihova: Jeste li vi lukavi, veli, jer ja nisam, a s njima mora ovjek biti lukav. Oj, veli, stric Matko bi nam sada trebao. Pa zato me i poslao. Ali Jurandove keri, gospodine, neete ni vi nai, jer je moda ona ve na drugom svijetu, a proti smrti ni najvea lukavost ne pomae. Matko se zamisli i istom nakon duge utnje rekne: Ha, tu nema pomoi! Proti smrti ni lukavost ne pomae. Ali da poem onamo, pa da barem doznam da su je pokopali, ostao bi Spihov Zbiku, koji bi se mogao amo povratiti i drugu djevojku uzeti. Tu Matko odahne, kao da mu se teak teret svalio sa srca, a Glava zapita tihim glasom: Gospoicu iz Zgorjelica? Da odgovori Matko. Ovo tim prije, to je sirota, a Ctan iz Rogova i Vilk iz Brzozove sve je vie napastuju. A eh skoi na noge: Gospoica je sirota? A vitez Zih? Ti, dakle, nita ne zna? Za miloga Boga, ta se dogodilo? Da, istina je, kako da i zna kad si sad istom doao, a mi smo govorili samo o Zbiku. Ona je sirota! Zgorjeliki Zih nije doista nikada u svojoj kui mjesto ugrijao, osim ako je imao goste. Inae mu je u Zgorjelicama odmah bilo dosadno. Njemu je pisao opat da polazi u goste knezu Premku osvjecinskomu, pa ga moli da i on s njim poe. A Zihu je to bilo drago jer se s knezom poznavao i esto se s njim veselio. Nato doe Zih k meni i ree: Ja idem u Osvjein, pa onda u Glavnicu, a vi pripazite na Zgorjelice. Mene je odmah neto lecnulo, pa mu reknem: Ne idite!

uvajte svoje djeake i Jagjenku jer znam da tan i Vilk neto zla smiljaju... A ti mora znati da je opat iz srdbe htio djevojku udati za Vilka ili tana, ali ih je kasnije, kad ih je bolje upoznao, obojicu zamrzio i iz Zgorjelica protjerao. I to je bilo dobro, ali ne ba previe jer su se oni strano naljutili. Sada je malko mir; meusobno su se izranili, pa lee, ali prije toga nije ni na trenutak bilo sigurnosti. Sve je na mojoj glavi: i obrana i panja. A sada Zbiko hoe da ja odem... Kako e onda biti Jagjenki, to ne znam, ali u ti, meutim, sve rei o Zihu. On nije uvaio mojih rijei, nego je otiao. Nu... i astili su se, veselili! Iz Glavice su poli k ocu kneza Premka, k staromu Nosaku, koji vlada u Cjeinju. I tu je Jako, knez ratiborski, iz mrnje na kneza Premka poslao na njih razbojnike pod vodstvom eha Hizana. I knez je Premko pao, a s njime i Zih zgorjeliki, pogoen strelicom u slabine. A opata su eljeznim buzdovanom udarili tako da jo i sada glavom trese i nita za ovaj svijet ne zna, a govor je po svoj prilici zauvijek izgubio. No Hrzana je stari knez Nosak od gospodina na Zampahu kupio i tako izmuio da ni najstariji ljudi nisu za takve muke uli; ali ni tim mukama nije smanjio preteku bol za svojim sinom, ni Ziha uskrsio, a ni Jagjenki nije suze otro. Eto im zabave... Prije est nedjelja dovezli su amo Ziha i pokopali ga. Tako hrabri gospodin! rekne saalno eh. Ja nisam kod Boleslava vie bio djeai, a on me je odmah svladao i u suanjstvo odveo. No to je bilo takvo suanjstvo da ga ne bi bio ni za slobodu zamijenio. Dobar, estiti gospodin! Dao mu Bog svjetlost vjekovjenu! Ej, ao mi ga je, ao; ali najvie gospoice, sirote! Da, prava je sirota. Mnoga ni matere tako ne ljubi kao to je ona oca ljubila. A povrh toga joj je i pogibeljno sjediti u Zgorjelicama. Poslije pokopa nije jo ni snijeg zameo Zihovu mogilu, a ve su tan i Vilk na zgorjsliki dvor navalili. Na sreu su to ve prije saznali moji ljudi, pa su za vremena u pomo priskoili, i Bog je dao da smo ih sretno odbili. A poslije bitke obuhvatila mi je djevojka koljena govorei: Kad ne mogu da budem Zbikova, veli, neu biti niija, samo me od tih otmiara spasite, jer i smrt mi je draa od njih.. To ti kaem, sada ne bi prepoznao Zgorjelica, jer sam od njih itavi katel nainio. Jo su dva puta navalili poslije toga, ali nisu mogli nita postii. Sada je naas mir jer su se meusobno izranili, kao to sam ti ve rekao, tako da nijedan od njih ne moe ni rukom ni nogom maknuti. Glava ne odgovori nato nita. Sluajui o Vilku i tanu, pone zubima kriputati, kao da tko otvara i zatvara kriputava vrata. Onda stane trti svoje ogromne ruke koje su ga naroito zasvrbjele. Napokon mu se iz usta teko izvine jedna jedina rije: Prokletnici... U taj se as zauju nekakvi glasovi u pevorju, vrata se naglo otvore i u sobu bane Jagjenka, a s njom njezin najstariji brat, etrnaestogodinji Jako, koji je na nju liio kao da joj je blizanac. J8 389 Saznavi od zgorjelikih momaka, koji su putem vidjeli putniku povorku, da su nekakvi ljudi pod vodstvom Ceha Hlave otili u Bogdanac, prestraila se i ona ba kao i Matko, a kad su joj jo rekli da Zbika nisu vidjeli meu njima, bila je gotovo sigurna da se dogodila nesrea, pa je naduak dotraa u Bogdanac da pita za pravu istinu. to se dogodilo? Za miloga Boga! zavikne s praga. A to bi se dogodilo? odgovori joj Matko. Zbiko je iv i zdrav. eh priskoi k njoj i kleknuvi na jedno koljeno, stane ljubiti skutove njezine suknje; no ona nije pazila na to, jer je glavu od ognja okrenula u sjenu kad je ula odgovor staroga viteza, pa kao da se istom na asak sjetila da ga mora pozdraviti, ree: Hvaljen Isus! Na vijeke vjekova! odgovori Matko. A onda ugleda Ceha kod svojih koljena, pa se prigne k njemu: Radujem ti se, Hlavo, iz dna due, ali zato si ostavio svoga gospodara? Jer me poslao ovamo, milostiva gospoice. to ti je zapovjedio? Zapovjedio mi je da idem u Bogdanac.

 U Bogdanac..11 to jo? Poslao me je po savjet... i s poklonom, s pozdravom. Samo u Bogdanac? No... dobro! A gdje je on? Otiao je meu kriare, u Malborg. Na Jagjenkinu se licu opet pojavi nemir. Zar mu nije drag ivot? Po to? Da potrai, milostiva gospoice, ono to nee nai. Vjere mi, nee! potvrdi Matko. Kao to ni avla ne moe utvrditi bez ekia, tako ni ljudske volje bez boje. Sto to govorite? zapita Jagjenka. A Matko joj na pitanje odgovori novim pitanjem: Je li ti Zbiko govorio o Jurandovoj, jer kao to sam uo, jest? Jagjenka ne odgovori u prvi mah nita, nego zatomi dah i istom za dvatri aska rekne: Ej, govorio mi je! Pa to ga je prijeilo da mi ne govori! Dobro, dobro! Tako u ti lake sve rei odgovori starac. I stane joj pripovijedati to je uo od eha, udei se i sam kako mu je to pripovijedanje od vremena do vremena bivalo neugodno i muno. No jer je doista bio ovjek lukav i jer mu je bilo do toga da nikako ne raalosti Jagjenku, natezao je svom silom na ono u sito je, na kraju, i sam vjerovao, da Zbiko nije zapravo nikada bio Danukim mu i da je ona ve propala zauvijek. eh mu je svaki as povlaivao, ili klimajui glavom ili ponavljajui: Tako mi Boga, to je istina! ili: Tako je, a ne drukije! a djevojka je sluala sputenih oiju, ne pitajui ni za ta i tako tiho da je ta njezina utnja uznemirila Matka. No a ta veli ti? zapita svrivi svoje pripovijedanje. A ona ne odgovori nita, samo joj dvije suze blijesnue ispod sputenih trepavica, pa joj se srunie na lice. asak kasnije pristupi k Matku, poljubi ga u ruku i rekne: Hvaljen Isus! Na vijekove vjekova! odgovori starac. Zato se tako uri kui? Ostani s nama. Ona nije htjela ostati, izgovarajui se da kod kue nije priredila veeru. Matko je, istina, znao da je u Zgorjelicama stara plemkinja Sjecjehova koja bi je mogla zamijeniti, ali je nije ba previe zadravao jer je takoer znao da alost ne pokazuje rado ljudima svoje suze, i da je ovjek kao riba koja se skriva to dublje na dno kad u sebi osjeti oitre osti. Zato samo pogladi djevojku po glavi, pa je zatim zajedno s ehom isprati na dvorite. eh izvede konja iz staje, pa sjedne na nj i pojase za svojom gospodaricom. A Matko se vrati, pa uzdahne, zaklima glavom i promrmlja: Glup li je taj Zhiko, uistinu.. Sve mirii iza te djevojke po sobi! I starac se jako raalosti. Pomisli kako bi ve sada moglo biti radosti i sree da ju je Zbiko odmah iza svoga povratka uzeo za enu! A sada, to? im ga tko spomene, odmah joj suze teku iz oiju, a momak se potuca svijetom, pa e tamo negdje udariti o malborke zidine gla 391 vom, dok je ne razbije, a u kui je pusto, samo to oruje stri sa stijena. Nema gospodarice, nema napretka, nema koristi ni od Spihova ni od Bogdanca, i nee ih imati kome ostaviti! Sad uzbuni srdba Matkovu duu. Poekaj, pasja nogo rekne glasno ja neu poi za tobom, a ti radi to hoe! Ali u isti ga trenutak obuze i silna enja za Zbikom: Da, neu poi, pomisli, ali zato da sjedim kod kue... Kazna boja... Moram da barem jo jednom u ivotu vidim toga nitkova! On je tamo i opet umlatio jednoga psa... i krasan je plijen zadobio... Drugi i posijedi prije nego to viteki pojas stekne, a njega je ve sam knez opasao... I s punim pravom jer ima mnogo hrabrih mladia meu plemstvom, ali takvoga vie nema. I raznjeivi se posve, pone promatrati titove, maeve i sjekire, pocrnjele u dimu, kao da promilja ta e sa sobom uzeti, a ta ostaviti; a zatim izie iz sobe, prije svega samo zato to u njoj nije mogao ostai, ali i zato da zapovjedi neka namazu kola, a konjima dadu dvostruki obrok.

U dvoritu, u kojem se ve mrailo, sjeti se Jagjenke, koja je tu as prije sjela na konja, pa se najednom opet raalosti. Poi u, poi, rekne sam sebi, ali tko e ovdje djevojku uvati od tana i Vilka? Dao Bog, grom u njih udario! Meutim je Jagjenka s malim Jakom jahala umskim putom u Zgorjelice, a eh se tiho vukao za njima i srce mu je bilo prepuno boli i tuge. On je maloprije vidio djevojine suze, a sada je gledao njezin crni lik, jedva vidan u umskome mraku, i nasluivao je njezinu bol i tugu. inilo mu se takoer da e se za njom svaki as iz mraka i umske gutare pruiti grabeljiva ruka Vilka i tana... i na tu ga je misao obuzimala silna elja za bojem. Ta je elja asom bivala tako neodoljiva da je htio pograbiti ma ili sjekiru i sjei drvee uz cestu. Osjeao je da bi mu odmah bilo lake kad bi se dobro razmahao. I bio bi rado u sav mah potjerao svoga konja, ali oni su pred njima jahali polagano, nogu na nogu, ne govorei ni rijei, jer je i mali Jako, premda je obino avrljao, vidio iza nekoliko pokuaja da sestri nije do razgovora, pa je i on zautio. Ali kad su ve bili blizu Zgorjelica, prevlada Cehova alost srdbu na tana i Vilka, pa rekne sam sebi: Ja ne bih poalio ni svoje krvi, samo da te utjeim, ali to da nesretnik uinim, to da reknem? Rei u ti da mi je on zapovjedio da ti se poklonim, i dao Bog da te to bar malko utjei. To pomislivi pritjera svoga konja do Jagjenkina. Milostiva gospoice.. I ti jae s nama? zapita ga djevojka prenuvi se kao iza sna. A to mi eli rei? Zaboravio sam vam kazati to mi je moj gospodin zapovjedio da vam reknem. Na odlasku iz Spihova pozvao me k sebi i rekao mi ovo: Padni pred noge gospoici iz Zgorjelica jer je ja neu nikada zaboraviti ni u zloj ni u dobroj srei, a za sve ono, veli, to je uinila za mene i za strica, neka joj Bog plati i u zdravlju je uzdri. Platio Bog i njemu za dobru rije odgovori Jagjenka. Zatim nadoda tako udnim glasom da se u ehu do kraja rastopilo srce: I tebi, Hlavo. Razgovor se prekine naas, a momku je bilo drago to joj je to rekao, pa rekne sam u sebi: Ona ni ne pomilja da sam joj rekao neistinu. I nanovo stane traiti u svojoj domiljatoj glavi to bi jo rekao, pa za asak progovori: Gospoice.. Sto je? To... to jest... htio sam rei, kao to sam ve i staromu gospodinu u Bogdancu rekao, da je Jurandova propala zauvijek i da je on nikako nee nai, pa ako mu i sam veliki metar bude pomogao. To je njegova ena odgovori Jagjenka. A eh zakima glavom: Kakva je to ena.. Jagjenka mu na to nita ne odgovori, ali kod kue poslije veere zapovjedi, kad su Jako i mlaa braa poli spavati, da se donese vr medovine, pa se okrene k ehu i zapita: Moda bi ti volio spavati, a ja sam htjela malo avrljati. Premda je eh bio umoran od puta, bio je ipak spreman avrljati makar i do jutra, pa su stali razgovarati, a on joj je nanovo potanko pripovjedio sve zgode i nezgode Zbikove, Jurandove, Danukine i svoje. 392 ,... 393.,..v ' i jv Ti , V IX Matko ss spremao na put, a Jagjenka se nije dva dana pokazivala u Bogdancu, ve ih je provela u dogovaranju sa ehom. Stari ju je vitez sreo istom trei dan, u nedjelju, na putu u crkvu. Ona je ila u Kenju s bratom Jakom i sa znatnim brojem oboruanih momaka, jer nije bila sigurna da li Ctan i Vilk jo lee i nee li je napasti.

 Ja sam poslije mise ionako htjela svrnuti u Bogdanac rekne pozdravivi Matka jer imam s vama vanog posla, ali o njemu moemo odmah porazgovarati. Iza tih rijei potri ispred svoje pratnje, jer oito nije htjela da i njezini momci uju taj razgovor; a kad je Matko bio kraj nje, zapita ga: Vi ete, dakle, sigurno na put? Ako Bog da najkasnije sutra. U Malborg? U Malborg ili ne. Kamo ve bude. A vi posluajte mene! Dugo sam razmiljala to da uinim, pa sada hou da vas zapitam za savjet. Prije, kako znate, dok je otac bio iv i dok je opart bio zdrav, bilo je sve drukije. I Ctan i Vilk su mislili da u jednoga od njih izabrati, pa su bili na miru. A sad u ostati bez ikakve obrane, pa u u Zgorjelicama morati sjediti za svojom ogradom kao u zatvoru, ili e mi sigurno ona dvojica nanijeti kakvo zlo. Recite i sami, nije li tako? Da odgovori Matko na to sam i ja mislio. Pa emu ste se domislili? Nisam se domislio niemu, ali ti moram rei da je ovo poljski kraj i da su za nasilje uinjeno djevojci u zakonu odreene stroge kazne. To je istina, ali preko granice nije teko prijei. Ja znam da je i Sleska poljski kraj, a ipak se knezovi tamo sami meu sobom svaaju i jedan na drugoga navaljuju. Da nije toga, bio bi moj predragi otac jo na ivotu. Tamo ima ve i Nijemaca, pa ine svakakva nasilja, a tko hoe da se meu njih sakrije, taj se i sakrije. Ja bih se sigurno lako oduprla i tanu i Vilku, ali moram misliti i na brau. Ne bude li ovdje mene, bit e mir, a ako ostanem u Zgorjelicima, bogzna to e se dogoditi. Bit e napasti i borbe, a Jako je ve navrio etrnaest, pa ga nee zadrati nikakva mo, a kamoli moja. Posljed nji put, kad ste nam vi u pomo priskoili, poletio je i on naprijed, i kad je Ctan udario u gomilu buzdovanom, samo to mu nije glavu razmrskao. Ej, Jako je ve govorio naoj eljadi da e ih obojicu pozvati na megdan na utoptanoj zemlji. Velim vam, da nijedan jedini dan nee biti mira, pa moe i mlae kakvo zlo snai. Vjere mi, ono su pasja braa, i Ctan i Vilk rekne ivo Matko ali ipak nee na djecu ruku podii. Tfu, to e, moda, uiniti kriari. Oni nee na djecu ruku podii, ali se u meteu ili kod poara, ne daj Boe, moe posve lako nesrea dogoditi. Sta da jo govorim! Stara Sjecjehova ljubi moju brau kao roenu djecu, pa im nee nedostajati ni njege ni panje, samo to bi oni bili sigurniji bez mene nego sa mnom. Moe biti odgovori Matko. Zatim pogleda otro u djevojku i zapita je: A ta ti hoe? A ona mu odgovori apui: Povedite me sa sobom! Premda se Matko mogao i sam domisliti kako e svriti taj razgovor, ipak se silno zaudi, pa zaustavi konja i rekne: Boj se Boga, Jagjenko! A ona spusti glavu i odgovori plaho i tuno: Kakav ste mi vi? Ja volim govoriti iskreno nego da to tajim. I Hlava i vi velite da Zbiko one tamo nee nikada nai, a Ceh se dapae jo i goremu nada. Bog mi je svjedok da joj ne elim nikakva zla. Neka je sirotu mati boja obrani i spasi! Ona je bila Zbiku milija od mene, pa je sve svreno. Takva je moja sudbina. Ali gledajte, dok je Zbiko nae, ili ako je nikada ne nae, kao to i sami velite, onda.. Nu to? zapita Matko videi da se djevojka sve vie smuuje. Onda ja neu da budem ni Ctanova ni Vilkova ni bilo ija. Matko odahne zadovoljno. Ja sam mislio da si ga ve zaboravila rekne. A ona mu odgovori jo tuni je: Ej...! Ali ta to hoe? Kako da te ja povedem meu kriare?

 Ne ba meu kriare. Ja bih htjela samo do opata kojega je bolest zadrala u Sjerau. On nema nijedne iskrene due, jer se njegovi svirci sigurno vie brinu za pie nego za njega, a ipak je to moj krsni kum i dobrotvor. A da je zdrav, potraila bih njegovu zaititu jer ga se ljudi boje. Ja to ne poriem rekne Matko koji se u dnu due radovao Jagjenkinoj odluci jer je poznavao kriare i bio vrsto uvjeren da Danuka nee iva izii iz njihovih ruku. Ali ipak ti moram rei da je s djevojkama veoma nezgodno putovati. Moda s kojom drugom, ali ne sa mnom. Ja jo nisam nikamo putovala, ali mi nije nikakva novost baratati lukom i podnositi sve napore u lovu. Bude li trebalo trpjeti, trpjet u, ne bojte se! Obui u Jakovo odijelo, poveza u vrpcom svoju kosu, pripasat u pojas i poi. Jako je, dodue, mlai, ali nije ni za vlas manji od mene, a uz to mi je i licem tako slian da ni na pokojni otac nije mogao rei tko je on, a tko sam ja, kad smo se na poklade preodijevali. Vidjet, ete da me nee prepoznati ni opat, ni tko drugi. Ni Zbiko? Ako ga vidimo.. Matko se zamisli naas, pa se najednom nasmije i rekne: Ali Vilk iz Brzozove i tan iz Rogova sigurno e pomahnitati! Pa neka pomahnitaju. Bit e gore, ako, moda, za nama pou. Eh, ja ih se ne bojim. Ja sam star, ali je za njih bolje da ne dolaze pod moje ake, kao ni pod ake drugih Gradovaca. Zbikove su ve upoznali. Razgovarajui tako, dojahae do Kenje. U crkvi je bio i stari Vilk iz Brzozove, koji je kadikad mrko pogledavao na Matka, ali ovaj nije za to mario. I s lakim srcem vraao se poslije mise s Jagjenkom kui. Ali kad su se na raskru rastali i kad se ponovo naao sam u Bogdancu, stale su mu u glavu dolaziti manje vesele misli. Znao je da ni Zgorjelicama ni Jagjenkinoj rodbini nee za vrijeme njezine odsutnosti prijetiti nikakva opasnost. Oni bi gledali da ugrabe djevojku, govorio je sam sebi, jer je to druga stvar, ali na sirote ili na njihovo imanje nee dii ruku jer bi se strano osramotili, i svatko bi iv na njih navalio, kao na prave vukove. Ali Bogdanac e ostati na milosti bojoj! Jarke e zasuti, stada odagnati, kmetove odvesti! Ako Bog da, kad se vratim, dobit u sve natrag .sag. i na sud u ih pozvati, jer kod nas ne vrijedi samo aka nego i pravica. Samo, hou li se vratiti i kad u se vratiti? Oni su se na me strano naljutili jer im nisam dao da ugrabe djevojku, a kad ona ode sa mnom, srdit e se jo vie. I obuze ga tuga; ve je bio lijepo uredio gospodarstvo u Bogdancu, a sada je bio siguran da e sve nai pusto i uniteno kad se nazad vrati. Eh, moram se neemu domisliti! rekne. Poslije podne zapovjedi da mu osedlaju konja, pa sjedne na nj i odjae ravno u Brzozovu. Onamo dojae ve u sumrak. Stari je Vilk sjedio u prednjoj sobi uz vr medovine, a mlai je, izranjen od Ctana, leao na klupi koama prekrivenoj, pa i sam pio. Matko ue nenadano u sobu i stane na pragu, ozbiljan u licu, visok, koat, bez oruja u ruci, samo s dugim maem 0 boku, a oni ga odmah prepoznae jer mu je oblije obasjao jasni blijesak plamena, i obojica skoe na noge 1 pojure k stijeni da pograbe oruje koje im je prvo dopalo ruku. Ali iskusni je starac dobro poznavao i ljude i njihove obiaje. Ne lecne se ni najmanje, ne mai se ak ni za svoj ma, ve se samo podupre rukama i zapita posve mirnim, podrugljivim glasom: Sta je to? Zar je to plemika gostoljubivost u Brzozovi? Na te rijei klonue obojici ruke, te zaas spusti stari na zemlju svoj ma, a mladi sulicu, i oba prignue malko svoju glavu, a lica im bijahu jo uvijek mrka, ali postiena. A Matko se nasmijei i rekne: Hvaljen Isus! Na vi jeke vjekova.

 I sveti Juraj! Mi mu sluimo. Doao sam kao susjed.. s dobrom voljom. S dobrom voljom vas pozdravljamo. Sveta je osoba gost. Istom sada pristupi stari Vilk k Matku, a za njim i mladi, i obojica mu stanu stiskati desnicu, pa ga onda posade na poasno mjesto za stolom. U tren oka metnu sluge drva na ognjite, prostru stol, donesu zdjele pune jela, pehare piva i vreve medovine, te oni stadoe jesti i piti. Mladi Vilk je pogledavao Matka od asa do asa 397. radoznalim pogledom, u kojem je potovanje prema gostu zatomljivalo potajnu mrnju, ali ga je ipak posluivao tako pomno da je problijedio od napora, jer je bio ranjen i slab. I otac i sin bijahu strano radoznali zato je Matko k njima doao, ali ga ipak nijedan nije zapitao ni za ta, nego su ekali, dok on sam ne pone govoriti. A on je kao ovjek koji pozna obiaj, hvalio jelo, pie i gostoljubivost i istom kad se dobro nasitio, pogleda ozbiljno preda se i rekne: Ljudi se esto zavade, pa i pobiju, ali je susjedski mir nadasve. Od mira nema nita ljepe odgovori isto tako ozbiljno stari Vilk. A dogaa se takoer rekne i opet Matko da ovjek mora na daleki put, pa mu je ao i onoga s kim je ivio u neprijateljstvu, i bez oprotaja nee da ode. Platio vam Bog za tu iskrenu rije. Ne samo za rije nego i za in, jer sam evo doao. To nam je jako drago. Doite makar i svaki dan. I ja bih vas rado poastio u Bogdancu, kao to dolikuje ljudima koji znadu to je viteka ast, ali ja moram meu kriare. Meu kriare? kliknu jednoduno i otac i sin. Da! odgovori Matko. A tko ide meu njih, a nije im prijatelj, taj se mora izmiriti i s Bogom i s ljudima, jer moe izgubiti ne samo ivot nego i vjeno spasenje. To je zaista udno! rekne stari Vilk. Ja jo nisam vidio ovjeka koji je s njima imao posla a da mu nisu nanijeli krivicu. Ba kao i cijeloj naoj kraljevini nadoda Matko. Ni Litvini prije svetoga krsta, ni Tatari nisu bili gori od tih avolskih redovnika. To je iva istina! Ali znajte i to: sakupljalo se i sakupljalo, dok se nije nakupilo, pa bi ve jednom valjalo svriti, eto tako je! To rekavi, pljucne stari u oba dlana, a mlai nadoda: Drukije ne moe da bude. I bit e sigurno, ali kada? To nije naa briga, nego kraljeva. Moda brzo, a moda i ne. To zna samo Bog, a ja, meutim, moram meu njih poi. Da li s otkupom za Zbika? im je otac spomenuo Zbika, problijedjelo je lice mladoga Vilka od strane mrnje i oblije mu je postalo grozno. Ali Matko odgovori posve mirno: Moda i s otkupom, ali ne za Zbika. Na te rijei postadoe i otac i sin jo radoznaliji te stari nije mogao dulje izdrati nego progovori: Hoete li nam rei ili ne, po to ste k nama doli? Hou, hou! odgovori Matko kimajui glavom. Ali u vam jo prije rei neto drugo. Eto vidite, poslije moga odlaska ostat e Bogdanac na milosti bojoj. Nekad, kad smo ja i Zbiko vojevali pod knezom Vitoldom, pazio je na nae siromatvo opat, pa malko i Zih iz Zgorjelica, a sada nee biti ni toga. Strano je tuno kad ovjek pomisli da se muio i radio zabadava. Ta vi znadete i sami kako to biva: ljude e mi odmamiti, meu zaorati, a od stada e uzeti svatko ta bude mogao, i ako mi Gospod Bog dozvoli da se jo sretno vratim, vratit u se na pusto. Tome je samo jedna pomo i jedno sredstvo: dobar susjed. Zato sam i doao amo, da vas zamolim po susjedski, da pripazite na Bogdanac i da od mene otklonite svaku nepravdu.

uvi tu molbu, stari Vilk pogleda mladoga, a mladi staroga, i obojica se jako zamisle. askom su utjeli jer nijedan nije mogao odmah odgovoriti. A Matko prinese na usta au medovine, pa je ispije i nastavi tako mirno i pouzdano kao da su mu oni ve odavna najbolji prijatelji: Rei u vam posve iskreno od koga se ovdje najveoj teti bojim. Ni od koga drugoga, nego od tana iz Rogova. Od vas se ne bih bojao, sve da se i rastanemo kao neprijatelji, i to zato to ste vi ljudi viteki, koji e svojemu neprijatelju pogledati u oi, ali mu se nikako nee osvetiti iza lea. Ej, s vama je neto posve drugo! o je vitez, to je vitez; no tan je prostak, a od prostaka se moe svemu nadati, i to tim vie to je on, kako znate, na me strano srdit radi toga o mu nisam dao da ugrabi Jagjenku Zihovu. Koju uvate za svoga sinovca! klikne mladi Vilk. A Matko ga otro pogleda, pa se okrene k staromu i rekne posve mirno: Znajte da se moj sinovac oenio s mazovskom vlastelinkom, s kojom je dobio znatan miraz. 398 399 Nastade ponovo jo dublja utnja; i sin i otac gledali su nekoliko asaka otvorenih usta u Matka, a napokon progovori stari: Ej, kako to? Jer su pripovjeda... No, govorite! A Matko nastavi kao da je preuo to pitanje: Upravo zato i moram na put i zato vas molim: pripazite mi na Bogdanac i ne dajte da mi tko kakvu krivicu nanese, a napose me uvajte od tanove navale, onako kao dobri i poteni susjedi. Uto je mladi Vilk, koji je imao bistar razum, odmah spoznao da e biti bolje ako mu Matko bude prijatelj sad kad se Zbiko oenio, jer se i Jagjenka u Matka pouzdavala i bila spremna da ga u svemu poslua. I najednom se novi vidici otvorie pred oima mladoga momka, pa zato rekne sam sebi: Sada nije dovoljno da se Matku ne usprotivim, nego ga moram jo i za sebe predobiti! I premda je bio malko napit, prui brzo ispod stola ruku, pa prihvati oca za koljeno i stisne ga jako u znak da ne rekne togod nepotrebno, a sam progovori: Vi se Ctana ne bojte! Oho! Neka samo pokua! On mi je, dodue, namjestio lea, ali sam mu zato i ja tako udesio lice da ga ni roena mati nije prepoznala. Ne bojte se niega, nego otputujte posve mirno. Nijedna vam vrana nee uginuti u Bogdancu! Ja vidim da ste vi poteni ljudi. Obeajete li? Obeajemo! kliknu obojica. Na viteku ast? Na viteku ast. I na sveti kri? Da, i na sveti kri! Tako nam Bog pomogao! Matko se zadovoljno nasmijei i rekne: No, tomu sam se od vas i nadao. A kad je tako jo u vam neto rei... Zih mi je, kao to znate, predao skrb nad svojom djecom. Zato sam i Ctanu i tebi, mladiu, stao na put kad ste htjeli silom provaliti u Zgorjelice. A sada kad ja budem u Malborgu, ili Bog zna gdje, nee imati nikakve zatite... Istina, sirote Bog uva, a onomu tko im nanese kakvu krivicu ne odrubi se samo sjekirom glava nego ga se jo i beasnim proglasi. Ipak mi je teko to moram otputovati. Uasno mi je teko. Prisegnite mi da ni sami neete nanijeti nikakve nepravde Zihovim sirotama i da neete nikome dopustiti da im zla ini. Prisiemo! Prisiemo! Na viteku ast i potenje? 409 1 Na viteku ast i potenje. I na sveti krst? I na sveti krst! Bog vas je uo. Amen! dovri Matko. I odahne duboko jer je znao da e oni tu svoju prisegu i odrati, pa makar svaki morao svoje prste od jada i ljutine izgristi.

I pone se odmah opratati, ali ga oni upravo silom zadrae. Morao je piti i pokumio se sa starim Vilkom, a mladi je samo prijetio Ctanu. Premda je, inae, u pijanstvu traio svau, Matku se ulagivao kao da e od njega ve sutradan dobiti Jagjenku. Prije ponoi izgubio je ipak svijest, a kad su ga opet k njoj priveli, zaspao je kao kamen. Stari se doskora poveo za primjerom svoga sina, pa ih je Matko obojicu kao mrtve ostavio kod stola. A sam nije bio pijan, jer je mogao mnogo podnijeti, nego samo malko nakresan i vraajui se kui, razmiljao jeo onom to je obavio maloprije. Eh, govorio je sam sebi, Bogdanac je sada siguran i Zgorjelice su izvan opasnosti. Oni e se naljutiti radi Jagjenkina odlaska, ali e ipak uvati i moje i njezino dobro, jer moraju. Gospodin Isus dao je ovjeku domiljatost: gdje se ne moe akom, tu se mora razumom. Kad se povratim, nee proi bez toga da me stari ne izazove na megdan, ali ja ne marim za to! Dao Bog da mogu tako i kriare nadmudriti. Ali s njima je tee... Na, ako je sluajno i pasji brat, kad prisegne na viteku ast i na sveti krst, to tu prisegu i odri, a za njih je prisega, kao da pljune u vodu. Ali moda e mi presveta Isusova mati pomoi da budem od koristi Zbiku, kao to sam bio od koristi Bogdancu i Zihovoj djeci..; Tu mu pade na um da bi djevojka, doista, mogla i kod kue ostati jer e je obadva Vilka uvati kao zjenicu oka. No za asak napusti tu misao: Vilci e je uvati, ali e je zato tan to vie napastovati. Bogzna tko bi koga mogao nadvladati, ali sigurno bi bilo borbe i napasti, pri emu bi mogle nastradati Zgorjelice, Zihove sirote, pa ak i sama djevojka. Vilcima e biti mnogo lake uvati sam Bogdanac, a za djevojku je svakako bolje da bude daleko od tih razbijaa! ujedno blizu bogatoga opata. Matko nije vjerovao da e Danua iva izii iz kriarskih ruku, pa se jo nije odrekao nade da e Zbiko odmah oeniti Jagjenku im se vrati kao udovac. 26 Kriari 401 Ej, silni Boe, govorio je sam sebi, kad bi on, imajui ve Spihov, kasnije uzeo jo i Jagjenku s Moidolom i onim to joj ostavi opat, ne bih poalio ni puna kola voska za svijee! U slinim mislima proe mu brzo put iz Brzozove, ali ipak doe u Bogdanac ve kasno u noi i zaudi se ugledavi rasvijetljene prozore. Ni njegovi momci nisu spavali jer jedva to je ujahao u dvorite priskoi k njemu konjuar. Zar su tu kakvi gosti, ta li? zapita Matko silazei s konja. Da, mladi gospodin iz Zgorjelica s ehom odgovori mu konjuar. Matko se zaudi tom posjetu. Jagjenka mu je obeala a e doi rano ujutro i odmah krenuti na put. Zato je, dakle, doao Jako, i jo k tomu tako kasno? Stari vitez pomisli da se togod moglo dogoditi u Zgorjelicama, pa s nekim nemirom ue u kuu. Ali u sobi su gorjele u velikoj glinenoj pei veselo i jasno velike klade, a nad stolom su u eljeznim rukama svijetlile dvije baklje. Matko ugleda pod njihovim svjetlom Jaka, Ceha Hlavu i jo jednoga mladoga momia, s rumenim licem poput jabuke. Kako je, moj Jako? A ta je s Jagjenkom? zapita stari plemi. Jagjenka vam poruuje rekne momi ljubei mu ruku da se predomislila i voli ostati kod kue. Ne boji li se Boga? ta joj je sunulo u glavu? A momi ga pogleda svojim modrim oima i pone se smijati. Vidite li klikne tobonji mladi tko e me prepoznati kad me ni vi niste prepoznali? Istom sada ga Matko pogleda malko paljivije i klikne: U ime Oca i Sina! Ta to su prave poklade! A zato si ti ovdje, abice? Ej, zato? Tko mora na put, mora biti pripravan. Ali ti si imala doi istom rano ujutro? O, da! Rano ujutro da me svi vide! Sutra e pomisliti u Zgorjelicama da sam ja kod vas u gostima, pa me nee traiti do prekosutra. Sjecjehova i Jako znaju 402

sve, ali mi je Jako obeao na svoju viteku ast da e im rei istom onda kad se ponu uznemirivati. Ni vi me niste prepoznali, zar ne? Sada se stane i Matko smijati. Daj da te jo malko pogledam...! Ej, ti si mi prekrasan djeai...! A pri tom i udnovat jer se od takvog moe i potomstvo doekati. Govorim ivu istinu! Da nisam star... no! Ali ti ipak velim: uvaj se, djevojko, i ne dolazi mi esto pred oi! uvaj se! I pone joj se groziti prstom, smijui se, ali ju je gledao s velikim zadovoljstvom, jer takva djeaka nije u svom ivotu jo vidio. Na glavi je imala crvenu svilenu vrpcu, na sebi zelenu suknenu jeermu i hlae, iroke u bedrima, uska odozdo, na kojima je jedna nogavica bila iskriana poput mree, a druga uzdu isprugana. S bogato ureenim maem uz bok i jasna i posmjeljiva lica bijae tako krasna da oiju s nje nisi mogao svrnuti. Bogami obraduje se Matko ovjek ne zna da li je to kakav udni gospodii ili prekrasni cvjeti! Zatim se okrene k drugomu djeaku i zapita: A tko je ovo? Jamano kakav lopovi? Ta to je ki nae Sjecjehove! odgovori mu Jagjenka. Meni bi samoj bilo neprilino meu vama, zar ne? Zato sam sa sobom uzela Anulku, jer e mi ona biti od pomoi i praviti drutvo. Ni nje nee nitko prepoznati. Imat e, babo, svoje veselje! Malo je bila jedna, pa e biti dvije. Ne ljutite se! Ja se ne ljutim, ali e po danu svako prepoznati nju i tebe. Aj, a po emu? Jer ti se stiskaju koljena, kao i njoj. Dajte nam mira! Dat u, dat u, jer mi je vrijeme; no hoe li dati Ctan i Vilk, to Bog zna. A zna li ti, abice, odakle se vraam? Iz Brzozove. Za miloga Boga, to to govorite? Istina, kao to je istina da e Vilci od tana braniti i Bogdanac i Zgorjelice. Ih, izazvati neprijatelje i pobiti se s njima, to je lako, ali pretvoriti neprijatelje u straare svoga dobra, to nee ba svakome uspjeti. Tu stane Matko pripovijedati o svom posjetu starom i mladom Vilku, kako ih je za se predobio i nadmudrio, a ona ga je sluala u udu, pa kad je napokon svrio, rekne: Vama nije Gospod uskratio lukavosti, i ja ve vidim da e sve biti onako kako vi hoete. Ali Matko zaklima tuno glavom: Ej, djevojko, kad bi sve bilo onako kako ja hou, to bi ti ve odavno bila gospodarica u Bogdancu! Nato ga Jagjenka pogleda svojim modrim oima, pa onda pristupi k njemu i poljubi ga u ruku. A ta me drai? zapita starac. Nita...! elim vam samo dobru no, jer je ve kasno, a sutra moramo rano na put. I uzevi sa sobom Sjecjehovnu, ode, a Matko odveda eha u komoru, gdje obojica legoe na bivolske koe i vrsto zaspae. X Premda je Kazimir Veliki ponovo podigao Sjera, koji su Jariari nakon uasna pokolja 1331. razorili i gotovo posve sravnili sa zemljom nije to ipak bio osobiti grad, te se nije mogao usporediti s drugim gradovima poljskog kraljevstva. Ali Jagjenka, koja je dotada ivjela samo izmeu Zgorjelica i Kenje, nije se mogla dosta nauditi kad je ugledala jake zidine, vijenicu i kue, a osobito crkve, prema kojima kenjanska drvena crkva nije imala nikakva izgleda. U prvi je as lako izgubila svoju obinu odlunost da se nije usudila glasno govoriti, ve je samo apatom pitala Matka za sva ta udesa od kojih su joj bile zaslijepljene oi; a kad ju je stari vitez uvjeravao da js Sjera prema Krakovu kao obian plamen prema suncu, nije htjela vjerovati svojim uima, jer joj se, naprosto, inilo nemogue da bi se mogao nai i drugi isto tako krasni grad na svijetu.

U samostanu ih je primio onaj isti starovjeki prior koji je jo iz svoga djetinjstva pamtio kriarski pokolj i koji je neko ugostio Zbika. Vijest o opatu jako ih je smela i raalostila. On je dugo boravio u samostanu, ali je prije dva tjedna otiao k svom prijatelju, biskupu plockomu. Bio je jo uvijek veoma bolestan. Izjutra je bivao 404 L pri bistroj svijesti, ali je podvee gubio glavu, estio se i zahtijevao da na nj metnu oklop, pa je na megdan pozivao kneza Jana iz Ratibora. Njegovi su ga klerici morali silom drati na postelji, to je bilo jako muno, pa ak i opasno. Istom prije dvije sedmice doao je posve k sebi, i premda je bio oslabio jo vie, ipak je zapovjedio da ga odmah odvezu u Plock. Rekao je da se ni u koga ne pouzdaje tako kao u biskupa plockoga dovrio je prior i da iz njegovih ruku eli primiti sveti sakramenat, a uz to da e i svoju oporuku kod njega ostaviti... Mi smo se tome putu protivili koliko smo mogli jer je on bio veoma slab, pa smo se bojali da nee iv daleko dospjeti. Ali njemu se nije lako protiviti, pa su mu njegovi svirai priredili kola i odvezli ga, dao Bog sretno. Da je umro gdjegod blizu Sjeraa, bili biste vi za to ve saznali rekne nato Matko. Da, bili bismo saznali odgovori starac pa zato mislim da nije umro i da do Leice nije svoj zadnji dah ispustio, ali to se dalje moglo dogoditi, to ne znamo. Ako poete za njm, sve ete putem saznati. Matko se zabrine na te vijesti i ode na dogovor k Jagjenki, koja je ve od eha bila doznala kamo je opat otiao. ta da ponem? zapita je. I ta e ti uiniti? Poimo u Plock, a ja u s vama odgovori mu ona kratko. U Plock ponovi za njom tankim glasom Sjecjehovna. Gle, gle, kako to govore! Zar se moe tako brzo u Plock kao kad srpom mahne? A kako da se ja sama sa Sjecjehovnom vratini? Kad ne bih mogla s vama dalje, bilo bi mnogo bolje da uope nisam ni pola. Zar ne mislite da su se oni tamo jo ee naljutili i razbjesnili? Vilci e te od tana obraniti. Ja se isto tako bojim Vilkove obrane kao i tanove napasti; no iako vidim da se vi protivite, vidim takoer da to nije iskreno. Matko se, doista, nije iskreno protivio, ve je vie volio da Jagjenka pode s njime nego da se vrati, i kad je uo njezine rijei, nasmijei se i rekne: Ti si izgubila dno, pa ti je pamet iscurila. Pamet nije na dnu, nego u glavi. Ali Plock nije na naem putu. eh mi je rekao da nije van naeg puta, da je blie nego do Malborga. Dakle, ve si s Cehom sve ugovorila? Dakako! I jo mi je rekao ovo: Ako je, veli, mladi gospodin zapao u kakvu nepriliku u Malborgu, mogla bi mu kneginja Aleksandra plocka jako pomoi, jer je ona kraljeva roakinja, a, osim toga, iskrena prijateljica kriara, pa ima kod njih velik utjecaj. To je istina, kao to mi je Bog drag! klikne Matko. To svi znadu i kad bi mi htjela dati pismo za velikoga metra, mogli bismo bez svake opasnosti putovati po svim kriarskim krajevima. Oni je vole jer i ona njih voli. To je dobar savjet i nije ba glup momak taj Ceh! O ne! klikne zanosno Sjecjehovna podigavi uvis svoje modre oi. A Matko se okrene k njoj: Sta ti to veli? A djevojka se strano smete, pa spusti svoje duge trepavice i zarumeni se kao rua. Matko uvidi da nema druge, nego da mora obje djevojke i dalje voditi sa sobom, to je i elio u svojoj dui, pa se sutradan oproste od starog priora i krenu na put. Budui da se poeo topiti snijeg, bilo je mnogo vode, te su putovali mnogo tee nego dotada. Putem su propitkivali za opata i svratili se u mnoge dvorove i upne dvorove, a gdje nije bilo njih, i u krme, u kojima su noivali. Lako im je bilo ii opatovim tragom jer je on obilno dijelio milostinju, davao na mise i pomagao propale

crkve, te ga je mnogi putnik, mnogi siromah, pa ak i mnogi upnik spominjao sa zahvalnou. Govorili su posvuda da je prolazio kao aneo, i svi su se moliti za njegovo zdravlje, premda se ovdje i ondje moglo uti da mu je vie stalo do vjenog spasa nego do zdravlja. U nekim je mjestima radi prevelike slabosti ostajao po dvatri dana. Zato se Matku s pravom inilo da e ga stii. Ipak se prevario u svom raunu, jer su ih zadrale razlivene vode Nere i Bzure. No, doavri do Leice, morali su etiri dana ostati u pustoj krmi koju je njezin gospodar napustio, oito, od straha pred poplavom. Cesta, koja je iz krme vodila u grad, bila je, dodue, sagraena na kladama i panjevima, ali je ipak bila znat nim dijelom gotovo posve propala u movaru. Matkov momak Vid, roen u tom kraju, bio je, zaista, uo za neki put kroz umu, ali ih ipak nije htio povesti tim putem jer je dobro znao da je u leikim umama mnogo neistih duhova, a osobito strani Boruita koji voli zavesti ljude na opasna mjesta, pa ih onda izbavlja samo za cijenu njihove due. I sama je krma bila na zlu glasu. Premda su putnici u onim vremenima sa sobom vozili ive, pa se nisu trebali bojati gladi, ipak je borovak na takvu mjestu uznemirivao i samoga Matka. Po noi su se uli udarci na krovu krme, a katkad bi neto kucalo i u vrata. Jagjenka i Sjecjehovna, koje su spavale u komori kraj velike sobe, ule su u tmini jo i korake sitnih nogu najee u trijemu, pa ak i po zidu. To ih nije ba odvie strailo, jer su obje u Zgorjelicama bile vikle na duhove, kojima su po Zihovoj zapovijedi morale davati hrane i koji nisu po tadanjem sveopem vjerovanju bili zli ako su ih ljudi putali na miru. Ali jedne noi razlijegao se u ozblinjoj gustoj umi straan i neobian rik, a ujutro su se vidjeli golemi tragovi papaka po blatu. To je mogao biti i tur ili bivol, ali je Vid uvjeravao da i Boruta koji, istina, nosi ljudski lik, pa ak i plemenit, ima takoer umjesto nogu papke, a izme u kojima se pojavljuje pred ljudima, skida po blatu radi tednje. A kad je Matko uo da se Boruta moe predobiti dobrim napitkom, razmiljao je itav dan ne bi li bio grijeh uiniti zla duha neprijateljem, pa se o tome savjetovao i s Jagjenkom. Mi bismo po noi mogli na plot objesiti volovsku kou punu vina ili medovine rekne pa ako bi ga po noi to ispilo barem bismo vidjeli da ovuda neto krui. Samo da tim ne bismo nebeske moi uvrijedili odgovori mu djevojka jer mi trebamo boji blagoslov, da moemo Zbiku pomoi. I ja se toga bojim, ali mislim da medovina nije dua. Due ne dam, a to za nebeske moi znai jedna volovska koa puna medovine! Zatim snizi glas i nadoda: Plemi poasti plemia, pa bilo to i najveeg razbojnika; a ljudi kau da je i to plemi. Tko? zapita Jagjenka. Neu da neisto ime spomenem. JffiL I Ipak je Matko iste veeri na plot objesio veliku volovsku kou u kakvoj se obino vozilo pie, a ujutro se pokazalo da je sve do dna ispito. eh se, dodue, udno nasmijeio kad su mu to rekli, ali to nije nitko opazio, a Matko se razveselio u dui jer se ponadao da ga nee snai nikakva neprilika kad bude morao preko blata prelaziti. Osim ako lau oni koji kau da i on poznaje nekakvu ast rekne sam u sebi. Ali prije svega je valjalo pogledati, postoji li kakav put kroz umu. To je moglo biti jer zemlja nije bila suvie movarna ondje gdje je bilo mnogo korijenja od velikih stabala. Ipak je Vid, koji je to kao domai sin mogao najlake izvidjeti, im su mu to samo spomenuli, odmah poeo vikati: Ubijte me, gospodine, ali ja neu poi! Uzalud su mu objanjavali kako neisti duhovi nemaju po danu nikakve snage. Matko je htio sam poi, ali je na kraju poao Hlava, koji je bio odvaan momak i rado se i pred ljudima, a osobito pred djevojkama, diio svojom smjelou. Poao je u zoru, pa su se svi nadali da e se o podne vratiti, a kad ga nije bilo, poeli su se uznemirivati. eljad je pred umom i poslije podne prislukivala ne bi li ta ula. Vid je samo mahao rukom: On se nee vratiti, a ako se vrati, jao nama, jer e biti pretvoren u vukodlaka i irnat e vuju glavu! Svi su se veoma uplaili, kad su to uli, i sam je Matko bio vrlo uzrujan.

Jagjenka se okretala k umi i pravila znak svetoga krsta, a Anulka Sjecjehovna svaki je as pred sobom uzaludno traila pregau, pa kad nije nala ime bi zaklonila oi, zaklanjala ih je prstima koji joj bijahu vlani od suza to su kapale jedna za drugom. eh se ipak vratio predvee, ba kad je zalazilo sunce, i to ne sam, nego s nekakvom ljudskom prilikom koju je tjerao pred sobom svezanu na konopcu. Svi su ga pozdravili veselim usklicima, ali su odmah zautjeli kad su gledali malenu, runu, crnu, upavu priliku odjevenu u vuje koe. U ime Oca i Sina, kakvu si to nakazu doveo? klikne Matko. Meni je rekao odgovori eh da je ovjek i ugljenar, ali ne znam je li to istina. Oj, to nije ovjek, to nije ovjek! oglasi se Vid. No Matko mu zapovjedi da uti, pa stane paljivije promatrati svezanu priliku i najednom rekne: Prekrsti se, odmah se prekrsti! Hvaljen Isus! rekne uhvaenik, pa se brzo prekrsti i odahne duboko, pogleda pouzdanije u prisutne i ponovi: Hvaljen Isus! Ni ja nisam znao, jesam li u kranskim ili u avoloskim rukama. O, Isuse! Ne boj se! Ti si meu kranima koji rado sluaju svetu misu. A to si? Ugljenar, gospodine, kolibar. Nas ima u kolibi sedmoro sa enom i djecom. Kako daleko odavde? Po prilici tisuu koraka. A kojim putem idete u grad? Mi imamo svoj put iza avolske doline. Iza avolske? Prekrsti se jo jedanput! U ime Oca i Sina i Svetoga duha. Amen. Dobro. A mogu li kola proi tim putem? Sada je movarno posvuda, ali ondje nije tako kao na cesti, jer dolinom pue vjetar i sui blato. Samo je teko proi do Buda, ali ja poznam umu, pa u vas provesti. Hoe li nas provesti za gro ili za dva? Ugljenar brzo pristane, isprosi jo pola hljeba jer ga u umi nisu odavno vidjeli, premda ba nisu umirali od glada. Odluie da krenu sutra ujutro jer pod veer ne bi bilo dobro. O Boruti je govorio ugljenar, da kadikad strano hui po umi, ali da ne ini nita zla ni putnicima, ni drugim ljudima, ve samo druge vragove po umskoj gutari progoni. Zlo je samo sastati se s njim po noi, osobito kad je ovjek napit. Po danu, i kad je trijezan, ne treba ga se bojati! A ti si se ipak bojao? zapita ga Matko. Jer me ovaj vitez najednom pograbio tako snano, te sam pomislio' da to nije ovjek. Jagjenka se pone smijati zato to su oni svi ugljenara smatrali neim zlim, a on opet njih. S njom se smijala i Anula Sjecjehovna, a Matko rekne: Jo ti se ni vjee nisu posuile od plaa za ehom, a sad se ve ceri! A eh pogleda na njezino ruiasto oblije i, videi da su joj vjee doista jo mokre, zapita: Zar ste za mnom plakali? Ej, ne! odgovori djevojka. Samo sam se bojala... i to je sve! Ta vi ste plemkinja, pa biste se toga morali stidjeti. Vaa gospoica nije tako bojaljiva. Sto vam se zla moglo dogoditi ovdje, po danu i meu ljudima? Meni nita, ali vama! A prije ste rekli da niste za mnom plakali? Pa i nisam. Nego zato? Iz straha. A sad se ne bojite? Ne. Ali zato? Jer ste se vi vratili. Nato je eh pogleda zahvalno, pa se nasmijei i rekne: Ej, tako bismo se mi mogli i do sutra razgovarati. Veoma ste lukavi!

Ali njoj se moglo sve rei prije nego da je lukava, a Hlava je to dobro znao, jer je sam bio veoma lukav. On je znao da mu je djevojka svakim danom sve milija. On je, dodue, ljubio Jagjenku, ali kao to podanik ljubi kerku svoga kralja, s najveim tovanjem i poniznou, a bez ikakve nade. Meutim ga je putovanje sve vie zbliavalo s Anulom. Kad su bili na putu, jahao je stari Matko obino ha elu povorke s Jagjenkom, a on s Anulom i jer je bio jak momak vrele krvi, prolazili su ga trnci od glave do pete kad je pogledao u jasne joj oi, na plave vlasi, koje se nisu nikako drale pod vrpcom, na krasan i draestan joj lik, a osobito na divne i kao isklesane noge, kojima je obuhvaala svoga vranca. I nije se mogao savladati a da je to ee i to paljivije ne pogleda, pa je uz to i nehotice pomiljao da bi ga avo posve lako mogao zavesti kad bi se prometnuo u takva momia. A k tome je to bio kao med sladak momi, tako posluan da mu je samo gledao u oi, i veseo kao vrabac na krovu. Kadikad su udne misli dolazile ehu u glavu, i kad je jednom bio malko zaostao s Anulom, okrenuo se najednom k njoj rijeima: Znate li da ja idem kraj vas, kao vuk kraj janjeta. A njoj su blijesnuli zubi od iskrena smijeha. Vi biste me htjeli pojesti? zapita ga. Bih, zajedno s kostima! I pogledao ju je takvim pogledom da se ona sva zaarila, a onda su zautjeli, i samo su im srca jako kucala, njemu od elje, a njoj od neke slatke bojazni. Cehova je elje bivala sve vea i vea, i kad je govorio da gleda Anulku kao vuk janje, govorio je istinu. AH istom te veeri, kad joj je ugledao suzne oi, smekalo se u njemu srce. On je uvidio da je ona dobra, umilna i nekako njegova, pa jer je i sam bio njene i viteke udi, nije se porugljivo nasmijao kad je ugledao njene suze, nego joj je stao samo jo vie udvarati. Postao je mnogo rjeitiji, i premda je jo dosta plaho posluivao djevojku kod veere, inio je to ipak drukije, a uz to ju je dvorio kao to plemiki momak dvoriti pravu plemkinju. Stari Matko je, istina, najvie mislio na daljni put, ali je sve to ipak opazio i pohvalio ga za to viteko ponaanje koje je sigurno nauio uz Zbika na mazovskom dvoru. Zatim se okrene k Jagjenki i rekne: Ej, Zbiko! Taj e se i pred samim kraljem snai! Ali poslije te veere, kad su se imali razii na poinak, poljubi Hlava ruku Jagjenki, pa onda i Anulki i rekne: Vi se ne bojite ne samo za mene nego se ne bojte niega uz mene, jer vas ja nikome ne dam! Zatim legnu mukarci u prednjoj sobi, a Jagjenka i Anulka u komori, na irokoj i vrlo udobnoj postelji. Nijedna nije mogla zaspati, a osobito se Anukla neprestano okretala na zastirci od kostrijeti, te Jagjenka za nekoliko asova prisloni k njoj glavu i apne: Anulko? Sto je? Meni se ini da ti strano voli toga eha? Zar ne? Ali to pitanje ostade bez odgovora, a Jagjenka ponovo apne: Ta ja to razumijem! Pripovijedaj mi! Sjecjehovna ne odgovori ni sada, nego samo pone da u obraz ljubi svoju gospoicu. A bijednoj Jagjenki stanu teki uzdasi podizati djevianske grudi. O, ja to razumijem, ja to razumijem! apne tako tiho da je Anula te rijei jedva ula. 410 411 XII Iza vlane i maglovite noi nastade vjetroviti dan, as jasan, as tmuran, jer su se nebom gonili mrki oblaci. Matko zapovjedi da krenu ve u sam osvit. Ugljenar, koji ih je imao sprovesti do koliba, tvrdio je da e konji svuda proi, ali da e se kola morati na mjestima razloiti i prenijeti, a isto tako i kovezi s odjeom i hranom. To se nije moglo uiniti bez napora i gubitka vremena. Ali trudu i naporu vini ljudi voljeli su i najtei posao, negoli dosadan ivot u pustoj krmi, pa su veselo poli na put. ak ni bojaljivi Vid, ohrabren ugljenarovim rijeima, nije pokazivao nikakva straha. Odmah iza krme uoe u gustu i visoku umu kroz koju su izmeu jakih i debelik stabala jedva prolazili, iako su konje vjeto vodili na uzdi. Vjetar je as prestajao, as duvao tako silno kao da

ogromnim krilima udara u gusto granje drvea, pa ih je lomio i savijao, a uma je pod zamahom vjetra strano umila, kao da se ljuti i eli ofeti njegovim istim i silnim udarcima. Oblaci su kadikad posve zaslanjali sunce, a kad je poela padati kia pomijeana s ledom, postajalo je tako tamno, kao da je palo veernje sumraje. Vid se ponovo prestrai i ree da je prevladalo zlo i da e im nakoditi, ali ga nitko nije sluao. Cak ni bojaljiva Anula nije marila za njegove rijei; Ceh joj je bio tako blizu da je svojim stremenom mogla dodirnuti njegov i zato je preda se gledala tako pouzdano kad da bi samog avola izazvala na megdan. Za visokom umom prostirala se nia, a onda pone takva gutara kroz koju se uope nije moglo proi. Tu su morali razloiti kola i to su uinili u tren oka. Zatim su krepki momci na leima prenijeli sve kotae, ruda, trapove, kao i sve sanduke sa iveom. Tako je lo put bio jo na tri mjesta, pa su istom podvee stigli u kolibe, gdje su ih gostoljubivo primili ugljenari koji su im rekli da e avolskom dolinom, ili bolje uz nju, lako doi u grad. Ti su ljudi ivjeli u praumi i rijetko vidjeli hljeb i brano, ali nisu umirali od glada, jer su imali dovoljno hrane, a napose riba, kojih je bilo po svim movarama u izobilju. I oni su se obilno njima astili oblizujui masne prste. Bilo je meu njima i ena i djece, i svi su bili crni od dima, a bio je i jedan starac kojem .,,............ AT je bilo preko sto godina i koji se sjeao pokolja u Leici, izvrena 1331, kadno su taj grad potpuno razorili kriari. I premda su Matko, eh i obje djevojke sve to ve bili uli od priora u Sjerau, sluali su ipak radoznalo i toga djeda koji je sjedio kraj ognjita i prekapao ga kao da prekapa svoje uspomene iz dalekoga djetinjstva. Da, i u Leici nisu kriari ba kao ni u Sjerau potedjeli ni crkava ni sveenika, a krv staraca, ena i djece potekla jeispod njihovih noeva. Kriari i uvijek kriari! Misli Jagjenke i Matka letjele su neprestano k Zbiku koji je, doista, bio kao u vujoj eljusti, usred neprijateljskoga plemena koje nije poznavalo ni milosti ni gostoljublja. I u Anulki je zamiralo srce jer nije bila sigurna nee li oni, polazei za opatom, najzad i meu te okrutne ljude dospjeti. A starac stane poslije toga pripovijedati o bici kod Plovaca, koja je zaustavila najezdu kriara, u kojoj se on borio sa eljeznim buzdovanom u ruci, kao pjeak u sveopoj kmetovskoj eti. U toj je bici izginuo gotovo itav rod Gradovaca, pa je Matko dobro poznavao sve njezine potankosti, a ipak je i sada kao o neem novom sluao o stranom porazu Nijemaca koji su poput trave padali pod maevima poljskih vitezova i pod jakom silom kralja Lok jetka. Ho, jo se sjeam! govorio je djed. Nahrupili u ove krajeve, popalili gradove i kule, da, i malu su djecu u kolijevkama klali, ali su ipak zlo zavrili. Ej, krasna je to bila bitka. Da, kad zatvorim oi, odmah ono polje vidim.. I zatvorio je oi i zautio, premeui pomalo eravicu u vatri, dok ga nije Jagjenka, koja nije mogla doekati konac njegove pripovijesti zapitala: Kako je to bilo? Kako je to bilo? ponovi djed. Ja pamtim ono polje kao da ga sada gledam: bilo je grmlje i nadesno mlaka i komad oranice, ne ba jako velik. Ali poslije bitke nije se vijek ni grmlje, ni polje, nije bilo ni mlake, ni oranice, ve je posvuda lealo eljezo, posvuda bijahu sulice, maevi, sjekire, koplja, oklopi, jedan nad drugim, kao da je tko svu zemlju njima prekrio. Ja nisam nikada vidio na jednom mjestu toliko ubijenih ljudi i toliko prolivene krvi... 413 Te uspomene ohrabre nanovo Matkovo srce, te rekne: Istina! Gospod je milosrdan! Oni su onda obuzeli ovo kraljevstvo kao poar ili kao kuga. Oni nisu unitavali samo Sjerad i Leicu nego i mnogo drugih gradova. Pa ta? Na je narod jako ilav i ima u sebi neslomivu snagu. Ako ga i pograbi za grlo, pasji brate kriarsld, nee ga ipak zadaviti, nego e ti on jo i zube izbiti... Jer gledajte ovo: kralj Kazimir je opet tako krasno podigao i Sjera i Leicu da su jo ljepi nego prije, i ljudi se u njima kao i neko odgajaju, a kriari, pali kod Plovaca ondje lee i trunu. Daj nam Boe uvijek takav svretak! uvi te rijei, zaklima stari djed najprije glavom u znak potvrde, a onda rekne:

 Vie ne lee i ne trunu! Kralj je poslije bitke zapovjedio nama pjeacima da iskopamo velike jame, pa su i ljudi iz okolice doli da nam pomognu, te su motike i lopate samo zveale. Nato smo Nijemce pobacali u jame i dobro ih zasuli, da se ne izlegne kakva bolest, ali oni nisu tamo ostali. Kako da nisu ostali? Sto se s njima dogodilo? Ja to nisam vidio sam, nego u samo rei to su ljudi poslije govorili. Poslije bitke je nastala velika oluja koja je potrajala dvanaest tjedana, ali samo po noi. Po danu je svijetlilo sunce, kao to treba, a po noi malo da ti nije vjetar kosu nosio s glave. To su vragovi hrpimice letjeli po zraku, svaki s vilama, i kako je koji doletio, udario je vilama u zemlju, pa nabo kriara i odnio ga u pakao. Ljudi su oko Plovaca sluali stranu viku, kao da opor pasa kod stada zavija, ali nisu mogli razabrati da li to Nijemci jauu od alosti i straha ili vragovi kliku od veselja. Tako je bilo, dok nisu sveenici posvetili one jame i dok se zemlja nije druge godine smrznula tako da se ni vilama nije mogla probosti. Zautio je i zaas dodao: Ali, dao nam Bog, gospodine vitee, takav zavretak kao to sxe rekli, jer ako ja to i neu doivjeti, doivjet e ovi djeaci, ali ipak nee vidjeti ono to su vidjele moje oi. Rekavi to, sitane gledati na Jagjenku i na Sjecjehovnu, i divei se njihovom krasnom obliju, zaklima glavom. Ej, ej rekne kao mak u itu! Takvih jo nisam vidio! Tako su razgovarali velik dio noi, potom su legli na poinak na mahovinu, meku poput puhovih koa, a kad ih je okrijepio vrsti san, krenuli su sutradan kad se dobro razdanilo. Put uz dolinu nije doista bio udoban, alt ni naporan, te su jo prije sunanog zapada ugledali leiki gradi. Mjesto je bilo nanovo podignuto iz pepela, a sagraeno dijelom od crvene opeke, a dijelom od kamenja. Zidove je imalo visoke, s utvrenim vratima, a crkve jo ljepe od sjeraskih. Kod dominikanaca su lako dobili vijesti o opatu. Bio je kod njih i rekao da mu je bolje, tjeio se nadom da e potpuno ozdraviti, i pred nekoliko je dana krenuo na dalji put. Matku nije vie bilo ba do toga da ga stigne na putu, jer je ve bio odluio da e obje djevojke odvesti sve do Plocka, kamo bi ih opat bio odveo, a kako mu se urilo k Zbiku, uznemirila ga je druga vijest: da su rijeke odmah poslije opatova odlaska tako nabujale da se nikako ne moe dalje. Dominikanci, videi viteza sa znatnom pratnjom, koji je govorio da ide knezu Zjemovitu, primie ih i poastie gostoljubivo, pa ak dadoe Matku na put malu drvenu ploicu, na kojoj je bila latinski napisana molitva anelu Gabrijelu, zatitniku svih putnika. itave dvije sedmice potraja njihov prisilni boravak u Leici, i u to je vrijeme jedan od momaka gradskoga staroste otkrio da su paevi staroga viteza djevojke, pa se odmah smrtno zaljubio u Jagjenku. eh ga je htio odmah pozvati na megdan na utoptanoj zemlji, ali mu je to zabranio Matko jer su ve sutradan morali na put. Kad su krenuli dalje prema Plocku, vjetar je ve donekle osuio cestu, jer su kie, istina, esto padale, ali, kao obino u proljee, samo kratko vrijeme. Zima je ve davno minula, pa je bilo ve i toplo i ugodno. Na polju su se u brazdama ljeskale jasne pruge vode, a s oranica se dizao jak zapah vlane zemlje. Movare su se pokrile mlijenikom, u umama su procvjetale ljubiice, a sjenice su radosno cvrkutale meu granjem. A u srca naih putnika ula je opet utjeha i nada. Dobro su putovali, pa su se ve nakon esnaest dana nali pred plockim vratima. No doli su obno; gradska su vrata ve bila zatvorena pa su morali prenoiti kod nekoga tkalca pred gradskim zidinama. Djevojke su kasno pole na poinak, pa su poslije duga i naporna puta zaspale tvrdim snom. Matko, kojeg nije mogao svladati nikakav napor, nije ih htio buditi, nego je sam poao u grad im su se otvorila vrata, 415 ...... I '. pa je posve lako naao prvostolnu crkvu i biskupov dvor, i ondje odmah doznao da je opat preminuo prije nedjelju dana.

Preminuo je prije sedam dana, ali su se po tadanjem obiaju uz lijes itale mise punih est dana, pa se pokop imao obaviti istom sada, a poslije toga su se imale odrati zadunice, kao posljednja poast pokojnikovoj uspomeni. Duboko rastuen Matko se nije htio ni ogledati po gradu, koji je poznavao jo odonda kad je s pismom kneginje Aleksandre iao k velikomu metru, nego se to bre vratio k tkalcu pred gradskim zidinama, govorei putem sam sebi: Ha, on je umro i Bog mu dao vjeni poinak! Tome nema pomoi na svijetu, ali ta u sada s tim djevojkama? I pone razmiljati ne bi li bilo bolje da ih ostavi kod kneginje Aleksandre ili kod kneginje Ane Danute ili da ih, moda, odvede u Spihov, jer je putem ve pomiljao 5ako bi bilo dobro da Jagjenka bude blizu Zbika, ako se pokae da Danuka nije vie na ivotu. On je bio siguran da e Zbiko dugo aliti i plakati za Danukom koju je ljubio nada sve na svijetu; ali je isto tako bio siguran da e ovakva djevojka, samo ako bude uza nj, uiniti svoje. Sjeao se kako su mladia uz Jagjenku prolazili trnci, premda ga je srce vuklo u daleku Mazoviju. I radi toga, a i zato to je bio duboko uvjeren da je Danuka propala, pomiljao je dosta esto da nee u sluaju opatove smrti nikamo poslati Jagjenku. Ali bio je malko pohlepan za dobrima ovog svijeta, pa mu je bilo stalo i do opatova imetka. Opat se, istina, na njih ljutio i govorio da im nee nita ostaviti, ali se prije smrti moda ipak ublaio. Da je neto zapisao Jagjenki, to je sigurno, jer je o tom u Zgorjelicama vie puta govorio, a po Jagjenki moglo je to zapasti i Zbika. as je Matka snalazila elja da ostane u Plocku, da sazna to je i kako je, pa da se pobrine za sve to, ali je u sebi odmah zatomio takve misli. Ja u se ovdje brinuti za imetak, govorio je sam sebi,a moj djeak prua, moda, ruke iz kakve kriarske tamnice k meni i oekuje od mene svoj spas! Ponajbolje bi bilo, doista, ovo: da Jagjenku ostavim pod zatitom kneginje i biskupa i da ih zamolim da je uvaju od svake nepravde, ako joj je opat togod ostavio. Ali ni to se nije posve svidjelo Matku. Djevojka ima i ovako, govorio je samome sebi, znatan miraz, pa ako jo to dobije i 416 poslije opata, uzet e je koji Mazurac, koa to je Bog na nebu, a ona se nee dugo uzdrati jer je ve i pokojni Zih govorio da hoda kao po eravici! I te se misli prestrai stari vitez jer je pomiljao da bi Zbiko u tom sluaju mogao izgubiti i Danuu i Jagjenku, a to on nije elio ni za ta na svijetu. Koju mu je Bog odredio, neka tu i ima, ali jednu mora imati. Zato na kraju odlui da prije svega pomogne Zbiku, 'a Jagjenku, ako se bude morao s njom rastati, da ostavi ili u Spihovu ili kod kneginje Danute, ali ne ovdje u Plocku gdje je dvor mnogo raskoniji i gdje je mnogo vie krasnih vitezova. Zaduben u te misli iao je brzim koracima k tkalevoj kui da Jagjenki javi opatovu smrt, a u duhu je obeao sam sebi da joj to nee odmah rei jer bi zla i nenadana vijest lako mogla prestraiti djevojku i uiniti je neplodnom. Doavi kui, naao je ve obadvije djevojke odjevene, obje vesele i zadovoljne, pa je sjeo na klupu i zapovjedio tkalevoj eljada da mu donesu pehar vrueg piva, a onda natmuri svoje ionako ozbiljno lice i progovori: uje li kako u gradu zvone? Pogodi, zato zvone, jer danas nije nedjelja, a ti si jutarnju misu prespavala. Bi li htjela vidjeti opata? Dakako da bih htjela rekne Jagjenka. No, onda e ga i vidjeti, ba kao i kralja vjeka.1 Zar je ve otiao dalje? Da, otiao je. A zar ne uje, kako zvone? Zar je umro? zapita Jagjenka. Moli se za njegov vjeni poinak. Odmah kleknu i Jagjenka i Sjecjehovna i ponu svojim djevianskim, poput zvona jasnim glasom, moliti za njegov vjeni poinak. Zatim stanu suze urkom curiti po Jagjenkinu licu, jer je jako voljela opata koji je, dodue, bio estok, ali nije nikomu inio krivo, ve samo dobro, i to obim rukama, a njoj je bio kum na krstu i ljubio je kao roenu kerku. I Matko se sjeti da je to bio roak njemu i Zbiku, pa se takoer raalosti i malko zaplae. Istom kad im je pla poneto ublaio teku tugu, povede eha i obje djevojke u crkvu na pokop.

i Bajaslovni kralj kojeg nije vidjelo nijedno ljudsko oko. 27 Kriari Pokop je bio sjajan. Sprovod je vodio sam biskup Jako iz Kurdvanova, a iza njega su ili i knez i kneginja i svi redovnici koji su u Plocku imali svoje samostane. Zvonila su sva zvona, drali su govore kojih nitko osim duhovnika nije razumio, jer su govorili latinski. Onda su se i svjetovnjaci i duhovnici vratili k biskupu na obilnu ast. Na nju poe i Matko, uzevi sa sobom svoja dva paa, jer je na to kao pokojnikov roak i biskupov znanac imao potpuno pravo. Biskup ga je kao pokojnikova roaka i primio vrlo prijazno i s velikim potovanjem, pa mu je odmah poslije pozdrava rekao: Nekakva je uma zapisana vama Gradovcima iz Bogdanca, ali sve drugo to preostaje a ne pripada ni samostanu ni opatiji, ima da pripadne njegovu kumetu na krstu, nekoj Jagjenki iz Zgorjelica. Matko, koji se nije ba mnogome nadao, bijae zadovoljan i umom, a biskup nije ni opazio da je jedan od paeva staroga viteza na spomen o Jagjenki iz Zgorjelica podigao uvis svoje suzom oroene i poput ljubica modre oi, govorei: Bog mu platio, ali ja bih voljela da je jo iv. A Matko se okrene i rekne srdito: uti, ili e se jo silno osramotiti. No naglo zauti, a oi mu blijesnu od uda i lice mu postade mrko i vuje jer je nedaleko od sebe, kraj vrata kroz koja je upravo ulazila kneginja Aleksandra, ugledao u pristalom dvorskom ruhu Kuna Lihtentajna, onog zbog kojega malo da nije Zbiko poginuo u Krakovu. Jagjenka nije jo nikada u svom ivotu vidjela Matka takvoga: lice mu je bilo izoblieno kao psea gubica, ispod usnica blijesnuli mu zubi, i u tili je as pritegao bolje svoj pojas i poao k omraenom kriaru. Ipak se zaustavio na pola puta i dlanom pogladio kosu. Sjetio se jo za vremena da je Lihtentajn na plockom dvoru, moda, samo gost ili, to je bilo jo vjerojatnije, poslanik, pa bi Matko uinio ono isto to je uinio i Zbiko na putu iz Tinjca, kad je bez ikakva pitanja nahrupio na njega. Imao je vie razuma i iskustva od Zbika, pa se svlada, popusti pojas, ublai lice, prieka, i istom kad se kneginja pozdravila s Lihtentajnom i stala se razgovarati s biskupom Jakom iz Kurdvanova, pristupi k njoj, pokloni 41R joj se duboko i rekne, tko je i kako je kao svoju dobrotvorku tuje zbog onoga pisma koje mu je neko dala. Kneginja je jedva pamtila njegovo lice, ali se odmah sjetila i pisma i cijeloga onoga dogaaja. Bilo joj je poznato to se dogodilo na susjednom mazovskom dvoru: bila je ula o Jurandu, o otmici njegove keri, o Zbikovom vjenanju i o njegovom smrtnom dvoboju s Rotgirom. Sve ju je to silno zanimalo, ba kao kakva viteka pripovijest, ili koja od onih pjesama to su ih pjevali njemaki minstreli ili mazovski guslari. Ona nije tako mrzila kriare kao ena kneza Janua, Ana Danuta, jer su joj oni jako laskali i upravo je obasipali raznim darovima samo da je za se predobiju; ali sad joj je srce bilo na strani mladih zaljubljenika. Bila je spremna da im pomogne, a pored toga se radovala to ima pred sobom ovjeka koji joj sve prole dogaaje moe najbolje pripovijedati. A Matko, koji je svakako htio da zadobije njezinu pomo i zatitu, videi kako ga ona radoznalo slua, stane joj ivo govoriti o nesretnoj sudbini Zbika i Danuke i gane je sve do suza, ito vie to je i sam bolje od svakog drugoga osjeao zlu kob svoga sinovca kojega je alio iz dna due. Ja nisam u svom ivotu ula nita tunije rekne napokon kneginja. A najvea me alost obuzima zbog toga to se on s tom djevojkom i vjenao, to je ona ve bila njegova, a ipak nije s njom uivao nikakve sree. No ipak: znate li zastalno da nije uivao? Ej, svemoni Boe! odgovori Matko. Ta kakobi uivao kad se s njom u tekoj bolesti vjenao naveer, a ve u osvit su je odveli! I mislite da su to uinili kriari? Jer kod nas su govorili o razbojnicima koji su prevarili kriare predavi im drugu djevojku. Govorili su i o Jurandovu pismu... To nije odluio ljudski sud, nego boji. Kau da je veliki vitez bio taj Rotgir koji je pobjeivao i najvee junake, a sada je pao od ruke pravoga djeaka.

 Ej, to vam je djeak rekne kneginja kome ba ne treba stati na put. Dogodila vam se velika nepravda, to je istina, i vi se s pravom tuite, pa ipak od njih etvorice trojica ve nisu u ivotu, a onaj stari koji je ostao, jedva se oteo smrti, tako sam ula. A Danuka! A Jurand? odgovori Matko. Gdje su oni? Sam Bog znade, nije li se kakvo zlo dogodilo i Zbiku koji je otiao u Malborg. Znam; ali kriari nisu ba takvi kao to vi mislite. U Malborgu nije se vaem ainovou moglo dogoditi nita zla uz velikoga metra i brata mu Ulrifca, koji je viteki ovjek, a va je sinovac imao i pismo od kneza Janua; osim ako nije ondje kojeg viteza izazvao i pao, jer u Malborgu ima uvijek mnogo najslavnijih vitezova sa svih strana svijeta. Ej, ja se toga ba jako ne bojim rekne stari vitez. Samo ako ga nisu u tamnicu bacili ili na vjeru ubili, a ako je kakavgod komad eljeza imao u ruci, onda se ja ba jako ne bojim. Samo se jedan jedini put naao od njega jai, koji ga je na bojnom turniru pobijedio, a to je bio mazovski knez Henrik, onaj to je ovdje bio biskup i to se u prekrasnu Ringalu zaljubio. No Zbiko je tada, doista, bio jo pravi djeai. On bi na megdan izazvao, kao to je amen u oenau, samo jednoga: onoga kome sam se i ja zato zavjetovao, a taj je ovdje. To rekavi, svrne oima na Lihtentajna koji je razgovarao s vojvodom plockim. Ali kneginja namrti obrve i rekne strogim, surovim glasom kojim je uvijek govorila kad se poela ljutiti: Da li ste mu se zavjetovali ili ne, upamtite, on je na gost; a tko hoe da bude na gost, taj se mora drati naih obiaja. Znam, milostiva gospoo odgovori Matko. Ja sam ve bio stegnuo pojas i poao k njemu, ali sam se svladao pomislivi da je on ovdje poslanik. Pa i jest. A ovjek uiva ugled meu svojima, te njegov savjet i sam veliki metar poslua i nita mu ne odbije. Moda je sam Bog udesio tako da on nije bio u Malborgu kad je onamo doao va sinovac; on je, dodue, plemenita roda, ali ipak kau da je jako okrutan i osvetljiv. Je li vas prepoznao? On me nije mogao lako prepoznati jer me malo kada vidio. Na tinjskoj smo cesti bili pod ljemovima, a kasnije sam samo jedanput bio kod njega u Zbikovoj stvari, navee, ali je ve bilo mrano, i jo smo se jedanput vidjeli na sudu. Ja sam se odonda znatno promijenio u licu i brada mi je jako posijedila. Vidio sam i sada da me pogledao, ali, oito, samo zato to ve tako dugo s vama razgovaram; odmah je posve 420 mirno pogled na drugu stranu svrnuo. Zbika bi bio prepoznao, no mene je zaboravio, a za moj zavjet nije, moda, ni uo jer mora da misli na mnogo ljepe zavjete. Kakve ljepe zavjete? Jer su mu se isto tako zavjetovali i Za via iz Garbova i Povala iz Taeva, i Martin iz Vroimovica, i Pako Zlodjej i Lis iz Targovika. Svaki bi od njih, milostiva gospoo, savladao takvih desetoricu, a kamoli ne bi njega jednoga! Njemu bi bilo mnogo bolje da se nije ni rodio nego da samo jedan takav ma ima nad glavom. A ja ne samo to mu neu svoj zavjet ni spomenuti, nego u jo gledati da se s njim sprijateljim. A zato? Matkovo lice dobi odmah lukav izraz, slian izrazu lica staroga lisca. Da mi dade kakvo pismo s kojim bih bez opasnosti mogao prolaziti po kriarskim krajevima i u sluaju potrebe priskoiti Zbiku u pomo. A dolikuje li to vitekoj asti? zapita sa smijekom kneginja. Dolikuje odgovori odlunim glasom Matko. Kad bih ja na njega u boju navalio s lea, a ne bih mu doviknuo da se okrene, zastalno bih se osramotio, ali da u vrijeme mira nadmudri svoga neprijatelja, toga se nijedan vitez nee zastidjeti. Onda u vas ja upoznati odgovori kneginja. I namigne Lihtentajnu i upozna ga s Matkom, jer je bila uvjerena da se nee dogoditi nita zla ako ga Lihtentajn prepozna.

Ali Lihtentajn ga nije prepoznao, jer ga je doista na tinjskoj cesti vidio pod ljemom, a poslije je samo jedan jedini put s njim razgovarao, i to naveer, kad je Matko doao k njemu s molbom da oprosti Zbiku. Ipak mu se poklonio dosta udno, i tek kad je iza viteza ugledao dva krasna i bogato obuena paa, pomisli da tek tkogod ne moe takvih imati. Lice mu se poneto razvedri, premda nije prestao kubiti usta to je radio uvijek kad je imao posla s nekim tko nije bio vii od njega. A kneginja rekne pokazujui na Matka: Ovaj vitez ide u Malborg i ja ga sama preporuujem milosti velikoga metra, ali kad je uo za va ugled u kriarskom redu, zaelio je da i od vas dobije pismo. ti To rekavi, ode k biskupu, a Lihtentajn upre u MatTsa svoje zimne, ocjelne oi i zapita ga: Koji je povod, gospodine, da elite pohoditi nau skromnu i pobonu prijestolnicu? Povod je poboan i utiv odgovori Matko i podigne oi. Da je drukije, ne bi se za me zauzimala milostiva kneginja. Ali osim pobonih zavjeta htio bih upoznati vaega metra koji odrava mir na zemlji i koji je najslavniji vitez na svijetu. Za koga se zauzima milostiva kneginja, naa gospodarica i dobrotvorka, taj se nee potuiti na nau ubogu gostoljubivost; no ipak ete naega metra teko vidjeti, jer je prije mjesec dana otiao u Gdansko a odanle je imao poi u Kraljevac i jo dalje na granicu jer; premda ljubi mir, mora ipak kriarsku svojinu braniti od Vitoldovih izdajnikih napadaja. uvi to, lacne se Matko tako vidljivo da to nije moglo umai Lihtentajnovu bistru vidu i on primijeti: Ja vidim da ste, zaista, eljeli upoznati velikoga metra, kao i ispuniti svoje zavjete. Jesam, jesam! odgovori brzo Matko. Dakle je ve rast s Vitoldom za Zmuj sigurna stvar? On ga je sam zapoeo pruajui, usprkos svojoj prisezi, pomo buntovnicima. Naas nastade utnja. Ha, dao Bog sreu kriarskomu redu, kao to zasluuje! rekne napokon Matko. Kad ve ne mogu upoznati velikog metra, barem u svoje zavjete ispuniti. Usprkos tim rijeima ni sam nije znao ta da uini, pa se zato u velikoj brizi upitao: A gdje u sada potraiti Zbika i gdje u ga nai? Lako je mogao predvidjeti da nee, ako je veliki metar ostavio Malborg i otiao na vojnu, morati u Malborgu traiti Zbika, ve u svakom sluaju mora gledati da o njemu dobije to sigurnijih vijesti. Stari Matko se jako zabrine, ali kao ovjek uman i domiljat, odlui da ne gubi nijednoga asa, nego odmah drugi dan krene dalje. Od Lihtentajna je lako dobio pismo na zagovor kneginje u koju se komtur neobino pouzdavao. Isto je tako dobio i preporuku na starjeinu u Brodnici i na velikoga suca u Malborgu, pa je zato Lihtentajnu poklonio veliki srebrni pehar, prekrasno izraen u Vratislavi, onakav kakav su vitezovi obino nou stavljali uz svoju postelju da se u asu besanice malko okrijepe vinom. Ta je dareljivost 422 poneto zadivila Ceha, koji je znao da stari vitez nije ba nikoga obasipao svojim darovima, ponajmanje Nijemce; no Matko mu rekne: Ja sam to uinio jer sam se zavjetovao da se moram s njime pobiti, a ipak bi mi bilo teko pograbiti za grlo ovjeka koji mi je uinio uslugu. Nije na obiaj navaljivati na nae dobrotvore. Ali prekrasnog je pehara teta! odgovori gotovo prijekorno eh. A nato e Matko: Ja ne radim nita ta nisam dobro promislio, ne boj se! Jer ako mi milosrdni Gospod Bog dopusti da pobijedim Nijemca, dobit u svoj pehar nazad i jo u s njim svu silu drugih lijepih stvari stei. Zatim se stanu dogovarati obojica, a s njima i Jagjenka, ta da urade. Matko je pomislio da i nju i Sjecjehovnu ostavi u Plocku pod zatitom kneginje Aleksandre, i to zbog opatove oporuke koja je bila pohranjena kod biskupa. No djevojka se tome usprotivila svom silom svoje neslomive volje. Istina, bez njih bi se dalo bre putovati jer se za noivanje ne bi morale traiti posebne sobe, niti bi

se toliko moralo gledati na pristojnost i na razne opasnosti, ali ipak nisu zato otile iz Zgorjelica da zasjednu u Plocku. Oporuka je kod biskupa, pa nee propasti; a ako djevojke budu ve negdje morale ostati na putu, bit e im mnogo bolje da ostanu pod zatitom kneginje Ane Danute, a ne kod kneginje Aleksandre, jer su na Danutinu dvoru manje skloni kriarima, a vie vole Zbika. Matko je, isina, tvrdio da enske nemaju ba mnogo razuma, i da se s djevojkom ne moe govoriti kao da ima razum, ali se ipak nije jako protivio, ve je uskoro posve popustio kad ga je Jagjenka odvela na stranu i progovorila mu suznih oiju: Znajte! Bog vidi u moje srce i zna da se ja svako jutro i svaku veer molim za Danuku i za Zbikovu sreu! Bog na nebesima zna to najbolje! Ali i Hlava i vi velite da je ona ve poginula i da nee iva izai iz kriarskih ruku, a ako je tako, to ja... Tu zapne i suze joj urkom poteku niz lice, pa dovri posve tiho: To ja elim da budem blizu Zbika. Matka ganu njezine suze i te rijei, ali joj ipak odgovori: 423 Ako ona pogine, nee Zbiko od alosti ni tebe pogledati. Ja i neu da me on gleda; samo hou da budem kraj njega. Ti zna da bih i ja htio isto to i ti; no on bi te u svojoj prvoj alosti mogao i uvrijediti. Pa neka me i uvrijedi odgovori ona s tunim smijekom. Ali on to nee uiniti, jer nee znati da sam to ja. On e te prepoznati. Nee. Ni vi me niste prepoznali. Vi ete mu rei da to nisam ja, nego Jako, a Jako mi je posve slian. Vi ete mu rei da je on ponarastao, pa nee ni pomisliti da ja nisam Jako. Nato spomene stari vitez jo neto o uleknutim koljenima, no jer i djeaci esto imaju uleknuta koljena, nije joj to moglo biti na tetu, jer joj je Jako zaista posve slian, a kosa mu je dugaka, te je nosi vezanu vrpcom, ba kao i drugi plemiki djeaci, pa i sami vitezovi. S tih uzroka popusti Matko i oni stadoe razgovarati o daljem putu. Imali su krenuti ujutro. Matko odlui da e zaci u kriarske krajeve i poi u Brodnicu, pa ako veliki metar bude usprkos Lihten taj novim rijeima jo uvijek u Malborgu, otii e i u Malborg; u protivnom e pak sluaju uz kriarsku granicu poi u Spihov, pitajui putem za mladoga poljskoga viteza i njegovu pratnju. Stari vitez se nadao da e lake saznati togod o Zbiku u Spihovu ili na dvoru kneza Janua varavskoga negoli bilo gdje drugdje. Drugi dan krenu dalje. Sad je ve bilo potpuno proljee, pa su ih na putu razlivene vode Skrive i Drvice zaustavljale tako da su istom deseti dan poslije odlaska iz Plocka stigli na granicu i nali se u Brodnici. Mjesto je bilo uredno i isto, ali se odmah kod ulaza vidjelo da tu vladaju surovi Nijemci jer je na ogromnim zidanim vjealima1, sagraenima pred gradom na putu u Gorenicu, bilo mnogo objeenih tjelesa, meu kojim i jedno ensko. Na straarskoj kuli i na samom gradu vijorila se zastava s crvenom rukom na bijelome polju. Ipak nisu nai putnici zatekli samoga komitura u mjestu, jer je s jednim dijelom gradske posade i sa svim okolinim plemstvom 1 Ostaci tih vjeala sauvali su se do godine 1818. Op. aut. otiao u Malborg. Sve je to Matku ispripovijedio stari kriar, slijep na oba oka, koji je neko bio u Brodnici, pa se privezao uz to mjesto i tu provodio zadnje dane svoga ivota. Kad je mjesni kapelan proitao pismo komtura Lihtentajna, primio je Maitka gostoljubivo, a kako je prebivao usred poljskih itelja, govorio je izvrsno poljski, pa se s njim moglo posve lako razgovarati. Desilo se takoer da je prije est nedjelja bio u Malborgu, kamo su ga kao iskusna viteza pozvali u bojno vijee, pa je znao to se u kriarskoj prijestolnici zbilo. Kad je bio zapitan za mladoga poljskoga viteza, odgovorio je da se ne sjea njegova imena, ali da je uo o nekom koji je prije svega pobuivao udivljenje time to je usprkos svojim mladim godinama ve bio opasni vitez, a zatim to se sretno pobio na turniru koji je veliki metar po obiaju bio priredio za inozemne goste prije nego e na vojnu. Uskoro se takoer sjetio da je toga viteza zavolio i pod svoju monu zatitu uzeo hrabri i slavni brat velikoga metra, Ulrik von Jungingen, i da mu je dao preporuena pisma s kojima je mladi kasnije otiao u istone krajeve. Matko se jako obradovao tim vijestima jer nije ni najmanje

sumnjao da je taj mladi vitez sam Zbiko. Zbog toga nije ovaj as morao da ide u Malborg, jer iako bi mu veliki sudac i drugi tamo zaostali kriarski dostojanstvenici i vitezovi mogli javiti jo povoljnijih vijesti, to mu ipak nikako ne bi mogli rei gdje sada boravi Zbiko. Napokon je i sam Matko znao najbolje gdje bi ga mogao nai, jer se nije bilo teko domisliti da obilazi oko Sitna, ili ako nije ondje naao Danuku da je trai po drugim istonim gradovima i komturijama. Ne gubei vie vremena, pooe zbog toga i oni kriarskim krajem na istok prema itnu. Putovali su prilino brzo jer su gusta sela i mjesta bila spojena cestama koje su kriari, a jo vie trgovci, drali u dobrom stanju, barem ne u gorem od poljskih cesta koje bijahu napravljene pod gospodarskom zatitom i monom rukom kralja Kazimira. Nastalo je i divno vrijeme. Noi bijahu jasne, a dani vedri; o podne je duvao suh i topao vjetar koji je zdravljem i jakou napunjao ljudska prsa. itak se zazelenio na poljima, livade su se prekrile arenim cvijeem, a bujni su gajevi stali odisati mirisom ivota. Cijelim putem do Libarka, pa odande do aldova i dalje do Njedzboa digla se obno oluja s kiom, a grmljavina se ula prvi puta te godine. Ali potrajala je kratko, i drugi 424 425 je dan nanovo blijesnula jasna zora, ruiasta, zlatna i tako svijetla da se sve, dokle je dopiralo oko, ljeskalo samim biserjem i dragim kamenjem, a sva okolica kao da se smijeila nebu i radovala bujnom ivotu. U takvo su jutro poli iz Njedzboza prema Sitnu. Mazovska granica nije bila daleko, pa su lako mogli svratiti i u Spihov. Neko vrijeme je Matko i htio to uiniti, no, promislivi sve dobro, htio je to bre stii do stranoga kriarskoga mjesta s kojim je bila tako usko povezana Zbikova sudbina. Uzevi za to momka provodnika, zapovjedi mu da ih odvede u itno; istina, taj im provodnik ba nije bio potreban jer je iz Njedzboza vodio ravan put na kojem su njemake milje bile oznaene bijelim kamenjem. Prvovodnik je iao nekoliko koraka ispred ostalih, a za njim na konju Matko s Jagjenkom, pa onda za njima podalje eh s gospoicom Sjecjehovnom, a jo dalje kola, okruena oboruanim momcima. Jutro bijae prekrasno. Ruiasta boja nije se jo bila izgubila na istonoj strani neba, premda je sunce ve sjalo pretvarajui u opale jasne kaplje rose na drveu i grmlju. Ne boji li se ii u itno? zapita Matko. Ne bojim se odgovori Jagjenka. Gospodin Bog je nada mnom jer sam sirota. Ali ondje ne obdravaju nikakve vjere. Najgori pas bio je, dodue, onaj Danveld kojega je Jurand zajedno s Gotfridom smlavio. Tako mi je rekao eh. Drugi je iza Danvalda bio Rotgir, koji je pao pod Zbikovom sjekirom, ali je i onaj starac okrutan i avlu odan. Ljudi nita pravo ne znaju, no ja ipak mislim, ako je Danuka poginula, poginula je od njegove ruke. Kau da je i njega zadesila nekakva nezgoda, ali mi je kneginja rekla u Plocku da se ve oporavio. S njim emo mi u Sitnu imati posla. Dobro je to imamo pismo od Lihtentajna jer se njega ta pasja braa boje vie nego i samoga metra. Kau da on ima veliku mo i da je, osim toga, jako osvetljiv. Ni najmanje nepravde ne bi oprostio. Bez toga pisma ne bih ja tako spokojno iao u itno. A kako se taj stari zove? Sigfrid de Leve. Dao Bog da s njim iziemo na kraj. Dao Bog. 42,6,, Tu se Matko nasmije i zaas progovori: Meni je rekla kneginja u Plocku: Vi se tuite kao janjci na vukove, a kad tamo od tih vukova trojica ve ne ive jer su ih nevini janjci zadavili. Pa da kaem istinu, tako i jest. A Danuka? A njezin otac? I ja sam to rekao kneginji, ali se u dui ipak radujem to se ni na nas ba krivo ne tue. Ta i mi znamo kako se dobro grabi sjekira i kako se njome ljudski mae! A to se tie Danuke i Juranda, to je istina. Ja mislim, isto tako kao i eh, da ih vie nema na svijetu, ali to nitko ba pravo ne zna. Toga mi je Juranda ao, jer je ve za ivota zbog te djevojke imao dosita tuga, a ako je poginuo, poginuo je tekom smru.

 Kad mi ga tko spomene, mislim odmah na svoga tatu, kojega takoer nema na svijetu odgovori Jagjenka. I tako govorei podigne uvis svoje suzne oi. A Matko zaklima glavom i rekne: On je sigurno u bojem vijeu i u vjenoj svjetlosti jer od njega nije bilo boljega ovjeka moda u svoj naoj kraljevini. Oj, nije, nije! uzdahne Jagjenka. Ali dalji im razgovor prekine momak provodnik koji zaustavi naglo svoga drijepca, pa ga okrene, dojae brzo k Matku i vikne udnim, prestraenim glasom: O, zaboga! Pogledajte, gospodine vitee, tko to k nama s one visoine dolazi! Tko? Gdje? zapita Matko. A ondje! Moda kakav div, ta li? Matko i Jagjenka zaustave konje, pa pogledaju u onom pravcu to im ga je pokazao provodnik, i njihove oi ugledaju, doista, nadaleko na uzvisini nekakvu priliku koja je jako nadvisila obini lik ljudski: Rekao je pravu istinu, to je ogroman ovjek promrmlja Matko. Zatim se smrkne, pljune najednom na stranu i rekne: Na psa urok! A zato ga proklinjete? zapita Jagjenka. Jer sam se sjetio kako smo u isto ovako jutro ja i Zbiko na putu iz Tinjca u Krakov ugledali isto takvog orijaa. Onda su nam rekli da je to prokleti Valgir. Da, a pokazalo se da je to bio gospodin iz Taeva, ali se onda ipak nije dobro svrilo. Na psa urok! 427 To nije vitez jer ide pjeice rekne Jagjenka. I vidim da nema oruja, ve samo batinu u lijevoj ruci dri. Slijep je, slijep, bez sumnje! Potjerae konje i naoe se za koji as pred starcem koji je jako polagano silazio s brijega i traio pred sobom batinom put. Bio je to doista visok starac, premda im se, kad su ga gledali izbliza, nije vie inio kao div. I uvjerili su se da je potpuno slijep. Mjesto oiju imao je dvije crvene jame. Bio je bez desne ruke, umjesto nje je imao uzao od sirova plartna. Bijela mu je kosa padala na ramena, a brada sizala do pasa. Nema siromah ni psa, ni djeaka, ve sam batinom trai put progovori Jagjenka. Za Boga, ta mi ga ne moemo bez pomoi ostaviti. Ne znam hoe li me razumjeti, ali u mu ipak progovoriti naim jezikom. To rekavi, skoi brzo s konja, pa stane pred starca i pone traiti novce u konoj kesi to joj je visjela za paom. A starac, uvi pred sobom konjski topot i ljudski govor, isprui preda se batinu i podigne uvis glavu, kao to ine slijepi ljudi. Hvaljen Isus! rekne mu djevojka. Razumijete li, djede, kranski? A on zadre zauvi njezin mladi i slatki glas, a licem mu preleti neki udni blijesak, kao da je ganut i udivljen, pa prekrije vjeama svoje puste one jame i najednom, odbacivi batinu, padne pred njezine noge i podigne uvis ruke. Ustanite, ja u vam i bez toga pomoi. Sto vam je? zapita u udu Jagjenka. No on joj ne odgovori nita, ve mu se samo dvije suze strunie niz lice, a iz usta mu se tre jecanju slian glas: Aa! A! Za milosre boje, zar ste nijemi, to li? Aa! A...! Jecnuvi to podigne desnu ruku: ponajprije naini njome znak kria, pa onda potegne ljevicom preko usta. Jagjenka nije nita razumjela, pa pogleda na Matka, koji rekne: On nam pokazuje da su mu jezik iupali.

 Zar su vam iupali jezik? zapita djevojka. J30L. L, A! A! A! A! ponovi vie puta starac klimajui pri tom glavom. Zatim pokae prstima na oi, pa podigne desnu ruku bez ake, a ljevicom naini znak kao da su mu je odsjekli. Sad ga razumjee oboje. Tko vam je to uinio? zapita Jagjenka. Starac napravi jo nekoliko puta znak kria u zraku. Kriari! klikne Matko. Starac spusti u znak potvrde glavu na prsa. Nastade kratka utnja, a Matko i Jagjenka pogledae jedno drugo uznemireno, jer su pred sobom imali jasan dokaz kako kriari ne poznaju ni milosra ni mjere u svojim kaznama. To je strano! rekne napokon Matko. Kaznili su ga strano, a sam Bog znade da li pravedno. To mi ne moemo saznati. Kad bismo barem znali kamo da ga odvedemo, jer to mora da je ovjek iz ove okolice. Razumije na jezik, a ovdje je prosti puk kao i u Mazoviji. Razumijete li, barem, ta vam mi govorimo? zapita ga Jagjenka. Starac potvrdi glavom. I odavde ste? Ne! odgovori starac glavom. Zar moda iz Mazovije? Da. Iz pokrajine kneza Janua? Da. A ta ste kod kriara radili? Starac nije mogao odgovoriti, ali mu je lice odmah poprilimo izraz tako neizmjerne boli da je Jagjenkino srce zadrhalo jo veim saaljenjem; a i Matko, premda ga nita nije moglo tako ganuti, rekne: Sigurno su ga okrivili ti psi, moda i bez njegove krivnje. Sluajte! rekne. Mi vas neemo napustiti. Hodite s nama u Mazoviju, pa emo vas u svakom selu pitati nije li vae. Moda emo ga pronai. Ali samo ustanite, jer mi nismo sveci. No on nije ustao, nego se jo vie prignuo i obujmio joj noge, kao da se stavlja pod njezinu zatitu i kao da joj zahvaljuje, a pri tom mu je i neko udivljenje i neko pouzdanje zatitralo na licu. Moe biti da je po njenom 429 glasu sudio da stoji pred djevojkom, no uto mu ruka dodirne konate izme, kakve su na putu obino nosili vitezovi i njihovi paevi. A ona rekne: Tako e i biti. Odmah e stii naa kola, pa ete otpoinuti i okrijepiti se. Ali u Mazoviju neete odmah poi, jer mi moramo sada u itno. Na te rijei skoi starac brzo na noge. Strah i groza pojavie mu se na licu. On rairi ruke kao da eli zakriti put, a iz usta mu se stanu izvijati udni i kao prestravljeni glasovi. No eh, koji je meutim bio sa Sjecjehovnom nadoao, te je ve nekoliko trenutaka pozorno promatrao1 starca, okrene se najednom k Matku promijenjena lica i rekne mu nekim udnim glasom: Za rane boje! Dozvolite mi, gospodine, da mu neto reknem jer vi ni ne slutite tko bi to mogao biti! Zatim pristupi bez dozvole k starcu, pa mu poloi ruku na rame i stane ga pitati: Vi dolazite iz Sitna? Starac, kao iznenaen njegovim glasom, umiri se i klimne glavom. A niste li ondje traili svoje dijete? Gluhi jecaj bijae jedini odgovor na to pitanje. Uto Hlava malko problijedi, pa ga jo jednom pogleda svojim pronicavim pogledom i rekne sigurno i vrsto: Ta vi ste Jurdan iz Spihova! Jurand! klikne Matko.

No Jurand se zakoleba u taj trenutak i izgubi svijest. Pretrpljene muke, nedostatak hrane i preteki napori sruie ga na zemlju. Bio je to ve deseti dan to je tako lutao svijetom traei pred sobom batinom put, slomljen, gladan i umoran, a da nije znao kamo ide. Jer nije mogao pitati za put, ravnao se danju samo po toplim sunanim zrakama, a nou je spavao u jarku kraj ceste. Kad je prolazio kroz kakvo selo, ili kad se namjerio na ljude koji mu dolaze u susret, prosio je i rukom i glasom milostinju, ali ga je rijetko kada potpomognula milosrdna ruka, jer su ga posvuda smatrali zlikovcem kojeg je stigla zasluena i opravdana kazna. Ve dva dana hranio se korom s drvea i liem i ve je oajavao, hoe li ikada pogoditi u Mazoviju, a tu ga sad najednom okruie milosrdna srca i srodni glasovi od kojih ga je jedan podsjeao na slatki glas njegove keri. Kad je, na kraju, bilo jo spomenuto njegovo ime, prevrila se napokon mjera njegovih patnja, srce mu se u prsima stisnulo, misli mu se poput oluje podigle u glavi, te bi se licem bio sruio u prah na cesti da ga nisu pridrale krepke Cehove ruke. Matko skoi s konja, pa ga zatim obojica podigoe i odnesoe kolima, da ga poloe na meko sijeno. Tu ga Jagjenka i Sjecjehovna privedoe k svijesti pa ga nahranie i napojie vinom, pri emu mu je sama Jagjenka k ustima prinosila au videi da je sam ne moe ni u ruci drati. I odmah ga je obuzeo tvrdi san iz kojega se istom trei dan probudio. A oni se odmah stali dogovarati. Rei u posve kratko progovori Jagjenka: Mi ne smijemo sada u Sitno, nego u Spihov da ga ostavimo na sigurnom mjestu, meu njegovim ljudima, gdje mu nee prijetiti nikakva nevolja. Gle, kako ti to savjetuje! odgovori Matko. Mi ga moramo predati u Spihov, ali ne trebamo ba svi s njime, jer ga onamo mogu i jedna kola odvesti. Ja ne savjetujem, ve samo mislim da bismo od njega mogli mnogo i o Zbiku i o Danuki doznati. A kako e s njime razgovarati kad nema jezika? A tko vam je pokazao ako ne on, da ga nema? Vidite li, i bez razgovora smo saznali sve to nam je trebalo, a ta e biti istom onda kada sve njegove znakove protumaimo! Zapitajte ga, na primjer, da li se Zbiko iz Molborga povratio u itno, pa e vam to ili potvrditi glavom ili zanijekati. A isto tako i o drugim stvarima. To je istina! klikne Ceh. Ni ja to ne poriem rekne Matko jer sam i sam na to pomislio, samo to je kod mene prva misao, pa onda jezik. To rekavi, zapovjedi svojim ljudima da krenu prema mazovskoj granici. Putem je Jagjenka svaki as pristupala kolima na kojima se vozio Jurand, bojei se da ne umre u snu. Ja ga nisam prepoznao govorio je Matko ali nije ni udo. To je bio ovjek kao bivol! Mazurci su gogorili da bi se on jedini izmeu njih mogao ogledati i sa samim Zaviom, a sada je, eto, puki kostur. Pogovaralo se rekne eh da su ga mukama usmrtili, ali mnogi nisu htjeli vjerovati da bi krani mogli tako postupati s opasanim vitezom kojemu je, osim toga, sveti Juraj zatitnik. 430 431 Dao je Bog da ga je Zbiko barem dijelom osvetio. Ali pogledajte kakva je izmeu njih i nas razlika. Istina: od etiri psa su ve itri pala, ali su oni pali u boju, i nitko nije nikome u suanjstvu jezika odrezao ni oiju iskopao. Bog e ih kazniti rekne Jagjenka. A Matko se okrene k ehu: Ali kako si ga ti prepoznao? Ni ja ga nisam prepoznao odmah, premda sam ga od vas, gospodine, kasnije vidio. No, sve mi se neto vrzlo glavom, i to sam ga dulje gledao, to mi se sve vie vrzlo. Ta on nije imao brade, ni bijele kose, a bio je moan i ugledan gospodin, pa kako da ga u takvom starcu prepoznam! Ali kad je gospoica rekla da mi idemo u itno, a on nato zajecao, odmah su mi se otvorile oi. Matko se zamisli.

 Iz Spihova bi ga trebalo odvesti knezu koji sigurno nee oprostiti tako strane nepravde, nanesene tako uglednom ovjeku. Oni e sve porei, gospodine! Ta po izdaji su mu ugrabili dijete, pa su i to porekli, a za njega samoga e rei da je u boju i jezik i ruku i oi izgubio. Bez sumnje rekne Matko. Ta oni su u svoje vrijeme i samoga kneza zasunjili. A on ne moe s njima ratovati jer nije dovoljno smion, osim da mu na kralj pomogne. Ljudi govore i govore o velikom ratu, a kad tamo, ni maloga nema! Ima s knezom Vitoldom. Hvala Bogu da ih se barem on ne boji. Ej, knez Vitold... to je pravi knez! A nee ga svladati ni lukavtinom jer je on sam mnogo lukaviji nego oni svi zajedno. Gdjekad su ga ti psi pritisnuli tako da je nad njim visila propast, kao sablja nad glavom, a on im je umakao kao zmija i tajno ih ugrizao. uvaj ga se kad se bije, ali ga se uvaj jo vie kad se pritaji. Je li on takav sa svima? Nije, nego samo s kriarima. S drugima je dobar i plemenit. Tu se Matko zamisli kao da se Vitolda htio bolje prisjetiti. To je posve drukiji ovjek od svih naih ostalih knezova rekne napokon. Zbiko je sigurno otiao k njemu, jer se ovjek pod njim moe najljepe s kriarima boriti. 432 A zaas nadoda: Tko zna neemo li se kod njega jo obojica nai, jer bismo se pod njim mogli najbolje osvetiti kriarima. Zatim su ponovo razgovarali o Jurandu, o njegovoj nesretnoj sudbini i o nenadanim nepravdama to ih je pretrpio od kriara koji su mu ponajprije, bez ikakva povoda usmrtili ljubljenu enu, pa su mu onda, plaajui osvetom za osvetu, ugrabili dijete i samoga izmuili tako okrutnim mukama da ni Tatari ne bi mogli strasnijih izmisliti. Matko i eh krgutali su zubima na misao da je u tom, to su ga pustili na slobodu bila samo nova okrutnost. Stari je vitez obeavao sam sebi da e se ve pobrinuti da tano sazna sve kako je bilo, pa da e im onda naplatiti sve, i jo s kamatima. U takvim mislima i razgovorima prolazilo im je vrijeme na putu do Spihova. Poslije jasna dana nastade tiha i zvjezdana no, pa nisu nigdje ostajali na noitu, nego su samo tri puta dobro napasli konje, te su jo po mraku preli preko granice i ranim jutrom, pod vodstvom iznajmljenih provodnika stupili na spihovsku zemlju. Stari Tolima drao je tu oito sve pod svojom eljeznom rukom jer im su zali u umu, odmah su im u susret dojahala dva oruana momka koji su ih ipak propustili bez pitanja ne videi pred sobom nikakvu vojsku, nego omalenu povorku; ak su ih proveli kroz opasna i nepoznata im mjesta preko movare. U gradiu primie goste starac Tolima i sveenik Kaleb. Vijest da su spihovskoga gospodara dovezli dobri ljudi rairi se poput munje meu svom posadom. Istom kad su vidjeli kakav je Jurand doao iz kriarskih ruku, buknula je takva bura srdbe i bijesa da nikakva ljudska mo ne bi bila spasila nijednoga kriara od strane smrti da se koji naao u spihovskoj podzemnoj tamnici. Bijesni su momci htjeli odmah pojahati konje, odjuriti na granicu i pobiti se s Nijemcima i njihove glave baciti pred noge svoga gospodara; tu njihovu strastvenu elju obuzda Matko, koji je dobro znao da Nijemci sjede samo po utvrenim kulama i gradovima, a da je prosti puk iste krvi, te samo pod njihovim nasiljem ivi. Ali ni sva ta vreva, ni sva vika, ni kripa kotaa na zdencu nije mogla probuditi Juranda, kojeg su s kola odnijeli na medvjeoj koi u njegovu sobu. Kod njega je ostao sveenik Kaleb, njegov stari prijatelj, koji ga je ljubio kao ......j,, 28 Kriari svoga roaka, te pone toplo moliti da mu Spasitelj svijeta vrati i oi i ruku i jezik. Putnici, izmoreni od puta, pooe odmah poslije doruka na poinak, ali se Matko probudi jo prije podne i zapovjedi pau da pozove Tolimu. I jer je ve znao od eha da je Jurand prije svoga odlaska naredio svima da sluaju Zbika, i da mu je svu spihovsku imovinu poklonio kroz sveenikova usta, rekne starcu odlunim glasom: Ja sam stric veega mladoga gospodara i dok se on ne vrati, sluat e se ovdje moje zapovijedi. Tolima prigne svoju sijedu glavu, poneto slinu vujoj, i zaslonivi rukom uho, zapita:

 To ste vi, gospodine, plemeniti vitez iz Bogdanca? Da odgovori Matko. Odakle to znate? Jer vam se ovdje nadao i za vas pitao na mladi gospodin Zbiko. uvi to, skoi Matko na noge, pa zaboravi na svoj ugled i vikne: Zbiko je u Spihovu? Bio je, gospodine! Otiao je pred dva dana. Za miloga Boga! Odakle je doao i kamo je otiao? Doao je iz Malborga, a putem je bio u itnu; no kamo je otiao, to mi nije rekao. Moda je rekao sveeniku Kalebu. Ej jaki Boe, to smo se mimoili! klikne Matko udarajui se po koljenu. A Tolima zasloni rukom i drugo uho: ta velite, gospodine? Gdje je sveenik Kaleb? Kod staroga gospodina, u njegovoj spavaonici. Dozoviite mi ga! Ili ne... Sam u poi k njemu. Dozvat u ga! rekne starac. I ode. Ali prije negoli je doveo sveenika, doe Jagjenka. Hodi amo! Zna li ti to? Pred dva dam bio je ovdje Zbiko. A ona se u tili as promijeni u licu, i njezine noge, odjevene u lijepe i pristale nogavice, vidljivo zadru. Bio je ovdje i otiao? A kamo? zapita ona drhtavim glasom. Otiao je prije dva dana, a kamo to, moda, sveenik znade. Mi moramo za njim! rekne djevojka odluno. Zaas doe sveenik Kaleb, koji je mislio da ga Matko zove zato to ga eli pititi za Juranda, te rekne: On jo spava. uo sam da je Zbiko bio ovdje! klikne Matko. Bio je i otiao pred dva dana. Kamo? On to nije ni sam znao. Otiao je da trai. Otiao je na mujdjsku granicu, gdje sada ratuju. Za miloga Boga, recite nam, oe, to o njemu znate! Ja znam samo to to sam od njega uo. Bio je u Malborgu i naao onije monu potporu, i to kod metrova brata koji je meu njima prvi vitez. Po njegovoj zapovijedi dobio je dozvolu da trai po svim gradovima. Juranda i Danuku? Da, ali Juranda nije traio jer su mu rekli da vie ne ivi. Govorite od poetka! Odmah; samo da odahnem i da se saberem jer dolazim s drugoga svijeta. Kako to.. s drugoga svijeta? S onoga do kojeg se ne moe doi konjem, ali moe molitvom. I dolazim od nogu Isusovih pred kojima sam molio milosre za Juranda. Vi ste molili za udo, a imate li tu mo? zapita jako radoznao Matko. Ja nemam nikakve moi, ali je ima na Spasitelj koji moe Jurandu vratiti i jezik i ruku i oi, samo ako hoe. Da, ako hoe, sigurno e i moi odgovori Matko ali ga ipak niste molili za malenkost. Sveenik Kaleb ne odgovori nita, a nije, moda, nita ni uo jer su mu oi jo uvijek bile negdje daleko, te se jasno vidjelo da je maloprije bio sav skruen u molitvi. On prekrije sada svoje lice rukama, pa je neko vrijeme sjedio bez rijei. Napokon se trgne, protare rukom oi i rekne: A sad me pitajte. Kako je Zbiko za se predobio gradskoga zapovjednika sambijskoga? On nije vie gradski zapovjednik sambijski.

 Pustimo to! Vi pazite to vas pitam i odgovarajte mi to zrnate. 434 435 On ga je za se predobio na turniru. Ulrik se rado bori, pa se borio i sa Zbikom jer je bilo mnogo vitekih gostiju u Malborgu, te im je veliki metar priredio bojne igre. Ulriku je puknuo remen na sedlu, pa ga je Zbiko lako mogao sruiti s konja, ali to nije uinio, nego je bacio koplje na zemlju i jo pridrao viteza koji se ve ruio s konja. Ej! Eto vidi! klikne Matko okrenuvi se k Jagjenki. Zato ga je Ulrik zavolio? Zato ga je zavolio. Nije se vie s njim htio boriti ni na otra, ni na tupa koplja, ve ga je zavolio. Tad mu je Zbiko povjerio svoju nevolju, a Ulrik je planuo stranim gnjevom, jer mu je mnogo do viteke asti, pa je Zbika odveo k svojemu bratu, velikomu metru, da mu se pritui. Platio mu za to sam Bog, jer ih meu njima nema mnogo koji vole pravicu. Zbiko mi je takoer rekao da mu je jako pomogao gospodin de Lorhe; tamo ga radi velikog roda i bogatstva tuju, a on je u svemu za Zbika posvjedoio. A ta se izleglo iz Zbikove pritube i toga svjedoanstva? Izleglo se to da je veliki metar novom komturu itnovskomu zapovjedio da u Malborg odmah poalje sve taoce i sunje, koji su u Sitnu, ne izuzevi ni samoga Juranda. A komtur je o Jurandu pisao da je podlegao svojim ranama i da je ondje uz crkvu zakopan. Druge sunje je poslao, meu kojima je bila i neka nakazna djevojka, ali Danuke nije bilo. Ja znam od momka Hlave rekne Matko da je i Rotgir, kojega je ubio Zbiko, na mazovskom dvoru kneza Janua govorio o takvoj djevojci. Rekao je da su je smatrali Jurandovom kerkom; i kad mu je kneginja odgovorila da su oni i sami vidjeli pravu Jurandovu kerku, odgovorio je: To je istina, ali smo mislili da joj je zloduh promijenio oblije. Isto je to i komtur pisao velikomu metru: da su tu djevojku drali pod svojom zatitom, a ne u zatvoru, otevi je od razbojnika, koji su prisegli da je to promijenjena Jurandova ki. I veliki metar je to vjerovao? On nije ni sam znao moe li da vjeruje ili ne; no Ulrik je planuo jo veim gnjevom i isposlovao kod brae da se kriarski upravnik sa Zbikom poalje u Sitno, to se i dogodilo. Doavi u Sitno, nisu vie staroga komtura nali, jer je ve bio otiao na istok u rat protiv Vitolda; ali su nali gradskog podzapovjedniika kojemu je kriarski upravnik zapovjedio da im otvori sve zatvore i podzemne tamnice. Posvuda su traili i traili... i nisu nita nali. I ljude su pozvali na presluanje. Jedan je od njih rekao Zbiku da bi se od kapelana moglo mnogo saznati jer da kapelan i nijemoga krvnika razumije. No krvnika je odveo stari komtur sa sobom, a kapelan bijae otiao u Kraljevac na nekakav duhovni congressus. Oni se ondje esto sastaju i svoje pritube na kriare samomu papi alju, jer je pod njima i samim niim sveenicima bilo teko. Samo mi je udno to Juranda nisu nali! klikne Matko. Jer ga je stari komtur, oito, ve prije bio pustio. U tom je otpustu bilo vie zlobe nego da su mu naprosto grlo presjekli. Htjelo im se da on prije smrti pretrpi vie nego to moe da pretrpi ovjek njegova stalea. Ta slijep je, nijem i bez desne ruke... bojte se Boga! Nije mogao ni kui pogoditi, ni za put zapitati, ni za kruh zamoliti! Oni su mislili da e gdjegod pod plotom umrijeti od gladi, ili se utopiti u kakvoj vodi. Sto su mu ostavili? Nita, nego uspomenu na ono to je bio, i spoznan je vlastite nevolje. A to je muka nad svim mukama...! On je, moda, ondje sjedio uz put ili pred kakvom crkvom, a Zbiko je kraj njega proao i nije ga prepoznao. Moda je i uo glas Zbikov, pa mu nije mogao nita rei. Ej, ne mogu dalje od suzaT Bog je uinio udo da ste ga vi sreli, pa zato mislim da e jo i vee uiniti, premda ga zato samo moja nevrijedna usta mole. A to vam je Zbiko jo rekao? Kamo je otiao? zapita Matko. Rekao mi je ovo: Ja znam da je Danuka bila u itnu, ali su je oni dalje odveli ili usmrtili. To je uinio stari de Leve i, pomogao mi Bog, ja neu otpoinuti dok ga ne naem. To vam je rekao? Ej, sigurno je otiao k istonim komturima, ali ondje je sada rat. On je znao da je ondje rat; stoga je i otiao knezu Vitoldu. Rekao je da e njegovom pomou mnogo prije postii neto od kriara nego pomou samoga kralja.

.431. Knezu Vitoldu! klikne Matko i ustane. Zatim se okrene k Jagjenki i rekne: Vidi li, to je pamet! Nisam li ti i sam rekao isto? Ta rekao sam najodlunije da emo morati knezu Vitoldu. Zbiko se nadao progovori sveenik Kaleb da e knez Vitold krenuti u Prusku, da ondje osvaja kriarske gradove. Ako mu dadu vremena, on e to i uiniti odgovori Matko. No hvala Bogu, sad barem znamo gdje treba traiti Zbika. A mi moramo odmah na put! rekne Jagjenka. uti! dovikne joj Matko. Djeacima ne dolikuje da nam savjete daju. To rekavi, pogleda je znaajno kao da je eli podsjetiti da je ona djeak, a Jagjenka se opameti i zauti. Matko promisli koji asak i rekne: Mi emo sada sigurno nai Zbika, i to, bez sumnje, kod kneza Vitolda; ali bismo ipak morali znati, ima li on jo ta traiti po svijetu, osim onih kriarskih lubanja to ih je zavjetovao? A kako ete to saznati? zapita sveenik Kaleb. Kad bih znao da se taj itnovski sveenik ve vratio sa sinoda, otiao bih k njemu odgovori Matko. Ja imam pismo od Lihtentajna i mogu bez opasnosti poi u itno. To nije bio nikakav sinod, nego congressus odgovori sveenik Kaleb i kapelan se ve odavna morao vratiti. Dobro. Sve drugo prepustite mojoj glavi. Ja u sa sobom uzeti Hlavu i dva momka s potrebnim bojnim konjima, pa u odmah poi. A onda emo k Zbiku? zapita Jagjenka. Da, onda emo k Zbiku; ti e, meutim, ostati u Spihovu i ekati dok se ja ne vratim. A ja mislim da se vie od tri ili etiri dana neu zadrati. U mene su tvrde kosti i nikakav mi napor nije nov. No prije svega vas, oe Kalebe, lijepo molim da mi dadete pismo, jer medu sveenicima vlada veliko povjerenje. Ljudi govore dobro o tamonjem sveeniku rekne otac Kaleb. I ako tkogod to znade, to je on. I podvee napie pismo, a ujutro, jo prije nego to je izalo sunce, nije ve staroga Matka bilo u Spihovu. XII Jurand se probudi iz dugoga sna u prisutnosti sveenika Kaleba i zaboravivi u snu to se s njim dogodilo, i ne videi gdje je, pone opipavati postelju i stijenu, uz koju je postelja stajala. A sveenik Kaleb ga zagrli i stane mu plaui govoriti: To sam ja! Ti si u Spihovu! Brate Jurande! Bog ti je pomogao... pa si meu svojima. Dobri ljudi su te doveli. Brate Jurande! Brate! I pritisnuvi ga na prsa, stane ljubiti njegovo elo, njegove prazne oi, pritiui ga nanovo na prsa; a Jurand je ispoetka bio omamljen, te se inilo kao da nita ne razumije, ali se napokon lijevom rukom pogladi po glavi i po elu, kao da s njega eli ukloniti teke oblake sna i umora. uje li ti mene i razumije li me? zapita ga sveenik Kaleb. Jurand mu dade znak glavom da ga uje, pa prihvati lijevom rukom srebrni krst, to ga je nekad bio oteo nekom uglednom njemakom vitezu, skine ga sa stijene, prinese na usta i na prsa i preda ga ocu Kalebu. A ovaj rekne: Razumijem te, brate! On ti jo preostaje, i kao to te izveo iz zemaljske nevolje, tako ti moe povratiti sve to si izgubio. Jurand podigne ruku gore u znak da e mu sve biti vraeno istom ondje, a uz to mu zasuze prazne oi i neizmjerna bol se odrazi na njegovom izmuenom licu. A sveenik Kaleb, ugledavi svu tu bol, pomisli da Danuka vie ne ivi, pa klekne uz postelju i progovori: Vjeni poinak daj joj Gospodine, i svjetlost vjena neka joj svijetli, neka poiva u miru vjenom! Amen.

Nato se slijepi Jurand podigne pa sjedne na svojoj postelji i stane klimati glavom i mahati rukom, kao da eli zaprijeiti i zadrati sveenika Kaleba, ali se nisu mogli sporazumjeti; a u taj trenutak doe stari Tolima i za njim mnogi ljudi: prijanji i sadanji kmetovi spihovski, lovci i ribari, jer se vijest o gospodarevu povratku rairila po cijelom Spihovu. Svi mu stanu grliti koljena, ljubiti ruke i glasno plakati gledajui toga kljastoga starca koji nije hio ni najmanje slian nekadanjem stranomu Jurandu, strahu i trepetu kriara i pobjedniku u svim 438 439 bojevima. A neke je, osobito ne koji su s njim obiavali polaziti u rat, obuzimala strana srdba, te su im lica bila blijeda od silne uzrujanosti. Zaas se stanu sakupljati u hrpe, aptati meusobno i gurkati se laktovima, dok najednom nije naprijed stupio neki ovjek iz gradske posade i ujedno spihovski kova, nekakav Suharez. On pristupi k Jurandu, pa mu obujmi noge i rekne: im su vas dovezli amo, gospodine, htjeli smo mi odmah poi na Sitno, ali nas je zadrao ovaj vitaz koji vas je doveo. Ali to nam vi, gospodine, sada dozvolite jer mi bez osvete ne moemo stati. Neka bude kao to je uvijek bivalo. Nikad nas nisu nekanjeno vrijeali i nee. Mi smo na njih ili pod vaim vodstvom pa emo i sada poi pod Tolimom, ili i bez njega. Moramo oteti Sitno i istoiti iz njih njihovu pasju krv, tako nam Bog pomogao! Tako nam Bog pomogao! ponovi nekoliko glasova. Na Sitno! Krvi nam treba! I strano planue zapaljiva mazurska srca. Lica im se namrtie, oi blijesnu, a ovdje se i ondje zau krgutanje zubi. No zaas se primire i svi upru oi u Juranda. A njemu se odmah zacrvenie obrazi, kao da se i u njemu probudila nekadanja estina i elja za bojem. On se pridigne i poe nanovo rukom traiti po stijeni. Ljudima se priini da trai ma, ali se u isti mah njegovi prsti namjerie na krst, koji sveenik Kaleb bijae metnuo na prijanje mjesto. Jurand ga po drugi put skine sa stijene, a lice mu pri tom problijedi; zatim se okrene k ljudima, podigne uvis prazne jame svojih oiju i isprui pred sebe kri. Svi su utjeli. Vani je ve padala veer. Kroz otvorene prozore uo se cvrkut ptica koje su se spremale na poinak po grmlju i drveu oko dvora. Posljednji crveni traci sunca padali su na podignuti krst i na bijelu Jurandovu kosu. Kova Suharez pogleda u Juranda, obazre se na svoje drugove, pogleda u nj i po drugi put, a onda se prekrsti i ode na prstima iz sobe. Za njim izioe, isto tako tiho, i drugi, pa se zaustavie istom u dvoritu i stadoe meu sobom aptati: No ta je? 440 Neemo poi, ta li? On to nije dozvolio! Ostavlja svoju osvetu Bogu. Vidi se da se i dua u njemu promijenila. Tako je doista i bilo. U sobi kod Juranda, meutim, ostadoe sveenik Kaleb i stari Tolima, a s njima Jagjenka i Sjecjehovna, koje su malko prije bile ugledale cijelu hrpu oboruanih ljudi, gdje idu preko dvorita, pa su takoer dole da vide ta se to dogaa. Jagjenka, smjelija i sigurnija u sebe od Sjecjehovne, pristupi sada k Jurandu. Bog vam pomogao, vitee Jurande! progovori. Mi smo vas iz Pruske dovezli. A njemu se na zvuk njenoga joj glasa ozari lice. Oito se posve dobro sjetio svega to se dogodilo na itnovskom putu, jer joj poe zahvaljivati, klimajui glavom i stavljajui ruku na srce. A ona mu stade pripovijedati kako su ga sreli i kako ga je prepoznao Ceh Hlava, titonoa viteza Zbika, i kako su ga napokon dovezli u Spihov. Govorila mu je i o sebi, da zajedno sa svojim drugom nosi ma, ljem i tit za vitezom Matkom iz Bogdanca, Zbikovim stricem, koji je poao iz Bogdanca da potrai svoga sinovca, a sada je otiao u Sitno, pa e se za tri ili etiri dana vratiti u Spihov. Na spomen o Sitnu nije Jurand, dodue, izgubio svijest kao onda na putu, ali se ipak veliki nemir pojavio na njegovu licu, a Jagjenka ga je stala uvjeravati da je vitez Matko i lukav i hrabar, pa da se

ni od koga nee dati prevariti, a osim toga ima od Lihtentajna i pismo s kojim moe posvuda bez opasnosti prolaziti. Te rijei umirie znatno Juranda; vidjelo se da eli pitati i za mnoge druge stvari, a budui da to nije mogao uiniti, trpio je u dui. To brzo opazi pronicava djevojka i rekne: Sto ee budemo razgovarali, to emo se sve bolje razumjeti. Nato se on nanovo nasmijei, prui k njoj ruku i poloi na njezinu glavu, na kojoj ju je drao nekoliko asaka kao da je blagosivlje. On joj je, zaista, bio veoma zahvalan, ali mu jo i vie osvoji srce njezina mladost i njezino avrljanje, slino ptijem pjevanju. I od toga ju je trenutka uvijek elio imati kraj sebe, kad se nije molio Bogu, to je inio cijele dane, ili kad je spavao; a kad je nije bilo, eznuo je za njezinim glasom i silno se trsio da dade kakav znak sveeniku Kalebu i staromu Tolimi, da toga miloga momia eli u svojoj blizini. A ona je rado dolazila k njemu jer ga je njezino milosrdno srce iskreno alilo, a osim toga joj je uza nj bre prolazilo vrijeme u oekivanju Matka koji se, zaudo, dosta dugo zadrao u itnu. Imao se vratiti za tri dana, a proao je i etvrti i peti. esti dan je podvee htjela ve zabrinuta djevojka zamoliti Tolimu da poalje svoje ljude, ne bi li togod saznali, kadno najednom sa straarnice zaue znak da se nekakvi konjanici pribliuju Spihovu. Zaas, zaista, zatutnje konjska kopita preko dignutog mosta, a u dvorite u jae Ceh Hlava s drugim momkom Matkove pratnje. Jagjenka, koja ve prije bijae dola iz gornje sobe i ekala na dvoritu, priskoi k njemu jo prije nego to je mogao sjahati s konja. Gdje je Matko? zapita ga s velikom tjeskobom u srcu. Otiao je knezu Vitoldu, a vama je zapovjedio da ostanete ovdje odgovori momak. XIII Kad je Jagjenka doznala da po Matkovoj zapovijedi mora ostati u Spihovu, nije dvatri trenutka mogla od uda, tuge i gnjeva ni rijei progovoriti, nego je samo gledala u eha iroko otvorenim oima, a eh je odmah znao kako joj je nemilu vijest donio, pa rekne: Htio bih i vama kazati sve to smo radili u itnu, jer je mnogo novosti... i vrlo vanih. A jesu li o Zbiku? Ne, nego su samo itnovske.. znajte.. Razumijem! Neka konje rasedla sluga, a vi poite sa mnom. I davi zapovijed sluzi, odvede eha sa sobom gore u sobu. Zato nas je Matko ostavio? Zato mi moramo ostati u Spihovu i zato ste se vi vratili? zapita ga jednim mahom. 442 Ja sam se vratio odgovori Hlava jer mi je vitez Maitko tako zapovjedio. Htio sam u rat, ali zapovijed je zapovijed. Vitez Matko mi je rekao ovo: Vrati se, pa e uvati zgorjeliku gospoicu i od mene ekati vijesti. Moe biti da e je morati odvesti u Zgorjelice, jer se nee, valjda, sama vratiti. Za miloga Boga, ta se dogodilo? Je li se pronala Jurandova kerka? Zar Maitko nije otiao k Zbiku i samo po Zbika? Jesi li je vidio? Jesi li s njom govorio? Zato je nisi doveo i gdje je ona sada? uvi ta silna pitanja klekne eh pred nju i rekne: Nemojte se ljutiti, vaa milosti, ako vam na sve odmah ne odgovorim, jer ne mogu, nego u vam rei sve po redu, kako mi bude mogue. Dobro. Je li se ona pronala, ili ne? Ne, ali je sada sigurno da je bila u itnu i da su je odveli u neki istoni gradi. A zato moramo sjediti u Spihovu? Eh, a ako se ona pronae? Ta zar ne vidi vaa milost... Ta to je istina da vi onda.. Jagjenka je utjela i samo su joj se obrazi zarumenjeli. A eh nastavi: Ja sam mislio i jo mislim da je od tih lupea neemo izbaviti ivu, ali je sve u Bojoj ruci. Moram govoriti od poetka. Mi smo doli u itno, pa dobro! Vitez Matko je gradskomu podzapovjedniku pokazao Lihtentajmovo pdsimo, a potzapovjadnik, koji je u svojoj mladosti nosio ma za Lihtentajnom, poljubio je ipeat pred naim oima, primio nas gostoljubivo i nije ni u

ta posumnjao. Da smo u blizini imali nekoliko momaka, mogli smo i sam gradi zauzeti, tako se u nas pouzdao. I sa sveenikom smo se bez zapreke sastali, i razgovarali smo dvije noi, i saznali smo udne stvari koje je sveenik od krvnika doznao. Krvnik je nijem. Nijem je, ali sveeniku umije sve znakovima rei, i on ga tako razumije kao da mu sve ivim rijeima govori. Taj je krvnik odsjekao Jurandovu ruku, iupao mu jezik i ispalio oi. On je takav da se ne aca ni pred kakvim mukama kad se radi o mukarcu, pa da mu zapovjede da ovjeka svojim zubima razdere, i to e uiniti. Ali ni na jednu djevojku nee ni za to podii ruku, pa da ga 443 i opet na nove muke stave. A takav je radi toga to je jednom imao kerku koju je neizmjerno ljubio i koju su kriari... Tu zauti Hlava jer nije znao kako da nastavi, a Jagjenka rekne: ta mi to govorite o krvniku? Jer to spada na stvar odgovori joj eh. Kad je na mladi gospodin posjekao viteza Rotgira, umalo to stari komrtur Sigfrid nije pobjesnio. U Sitnu su govorili da je Rotgir bio njegov sin, a i sveenik je potvrdio da nikada nijedan otac nije vie ljubio svoga sina. I za osvetu je vragu svoju duu dao, a to je krvnik vidio! S ubijenim je razgovarao kao ja s vama, a mrtvac mu se iz svoga lijesa smijao, pa se crnim jezikom oblizivao od radosti kad mu je stari kormtur Zbikovu glavu obeao. No kako gospodina Zbika nije onaj as mogao nai zapovjedio ja krvniku da izmui Jurdana, pa je onda njegovu ruku i jezik poloio u lijes ubijenog Rotgira, koji ih je prijesne pojeo. To je strano i uti. U ime Oca i Sina i Svetoga duha! Amen rekne Jagjenka. Zatim ustane i metne neto drva na ognjite jer je ve bila potpuna no. Pa to? nastavi Hlava. Ne znam kako e biti na zadnjemu sudu, jer e Jurandu morati vratiti ono to je njegovo. Ali to ne moe shvatiti ljudski um. Krvnik je sve to vidio. A kad je stari komtur ubijenoga Rotgira zasitio ljudskim mesom, otiao je da mu donese Jurandovo dijete, jer mu je mrtvac, po svoj prilici, priapnuo da se eli nevine krvi napiti. No krvnik koji e uiniti sve, kao to sam ve rekao, samo to nijednoj djevojci nee nanijeti nikakve krivice, bio se ve prije toga sakrio na stubama. Sveenik nam je rekao da je on prilino lud, ali je katkad i pametan, pa ta odlui, to brzo i izvede. Krvnik je, dakle, sjedio na stubama, a uto doe komtur. On je uo krvnikovo disanje, ugledao mu svijetle oi i. prestraio se jer je pomislio da je to vampir. A krvnik komtura akom po vratu! Pomislio je da e mu tako. hrpitenjau slomiti, da vie nee ni dahnuti, ali ga ipak nije ubio. A komtur se onesvijestio i pao, pa kad se oporavio, bojao se da Jurandovoj keri uini kakvo zlo. Ali ju je odveo? 444 Jest, a s njom je odveo i krvnika. On nije znao da je krvnik obranio Jurandovu kerku, ve je mislio da ju je obranila via sila, bilo zla, bilo dobra. A u itnu nije htio krvnika ostaviti. Bojao se njegova svjedoanstva, to li... On je, dodue, nijem, ali bi na sudu s pomou sveenika mogao rei to je ve rekao. A sveenik je konano vitezu Matku rekao ovo: Stari komtur nee ubiti Jurandovu kerku, jer se boji; a ako to zapovjedi komu drugomu, Didrih to nee dopustiti dok bude iv, i to tim manje to ju je ve jednom obranio. A je li sveenik znao kamo su je odveli? Nije ba dobro, ali je uo da su neto govorili o Ragnecju, a taj je grad nedaleko od litvanske ili mujske mee. A to je na to Matko? uvi to, rekao mi je vitez Matko drugi dan: Ako je tako, to emo je moda i nai, a ja moram to bre k Zbiku da ga kriari ne prevare na vjeru pomou Jurandove keri, kao to su prevarili Juranda. Reknu li da e je predati, ako sam po nju doe, on e sigurno i doi, a onda e mu se stari Sigfrid za Rotgira osvetiti tako, kao to to jo nije vidjelo ljudsko oko. To je istina! klikne prestraeno Jagjenka. Dobro je to je Matko tako pourio. A zaas se okrene k Hlavi i rekne:

 Samo je pogrijeio u tom ta je vas ovamo poslao. Ta zato da nas vi ovdje u Spihovu uvate? Ouvat e nas i stari Tolima, a ondje moete pomoi Zbiku jer ste pametni i snani. A tko e vas, gospoice, u sluaju potrebe u Zgorjelice odvesti? U sluaju potrebe doite prije njih. Oni nam mogu i po kome drugome poslati kakvu vijest, a moete je donijeti i vi i odvesti nas u Zgorjeldce. eh joj poljubi ruku i zapita je ganutim glasom: A vi ete dotle ostati ovdje? Bog je nad sirotom. Hou. I nee vam biti dosadno? Sta ete ovdje raditi? Molit u Gospodina Isusa da Zbiku vrati sreu i da vas sve u dobru zdravlju uzdri. I to rekavi, brine u pla. A momak klekne nanovo pred nju: Vi site doista takvi rekne kao aneli na nebu. ,., 445 XIV Jagjenka otare suze i poe s ehom k Jurandu da mu javi novu vijest. Nae ga u velikoj sobi gdje s pripitomljenom vuicom do nogu sjedi kraj sveenika Kaleba, Sjecjehovne i staroga Tolime. Gradski zvonar, koji je ujedno bio pjeva, pjevao je uz lutnju pjesmu o nekom davnom Jurandovom boju sa surovim kriarima, a oni su ga, poduprvi glavu rukama, sluali zamiljeno d tuno. U sobi je bilo vidno od mjeseine. Poslije sparna dana bijae nastala veer tiha i jako topla. Prozori su bili otvoreni i u mjeseevu svjetlu su se vidjeli hrutevi, kako dolaze s ogromnih lipa na dvoritu i krue po sobi. Na ognjitu su ipak gorjele dvijetri glavnje, uz koje mlad momak prigrijavae med, pomijean s vinom i mirisavim biljem. Pjeva, ili bolje zvonar i sluga sveenika Kaleba, zapoinjao je upravo novu pjesmu o sretnom susretu... Jae Jurand, jae, konj je pod njim dobar... kadno ue Jagjenka. Hvaljen Isus! Na vi jeke vjekova! odgovori sveenik Kaleb. Jurand je sjedio na klupi s naslonom drei ruku na tom naslonu; kad je uo njezin glas, okrenuo se odmah k njoj i stao je pozdravljati svojom poput mlijeka bijelom glavom. Doao je Zbikov momak iz itna progovori djevojka i donio novosti od sveenika. Matko se nee vratiti jer je otiao knezu Viitoldu. Kako se nee vratiti? zapita sveenik Kaleb. A ona pone pripovijedati sve to je saznala od eha; 0 Sigfridu, kako se osvetio za Rotgirovu smrt; o Danuki, kako ju je stari komtur htio odnijeti Rotgiru da joj ispije nevinu krv, i o tom kako ju je krvnik posve nenadano obranio. Nije zatajila ni toga kako se Matko sada nada da e zajedno sa Zbikom nai Danuku, oteti je od kriara 1 dovesti u Spihov, te je ba radi toga i otiao k Zbiku, a njima zapovjedio da tu ostanu. I glas joj je zadrhtao na koncu, kao od tuge i boli, a kad je dovrila, nastade u sobi potpuna tiina. Samo se s lipa u dvoritu razlijegalo pjevanje slavuja i ispunjalo kroz otvorene prozore svu sobu. Svi pogledae u Juranda koji je sjedio zatvorenih oiju i sputene glave te nije odavao ni znaka ivota. Jeste li uli? zapita ga napokon sveenik Kaleb. 446 A on joj jae spusti glavu pa digne lijevu ruku i pokae prstom na nebo. Sjaj mjeseca padao mu je upravo na lice, na bijelu kosu i na iskopane oi, a u tom je licu bilo takvo muenitvo i ujedno neko tako neizmjerno predanje u volju boju, te se svima priinilo da vide samo duu, osloboenu od tjelesnih spona, koja se ve posve odijelila od zemaljskog ivota, pa u njemu vie nita ne eka i niemu se ne nada. I opet nastade tiina i nanovo se zau samo pjevanje slavuja razlito po itavom dvoritu i po svoj sobi.

A Jagjenka osjeti najednom silnu samilost i kao neku djetinju ljubav za toga nesretnoga starca i, popustivi prvom nagonu, priskoi k njemu, prihvati ga za ruku te je stane ljubiti i polijevati suzama. I ja sam sirota! zavapi iz dna svoga rastuenoga srca. Ja nisam nikakav djeak, nego Jagjenka iz Zgorjelica. Matko me poveo sa sobom da me obrani od zlih ljudi, ali u sada ostati s vama dok se ona ne vrati. Jurand se nimalo ne zaudi; kao da je ve znao da je ona djevojka, samo je pridigne i privine na prsa, a Jagjenka nastavi planim i drhtavim glasom: Ja u ostati s vama, a Danuka e se vratiti, pa u istom tada u Zgorjelice poi... Bog je nad sirotama! Nijemci su i meni ubili oca, ali vaa ljubljena kerka ivi i jo e se vratiti. Daj to, Boe milostivi, daj Majko najsvetija, najmilosrdnija! A sveenik Kaleb klekne najednom i progovori sveanim glasom: Kirie elejson! Kriste elejson! odgovore odmah eh i Tolima. Svi kleknue, jer su znali da je to litanija koja se ne moli samo u asu smrti, nego i za spas milih i bliskih osoba iz smrtne opasnosti. Klekne i Jagjenka. Jurand se spusti s klupe na koljena i svi stanu govoriti: Kirie elejson! Kriste elejson...! Oe nebeski Boe, smiluj se nama... Sine, Otkupitelju svijeta, smiluj se nama! Ljudski glasovi i molitveni vapaji Smiluj se nama! mijeali su se s pjevanjem slavuja. A pripitomljena vuica podigne se najednom smedv jede koe ispred Jurandovih nogu, pa se priblii k otvorenom prozoru, popne se na stranje noge, okrene k mjesecu svoju iljastu gubicu i pone tiho i tuno zavijati. Premda je Ceh oboavao Jagjenku, a srce ga sve vie privlailo k lijepoj gospoici Sjecjehovnoj, ipak mu je mlada i hrabra dua sada sva eznula za bojem. On se u Spihov, doista, vratio po Matkovoj zapovjedi, jer je bio u njegovoj slubi i jer je nalazio osobitu nasladu u misli da e uvati obje gospoice; ali kad mu je sama Jagjenka rekla, a to je napokon bila i istina, da im u Spihovu ne prijeti nikakva opasnost i da je njegova dunost da bude uz Zbika, rado je posluao njezine rijei. Matko nije bio njegov neposredni gospodar, pa se pred njim mogao lako opravdati i rei da u Spihovu nije ostao po zapovijedi svoje prave gospodarice koja mu je naredila da poe k Zbiku. A Jagjenka je to uinila pomislivi da momak takve okretnosti i snage lako moe pomoi Zbiku i izbaviti ga iz mnogih neprilika. Ta on je to dokazao i na onom kneevom lovu u kojem Zbiko u borbi s turom umalo to nije nastradao ivotom. A jo mu je vie mogao pomoi na vojni, osobito takvoj, kakva je bila na mujskoj granici. Glava se tako urio na bojno polje da je odmah, kad se vratio od Juranda, kleknuo pred Jagjenku i rekao: Ja u se po volji vae milosti odmah pokoriti, pa vas za dobru rije na put molim. Sto to govori? zapita Jagjenka. Zar e ve danas otii? Ne nego sutra zorom, im konji preko noi otpoinu. Do muja je jako daleko! A ti poi, jer e viteza Matka lake stii! To e biti teko. Stari gospodin ne pozna napora, a nekoliko je dana prije mene poao na put. Pri tom e on proi kroz Prusku, da prikrati put, a ja moram kroz puste krajeve. Gospodin ima pismo od Lihtentajna, koje moe putem pokazivati, a ja moram pokazivati evo ovo i time sebi kriti put. To rekavi, poloi ruku na balak maa, koji mu je visio o boku; a kad je to vidjela Jagjenka, klikne: Budi malo oprezniji! Kad ve polazi, treba da i doe, a ne da ostane u kojoj kriarskoj tamnici. Ali i u pustim krajevima pazi na se, jer po njima borave jo i sada razni zlodusi kojima se tamonji narod klanjao dok nije kransku vjeru poprimio. Sjeam se da su mi to i vitez Matko i Zbiko rekli u Zgorjelicama. .....448 I ja se sjeam, ali ih se nita ne bojim, jer vie nemaju nikakve moi. Ja u ve izii na kraj i s njima i s Nijemcima, samo da, doista, bude pravi rat. Pa zar jo nije buknuo? Reci mi to ste o njemu uli medu Nijemcima?

 I buknuo je i nije. Mi smo pomno pitali za sve, a osobito vitez Matko, koji je jako lukav, te moe nadmudriti svakoga Nijemca. On zapita istom za togod, kao da je samo radoznao, im se sam ne izda, a iz svakog izvue po koju novost, ba kao ribu na udici. A ako me vaa milost strpljivo poslua, sve u vam rei: knez Vitold je pred nekoliko godina Nijemcima ustupio muj, jer je htio da ima mira na njemakoj strani kad poe na Tatare. Zato im je iskazivao veliko prijateljstvo. Dozvolio im je da podiu gradove i kule, pa im je dapae i sam pomogao. On se sastajao i sa samim velikim metrom, te su se zajedno astili, jeli i pili. Kriarima nije ni lov u tamonjim umama bio zabranjen, a kad su se bijedni Zmujini pobunili proti kriarskom gospodstvu, pomagao je knez Vitold Nijemcima i poslao im u pomo svoju vojsku, a to su mu zamjerili po svoj Litvi, jer da na svoju vlastitu krv ustaje. Sve nam je to pripovijedao gradski zapovjednik u itnu d hvalio kriarsku vlast na muju govorei da su kriari poslali svoje sveenike, koji su ih imali krstiti, i da su im dali itka u vrijeme glada. I, doista, su im dali jer im je to zapovjedio veliki metar koji se vie boji Boga od svih drugih, ali su im zato djecu odvodili u Prusku, a ene sramotili naoigled mueva i brae, i tko im se god usprotivio, toga su vjeali; zato je, gospoice, buknuo rat. A knez Vitold? Knez je dugo na sve te mujinske nepravde zatvarao oi i volio kriare. Nije tome davno to je kneginja, njegova ena, ila u Prusku, u sam Malborg u posjete, a ondje su je primili kao samu poljsku kraljicu. Ne, tome nije davno! Oni su je obasuli darovima, a koliko li je bilo bojnih igara, gozbe i drugih udesa u svakom gradu, to ne bi nitko nabrojio. Ljudi su mislili da e na sve vijeke vladati ljubav izmeu kneza Vitolda i kriara, ali najednom se u njemu preokrenulo srce. Ja vidim, kao to su mi esto i moj pokojni otac i Matko govorili, da se u njemu esto srce preokrene. Proti kreposnim ljudima ne, ali proti kriarima esto, i to zbog toga to onisami nikada vjeru ne odre. as Kriiari. 449 Oni su stali zahtijevati od njega da im izrui bjegunce, a on im je odgovorio da e im izruiti kmetove, ali ne slobodne ljude, jer slobodni ljudi mogu ivjeti gdje ih god volja. Nato su se stali svaati, slati pisma s pritubama i meusobno se ogovarati. uvi za sve to, udarili su mujini na Nijemce. Kule su im osvojili, posade sasjekli, pa onda i u samu Prusku provaljuju, jer im to knez Vitold ne zabranjuje, ak se njemakom strahu zlorado smije i jo Zmujknima potajno i pomo alje. Razumijem rekne Jagjenka. Ali ako im samo potajno pomae, onda rata jo nema. Rat je sa mujinima, a uistinu i sa samim Vitoldom. Nijemci dolaze sa svih strana da brane pogranine gradove, a rado bi da i velikim bojnim pohodom krenu na muj, samo to na to moraju dugo ekati, sve tamo do zime, jer to je movaran kraj u kome njemaki vitezovi nikako ne mogu vojevali. Gdje mujin proe, ondje Nijemac propane, i zato je zima Nijemcima prijateljica. Ali im nastane studen, krenut e sva kriarska sila, a knez Vitold e priskoiti u pomo mujinima, a poi e s dozvolom poljskog kralja jer je on vrhovni gospodar i nad velikim knezom i nad cijelom Litvom. Onda e, moda, biti rata i s kraljem? . Ljudi govore, i tamo kod Nijemaca i ovdje kod nas, da hoe. Kriari trae pomoi po svim dvorovima i kape im gore na lubanjama, kao obino na zloincima, jer kraljevska mo nije ala, a svi poljski plemii pijuckaju u ake im im samo tko spomene kriare. Jagjenka nato uzdahne i rekne: Momku je uvijek ljepe na svijetu nego djevojci jer e, na primjer, eto i ti poi u rat, ba kao i Zbiko i Matko a mi emo ostati ovdje u Spihovu. Pa kako drukije, gospoice, da i bude? Vi ete ostati, ali u potpunoj sigurnosti. Strano je jo i sada Nijemcima Jurandovo ime, to sam se i sam uvjerio u itnu; odmah ih je obuzeo strah i trepet im su saznali da je on u Spihovu.

 Mi znamo da oni ovamo nee doi, jer nas brani i movara i stari Tolima, samo to e nam ovdje biti teko sjediti bez ikakvih vijesti. im se togod dogodi, odmah u vam javiti. Ja znam da su se jo prije naega polaska u itno spremala na vojnu dva dobra momka, kojima to Tolima ne moe zabraniti, jer su plemii iz Lekavice. Oni e sada poi sa mnom, pa u, bude li trebalo, jednoga od njih odmah poslati amo s vijestima. Bog ti platio! Ja sam znala da sd ti jako pametan u svakoj zgodi, ali u ti za tvoju ljubav i odanost biti zahvalna sve do smrti. Nato klekne eh na jedno koljeno i rekne: Ja nisam od vas primio nikakva zla, nego sama dobroinstva. Mene je jo kao djeaka zarobio Zih kod Boleslavica, pa mi je bez otkupa poklonio slobodu, ali mi je sluba kod vas bila milija i od slobode. Dao dobri Bog da za vas i svoju krv prolijem, gospoice moja! Bog te pratio i uvao! odgovori Jagjenka i prui mu ruku. No on se radije prigne k njezinim nogama i stane joj ljubiti skute da joj tako iskae to veu ast, a onda podigne glavu i progovori ponizno i plaho: Ja sam priprost momak, ali sam plemi i va vjerni sluga... Dajte mi kakav spomen na put. Ne odbijte mi te molbe! Sada dolazi as bojnoga pokolja, a meni je sveti Juraj svjedok da u vazda biti u prednjim, a ne u stranjim redovima. Za kakav me spomen moli? zapita Jagjenka malko u udu. Opaite me na put tim vaim pojasom da mogu lake poginuti ako budem morao umrijeti. I nanovo se prigne k njezinim nogama, pa sklopi ruke i stane smjerno moliti gledajui joj u oi; ali na Jagjenkinu licu se pojavi strah i zaas mu uzbueno odgovori: Ne, moj mili, ne moli me za to jer tebi moj pojas nee nita koristiti. Tko je sam sretan, taj neka te i opae, jer e taj i sreu donijeti. A ta ja imam? Nita, nego nevolju! Oj, ja neu donijeti sreu ni tebi ni kome drugomu, jer to nemam, to ni dati ne mogu. Mene tako progoni zlo na svijetu, da.. da.. Tu naglo zauti jer je osjetila da e odmah brinu ti u pla ako progovori jo samo koju rije, a ve su joj ionako bile oi pune suza; a eh bijae duboko dirnut jer mu je bilo jasno da je njoj jednako zlo vraati se u Zgorjelice k opakim susjedima tanu i Vilku, kao i ostati u Spihovu kamo, prije ili kasnije, moraju doi Zbiko i Danuka. I Hlava je posve dobro pojmio sve to se deava u njezinu srcu, ali joj nije u toj njezinoj nevolji mogao pomoi, ve joj je ponovo obujmio noge i rekao: Ej, da mogu za vas umrijeti, da mogu za vas umrijeti! A ona mu rekne: Ustani! A za rat neka te opae Sjecjehovna, ili neka ti dade kakav drugi spomen jer te ona ve odavna rado gleda. I odmah je zovne, a ona doe brzo iz pokrajne sobe, gdje je sve prislukivala i samo od straha nije ve prije dola, premda je gorjela od elje da se oprosti s lijepim momkom. Sada doe sva smetena i plaha, a srce joj je jako kucalo u grudima i oi joj bijahu vlane od suza, pa spusti vjee i stade pred njih sva crvena kao cvijet jabuke, i nije mogla progovoriti ni rijei. Hlava je tovao i oboavao Jagjenku, ali nije smio na nju ni milju pomisliti, pa je zato esto pomiljao na Sjecjehovnu jer je u sebi osjeao vrelu krv i nije mogao odoljeti njezinim pogledima. A sad mu je jo vie usplahirila srce svojom ljepotom, a osobito svojom smetenou i svojim suzama kroz koje je prodirala ljubav kao to se kroz bistru vodu vidi zlatno dno. Zato se okrene k njoj i rekne: Znajte, ja polazim u rat, pa u moda i poginuti. Nije li vam ao? ao mi je! odgovori mu tankim glasom djevojka. I odmah stane prolijevati suze, jer ih je ve imala u pripravi. To gane eha do kraja, pa joj stane ljubiti ruke zatomljujui pred Jagjenkom elju za drukijim poljupcima. Opai ga ili mu daj kakav spomen na put da se pod tvojim znakom bori rekne Jagjenka. Ali Sjecjehovna mu nije mogla tako togod dati jer je na sebi imala djeaku muku odjeu. Ona pone traiti, ali ne nae niega; sve ensko ruho im je, otkako su bile otile iz Zgorjelica, jo

uvijek bilo u krinji, te bijae u velikoj neprilici. Izbavi je Jagjenka rekavi joj neka mu dade vrpcu koju nosi na glavi. Boga mi, neka bude vrpca! klikne poneto razveseljeni Hlava. Objesit u je na svoj ljem... i nesretna mati Nijemca koji za njom posegne! Sjecjehovna podigne obje ruke k glavi i zaas joj se zlatne vlasi prospu po leima i po ramenima; a Hlava se promijeni u licu ugledavi je tako zlatokosu i krasnu. Obrazi mu se zarumene, pa odmah problijede i on uzme vrpcu, poljubi je i metne u njedra, pa obujmi jo jednom koljena Jagjeniki, i mnogo jae nego to je bilo potrebno, Sjecjehovnoj, rekavi: Neka tako bude! Zatim ode ne progovorivi vie ni rijei. Premda je bio umoran i premda se spremao na put, nije legao da spava. Pio je strano cijelu no s dvojicom mladih plemia iz Lekavice koji su imali s njima poi u muj. No ipak se nije opio nego je ve u prvi osvit bio na dvoritu pred kulom, gdje su ga ekali konji spremni za put. U stijeni na glavnoj zgradi otvori se odmah mali prozor, a kroz rebrenice pogledae u dvorite modre oi. Ceh to opazi i htjede onamo poi da pokae dobivenu vrpcu na svome ljemu i da se jo jednom oprosti, ali ga u tom omete sveenik Kaleb i stari Tolima koji dooe da mu dadu dobre savjete za put. Otii na dvor kneza Janua rekne mu sveenik Kaleb. Moda je i vitez Matko onamo svratio. U svakom sluaju dobit e ondje sigurnih vijesti, jer e tamo zatei dosta znanaca. Odanle vode i dobro poznati putovi u Litvu i lako e nai vodia kroz puste ume. Ako eli da sigurno doe k mladom gospodinu Zbiku nemoj ii ravno u muj, jer je ondje pruska granica, nego poi kroz Litvu. Znaj da te i mujini mogu ubiti jo prije nego to im rekne tko si, a bit e posve drukije ako bude doao poslan od kneza Viitolda. Bog blagoslovi i tebe i oba viteza i dao da se vratite u zdravlju i izbavite djevojku, a ja u svaki dan od veernjice pa do prve zvijezde kleati za to pred svetim kriem. Hvala vam, oe, za taj blagoslov odgovori Hlava. Nee nam biti lako da nevinu rtvu istrgnemo ivu iz onih avolskih aka, ali sve je u rukama bojim i uvijek je bolja nada negoli oaj. Da, da, i zato je ne gubim. Nada je uvijek iva i kad je srce puno straha. Najgore je to sam Jurand die svoju glavu k nebu im se pred njim spomene njezino ime, kao da je ve ondje vidi. Kako je moe vidjeti kad je izgubio oca? A sveenik stane govoriti napola Cehu, a napola sebi: vidi ono to drugi ne mogu. Da, to se dogaa, to se dogaa! No gotovo je nemogue da bi Bog dopustio da se nanese kakvo zlo onakvom janjetu. Pa i ta je ona. kriarima skrivila? Nita! A bila je nevina kao ljiljan boji, i mila ljudima kao ptiica to cijeli dan pjeva! Bog ljubi djecu i poklanja ljudskim mukama svoje milosre. Da, 453 ako su je i ubili, moe je i uskrisiti, kao Lazara koji je ustao Jz groba i jo mnogo godina ivio. Poi u zdravlju i neka Bog sve vas i nju uva! To rekavi, vrati se u kapelicu da odslui ranu misu, a Ceh sjedne na konja, pokloni se jo jednom pred malim prozorom i ode jer se ve bilo posve razdanilo. XV Knez Janu i kneginja bijahu zajedno s jednim dijelom svoga dvora otili na proljetni ribolov u ersk; oni su se vrlo rado bavili tim poslom jer im je to bila najmilija zabava. eh saznade od Mikolaja iz Dlugoljasa mnogo vanih vijesti koje su se jednako ticale i privatnih i ratnih stvari. On saznade prije svega da se vitez Matko, oevidno, odrekao svoje nakane da u Zmuj ide ravno preko pruske granice, jer je prije nekoliko dana bio u Varavi gdje je jo zatekao i kneza i kneginju. O ratu je stari Mikolaj potvrdio sve one vijesti to ih je Hlava uo u Sitnu. Cijeli se Zmuj, kao jedan ovjek, digao na Nijemce, a knez Vitold ne samo to nije kriarima pomogao proti mujanama nego je u muj slao novaca, ljudi, konja i itka, premda jo nije bio navijestio kriarskomu redu rat. A i on i kriari slali su u isto vrijeme poslanike k svetomu ocu papi, njemakomu cesaru i drugim kranskim vladarima, okrivljujui se uzajamno zbog vjerolomstva, izdaje i nevjere. Od velikog je kneza s takvim pismima otiao mudri Mikolaj iz Renjeva, koji je umio rasplitati niti to

su ih splele kriarske lukavtine, dokazujui posvuda neizmjerne nepravde nanesene litvanskim i mujskim krajevima. A kad su se, meutim, na skuptini u Vilni jo i vie uvrstile veze izmeu Poljske i Litve, klonula su kriarska srca jer se lako moglo predvidjeti da e Jagjelo, kao vrhovni gospodar svih zemalja pod vlau kneza Vitolda, u sluaju rata biti na njegovoj strani. Grof Ivan Sajn, komtur gruski, grof varcburg, komtur ganjski, bijahu po zapovjedi velikoga metra otili k poljskom kralju da ga pitaju, emu se imaju od njega nadati. Kralj im nije rekao nita premda su mu donijeli krasnih darova. I zato su mu prijetili ratom, ali neiskreno, jer su dobro znali da se i veliki metar i kaptol u dui boje strane Jagjelove moi, pa ele to vie odgoditi dan svoga poraza. I zato su se raskinuli kao pauina svi dogovori, naroito s knezom Vitoldom. Navee poslije Hlavina dolaska prispjee u varavski grad nove vijesti. Doe Broni iz Cjasnoe, dvoranin kneza Janua, kojega je on ve prije bio poslao po vijesti u Litvu, a s njim dooe i dva znamenita litvanska kneza s pismima od Vitolda i od Zmujina. Nove vijesti bijahu kobne. Kriari su se spremali na rat. Popravljali su gradove, mljeli brano, podizali kamene kule, slali na granicu vitezove i vojnike, a manji su odjeli konjanika i pjeaka provaljivali ve i preko granice u Litvu i Zmuj preko Rangete, Gotesvardera i drugih pograninih gradova. Ve su se po gustim umama, po poljima i po selima razlijegali ratni usklici, a navee se nad tamnim morem uma i gajeva svijetlilo svjetlo poara. Vitold je napokon javno uzeo Zmuj pod svoju zatitu, pa je onamo poslao svoje ljude, a za vou je oboruanom ljudstvu postavio hrabroga Skirvojlu. Ovaj je provaljivao u Prusku, palio, ruio i pustoio. I sam je knez svoju vojsku primaknuo k muju, pa je utvrdio neke gradove, a druge je, kao na primjer Kovno, razorio da se u njima ne ugnijezde kriari. Ve nije bilo ni za koga tajna da e odmah im nastupi zima pa led prekrije movare i blata, ili jo i prije, ako ljeto bude suho, nastati veliki rat koji e se proiriti po svim litvanskim, mujinskim i pruskim krajevima, a ako kralj priskoi Virtoldu u pomo, to mora doi dan u koji e njemaka poplava ili poplaviti polovicu svijeta, ili e biti odbijena pa e se povui u svoje nekadanje korito. No to se jo nije imalo dogoditi odmah, a dotle se po svijetu razlijegao jauk i vapaj Zrnujdina za pravdom. Pismo nesretnoga naroda bilo je proitano u Krakovu, u Pragu, na papinskom dvoru i na drugim kraljevskim dvorovima na Zapadu. Knezu Janou donesoe to otvoreno pismo boljari koji su doli s Broniem iz Cjasnoe. Mnogi se Mazurac i nehotice maao za ma o svom boku i pomiljao ne bi li dragovoljno poao pod Vitoldovu bojnu zastavu. Znalo se da veliki knez osobito voli plemenite poljske ratnike koji su isto tako izvrsni u boju kao i litvanski i mujinski boljari, samo to su jo vjetiji, i bolje oruani. Neke je na boj poticala i mrnja na stare poljske neprijatelje, a neke i samilost. ujte, ujte! vapili su mujini kraljevima, knezovima i svim narodima: 454 455 :Mi smo bili slobodni i plemeniti ljudi, a kriari ele da nas pretvore u robove! Njima nije do naih dua nego do nae zemlje i naega imetka. Naa je bijeda ve tolika da moramo prosjaiti ili otimati! Kako da nas oni umiju vodom svetoga krsta, kad ni sami nemaju istih ruku! Mi hoemo krst, ali ne krvlju i maem, hoemo vjeru, ali samo takvu kakvu nauavaju kreposni vladari Jagjelo i Vitold. ujte nas i pomozite nam, jer izgibosmo! Kriari nas ele pokrstiti da nas samo to lake utamane; oni nam ne alju sveenike nego prave krvnike. Ve su nam oteli naa zemljita, naa stada i sve plodove nae zemlje; ve nam nije slobodno ni ribe loviti, ni zvijeri po umama ubijati. Mi vas zaklinjemo: ujte nas! Oni su naa slobodna plea prignuli pod noni posao kod zidanja novih gradova; oni su kao taoce odveli nau djecu, a nae ene i keri sramote naoigled njihovih mueva i otaca. Mi bismo, zapravo, morali jecati, a ne govoriti! Oni su ognjem popalili naa mjesto; oni su u Prusku odvukli nau gospodu, a poubijali nae velike ljude: Korkucija, Vaigina, Svolku i Sagajlu, i sada kao vuci lou nau krv. O, ujte! Ta i mi smo ljudi, a ne zvijeri, pa zato vapdmo svetomu ocu da nas dade po poljskim biskupima pokrstiti, jer svom duom eznemo za krstom, ali za krstom koji se daje svetom vodom ljubavi, a ne ivom krvlju unitenja. Tako su se i slino tuili mujini, a kad su se njihove tube ule i na mazovskom dvoru, odmah je nekoliko dvorana i vitezova odluilo da poe u pomo, znajui da kneza Janua ne moraju ni pirtati

za dozvolu ve i zbog toga to je kneginja roena sestra velikoga kneza Vitolda. I silnim su gnjevom planula sva srca kad se od Bronia i boljara saznalo da su mnogi plemeniti mujinski mladii oduzeli sami sebi ivot jer nisu mogli da kao taoci u Pruskoj vie podnesu sve okrutnosti i sramote kojima su ih muili kriari. Hlava se veselio toj bojnoj strasti mazovskih vitezova jer je mislio da e rat biti to vei, to vie ljudi iz Poljske ode knezu Vitoldu, i da e se to lake moi togod proti kriarima uiniti. Radovao se to e ponovo ugledati Zbika, kojem je bio veoma odan, i staroga viteza Matka, za kojeg je znao da je naroito vjet bojnom poslu, pa e s njima zajedno vidjeti nove, divlje krajeve, nepoznata mjesta, dotada neviene ete i plemie, i napokon samoga kneza Vitolda ija slava se u to vrijeme irom svijeta prenosila. I u toj misli odlui da poe velikim i sigurnim cestama ne zadravajui se nigdje dulje nego to konjima bude nuno za poinak. Oni boljari koji bijahu doli s Broniem iz Cjasnoe, i drugi Litvini na kneevom dvoru, poznavali su dobro sve puiteve i prolaze, pa su sada imali njega i viteke mazurske dobrovoljce provesti od sela do sela, od grada do grada i kroz puste i neizmjerne ume kojima bijae pokriven vei dio Mazovije, Litve i muja. XVI U umi, jednu milju na istok iza Kovna to ga bijae razorio sam Vitold, stajale su glavne sile hrabroga Skirvojle, prelazei u sluaju potrebe poput munje s mjesta na mjesto, navaljujui brzo na prusku granicu, ili na gradove i kule to bijahu jo u kriarskim rukama, irei tako ratni plamen po svoj pokrajini. Ondje nae vjerni momak Zbika, a uza nj i Matka koji je prispio istom prije dva dana. Pozdravivi se sa Zbikom, prospavao je eh cijelu no, ba kao zaklan, pa je istom drugi dan podvee rpoao da pozdravi staroga viteza koji ga je primio prilino zlovoljno, jer je bio umoran i ljutit, i zapitao ga zato nije ostao u Spihovu kako mu je naredio pa se poneto udobrovoljio istom onda kad se Hlava u zgodni as, kad Zbika nije bilo u blizini, opravdao time da je ovamo doao po Jagjenkinoj zapovijedi. Jo mu je rekao da ga je osim te zapovijedi i osim priroene strasti za ratom u ove krajeve dovela i elja da moe, u sluaju potrebe, odmah poslati teklia s vijestima u Spihov. Gospoica rekao je koja ima duu kao aneo, moli i sama, proti svom dobru, za Jurandovu kerku. Ali sve mora imati neki kraj. Ako Jurandova ki vie ne ivi, neka joj dobri Bog dade svjetlost vjenu jer je bila nevina kao janje; ali ako se ipak pronae, to o tome treba to prije obavijestiti gospoicu Jagjenku kako bi odmah otila iz Spihova, a ne poslije povratka Jurandove keri sa stidom i sramotom kao da su je otjerali. Matko je sve to sluao preko volje, ponavljajui od asa do asa: Od toga nee biti nita! Ali Hlavu to nije smetalo jer je htio da govori posve otvoreno, pa rekne: 456 457 Bilo bi mnogo bolje da je gospoica ostala u Zgorjelicama, jer je njen put bio posve uzaludan. Mi smo neprestano uvjeravali siroticu da Jurandova ki vie ne ivi, a moda e ipak biti drukije. A tko joj je govorio da ona ivi, ako ne ti? zapita gnjevno Matko. Trebao si drati jezik za zubima. A ja sam je poveo sa sobom jer se bojala Otana i Vilka. To je bila samo sumnja odgovori momak. Ona je mogla posve mirno sjediti u Zgorjelicama, jer bi je oni uzajamno uvali. Ali vi ste se bojali, gospodine, da u sluaju Danuskine smrti ne bi gospodin Zbiko izgubio i gospoicu, pa ste je zato poveli. to si tako drzovit? Zar si ti opasni vitez, a ne sluga? Ja sam sluga, ali sluga gospoice Jagjenke, pa se zato bojim da je ne zadesi kakva sramota. A Matko se ozbiljno zamisli jer nije bio sa sobom nacistu. On je ve esto prigovarao sam sebi to je Jagjenku odveo iz Zgorjelica; znao je da je Jagjenka tim svojim postupkom na svaki nain morala mnogo izgubiti u Zbikovim oima, a ako se pronae Danuka sve, upravo sve. Znao je takoer da je u ehovim drskim rijeima bilo mnogo istine, jer je on Jagjenku sa sobom poveo zato da je odvede k opatu, pa ju je mogao, saznavi za njegovu smrt, ostaviti u Plocku, a ipak ju je doveo u Spihov, samo da ona, u sluaju potrebe, bude to blie Zbiku.

 Ta ja nisam na to ni pomislio rekne na kraju, samo da umiri i sebe i eha ve je ona sama silom na put pola. Dakako, pola je sama jer smo je gotovo uvjerili da one druge vie nema na svijetu i da e njezinoj brai biti mnogo ljepe bez nje nego s njom, pa je zato i pola. Ti si je uvjerio! vikne Matko. Jesam... i to je moja krivnja. Ali sada se mora pokazati to je i kako je. Sada se, gospodine, mora neto to bre uiniti. Inae radije poginimo! Sta e ti brzo uiniti rekne nestrpljivo Matko s ovakvom vojskom i na ovakvoj vojni! Bude li bolje, bit e istom u srpnju; za Nijemce postoje samo dvije dobe za rat: zima i suho ljeto, a sada sve samo tinja, ali ne gori. Knez Vitold je otiao u Krakov da se prijavi kralju i da ga zamoli dozvolu za rat i zatrai pomo. 458 Ali tu su u blizini kriarski gradovi, pa kad bismo samo dva osvojili, nali bismo, moda, Jurandovu ili bismo saznali vijesti o njezinoj smrti. Ili nita. Sigfrid ju je sigurno odveo u ove krajeve. To su nam rekli u Sitnu i svagdje, a to smo i sami mislili. A jesi li ti vidio tu vojsku? Izii iz atora pa pogledaj! Neki imaju samo toljage, a neki mjedene maeve jo od svojih pradjedova. Ali kako sam uo momci su dobri za borbu. Ipak, ne mogu golim trbusima osvajati gradove a najmanje kriarske. Dalji njihov razgovor prekine dolazak Zbika i Skirvojla, voe mujina. Bio je to mu malena uzrasta, ali jak i pleat. Prsa mu bijahu tako izboena da su bila posve slina grbi, a pored toga imao je neizmjerno duge ruke koje su mu dopirale do koljena. Mnogo je podsjeao na Zindrama iz Makovica, slavnoga viteza kojega su Zbiko i Matko u svoje vrijeme upoznali u Krakovu, jer je i taj imao golemu glavu i izboene noge. I o Skirvojlu se govorilo da se dobro razumije u ratne poslove. Sav mu je ivot proao na bojnom polju, u borbi proti Nijemcima koje je mrzio kao kugu. U tim vojnama nauio je ruski, a zatim na Vitoldovu dvoru neto poljski; njemaki je znao i uvijek ponavljao samo tri izraza: oganj, krv i smrt. U svojoj je ogromnoj glavi imao uvijek smjelih misli i bojnih osnova, kojih kriari nisu umjeli ni predvidjeti niti im izbjei, i zato su ga se u pograninim komturijama jako bojali. Mi smo razgovarali o bojnom pohodu rekne neobino ivo Zbiko Matku pa smo doli ovamo da nam i vi kaete svoje miljenje. Matko posadi Skirvojla na hrastov panj pokriven medvjeom koom, pa zapovjedi svome sluzi da donase bavu medovine iz koje stanu vitezovi grabiti aama i piti, a kad su se dobro okrijepili, zapita Matko: Hoemo da spalimo koji njemaki grad. Koji? Ragnetu ili Novo Kovno. Ragnetu rekne Zbiko. Prije etiri dana bili smo pod Novim Kovnom, pa su nas potukli. Tako je rekne Skirvojlo. Kako to? Eto tako. 459 Priajte, ja ne poznam ovoga kraja. Gdje je Novo Kovno, a gdje Ragneta? Odavde do Staroga Kovna nije ni milja puta odgovori Zbiko do Novoga milja. Grad je na brijegu. Onomad smo ga htjeli zaskoiti, u ovoj umi, a vojska nam se tako rasprila da smo neke istom drugi dan nali. A Ragneta? Skirvojlo prui svoju dugu ruku prema jugu i rekne: Daleko.

 Poimo na nju ba zato to je daleko progovori Zbiko. Ondje je sve mirno jer su svi tamonji ljudi s onu stranu granice doli k nama. Nijemci ne oekuju ondje nikakav napadaj, pa emo udariti na nepripravne. To je istina rekne Skirvojlo. A Maitko upita: Mislite li da emo i grad moi zauzeti? Nato potrese Skirvojlo glavom u znak da nee, a Zbiko progovori: Vi ste, knee, priznali i sami da govorim istinu, a sada uvaite jo i ovo: Novo Kovno je na otoku gdje neemo ni sela popaliti ni stada odagnati ni zarobljenika nahvatati. I nije tome davno to su nas ondje potukli. Ej, poimo radije onamo gdje nam se ne nadaju. Tko potue, taj se najmanje nada novom napadaju promrmlja Skirvojlo. Ali sada progovori Matko i pone podupirati Zbikovo miljenje, jer je vidio da mladi ima vie nade da e neto saznati pod Ragnetom negoli pod Novim Kovnom, i da e pod Ragnetom biti mnogo lake uhvatiti kojeg uglednog zarobljenika koji bi mogao posluiti za izmjenu. I on je mislio da je bolje poi to dalje i nenadano banuti u manje uvani kraj nego penjati se na otok, branjen samom prirodom i uvren jakim gradom i znatnom posadom. Kako je bio ovjek veoma vjet ratu, govorio je jasno i iznosio tako vane razloge da je svakoga mogao uvjeriti. I zato su ga oni paljivo sluali. Skirvojlo je katkad mignuo svojim jakim obrvama, kao da odobrava, a katkad je promrmljao: To je istina! Uvukao je na kraju svoju ogromnu glavu meu ramena i zamislio se duboko. Izgledao je ba kao pravi grbavac. Ali zaas ustane i stane se bez rijei opratati. Sto e, dakle, knee, biti? zapita Matko. Kamo emo poi? 460 A on odgovori kratko: Pod Novo Kovno. I izie iz atora. Matko i eh pogledaju u udu Zbika, a onda se stari vitez udari rukom po koljenima i klikne: Jao, kakav je to panj! Sve samo slua, slua, pa onda po svojem. teta je brusiti jezik! Ja sam ve uo za nj da je takav odgovori Zbiko a uistinu je ovdje i sav narod tvrdoglav kao malo gdje. Poslua tue miljenje, pa zatim kao da si u vjetar dunuo. A zato onda pita? Zato to smo mi opasni vitezovi, i zato da se sa dvije strane prosudi. Ali glup nije. Moda nas i pod Novim Kovnom najmanje oekuju progovori eh pogotovo kad su vas tek nedavno potukli. U tome on ima pravo. Poimo pogledaiti one ljude koje ja vodim rekne Zbiko kojemu je bilo sparno pod atorom. Moram im zapovjediti da budu spremni. I izioe. Vani je ve bila no mrka i tmurna, rasvjetljena samo vatrama uz koje su sjedili mujini. XVII Za Matka i Zbika, koji su ve prije sluili kod Vi tolda i nagledali se litviniskih i mujinskih vojnika, nije tabor predstavljao nita novo; ali eh je sve radoznalo promatrao i u sebi prosuivao ta se od takvih ljudi moe oekivati u bici, a istovremeno ih je sravnjivao s poljskim i njemakim vitezovima. Tabor je bio u nizini okruenoj umom i movarom, zato posve siguran od svakog napadaja, jer nijedna druga vojska ne bi bila kadra prijei preko tih izdajnikih movara. Sama nizina, u kojoj su stajale kolibe, bijae takoer movarna i blatna, no oni su nasjekli toliko hrastova i jasenova granja i poloili ga na zemlju, da su poivali kao na najsuem mjestu. Za kneza Skirvojla bijae nainjena vea koliba, slina numi, ili litvinskoj kuici od zemlje i od drvenih neotesanih greda; za znamenitije ljude bilo je podignuto nekoliko koliba od granja, a prosti su vojnici sjedili oko vatre, pod vedrim nebom, imajui za obranu od kie i ne vremena samo svoje kouhe i koe, koje su nosili na golome tijelu. U taboru jo nitko nije spavao jer ljudi poslije posljednjeg poraza nisu imali nikakva posla, pa su spavali po danu. Neki su sjedili ili leali oko jasne vatre, stavljajui na nju suho hrastovo granje, a neki su raskapali ve zapretani i napolak ugasli pepeo, iz koga se dizao miris peene repe, obine hrane Litvina. Pokraj svake vatre bijae naslagano oruje, i to tako blizu da je u sluaju potrebe svaki vojnik mogao odmah pograbiti

svoje. Hlava je radoznalo promatrao sulice s uskim i dugim otricama, skovanima od vrsta eljeza, koplja od mladih hrastia, na kojima bijahu kameni ili eljezni iljci, bradvice na kratkim drcima, sline poljskim sjekirama, kojima su se sluili konjanici, i bradavice s dugim drcima, kojima su se borili pjeaci. Meu njima je bilo i mjedenih koje su potjecale jo iz davnih vremena kad su eljezo u onim zabitnim krajevima jo malo poznavali. I neki maevi bijahu od mjedi, ali veina ih bijae od dobra novgorodskog ocjela. eh je uzimao u ruku sulice, koplja, maeve, bradve i smolom namazane lukove, pa je na svjetlu vatre kuao njihovu vrsnou. Konja nije bilo ba mnogo uz vatre jer su neto dalje pasli u umi pod straom vrsnih konjuara; znamenitiji su ljudi htjeli svoje konje imati pri ruci, pa je u taboru bilo nekoliko konja koji su svoju hranu dobivali iz ruke ili iz zobnice. Hlava se udio upavim tjelesima tih neobino malenih, ali vrlo lakih konja i uope tako udnih, da su ih zapadni vitezovi smatrali nekim osobitim umskim ivotinjama, koje bijahu slinije jednorocima negoli konjima. Ovdje ne bi bili ni za ta veliki bojni konji progovori iskusni Matko sjeajui se svoje nekadanje slube kod Vitolda jer veliki propadnu odmah u blato, a ovakav konji proe posvuda, ba kao i ovjek. Ali u polju rekne eh ne mogu se takmiiti s velikim njemakim konjima. Dakako da ne mogu. Ali zato nee Nijemac utei pred mujinom, pa ga ne moe ni stii jer su ti konjii isto tako brzi kao i tatarski, a moda i bri. A ipak mi je sve to veoma udno. Vidio sam zarobljene Tatare to ih je vitez Zih doveo u Zgorjelice; bili su to ljudi maleni kao i njihovi konji, a ovi su ovdje stasiti momci. I doista su momci bili stasiti. U svjetlu vatre vidjela su se ispod koa i kouha iroka prsa i jaka ramena. Svi 462 su redom bili mravi, ali koati i visoki, i svi su svojim uzrastom nadvisivali ljude iz drugih litvinskih krajeva, jer su nastavali na boljoj i plodnijoj zemlji, u kojoj je bilo mnogo manje glada, negoli u samoj Litvi. Ali su zato i svojim divljatvom natkriljivali Litvine. U Vilni je bio dvor velikoga kneza, u Vilnu su dolazili knezovi s Istoka i Zapada, dolazili su strani poslanici i strani trgovci, pa je zato i u samom gradu i u svoj okolici bilo sve pitomije; a ovdje se stranac pojavljivao samo u liku kriara ili razbojnika koji su u zabitna umska sela donosili samo oganj, suanjstvo i krst s krvlju, pa je tu sve bilo surovo i grubo i protivno svakoj novotariji: stariji bijahu obiaji i stariji nain vojevanja; poganstvo se tu due dralo stoga to nauku svetoga kria nije nauavao prijazni vjesnik evanelja s ljubavlju. Skirvojlo i znatniji knezovi i boljari bijahu ve krani, jer su se poveli za primjerom Jagjela i Vitolda. A drugi su, pa ak i najvei i najsuroviji bojovnici, nosili u svojim prsima neki tajni osjeaj da dolazi smrt i kraj nekadanjem svijetu, nekadanjoj im vjeri. I bili su spremni prignuti glavu pred krstom, samo da im taj krst nisu donosile mrske njemake ruke. Mi se molimo krstu, govorili su svim narodima i knezovima, ali se spomenite da smo i mi ljudi, a ne ivotinje koje se mogu darovati, kupiti, prodati. A dotle dok je gasnula stara vjera, kao to gasne oganj na koji nitko ne stavlja drva, i dok su se srca od nove odvraala zbog toga to ju je narivala njemaka sila, nastala je u njihovim duama pusto i duboka alost i tuga za prolou. eh koji je od malih nogu rastao u veselom vojnikom amoru, s pjesmama i umnom muzikom, vidio je sada prvi put u svom ivotu tako tih i ozbiljan tabor. Samo se gdjegdje, podalje od Skirvojlove kolibe, uo zvuk frule ili svirale, ili jek pjesme koju je pjevao burtinjikas,1 a vojnici su ga sluali prignutih glava i sputenih oiju. Neki su sjedili u hrpi kraj vatre poduprvi se laktima na koljena i prekrivi lice rukama, odjeveni u same koe i slini divljoj umskoj zvjeradi. No kad su podigli glavu i stali promatrati strane vitezove, osvijetlio je plamen dobroudna im lica i modre oi, koje nisu bile surove ni grabeljive, nego su gledale tako tuno kao to gledaju djeca kada im je nanesena kakva krivica. Na kraju tabora leali su na mahovini ranjenici, 1 Zmujinski pjeva. sretno izneseni iz zadnje bitke. Vraari lebdaristi ili sejtanovi isu nad njima govorili svoje ukletve, ili su pregledavali njihove rane stavljajui na njih razliito ljekovito bilje, a oni su leali bez rijei, podnosei strpljivo svoje boli i muke. Iz ume se ulo zvidukanje konjuara, a as po as se dizao

vjetar i dimom napunio tabor i umio tamnom umom. Ali no je prolazila sve vie i vie, pa su se vatre poele trnuti i tiina je nastajala jo vea, slina tekoj tuzi i zlokobnoj slutnji. Zbiko izdade zapovijed ljudima kojima je bio na elu i s kojima se mogao lako sporazumjeti, jer je meu njima bilo i nekoliko Polovana, a onda se okrene k svome momku i rekne: Ve si se dosta nagledao, a sada je vrijeme da se vratimo pod ator. Da, nagledao sam se odgovori momak ali me ba nije obradovalo ono to sam vidio jer sam se odmah uvjerio da su to potueni ljudi. Dva puta: prije etiri dana pod gradom i onomadne na bojnom pohodu. A sada Skirvojlo hoe da i po trei put poe i tako doivi i trei poraz. Kako on ne razumije da s takvom vojiskom ne moe uspjeti proti Nijemaca? To mi je ve rekao i vitez Matko, a sada vidim i sam da ti momci nisu sposobni za bitku. I u tom se vara; ovi su ljudi hrabri kao malo koji na svijetu. Samo to se bore hrpimice i bez reda, a Nijemci u redu. Poe li za rukom probiti njihov red, ee pobijedi Zmujin Nijemca nego Nijemac mujina. Ali Nijemci to znaju, pa stoje vrsto poput stijene. Ali na osvajanje gradova ne moemo ni misliti rekne eh. Jer nemamo nikakvih sprava potrebnih za to odgovori Zbiko. Ima ih knez Vitold, pa dok on k nama ne stigne, neemo preoteti nijednog grada, osim moda sluajno ili po izdaji. Tako govorei, dooe do atora u kojem je gorio jasan oganj, a na njemu se peklo meso. U atoru je bilo hladno i vlano, pa zato oba viteza sjedoe na koe blizu ognja, a do njih sjedne i Hlava. Zatim pokuaju usnuiti, ali nisu mogli. Matko se prevrao s boka na bok, a kad je malo kasnije vidio da Zbiko sjedi pred ognjem obujmivi rukama koljena, zapita ga: Sluaj! Zato si savjetovao da poemo tako daleko pod Ragnetu, a ne mnogo blie pod Gotesverder? Sto si time Mio? Jer mi u dui sve neto ape da je Danuka u Ragneti... i ondje je manje uvaju negoli ovdje. Nismo imali vremena za razgovor jer sam ja bio umoran, a ti si ljude poslije poraza sakupljao po umi. Ali sada mi reci, ta je: kani li ti traiti jo uvijek tu djevojku? To nije nikakva djevojka, ve je to moja ena odgovori Zbiko. Nastade utnja jer je Matko dobro znao da Zbiskovim rijeima nema prigovora. Da je Danuka jo uvijek bila gospoica Jurandova, bio bi stari vitez nesumnjivo stao nagovarati svoga sinovca da je napusti i zaboravi, ali kako su oni bili ve spojeni svetim sakramentom, ve sam pokuaj bio bi pravi grijeh, a Matko ne bi bio ni stavio ono pitanje da nije Jurandovu kerku jo uvijek smatrao djevojkom, budui da nije bilo ni pravoga vjenanja, ni pravoga braka. Da, da! progovori asak kasnije. Ali to sam te ova dva dana mogao pitati, to sam te pitao, a ti si mi rekao da nita ne zna. Ja doista, nita ne znam, nego samo to da je po svoj prilici gnjev boji nada mnom. Uto se Hlava digne s medvjee koe, pa sjedne i stane pomno i pozorno prislukivati. A Matko rekne: Dok nas san ne svlada, pripovijedaj: ta si vidio, ta si radio i ta si postigao u Malborgu? Zbiko podigne rukom svoju kosu, koja mu ve odavno nije bila podstriena pa mu je padala na oi, i zatim progovori: Dao Bog da ja toliko znam o svojoj Danuki koliko znadem o Malborgu. Vi me pitate: to sam ondje vidio? Vidio sam neizmjernu kriarsku mo kojoj pomau svi kraljevi i svi narodi i za koju ne znam da li se s njom moe mjeriti itko na svijetu. Vidio sam grad kakvoga moda ni sam rimski cesar nema. Vidio sam nebrojeno blago, vidio sam prekrasno oruje, vidio sam svu silu oboruanih redovnika, vojnika plaenika i vitezova, i toliko relikvija koliko ih ima kod Svetoga oca u Rimu, pa vam velim da je dua klonula u meni, jer sam pomislio: 30 Kriari 465 tko da se usudi na njih navaliti? Tko e ih pobijediti? Tko e im se oprijeti? Koga njihova sila nee slomiti? Nas, prokleta im mati! klikne Hlava, koji se due nije mogao susprei.

I Matku bijahu udne Zbikove rijei, ali je elio saznati sve mladieve doivljaje, stoga mu prigovori i ree: A zar si zaboravio Vilnu? Zar se mi nismo tada borili s njima titom o tit i elom o elo! I zar si zaboravio kako su teko dolazili k nama i kako su se na nas tuili: da s nama nije dovoljno konja oznojiti i koplje prelomiti, nego valja i nae grlo presjei ili svoje datti! Bilo je ondje gostiju koji su nas na megdan izazvali, ali su se svi osramotili. to si tako klonuo? Ja nisam klonuo; i u Malborgu sam se pobio, a ondje smo se i na otre maeve borili. Ali vi ne znate sve njihove snage. Starac se sad naljuti. A pozna li ti svoju mo poljsku? Jesi li sve ete vidio na okupu? Nisi. A sva njihova mo stoji na izdaji i nepravdi, jer u njih nema ni pedlja uistinu njihove zemlje. Njih su primili nai knezovi, kao to se u kuu primaju prosjaci, i obdarili ih; a oni su, kad im je porasla mo, ugrizli onu istu ruku koja ih je milovala, ba kao bijesni i podmukli psi. Zemlju su zauzeli, mjesta su izdajom osvojili, i to je njihova mo! Pa makar im i svi kraljevi svijeta doli u pomo, nadoi e dan osvete i kazne. Ta vi ste mi rekli da vam pripovijedam to sam vidio, pa se sada ljutite; zato u radije utjeti rekne Zbiko. A Matko je nekoliko asaka srdito soptao, ali se ipak umiri i progovori: Ta zar se i to ne dogaa? Stoji ti u umi dub poput stijene, te misli da e tako stajati mnoge vjekove, a kad ga vrsto udari sjekirom, odmah se srui. Takva ti je i kriarska mo. Ali ja sam ti rekao da mi pripovijeda ta si radio i ta si postigao. Ti si se ondje borio i otrim orujem, kao to si spomenuo? Jesam. Oni su me ispoetka primili gordo i neprijazno jer su ve znali da sam se pobio s Rotgirom. Moda bi mi se bilo desilo i kakvo zlo da nisam imao pismo od kneza i da me od njihove zlobe nije branio gospodin de Lorhe kojega oni veoma tuju. Ali kasnije nadooe gozbe i bojne igre kod kojih me Bog blagoslovio. Jeste 466 li ve uli da me metrov brat Ulrik zavolio i dao mi pismenu zapovijed od samoga metra da mi se mora vratiti Danuka. Rekli su nam ljudi odgovori Matko da mu je remen pukao na sedlu, a kad si ti to vidio, nisi htio na njega udariti. I nisam, ve sam svoje koplje podigao uvis, a on me od toga asa zavolio. Ej, mili Boe, dobra su mi pisma dali, s kojima sam mogao od grada do grada ii i traiti. Ve sam pomislio da je kraj mojoj bijedi i mojoj brizi, a sad, eto, sjedim tu u divljem kraju, bez ikakve pomoi, u boli i alosti i svaki mi je dan sve gore i tee. Tu zauti naas pa onda udari arilom po vatri tako silno da su na sve strane prsnule iskre i nastavi: Ali ako ta sirota ami tu negdje u blizini u kakvom gradu, pa misli da sam je zaboravio, neka me odmah nagla smrt pokosi! I oito se u njemu bilo nabralo toliko netrpeljivosti i boli da je stao arilom nanovo raskapati oganj, kao da ga je razdraila jo vea tuga, a oni su se veoma zaudiH jer ipak nisu znali da on tako jako ljubi Danuku. Obuzdaj se! klikne Matko. Kako je bilo s onim popratnim pismom? Zar komturi nisu htjeli posluati metrove zapovjedi? Umirite se, gospodine! rekne eh. Bog e vas, moda, ve uskoro utjeiti. A Zbiku blijesnu suze na oima, ali se ipak umiri i rekne: Oni su nam otvorili sve zatvore i tamnice. Bio sam posvuda i traio sam posvuda! Uto je buknuo taj rat, i u Gjerdavi mi je rekao gradski zaipovjedniitk von Hajdek da je ratno pravo posve drukije, i da vie nita ne vrijede popratna pisma izdana za vrijeme mira. Ja sam ga pozvao na dvoboj, ali se nije odazvao, nego me dao izagnati iz grada. A u drugim gradovima? zapita Matko.

 Posvuda je bilo isto. Komtur u Kraljevcu, koji je vrhovni gospodar gjerdavskoga zapovjednika, nije ak htio ni proitati metrovo pismo, govorei da je rat rat, pa mi je zapovjedio da odem dok mi je glava cijela. Pitao sam i drugdje, ali je posvuda bilo isto. Sada sve razumijem rekne stari vitez. Kad si vidio da nee nita postii, doao si amo, gdje e im se barem moi osvetiti. Jtt Tako je odgovori Zbiko. Mislio sam takoer, da emo nahvatati suanja i zauzeti nekoliko gradova, ali ovi ne znaju zauzimati gradove. Ej, doi e i sam knez Vitold, pa e sve biti drukije. Dao Bog! Doi e. uo sam na mazovskom dvoru da e doi, a s njim moda i sam kralj sa svom silom poljskom. Dalji im razgovor prekine dolazak Skirvojla koji se nenadano pojavi iz sjene i rekne: Mi se diemo. uvi to, nai vitezovi poskoe ivo na noge, a Skirvojlo priblii njihovim licima svoju glavu i rekne apatom: Imam novih vijesti: u Novo Kovno dolazi ive. Dva viteza prate vojnike, jelo i pie. Zaskoit emo ih. Dakle prijei emo preko Njemena? zapita Zbiko. Da. Ja znam prijelaz. A u gradu znaju da im dolazi ive? Znaju i izii e im u susret, ali na njih udarite vi. I stane im kazivati gdje da postave zasjedu i kako da navale na one koji iziu iz grada. Njemu je bilo do toga da u isti mah izvojti dvije bitke i osveti posljednje poraze, a za to musepruasjajina prilika jer neprijatelj, se poslije nedavne pobjede osjeao posve siguran. Zato im naznai mjesto i as u koji su imali tamo biti, a sve drugo prepusti njihovoj hrabrosti. A oni se obradovae u svojim srcima jer su odmah uvidjeli da im to govori vjet i iskusan ratnik. Dovrivi, ree im da pou s njim, i vrati se u svoju numu u kojoj su ve na njega ekali knezovi i drugi bol jari. Ondje ponovi svoje zapovijedi, pa prenese k ustima zvidaljku, napravljenu od vuje kosti, i zazvidi tako jako i prodorno da se ulo od jednoga kraja tabora do drugoga. Na taj zviduk nastade oko pogaslih oganja iva vreva; ovdje i ondje poee prskati iskre, a onda blijesnue plamenovi koji su rasli i poveavali se svakim trenutkom, i na njihovu su se blijesku vidjeli divlji likovi vojnika, kako se sakupljaju oko svoga oruja. Suma zadre i probudi se. Zaas ponu iz nje dopirati usklici konjuara koji su konje tjerali u tabor. XVIII Brzo dooe do Njevjae i prijeoe preko nje: jedni na konju, drugi drei se za konjske repove, a trea na kupu granja. Sve se to izvrilo tako brzo da su se i Matko, i Zbiko, i Hlava, i mazovski dobrovoljci zadivili okretnosti tih ljudi i uvidjeli istom sada zato ni ume, ni movare, ni rijeke nisu mogle zaustaviti litvinsku provalu. Iziavi iz vode, nijedan nije skinuo svoje odjee ni svukao kouha, a ni snimio vuje koe, ve su se svi naprosto suili na suncu, te se s njih dimilo kao iz pei a poslije maloga poinka pooe brzim hodom na jug. Podvee dooe do Njemena. Tu prijelaz nije bio tako lak jer je rijeka bila velika i nabujala od proljetnih kia. Plie mjesto, za koje je znao Skirvojlo, bilo je na mjestima ipak tako duboko da su konji morali plivati prilino daleko. Dva ovjeka zanese brzica ba pored Zbika i eha. Ovi su ih uzalud pokuavali spasiti; zbog prevelike tmine i prebrze vode odmah su ih izgubili s oiju, a oni se nisu usudili zvati u pomo jer je njihov voa izdao zapovijed da se prijelaz obavi u to veoj tiini. Svi drugi stigoe sretno na drugu obalu, i ondje su bez ognja prosjedili sve do jutra. U prvi osvit razdijeli se sva vojska na dva odjela. S prvim poe Skirvojlo u susret vitezovima koji su dovozili ive u Gotesverder, a drugi povede Zbiko k obali da zaskoi ljude koji su imali izii iz grada. Dan je u visini bio vedar i jasan, ali su i lug i uma bili u nizini pokriveni gustom maglom koja je zastirala vidik. To je bilo veoma povoljno za Zbika i njegove ljude, jer ih Nijemci, dolazei

iz grada, nisu mogli ugledati i borbi se na vrijeme ukloniti. Mladi vitez bijae radi toga jako radostan, pa ree zadovoljno Matku: Mi emo se sudariti prije nego to se i ugledamo u ovoj magli, i dao Bog da ne iezne sve do podneva. To rekavi skoi naprijed da izda zopovijedi stotinarima koji su ili sprijeda, ali se odmah vrati i rekne: Doskora emo doi na put koji vodi od prijelaza u unutranjost otoka. Tamo emo u gustoj umi zasjesti i na njih ekati. Odakle znade za put? zapita ga Matko. Od ljudi iz ovoga kraja kojih ima nekoliko u mojoj eti. Oni nas ovuda vode. .46 4S9 A kako e daleko od obale i zamka postaviti zasjedu? Jednu milju. Dobro; da doemo blie, mogli bi im iz grada vojnike poslati u pomo, a ovako nas nee ni vidjeti ni uti. I ja sam na to mislio. Mislio si na jedno, pa misli i na drugo: ako su to vjerni ljudi, poalji dvojicu ili trojicu naprijed da nam onaj koji prvi ugleda Nijemce dade znak da idu. Ej, ve sam i to uinio! Onda u ti jo neto rei: odredi jednu ili dvije stotine ljudi i zopovjedi im da se ne upuste u bitku kad ona pone, nego da odmah pojure naprijed i sprijee Nijemcima povratak u grad. To je vano odgovori Zbiko ali su ve i takve zapovijedi izdane. Nijemci e pasti u stupicu, ba kao u procijep. uvi to, pogleda Matko zadovoljnim pogledom svoga sinovca; bilo mu je drago to se Zbiko uz svu svoju mladost tako dobro razumije u bojne poslove, pa se nasmijei i promrmlja: Prava naa krv! A momak Hlava se u svojoj dui veselio jo vie od Matka, jer za nj nije bilo vee slasti od bitke. Ja ne znam progovori kako e se ti nai ljudi boriti, ali idu tiho, spremno, i vidi im se da su eljni boja. Ako je taj Skirvojlo sve dobro smislio, nee nam nijedan Nijemac utei. Dat e Bog, pa e ih malo umai odgovori Zbiko ali ja sam zapovjedio da se zarobi to vie suanja, a ako se meu njima nae koji vitez ili kriar, neka se nipoto ne ubije. A emu to, gospodine? zapita ga eh. Zbiko mu odgovori: Pazite i vi da bude tako. Ako je vitez kriarski gost, luta od grada do grada, pa vidi mnogo ljudi i sazna mnogo vijesti; a ako je kriar, zna jo vie. Zato sam ja amo doao da uhvatim kojeg znamenitog ovjeka, pa da ga onda zamijenim. Jo mi je ostao samo taj put, ako je uope ta preostalo, To rekavi, obode konja i odjuri nanovo na elo svoga odjela da izda posljednje zapovijedi. Htio je d da rastjera svoje tune misli, ali za to nije imao vremena jer je mjesto oznaeno za zasjedu bilo ve prilino blizu. Zato mladi gospodin misli da njegova ena jo ivi i da je u ovim krajevima? zapita eh. Zato to je Sigfrid nije umorio odmah u itnu odgovori Matko pa doista ima nade da je jo iva. A da ju je i umorio, ne bi nam itnovski sveenik rekao sve ono to je uo i sam Zbiko. Teko je i najveemu okrutniku podii ruku na nemonu enu, na nevino dijete! Jest, ali nije kriaru. A djeca kneza Vitolda? Istina je, oni imaju vuja srca, ali je takoer istina da je on nije ubio u Sitnu, a budui da je sam poao u ove krajeve, moda ju je ovdje u kojem gradu sakrio. Ej, kad bi nam polo za rukom da zauzmemo taj grad! Pogledaj samo te ljude! rekne Matko. Dakako, dakako! Ali meni je neto palo na um, i to u rei mladom gospodinu. Pa da ih ima i deset, kopljima nee zidove razvaliti. To rekavi, pokae Matko na koplja kojima su ljudi veinom bili oboruani, pa zapita:

 Jesi li kada vidio takvu vojsku? eh, zaista, nije vidio nita slino. Pred njima je stupala gusta hrpa vojnika, bez reda, jer se u umi nije mogao drati nikakav red. S konjanicima su bili pomijeani pjeaci koji su se drali za sedla ili za konjske repove, samo da za njima ne zaostanu. Na njima bijahu vuje, risje i medvjee koe, a s glava su im strili zubi nerasta ili rogovi jelena ili samo dlakave ui. Da nisu imali oruja, sulica i lukova s tobolcima na leima, moglo se priiniti, osobito u magli, da je to iz guste ume navalila mnoina umskih zvijeri, ednih i gladnih krvi pa se uputila nekamo na grabe. Bijae to neto strano, a u isti mah i neobino, ba kao ono udo u koje vjeruje prosti puk kad se u izvjesnom asu podigne ne samo sve ivo, nego i kamenje i drvlje. Videi sve to, priblii se ehu jedan od onih plemia iz Lekavice koji bijahu s njim poli, pa se prekrsti i rekne: U ime Oca i Sina! Ta mi idemo sa hrpom pravih pravcatih vukova, a ne s ljudima. A Hlava, koji je i sam vidio prvi put takvu vojsku, odgovori mu ipak kao vjet i iskusan ovjek koji se niemu ne udi: Vuci idu u hrpi po zimi, ali je kriarska krv slatka i u proljee! 470 I zaista bijae ve proljee... svibanj! Grmlje je u umi bilo posve zeleno. Iz lijepe i meke mahovine, po kojojt su tiho stupali vojnici, provirivale su modre ljubice, bijeli zvonii i uti jaglaci. Drvee pokropljeno obilnom kiom mirisalo je krasnim mirisom, a sa zemlje se dizao ugodni vonj palog lia i mladih gljiva. Sunce je divno obasjavala krupne kaplje na liu, a ptice su veselo pjevale. Oni su ili sve bre jer ih je Zbiko jako tjerao. Zaas je ponovo dojahao na mjesto gdje je bio Matko s Cehom i mazovskim dobrovoljcima. Oito je u njemu oivjela nada da e bitka biti uspjena, jer mu lice nije ihilo tuno, a oi su mu jasno sjale. Naprijed! klikne. Mi moramo biti na elu, a ne u sredini! I povede ih na elo odreda. ujte rekne im ponovo moda emo nenadano zaskoiti Nijemce; ali ako nas oni i ugledaju prije i htjednu se u red postaviti, udarit emo na njih prvi, jer je nae oruje bolje i jer su nai maevi otriji! Tako e i biti! rekne Matko. I svi se bolje namjeste na svojim sedlima, kao da e odmah udariti. Mnogi i mnogi udahnue vie zraka i htjedoe se uvjeriti izlazi li lako ma iz korica. Zbiko im jo jednom ponovi, ako se meu vojnicima nae koji vitez ili koji brat s bijelim platem, neka ga ne ubiju nego zasunje, a onda ponovo odjuri k provodnicima i asak kasnije zaustavi odjel. Dooe do puta koji je od grada vodio u dubinu ume. To nije jo bio pravi put, nego iroka ugaena staza kojom su vozovi i vojnici mogli za nudu proi. Na obje je strane bila visoka uma, a u njoj sami debeli hrastovi. Grmlje je mjestimice bilo tako gusto da se jedva moglo proi. Zbiko izabere za zasjedu takvo mjesto da ih Nijemci, dolazei iz grada, nisu mogli vidjeti, a nisu se mogli ni povui iz bitke ni postaviti u bojni red. On zaposjedne obje strane staze i zapovjedi svojim ljudima da ekaju. Zmujini, vikli umi i umskom boju, zaklone se za grmlje i drvee tako vjeto kao da ih je zemlja progutala. Ni ovjek se nije oglasio ni konj zarzao. Od asa do asa prolazile su kraj sakrivenih ljudi manje i vee zvijeri i, kad su ih se gotovo dotaknule, bjeale su brzo i plaho na stranu. asom se dizao vjetar i ispunjao svu umu silnim umom, a asom je sve bilo posve tiho, pa se ulo samo daleko kukanje kukavica i blisko kvrcanje djetlia. mujini su radosno sluali te glasove jer su djetlii za njih vazda bili vjesnici dobre sree. A tih je ptica bilo veoma mnogo u toj umi, pa se njihovo kvrcanje ulo sa svih strana, neprestano, brzo i jako, ba kao da ljudi udaraju. ovjek bi bio rekao da tu imaju svoje kovacnice, pa marljivo rade cijeli dan. Matku i Mazurima se priini da uju udaranje ekia kako zabijaju avle u daske na krovu, pa se sjetie domova u svom zaviaju. Ali vrijeme je prolazilo i prolazilo; nije se ulo nita osim umskoga amora i ptijeg pjevanja. Magla se u dolini razrijedila, sunce se diglo visoko i stalo grijati, a oni su leali posve tiho. Napokon se Hlava, kojem je ve bilo predugo ekati i utjeti, prigne k Zbikovom uhu i apne:

 Gospodine, ako da Bog, nee nijedan od te pasje brae umai... Ne bismo li moda po noi mogli banuti pod grad, pa ga nenadano opkoliti i zauzeti? Zar ti misli da ondje ljudi ne straare i nemaju lozinke? Straare i lozinku imaju odvrati eh ali e nam zarobljenici pod noem rei lozinku i sami im se odazvati njemaki. Samo da nam se domoi otoka, pa emo i u sam grad.. Tu zauti jer mu je Zbiko, zauvi od puta graktanje gavrana, naglo poloio ruku na usta. uti! rekne mu. To je ugovoreni znak! Za dvatri asa pojavi se na stazi Zmujin na malenom i upavom konju, kome su kopita bila omotana janjeom koom da se ne uje njihov topot i da iza njih ne ostane trag u blatu. On se paljivo ogleda na obje strane, a kad je iz ume zauo odgovor na svoje graktanje, okrenuo je brzo u gutaru i naao se zaas uza Zbika. Idu! ree mu. XIX Zbiko brzo upita, kako idu, koliko ima konjanika i koliko pjeaka, a prije svega, kako su jo daleko. Iz 2mujinovih odgovora dozna da u neprijateljskom odjelu nema vie od sto, sto i pedeset ratnika, i to pedeset konjanika, ali ne pod vodstvom kriara, nego nekakvog svjetskog viteza. Idu u bojnom redu pratei prazne vozove i nekoliko punih kola, a otprilike dvjesta koraka ispred odjela ide straa od osam ljudi, koja esto silazi s puta da pretrai zemlju i umu. Rekao je na kraju da su etvrt milje daleko. Zbiku nije ba bilo drago to dolaze u bojnome redu, jer je znao iz iskustva kako je u takvu sluaju teko razbiti guste redove Nijemaca i kako se oni na taj nain umiju braniti; ali ga je zato obradovala vijest da nisu dalje od etvrt milje, jer je uvidio da su im ve ljudi, koje bijae poslao naprijed, zali za leda, pa nee propusititi ni ive due. Za njemaku predstrau nije mnogo mario, jer joj se nadao, pa je ve prije zapovjedio svojim mujinima da te vojnike tiho sve do jednoga polove. Tako se doista i dogodilo. Predstraa je ila bez straha. Zmujini, sakriveni u grmlju kraj puta, opaze te vojnike kako su se zaustavili na raskru i neto razgovaraju. Njihov voa, jaki rutobradi Nijemac, zapovjedi im da ute, pa pone pomno prislukivati. askom se vidjelo da ne zna, bi li zaao u umu, no kad je uo samo kuckanje djetlia, pomislio je, bez sumnje, da te ptice ne bi bile tako slobodne da je tko u umi sakriven, pa je zato mahnuo rukom i poveo svoj odred dalje. Zbiko prieka, dok se Nijemci nisu izgubili u grmlju, pa se zatim posve tiho na elu nekolicine dobro oboruanih mueva, priblii samome putu. Meu njima bijahu i eh i Matko, oba plemia iz Lekavice, tri mlada viteza iz Cjehanova i nekoliko znamenitijih i bolje oboruanih mujinskih boljara. Dalje sakrivanje nije bilo potrebno. Cim se pojave Nijemci, Zbiko je odluio banuti nasred puta, udariti na njih i zarobiti ih. Ako mu to poe za rukom, a sva se bitka pretvori u boj izmeu pojedinaca, mogao je biti siguran da e Zmujini potui Nijemce. I opet nastane tiina koju je prekidao samo um drvea. Doskora dopru do uiju ratnika s istone strane puta ljudski glasovi. Ispoetka pomijeani i dosta daleki, bivali su sve jai i dolazili sve blie. Zbiko je, meutim, doveo svoj odjel nasred puta i postavio ga poput klina. Sam je stajao na elu, a odmah za njim eh i Matko. U slijedeem su redu stajala tri ovjeka a onda jo etiri. Svi su bili dobro oboruani. Nisu imali dugih vitekih sulica koje bi im samo smetale ... 474 u gustoj umi, ali su zato imali kratka mujinska koplja, vrlo prikladna za prvi nasrtaj, te uz sedla maeve i sjekire, vrlo podesne za borbu izbliza. Hlava nauli paljivo ui i poslua; zatim apne Matku: Pjevaju, prokleta im mati! Meni je samo udno to uma ondje zavija pred nama, a oni se jo uvijek ne vide odgovori mu Matko. Nato se okrene Zbiko, koji nije smatrao potrebnim da se jo uvijek sakrivaju i tiho govore, pa rekne:

 Jer puit ide uz potoi i esto zakree. Mi emo jedni druge ugledati posve nenadano, ali to je i bolje. A kako li samo veselo pjevaju! ponovi eh. I, doista, Nijemci nisu pjevali nikakve nabone pjesme, to se moglo razabrati iz samoga napjeva. Isto tako se moglo razabrati da to pjeva samo nekoliko ljudi, a samo pripjev ponavljaju svi drugi, i taj se pripjev razlijegao po umi poput groma. I tako su Nijemci ili u smrt, veseli i puni pouzdanja. Odmah emo ih ugledati rekne Matko. Pri tome mu se najednom smrkne lice i dobije neki vuji izraz; eao je za bojem i krvlju, jer se jo ne bijae osvetio nd za onaj hitac iz luka to ga je pogodio kad je s pismom Vitoldove sestre iao k velikomu metru da spasi Zbika. I zato se sada u njemu raspalilo srce i strana ga elja obuzela za osvetom. Nee biti dobro onome koji se s njime prvi sretne, pomisli Hlava pogledavi staroga viteza. Uto vjetar donese do njih posve jasno usklik to su ga ponavljali svi u zboru: Tandaradaj! Tandaradaj! i eh zauje odmah rijei poznate mu pjesme: Bi den rozen er vol mac, Tandaradaj! Merken va mire houlet lac No najednom se pjesma prekine, jer se s obje strane puta oglasi tako silno graktanje kao da je u tom dijelu ume bila skuptina samih gavrana. I Nijemci se zaudie odakle ih toliko i zato svi zvukovi dolaze sa zemlje, a ne s visine drvea. Prvi red vojnika pojavi se na putu i stade kao ukopan u zemlju ugledavi nepoznate konjanike ravno pred sobom. A Zbiko se u isti as prigne u sedlu, pa obode konja ostrugama i vikne: Na njih! Za njim pojure svi drugi. S obje strane ume podie se strana vika mujinskih bojovnika. Oko dvjesta koraka dijelilo je Zbikove ljude od Nijemaca, koji u trenutak oka naperie cijelu umu svojih sulica na neprijateljske konjanike, a dalji se redovi okrenue odmah elom na obje strane ume, da se obrane od dumanskoga napadaja s boka. Toj bi se spremnosti bili zadivili poljski vitezovi da su za to imali vremena i da ih njihovi konji nisu najveom brzinom nosili k naperenim njemakim sulicama. Na Zbikovu sreu bijahu njemaki konjanici straga kod svojih kola. On; su, dodue, odmah pojurili k svojim pjeacima, ali nisu mogli ni da kroz njih projau ni da ih mimoiu, i tako ih zatite od prve navale. Sad ih kao mravi okruie bijesni mujinj, koji poee nasrtati iz grmlja ba kao to nasrne bijesni roj osa kad im na sakriveno gnijezdo ugazi ljudska noga. A Zbiko se u taj mah na elu svojih ljudi sukobi s njemakim pjeacima. Ali bez uspjeha. Nijemci poduprijee donje strane svojih sulica tako snano o zemlju da taj zid laki mujdinski konjanici nisu mogli probiti. Matkov konj, ranjen su:com u koljeno, propne se na stranje noge i zatim udari gubicom o zemlju. askom je smrt lebdjela nad starim vitezom, ali on, vjet, ljutoj borbi i priseban u svakoj opasnosti izvue noge iz stremena i snanom rukom prihvati uperenu njemaku sulicu, koja mu tako posta dobrim oslonom, mjesto da mu se zari je u prsa, a onda skoi meu konje, izvadi ma i zaleti se na dumanska koplja, ba kao to se grabeljivi jastreb zaleti na jato dugokljunih dralova. Zbikov konj, zaustavljen u svom trku, sjede na stranje noge, a mladi se vitez podupre o svoje koplje koje se slomi i zato odmah pograbi ma. eh, koji se nadasve pouzdavao u svoju sjekiru, navali njome na gomilu Nijemaca.. i zaas ostade bez svoga oruja. Jedan od plemia iz Lekavice pade, a drugi, ugledavi to pobjesni tako, da je stao zavijati kao vuk i goniti slijepo na Nijemce svoga okrvavljenoga konja. mujinski su bol jari nemilo sjekli njemake sulice i koplja iza kojih su se vidjela zadivljena i odluna lica mrkih vojnika. Al; njihov se bojni red nije mogao probiti. I oni mujini, koji bijahu navalili sa strane, ponovo odskoie od Nijemaca ba kao od bodljikava jea. Navalie, dodue, zatim s jo veom estinom, ali ne postigoe nikakva uspjeha. Neki se u tren oka popnu na oblinje drvee i ponu strijeljati u sredinu neprijateljskog voda, a kad je to opazio njihov voa, zapovjedi im da uzmaknu k svojim konjanicima. I njemaki strijelci

poee sada strijeljati, te je svaki as po koji Zmujin, sakriven meu granjem, pao na zemlju poput ike, trgajui rukama meku mahovinu, ili se praakajui poput ribe izbaene iz vode. Opkoljeni sa svih strana, nisu se Nijemci mogli nadati pobjedi, ali su ipak vidjeli da se uspjeno brane, pa su zato mislili da e ih se barem jedan dio probiti i vratiti k rijeci. Ni jednome nije palo na um da se preda; budui da sami nisu tedjeli zarobljenike znali su da ne mogu raunati na milosre divljih i bijesnih Zrnujdina. Zato su nijemo uzmicali, momak uz momka, rame uz rame, diui i sputajui svoje sulice, borei se oajno i pribliavajui se sve vie k svojim konjanicima, koji su se takoer na smrt i ivot borili s groznim dumanima. Uto se iznenada dogodi neto to je odluilo ishod te uporne bitke. Plemi iz Lekavice, koji bijae pobjesnio poslije smrti svoga brata, prigne se k zemlji ne silazei s konja, podigne mrtvo tijelo, elei, oito, da ga odnese na sigurno mjesto, da ga uzmogne lake nai poslije bitke. Ali u isti trenutak pobjesni jo vie i izgubi svaku svijest, pa mjesto da odjae na stranu, navali opet na Nijemce i baci leinu na otre sulice koje joj se zarie u prsa, bedra i trbuh, i prignue pod njezinom teinom... Jo prije nego su se Nijemci mogli snai, provali mahniti bojovnik u njihovu sredinu, ruei ljude poput strane bure. U tren se oka isprui prema njemu desetak ruku, desetak sulica probode slabine njegova konja, ali se uto pokoleba i razdvoji red njemakih vojnika... i jo prije no to se ponovo mogao sastaviti, bane naprijed jedan od mujinskih boljara, koji je bio najblie, za njim dojuri Zbiko, a za njim eh, i strani se mete poveavao svakim trenom. I drugi boljari pograbe leine svojih drugova, pa ih stanu bacati na otre sulice, a sa strane ponovo navale mujini. Dotada vrsti njemaki redovi potresu se poput kue na kojoj pucaju zidovi, pa se raskole poput drveta pod klinom i napokon se posve raspuknu. 477 U isti se as pretvori bitka u pravi pokolj. Njemake duge sulice ne bijahu u borbi na ake gotovo ni od kakve korisiti, dok su, naprotiv, konjska kopita razbijala njemake lubanje i glave. Konji su provaljivali u ljudske gomile, obarajui i gazei nesretne vojnike. Konjanici su ih lako mogli sjei s visine, pa su ih i sjekli bez milosti i odmora. S obje strane puta dolazile su nove i nove hrpe divljih ratnika u vujim koama i s vujom eom za krvi u prsima. Njihovo zavijanje zaguivalo je glasove onih koji su molili za milost i jecaje onih koji su umirali. Pobijeeni su bacali oruje; neki su gledali da umaknu u umu; neki su se pretvarala da su mrtvi i padali na zemlju; neki su naprosto stajali, a lica im bijahu kao snijeg blijeda i smraene oi; neki su se molili; jedan je, kojemu se, oito, bila pamet od straha smijeala, stao puhati u sviralu, pa se pri tom smijao i dizao oi uvis, dok mu mujinska sjekira nije razmrskala glavu. Suma je prestala umi ti, kao da se prestraila smrti. Napokon se jako umanjila kriarska eta. Samo bi se u umi uo odjek kratice borbe ili prodorni vapaj smrtnog oaja. Zbiko i Matko, a za njima svi konjanici, pojurie sada na njemake konjanike. Ovi su se jo uvijek branili, stojei u krugu, jer su se Nijemci uvijek tako branili kad ih je neprijatelj opkolio nadmonom silom. Konjanici, sjedei na dobrim konjima i imajui bolje oruje od pjeaka, borili su se tako da im se ovjek morao diviti. Meu njima nije bilo nijednog bijelog plata, ve su to veinom bili samo srednji i manji pruski plemii, koji su morali u rat na zapovijed kriarskoga reda. I njihovi su konji veinom bili oboruani; neki su imali jake pokrovce, a svi eljezne naprsnice s dugim ocjelnim rogom u sredini. Predvodio ih je visok i stasit virtez u tamnomodrom oklopu i pod isto takvim ljemom sa sputenim vizirom. Iz ume je na njih padala prava kia strelica koje su se, meutim, odbijale od eljeznih oklopa i ljemova. Val zmujinskih pjeaka i konjanika okruivao ih je izbliza, no oni su se svojim dugim maevima branili tako estoko da je pred kopitima njihovih konja leao cijeli vijenac leina. Prvi redovi napadaa htjeli su uzmaci, ali nisu mogli, jer su ih otraga gurali. Na sve je strane vladala najvea stiska i mete. Konji stadoe rzati, plaiti se i skakati. Uto dojurie mujinski boljari, dojurie Zbiko i Ceh i Mazurci. Pod njihovim stranim udarcima poe se 478 gomila Nijemaca njihati i kolebati ba kao uma pod vjetrom, a oni su neprestano navaljivali i borili se okupani u znoju.

Uto zapovjedi Matko da se po bojitu sakupe njemake duge sulice, i oboruavi njima tridesetak divljih ratnika, pone se sa strane pribliavati Nijemcima. Doavi do njih, vikne: Konje po nogama! i odmah se pokazae strane posljedice. Njemaki vitezovi nisu svojim maevima mogli dosei napadae, koji su svojim dugim sulicama grozno ranjavali njihove konje. Sada i modri vitez uvidi da se bitka primie kraju i da im ne preositaje drugo, nego da se, ili probiju kroz neprijatelje koji im zatvaraju put za uzmak, ili da svi izginu. On izabra prvo... i u tren oka vitezovi po njegovoj zapovijedi pojuire na onu stranu s koje bijahu i doli. Zmujini pojurie odmah za njima, a Nijemci prebacivi na lea svoje titove, polete popuit vjetra na svojim brzim konjima prema istoku. U susret im skoi odjel, koji je upravo ulazio u bitku, ali pade u tili trenutak kao to trava pada pod kosom. Put u grad bijae slobodan, ali spas jo dalek i nesiguran, jer su mujinski konji bili bri od njemakih. Modri vitez je to odmah uvidio. Nesrea! rekne sam sebi. Od mojih se nitko nee spasiti, osim ako ja svojom krvlju ne otkupim njihov spas. I pomislivi to, pone vikati na najblie da zaustave konje, a sam se okrene i, ne gledajui je li tko posluao njegovu zapovijed, navali na neprijatelja. Zbiko je jahao prvi... i Nijemac ga udari u zaslon od ljema, ali ga ne slomi i ne ozlijedi mu lice. Naito Zbiko mjesto da udarac odvrati udarcem, pograbi viteza oko pasa i, elei da ga uhvati iva, htjede ga izvui iz sedla. No pod njim pue stremen od silne teine i obojica padoe na zemlju. askom su se valjali, borei se rukama i nogama, ali neobino jaki mladi svlada doskora svog protivnika. Pritisnuvi mu koljenom trbuh, drao ga je pod sobom, kao to vuk dri psa koji se usudio da u umskoj gutari na nj navali. Ali drao ga je bez potrebe jer se Nijemac bijae onesvijestio. Uto dojurie Matko i Ceh; kad ih je Zbiko ugledao, dovikne im: Ovamo, i sveite ga! To je nekakav znatni i opasni vitez! 479 Ceh skoi s konja, ali opazi da je vitez bez svijesti, pa ga ne htjede vezati, nego mu raskopa oklop, skine mu naramenice, kratkim mu noem rasjee pojas i najzad mu skine ljem s glave. Ali jedva to mu je pogledao u lice, lecne se i vikne: Gospodine, gospodine! De pogledajte! De Lorhe! klikne Zbiko. A de Lorhe je blijeda lica i zatvorenih oiju leao nepomino na zemlji slian mrtvom trupu. XX Zbiko naredi da ga stave na jedna od osvojenih kola na kojima je bio natovaren ive i hrana za etu to je dolazila gradu u pomo. Sam zajae drugoga konja i poe zajedno s Matkom u potjeru za pobijeenim Nijemcima. Ta potjera ne bijae ba teka, jer njemaki konji nisu bili osobito sposobni za bijeg, naroito na onom blatnom i promoenom putu. Matko, jaui na odlinom konju ubijenog plemia iz Lekavice, daleko je odmakao svim drugim Zmujinima i doskora stigao prvog njemakog konjanika. Odmah ga je, po vitekom obiaju, pozvao da mu se preda ili da se s njim upusti u borbu, a kad se Nijemac priinio da je gluh, i jo jae potjerao konja, udario ga je stari vitez sjekirom meu lopatice tako strano da se sruio na zemlju. I tako se osveivao za onu izdajniku strelicu kojom je neko bio ranjen. Nijemci su pred njim bjeali kao jeleni, obuzeti neizrecivim strahom i ne elei da se brane, nego samo da uteknu pred tim stranim muem. Nekoliko ih je pobjeglo u umu, a jedan je zapao u blato i toga su odmah Zmujini konopcem udavili. Za drugima su cijele gomile poletjele u grmlje, po kojem je zapoeo divlji lov, pun bijesnih poklika i oajnih vapaja. Prilino je dugo odzvanjala uma, dok napokon nisu bili svi pohvatani. Zatim se stari vitez iz Bogdanca, Zbiko i Ceh vratie na mjesto borbe, gdje su leali poubijani vojnici. Njihove su leine bile ve posve gole, a neke i uasno iznakaene od okrutnih ruku osvetljivih mujina. Pobjeda je bila znatna i svi bijahu opojeni velikom radou. Poslije posljednjeg Skirvojlovog poraza pod samim Gotesverderom bila. su ve donekle klonula mujinska srca, osobito zato to im Vitoldova pomo nije dolazila onako brzo kao to su se nadali, a sad je opet oivjela njihova nada i zanos je planuo ponovo ba kao oganj kad se u nj stavi novo drvee.

Odvie je bilo poubijanih ljudi, i mujina i Nijemaca, a da bi ih ili pokapati; no Zbiko dade iskopati dubok grob za oba plemia iz Lekavice, koji su ponajvie pridonijeli sretnom uspjehu bitke, i pokopa ih pod hrastom na kojem usjekoe znak svetog kria. Zatim naredi Cehu da njeguje gospodina de Lorha, koji je jo uvijek leao bez svijesti, pa da mu, ako bude potrebno, bre priskoi u pomo. Ali se nakon duga puta namjeri na ve pusto bojite, prepuno, ba kao i ono prijanje, njemakih i mujinskih leina. Zbiko je odmah uvidio da je i grozni Skirvojlo morao odnijeti znatnu pobjedu, jer da je ostao poraen, on bi se sa svojim odredom bio namjerio na Nijemce koji su ili u grad. I ta je pobjeda morala biti krvava jer su podalje od samog bojita leale guste gomile ubijenih ljudi. Iskusni je Matko sudio po tome da se jedan dio Nijemaca ipak spasio od propasti. Da li ih je Skirvojlo progonio ili ne, to se moglo teko naslutiti, jer su tragovi bili slabi i pomijeani jedni s drugima. Stari je Matko ipak razabrao da se bitka svrila ve odavno, moda i prije Zbikove, jer su leine ve bile crne i naduvene, a neke su ve poele derati vuci koji su pobjegli u umu kad su im se stali pribliavati oboruani ljudi. Zbog svega toga Zbiko odlui da ne eka na Skirvojla nego se povrati na svoje prijanje sigurno mjesto. Doavi onamo kasno u no, zatee ve ondje mujinskoga vou koji je bio prispio neto prije. Njegovo se mrko lice sjajilo sada nekom zlobnom radou. On stane odmah raspitkivati o bici i, saznavi za pobjedu, progovori glasom slinim graktanju gavrana: Ja se radujem i tebi i sebi. Uskoro e nam stii i strojevi, pa ako jo doe i sam veliki knez, i grad e biti na. Jesi li uhvatio to zarobljenika? zapita Zbiko. Same sitne ribice, a nijedne tuke. Bila je jedna ili dvije, ali su pobjegle. Zubate tuke! Malko su nas grizle i pobjegle. 480 ....,. SI Kniarl.. A meni je Bog dao jednoga odgovori mladi. Moan i znamenit vitez, premda svjetski gost... gost! A strani se mujin prihvati rukama za vrat, pa pokae desnicom kako se uvis potee konopac i rekne: Bit e mu ovako, kao i svim drugima. Nato Zbiko namrti obrve. Nee mu biti ni ovako ni onako jer je to moj zarobljenik i prijatelj. Zajedno nas je knez Janu opasao i ja ne dam ni da ga prstom dotakne. Ne da? Ne dam. I ponu jedan drugomu gledati u oi mrtei obrve. inilo se da e obojica planuti, no Zbiko se ne htjede svaati sa starim voom kojeg je tovao i ljubio, a uz to mu je srce bilo zadovoljno uspjehom toga dana, pa ga zagrli najednom oko vrata, privine na prsa i rekne: Zar bi mi ga ti htio oteti, a s njime i moju zadnju nadu? Zato mi ini krivo? Skirvojlo se nije otimao njegovu zagrljaju, ve je samo izvukao glavu iz Zbikovih ruku, pa ga stao gledati ispod oka puui u zrak. Ne rekne za asak ja u sutra narediti da se objese svi zarobljenici, ali ako tebi koji bude potreban, rado u ti ga darovati. Zatim se zagrle po drugi put i raziu se u prijateljstvu na veliko zadovoljstvo staroga Matka koji rekne: Vidi se da od njega na silu ne bi nita poluio, a da ga dobrotom, poput voska moe umekati. Takav je ve taj narod odgovori Zbiko samo to to Nijemci ne znaju. Iza tih rijei zapovjedi da mu dovedu gospodina de Lorha koji je poivao u oblinjoj kolibi. asak kasnije dovede ga eh bez oruja i bez ljema, samo u obinoj odjei, na kojoj su se vidjeli tragovi oklopa, i crvenom kapom na glavi. De Lorhe je ve znao iji je zarobljenik, pa je ba radi toga doao mrk i hladan, a na licu mu se vidio prezir i otpor: Zahvali Bogu rekne mu Zbiko to si pao u moje ruke jer ti od mene nita ne prijeti. I prui mu prijateljski svoju desnicu, ali se de Lorhe ni ne makne.

 Ja ne dajem ruke vitezovima koji su osramotili viteku ast borei se sa Saracenima proti kranskim ljudima. 482 Jedan od prisutnih Mazuraca prevede njegove rijei, kojima se Zbiko i bez toga ve bio domislio, i u prvom trenu mu uzavri krv poput vrele vode. Luae! vikne i mai se i nehotice za svoj mali no. A de Lorhe podigne glavu: Ubij me rekne; meni je poznato da vi ne tedite zarobljenike. A vi ih tedite? klikne Mazurac koji niije mogao sluati takvih rijei. Ta zar vi niste dali objesiti sve koje ste pohvatali u prijanjoj bici? Zato Skirvojlo i vjea sve vae. Tako je bilo odgovori de Lorhe ali to su bili pogani. Ipak se kao neki stid ogledao u tom njegovom odgovoru i nije bilo teko pogoditi da on u svojoj dui ne odobrava takav postupak. Uto se Zbiko primiri i rekne ozbiljno: De Lorhe! Mi smo iz istih ruku dobili pojas i ostruge. Ti me pozna i znade da mi je viteka ast milija od sree i ivota, pa zato sluaj to u ti pod prisegom na svetoga Jurja rei: mnogo tih ljudi nije tek juer primilo krst, a oni koji jo nisu krani, pruaju ruke k svojemu spasu, k svetome krstu, no da li znade tko im prijei da se ne mogu spasiti i sveti krst primiti? Mazurac objasni brzo Zbikove rijei, a de Lorhe pogleda upitnim pogledom u mladia. A ovaj rekne: Nijemci. To ne moe biti! klikne geldrijski vitez. Tako mi koplja i ostruga svetoga Jurja... Nijemci! Jer da ovdje zavlada krst, izgubili bi oni svaku izliku za svoje napadaje, za svoje gospodstvo nad ovom zemljom i za ugnjetavanje ovoga sirotog puka. Ti ih pozna ve otprije, de Lorhe, i zna najbolje da li su njihova djela pravedna. Ali ja sam mislio da oni okajavaju svoje grijehe borei se s poganima i privodei ih krstu. Oni ih krste maem i krvolju, a ne vodom spasenja. Proitaj samo ovaj spis, pa e odmah uvidjeti da li ba ti ne slui sve samim razbojnicima i avolovim prijateljima. To rekavi, prui mu pismo mujina svim kraljevima i knezovima, a de Lorhe ga pri blijesku ognja stade itati. I proita ga brzo, jer je dobro umio itati, pa se nato silno zaudi i rekne: Zar je sve to istina? Neka tako i meni i tebi pomogne Bog koji najbolje vidi da ja ovdje ne sluim samo svojoj stvari nego i samoj pravdi. De Lorhe je asak utio, pa onda rekne: Ja sam tvoj zarobljenik. Daj mi ruku odgovori mu Zbiko. Ti si moj brat, a ne zarobljenik. I pruie ruke i sjedoe k zajednikoj veeri koju su po ehovoj zapovijedi priredili njihova mamci. Za vrijeme veere saznade de Lorhe, na svoje jo vee udo, da Zbiko usprkos svim popratnim pismima nije naao Danuku i da su komturi tim pismima porekli vanosrt uslijedg toga to je buknuo rat. Sad istom razumijem zato si ti ovdje rekne Zbiku i zahvaljujem Bogu to sam ba tvoj suanj jer mislim da e ti kriarski vitezovi dati za mene koga god zatrai; inae bi na Zapadu velika vika nastala, budui da potjeem iz monoga roda. Uto se odjednom udari rukom po koljenu i klikne: Tako mi svih relikvija u Ahenu! Na elu ete koje su dolazile u Gotesverder bijahu Arnold van Baden i stari Sigfrid von Leve. Zar nisu i oni zarobljeni? Nisu! odgovori mu Zbiko. Zarobljen nije nijedan znamenitiji vitez. Ali, tako mi Boga, veliku si mi novost rekao. Ima drugih zarobljenika od kojih u prije ' nego to ih povjeaju saznati nije li kakva enska bila uz Sigfrida. I on dovikne momcima da mu posvijetle luju, pa otri na onu stranu gdje su bili Skirvojlovi sunji. De Lorhe, Matko i eh potre odmah za njim.

 Sluaj! rekne mu putem geldrijski vitez. Pusti me na potenu rije, pa u je sam traiti po svoj Pruskoj, a kad je naem, vratit u je tebi i onda e me za nju zamijeniti. Ako je iva! Ako je iva! odgovori Zbiko. Meutim, dotrae do Skirvojlovih suzan ja. Jedni su od njih leali nauznak, a drugi sitajali uz stabla, privezani uz njih vrstim likom. Lu osvijetli jasno Zbikovu glavu i sve oi nesretnika obratie se k njemu. Uto za vapi pronicav i oajan glas: 484 Gospodine moj i branitelju, spasi me! Zbiko pograbi lu iz momkovih ruku, priskoi s njom k stablu od kojega je dolazio taj glas, i podigavi je uvis vikne: Sanderus! Sanderus! ponovi u udu eh. A ovaj, ne mogavi podii svezanih ruku, ispravi vrat i ponovo zavapi: Milost...! Ja znam gdje je Jurandova kerka...! Spasite me! XXI Momci ga odmah odvezae, ali on pade na zemlju jer su mu bili obamrli zglobovi. Kad su ga podigli, poe gubiti svijest zato to je bio jako izmrcvaren. Uzalud su ga na Zbikovu zapovijed odnijeli k ognju, uzalud su mu davali jesti i piti te ga natrli salom i napokon pokrili toplim koama: Sanderus se nije mogao oporaviti, nego je zapao u tako dubok san da ga je eh jedva drugi dan u podne uspio probuditi. Zbika je nestrpljivost palila poput vatre, pa odmah doe k njemu. Ispoetka nije nita mogao saznati jer je Sanderus, ili zbog straha iza pretrpljenih muka, ili zbog prevelike slabosti, tako briznuo u pla da na pitanja uope nije odgovarao. Jecanje mu je stezalo grlo, usnice su mu podrhtavale, a iz oiju su mu tekle obilne suze, kao da e zajedno s njima izgubiti i svoj vlastiti ivot. Napokon se malko oporavi, okrijepljen kobiljim mlijekom, kojim su se krijepili Litvini nauivi se tome od Tatara. Stane naricati da su ga sinovi Beliala isprebijali svojim kopljima, da su mu oduzeli konja na kojem je nosio relikvije neizrecive moi i cijene, a kad su ga napokon svezali uz stablo, da su mu mravi tako izgrizli noge i cijelo tijelo da ga sigurno eka smrt, ako ne danas, a ono sutra. Zbiko se napokon razgnjevi i rekne: Odgovaraj, pasja nogo, na ono, to te pitam, i pazi da ti se jo gore ne dogodi! Ovdje je nedaleko mravinjak crvenih mravi oglasi se eh. Zapovjedite, gospodine, da ga na nj poloimo, pa e odmah iza zubi nai svoj jezik. 485 1 Hlava to nije govorio ozbiljno i ak se nasmijeio jer je u svom srcu alio Sanderusa, ali ovaj se prestrai i zavapi: Milost, milost! Dajte mi jo malo toga poganskoga napitka, pa u vam rei sve to sam vidio i to nisam vidio! Ako samo jednu jedinu rije slae, zabit u ti klin meu zube! odgovori eh. Zatim mu po drugi put prinese vr s kobiljim mlijekom, a Sanderus ga pograbi i pritisne eljno na usta, kao to se dijete pritisne uz materina prsa, i pone gutati otvarajui pri tom i zatvarajui oi. A kad se estito napio strese se, poloi na svoja koljena vr i rekne: Gnjusoba! Zatim se okrene k Zbiku: A sada me pitaj, moj izbavitelju! Je U moja ena bila u onom odjelu s kojim si ti iao? Na Sanderusovu se licu pojavi oito uenje. On je, dodue, ve bio uo da je Danua Zbikova ena, ali da je vjenanje bilo potajno i da su je odmah ugrabili, pa je zato na nju jo uvijek mislio samo kao na Jurandovu kerku. Ipak odgovori brzo: Da, vojvodo, bila je! Ali Sigfrid de Leve i Arnold vom Baden su. se provukli kroz neprijatelje.

 Jesi li je vidio? zapita ga uzbuena srca mladi. Ja joj nisam vidio lica, gospodine, ali sam izmeu dva konja vidio posvema zastrtu nosiljku u kojoj su je nosili, a uvala ju je ona ista zmija, ona kriarska sluavka koja je od Danvelda dola u umski dvorac. A i pjevanje sam uo tako tuno, gdje dolazi iz nosiljke. Zbiko problijedi od uzbuenja, sjedne na panj i nekoliko asaka nije znao to bi jo pitao. I Matko i eh se silno uzbude uvi tu vanu i veliku novost. eh je moda pri tom pomislio na svoju ljubljenu gospodaricu, koja je ostala u Spihovu, a za koju je ta novost bila najvea nesrea. askom su svi utjeli. Najzad lukavi Matko pogleda u Sanderusa, kojeg jo nije poznavao, ve samo za nj uo, pa ga zapita: A tko si ti i to si radio meu kriarima? Tko sam ja, velemoni vitee odgovori Sanderus to e vam rei ovaj prejasni knez rtu pokae na Zbika i ovaj moni eki grof; oni me ve odavno poznaju. Sada pone na njega, oito, djelovati kumi, jer posve oivi, i okrenuvi se k Zbiku, stane govoriti jaim glasom u kojem nije vie bilo ni traga prijanjoj slabosti. Gospodine, vi ste mi i po drugi put spasili ivot. Bez vas bi me bili izjeli vuci, ili bi me bila stigla kazna biskupa, koji su, zavedeni potvorama mojih neprijatelja izdali zapovijed da me se uhvati radi mojih relikvija koje, toboe, nisu prave. No ti si me, gospodine, zatitio. Zahvaljujui tebi, nisu me ni vuci izjeli ni ljudi uhvatili, zato to su me svi smatrali jednim od tvojih ljudi. I nikad mi kraj tebe nije uzmanjkalo ni jela ni pia, boljega nego to je ovo kobilje mlijeko koje mi se gadi, ali koje u ipak piti, samo da pokaem kako se bijedni i siroti hodoasnik ne aca ba niega. Pripovijedaj nam, lupao, brzo to zna i ne bulazni! vikne Matko. Sanderus ponovo prinese vr k ustima, pa ga posve iskapi, a onda se okrene k Zbiku, kao da nije uo Matkovih rijei. Zato sam te i zavolio, gospodine. I sami su sveci, kao to veli sveto pismo, devet puta na sat grijeili, pa je i Sanderus katkad sagrijeio, ali Sanderus nije bio i nee biti nezahvalan. I zato, kad te snala nesrea, sjea li se, gospodine, to sam ti rekao: da u poi od grada do grada i, nauavajui putem ljude, traiti tvoju izgubljenu enu. Koga nisam pitao, gdje li nisam bio... to bih vam morao dugo prijpovijedati! Doista, ja sam je naao i od toga sam se trenutka tako prilijepio uz staroga Sigfrida, kao to se ni iak ne prilijepi uz pasji rep. Postao sam njegov sluga i iao za njim od grada do grada, od komturije do komturije, bez prestanka, sve do ove posljednje bitke. Zbiko svlada, meutim, svoje uzbuenje i rekne: Ja sam ti zahvalan i nee te minuti nagrada. Ali sad mi odgovori to u te zapitati: da li e mi prisei na spas svoje due da ona jo ivi? Prisiem na spas svoje due! odgovori ozbiljno Sanderus. Zato je Sigfrid otiao iz Sitna? Ne znam, gospodine, nego se domiljam. On nije nikada bio starjeina u itnu, a otiao je, moda, zato to se bojao zopovijedi velikog metra koji mu je, kao to .m. 487 su govorili, pisao da svoju zarobljenicu preda mazovskoj kneginji. Moda je pobjegao pred tim pismom, jer mu se dua smutila od tuge i boli za Rotgirom. Sada govore da je to bio njegov sin. Ja ne znam je li to istina, ali znadem da mu se neto od silna bijesa pomijealo u glavi, i dok bude iv, nee vam povratiti Juraindove keri, htjedoh rei: vae gospoe. Sve mi je to jako udno prekine ga najednom Matko jer da je taj stari pas tako eljan Jurandove krvi, bio bi ve Danuku ubio. I htio je to uiniti odgovori Sanderus ali ga je neto snalo, tako da je poslije veoma teko obolio i zamalo da nije ispustio zadnji dah. Mnogo o tom apu njegovi ljudi. Neki kau da je po noi iao u kulu da ubije mladu gospou, i namjerio se na zla duha, a drugi: na anela. Doista, nali su ga na snijegu pred vratima gotovo bez due. Jo i sada mu se najei kosa na glavi kad se toga sjeti, pa zato ne smije ni sam podii na nju ruku, a boji se da to drugima zapovjedi. Sa sobom vozi Nijemca, nekadanjeg krvnika itnovskoga, ali se ne zna zato, jer se i on boji, kao i svi drugi.

Te se rijei jako dojmie sviju. Zbiko, Matko i eh pristupe blie k Sanderusu koji se prekrsti i nastavi: Nije dobro biti meu njima. esto sam uo i vidio kojeta, od ega se ovjeku vlasi diu na glavi. Ve sam rekao vaim milostima da se staromu komturu neto u glavi poremetilo. Da, pa kako je drukije i moglo biti kad ga dusi s onoga svijeta napastuju! im ostane sam, pone neto oko njega tako soptati kao da nekomu daha ponestaje. A to je sam Danveld, kojega je ubio strani gospodin iz Spihova. Sigfrid mu veli: Sto hoe? Mise ti ne pomau, pa po ta dolazi? A onaj se samo nasmije, pa onda pone nanovo soptati. Jo mu ee dolazi Rotgir od kojeg takoer sumpor zaudara, i s njim jo vie komtur razgovara. Ne mogu, veli mu, ne mogu! Kad bude vrijeme onda u, ali sada ne mogu! uo sam takoer kako ga pita: eli li togod, sinko? I sve tako. A biva i to da dvatri dana nikomu ni rijei ne progovori, a na licu mu se vidi strana bol. Onu nosiljku uva i on i kriarska sluavka tako pomno da mladu gospoicu ne moe nitko vidjeti. A ne mue li je? zapita gluho Zbiko. Rei u vaoj milosti pravu istinu: nisam uo udaraca, ni plaa, samo alosno pjevanje i ponekad kao da ptiica cvili. 488 Jao! promrmlja kroz stisnute zube Zbiko. No Matko iprekitne dalja pitanja. Dosta je toga rekne. Pripovijedaj nam sada o bici. Jesi li je vidio? Kako su umakli i to se s njima dogodilo? Vidio sam odgovori Sanderus i sve u vam vjerno rei. Ispoetka su se borili strano, ali kad su uvidjeli da su opkoljeni sa svih strana, poeli su misliti kako da se provuku. I vitez Arnol, pravi orija, probio je prvi obru i tako otvorio put kojim se spasio i stari komtur s nekoliko ljudi i s nosiljkom, privezanom izmeu dva konja. A zar nije bilo potjere? Kako to da ih nisu stigli? Potjere je bilo, ali bez uspjeha, jer kad su im se primakli dosta blizu, okrenuo se vitez Arnold i pobio se sa svima. Ne dao Bog nikome da se s njim pograbi u kotac, jer je to ovjek tako strane snage da mu nije posve nita pobiti se i sa stotinu ljudi. Tako se okrenuo dvatri puta, i tri put je potjeru zaustavio. Ljudi to bijahu uza nj, poginuli su svi do jednoga. I on je sam, ini mi se, bio ranjen i konja je imao ranjena, ali nije klonuo, i tako je staromu komturu dao vremena da umakne. Sluajui sve to, Matko pomisli da Sanderus govori istinu, jer se sjetio da je od mjesta gdje je Skirvojlo dobio bitku dobar dio puta prekriven leinama mujdina, tako strano poubijanih kao da ih je poubijala ruka kakva diva. Ipak, kako si ti sve to mogao vidjeti? zapita Sanderusa. Ja sam sve to vidio odgovori Sanderus jer sam se uhvatio za rep jednom od konja to su nosili nosiljku, pa sam tako bjeao, dok nisam kopitom dobio udarac u trbuh. Onda sam se onesvijestio, i tako sam, eto, pao u ruke vaih milosti. To se, dodue, moglo dogoditi rekne Hlava ali ipak pazi da togod ne slae jer e zlo proi. Jo se pozna znak odgovori Sanderus pa tko hoe, moe ga vidjeti; ipak je bolje povjerovati iskrenim rijeima nego da na onom svijetu ispatate zato to niste vjerovali. Pa i da govori samu istinu, ne bi ti se ba uvijek moralo vjerovati. Tako su se poeli bockati, kao to su to obino inili, ali im dalji razgovor prekine Zbiko: JffiL Ti si prolazio onim krajem, pa ga zato i poznaje. Kakvi su tamo u blizini gradovi i gdje su se po tvom miljenju mogli zakloniti Sigfrid i Arnold? Tamo u blizini nema nikakvih gradova, ve je ondje sve sama divljina kroz koju je tek nedavno napravljen ovaj put. Isto tako nema ni sela ni naseobina, jer su sve popalili sami Nijemci zbog toga to je i ondje isti puk kao i ovdje, pa se, odmah im je buknuo rat, takoer pobunio proti kriarima. Ja mislim, gospodine, da Sigfrid i Arnold sada lutaju po umi, pa e gledati da se vrate onamo odakle su i doli, ili e kradomice otii u onu tvravicu u koju smo ili prije te nesretne bitke.

 Tako e sigurno i biti! rekne Zbito. I zamisli se duboko. Po njegovim se namrtenim obrvama i vrlo ozbiljnom licu moglo vidjeti da neto osobito promilja, ali to ne potraja dugo. Zaas podigne glavu i rekne: Hlavo! Neka momci i konji budu spremni jer emo odmah na put. Momak, koji nije nikada pitao za uzrok koje zapovijedi, ne ree ni rijei, nego ode konjima; a Matko pogleda na svoga sinovca i zapita ga u udu: A... Zbiko? Ej! A kamo e... Sta? Kako? A Zbiko mu odgovori takoer pitanjem: A to vi mislite? Zar ne moram? Nato stari vitez zauti. uenje se sve vie gubilo na njegovu licu; napokon kimne samo glavom, pa uzdahne iz dna grudi i rekne kao da govori samomu sebi: Ej, nema druge! I ode takoer konjima, a Zbiko se vrati k gospodinu de Lorhu, pa mu, uz pomo Mazurca koji je znao njemaki, rekne: Ja ne mogu od tebe zahtijevati da mi pomae proti ljudima s kojima si se borio pod istom zastavom; zato si slobodan i moe ii kamo te volja. Ja ti ne mogu sada maem proti svojoj vitekoj asti pomagati odgovori de Lorhe ali ni slobode ne mogu da primim. Ostajem tvoj zarobljenik na potenu rije, pa u ti se i sam na tvoj poziv staviti gdje god odredi. A ti u svakom sluaju zapamti da e kriari za mene zamijeniti svaku osobu, jer potjeem iz monoga roda, osim toga vrlo zaslunog za kriarski red. 490 I stanu se opratati, poloivi po obiaju jedan drugom ruke na ramena i ljubei se u lice; pri tom de Lorhe rekne: Ja idem u Malborg ili na dvor mazurski, da znade gdje e me nai. A tvoj poslanik neka mi kae samo dvije rijei: Lotaringija Gelderija! Dobro! odgovori Zbiko. Ja idem jo k Skirvojlu da ti dade znak koji mujini potuju. Zatim ode k Skirvojlu. Stari voa mu dade znak i nimalo se ne usprotivi njegovu odlasku; on je dobro znao o emu se radi; osim toga volio je Zbika i bio mu zahvalan za posljednju bitku, a nije imao ni pravo zadrati viteza koji je bio iz drugoga kraja, a njemu od svoje dobre volje doao u pomo. Zahvalivi mu, dakle, za sve usluge, opskrbi ga iveem koji se mogao nai u onom pustom kraju, i otpusti ga sa eljom da se jo jednom u ivotu sastanu u kakvoj velikoj i odlunoj bici proti kriarima. A Zbiku se urilo; sav je bio kao u groznici. Kad je doao do svojih ljudi, nae ih sve spremne, a meu njima i strica Maitka ve na konju, u oklopu i sa ljemom na glavi. Odmah pristupi k njemu i rekne: Zar i vi polazite sa mnom? Pa to da uinim? zapita Matko malko zlovoljno. Zbiko nita ne odgovori, nego samo poljubi oboruanu desnicu svoga strica, pa sjedne na konja i odmah krenue. Sanderus je jahao s njima. Put su do bojita poznavali posve dobro, no dalje im je on imao biti vodiem. Raunali su i na to da e se negdje u umi namjeriti na domai svijet, pa e im i oni kao davni protivnici svojih kriarskih gospodara, pomoi da progone staroga komtura i toga Arnolda Badenskog o ijoj je nadljudskoj snazi Sanderus toliko pripovijedao. XXII Do bojita na kojem je Skirvojlo potukao Nijemce, put je bio lagan, jer im je bio poznat. Onamo dooe brzo, ali ga projahae jo bre jer se od nepokopanih leina irio straan smrad. Putem su tjerali vukove i ogromna jata vrana i gavrana, a onda su po cesti stali traiti tragove. I premda je tom cestom maloprije proao cijeli odjel, ipak ........JML je iskusni Matko na ugroenoj zemlji dosta lako naao tragove golemih kopita, pa je stao tumaiti manje iskusnim mlaim vitezovima: Sva je srea, to poslije bitke nije bilo kie. Gledajte samo! Arnoldov konj, budui da je na sebi nosio ovjeka neobino velikog i sam je morao biti vrlo velik; lako je razabrati da je u bijegu

mnogo jae udarao kopitima po zemlji nego kad je iao u protivnom smjeru. Gledaj u koga su oi, kako se na vlanim mjestima poznaju potkove! Dat e Bog, pa emo pronai tu pasju brau, samo ako se prije za kakve zidine ne zaklone. Sanderus je rekao odgovori Zbiko da tu u blizini nema nikakvih gradova, a tako i jest, jer su ovaj kraj istom nedavno zauzeli kriari i nisu se jo u njemu mogli utvrditi. Kamo da se zaklone? Ljudi to su ovdje prebivali, otili su u Skirvojlov tabor, jer je to isti narod kao i mujini. Sela su, kao to je spomenuo Sanderus, popalili sami Nijemci, a ene su s djecom sakrivene u umskim dubinama. Ne tedimo konja pa emo ih ve stii. Ali konje moramo tedjeti jer ako nam sve sretno i poe za rukom, bit e samo u njima na spas rekne Matko. Vitez Arnold progovori Sanderus sulicom je udaren u plea. On nije za to mario, nego se borio i ubijao; kasnije ga je moralo zaboljeti, jer tako obino biva: ispoetka nita, a poslije boli. Zbog toga nisu mogli prebrzo odmicati, a moda su morali i poivati. A ljudi, kao to si rekao, nema uz njih nikakvih? zapita Matko. Dvojica, koja na svojim sedlima dre nosiljku, osim njih jo samo vitez Arnold i stari komtur. Bilo je i drugih, ali te su mujini stigli i poubijali. Neka bude ovako progovori Zbiko: neka ljude koji su uz nosiljku, povezu nai momci; vi, strie, pograbite staroga Sigfrida, a ja u navaliti na Arnolda. No odgovori Matko ja u sa Sigfriom ve izii na kraj, jer su mi po milosti gospodina Isusa jo uvijek dosta snane kosti. No ti se ne precjenjuj, jer je Arnold pravi gorostas. O, da! Vidjet emo! odvrati Zbiko. Ti si jak, ne poriem, ali ima jo i jaih od tebe. Zar si zaboravio na one nae vitezove, koje smo u Krakovu vidjeli? Bi li ti svladao gospodina iz Taeva, Paka Zlo jeja iz Bisikuipica ili Zaviu Crnoga? Ne budi lakouman, nego pazi ta radi! Ni Rotgir nije bio slabi promrmlja Zbiko. A hoe li se za mene nai posla? zapita eh. Ali ne dobi odgovora jer je Matkova misao bila zabavljena neim drugim. Ako nam Bog da sreu rekne morat emo gledati da to prije doemo u mazurske krajeve. Ondje emo biti sigurni i sve e biti svreno. Ali zaas uzdahne, pomislivi, oito, da jo ni onda nee sve biti svreno, jer se neto mora uiniti s nesretnom Jagjenkom. Ej promrmlja udni su putevi boji. Ja esto mislim zato tebi nije bilo sueno da se mirno oeni, a ja da, kod vas mirno sjedim. Jer obino tako biva... a samo se mi od svih plemia u naoj kraljevni povlaimo po raznim mjestima i krajevima, mjesto da lijepo kod kue gospodarimo. To je istina, ali i volja boja odgovori Zbiko. Nekoliko su asaka jahali utei, a onda se opet stari vitez okrene k sinovcu: Pouzdaje li se ti u toga pustolova? Kakav je to ovjek? ovjek je lakouman i moda nitkov, ali je prema meni iskren; ja se ne bojim da e me izdati. Ako je tako, neka od jae naprijed; oni se nee preplaiti ako ih stigne. Neka im rekne da je pobjegao iz suanjstva, to e mu lako povjerovati. Tako e biti bolje, jer e se ili negdje sakriti ili pripraviti na obranu ako nas ugledaju izdaleka. U noi on sam nee poi naprijed jer je jako plaljiv odgovori Zbiko ali e po danu tako biti bolje. Rei u mu da se po danu tri puta zaustavi i na nas prieka; ako ga ne naemo na odreenom mjestu, bit e to znak da je ve s njima, a mi emo poi njegovim tragom, pa emo iznenada na njih udariti. A nee li ih moda na nas upozoriti? Nee. On je vie obavezan meni, nego njima. Rei u mu da emo i njega svezati kad njih svladamo, tako da mu se poslije ne bi osvetili. Neka uope ne prizna da je na ovjek. Ti ih, dakle, misli ostaviti na ivotu?

 Nego ta? odgovori neto zabrinuto Zbiko. Gledajte... Da je to u Mazoviji ili gdjegod kod nas, iza 492 zvali bismo ih na megdan kao to sam ja izazvao Rotgira, pa bi se pobili na smrt, ali ovdje u njihovom kraju ne moe to biti... Ovdje se radi o Danuki i o to veoj brzini. Sve treba obaviti tiho i brzo, pa onda, kao to ste rekli, moramo to hitrije u mazurske krajeve. Udarivi na njih posve nenadano, moda emo ih zatei bez oklopa, pa i bez maeva. Kako da ih onda ubijemo? Mene je strah sramote. Ta mi smo obojica opasani vitezovi, kao i oni. Da rekne Matko ali moda e i do borbe doi. Zbiko namrti obrve i na licu mu se odrazi silna elja za bojem, oito priroena svim muevima iz Bogdanca. U taj as postade tako slian Matku kao da mu je roeni sin. Ja bih rto ba i elio progovori gluho. Htio bih da onoga krvavoga psa Sigfrida bacim pred Jurandove noge! Dao to Bog! Dao Bog, dao! ponovi i Matko. Tako govorei, projahae dobar komad puta, a uto se spusti i no, jasna, ali bez mjeseine. Morali su se zaustaviti da im odahnu konji i da se ljudi okrijepe jelom i snom. Prije poinka zapovijedi Zbiko Sanderusu da sutradan sam odjae naprijed, nato ovaj odmah pristade, zamolivi samo da se smije opet k njima vratiti ako ga zaskoe ljudi ili divlje zvijeri. Osim toga zamoli da se smije etiri puta na dan zaustaviti, jer ga uvijek neki strah obuzme u svakom pustom, pa makar i napuenom kraju, a kako ne bi u ovakvoj divljoj umi u kakvoj su sada. Nato se spremie na poinak i, okrijepivi se jelom, legoe na koe uz malu vatru, naloenu pokraj puta. Momci su paljivo uvali konje koji su se brzo napasli i zadrijemali, stavivi glave jedan na drugoga. im je prvi osvit posrebrio drvee, Zbiko ustade, probudi druge i odmah krenue dalje. I opet su posve lako nalazili tragove kopita ogromnog Arnoldova konja, otisnute u vlanoj i jo posve neposuenoj zemlji. Sanderus odjae naprijed i nestane im s oiju, ali ga ipak za dvatri sata naoe na dogovorenom mjestu. On im ree da nije vidio ni ive due, osim velikoga bivola, pred kojim ipak nije pobjegao jer mu se zvijer prva uklonila s puta. U podneim, naprotiv, javi da je vidio ovjeka, pelara s ljestvama,. ali ga nije zadrao iz straha da ih u umi nema, moda, vie. Pokuao ga je pitati za ovo i ono, ali se nisu mogli razumjeti. Kad su opet poli, stao se Zbiko uznemirivati. Sta e biti ako dou u vii i sui kraj, gdje e se na tvrdoj cesti izgubiti svi tragovi? Ako njihova potjera bude preduga, te ih dovede u napueniju okolicu u kojoj su stanovnici ve odavno vikli sluiti kriarima, bit e gotovo nemogue izbaviti Danuku jer e domai ljudi, bez sumnje, priskoiti u pomo Sigfridu i Arnoldu, pa ak ako se oni i ne zaklone za zidove kakvog zamka. Ali na sreu, te bojazni bijahu isprazne; na slijedeoj postaji ne naoe Sanderusa, nego otkrie na omorici kraj ceste veliki krst, usjeen, oito, maloprije. Odmah se pogledaju i lica im se uozbilje, a srca im ponu jae kucati. Matko i Zbiko skoe odmah s konja da to bolje pogledaju tragove na zemlji; brino su ih traili, ali ne dugo, jer su im i sami udarali u oi. Sunce se ve bilo znatno spustilo i obasjavalo drvee zlatnim zrakama. uma bijae tiha jer su se i zvijeri i ptice spremale na poinak. Samo su ponegdje meu granjem skakale vjeverice, gotovo posve crvene od trakova veernjega sunca. Zbiko, Matko, eh i momci jahali su jedan za drugim. Uto stari vitez ree svome sinovcu: Pourimo sa suncem. Od zadnje postaje do mjesta na kojem je bio usjeen znak, projahali smo dobar komad puta. Na krakovskoj uri bila bi tri sata... Sanderus je, dakle, ve odavna s njima, pa je imao dosta vremena da im ispripovijeda svoje zgode i nezgode. Samo ako nas nije izdao. Nije odgovori Zbiko. Samo ako su mu povjerovali dovri Matko jer ako nisu, bit e s njim zlo. A zato da mu ne povjeruju? Zar oni togod o nama znaju? A njega poznaju. Sunju poe esto za rukom da utekne iz suanjstva. Ja mislim ovo: ako im je rekao da je pobjegao iz suanjstva, moda su se uplaili potjere i odmah otili.

askom su utjeli, ali uskoro se priini Matku kao da mu Zbiko neto ape, pa se zato okrene i zapita: Sta to kae? Ali Zbiko je gledao uvis i nije aptao Matku, nego je Bogu preporuio Danuku i svoj smjeli pothvat. 494 I Matko se stane krstiti, no jedva je uinio prvi znak svetog krsta, kadno se k njima vrati jedan od momaka koje su poslali naprijed, i rekne: Tu je ugljenarska koliba! Tu su! Stoj! apne Zbiko i u isti trenutak skoi s konja. Za njim skoe Matko, Ceh i momci od kojih trojica dobiju zapovijed da ostanu tu s konjima i da paze da koji, sauvaj Boe, ne zare. A ostaloj petorici rekne Matko: Tamo e biti dva ovjeka i Sanderus, koje mi odmah poveite, a bude li koji oboruan i htjedne li se braniti, dajte mu samo po glavi. I odmah pooe naprijed. Putem Zbiko apne stricu: Vi pograbite starog Sigfrida, a ja u Arnolda. Samo se uvaj! odgovori mu starac. I namigne ehu, dajui mu tako znak da svaki as bude spreman priskoiti mladomu gospodinu u pomo. eh kimne glavom da e tako i biti, pa uzdahne duboko i okua ide ili mu ma lako iz korica. No Zbiko to opazi i rekne: Ne! Ja ti zapovjedam da odmah priskoi kolibi i da od nje za vrijeme borbe ni na trenutak ne odstupi! Ili su brzo i tiho, uvijek gustim umskim grmljem, ali jo nisu doli daleko kadno pred njima pue mala istina na kojoj su se vidjele ugasle hrpe ugljena i dvije zemljane kolibe, ili nume, u kojima su svakako stanovali ugljenari sve dok ih nije iz njih potjerala ljuta vojna. Veernje je sunce lijepo obasjavalo hrpe ugljena i obadvije kolibe, koje nisu bile daleko jedna od druge. Pred jednom su na panjevima sjedila dva viteza, a pred drugom jaki crvenokosi sluga i Sanderus. Oni su obojica krpama brisali oklope, a pred Sanderusovim nogama leala su jo dva maa, koje je on oito htio kasnije oistiti. Gledaj rekne Matko steui svom silom Zbikovu ruku, samo da ga zadri jo koji asak. On im je navlas oduzeo maeve i oklope. Dobro! Onaj sa sijedom glavom mora da je... Naprijed! vikne najednom Zbiko. I poput vjetra skoi na istinu. I Nijemci se brzo dignu, ali jo prije nego to su mogli dotrati do Sanderusa, pograbi grozni Matko staroga Sigfrida za prsa, pa ga u tili trenutak baci na zemlju. A Zbiko i Arnold se pograbe kao dva jastreba, pa se obujme rukama i ponu se strano hrvati. Jaki Nijemac, koji je sjedio kraj Sanderusa, do 496 hvati, dodue, ma, ali ga jo prije nego to je mogao njime mahnuti, udari Matkov momak Vid sjekirom po crvenoj glavi i rasijee ga na mjestu. Zbikovi momci stadoe nato po Matkovoj zapovijedi vezati Sanderusa, koji je, dodue, znao ta to znai, ali je ipak stao kmeati kao tele kad ga kolju. Ali Zbiko, premda je mogao iz drveta, kad ga je dobro stisnuo, istisnuti sok, osjeti da nije zapao u ljudske ruke, nego u medvjee ape. Uvjeri se u isti mah da je za nj prava srea to je na sebi ostavio oklop nije, naime, znao, nee li se morati pobiti na otro oruje jer bi mu, inae, orijaki vitez zdrobio rebra, a moda i hrptenjau prelomio. Mladi ga je dodue malko digao u zrak, ali ga je Nijemac podigao jo vie i, sabravi sve sile, htio tresnuti o zemlju da se vie ne digne. Ali i Zbiko stegne Arnolda tako strano da su se Nijemeve oi zalile krvlju, pa mu utisne nogu meu koljena i srui ga na zemlju.

U isti mah padoe oba, samo to se mladi nae pod njemakim vitezom; ali u taj trenutak dobaci Matko, koji je na sve pazio, na pola zdrobljenog Sigfrida u ruke svojim momcima, pa sam priskoi k ovoj dvojici, svee u tren oka svojim pojasom Arnoldove noge, sjedne na njega kao na ubijenoga vepra, i poloi mu svoju otru mizerikordiju na vrat. A Arnold krikne strano i ruke mu klonu bez moi sa Zbikovih bokova. Odjednom stane jecati, ne toliko od umora, koliko od toga to je najednom osjetio groznu bol u pleima, ondje gdje je bio udaren sulicom jo za vrijeme bitke sa Skirvojlom. Matko ga pograbi obim rukama i zbaci sa Zbika, a Zbiko ustane sa zemlje i sjedne; htjede zatim opet ustati, ali mu to ne poe za rukom, pa sjedne nanovo i tako je dulje vremena sjedio nepomino. Lice mu bijae znojno i blijedo, oi zakrvavljene, a usta posve modra... i gledao je preda se kao bez svijesti. ta ti je? zapita ga zabrinuto Matko. Nita, samo sam jako umoran. Pomozite mi da stanem na noge! Matko ga uhvati ispod pazuha i podigne uvis. Moe li stajati? Mogu. Boli li te ta? Nita. Samo mi ponestalo daha. ...497 Videi uto eh da je na bojitu sve svreno, pojavi se pred kolibom drei za vrat kriarsku sluavku. Ugledavi je, zaboravi Zbiko na umor, a sile mu se odmah vratie, i kao da se nikada nije borio sa stranim Arnoldom, priskoi k numi. Danuko! Danuko! Ali na te usklike ne odgovori nikakav glas. Danuko! Danuko! ponovi Zbiko. I zauti. U kolibi je bilo tamno, pa zato nije u prvi trenutak mogao nita vidjeti. Mjesto toga je iza kamenja, naslagana pred ognjitem dopiralo brzo i glasno disanje, kao od pritajene zvijeri. Danuko! Zaboga! Ta to sam ja! Zbiko! Uto ugleda u mraku njezine oi, iroko otvorene, prestravljene, bez svijesti. Odmah priskoi k njoj i obujmi je rukama, ali ona ga nije prepoznala, nego mu se stala otimati iz ruku, ponavljajui plahim, zadihanim apatom: Bojim se! Bojim se! Bojim se.. ETVRTI DIO I Ne pomogoe ni prijazne rijei ni dragan ja ni molbe: Danuka nije poznavala nikoga i nije dola k svijesti. Jedini osjeaj koji je vladao cijelim njenim biem, bijae strah, slian uasnom strahu to ga pokazuju uhvaene ptice. Kad su joj donijeli hranu, nije htjela pred ljudima jesti, premda se na njenim pogledima, to ih je bacala na jelo, jasno vidjelo da je, moda, ve due vremena gladna. Ostavi sama, bacila se na zdjelu s lakomou divlje zvijeri; ali kad je Zbiko uniao u sobu, skoila je odmah u ugao i sakrila se za kup suhoga hmelja. Uzalud ju je Zbiko zvao u svoj zagrljaj, uzalud je k njoj pruao ruke, uzalud ju je molio guei u sebi suze. Ona nije htjela iz svoga skrovita izii ni onda kad su u izbi zapalili oganj i kad je na njegovu svjetlu mogla posve dobro razabrati Zbikov lik. inilo se da ju je zajedno s razumom i pamenje ostavilo. A on je nju i njeno propalo lice promatrao preneraenim pogledom, promatrao je upale joj oi, otrcane krpe na odjei u koju je bila odjevena, i srce je zamiralo u njemu od boli i bijesa na pomisao u kakvim je rukama bila i iz kakvih su je ruku oslobodili. Na kraju ga obuze tako straan gnjev da je pograbio svoj ma i otrao s njim k Sigfridu kojeg bi sigurno bio ubio da ga nije Matko prihvatio za ruku. Nato su se poeli meusobno rvati ba kao neprijatelji, no mladi je bio tako oslabljen prijanjom borbom s orijakim Arnoldom, da ga je stari vitez savladao i zakrenuvi mu ruke progovorio: Jesi li pobjesnio, ta li? Pustite me odgovori Zbiko kripei zubima jer e se dua prevrnuti u meni! Neka se prevrne! Ne putam! Razbij radije glavu o drvo nego da osramoti i sebe i sav na rod.

.,501 I stiui Zbikovu ruku kao eljeznim klijestima, nastavi dalje: Razaberi se! Osveta ti nee umai, a ti si opasani vitez. Sta je to? Zar hoe da lumlati svezanoga sunja? Time nee pomoi Danuki, a ta e tebi preostati? Nita, samo sramota. Ti e mi rei da su i kraljevi i knezovi esto ubijali svoje sunje. Da, ali ne kod nas! I ta se njima oprata, nee se tebi oprostiti. Oni imaju kraljevstva, gradove i mjesta, a ta ti ima? Samo svoju viteku ast. Tko nee njima ni prigovoriti, tebi e u oi pljuvati! Opameti se, tako ti Boga! askom su utjeli. Pustite me! ponovi muklo Zbiko. Neu mu nita. Hodi k ognju, da se posavjetujemo! , I povede ga za ruku k ognjitu to su ga momci upalili uz hrpu ugljevlja. Tu sjedoe; Matko se malko zamisli pa rekne: Pomisli i na to da si onoga staroga psa obeao Jurandu. On e mu se svojski osvetiti i za svoje i za Danukine muke. On e mu ve platiti, ne boj se! I ti si duan da time Jurandu ugodi. To ga i ide. A ta nije slobodno tebi, to e biti slobodno njemu, jer on nije zarobio sunja, nego e ga dobiti od tebe na dar. On moe s njega, bez prijekora i sramote, svu kou oguliti, razumije li me? Razumijem odgovori Zbiko. Imate pravo. Vidim, da ti se razum vraa. Ako te avo jo uznapastuje, pomisli da si se jo i Lihtentajnu i drugim kriarima zavjetovao, a kad bi nemonoga sunja ubio i kad bi to nai momci razglasili, ne bi ti vie nijedan vitez htio na megdan izii, i pravo bi uinio. Boe sauvaj! Ve je onako dosta nesree, pa da barem ne bude i sramote. Govorimo radije o tome ta da sada uinimo i kamo da poemo. Govorite! promrmlja mladi. Ja mislim ovako: onu bismo zmiju to je bila uz Danuku, mogli i ubiti, ali vitezovima ne dolikuje da svoje ruke omaste enskom krvlju, zato emo je psedati knezu Januu. Ona je jo u umskom dvoru kod kneza i kneginje zasnovala izdaju, pa neka joj sude mazovski sudovi, a ako je za to ne razapnu na kota, to e je ve boja pravda kazniti. Dok se ne namjerimo na kakvu drugu enu, koja bi njegovala Danuku, dotle inaim je ona potrebna, a kasnije je moe uz konjski rep privezati. A sada moramo to prije u mazovske krajeve. Ne moemo odmah jer je no. Moda e Bog ujutro dati Danuki vie pameti. Neka i konji dobro otpoinu. Zorom emo krenuti. Dalji im razgovor prekine glas Arnolda fon Badena, koji je malko dalje leao na leima, vezan za balak svog vlastitog maa, pa je poeo neto njemaki govoriti. Stari Matko ustane i poe k njemu, a budui da nije dobro razumio njegovih rijei, stane se obazirati za ehom. Hlava nije mogao odmah doi, jer je bio neim drugim zabavljen. Dok su oni razgovarali kod ognjita, on je otiao kriarskoj sluavci, i poloivi joj ruku na vrat, stresao je kao kruku, govorei: Sluaj kujo! Sada e otii u kolibu i prirediti gospoici postelju od koe, ali e je prije toga obui u svoju lijepu odjeu, a ti e se sama zaodjeti u one krpe u kojima ste je vi sa sobom vodili... prokleta vam mati! I ne mogavi obuzdati svog gnjeva, tresao ju je tako jako da su joj oi gotovo iz onica iskoile. Bio bi joj, moda, hrptenjau slomio, ali je uvidio da im je ona jo potrebna, pa je najzad pusti rekavi: A zatim u za tebe prirediti konopac! Ona ga je u svom strahu pograbila za koljena, a kad ju je on od sebe odgurnuo, otrala je u kolibu, bacila se pred Danuku na koljena i poela vapiti: Obrani me! Ne daj me! Ali Danuka je samo zatvorila oi, a iz usta joj je navro obini, prestravljeni apat: Bojim se! Bojim se! Bojim se!

I zatim je posve otupila, to je bivalo uvijek kad joj se god pribliila sluavka kriarskoga reda. Ipak je pustila da je razodjene i obue u novu odjeu. Sluavka priredi postelju i poloi je na nju ba kao kakvu drvenu ili votanu figuru, a onda sama sjedne uz ognjite bojei se da izie iz sobe. Ali eh doe za asak, i okrenuvi se k Danuki, rekne: Vi ste meu prijateljima, gospoo, pa u ime Oca i Sina i Svetoga duha spavajte spokojno! Prekrsti je rukom i da je ne probudi, posve tiho ree kriarskoj sluavci: 502 503 Ti e svezana leati pred pragom, ali ako zavikne i nju prestrai, odmah u ti zakrenuti vratom. Ustani i hodi! Zatim je izvede iz sobe, pa je, kao to je rekao, vrsto svee i ode k Zbiku. Ja sam gospou dao obui u odjeu to ju je na sebi imala ona guterica rekne. Ona joj je priredila postelju i gospoa spava. Bit e najbolje da vie ne idete onamo, gospodine, samo da se ne probudi. Dat e Bog, pa e se ujutro poslije poinka osvijestiti, a vi sada treba da mislite na jelo i poinak. O, ja u lei pred pragom kolibe odgovori Zbiko. Onda u ja onu kuju odvui u stranu, k trupu onoga riastoga Nijemca; ali vi morate sada jesti, jer je pred vama velik put i veliki napor. To rekavi, poe da iz bisaga izvadi peeno meso i peenu repu, to su bili sa sobom ponijeli iz mujinskoga tabora, no jedva ta je poloio jelo pred Zbika, pozva ga Matko k Arnoldu. Paizider paljivo rekne mu ta eli taj orija, jer premda razumijem nekoje rijei, ne mogu ga ipak posve razumjeti. Ja u ga, gospodine, odnijeti k ognjitu, pa ondje razgovarajte odgovori eh. Otpasavi se, podmetne pojas pod Arnoldova pazuha, pa ga onda podigne na svoja lea. Naas se nisko prigne pod velikom Nijemevom teinom, ali jer je bio jak momak, odnese ga do ognjita i baci kao vreu graha kraj Zbika na zemlju. Razveite mi ruke progovori kriar. To bi moglo biti odgovori mu po ehu stari Matko ako nam prisegne na svoju viteku ast da e se ponaati kao na suanj. Ipak u i bez toga narediti da ti se izvue ma ispod koljena i razveu ruke, da moe uz nas sjesti, ali ti neu skinuti konopca s nogu dok ne porazgovorimo. I namigne ehu, koji razvee Nijemcu ruke, pa mu onda pomogne da sjedne. Arnold pogleda ponosno u Matka, pa zatim u Zbika i zapita: Tko ste vi? Kako nas ti to smije pitati? ta je tebi do toga stalo? Reci nam ti sam tko si? 504 Meni je do toga stalo, jer bih na viteku ast mogao samo vitezovima prisei. A Ugledaj! I Matko pridigne svoj kaput, pa mu pokae viteki pojas oko bokova. Nato se kriar zaudi pa istom asak kasnije rekne: Kako to? I vi otimate plijen kao razbojnici u umi? I pomaete poganskoj eljadi proti kranima? Lae vikne Matko. I tako zapone razgovor, neprijazan, ljutit i esto nalik na svau. A kad je Matko odluno tvrdio, da je samo kriarski red stajao na putu pokrtenju Litve, i kad je za to naveo sve svoje razloge, zaudio se Arnold nanovo i zautio jer je ta istina bila tako oita da joj se nije moglo nita prigovoriti. Nijemca su se napose kosnule Matkove rijei to ih je izustio pravei pri tom znak svetoga krsta: Tko zna, komu vi, uistinu, sluite, ako ne svi, a ono barem nekoji! A kosnule su ga se zato to su i u samom kriarskom redu sumnjali na neke komture da odaju poast samome sotoni. Za tu stvar ih nisu pozivali ni pred kakav sud, da ne padne sramota i na sve druge, ali je Arnold znao posve dobro da se to govorkalo meu braom i da su se, doista, raznosili takvi glasovi. Uza to je Matko, znajui od Sanderusa za udno ponaanje staroga Sigfrida, do kraja smeo prostodunog orijaa.

 A zar, moda, Bogu i Krstu slui taj Sigfrid rekne s kojim si ti poao na ovu vojnu? Zar jo nisi nikada uo kako on sa zlodusima razgovara, kako s njima ape i smije se ili zubima krgue? Istina je! promrmlja Arnold. A Zbiko, kojem je bol i srdba opet zaokupila srce, vikne najednom: I ti govori o vitekoj asti? Stid te bilo, jer si pomagao krvniku i paklenome bratu! Stid te bilo, jer si mirno gledao na muke nemone ene i viteke keri, pa si je jo moda i sam muio! Stid te bilo! A Arnold izbulji oi, pa naini u zraku znak svetoga krsta i rekne: U ime Oca i Sina i Svetoga duha... Kako to... Tu bezumnu djevojku kojoj u glavi sjedi dvadeset i sedam vragova...? Ja? Jao! Jao! zavapi promuklim glasom Zbiko. .505 I maivi se za drak svoje mizerikordije, pogleda opet divljim pogledom na onu stranu, gdje je malko dalje u mraku leao Sigfrid. Matko mu mirno poloi ruku na rame i stegne ga svom silom, da ga nanovo privede k svijesti, pa se onda okrene k Arnoldu i rekne: Ta je enska ki Juranda iz Spihova, a ena ovoga mladoga viteza. Pojmi li sada zato smo poli vaim tragom i zato si ti postao na suzanj Zaboga! zaudi se Arnold. Odakle? Kako? Ta ona je luda! Jer su je kriari ugrabili kao nevino janje, i mukama do toga doveli. Na rijei nevino janje prinese Zbiko svoju ruku na usta i stisne zube, a iz oiju mu stanu jedna za drugom kapati gorke suze neizrecive boli i tuge. Arnold je sjedio zamiljen, a Ceh mu je s nekoliko rijei pripovijedao o izdaji Danveldovoj, o otmici Danukinoj, o Jurandovim mukama i o dvoboju s Rotgirom. A kad je svrio, nastala je potpuna tiina koju je mutio samo um drvea i prasak ognja. I tako su sjedili nekoliko asaka; napokon Arnold digne glavu i rekne: Ja vam prisiem ne samo na svoju viteku ast nego i na sveti krst Kristov, da te ene nisam pravo ni vidio, da nisam znao itko je i da je nikada nisam pomagao muiti. Prisegni nam jo da e dobrovoljno poi s nama i da nee pobjei, pa u te dati posve razvezati rekne Matko. Neka bude i tako kako veli: prisiem! Kamo ete me odvesti? U Mazo vi ju, k Jurandu iz Spihova. To govorei, razvee mu Matko sam konopac na nogama, pa mu prui mesa i repe. Zbiko ustane za koji asak i ode na poinak pred prag kolibe pred kojim nije vie naao kriarske sluavke jer su je prije toga momci odnijeli meu konje. Legne pred pragom na kou koju mu donese Hlava i odlui ekati ne spavajui, nee li jutro Danuki donijeti kakvu sretnu promjenu. A eh se vrati k ognjitu jer mu je duu titilo neto o em je htio porazgovoriti sa starim vitezom iz Bogdanca. Jflfi.. On ga nae tako zamiljena da nije ni uo hrkanje Arnoldovo koji se ljudski najeo peena mesa i repe, pa je od umora vrsto zaspao. A vi neete na poinak, gospodine? zapita Hlava. San mi bjei s oiju odgovori mu Matko. Dao nam Bog dobro jutro! I to rekavi, pogleda u zvijezde. Kola su ve na nebu, a ja jo uvijek razmiljam kako e se sve to svriti. Ni meni nije do spavanja, jer mi je gospoica iz Zgorjelica na pameti. Ej, istina, to je nova nesrea! AH ona je u Spihovu. Da, u Spihovu. Odveli smo je iz Zgorjelica, a ne znamo po tta. Sama je htjela k opatu, a kad je opata nestalo ta sam mogao uiniti? odgovori nestrpljivo Matko koji o tome nije rado razgovarao jer se u svojoj dui osjeao krivim. Da! Ali ta sada? Ha, ta? Ja u je odvesti natrag kui, pa neka se vri volja boja!

I zaas nadoda: Da, neka se vri volja boja! Ali da je bar ta Danuka zdrava i takva kao to su drugi ljudi, mogao bih barem znati ta da uinim. A ovako, Bog bi znao! Moda nee ni ozdraviti... ni umrijeti. Kad bi je samo gospodin Isus priklonio na ovu ili na onu stranu. Ali eh je u taj trenutak mislio na Jagjenku. Gledajte, vaa milosti progovori kad sam ja odlazio iz Spihova i s njom se opratao, rekla mi je gospoica ovo: Ako se ta dogodi, doite vi ovamo prije Zbika i prije Matka, jer mi oni nee moi ni po kome drugom poslati nove vijesti, pa ete ih zato donijeti vi i odvesti me u Zgorjelice. Ej! odgovori Matko. Sigurno bi joj bilo neugodno ostati u Spihovu kad se Danuka vrati. Ona mora otii u Zgorjelice. Zao mi je sirote, jako mi je ao; ali ta emo kad to nije volja boja! Sta da samo uradimo? Priekaj! Ona ti je rekla, veli, da se prije nas vrati s novim vijestima i da je onda odvede u Zgorjelice? Ona mi je rekla to ta sam vam posve vjerno ponovio. Ti bi, dakle, mogao krenuti i prije nas. I starome Jurandu treba javiti da mu se ki pronala, da ga moda nenadana radost ne usmrti. Kao to mi je Bog drag, to se mora uiniti. Poi i reci da smo izbavili Danuku i da emo se s njom uskoro vratiti; a sam uzmi onu sirotu i odvedi je kui. Tu stari vitez uzdahne jer mu je zaista bilo ao Jagjenke i onih osnova to ih je u pogledu nje snovao. Za asak ponovo zapita: Znam da si ti jak i hrabar momak, ali hoe li je znati obraniti od kakve nepravde? Na putu se moe posve lako svata dogoditi. Znat u, pa makar pri tom morao i glavu izgubiti! Uzet u nekoliko dobrih momaka koje e mi spihovski gospodar rado dati, pa u je u sigurnosti odvesti, makar i nakraj svijeta. Ali nemoj se u samoga sebe odvie pouzdavati. A zapamti da e je morati budno uvati u samim Zgorjelicama od Vilka iz Brzozove i tana iz Rogova. Ali ja ne govorim pravo, jer se na njih moralo paziti samo dotle dok nam je neto drugo bilo na misli. A sada nema vie nade, pa e biti ono to ima da bude. Ja u ipak gospoicu uvati i od onih vitezova, jer uboga Zbikova gospoa jedva die, pa e moda i umrijeti. To je istina, kao to mi je Bog drag: ona jedva die, pa e moda i umrijeti. To treba prepustiti gospodinu Bogu, a sada mislimo samo na gospoicu zgorjeliku! Uistinu bi bilo u redu rekne Matko da je ja sam odvedem kui. Ali to je jako teko. Ja ne mogu sada ostaviti Zbika, i to s mnogih i velikih razloga. I sam si vidio kako je kripao zubima i kako je navalio na onoga starog komtura da ga ubije kao psa. A ako nam djevojka umre na putu, ne znam neu li ga i ja sam umlatiti. Ali ne bude li mene, nee ga nita zadrati, pa e velika sramota pasti i na nj i na itav na rod, a toga ne dao Bog! Amen. Nato e Ceh: Ali i tome ima pomoi. Predajte meni onoga krvnika, pa u ga ja odvesti i u Spihovu predati Jurandu. Neka ti Bog da zdravlje! Ti ima dobar razum! klikne radosno Matko. To je najbolje rjeenje! Najbolje! Uzmi ga odmah, i iva ga u Spihov dovedi, a pri tom uradi s njime ta te volja! Dajte mi jo i onu kuju itnovsku! Ako mi na putu ne bude pravila neprilika, dovest u i nju, a ako bude, objesit u je! Moda e Danuku prije napustiti strah i moda e se prije opametiti ako ne bude vidjela to dvoje. Ali ako ti odvede kriarsku djevojku, kako e ona bez enske pomoi? Ta nije mogue da se i u ovim umama ne biste namjerili na domae stanovnike, ili na bjegunce sa enama. Uzmite prvu i najbolju, a svaka e biti bolja od ove. Meutim Zbikova e se gospoa uza nj i bez posluge snai. Ti govori veoma pametno, kao i obino. I to je istina. Moda e se ona, videi uvijek samo Zbika kraj sebe prije osvijestiti. On e biti za nju i otac i majka. Dobro. A kad e poi? Neu ekati zore, ali sada u malko prilei. Ta jo nije ni pola noi.

 Kola su ve na nebu, kao ta sam rekao, ali Vlaii nisu jo izili. Hvala Bogu da smo to uredili; bilo mi je vrlo teko. I to rekavi, isprui se eh uz napolak ugaslo ognjite, pa se prekrije upavom koom i odmah usne. Nebo se jo nije bijeljelo i no je jo bila duboka kad se probudio, pa se izvukao ispod koa, pogledao u zvijezde, protegnuo se dvatri put i probudio Matka. Vrijeme je da poem! rekne. A kamo? zapita u polusnu Matko tarui rukom oi. U Spihov. A, istina! Tko tu tako hre kraj mene? Ta i mrtvaca bi probudio. Vitez Arnold. Bacit u neto drva na vatru i otii k momcima. I doista ode, ali se ve za asak vrati brzim korakom i progovori jo izdaleka tihim glasom: Gospodine, nosim vam novu vijest, i to zlu! ta se dogodilo? zapita Matko i ustane. Sluavka je utekla. Momci su je odnijeli meu konje i razvezali joj noge. Da ih grom ubije! A kad su pozaspali, izvukla se ona nekako izmeu njih i pobjegla. Hodite, gospodine! Uznemireni Matko pode brzo s Hlavom konjima, ali nae kod njih samo jednog momka. Drugi su se razili u potragu za bjegunicom. Ipak su je uzalud traili po .508 509 tmini i po gustoj umi, i zato su se uskoro vratili pognute glave. Matko im se stade nijemo groziti akom, pa se onda vrati k ognjitu; drugo nije mogao ni uiniti. Zaas doe Zbiko, koji je bio na strai pred kolibom i nije mogao spavati; a kad je uo korake, htio je saznati ta se dogodilo. Matko mu rekne, ta je upravo s Cehom zakljuio a onda mu javi da je pobjegla kriarska sluavka. To nije velika nesrea rekne jer e ili od gladi u umi poginuti ili e je nai ljudi i ubiti je, ako je prije vuci ne izjedu. Samo mi je ao ta ju je minula kazna u Spihovu. Zbiku je takoer bilo ao ta ju je minula kazna, ali je tu vijest ipak primio posve mirno. Nije se usprotivio ni Cehovu odlasku sa Sigfridom, jer je bio ravnoduan prema svemu ta se nije ticalo Danuke. I odmah je stao o njoj govoriti: Ujutro u je uzeti preda se na konja, pa emo tako poi rekne. A kako joj je? Spava li? zapita Matko. askom samo zajeca, ali ne znam da li u snu ili na javi; a ja nisam htio k njoj, da je ne probudim. Dalji im razgovor prekine Ceh koji klikne ugledavi Zbika: O, ve je i vaa milost na nogama! Ali meni je vrijeme! Konji su gotovi i stari je avo privezan uz sedlo. Odmah e svanuti, jer je sada no kratka. Ostajte s Bogom, vae milosti! Odlazi s Bogom i budi zdrav! Ali Hlava odvede Matka jo jednom u stranu i rekne: Jo sam vas htio lijepo zamoliti, ako se togod dogodi... ta vi znate, gospodine... moda kakva nesrea ili to drugo... da odmah poaljete vjesnika u Spihov. A ako ve budemo otili, nek se pouri za nama. Dobro! odgovori Matko. Zaboravio sam ti rei da Jagjenku odvede u Plock, jesi li me razumio? Otii ondje k biskupu i reci mu da je ona opatovo krsno kume za koje biskup ima oporuku, pa ga onda zamoli da je on uzme pod svoju zatitu, jer je i to u oporuci. A ako nam biskup rekne da ostanemo u Plocku? Posluaj ga u svemu i uini ta ti on bude rekao. Tako e i biti, gospodine! Zbogom! Zbogom! 510 II Kad je Vitez Arnold ujutro saznao za bijeg kriarske sluavke, nasmijei se ispod brka i ree samo to ta i Matko: ili e je izjesti vuci ili e je ubiti Litvini. To je bilo vjerojatno, jer su domai

stanovnici strano mrzili sav kriarski red i sve ta je samo s njima bilo u doticaju. Ljudi su bili djelomice pribjegli k Skirvojlu, a djelomice su se pobunili i poubijali Nijemce, pa se zatim s plijenom i svojim porodicama posakrivali u umskoj pustoi. Ipak su i drugi dan traili sluavku, ali bez uspjeha jer je nisu ni traili ba jako revno i to zbog toga to im to nisu ba strogo zapovjedili Matko i Zbiko koji su bili zabavljeni posve drugim mislima. Oni su morali pouriti u Mazoviju, pa su htjeli na put odmah poslije izlaska sunca, ali nisu to mogli uiniti jer je Danuka vrsto zaspala, a Zbiko nije dao da je se budi. On je sluao kako je obno jecala, pa je slutio da nije spavala, i samo se dobru nadao od njezina vrstoga sna. Dvaput je tiho zalazio u kolibu i dvaput je uz slabo svjetlo, to je prodiralo kroz pukotine, vidio Danukine zaklopljene oi, otvorena usta i jako rumene obraze, ba kao u djece koja vrsto spavaju. U njemu se od ganua topilo srce i on joj je tiho govorio: Dao ti Bog dobar poinak i zdravlje, cvjetiu moj najmiliji! I zatim joj je jo tepao: Sada je kraj tvom plakanju i tvojoj nevolji, a milosrdni gospodin Isus e ve dati, te e tvoja srea jo biti velika poput nedogledne vode! A kako je imao blagu i dobru duu, uzdigao ju je k Bogu i pitao sam sebe: kako da mu plati, kako da mu zahvali, to da kojoj crkvi prikae od itka, stada, voska, ili drugih Bogu milih i ugodnih plodina? I odmah bi se bio zavjetovao i sigurno odrao svoje obeanje, ali je ipak radije priekao, jer nije znao u kakvu e se zdravlju i stanju duha Danuka probuditi i koliku e, prema tome, zahvalnost dugovati Bogu. Matko je, istina, znao da e oni biti posve sigurni tek u krajevima kneza Janua, ali je ipak bio uvjeren da Danuki treba priutiti taj poinak, koji e je, moda, spasiti, i zato je ekao mada je za polazak pripravio i momke i konje. No kad je ve prolo podne, a ona je jo uvijek spavala, poeli su se uznemirivati. Zbiko, koji je kroz pukotine i vrata neprestano pogledavao u sobu, ue napokon m i po trei put unutra i sjedne na panj to ga je kriarska sluavka sino metnula uz postelju da na njemu preodjene Danuku. Zbiko sjedne i pone je promatrati, ali ona ne otvori ciju: istom poslije toliko vremena koliko je ovjeku potrebno da izmoli oena i zdravu Mariju, zadru joj usta i ona apne kao da vidi kroz zaklopljene vjee: Zbiko! A on se odmah spusti pred njom na koljena, prihvati joj slabe i mrave ruke, pa ih stane ljubiti i govoriti joj drhtavim glasom: Hvala Bogu! Danuko! Jesi li me prepoznala? Njegov je glas probudi posve, te sjedne na postelji i ponovi sad otvorenih oiju: Zbiko! I pone treptati oima, pa se onda obazre naokolo kao u velikom udu. Ti nisi vie u suanjstvu! rekne joj Zbiko. Ja sam te od njih izbavio, pa sada idemo u Spihov! Ali ona izvue svoju ruku iz njegovih i rekne: Sve je to radi toga ta nije bilo oeve dozvole. Gdje je kneginja? Osvijesti se, jagodice moja! Kneginja je daleko, a mi smo te izbavili od Nijemaca. Nato e ona kao da nije ula tih rijei i kao da govori sama sebi: Oduzeli su mi i lutnju i o zid su je razbili... oj! Za miloga Boga! zavapi Zbiko. I sad istom opazi da su joj oi bez svijesti i neobino sjajne, a obrazi joj upravo gore. U isti trenutak projuri mu glavom misao da je ona, moda, teko bolesna i da je njegovo ime dva puta izustila samo zato to joj se on prikazao u groznici. I srce mu zadre od straha, a hladni mu znoj prekrije elo. Danuko progovori vidi li ti mene i razumije li me? A ona odgovori plahim i poniznim glasom: Vode! Vode! Isuse milosrdni!

Zbiko istri iz sobe. Pred vratima sretne staroga Matka koji je doao da vidi kako je Danuki; dobacivi mu samo jednu jedinu rije: Vode! odjuri trkom k vrelu to je nedaleko, u gustoj umi, izviralo ispod mahovine. 512 Zaas se vrati s posudom i prui je Danuki koja stane poudno piti. Jo prije toga ue u sobu Matko, pa pogleda u bolesnicu i jako se smrkne. Je li ona u groznici? zapita. Jest! odgovori Zbiko. Razumije li ta joj govori? Ne. Starac se smrkne jo vie, podigne ruku i poea se po zatiljku i po leima. ta da uinimo? Ne znam. Samo jedno moemo uiniti zapone Matko. Ali ga Danuka prekine u isti trenutak. Prestavi piti, upre u njega svoje sjajne i plamene oi, pa progovori: Ni vama nisam nita skrivila. Smilujte mi se! Ja te milujem, drago moje dijete, i elim ti samo dobro odgovori joj s velikim ganuem stari vitez. A onda e Zbiku: Sluaj! Ovdje je ne moemo ostaviti. Kad je vjetar obavije i sunace ogrije, moda e joj biti bolje. Ne gubi ti, mome, glavu, nego je odnesi u onu istu nosiljku, u kojoj su je amo donijeli, ili je metni na konja, pa na put! Jesi li me razumio? To rekavi, izae iz sobe da izda posljednje zapovijedi; ali jedva ta je pogledao preda se, zaustavi se na mjestu kao ukopan. Veliko je mnotvo pjeaka, oboruanih kopljima i sulicama, sa sve etiri strane poput zida opkolilo kolibu, hrpe ugljevlja i malu istinu. Nijemci! pomisli Matko. I groza mu ispuni duu, ali u tren oka pograbi balak svoga maa, stisne zube i tako je stajao slian divljoj zvijeri, na koju nenadno navale lovci, a onda se sprema na oajnu obranu. Uto iza jedne hrpe ugljevlja pristupi k njemu golemi Arnold s jo jednim vitezom, pa mu rekne: Promjenljivo je kolo sree. Ja sam dosada bio va suanj, a sada ste vi moji. To rekavi, pogleda oholo na staroga viteza kao na mnogo nie bie od sebe. Nije to bio posve zao ovjek, a ni jako okrutan, ali je imao pogreku, zajedniku svim kriarima, koji su bili utivi pa ak i ponizni u nesrei, a oholi i podrugljivi prema pobijeenima, napose kad su dobrano osjeali svu svoju premo. Vi ste moji sunji! ponovi Arnold ponosno. A stari vitez pogleda mrko na sve strane. U njegovim prsima nije bilo plaho, nego smjelo i odvano srce. Da je bio pod oklopom na svom bojnom konju, da je uza se imao Zbika i da su obojici u rukama bili njihovi maevi, sjekire ili strana koplja, kojima su se izvrsno znali boriti poljski plemii, bio bi, moda, pokuao probiti taj zid sablja i sulica koji ga je okruivao. Ali Matko je pred Arnoldom stajao na zemlji, posve sam i bez oklopa, i kad je vidio da su njegovi momci u kolibi kod Danuke takoer bez oruja, uvidio je kao ovjek iskusan i vjet borbi, da tu nema nikakve pomoi. Zato izvue svoj ma iz korica i baci ga pred noge vitezu koji je stajao uz Arnolda. A ovaj se zaudi, kao i Arnold, pa mu rekne prijazno posve dobrim poljskim jezikom: Vae ime, gospodine? Ja neu narediti da vas se vee, ako mi date svoju potenu rije, jer vidim da ste opasani vitez, i jer ste ljudski postupali s mojim bratom. Ja vam dajem svoju potenu rije! odgovori mu Matko. I rekavi tko je, zapita, moe li otii u kolibu i pripaziti na svoga sinovca da ne poini kakvu glupost, a kad mu to dozvolie iezne za vratima, pa se za nekoliko trenutaka pojavi s mizerikordijom u ruci.

 Moj sinovac nema uza se mae rekne i moli da moe ostati kod svoje ene, dok ne krene na put. Neka ostane rekne Arnoldov brat a ja u mu poslati jela i pia, budui da neemo odmah na put, jer su moji ljudi umorni, pa se i mi sami moramo odmoriti i okrijepiti. Ujedno molim i vas, gospodine da poete s nama. Iza tih se rijei okrenu i odu k onom istom ognjitu kraj kojega je Matko proboravio svu no; ali bilo iz oholosti, bilo iz prostatva, kojim su se odlikovali mnogi kriari, pooe Nijemci naprijed, a Matka ostavie da ide za njima. A on ih zapita poznavajui dobro sve viteke obiaje u svakoj zgodi i nezgodi: Pozivate li me kao gosta ili kao sunja? Na ovo se zastidi Arnoldov brat, pa odmah stane i rekne: Izvolite, gospodine, naprijed! Stari vitez poe naprijed, a budui da se nije htio zamjeriti ovjeku, o kojem je ovisilo mnogo toga, rekne: Vidi se, gospoine, da vi ne govorite samo razne jezike, nego da poznate i sve viteke obiaje. Nato progovori Arnold, koji je razumio samo neke rijei: Volfang, o emu se radi i ta ti on to govori? On govori istinu! odgovori Volfang, kojemu su se oito sviale Matkove rijei. Zatim sjedoe kraj ognjita, a momci im donesoe jela i pia. Lekcija to ju je Nijemcima dao Matko, nije ostala bez koristi, jer mu je Volfang i kod jela i kod pia davao prvenstvo. Tom prilikom je stari vitez u razgovoru doznao kako je sa Zbikom pao u suanjstvo. I Arnoldov je mlai brat Volfang vodio proti pobunjenim mujinima pjeake, a ti su pjeaci bili iz veoma daleke komturije, pa nisu mogli dostii konjanika, a Arnold nije morao na njih ekati jer je znao da e se putem namjeriti na druge pjeake ete koje su dolazile iz raznih mjesta i gradova na litvanskoj granici. Zato je mlai brat stigao nekoliko dana kasnije, i ba je bio na putu u blizini ugljenarske kolibe, kad mu je kriarska sluavka, koja je bila obno pobjegla, dojavila sve to se dogodilo s njegovim starijim bratom. Arnold je sa zadovoljstvom sluao svu tu pripovijest, koju mu je brat ponovio njemakim jezikom, pa je na kraju izjavio da se i nadao da e se sve tako svriti. Ali lukavi Matko, koji se znao snai u svakom poloaju, pomisli da e laskanjem posve lako za se predobiti te Nijemce, pa zaas rekne: Velika je nesrea pasti u suanjstvo, ali ja ipak hvalim Bogu to me nije izruio u druge, nego u vae ruke jer ste vi zaista pravi vitezovi koji potuju viteku ast. Nato migne Volfang oima i kimne glavom, istina gordo, ali, oito, sa zadovoljstvom. A stari vitez nastavi: I vi tako poznate na jezik! Bog vam je dao krasan razum za sve! Ja poznam va jezik jer sav narod u luhovskom kraju govori poljski, a ja sluim s mojim bratom ve sedmu godinu pod tamonjim komturom. As vremenom ete ga sigurno u toj asti i naslijediti! Drukije ne moe ni biti! Ali va brat ne govori poljski. 514 . 515 On malko razumije, ali nita govori. Brat je od mene mnogo jai, premda ni ja nisam slabi, ali mu je zato pamet slabija. Ej, meni se ini da ni on nije glup! ree Matko. Volfang, ta to on govori? zapita Arnold. Hvali te! odgovori mu Volfang. I moram ga hvaliti nadoda Matko jer je pravi pravcati vitez! Iskreno vam velim, htio sam ga na potenu rije pustiti da ode kamogod ga volja, pa da mi se onda, makar i za godinu dana, javi. Takav je obiaj meu opasanim vitezovima. I pogleda otro u Volfangovo lice, ali ovaj se smrkne i odgovori: I ja bih, moda, tako pustio vas da niste poganskim psima proti nama pomagali. To nije istina! klikne Matko.

I nanovo poe isto onako otra prepirka kao i dan prije s Arnolom. No staromu je vitezu ipak bilo mnogo tee nego s Arnoldom jer je u Volfanga zaista bio znatno bistriji razum. Ipak je iz te prepirke izila ta korist, da je i mlai brat saznao za sve itnovske okrutnosti, a ujedno i za nesretnu sudbinu Danukinu. Na sve te strane injenice, koje mu je u oi bacao Matko, nije Volfang mogao nita odgovoriti. Morao je priznati da je osveta bila posve pravedna, i da su poljski vitezovi morali uiniti ono ta su i uinili; na kraju rekne: Tako mi svetih kostiju Liborijevih, ja neu aliti za Danveldom. O njemu su govorili da se bavi crnom magijom, ali je i mo i pravednost boja i od crne magije jaa. A za Sigfrida ne znam je li takoer vragu sluio, ali neu za njim poi u potjeru, prvo jer nemam konjanitva, a drugo, ako je, zaista, unesreio tu djevojku, kao to vi velite, neka ni paklu ne umakne! Tad se prekrsti i doda: Boe, budi mi u pomoi na mom smrtnome asu! A to e biti s naom nesretnom muenicom? zapita Matko. Neete li nam dozvoliti da je odvedemo kui? Zar e ona poginuti u vaim podzemnim tamnicama? Sjetite se gnjeva bojega! Meni nije do te ene stalo odgovori Volfang. Neka je jedan od vas odvede k ocu, pa neka se onda javi; ali drugoga ne putam. Ali kad bih vam na svoju viteku ast i na koplje svetoga Jurja prisegao! Volfang se malko uskoleba, jer je to bila velika prisega, ali ga u taj tren Arnold zapita i po trei put: to ti on to govori? Saznavi o emu se radi, stane se surovo i estoko protiviti da se obojica puste na potenu rije. On je za to imao svoje razloge: u velikoj ga je bici pobijedio Skirvojlo, a u maloj su ga svladali ti poljski vitezovi. Kao vojnik znao je takoer da se bratovi pjeaci moraju sada vratiti u Malborg, jer da pou naprijed u Gotesverder, poli bi poslije poraza drugih odjela samo u svoju sigurnu propast. Znao je i to da e odgovarati pred velikim metrom i maralom, pa e ga snai manja sramota kad pokae makar jednog znamenitijeg zarobljenika. ivi vitez, kojeg svi mogu vidjeti, vrijedi mnogo vie od puke pripovijesti da su takva dvojica bila zarobljena. Kad je Matko uo surove rijei i kletve Arnoldove, uvidio je odmah da mora primiti ono to mu se daje, jer da vie nita nee i ne moe postii, pa se zato okrene k Volfangu: Molim vas, dakle, gospodine, samo jo za jedno: ja sam posve siguran da e moj sinovac i sam uvidjeti da on mora ostati uza svoju enu, a ja moram s vama. Ipak mi dozvolite, da mu kaem, kako o tome nema daljega razgovora, jer je to vaa volja. Dobro; meni je to svejedno odgovori mu Volfang. Porazgovorimo jo samo o otkupu to nam ga va sinovac ima donijeti za vas i za sebe, jer o tom sve ovisi. O otkupu? zapita Matko koji bi vie volio da se taj razgovor povede kasnije. Ta zar nemamo dovoljno vremena pred sobom? Kad ovjek ima posla s opasanim vitezom, sama rije vrijedi koliko i gotov novac, pa i o cijeni emo se lako sporazumjeti. Mi smo pred Gotesverderom zasunjili vaeg znamenitoga viteza, gospodina de Lorha, pa ga je moj sinovac, koji ga je i zasunjio, pustio na potenu rije a da mu nije ni spomenuo otkupa. Vi ste zasunjili gospodina de Lorha? upita ivo Volfang. Ja ga poznam. To je moan vitez. Ali kako to da ga nismo sreli na putu? Jer nije iao ovim putem, nego u Gotesverder ili u Regnetu odgovori Matko. 517 To je moan vitez i vrlo znamenitoga roda ponovi Volfang. Dobar ste lov ulovili! Ali dobro da ste nam to spomenuli, jer sada neemo ni mi za vas istom togod traiti. Matko se ugrize za usne, ali ipak podigne ponosno glavu: Mi znamo i bez toga koliko smo vrijedni. To bolje odgovori mu mlai von Baden. Ali odmah zatim nadoda: To bolje, ali ne za nas, jer smo mi samo smjerni redovnici koji smo poloili zavjet siromatva, nego za na red koji e va novac upotrijebiti u slavu boju. Matko na to ne odgovori nita, ve samo pogleda u Volfanga, i to tako kao da mu eli rei: Reci ti to kome drugomu! i zaas se stanu pogaati. To je staromu vitezu bilo veoma neugodno i teko

jer ga je u jednu ruku bolio svaki vei gubitak, a u drugu nije htio ba premalo ocijeniti sebe i Zbika. Zato se vio i izvijao kao pikor, to tim vie, to je Volfang bio, dodue, utiv u svom govoru, ali se u tom poslu pokazao tvrd i neumoljiv kao kamen. Matku bijae jedinom urtjehom misao da e sve to platiti de Lorhe, ali se ipak nije nadao nikakvu dobitku, jer nije raunao na Sigfridov otkup, vrsto uvjeren da se ni Jurand ni Zbiko ni za kakvu cijenu nee odrei njegove glave. Nakon duga se pogaanja pogodie napokon na izvjesnu svotu, pa ugovorie rok i odredie koliko e konja i momaka sa sobom povesti Zbiko: a onda poe stari Matko da mu to javi; bojei se oito da Nijemcima ne puhne kakva druga misao u glavu, rekne mu da odmah krene na put. Tako ti je u vitekom ivotu uzdahne na kraju juer si ti drugoga drao za vrat, a danas dri drugi tebe! Da, to ti je tako! Ali e dati Bog, pa e i opet doi na as! A sada nemoj kasniti. Ako pouri stii e Hlavu i bit ete sigurniji; a kad jednom iziete iz ume i doete u napuene mazurske krajeve, nai ete kod svakog boljara ili plemia, i pomoi, i hrane, i pia. Ta to daju kod nas i strancima, a kako ne bi svojim ljudima! A moda e se i tvoja sirota putem oporaviti. Tako govorei pogleda na Danuku koja je leala na postelji i glasno disala. Njezine blijede ruke leale su na tamnoj koi i podrhtavale u groznici. Matko je prekrsti i rekne: 518 L Ej, uzmi je i odlazi! Neka te Bog prati jer mi se ini da e s njom teko do kue doi. Ne govorite mi tako! vikne estokim glasom Zbiko. Volja boja! Zapovjedit u da ti dovedu konja, pa odlazi! Zatim ode iz sobe da priredi sve za odlazak. Zaviini Turci dovedoe svoje konje, a momak Vid Zbikovog dorata... i zaas izie Zbiko iz sobe nosei na rukama Danuku. To je bilo tako dirljivo da su se oba brata, koja bijahu iz radoznalosti dola pred kolibu, u udu pogledali videi jo napola djetinji lik Danukiin i njezino mladenako lice, posve slino kipovima na crkvenim rtvenicima, i milu joj glavicu koju od slabosti nije mogla drati uspravno, ve ju je bila spustila na Zbikova prsa. I u srcima brae porodi se gnjev i gaenje na krivce tolike nevolje. U Sigfrida je doista krvniko, a ne viteko srce apne Arnoldu Volfang a ja u onu zmiju dati poteno iibati, premda moramo samo njoj zahvaliti to si izbavljen iz suanjstva! Njih je tronulo jo i to, ta Zbiko nosi Danuku na rukama ba kao to mati nosi svoje dijete, i pojmili su njegovu ljubav jer je i u njihovim ilama tekla mladenaka krv. A Zbiko je jo askom promiljavao bi li svoju dragu bolesnicu metnuo preda se na konja i drao je putem na svojim prsima, ili bi je poloio nazad u nosiljku. Napokon se odlui za ovo posljednje mislei da e joj biti lake na putu ako bude leala. Zatim pristupi k stricu, prignuvi se nad njegovu ruku da je poljubi; ali Matko koji ga je, zaista, ljubio kao zjenicu svoga oka, obujmi ga vrsto obim rukama, i premda nije pred Nijemcima htio pokazati kako je jako tronut, pritisne estoko svoje usne na njegovu zlatnu kosu. Bog te pratio! rekne. Pa misli i na mene, starca, jer je svako suanjstvo veoma teko. Mislit u odgovori Zbiko. Utjeila te presveta Bogorodica! Platio vam Bog i za ovo.. i za sve! Zbiko je ve sjedio na konju kadli Matku pade na um jo neto, pa priskoi k njemu, poloi mu ruku na koljeno i rekne: Sluaj! Ako dostigne Hlavu, ne diraj u Sigfrida i pazi da ne navue kakvu sramotu ni na samoga sebe, 19 ni na moju sijedu glavu. Jurand... dobro, ali ne ti! Prisegni mi to na svoj ma i na svoju ast! Dok se vi ne vratite, gledat u da mu ni Jurand ne uini nita, samo da se Nijemci zbog njega vama ne osvete odgovori Zbiko. Zar ti je do mene toliko stalo? A mladi se tuno nasmijei: Ta vi to znate!

 Na put! Budi mi zdrav! Konji pooe i uskoro ih zakloni zelena uma. Matko najednom osjeti veliku tugu isamou, a dua mu poleti svom snagom za tim dragim mladiem u kojem je bila zadnja nada cijeloga mu roda. Ali odmah se i snae jer je bio tvrd ovjek koji je znao vladati nad samim sobom. Hvala Bogu da nije ostao u suanjstvu on, nego ja! I vrati se k Nijemcima: A vi, gospodo, kad ete poi i kamo? Kad nas bude volja odgovori mu Volfang a poi emo u Malborg, gdje ete se staviti pred velikoga metra, gospodine! Ej, tamo e mi, moda, jo i glavu odsjei zato ta sam pomagao mujinima, rekne sam sebi Matko. Ipak ga umiri misao da je bio zasunjen i gospodin de Lorhe i da e sama braa von Baden braniti njegovu glavu, ako ni za to drugo, a ono da ne ostanu bez otkupa. Ali ako mi odsijeku glavu, ne bi im se Zbiko morao javljati, niti bi morao umanjiti svoj imetak! I ta ga misao posve utjei. III Zbiko nije mogao dostii Ceha jer je ovaj jahao i po danu i po noi poivajui samo toliko da mu konji, koji su ivjeli od same trave, pa bili prilino slabi i nisu mogli ii onako kao u krajevima u kojima je bilo mnogo lake za zob, ne popadaju od iznemoglosti. Hlava nije tedio ni samoga sebe, a kasnije nije pazio ni na Sigfridovu nemo. Stari je kriar trpio strano, to vie to mu je ilavi Matko prilikom borbe dobro namjestio kosti. Ali, najdosadniji su mu bili komari kojih je bilo mnogo u onoj vlanoj pustoi, a od kojih se nije mogao braniti jer su mu bile vezane i noge i ruke. eh ga nije navlas muio, ali ga nije ni mazio, nego mu je ruke razvezivao samo kad su morali jesti. Jedi, stari vue, samo da te ivoga k spi 520 hovskom gospodaru dovedem! To su bile rijei kojima ga je uvijek pozivao k jelu. Sigfrid je, istina, na poetku puta pomislio da se usmrti gladom; ali kad je uo da e mu zube rastvarati noem i da e mu u usta turati jelo, odustao je od te svoje misli, samo da ne osramoti kriarski red i svoju viteku ast. A eh je svakako htio da mnogo prije svoga gospodina stigne u Spihov, samo da svoju oboavanu gospoicu ouva od svake sramote. Budui da je i sam bio plemi, znao je posve dobro da bi za Jagjenku bila velika sramota kad bi se zajedno s Danukom nala u Spihovu. Biskup u Plocku moi e rei, govorio je u sebi, da ju je stari gospodin iz Bogdanca morao po svojoj skrbnikoj dunosti voditi, a kad se zatim razglasi da je ona pod biskupovom zatitom i da osim Zgorjelica ima jo i drugu batinu iza opata, nee za nju ni vojvodski sin biti premalen! I ta ga je misao tjeila za sve napore na putu, premda ga je jako muila druga: da e, naime, sretna vijest to je nosi u Spihov, biti najveom nesreom za sirotu Jagjenku. esto bi mu dola pred oi i Sjecjehovna, rumena poput crvene jabuke, i onda je ostrugama podbadao svoga konja, tako mu se jako urilo u Spihov. Jahali su slabim ili bolje reeno nikakvim putem kroz umu, ravno preda se, onamo kamo su ih vodile oi. eh je znao samo to da mora na jugozapad, pa e sigurno doi u Mazoviju, a onda e sve biti dobro. Danju se ravnao po suncu, a nou po zvijezdama. inilo se da umi pred njim nema ni kraja ni konca. Hlava je esto mislio, da mladi vitez nee svoju enu ivu provesti kroz tu nenapuenu pusto, gdje nema ni ive due, gdje se konji po noi moraju uvati od medvjeda i vukova i gdje se po danu moraju ugibati itavim stadima bivola i turova; gdje strani veprovi otre svoje zube o korijenje drvea i gdje esto po cijele dane nema to jesti onaj koji ne moe kopljem ili strelicom ubiti kojeg jelena. Kako li e biti putovati s onako izmuenom enom koja jedva jedvice die! mislio je Hlava. esto su morali obilaziti velike bare i movare, te prelaziti preko potoka nabujalih od kia. U onoj je pustoi bilo i jezera uz koja su podvee vidjeli cijela stada jelena i sobova. Vie puta su ugledali i dim koji im je objavljivao da tu prebivaju ljudi. Ceh se nekoliko puta pribliio takvim umskim naseljima iz kojih su preda nj 521

dolazili ljudi poludivlji, nosei surove koe na golu tijelu, oboruani lukovima i gledajui ispod svojih upavih obrva tako neprijazno da se uvijek morao okoristiti njihovim prvim uenjem, pa to bre otii dalje. Dva puta su za njima zazvidale strelice i progonio ga usklik: Vokili! to jest Nijemci, a on je vie volio umai nego da im razjasni tko je. Za nekoliko je dana poeo misliti da je, moda preao granicu, ali nije imao nikoga da o tome pita. Istom je od ljudi koji su govorili poljski, saznao da je ve u mazovskoj zemlji. Tu mu je bilo lake, premda je gotovo sva istona Mazovija bila umovita i pusta. Ni tu nije bilo mnogo puanstva, ali kad se namjerio na ljude bili su oni prema njemu mnogo prijazniji, moda zato to govori njihovim jezikom. Bilo mu je, meutim, vrlo neugodno zato to su ti ljudi bili strano radoznali, pa ga stalno obasipali mnogim pitanjima; a kad su vidjeli njemakog sunja, odmah su zamolili: Daj ga nama, gospodine, mi emo ga dobro udesiti! I molili su tako uporno da se Ceh esto morao ljutiti i objanjavati da je to kneev suanj. Onda su se odmah umirili. U napuenijem kraju nije mu bilo posve lako ni s plemiima i boljarima. Svi su strano mrzili kriare jer su se jo uvijek dobro sjeali kako su ti lupei za vrijeme najveeg mira navalili kod Zlotorje na njihova kneza pa ga odveli u suanjstvo. Oni, dodue, nisu htjeli udesiti Sigfrida, ali je mnogi plemi rekao: Razveite ga, pa u mu dati oruje i pozvati ga na megdan, na ivot i smrt! Takvim je ljudima eh jedva jedvice mogao razjasniti, da prvenstveno pravo na osvetu pripada nesretnom gospodinu iz Spihova i da mu to pravo ne smije nitko oduzeti. Napuenijim su krajevima mogli mnogo bre putovati, jer su ondje bili ipak bolji putevi i jer su konji dobivali dosta zobi ili jema. eh se urio, pa je deset dana prije Tijelova stigao u Spihov. Stigao je podvee, kao i onda kad ga je stari Matko bio iz Sitna poslao s vijeu o svom odlasku u muj; kao i onda dotrala je Jagjenka ugledavi ga s prozora, a on joj je pao pred noge i nije nekoliko asaka mogao ni rijei progovoriti. Ali ona ga je podigla i brzo odvela gore jer ga nije pred ljudima htjela nita pitati. Kakve mi vijesti nosi? zapita ga drui od nestrpljivosti i jedva diui. Jesu li ivi i zdravi? 522 ivi su i zdravi! A jesu li nju nali? Jesu! I izbavili su je! Hvala budi Isusu Kristu! Ali je silno problijedjela usprkos tim rijeima, jer joj je s tom vijeu i zadnja nada propala u prah. Ipak je nije ostavila snaga, nego se brzo svladala i nanovo zapitala. A kad e ovamo doi? Za nekoliko dana. Teak je to put... s bolesnicom. Zar je ona bolesna? Da. Od silnih muka je izgubila pamet. Isuse milosrdni! Nastade kratka utnja, samo ta su se blijede Jagjenkine usnice micale kao u molitvi. Zar se nije opametila ni uza Zbika? zapita djevojka. Moda i jest, ali ja to ne znam jer sam odmah otiao da o tom obavijestim vas, gospoice, prije nego to oni dou. Bog ti platio! Pripovijedaj mi sve: kako je bilo? eh joj stane ukratko pripovijedati kako su izbavili Danuku i zasunjili golemog Arnolda zajedno sa Sigfridom. Ujedno rekne da je Sigfrida doveo sa sobom jer ga je mladi vitez poslao na dar Jurandu, neka mu se Jurand osveti. Ja moram odmah k Jurandu! rekne Jagjenka kad je eh svrio. I ode, ali Hlava nije dugo ostao sam jer je k njemu iz druge sobe dotrala Sjecjehovna, a on ju je, ili zato to od dugih napora nije bio posve pri sebi, ili zato to je izgubio razum kad ju je ugledao, brzo

uhvatio oko pasa, podigao u zrak, pri vinuo svom silom na svoja prsa i stao joj ljubiti oi, obraze i usta kao da je ve odavna prije toga rekao sve ono to se svakoj djevojci prije slinoga postupka mora rei. Moda joj je to ve, doista, bio rekao u duhu na svom dugom putu; on ju je ljubio i ljubio bez kraja i pritiskao je k sebi s takvom silom da je njoj ponestalo daha; a ona se nije branila, s poetka od uda, a kasnije zbog tako velike slabosti da bi sigurno pala na zemlju da su je drale manje krepke ruke. Ali na sreu nije to potrajalo odvie dugo, jer su se na hodniku zauli koraci i zaas je u sobu uniao otac Kaleb. 523. Oni su brzo jedno drugo pustili, a onda otac Kaleb obaspe Hlavu svom silom razliitih pitanja na koja je ovaj sve bez daha odgovarao. Sveenik je mislio da je to od prevelikog umora. A kad mu eh potvrdi vijest da je Danuka naena i izbavljena, a njezin krvnik doveden u Spihov, pao je na koljena da srdano zahvali Bogu. Uto se malko umirila krv u Hlavinim ilama, i kad je sveenik ustao, mogao mu je mnogo mirnije ponoviti kako su nali i izbavili Danuku. Bog je nije spasio zato rekne sveenik kad je sve uo da joj um i duu ostavi u tami i pod vlau neistih duhova! Jurand e na nju poloiti svoje svete ruke i jednom e joj jedinom molitvom vratiti i zdravlje i razum. Vitez Jurand? zapita u udu eh. Zar on ima takvu mo? Zar je postao svetac jo za ivota? Pred Bogom je on svetac jo za ivota, a kad umre, imat e ljudi u nebu jo jednog zatitnika i muenika. Vi ste ipak rekli, preasni oe, da e on poloiti ruke na glavu svoje keri. Zar mu je narasla desnica? Jer ja znam da ste to vi od gospodina Isusa molili. Ja sam rekao: ruke, kao to se to obino veli odgovori sveenik ali e uz boju milost i jedna biti dosta. Sigurno! potvrdi Hlava. No u glasu mu je bilo i neto razoaranja, jer je mislio, da e vidjeti opipljivo udo. Dalji im razgovor prekine dolazak Jagjenke. Ja sam mu rekne novu vijest priopila oprezno da ga ne ubije nenadana radost, a on je odmah pao pred sveti krst i moli se. On i bez toga cijele noi tako lei, a danas nee sigurno ustati do jutra rekne sveenik Kaleb. Tako je i bilo. Nekoliko puita su pogledali u njegovu sobu i uvijek su ga nali u istom poloaju, ali ne u snu, nego u gorljivoj i zanosnoj molitvi. Istom ujutro, kad je Jagjenka ponovo dola k njemu, dao je Jurand znak da pozovu Hlavu i sunja. Odmah bude iz podzemne tamnice doveden Sigfrid, kojem bijahu na prsima unakrst svezane ruke, i svi pooe s Tolimom k starcu. U prvi ga as nije eh mogao dobro vidjeti jer je kroz zastrte prozore dolazilo malo svjetla, a dan je ionako bio tmuran zbog oblaka koji su prekrili nebo i prijetili gro 524 L, znom olujom. A kad su se njegove bistre oi privikle mraku, jedva ga je prepoznao, jer je bio jako oslabio i omravio. Divovski mu bijae postao divovski kostur. Lice mu je bilo tako blijedo da se nije razlikovalo od bijelih mu vlasi i brkova, a kad se naslonio na naslon svoga stolca i zaklopio oi, priinio se Hlavi pravim pravcatim trupom. Uz stolac je stajao stol, na njem krst, pehar s vodom i hljebac crnoga kruha, u koji je bio zaboden mali no, mizerikordija kojom su vitezovi dokraja ubijali svoje ranjene protivnike. Jurand nije ve odavno uzimao druge hrane, osim kruha i vode. Za odjeu mu je sluila posve gruba haljina, opasana prostim pojasom, a nosio ju je na golome tijelu. Tako je poslije svoga povratka iz itnovskoga suanjstva ivio nekad moni i strani vitez iz Spihova. uvi doljake, odgurne od sebe pripitomljenu vuicu, koja mu je grijala noge i nagne se nauznak. U taj tren se priini ehu kao da je pravi mrtvac. Nastade tren oekivanja; svi su se nadali da e dati

kakav znak, da tko pone govoriti; ali on je sjedio nepomino, blijed i miran, s malko otvorenim ustima kao da je ve doista u vjenom snu smrti. Ovdje je Hlava progovori napokon slatkim glasom Jagjenka hoete li ga sluati? On kimne glavom u znak da hoe, a eh pone po trei put pripovijedati. Ukratko mu spomene obadvije bitke, voene s Nijemcima pred Gotesverderom i opie mu borbu s Arnoldom Badenskim i izbavljenje Danukino; nije, meutim, htio da jo vie rastui i uznemiri staroga muenika, pa je zatajio da se Danuki u dugom i okrutnom suanjstvu pomijeao razum. Budui da je mrzio kriare i da je ivo elio da Sigfrid bude to nemilosrdnije kanjen, nije navlas htio zatajiti da su je nali posve zaputenu, bolesnu i slabu, te se vidjelo da su Nijemci s njom postupali krvniki i da bi sigurno bila poginula i uvela, kao to uvene cvijetak pogaen nogom, da je jo dulje ostala u njihovim stranim rukama. Tu je tunu pripovijest pratila daleka grmljavina navjetajui skoru buru. Tamni oblaci gomilali su se nad Spihovom sve vie i vie. Jurand je eha sluao posve nepomian, tako da se svim prisutnim moglo priiniti da spava. Ipak je sve dobro uo i razumio, jer su mu se odmah u praznim jamama oiju pojavile dvije krupne suze i spustile se niz blijedo mu lice im je Hlava stao govoriti o Danukinim mukama. Od svih ljudskih osjeaja ostao mu je jo samo jedan: ljubav za svoje dijete. Njegove modre usne stale su se kretati u molitvi. Vani se opet ula grmljavina i munje su naas osvijetlile prozore. On je dugo molio i suze su mu ponovo prekapale na sijedu bradu. Na kraju je prestao moliti, te je nastala duga utnja koja je uskoro postala neugodna svima prisutnima jer nisu znali ta da uine. Najzad progovori stari Tolima, Jurandova desna ruka, njegov vjerni drug u svim bitkama i glavni straar Spihova: Pred vama je, gospodine, onaj avo, onaj kriarski vukodlak koji je krvniki izmuio vas i vae dijete: dajte mi znak, ta da s njime uinim i kako da ga kaznim? Na te se rijei najednom promijeni Jurandovo lice.. i on da znak neka privedu sunja. Dva ga momka pograbe u tren oka za ramena i dovedu pred starca, a ovaj isprui ruku i prijee ponajprije dlanom preko Sigfridova lica, kao da zadnji put eli u pamet dozvati njegovo oblije, pa je onda spusti na kriareva prsa, opipa njegove unakrst vezane ruke, dotakne se konopca, i zaklopivi ponovo oi, podigne glavu. Svi su mislili da razmilja. Ali to ne potraja dugo; on se zaas prene, pakae rukom na onu stranu na kojoj je stajao hljebac kruha sa zlokobnom mizerikordijom. Jagjenka, eh, stari Tolima i svi drugi zadre dah u svojim prsima. Kazna je bila sto puta zasluena i osveta pravedna, ali je ipak u svima zadrhtalo srce na pomisao da e taj napola ivi starac noem zaklati svezanog sunja. On prihvati no i prstom opipa otricu kako bi je mogao ispravno okrenuti, a onda pone rezati konopac na kriarevim rukama. Svi se silno zaude; sad im je bilo jasno ta on hoe... i nisu htjeli vjerovati oima. Tome se ipak nisu nadali Hlava pone prvi mrmljati, za njim Tolima, a za njima i svi drugi. Samo sveenik zapita drhtavim i od ganua planim glasom: Brate Jurande, ta hoe? Hoe li da sunju daru je slobodu? ' Da! kimne glavom Jurand. Hoe li da on ode bez osvete i kazne? Da! Gnjevno mrmljanje povea se jo vie, ali sveenik Kaleb ne htjede da se osujeti takav neuveni in milosra, pa se okrene k nezadovoljnicima i klikne: Tko se smije usprotiviti svecu? Na koljena! I kleknuvi sam, pone govoriti: Oe na, koji jesi na nebesima, sveti se ime tvoje, doi kraljevstvo tvoje. I izmoli oena do konca. Kod rijei: i otpusti nam duge nae, kao to i mi otputamo dunicima naim svrate se njegove oi i nehotice na Juranda, kojem je lice uistinu svijetlilo nekim nadzemaljskim svjetlom. Taj prizor i rijei molitve skrue sva srca; a stari Tolima, kojemu je dua bila otvrdnula u neprestanim bitkama, prekrsti se svetim krstom, pa obujmi Jurandove noge i rekne:

 Gospodine, ako se ima ispuniti vaa volja, to treba sunja odvesti do granice. Da! kimne Jurand. Munje su sve ee rasvjetljavale prozore: oluja je dolazila sve blie i blie. IV Dva su konjanika jahala po vjetru i kii k spihovskoj granici: Sigfrid i Tolima. Ovaj je pratio Nijemca iz straha da ga putem ne ubiju domai ili spihovski momci, koji su ga strano mrzili i htjeli mu se osvetiti. Sigfrid je jahao bez oruja, ali nije bio vezan. Oluja koju je gonio vjetar, bijae ve nad njima. Konji su katkad, kad bi zagrmio jai grom, klecali na stranje noge. Oni su jahali u dubokoj utnji, a kako je put bio jako uzak, esto tako blizu jedan do drugoga, da im se stremen doticao stremena. Stari Tolima, koji je mnogo i mnogo godina bio navikao uvati sunje, pazio je i sada budnim okom na Sigfrida kao da mu je do toga da mu on nenadano ne pobjegne. Svaki su ga put kad ga je pogledao i nehotice proli trnci jer mu se inilo da kriareve oi svijetle u mraku kao oi zloduha i vampira. Pomiljao je ak da ga prekrsti; ali na misao da bi Nijemac pod znakom svetoga krsta mogao zatuliti neljudskim glasom, primiti kakav nakazni lik i zakrgutati zubima, obuzimao ga je jo vei strah i tre pet. Stari bojovnik, koji je sam samcat znao navaliti na cijelu etu Nijemaca kao to jastreb navali na gomilu pilia, bojao se ipak neistih sila i nije elio s njima imati posla. Bio bi najradije Nijemcu pokazao pravac puta a onda se vratio, ali se stidio samoga sebe pa ga je zato pratio sve do granice. Kad su dojahali do kraja spihovske ume, prestala je padati kia i oblake je obasjalo neko udno uto svjetlo. Postalo je vidnije, i Sigfridove su oi izgubile svoj prijanji neobini sjaj. Ali sad je na Tolimu napala druga kunja: Dobio sam zapovijed, govorio je samome sebi, da toga psa odvedem do granice, pa u ga i odvesti; ali, zar da on doista ode bez osvete i kazne, taj krvnik moga gospodara i njegova djeteta, i zar ne bi bio dobar i Bogu ugodan in, da ga zatuem? Ej, da ga izazovem na smrt! On, istina, nema oruja, ali bi mu odmah iza jedne milje u dvoru gospodina Varcima mogli dati kakav ma ili sjekiru, pa bi se njime pobio. Bog bi mu pomogao da ga svladam, a onda bih ga dotukao i glavu mu, kao to se i pristoji, u gnoj zakopao! Tako je sam sebi govorio stari Tolirna, pa je mrko gledao u Nijemca i stao soptati nosom kao da ve njui miris svjee krvi. Teko se morao boriti sam sa sobom, i istom kad je pomislio da Jurand nije Sigfridu samo do granice darovao slobodu i da bi time bio sprijeen njegov sveti in i minula ga nagrada nebeska, svladao se, pa zaustavio svoga konja i progovorio: Ovo je naa granica i do vae nije daleko. Odlazi slobodan, i ako te ne zadavi tvoja savjest ili ako te ne ubije grom boji, to ti od ljudi nita ne prijeti. To rekavi, vrati se nazad, a Sigfrid odjae dalje s divljim i nekako skamenjenim licem, ne odgovorivi ni jedne jedine rijei kao da uope nije uo da mu netko neto kae. I jahao je dalje, ve irim putem, ba kao u snu. Oluja je prestala samo na kratko vrijeme i samo je nekoliko trenutaka bilo vidnije. Ponovo se smrailo tako da se inilo da je ve pala no, a oblaci su se spustili nisko, tik nad samu umu. S neba se ula mukla grmljavina i neprestano su sijevale munje kojima je vladao aneo oluje. Munje su jasno rasvjetljavale zemlju i onda se mogao vidjeti iroki put, prosjeen kroz dva crna reda umskoga drvea, a njime je jahao samotan jaha. Sigfrid nije bio pri potpunoj svijesti, jer ga je tresla vruica. Oaj, koji mu je morio duu poslije Rotgirove smrti, okrutna osveta i grinja savjesti zbog prevelike neovjenosti, bijahu ve toliko izmuili njegovu pamet da se samo s najveim naporom branio od ludila, a naas mu se ak i podavao. Strane muke na putu pod tvrdom ehovom rukom, no provedena u spihovskoj tamnici, nesigurnost njegove sudbine j nadasve Jurandov neuveni, gotovo nadljudski in ljubavi i milosra koji ga je naprosto prenerazio sve ga je to do kraja utuklo. asomice nije mogao da misli i nije znao ta se s njime dogodilo, a onda ga je groznica nanovo budila i u isti mah u njemu izazvala neki gluhi osjeaj oaja, propasti i gubitka.. osjeaj da je ve sve uminulo, ugaslo i dovrilo se, da je oko njega samo no i no kao da je pred njim nedogledna pusto, prepuna uasa i straha, a on ipak mora onamo k njoj. Hodi! Hodi! apne mu najednom nekakav glas u uho. A on se okrene... i ugleda smrt. Bila je sama gola kost i sjedila na konjskom kosturu, pa je jahala kraj njega, posve bijela krguui zubima.

 Jesi li ti to? zapita kriar. Jesam. Hodi! Hodi! Ali u taj as opazi da mu s druge strane jo netko jae: stremenom uz streme jahao je kraj njega nekakav stvor, tijelom slian ovjeku, s visokim uima, a sav bio obrastao u crnu i upavu dlaku. Tko si ti? zapita Sigfrid. Ali taj stvor, mjesto da mu odgovori, isceri na nj zube i pone strano krgutati. Sigfrid zatvori oi, ali u isti tren zauje jo jae krgutanje kostiju i promukli glas kako mu govori u uho: as je, as! Zuri se! Hodi! A on odgovori: Idem! Taj se odgovor iz njegovih grudi izvinu tako kao da ga je izustio netko drugi. I kao da ga je na to prisilila neka nutarnja sila, sjahao je zatim s konja, skinuo s njega veliko viteko sedlo, a malo kasnije i uzde. Njegovi drugovi sjahae takoer i ne ostave ga ni za tren oka... i onda ga odvedu s puta u umu. Tu mu crni vampir prigne granu i pomogne mu da za nju privee uzde. Pouri! apne smrt. Pouri! zaume nekakvi glasovi s drvea. 34 Kriari 529 Sigfrid kao u snu povue remen kroz remen i napravi omu, stupi na sedlo, koje prije bijae metnuo pod stablo, i stavi sebi omu oko vrata. Odgurni sedlo...! Odmah...! Aa! Nogom odgurnuto sedlo odvalja se nekoliko koraka, a tijelo nesretnog kriara ostade visei na grani. Jedan trenutak mu se inilo kao da uje nekakav promukli i pridueni rik i kao da se onaj prokleti vampir bacio na nj, pa ga zanjihao i stao mu zubima parati prsa da ga ugrize za srce. A zatim su njegove ugasle oi ugledale i neto drugo: smrt se rasplinula u nekakav bijeli oblak, koji se odmah nadvio nad njega, pa ga ovio, ogrnuo i napokon sve prekrio svojim golemim i neprozirnim zastorom. U isti se as razmahala i oluja najveim bijesom. Grom je tako strano udario usred ceste, kao da se zemlja provalila. Sva je uma zastenjala pod silnim vjetrom. Uasan um i trijesak prelomljena granja ispunio je svu umu. Krupna kia, noena vjetrom, zaklonila je sve, i samo se na kratke asove, kad bi sijevnule munje, mogao nad cestom vidjeti Sigfridov objeeni trup. Drugi dan je tom cestom ila dosta velika putnika povorka. Na elu je jahala Jagjenka sa Sjecjehovnom i ehom, a za njima su redom ila kola, okruena etvoricom dobro oboruanih momaka. I svaki je koija imao koplje i sjekiru, a pored toga drugo oruje, potrebno za put. Bilo je ono potrebno i za obranu od divlje zvjeradi i za obranu od razbojnika, koji su se neprestano povlaili po kriarskoj granici i na koje se velikom metru u svojim pismima gorko tuio Jagjelo, osobito sa skuptine u Racjau. Budui da su ljudi bili dobro oboruani, nisu nai putnici osjeali straha, ve su smjelo stupali naprijed. Poslije jueranje bure bijae osvanuo predavan, miran, ugodan i tako jasan dan da su na umskim istinama, oi naih putnika bile od silnoga svjetla gotovo zaslijepljene. Nijedan se list nije micao na drveu, a sa svakog su visjele velike kaplje, ljeskajui se na suncu. Na cesti su iza kie nastale kaljue, a voda je iz njih curila na nia mjesta. Sva je okolina bila vlana, ali i vesela pod jutarnjim svjetlom. U takvo jutro obuzima radost sva ljudska 530 srca, pa su momci i koijai tiho pjevali, udei se neobinoj utnji onih to su jahali sprijeda. A oni su utjeli jer je Jagjenkinu duu shrvala teka tuga. U njezinom se ivotu neto prelomilo, dovrilo; premda nije ni sama pravo znala ta se u njoj zbiva, djevojka je osjeala da je minulo i propalo sve za to je dotada ivjela, da se u njoj rasplinula i zadnja nada. Kao to se jutarnja magla razie nad poljanama tako se ona mora odrei svega, mora zaboraviti na sve i poeti posve novi ivot.

I neizmjerna joj je tuga za izgubljenom prolou stisnula srce i natjerala suze na oi. Ali ona nije htjela plakati, jer je povrh tereta to joj je titio duu, osjeala u sebi i silan stid. Bilo bi joj najdrae da nije ni pola iz Zgorjelica, nego da se sada ovako vraa iz Spihova. Ta ni sama pred sobom nije mogla zatajiti, da nije u ovaj kraj dola samo zato jer nije znala ta bi uinila poslije opatove smrti, ili samo zato da se ukloni tanovoj i Vilkovoj nasrtljivosti. Ne! To je znao i Matko, koji je nije sa sobom poveo zbog toga, a tomu e se nesumnjivo domisliti i Zbiko. Na tu joj se misao zarumenie obrazi i zadrhta srce. Ja nisam bila dovoljno ponosna, progovori samoj sebi, pa sam sada dobila ta sam traila! I uz bol i tugu stane je muiti jo i kajanje. Ali dalji joj tok misli prekine nekakav ovjek koji im je brzo dolazio u susret. eh, koi je na sve budno pazio, pojase k njemu s lukom na ramenu, a kako je ovjek na sebi imao konu torbu i ojkino pero na kapi, prepozna u njemu lovca. Ej, a tko si ti? Stoj! zavikne na njega. Lovac mu se priblii brzim korakom i prestravljena lica, kao to se obino deava s ljudima koji hoe da saope neku neobinu novost. Pred vama nad samom cestom visi neki ovjek rekne. eh se uznemiri da to nije kakva razbojnika varka, pa zapita ivo: Je li odavle daleko? Koliko bi strijela dobacila. Nad samom cestom. Nema li nikoga kod njega? Nema. Ja sam se poplaio vuka, koji ga je obilazio. Spomen o vuku umiri Hlavu; sada je bio uvjeren da u blizini nema ni ljudi niti bilo kakve zasjede. Uto Jagjenka rekne: 531. Pogledaj ta je! Hlava brzo od jae naprijed, a jo se bre vrati. Sigfrid visi! klikne i zaustavi konja pred Jagjenkom. U ime Oca, Sina i Svetoga duha! Sigfrid? Kriar? Kriar! Na svoje uzde se objesio! Sam? Zastalno sam, jer sedlo lei kraj njega. Da su to uinili razbojnici, bili bi ga, naprosto, ubili i sedlo sa sobom odnijeli. Kako emo proi? Ne idemo onamo, ne idemo! za vapi bojaljiva Anula Sjecjehovna. On e se jo uz nas prilijepiti. I Jagjenka se malko prestrai jer je vjerovala da se oko trupla samoubojica sakupljaju mnogi zlodusi; ali Hlava, koji se niega nije bojao, rekne: Ja sam bio posve blizu njega, ak sam ga udario kopljem, i nisam vidio vraga na njegovim leima. Ne grijei! klikne Jagjenka. Ja ne grijeim odgovori eh nego se uzdam u mo boju. Ali ako se bojite, moemo obii umu. Sjecjehovna pone moliti da je obiu; ali Jagjenka promisli trenutak i rekne: Ej, ne bi bilo lijepo da ne pokopamo mrtvaca. To je kranski in, nareen od samoga Isusa, a i Sigfrid je bio ljudski stvor. Da, ali kriar, okrutnik i krvnik! Njim e se gavrani i vuci poastiti. Ne govori kojeta! Za njegove e mu grijehe suditi Bog, a mi uinimo svoje! Uz nas se nee prilijepiti nikakvo zlo ako izvrimo pobono djelo. Ha, pa neka bude po vaoj volji! odgovori eh. I odmah izda zapovijedi momcima koji ga posluaju nerado i plaho. Bojei se ipak Hlave, uzmu lopate i sjekire da iskopaju jamu i krenu onamo. I eh poe s njima da ih obodri, pa se prekrsti i prereze svojom rukom remen, na kojem je visio mrtvac.

Sigfridovo lice bijae ve posve modro i upravo strano, jer su mu oi bile izbuljene i prestravljene, a usta otvorena kao da izdiu zadnji dah. Momci na brzinu iskopaju jamu i u nju poloe mrtvo tijelo, licem k zemlji, pa je zatrpaju. Stanu zatim traiti kamenje, jer je bio prastari obiaj, da se na samoubojicu nabaca kamenje inae bi ustajao obno i napastovao prolaznike. 532 Kamenja je bilo i na cesti i u samoj umi, pa se nad kriarom uskoro digla velika gomila, a Hlava istee sjekirom na stablu znak krsta, ali to ne uini zbog Sigfrida, ve zato da se zli dusi ne sakupljaju na tom mjestu. Vrati se zatim k svojoj povorci. Dua mu je u paklu, a tijelo u zemlji rekne Jagjenki. Sada moemo poi. I pooe. Prolazei Jagjenka otrgne granicu i baci je na kamenje, a za njezinim se primjerom povedu i svi drugi jer je i to bio davni obiaj. Dugo su jahali zamiljeno razmiljajui o nesretnom vitezu redovniku i o kazni, koja ga je stigla, a onda Jagjenka rekne: Boja providnost ne kasni. Pa ni pokoj vjeni ne moe se za nj izmoliti, jer za nj nema smilovanja. U vas je milosrdno srce, zato ste i zapovjedili da ga pokopamo odgovori eh. Zatim stane govoriti s nekom nesigurnou: Ljudi govore, a moda to govore samo vrai i arobnjaci, da konopac ili remen kojim se netko objesio donosi sreu u svemu; ali ja nisam uzeo Sigfridov remen, jer se za vas ne nadam nikakvoj srei od arolije, nego samo od Isusove moi. Jagjenka najprije ne odgovori ni rijei, ve samo uzdahne, a asak kasnije rekne kao samoj sebi: Ej, moja je srea za mnom, a ne preda mnom! V Istom deveti dan poslije Jagjenkina odlaska doe Zbiko do spihovske granice, ali Danuka bijae ve tako blizu smrti da je posve izgubio nadu da e je ivu dovesti k ocu. Uvidio je jo onaj dan kad je poela nejasno odgovarati da joj i tijelo mui teka bolest, proti kojoj nema u tom izmuenom i prestravljenom djetetu dosta otporne snage. Moda je odjek strane Matkove i Zbikove borbe s Nijemcima prelio au njezinih muka i da ju je ba tada napala bolest; zaista je vruica nije naputala od onoga asa pa sve do kraja puta. To je bila velika zapreka, jer ju je Zbiko tekom mukom nosio kroz onu stranu divljinu. Bila je bez svijesti, kao mrtva, i posve nita nije znala to se oko nje zbiva. Ali kad su proli divljinu i doli u napueni kraj gdje je bilo kmetskih i plemikih prebivalita, bilo je gotovo isa svim tegobama i jadima putovanja. Ljudi su se natjecali u svojim uslugama, im su saznali da to nose njihovo dijete oteto kriarima, jo k tome kerku slavnog Juiranda, o kojem su guslari pjevali pjesme po plemikim dvorovima i po seljakim kuicama. Dali su im hrane i konja. Sva su im vrata bila otvorena. Zbiko nije vie morao Danuku nositi u nosiljci izmeu dva konja, ve su je jaki momci nosili tako oprezno od mjesta do mjesta kao da nose kakvu svetinju, a ene su je njegovale s najveom panjom. Muevi, sluajui o njezinim mukama, krgutali su zubima i mnogi je odmah na se navukao Oklop i pograbio ma, sjekiru ili koplje, i poao sa Zbikom da se ljuto osveti Nijemcima. Zbiko nije u taj as mislio na osvetu, nego samo na Danuku. ivio je u nadi kad bi bolesnici bilo malko bolje, ili u gluhom oaju kad bi joj ponovo pozlilo. Nikako se nije mogao snai. esto mu je na poetku puta glavom prolijetala udna misao: da onim bespuima, kojim su prolazili, dolazi za njima smrt i eka samo na zgodan trenutak, da se baci na Danuku i da iz nje isie ostatak ivota. To privienje, ili bolje to osjeanje, bilo je napose po tamnim noima tako silno da ga je esto snalazila iva elja da se vrati i da izazove stranu smrt, kao to se izaziva vitez pa da se s njom pobije do zadnjega daha. A pri kraju puta bijae jo i gore jer mu se inilo da smrt nije vie za putnikom povorkom nego u njezinoj sredini; da je on, istina, ne vidi, ali mu je ona itako blizu da osjea njezin hladni dah. I sada je uvidio da proti njoj nita ne vrijedi ni jaka aka, ni ubojito oruje, ve da joj bez ikakve borbe mora predati najmiliju glavu na toj zemlji. A u tom se stranom osjeaju pridruila jo i tuga, neobuzdana poput vjetra i duboka poput mora. A kako da u Zbika od boli ne za jeca dua? Kad je promatrao svoju dragu, nehotice joj je govorio:

Zar sam te zato ljubio, zar sam te zato naao i izbavio, da te zaspem crnom zemljom i da te nikad vie ne vidim? I tako govorei, promatrao je zaareno joj lice, mutne i neprisebne oi, i nanovo pitao: Zar e me ostaviti? Zar ti to nije ao? Zar voli otii od mene, nego poi sa mnom? Tad je mislio da e se moda i njemu pomijeati pamet u glavi, a prsa mu je razdirao neki golemi pla koji nikako da iz njih provali, jer mu je u grlu zasjeo neki opaki lioiiii..j gnjev na tu nemilosrdnu silu koja se, slijepa i studena, bacila na nevino dijete. Da je u taj as prokleti kriar bio kraj njega, bio bi ga sigurno razderao kao divlja zvijer. Doavi do umskoga dvorca, elio se u njemu zadrati, ali je tu sve bilo pusto. Od straara je doznao da su knez i kneginja otili k bratu Zjemovitu u Plock, pa je odustao od svoje nakane da poe u Varavu, gdje bi bolesnicu mogao lijeiti dvorski lijenik. Morao je pouriti u Spihov. Za nj je to bilo strano jer mu se inilo da je ve sve gotovo i da e Jurandu donijeti samo Danukino mrtvo tijelo. Ali par sati pred samim Spihovom srce mu obuze traak nade. Danukini obrazi ponu blijediti, oi joj bijahu manje mutne, a disanje ne odvie glasno i brzo. Zbiko to opazi odmah i zapovjedi da jo jednom stanu neka bolesnica malko otpoine. Bili su, moda, jo milju puta daleko od Spihova, postrance od ljudskih prebivalita, na uskoj cesti izmeu polja i livada. Pod divljom krukom kraj ceste bilo je dovoljno hlada pa su se zaustavili pod njezinom kronjom. Momci sioe s konja i porazmjeste se po travi. Dvije ene, koje su posluivale Danuku, i ljudi, koji su je nosili, legoe svladani umorom i trudom u sjenu i zadrijemae. Samo je Zbiko bdio sjedei na korijenju kruke, kraj nosiljke ne skidajui oiju s bolesnice. Ona je zatvorenih oiju mirno leala u podnevnoj tiini ali se Zbiku ipak inilo da ne spava. I zaista, kad je na drugom kraju velike livade neki kosac stao brusiti svoju kosu, zadrhtala je lako i otvorila naas oi, pa ih odmah sklopila; prsa su joj se podigla od dubokog uzdaha, a iz usta joj se vinuo jedva ujni apat: Cvijee miri... To bijahu prve jasne rijei to ih je izustila od poetka puta, jer je laki vjetri doista donosio jak miris cvijea i drugog mirisavog bilja. A u Zbika zadre od radosti srce, jer je pomislio da joj se vraa svijest. U prvom se zanosu htjede baciti do njezinih nogu, ali se poboja da je ne prestrai, pa samo klekne do nosiljke, prigne se nad nju i progovori joj tiho: Danuko! Danuko! A ona ponovo otvori oi, pa ga je askom promatrala, a onda joj smijeak razvedri lice i ona isto tako kao i u ugljenarskoj kolibi, samo jo neto jasnije, izusti njegovo ime: Zbiko! . sss I I pokua da mu prui ruku, ali zbog prevelike slabosti nije mogla, a on je rukama tako zanosno zagrli kao da joj eli zahvaliti za neku neizmjernu milost. Ti si se osvijestila! klikne. O, hvala Bogu, hvala! Zatim mu ponestane glasa... i nekoliko su se asaka samo nijemo gledali. Potpunu tiinu mutio je samo mirisavi vjetri, dolazei s livade, i nejasni pjev kosca. Danua je gledala posve bistro i neprestano se smijeila, ba kao dijete koje u snu vidi anela. No malopomalo pone joj se na oima zrcaliti neko uenje. Gdje sam ja? zapita tiho. Kod mene! Pod Spihovom! Idemo k tvome ocu. Svrena je tvoja nevolja. Oj, Danuko moja! Oj, Danuko! Ja sam te traio i izbavio. Ti nisi vie u njemakoj vlasti. Ne boj se! Odmah emo biti u Spihovu. Bila si bolesna, ali ti se gospodin Isus smilovao. Koliko je bilo boli, koliko plakanja! Danuko! Ali sad je ve sve dobro! Pred tobom je samo srea. Ej, koliko sam te traio! Koliko sam puta prevalio! Ej, veliki Boe! Ej! I uzdahne glasno i duboko kao da je ostatak boli i tuge izbacio iz svojih grudi. Danua je leala mirno, govorei neto posve tiho samoj sebi, pa napokon zapita: Ti me, dakle, nisi zaboravio?

 Zar da te ja zaboravim?! klikne Zbiko. U tom je priduenom uskliku bilo vie snage nego u najveim prisegama, jer ju je doista ljubio svom duom, a od onog asa kad ju je naao, bijae mu draa nego cijeli svijet. Uto ponovo zavlada tiina, samo to je kosac pjevao u daljini i nanovo brusio svoju kosu. Danukina usta stanu se opet micati, ali tako tihim aptom da je Zbiko nije mogao razumjeti, pa se zato prigne nad nju i zapita: Sta to govori, jagodo? A ona ponovi: Cvijee miri... Kraj livade smo odgovori Zbiko ali emo odmah poi dalje... k tvome ocu koji je takoer izbavljen iz suanjstva. I ti e biti moja do smrti. uje li ti mene dobro i razumije li me? 536 Uto se najednom prestrai jer opazi da joj lice postaje sve bljee i bljee i da joj se na elu pojavljuju velike kapi znoja. ta ti je? zapita je prestravljeno. I osjeti kako mu se kosa jei na glavi, a trnci prolaze kroz kosti. Tamno je! apne ona. Tamno? Sunce svijetli, a tebi je tamno? zapita je Zbiko priguenim glasom. Ta maloprije si govorila posve bistro! Za ime boje, reci mi samo jednu jedinu rije! Njoj su se ponovo opet pomaknule usne, ali nije vie mogla ni aptati. Zbiko je samo pogodio da izgovara njegovo ime i da ga zove. Odmah zatim ponu mrave joj ruke podrhtavati na ilimu kojim je bila pokrivena. To potraja samo asak. Vie joj nije bilo pomoi: ona je umirala. A on ju je u svom strahu i trepnji poeo moliti kao da molba moe pomoi: Danuko! O, Isuse, milosrdni...! Poekaj samo do Spihova! Poekaj, poekaj! O, Isuse! Isuse! Uto se probudie ene i dotrae momci koji bijahu malko dalje kod konja na livadi. Vidjevi odmah o emu se radi, kleknu i ponu glasno moliti litanije. Vjetri se izgubi, lie prestade utati na kruki, i samo su se rijei molitve razlijegale u velikoj, potpunoj tiini. Prije samog svretka litanija otvori Danuka jo jednom oi, kao da zadnji put eli pogledati Zbika i taj suncem obasjani svijet, pa odmah zatim usne vjenim snom. ene joj sklopile oi, pa odoe po cvijee na livadu. I momci pou za njima.. i tako su ili u sunanom svjetlu, usred bujne trave, slini poljskim duhovima, prigibajui se svaki as i plaui jer im je strana tuga i alost bila u srcu. Zbiko je kleao u sjeni kraj nosiljke, s glavom na Danukinim koljenima, nepomino i bez rijei, ba kao pravi mrtvac; momci i ene bijahu sad blie, sad dalje, berui zvonie i modre jetrenke, divlje ruice i bujnu mirisavu rutvicu. Na vlanim mjestima naoe i biljelih ljiljana, a na mei uz ivicu i mnogo majinih duica. A kad su ve imali dosta cvijea, okruie tunih lica nosiljku i poee je kititi. Prekrie pokojnicu posve 537 I njenim cvijeem i mirisavim biljem, ostalo je slobodno samo lice koje je lealo usred zvonia i ljiljana posve bijelo i mirno, upokojeno blagim snom, divno i aneosko. Do Spihova bijae jedna milja, te uskoro, kad im teku bol i tugu ublaie suze, podigoa nosiljku i pooe k umi kojom je poinjalo Jurandovo zemljite. Momci su za alobnom povorkom vodili konje. Sam Zbiko nosio je kod uzglavlja nosiljku, a ene su, okiene arenim cvijeem i mirisavim biljem, ile sprijeda i pjevale pobone pjesme... i tako su prolazili izmeu zelene livade i polja, ba kao kakva alobna procesija. Na modru nebu nije bilo ni oblaka i sav se svijet sjao u zlatnom sunanom svjetlu. VI Napokon dooe s Danukinim tijelom u spihovsku umu, na meu gdje su po danu i po noi straarili Jurandovi oboruani momci. Jedan od njih otra sa zlom vijeu k staromu Tolimi i sveeniku Kalebu, a drugi stanu alobnu povorku pratiti umskim putem, ispoetka movarnim i uskim, a kasnije irokim sve do mjesta gdje je svravala uma, a zapoinjala movara, prepuna svakovrsnih ptica i vodenih ivotinja, za kojom je na suhoj visoini stajao spihovski gradi. I

odmah su vidjeli da je ve tuna vijest doprla i u sam Spihov, jer su uli glas zvona sa spihovske kapelice im su iz umske sjene stupili na istinu. Malo zatim ugledae oveu povorku ljudi kako im dolazi u susret a bijiahu u njoj muevi i ene. Kad im se povorka pribliila na dvjesta ili trista koraka, mogle su se ve razabrati i pojedine osobe. Na elu je, maui pred sobom palicom, iao Jurand, podravan Tolimom. Lako ga je bilo prepoznati po golemom uzrastu, po crvenim jamama umjesto oiju, i po bijeloj kosi, to mu je padala na ramena. Kraj njega je s krstom u ruci i u bijeloj misnoj koulji iao sveenik Kaleb. Za njima je jedan momak nosio zastavu s Jurandovim grbom i uz nju su stupali oboruani spihovski vojnici, a za njima su dolazile udane ene s povezanim glavama i djevojke s rasputenom kosom. Na kraju povorke bijahu kola na koja se imalo postaviti Danukino tijelo. H3H Ugledavi Juranda, zapovjedi Zbiko momcima da na zemlju postave nosiljku koju je i sam nosio kod uzglavlja, pa onda pohrli k njemu i zavapi glasom kakvim vapi samo neizmjerna bol i tuga: Ja sam je traio dok je nisam naao i izbavio, ali je ona radije pola k Bogu nego u Spihov! I bol ga svlada posve, te pade na Jurandova prsa, pa ga obujmi oko vrata i zajeca: O, Isuse! O, Isuse! O, Isuse! Taj prizor gane sva srca spihovskih oboruanih ljudi, te oni stadoe maevima udarati o svoje titove, ne znajui kako da drukije izraze svoju tugu i svoju elju za osvetom. ene udare u pla i prinesu svoje rupce na oi, ili prekrie njima svoje glave vapei iza svega grla: Teke li sudbine, teke li sudbine...! Ti si vesela, a mi moramo plakati! Tebe je pokosila hladna smrt...! Oj, Oj! A neke otkrie ponovo glavu, pa stadoe naricati: Zar ti je ovdje bilo zlo s nama...? Otac ti je ostao u velikoj alosti, a ti si ve u bojem raju...! Oj, Oj! A neke su i korile pokojnicu, to se mije smilovala suzama svoga mua i svoga oca. I sve su to napola pjevuckale jer nisu znale dati izraza svojoj tuzi na neki drugi nain. A Jurand se izvine iz Zbikova zagrljaja i prui prea se palicu u znak da eli poi k Danuki. Odmah ga Tolima i Zbiko uhvate ispod pazuha i odvedu k nosiljci, a on klekne uz pokojnicu i pogladi je dlanom od ela do unakrst sloenih ruku, pa kimne nekoliko puta glavom kao da eli rei, da je to ona, njegova Danuka, a ne tko drugi, i da je prepoznao svoje dijete. Zatim je obujmi jednom rukom, a drugu bez ake podigne uvis, a prisutni opaze odmah da tako tui pred Bogom, kad za to nema rijei. Zbiko, kojem je lice bilo kao od kamena, kleao je druge strane, a naokolo je bilo tako tiho da se ulo soptanje konja i zujanje svake muhe. Sveenik Kaleb pokropi na kraju posveenom vodom Danuku, Juranda i Zbika i zapone: Requiem aeternam. A kad je dovrio, molio se jo dugo jakim glasom, a ljudima se priinilo da uju glas proroka koji moli, da ta muka nevinoga djeteta bude kap koja e prevriti sve nepravde, i da nastupi dan suda, osvete i kazne. Zatim pou u Spihov, ali ne poloe Danuku na kola, nego je ponesu u nosiljci na elu povorke. Zvono, koje je neprestano zvonilo, kao da ih je pozivalo k sebi, a oni su ili pjevajui pod jasnim i vedrim veernjim nebom, kao da ih pokojnica vodi u vjenu svjetlost. Kad su doli, ve je bila veer i ve su se radnici vraali s polja. Kapelica, u kojoj su poloili pokojnicu, bijae sva obasjana od sunanih zraka i zapaljenih svijea. Po zapovijedi sveenika Kaleba pjevalo je sedam djevojaka alobne litanije nad mrtvim tijelom sve do zore. I sve do zore nije Zbiko otiao od Danuke, sam ju je ujutro poloio u lijes, koji su vjeti majstori po noi napravili od jakih hrastovih dasaka, uresivi ga na uzglavlju krasnim jantarovim uresom. Juranda nije bilo kod toga, jer su se s njime dogaali udni dogaaji. im se vratio kui, izdale su ga noge; a kad su ga stavili u postelju, nije se mogao ni maknuti i nije znao gdje je i ta to s njim biva. Uzalud mu je govorio sveenik Kaleb, uzalud ga je pitao ta mu je: on ga nije uo ni razumio, nego je samo leao nauznak, podizao vjee sa svojih pustih oiju i smijeio se veselo i sretno, miui pokatkad usnicama kao da s nekim razgovara. Sveenik Kaleb i stari Tolima naslutie da razgovara s izbavljenom kerkom i da se njoj smijei. Oni takoer pomisle da ve umire i da oima svoje due gleda vjenu sreu; ali se u tom prevarie jer se on, odsutan duhom i gluh za sve na svijetu, tako smijeio jo itave tjedne, te je i Zbiko otputovao na kraju s otkupninom za Matka, a Jurand je jo uvijek bio iv.

VII Poslije Danukina pogreba nije Zbiko bio bolestan tako, da bi morao leati, ali je ivio kao bez svijesti. Ispoetka, prve dane, nije s njime bilo tako zlo. Iao je naokolo, govorio o svojoj pokojnoj eni, posjeivao Juranda i sjedio kraj njega. I Kalebu je pripovijedao o Matkovu suanjstvu, te obojica zakljuie da e u Prusku i u Malborg poslati Tolimu, da dozna gdje je Matko, i da ga otkupi i ujedno isplati za Zbika svotu ugovorenu s Arnoldom Badenskim i njegovim bratom. U spihovskoj riznici bijae dosta srebra to ga je Jurand u svoje vrijeme ili prigospodario ili zaplijenio; a sveenik je mislio da e kriari pustiti staroga viteza im dobiju novac, pa nee ni zahtijevati da im se i mladi osobno javi. Idi u Plock rekne Kaleb Tolimi i uzmi od tamonjeg sveenika popratno pismo. Inae e te prvi komtur na kojeg naie oplijeniti i zasunjiti. Ej, ta ja ih poznam odgovori stari Tolima. Oni znaju oplijeniti i one koji dou s popratnim pismima. I ode. Ali sveenik Kaleb ipak poali to nije otpravio samoga Zbika. On se, dodue, bojao da se mladi u svojoj prvoj boli nee spremiti na put kako treba, ili da e moda planuti na kriare i tako se upropastiti; znao je takoer da e mu biti teko otii odmah od ljubljena groba, gdje je jo ivo osjeao svoju tugu i samou, i to odmah poslije tako duga i naporna puta od Gotesverdera do Spihova. Kasnije se ipak bojao ta je sve to uzeo u obzir, jer je Zbiku svaki dan bivalo sve tee. On je sve do Danukine smrti ivio u stranim naporima, napinjui uasno sve svoje sile: bio je na kraju svijeta, borio se i izbavio svoju enu, proao kroz puste krajeve i divlje ume.. i najednom se sve to svrilo kao da je tko maem presjekao, a ostalo je samo spoznan je da je sve bilo utaman, da su uzaludni bili svi napori, dodue, sad ve proli, ali je zajedno s njima proao i dio ivota, prola nada, prolo dobro, poginula ljubav, i nije preostalo nita. Svatko ivi za sutranjicu, svatko rauna na budunost, a Zbiku je svako jutro bilo oajno, a o budunosti je u sebi nosio isti osjeaj kao i Jagjanka kad je na odlasku iz Spihova uzdahnula: Moja srea je za mnom, a ne prea mnom! A taj je osjeaj u njemu neprestano rastao i rastao, kao to se poveava i njegova tuga za Danukom. Ta ga je tuga obuzela i svladala tako da u njegovom mladom srcu nije na kraju bilo mjesta ni za ta drugo. On je samo mislio na tu svoju tugu i samo je ivio za nju, nesposoban za bilo ta drugo, pogruen u sama sebe, ne marei ni za ta oko sebe. Sva njegova prijanja smjelost i odvanost ieznu bez traga i u svim se njegovim kretnjama opaala neka staraka sporost. Cijele je dane i noi sjedio ili u podzemnoj grobnici uz Danukin grob, ili u predvorju, grijui se na toplim sunanim zrakama. Katkada je bio tako zamiljen da nije ni odgovarao na pitanja. Sveenik Kaleb, koji ga je volio, stane se bojati da ga ta tuga ne iz jede onako kao to ra iz jede eljezo, i tuno je pomiljao da bi bilo mnogo bolje da je Zbika nekamo poslao, makar i s Matkovim otkupom kriarima. Bilo bi nuno govorio je svojemu zvonaru komu je obiavao povjeravati svoje brige kad nije imao koga dru 541 goga da ga potrese kakav nenadani dogaaj, kao ta vjetar potrese drvo, jer e inae propasti i poginuti! A zvonar mu je to potvrivao govorei da je isto tako najbolje udariti ovjeka nenadano po zatiljku kad mu kost zapne u grlu. Ipak nita se neobina ne dogodi, osim to je poslije nekoliko dana nenadano stigao gospodin de Lorhe. Njegov dolazak potrese Zbika jer ga je de Lorhe sjetio kako je polazio u Zmuj i izbavio Danuku. A sam de Lorhe nije ni najmanje pazio na to da u njemu ne uzbudi te alosne uspomene. im je saznao za Zbikovu nesreu, ode odmah s njim da se pomoli na Danukinu grobu, pa je o njoj govorio bez prestanka, a kako je i sam bio nekakav minstrel, sloio je o njoj i pjesmu koju je obno pjevao pred grobnicom tako ganutljivo i tuno da je Zbiko od prevelike tuge glasno zaplakao i plakao sve do zore premda nije razumio nijedne rijei. Zaspao je vrsto izmuen tim plaem i prevelikom boli; a kad se probudio, vidjelo se da mu suze olakale bol; bio je ivahniji nego prijanjih dana i bistrije je gledao. Jako se razveselio gospodinu de Lorhu i stao mu zahvaljivati za njegov dolazak, pa ga onda zapita gdje je saznao za njegovu nesreu.

De Lorhe mu je odgovorio na usta sveenika Kaleba kako je za Danukinu smrt saznao istom u Ljubavi, od staroga Tolime kojeg je vidio u zatvoru kod tamonjeg komtura, ali je i bez toga polazio u Spihov da se Zbiku kao suanj stavi na raspolaganje. Vijest o Toliminu zatvoru silno se dojmila i Zbika i sveenika. Oni uvide da je otkup propao jer nije bilo nita tee na svijetu nego dobiti nazad novac to ga je kriar oteo. Zato je valjalo poi s drugim otkupom. Jao meni! zavapi Zbiko. To moj bijedni stric tamo eka i misli da sam ga zaboravio. Zato moram odmah k njemu pouriti. Zatim se okrene k gospodinu de Lorhu: Znade li kako se to dogodilo? Znade li da je on u kriarskim rukama? Znam odgovori de Lorhe jer sam ga vidio u Malborgu i zato sam doao ovamo. Uto stane sveenik Kaleb naricati: Uinili smo zlo rekne ali nitko nije imao glave... Ja sam mnogo vie oekivao od Tolimina razu 542 ma. Zato nije otiao u Plock, nego je bez popratnoga pisma poao meu te razbojnike! A na to slegne gospodin de Lorhe ramenima: to su njima popratna pisma! Ta zar je i sam knez plocki, ba kao i va malo nepravda od njih doivio. Na granici su vjene borbe i napadaju jer im vai ne ostaju duni. Svaki komtur radi ta hoe, i u pljaki se natjee jedan s drugim. To vie je Tolima morao ii u Plock. On je to htio ali su ga odmah na granici uhvatili na noitu. Bili bi ga i ubili da im nije rekao, da ljubavskom komturu nosi novce. To ga je spasilo, ali komtur ima sada svjedoke da je Tolima sam to rekao. A to radi stari stric Matko? Je li zdrav? Ne rade li mu tamo o glavi? zapita Zbiko. Zdrav je odgovori de Lorhe. Oni tamo su strano ljuti na kralja Vitolda i na sve one koji pomau Zmujinima, i sigurno bi usmrtili staroga viteza, da im nije ao otkupa. I braa fon Baden ga brane samo zbog toga, a kaptolu je osim toga i do moje glave, jer da je napuste, uzbunili bi se proti njima svi vitezovi u Flandriji, Geldriji i Burgundiji. Ta vi znate da sam ja roak grofa geldrijskoga. A zato bi im bilo do tvoje glave? zapita ga u udu Zbiko. Jer si me ti zasunjio. Ja sam im u Malborgu rekao ovo: Ako skinete glavu staromu vitezu iz Bogdanca, skinut e njegov sinovac moju. Neu, tako mi Bog ipomogao! Znam da nee, ali se oni toga boje i zato e Matko meu njima ostati zdrav i itav. Rekli su mi da si ti u suanjstvu, jer da su te braa Badenski pustili samo na tvoju viteku rije, pa da ti se za to ne moram javljati. Ali ja sam im odgovorio da si ti bio slobodan onda kad si me zasunjio. I, eto, sad me ima! A dok sam ja u tvojim rukama, nee oni nita uiniti ni tebi ni Matku. Ti isplati brai Badenskoj, a za mene zatrai dva ili tri puta toliko. Oni moraju platiti. Ne govorim ti tako radi toga to mislim da sam od vas vredniji nego da ih kaznim za onu njihovu pohlepu koja mi se gadi. Nekad sam o njima mislio posve drukije, ali su mi sada omrznuli i oni i njihova gostoljubivost. Poi u u Svetu zemlju, da ondje potraim junake zgode, neu vie da sluim. 543 Ostanite kod nas, gospodine rekne sveenik Kaleb. A mislim da e tako i biti jer ne vjerujem da e oni za vas dati otkup. Ako ga ne dadu, dat u ga sam odgovori de Lorhe. Ja sam ovamo doao sa znatnom pratnjom i punim kolima, pa e biti dovoljno ono to je u njima. Sveenik Kaleb ponovi Zbiku te rijei, na koje Matko sigurno ne bi ostao ravnoduan, ali Zbiko, mlai i manje pohlepan za imetkom, odgovori: Na moju ast, nee biti tako kao to govori. Bio si mi kao brat i prijatelj, i ja neu od tebe uzeti nikakva otkupa. Nato se zagrle i osjete da je meu njima uspostavljena nova veza. A de Lorhe se nasmijei i rekne:

 Dobro. Samo da to ne doznaju Nijemci, jer e se pobojati da ja ne razglasim po svim dvorovima, kako oni vole pozivati vitezove u goste, ali im koji padne u suzan jstvo, oni ga zaborave. A kriarima je sada mnogo stalo do vitezova jer se boje Vitolda, a jo vie Poljaka i njihova kralja. Pa neka tako i bude! rekne Zbiko. Ti ostani ovdje ili gdje god hoe u Mazoviji, a ja u otii u Malborg po strica, pa u se pretvarati da sam ti najvei dumanin. Tako ti svetoga Jurja, uini to! odgovori de Lorhe. Ali prije posluaj ta u ti rei. U Malborgu govore da e u Plock doi poljski kralj i sastati se s velikim metrom ili u samom Plocku ili negdje na granici. Kriari to veoma ele jer hoe da saznaju da li e kralj pomoi Vitoldu ako im ovaj radi 2muja navijesti otvoreni rat. Ha, lukavi su kao zmije, ali su ipak u Vitoldu nali sebi ravna. Kriari ga se boje jer se nikad ne zna ta je zamislio i ta e uiniti. On nam je predao muj, govore u kaptolu, ali time dri britki ma nad naim vratom. Ako izusti samo jednu rije, vele, buna je gotova! Tako i jest. Moram jednom prilikom poi na njegov dvor. Moda e biti zgode da se pred njim pobijem na turniru, a osim toga sam uo da su tamonje ene upravo aneoski lijepe. Vi ste spomenuli, gospodine, da e poljski kralj doi u Plock? zapita ga sveenik Kaleb. Da. Neka se Zbiko prikljui kraljevskom dvoru. Metar eli da za se predobije kralja, pa mu nee nita odbiti. Ta vi znadete da u nudi nitko nije pokorniji od 544 kriara. Nek se Zbiko pridrui kraljevoj pratnji i neka to glasnije vie na kriarske nepravde. Drukije e ga sluati, ako bude uz kralja i uz, posvuda u svijetu slavne i meu vitetvom veoma tovane krakovske vitezove. To je odlian savjet, tako mi svetoga krsta, odlian! klikne sveenik. Da! potvrdi de Lorhe. I dobrih zgoda nee uzmanjkati. uo sam u Malborgu da e se prirediti i gozbe i turniri jer se inozemni gosti ele ogledati s kraljevim vitezovima. Tako mi Boga, doi e ak i Ivan iz Aragonije, najvei od svih kranskih vitezova. Ne znate li? Ta on je ak iz Aragonije poslao rukavicu vaemu Zavisi, da se ne govori po dvorovima kako na svijetu postoji jo jedan vitez koji mu je po snazi ravan. Dolazak gospodina de Lorha i njegov govor probudi Zbika iz dotadanja mrtvila tako da je radoznalo sluao razne novosti. Za Ivana iz Aragonije je znao jer je svaki vitez u ono doba morao da pozna imena svih najslavnijih junaka, a slava aragonskih vitezova, naroito toga Ivana, bila je rairena po svemu svijetu. Nijedan vitez mu nijs mogao odoljeti na vitekom megdanu, a Mauri su odmah bjeali'im su samo ugledali njegov oklop, i ope je bilo miljenje da je on prvi junak u cijelom kranstvu. Na spomen o njemu probudi se u Zbika bojovna viteka dua, te stane veoma radoznalo pitati. Zar je on izazvao Zaviu Crnoga? Ima tome gotovo godina dana to je poslao svoju rukavicu i ta mu je Zavia poslao svoju. To e Ivan iz Aragonije zastalno doi? Da li ba zastalno, ne znam, ali e tako uje. Kriari su ga ve odavna pozvali k sebi. Dao Bog da sve to vidim! Dao Bog! rekne de Lorhe. Cak ako Zavia bude pobijeen, ta se lako moe dogoditi, bit e ve i to za nj kao i za cijeli va narod slava, to ga je izazvao sam Ivan iz Aragonije. Vidjet emo! rekne Zbiko. A ja samo velim: Dao Bog da sve to vidim! A ja potvrujem. Njihova se elja nije ipak taj put imala ispuniti, jer stare kronike spominju da je Zaviin megdan s preslavnim Ivanom iz Aragonije odran tek nekoliko godina kasnije, u Perpinjanu, gdje je Zavia Crni iz Grabova pred cesaram Sigmundom, papom Benediktom XIII, kraljem 35 Kriari 545 aragonskim i velikim brojem knezova i kardinala prvim udarcem koplja zbacio svoga protivnika s konja i sjajno ga pobijedio. Ali sad su se i Zbiko i de Lorhe radovali u svom srcu jer su mislili da e vidjeti znamenita viteka djela ak ako Ivan iz Aragonije i ne doe budui da je i u Poljskoj bilo

mnogo junaka koji su malo zaostajali za Zaviom, a i meu kriarskim se gostima moglo nai prilian broj francuskih, engleskih, burgundskih i talijanskih vitezova, spremnih da se pobiju sa svakim na svijetu. Sluaj! rekne gospodinu de Lorhe Zbiko. Meni je dosadno bez strica Matka, pa ga moram brzo otkupiti, i zato u rano ujutro poi u Plock. Ali zato da ti ostane ovdje? Kad si ve moj suanj, poi sa mnom pa e vidjeti dvor i kralja. Ba sam te za to htio zamoliti odgovori de Lorhe jer sam ve odavno htio da vidim vae vitezove, a uza to sam uo da su gospoe na kraljevu dvoru siinije anelima negoli smrtnim stvorovima. Maloprije si isto rekao o Vitoldovom dvorcu primijeti Zbiiko. VIII Zbiko se sam korio u dui to je u srvojoj boli bio zaboravio na strica, a kako je i bez toga obiavao brzo uiniti sve to odlui, poao je odmah drugo jutro s gospodinom de Lorhom u Plock. Pogranini putevi nisu ni u vrijeme najveega mira bili posve sigurni od razbojnika koje su zatiivali i sami kriari to im je kralj Jagjelo otro prigovarao. Usprkos svim tubama koje su odlazile i u sam Rim, i usprkos svakoj pravdi i pravici doputali su pogranini komturi esto svojim ljudima da se drue s razbojnicima, pa su se, istina, odricali svih onih koji su dopali u poljske ake, ali su zato davali zaklon svim onima koji su se vraali s plijenom i sa sunjevima, i to ne samo u svojim selima nego i u svojim zamcima. U takve su razbojnike ruke esto padali putnici i pogranini stanovnici, a osobito djeca bogatih ljudi, koji su hvatali radi otkupa. Ali naa dva mlada viteza, imajui znatnu pratnju dobro oboruanih momaka, dooe bez ikakve neprilike do Plocka gdje ih je odmah doekalo milo iznenaenje. 546 U krmi naoe Tolimu koji bijae onamo doao jedan dan prije njih. A dogodilo se to ovako: kriarski je starjeina u Ljubavi douo kako je staromu poslaniku, u asu kad su ga napali nedaleko Brodnjice, polo za rukom sakriti jedan dio otkupa, pa ga je zato poslao u taj gradi komituru s porukom da ga ovaj prisili da iskae gdje je sakrio svoj novac. Tolima se okoristio tom zgodom i pobjegao, a kad su se mladi vitezovi zaudili to mu je tako lako uspjelo, razjasnio im je sve ovako: Svemu je kriva njihova lakomost. Brodnjiki mi komtur nije htio dati znatnije strae samo zato da se nita ne razglasi o novcu. Moda se dogovorio s ljubavskim da e novac podijeliti, pa su se obojica bojala da e, ako se to douje, znatan dio biti prisiljeni poslati u Malborg, ili da e, moda, sve morati predati brai Badenskoj. Zato mi je dao samo dva ovjeka: pouzdanog vojnika, koji je preko Drvice zajedno sa mnom veslao, i nekakvog pisara. Kako im je bilo do toga da nas nitko ne vidi, poli smo obno, a vi znate da je granica blizu. I meni su dali hrastovo veslo... no, pa hvala Bogu, evo me u Plocku. Znam! A oni se nisu vratili? zapita Zbiko. Nato razvedri smijeak ozbiljno Tolimino Lice. Ta Drvica tee u Vislu! progovori. A kako da se vrate pod vodom? Kriari e ih, moda, nai u Torunju. I asak kasnije nadoda: Jedan dio novca mi je ugrabio Ijubavski komtur, ali sam zato naao onaj drugi to sam ga sakrio prilikom napadaja; dao sam novac vaemu momku, gospodine, da ga uva, jer on stanuje u zamku kod sveenika, gdje su novci mnogo sigurniji negoli kod mene u krmi. Dakle, taj je moj momak ovdje, u Plocku? A to on tu radi? zapita u udu Zbiko. im je predao Sigfrida, otiao je odmah s onom gospoicom to je bila u Spihovu, a sad je dvoranka ovdanje kneginje. Tako mi je juer kazao. A Zbiko, koji je poslije Danukine smrti bio tako ojaen u svome bolu da nije u Spihovu ni za ta pitao ni znao, sjeti se tek sada da je eha poslao sa Sigfridom... i na tu spomen stisne mu se srce od tuge i elje za osvetom. Istina! progovori. A gdje je onaj krvnik? Sto se s njime dogodilo? Zar vam nije rekao sveenik Kaleb? Sigfrid se objesio, i vi ste, gospodine, proli kraj njegove mogile.

Ml.. askom su svi utjeli. Va momak mi je rekao progovori napokon Tolima da ide k vama i da bi ve odavna bio kod vas da nije morao njegovati gospoicu koja se poslije povraitka iz Spihova razboljela. A Zbiko se otrese alosnih uspomena i zapita ponovo kao iza sna: Kakvu gospoicu? No, onu odgovori starac vau sestru ili roakinju koja je s vitezom Matkom ila u Spihov u mukom odijelu, pa je putem nala naega gospodara. Da nije bilo nje, ne bi ga prepoznao ni vitez Matko, ni va momak. I na ju je gospodar jako volio jer ga je njegovala kao roena ki i jer ga je osim sveenika Kaleba samo ona mogla razumjeti. A mladi vitez raskolai u udu oi. Sveenik Kaleb mi nije nita ni o kakvoj gospoici rekao, a ja nemam nikakve roakinje. Nije vam rekao, gospodine, jer ste ivjeli gotovo bez svijesti i jer o bojemu svijetu niste nita znali. A kako se ta gospoica zvala? Zvala se Jagjenka. Zbiku se priini da sanja. Misao da je Jagjenka iz dalekih Zgorjelica dola u Spihov, nije mu nikako htjela u glavu. Ta poto i zato? Njemu je, dodue, bilo poznato da ga je djevojka rado gledala u Zgorjelicama, ali joj je on sam priznao da je oenjen, i zato nije nikako shvaao kako ju je stari Matko mogao dovesiti u Spihov zato da je za nj uda. Ni Matko mu je ni eh nisu spominjali. Sve mu je to bilo veoma udno i nerazumljivo, pa je stao nanovo ispitivati To limu, kao ovjek koji ne vjeruje svojim uima i hoe da mu se ponovi nevjerojatna novost. Tolima mu ipak nije znao rei nita drugo, nego to mu je ve bio rekao; ali zato ode u grad da potrai momka, i brzo se, jo prije sunanog zapada, s njime vrati. eh pozdravi radosno i tuno svoga mladoga gospodina, jer je ve bio saznao to se dogodilo u Spihovu. A i Zbiko ga primi srdano znajui da mu je njegovo srce odano i vjerno, jedno od onih srdaca to ga ovjek u nesrei najvie trebao. Naprosto oivi i prilino se uzbudi pripovijedajui mu o Danukinoj smrti i dijelei s njime svoju bol i tugu, kao to je brat dijeli s bratom. To je sve trajalo dosita dugo, napose zato to im je gospodin de Lorhe na Zbikovu molbu otpjevao onu alobnu pjesmu to ju 548 bijae spjevao o pokojnici; a pjevao ju je uz citru, kraj otvorena prozora, podignuvi lice i oi k zvijezdama. Kad im je najzad malko laknulo, poee govoriti o poslovima to ih ekaju u Plocku. Ja sam ovamo doao idui u Malborg rekne Zbiko ehu jer ti zna da je stric Matko u suanjstvu i da ja idem po njega s otkupom. Znam odgovori eh. Dobro ste uinili, gospodine! I ja sam htio poi u Spihov da vam savjetujem, da poete u Plock: kralj se ima u Racjeu sastati s velikim metrom, a uz kralja se sve lake postigne, jer pred njegovim velianstvom nisu kriari oholi, ve smjerni, kao pravi krani. Tolima mi je rekao da si htio doi k meni, ali da te zadrala bolest Jagjenke Zihovne. uo sam da ju je stric Matko doveo u ove krajeve, pa je bila i u Spihovu. Silno sam se udio! Ali pripovijedaj s kojih ju je razloga stric Matko odveo iz Zgorjelica? Mnogo je bilo razloga. Bojao se vitez Matko, ako je ostavi bez ikakve zatite da e Vilk i tan navaljivati na Zgorjelice, pa da pri tom mogu nastradati i mlaa djeca. A bez nje je sigurnije jer u Poljskoj se, kako znate, dogodi da plemi kad ne moe drukije silom ugrabi djevojku, ali na male sirote nee nitko podii ruke jer ga za to oekuje krvniki ma i sramota gora od smrti! A bio je jo i drugi razlog: umro je, naime, opat i uinio djevojku batinicom svoga imetka nad kojim je imao nadzor ovdanji biskup, Zato je vitez Matko doveo gospoicu u Plock. Ali ju je odveo i u Spihov.

 Jer je poslije odlaska biskupa i kneevskoga para nije imao gdje ostaviti. I sva je srea to ju je odveo. Da nije bilo gospoice, bili bismo mi proli kraj viteza Juranda kao kraj kakvog obinog starca. Istom kad ga je ona poela aliti, vidjeli smo tko je taj starac. Sve je to Bog udesio po njezinom milosrdnom srcu. I stane pripovijedati kako Jurand kasnije nije mogao biti bez nje, kako ju je milovao, blagoslivljao; a Zbiko je pozorno sluao njegovo pripovijedanje, premda je ve sve to znao od Tolime, i bio je vrlo zahvalan Jagjenki. Neka joj Bog da zdravlje! rekne napokon. Samo se udim to mi o njoj niste nita spomenuli. eh se malko uznemiri i zapita: Gdje, gospodine? Kod Skirvojla, temo u Zmuju. Nismo spomenuli? O ne! Meni se ini da jesmo, ali je u vaoj glavi bilo neto drugo. Rekli ste mi da se Jurand vratio, ali o Jagjenki ni rijei. Ej, da niste zaboravili? To zna napokon sam Bog! Moda je vitez Matko mislio da sam. vam rekao ja, a ja da vam je rekao on. Ne bi nita bilo koristilo, gospodine, da smo vam onda to rekji. Pa to nije ni udo! Ali sada je posve drukije: prava srea to je gospoica ovdje, jer e ona i vitezu Matku pomoi. A ta moe za nj uiniti? Moe rei koju dobru rije ovdanjoj kneginji koja nju jako voli! A ni kriari nee kneginji nita odbiti, jer je prvo, kraljevskoga roda, a drugo, velika je prijateljica kriarskoga reda. Sad se, kao to ste, moda, ve uli, Skirgjel takoer kraljev roeni brat pobunio proti knezu Vitoldu i pobjegao kriarima koji ga ele podii na Vitoldovo prijestolje. Kralj jako voli kneginju i rado joj, kako kau, priklanja uho, pa kriari ele da ga ona predobije za Skirgjela, a proti Vitoldu. Ta oni znaju... proklete im mati... da e imati mira ako se rijee Vitolda. I zato se kriarski poslanici od zore do mraka klanjaju kneginji i sve joj elje ispunjavaju. Jagjenka jako voli strica Matka i sigurno e se za nj zauzeti rekne Zbiko. Dakako, nee biti drukije! Ali hodite u grad, gospodine, i recite joj ta da govori. Ja sam ionako htio da poem u grad s gospodinom de Lorhom odgovori Zbiko pa sam zato ovamo i doao. Samo moram urediti kose i pristojno se obui. A onda nadoda: Htio sam u znak alosti odrezati kosu, ali sam zaboravio. I bolje! rekne Ceh. I ode po sluge i vrati se s njima; i dok su se mladi vitezovi oblaili za veernju gozbu u gradu, pripovijedao im je on dalje to se dogaa u kraljevskom i kneevskom dvoru. Kriari rekne kopaju pod Vitoldom koliko samo mogu, jer dok je on iv i dok monom rukom vlada nad svojom pokrajinom, nee oni imati mira! Oni se, uistinu, samo njega boje. Ej, pa zato i kopaju kao krfovi! ssn Ovdje su ve proti njemu uzbunili i kneza i kneginju, a postigli su jo i to da je sada i knez Janu zlovoljan za nj radi Vilne.. Zar je i knez Janu s kneginjom Anom ovdje? zapita Zbiko. Ovdje u nai mnogo znanaca jer nisam prvi put u Plocku. Dakako! odgovori momak. Oboje su ovdje i imaju mnogo posla s kriarima, na koje e se zbog njihovih krivica pred samim kraljem potuiti velikom metru. A ta misli kralj? S kim je on? Zar se ne ljuti na kriare i ne prijeti im maem? Kralj ne ljubi kriare; pria se da im se ve odavno ratom prijeti. A ta se tie kneza Vitolda, kralj ga voli vie od svoga roenoga brata, pustopana i lakoumna Skirgjela. I zato kau vitezovi, koji su uz njegovo velianstvo, da se kralj nee izjasniti proti Vitoldu i obeati kriarima da mu nee pomagati. I to je vjerojatno, jer ovdanja kneginja Aleksandra ve nekoliko dana svaki as odlazi kralju i jako je zabrinuta. Je li Zavia Crni ovdje?

 Nema ga, ali se ovjek ne moe nagledati ni onih koji su ovdje, i kad bi do ega dolo, ej, moni Boe, poletjelo bi perje s Nijemaca, poletjelo! Ni ja ih neu tedjeti! Na nekoliko asova bijahu lijepo odjeveni, te pooe u grad. Toga dana nije se veernja gozba odravala kod samoga kneza, nego kod gradskoga starjeine Andrije iz Jasjenca, a njegova je golema kua bila uz veliki nasip tik gradskih zidina. No je bila predivna i vrlo topla, pa se zato pobojao starjeina da gostima u sobama i dvoranama ne bude presparno, te je zapovjedio da se stolovi prostru vani u dvoritu gdje su izmeu kamenja bili porasli javori i breze. Zapaljene bave smole osvjetljavale su ih utim plamenom, ali ih je jo jae osvjetljavao mjesec koji je na vedru nebu sjao usred bezbrojnih zvijezda. Okrunjeni gosti nisu jo bili doli, ali je bilo ve mnogo domaih vitezova, duhovnika i dvorskih ljudi, i kraljevskih i kneevskih. Zbiko je mnoge poznavao, napose s dvora kneza Janua, a od svojih je davnih krakovskih znanaca vidio Krzona i Kozjeglave, Lisa iz Targovika, Martina iz Vrocimovica, Domarata iz Kobiljana i Staka iz Harbimovica, na kraju i Povalu iz Taeva kojemu se osobito obradovao jer se sjetio kakvu mu je uslugu taj slavni vitez iskazao u Krakovu. Ipak nije ni k jednomu od njih mogao odmah pristupiti, jer su ih domai mazovski vitezovi okruivali tijesnim krugom, pitajui ih o Krakovu, o dvoru, o zabavama, o raznim bojnim poslovima, promatrajui pri tom njihove sjajne odore, njihove krasno poeljane kose i uei se od njih vitekim obiajima i dvorskom ponaanju. Ali Povala iz Taeva prepozna Zbika, pa se protura kroz Mazurce i pristupi k njemu. Prepoznao sam te, mladiu! progovori stiui mu ruku. Kako vidim, ti ve pojas i ostruge nosi! Drugi na to ekaju do sijede kose, ali vidi se da ti svetomu Jurju krasno slui. Usreio vas Bog, plemeniti gospodine! odgovori Zbiko. Da i najhrabrijeg Nijemca sruim s konja, ne bih se obradovao kao to se radujem videi vas zdrava. I meni je veoma drago! A gdje je tvoj roak? Ne roak, nego stric. On je u suanjstvu kod kriara, i ja idem s otkupom po njega. A ona djevojica koja te svojom koprenom prekrila? Zbiko ne odgovori nita, podigne samo uvis oi koje mu se odmah zalie suzama; a kad je to vidio gospodin iz Taeva, rekne: Ta to je pravi izvor suza... da, pravi izvor! Ali hajdemo pod onaj javor, pa mi pripovjedi sve svoje zgode i nezgode. I odvede ga u ugao dvorita. Zbiko sjedne kraj njega i pone pripovijedati o Jurandovoj nesrei, o Danukinoj otmici i o tome kako ju je traio i kako mu je umrla kad ju je izbavio. A Povala ga je paljivo sluao i as mu se na licu vidjelo udivljenje, a as gnjev i saaljenje. Kad je Zbiko svrio, rekne: Ja u sve to javiti kralju, naemu gospodaru. On e se ionako prituiti velikom metru radi maloga Jaka iz Kretkova i zatraiti strogu kaznu za one koji su ga ugrabili. A ugrabili su ga zato to je bogat, pa im je do otkupa. Njima nije posve nita: podii ruku na dijete! Malko se zamisli, pa onda nastavi kao da govori samomu sebi: Nezasitno je to pleme, gore od Turaka i Tatara. Oni se u dui boje i kralja i nas, a ipak se ne mogu okaniti grabea i ubistva. Navaljuju na sela, kolju selja ke, utapaju ribare i otimaju djecu, kao vuci. A kako bi istom bilo da se ne boje...! Veliki metar se tui na kralja na drugim dvorovima i u svojim pismima a naroito mu laska, jer nau mo poznaje bolje negoli drugi. Ali na kraju e se prevriti mjera! I opet trenutak zauti, pa poloi ruku na Zbikovo rame. Ja u sve to javiti kralju ponovi a u njemu kipi ve odavna gnjev kao voda u loncu, pa budi siguran da e okrutna kazna stii sve krivce tvoje nesree. Od njih, gospodine, vie nijedan ne ivi odgovori Zbiko. A Povala ga pogleda veoma srdano: Tako mi Boga, vidi se da ti nikome ne oprata. Samo Lihtentajnu jo nisi platio; znam da nisi mogao. I mi smo mu se u Krakovu zavjetovali, ali za to treba ekati rat, jer on ne moe izii na

megdan bez metrove dozvole, a metru je potrebna njegova pamet zahvaljujui kojoj ga alje na razne dvorove, pa mu to nee tako lako dopustiti. Ja moram prije toga strica otkupiti. Da... A ja sam se raspitao za Lihtentajna. Nema ga ovdje i nee ga biti ni u Raonu, jer je poslan k engleskom kralju po strijelce. A za strica neka te ne boli glava. Ako kralj ili ovdanja kneginja reknu samo jednu rije, nee veliki metar dopustiti da se otkupom zategne. To vie to i ja imam sunja, viteza de Lorha, mona gospodina i meu njima slavna. On bi vam se, gospodine, elio pokloniti i s vama se upoznati, jer nitko ne tuje slavne vitezove vie negoli on. To rekavi, namigne gospodinu de Lorhu koji je stajao u blizini, a ovaj, raspitavi se ve prije s kim to Zbiko govori, doe brzo, jer se doista elio upoznati s tako slavnim vitezom, kao to je bio Povala. A kad ih je Zbiko upoznao, uljudni se Geldrijac najutivije pokloni i rekne: Jo jedna bi me samo srea, gospodine, vea od sree to sam stisnuo vau ruku, mogla zapasti, a ta je da se s vama mogu ogledati na turniru ili pobiti u bici. Nato se snani vitez iz Taeva, jer je kraj sitnoga i neuglednoga gospodina de Lorha izgledao kao gora, nasmije i ree: A ja elim da se mi ogledamo samo kod punih pehara i, dao Bog, nikada drukije. De Lorhe je malko oklijevao, pa onda progovori nekako plaho: Ako biste vi, plemeniti gospodine, tvrdili da gospoica Anjeka iz Dlugoljasa nije najljepa na svijetu.. bila bi za mene velika asit da to poreknem i... Tu stane i pogleda Povali u oi sa tovanjem, dapae, sa strahopotovanjem, ali otvoreno i smjelo. Ali se ovaj, ili zato to je znao da bi ga s dva prsta smrvio kao orah, ili zato to je imao neizmjerno dobru i veselu duu, nasmije glasno i rekne: Ej, ja sam se u svoje vrijeme bio zavjetovao kneginji burgundskoj, ali je ona tada imala deset godina vie od mene; i ako biste, gospodine, vi tvrdili da moja kneginja nije starija od vae gospoice Anjeke, morali bismo mi odmah na konje. uvi to, de Lorhe pogleda u udu gospodina iz Taeva, a onda mu zadre lice i on se na kraju srdano nasmije. A Povala se prigne, obuhvati ga oko bokova i pone njime mahati tako kao da je gospodin de Lorhe kakav djeai. Pax, pax rekne kao to govori biskup Kropidlo... Vi ste mi se svidjeli, vitee, i tako mi Boga, mi se neemo pobiti ni zbog koje gospoe. Zatim ga spusti na zemlju, jer su se na ulazu u dvorite oglasile trublje... i ue knez Zjemovit Plocki sa svojom suprugom. Ovdanji kneevski par dolazi prije kralja i prije kneza Janua rekne Zbiku Povala jer iako je gozba kod starjeine, ipak su oni u Plocku gospodari. Doi sa mnom gospoi, jer je pozna jo iz Krakova, kad se za te zauzela kod kralja. I uzevi ga pod ruku povede ga preko dvorita. Za knezom i za kneginjom bijahu dvorani i dvoranke, svi radi kraljeve prisutnosti u krasnim i sjajnim nonjama, te se cijelo dvorite od njih zaarenilo kao od cvijea. Zbiko je, idtii s Povalom, izdaleka promatrao lica ne bi li meu njima vidio koje poznato, i najednom stane od udivljenja, jer je doista za kneginjom ugledao poznati mu lik i poznato lice, ali tako ozbiljno, tako gospodsko i krasno, te se poboja da ga, moda, oi ne varaju: Je li to Jagjenka, ili moda ki kneza i kneginje u Plocku? ..5.54. Ali to bijae Jagjenka Zihovna iz Zgorjelica jer mu se nasmijeila prijazno i tuno kad su im se susreli pogledi, pa je onda malko problijedjela, i spustivi vjee na oi, stajala sa zlatnom vrpcom na svojim tamnim kosama u neizmjernom sjaju svoje ljepote, visoka i divna, slina ne samo kakvoj kneginjdci, ve pravoj pravcatoj kraljevni. IX

Zbiko klekne pred plocku kneginju i smjerno joj se pokloni, ali ga ona u prvi trenutak ne prepozna, jer ga nije vidjela ve dugo vremena. Istom kad joj on ree kako se zove, progovori ona: Uistinu! A ja sam mislila da je netko s kraljevskoga dvora. Zbiko iz Bogdanca! Da, da! Kod nas je ovdje u gostima bio va stric, stari vitez iz Bogdanca, pa se sjeam kako su i meni i mojim dvorankama suze urkom curile kad nam je o vama pripovijedao. A jeste li nali svoju enu? Gdje je ona sada? Umrla mi je, milostiva gospoo! O, mili Isuse! Ne govorite jer se neu uzdrati od plaa. Neka nam bude na utjehu da je ona sigurno u nebu, a vi ste jo mladi. Moni Boe, slabo li je stvorenje svaka ena! Ali u nebu je sva nagrada i ondje ete je nai. Je li i stari vitez iz Bogdanca ovdje s vama? Nema ga jer je u suanjstvu kod kriara. Sad ga idem otkupiti. To onda ni njemu srea nije bila sklona. A ipak je ovjek iskusan i uman. Ali kad ga otkupite, doite s njim k nama. Mi emo vas rado pogostiti; iskreno vam velim: njemu ne manjka razuma, a vama uljudnog ponaanja. Mi emo tako i uiniti, milostiva gospoo, to vie, to sam i sada amo doao zato da vau milost zamolim da se kod kriara zauzme za nj kojom dobrom rijei. Dobro. Doite sutra prije polaska u lov. Tada u imati vie vremena. Dalje joj rijei prekine ponovni jek trubalja i bubnjeva, oglaavajui dolazak mazovskoga kneza Janua i njegove supruge. Kako je Zbiko s plockom kneginjom stajao kod ulaza, opazila ga je odmah kneginja Ana Danuta i pristupila k njemu, ne obazirui se na klanjanje domaeg starjeine. SRH A u mladiu se opet rastuilo srce kad ju je ugledao;, obujmivi rukama njezina koljena kleao je pred njom utei, a ona se prignula nad njim i, poloivi mu ruku na elo, prolijevala suze na njegovu plavu glavu, kao prava mati koja plae nad nesreom svoga sina. I tako je na veliko udo svih dvorana plakala dugo, ponavljajui: O, Isuse! O, Isuse milosrdni! pa je onda podigla Zbika i progovorila: Ja plaem za njom, za mojom Danukom, i plaem nad tobom. Ipak je sve to odredio Bog, te su uzaludni bili svi tvoji napori, kao to su uzaludne i sve nae suze. Ali pripovijedaj mi o njoj i o njezinoj smrti; da te sluam i do pola noi ne bi mi nikada bilo previe. I odvede ga na stranu kao to ga prije bijae odvea gospodin iz Taeva. Gosti, koji nisu poznavali Zbika, poee pitati za njegove doivljaje i tako su za malo vremena svi govorili samo o njemu, o Danuki i o Jurandu. Za sve su pitali i kriarski poslanici, Fridrik fon Venden, komtur torunjski, poslan u susret kralju, i Ivan fon Senfeld, komtur iz Osterode. Ovaj posljednji, Nijemac, ali rodom iz leske, znao je dobro poljski pa posve lako raspita o emu se radi. uvi o svemu iz usta Jaka iz Zbjea, dvoranina kneza Janua, rekne: Danveld i de Leve bijahu sumnjivi i samom metru, da su se bavili magijom. Zatim se odmah dosjeti da bi spomen o slinim stvarima mogao na cijeli red baciti takvu sjenu kao neko na templare, pa brzo nadoda: Tako su barem neki govorili, ali to nije bila istina; takvih ljudi nema meu nama. Ali gospodin iz Taeva, koji je stajao u blizini, primijeti: Komu je bilo mrsko pokrtenje Litve, tomu je mogao biti mrzak i sveti krst. Mi nosimo sveti krst na svojim plastovima odgovori ozbiljno Senfeld. Na to Povala: A treba ga nositi u srcima. Uto jeknu trublje jo glasnije... i pojavi se sam kralj. a s njim nadbiskup gnjezjanski, biskup krakovski, biskup plocki, katelan krakovski i nekoliko drugih dvorana i dostojanstvenika, meu kojima bijahu Zindram iz Makovica aae i mladi knez Jamont, kraljev pobonik. Kralj se bio malo promijenio odonda otkada ga Zbiko nije vidio. Obrazi su mu i sada bili jako rumeni, a kose duge, pa ih je svaki as zavraao za uho, i oima je neprestano nemirno strijeljao. Zbiku se samo priini da kralj u sebi ima jo vie ozbiljnosti i velianstva, kao da se ve osjea sigurnijim na prijestolju s kojega je poslije kraljiine smrti htio

sai ne znajui da li e se na njemu uzdrati, i kao da je sada bolje poznavao svoju neizmjernu mo i snagu. Mazovski knez i kneginja stadoe odmah uz kralja, sprijeda su mu se smjerno klanjali njemaki poslanici, a naokolo su stajali ugledniji dvorani i dostojanstvenici. Zidovi, to su okruivali dvorite, podrhtavali su od silnih usklika, od jeke trubalja i bubnjeva. Kad je napokon nastala tiina, poe kriarski poslanik fon Venden neto govoriti o kriarskim poslovima, no im je kralj ve iza nekoliko rijei opazio na to on smjera, mahnuo je nestrpljivo rukom i progovorio svojim jakim i dubokim glasom: uti! Mi smo ovamo doli na veselje, pa emo pogledati jelo i pie, a ne tvoje pergamente. Ali pri tom se milostivo nasmijei; nije, naime, htio da kriar pomisli, da mu je srdito odgovorio, i nadoda: O poslovima u govoriti s metrom u Raonu. Zatim knezu Zjemovitu: A sutra emo u umu u lov, zar ne? To pitanje bijae ujedno znakom da te veeri nee govoriti ni o em drugom, nego o lovu, kojemu je bio odan svom duom i radi kojega je volio doi u Mazoviju, jer je u Maloj i Velikoj Poljskoj bilo mnogo manje uma, a neki im krajevi bijahu ve tako napueni da ih nije ni bilo. Odmah se razvesele sva lica jer se znalo da je kralj vrlo veseo i prijazan kad se povede razgovor o lovu. Knez Zjemovit stane odmah pripovijedati kamo e poi i kakve e zvijeri loviti; a knez Janu poalje jednoga dvoranina da smjesta dovede njegova dva uvara koja su znala divlje bivole pograbiti za rogove i kosti lomiti medvjedima; htio ih je kralju pokazati. Zbiko je silno elio da se pokloni kralju, ali nije mogao k njemu pristupiti. Samo mu je izdaleka knez Jamont, zaboravivi oito na onaj otar odgovor to mu ga je mladi vitez dao u Krakovu, prijazno kimnuo glavom, dajui mu ujedno znak oima da odmah doe k njemu 557 im bude mogao. Ali u taj trenutak dotakne se neija ruka njegova ramena i on zauje uza se slatki i turobni glasi: Zbiko! Mladi se okrene i ugleda pred sobom Jagjenku. Zabavljen prije pozdravljanjem kneginje Zjemovitove, pa onda razgovorom s kneginjom Januevom, nije se dosada mogao pribliiti k djevojci, nego je ona sama iskoristila ivu vrevu poslije kraljeva dolaska i dola k njemu. Zbiko ponovi ona utjeio te Bog i presveta Bogorodica! Bog vam platio! odgovori mladi vitez. I pogleda zahvalno u modre joj oi na kojima se u taj tren pojavi kao neka rosa. Zatim su oboje stajali utei, jer premda je ona dola k njemu kao dobra i rastuena sestra, priinila mu se u svojoj kraljevskoj ljepoti i u svojoj dvorskoj nonji drukija od nekadanje Jagjenke, te joj se u prvom trenutku nije usudio rei ti, kao to joj je nekad u Zgorjelicama i u Bogdancu govorio. A ona je mislila da mu poslije rijei to mu ih je ve rekla, vie nema ta rei. I neka uzbuenost pojavi se na njihovim licima. Ali u taj tren nastade vreva na dvoritu, jer je kralj sjedao k veeri. K Zbiku pristupi i opet kneginja Ana i rekne: alosna e to biti gozba za nas oboje, ali me ipak posluuj kao to si me nekad posluivao. Mladi vitez morade otii od Jagjenke, i kad su gosti zasjeli, stane iza kneginjinih lea da joj mijenja tanjure i nalijeva vino i vode. Posluujui je pogledavao je i nehotice na Jagjenku, koja je sjedila uz kneginju plocku kao njezina dvoranka, i neprestano se morao diviti njezinoj krasoti. Jagjenka je za tih nekoliko godina znatno porasla, ali se nije toliko promijenio njezin uzrast, koliko dostojanstvenost kojoj prije kod nje nije bilo ni traga. Kad se nekad u svom kouhu i s liem u smrenoj kosi potucala na konju po umama i livadama, mogao ju je, istina, ovjek smatrati krasnom djevojkom, ali sad je u njoj na prvi pogled vidio djevojku znamenita roda i plemenite krvi takav se dostojanstveni mir ogledao na njezinu licu. Zbiko opazi takoer da je nestalo njezine prijanje veselosti, ali se tomu manje udio jer je znao za Zihovu smrt. Vie se udio njezinom dostojanstvu i spoetka mu se priini da joj takav izgled daje njezina sjajna nonja. I on pogleda paljivije zlatnu vrpcu to je resila njezino poput snijega bijelo elo i tamne joj kose, koje su joj u dvije pletenice padale niz plea i na modru, grimiznim rubom obrubljenu haljinu pod kojom su se jasno isticali njezini

prekrasni oblici i djevianske grudi.. te ree sam sebi: To je doista prava kneginjica! Ali zatim uvidi da je takvom ne ini samo njezina nonja i da se on ne bi prema njoj mogao ponaati kao nekad pa da ona stavi na se samo svoj priprosti kouh. Poslije toga opazi da je razni mladi, pa ak i stari vitezovi promatraju ivo i strastveno; a jedanput, kad je pred kneginjom promijenio tanjur, pade mu u oi zaneseno i kao preobraeno lice gospodina de Lorha, i odmah se na nj u svojoj dui naljutio. To isto opazi na geldrijskom vitezu i kneginja Ana, koja ga prepozna i rekne: Gle: de Lorhe! Sigurno se i opet zaljubio jer je sav kao preobraen! Zatim se malko prigne nad stolom, i pogledavi postrance na Jagjenku, nadoda: Vjere mi, sve druge svijee gasnu pred tom bakljom. Zbika je sve vuklo k Jagjenki kao k ljubljenoj roakinji koja ga takoer ljubi; jasno je osjeao da u niijem srcu nee nai toliko samilosti za svoju bol i tugu; ali, te joj veeri nije vie mogao progovoriti ni rijei, i to zbog toga to je bio zabavljen svojom slubom i to su pjevai za cijele gozbe pjevali svoje pjesme, ili su trublje trubile tako, da se posve dobro nisu mogli razumjeti ni oni koji su sjedili jedan pored drugoga. Obje kneginje, a s njima i druge ene, ustadoe mnogo prije od stola nego kralj, te knezovi i vitezovi, koji su obino pili do kasne noi. Jagjenka, koja je nosila jastui na kojem je sjedila kneginja, nije nikako mogla zaostati, ve je i ona otila, pa se samo na odlasku ponovo nasmijeila Zbiku i kimnula mu glavom. Mladi vitez i gospodin de Lorhe i njihova dva momka vraali su se kasno, ve u sam osvit u svoju krmu. Neko su vrijeme ili zaokupljeni svojim mislima, ali kad su doli nadomak krmi, poe de Lorhe govoriti neto svom momku, Pomoraninu, koji je dobro umio poljski, a ovaj se odmah okrene k Zbiku: Moj bi gospodin htio neto vau milost zapitati. Dobro odgovori Zbiko. Oni ponovo izmijene nekoliko rijei, a onda Pomoranin, smijuckajui se malko ispod brka, rekne: 558 559 ,LJ Moj bi vas gospodin htio zapitati je li ona gospoica, s kojom je vaa milost razgovarala prije gozbe, smrtna ili je to pravi aneo ili kakva svetica? Reci svom gospodinu odgovori s nekom nestrpIjivou Zbiko da me ve i prije to isto pitao i da mi je to udno sluati. Ta u Spihovu mi je govorio da e poi na dvor kneza Vitolda radi ljepote litvanskih ena, zatim je s istoga razloga htio otii u Plock, u Plocku je danas htio izazvati viteza iz Taeva radi Jagjenke iz Dlugoljasa, a sada ponovo za drugom ezne. Zar je u njega takva stalnost i takva viteka vjera? Kad je gospodin de Lorhe uo taj odgovor iz usta svoga momka, uzdahne duboko, pogleda u blijedo nono nebo i odgovori Zbiku: Govori istinu. U mene nema ni stalnosti ni vjere, jer sam ja ovjek grijean i nevrijedan da viteke ostruge mosim. Sto se tie gospoice Jagjenke iz Dlugoljasa, istina je da sam joj se zavjetovao i Bog e dati, pa u svoj zavjet i odrati; ali ocijeni kako mi je bilo kad ti ispripovjedim kako je ona sa mnom u ersku okrutno postupala. Opet uzdahne i pogleda u nebo, koje je bivalo sve jasnije i jasnije; poeka da Pomoranin prevede njegove rijei, a onda nastavi: Rekla mi je da njezin neprijatelj neki arobnjak, koji prebiva u svojoj kui usred ume, svake godine alje na nju zmaja, a ovaj, dolazi svako proljee pod erske zidine i gleda ne bi li je nekako ugrabio. im mi je to rekla, odmah sam odluio da u se ogledati sa zmajem. Ali uj to u ti dalje rei! Kad sam se naao na oznaenom mjestu, ugledao sam stranu nakazu gdje me eka nepomino, i radost mi je zalila duu jer sam pomislio da u ili poginuti ili izbaviti ubogu djevojku i tako stei vjenu slavu. Ali kad sam pristupio blie i uperio koplje u tu nakazu, ta misli da sam ugledao? Veliki kup slame na drvenim kocima, s repom od konjske strune! I pobrao sam ljudski smijeh, a ne vjenu slavu, pa sam zatim morao izazvati na megdan dva mazovska viteza s kojima

sam imao mnogo muke. Tako se prema meni ponijela ona koju sam nadasve oboavao i koju sam jedinu htio ljubiti. Pomoranin, prevodei te rijei, stiskao je jezik meu zubima da ne prasne u smijeh, a i Zbiko bi se sigurno bio nasmijao da nije bio previe zamiljen i tuan, pa zato rekne ozbiljno: 560 Ona je to po svoj prilici inila iz pustopanosti, a ne iz zlobe. Zato sam joj i oprostio odgovori de Lorhe a zato sam i pruio najbolji dokaz time to sam se s vitezom iz Taeva htio pobiti za njezinu krepost i ljepotu. Ne ini toga! rekne jo ozbiljnije Zbiko. Ja znam da bi to bila sigurna smrt; ali volim i poginuti, nego ivjeti u neizvjesnosti i bijedi. Gospodinu Povali nisu takve misli u glavi. Poi radije ujutro sa mnom k njemu i sklopi s njime prijateljstvo! Tako u i uiniti, jer sam ga zavolio, ali on e ujutro poi u lov s kraljem. Pa poi emo vrlo rano. Kralj ljubi lov, ali je danas do kasna bdio. Tako su mislili uiniti, ali uzalud; eh im je, koji je otiao jo prije njih da vidi Jagjenku, javio da Povala nije te noi spavao u svom stanu, nego u kraljevu domu. Ipak im se isplatio taj put, jer ih zatee knez Janu te im ree da se pridrue njegovoj pratnji; tako su mogli sudjelovati u lovu. Idui u umu, Zbiko ului priliku da porazgovori s knezom Jamontom, koji mu dojavi dobru novost. Razodijevajui kralja na poinak rekne mu spomenuo sam mu tebe i tvoju krakovsku nezgodu. A jer je bio prisutan i vitez Povala, odmah je nadodao da su ti strica zasunjili kriari, i ujedno zamolio kralja da ga se sjeti. Kralj koji se na kriare strano ljuti zbog otmice maloga Jaka iz Kretkova i zbog drugih napasti, rasrdi se jo vie. K njima ne treba ii s lijepim rijeima rekne nego s kopljem! A Povala baci navlas jo vie drva na taj oganj. A ujutro, susrevi kriarske poslanike koji su pred vratima ekali nije ih kralj ni pogledao, premda su mu se klanjali do zemlje. Ej, oni nee sada dobiti od njega obeanje da nee pomoi knezu Vitoldu, pa nee znati to da ponu. A ti budi siguran da e o tvom stricu kralj sa samim metrom porazgovoriti. Mnogo ga je obradovao knez Jamont, a jo ga vie obradovala Jagjenka, koja je kneginju Zjemovitovu pratila u umu, pa se pobrinula, da na povratku bude uz Zbika. U lovu je obino bila velika sloboda, i natrag su se vraali sve dvoje po dvoje, a kako nijednom paru nije bilo do toga da bude blizu drugoga, moglo se slobodno razgovarati. Jagjenka je ve prije od eha saznala za Matkovo su 36 Kriari 561 anjstvo i nije gubila vrijeme. Na njezinu molbu napisala je kneginja pismo velikomu metru, osim toga isposlovala je da ga je i torunski komtur fon Venden spomenuo u svom listu, u kojem je izvjetavao ta se dogaa uPlocku. Sam se pohvalio pred kneginjom, da je dopisao: da se ta stvar mora urediti, ako ele udobrovoljila kralja. A velikomu je metru u to vrijeme bilo mnogo do toga da to vie udobrovolji monoga vladara, pa da bez opasnosti sve svoje sile povede na Vitolda s kojim kriarski red nikako nije mogao izii na kraj. I tako sam uinila to sam mogla dovri Jagjenka a kralj e sigurno gledati da svojoj sestri ugodi u manjim stvarima, kad nee da joj popusti u veima, zato imam i najbolju nadu. Da ti ljudi nisu tako vjerolomni odgovori Zbiko naprosto bih im odnio otkup, pa bi sve bilo u redu; ali kod njih bi mi se moglo dogoditi to i Tolimi, da novac otmu i da zadre onoga koji ga je donio, ukoliko iza njega ne stoji jaa sila. Razumijem rekne Jagjenka. Vi sada sve razumijete nastavi Zbiko i dok budem iv, bit u vam zahvalan. A ona ga pogleda svojim dobrim oima i zapita: Zato mi ne govori ti, kao prijateljici od malih nogu? Ne znam odgovori joj on iskreno. Nije mi lako... pa ni vi niste vie ona mala djevojica, kao prije nego... nego... I nije znao to da kae, ali ona mu pomogne: Jer mi je sada nekoliko godina vie... a Nijemci su i mog oca ubili u Sleskoj.

 Istina! odgovori Zbiko. Dao mu Bog svjetlost vjenu! askom su jahali tiho, duboko zamiljeni i prislukivajui kako drvee umi u umi, a zatim ona nanovo zapita: A kad otkupite Matka, hoete li ostati u ovim krajevima? Zbiko je pogleda kao u udu jer je dosad bio tako obuzet svojom tugom, te nije ni razmiljao o onom to e biti kasnije. Podigne uvis oi kao da promilja pa onda rekne: Ne znam. Isuse milosrdni, tko bi to znao! Ja znam samo to, da e moja sudbina poi onamo kamo ja god .162.. odem. Ej, teka sudbina... Najprije u otkupiti strica, pa u moda k Vitoldu da ispunim svoje kriarske zavjete.. i moda u poginuti. Na to se djevojci zamagle oi, i prignuvi se k mladiu, progovori tiho: Nemoj poginuti, nemoj! I opet prestanu razgovarati; tek se pred samim, gradskim zidinama trgne Zbiko iz misli koje su ga muile i rekne: A vi... ti e ostati ovdje na dvoru? Ne odgovori mu Jagjenka. Meni je teko bez brae i bez Zgorjelica. tan i Vilk bit e da su se ve oenili, ako i nisu, ja ih se vie ne bojim. Dat e Bog, pa e te stric Matko u Zgorjelice odvesti. On ti je takav prijatelj da se u svemu moe u nj pouzdati. Ali ni ti njega ne zaboravi! Obeajem ti da u mu biti kao roeno dijete. Iza tih rijei brine u pla, jer joj srce obuze teka tuga. Sutradan doe Povala iz Taeva k Zbiku u krmu pa mu rekne: Kralj e poslije Ti jelova odmah u Raeori s velikim metrom, a ti si dodijeljen kraljevskim vitezovima, pa e poi zajedno s nama. Zbiko se zarumeni od veselja na te rijei, jer ga to dodjeljivanje kraljevskim vitezovima nije uvalo samo od kriarskih izdaja, nego mu je bilo na veliku ast i diku. Ta meu te je vitezove spadao i Zavia Crni, i njegova braa Farurej i Kruek i sam Povala iz Taeva i Krzon iz Kozjegave i Stako iz Hambimovica i Pako Zlojej iz Biskupdca i Lis iz Targovika... i mnogo drugih slavnih vitezova koji bijahu uveni i u tuini. Kralj Jagjelo ih nema mnogo sa sobom, jer su neki ostali kod kue, a drugi trae junake zgode po dalekim prekomorskim krajevima, ali je znao da i s ovima koliko ih ima moe bez straha od kriarske izdaje poi u Malborg, jer bi mu oni, bude li kakve nezgode, svojim snanim rukama prokrili put kroz Nijemce. I Zbiko se oduevio znajui da e imati takve drugove. U prvi tren zaboravi on na svoju tugu, i steui ruku Povali iz Taeva, veselo mu progovori: To imam da zahvalim samo vama, gospodine, i nikome drugom, nego samo vama! 563 Donekle i meni odgovori Povala a donekle kneginji, a ponajvie naemu milostivom gospodaru komu se odmah poi pokloniti, da te ne prekori zbog nezahvalnosti. Za nj sam spreman i poginuti, tako mi Bog pomogao klikne Zbiko. X Sastanak u Raonu, na koji je kralj poao oko Tijelova, nije bio tako sretan i nije urodio tako uspjenim rjeavanjem poslova kao onaj to se u tom istom mjestu odrao dvije godine kasnije i na kojem je kralj dobio nazad dobinsku zemlju, to ju je Opolik izdajniki predao kriarima zajedno s gradovima Bobrovnikom i Dobinom. Jagjelo je doao jako razdraen zbog ogovaranja kojiim su ga kriari crnili po zapadnim dvorovima pa i u samom Rimu, a u isti mah gnjevan zbog neutivosti kriarskog reda. Metar se nije htio uputati u pregovore o Dobinu, a njegovi su dostojanstvenici, kao i on sam, svaki dan ponavljali Poljacima: Mi neemo rata ni s vama ni s Litvom, ali je Zmuj na jer nam ga je Vitold dao. Obeajte nam da mu neete pomagati, pa emo onda razgovarati o Dobinu i u mnogim stvarima emo vam popustiti. Ali kraljevski su dostojanstvenici imali zdrav i bistar razum i poznavali kriarske varke, pa se nisu dali obmanuti.

Kad vam ponaraste snaga, bit ete jo drzovitiji odgovorie velikomu metru. Vi kaete da vam nije do Litve, a Skirgjela elite postaviti na prijestolje u Vilni. Ali, zaboga, to je Jagjelova djedovina, i on jedini moe u Litvi postaviti za kneza onoga koga on hoe zato se uvajte da vas ne kazni na veliki kralj! Nato metar rekne neka kralj, ako je doista pravi gospodar Litve, zapovjedi Vitoldu da obustavi rat i kriarima vrati muj, jer e oni inae na Vitolda udariti tako da ga dohvate i unite. I tako su se pregovori vukli od jutra do veeri, kao nedogledan put koji se vije uokrug. Kralj, koji se nije elio niim obvezati, bivao je sve nestrpljiviji i izjavio metru da Vitold, kad bi Zmuj bio pod kriarskom rukom sretniji, ne bi maknuo nijednim prstom, jer za to ne bi imao nikakve izlike i nikakva povoda. Veliki metar, koji je bio ovjek miroljubiv i koji je bolje od druge brae 56.4 poznavao Jagjelovu mo i snagu, nastojao je kralja udobrovoljiti, pa se nije obazirao na mrmljanje nekih eih i smjelijih komtura i nije rtedio laskavih rijei, a bio je i ponizan. Ali kako su se i u toj poniznosti esto isticale sakrivene prijetnje, nije bilo nikakva uspjeha. Zbog toga su se i pregovori o vanijim predmetima dovrili dosta brzo, pa se ve drugi dan poelo govoriti samo o manjim stvarima. Kralj je otro navalio na kriarski red, to kriari zatiuju razbojnike, to povreuju granicu, to su ugrabili Jurandovu ker i maloga Jaka iz Kretkova, to su ubili ribare i kmetove. Metar se branio, ispriavao i prisizao da je sve to uinjeno bez njegova znanja, i ujedno se tuio da nije samo Vitold nego da su i poljski vitezovi pomagali mujinima u borbi protiv kriara, pa je pri tom spomenuo Matka iz Bogdanca. Na sreu je kralj ve znao od Povale to su vitezovi iz Bogdanca traili u Zmuju, pa je na tu pritubu mogao odgovoriti tim lake, to je u njegovoj pratnji bio i Zbiko, a u metrovoj oba brata Badenska, koja bijahu dola u nadi da e se moda na megdanu ogledati s Poljacima. Ali ni od toga ne bi nita. Da su pregovori bili uspjeni, kriari bi zamolili velikoga kralja da doe u Torunj, gdje bi njemu u ast priredili sjajne gozbe i bojne igre; a budui da su pregovori urodili samo srdbom i nezadovoljstvom, nije nikome bilo ni do kakvih zabava. Samo su pokoji put ranim jutrom poljski i kriarski vitezovi pokuavali da omjere svoju snagu i bojnu vjetinu, ali je i to, kao to ree veseli knez Jamonit, prisjelo kriarima: Povala je iz Taeva bio u rvanju jai od Arnolda Badenskog, Dobek iz Olenice je natkrilio sve u borbi na koplja, a Lis iz Targovika u skakanju preko konja. Zbiko se s Arnoldom Badenskim sporazumio o otkupu. De Lorhe, koji je kao grof i znamenit gospodin, gledao na Arnolda s visoka, usprotivio se tomu govorei da e preuzeti sve sam na se. Zbiko je ipak mislio da mu viteka ast nalae platiti onu svotu na koju se bio obavezao, i zato nije htio primiti posrednitva gospodina de Lorha, a ni pristati na popust Arnolda Badenskog, koji mu je sam htio sniziti cijenu. Arnold Badenski bijae ovjek jednostavan, kojem je najvea vrlina bila u neobinoj jakosti, prilino glup, poneto pohlepan za novcem ali veoma utiv. U njemu nije bilo kriarske lukavtine, te nije tajio pred Zbikom zato mu eli sniziti ugovorenu cijenu: Izmeu kralja i veli RfiS koga metra ree nee doi do sporazuma, ali e doi do izmjene zarobljenika, pa bd ti u tom sluaju mogao dobiti strica za badava. A ja volim uzeti neto nego nita, jer mi je kesa posve prazna, pa esto na dan imam jedva za dva ili tri pehara piva, a bez pet ili est ne mogu da ivim. Zbiko se rasrdi na njega zbog takvih rijei, pa ree: Ja u ti platiti jer sam dao svoju viteku rije ali ne manje, neka se zna da smo mi ljudi od rijei! Nato ga zagrli Arnold, a poljski ga i njemaki vitezovi pohvalie govorei: Pravo je da ve u tako mlaim godinama nosi pojas i ostruge, jer umije da pazi na svoju ast. Meutim se kralj s velikim mestrom doista nagodi za izmjenu zarobljenika; pri tom su se otkrile divne stvari 0 kojima su kasnije kraljevi biskupi i dostojanstvenici pisali pisma papi; u poljskim je rukama bilo dosta suanja, ali to bijahu sami jaki i odrasli muevi, zasunjeni oruanom rukom u pograninim bitkama i bojevima. A u kriarskim se rukama nalazile veinom ene i djeca ugrabljeni samo radi otkupa. Sam papa u Rimu svrati na to panju i, usprkos svoj okretnosti Ivana von Feldea, kriarskoga prokuratora u prijestolnici apostolskoj, izrazi svoj gnjev na kriarski red.

A s Matkom je bilo jo tekoa. Sam ih metar nije, dodue, stavljao izriito nego potajno, samo da tom poslu dade veu vanost. Zato je ustvrdio da bi se kranski vitez, koji je sa Zmujinima ratovao proti kriarskom redu, morao po pravici osuditi na smrt. Uzalud su kraljevi savjetnici ponovo isticali sve to su znali o Juranu 1 njegovoj kerki, nabrajajui sve strane nepravde kojima su se kriari ogrijeili o to dvoje, pa i o samoga starog viteza iz Bogdanca. Metar im je udnim sluajem odgovorio onim istim rijeima, to ih je u svoje vrijeme kneginja Aleksandra Zjemovitova rekla staromu vitezu iz Bogdanca: Vi se izdajete za janjce, a nae prikazujete kao vukove. Meutim od one etvorice vukova, koji su sudjelovali u otmici Jurandove keri, ne ivi vie ni jedan, a janjci hodaju lijepo po svijetu. I to je bila istina, ali i na tu istinu odgovori gospodin iz Taeva ovim pitanjem: Da! A je li dkoji ubijen na izdaju? I nisu li oni koji su poginuli, svi pali s maem u ruci? Sfifi Metar nije na to znao nita odgovoriti, a kad je jo opazio da se kralj poinje smrkavati i blijeskati oima, popusti jer nije htio da monog vladara naljuti. Nato bude odreeno da e svaka stranka po sunje poslati svoje izaslanike. S poljske strane budu u tu svrhu imenovani Zindram iz Makovica i vitez Povala, a zajedno s njima i Zbiko iz Bogdanca. Zbiku uini tu uslugu knez Jamont, zauzevi se za nj kod kralja u misli da e mladi prije vidjeti strica i lake ga izbaviti ako poe kao kraljev izaslanik. A kralj nije odbio molbu mladog kneza, koji je radi svoje veselosti i ljepote bio i njegov ljubimac i ljubimac cijeloga dvora, a uz to nije nikada nita molio za se. Zbiko mu zahvali iz dna due jer je sada bio posve siguran da e Matka izbaviti iz kriarskih ruku. Tebi sigurno mnogi zavide rekne mu to si uz kralja, ali ito je i pravedno jer ga navraa samo na dobra djela, i sigurno nema nitko bolje srce od tebe. Uz kralja je dobro odgovori mladi boljar ali ja bih ipak vie volio na bojno polje proti kriarima, pa sam ti zavidan to si se ve s njima borio. A as kasnije nadoda: Juer je doao torunjski komtur von Venden, pa ete danas navee poi k njemu na noite, s metrom i metrovom pratnjom. A onda u Malborg? A onda u Malborg. Tad se knez Jamont nasmije: To nee biti dalek put, ali neugodan, jer Nijemci nisu nita postigli od kralja, a ni Vitold ih nee razveseliti. On je sabrao sve svoje sale i ide sa svom litvanskom vojskom na muj. Ako mu kralj pomogne, buknut e velik rat. ' Za to mole gospodina Boga svi nai vitezovi. Ali ako kralj iz smilovanja nad kranskom krvlju i ne zapodjene velike vojne, pomoi e Vitoldu hranom i novcem, a mnogi e mu poljski vitezovi priskoiti u pomo kao dobrovoljci. To je iva istina! odgovori Zbiko. Ali moda e zato kriari navijestiti kralju rat? Ej, nee! odgovori knez Jamont. Dogod ivi sadanji veliki metar, nee toga biti. I imao je pravo. Zbiko je ve otprije poznavao velikog metra, ali ga je jo bolje upoznao sada, na putu 567 u Malborg, jer je sa Zindramom iz Makova i Povalom iz Taeva bio gotovo uvijek uza nj. I taj ga put uvrsti u uvjerenju da veliki metar Konrad von Jungingen nije rav ni zloban ovjek. I on je esto morao poiniti koju nepravdu, jer je sav kriarski red poinjao samo nepravde. Morao je varati i hiniti, jer je i ast velikoga metra bila sada skopana s prijevarom i himbom, to se smatralo samo politikom vjetinom i okratnou. Ali nije bio okrutan, bojao se suda bojega i, koliko je mogao, obuzdavao je zlodjela onih kriarskih dostojanstvenika koji su silom htjeli rat s kraljem Jagjelom. Ipak je bio ovjek slab. Kriarisu se kroz vjekove ve tako hili priuili da otimaju tue i da sebi prisvajaju tue zemlje da Konrad nije mogao zatomiti njihov pohlepni glad, nego ma se ak i sam podavao. Pored toga su ve bila daleka vremena Vinriha von Kniprodea, vremena strogoga zapta zbog kojeg se kriarskomu redu neko divio sav svijet. Ve za metra koji je bio

prije Konrada von Jungingena, za Konrada Valenroda, bijae kriarski red tako opijen svojom moi da nije pazio ni na kakvo pravo, nego je samo prolijevao krv i samo se time drao na visini. Sam metar je pazio na pravo i pravicu koliko je mogao, olakavao je napose eljeznu ruku kriarsku, koja nije tlaila samo kmetove i seljake ve i nie plemie i sveenike. U blizini Malborga se mnogi kmet i graanin mogao pohvaliti ne samo lijepim imetkom nego ak i bogatstvom, ali u udaljenijim krajevima gazili su komturi svako pravo, otimali i zadnji gro, istiskivali suze, a esto i krv, tako da se u itavim pokrajinama uo samo jek nevolje i tuge. A ako je probitak kriarskoga reda zahtijevao da se malko popusti, kao pokatkad u muju, nisu ni za to mnogo marili lakomi i okrutni komturi. Zato je Konrad von Jungingen sebe i smatrao koijaem kojega ne sluaju pustopani konji, pa je ispustio uzde iz ruku i prepustio kola njihovoj sudbini. A esto su mu duu obuzimale i zle slutnje, a esto je pomiljao na proroanske rijei: Uinio sam ih korisnim pelama i utvrdio ih na pragu kranskih zemalja, a oni su ustali proti meni. Jer se ne skrbe za duu i nemaju samilosti za tjelesa toga naroda, koji je iz bludnje doao k ramoikatolikoj vjeri i k meni. I uinili su ga robom i ne ue ga boje zapovijedi, ve mu oduzimaju svete sakramente, pa ga tako stavljaju na jo vee paklene muke nego da je ostao u poganstvu. A vojuju samo za svoju grabeljivost. Zato e nadoi as kad e im se po 568 lomiti zubi i kad e im biti odsjeena desna ruka, a desna noga e im ohromiti, da upoznaju svoje grijehe. Metar je znao da su istinite te prijetnje to ih je otajstven glas izustio kriarima u objavi svete Brigite. Znao je da se dugo ne moe odrati kua sagraena na tuoj zemlji, na nepravdi i himbi, izdaji i vjerolomstvu. Bojao se da e se sruiti pod jakim udarcem mone poljske ruke, potkapana kroz tolike godine suzama i krvlju. Osjeao je ve unaprijed da moraju u propast pasti kola pod kojima su zapregnutli neposluni konji, pa je zato nastojao da to vie odgodi dan kazne i suda. Zbog toga se, usprkos svojoj slabosti, neslomivo opirao svojim smjelim i estokim savjetnicima, te nije dopustio da doe do rata s Poljskom. Uzalud su mu prigovarali plahost i kukavtinu, uzalud su pogranini komturi 'radili sve samo da doe do borbe. On se suspregao jo i u zadnji trenutak, kad je oganj ve imao da plane, pa je zatim u Malborgu zahvaljivao Bogu to je njemu, metru, polo za rukom da zadri ma podignut nad glavom kriarskoga reda. Ali je znao da do borbe ipak mora doi. Uvjerenje da kriarski red ne stoji na bojem pravu, nego na nepravdi i lai, pa zato mora propasti, inilo ga je najnesretnijim ovjekom na svijetu. Bio bi odmah dao svoj ivot i svoju krv da je moglo biti drukije i da je jo bilo vremena krenuti na pravi put, ali je osjeao da je ve prekasno! Krenuti na pravi put to bi znailo: predati pravim posjednicima svu ugrabljenu zemlju, a s njom i mnogo tako bogatih gradova, kao to je Gdanjsk. I jo vie! To bi znailo: odrei se Zmuja, odrei se provala u Litvu i najzad otii iz svih onih krajeva u kojima kriarski red gospoduje, otii nanovo u Palestinu ili u koji kraj grki da tamo brani sveti krst od divljih Saracena. Ali tko bi na to pristao i kako bi veliki metar mogao to zahtijevati? Konrad von Jungingan ne bijae okrutnik, ali bi ipak on prvi zapovjedio da se kao ovjek bez uma i pameti zatvori u tamnu sobu, onaj koji bi takva ta predloio. Moralo se ii dalje i dalje, sve do dana u koji e sam Bog odrediti konac. I veliki je metar iao, ali tuan i smuen do u dno due. I glava i brada bijae mu ve prilino sijeda, a neko jasne mu oi bijahu uvijek napola prekrivene vjeama. Zbiko nije ni jedan jedini put na njegovu licu vidio osmijeha. Metrovo lice nije bilo grozno, pa ni mrko, ve se na njemu zrcalila samo neka tajna bol. Pod oklo pom, s kriem na prsima, u sredini kojeg bijae mali crni orao, pod velikim bijelim platem, na kojem bijae takoer znak svetoga krsta, bio je iva slika velianstva i tuge. Konrad je neko bio veseljak i ljubio ale i doskoice, pa ni sada nije zazirao od zabava i gozbi, turnira i bojnih igara, ve ih je i sam prireivao, ali se nije mogao razveseliti ni meu onim vitezovima koji su kao gosti dolazili u Malborg, ni u ivoj vrevi, ni uz zveket oruja, ni uz pune pehare. Ni onda kad je sve oko njega odavalo najveu mo i neizmjerno bogatstvo, kad su carski i kraljevski poslanici zanosno klicali da je kriarski red jak kao sva druga kraljevstva zajedno, nije se on varao, nego je jedino

mislio na zlokobne rijei u objavi svete Brigite: Nadoi e as, kad e im se polomiti zubi i kad e im biti odsjeena desna ruka, a desna noga e im ohromiti da upoznaju svoje grijehe. XI Putovali su suhim putem preko Helme do Gruaa, gdje su se zadrali no i dan, jer je veliki metar ondje imao da sudi o pravu ribolova izmeu kriarskog gradskog starjeine i okolinog plemstva, koje je svoje zemlje imalo na Visli. Odanle su na kriarskim laama otplovili rijekom sve do Malborga. Zindram iz Makovica, Povala iz Taeva i Zbiko bijahu cijelo vrijeme uz velikoga metra, koji je bio napose radoznao kako e se Zindrama dojmiti kriarska mo kad je bude vidio izbliza. Metru je zato bilo do toga to Zindram iz Makovica nije bio samo jak i straan na megdanu s pojedincima nego je bio i neobino iskusan ratnik. U cijeloj kraljevini nije nitko umio tako voditi vojsku kao on, ili ravnati bitkom, ili sagraditi kakvu utvrdu, ili napraviti most preko iroke rijeke, jednom rijeju, nikomu nisu bile tako poznate bojne vjetine kao njemu. Metar je znao da u kraljevskom vijeu mnogo vrijedi njegovo miljenje, pa je mislio da e na dugo vremena odgoditi rat, ako ga iznenadi veliinom kriarske moi i sjajem kriarskoga bogatstva. A prije svega, sam je Malborg mogao strahom ispuniti srce svakoga Poljaka, jer se s tom tvravom nije mogla usporediti nijedna druga tvrava na svijetu. Ve izdaleka, plovei Nogatom, ugledae poljski vitezovi jake utvrde i kule, kako se odrazuju na nebu. Dan je bio posve jasan, pa se sve dobro vidjelo, a kad su lae doplovile blie, zablistali su na velikom bedemu jo jae crkveni zvonici i zabijelili se visoki zidovi, uzdiui se jedni povrh drugih. Njihova je veliina natkriljavala sve to su dotada vidjeli poljski vitezovi. inilo se da su ondje same sobe nad sobama, diui se neizmjerno visoko. U tom je golemom gnijezdu oboruanih redovnika bila takva neobina mo i snaga da se i metrovo ozbiljno lice malko razvedrilo kad ga je ugledao. Ex luto Marineburg.. iz blata je Malborg rekne okrenuvi se k Zindramu ali ljudska sila ne moe da srui to blato. Zindram ne odgovori, ve samo pregleda oima sve te utvrde i ogromne zidine, proviene jakim branicima. A Konrad van Jungingen doda asak kasnije: Sta ete nam o toj tvravi rei vi, gospodine, koji znate to su tvrave? Meni se ini da se ta tvrava ne moe osvojiti odgovori kao zamiljeno poljski vitez ali... Ali ta? ta joj moete prigovoriti? Ali svaka tvrava moe promijeniti svoje gospodare. Nato metar namrti obrve. Kako vi to mislite? Ja mislim da su pred ljudskim oima sakriveni sudovi i putevi boji. I opet stane zamiljeno promatrati zidine, a Zbiko, kojemu je Povala preveo njegov odgovor, pogleda ga s najveim udivljenjem. U taj trenutak pade mu u oi velika slinost izmeu Zindrama i mujinskog voe Skirvojla. U obojice bijahu jako velike glave, kao zabijene meu snana ramena, i iroka prsa i malko izvinute noge. Meutim ne htjede veliki metar da zadnja rije ostane kod poljskoga viteza, pa ponovo ree: Kau da je na Marienburg est puta vei od Vavela. Ondje na peini nema toliko mjesta, koliko ovdje u ravnici odgovori gospodin iz Makovica ali je srce u naeg Vavela vee. Konrad ga pogleda U udu: Ja vas ne razumijem. Jer to je srce u nekom grau, ako nije crkva. A naa je katedrala triput vea od vae. .531.:,. To rekavi, pokae, doista, neveliku crkvu na kojoj je nad presbiterijem na zlatnoj podlozi sjao golemi lik presvete bogorodice od mozaika. Metru nije bilo drago to je takav pravac uzeo razgovor te rekne: Vai su odgovori, gospodine, brzi, ali i udni. Uto stigoe pred grad. Odlini kriarski straari bijahu ve sve priredili za dolazak velikoga metra, jer su ga kod prijevoza, osim nekoliko brae, ekali i gradski trubai, koji su obino trubili kad se

veliki metar prevozio. Na drugoj su strani stajali spremni konji, na koje su sjeli, pa projahali kroz mjesto i kroz Sevska vrata, kraj Vrapje utvrde i unili u Prednju tvravu. Na ulazu prozdravie metra: veliki komtur Vilhelm von Helfenstajn, koji je samo nosio taj naslov, dok je njegove dunosti ve nekoliko mjeseci obavljao Kuno Lihtentajn, poslan u to vrijeme u Englesku: nadalje: veliki sudac, Kunov roak, Konrad Lichenstajn, veliki kapetan Rumhajm i veliki blagajnik Burghard von Vobeke, i najzad mali komtur koji je nadzirao gradske radionice. Osim tih dostojanstvenika bijae tu jo i nekoliko druge brae, koja upravljahu svim crkvama u Pruskoj, tlaei sve samostane, kao i svjetovne duhovnike, jer su ih silili i na najsurovije poslove. Uz njih bijae i mnogo svjetovnih vitezova, to jest takvih koji ne moraju vriti kanonikih dunosti. Njihovi jaki i snani likovi slabih nisu kriari htjeli primati, iroka im ramena, kutrave brade i mrki pogledi podavahu im vie izgled njemakih vitezova razbojnika nego redovnika. Na oima im se odraavala neizmjerna oholost. Oni nisu ljubili Konrada zbog toga to se bojao rata s monim Jagjelom; esto su mu na kaptolu predbacivali tu bojaljivost i risali ga na zidinama u smijenim i porugljivim slikama. Ipak su sada pred njim pokorno prignuli glave, napose kad su vidjeli da dolazi sa stranim vitezovima i brzo su priskoili da mu pridre konja te prihvate uzde i stremen. A metar sjae, pa se odmah okrene k Helfenstajnu i zapita ga: Ima li kakvih vijesti od Vernera von Tetlingena? Veirner von Tetlingan, kao veliki maral ili prvi voa kriarskih eta, bijae na vojni protiv kneza Vitolda i Zrnu j dina. 572 Vanih vijesti nema odgovori Helfenstajn ali ima tete. Pobunjeni puk je popalio naa naselja pod Ragnetom i neka sela blizu drugih naih gradova. Uzdam se u Boga da e jedna velika bitka slomiti njihovu zlou i tvrdokornost odgovori metar. I to rekavi, podigne oi uvis, a usne mu se stanu pomicati u molitvi, koju je molio za sretan uspjeh kriarske vojske. Zatim pokae na poljske vitezove i rekne: To su izaslanici poljskoga kralja: vitez iz Makovica, vitez iz Taeva i vitez iz Bogdanca koji su s nama doli da izmijene zarobljenike. Neka im gradski komtur pokae njihove sobe i neka ih pogosti kao to se pristoji. Na te rijei stanu kriarski vitezovi radoznalo promatrati izaslanike, a napose Povalu iz Taeva, ije ime je bilo nekima poznato kao ime slavnog viteza. Oni koji nisu uli o njegovim djelima na burgundskom, ekom i krakovskom dvoru, divili su se njegovom tako golemom liku da je sve one koji su u svojoj mladosti bili u Egiptu i u svetoj zemlji, podsjeao na slonove i deve. Neki su poznavali i Zbika, koji se jednom borio na turniru u Malborgu, a ti su ga pozdravljali prijazno, sjeajui se da je jako snaan i da mu je vrlo sklon metrov brat, Ulrik von Jungingen. Najmanju je panju na se privlaio onaj, koji je ve u skoroj budunosti imao zadati najstraniji udarac kriarskom redu, to jest Zindram iz Makovica, jer je zbog svog malog i nelijepog uzrasta izgledao, kad je sjahao s konja, gotovo kao grbavac, a njegove su duge ruke i svinute noge izazivale smijeak na licima mlae brae. Jedan izmeu njih, poznati aljivdija, pristupi ak k njemu i htjede mu neto rei, ali kad je gospodinu iz Makovica pogledao u oi izgubi nekako volju i ode utei. Gradski komtur preuzme, meutim, goste i odvede ih sa sobom. Najprije dooe u neveliko dvorite, na kojem osim kole, staroga hambara i sedlarske radionice bijae jo i kapelica svetoga Nikole, pa onda prijeoe preko nikolajskog mosta u Prednju tvravu. Komtur ih je nekoliko asova vodio izmeu silnih zidina, koje bijahu na nekim mjestima utvrene prikladnim branicima. Zindram iz Makovica promatrao je sve najpaljivije, a vodi im je, a da ga nisu pitali, pokazivao razne zgrade, ba kao da mu je stalo da gosti sve redom to bolje vide. 573 Ona velika zgrada koju vae milosti ponegdje vide pred sobom na lijevu ruku rekne to su nae staje. Mi smo ubogi redovnici, ali ipak ljudi kau da ponegdje ni vitezovi ne prebivaju tako kao kod nas konji.

 Ljudi vas ne grde zbog siromatva odgovori Povala ali to ne mogu biti samo staje, jer je zgrada veoma visoka, a vi sigurno ne vodite konje preko stuba. Nad stajama, koje su dolje i u kojima ima etiri stotine konja rekne gradski komtur su tavani, a u njima ima hrane za deset godina. Mi neemo nikada biti opsjednuti, ali ako i budemo, nee nas gladom natjerati na predaju. To rekavi krene nadesno i odvede ih nanovo preko mosta izmeu utvrde svetoga Lovre i eljezne utvrde. Doli su u drugo dvorite, mnogo vee, u samoj sredini Prednje tvrave. Znajte, vae milosti rekne Nijemac da je sve ovo to vidite prema jugu, a to se po milosti bojoj ne moe osvojiti, samo Forburg, to se po svim utvrdama ne moe usporediti ni sa Srednjom tvravom, u koju u vas sada uvesti, a kamoli s Visokom. Velik je jarak s pokretnim mostom dijelio Srednju tvravu od dvorita, pa su istom s gradskih vrata, koja bijahu na malko viemu mjestu, nai virtezovi mogli oima pregledati svu onu golemu etvorinu, nazvanu Prednjom tvravom. A s druge strane se zgrada dizala nad zgradom, te se Zindramu priinilo da pred sobom vidi itav grad. Bijae ondje sva sila drveta, sloenog u hrpe visoke kao kue, pa mnoina kamenih kugli, sloenih u piramide, pa groblje, bolnice i skladita. Neto postrance crvenjeli su se jaki zidovi templa, to jest velikog skladita s blagovaonicom za najamnike i sluge. Pod junim bedemom vidjele su se druge staje za odabrane konje velikog metra i vitezove. Jo dalje bijahu stanovi za plemike momke i plaene vojnike, a na drugoj su strani etvorine bile za prerazne kriarske majstore i inovnike, pa razna skladita, hambari, pekarnice, golem arsenal ili karavan, zatvori i stara pukarnica i svaka zgrada bijae tako vrste da su se ljudi u svakoj mogli braniti kao u kakvoj tvravi, a sve je to bilo okrueno visokim zidom i jakim utvrdama, za zidom opkop, iza opkopa vijenac golemih palisada. Iza njih je jo dalje na zapadu tekao uti Nogat, na sjeveru i istoku je padala sjena silnih zgrada, a na jugu su se dizale jo jae tvrave: Srednja i Visoka. ...521... Gnijezdo strano, u kojem bijae neizmjerna mo i u kojem bijahu sjedinjene dvije u to vrijeme najvee sile na svijetu: sila duhovna i sila maa. Tko se opro jednoj, toga je slomila druga. Tko je prati njima podigao ruku, na toga se digao krik po svim kranskim zemljama da je die protiv krsta. Pored toga su im i drugi vitezovi sa svih strana svijeta dolazili u pomo. To je gnijezdo uvijek bilo prepuno razliitih zanatlija i oboruanih ljudi, i u njemu se vrzlo kao u ulitu. Pred vratima, pred sobama, u predvorjima, u radionicama svuda je vladala iva vreva kao na sajmu. Jeka je raznosila udarce ekia, tropot mlinova, raanje konja, zveku oruja, jek truba i bubnjeva, naloge i zapovijedi. Po dvoritima si uo sve jezike svijeta i mogao sresti vojnike svih naroda: sigurne engleske strijelce koji su na sto koraaja pogaali goluba, a strelice su im bojne oklope probijale tako lako kao da su od prosta sukna, i strane vicarske pjeake, koji su se borili dvosjeklim maevima, i neobino jake, ali nezasitne Dance, i na alu i na svau sklone Francuze, i ponosne panjolce, i uglaene Talijane, najbolje maevaoce koji bijahu odjeveni u barun i svilu, a u ratu pod neslomivim oklopima, iskovanima u Veneciji, Milanu i Firenci i Burgunane i Friane, i napokon Nijemce iz svih njemakih zemalja. Meu njima su se kretali bijeli platevi, kao njihovi vrhovni gospodari. Kua puna zlata, to jest posebna zgrada u Visokoj tvravi, sagraena uz stan velikoga metra, napunjena odozdo pa do vrha novcem i dragocjenim kovinama, doputala je kriarskom redu da prima mnogo gostiju i da dri mnogo vojnika, pa ih alje u boj i u razne gradove, i svim svojim komturima i gradskim starjeinama. Tako se tu sa silom duhovnom i sa silom maa udruilo i neizmjerno bogatstvo, a u isti mah je vladao i eljezni zapt, kojega vie nije bilo u drugim gradovima, ali se ipak odrao u Malborgu. Amo su dolazili i sami vladari da se bore s poganima i da dobiju novac, i najslavniji vitezovi da se ue bojnoj vjetini, jer u cijelom svijetu nije nitko umio vojevati tako kao kriarski red. Nekad, kad je taj red doao u ove krajeve, nije osim najblie okolice i nekoliko gradia, to im ih je darovao lakoumni knez poljski, imao ni pedlja zemlje, a sada je vladao nad velikim prostorom, veim od mnogih kraljevina, punim krasnih mjesta i neosvojivih gradova. Vladao je i upravljao kao to ribar upravlja razapetom 575

mreom od koje sve niti dri u svojoj vlasti. Odavle, s ove Visoke tvrave, od velikoga metra i od bijelih plateva raznosili su postarski momci zapovijedi na sve strane lenskim plemiima, gradskim vijeima, gradskim naelnicima, gradskim zapovjednicima i podzapovjednicima, stotnicima i kapetanima plaenih eta; i to je ovdje odredila kriarska misao i volja, to su odmah izvele stotine i tisue eljeznih aka. Amo su dolazili novci iz svih krajeva, amo svi danci i porezi, amo sav ive i hrana; odavle su se na kraju pruale grabeljive ruke u sve susjedne krajeve i meu sve ljude. Pogotovo su pruski narodi koji govore litvanskim jezikom, ve bili zbrisani s lica zemlje. Litva je ve odavno osjeala eljeznu kriarsku nogu, koja joj je gazila grudi tako strano da je za svakim dahom bacala krv ispod srca; a Poljska, premda je pobijedila u stranoj bici kod Plovaca, izgubila je ipak za Lokjetkovih vremena sve svoje zemlje na lijevoj obali Visle zajedno s Gdanjskom, zevom i Svjecjem. Viteki red inflandski sizao je u ruske zemlje, i oba su ta reda prodirala kao prva silna poplava njemakoga mora, koje je sve vie i vie zapljuskivalo zemlje. Ali najednom zae sunce krizarskonjemake pohlepe. Litva primi sveti krst iz poljskih ruku, a krakovsko je prijestolje zajedno s rukom prekrasne kraljice dobio Jagjelo. Time, istina, nije kriarski red izgubio nijedne zemlje, nijednoga grada, ali je osjetio da je proti njegovoj sili ustala druga sila, a nestalo mu je i razloga da ostane u Pruskoj. Poslije pokrtenja Litve imao se vratiti u Palestinu da brani putnike koji idu u sveti grad. Ali vratiti se... to je znailo odrei se bogatstva, vlasti, moi, gospodstva, gradova, zemalja i cijelih kraljevina. I sad se kriarski red poeo previ jati od straha i bijesa, ba kao to se previja divlji vepar kad ga probode eljezo. Metar Konrad se bojao da postavi sve na jednu kocku, pa je neprestano odgaao rat s velikim kraljem, vladarom poljskim, litvanskim i prostranih ruskih krajeva, to ih je Olgjerd preoteo od Tatara, ali ga je na taj rat gonila veina kriarskih vitezova, osjeajui da valja zapodjeti boj na ivot i smrt dok su im jo netaknute sile, dok sjaj njihovog reda ne poblijedi, dok mu cijeli svijet dolazi u pomo i dok papinski gromovi ne padnu na to njihovo gnijezdo kojemu nije vie do toga da iri kranstvo nego samo da uvrsti svoje poganstvo. ,576 Meutim po svim dvorovima i kod svih naroda klevetali su Jagjela i Litvu, da su samo za izliku primili sveti krst, tvrdei da nije mogue za nekoliko godina izvesti ono to kriarski ma nije mogao izvesti tokom vjekova. Proti Poljskoj i proti njezinom vladaru bunili su kraljeve i vitezove kao proti braniteljima i zatitnicima poganstva a ti su glasovi, kojima se jedino u Rimu nije vjerovalo, ili po svemu svijetu i mamili u Malborg knezove, grofove i vitezove sa zapada i juga. I sve je vie raslo pouzdanje kriarskoga reda koji je osjeao svoju veliku mo. Marienburg je sa svojim stranim utvrdama zasljepljivao ljude veom snagom nego ikad, zasljepljivao ih je bogatstvom i strogim zaptom, te se inilo da je kriarski red mnogo snaniji i jai nego to je ikada bio. Nitko od svih kneevskih i vitekih gostiju, pae nitko od samih kriara osim velikoga metra nije pojmio da se poslije pokrtenja Litve dogodilo neto nova, kao da su valovi Nogata, koji je s jedne strane okruivao tvravu, poeli tiho i neumoljivo potkapati njezine zidine. Nitko nije pojmio da je u tom golemom tijelu jo ostala sila, ali je odletjela dua; a istom onaj tko je doao i pogledao taj ex luto podignuti Marienburg, vidio te zidove i te utvrde, crne krstove na vratima, kue i zgrade, taj je prije svega pomislio da te kriarske glavne stolice ne moe svladati ni sam pakao. S isto takvom milju promatrali su je ne samo Povala iz Taeva i Zbiko, koji je ondje bio i prije toga, nego i ovjek od njih mnogo iskusniji Zindram iz Makovica. I njemu se namrtilo lice kad je gledao sve te silne utvrde, bedeme i nasipe, pa se i nehotice sjetio ponosnih rijei kojima su kriari neko zaprijetili kralju Kazimiru: Vea je naa mo, i ako ne ustupi, potjerat emo te naim maevima do samoga Krakova. A sada gradski komtur povede nae vitezove dalje, u Srednju tvravu, gdje su u istonoj palai bile sobe za goste. XII Matko i Zbiko grlili su se dugo, jer su uistinu jedan drugog arko ljubili, a razne zgode i nezgode poveale su posljednjih godina jo vie tu njihovu ljubav. im je ugledao svoga sinovca, pogodio je stari vitez da Danuke

Zl Kriari 577 nema vie na svijetu, pa nije pitao ni za ta, ve je samo k sebi privinjavao mladia, Mijui mu time pokazati da nije ostao potpunom sirotom, nego da na svijetu postoji jo jedna bliska i osjeajna dua spremna da s njim podijeli njegovu tugu. Nakon duge utnje, kad su im suze olakale bol, zapita Ma tko: Jesu li ti je ugrabili ponovo ili je umrla na tvojim rukama? Na mojim je rukama umrla pred samim Spihovom odgovori mladi. I stane pripovijedati kako je to bilo, zainjajui svoje pripovijedanje uzdisima i plaom, a Matko ga je paljivo sluao, pa je i on uzdisao i na kraju zapitao: A Jurand je jo iv? Jurand je jo bio iv kad sam ja odlazio, ali nee jo dugo ivjeti na svijetu i sigurno ga vie neu vidjeti. A onda bi moda bilo bolje da nisi ni otiao? A kako sam mogao vas ostaviti ovdje? Nekoliko sedmica prije ili kasnije bilo bi za me svejedno! Zbiko ga pogleda brino i rekne: Vi ste ionako bolesni! Ta izgledate kao kostur! Iako sunce zagrijava zemlju, u podzemlju je ipak tamno i jako vlano, budui da je u blizini rijeka. Mislio sam da u sav popijesniviti. I zrak je nezdrav, pa mi se rana ponovo otvorila... ta ti ve znade, ona to sam je u Bogdancu dabrovim salom izlijeio. Znadem odgovori Zbiko jer sam s Jagjenkom iao po dabrovo salo. Dakle, ti su vas psi u podzemlju drali? Matko potvrdi glavom i odgovori: Da ti iskreno kaem, nisu me oni ba voljeli i sa mnom je ve bilo zlo. Oni strano mrze Vitolda i Zmujine, ali jo strasnije one izmeu nas koji im pomau. Uzalud sam im govorio zato smo mi poli meu mujine. Bili bi mi odsjekli glavu, ali to nisu uinili samo radi toga to im je bilo ao otkupa, jer su im novci, kako znade miliji i od osvete, a htjeli su osim toga imati u svojim rukama dokaz da kralj alje u pomo poganima. Da ubogi mujini mole za krst, samo ne iz njihovih ruku, to znamo mi, koji smo bili ondje, ali se kriari pretvaraju kao da to ne znaju, pa ih optuuju kod svih dvorova, a s njima i naega kralja. Tada Matko osta bez daha, te je morao nekoliko asova utjeti, a kad je odahnuo nastavi. I bio bih moda skapao u podzemlju. Za me se dodue zauzimao Amold von Baden, kojemu je takoer bilo do otkupa. Ali, on medu njima nema nikakva ugleda i nazivaju ga medvjedom. Na sreu je za me od Arnolda doznao de Lorhe, pa je odmah digao stranu viku. Ne znam da li ti je o tom to rekao, jer on taji svoje dobre ine. A njega oni silno tuju jer je ve jedan de Lorhe kriarskomu redu uinio mnogo dobra, a sam on je odlina roda i veoma bogat. On im je rekao da je i sam na suanj, pa e mu ti presjei vrat, ako mi oni odsijeku glavu, ili ako poginem u podzemnoj tamnici. I zaprijetio je kaptolu da e pripovijedati na zapadnim dvorovima kako kriari postupaju s opasanim vitezovima. Na to su se prestraili i uzeli me u bolnicu, gdje je i zrak zdraviji i hrana bolja. Ja neu od de Lorha uzeti ni jedne grivne, tako mi pomogao Bog! Od neprijatelja se rado uzimlje, ali prijatelju se mora i otpustiti rekne Matko ali s obzirom na to da je s kraljem sklopljen ugovor glede izmjene suanja, nee ni ti za mene morati nita platiti. A naa viteka rije? zapita Zbiko. Ugovor je ugovor, pa bi nam Amold mogao prigovoriti da nismo poteni. uvi to, zabrine se Matko, po promisli malko i rekne: Moda bi ti mogao spustiti cijenu? Mi smo se ocijenili sami. Zair smo sada manje vrijedni? Matko se zabrine jo vie, ali u oima mu se odrazi divljenje i jo vea ljubav za Zbika. Tko bi mu doskoio? Takav se ve rodio! promrmlja za se.

I pone uzdisati. Zbiko pomisli da uzdie za novcem to ga ima Arnoldu isplatiti, pa rekne: Znajte, mi imamo dosta novaca. Samo da nam sudbina bude laka! Bog ti je ublaio! rekne ganuto stari vitez. Mene ionako nee dugo biti na svijetu. Ne govorite tako! Bit ete zdravi im vas samo malko vjetar provije. Vjetar? Vjetar mlado drvo prdgne, a staro slomi. 578 .,528., Ej, vae kosti nisu jo slabe i do starosti vam je jo daleko. Ne tui se! Da si ti veseo, i ja bih se smijao. Ali ipak imam i ja drugi razlog za tugu, pa da pravo kaem, ne samo ja, nego mi svi. Zato? zapita Zbiko. Sjea li se kako sam te u Skirvojlinu taboru ukorio zato to si hvalio kriarsku mo! Na bojnom je polju doista jak na narod, ali ja sam tu pasju brau izbliza vidio sada. Tad Matko snizi svoj glas kao da se boji nee li ga tko uti: I sada vidim da si ti imao pravo, a ne ja. Kakva li je to mo, kakva snaga! Nai vitezovi ele da to prije udare na Nijemce, a ne znaju da kriarima pomau svi kraljevi i svi narodi, da u njih ima mnogo vie novaca, da su njihove tvrave mnogo jae i da su njihove bojne priprave mnogo bolje. Ouvala nas od njih ruka boja... I kod nas i ovdje govore da mora doi do velikog rata, ali kad doe, neka se Bog smiluje naoj kraljevini i naemu narodu! Prihvati se onda obim rukama za svoju sijedu glavu, pa se podupre o koljena i zauti. A Zbiko rekne: Dakle, vidite! U borbi izmeu pojedinaca je mnogi od nas jai, a kako bi bilo s velikim ratom, o tom ste se uvjerili i sami. O, uvjerio saim se! I dao Bog da se o tom uvjere i kraljevi poslanici, a pogotovo vitez iz Masko vica. Ja sam vidio, kako se namrtio. On je velik vjetak u bojnim poslovima i kau da se nitko na svijetu ne razumije u rat bolje od njega. Ako ima pravde, nee rata moda ni biti. Ako kriari opaze da su jai, onda e ga biti. I rei u vam iskreno: dao Bog da se jednom odlui ili amo ili tamo jer se vie ovako ne da ivjeti. I Zbiko spusti glavu kao da su mu doteale misli, a Matko rekne: teta krasnoga kraljevstva, ali ja se bojim da nas Bog za nau preveliku smjelost ne pokara. Sjea li se kako su nai vitezovi pred katedralom na Vavelu, onda kad su tebi imali odsjei glavu, izazivali i samoga Timura Hromoga, koji vlada nad etrdeset kraljevina i koji je 580 brda ljudskih glava podigao... Njima nisu dovoljno kriari, ve bi htjeli izazvati sve najedanput, a u tom moe biti uvreda boja. A Zbiko se na tu uspomenu prihvati za svoju plavu glavu, jer ga nenadano obuze neizmjerna tuga, pa zavapi: A tko me onda spasio od krvnika, ako ne ona? O, Isuse! Danuko moja... O, Isuse! Tako se u njemu od prevelike boli smutilo srce da je poeo upati kose, pa onda gristi prste kojima je htio zadrati svoje suze. Mome, misli na Boga i uti! klikne Matko. ta radi? Umiri se! uti! Ali, Zbiko se dugo vremena nije mogao umiriti; osvijestio se tek onda kad je Matko, koji je jo uvijek bio bolestan, oslabio tako da je klonuo, pao na klupu te izgubio svijest. Mladi ga odmah poloi na postelju i okrijepi vinom to im ga je poslao gradski komtur, te ostade uz njega dok stari vitez nije zaspao. Ujutro se probudi kasno, svje i otpoinut. Eto progovori Matko jo ipak nije kucnuo moj as, pa mislim da u moi i na konja kad me malko provije vjetar.

 Kraljevi e izaslanici ostati ovdje jo nekoliko dana rekne Zbiko jer svaki as dolaze k njima ljudi s molbama za sunje koji su zasunjeni na bojitu u Mazoviji ili u velikoj Poljskoj; ali mi moemo otii kad nas bude volja i kad malko ojaate. Mu. U taj as ue Hlava. Ne zna li ta rade izaslanici? zapita ga stari vitez. Pregledavaju Visoku tvravu i crkvu odgovori eh vodi ih sam gradski komtur; a onda e poi u veliku blagovaonicu na ruak na koji e veliki metar pozvati i vae milosti. A ta si ti radio jutros? Promatrao sam njemake plaenike pjeake koje su vjebali njihovi kapetani, pa sam ih usporeivao s naim ekim pjeacima. A ti se ekih sjea? Mene je jo kao djeaka zasunjio vitez Zih iz Zgorjelica, ali ih se dobro sjeam jer sam ih ve od malih nogu veoma rado gledao. No, pa ta veli? 581 A nita! Kriarski su pjeaci jaki i dobro izvjebani, ali su to volovi, a nai su vuci. Ako, dakle, doe do ega, to ve vaa milost zna da volovi ne jedu vukove, a da su vuci na volove sttrano lakomi. Istina rekne Matko, kojemu je to, doista, bilo poznato pa nastavi: Tko u vas dirne, taj kao od jea odskoi. U bici vrijedi Vitez na konju vie od deset pjeaka rekne Zbiko. Ali Marienburg mogu zauzeti samo pjeaci odgovori mu eh. Time su svrili razgovor o pjeacima, a Matko, slijedei svoje misli, rekne: uj, Hlavo: mi emo poi im se ja oporavim i ojaam. A kamo? zapita eh. Zna se: u Mazoviju, u Spihov odgovori mu Zbiko. Hoemo li ondje i ostati? Nato Matko pogleda Zbika upitnim pogledom jer dosada nisu ni rijei progovorili o tome ta e dalje raditi. Mladi je, moda, stvorio neku odluku u tom pogledu, ali nije htio iznenaditi strica, pa se zato samo nasmijei i rekne: Ponajprije morate vi ozdraviti. A onda? A onda ete se vratiti u Bogdanac. Ja znam koliko ga volite. A ti? I ja ga volim. Ne kaem ti da ne ode k Jurandu ponovo e Matko jer ako umre, mora ga pristojno pokopati; ali ipak pazi to u ti rei, jer si od mene mnogo mlai, pa mi razumom nisi ravan. Nekako je nesretno mjesto taj Spihov. Sto je god bilo dobra, bilo ga je drugdje, a ondje te snala samo nevolja i tuga. Istinu govorite rekne Zbiko ali je ondje Danukin grob. uti! klikne Matko u strahu, da Zbika ponovo ne obuzme neobuzdana bol kao jue. Ali na mladievu se licu pojavi samo tiha tuga. saa Jo e biti vremena da se posavjetujemo progovori as kasnije. Vi u Plocku ionako morate otpoinuti. Ondje nee vaoj milosti uzmanjkati njege primijeti Hlava. Istina! rekne Zbiko. A znate li da je ondje Jagjenka? Ona je dvoranka kneginje Zjemovitove. Da, pa vi to znate jer ste je sami onamo odveli. Bila je i u Spihovu. Samo mi udno to mi o njoj niste nita spomenuli kad smo bili kod Skirvojla.

 Ona nije uzalud ila u Spihovo; da nije bilo nje Jurand bi se jo uvijek potucao kojekuda ili bi ve bio poginuo negdje na putu. Ja sam je odveo u Plock radi opatove batine, a nisam ti je spomenuo, jer to da ti je spominjem kad ti nisi onda ni za ta mario. Ona vas jako voli rekne Zbiko. Hvala Bogu da nam nisu bila potrebna nikakva pisma, ali ih je ona ipak za vas dobila od kneginje i od kriarskih poslanika. Nek je za to Bog blagoslovi, od nje nema bolje djevojke na svijetu! rekne Matko. Dalji im razgovor prekine dolazak Zindrama iz Makovica i Povale iz Taeva koji bijahu uli za jueranju nemo Matkovu, pa ga dooe pohoditi. Hvaljen Isus! rekne Zinram stupivi preko praga. Kako vam je danas? Bog vam platio! Pomalo! Zbiko veli da e mi biti posve dobro kad me malko provije vjetar. Kako da i ne bude? Hoe! Sve e biti dobro! progovori Povala. Ve sam se i pridigao odgovori Matko. Ne tako kao vae milosti, jer ste vi, kako ujem, rano listali. Najprije su k nama dolazili ljudi da im izmijenimo sunje rekne Zindram a onda smo pregledavali kriarsko gospodstvo: Prednju i obje druge tvrave. Silno je to gospodstvo i silne tvrave! promrmlja ozbiljno Matko. Uistinu, silne. Crkva je zidana u arapskom stilu za koji nam rekoe kriari da su ga nauili od Saracena u Siciliji, a u tvravama su posebne sobe, sve na samim stupovima. Pogledajte samo veliku blagovaonicu. Tako je utvrena da sline nigdje nema. Takvim zidinama ne moe nauditi ni najvea kamena kugla. Vjere mi, to se rado gleda! saa. Zindram je to govorio tako veselo da ga je Matko u udu pogledao i zapitao: A jeste li vidjeli njdhovo bogatstvo, njihovo ureenje, njihove goste i vojsku? Sve su nam pokazali, toboe iz gostoljubivosti, a uistinu zato da bi nam klonulo srce. No pa ta je? Ej, ako doe do rata, uz pomo emo ih Boju tjerati preko gora i mora, i otjerati onamo odakle su i doli. Matko zaboravi u taj as na svoju nemo, pa skoi u udu na obje noge. Kako to, gospodine? zapita. Kau da vi imate osobito bistar razum. A meni se zamaglilo kad sam vidio njihovu mo i snagu. Zaboga, kako vi to mislite? Zatim se okrene k svom sinovcu: Zbiko, zapovjedi da nam donesu vino koje nam je poslano. Sjednite, vae milosti, i govorite jer mi nijedan lijenik za moju bolest ne moe pruiti boljeg lijeka. Zbiko, i sam veoma radoznao, donese vino i ae, te svi sjednu, a gospodin iz Makovica progovori: Sve te utvrde nisu ba nita, to ljudska ruka uini to moe i unititi. Znate li to zajedno dri opeke...? Vapno! A znate li to ljude...? Ljubav! Za rane boje! Med vam iz usta tee! klikne Matko. A Zindram se obraduje u svom srcu s te pohvale, pa nastavi: Od ovdanjih ljudi ima jedan kod nas brata, drugi brata, trei sina, ovaj roaka, a onaj zeta ili koga drugoga. Pogranini ih komturi alju k nama u pljaku, pa mnogi od njih pogine, a mnogoga nai zarobe. I im su ovdje ljudi saznali, da se kralj s velikim metrom nagodio o izmjeni suanja, poeli su k nama dolaziti ve od ranoga jutra i kazivati nam imena suanja, koja je na pisar zapisivao. Najprije je doao neki ovdanji bavar, Nijemac i ugledan graanin, koji ima svoju kuu u Malborgu, pa nam je rekao: Kad bih u emu mogao posluiti vaemu kralju, ne bih dao samo svoj imetak, nego i svoju glavu! Ja sam ga otpravio, mislei da je Juda. Ali nato doe sveenik vjecki ispod Olive, pa nas zamoli za brata i rekne: Je li istina, gospodine, da ete navijestiti rat naoj pruskoj gospodi? Znajte, ovdje sav narod misli na vaeg kralja kad se moli: 'Doi kraljevstvo tvoje...'! Zatim su doli sinovi dvojice plemia ispod Stuma, pa ..583. trgovci iz Gdanjska, pa obrtnici, pa zvonoljeva iz Kviina i mnogo drugih... i svi su nam rekli isto.

Tada zauti gospodin iz Makovica, ustane i pogleda ne slua li tko za vratima, a onda se vrati i nastavi neto tiim glasom: Ja sam ih dugo o svemu ispitkivao. U cijeloj Pruskoj mrze kriare: i sveenici i plemii, i graani i seljaci. I ne mrze ih samo oni koji govore naim ili pruskim jezikom, nego i sami Nijemci. Tko mora da slui, taj slui; ali je svima i kuga milija od kriara. Eto, tako je! Da, ali u kakvoj je to vezi s kriarskom moi? upita Matko. A Zindram pogladi dlanom svoje visoko elo, promisli asak kao da trai zgodnu usporedbu, pa se na kraju nasmijei i zapita: Jeste li se kada pobili na megdanu? Jesam i vie puta odgovori Matko. Pa to mislite? Nee li se od prvog udarca sruiti s konja vitez, makar i najsnaniji, kojemu nije u redu stremen ili pojas na sedlu? Zastalno! No vidite: kriarski red je takav vitez. Tako mi Boga! klikne Zbiko. Nita ljepe ne e ni u knjizi proitati! A Matko se zadivi i progovori malko drhtavim glasom: Bog vam platio! Za vau glavu, gospodine, mora kova skovati poseban ljem, jer ga gotovoga nigdje nema. XIII Matko i Zbiko htjedoe odmah otputovati iz Malborga, ipak ne otputovae onoga dana kad im je Zindram iz Makovica onako okrijepio duu. U Visokoj tvravi je bio prireen ruak, a zatim i veera u ast gostima i izaslanicima, na koju je bio pozvan Zbiko kao kraljevski vitez, a radi Zbika i Matko. Objed je siuen u velikoj blagovaonici koju je osvjetljavalo deset prozora i u kojoj je svod bio sazidan tako vjeto da je leao samo na jednom stupu. Osim kraljevskih vitezova kod stola od drugih gostiju bijae jedan grof vapski i jedan burgundski; ovaj, mada poslanik bogatih gospodara, bijae doao kriarima da od njih, u ime svojih gospodara, pozajmi novaca. Od 585 domaih vitezova, osim velikog metra, bijahu na ruku jo samo etiri dostojanstvenika, takozvani glavni stupovi kriarskog reda, to jest veliki komtur, blagajnik, satnik i intendant. Peti glavni dostojanstvenik, to jest veliki maral, bijae u to vrijeme u ratu proti Vitoldu. Premda je kriarski red bio vezan zavjetom siromatva, jeli su gosti na zlatu i srebru i pili malvaziju jer je metar htio zablijetiti oi poljskih izaslanika. Ali usprkos obilnom objedu nije ta gozba bila ba osobito vesela jer su se gosti teko sporazumijevali, a uz to su morali uvati svoje dostojanstvo. Zato je veera u prostranoj redovnikoj blagovaonici bila veoma vesela zato to su na njoj bili svi kriarski vitezovi i svi oni gosti koji nisu s vojskom velikoga marala otili na vojnu proti Vitoldu. To veselje nije bilo pomueno nikakvim sporom, nikakvom svaom. Strani su vitezovi, istina, htjeli razdraiti Poljake, znajui da e s njima doi do borbe, pa su ih promatrali prijekim okom, ali su im kriari rekli da ostanu na miru, jer su se bojali da ne bi u osobama kraljevskih izaslanika uvrijedili poljskog kralja. Ali i u tom se pokazala pristranost kriarskih vitezova; oni su goste uvjeravali da su Poljaci strano estoki: da e ovjeku za svaku otriju rije, odmah iupati bradu ili ga ubosti noem. Zato su se gosti zadivili dobrodunosti i Povale iz Taeva i Zindrama iz Makovica, a razumniji su uvidjeli da ponaanje Poljaka nije surovo, ve da su jezici kriara otrovni i zlobni. Neki su se ak, vini skladnim zabavama na uglaenim zapadnim dvorovima, uvjerili o udnim obiajima samih kriara, jer su glazbenici na toj gozbi svirali same sumnjive komade, a pjevai pjevali nepristojne pjesme; pri tom su plesali medvjedi i polugole enske. A kad su se gosti zaudili to u Visokoj tvravi ima i djevojaka, ispostavilo se da je tako ve odavna, pa je i sam veliki Vinrih Kniprode u svoje vrijeme plesao u toj tvravi s lijepom Marijom von Alfleben. Kriari su govorili da ene samo stanovati ne mogu u Visokoj tvravi, ali mogu dolaziti na gozbe; tako je prole godine i kneginja Vitoldova, koja je stanovala u kraljevski ureenoj staroj pukarraici u Prednjoj tvravi, gotovo svaki dan dolazila ovamo da igra za zlatne dukate to su joj ih svake veeri darivali I te su veeri igrali za zlatne dukate na ahu i kockama; a vie su igrali nego razgovarali, jer su ih pjevai i glazbenici upravo zagluivali. Ipak je pokatkad nastao

586 easak tiine, i jednim se takvim sluajem okoristio Zindram iz Makovica, pa zapitao velikoga metra jesu li kriarski poslanici u svim kriarskim krajevima jako odani kriarskom redu. Nato mu Konrad van Jungingen odgovori: Tko je odan krstu, taj mora biti odan i kriarskomu redu. Taj se odgovor svidio kriarima i njihovim gostima, te su ga poeli hvaliti, a veliki metar se tomu obradova i nastavi: Tko je nama prijatelj, tome je pod nama dobro; a tko nam je neprijatelj, za nj imamo dva sredstva. Kakva? upita poljski vitez. Vi moda ne znate da ja iz svojih soba u ovaj reflektorij dolazim malim stubama u zidu, a uza te je stube izvjesna soba; kad bih onamo odveo vau milost, upoznali biste prvo sredstvo. Tako je! kliknu kriari. A gospodin iz Makovica se dosjeti da veliki metar govori o sobi punoj zlata, kojom su se toliko hvastali kriari, pa malko promisli i progovori: Jednom je... ej, tomu je ve odavno... neki njemaki cesar pokazao takvu sobu naem poslaniku, koji se zvao Skarbek, i rekao mu: Idi zlato k zlatu, mi Poljaci ne volimo eljezo! A znate li, vaa milosti, to je bilo poslije toga? Poslije toga je bio Hundsfeld. A ta je to Hundsfeld? upita odmah nekoliko vitezova. To je polje odgovori posve mirno Zindram na kojem nitko nije mogao pokopati poginule Nijemce, pa su ih na kraju pokopali psi. Na ovo su se silno uznemirili i kriari i njihovi gosti; nisu znali to bi na te rijei odgovorili, a Zindram iz Makovica zavri: Zlatom nee pobijediti eljezo. Ej klikne veliki metar ta eljezo je nae drugo sredstvo! Vi ste, vaa milosti, vidjeli u Prednjoj tvravi nae kovanice. U njima se kuje dan i no; takvih maeva i oklopa nema na svijetu. Nato Povala iz Taeva prui ruku u sredinu stola, uzme dugi i veoma iroki no kojim se rezalo meso, te 587 ga svine tako lako kao da je od pergamenta; zatim ga digne uvis da ga svi vide i preda metru. Ako je ovakvo eljezo i u vaim maevima rekne neete od njega imati velike koristi. I zadovoljno se nasmijei, a svjetski i duhovni gosti se podignu sa svojih mjesta i pohrle k velikomu metru i stanu jedan drugomu dodavati posve svinuti no; svi su utjeli jer im je strah obuzeo srca kad su vidjeli takvu snagu. Tako mi glave svetoga Liborija klikne napokon veliki metar u vas su, gospodine, eljezne ruke. A grof burgundski nadoda: vre od eljeza! Svinuo je taj no kao da je od voska. A nije se ni zarumenio, niti su mu ile nabrekle! klikne jedan od brae. Na je narod priprost odgovori Povala pa ne pozna stvari koje ovdje vidim, ali je zato snaan. Tada pristupe k njemu francuski i talijanski vitezovi i stanu mu govoriti svojim zvonkim jezikom, o kojem je stari Matko priao da zvui kao da netko mjedenim tanjurima udara. Oni su se udili njegovoj snazi, a on se s njima kucnuo i odgovorio: esto se kod nas na gozbama izvode ovakvi pothvati, a dogodi se da i pokoja djevojka svine neto slabiji no. Nijemci se rasre i zastide, jer su se irado hvastali svojom jakou i veliinom, a stari Helfenstajn stane vikati preko cijeloga stola: To je za nas prava sramota! Brate Arnolde von Baden, pokai da i nae kosti neto vrijede! Dajte mu no! Sluga odmah donese no i poloi ga pred Arnolda; onaj se meutim ili smeo pred tolikim svjedocima ili je doista imao slabije ruke od Povale; no je dodue svinuo ali samo dopola.

Zbog toga su se jako zamislili mnogi od kriarskih gostiju; njima su prije toga govorili kriari da e te zime buknuti rat s kraljem Jagjelom; sjetie se u taj as da je zima u tim krajevima upravo strana, pa bi bilo bolje da se vrate u svoj zaviaj dok je jo ugodnije vrijeme. Bilo je udno to su ih takve misli stale obuzimati u srpnju, mjesecu najljepeg vremena i velike vruine. 588 XIV U Plocku ne naoe Zbiko i Matko nikoga od dvora, jer su i knez i kneginja sa svoje osmoro djece otili u posjete u ersk, kamo ih je pozvala kneginja Ana Danuta. O Jagjenki su doznali od biskupa da je otila u Spihov gdje e uz Juranda ostati sve do njegove smrti. To im je bilo drago jer su i sami naumili u Spihov. Matko je veoma hvalio Jagjenku, to je vie voljela poi k umiruem ovjeku, koji joj ne bijae ni rod ni pomozbog, nego na zabave u ersk na kojima sigurno nije nedostajalo ni plesova ni drugih veselica. A moda je to uinila i zato da se s nama ne razmine govorio je stari vitez. Ve odavna nisam bio s njom i rado u je vidjeti jer znam da mi je veoma privrena. Sigurno je postala jo ljepa nego to je bila. A Zbiko rekne: Silno se promijenila. Ona je ve i prije bila veoma lijepa, ali ipak samo priprosta djevojka, a sada je kao da je u kraljevskim odajama odrasla. Zar se tako promijenila? Ej, ali je staro i pleme tih Jastrebova iz Zgorjelica, koji se bore u boju kao pravi jastrebovi. askom su utjeli, a onda ponovo progovori stari vitez: Bit e kao to sam ti govorio: ona e se zaeljeti Zgorjelica. Ja se udim i da je otila odotamo. Htjela je njegovati bolesnoga opata koji nije imao potrebne njege. A bojala se i tana i Vilka, a ja sam joj rekao da e njezina braa biti sigurnija bez nje nego s njom. Istina, ona nije smjela onu siroad izvri opasnosti. A Matko se zamisli. Samo da mi se oni tamo nisu osvetili zato to sam je odveo; sam Bog zna je li ijedno stablo ostalo u Bogdancu! Ne znam ni da li u se od njih uspjeti obraniti kad se vratim. Momci su mladi i jaki, a ja sam star. Ej, recite to onomu tko vas ne pozna! odgovori mu Zbiko. Doista, Matko nije tako mislio, ve mu je bilo do neeg drugog, ali sada odmahne samo rukom i rekne: Da nisam bolovao u Malborgu, onda jo kako tako! Ali o tom emo u Spihovu porazgovortti. 589 Sutradan krenue iz Plocka u Spihov. Dani bijahu vedri, put suh i neopasan, jer su kriari iza posljednjih pregovora drali na uzdi razbojnike na granici. Osim toga, naa su dva viteza pripadala onoj vrsti putnika kojima se bolje bilo ukloniti nego im na put stati, pa su zato lijepo putovali i ve su peti dan u rano jutro bili u Spihovu. Jagjenka je Matka, kome je bila privrena kao svomu najboljemu prijatelju, pozdravlja gotovo kao oca. On je bio dirnut iskrenom privrenou mlade djevojke, premda ga je rijetko to moglo dirnuti, i kad je Zbiko kasnije, upitavi za Jurandovo zdravlje, otiao k njemu i svojoj pokojnici, uzdahnuo je starac duboko i progovorio Ej, koga je Bog htio uzeti, toga je i uzeo, a koga je htio ostaviti, toga je i ostavio; ali ja mislim da je sada kraj naoj nevolji i naem potucanju po raznim mjestima i gradovima. I onda nadoda: Kuda nas sve gospodin Isus ovih posljednjih godina nije nosio! Ali vas je uvala ruka boja odgovori mu Jagjenka. I uvala me, ali, istini za volju, ipak je vrijeme da se vratim kui. Mi moramo ostati ovdje dok je Jurand iv rekne djevojka. A kako je s njim?

 On gleda samo uvis i neprestano se smijei: oito je ve u raju sa svojom Danukom. Ti ga njeguje? Njegujem, ali sveenik Kaleb veli da ga i aneli njeguju. Juer je ovdanja gospodarica vidjela dvojicu. Kau rekne nato Matko da je plemiu najprilinije umrijeti na bojnom polju, ali ovako, kako umire Jurand, dobro je i na postelji. Ne jede i ne pije, ve se samo smijei rekne Jagjenka. Hajdemo k njemu! I Zbiko je sigurno kod njega. Ali Zbiko je samo naas svratio k Jurandu, a onda odmah otiao u podzemlje ka Danukinoj grobnici. Tamo je ostao dok nije doao stari Tolima da ga pozove na ruak. Izlazei, Zbiko opazi na slabu svjetlu da je grob 590 ureen krasnim vijencima i da je oko njega prosuto mnogo cvijea, koje je irilo jak miris. To dirne mladievo srce i on zapita: Tko pazi na ovu grobnicu? Gospoica iz Zgorjelica odgovori Tolima. Mladi vitez ne odgovori ni rijei, ali se asak kasnije, ugledavi Jagjenku, baci pred nju, pa joj obujmi noge i klikne: Bog ti platio za tvoju dobrotu i za ono cvijee za Danuku! To rekavi, brine u pla, a ona mu kao sestra koja eli da utjei ljubljenog brata obim rukama obuhvati glavu i rekne: Oj, moj Zbiko, ja bih ti eljela u svemu ugoditi! I obilne joj suze poteku iz oiju. XV Jurand premine nekoliko dana kasnije. itavu sedmicu molio je sveenik Kaleb nad njegovim tijelom, koje nije nimalo trunulo. U tome su svi vidjeli udo boje, i cijeli su tjedan dolazila gosti u Spihov. Zatim nasta mir kao to obino biva poslije pokopa. Zbiko je iao u grobnicu, a katkad i u lov, ali nije strijeljao zvjerad, nego je lutao naokolo; na kraju jedne veeri ue u sobu, u kojoj su djevojke sjedile s Matkom i Hlavom, pa posve nenadano rekne: Posluajte ta u vam rei! Tuga nije nikome mila, zato e biti bolje da se vratite u Bogdanac ili u Zgorjelice, nego da ovdje sjedite i tugujete. Svi su utjeli jer su slutili da je dolo vrijeme vanom razgovoru. Istom malo kasnije odgovori Ma tko: Bolje za nas, ali bolje i za tebe. Zbiko strese svojom zlatnom kosom. Ne! rekne. I ja u se, ako Bog da, vratiti u Bogdanac, ali sada moram na drugu stranu. Aj klikne Matko ja sam mislio da je svemu kraj a ipak nije! Boj se ti Boga, Zbiko! Ta vi znate da sam se zavjetovao! Zar je to uzrok? Nema vie Danuke, pa nema ni zavjeta. Smrt te rijeila prisege. Rijeila bi me moja smrt, ali ne njezina. Ja sam na viteku ast Bogu prisegao. ta hoete? Na viteku ast! 591 Svaka je rije o vitekoj asti imala na Matka neki arobni utjecaj. On u svom ivotu nije mario za druge odredbe osim boje i crkvene, ali se zato strogo drao onih do kojih mu je, doista, bilo stalo. Ja ti ne velim da svoje prisege ne odri rekne. Nego ta? Nego da si jo mlad i da jo za sve ima vremena. Poi sada s nama; otpoinut e, oporavit e se od boli i tuge, a onda moe otii kamo ti drago. A ja u vam odgovoriti iskreno kao na ispovijedi odgovori Zbiko. Bog znade da bih ja crko u Bogdancu. Kad vam velim da ne mogu, znai ne mogu! Meni treba rata, jer se na bojnom polju sve lake zaboravi. Osjeam da e moja bol popustiti istom kad ispunim svoj zavjet kad uzmognem rei onoj istoj dui: izvrio sam sve to sam ti obeao. A prije ne... ne! Vi me ne biste ni na konopcu zadrali u Bogdancu. Iza tih rijei u sobi nasta grobna tiina; moglo se uti kako muhe lijetaju pod stropom.

 Ako bi crkao u Bogdancu, neka radije ode progovori napokon Jagjenka. Ma tko prekrsti obje ruke na leima, kao to je obino inio kad je bio veoma zabrinut, pa uzdahne teko i rekne: Eh, moni Boe! A Jagjenka nastavi: Zbiko, ali ti prisegni da nee ostati ovdje, nego e se, ako te sauva Bog, vratiti k nama. Zato da se ne vratim? Ja neu proi kraj Spihova, ali neu ni ovdje ostati. Jer nastavi neto tiim glasom djevojka ako ti je do Danuke, prenijet emo je u Kenju. Jagjenko! klikne tronuto Zbiko. I u svojoj beskrajnoj zahvalnosti klone joj do nogu. XVI Stari vitez zaeli napokon da sa Zbikom poe k vojsci kneza Vitolda, ali Zbiko nije o tom htio ni uti. Odluio je da poe sam, bez kola i bez pratnje, samo s tri momka na konju, od kojih je jedan imao nositi ive, drugi oruje, a trei medvjee koe za spavanje. Uzalud su ga Jagjenka i Matko molili da sa sobom barem Hlava uzme, 592 momka prokuane vjernosti i snage. Zbiko nije pristao; govorio je da mora zaboraviti bol to ga mori, a Hlava bi ga sjeao na sve to je bilo i prolo. Ali jo prije njegova odlaska bijae vano vijeanje o tom to da uine sa Spihovom. Matko je savjetovao da to imanje proda. Govorio je da je to zemlja nesretna koja nikome nije donijela nita drugo osim nesree i tuge. U Spihovu je bilo mnogo svakakva bogatstva, novaca, oruja, konja, odijela, kouha, skupocjenih koa d mnogobrojnih stada, ali je Matku bilo do toga, da tim bogatstvom podigne Bogdanac, koji mu je bio miliji od svih drugih zemalja. O tom su vijeali dugo, a Zbiko nikako da pristane na prodaju. Kako da prodam rekne Jurandove kosti? Zar da mu tako zahvalim za sva dobroinstva kojima me obasuo? Mi smo ti obeali da emo sa sobom uzeti pokojnu Danuku rekne Matko pa. moemo i Jurandovo mrtvo tijelo ponijeti. Ali on je ovdje sa svojim precima, a u Kenji bi mu bilo teko bez njih. Ako uzmete Danuku, ostat e on bez svoga djeteta, a ako uzmete i njega, ostat e njegovi preci sami. A ti se ne osvre na to da ih Jurand u raju svaki dan gleda, jer otac Kaleb veli da je on u raju odgovori stari vitez. Ali sveenik Kaleb, koji je stajao pokraj Zbika, rekne: Dua mu je u raju, a tijelo na zemlji gdje e i ostati sve do sudnjega suda. Matko se malko zamisli i, slijedei svoje misli, progovori Zato Jurand, po svoj prilici, i ne vidi onoga koji se nije spasio, a tomu, koji se nije spasio, nema pomoi. emu da istraujemo odredbe Boje? odgovori Zbiko. Ne dao Bog ni toga da se tui ovjek nastani nad njegovim svetim prahom. Bit e najbolje da ovdje sve ostavimo kako jest, a ja neu prodati Spihova, pa da mi tko za nj i kneevinu ponudi. Iza tih rijei uvidi Matko da mora popustiti; on je poznavao upornu ud svoga sinovca i u sebi joj se divio, ba kao i svemu na tome mladiu. 38 Kriari 593 I za asak rekne: Iako mi se ovaj momak protivi, ipak je pravo ono to kae. I teko se zabrine, jer nije znao ta da uini. Ali Jagjenka, koja je dotada utjela, oglasi se novim prijedlogom: Bilo bi najbolje da se nae ovjek koji bi ovdje gospodario ili Spihov uzeo u zakup. Najbolje da ga uzme u zakup, jer neete imati nikakve brige, nego gotov novac. Moda Tolima? On je, istina, star i razumije se bolje u rat nego u gospodarstvo, ali ako nee on, moda e otac Kaleb? Mila gospoice odgovori nato sveenik Kaleb i meni i Tolimi treba zemlje, ali one koja e nas prekriti, a ne ove po kojoj hodamo.

I to rekavi, okrene se k Tolimi: Nije li istina, stari? Tolima prinese ruku na uho i zapita: O emu se radi? A kad mu sveenik Kaleb svoje rijei ponovi glasnije, rekne: Sveta je to istina. Ja nisam za gospodarstvo. Sjekira ore dublje od pluga. Jo bih htio osvetiti svoga gospodara i njegovo dijete. I podigne uvis svoje suhe, ali ilave ruke na kojima bijahu prsti slini pandama grabeljive ptice, pa okrene svoju sijedu, vujoj lubanji slinu glavu k Matku i Zbiku i nadoda: Vae milosti, povedite me na Nijemce, to je moja sluba! Imao je pravo. On je veliko blago priskrbio Jurandu, ali vojnom i otimainom, a ne gospodarenjem. A Jagjenka razmiljajui o svemu tome ponovo se oglasi: Tu bi bio potreban ovjek mlad i neustraiv, jer je blizu kriarska granica, ovjek, velim, koji se ne bi bojao Nijemaca, nego bi ih jo i sam traio, pa zato mislim da bi za to najbolje odgovarao Hlava, koji bi im se jo i osvetio. Gle, kakav li je to prijedlog! klikne Matko koji je, istina, veoma volio Jagjenku, ali ipak nije mogao dopustiti da se u tako vaan posao mijea enska glava, pa jo k tome tako mlada djevojka. Ali eh ustane s klupe na kojoj je sjedio, i rekne: Bog me gleda i znade da bih rado poao na vojnu s gospodinom Zbikom, jer smo ve mnogo Nijemaca zajedno pobili, pa bismo to jo koji put uinili. Ali ako treba da ostanem, rado bih ovdje ostao. Tolima mi je prijatelj i on me pozna. Kriarska je granica blizu, pa ta za to? To mi je ba drago! Vidjeli bismo kome bi susjedstvo prije dozlogrdilo! Ako bih se ja morao njih bojati, morali bi i oni preda mnom ivjeti u strahu. A to se tie gospodarstva, ne dao Bog da to krivo uinim i samo za se zgrem. Gospoica e posvjedoiti, jer znade da bih radije stoput poginuo nego pred nju nepotena obraza stupio. U gospodarstvo se razumijem koliko sam u Zgorjelicama nauio, ali u isti mah vidim da bi ovdje valjalo vie maem i sjekirom negoli plugom gospodariti. Sve mi je to na misli, samo jedno.. to jest, ako ostanem ovdje... A to je? zapita Zbiko. to si se smeo? A Hlava se smete jo vie i nastavi zapinjui: To jest, ako gospoica ode, to e s njom i svi drugi otii. Budem li morao vojevati, dobro, pa i gospodariti... ali ovako sam, bez gospoice i bez... no, to sam htio rei... i kao to ni gospoica nije sama putovala po svijetu.. i kad mi ovdje ne bi nitko pomagao uistinu ne znam... O emu taj momak petlja? zapita Matko. U vas je bistar razum pa ipak niste nita opazili! odgovori Jagjenka. Ali to? Umjesto da odgovori, ona se okrene k momku: A kad bi i Anula Sjecjehovna s tobom ostala, bi li ti ostao? Nato padne eh do njezinih nogu, tako da se stresao cijeli pod. S njom bih ja ostao i u samome paklu! klikne i obujmi joj koljena. uvi taj poklik, Zbiko pogleda u udu momka, jer dosada o tome nita nije ni znao ni slutio, a Matko se takoer u svojoj dui zaudi svemu tome, pomislivi kako u sve ljudske poslove mora da bude upletena ena, i kako se po njoj sve ili dobro svri ili izjalovi. Hvala Bogu promrmlja to ja vie za njih ne marim! 594 595 A Jagjenka se nanovo okrene k Hlavi i rekne: Moramo, dakle, saznati hoe li Anula s tobom ostati. I pozove Sjecjehovnu, a ona doe, znajui ili domiljajui se o emu se radi, jer je rukama zaklanjala oi i tako prignula glavu da joj se vidjela samo zlatna kosa koju je jo vie zlatila sunana zraka to je na nju padala. Najprije zastane na pragu, pa onda priskoi k Jagjenki, padne pred njom na koljena i sakrije svoje lice u nabore njezine suknje. A eh klekne uz nju i rekne Jagjenki: Blagoslovite nas, gospoice! XVII

Sutradan osvane as Zbikova odlaska. On je sam visoko sjedio na svom ogromnom bojnom konju, a njegovi su ga momci okruivali. Jagjenka je stajala kraj stremena i podizala k njemu svoje tune nebeske oi, kao da ga se prije rastanka htjela dosita nagledati. Matko je sa sveenikom Kalebom stajao kraj drugog stremena, a iza njih bijae eh sa Sjecjehovnom. A Zbiko je obraao glavu sad na jednu, sad na drugu stranu, izmjenjujui s njima kratke rijei uobiajene prije duga puta: Ostajte zdravi...! Bog te pratio...! Ve je vrijeme...! Ej, vrijeme je, vrijeme.. Ve prije se bio oprostio sa svima, pa i s Jagjenkom. A sada, kad je na nju gledao s visokog vitekog sedla, htio joj je rei jo koju dobru rije, jer su mu njezine mile oi govorile tako izrazito: Povrati se! da mu je srce bilo prepuno iskrene zahvalnosti. I kao da odgovara na taj nijemi izraz njezinih oiju rekne: Jagjenko, ja u doi k tebi kao k roenoj sestri... Ta ti znade.. Vie ti neu nita rei! Znadem, Bog ti platio! Ne zaboravi ni ti strica! Ne zaboravi ni ti mene! Ja u se vratiti, ako ne poginem! Nemoj poginuti! Ve mu je jednom u Plocku, kad joj je kazao da e u boj, rekla isto tako: Nemoj poginuti! ali su joj se sada te rijei izvile jo iz vee dubine due, i moda se zato da sakrije svoje suze prignula tako da joj je glava dotakla njegova koljena. Uto zapjevae momci drei na izlazu pripravne konje odreene za smjene i'spremni za polazak: Nee mi moga prstena zlatnog nestati, Gavran e njeega miloj mi djevi predati! Na put! klikne Zbiko. Na put! Bog te pratio...! Sveta Bogorodica! Kopita udare o sputeni drveni mosit, jedan konj zare, a za njim i drugi, i oni odjau. A Jagjenka, Matko, sveenik Kaleb, Tolima, eh sa svojom zarunicom i momci koji su ostajali u Spihovu, izioe na most, te su jo dugo gledali za njima. Sveenik Kaleb ih prekrsti znakom svetoga krsta, a kad ieznue za visokim drveem, rekne: Pod tim ih znakom nee snai nesrea. Sigurno, ali je dobar znak i to to su konji silovito zarzali. Oni, meutim, nisu dugo ostali u Spihovu. Za dva dana ugovorio je stari vitez sve sa ehom, koji je preuzeo gospodarstvo, pa je na elu duge povorke vozova, okruenih oboruanom eljadi, krenuo s Jagjenkom prema Bogdancu. Na te vozove nisu ba zadovoljno gledali sveenik Kaleb i stari Tolima, jer je Matko prilino oplijenio Spihov, ali mu nitko nije smio prigovoriti jer je Zbiko sve prepustio njegovoj volji. Matko bi bio uzeo jo i vie da ga nije suzdrala Jagjenka s kojom se, dodue, prepirao rugajui se enskomu razumu, ali ju je ipak u svemu rado sluao. Sa sobom ipak nisu ponijeli pokojnu Danuku, jer Spihov nije bio prodan, pa je Zbiku bilo drae da ona ostane kod svojih otaca. Umjesto toga su uzeli mnogo novaca i drugoga blaga, zaplijenjenog najvie u raznim bitkama po Njemakoj, u kojima se s Nijemcima borio Jurand. A Matko je zadovoljno pogledao na pune vozove, prekrivene koama, i radovao se u sebi na misao kako e lijepo podii i urediti Bogdanac. Ipak mu je tu radost mutio strah da Zbiko moe poginuti, ali poznavajui .597 njegovu bojnu vjetinu, nije gubio nade da e se mladi sretno vratiti, pa je sa slau pomiljao na taj trenutak. Moda Bog tako hoe govorio je samome sebi da Zbiko najprije dobije Spihov, pa onda Moidol i sve to je ostalo iza opata. Neka se samo sretno vrati, a ja u mu lijepo podii katel u Bogdancu, pa emo dalje ve vidjeti.

Sjeti se onda, da ga tan iz Rogova i Vilk iz Brzozove nee ba milo doekati, ve da e se s njima morati pobiti, ali se toga nije bojao, ba kao to se ni stari bojni konj ne boji kada mora u bitku. Zdravlje mu se vratilo, osjeao je svoju staru snagu i znao da e lako izai na kraj s onim razbijaima, koji su, istina, strani, ali nemaju nikakvih vitekih vrlina. On je, dodue, Zbiku nedavno o njima posve drukije govorio, ali samo zato da ga sklone na povratak. Ej, ja sam tuka, a oni su pikori, mislio je u sebi, pa neka mi radije ne dolaze blizu glave! Umjesto toga uznemirilo ga neto drugo: bogzna kad e se Zbiko vratiti, a k tome voli Jagjenku samo kao svoju sestru. Moda ga i Jagjenka ljubi samo kao brata, pa moda nee ekati na njegov povratak? Sluaj, Jagjenko! Ja ti neu govoriti o tanu i Vilku, jer su to prosti momci, koji nisu za tebe. Ti si sada dvorska gospoica! Ali ipak si ve u godinama i treba da misli na udaju. Ta ve je pokojni Zih govorio da osjea boju volju, a od toga je prolo ve nekoliko godina. A i ja to znam. Kau: kad djevojka doraste do vijenca, sama e potraiti onoga koji e joj ga postaviti na glavu. Razumije se da to nee biti ni tan ni Vilk. Ali to ti misli? Sto vi to mene pitate? Nee li se ti za koga udati? Ja..? Ja u postati opatica. Ne govori istom togod! A kad se Zbiko vrati? Ali ona strese glavom: Ja u postati opatica. Ali, ako te on zavoli? Ako te bude molio? Nato djevojka okrene svoje rumeno lice k polju, ali vjetar, koji je upravo puhao s polja, donese Matku tihi odgovor: Onda neu postati opatica. Neko su se vrijeme zadrali u Plocku, da preuzmu opatovu batinu, a kad su im bili urueni potrebni do 598 .,. kumenti, krenuli su dalje. Nisu ba mnogo poivali na putu, koji bijae lagan i neopasan, jer je sunce posuilo movare, rijeke su bile malene, a cesta je ila mirnim krajem, u kojem su prebivali srodni i gostoljubivi ljudi. Ipak je oprezni Matko poslao iz Sjeraa glasnika u Zgorjelice, da najavi njegov i Jagjenkin dolazak, pa im je tako Jagjenkin brat Jako doao na pola puta u susret, te ih na elu svojih oboruanih momaka dopratio kui. Kod toga je sastanka bilo mnogo radosti, srdanih pozdrava i veselih usklika. Jako bijae posve slian Jagjenki, ba kao kaplja kaplji, ali ju je ve bio prerastao. Bio je to krasan momak, veseo i oran za alu, kao i pokojni Zih, od kojega je naslijedio veliku volju za pjevanje, a bio je iv kao iskra. I ve je osjeao svoju snagu i smatrao se zrelim muem, jer je zapovijedao svojim momcima kao pravi voa, a oni su u tren oka ispunili svaku njegovu zapovijed, oito bojei se njegove vlasti. Tomu se zadivie Matko i Jagjenka, a i on se s velikim zadovoljstvom divio neobinoj ljepoti svoje sestre koju ve odavna nije vidio. Rekao je da se ve spremao k njoj i da je prava srea to su ga zatekli kod kue; ta on ionako mora obii svijet, pogledati ljude, priuiti se vitekim obiajima i ogledati se s pokojim vitezom. Upoznati svijet i ljudske obiaje odgovori mu na to Matko pametna je to stvar jer e te to nauiti kako se ima ponijeti u svakoj zgodi, te to ima rei po svom prirodnom razumu. Ali to se tie vitekih megdana, za njih si jo premlad, i mnogo je bolje da ti to kaem ja, nego da te o tome podui koji drugi vitez, pa da ti se uz to jo i nasmije. Ali bi mu i prisjeo taj smijeh odgovori nato Jako ili ako ne bi njemu, onda bi njegovoj eni i djeci. I pogleda pun pouzdanja preda se, kao da svim vitezovima lutalicama na svijetu eli rei: Pripravite se na smrt! A stari ga vitez iz Bogdanca zapita: A jesu li vas tan i Vilk pustili na miru? Jer oni su rado gledali Jagjenku. Ej, Vilk je ubijen u leskoj. Htio je ondje zauzeti jednu njemaku kulu i zauzeo ju je, ali su ga sa zida udarili kladom, i on je dva dana potom ispustio duu.

 Ba ga je teta. I njegov je otac iao na Nijemce u lesku; on je ba svojski pljakao tlarfcelje naeg ivlja to tamo prebiva. Najgore je zauzimati njihove kule, jer tu ne pomae ni viteko oruje, ni viteka hrabrost. Dat e Bog, pa knez Vitold nee zauzimati gradove i kule, nego e kriare mlatiti na otvorenom polju...! A tan? to nam o njemu ima rei? Jako se nasmije. tan se oenio! Uzeo je ker nekog seljaka s Visokoga brijega, uvenu zbog ljepote. Ej, i nije to samo krasna enica, nego i odluna, jer tan znade esto zaci na stramputicu, a ona ga po njegovoj upavoj gubici bije i za nos ga vue kao medvjeda na lancu. uvi to, razveseli se stari vitez. Vidi je! Sve su ene jednake! Jagjenko, i ti e biti takva! Hvala Bogu to s tom dvojicom razbijaa nije bilo neprilika; iskreno da kaem veoma se udim to nisu navaljivali na Bogdanac. tan je htio, ali mu nije dao Vilk koji je bio pametniji. On je doao k nama u Zgorjelice i zapitao: to se dogodilo s Jagjenkom? Ja sam mu rekao da je otila po opatovu batinu. A on ree: O tome vitez Matko nije nita spomenuo. A ja nato: Pa zar je Jagjenka tvoja, da bismo ti mi za nju morali odgovarati? A on e promislivi koji asak: Isitinu veli. A kako je imao bistar razum, odmah je uvidio da e i nas i vas predobiti za se, bude li od tana branio Bogdanac. I pobili su se kod Lavice i poteno jedan drugoga izbili, a onda su pali do besvijesti, kao to su to uvijek inili. Boe, smiluj se Vilkovoj dui! rekne Matko. I odahne duboko, zadovoljan to u Bogdancu nee nai druge tete, osim one koja nastaje nakon duga izbivanja. I doista je ne nae; naprotiv zatekne pomnoena stada, a posve mali drijepci bijahu ve dvogodinji konji od kojih su neki bili neobino veliki i jaki. teta je bila samo u tom to je pobjeglo nekoliko suanja, ali ne mnogo, jer su mogli pobjei samo u lesku, gdje su njemaki lupeki vitezovi postupali s njima mnogo gore nego poljski plemii. Ogromni stari dom bio se, meutim, naherio kao da e sad pasti. Popucao je strop, iskrivile se stijene i grede i ve poele trunuti. U sve je sobe, u kojima su nekad stanovali slavni Gradovci bogdanaki, naprosto probijala kia. Krov je bio troan i sav prekriven gustom zelenom mahovinom. Da se dobro popravi, sve bi se to jo i odralo jer se tek nedavno poelo ruiti rekne Matko starom upravitelju Kondratu koji je za njegove odsutnosti upravljao imanjem. A asak kasnije: Ja bih i ovako proivio do smrti, ali Zbiku treba sagraditi katel. O, zaboga, katel? Nego ta? Bijae to najmilija stareva misao: sagraditi katel Zbiku i njegovoj buduoj djeci. Znao je da ima mnogo plemia, koji sjede u obinom dvorcu, pored njega imaju straarnicu s koje straa nadzire svu okolicu i javlja odmah ako se to dogodi. Ni za se nije Matko nita vie traio, ali za Zbika i njegove sinove nije elio da tako ostane, pogotovo kad im je sada tako porastao imetak. Dao Bog da jo uzme Jagjenku pomisli as njom i Moidol i opatovu batinu; ne bi nam onda u svoj okolici nitko bio ravan! Ali sve je to ovisilo o tom, hoe li se Zbiko zaista vratiti, a to nije bilo sigurno, ve je ovisilo o milosti bojoj. Zato je Matko govorio samome sebi da mora s gospodinom Bogom biti u najljepem prijateljstvu i da ga ne smije niim uvrijediti. I zato je crkvi u Kenji dao i meda i voska, i koa i ivotinja; a jedne veeri doe u Zgorjelice i ree Jagjenki: Ja polazim sutra u Krakov, na grob nae svete kraljice Jadvige. A ona od straha ustane s klupe i zapita ga: Zar ste dobili kakvu zlu vijest? Nisam dobio nikakve vijesti jer je jo nisam ni mogao dobiti. Ali mora se sjetiti, da sam se ja onda kad sam bio bolestan i kad si ti sa Zbikom ila po dabrovu mast, zavjetovao da u poi na taj grob ako mi Bog vrati zdravlje. Zato su me onda svi veoma hvalili. I posve je pravo! Gospodin Bog ima dosta svetaca, ali mnogi nj vrijede toliko koliko naa kraljica, kojoj nee odbiti ni toga kad je budem za Zbika zamolio. To je iva istina! klikne Jagjenka. Ali vi ste se tek nedavno s teko teka puta vratili..

 Pa ta onda? Ja volim sve odmah izvriti, pa onda mirno kod kue sjediti, dok se Zbiko ne vrati. Neka se samo naa kraljica za nj zauzme kod gospodina Isusa, pa mu Nijemci uz njegovo dobro oruje i bojnu vjetinu nee nita nauditi. A ja u onda s veom nadom graditi katel. U vas su doista neslomive kosti! Dakako, jo sam krepak. Ali rei u ti neto drugo. Neka Jako, koji se sprema na put, poe sa mnom. Ja sam 5,1 600 ,601 ovjek iskusan, pa u ve na nj pripaziti. A ako doe do kakva megdana, to se lako desi svakomu mladiu, zna da se ja umijem svojski boriti, bilo pjeice ili na konju, bilo na maeve ili na sjekire. Znam! Nitko ga nee uvati bolje od vas. Ali ja mislim da nee biti prilike za borbu; dok je ivjela kraljica u Krakovu je bilo mnogo stranih vitezova koji su htjeli vidjeti njezinu ljepotu, a sada dolaze u Malborg jer ih ondje samom malvazijom aste. Ej, u Krakovu je nova kraljica! Matko se namrgodi i mahne rukom. Vidio sam je.. i neu ti vie nita rei. Razumije li? A as kasnije nadoda: Vratit emo se za tri ili etiri sedmice. Tako je i bilo. Stari je vitez samo zatraio od Jaka da mu prisegne na svoju viteku ast i na glavu svetoga Jurja, da nee nikamo dalje na put, a zatim odoe. U Krakov dooe bez ikakvih neprilika, jer je posvuda vladao mir i jer manji pogranini knezovi i njemaki vitezovi nisu od straha pred monim kraljem navaljivali na poljsku granicu. Izvrivi svoje zavjete, dooe pomou Povale iz Taeva i kneza Jamonta na kraljevski dvor. Matko je mislio da e ga i na dvoru i po drugim uredima radoznalo pitati o kriarima, kao ovjeka, koji ih dobro poznaje i koji ih je izbliza gledao. Ali, poslije razgovora s kancelarom i krakovskim maonoom uvjeri se na svoje veliko udo da oni o kriarima znaju vie od njega. Znali su sve, sve do najmanjih sitnica, to se dogodilo i u samom Malborgu i u svim znatnijim gradovima. Znali su kakvi su zapovjednici, koliko imaju vojnika, koliko bojne opreme, i koliko bi kriari, kad bi navijestili rat poljskomu kralju, trebali vremena da sakupe svu svoju vojsku. Znali su dapae o svakom komturu, da li je ovjek nagao i estok, ili ozbiljan i miran, i sve su to biljeili tako brino kao da rat ima sutra buknuti. Stari vitez se tomu jako obradovao jer je uvidio da se na taj rat daleko bolje i ozbiljnije spremaju u Krakovu nego u Malborgu. Gospodin Isus nam je dao veu mo, govorio je sam sebi Matko, ali nam je dao i veu opreznost i veu pamet! A tako je doista i bilo. Matko je uskoro saznao, odakle dolaze sve vijesti: donosili su ih sami pruski stanovnici, ljudi svih slojeva, i Poljaci i Nijemci. Kriari su bili na se navukli takvu mrnju da su svi redom oekivali spas od Jagjelovih eta. 602 Matko se sjeti, to je u Malborgu govorio Zindram iz Makovica, pa ponovi u sebi: Taj ima glavu! Taj je mudar! I dozivao je u pamet svaku njegovu rije, a jednom prilikom se i koristio njegovom mudrou. Kad ga je mladi Jako poeo pitati o kriarima, odgovori mu: Oni su jaki, due mi, jesu, ali to ti misli? Zar nee s konja pasti i najjai vitez, ako mu nije u redu pojas na sedlu ili stremen? Past e, istina je kao to ja ovdje stojim! odgovori mu mladi. Ha, vidi li! klikne gromkim glasom Matko. Do toga sam te htio dovesti! A zato? Jer je kriarski red takav vitez! I asak kasnije nadoda: Iz drugih usta nee to uti, ne boj se! I dok jo mladi vitez nije mogao ni dobro shvatiti o emu se radi, pone mu starac sve to objanjavati, ali mu zaboravi rei da tu poredbu nije izmislio sam, nego je ona izila iz mudre glave Zindrama iz Makovica.

XIX U Krakovu nisu ostali dugo vremena, a bili bi ostali jo krae da nije bilo Jakovih molbi. On je elio dobro promotriti i grad i ljude, jer mu je sve to bilo neobino i udno. Staromu je vitezu, meutim, bilo do toga da se to bre vrati kui, pa vie nisu pomogle ni molbe. I tako su ve na Gospino uzaae u nebo bili kod kue, jedan u Bogdancu, a drugi u Zgprjelicama kod sestre. Od toga im je vremena ivot bio prilino jednolian, ispunjen gospodarskim poslovima i obinim radom na polju. etva je u niskim Zgorjelicama, a naroito u Jagjenkinu Moidolu, bila obilna; ali u Bogdancu je zbog arkoga ljeta urod bio suh i veoma ga je teko bilo ubrati, i mnoga su zemljita bila neobraena i pusta. Stari je vitez, dodue, alio svaku tetu, ali se nije raalostio jer je znao da e svojim novcem lako zavesti start red i poredak, samo ako bude imao za koga da se mui i radi. Ali ba mu je ta neizvjesnost trovala i rad i ivot. Ipak fiO3 nije stajao prekrtenih ruku, nego je rano ustajao, odlazio k stadu, pregledavao posao na polju i u umi, izabrao i mjesto za katel i stao dovoziti grau, ali kad bi se navee zarumenjelo sunce i stalo iezavati pred zvijezdama, snalazila ga je teka briga, a uz nju i nemir kakvog prije nije poznavao. Ja se ovdje muim, govorio je sam sebi, a moj momak lei moda negdje na polju, proboden kopljem, i vuci mu zubima zvone mjesto posmrtnih zvona! Na tu misao mu se srce stezalo od velike boli. I paljivo je prislukivao, nee li uti konjski topot koji mu je najavljivao gotovo svagdanji dolazak Jagjenkin; uz nju mu je bivalo lake jer je ona uvijek bila dobre volje i ivjela u pouzdanoj nadi. Dolazila je gotovo svaki dan, obino podvee, s lukom uz sedlo i s kopljem da se brani od kakva napadaja na povratku. Nije se, istina, moglo dogoditi da Zbika nenadano zatee kod kue, jer ga Matko nije oekivao prije godine, a moda i prije podrug godine dana, ali je djevojka ipak u sebi gajila i tu nadu, jer nije dolazila onako kao neko, u obinoj odjei, pod priprostim kouhom i s liem u smrenoj kosi, ve s lijepo spletenom kosom i u krasnom odijelu od sjeraskoga sukna. Matko joj je odlazio u susret, a njezino je prvo pitanje bilo: No, ta je? kao i njegov prvi odgovor: A, nita! Zatim ju je starac odveo u sobu, gdje su kraj ognjita razgovarali o Zbiku, 0 Litvi, o kriarima i o ratu, uvijek o jednom te istom, 1 nijednom od njih nije palo na um da promijeni taj razgovor, nego im ga nikada nije bilo dovoljno. I tako je to trajalo cijele mjesece. I Matko je polazio u Zgorjeiice, ali je Jagjenka mnogo ee dolazila u Bogdanac. Katkad, kad se u okolici pojavio kakav nemir ili kad su raspaljeni medvjedi stali traiti svoje medvjedice, pa su rado navaljivali i na ljude, pratio je Matko djevojku sve do kue. Dobro oboruan, nije se starac niega bojao, a najmanje divlje zvjeradi. Tada su jahali stremen uz stremen i esto im se uma odazivala silnim umom ali oni su zaboravljali na sve i razgovarali samo o Zbiku. Gdje je? ta radi? Da li je ve usmrtio ili e istom usmrtiti onoliko kriara koliko ih je obeao pokojnoj Danuki i njezinoj majci, i da li e se uskoro vratiti? Jagjenka je pri tom pitala Matka ono to ga je ve pitala stotinu puta; a on joj je odgovarao tako ozbiljno i vano kao da joj odgovara prvi put. Vi velite pitala ga je ona da borba na otvorenom polju nije za viteza tako strana kao osvajanje kula i gradova? Pa gledaj to se Vilku dogodilo! Od klade, koju bace s gradskog zida, nee te nikakav oklop obraniti, a na otvorenom polju ne mora se pravi vitez ni desetorice bojati, samo ako je pod dobrim oklopom. A Zbiko? Ima li on dobar oklop? Ima ih vie, a najbolji je onaj to ga je oteo od Friana, iskovan u Milanu. Takvu oklopu ne moe, dakle, nikakvo oruje nauditi, zar ne? Sto je napravila ljudska ruka, tome moe ljudska ruka d nauditi. Milanski oklop moe presjei milanski ma ili probiti engleska strelica. Engleska strelica? zapita uznemireno Jagjenka.

 A zar ti nisam rekao? Od njih nema boljih strijelaca.. osim moda divljih Mazuraca, ali ni oni nemaju tako odlinih strelica. Engleska strelica probija na sto koraka i najbolji oklop. Ja sam to vidio pred Vilnom. I nijedan od njih ne promai, a nae se pokoji da i jastreba u letu ustrijeli. O, poganski sinovi! Kako ste se s njima borili? Nije bilo druge ve odmah na njih! Oni se dobro bore izdaleka, ali nam nablizu ne mogu odoljeti. Vas je sauvala ruka Boja, pa e i Zbika sauvati. I ja esto govorim: Gospodine Boe, kad si nas stvorio i smjestio u Bogdancu, gledaj da ne izginemo! Ha, to je boji posao! Tako su oni uvijek razgovarali, bodrei se i utvrujui u nadi. A meutim su prolazili dani, sedmice i mjeseci. Ujesen je Matko imao neprilika sa starim Viikom iz Brzozove. Vilk se pravdao ve i sa samim opatom za umsku meu, za zemljite, koje je opat, drei u zalogu Bogdanac, bio iskrio i uzorao. On je u svoje vrijeme oba Vilka ak na dvoboj pozivao, ali se oni s njim, kao sveenikom, nisu htjeli pobiti, a kod suda nisu mogli nita postii. Sad se stari Vilk sjetio toga zemljita, a Matko, kojem nije ni do ega na svijetu bilo toliko koliko do zemlje, nije htio ni uti o tom da ga odstupi. I bili bi odmah poli na sud da se nisu sluajno sastali kod priora u Kenji. Odjednom ree stari Vilk iza duge prepirke: v. 605 Prije no to nam budu sudili ljudi, utiem se Bogu, koji e se vaem rodu osvetiti zbog krivice koju ste mi nanijeli. A stari Matko problijedi, pa as kasnije ratobornom susjedu ovako odgovori: Sluajte! Nisam ja zapodjeo taj spor, nego opat. Bogzna tko ima pravo; ali ako izazivate nesreu na Zbika, uzmite ono zemljite, rado vam ga odstupam samo neka Zbiku Bog da zdravlje i sreu. I prui mu ruku, a Vilk se neizmjerno zaudi, jer nije znao da taj tvrdi ovjek neizrecivo ijubi svoga sinovca i da je silno zabrinut za njegovu sudbinu. Dugo nije mogao progovoriti ni rijei, a kad ih je kenjanski prior, obradovan takvim svretkom spora, prekrstio znakom svetoga krsta, rekne: Ako je tako, to je neto drugo! Meni nije bilo do moje koristi, jer sam ionako star i nemam kome ostaviti svoj imetak; bilo mi je do moga prava. Tko sa mnom postupa dobro, tome u ja jo i od svoga dati. A vaeg sinovca neka Bog blagoslovi da pod starost ne zaplaete za njim, kao to ja plaem za svojim jedincem. I lijepo se zagrle, a nato su se jo dugo prepirali tko e uzeti iskreno zemljite. Matko najzad popusti jer je Vilk doista bio sam na svijetu i nije imao kome ostaviti svoj imetak. Zatim pozove starca u Bogdanac, gdje ga je lijepo pogostio, i sam se radujui tome. Radovao se i zato to se nadao da e ito na krevini krasno uroditi, i to je bio siguran da je od Zbika otklonio veliku nesreu. Ako se vrati, dobro e mu i to zemljite doi! mislio je u sebi. I Jagjenka je bila veoma zadovoljna tim rjeenjem spora. Ako milosrdni gospodin Isus eli pokazati rekla je uvi kako se sve zavrilo da mu je mirna nagodba milija od svae, mora vam se Zbiko sretno vratiti. Nato se razvedri Matkovo lice kao da je na nj pala suneva zraka. Tako i ja mislim! rekne. Gospodin Bog je svemogu, jer je svemogu; ali ipak treba ugoditi i njegovoj svemogunosti, a za to se trai bistar razum. Vi ste uvijek bili razumni! odgovori mu djevojka i podigne oi uvis. 606 I kao da se taj as neemu domislila, ona ponovo progovori: Alaj vi ljubite toga vaega Zbika, ej! Tko ga ne bi ljubio! odgovori stari vitez. A ti? Zar ga ti, moda, mrzi? Jagjenka ne rekne u prvi mah nita, a kako je uz Matka sjedila na klupi, primakne mu se jo blie, pa okrene od njega glavu, gurne ga laktom i odgovori: Dajte mi mira!

XX Vojna izmeu Vitolda i kriara zanimala je sve ljude u kraljevini, i svi su se pitali kako li e svriti. Neki su bili sigurni da e Jagjelo priskoiti u pomo svojem roaku, pa e zato uskoro buknuti velik rat proti kriarima. Vitezovi su za njim silno eznuli, a po svim se plemikim dvorovima govorilo da je i znatan broj kraljevskih savjetnika u Krakovu sklon ratu, jer ve jednom treba obraunati s tim neprijateljem koji se nikada nije htio zadovoljiti svojim, nego na tue mislio ak i onda kad ga je obuzimao strah pred velikom susjednom silom. Matko, koji je bio veoma razuman, i sve to dobro znao iz iskustva, nije vjerovao da je rat tako blizu, i o tom je esto govorio mladomu Jaku iz Zgorjelica i drugim susjedima s kojima se sastajao u Kenji: Dogod bude iv metar Konrad, nee od toga biti nita, jer je on mudriji od svih drugih i znade, da to ne bi bio obian rat, nego: tvoja ili moja smrt! I zato ga on, poznavajui kraljevu mo, nee dopustiti. Ej, ali ako im kralj prvi navijesti rat? zapitae susjedi. Matko kimne glavom: Gledajte! Ja sam sve izbliza promotrio i odmah sam mnogo toga razumio. Da je kralj naega roda, to jest da je potekao od kraljeva koji su uvijek bili krani, moda bi i prvi udario na Nijemce. Ali na kralj Vladislav Jagjelo, koji je zaista dobar gospodin neka ga Bog u zdravlju uzdri bio je prije no to smo ga mi izabrali za svoga kralja, litvanski knez i poganin, i istom je nedavno primio kranstvo, a Nijemci laju po svijetu da je u njemu jo uvijek poganska dua. Zato mu nikako ne do 607 likuje da prvi navijesti rat i pone prolijevati kransku krv. S toga razloga ne ide on ni Vitoldu u pomo, premda ga svrbe ruke, jer ja znam da jako mrzi kriare. Takvim je govorima sticao Matko slavu razumna ovjeka koji se u sve dobro razumije. U Kenji su se oko njega svake nedjelje poslije svete mise okupljali ljudi, a zatim je nastao obiaj da ovaj ili onaj vitez, uvi kakvu novu vijest, odmah otie u Bogdanac da mu stari Matko razjasni ono to nije mogla razumjeti obina plemika glava. A on je sve gostoljubivo primao i sa svakim rado porazgovorio, a kad je gost napokon odlazio, uvijek ga je isprati ovim rijeima: Vi se divite mom razumu, ali kad se vrati Zbiko, ako Bog da, tad ete se istom imati emu diviti! On bi mogao sjediti u kraljevskom vijeu, tako je pametan i uman! I uvjeravajui tako svoje goste, uvjerio je u to napokon i samoga sebe i Jagjenku. Zbiko im se priinjao u daljini kao kakav kraljevi u bajci. Kad je nastalo proljee, jedva se njih dvoje zadralo kod kue. Vratile se lastavice, kosovi propjevali po gajevima i prepelice se stale oglaavati u itu, vratili se i dralovi i slavuji samo se Zbiko nije vratio. Dok su ptice odlijetale s juga, krilati je vjetar sa sjevera donosio vijest o vojni. Govorilo se o bitkama i bojevima u kojima je neumorni Vitold pobijedio ili bio pobijeen; govorilo se o velikim gubicima to ih pretrpjee Nijemci od bolesti i zime. Na kraju se po cijelom kraju rairi radosna vijest da je smjeli Kjejstutovi zauzeo Novo Kovino ili Gotesverder, pa ga sruio da nije ostao ni kamen na kamenu. Kad je Matko uo tu vijest, sjeo je odmah na konja i poletio u Zgorjelice. Ha govorio je poznat mi je onaj kraj, jer sam ondje sa Zbikom i Skirvojlom potukao svu silu kriara. Ondje smo zasunjili i estitoga de Lorha. Bog je dao, pa su Nijemci postradali, jer se taj grad teko dao zauzeti. Jagjenka je, dodue, ve prije Matkova dolaska ula o zauzeu Novog Kovna, ali je sada ula jo vie: naime, da je knez Vitold zapodjeo pregovore o miru. Ova ju je posljednja vijest obradovala mnogo vie od prve, jer se Zbiko morao vratiti kui ako je ostao iv i ako doe do mira. Zato stane pitati staroga viteza, da li je ta vijest vjerojatna, a starac se malko zamisli pa joj odgovori: Kod Vitolda je sve vjerojatno, jer je on posve drukiji ovjek od ostalih ljudi, a sigurno je najlukaviji izmeu svih kranskih vladara. Kad eli da u Rusiji proiri svoje gospodstvo, sklopi mir s Nijemcima; a kad postigne ono to je htio, navali opet na Nijemce. Oni ne mogu da iziu na kraj ni s njime ni s tim nesretnim Zmujom. On im ga jednom uzme, pa im ga drugi put preda, i ne samo to nego im i sam pomogne da ga potlae. Ima meu nama, pa i u samoj Litvi,

takvih koji mu veoma zamjeravaju to se on s krvlju onoga nesretnoga naroda tako igra... I ja bih mu to, da pravo kaem, upisao u sramotu da on nije Vitold. Ali ja mislim: moda je on pametniji od mene, pa zna ta radi! Tako sam uo od samoga Skirvojla, da je on od onoga kraja uinio straan klin i zabio ga u kriarsko tijelo da nikada vie ne ozdravi. Matere e u muju i dalje raati, a krvi nije teta, samo ako se ne prolijeva uzalud. Meni je samo do toga da se Zbiko vrati. Kako Bog odredi; ali dao Bog, djevojko, da si to u sretan as rekla! Ipak proe jo nekoliko mjeseci. Dooe vijesti da je mir zaista sklopljen; ito je ve bilo proklasalo, lie se ve poelo rumenjeti, a Zbika jo nije bilo. Matko nije na kraju mogao dulje izdrati, ve je odluio da poe u Spihov, i ondje se u blizini Litve raspita za Zbika i da ujedno prigleda kako Ceh upravlja gospodarstvom. Jagjenka je svom silom htjela s njime, a on je nije htio povesti, pa su se o tom prepirali itavu sedmicu. I kad su se tako jedne veeri ponovo prepirali u Zgorjelicama, bane poput vjetra momak iz Bogdanca, bez kape i s razbaruenom kosom, pa im bez daha dovikne ve pred trijemom u kojem su upravo sjedili: Mladi gospodin se vratio! Zbiko se doista vratio, ali nekako udan: ne samo mrav, opaljen suncem i vjetrom, nego i turoban i mualjiv. eh, koji je s njim bio doao zajedno sa enom, govorio je i za nj i za se: rekao im je da je mladi vitez bio sretan u boju, jer je na Danukin grob u Spihovu poloio itavu hrpu njemakih perjanica od nojeva i paunskoga perja. Vratio se i s otetim oklopima od kojih bijahu dva neobine cijene premda su bili maevima i sjekirama veoma oteeni. Matko je gorio od radoznalosti da sve to uje iz usta svoga sinovca, no ovaj je samo odmahivao 608 3 KrafetfL.,... rukom i odgovorao pokojom rijei, a trei je dan obolio i morao lei. Pokazalo se da mu je ozlijeen lijevi bok i slomljena dva rebra koja su bila zlo sloena, pa su ga smetala u hodu i pri disanju. Pojavili su se i bolovi; silno je trpio kao kad ga je ono bio sruio divlji tur, a najzad ga je vrlo oslabio put iz Spihova. Sve to nije samo po sebi bilo opasno, jer je momak bio mlad i jak kao hrast, ali ga je najednom obuzela mlitavost, a to je bila zapravo posljedica napora to ih je podnio. Matko je spoetka mislio da e sve to proi kad on dvatri dana otpoine u postelji, dogodilo se meutim protivno. Ne pomogoe nikakve masti, ni kaenje biljem to ga je nabrao domai ovar, ni ljekarije to ih poslae Jagjenka i sveenih iz Kenje: Zbiko je bivao sve slabiji, sve turobniji i sve nemirniji. ta ti je? Moda bi to htio? zapitao ga je stari vitez. Neu nita, i sve mi je svejedno! odgovarao mu je Zbiko. I tako je prolazio dan za danom. Jagjenka se dosjeti da je to, moda, neto vie nego obina bolest, da mladi, moda, ima kakvu tajnu koja ga mui, pa stane nagovarati Matka da ga jo jednom zapita to bi to moglo biti. Matko odmah pristane, ali ipak malo promisli i rekne: A, moda, bi tebi rekao prije nego meni? Jer znaj, on te iskreno ljubi; ja sam vidio kako uvijek gleda za tobom kamo se god u sobi okrene. Vidjeli ste? zapita Jagjenka. Ako sam ti rekao da je gledao, onda je i gledao! A kad te dugo nema, svaki as u vrata pogledava. Pitaj ga ti! I na tom je ostalo. Ipak se pokaza da to Jagjenka ne umije i ne smije. Uvidjela je ona da bd morala govoriti o Danuki i o Zbikovoj ljubavi prema pokojnici, a te rijei nisu mogle preko njezinih usta. Vi ste lukaviji rekne Matku pa mu vi govorite; ja ne mogu. I Matko morade to na se preuzeti; jednoga jutra kad je Zbiko bio neto bodriji, zapodjene s njim ovaj razgovor: Hlava mi je rekao da si itavu gomilu paunskih perjanica poloio na grobnicu u Spihovu. A Zbiko kimne samo glavom u znak potvrde, ne odvraajui oiju sa stropa u koji je piljio leei na leima.

 Eto, gospodin Isus te usreio, jer je i u ratu mnogo lake za obine vojnike, nego za vitezove. Vojnika moe poubijati koliko hoe, ali sa vitezom se treba dobro ogledati. Zar su ti sauni dolazili pod ma? Pozvao sam ih nekoliko na megdan na utoptanoj zemlji, a jednom su me opkolili u bici odgovori mladi lijeno. I plijena si dosta dovezao? Jesam, a neto mi je i knez Vitold poklonio. Zar je tako dareljiv? Zbiko samo kimne nemajui, oito, volje za dalji razgovor. Ali Matko ne htjede popustiti, ve odlui da e prijei na glavnu stvar. Reci mi iskreno progovori kad si sve perjanice poloio u grobnicu, moralo ti je silno odlanuti? ovjeku je uvijek drago kad ispuni zavjet. Je li i tebi bilo drago? Zbiko odvrati svoje turobne oi od stropa, pa ih svrati na Matka i odgovori kao u udu: Nije. Nije? Boj se Boga! A ja sam mislio da e svemu biti kraj kad obrauje one due u raju. A mladi zatvori naas oi kao da promilja i na kraju rekne: Blaenim duama ne treba ljudske krvi. Nastade kratka utnja. Pa po to si na tu vojnu iao? zapita Matko. Po to? odgovori neto ivahni je Zbiko. Ja sam mislio da e mi odlanuti! Mislio sam da u obradovati i Danuku i sebe. A zatim mi je bilo veoma udno. Kad sam iziao iz grobnice, bilo mi je isto tako teko kao i prije. I zato je jasno da blaenim duama ne treba ljudske krvi. To ti je netko morao rei, jer se tome sam ne bi domislio. Ja sam to sam uvidio po tome to nisam postao veseliji nego to sam bio prije. A sveenik Kaleb mi je to samo potvrdio. Ubiti neprijatelja u ratu nije nikakav grijeh, nego hvale vrijedna stvar, osobito neprijatelja naeg plemena. Ja to ni ne smatram grijehom i ne alim ih. 610 Rit. Nego ali samo za Danukom? Da; kad je se sjetim, strano mi je ao. Ali neka bude volja Boja! Njoj je ljepe u raju nebeskom, a ja sam ve tomu privikao. Pa zato se ne otrese svoje tuge? ta hoe? Jer ja znam.. Ima vremena da otpoine, pa e te i bolest ostaviti. Poi, okupaj se i ispij pehar medovine, da se oznoji, pa e sve biti dobro! A ta onda? Odmah e biti veseliji. Ali kako? Sam po sebi ne mogu da budem, a nitko ne moe da me razveseli. Jer ti neto skriva! Zbiko slegne ramenima. Ja nisam veseo, ali nita ni ne skrivam. I ree to tako iskreno da ga je Matko odmah prestao zapitkivati o njegovoj tobonjoj tajni, pa se mjesto toga pogladio po svojoj sijedoj glavi, kao to je inio obino kad je bio jako zamiljen; a zatim progovori: Ja u ti, dakle, rei to tebi nedostaje: tebi se jedno svrilo, a drugo jo nije poelo. Razumije li? Ne posve, ali moe biti! odgovori mladi. I protegne se kao ovjek kojeg obuzima san. Matko je ipak bio siguran da je pogodio pravi uzrok; to mu je bilo veoma drago, pa vie nije bio zabrinut. I jo se vie stao pouzdavati u svoj razum i rekao sam sebi: Nije udo, to se ljudi sa mnom rado savjetuju. I kad je poslije toga razgovora navee dola Jagjenka, rekne jo prije nego to je sjahala s konja da znade ta

Zbiku treba. A djevojka skoi odmah s konja i zapita: Sta? Sta? Govorite! Samo ti ima za nj lijek. Ja? Kakav? A on je obujmi oko pasa i stane joj neto aptati u uho, ali ne dugo, jer ona odmah odskoi od njega kao oparena, i prekrstivi obima rukama svoje rumeno lice klikne: Odlazite od mene! Mrzim vas! Kao to mi je Bog drag, tako sam ti rekao samo ivu istinu! odgovori joj Matko smijui se. XXI Stari je Matko pogodio dobro, ali samo napola. Zbiko je, zaista, ostavio za sobom jedan dio svoga ivota. Njemu je bilo ao Danuke kad se god nje sjetio, ali je pri tom mislio da joj je sigurno ljepe na dvoru nebeskom nego to joj je bilo na kneevskom. I ve se izmirio s milju da nje nema na svijetu; privikao se na to, jer je znao da ne moe biti drukije. Nekad se u Krakovu divio razliitim sveticama naslikanim na crkvenim prozorima, pa je sada i Danuku takvom zamiljao. Vidio ju je svu istu i nebesku, sa zlatnim ruicama i uzdignutim oima, kako igra na svojoj lutnji usred drugih blaenih igraa i sviraa koji sviraju presvetoj Bogorodici i njezinom sinu. Na njoj nije bilo vie nita zemaljskoga; on ju je u svom duhu gledao prozirnu i istu, a kad se sjetio kako ga je ona posluivala u umskom dvorcu, kako se smijala, govorila i sjedila kod stola, inilo mu se da toga nikad ni bilo nije. Ve je na vojni kod Vitolda, posve zaokupljen bojnim poslovima, prestao za njom eznuti onako kao to mu ezne za enom, pa je na nju mislio samo kao to poboan ovjek misli na svoju zatitnicu. Tako se njegova ljubav otresla svih zemaljskih priina i pretvorila se u neku tajnu i slatku pobonost. Da je bio ovjek slabijeg tijela i drugih misli bio bi postao redovnik, pa bi u tihim samostanskim zidinama uvao dragu uspomenu na svoju ljubljenu pokojnicu kao najveu svetinju, sve dok mu dua ne bi izletjela iz tijela kao ptica iz kaveza. Ali on je tek uao u tree dvadesetIjee svog ivota, on je akom istiskivao sok iz svjeeg drveta, on je mogao konju susprei dah kad ga je stisnuo nogama. Bio je takav kakvi su tada bili svi mladi plemii koji bijahu tjelesno tako snani da su se odavali uasnom pijanstvu i najveoj raskalaenosti a da im to nita nije kodilo, ili su se, ako nisu otili u sveenike, enili tako mladi da su znali polaziti u rat s dvadesetetvoricom sinova. Ali Zbiko nije znao da je i on takav, a kako da i zna kad je uz to jo i bolestan bio. S vremenom su mu ipak srasla loe sloena rebra, ostala je samo mala izboina koja mu nita nije smetala i koju je posve sakrivao ne samo oklop nego i obini haljetak. I tuga je iezavala. Njegova bujna plava kosa, ostriena u znak alosti za Da 'iifiiPliP 613L nukom, opet mu je narasla i pala na ramena. Povratila mu se prijanja ljepota. Kad je pred nekoliko godina u Krakovu s krvnikom iao u smrt, izgledao je kao djeak velikog roda, a sad je bio jo ljepi, kao pravi kraljevi, svojim jakim prsima i irokim ramenima slian divu, a licem mladoj djevojci. U njemu je kipjela ivotna snaga, kao vrela voda u loncu, a kosti mu je od duga odmora i istoe proimao iv plamen. Nije znao to je to, ve je mislio da je jo uvijek bolestan, pa se protezao na postelji, zadovoljan to ga Matko i Jagjenka brino njeguju i to mu ugaaju u svemu. Katkad mu je opet bivalo strano dosadno i neugodno, pogotovo kad nije bilo Jagjanke. Onda je bio veoma uzrujan, pa je zijevao i govorio Matku da e, kad ozdravi, opet otii na kraj svijeta, na Tatare ili Nijemce, ili je buncao kojeta samo da mu vrijeme proe. A Matko mu nije prigovarao, nego je samo kimao glavom i pristajao na sve ali je odmah poslao po Jagjenku, a kad je ona dola, rasplinule su se sve Zbikove misli o bojnim pohodima, kao to snijeg okopni na suncu. A ona je rado dolazila i kad su je pozivali i od svoje volje, jer je Zbika ljubila svim srcem i svom duom. Dok je bonavila nabiskupskom i kneeviskom dvoru u Plocku, vidjela je mnogo krasnih i hrabrih vitezova koji su esto pred nju kleali, te joj zavjetovali vjenu vjernost ali Zbiko bijae

njezin prvi odabranik; u njega se zaljubila pravom ljubavlju, a sve nesree to ih je pretrpio, poveale su tu njezinu ljubav. Bio joj je miliji ne samo od svih vitezova nego i od svih knezova na zemlji. A sada, kad mu se vraalo zdravlje i kad je on iz dana u dan bivao sve ljepi, od ljubavi ju je gotovo nesvjestica hvatala i zaklanjala joj sav ostali svijet. Ipak tu ljubav gotovo ni samoj sebi nije htjela priznati, a pred Zbikom je briljivo tajila sve od straha da je opet ne odbije. Bila je tiha i mualjiva ak i pred Matkom, pred kojim je nekad bila tako iskrena i otvorena. Samo je katkad zadrhtala povijajui Zbika, ali se uvijek trudila da i to ispane posve drukije, nego to je uistinu bilo, i zbog toga je jednom rekla Zbiku ovo: Sto te ja ovako njegujem, inim to samo radi Matka. A ta si ti mislio? Daj mi reci! I kao da popravlja kosu na elu, prinese ruku na lice i pogleda ga kroz prste, a on se silno zacrveni, zateen tim nenadanim pitanjem, pa joj istom za nekoliko trenutaka odgovori: 614 Nisam mislio nita. Ti si sada posve drukija. Drukija? zapita djevojka tihim i mekim glasom. Pa dakako da sam drukija. Ali da te ba mrzim, ne dao Bog! Bog ti platio i za to! odgovori joj Zbiko. I otada im je bilo ugodno kad su bili zajedno, ali ipak i prilino udno. esto se inilo da o jednom razgovaraju, a na drugo misle. esto bi mukom umuknuli. Zbiko ju je pratio oima, kao to je rekao Matko, kamo se god makla, a na asove mu se inila tako krasnom da je se nije mogao nagledati. Bivalo je takoer da su im se pogledi nenadano srazili i onda im se zarumenjeli obrazi, a djevojine se grudi uzbibale od dubokih uzdaha i srce joj je silno kucalo u oekivanju, da uje neto od ega e joj se rastaliti sva dua. Ali Zbiko je utio, jer pred njom bijae izgubio svoju nekadanju smjelost; bojao se da je ne prestrai kakvom nezgodnom rijeju, a usprkos svemu to je vidio svojim oima, bio je vrsto uvjeren da ga ona ljubi samo sestrinskom ljubavlju, pa i to samo Matku za volju. I on jednom poe o tome govoriti s Matkom. Silno se trsio da govori posve mirno, ak nehajno, a nije ni opaao kako njegove rijei zvone poput gorke tube na zlu sudbu, na zlu sreu. A Matko sve strpljivo poslua, pa mu na kraju rekne samo jednu jedinu rije: Glupane! I izie iz sobe. Ali u dvoritu stane lamatati rukama i udari se od zadovoljstva po koljenu. Ha, rekne samome sebi, onda kad si sve od nje mogao dobiti, nisi je htio ni pogledati, a sada budui da si glup bar se straha nauivaj. Ja u graditi katel, a ti se oblizuj! Neu nita rei i neu ti skinutimree s oiju, pa da zastenje jae od svih konja u Bogdancu. Kad trijee lei na eravki, mora prije ili kasnije planuti, ali ja neu puhati, jer mislim da to nije ni potrebno. I zaista nije puhao, ve je, naprotiv, bockao Zbika kao stari arov koji se s uivanjem igra s mladim psiem. Ali kad mu je Zbiko jednom opet poeo govoriti da e na dalek put samo da se otrese svog nesnosnog ivota, rekne mu: Ja sam te lijepo savjetovao, dok ti je sve bilo pred nosom, a sada radi kako te volja! Ako se pouzdaje u svoj razum, a ti poi! 615 Zbiko se silno zaudi i sjedne na postelji. Kako to? Vi se, dakle, vie ni tome ne protivite? Zato da se protivim? Meni je samo ao naega roda koji bi zajedno s tobom mogao izginuti, ali e se moda i tome nai lijeka. Kakva lijeka zapita mirno Zbiko. Kakva? Dodue ja sam ve u godinama, ali sam ipak jo dosta krepak. Jagjenki bi dolikovao mlai ovjek, ali ja sam bio njezinom ocu prijatelj... tko zna... Vi ste bili prijatelj njezinom ocu odgovori Zbiko ali mene niste nikada pravo ljubili... nikada, nikada! I zauti jer mu se poela tresti brada, a Matko rekne: Ej, ti hoe ionako da pogine, pa to da uradim?

 Dobro! Uradite to hoete, a ja u jo danas u svijet! Glupane! ponovi Matko. I nanovo izie iz sobe da pregleda bogdanacke momke i one to ih je iz Zgorjelica i iz Moidola poslala Jagjenka da pomau kopati opkop koji e okruivati novi katel. XXII Zbiko nije izvrio svoju prijetnju i nije otputovao, ali mu se zato za tjedandana posve povratilo zdravlje, te nije vie mogao leati u postelji. Matko mu rekne da sada mora poi u Zgorjelice i zahvaliti Jagjenki ma svemu. I jednog dana odlui Zbiko da pou bez oklijevanja. Okupavi se prije u kupelji, zapovjedi da mu iz krinje donesu njegovo najljepe odijelo, u koje se rijetko odijevao, a sam pone ureivati kosu. To ba nije bilo tako lako, ne samo zato to je njegova kosa bila veoma bujna, nego i veoma duga, pa mu je poput grive padala na ramena. Vitezovi su u ono vrijeme nosili kosu svezanu vrpcom i podignutu uvis, to je bilo veoma zgodno u ratu, jer ih je manje titio ljem; ali kad su polazili na kakvu zabavu ili gozbu, uzimali su je mirisavom mau i prieljali glatko uz glavu, pa ju je sada tako elio urediti i Zbiko. Ali dvije ene prizvane iz druinske sobe nisu mu nita mogle pomoi, jer nisu bile vjete takvom poslu. Bujna i neuredna kosa nije se htjela prilagoditi, nego je strila uvis kao trava na gnjilu krovu, pa nije pomagao ni ealj otet frizijskim vitezovima, mi grebalj po koji je jedna ena ila u staju. Zbiko se pone srditi, ali u taj as ue u sobu Matko s Jagjenkom, koja je dola posve nenadano. Hvaljen Isus! pozdravi ga djevojka. Na vijeke vjekova! odgovori preseneena lica Zbiko. O, to je udno! Mi smo upravo htjeli u Zgorjelice, a ti si ovdje! I oi mu zasinu od radosti jer mu je uvijek, kad ju je god ugledao, u dui bilo tako sunano kao da gleda izlazak sunca. Ugledavi zabrinute ene s eljem u ruci i grebalj koji je leao na zemlji, pa Zbikovu raupanu kosu, Jagjenka se pone smijati. Ej, to je upa, to je upa! klikne pokazujui ispod koraljnih usnica svoje bijele zube. Tebe bi morali postaviti u vrt ili u konoplju da strai ptice! A on se smete i rekne: Mi smo htjeli u Zgorjelice, gdje se ti ne bi smjela rugati gostu, a ovdje me moe bockati koliko te volja, to, uostalom, uvijek rado ini. Ja da to rado inim...? Ej, moni Boe! Upravo sam dola da vas pozovem na veeru; a ne smijem se tebi, nego ovim enama koje ti ne umiju pomoi, a ja bih tebi odmah pomogla. ' Ne bi ni ti! A tko to radi Jaku? Jako je tvoj brat! odgovori Zbiko. Da...! Uto odlui stari i iskusni Matko da im pomogne. Kad ostrienom vitekom djeaku poraste kosa progovori redi mu je sestra, a u zrelim godinama redi je ena svojemu muu; ali obiaj je takoer da vitezu, koji nema ni sestre ni ene, to uine plemike djevojke, makar i posve tue. Zar je to uistinu obiaj? zapita Jagjenka oborivi oi. Ne samo na dvorovima nego i u vitekim gradovima odgovori Matko. Zatim se okrene k enama: Kad niste ni za ta, odlazite u druinsku sobu! Neka mi samo donesu ugrijane vode! doda Jagjenka. i, 616 617 Matko ode zajedno sa enama, toboe da prigleda hoe li sve dobro uiniti, i zaas poalje ugrijane vode koju jedna ena ostavi u sobi, te mladi ostadoe sami. Jagjenka namoi najprije Zbikovu

kosu, pa je stane gladiti rukama, a kad ju je prilagodila uz glavu, uzme ealj i sjedne na klupu nasuprot mladiu da obavi dalji posao. I tako su dugo sjedili, oboje veoma krasni i veoma zaljubljeni, ali smeteni i mualjivi. Jagjenka stane napokon eljati njegovu bujnu kosu, a on je osjeao blizinu njezinih ruku i podrhtavao od glave do pete, svladavajui se s najveim naporom da je ne obujmi oko pasa i da je svom snagom ne pritisne na svoja prsa. U tiini se moglo uti njegovo brzo disanje. Moda si bolestan? upita djevojka. Sta ti je? Nita! odgovori mladi vitez. Jer tako jako uzdie! I ti uzdie. I opet nastade tiina. Jagjenkini obrazi procvae kao rue, jer je osjeala da Zbiko ni naas ne odvraa oiju s njezina lica i elei da sakrije svoju uzrujanost ponovo zapita: Zato me tako gleda? Zar ti je to neugodno? Nije, samo te pitam. Jagjenko! Sta? Zbiko uzdahne duboko, pa stane pomicati usnicama kao da neto eli rei, ali, oito, nije imao dovoljno smjelosti pa ponovi: Jagjenko! Sta je? Ja se bojim da ti neto reknem. Ne boj se! Ja sam priprosta djevojka, a nisam nikakav zmaj. Dakako da nisi! Ali stric Matko veli da e te uzeti! I hoe, ali ne za sebe. I zauti kao prestraena tim rijeima. Za miloga Boga, Jagjenko moja! A ta ti kae na to, Jagjenko? klikne Zbiko. A njezine se divne oi napunie suzama, usta joj poee podrhtavati, a glas joj bijae tako tih da je i Zbiko jedva uo kad mu je odgovorila: 618 To su htjeli i moj otac i opat... i ja... ta ti to zna! Na te rijei plane radost u Zbikovu srcu kao ivi plamen, i on obujmi djevojku, pa je podigne uvis kao pero, te stane vikati kao da je siao s uma: Jagjenko! Jagjenko! Zlato moje! Sunce moje! Ej, ej. I vikao je tako da je Maitko pomislio da se dogodilo neto neobina, i dotrao u sobu. Istom kad je Jagjenku vidio na Zbikovim rukama, bi mu jasno da se sve odigralo neobino brzo, te kliknuo: U ime Oca i Sina? Opameti se mome! A Zbiko priskoi k njemu i spusti Jagjenku na zemlju, te oboje htjedoe kleknuti, ali ih stari vitez zagrli svojim ilavim rukama i privine na prsa jo prije nego to su to mogli uiniti. Hvala Bogu! rekne. Ja sam znao da e se to tako svriti, ali se ipak veoma radujem. Bog vas blagoslovio! Lake u umrijeti. Djevojka je kao zlato najistije.. i pred Bogom i pred ljudima. Uistinu! Sad neka bude to mu drago, kad sam samo doivio to veselje. Bog me iskuao, ali me i utjeio. Moramo odmah u Zgorjelice da javimo Jaku. Ej, da je iv stari Zih... i opat! Ali ja u vam nadomjestiti obojicu, jer vas oboje ljubim tako da me stid rei. 1 premda je imao tvrdo srce, bijae tako dirnut da ga je neto stezalo u grlu; jo jednom poljubi Zbika, a onda Jagjenku u oba obraza, i izusti kroz suze: To je med, a ne djevojka! i ode u staju da dade osedlati konje. Iziavi iz sobe nasloni se na jedno stablo pred kuom, na kojem je ve bilo poutjelo lie, ba kao pijan ovjek. Eto, sad ste svoji! rekne. I dat e Botg, pa e Gradovaca bogdanakih biti kao pljeve!

Zatim poe k staji i promrmlja u pola glasa: Bogdanac, opatov imetak, Spihov, Moidol... Bog zna ta radi... a kucnut e as i staromu Vilku, pa e se i Brzozova moi lako kupiti... Livade su prekrasne! Uto izioe Jagjenka i Zbiko pred kuu, radosni, sretni i sjajni kao sunce. A Matko se okrene k njima, pa rairi ruke i stane ih dozivati kao u umi: Hop! Hop! Ovamo! 619 r, M XXIII Oni su stanovali u Moidolu, a stari je Matko gradio za njih katel u Bogdancu. Gradio ga je sporo, jer je htio da sav temelj bude od kamena, a zidovi od opeke do koje je bilo teko doi u svoj okolici. Prve je godine iskopao opkope, to je bilo prilino lako, jer je visoina, na kojoj je imao podii katel, bila nekad opkopana, moda jo za poganskih vremena, te je one jarke valjalo samo oistiti od grmlja i kamenja, pa ih onda valjano urediti i uvrstiti. Kod kopanja naioe na ivo vrelo, u kojem je bifo toliko vode da je uskoro ispunila sav opkop, pa je Matko morao nainiti propust, da suvina voda otie. Zatim je postavio temelj, pa podigao zidove i stao na njih stavljati tako jake i tako zdrave grede, da nisu mogle istrunuti ni pod otrim vapnom ni pod tekom glinom. Zidove je uz pomo momaka iz Moiola i Zgorjelica posve podigao tek druge gdine, a dizao ih je jo gorljivije jer je Jagjenka rodila blizance. Sad se pred starim vitezom otvorilo nebo; sada je imao za koga raditi i znao je da slavni rod Grao vaca nee izginuti, a tupa e se potkova jo koji put proslaviti pred neprijateljem. Blizanci dobie imena: Matko i Jako. To su tako krasni djeaci govorio je starac da im nema para u cijeloj kraljevini! I zavolio ih je odmah silnom ljubavlju! A on kraj Jagjenke nije drugog svijeta ni opaao. Tko ju je pred njim hvalio, taj je od njega mogao sve postii. I svi su je iskreno prepustili Zbiku i slavili je po svoj okolici jer je doista bila slina najljepemu cvijetu na zelenoj livadi. Svomu je muu donijela velik miraz, ali i jo vie od miraza: iskrenu ljubav i veliku ljepotu, kojoj su se svi divili, a bila je tako radina i skladna da bi se njom svaki vitez mogao ponositi. Njoj nije bilo posve nita da ve nekoliko dana iza poroda ustane i pripazi na gospodarstvo, pa da s muem od jae u lov i da se iz Moiola rano odveze u Bogdanac i jo prije podne se vrati k Matku i Jaku. Njezin ju je mu ljubio kao zjenicu svoga oka, ljubio ju je stari Matko, ljubila je i sva eljad, jer je bila milostiva srca, a kad je nedjeljom dolazila u crkvu u Kenji, svi su je pozdravljali s udivljenjem. Njezin nekadanji udvara, strani tan iz Rogove, oenjen seljakom keri, govorio je staromu Vilku iz Brzozove pijui s njim u krmi: Ja sam se zbog nje esto tukao s vaim sinom, jer sam je htio uzeti, ali je to bilo isto tako kao da elim mjesec skinuti s neba. Drugi su glasno priznavali da takve ene nema moda ni na kraljevskom dvoru u Krakovu, jer su osim njezine ljepote i bogatstva slavili jo i njezinu neobinu snagu. O tom je bio samo jedan glas: da je to ena koja e medvjeda u umi kopljem probosti, a orahe da ne mora zubima lomiti, nego ih samo na klupu postavi, pa kad na njih naglo sjedne, svi ostanu tako zdrobljeni kao da ih je tko pritisnuo mlinskim kamenom. Tako su je slavili u svoj kenjanskoj upi i po svim susjednim selima, to vie i u sjeradskoj vojvodini. Ipak nitko na njoj nije zaviao Zbiku iz Bogdanca, jer je on uivao ratnu slavu kao nitko drugi u svoj okolici. Mladi su plemii i boljari pripovijedali cijele pripovijesti o Nijemcima to ih je pomlatio u stranim bojevima pod knezom Vitoldom i na junakim megdanima na utoptanoj zemlji. Govorili su da mu nikada nijedan nije mogao odoljeti, da ih je u Malborgu dvanaestoricu sruio s konja, a meu njima i metrova brata Ulrika, pa da bi se mogao ogledati i s krakovskim vitezovima i da mu je sam Zavia Crni iskren prijatelj. Neki nisu htjeli vjerovati tako neobinim glasovima, ali kad bi se poveo razgovor o tom, koga bi okolini vitezovi izabrali za svog vou kad bi morali poi u boj, govorili su: samo Zbika, pa su

istom poslije njega spominjali dlakavog tana iz Rogove i druge plemie, koji su i u junatvu i u vitekom ponaanju daleko zaostajali za mladim vlastelinom iz Bogdanca. Uz veliku slavu imao je Zbiko i veliko bogatstvo. S Jagjenkom je dobio Moidol i opatov imetak to, istina, nije bila njegova zasluga, ali je ve otprije posjedovao Spihov sa silnim Jurandovim blagom, a osim toga su ljudi govorili da tri do etiri sela vrijede konji, sunji, oruje i razne dragocjenosti to su ih vitezovi iz Bogdanca zaplijenili od svojih neprijatelja. U svemu tomu se vidio neki osobit blagoslov boji nad rodom Gradovaca s grbom tupe potkove. Taj se rod bio tako srozao, da osim pustoga Bogdanca, nije imao posve nita, a sad se uzdigao nad sve druge rodove u itavoj okolici. Poslije poara u Bogdancu je ostala samo jedna grbava kua govorili su stari ljudi pa su oni sav W 620 svoj posjed morali zaloiti opatu, jer nisu imali dosta radnih ruku, a sada podiu katel! I svi su se tomu silno udili, ali su u isti as i slutili da idu u susret velikim dogaajima i da e se uskoro podii i cijela kraljevina, pa nije u tom uenju bilo nikakve zavisti. Sva se okolica, ba obratno, diila i ponosila vitezovima iz Bogdanca. Oni bijahu najboljim dokazom to sve moe poluiti krepka plemika desnica u savezu s junakim srcem i vitekom neustraivoeu. Gledajui njih, mnogi je osjeao da mu je tijesno u svojoj kui, u svojim rodnim granicama, da su iza tih granica velika bogatstva i prostrane zemlje, koje bi se mogle osvojiti na vlastitu veliku korist, kao i na korist cijele kraljevine. I od tog osjeanja rasla je snaga ne samo pojedinim rodovima nego i cijeloj okolici, kao to od kvasa tijesto poraste. Kralj, koji je ljubio mir, i mudri krakovski velikai mogli su za neko vrijeme obuzdati tu silu i odgoditi presudni rat s mrskim neprijateljem, ali je nijedna ljudska mo nije mogla posve zatomiti, ni zadrati onaj polet kojim se uznese svaka snana i velika dua kad tei za nekim velikim ciljem. XXIV Matko doivi sretne dane ivota. esto je govorio susjedima da je doekao vie nego se nadao. Starost mu je, dodue, pobijelila glavu i bradu, ali mu nije oduzela ni zdravlja ni snage. Srce mu je bilo puno radosti kakve nikada prije nije poznavao. Njegovo nekad mrko lice postajalo je sve dobroudnije, a oi su mu se smijeile dobrim smijekom. U dui je bio uvjeren da je sve zlo svrilo zauvijek i da mu ve nikakva nezgoda nee pomutiti ivota koji je tekao poput mirna potoia. Gospodarstvo je ilo kao po loju. ume bijahu krasno ureene; na pooranim zemljama i krevinama zelenio se svakojaki itak, mnoio se dobitak; na livadama je paslo etrdeset kobila sa drijepcima, koje je stari plemi svaki dan ogledavao; stada ovaca i krda rogate marve pasla su po panjacima; Bogdanac se potpuno promijenio: prijanja gutara pretvorila se u bujnu i krasno ureenu okolicu, a tko mu se pribliio, opazio je pred sobom visoke zidove od crvenih opeka kako se rumene pod zlatnim suncem ba kao sjajne zvijezde podvee. A stari se Matko radovao u svom srcu krasnom napretku, dobrom gospodarstvu i povoljnom udesu, te nije prigovarao, kad mu je tko rekao, da je u svemu sretne ruke. Godinu dana poslije blizanaca doao je opet na svijet djeai kojeg Jagjenka, u ast i uspomenu svoga oca, nazove Zihom. Matko ga primi s najveom radou i ne zabrine se ni najmanje da e se raspasti imetak, steen tokom tolikih godina uz toliki trud. Pa to smo imali? rekne jednom Zbiku. Nita! Ali nam je zato Bog dao. Stari Pako iz Sulislavice ima jedno selo, a dvadeset i dva sina, pa ipak ne umiru od gladi. Zar ima malo zemlje u kraljevini i na Litvi? Zar je malo sela i gradova u rukama kriarske pasje brae? Ej, ako ih samo usrei gospodin Isus, imat e svega, jer su kriarski gradovi od samih crvenih opeka, a na e ih milostivi kralj postaviti u njima za katelane! I to je bilo veoma znaajno, jer je kriarski rod bio na vrhuncu svoje moi, jer je svojim bogatstvom i mnoinom svojih eta natkriljivao sve kraljevine na zapadu, a ipak je taj stari vitez pomiljao na kriarske kule kao na budue stanove svojih unuka. I mnogi drugi su isto tako mislili u Jagjelovoj kraljevini, ne samo zato to je zemlja na kojoj se utvrdio kriarski red bila stara poljska zemlja, nego i zato to su osjeali silnu snagu koja se podigla u srcu naroda i traila oduka na sve strane.

Katel bude dovren istom u etvrtoj godini raunajui od Zbikove enidbe, i to ne samo pomou domaih, zgorjelikih i moidolskih ruku, nego i susjednih, osobito staroga Vilka iz Brzozove. Ostavi poslije smrti svoga sina posve sam na svijetu, Vilk se silno sprijateljio s Matkom, a zatim je svoje srce priklonio Jagjenki i Zbiku. Matko ukrasi sobe svakovrsnim plijenom, to su ga on i Zbiko zaplijenili ili to ga je poslije Jurandove smrti dovezao iz Spihova; svemu tomu dodade opatove dragocjenosti i sve ono to je Jagjenka od kue donijela, a staklo za prozore dobavi iz Sjeraa i prekrasno uredi sve za stanovanje. Ipak Zbiko sa enom i djecom prijee u katel istom pete godine, kad su ve bile sagraene i sve druge zgrade, kao staje, obori, hambari, kuhinja i kupelj, a s njima zajedno i podzemne prostorije, sagraene od samoga kamena, samo da budu vjene. Sam Matko se ne preseli u katel, ve ostade radije u staroj kui, odgovarajui na sve Zbikove i Jagjenkine molbe ovako: JB22 R9A Ja u umrijeti gdje sam se i rodio. Vidite, za vrijeme rata izmeu Nalea i Grzimalita bio je Bogdanac spaljen do temelja, te su izgorjele sve zgrade, sve kolibe, tovie i sam plot, a ostala je samo kua. Ljudi su govorili da se krov nije htio zapaliti zato to je prekriven gustom mahovinom; ali mislim da je u tom bila milost i volja boja da se ovamo vratimo i da ovdje nanovo ponemo. Dok smo mi vojevali po svijetu, spomenuo sam ja vie puta da se nemamo kamo vraati, ali nisam govorio pravu istinu, jer nije, istina, bilo na emu gospodariti i to u usta staviti, ali se bilo gdje zakloniti. Vi ste mladi, to je neto drugo; ali ja mislim da ni ja ne smijem ostaviti tu staru kuu kad ve ona nas nije ostavila. I ostade. Ipak je rado zalazio u katel, da se divi njegovoj ljepoti i veliini, da ga usporeuje s nekadanjim starim domom i da se u isti mah nagleda Zbika, Jagjenke i svojih unuica. Sve to je vidio u katelu bijae ponajvie njegovo djelo, ali on je ipak sve to zamiljeno promatrao i svemu se divio. Katkad je k njemu dolazio stari Vilk da se s njime kod ognjita naavirlja, ili ga je on zbog iste svrhe posjetio u Brzozovi pa mu jednom o svim tim novotarijama ovako povjeri svoje misli: Znate, katkad mi je sve to veoma udno. Zbiko je, istina, u Krakovu bio i na kraljevom dvoru, da, zamalo da mu ondje nisu i glavu odsjekli, i u Mazoviji i u Malborgu i kod kneza Janua, a i Jagjenka je odrasla u obilju i bogatstvu, ali ipak nisu imali svoga katela. A sad vam je to tako kao da nikada nisu drukije ivjeli. Idu, velim vam, po sjajnim sobama, idu, idu i zapovijedaju svojoj sluinadi, a kad se umore, onda sjednu. Pravi katelan i katelanica! Imaju i sobu u kojoj ruaju sa svojom eljadi, a u njoj su krasne klupe, za nj i za nju malko vie, a svi drugi sjede neto nie i ekaju dok njihovi gospodari ne napune svoje tanjure. Takav je kod njih dvorski obiaj, te se ovjek mora sjetiti da to nisu nikakva velika gospoda, nego najblii roaci, koji mene starca na rukama nose, pa me na prvo mjesto smjetaju i svojim dobroiniteljem zovu. Zato ih je i gospodin Isus blagoslovio primijeti stari Viilk. Zatim kimne tuno glavom, pa istrusivi au medovine, baci komad drveta na oganj i rekne: A mojega je sina nestalo! Volja boja! Da, da! Svi su mi stariji, a imao sam ih petoricu, jo prije poginuli. Ta vi to znadete. Ali volja boja. Ali posljednji je bio od svih najjai. Pravi Vilk, te da nije poginuo, moda bi danas i on u svom katelu sjedio. Bilo bi bolje da je Ctan poginuo! Sto je taj Ctan? On moe i mlinsko kamenje na leima nositi, a koliko ga je puta moj Vilk premlatio! Moj je imao viteko ponaanje, a tana udara njegova ena po gubici, on je, dodue, jak, ali i glup ovjek. Ej, to je istina! potvrdi Matko. I tom prilikom stane hvaliti ne samo Zbikovo viteko ponaanje nego i njegov razum, jer se u Malborgu slavno borio s najslavnijim vitezovima, a s knezovima e razgovarati kao da orahe grize. Hvalio je i njegovu tednju i njegovo dobro gospodarstvo, bez kojega bi mu sav imetak bio otiao na novi katel. Nije dakako htio da stari Vilk pomisli kako se to takva moglo dogoditi, pa zavri posve tihim glasom:

 No, po milosti bojoj imamo mi svega blaga dovoljno, mnogo vie nego to ljudi znaju, ali ne govorite o tome nikomu. Ljudi su ipak znali i govorili, napose o bogatstvu to su ga bogdanaki vitezovi dovezli iz Spihova. Govorkalo se da su novce u bavama vozili iz Mazovije. Matko je poslao na dar nekoliko srebrenjaka monim boljarima na Konjecpolju, a to je konano uvjerilo svu okolicu o njegvu blagu. Zbog toga je neprestano rastao ugled bogdanakih gospodara, te Bogdanac nije gotovo nikad bio bez gostiju, a stari ih Matko nije gledao prijekim okom, premda je bio jako tedljiv, jer je znao da e i to poveati slavu njegova roda. A krtenje se meutim esto ponavljalo, i jedne je godine, poslije Velike Gospe, Zbiko priredio veliku gozbu za sve susjede, na koju su dole i plemike ene i djevojke, da se nagledaju vitekih obiaja, da se nasluaju bojnih pripovijesti i da se napleu s mladim plemiima. A Matko se silno radovao gledajui Jagjenku i Zbika, zato to su ba gospodski izgledali. Zbiko je sad bio jai i muevniji, i premda mu je lice bilo posve mlado, ipak je u svom bogatom i sveanom odijelu bio takav da je ne samo Matko nego i mnogi drugi plemi rekao samom sebi: Bogami, to je pravi pravcati knez koji u svom gradu sjedi! A pred Jagjenkom su esto kleali vitezovi koji su poznavali zapadne obiaje, molei je da bude gospoa nji i ' 40 Kriali 625 hovih misli tako je sva sjala zdravljem, mladou, snagom i ljepotom. Sam stari vlastelin na Konjecpolju, inae vojvoda sjeraski, zadivio se njezinoj neobinoj ljepoti i usporedio je s rujnom zorom, tovie s jasnim sunacem koje svijetu svjetlost daje, pa i stare kosti ivljom vatrom podgrijava. XXV Pete godine, kad je prirod posvuda bio neobino obilan, kad je ve nekoliko mjeseci nad dovrenom straarnikom kulom leprala zastava s tupom potkovom, a Jagjenka sretno povila etvrtoga sina, kojega prozvae Jurandom, jednom prilikom stari Matko ree ovako Zbiku: Sve nam je blagoslovljeno i, kad bi nam samo jo jedno udijelio Gospod, umro bih spokojno. Zbiko ga pogleda upitnim pogledom i zapita: Vi valjda govorite o ratu s kriarima, jer to vam drugo jo treba? Rei u to sam ti ve jedanput rekao odgovori Matko da rata nee biti, dok je metar Konrad na ivotu. A zar e on vjeno ivjeti? Ali ni moj ivot nee biti vjean, i zato pomiljam ja na neto drugo. A na ta? Hej! Bit e bolje da ti na to ni ne odgovorim. Poi u meutim u Spihov, a moda u potraiti i knezove u Plocku i u ersku. Zbiko se nije nimalo udio tomu odgovoru, jer je stari Matko posljednjih godina bio nekoliko puta u Spihovu, pa ga samo upita: Hoete li dugo izbivati? Due nego obino, jer u se zadrati u Plocku. I zaista ode tjedan dana kasnije, uzevi sa sobom nekoliko kola i dobro oruje, ako doe do toga, da se gdjegod pobije na junakom megdanu. Odlazei ponovi da e se moda zadrati due nego obino, i zaista se zadra due, jer tokom pola godine nije o njemu bilo nikakve vijesti. Zbiko se zabrine i napokon otpravi vjesnika u Spihov, ali ovaj zatee Matka kod Sjeraa i vrati se zajedno s njime. Stari se vitez vratio nekako tmuran, ali ispitavi Zbika o svemu to se za njegove odsutnosti dogodilo, i uvi da je sve u redu, razveseli se neto i stane prvi pripovijedati o svom putu. Zna li da sam bio u Malborgu rekne. U Malborgu? Ta gdje drugdje?

Zbiko ga pogleda zauenim pogledom, pa se udari rukom po koljenu i rekne: O, zaboga! A ja sam na to zaboravio! Ti si mogao zaboraviti jer si ispunio svoj zavjet odgovori mu Matko ali ne dao Bog da ja zaboravim na svoju ast i prisegu. Nije na obiaj da se neega odreknemo i, tako mi pomogao sveti krst, neu se ni ja odrei svoje rijei sve dok budem disao. Tu se promijeni Matkovo lice i postane onako mrko i grozno kako ga je Zbiko viao u davnim godinama, kod Vitolda i Skirvojla prije bitke s kriarima. No, pa to je? Je li vam se odazvao? Nije. A zato? Jer je postao veliki kom tur. Kuno Lihtentajn je postao veliki komtur? Da, a moda e ga i velikim metrom izabrati. Tko to zna! Ali on ve sada misli da je knezovima ravan. Govore da upravlja svime i da su svi poslovi kriarskoga reda u njegovoj glavi, a da veliki metar bez njega nita ne zapoinje. Gdje e ti se on staviti na utoptanoj zemlji! Samo e se smijehu izvri. Zar su vas ismijali? zapita Zbiko kojemu se oi najednom gnjevno zaiskrie. Nasmijala mi se kneginja Aleksandra u Plocku: Poi veli i rimskoga cesara izazovi! Njega su, veli, to jest Lihtentajna, kao to znamo, izazvali i Zavia Crni i Povala i Pako iz Biskupica, a on nije ni takvim muevima nita odgovorio, jer ne moe. Njemu ne manjka odvanosti, ali je on redovnik, veli kneginja, te obnosi veliku ast i misli na posve druge stvari, premda bi po nj bilo slavnije da primi izazov, nego da ga odbije. A to ste vi na to? Strano sam se uznemirio, ali sam rekao da ipak moram u Malborg, da uzmognem rei pred Bogom i pred ljudima: Uinio sam sve to je bilo u mojoj moi! I zamolio sam kneginju da mi povjeri kakvo poslanstvo i da 626 627 me s pismom poalje u Malborg, jer sam znao da inae neu iz onoga vujega gnijezda iznijeti ivu glavu. A u dui sam mislio ovako: on se nije htio odazvati ni Zavisi ni Povali ni Paku, ali ako ga pred samim velikim metrom, pred svima komturima i gostima pograbim za gubicu, pa mu iupaim brkove i bradu, morat e mi se staviti. Mudri ste vi! klikne Zbiko. to? rekne stari vitez. Svemu ima pomoi, dok je ovjeku glava na ramenu. Ali gospodin Isus mi je uskratio svoju milost, i ja ga u Malborgu nisam naao. Rekoe mi da je otiao kao poslanik k Vitoldu. Nato nisam znao ta da zaponem: da li da ga priekam ili da za njim poem. Bojao sam se da emo se mimoii. Pa kako sam ve otprije dobro poznat s velikim metrom i glavnim upravnikom, povjerio sam im tajnu zato sam doao, a oni su kliknuli da to ne moe biti. Zato? Iz istoga razloga to ga je navela i kneginja u Plocku. A metar je pri tom rekao: Sto bi ti o meni mislio, kad bih se ja stavio svakomu vitezu iz Mazovije ili iz Poljske? No, on je imao pravo, jer ga inae ve odavno ne bi bilo na svijetu. Zaudio mi se i on i glavni upravnik, pa su to pripovijedali pri stolu kod veere. Velim ti, kao da su u oganj puhnuli! Meu gostima se digla odmah silna vika: Kuno ne moe, vikali su, ali mi moemo! Ja sam nato izabrao trojicu, da se s njima pobijem po redu, ali mi je metar poslije velikih molbi dozvolio da se ogledam samo s jednim koji se takoer zvao Lihtentajn i koji je bio roak Kunov. No, pa to je bilo? klikne Zbiko. Eh, dovezao sam njegov oklop, ali tako isjeen da za nj ne bi nitko dao ni jedne grivne. Tako vam Boga, vi ste daikle isvoju prisegu ispunila! Ispoetka mi je bilo drago, jer sam to i sam pomislio, ali sam se dosjetio: Ne! To nije ono pravo! Pa jo i sada nemam mira, jer to nije ono pravo.

Zbiko ga sada pone tjeiti. Vi znate da u takvim stvarima ne sluam ni drugih ni samoga sebe; ali da takva ta postignem, to bi mi bilo dovoljno. Velim vam to e najvei vitezovi u Krakovu posvjedoiti. Ni sam Zavia, koji viteke obiaje najbolje pozna, nee drukije rei. Ti to veli? zapita Matko. 628 Ta samo pomislite: oni su slavni po svemu svijetu, pa su ga takoer izazvali, a nijedan nije uinio ni to to ste vi uinili. Vi ste zavjetovali smrt Lihtentajnu, pa ste Lihtentajna i ubili. Moda rekne stari vitez. A Zbiko ga zapita radoznalo: De recite: je li bio mlad ili star? I kako ste se borili? Pjeice ili na konju? Bilo mu je trideset i pet godina, imao je bradu do pojasa, a borili smo se na konju. Bog mi je pomogao, te sam ga kopljem svladao, ali je zatim dolo do maeva. A njemu je, velim ti, krv tako iknula iz usta, da mu je sva brada bila krvava. A vi ste se tuili da ste ostarili! Ali kad sjedim na konju ili kad se raskrebeim na zemlji, drim se vrsto; potpuno oboruan ne mogu vie skoiti na konja. Ali ni sam Kuno vam ne bi bio odolio. Starac odmahne prezirno rukom u znak da bi mu s Kunom bilo mnogo lake, pa onda pou da pregledaju osvojeni oklop. Matko ga je donio samo u znak svoje pobjede, jer je zaista bio sav isjeen i zato bez svake vrijednosti. Samo su dijelovi na bedrima bili netaknuti i veoma lijepo izraeni. Ipak bi mi bilo mnogo drae da je to Kunov oklop progovori Matko. A nato e Zbiko: Gospodin Bog znade to je bolje. Ako postane veliki metar, neete nadvladati Kuna, osim u kakvoj velikoj bici. Ja sam pomno prislukivao to ljudi govore odgovori Matko. Jedni vele da e poslije Konrada doi Kuno; a drugi kau da e ga naslijediti njegov brat Ulrik. Ja bih volio da bude Ulrik odgovori Zbiko. I ja; a zna li zato? Kuno je pametniji, a Ulrik ei. To je pravi vitez, koji mnogo dri do viteke asti i eli da doe do rata. Kau takoer da e, postane li on veliki metar, doi do takve guve, kakve jo nije bilo na svijetu. A na Konrada navaljuju zbog njegova kukaviluka. Jednom su ga pograbili i preda mnom. Ej, moda emo doekati! Dao Bog! A ima li kakvih novih zadjevica s naom kraljevinom? Ima i starih i novih. Kriari ostaju kriari. Makar ti bio jai i oni znali da e s tobom zlo proi, ipak e teiti za tvojim; ta drukije ne mogu. Ali oni misle da je kriarski red jai od svih kraljevina. Ne misle svi, ali veina njih, a meu njima i Ulrik. I uistinu je njihova mo silna. A sjeate li se to je govorio Zindram iz Maskovica! Sjeam se; a kod njih je u tom pogledu sve to gore. Ni brat nee brata primiti kao to su mene primili ondanji ljudi kad to nije vidio koji kriar. Oni su ve svima dozlogrdili. Neemo, dakle, dugo ekati! Dugo ili ne rekne Matko i odmah nadoda: Dotle treba tedjeti i pripremiti se tako da na bojno polje stupimo to spremniji. XXVI Veliki metar Konrad umre istom godinu dana kasnije. Jako iz Zgorjelica, brat Jagjenkin, koji je u Sjeradju prvi uo vijest o njegovoj smrti i o izboru Ulrika von Jungingena, donio ju je prvi i u Bogdanac. Kao i u svim drugim plemikim dvorovima, vijest je i u Bogdancu silno potresla sve due i sva srca. Nastaju vremena kakvih jo nije bilo rekne ozbiljno stari Matko, a Jagjenka dovede odmah svu djecu pred Zbika i pone se s njime opratati kao da ve sutra ima otii. Matko i Zbiko su, dodue, znali da rat nee odmah buknuti kao to vatra bukne u pei, ali su ipak bili uvjereni da e do rata doi, pa su se stali za nj spremati. Izabirali su konje i oruje, vjebali u bojnoj vjetini svoje ljude i momke, a i siromanije plemie, koji su se u takvim sluajevima rado pridruili

svojim bogatijim i monijim drugovima. To isto su radili i po svim dvorovima, svagdje su ekii udarali u kovanicama, svagdje su istili stare oklope, svagdje su salom mazali lukove i remenje, svagdje su okivali kola i spremali itak i meso. U nedjelju i u svece su pred crkvama pitali za nove vijesti i jako se smuivali, kad su one bile miroljubive, jer je svatko u svojoj dui nosio duboko uvjerenje da ve jednom treba obraunati s tim stranim neprijateljem cijeloga plemena, i da kraljevina nee procvasti mirom i sreom, sve dok, po rijeima svete Brigite, ne budu slomljeni kriarski zubi i dok im ne bude odsjeena desna ruka. U Kenji su se najvie kupili oko Matka i Zbika, oko ljudi koji poznaju kriarski red i vjeti su vojni s Nijemcima. Nisu ih pitali samo za nove vijesti, nego i za nain vojevanja s Nijemcima: kako ih je najlake potui, kako se oni bore, u emu su od Poljaka jai, a u emu slabiji, i da li se na njih, kad im se polome koplja, lake udara sjekirom ili maem. A oni su, uistinu, sve to znali, pa su ih zato svi sluali s najveom panjom, to vie to je bilo ope uvjerenje da rat nee biti lak, nego da e to biti borba s najboljim vitezovima iz svih krajeva svijeta, pa nee biti dovoljno da se dobije samo jedna bitka, nego se kriari moraju unititi do kraja. I zato su plemii govorili medu sobom: Kad mora da bude, neka bude: njihova smrt ili naa! I pokoljenju, koje je u svojim duama nosilo osjeaj skore veliine, nije to oduzimalo elje za borbom, ve ju je, naprotiv, jaalo svakim satom, svakim danom, te su se za borbu pripravljali, bez svake lakoumnosti, bez svake samohvale, onako kao to se ozbiljni ljudi pripravljaju na smrt. Smrt je pisana ili nama ili njima! Ali vrijeme je prolazilo i prolazilo, a rata nije bilo. Govorilo se, istina, o zadjevicama izmeu kralja i kriarskoga roda, kao i o zemlji dobinjsikoj, premda je ve prije vie godina bila natrag dobivena, o pograninim smutnjama i o nekom Drezdenku, o kojem se ulo prvi put i za koji su se prepirale obje stranke, ali rata nije bilo. Neki su poeli ve i sumnjati da li e ga biti, jer je i prije bilo raznih smutnji, pa su se sve svrile na miran nain. Uto se pronese vijest da su i sada nekakvi kriarski poslanici stigli u Krakov, a poljski otili u Malborg. I poelo se govoriti o posrednitvu ekoga i ugarskoga kralja, pa ak i samog pape. Iz Krakova se nije ulo nita izvjesna, samo su kolale razne udne i nevjerojatne novosti, ali nije bilo rata. Na kraju ni sam Matko nije znao ta da misli, pa je otiao u Krakov da sazna kakvu sigurnu vijest. Ondje nije ostao dugo, jer se vratio ve estu nedjelju, vratio se s vedrim i veselim licem. A kad su ga u Kenji, kao obino okruili radoznali plemii, odgovorio im je ovim pitanjem: A jesu li vam naotreni maevi i sjekire? A II 630... Nego ta? Dakako! Za rane boje, kakve su vijesti? Koga ste vidjeli? klicalo se sa svih strana. Koga sam vidio? Zindrama iz Makovica! A kakye su vijesti? Takve da treba odmah sedlati konja! Zaboga, kako to? Govorite? A jeste li uli o Drezdenku? Jesmo, uli smo. Ali to je mali gradi i nema vie zemlje nego to je ima kod vas u Bogdancu. To nije nikakav povod za rat, zar ne? Dakako, nije. Bilo je i veih, a ipak nije bilo nita. A znate li kakvu mi je pripovijest Zindram iz Makovica pripovijedao o Drezdenku? Ta govorite, jer e nam se kape na glavama upaliti. Pripovijedao mi je ovo: Slijepac je iao putem i pao nabasavi na kamen. Pao je zato to je bio slijep, ali je ipak kamen bio povodom. I Drezdenak je takav kamen. Kako to? Ta kriarski red jo stoji. Ne razumijete li? To u vam jasnije rei: kad je aa puna, moe je preliti jedna kap. Sve vitezove obuze sada takav zanos da ga je Matko morao ublaiti, jer su htjeli odmah na konje i ravno u Sjera.

 Budite spremni rekne im ali ekajte strpljivo. Ta ni na vas nee zaboraviti! I bili su spremni, ali su ekali dugo, tako dugo da su neki opet poeli sumnjati. Ali Matko nije sumnjao, jer kao to se pozna proljee kad ponu dolijetati ptice, tako je on, kao vjet i iskusan ovjek, sudio po mnogim znakovima da se pribliava rat, i to veliki rat. Najprije budu po svim kraljevskim umama prireeni tako velki lovovi, kakvih nisu pamtili ni najstariji ljudi. U te je lovove pristiglo na tisue i tisue lovaca, pred kojima su padale cijele gomile jelena, turova, divljih svinja i druge zvjeradi. Sume su odjekivale itave sedmice i mjesece, a na dimu se suilo meso koje su najprije poslali u vojvodska mjesta, pa onda u Plock. Bilo je oito da se radi o opskrbi velike vojske. Matko je dobro znao ta da o tome misli, jer je takve lovove prireivao i knez Vitold u Litvi prije svake velike vojne. Ali bilo je i drugih znakova. Ljudi su stali u gomilama bjeati ispod Nijemaca u kraljevinu i u Mazoviju. U okolicu Bogdanca dolazili su najvie podanici njemakih vitezova iz leske, ali se znalo da tako biva posvuda, napose u Mazoviji. eh koji je go ,632.., spodario u Spihovu, posla odanle nekoliko Mazuraca koji su k njemu prebjegli iz Pruske. Ti su ljudi molili da u ratu smiju sudjelovati pjeice, jer su se za nanesene nepravde htjeli osvetiti kriarima, koje su mrzili svom duom. Pripovijedali su da su neka pogranina sela u Pruskoj ostala posve pusta, jer su se seljaci sa enama i djecom sklonuli pod okrilje mazovskih knezova. Kriari su, istina, vjeali uhvaene bjegunce, ali ipak nisu mogli zadrati nesretne ljude, koji su radije i u smrt ili negoli ostajali pod njihovim gospodstvom. Na kraju su se po itavoj okolici stali rojiti pruski podanici. Svi su polazili u Krakov, a dolazili su iz Gdanjska, iz Malborga, iz Torunja, tovie i iz dalekog Kraljevca i svih pruskih mjesta i komturija. Meu njima bijae i trgovaca i obrtnika, a najvie klerika i sveenika. Razumije se, donosili su vijesti o svemu to se u Pruskoj dogaa; o pripremama za rat, 0 utvrivanju gradova, o posadama, kriarskim najmljenim etama. Govorilo se da su po vojvodskim mjestima vojvode, a u Krakovu kraljevi savjetnici s tim prebjezima vijeali nasamu po itave sate,sluajui ih i biljeei njihove vijesti. Neki su se brzo vraali u Prusku, pa su zatim isto tako brzo dolazili natrag. Dolazile su vijesti iz Krakova da kralj i njegovo vijee znaju po njima za svaki kriarski korak. U Malborgu je bilo ba obratno. Neki duhovnik, koji je prebjegao iz toga grada, zaustavio se kod vlastelina u Konjecpolju i javio im da se veliki metar Ulrik i drugi kriari ne brinu ni za kakve vijesti iz Poljske; ve su sigurni da e poljsku kraljevinu jednim jedinim udarcem zauvijek smrviti, tako da joj nee ostati traga. Pri tom je ponovio rijei velikoga metra na jednoj gozbi u Malborgu: Sto ih bude vie, to e kouci u Pruskoj biti jeftiniji. Oni su se na rat spremali veselo i zanosno, pouzdavajui se u svoju snagu i u mo koja e im stii i iz najdaljih kraljevina. Ali usprkos svim tim predznacima i znakovima nije rat buknuo brzo kao to su ljudi eljeli. I mladom je vlastelinu u Bogdancu bilo ve dosadno kod kue. Sve je ve odavna bilo gotovo; njegova je dua eznula za slavom 1 bojem, pa mu je zato bio teak svaki dan odgaanja, i esto je o tome govorio stricu kao da rat ovisi o njemu: Vi ste govorili da e ga sigurno biti ponavljao je a nema nita, pa nita! RSS Nato e Matko: Ti si mudar, ali ne ba odvie! Ta zar ne vidi to se dogaa? Ako se kralj u posljednji as nagodi? Kau da on nee rata. Jer i nee! Ali tko je drugi kliknuo: Ja ne bih bio kralj, kad bih dozvolio da oni uzmu Drezdenek! A Drezdenek su Nijemci uzeli, pa jo i sada dre. Da, kralj nee da se prolije kranska krv; ali njegovi savjetnici koji imaju bistar razum, osjeaju veu mo poljsku, pa pritiu Nijemce uza zid! Ja ti samo to kaem, da nema Drezdenka, nalo bi se neto drugo. Ali ja sam uo da je Drezdenek zauzeo jo metar Konrad, a on se sigurno bojao kralja. Bojao se jer je bolje od svih drugih poznavao mo poljsku, ali ni on nije mogao da obuzda lakomost kriarskog reda. U Krakovu su mu rekli ovo: Stari von Ost, gospodar Drezdenka,

poklonio se u asu kad su kriari zauzeli Novu Marku, kao vazal naemu kralju, jer je to od vjekova bila poljska zemlja, pa je htio da ostane pod poljskom kraljevinom. Ali kriari su ga pozvali u Malborg, gdje su ga opili vinom i od njega izmamili zapis. Tada je kralju ponestalo svake strpljivosti. Vjere ini i moglo mu je ponestati! klikne Zbiko. Nato rekne Matko: Eto, to ti je tako kao to je rekao Zindram iz Makovica: Drezdenek je kamen preko kojega je pao slijepac. A ta e biti ako nam Nijemci predaju Drezdenek? Nai e se drugi kamen. Ali kriar e ti dati ono to je jednom zgrabio jedino ako mu trbuh raspori, a dao Bog da se to dogodi to prije. Ne! klikne Zbiko oito utjeen. Konrad bi moda i dao, ali Ulrik nee. Pravi je to vitez, vitez bez mane, ali strano estok. Tako su oni razgovarali, a dogaaji su se, meutim, razvijali, kao to se kamenje kotrlja u bezdan kad ga jaka noga gurne nizbrdice. Najednom se po itavom kraju prenese vijest da su kriari zauzeli staropoljski Santok, darovan neko ivanovcima. Novi metar Ulrik, koji je navlas otiao iz Malborga kad su onamo doli poljski poslanici da mu estitaju na njegovu izboru, i koji je odredio da se s poljskim kraljem vie ne saobraa latinskim nego njemakim jezikom, po 634 kaza, na kraju tko je. Krakovski dostojanstvenici, koji su potiho potpirivali rat, uvidjese da ga on potpiruje glasno, i ne samo glasno, nego slijepo i tako preuzetno, kako to veliki metari nisu inili ni onda kad je kriarska mo uistinu bila mnogo vea nego poljska. Ipak su dostojanstvenici kriarskog reda mirniji i razumniji od Ulrika; oni su dobro poznavali Vitolda i nastojali ga predobiti laskanjem i darovima; ti su darovi prevrili svaku mjeru; slinog je rasipanja bilo samo u onim vremenima kad su se rimskim cesariima dizali hramovi i rtvenici. Dva su dobrotvora naega reda govorii su kriarski poslanici klanjajui se duboko pred tim Jagjelovim namjesnikom prvi je Bog, a drugi Vitold; zato je svaka Vitoldova rije i svaka elja sveta svakom kriaru. I molili su ga da, to se tie Drezdenka, posreduje izmeu njih i kralja jer su mislili da e on ve tim samim uvrijediti kralja, ako on kao njegov podanik sudi svom vrhovnomu gospodaru. Ali kraljevi su savjetnici u Krakovu dobro znali sve to se deava u Malborgu, pa je zato i kralj prihvatio Vitolda kao posrednika. Kriarski red je uskoro poalio taj svoj izbor. Kriarski dostojanstvenici, koji su mislili da poznaju velikoga kneza, nisu ga jo dovoljno poznavali, jer Vitold nije samo Drezdenek dosudio Poljacima nego je videi i znajui kako sve to mora svriti nanovo pobunio Zmuj i stao prikupljati ljude, oruje i hranu poslanu iz poljskih krajeva i tako kriarskom redu pokazivati sve to strasnije lice. Kad se to dogodilo, uvide ljudi po svim stranama goleme drave da je kucnuo odluan as. I doista je kucnuo. Kad su jednom prilikom stari Matko, Zbiko i Jagjenka sjedili pred katelom u Bogdancu uivajui u lijepom i toplom vremenu, pojavi se iznenada nepoznat ovjek na zapjenjenu konju, pa bacivi pred noge naih vitezova kitu slinu vijencu, spletenu od vrbovine i druge loze, klikne: Na noge! Na noge! i odjuri dalje. Oni skoe na noge silno potreseni. Matkovo lice postade ozbiljno i strano. Zbiko skoi, razaalje momke s tom novou, pa se onda vrati plamenih oiju i vikne: Rat! Napokon ga je Bog dao! Rat! I to kakav nismo vidjeli! rekne ozbiljno Matko. Pozove zatim momke, koji se odmah sakupe oko svojih gospodara: .1835. Neka straar na straarnioi dune u rog na sve etiri strane svijeta! A ostali neka skoe po druge momke! Izvedite konje iz staja i zapregndte kola! Brzo!

Njegov se glas jo ne bijae stiao, a momci ve pohrlie na sve etiri strane da izvre njegove zapovijedi. Nije im bilo teko, jer je ve sve bilo spremno; ljudi, kola, konji, oruje, streljivo i itak, pa je samo valjalo sjesti i poi. Ali prije toga zapita Zbiko Matka: A zar vi neete ostati kod kue? Ja? Sta ti to misli? Jer po pravu moete, budui da ste ovjek u godinama, pa bi lijepo pripazili na Jagjenku i na djecu. A ti uj: ja sam sve do svojih sjedina ekao na ovaj as! I bilo je dovoljno pogledati na hladno mu i ozbiljno lice, pa da se vidi kako je njegova odluka nepokolebljiva. Uza to je taj ovjek usprkos svojem sedmome kriu, bio jak kao hrast, a ruke mu tako snane da su posve lako mahale i najteom sjekirom. On, istina, nije vie mogao da potpuno oruan i bez stremena skoi na konja, ali to nije moglo uiniti ni mnogo mladih napose zapadnih vitezova. Zato je Matko poznavao tano sve viteke obiaje, a vjetijega ratnika nije bilo u svoj okolici. Jagjenka se nije bojala da ostane sama, jer je uvi rijei svoga mua, ustala, poljubila ga u ruku i rekla: Ne brini se ti za me, mili moj, jer je katel vrst, a ti zna da ja nisam plaljiva i da umijem baratati i strelicom i kopljem. Ne treba misliti na me, kad se mora spaavati kraljevina, a Bog e ve nad nama bdjeti. I najednom joj se oi napune suzama, koje joj poteku niz bijelo lice: Pokazavi na svoju djecu, nastavi ganutim i drhtavim glasom: Ej, da nema ovih malia, molila bih te sve dok me ne bi sa sobom poveo. Jagjenko! klikne Zbiko i vrsto je zagrli. A i ona ga obujmi oko vrata, govorei zanosno: Samo mi se ti vrati, moj zlatni, moj jedini, moj najmiliji! Zahvaljuj svaki dan Bogu to ti je dao takvu enu! rekne ozbiljnim glasom stari Matko. Sat kasnije bude sa straarske kule skinuta zastava u znak da gospodara vie nema kod kue. Matko i Zbiko dopuste da ih Jagjenka zajedno s djecom otprati do Sje 636 raa, i poslije obilna doruka krenue s mnogim ljudima i s velikom povorkom kola na put. Dan je bio jasan, bez vjetra. uma bijae tiha, nepomina. Blago je na poljima i livadama uivalo poludnevni poinak, preivajui pau zadovoljno i nekako zamiljeno. Samo se ovdje i ondje na suhoj cesti dizala praina, a iza nje je svaki as na sjajnome suncu neto blijesnulo. Zbiko je to pokazivao eni i djeci i govorio: Znate li ta se ono blijeska iza praine! To su sulice i koplja. Ve se posvuda prouo bojni poziv, i narod polazi na Nijemce. Tako je zaista i bilo. Nedaleko Bogdanca zatekoe Jagjenkina brata, mladog Jaka iz Zagorjelica, koji je sa sobom vodio dvadeset ljudi. Malo zatim ugledae u oblaku praine dlakavo lice Ctana iz Rogova koji, dodue, nije bio prijatelj bogdanakih vitezova, ali im sada dovikne ve izdaleka: Hajdemo na pasju brau! i poklonivi im se smjerno otie dalje. Zatim sretnu i staroga Vilka iz Brzozove. Glava mu se ve malko tresla od starosti, ali je ipak polazio i on da osveti smrt sina kojega su mu u leskoj ubili Nijemci. I to su se vie pribliavali Sjerau, to se puteni sve to vie dizala praina, a kad su se u daljini pojavile gradske kule, bila je ve sva cesta puna oboruanih ljudi, koji su polazili na mjesto odreeno da se ondje sakupe. Videi te mnogobrojne ljude, jake i vrste, vjete boju i spremne na sve ratne muke i napore, obraduje se stari Matko u svom srcu, jer se pouzdano nadao pobjedi. XXVII Na kraju bukne rat, ne ba obilan bojevima i u prvo vrijeme prilino nepovoljan za Poljake. Dok su se sakupljale poljske ete, zauzeli su kriari Bobrovnike, sravnili sa zemljom Zlotorju i nanovo zaposjeli nesretnu, tekom mukom nazad dobivenu zemlju dobinjsku. eko i ugarsko

posrednitvo zaustavi naas ratnu oluju. Nastade primirje; za to je vrijeme Vaclav, kralj eki, imao da prosudi spor izmeu poljske kraljevine i kriarskog reda. Ipak su protivne stranke za zimskih i proljetnih mjeseci neprestano sakupljale svoje ete, jer je potkupljeni 637 KM 'viMli kralj eki izrekao svoj sud u prilog kriarskom redu, pa je rat morao buknuti nanovo. Meutim doe i ljeto i odmah se digoe narodi pod Vitoldom. Preavi preko Cervjenska udruie se obje vojske mazovskih knezova. S druge je strane u taboru pod Svjecjem stajalo sto tisua Nijemaca u eljeznim oklopima. Kralj je htio da prijee preko Drvice i da kratkim putem poe u Malborg ali kako prijelaz nije bio mogu, krene od Kuetnika k Djzialdovu, pa porui kriarski gradi Dabrovnu ili Gligenburg i ondje se utabori. I sam kralj i poljski i litvinski dostojanstvenici, svi su dobro znali da uskoro mora doi do odlune bitke, ali nitko nije drao da e se to dogoditi prije negoli proe jo nekoliko dana. Svi su mislili da e veliki metar, zakrivi put kralju, priutiti svojim etama poinak, da budu to krepkije i to spremnije za smrtnu borbu. Kraljeva vojska ostade na noitu u Dabrovni. Zauzee te tvravice, bez zapovijedi i ak proti volji ratnog vijea, obraduje kraljevo i Vitoldovo srce jer je to bio veoma vrst gradi, opkoljen jezerom i visokim zidinama. A ipak ga poljski vitezovi zauzee gotovo u tren oka navalivi na nj tako estoko da je od njega ostalo samo zgarite, a po tom su zgaritu divlji Vitoldovi vojnici i Tatari nemilo ubijali njemake vojnike. Poar nije ipak potrajao dugo, jer ga je ugasila kratka, ali veoma jaka kia. Cijela je ta no od etrnaestog na petnaestog lipnja bila zaudo burna d promjenljiva. Vihor je donosio oluju za olujom. asom je cijelo nebo bilo obasjano munjama, a gromovi su se razlijegali od istoka do zapada. Iza gromova je padala kia, a onda je vjetar raznosio oblake, iza kojih su se vidjele blijede zvijezde. Istom poslije pola noi nastala je mala tiina, te su se mogle upaliti vatre. I u tren oka blijesnu po litvinskopoljskom taboru tisue i tisue plamenova. Vojnici su uz njih suili svoju mokru odjeu i pjevali bojne pjesme. Kralj je bio budan, jer se u njegovu atoru, koji je bio ina kraju tabora, odravalo ratno vijee to da se uini poslije zauzea Gilgenburga. Kako je kod juria sudjelovala i sjeraiska eta, to je njezin voa Jakov iz Konjecpolja bio zajedno s drugima pozvan u ratno vijee, da se opravdaju zato su bez zapovijedi zauzeli grad i zato nisu sprijeili juri kad im je kralj radi toga poslao svoga glasnika i neke dvorjanike. Sjeraski vojvoda nije bio siguran, nee li ga zbog toga stii ukor, a moda i kazna, pa je zato sa sobom po veo nekoliko boljih vitezova, a meu njima i staroga Matka i Zbika kao svjedoke da je kraljev glasnik stigao k njima tek kad su oni ve bili na gradskim zidinama i u najeoj borbi s gradskom posadom. A to je udario na gradi pravdao je ovako: da je teko pitati za sve, kad se vojska protegla na nekoliko milja. Poslan naprijed, mislio je da mora neprijatelju nanijeti to vie tete i navaliti na njega gdje ga god zatekne. Sad su se Matko i Zbiko mogli nagledati najveih glava u itavoj kraljevini, jer tu bijahu osim kralja i mazovskih knezova jo i dvojica najslavnijih vojskovoa onoga vremena: Vitold, koji je vodio Litvine, mujine, Besarabijce, Rusine, Vlahe i Tatare, i Zindram iz Makovica, koji je u svom grbu imao jasno sunce, krakovski maonoa, glavni upravitelj poljskih eta, koji je sve druge nadvisivao svojim vojnim znanjem. Osim njih bijahu u vojnom vijeu jo i ovi veliki ratnici i dravnici: krakovski katelan Kristin iz Ostrova i krakovski vojvoda Jako iz Tarnova, poznanjski vojvoda Sudivoj iz Otroroga i sandoimirski vojvoda Mifeolaj iz Mihalovica, prior svetoga Florijana i potkancelar Mikolaj Truba, kraljevski maral Zbignjev iz Brezja i Petar afranjec, krakovski potkomornik, i napokon Zjemovit, sin Zjemovita, kneza plockoga, jedini mladi meu njima, ali vojni tako vjet da ga je i sam kralj veoma cijenio. Da bi uvijek kralju bili pri ruci, ekali su u prostranom predsoblju najvei vitezovi, slavni po svoj Poljskoj i daleko iza njezinih granica. Tu ugledae Matko i Zbiko Zaviu Crnoga Sulimika i brata

mu Farureja, i Skarbeka Abdanka iz Gora i Dobka iz Olenice, koji je nekad na turniru u Torunju s konja bacio dvanaestoricu njemakih vitezova, i golemog Paka Zlojeja iz Biskupica i svog dobrog prijatelja Povalu iz Taeva, i Kona iz Kozjeglave i Martina iz Vroimovica, koji je nosio veliku zastavu cijele kraljevine, i Florjana Jeliika iz Koritnice i Lasa iz Targovika, stranog u borbi na ake, i Staka iz Harbimovica, koji je potpuno oboruan mogao skoiti preko dva konja. Bilo je jo i drugih slavnih vitezova iz raznih krajeva Poljske i Mazovije, koji su se zvali Predstavnici zato, to su polazili u bitku u prvoj vrsti. Znanci su, a osobito Povala, veselo pozdravili Matka i Zbika i odmah su s njima poeli razgovarati o davnim vremenima. 639 Ej rekne Zbiko gospodin iz Taeva ti ima s kriarima teak raun, ali ja mislim da e im ve za sve skupo platiti. Hou, makar i krvlju, kao to emo im platiti svi mi! odgovori Zbiko. A zna li da je tvoj Kuno Lihtentajn sada veliki komtur? oglasi se Pako Zlojej iz Biskupica. Znam, i moj stric to zna. Dao mi Bog da se s njime sukobim progovori ozbiljno Matko jer imam s njime svoj posebni raun. Ej, ita ve simo ga izazvali i mi odgovori Povala ali nas je odbio, jer mu njegova dunost ne dozvoljava da se bije. Eto, sad e moda dozvoliti. Nato rekne Zavia koji je uvijek govorio veoma ozbiljno: Njega e dobiti onaj komu ga Bog dosudi! A Zbiko ispripovjedi odmah Zavisi strievu stvar i upita ga, nije li ve posve dovoljno, to se Matko pobio s Lihtentajnovim roakom, koji se borio mjesto njega i kojeg je starac ubio. Svi kliknue, da je to dovoljno, ali sam Matko rekne: Ipak bih bio sigurniji za svoj spas da se sukobim sa samim Kunom. Zatim stanu govoriti o zauzeu Gilgenburga i o skoroj velikoj bici, kojoj su se brzo nadali, jer veliki metar nije sada mogao da uini nita drugo, nego da kralju stane na put. Upravo su razbijali glavu o tome za koliko bi dana moglo doi do bitke, kadli pristupi k njima visok i mrav vitez, odjeven u crvenu odjeu i s isto takvom kapom na glavi, pa rairi ruke i progovori mekim, gotovo enskim glasom: Zdravo, vitee Zbiko iz Bogdanca! De Lorhe! klikne Zbiko. Ti si ovdje! Po svoj prilici ima dosta geldrijskih vitezova na protivnoj strani odgovori de Lorhe ali ja sam radi Dlugoljasa duan da sluim svome gospodaru, knezu Januu. Ti si, dakle, poslije staroga Mikolaja vlastelin Dlugoljasu? Da, jer je poslije smrti staroga Mikolaja i njegovoga sina, koji je ubijen kod Bobrovnika, Dlugoljas pripao krasnoj Jagjenki, ve pet godina mojoj eni i gospodarici. 640 Zaboga! klikne Zbiko. Pripovijedaj kako se to dogodilo? Va mi je nekadanji momak Glava rekao da u vas ovdje nai, a sada eka u mom atoru i pazi na veeru. To je, dodue, daleko, na drugom kraju tabora, ali se na konju brzo doe, poite zato sa mnom! Zatim se okrene k Povali, kojega je upoznao jo u Plocku i doda: I vi, plemeniti gospodine! Bit e to za me velika ast. Dobro! odgovori Povala. Lijepo emo porazgovarati sa znancima, a putem emo jo i tabor pregledati. I izioe da sjednu na konje i da odjae. Prije toga im sluga gospodina de Lorha prebaci kabanice preko ramena, pa pristupi k Zbiku, poljubi ga u ruku i rekne: Poklon i ast vama, gospodine. Ja sam va nekadanji sluga, ali me u tmini ne moete prepoznati. Sjeate li se Sanderusa? Zaboga! klikne Zbiko.

I zaas oive u njemu uspomene pretrpljenih muka, teke boli i nekadanje nesree, ba kao i kad se poslije duga izbivanja sastao s nekadanjim svojim momkom Hlavom. I rekne: Sanderus! Ej, ja se sjeam i onih vremena i tebe! Sta si odonda radio i gdje si sve bio? Zar vie ne nosi svoje relikvije. Ne, gospodine. Sve do posljednjeg sam ljeta bio zvonar u Dlugoljasu, ali kako se i moj pokojni otac bavio bojnim poslom, zaboravio sam i ja na svoja crkvena zvona, im je buknuo rat, pa me obuzela elja za eljezom i mjedom. Sta to ujem! klikne Zbiko, koji nikako nije mogao pomisliti da pred sobom vidi Sanderusa s maem ili sjekirom u ruci. A Sanderus rekne drei mu stremen: Prije godinu dana bio sam po zapovijedi plockoga biskupa u Pruskoj, a time sam mu uinio znatnu uslugu; ali o tom u kasnije pripovijedati, a sada neka vaa milost sjedne na konja, jer onaj eki grof, kojega zovete Hlavom, eka na vas u atoru moga gospodara s veerom. Zbiko sjedne na konja i odjae k de Lorhu, radoznao da sazna sve njegove doivljaje. Veoma mi je drago rekne to si na naoj strani, premda mi je udno jer si prije sluio kod kriara. ,,,41 Kriari Slue oni koji beru plau odgovori de Lorhe a ja je nisam brao. Ne! Ja sam meu kriare doao samo u potrazi za junakim zgodama i da steknem viteki pojas, koji sam, kako ti je poznato, dobio iz ruku poljskoga kneza. Boravei, meutim, dugo u ovim krajevima, vidio sam na ijoj je strani pravda, a kad sam se ovdje jo i oenio i okuio, kako da budem proti vama? Ja sam ovdje domai i pazi, kako sam va jezik nauio. Da, ak sam i svoj ve donekle zaboravio. A tvoj imetak u Geldriji? Kako sam uo, ti si roak tamonjega vladara i gospodar mnogih gradia i zemalja. Ja sam svoj imetak ustupio svomu roaku Fulkonu koji mi ga je isplatio. Prije pola godine sam bio u Geldriji i dovezao odanle dosta blaga, i njim se u Mazoviji okuio. A kako se dogodilo da si se oenio s Jagjenkom iz Dlugoljasa? Ah odgovori de Lorhe tko moe odgonetati ensku? Ona mi se neprestano rugala, ali kad sam joj rekao, da mi je ve sve to dozlogrdilo, pa u otii u Aziju i nikad se vie neu vratiti, rasplakala se najednom i rekla: Onda u ja postati opatica! Ja sam joj na te rijei pao pred noge, a dvije sedmice kasnije vjenao nas je plocki biskup u crkvi. A imate li djece? upita Zbiko. Poslije rata poi e Jagjenka na grob vae kraljice Jadvige da je zamoli za blagoslov odgovori de Lorhe duboko uzdahnuvi. Dobro. Kau da je to najbolje i da od nae pokojne kraljice nema monije zagovornice u toj stvari. Odluna bitka bit e za koji dan, a onda e zavladati mir. Da. Ali kriari te sigurno smatraju izdajicom? Ne! rekne de Lorhe. Ti zna kako se ja drim vitekih obiaja. Sanderus je s porukama plockoga biskupa bio u Malborgu, pa sam po njemu poslao pismo metru Ulriku, u kojem sam mu otkazao slubu i naveo razloge zbog kojih sam na vaoj strani. Ha, Sanderus! klikne Zbiko. Rekao mi je da je zaboravio na svoja zvona i da ga je obuzela elja za eljezom i mjedom, emu se vrlo udim, jer je u njega uvijek h.ilo zeje srce. A gospodin de Lorhe odgovori: Sanderus ima utoliko posla sa eljezom, to bojnu opremu moju i mojih momaka isti. Ah, tako! klikne razveseljeni Zbiko. Neko su vrijeme jahali utei, a onda podigne de Lorhe oi k nebu i rekne: Ja sam vas pozvao na veeru, ali dok stignemo, bit e ve i ruak. Mjesec jo svijetli odgovori Zbiko. Naprijed! I dostigavi Matka i Po valu, jahali su dalje sva etvorica kroz tabor irokim prolazom, koji bijae izmeu oganja ostavljen da se moe proi. Da dou do mazovskih eta na drugom kraju, morali su proi kroz cijeli tabor.

 Otkako je Poljska Poljska oglasi se Matko nije jo vidjela toliko eta, koje su se sabrale sa svih strana svijeta. Nijedan ih drugi kralj ne moe toliko sakupiti odgovori de Lorhe jer nijedan ne vlada nad toliko velikom dravom. A stari se vitez okrene k Povali iz Taeva: Koliko je eta, gospodine, dolo s knezom Vitodom? etrdeset! odgovori Povala. Naih zajedno s mazurskima, ima pedeset, ali nisu tako jake kao Vitoldove, jer kod njega slui katkad i po vie ljudi pod jednom zastavom. Ha, uli smo, da je veliki metar rekao da su ti ljudi prikladnji za lice nego za maeve, ali dao Bog da je to rekao u zao a, jer ja mislim da e se Mtvinske sulice kriarskom krvlju omastiti. A tko su ovi kraj kojih upravo prolazimo? upita de Lorhe. To su Tatari; doveo ih je Vitoldov vazal Saladin. Jesu li dobri u borbi? Litvini umiju s njima ratovati i znatan su ih dio upokorili, pa su zbog toga i morali u ovaj rat. Ali zapadnim je vitezovima teko s njima, jer su strasniji na bijegu, nego u borbi. Pogledajmo ih malko bolje rekne de Lorhe. I oni prijahae vatrama oko kojih su leali ljudi golih ruku, ali ipak odjeveni u janjee koe premda je bilo ljeto. Veina ih je spavala na goloj zemlji ili na mokroj slami, koja se puila na ognju, a drugi su hrpimice sjedili uz vatre. Neki su nono vrijeme kratili pjevajui svoje divlje pjesme i udarajui konjskom potkovom o drugu, a to je u nonoj tiini odjekivalo; drugi su imali male 643 bubnjeve ili neku vrst gusala s konjskom strunom. Jedni su iz eravice vadili velike, jo krvave komade mesa i puhali u njih svojim modrim ustima. Svi bijahu tako divlji i strani, mnogo sliniji kakvim umskim stvorovima negoli ljudima. S ognja se podizao gust i smradan dim, jer se na eravici prilo tusto salo, a osim toga se posvuda irio neugodan vonj pripaljenih kouha i nabrzo peena mesa. S druge strane, na kojoj su stajali konji, dolazio je zapah nihovog znoja. Ti su konji, uvijek spremni, pasll u blizini ono malo trave, rzali i grizli se meu sobom. S Tatarima se nije bilo dobro uputati, jer su bili strani i bez osobita zapta. Malo dalje od njih stajali su isto tako divlji Besarabijci, s rogovima na glavi, pa dugokosi Vlasi, koji su mjesto oklopa nosili oslikane drvene daske na prsima i na leima, a preko njih arene koe divlje zvjeradi. Dalje bijahu Srbi, a u njihovu se taboru ula neprestana svirka, toliko je tu bilo gusala, tambura, duda i drugih glazbenih sprava. Stajali su ognji i s neba je izmeu gustih oblaka, gonjenih od vjetra, blistao veliki i jasni mjesec, a nai su vitezovi uz njegovo svjetlo pregledavali tabor. Iza Srba bijahu nesretni Zmujini. Nijemci su iz njih istoili potoke krvi, a oni su pak na svaki Vitoidov poziv polazili u novu borbu. I sada, kad su slutili da e njihovoj bijedi uskoro biti zauvijek kraj, dooe ovamo potaknuti duhom junakoga Skirvojla, koji je Nijemcima ve samim svojim imenom nagonio strah u kosti. mujinski su se ognji upravo mijeali s litvinskima, jer je to i po jeziku i po obiajima bio gofovo jedan te isti narod. Ali kad su ulazili u litvinski tabor, pokazao se oima naih vitezova osobit prizor. Na prilino visokim vjealima visjela su dva ljudska trupa, a vjetar ih je ljuljao i okretao tako jako da su vjeala pod njima tuno kripala. Opazivi ta trupla zaustavie se konji, a vitezovi ih potjerae, i kad prooe, ree Povala: Knez Vitold je bio s kraljem, a i ja sam bio kod kralja kad su doveli te krivce. Ve prije tuili su se nai biskupi i dostojanstvenici da Litvini odve okrutno ratuju, pa da ni samih hramova ne tede. Bili su to znatni ljudi, ali su i sam sveti sakramenat oskrvnuli, pa kad su ih doveli, rasrdio se knez tako da ga je bilo strano pogledati, i odmah je zapovjedio da se objese. I ti su siromasi morali sami podii vjeala i sami se objesiti, i jo je pri tom jedan drugoga nagonio: Bre, bre, jer e se knez jo vie ...64... rasrditi! I strah je obuzeo sve Litvine i Tatare, jer se oni boje kneeve srdbe vie negoli i same smrti.

 Da, i ja se sjeam rekne Zbiko da mi je onda kad se kralj u Krakovu na me bio rasrdio radi Lihtentajna, mladi knez Jamont odmah savjetovao da se sam objesim. I dobrim mi je srcem davao taj savjet, premda bih ga ja zato bio pozvao na megdan na utoptanoj zemlji, da mi ionako, kao to znate, nisu imali glavu odsjei. Knez Jamont je ve nauio viteke obiaje odgovori Povala. Razgovarajui tako prooe kraj velikog litvinskog tabora i kraj triju ruskih pukovnija, od kojih je najbrojnija bila smolenska, pa dojahae do poljskog tabora. Tu bijae pedeset zastava, jezgra i glavna snaga sve vojske. Tu bijahu konji vei, oruje ljepe i vitezovi odluniji, u svemu ravni zapadnim vitezovima. Kako su bili vini svim ratnim tekoama, bijahu strasniji i od zapadnih bojovnika. Obiaji su im bili prostiji, oklopi surovije skovani, ali su zato bili mnogo hrabriji, te su tako prezirali smrt da su im se silno divili francuski i engleski vitezovi. De Lorhe, koji je ve odavna poznavao poljske junake, progovori ovako: Ovdje je sva sila i sva nada. Sjeam se kako su u Malborgu naricali, da se u borbi s vama svaki pedalj zemlje mora otkupiti rijekom krvi. Krv e i sada rijekom potei odgovori Matko jer ni kriarski red nije jo nikada sakupio takve sile. Nato e Povala: Vitez Kocborg, koji je od kralja nosio pismo velikomu metru, rekao je da su kriari govorili kako takve sile nije nikada sakupio ni rimski cesar, ni ma koji drugi kralj, i da bi kriarski red mogao sve kraljevine osvojiti. Ej, ipak je nas vie! rekne Zbiko. Da, ali oni do Vitoldovih eta malo dre; kau da su to ljudi koji e se raspriti pred prvom navalom, ba kao to se razbije glineni lonac. A je li to istina ili ne, to ne znam. Istina je i nije! oglasi se iskusni Matko. Ja i Zbiko ih poznamo, jer smo s njima vojevali. U njih je gore oruje i loiji konji, pa zato se esto dogodi da odstupe pred boljim vitezovima, ali su ipak hrabri kao i Nijemci. To e se uskoro pokazati rekne Povala. Kralju navaljuju suze na oi kad pomisli da e se proliti toliko kranske krvi, pa bi do posljednjeg asa elio sklopiti astan mir, ali to ne da kriarska oholost. To je istina! Ja poznam kriare i mi ih svi poznamo potvrdi Matko. A Bog je ve priredio vagu na koju e poloiti nau krv i krv naih neprijatelja. Ve su bili nedaleko mazovskih eta, meu kojima bijahu i atori gospodina de Lorha, a uto ugledae u sredini ulice hrpu ljudi koji su gledali u nebo. Stojte! Stojte! vikne jedan glas iz sredine hrpe. A tko to govori i to vi tu radite? zapita Povala. Ja sam prior Klobucki. A tko ste vi? Povala iz Taeva, vitezovi iz Bogdanca i gospodin de Lorhe. Ah, to ste vi, gospodine! rekne prior tajanstvenim glasom i pristupi k Povalinu konju. Pogledajte samo mjesec i pazite to na njemu biva. Kobna je to i udna no. Vitezovi podignu glave i ponu gledati mjesec koji je ve bio blijed i blizu zapada. Ne mogu nita razabrati rekne Povala. A ta vi vidite? Redovnik pod kapuljaom bori se s kraljem pod krunom! Gledajte! O, gle! U ime Oca i Sina i Duha svetoga! O, kako se strano bore! Boe, budi milostiv nama grenicima! Naokolo nastade potpuna tiina, jer su svi suspregnuli dah u prsima. Gledajte! Gledajte! klikne sveenik. Uistinu, neto je tomu slino! rekne Povala. Uistinu! Uistinu! potvrde drugi. Ha, kralj je sruio redovnika! klikne najednom prior Klobucki. Nogu je postavio na nj! Hvaljen budi Isus Krist! Na vijeke vjekova! U taj as prekrije gusti i crni oblak mjesec i nastade tamna no... samo je oganj bacao svoje turobno svjetlo preko ceste.

Vitezovi odjahae dalje, a kad su ve bili prilino daleko, zapita Povala: Jeste li ta vidjeli? Ispoetka nita odgovori Matko ali kasnije sam vidio kako se kralj bori s redovnikom. I ja! I ja! To je znak boji! odgovori Povala. Hm, usprkos kraljevim suzama nee biti mira! Nego e biti takva bitka, kakve nije zapamtio svijet! rekne Matko. I odjahae dalje utei, a srca im bijahu sveano uzbuena. Kad su ve bili blizu atora gospodina de Lorha, podie se opet takav vjetar da su se u tili trenutak ugasili mazovski ognji. Zrakom je titralo na tisue iskara, a dim se irio na sve strane. Ej, dim je straan! rekne Zbiko i skine s glave kabanicu koju je bio podigao vjetar. A u toj oluji kao da se uje i pla ljudski. Uskoro e svanuti, ali nitko ne zna ta e mu donijeti dan doda gospodin de Lorhe. XXVIII Ujutro nije oluja prestala, ve se jo i poveala, tako da se nije mogao razapeti ator, u kojem je kralj obiavao svaki dan sluati po tri svete mise. Napokon doe Vitold s molbom da se sluba boja odgodi za prikladnije vrijeme i da vojska poe naprijed. Kralj udovolji elji jer nije mogao drukije. im je svanulo poe vojska naprijed, a za njom nepregledna povorka kola. Za jedan se sat utia vjetar, tako da su se mogle razviti zastave. Dokle je god moglo dosei oko, prekrise se polja kao kakvim raznobojnim cvijeem. Jedan pogled nije mogao obuhvatiti svih eta i itave ume bojnih znakova, pod kojima su stupale pojedine pukovnije. Krakovska je eta ila pod crvenom zastavom s okrunjenim bijelim orlom, a to bijae glavna zastava cijele kraljevine, glavni bojni znak za svu vojsku. Nosio ju je Martin iz Vroimovica, koji je u svom grbu imao polukozu, moan vitez i slavan po svijetu. Za njim su ili dvorski dostojanstvenici; jedan je nosio dvostruki fcrst litvinski, a drugi malu zastavu. Pod barjakom svetog Jurja stupao je odio najamnika i stranih dobrovoljaca, ponajvie Moravaca i eha. Njih je mnogo dolo na ovu vojnu, pa su i sainjavali gotovo cijelu etrdesetdevetu etu. Bijahu to ljudi divlji, osobito pjeaci, koji su ili za koplja 647 nicima, ali tako hrabri i bijesni u boju, da su od njih odskakivali svi koji su se na njih namjerili, ba kao psi od jea. Bili su oboruani kosama, sjekirama i eljeznim toljagama, kojima su se strano borili. Oni su se unajmili svakome tko ih je platio, jer su ivjeli samo od rata, grabea i otimaine. Uz Moravce i ehe ilo je pod svojim bojnim znakovima esnaest poljskih eta, od kojih bijae jedna pemijska, jedna lavovska, jedna halika i tri podolske; a za njima su stupali poljski pjeaci oboruani uglavnom kosama i sulicama. Mazovski knezovi Janu i Zjemovit vodili su dvadeset i prvu, drugu i treu etu. Iza njih su stupali ljudi Jaka iz Tarnova i Andrije iz Teina, Sitka Lelive i Kona iz Ostrova, Mikolaja iz Mihalova i Zbignjeva iz Brezja, Kona iz Kozjeglve i Jakova iz Konjecpolja, Jaka Ligezej Kmita i Zaklike, pa momci Gripita, Bobovskih, KozjihRogova i mnogi drugi, koji su se hrabro borili u svakoj borbi. Pod njima je procvjetala zemlja kao to procvjeta livada u proljee. Bijae to more konja, more ljudi, a nad njima uma koplja s malim zastavicama, pa iza njih sva sila pjeaka. Svi su znali da polaze u stranu bitku, ali su takoer znali da to mora da bude, pa su ili radosna srca. Na desnom su krilu stupale Vitoldove ete pod raznobojnim zastavama, ali sve s istom litvinskom hrabrou. Nijedan pogled nije mogao pregledati svih odjela, jer su se preko polja i livada protezali dalje od jedne njemake milje. O podne stie vojska do Logdaua i Tanenberga i zaustavi se na obronku ume. To mjesto bijae dobro za poinak i sigurno od svake nenadane navale, jer im je s lijeve strane bilo Dubravsko jezero, a s 'desne jezero Ljufojec, dok se pred samom vojskom otvarala jednu milju iroka prostrana poljana. U sredini te poljane, koja se prema zapadu malko dizala uvis, zelenio se lug kod Grinvalda, a neto dalje ljeskali su se slamni krovovi i pusti, tuni bregovi oko Tanenberga. Lako bi se mogao vidjeti neprijatelj, ako bi se spustio k umi, ali se nitko nije nadao da bi on mogao doi prije

sutranjeg dana. Ovdje se zaustavi vojska samo na kratak as, ali je ipak boju vjeti Zindram iz Makovica razvrsta tako da se uvijek moe upustiti u borbu. Po njegovoj zapovijedi budu laki konjanici poslani preko Grinvalda i Tanenberga da razvide svu okolicu; a 648 dotle na visokoj obali jezera Ljubjec razapee kraljevski ator da kralj pod njim moe posluati svoje obine svete mise. Jagjelo, Vitold, mazovski knezovi i ratni vijenici pooe u ator. Pred atorom se okupie ugledniji vitezovi da se prije stranog dana preporue Bogu i da vide kralja. I vidjee ga kako dolazi u arenoj vojnoj odjei, ozbiljna lica na kojem se zrcalila teka zabrinutost. Godine su ga tek malo promijenile i nisu naborale njegovo lice ni pobijelile kosu, koju je i sad zavrao za ui kao i onda kad ga je Zbiko prvi put vidio u Krakovu. Ali iao je kao prignut nad bremenom strane odgovornosti koja je jeala na njegovim ramenima, i kao da ga obavija velika tuga. U vojsci su govorili da kralj neprestano plae nad kranskom krvlju, koja se imala proliti, a tako je zaista i bilo. Jagjelo se bojao rata, napose s ljudima koji na svojim platevima i zastavama nose sveti krst, te je svom duom udio za mirom. Uzalud su mu poljski dostojanstvenici, pa ak i ugarski posrednici Scitor i Gorjanski, isticali kriarsku preuzetnost, kojom je veliki metar Ulrik bio obuzet tako da je cijeli svijet htio izazvati na borbu; uzalud mu je njegov vlastiti poslanik Petar Koborg prisizao na gospodinov kri i na svoj riblji grb da kriarski red nee ni da uje o miru i da su komtura gnjevskoga, grofa von Vendea, koji je jedini sklon miru, svi drugi pogrdili i osramotili kralj je jo uvijek gajio nadu da e neprijatelj priznati pravednost njegovih zahtjeva, pa poaliti ljudsku krv i mirnim nainom rijeiti sve zadjevice. I sada je poao u ator da se za to pomoli Bogu, jer je dobru i blagu njegovu duu muio najvei neimar. Jagjelo je nekad maem i ognjem harao kriarske krajeve, ali je to radio kao poganski knez litvinski, a kad je sada kao poljski kralj i kranin vidio zapaljena sela, pusta zgarita, krv i suze, prestraio se gnjeva bojeg, utoliko via to je bio dstom poetak vojne. Kad bi bar time bilo sve svreno! Ali eto, danas e se ili sutra sva zemlja natopiti krvlju. Uistinu nema taj neprijatelj pravo, ali ipak nosi sveti krst na svojim platevima, a brane ga tako velike i svete relikvije da svaka misao ostane pred njima poraena. U svoj vojsci pomiljali su na njih sa strahom; Poljaci se nisu bojali ni strelica ni maeva ni sjekira, nego samo tih svetih moi. Kako emo na velikog metra podii ruku govorili su najneustraiviji vitezovi kad on ima na svom oklopu relikvijar, u kojem su kosti svetaca f drvo 649 A otkupiteljeva krsta! Vitold je teio za ratom, podjarivao ga i silio na bitku, ali je kraljevo pobono srce upravo podrhtavalo k d se sjetilo nebeskih moi kojima kriarski red zaklanja svoje nepravde. XXIX Upravo je sveenik Barto iz Klobuka dovrio jednu misu, a Jano, prior kaliki, imao itati drugu; uto je kralj iziao pred ator da malko protegne kleanjem izmuena koljena, kadno na zapjenjenu konju dojuri poput vjetra plemi Hanko Ostojik i zavikne jo prije nego je skoio sa sedla: Nijemci, milostivi gospodaru! Na te se rijei uskomeae vitezovi, a kralj se promijeni u licu i klikne: Hvaljen budi Isus Krist! Gdje si ih vidio i koliko ih je eta? Vidio sam jednu etu kod Grinvalda odgovori usopljenim glasom Hanko ali se iza uzvisine dizala takva praina kao da ih jo vie dolazi. Hvaljen budi Isus Krist! ponovi kralj. Uto se Vitol, kojemu je na prve Hankove rijei udarila krv u lice, okrene k dvoranima i klikne: Poi ti, brate, a ja u ostati i posluati drugu misu. Vitold i Zindram iz Makovica skoe na konje, i upravo htjeoe odjahati k vojsci, ali uto dojuri i drugi glasnik, plemi Petar Oksa iz Vlostova, i vikne jo izdaleka: Nijemci! Nijemci! Vidio sam dvije ete! Na konje! zaue se glasovi meu dvoranima i vitezovima.

Petar jo ne bijae zautio, kadno se opet zau topot, te dojuri i trei vjesnik, a za njim etvrti, peti i esti; svi su vidjeli njemake ete koje su dolazile u velikom broju. Vie nije bilo sumnje da sva kriarska sila zakruje put kraljevoj vojsci. Vitezovi odjurie u tren oka k svojim etama. S kraljem ostade uz crkveni ator samo aka dvorana, sveenika i plemikih djeaka. Ali, u taj se as zauje zvono, u znak da kaliki prior zapoinje drugu svetu misu, a Jagjelo sklopi pobono ruke i digne oi k nebu, pa poe laganim korakom u ator. Kad je poslije dovrene mise ponovo iziao pred ator, mogao se ve svojim oima uvjeriti, da su vjesnici rekli ivu istinu, jer se na obronku uzvisine sve zacrnjelo. kao da je najednom na pustoj poljani porasla uma, a nad tom umom lepra pod jasnim suncem bezbroj zastava. A tamo dalje za Grinvaldom i Tanenbergom dizao se k nebu golemi oblak praine. Kralj pogleda jednim pogledom sav taj grozni vidokrug, pa se onda okrene k sveeniku potkancelaru Mikolaju i zapita ga: Kakav je danas blagdan? Blagdan apostolskog poslanja odgovori potkancelar. A kralj uzdahne: Dan apostola bit e zadnjim danom za mnoge tisue krana koji e danas izginuti na ovom polju. I pokae rukom pustu, iroku ravnicu, na kojoj je samo u sredini, na pola puta do Tanenberga, stajalo nekoliko visokih hrastova. Uto mu dovedoe konja, a u daljini se pojavi ezdeset kopljanika, to ih posla Zindram iz Makovica da budu kraljeva tjelesna straa. Kraljevu je tjelesnu strau vodio Aleksandar, mlai sin kneza u Plocku, a brat onog Zjemovita, koji je bio veoma vjet bojnom umijeu, te je sjedio u ratnom vijeu. Njegov je zamjenik bio kraljev litvinski sinovac, Sigmund Koribut, mladi velikih nada i velike budunosti, ali nemirna duha. Meu vitezovima bijahu najslavniji: Jako Muik iz Dubrave, pravi orija, ravan svojim uzrastom Paku iz Biskupica, a svojom snagom gotovo i samome Zavisi Crnom, pa Zolava, eki barun, mrav i malen, ali veoma okretan, slavan na ekom i ugarskom dvoru zbog svojih megdana na kojima je pobijedio nekoliko austrijskih vitezova, i drugi eh Sokol, strijelac nad strijelcima, pa VelikoPoljak Benjo Vjeru, pa Petar Milanski i litvinski boljar Sjenko iz Pokosta, iji je otac Petar predvodio jednu smolensku etu, pa kraljev roak knez Fjeduko i knez Jamont, te napokon sami poljski vitezovi, izabrani iz one tisue, u kojoj su svi do jednog prisegli da e kralja braniti do posljednje kapi krvi i da e ga svojim ivotom zatititi od svake opasnosti. A neposredno uz kraljevu osobu bijahu sveenik potkancelar Mikolaj i sekretar Zbiko iz Olenice, mladi uen, vjet itanju i pisanju 1'iJ' 650 651 i veoma snaan. Na kraljevo su oruje pazila tri plemika momka: ajka iz Novog Dvora, Mikolaj iz Marovice i Danilko Rusin, koji je nosio kraljev luk. U kraljevoj pratnji bijae jo nekoliko dvorjana koji su imali odnositi vojsci urne vijesti. Plemiki momci stave na kralja oklop i dovedu mu tr.koer iz tisue izabranog vranca, koji je veselo zarzao navjetajui time dobru kob i malko prikleknuo k zemlji, kao ptica kad hoe da poleti. Kad je kralj pod sobom osjetio konja i koplje u ruci, najednom se promijenio. Tuga mu je iezla s lica, male, crne oi silno blijesnue, a lice mu oblilo rumenilo. Ali to je potrajalo samo as, jer kad ga je sveenikpotkancelar prekrstio znakom svetoga krsta, uozbiljio se ponovo i pokorno prignuo glavu pokrivenu sjajnim srebrnim ljemom. U to vrijeme sie njemaka vojska u ravnicu, pa proe kraj Grinvalda i zaustavi se u potpunom bojnom redu na sredini polja. Odozdo, iz poljskog tabora, vidjelo se itavo more konja i vitezova pod eljeznim oklopima. Bistrije su oi, koliko je to doputao vjetar, razabirale ak i razliite znakove na pojedinim zastavama: krstove, orlove, maeve, ljemove, janjce, te bivolske i medvjee glave.

Stari Matko i Zbiko, koji su se ve prije borili s kriarima i poznavali njihove ete i grbove, pokazivali su svojim Sjeradanima dvije ete velikog metra u kojima slui odabrani cvijet kriarskih vitezova, glavnu etu cijelog reda koju predvodi Fridrik von Valenrod, jaku etu svetog Jurja, nad kojom se vijorila zastava sa crvenim krstom na bijelom polju, i mnogo drugih kriarskih odjela. Nepoznati im bijahu samo razliiti bojni znakovi stranih gostiju, kojih su tisue i tisue nadole sa svih strana svijeta: iz Austrije, Bavarske, vapske, vicarske, iz slavne Burgundije, iz bogate Flandrije, a o francuskim je vitezovima jednom govorio stari Matko da ak i onda kad ih obori s konja, dovikuju ratoborne rijei. Bilo ih je iz prekomorske Engleske, gdje je usred neprestanih borba sa Saracenima bila izvanredno procvala viteka hrabrost. A u tvrdim plemiima ispod Sjeraa, iz Konjecpolja, iz Kenje, iz Bogdanca, iz Rogova i Brzozove, kao i iz drugih poljskih krajeva, uzavri krv u ilama na misao, da e se za koji as uhvatiti ukotac s Nijemcima i sa svim tim slavnim vitetvom. Lica starijih postadoe mrka i ozbiljna, jer su dobro znali kako e to biti straan i teak posao. Srca mlaih poee se otimati, ba kao to se otim ......652 Iju lovaki psi na remenu kad u daljini ugledaju divlju zvjerad. Neki stegnu u svojoj ruci koplje, ma ili sjekiru, a konji im se popnu ma stranje noge kao da e poskoiti; a drugi stanu bre disati kao da im je najednom pod oklopima postalo tijesno. Ali iskusniji ih bojovnici umire govorei: Ni vas nee to minuti, nego e biti posla za svakoga, i dao Bog da bude sretno! Kriari su gledajui s uzvisine na umsku nizinu vidjeli na obronku ume samo nekoliko poljskih eta i nisu bili posve sigurni, da li je to cijela kraljevska vojska. Nalijevo, kraj jezera, vidjelo se, istina, vie arenih odjela poljskih bojovnika, a po grmlju su se blistale sulice kojima se bore Litvini. Ali to su mogle biti samo poljske predstrae. Tek su bjegunci iz sruenog Gilgenburga, kojih je nekoliko bilo dovedeno pred velikog metra, svjedoilo da pred njemakim etama stoji sva poljskolitvinska vojska. Ali uzalud su mu govorili o njezinoj sili. Metar Ulrik im nije htio vjerovati; on je od poetka rata vjerovao samo ono to mu se svialo uti i to mu je navijetalo sigurnu pobjedu. On preda se nije slao vjesnike i glasonoe jer je znao da i bez toga mora doi do odlune bitke, a ta se bitka ne moe zavriti drukije nego stranim porazom neprijatelja. Uzdajui se u silu kakve jo nijedan veliki metar nije doveo na bojno polje, potcjenjivao je svog protivnika; a kad mu je komtur gnjevski, koji je na svoju ruku izviao okolicu, javio da su Jagjelove ete ipak brojnije, odgovorio mu je: Kakve su to ete! Neto posla imat emo samo s Poljacima; a svi drugi, da ih je jo i vie, samo su ljudi sposobniji za licu negoli za oruje. I udei svom duom za bitkom, razveseli se sada veoma naavi se najednom pred neprijateljem; a kad je ugledao glavnu zastavu cijele kraljevine kako se crveni na tamnoj pozadini ume, nije vie sumnjao da je pred njime glavna poljska vojska. Ali Nijemci nisu mogli udariti na Poljake dok su ovi stajali u umi i na rubu ume, jer su vitezovi bili strani samo na otvorenom polju, a nisu se znali boriti u umskoj gutari. Zato se glavni je voe sakupie oko velikog metra na kratko ratno vijee kako da iz ume izmame neprijatelja. .651. Tako mi svetog Jurja! klikne metar mi smo preli dvije milje ne poivajui, a vruina biva sve vea i tjelesa nam se znoje pod oklopima. Mi neemo ovdje ekati da neprijatelj izie na otvoreno polje. A nato progovori grof Vende, ovjek star i iskusan: Ve su se ovdje narujgali mojim rijeima, a narugali su se takvi ljudi koji e, po svoj prilici, umai s ovog polja, na kojem u ja poginuti i tu pogleda na Vernera von Titlingena ali u opet rei to mi nalae moja briga i ljubav za kriarski red: Poljaci nisu plahi, a njihov kralj, siguirno to znam, oekuje sve do zadnjeg asa poslanike mira. Verner von Tetlingen ne odgovori nita, nego se samo prezirno nasmijei, ali ni velikom metru ne bijahu drage rijei grofa Vendea, pa rekne:

 Zar je sada as da se misli na mir! Mi moramo vijeati o posve drugom poslu. Uvijek je as da se uini djelo boje odgovori von Vende. Ali okrutni luhovski komitur Henrik, koji je prisegao da e narediti da se pred njim nose dva gola maa dok ih posve ne omasti poljskom krvlju, okrene k velikome metru svoje tusto, znojno lice i gnjevno vikne: Meni je milija smrt od sramote! Pa ako ostanem i sam samcat, navalit u ovim maevima na itavu poljsku vojsku! Ulrik malko namrti obrve: Ti govori neposluno! A zatim e komturima: Vijeajte samo o tome kako da se neprijatelj izmami iz ume. I razni su ljudi davali razliite savjete dok se na kraju nije i komturima i svim uglednim gostima najbolje svidjelo miljenje Gersdorfa, neka se poljskom kralju poalju dva glasnika s porukom da mu veliki metar alje dva maa i da Poljake izazivlje na smrtni boj, a ako mu je malo polja da e metar sa svojom vojskom malko odstupiti da mu ga oisti. Kralj je upravo bio odjahao s obale nad jezerom i poao k poljskim etama na lijevom krilu, gdje je morao proi kraj velike skupine vitezova, kad mu najednom obznanie, da dolaze dva glasnika iz kriarske vojske. Srce kralja Vladislava se napuni nadom: Sigurno dolaze s prijedlozima za pravedni mir! 654 Dao Bog! odgovore mu duhovnici. Kralj poalje po Vitolda, a uto se glasnici, ne urei se, priblie k taboru. Svi su ih u jasnom svjetlu sunca posve dobro vidjeli kako dolaze na golemim, lijepo ureenim bojnim konjima: jedan je na svom titu imao crnoga orla na zlatnom polju, a drugi, glasnik kneza titinskog, jastreba na bijelom polju. Bojni se redovi razmaknu pred njima, a oni siu s konja i nau se zaas pred velikim kraljem, pa mu se smjerno poklone i ovako progovore: Veliki metar Ulrik rekne prvi glasnik izaziva tvoje velianstvo, gospoine, i kneza Vitolda na sretnu bitku, a da bi podigao vau hrabrost, koje vam ini se nedostaje, alje vam ova dva gola maa. Iza tih rijei poloi maeve pred kraljeve noge. Jako Muik iz Dubrave protumai njegove rijei kralju, ali im je dovrio, istupi drugi glasnik s jastrebom na titu i progovori Veliki vam metar takoer poruuje, gospodine, da e, ako vam je malo polja za bitku, odstupiti s vojskom da se ne usmrtite u ovoj umi. Jako Muik prevede i njegove rijei, te nastade tiina, samo to su vitezovi u kraljevoj pratnji poeli na takav bezobrazluk krgutati zubima. I zadnje Jagjelove nade rasplinue se poput dima. On je oekivao poslanstvo nagodbe i mira, a to je bilo poslanstvo pogrde i rata. Zato digne suzne oi uvis i odgovori: Maeva je u nas dovoljno, ali primam i te kao znakove moje pobjede, koju mi sam Bog po vama alje. A i polje bitke e on oznaiti. Ja se uzdam u njegovu pravednost i svaljujem svu krivicu na vau oholost. Amen. I dvije velike suze srune mu se niz opaljeno lice. A uto ponu klicati vitezovi u njegovoj pratnji: Nijemci odstupaju i ostavljaju nam bojno polje! Glasnici odu i zaas su ih vidjeli kako ponovo odlaze na uzvisinu na svojim golemim konjima, a na suncu im se ljeskala svila to su je nosili povrh oklopa. Poljske ete iziu iz ume i postave se u bojni red. Sprijeda je stajao takozvani proelni odio, u kojem su bili najstraniji vitezovi, a za njim glavni, a za glavnim pjeaci i najamnici. Izmeu tih odjela bijahu dva duga prolaza, kojima su prelijetali Zindram iz Makovica i Vi 655, told. Ovaj potonji bijae bez ljema na glavi, pod sjajnim oklopom, slian zlokobnoj zvijezdi ili vjetrom noenu plamenu.

Vitezovi su zadravali dah u prsima i smjetali se u sedlu to su udobnije mogli. Bitka je imala poeti svaki as. Uto je vrijeme veliki metar promatrao kraljevske ete kako izlaze iz ume. Dugo je promatrao njihovu mnogobrojnost, njihova krila rairena kao u kakve velike ptice, njihove vjetrom noene zastave i najednom mu srce stisne neki nejasni ali straan osjeaj. Moda je svojim duevnim oima ugledao gomile leina i rijeke krvi. Ne bojei se ljudi, moda se pobojao Boga koji ve tamo na nebeskoj visini dri vagu pobjede. Prvi put mu pade na um kakav je to zlokoban dan svanuo i prvi put osjeti kakvu je neizmjernu odgovornost preuzeo na svoja lea. I lice mu problijedi, usnice mu zadru, a iz oiju mu poteku obilne suze. Komturi pogledaju u udu na svog vou. to vam je, gospodine? zapita ga grof von Vende. Ovo je, doista, pogodan as za suze! progovori okrutni Henrik, komtur luhovski. A veliki komtur Kuno Lihtentajn rekne: Ja ti otvoreno prigovaram, metre, jer bi ti sada morao da podie viteka srca, a ne da ih slabi. Mi te, zaista, nismo prije takvoga viali. Ali metru su, usprkos svemu tome, na crnu bradu tako tekle suze, kao da u njemu plae netko drugi. Napokon se malko svlada, pogleda svojim strogim pogledom komture i vikne: K etama! Svaki skoi odmah k svojoj, a on prui ruku k svom plemikom momku i rekne: Daj mi ljem. Ve su strano kucala srca u obim vojskama, ali trublje jo uvijek nisu davale znaka za borbu. Nastade as oekivanja, moda tei i od same bitke. Na polju, izmeu Nijemaca i kraljevske vojske, stajalo je na strani Tanenberga nekoliko osamljenih hrastova na koje su se popeli okolini ljudi da gledaju pokrete tih tako mnogobrojnih eta, kakvih svijet jo nije vidio. Osim tog jedinog drvea bijae cijelo polje pusto, nalik na obamrlu stepu. Njime je samo umio vjetar, a nad njim se krilila smrt. Oi vitezova vraale su se i nehotice na tu zlokobnu, mualjivu ravnicu. Oblaci noeni vjetrom zaklanjali su od asa do asa sunce, a onda je na ravnicu padao smrtni mrak. Uto prestane vjetar, pa zaumi u umi, strese na tisue lia, odjuri na polje, zauti suhom travom, podigne silan prah i ponese ga u oi kriarskim etama. U isti se mah pronese zrakom glas rogova, trubalja i bubnjeva i cijelo se litvinsko krilo pokrene poput neizmjernog jata ptica naprijed. Svi potre odmah po svom obiaju trkom. Konji protegnuvi vratove i naulivi ui pojurie svom silom; a konjanici su, maui maevima i sulicama, jurili sa stranom vikom na kriarsko lijevo krilo. I veliki je metar bio na tom krilu. On nije vie bio tronut, a iz oiju su mu umjesto suza sijevale iskre. Ugledavi pred sobom litvinske konjanike, okrene se k Fridriku Valenrodu, koji je zapovijedao na toj strani, i rekne: Vitold je prvi stupio u borbu. Stupite i vi u ime boje! I mahnuvi desnom rukom krene odmah etrnaest eljeznih vitezova. Gott mit uns!1 klikne Valenrod. ete spuste koplja i pou naprijed korakom. Ali, kao to se kamen sruen s grane kotrlja sve bre i bre, tako i one iz koraka prijeoe u laki kas, pa onda u najbri trk, ali su ile tako strano, neobuzdano, kao lavina koja mora satrti i unititi sve pred sobom. Zemlja je jeala i stenjala pod njima. Bitka se zapodjene i rairi po svoj liniji, a poljske ete ponu pjevati staru bojnu pjesmu svoga Vojtjeha. Sto se tisua eljezom pokrivenih glava podie k nebu, a iz sto tisua prsiju razlijegne se ogroman glas slian nebeskom gromu: Bogorodice, djevice, Bogom slavljena Marijo! U tvoga sina, Gospodina

Majko presveta, majko jedina, Izmoli oprost grijesima! Kirie Elejson! i Bog budi s nama. 42 Kriari 657 I odmah im silna snaga ue u kosti, a srca im bijahu spremna na smrt. U tim glasovima i u toj pjesmi bijae tako neizmjerna pobjednika sila kao da su se gromovi stali razlijegati nebom. Koplja zadrhtae u vitekim rukama, zadrhtae zastave i zastavice, zadre zrak, uskoleba se granje u umi, a probuena se umska jeka pone odazivati u umskoj dubini, irei se po jezeru i lugu i po cijeloj zemlji kako je duga i iroka. Izmoli oprost grijesima! Kirie Elejson! A oni su pjevali dalje: Tvog je sina Spasitelja svean as! Misli nam prosvijetli, uj na glas! uj nas sada, to te molimo, Usliaj nas to te prosimo: Pobjedu nam daj na svijetu, A po smrti vjenost svetu! Kirie Elejson....' Jeka ponovi poput odgovora: Kirie Elejsooon! a dotle je ve na desnom krilu bjesnila estoka borba i pribliavala se k sreditu sve bre i bre. Stroipat oruja, rzanje konja i glasni povici bojovnika mijeali su se s pjesmom. Ali, naas se sva ta vika utia kao da je svim tim ljudima ponestalo daha, i u jednom su se takvom asu mogli jo jednom uti gromki glasovi: Adame, ti slugo boji Ti u bojem vijeu sjedi, Smjesti i nas, svoju djecu Gdje su boji aneli! Tamo je radost, Tamo je milost, Tamo je vienje Tvorca Aneosko bez konca! Kirie Elejson....' I nanovo se razlijegne jeka po umi: Kirie Elejson! Vika na desnom krilu jo se povea, ali nitko nije mogao ni vidjeti ni razabrati to se ondje dogaa, jer je metar Ulrik, koji je s uzvisine promatrao bitku, bacio u taj as pod Lihtentajnovim vodstvom na Poljake dvadeset eta. A pred poljski proelni odio, u kojem su bili najbolji vitezovi, bane kao grom Zindram iz Makovica i pokazavi maem na oblake Nijemaca, koji su se pribliavali, vikne tako gromko, da su se konji u prvoj vrsti propeli na stranje noge: Na njih! Naprijed! I vitezovi pojurie naprijed prignuvi se nad konjske vratove i naperivi koplja preda se. A Litva se uskoleba pod stranom navalom Nijemaca. Prvi redovi najbolje oboruani i sloeni iz najhrabrijih boljara, u gomilama pokriju zemlju. Drugi se bijesno pograbe ukotac s kriarima, ali ih nikakva hrabrost, nikakva odvanost, nikakva mo ljudska nije mogla spasiti od propasti i poraza. Pa kako je i moglo da bude drukije, kad su se na jednoj strani borili vitezovi posve okovani u eljezne oklope i na isto tako oklopljenim konjima, a na drugoj ljudi, istina, jaki i hrabri, ali na malim konjima i zatieni samo koama...? Uzalud je uporni Litvin traio kako da doe do njemake koe. Sulice, koplja, sablje, eljezni i kameni buzdovani odbijali su se od eljeznih oklopa kao od ive peine ili jakog gradskog zida. Teki ljudi i konji gazili su nesretne Vitoldove vojnike, lomili njihove maeve i sjekire, boli ih, sjekli im kosti, gazili konjskim kopitima. Knez Vitold je uzalud u te rulje slao nove i nove odjele, uzalud bijae sav otpor, uzalud sva hrabrost: nita im nije pomoglo preziranje smrti, nita im nisu koristile rijeke krvi! Najprije pobjegoe Tatari, Besarabijci i Vlasi, a doskora pue liitviska stijena, te divlji strah obuze sve bojovnike. Vei dio njih pobjee k jezeru Ljubjec, a za njima pojurie glavne njemake sile, sjekui ih tako strano da se cijelo polje prekrilo leinama. A drugi, manji dio Vitoldovih eta, u kojem bijahu i tri smolenske pukovnije, uzmae k poljskom krilu, a za njim poe u potjeru est njemakih eta, kojima se kasnije pridruie i oni, to su se vraali iz sjee. Ali dobro oboruani Smolenani stanu se junaki opirati. Bitka se na tome mjestu pretvori u pravo klanje. Potoci krvi zalijevali su svaki korak, svaki pedalj zemlje. Jedna od smolenskih pukovnija izgine gotovo posvema, dok su se dvije druge branile s najveom estinom. Ali pobjedonosne Nijemce R5R

nije vie ndta moglo zaustaviti. Neke njihove ete obuze pravi bojni bijes. Pojedini su vitezovi podbadali svoje konje i slijepo s maem i sjekirom u ruci navaljivali na najgue neprijateljske hrpe i sjekli ih upravo nadljudskom snagom. Potiskivali su ih tako da su najzad ostaci smolenskih konja i vitezova zali za bok poljskom proelnom i glavnom odjelu, koji se ve cijeli sat borio s Nijemcima koje je predvodio Kuno Lihtentajn. Kunu nije bilo ba lako, jer su snage bile podjednake u pogledu oruja i konja, pa i jednake bojne vjetine. Nijemce su potisnula poljska koplja najvie zato to su na njih prve udarile tri strane ete: krakovska, brza pod Henrikom iz Brohoica, i dvorska koju je predvodio Povala iz Taeva. Ipak je prava borba nastala tek onda kad su bojovnici polomili svoja koplja, pa dohvatili maeve i sjekire. Tada je tit udario o tit, ovjek se uhvatio s ovjekom; konji su padali, ruili se bojni znakovi, pod udarcima pucali su buzdovani, ljemovi, naramenici, oklopi, oblijevalo se krvlju eljezo, ruili se hrabri vitezovi sa svojih sedala poput posjeenog drvea. Oni kriari, koji sa ve pod Vilnom vidjeli kako se bore Poljaci, znali su kakvi su to ilavi i neustraivi ljudi, a goste i novake obuzeo je pred njima silan strah i strepnja. Mnogi je i nehotice zaustavio konja, nesigurno pogledao preda se, pa jo prije nego to je mogao da bilo ta uini poginuo pod stranim zamahom poljske desnice. I ba kao to iz tmurnog oblaka nemilosrdno pada grad na itno polje tako su gusto padali grozni udarci, sjekli maevi, udarali buzdovani, sjekle sjekire, sjekle bez predaha i milosra, a pod njima su, kao u kovanici, zveali oklopi i smrt je poput vjetra gasila ivote, uzdasi se izvijali iz prsiju, gasle oi, a ruse i junake glave padale u no vjenu. Zrakom su letjele iskre izazvane udarom eljeza u eljezo, komadi polomljena oruja, nojeve i paunske perjanice. Konjska su kopita gazila okrvavljena tjelesa onih nesretnika to su leali na zemlji. Tko je god pao ranjen, toga su pogazili konja. Ali jo uvijek nije pao nijedan od vienijih poljskih vitezova, ve su svi hrlili naprijed zazivajui imena svojih zatitnika ili kliui lozinke svojh rodova, ba kao to po suhoj stepi juri oganj koji prodire grmlje i travu. Prvi je Lis iz Targovika navalio na hrabrog komtura Gamrata iz Osterode, koji je bio izgubio tit, pa je oko lijeve ruke ovio svoj Bijeli plat i njeme se branio od udaraca. Lis je otrim maem presjekao plat i naramenik i odsjekao mu ruku do ramena, a drugim mu je udarcem probo trbuh, tako da mu se vrh maa zadjenuo u hrpter.jau. Ugledavi smrt svog voe, kriknue od straha ljudi iz Osterode, a Lis nasrne meu njih kao jastreb meu golubove. Kad su mu jo Stako iz Harbimovica i Domarat iz Kobiljana priskoili u pomo, poeli su sva trojica ruiti tako strano, kao to medvjei rue slabe prutove kad se namjere na polje zasijano mladim grakom. Pako Zlojej iz Biskupica usmrti slavnog brata Kunca Aelsbaha. Kad je Kune pred sobom ugledao diva s krvavom sjekirom u ruci, na kojoj su s krvlju bile prilijepljene i ljudske kose, silno se prestrai i htjede se predati. Ali u onoj stranoj lomljavi Pako ga nije uo, nego se malko podigao na sedlu i presjekao mu glavu zajedno sa eljeznim ljemom kao da tko jabuku presijeca nadvoje. Odmah je zatim ubio Loha iz Meklemburgije i Klingentajna i vabu Helmsdorfa iz monog grofovskog roda Limpaha iz Majnca i Nahtervica takoer iz Majnca i napokon su pred njim lijevo i desno stajali uzmicati prestravljeni Nijemci, a on se zabio meu njih kao u sruenu stijenu i svaki as se Vidjelo kako se die u sedlu, a zatim je sijevnula njegova sjekira i jedan je njemaki vitez opet pao meu konje. Hrabri je Andrija iz Brohoica, slomivi ma na glavi viteza koji je imao sovu na svom titu i na svom ljemu, dohvatio tog istog viteza za ruku, pa mu je iaio i zatim ga probo noem i tako ga rastavio sa ivotom. On jezasunjio i mladog viteza Dinhajma, kojeg je zatekao bez ljema, pa ga nije htio usmrtiti, jer je bio jo pravi djeak i pogledao ga upravo djetinjim pogledom. Andrija ga je izruio svojim momcima ni ne slutei da je u njemu dobio zeta, jer je taj vitez kasnije uzeo njegovu ker za enu i zauvijek ostao u Poljskoj. Nato su bijesno navalili Nijemci jer su htjeli da otmu mladog Dinhajma, koji je poticao iz monog roda grofova nadranskih, ali ih viteki predzastavnici: Sumik iz Nadbroa, dva brata iz Plomikova, Dobko Ohvia i Zih Pikna, zadrae na mjestu kao to lav zadri bika i potisnue ih k eti svetoga Jurja unosei meu njih propast i unitenje. S vitekim se gostima srazila i kraljevska dvorska eta, koju je predvodio Colek iz eljihova. Tu je Povala iz Taeva s nadljudskom silom obarao ljude i konje, mrvio

eljezne ljemove kao kakva jaja i navaljivao posve sam na cijele gomile, a uza njiu ili Leko iz Gora je, drugi Povala iz Vihua i Mistislav iz Skina, te dva eha: Sokol i Zbislav. Tu je dugo trajala bitka, jer su na jednu etu udarile tri njemake; ali kad joj je dvadeset i sedma pod Jakom iz Tarnova dola u pomo, izjednaile su se sile manjevie, pa su Poljaci potisnuli Nijemce sto koraka od mjesta na kojem su se najprije bili uhvatili ukotac. A jo ih je dalje bacila velika krakovska eta, koju je predvodio Zindram, a na elu joj je meu predzastavnicima iao najstraniji od svih Poljaka: Zavia Crni Sulimik. Uz njega su se borili: njegov brat Farurej i Florijan Jeliik iz Koritnice, Skarbek iz Gora, slavni Lis iz Targovika, Pako Zlodjej, Jan Nalei, Stan iz Harbimovica. Pod golemom Zaviinom rukom ginuli su najhrabriji muevi kao da im pod onim crnim oklopom sama smrt dolazi u susret, a on se borio namrtenih obrva i stisnutih nosnica, ozbiljan i miran kao da obavlja svoj obini posao; askom je podizao svoj tit i odbijao udarce, a svakom je blijesku njegova maa odgovarao straan jauk pogoena mua, ali on se nije ni ogledao, ve je juriao slian crnome oblaku iz kojega udaraju strani gromovi. Poznanjska eta, koja je na svojoj zastavi imala orla bez krune, borila se takoer na ivot i smrt, a nadbiskupska i tri mazovske ile su za njom. Iz sjeraske navaljivao je mladi Zbiko iz Bogdanca kao bik u najgue redove, a uza nj je iao stari strani Matko borei se posve mirno kao to se bori vuk, koji ne ugrize drukije negoli smrtno. On je posvuda traio oima Kuna Lihtentajna, ali ga u onoj vrevi nije mogao nai, pa je zato udarao na one koje su na sebi imali sjajnije oklope, i nesretan je bio svaki vitez koji se morao s njime pobiti. Nedaleko obojice vitezova bogdanakih protiskivao se grozni tan iz Ragorva. Kod prve navale razbie mu ljem, pa se sada borio gologlav straei svojim okrvavljenim i dlakavim licem Nijemce, kojima se inilo da pred sobom nemaju ovjeka nego nekakvu umsku spodobu. Meutim padoe s obje strane stotine i tisue vitezova na zemlju, ali se napokon pod stranim udarcima Poljaka poee kolebati njemaki redovi. Uto se dogodi neto to je u jedan jedini trenutak moglo odluiti sudbinu cijele bitke. Vraajui se iz potjere za Litvinima navalie bijesne i' svojom pobjedom opijene njemake ete na bok poljskog krila. Mislei da je ve sva kraljevska vojska razbijena i bitka sigurno dobivena, vraali se Nijemci u velikim i neurednim skupinama viui i pjevajui, kadno najednom ugledae pred sobom stranu sjeu i pobjedonosne Poljake gdje pred sobom potiskuju njemake redove. Kriari prignue glave i pogledae u udu na sve to se tu zbiva, pa onda obodoe konje i pojurie i sami u borbu. I tako udari mnoina na mnoinu i doskora navalie tisue i tisue na bojem izmuenu poljsku etu. Videi da im dolazi pomo, Nijemci kliknue radosno i navalie jo ee na Poljake. Strana borba plane na itavoj liniji, zemlja se zalije potocima krvi, a nebo se smrai i s njega zagrmi silna grmljavina kao da se i sam Bog eli umijeati meu te grozne borce. I pobjeda pone opet naginjati na stranu Nijemaca. Ve se stadoe kolebati poljski redovi, a kriari poee jednim glasom pjevati pobjedonosnu pjesmu: Christ ist erstanden..! Ali se uto dogodi neto strano. Jedan kriar, koji je leao na zemlji, raspori noem trbuh konju na kojem je sjedio Martin iz Vroimovica drei veliku krakovsku zastavu s okrunjenim orlom, svetu itavoj krakovskoj vojsci. I konj i konjanik padoe naglo, a zajedno s njima pade i zastava. U tili trenutak maie se za njom stotine eljeznih ruku, a iz svih se njemakih prsa izvije usklik radosti. Priinilo im se da je to konac, da e sada strah i trepet obuzeti Poljake, da je nadoao as poraza, klanja i sjee, i da e jo samo ubijati poljske bjegunce. Ali ba njih je ekao straan i krvav poraz. Poljski vojnici, doista, oajno kriknue kao jedan mu videi da im je pala sveta zastava, ali taj oajni krik ne bijae izraz straha nego stranoga bijesa. Rekao bi da je ivi oganj pao na njihove oklope. Kao ranjeni lavovi nasrnue na ono mjesto najhrabriji muevi s obje strane i ovjek bi rekao da se oko kraljevske zastave uskovitlala strana bura. I ljudi i konji spletoe se u ogromni vrtlog, a iz toga su se vrtloga podizale ruke, sijevali maevi, blijeskale

fifiS sjekire, udaralo eljezo o eljezo, uo se divlji vrisak i oajni vapaj ranjenih ljudi slijevajui se u jedan jedini glas, kao da su se najednom iz dubine pakla oglasili prokletnici. Podie se praina, a iz nje su trali strahom zaslijepljeni konji bez konjanika, s krvavim oima i raupanom grivom. Ali to potraja kratko. Nijedan Nijemac ne izie iv iz te bure, a uskoro nad poljskom etom ponovo zalepra spaena zastava. Vjetar je podigne i razvije, a ona se rairi kao golemi cvijet, kao znak bojeg gnjeva na Nijemce, a pobjede za poljske vitezove. Sve je ete pozdravie pobjedonosnim poklikom, i udarie tako estoko na Nijemce, kao da se svakoj eti i svakom vojniku podvostruila snaga. Udarani bez milosra, bez predaha, kakav je ovjeku potreban da nanovo ivne, potiskivani sa svih strana, sjeeni nemilosrdno maevima i sjekirama, Nijemci se ponovo pokolebaju i ponu uzmicati. Ovdje i ondje zaue se glasovi molei za milost; ovdje i ondje izie iz bojnog reda mnogi inozemni vitez, sav blijed u licu od straha i uda i pobjee naslijepo kamo ga je nosio njegov prestraeni konj. Veina bijelih plateva to su ih preko oklopa nosili kriari leala je ve na zemlji. I teki nemir obuze srca kriarskih voa jer uvidjee da im je sav spas jo samo u velikom metru koji je dosad stajao u priuvi drei pod sobom jo esnaestak netaknutih eta. Promatrajui s uzvisine bitku uvidi i on da je doao odsudni as, pa pojuri sa svojim eljeznim odjelom kao to juri vjetar gonei pred sobom tamni ledeni oblak. Ali jo prije toga, na svom se zadahtanom konju pojavi pred treom poljskom linijom, koja dotad jo nije sudjelovala u boju, slavni Zindram iz Makovica koji je budno pazio na sve i brino promatrao cijeli razvoj bitke. Ondje je meu poljskom pjeadijom stajalo i nekoliko eta najmljenih eha. Jedna je od njih jo prije borbe bila poneto uzmakla, ali se odmah postidila i ostala na mjestu planuvi eljom za bojem, eljom da hrabrou ispravi svoju asovitu slabost. Ali i tu bijahu uglavnom poljske konjanike pukovnije, sastavljene od siromanijih plemia bez oklopa, pa kmetskih i seljakih pjeaka, obox ruanih toljagama, eljeznim vilama i otrim kosama. Spremaj se! Spremaj! vikao je gromkim glasom Zindram iz Makovdca letei ispred eta poput munje. 664 Spremaj se! ponavljale su nie voe. A kad su seljaci vidjeli da je kucnuo i njihov as, spustie svoje toljage, vile i kose na zemlju i prekrstivi se znakom svetoga krsta stadoe pijuckati u svoje tvrde i velike dlanove. I cijelom se linijom ulo to zlokobno pljuckanje, a zatim je svatko pograbio svoje oruje i udahnuo u se mnogo zraka. U taj as dohrli Zindramu kraljev glasnik i apne mu neto usopljenim glasom u uho, a Zindram se okrene k pjeacima, pa mahne maem i vikne: Naprijed! Naprijed! Svi zajedno! Ravno! zauju se zapovijedi niih voa. Naprijed! Na pasju brau! Na njih! I pooe. A da idu jednakim korakom i da ne poremete red, ponu svi u jedan glas govoriti: ZdravoMarijomilostipunaGospodin s Tobom! I tako su stupali naprijed. Stupali su najamnici i domai ljudi, seljaci iz Male Poljske, iz Velike Poljske i leske, koji su se prije vojne sklonuli u kraljevinu, i Mazurci ispod Elka, koji su pobjegli od kriara. Od kosa i tesaka na rukama zablijesnu i zasine cijelo polje. I dooe na odreeno mjesto. Udri! viknue potzapovjednici. Uh! I svaki uzdahne kao krepak drvar kad prviput zamahne tekom sjekirom, a zatim stanu sjei i ruiti to im je samo doputala snaga. Jauk i vika podie se k nebu. Kralj, koji je s uzviena mjesta upravljao svom bitkom, slao je na sve strane glasnike i ve je bio ohrapavio od izdavanja zapovijedi; kad je napokon vidio da su se ve sve ete upustile u borbu, stane se i sam spremati u boj.

Njegovi ga dvorjani nisu htjeli pustiti, jer su se bojali za posveenu osobu vladarevu. Zolava pograbi za uzde konja i ne htjede ih pustiti premda ga je kralj udario po ruci. I drugi mu stadoe na put molei ga i uvjeravajui da ionako on nee odluiti bitku. A u taj as zaprijeti najvea opasnost i kralju i svoj njegovoj pratnji. 665 Veliki metar se povede za primjerom onih Nijemaca, koji su se vraali iz potjere za Litvindma i htjede takoer s boka navaliti na Poljake, pa povede svojih esnaest odabranih eta malko u stranu, uslijed ega su one morale proi tik ispod breuljka na kojem je stajao Vladislav Jagjelo. Kraljevi ljudi opaze odmah opasnost, ali vie nije bilo vremena za uzmak. Smotae samo kraljevsku zastavu, a kraljevski pisar Zbignjev iz Olenice odjuri odmah na svom konju najbrim trkom k najblioj eti, koja se upravo spremala da ponovo doeka neprijatelja, a koju je predvodio vitez Mikolaj Kjelbasa. Kralj u opasnosti! U pomo! vikne Zbignjev. A Kjelbasa, koji je ve prije izgubio svoj ljem, skine svoju od znoja mokru i okrvavljenu kapu s glave, pa je pokae glasniku i vikne strano ljutitim glasom: Gledaj, zar mi ovdje stojimo prekrtenih ruku! Luae! Zar ne vidi da na nas dolazi onaj oblak koji bi se inae sruio na kralja; odlazi, jer u te probosti maem. I zaboravivi s kim govori, poleti, zaista, kao mahnit na glasnika, a ovaj uvidi s kime ima posla i da stari vojnik ima pravo, pa se brzo vrati kralju i javi mu ta je uo. A kraljeva garda okrui poput zida svog vladara da ga zatiti svojim prsima. Ali kralj se ne dade zadrati, nego se postavi u prvi red. Ali tek to se postavie, dooe im njemake ete tako blizu da su se grbovi na kriarskim titovima mogli posve dobro razabrati. Njihov bi izgled prestraio i najhrabrija srca, jer je to bio odabrani cvijet njemakog vitetva. Oklopljeni sjajnim oklopima, sjedei na golemim konjima i jo neizmoreni bojem u kojem dosad nisu ni sudjelovali, dolazili su poput oluje, sa stranim tropotom, sa umom svojih zastava i zastavica, a sam je veliki metar jahao pred njima u svom bijelom, irokom plastu, koji se irio na vjetru posve slian krilima golemog orla. Metar proe kraj kraljeve pratnje i odjuri u glavnu bitku, jer ta mu je bilo do ake vitezova na malom breuljku, meu kojima nije ni slutio da se nalazi sam kralj! Ali od jedne se ete odvoji golemi Nijemac, koji je ili prepoznao Jagjela ili ga je zamamio kraljev srebrni oklop ili se htio iskazati osobitim junatvom, pa prigne glavu, naperi koplje i navali ravno na kralja. Ali kralj podbode konja i pohrli k njemu jo prije nego to su ga mogli zadrati. I bili bi senesumnjivo pobili na smrt, da Zbignjev 666 iz Olenice, mladi kraljevski sekretar, nije bio jednako vjet bojnom poslu kao i latinskom jeziku. Drei u ruci slomljeno koplje, dojae Zbignjev k Nijemcu sa strane, pa ga tresne po glavi, zbaci mu ljem i srui ga na zemlju. U isti trenutak udari ga i sam kralj maem po otkrivenu elu i ubije ga tako svojom rukom. Tako pogibe slavni njemaki vitez Diplod Kikiric von Diber. Njegovog konja uhvati knez Jamont, a on je sam leao na zemlji smrtno ranjen pod svojim sjajnim oklopom i s pozlaenim paom. Oi mu pobijeljee, ali je nogama jo uvijek strugao sve dok mu najvea ljudska uspokojiteljica smrt, nije mrakom prekrila glavu i upokojila ga zauvijek. Nato skoie vitezovi ispod helminjske zastave da osvete smrt svoga druga, ali im sam veliki metar zakri put doviknuvi im: Herum! Herum! i odvede ih onamo gdje se imala odluiti sudbina tog krvavog dana, to jest u glavnu bitku. I nanovo se dogodi neto udno. Mikolaj Kjelbasa koji je bio najblie prepozna neprijatelje, ali ih u silnoj praini ne prepoznae druge poljske ete i, mislei da se to Litvini vraaju u boj, ne spremie se da ih doekaju kako treba. Prvi poleti Doipko iz Olenice u susret velikom metnu koji je jahao sprijeda i prepozna ga po plastu, po titu i po velikom relikvijaru to ga je nosio na prsima, na oklopu. Ali poljski se vitez nije

usudio da kopljem udari u relikvijar premda je velikog metra nadilazio svojom snagom, a metar mu odbije ma na stranu i rani mu malko konja, a zatim se rastanu i svaki odjaek svojima. Nijemci! Sam veliki metar! vikne Dopko. uvi to, maknue se poljske ete s mjesta i pojurie najveom brzinom na neprijatelja. Prvi navali sa svojima Mikolaj Kjelbasa i borba plane nanovo. Sad ili zato to vitezovi iz helminjskog kraja, meu kojima je bilo mnogo ljudi poljske krvi, nisu udarili dovoljno smjelo ili zato to vie nita nije moglo zaustaviti poljsku navalu, ne urodi taj njemaki napadaj onim uspjehom kojem se nadao veliki metar. Njemu se inilo da e to biti zadnji udarac zadan poljskoj sili, a meutim uvidi uskoro da navaljuju Poljaci, da idu naprijed, da biju i sijeku i okruuju njegov odio, a njegovi vitezovi se vie brane negoli napadaju. 667 si Uzalud ih je on gromkim glasom bodrio, uzalud ih je golim maem gonio u boj. Oni su se, dodue, branili i branili su se hrabro, ali u njima nije bilo ni onog zanosa ni one estine koja vodi vojsku k pobjedi i kojom bijahu obuzeta poljska srca. U slomljenim oklopima, u krvi, ranama, s polomljenim orujem i bez daha u prsima udarali su poljski vitezovi na najgue hrpe Nijemaca, a ovi su zaustavljali svoje konje i obazirali se iza sebe, kao da se ele uvjeriti nije li ve pukao eljezni obru koji ih okruuje sa svih strana, pa su uzmicali polako, ali neprestano, kao da ele umai iz tog bojnog vrtloga. A dotle su od ume zagrmjeli novi poklici. To je Zinram vodio u boj seljake pjeake. Uskoro zazveknue po eljeznim oklopima otre kose, a leine stadoe da sve gue padaju na zemlju; krv se pone lijevati potokom i bitka plane neizmjernim plamenom, jer Nijemci uvidjee da im je spas samo u mau, pa se stadoe oajno braniti. I tako su se borili jo neko vrijeme; pobjeda je bila neizvjesna, a onda se najednom podigne silna praina na desnoj strani bitke. Litva se vraa! kliknue radosni poljski glasovi. I pogodie. Litva, koju je bilo lake razbiti negoli pobijediti, vraala se u boj jurei poput vjetra na svojim brzim konjima. Odmah priskoi k velikom metru nekoliko komtura, a pred njima Verner von Tetlingen. Spasi se, gospodine! dovikne mu blijedim usnama komtur Elblong. Spasi sebe i red dok nas posve ne opkole! Ali viteki ga Ulrik pogleda tuno, podigne ruku k nebu i klikne: Ne dao Bog da ja ostavim ovo polje na kojem je poginulo toliko junaka! Ne dao Bog! I doviknuvi svojim ljudima da pou za njim pojuri u sredinu bitke. Uto nadode Litva i nastade takav strani vrtlog da ljudsko oko nije moglo vie nita razabrati. Veliki metar udaren iljkom litvinske sulice u usta i dvaput ranjen u lice odbijao je neko vrijeme oslabljenom desnicom silne udarce; ali se napokon pogoen vilama u iju srui na zemlju kao posjeeni hrast. Kao mravi prekrie ga bojovnici odjeveni u zvjerske koe. 668 Verner von Tetlingen dade se s nekoliko eta u bijeg, a sve druge opkoli eljezni obru kraljevske vojske. Bitka se pretvori u klanje i u tako neuven poraz kriarski, da mu je u sivoj ljudskoj povijesnici bilo malo slinih. Jo se nikada nisu u kransko vrijeme, od borbe Rimljana s Gotima i Karla Martela s Arapima borile tako silne vojske meu sobom. Ali sad je jedna od njih leala na zemlji kao ito kosom pokoeno. Na kraju se predadoe one ete koje je u boj doveo sam veliki metar. Halminjci zabodoe u zemlju svoje zastave. I drugi njemaki Vitezovi poskakae s konja u znak da se predaju i pokleknue na okrvavljenu zemlju. I cijela eta svetog Jurja u kojoj su sluili strani gosti predade se zajedno sa svojim voom. Ali bitka potraje jo neko vrijeme, jer su mnoge kriarske ete voljele izginuti nego da mole za milost i da se predaju u suanjstvo. Nijemci se po svom starom obiaju postave u ogroman krug i stanu se braniti kao to se brani opor divljih veprova kad ih opkole vuci. Poljskolitvinski prsten okruivao je taj okrug i suavao ga sve vie i vie. I nanovo su se podizale ruke, udarali buzdovani,

zveketale kose, sjekli maevi, bole sulice, rubile sjekire. Nai su sjekli Nijemce kao kakvu umu, a oni su umirali utei, stojei nepomino, hrabro i neustraivo. Neki su se opratali jedan od drugoga ljubei se prije smrti, drugi su srtali u bojni vrtlog naslijepo kao da su pomahnitali; trei su se borili kao u snu, a etvrti su se ubijali sami probadajui se malim noevima ili su molili svoje drugove: Udri...! Poljska estina razbi uskoro veliki krug na nekoliko mjesta i onda je bilo pojedinim vitezovima mnogo lake da umaknu. Ali, i u toj razbijenoj gomili borili su se ljudi jo uvijek s najveim oajem. Malo je tko kleknuo na zemlju i zamolio za milost, a kad je strani napadaj Poljaka rasprio omanje skupine, nisu se ni pojedini vitezovi htjeli ivi predati u ruke pobjednika. Bijae to za kriarski red i za sve zapadno vitetvo dan najveeg poraza, ali i najvee slave. Pod orijakim Arnoldom Badenskim, kojeg bijahu opkolili seljaki pjeaci, leala je cijela gomila poljskih leina, a on je stajao na njima nesalomljiv i nepobjediv, kao to stoji stup na pograninoj uzvisini i tkogod se pribliio njegovom mau poginuo je kao da ga je grom pogodio. 669 Napokon dojae do njega sam Zavia Crni Sulimuk, ali; videi viteza bez konja i ne hotei da na njpwti vite. kom obiaju navali straga, skoi takoer s konja, i dovikne mu izdaleka: .;: Okreni, Nijemce, glavu i predaj se, ili setpobij sa mnom! .;;ni A Arnold se okrene i prepoznavi Zaviu po, crnom oklopu i titu rekne sam sebi u svojoj dui: .,;.;,! Smrt dolazi i moj je as kucnuo, jer pred njim,ne uzmakne nitko iv. Ali ako ga ipak pobijedim,, stei u neumrlu slavu, a moda u i svoj ivot spasiti..; To rekavi, skoi k njemu i oni se na zemlji prekrivenoj leinama sraze kao dvije oluje. No Zavia je bio strano jak, jao svim onim roditeljima iji sinovi su se s njim morali ogledati u boju. Pod njegovim tekim udarcem pue tit skovan u Malborgu, pue kao glineni lonac eljezni ljem i hrabri Arnold pade s raspolovljenom glavom na zemlju. Henrik komtur iSHihovski, taj najvei urrianin poljskog plemena koji je bio prisegao da e dva gola ma'a dati pred sobom nositi sve dotle dok oba posve ne: omasti poljskom krvlju, uzmicao je sada brzo s bojnog polja kao to lisac uzmie iz lovakog kruga, ali mu put zakri Zbiko iz Bogdanca. Komtur zavikne videi nad sobom podignuti ma: Erbarme dich meinerl i prekrsti od straha ruke, a kad je to zauo mladi vitez, nije vie mogao uzdrati zamaha, ali je ipak sustegao ma i zahvatio komtura samo malko po njegovu tustu licu. Zatim ga je predao svome momku, koji mu je prebacio konopac preko vrata i kao vola odvukao ga onamo kamo su vodili sve kriarske sunje. '..''.',. Stari je Matko na krvavom bojitu traio neprestano Kuna Lihtentajna i sudbina, koja je toga danabila Poljacima u svemu sklona preda mu: ga. napokon, u ruke u maloj gutari, u koju se bilo sklonilo nekoliko njemakih vitezova to su umakli iz poraza. Blijesak sunca, koji se odraavao na njihovim oklopima, izdade ih njihovim neprijateljima. Svi padoe na koljena i odmah se predadoe; a kad je stari Matko saznao da je medu njima i kriarski veliki komtur, dade ga dovesti preda se,: pa podigne ljem s glave i zapita;ga: .;: ;;.,: Kuno Lihtentajne, dsali me pozna;? '.r..n w 670, Kuno namrti obrve pa upre svoj pogled u lice i rekne asak kasnije: ' '' . Vidio sam te na dvoru u Plocku. '''' Ne odgovori Matko'' vidio si me jo prije! Vidio si me u Krakovu kad sam te molio za ivot' svoga sinovca koji je zbog nepromiljenog napaafja na te bio osuen da mu se odsijee glava. Tada sam zavjetovao Bogu i prisegao na svoju viteku ast da u te potraiti i da u se s tobom pobiti na smrt. Znam odgovori Lihtentajn1 i nafeubi prezirno usta premda je ujedno i strano problijedio ali! ja sam sad tvoj suanj pa bi se ti samo osramotio, kad bi na me podigao svoj ma. '

Nato se veoma smfkne Matkdv'f, ftbi i postane posve slino vujoj gubici. '' ', :'' Kuno Lihtentajne progooli'; ja neu podii svoj ma na ovjeka bez oruja; ali velim ti da u te dati objesiti kao psa, ako se sa mnom ne pobije. Nemam drugog izbora, pa zato'stani! klikne veliki komtur. ' ' ' Na smrt, a ne na suahjstvo2!1 ponovi jo jednom Matko. i;' : '. ' '' Na smrt! '''' ' ' I za asak se pred poljskini i njemakim, vitezovima uhvate u kotac. Kuno je bio mlai i okretniji, ali je Matko svoga protivnika snagom svojih ruku i nogu nadilazio tako da ga je u tren oka sruio na zemlju i pritisnuo mu koljenom trbuh. !. .::.'. Komturove oi skood straha uvisji.jjj .;;.: ! r. Smiluj mi se! tt za jeca, a pjia.i;mia se pjia4 na ustima.' ' : ' srn::t'u u.in':: ... Ne! odgovori neumoljivi Matko. I poloivi svoju mizerikordiju na protivnikov vrat, udari ga diva puta, a Kuno hrtene uasno: struja krvi potee mu iz usta, a tijelo mu se strese u smrtnim trzajima, zafoth se protegne i velika upokojiteljica smiri ga zauvijek. Bitka se pretvori u pravo klanje. Tko se nije htio predati, taj je poginuo. U ono je vrijeme bilo na svijetu mnogo bitaka i bojeva, ali nitko od ivih ljudi nije pamtio tako stranog poraza. Pod nogama velikog kralja nije pao samo kriarski red nego su pali i svi oni Nijemci koji su svojim najboljim vitetvom pomagali toj prednjoj strai teutonskoj, koja je sve vie i vie zadirala u slavensko tijelo. Od sedamdeset bijelih plateva to su predvodili te germanske ete, ostade ih na ivotu jedva petnaest. Preko etrdeset tisua tjelesa lealo je u vjenom snu na onom krvavom bojitu. Bezbrojne zastave, koje su jo u podne leprale nad neizmjernom vojskom kriarskom, padoe sve u krvave i pobjednike poljske ruke. Nije ostala, nije se spasila ni iedna jedina, i sad su ih poljski i litvinski vitezovi stavljali pred noge kralja Jagjela koji je, podigavi pobono oi k nebu, ponavljao ganutim glasom: Bog je tako htio! Pred kralja su dovodili i uglednije sunje. Abdank Skarbek iz Gora dovede tetinskog kneza Konrada, a Pedpelko Kopidlovski teko ranjenog Jurja Gercdorfa, koji je pod zastavom svetog Jurja predvodio sve viteke goste. Dvadeset i dva naroda sudjelovala su u toj bici kriara s Poljacima, a sad su kraljevski pisari popisivali sunje koji su kleali pred njegovim velianstvom molei, ga za milost da se uz otkup mogu vratiti kui. Cijela kriarska vojska prestade postojati. Poljaci osvojie golemi kriarski tabor, a u njemu neizmjerni broj kola punih veriga za Poljake i vina prireena za veliku gozbu poslije pobjede. Sunce je klonulo na zapad. Pade kratka, ali obilna kia i pokupi prainu. Kralj Vitold i Zindram iz Makovica htjedoe upravo da pou na bojite, kadno poee, pred njih donositi tjelesa palih voa. Litvini donesoe na sloenim sulicama krvlju i prainom prekriveno tijelo velikog metra UMka von Jungingena i poloie ga pred kralja, a on uzdahne alosno i rekne: To je, dakle, ovjek koji je jo jutros mislio da je vei od svih monika na svijetu! Zatim mu ponu suze kapati na lice, a onda ponovo progovori: A budui da je poginuo kao hrabar borac, dat emo potovanje njegovoj hrabrosti i pokopati ga kranskim pokopom. I odmah zapovjedi da mrtvo tijelo operu u jezeru, da ga obuku u sjajno odijelo i dok lijes ne bude gotov prekriju kriarskim platem. R72 Dotle su neprestano donosili nove leine koje su prepoznavali sunji. Donesoe velikog komtura Kuna Lihtentajna s uasno probodenim grlom i kriarskog marala Fridrika Valenroda i velikog upravnika grofa Alberta vazberga i glavnog blagajnika Tomu Merhajma i grofa von Vendea, kojeg je usmrtio Povala iz Taeva, i jo preko ezdeset tjelesa znamenitih komtura i kriara. Ljudi su ih postavljali jednog do drugog, a oni su leali poput posjeenih panjeva dok su im lica bila okrenuta k nebu i tako bijela kao i njihovi platevi, a oi u kojima se jo uvijek ljeskao gnjev i strah, bile su im staklene i razrogaene.

Nad njihovim glavama zatakoe osvojene zastave... sve! Veernji ih je vjetri svijao i razvijao, a one su umjele kao da ele mrtvace uljuljati u san. Dalje su se pod veernjim rumenilom vidjeli litvinski odjeli, kako pobijeenim etama oduzimajui oruje, kojim su se prvi put u velikoj bici posluili kriari, ali kojim nisu pobjednicima nanijeli velike tete. Na uzvisini se oko kralja sakupie najvei vitezovi i diui izmuenim prsima promatrali su zastave i leine to lee do njihovih nogu, kao to oznojeni kosci promatraju pokoene i povezane snopove. Teak je bio dan i straan uspjeh te kosidbe, ali je, eto, nastupala velika, boja i radosna veer. I neizmjerna srea razvedri lica pobjednika, jer su svi spoznali da je to veer koja ih je oslobodila svih muka ne samo tog dana, nego i cijelih stoljea. Kralj je, dodue, znao svu veliinu poraza, ali je ipak zamiljeno gledao preda se i na koncu zapitao: Zar cijeli kriarski red tu lei? Nato mu potkancelar Mikolaj, kojemu je bilo poznato proroanstvo svete Brigite, odgovori: Nadoao je as te su im slomljeni zubi i odsjeena desna ruka..! Zatim podigne ruku i prekrsti znakom svetoga krsta ne samo one koji su leali najblie, nego i cijelo polje meu Grinvaldom i Tanenbergom. U jasnom veernjem svjetlu i u kiom proienom zraku posve se dobro vidjelo ogromno krvavo bojite posuto slomljenim kopljima, vilama i kosama, gomilama konjskih i ljudskih leina, iP 43 Kriari .... 673 usred kojih su uvis strile mrtve noge i ruke... i to se alosno polje smrti s desecima tisua mrtvaca protezalo dalje nego je mogao dosei ljudski pogled. Ljudi su se vrzli po tom ogromnom grobljuu skidajui oruje i oklope s palih boraca. A u visini su pod rumenim nebom ve kruila jata vrana, orlova i gavranova klikui i radujui se obilnoj hrani. I nije samo vjerolomni kriarski red potuen hametom ieao do kraljevih nogu nego se i sva njemaka mo, koja je dotada poput poplave plavila nesretne slavenske krajeve, na taj dan spasa razbila o poljska prsa. A tebi, velika, sveta prolosti i tebi, rtvovana krvi, ast i slava u sve vijeke! XXX Matko i Zbiko vratie se u Bogdanac. Stari je vitez ivio jo dugo, a Zbiko je u zdravlju i u potpunoj muevnoj snazi doekao sretan as, u koji je na jedna vrata izlazio suznih oiju iz Malborga kriarski veliki metar, a na druga na elu svojih eta ulazio poljski vojvoda, da u ime kralja i kraljevine zaposjedne i taj grad i cijelu pokrajinu, sve do sinjih valova Baltikog mora. Kraj