SVEUILITE U ZAGREBU FAKULTET PROMETNIH ZNANOSTI

SEMINARSKI RAD
iz kolegija Prometno pravo

PRAVNO UREENJE MEUNARODNOG CESTOVNOG PROMETA

Mentor: Student i mat. br.: Prof. dr. sc. Slobodan Katela Kujtim Shabanaj 0135 197 354

Zagreb, 2008

SADRAJ

1. UVOD....................................................................................................... .............. 3 2. PRAVNO UREENJE MEUNARODNOG CESTOVNOG PROMETA U REPUBLICI HRVATSKOJ........................................................................................... 4 3. MEUNARODNE KONVENCIJE U CESTOVNOM PROMETU.................................... 6

3.1 KONVENCIJA O UGOVORU ZA MEUNARODNI PRIJEVOZ ROBE CESTOM (CMR), eneva, 19. svibnja 1956................................................................... 7 3.2 KONVENCIJA O UGOVORU O MEUNARODNOME CESTOVNOM PRIJEVOZU PUTNIKA I PRTLJAGE (CVR), eneva, 1. oujka 1973................... 10 4. MEUNARODNE ORGANIZACIJE CESTOVNOG PROMETA.................................... 15

5. ZAKLJUAK............................................................................................... .............. 16 6. LITERATURA............................................................................................. .............. 17

UVOD
Prijevoz putnika i tereta nije ogranien samo na jedan medij, jer se za prijevoz koristi kopno, voda i zrak. Nije ogranien niti samo na jednu vrstu prijevoznog sredstva, jer se za prijevoz osim kopnenih prijevoznih sredstava koriste plovila i zrakoplovi. Konano, prijevoz nije ogranien niti na teritorij samo jedne drave. Stoga se je ve davno uoila potreba pravnog ureenja prometa sadrajno jednakim propisima za podruje ire od jedne drave ili tonije, za podruje drava koje su meusobno povezane prometom. Sve to iz istih razloga iz kojih drave pravno ureuju organizaciju i uvjete odvijanja prometa na svojim podrujima. No dok se unutar drave promet, ureuje pravnim pravilima koja, na temelju svog suvereniteta donosi drava, dakle, unutarnjim ili nacionalnim pravom, meunarodni promet nuno je pravno urediti na drugi nain meunarodnim pravom. O tome to je meunarodno pravo i kakvo je njegovo znaenje, jo uvijek nema jedinstvenog stajalita. To utoliko vie to su u istovremenom optjecaju uz meunarodno pravo i pojmovi meunarodno privatno pravo koja prava neki autori smatraju sastavnim dijelovima meunarodnog prava, a drugi pak pojmove meunarodno pravo i meunarodno javno pravo smatraju sinonimima. Za potrebe ovog predmeta dovoljno je rei da je meunarodno pravo skup obiajnih pravila i, uvjetno reeno, ugovornog prava i konvencija kojima se ureuju odnosi u meunarodnoj zajednici i odnosi meu dravama.

Obiajna su pravila specifina samo za meunarodno pravo, poglavito za ope meunarodno pravo. Poela su se stvarati praksom drava i drugih subjekata meunarodnog prava s ciljem pravnog ureenja konkretnih meunarodnih odnosa. Njihovoj pravnoj obveznosti prethodila je dua ili kraa praksa odnosno ponavljano, kontinuirano i uestalo obavljanje. Danas, meutim, nema mnogo nepisanih obveznih obiajnih pravila koja su nastala spontano. Veina ih se nalazi u nekim meunarodnim aktima, dakle u pisanom obliku. Ugovorno pravo sastoji se od dispozitivnih pravnih pravila sadranih u ugovorima. esto su u njih ugraena obiajna pravila. To je najznaajniji izvor pojedinanog meunarodnog prava. Konvencije su najvaniji nain utjecaja na usmjeravanje prakse u dravama i meunarodnoj zajednici. Sadraj konvencija odnosi se na apstraktna prava i dunosti drava openito i na pravna pravila namijenjena potpisnicima konvencije. Sadraj konvencija ine tri skupine pravila. U prvu skupinu spadaju pravila u primjeni ve od ranije (neka vrsta kodifikacije). U drugu skupinu spadaju pravila u nastajanju, koja normiraju ve postojeu praksu, ali koja jo nije openito prihvaena. Treu skupinu ine sasvim nova pravila koja nastaju kao posljedica pregovora i usklaivanja pojedinanih interesa drava sudionica ili lanica meunarodne zajednice u odnosu na konkretna pitanja koja se ureuju konvencijom. Ovi Hrvatskoj. pravni izvori meunarodnog prava, pravni su izvori i za

meunarodno pravno ureenje cestovnog prometa uope, pa i u Republici

PRAVNO UREENJE MEUNARODNOG CESTOVNOG PROMETA U REPUBLICI HRVATSKOJ

4

Sklapanje meunarodnih ugovora u Republici Hrvatskoj u skladu s Ustavom i pravilima meunarodnog prava, ovisno o naravi i sadraju meunarodnog ugovora, u nadlenosti je Hrvatskog sabora, Predsjednika Republike i Vlade Republike Hrvatske. Da ponovimo: Meunarodni ugovori koji su sklopljeni i potvreni u skladu s Ustavom i objavljeni, a koji su na snazi, ine dio unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske, a po pravnoj su snazi iznad zakona. Njihove se odredbe mogu mijenjati ili ukidati samo uz uvjete i na nain koji su u njima utvreni ili suglasno opim pravilima meunarodnog prava (l. 140. Ustava RH). Na temelju toga ovlatenja Republika je Hrvatska sklopila brojne meunarodne ugovore. U skladu s Ustavom 1996. godine donesen je Zakon o sklapanju i izvravanju meunarodnih ugovora (Narodne novine br. 28/96.) kojim je ureen postupak sklapanja i izvravanja meunarodnih ugovora. Budui da je Republika Hrvatska nastala raspadom SFR Jugoslavije, obvezala se Ustavnom odlukom o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske od 25. lipnja 1991. godine (Narodne novine br. 31/91.), da e meunarodne ugovore koje je sklopila i kojima je pristupila biva Jugoslavija, primjenjivati u Republici Hrvatskoj ako nisu u suprotnosti s Ustavom i pravnim poretkom Republike Hrvatske, a u skladu s naelima meunarodnog prava o sukcesiji drava u pogledu ugovora. Biva Jugoslavija potpisala je i ratificirala brojne konvecije i sporazume iz podruja meunarodnog cestovnog prometa. Spomenimo Konvenciju o cestovnom prometu (1949.), Protokol o cestovnoj signalizaciji (1949.), Sporazum o prihvaanju jednoobraznih uvjeta za homologaciju i uzajamno priznanje homologacije opreme i dijelova motornih vozila (1958.), Europski sporazum o radu posade vozila koje sudjeluju u meunarodnom cestovnom prijevozu (1962.), Sporazum o specijalnim vozilima za rpijevoz pokvarljivih namirnica i o njihovoj upotrebi za prijevoz nekih namirnica (1962.), sve doneseno u enevi. 5

Za imovinsko pravni aspekt meunarodnog cestovnog prava vane se Konvencija o ugovoru za meunarodni prijevoz robe cestom donesena 1956. u enevi. Kratica te konvencije je CMR (Convention relative au contrat de transport international des Marchandises par Route) i Konvencija o ugovoru o meunarodnom prijevozu putnika i prtljage cestom (CVR) donesena 1973. takoer u enevi. Ovje su ove konvencije revidirane 1978. godine odgovarajuim protokolima. Carinske olakice u meunarodnom cestovnom prometu ureene su Carinskom konvencijom o privremenom uvozu komercijalnih cestovnih vozila donesenom u enevi 1956. robe godine na i Carinskom Karneta konvencijom TIR o meunarodnom prijevozu osnovi (Transport

International par Route) donesenom takoer u enevi 1959. godine. Svrha ove posljednje je pojednostavniti carinski postupak u cestovnom prijevozu. Pod uvjetom da se roba prevozi u pokrivenim i zapeaenim vozilima na temelju karneta TIR, carinski se pregled na granici ne obavlja. Karnet TIR se izdaje i vrijedi za jedno putovanje, a ima toliko listova koliko ima prelazaka granica. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prijevozu u cestovnom prometu iz 2002. ukinuo je sve odredbe Zakona o prijevozu u cestovnom prometu iz 1998. koje su ureivale ugovor o prijevozu robe, putnika i prtljage cestom. Od tog trenutka Hrvatska vie nema lex specialis za privatno cestovno pravo, to je presedan par excellance u modernom komparativnom transportnom pravu. Kao razlog navodi se da je ta materija ureena Konvencijom o ugovoru za meunarodni prijevoz robe cestom na neto drugaiji nain nego to je to ureeno Zakonom o cestovnom prijevozu. Budui da je Republika Hrvatska punopravna lanica te Konvencije na temelju notifikacije o sukcesiji, duna ju je u cijelosti primjenjivati. Pri tome se naglaava da se prihvaene meunarodne konvencije primjenjuju neposredno. Osim toga, dio je ove materije ureen ve spomenutim Zakonom o obveznim odnosima.

MEUNARODNE KONVENCIJE U CESTOVNOM PROMETU

Od meunarodnih konvencija u cestovnom prometu najvanije su ve spomenute dvije iz podruja meunarodnog privatnog prava (imovinskopravni aspekt cestovnog prometnog prava). To su: Konvencija o ugovoru za meunarodni prijevoz robe cestom (CMR) i Konvencija o ugovoru o meunarodnom cestovnom prijevozu putnika i prtljage (CVR). Radi njihove vanosti, jer ih je Republika Hrvatska kao punopravna lanica na temelju notifikacije o sukcesiji, duna primjenjivati u cijelosti i neposredno, obje se u Dodatku prenose u cijelosti u izvornom tekstu preuzetom iz Slubenog lista SFRJ Meunarodni ugovori br. 11/58. (CMR) i br. 8/77. (CVR). U nastavku e ukratko biti prikazana najvanija pitanja iz njihova sadraja. Prethodno valja naglasiti da su pitanja koja su ureena ovim konvencijama, a to su prijevoz robe, putnika i prtljage u meunarodnom cestovnom prijevozu u vaeem Zakonu o prijevozu u cestovnom prometu (Narodne novine br. 36/98.) ureena u Glavi IX (lanci 93 172.), dakle u 79 lanaka.

KONVENCIJA O UGOVORU ZA MEUNARODNI PRIJEVOZ ROBE CESTOM (CMR), eneva, 19. Svibnja 1956.

Ova konvencija ima 50. lanaka podijeljenih u VIII glava. Republika Hrvatska je postala lanica konvecije o ugovoru za meunarodni prijevoz robe cestom (CMR) 03. kolovoza 1992. godine. Glava I. nazvana Obujam primjene ureuje podruja na koja se Konvencija primjenjuje i na koja se ne primjenjuje. Konvencija se primjenjuje na svaki naplatni ugovor za prijevoz robe cestom na vozilima, kad se u ugovoru navedeno mjesto primanja robe na prijevoz i mjesto odredita nalazi u dvije razliite zemlje od kojih je bar jedna zemlja ugovornica bez obzira na mjesto, sjedite i nacionalnost stranaka. Konvencija se primjenjuje i na prijevoz koji obavljaju drave, dravne ustanove ili organizacije. Konvecija e se, pod odreenim uvjetima, primjeniti na cijeli prijevozni put i ako se vozilo u kojem se nalazi roba prevozi morem, eljeznicom, unutranjim vodenim putevima ili zrakom i ako nije izvren istovar iz tog prijevoznog sredstva. Meutim, konvecija se ne primjenjuje na prijevoze koji se temelje na bilo kojoj meunarodnoj potanskoj konvenciji; na prijevoze posmrtnih ostatka i na seobu namjetaja. Odredbe ove konvencije ugovorne strane ne mogu mijenjati

meusobnim sporazumima osim ako se one primjenjuju na njihov pogranini promet ili ako se roba prevozi iskljuivo na njihovom teritoriju. Glava II. nazvana je Osobe za koje prijevoznik odgovara. U njoj se navodi da prijevoznik odgovara za radnje i propuste svojih predstavnika, slubenika i drugih osoba kojima se u izvrenju prijevoza slui, kao da su njegovi vlastiti, samo kad takvi predstavnici, slubenici i druge osobe postupaju u okviru svojih dunosti. Glava III. ureuje pitanja zakljuenja i izvrenja ugovora o prijevozu i pravo poiljatelja tijekom prijevoza. 8

Ugovor o prijevozu sklapa se na jedan od poznatih naina, ali se potvruje ispostavljanjem teretnog lista. To je dokaz o zakljuenom ugovoru dok se ne dokae suprotno. Nepostojanje, neispravnost ili gubitak teretnog lista nema utjecaja na postojanje ili valjanost ugovora o prijevozu koji e se procjenjivati u skladu s odredbama ove Konvencije. Na slian je nain to rijeeno Zakonom o prijevozu u cestovnom prometu, time da se potpisom teretnog lista potvruje ne samo da je sklopljen ugovor o prijevozu nego i da je teret predan na prijevoz. Sadraj teretnog lista prema Konvenciji je detaljnjiji , a, meu ostalim, mora sadravati i izjavu da prijevoz podlei odredbama ove Konvencije, bez obzira na bilo kakve suprotne propise. Ako teretni list takvu izjavu ne sadri, za sve tete i trokove koji su uslijed toga nastali, odgovara prijevoznik. Poiljatelj je odgovoran za trokove i tete koje nastanu prijevozniku uslijed netonih i nedovoljnih podataka u teretnom listu. Ta je odgovornost, prema Konvenciji, znatno razraenja. Prema Konvenciji, prilikom preuzimanja robe prijevoznik je duan, a prema hrvatskim propisima prijevoznik moe utvrditi tonost navoda u teretnom listu. Poiljatelj tijekom prijevoza, meu ostalim, ima pravo raspolagati robom i zahtijevati da prijevoznik tijekom prijevoza zaustavi robu na putu, da promijeni mjesto odredita ili da robu izrui drugom primatelju, razliitom od onoga koji je oznaen u teretnom listu. Glava IV. se potanko bavi odgovornou prijevoznika. Prijevoznik naelno odgovara za potpuni ili djelomian gubitak robe ili za oteenje koje nastupi od asa preuzimanja do asa predaje, kao i za zakanjenje u isporuci. U pojedinim lancima te glave potanko se propisuju uvjeti i sluajevi u kojima prijevoznik ne odgovara za tetu. Glava V. nosi naziv Prigovori i postupci. U njoj se opisuje pod kojim se uvjetima i u kojem roku moraju staviti prigovori i pokrenuti postupci za naknadu tete i pred kojim sudom. 9

Temeljna je odredba koja iskljuuje prigovor primatelja, ako preuzme robu bez propisanog pregleda u prisustvu prijevoznika ili ako mu ne urui protest sa opom naznakom gubitka ili oteenja najkasnije u asu isporuke, kad se radi o vidljivom gubitku ili oteenju odnosno u roku od 7 dana poslije isporuke, ne raunajui nedjelje i dravne praznike, kad se radi o nevidljivom gubitku ili oteenju. Ta injenica da je roba preuzeta, upuuje na dokaz da je preuzeta u stanju kako je opisana u teretnom listu, dok se suprotno ne dokae. U sluaju skrivenog nevidljivog gubitka ili oteenja pomenuti protest mora se predati u pismenom obliku. Ako su pak, prijevoznik i primatelj propisno pregledali robu, prigovor e vrijedit samo ako se radi o gubitku ili oteenju koje nije bilo vidljivo i ako ga je primatelj dostavio prijevozniku u pismenom obliku u roku od 7 dana ne raunajui nedjelje i dravne praznike, raunajui od dana izvrenog pregleda. Naknada za zakanjenje u isporuci moi e se ostvariti amo ako je prijevozniku stavljen pismeni prigovor u roku od 21 dan od dana kojega je roba stavljena primatelju na raspolaganje. to se tie nadlenosti suda ona je Konvencijom ograniena samo na sud koji je ugovoren ili na sud teritorija na kojem tueni ima prebivalite, glavno poslovno sjedite ili zastupstvo koje je sklopilo ugovor ili na mjesto utovara ili istovara robe. Zastarni rok u vezi s prijevozom prema Konvenciji, ali i prema hrvatskom Zakonu o prijevozu u cestovnom prometu, iznosi godinu dana. Meutim, prema Konvenciji, u sluaju zle namjere (hrvatski propisi to ne predviaju) ili propusta koji se po miljenju nadlenog suda smatra jednakim zloj namjeri, zastarni rok iznosi tri godine. Uglavi VI. nalaze se odredbe o uzastopnom prijevozu odnosno o prijevozu u kojem sudjeluje vie prijevoznika koje su neto razraenije u odnosu na istovjetne odredbe u hrvatskim propisima. 10

U glavi VII. Konvencije naglaava se da e biti nitava i bez uinka svaka odredba ugovora koja neposredno ili posredno mijenja njezine odredbe. To ne povlai za sobom nitavost itavog ugovora. Glava VIII. sadrava zavrne odredbe i protokol o pristupanju. Ovo su tek neka od pitanja ureena Konvencijom koja se unekoliko razlikuje od hrvatskih propisa. Potpuni tekst Konvecije nalazi se u Dodatku.

KONVENCIJA O UGOVORU O MEUNARODNOME CESTOVNOM PRIJEVOZU PUTNIKA I PRTLJAGE (CVR), eneva, 1. Oujka 1973.
Ova je konvencija donesena 1973. godine, i ratificirale su ju samo etiri zemlje: Luksemburg, DR Njemaka, ehoslovaka i Jugoslavija. S obzirom na to da se u l. 25. Konvencije trai pet ratifikacija za njezino stupanje na snagu, Konvencija nije stupila na snagu iduih dvadesetak godina te ju se smatralo neuspjenim pokuajem unifikacije meunarodnog putnikog prijevoza cestom. Ipak, raspadom nekih drava stranaka na vie neovisnih drava poetkom 90-ih godina 20. st. i njihovo pristupanje tom ugovoru dovelo je do (zakanjelog) stupanja na snagu CVR 12. travnja 1994. Drave koje se u relevantnim izvorima navode kao stranke CVR tako su danas: Bosna i Hercegovina, Njemaka, Hrvatska, ehoslovaka, eka, Latvija, Luksemburg, Srbija i Crna Gora, Slovaka, Ukrajina i Jugoslavija. Oito je djelomino preklapanje starih i novih drava, to valja smatrati tehnikom pogrekom u postupku pristupanja i otkazivanja meunarodnih ugovora. Konvencija o ugovoru o meunarodnom cestovnom prijevozu putnika i prtljage (CVR) pod nazivom Polje primjene istie se da se ova se konvencija primjenjuje na sve ugovore o prijevozu putnika i njihove prtljage, cestovnim vozilima kad je u ugovoru predvieno da se prijevoz obavlja na teritoriju 11

najmanje dviju zemalja i da se polazite i odredite, ili pak i jedno i drugo, nalaze na teritoriju jedne od drava ugovornica, bez obzira na to gdje se nalazi sjedite ili kojeg su dravljanstva ugovorne strane. Prijevoznik je svaka osoba koja se prijevozom bavi profesionalno i koja se individualnim ili kolektivnim ugovorom obveeprevesti jednu ili vie osoba i njihovu prtljagu, bez obzira na to obavlja li prijevoz osobno ili ne. Prijevoznik moe biti i drava ili drugi subjekt javnog prava. Meutim prijevoznik nije osoba koja obavlja taksi-slubu kao ni osoba koja se bavi iznajmljivanjem vozila s vozaem. Putnik je svaka osoba koju prijevoznik, zavravajui ugovor o prijevozu sklopljen u njegovo ime ili od njegove strane, prevozi uz naplatu ili besplatnu; Drave ugovornice preuzele su obavezu da nee izmijeniti nijednu odredbe ove konvencije prilikom zakljuivanja posebnih sporazuma izmeu dvije ili vie drava, osim ako e se sporazum primjenjivati u njihovu pograninim prometu. U II. glavi pod nazivom Osobe za kojeprijevoznik snosi odgovornost istaknuto je da prijevoznik je odgovoran za djela i propuste svojih agenata i svih drugih osoba ijim se uslugama koristi kada ti agenti ili te osobe djeluju u okviru svoga zaposlenja, u istoj mjeri kao da je on sam uinio ta djela ili propuste. U III. glavi pod nazivom Prijevozni dokumenti u dijelu 1. pod nazivom Putnici istie se da je prijevoznik duan izdavati individualne ili kolektivne karte. Dok se ne dokae suprotno karta je dokaz sklopljenog ugovora o prijevozu. Ali ako putnik nema kartu, ako je neispravna ili igubljena, to ugovor ne dovodi u pitanje ako se njegovo postojanje ili valjanost dokae na drugi nain. Kao i u hrvatskim propisima, karta moe glasiti na ime i na donositelja, to znai da se moe ustupiti drugoj osobi sve do polaska na put.

12

Na ovom bi mjestu bilo interesantno spomenuti da u hrvatskom Zakonu o prijevozu u cestovnom prometu postoje odredbe prema kojima prijevoznik nije duan primiti na prijevoz osobu za koju se na temelju njezina ponaanja moe opravdano pretpostaviti da e ga onemoguiti u ispunjavanju njegovih obveza prema drugim putnicima (pijane osobe, nasilnici i sl.). Isto tako, prijevoznik moe iz prijevoza iskljuiti putnika koji svojim ponaanjem u vozilu za vrijeme vonje uznemirava druge putnike ili ne potuje propise o javnom redu, bez obveze vraanja prijevoznine. S osobom koja je oboljela ili postoji sumnja da je oboljela od neke zarazne bolesti projevoznik moe sklopiti ugovor o prijevozu samo ako su ispunjeni uvjeti predvieni posebnim propisima. Ako se tijekom prijevoza pojave znaci zarazne bolesti, prijevoznik je takvog putnika duan prevesti do prvog mjesta gdje mu se moe pruiti potrebna zdravstvena pomo. U konvenciji, meutim, o tim pitanjima nema odgovarajuih odredbi. U dijelu 2. Iste, III. glave pod nazivom Prtljaga istie se da prijevoznik moe izdati prtljanu kartu, u kojoj se navodi koliina i vrsta prtljage koja mu je predana. Meutim, na zahtjev putnika prijevoznik je duan izdati prtljanu kartu. Izdavanje prtljane karte jest besplatno, uz rezervu da se na nju mogu naplatiti fiskalne takse. Sve dok se ne dokae suprotno, navodi u pritljanoj karti o stanju prtljage, smatraju se nespornim. Isto se tako smatra nespornim da je prijevoznik, radei u dobroj namjeri, prtljagu predao valjano, ako ju je izdao osobi koja mu je prtljanu kartu predala. U glavi IV. pod nazivom Odgovornost prijevoznika u dijelu 1. tetaq nanesena osobama istie se da prijevoznik snosi odgovornost za gubitak ili tetu nastalu zbog smrti, tjelesne ozljede ili drugog oteenja ili psihikog zdravlja putnika kao posljedica nesree u vezi s prijevozm koja je nastla dok se putnik nalazio u vozilu ili ukrcavao ili iskrcavao, ili koja je nastlu u vezi s ukrcavanjem ili iskrcavanjem prtljage.

13

Prijevoznik se oslobaa ove odgovornosti ako je nesra nastla zbog okolnosti koje, unato poduzetim mjerama nunim u konkretnom sluaju, nije mogao izbjei i ije posljedice nije mogao sprijeiti. Meutim, projevoznik se ne oslobaa odgovornosti ako se poziva na neki fiziki ili psihiki nedostatak vozaa, na neki kvar ili neispravnost vozila, ili na neku pogreku ili nehaj osobe od koje je iznajmio vozilo ili osobe za koju bi ovaj drugi snosio odgovornost da je on osobno bio prijevoznik. U sluaju smrti, tjelesne ozljede ili psihike povrede putnika, ukupna svota naknade koju je prijevoznik duan isplatiti ne moe biti vea od 250.000 franaka za jednog oteenika. U dijelu 2. Iste, IV glave pod nazivom Oteenje prtljage istie se da prijevoznik snosi odgovornost za gubitak ili tetu pretrpljenu zbog potpunog ili djelominog nestanka ili oteenja prtljage od asa preuzimanja do njezine dostave ili predaju na uvanje. Prijevoznik je odgovoran za svaku drugu prtljagu (osobne stvari koje putnik ima na sebi ili uza se) dok se ona nalazi u vozilu samo u sluaju nesree. Meutim u sluaju krae ili gubitka koji nisu u vezi s nesreom, prijevoznik nije odgovoran. Prijevoznik se oslobaa ove odgovornosti ako su gubitak ili oteenje nastali zbog defekta na samoj prtljagi, zbog posebnog rizika jer je sama prtljaga sadravala kvarljive ili za prijevoz opasne tvari ii zbog okolnosti koje prijevoznik, unato poduzetim mjerama nunim u konkretnom sluaju, nije mogao izbjei i ije posljedice nije mogao sprijeiti. Prtljaga koja nije dostavljena u roku od 14 dana od dana kada je putnik zahtijevao da mu se ona preda, smatra se izgubljenom. Naknada tete za potpuni ili djelomini gubitak prtljage ili za njezino oteenje, ne smije bit vea od 500 franaka po jedinici prtljage ili 2000 franaka po putniku. Naknada tete za potpuni ili jelomini gubitak ili

14

oteenje osobnih stvari koje putnik nosi na sebi ili uza se ne smije biti vea od 1000 franaka po putniku. Stranke koje sklapaju ugovor o prijevozu mogu se dogovoriti o odreivanju viih svota. U dijelu 3. Ist, IV. glave pod nazivom Ope odredbe propisano je da se prijevoznik potpuno ili djelomice oslobaa odgovornosti koja proistjee iz ove knvencije razmjerno gubitku ili oteenju koji su nastali krivnjom ili nepanjom putnika ili ponaanjem putnika koje ne odgovara uobiajenom ponaanju putnika. Prijevoznik se oslobaa odgovornosti koju snosi na temelju ove konvencije ako su gubitak ili oteenje izazvani nukearnim incidentom i kada, na temelju specijalnih propisa koji vae u jednoj dravi ugovornici kojima se regulira odgovornost u podruju nuklearne energije, odgovornost za taj gubitak ili oteenje snosi korisnik nuklearnog ureaja ili osoba koja ga zamjenjuje. Naknada tete obraunata je u fracima. Unato tome to je Konvencija potpisana u enevi, ne radi se o vicarskim francima nego o zlatnim francima teene 10/31 grama, finoe 0.9000. Glava V. nosi naziv Prigovori i tube. Odredbe ove glave o odgovornosti prijevoznika kao i o osloboenju od odgovornosti, identine su odgovarajuim odredbama iz Konvencije o prijevozu robe. Pravo na podizanje tube u vezi sa smru, tjelesnim ozljedama ili bilo kakvom drugom tetom nanesenom fizikom ili psihikom zdravlju putnika zastarijeva nakon proteka roka od tri godine. Prema hrvatskim propisima taj rok iznosi dvije godine. Rok zastare tee od dana kada je osoba kojoj je teta nanesena o tome saznala ili je morala saznati, time da taj rok ne moe biti dui od pet godina (apsolutna zastara).

15

U glavi VI., Nitavost obveza iz ugovora koje su u suprotnosti s ovom Konvencijom, kao i u Konvenciji koja de odnosi na prijevoz robe, navedeno je da se svaka obveza na temelju ugovora kojom bi se izravno ili neizravno odstupilo od njezinih odredaba, satra nitavom. Nitavost takve obveze ne povlai za sobomnitavost drugih odredaba. Nitavom se takoer smatra svaka klauzula kojom se odreuje nadlenost arbitranog suda, akoja je ugovorena prije dogaaja koji je uzrokovao tetu. Glava VII. Sadri zavrene odredbe. Ova je kratki pregled odabranih pitanja, a potpuni tekst i ove Konvencije nalazi se u Dokatku.

MEUNARODNE ORGANIZACIJE CESTOVNOG PROMETA

Budui da cestovni promet, kao ni promet uope, nije niti moe biti ogranien na podruje jedne drave, vrlo rano su se poele osnivati meunarodne organizacije sa vrhom njegova unapreivanja i rjeavanja otvorenih pitanja kao to su: Stalno meunarodno udruenje kongresa za putove (AIPOR) 16

Meunarodna unija za javni promet (UITP) Meunarodna unija za cestovni transport (IRU) Europska udruga za cestvni promet rashladne robe Meunarodna cestovna federacija (IRF) Meunarodna automobilska federacija (FIA) Svjetska organizacija za turizam i automobilizam (OTA)

17

ZAKLJUAK

Iako je Republika Hrvatska u posljednjih nekoliko godina od osamostaljenja formalno donijela sve propise koji ureuju pojedine grane prijevoza, detaljnija analiza pojedinih instituta iz podruja odgovornosti prijevoznika za prijevoz pokazuje da nije postojala stvarna volja zakonodavca da izradi i donese moderne i napredne transportne propise, u skladu sa ve vaeim meunarodnim konvencijama. Velika slinost novih i starih propisa o odgovornosti prijevoznika za prijevoz stvari na podruju cestovnog prava pokazuje tek elju za zadovoljenjem forme i kozmetikim zahvatima u tekstovima novih zakona, jer oni ne samo da ne donose nova rjeenja, ve ponegdje (ne uvijek !) preuzimaju i pogrena rjeenja starih zakona koja flagrantno odstupaju i od sistema odgovornosti unutar domaeg zakona, i od rjeenja meunarodnih konvencija. Nadalje, veliko nerazumijevanje i nemar zakonodavac je pokazao u formulaciji odredaba vezanih za gubitak prava na ogranienje odgovornosti. Iako je svjetska tendencija da se postojee ureenje gubitka tog prava u sluaju namjere i krajnje nepanje prijevoznika modernizira, tj. da neograniena odgovornost postoji samo u sluaju dolusa (ukljuujui i dolus eventualis), a da krajnja nepanja samo donekle povisuje granicu ogranienja, u naim zakonima ili uope nema takve odredbe, ili je ona formulirana na takav nain da praktino znai ruenje itavog sustava kauzalne odgovornosti prijevoznika i pravila probatio incubit actori. Takoer, moderniji zakon bi predvidio neka posebna pravila o ugovornom povienju granica odgovornosti, to nai zakoni takoer sada ne poznaju. Sve ovo navodi nas na zakljuak da bi uskoro trebalo razmisliti o izmjenama i dopunama postojeih transportnih zakona, jer njihova manjkava, nekad pogrena i zastarjela rjeenja, koja su u velikoj diskrepanciji sa meunarodnim ugovorima koji se primjenjuju u RH, nisu dovoljno 18

kvalitetan izvor prava niti za stranke ija prava trebaju tititi niti za sudove koji ih trebaju primijeniti.

19

LITERATURA

1 . Horvat, L.: Cestovno prometno pravo, FPZ, Zagreb, 2002. 2. Radenkovi Radionov, N.: Izvorni znanstveni lanak UDK 347.463 3. Internet: Konvencija o ugovoru za meunarodni prevoz robe drumom (CMR), FNRJ" - dodatak, broj 11/58 4. Internet: V. International Transport Treaties, Suppl. 29 (November 2006), Survey Conventions-168, Kluwer Law International, 2006. of "Slubeni list

20