HRVATI I JEZIK SRPSKI

NAPISAO

S. Milanovi D.
U NOVOME SADU SRPSKA TAMPARIJA DRA SVETOZARA MILETIA 1895. Kopija knjige iz 1895. nabavljena u:
Knjiara MERKUR" papirnica i antikvarijat A. VUI ZAGREB, Petrinjska ul. 28

HRVATI I JEZIK SRPSKI

NAPISAO

S. Milanovi D.
U NOVOME SADU SRPSKA TAMPARIJA DRA SVETOZARA MILETIA 1895.

Kopija knjige iz 1895. nabavljena u:

Knjiara MERKUR" papirnica i antikvarijat A. VUI ZAGREB, Petrinjska ul. 28

nije kompletna od ukupno 54 strane, nedostaju stranice 1-3 (tj. sve stranice pr stranice 4). Molim ljubaznog itaoca koji ima mogunosti da mi poalje sken stranica 1-3 (ili link na kojem se nalazi cla knjiga) na adresu stokavac@yahoo.com. Hvala.

I. (...) -4mnogih i mnogih spomenemo samo nekoliko njih, koji su univerzitetski profesori, a koji meu tim svakom prilikom sa svim ozbiljno tvrde i piu, da je tokavtina jezik hrvatski. Da ponemo odma sa gospodinom Arminim Paviem, koji predaje na zagrebakom univerzitetu hrvatski jezik" i hrvatsku literaturu". Ovaj ueni gospodin profesor i akademik ne samo da poznaje tokavtinu jedino kao hrvatski jezik, nego ak i za Vukove srpske narodne pesme" tvrdi, da su pisane jezikom hrvatskim. ta vie njemu je ak i govor Srbijanaca takoe hrvatski jezik. Vraajui se jednom u Zagreb iz Beograda, gde je sa kraljem Milanom govorio jezikom srpskim, on napisa u novinama, kako kralj Milan vrlo lepo govori hrvatski. Za ovim gospodinom doao bi odma gospodin Tade Smiiklas i to po vanosti svoga poloaja, koji zauzima i kao akademik i kao predsednik Hrvatske Matice", a naroito kao profesor hrvatske historije na univerzitetu. Pa kako za Pavia, tako i za Smiiklasa ne postoji jezik srpski, nego i on zna, da je tokavtina samo jezik hrvatski. A sad nita prirodnije, nego sa ove dvojice da preemo na treeg univerzitetsvog profesora, na ime na gospodina Vjekoslava Klaia. Koliko se nama bar ini, upravo je ovaj gospodin profesor ponajoriginalniji od sviju ostalih. Tako on na primer dokazuje ak i to, kako su svi slovenski stanovnici

dananje Bosne i Hercegovine samo zato Hrvati, to govore jezikom hrvatskim, to jest tokavtinom. Govorei o stanovnitvu Bosne i Hercegovine, on do due priznaje, da se tamonje stanovnitvo ne naziva Hrvatima; dok ne porie, da se mnogi zovu Srbima. Nu jezik nastavlja on taj jedini biljeg narodnosti, pokazuje i svjedoi, da je taj narod (t. j. narod sadanje Bosne i Hercegovine) hrvatskog porijekla". (Bosna". str. 71.) A taj opet jezik, kojim govori narod Bosne i Hercegovine, jeste po istom gospodinu jezik hrvatski, poto svi itelji slovjenski u Bosni i Hercegovini, bili ma koje vjere, govore jednim jezikom i to hrvatskim." (Bosna", str. 74.) Kako je jezik Bosanaca i Hercegovaca najistija tokavtina, to su onda Klajiu samo zato tamonji stanovnici Hrvati, jer govore tokavtinom, koja je opet hrvatski jezik. Eto ovako gadnu pseudo-nauku pronose i proturuju meu neuki puk hrvatski njihovi ljudi, zavaajui ih tako sa svojom najbliom braom Srbima. Jer ova pseudo-nauka hrvatska, da nema Srba i srpskog jezika, i da je tokavtina jezik hrvatski, ve se kod Hrvata stalno odomaila kao najistija istina, te se kao takova uvukla i u sve kolske knjige. Iz ovih knjiga ue se i mnoga srpska deica, koja polaze komunalne kole. Ta Srpad, kako u osnovnoj tako i u gimnazijalnoj koli, hteli ne hteli moraju uiti, da je tokavtina jezik hrvatski i da oni govore jezikom hrvatskim, a ne srpskim. Sad ona srpska deca, koja su pravoslavne vere, za tu se ova pseudo-nauka ne e tako lako primiti, jer oni imaju prilike, da i od svoje matere, pa i od svoga svetenika uju, da je njihov jezik srpski i da su oni Srbi. Ali nije tako sa decom srpskom katolike i unijatske vere, jer oni nemajui od nikuda prilike da uju, kako njihov maternji jezik nije hrvatski, nego srpski, postaju malo po malo Hrvati, naravno sa svim nenaravnim, umetnim nainom: putem kole i crkve. Mi dobro znamo, da su takovi Hrvati, koji se stvaraju putem kole i crkve, najmanje Hrvati i da oni najmanje imaju u sebi ma ega hrvatskog. Ali nama je i to poznato, da se takovi ljudi odnarouju od svoga Srpstva i to je ono, radi ega svi Srbi bez razlike politikih nazora i poloaja, u kojima se nalaze, moraju odsudno ustati i tome leka potraiti. Bacimo li ma i letimian pogled samo na slavonske Srbe katoike, na tako zvane okce" i Race", videemo, da je naroito posle razvojaenja granice, zavladao meu njima tako slian anti-srpski duh i oseanje, da danas nemaju skoro nikakva smisla za svoju srpsku narodnost. Nije tako samo u Slavoniji, nego je tako i u Dalmaciji, pa je najposle tako i u Bosni i Hercegovini. Koliko je kvara srpskom narodu nanela ta ista pseudo-nauka hrvatska, najbolje se vidi i otuda to su bosanski klerici (bogoslovi) tek u Djakovu upoznali, da su sinovi

hrvatskoga naroda". (Glasnik biskupije bosansko-sriemske" god. 1881. br. 3.) Ovi pak klerici kao domai sinovi bili su najopasniji za srpski narod u Bosni i Hercegovini, naroito pak za tamonje Srbe katolike vere. Najzad kako je bivalo sa bosanskim Srbima katolike vere, tako je poelo bivati i sa tamonjim Srbima muhamedanske vere. Jer koliko se znade, jedini muhamedanac, koji je rekao za tokavtinu, da je jezik hrvatski, jeste poznati Hercegovac Lovro Ljubuki. Ali i on je to uinio tek onda, kad je od oca svog odbegao u Dalmaciju i tamo katoliki kaluer postao. Pa kako je ta hrvatsko-katolika propaganda poela sa ovim Lovrom i sa ovim akovakim klericima, tako se evo produava i danas na sve strane. Za to smo se mi i latili pera u nadi, da ako je mono izobliimo tu pseudo-nauku nae dobro-elee nam brae Hrvata". Pre, nego to preemo na samu stvar, drimo da ne e biti zgoreg, da ispriamo i jedan dogaaj, koji se lane zbio u Zagrebu. Jednom je jedan Srbin bavei se u Zagrebu, doao u pohode hrvatskom filozofu dr. F. M. te tu s njime poveo re izmeu ostaloga i o jeziku. Govorili su dugo i opirno, pa pored sveg naprezanja, ueni gospodin doktor ba nekako nije mogao da uveri dotinog Srbina, da tokavtina nije samo srpski, nego i hrvatski jezik. To strano razjedi gospodina doktora, te e ovako rei svome gostu Srbinu: Pa dobro; kad vi hoete, da je tokavtina samo srpski jezik, onda mi recite, ta smo mi Hrvati, kojima je tokavtina maternji i drutveni jezik". Pri tom mu doktor pokazivae neku tokavsku tampanu knjiicu religioznog znaaja, u kojoj neki Istranin naziva istu tokavtinu jezikom hrvatskim. Dotini Srbin u mesto da se kao gost ovako razjarena domaina zbuni, on mu sa svim hladno ovako odgovori: Mogao je dotini Istranin nazivati tokavtinu kako je hteo, pa da ipak Hrvati ostanu kao to i jesu od Srba poseban narod. A to danas ima i takovih Hrvata, koji se u jeziku ne razlikuju od Srba, to ete odmah saznati, ako pogledate u spise Ljudevita Gaja, ima Ljubia, pa najzad i u spise Vebera Tkalevia, koji vam je najbolje poznat. Kako ja, tako i ceo ostali svet ne sumnjamo ni najmanje, da je tokavtina narodni jezik srpski i samo srpski; a to danas srpskim jezikom govore i neki Hrvati, to ba ni najmanje ne menja stvar. Ako dakle Hrvati misle, da imaju prava nazivati tokavtinu imenom hrvatskim samo s toga, to se mnogi od njih slue istom, ja bar mislim, da Srbi ne bi imali

nita protiv toga. No u tom sluaju Hrvati bi morali javno priznati, da samo s toga jezik srpski zovu i hrvatskim, to se sada njime i oni slue i govore". Doktor bejae oevidno iznenaen ovakovim odgovorom; to ga jo vie razdraavae, te klimajui ljutito glavom doviknu istom Srbinu: Pa dakle mi Hrvati nemamo svoga jezika; mi dakle nismo narod; mi smo kao Cigani bez svoga narodnjeg jezika". Ne, gospodine doktore upade mu na Srbin u re vi tako govorei padate u krajnost, jer ne samo da Hrvati nisu kao Cigani, nego su narod sa posebnim svojim narodnim jezikom. Hrvati imaju svoj jezik, ali ga sami zanemaruju i odbacuju, usvajajui tue jezike. Meu tim da ba i govorite tuim u mesto svojim narodnim jezikom, vi bi ipak ostali sve dotle Hrvati, dogod ne bi drugi kakav narod postali. Zar nije sam Gaj, Ljubi, pa i Veber priznao, kako su Hrvati dananji knjievni jezik od Srba uzeli. Pa kad su Hrvati, imajui u knjievnosti jezik srpski, ipak ostali Hrvati; to sigurno ne e prestati da budu Hrvati ni toga radi, to im je jezik srpski i jezik drutveni". Za tim se i razioe, ostajui svako pri svome miljenju. Ovo navedosmo samo za to, da itaoci vide i sami, kako skueno misle o jeziku i prvi hrvatski ljudi. Pa kad takove poglede imaju ueni doktori i profesori na univerzitetu, onda kako li e tek o tome suditi njihovi aci, a kako tek aci njihovih aka? Svakako po sto puta skuenije i konfuznije.

II. Do due pravilo je, i u svetu obino tako i biva, da je narodni jezik takovo obeleje dotinog ivlja, da je nerazluno vezan za istu narodnost. Po tome bi svaki narod morao imati i svoj narodni jezik; a dosledno tome niti bi moglo biti naroda bez svoga jezika, niti opet jezika bez svoga naroda. No pokazalo se, da i u ovome pravilu moe biti izuzetka, na ime da moe i sasvim obratno biti. Za to mi i mislimo, da je mnogo pravilnije bilo rei, da izmeu ostalih bitnih oznaka, koje karakteriu izvestan ivalj, kao poseban narod u genetikom smislu, na prvo mesto dolazi narodni jezik.

Tako bar mi mislimo, tvrdo drei, da jezik svakako dolazi na prvo mesto izmeu ostalih narodnih osobina; s tom samo razlikom, to se nama bar ini, da krvno poreklo, vezano za uvstvo i oseanje dotinog naroda ipak dolazi pre jezika. U toliko vie ima ovakovo miljenje verovatnosti, to se moe desiti, kako se u istini danas i deava, da izvestan narod govori sa svim stranim jezikom kao jedinim drutvenim i knjievnim jezikom. I to da se njime onako isto slui, kao to bi se sluio svojim sopstvenim ta vie da i ne poznaje svoga pravog narodnog jezika. Za to mi i naglaavamo, da jezik tek posle porekla dolazi na prvo mesto, a kao jedno od najglavnijih karakteristinih obeleja narodnih. Mi ve rekosmo, i ako onako uzgred, da moe biti naroda, koji se u mesto svoga, tuim jezikom slui i pri tome ostajemo. Da i ne spominjemo ostale narode, to e nam posvedoiti i sami Jevreji, koji danas ak ni u Palestini ne govore svojim pravim narodnim jevrejskim jezikom, nego raznim tuim jezicima. No pored svega toga, nama ni ne pada na pamet tvrditi, da su oni prestali da budu Jevreji, te da su se u one narode pretopili, ijim se jezicima sada slue i govore, kao jedinim drutvenim i maternjim jezikom. Posmatramo li iste Jevreje, koji i ako su dosta toga zadrali od svog prvobitnog karaktera i tipa, ipak moramo doi do uverenja, da su se veoma znatno udaljili od svojih prvih praotaca. No pored svega toga ipak su i dananji Jevreji jo uvek kao poseban narod, bez razlike na njihove razliite domovine i tue jezike, kojima se u mesto svoga jevrejskoga slue. Za to mi i kaemo, da se ne sme uzeti, da jedan narod ini narodom samo njegov narodni jezik. Dogod dakle jedan ivalj ne izgubi sve karakterne osobine, koje ga ine posebnim narodom (a ne samo jezik), sve dotle on ostaje samo svoj, i uvek poseban individuum od sviju ostalih naroda, i ako mu manjkaju izvesne bitne oznake. Tek kad se uzmu svi karakterni znaci jednog ivlja, kojima se on od ostalih razlikuje, onda se tek o njima dobije pravi pojam, u kom je olien poseban karakter dotinog naroda. Ono dakle, to ini razliku izmeu dva posebna naroda, to je opet ono, to spaja ivalj jednog i istog naroda, pa ma kako bio taj ivalj udaljen, ratrkan i raskomadan. Niti politike, niti geografske, a najmanje pak crkvene granice mogu biti kriterije, po kojima se narodi dele. Po tome je narodnost iskljuivo kulturna individualnost, koja se osniva na jedinstvu bitnih narodnih oznaka i jezika, a koje nemaju nikakove veze, ni sa razlinim veroispovedanjima, niti sa razlinim politiko-dravnim meama, kojima je jedan i isti narod raskomadan i podeljen. A kako je kod ostalih naroda, isto je tako i kod Srba i Hrvata; jer to vredi u ope za sve narode, to mora vrediti i za Srbe i za Hrvate.

Upravo se ne da ni zamisliti, da oni Srbi, koji ne stanuju na politikom teritoriju, koji se zove Srbija, samo za to nisu Srbi, to ive recimo: u Hrvatskoj i Slavoniji, u Austriji, u Ugarskoj, u Turskoj ili recimo u Bosni i Ercegovini. Ili zar Crnogorci samo za to nisu Srbi, to njihova drava nije kraljevina Srbija, nego kneevina Crna Gora. Pojam pokrajinskog imena: Srbijanac, Bosanac, Hrvaanin, Staro - Srbijanac, Dalmatinac, Slavonac i t. d.; ili pojam dravljanstva (na ime koje je drave ko pripadnik), to su isto geografski i politiki pojmovi. To su upravo karakterne oznake pojedinih politikih naroda, ali to nema nikakove veze sa pojmom izvesnog naroda u genetikom smislu. Pojam naroda politikog veinom je vezan za teritorij, pa kao pojam starijega doba ustupa mesto posve novijem pojmu, pojmu dravljanstva. Moemo dakle sa svim slobodno rei: da je pojam dravljanstva u glavnome potpuno identian pojmu politikog naroda. Za to, niti ime pokrajinsko, niti pak ime dotine drave apsolutno se ne mogu uzeti kao karakteristine oznake jednog posebnog naroda.

III. to se tie porekla naroda srpskoga, to niko nije ni pokuao osumnjiiti, da Srbi nisu poseban slovenski narod, kao god to su i Rusi i esi i Poljaci, i kao to su ostali narodi slovenski. Isto se tako niko nije usudio (naravno ozbiljno) dokazivati, da Srbi nisu pravi pravcati i poseban narod, u potpunom smislu i znaenju te rei. Kad su dakle Srbi poseban narod i kad niko ne sumnja, da postoji jedan slovenski narod, koji se zove Srbima, i koji se slui svojim posebnim narodnim jezikom onda valja videti i to, kakav je i koji je to narodni srpski jezik? Sasvim jednostavno doznaemo za pravi maternji i narodni jezik Srba, dakle za jezik srpski, ako pogledamo, koji je taj jezik, kojim se Srbi kao iskljuivim svojim jezikom slue. Pre svega jezik, kojim svi Srbi govore, iskljuivo kao svojim narodnim i maternjim jezikom, bez razlike politikih i geografskih mea, jeste tokavtina". U grupi slovenskih jezika, ovamo dole meu junim Slovenima, postoji jedno slovensko nareje, koje se zove tokavtina. A to je onaj govor, koji na svakom mestu zahteva to i ta onde, gde ostali jugoslovenski narodi

trebaju kaj, a i ca. Tim nareijem govore svi Srbi ma gde bili, i to uvek jednako kao jedinim svojim narodnim jezikom. Za drugi govor narod srpski ne zna, niti se drugim govorom slui, pa po tome su Srbi od uvek ovaj tokavski govor smatrali svojim jezikom jezikom srpskim, kao to i danas ine. Da li su Srbi jo onda, dok su bili u ope u slovenskoj zajednici, govorili ope slovenskim ili obratno svojim posebnim jezikom, kao i danas to rade, to se zaizvesno ne moe tvrditi. Poglavito s toga ne, to je i ope slovenski, kao i jezik srpski, i kao svaki drugi jezik, pretrpeo mnogu i mnogu promenu u svom razvitku. Toga se radi ni to ne moe tvrditi, od kada ba Srbi govore ovakim jezikom, kako ga mi danas imamo; to jest ne zna se, da li su Srbi govorili ovim svojim dananjim jezikom jo od prvog doseljenja u one krajeve, gde ih kako Porfirogenita, tako i svi ostali domai i strani pisci nalaze. Sudei po pisanim spomenicama, za koje se danas znade, jedno je samo izvesno, a to je: da srpski narodni jezik nije upotrebljavan pre XII. veka. Tek iz tog veka potiu najstariji pisani spomenici, pisani jezikom srpskim. Za to u mesto svakog drugog dokazivanja, najbolje emo uiniti, ako pregledamo starinske spomenike, koji su pisani tokavtinom, a iz kojih bi tek mogli zakljuiti, od kada Srbi govore posebnim svojim jezikom i ta su oni upravo smatrali za svoj narodni, za svoj srpski jezik. Poeemo tako sa bosanskim spomenicima i to samo za to to iz Bosne potiu najstariji spomenici pisani tokavtinom. Od sviju najstariji srpski spomenik pisan, ne na srpsko-slovenskom, nego na isto srpskom jeziku jeste povelja Kulina, bana bosanskog. Ta povelja pisana je godine 1189. dakle u drugoj polovini XII, veka, a pisana je irilicom i tokavtinom, koja je sa malim izmenama onoga doba u svemu skoro bila jednaka sa dananjom tokavtinom. U toj povelji, koja je upuena Dubrovanima, nema ni jednog mesta, gde bi izrino stojalo, da je jezik, kojim je ista pisana, jezik srpski. No kako je ta Kulinova povelja pisana istim jezikom, kojim se i u to, i u docnije jo doba posle nje pisalo po svima srpskim pokrajinama, to emo potraiti druge i docnije srpske spomenike, koji e vam pokazati i dokazati: da je jezik, kojim je Kulinova povelja pisana jezik srpski. IV. Ostanimo ba kod Bosne i Ercegovine, pa pogledajmo stare pisane spomenike, koji su posle Kulina pisani, takoe od Bosanaca i Ercegovaca i to bez razlike vere i pismenice. Uzeemo na prvo mesto povelje, koje je izdao Matija Ninoslav, takoe ban bosanski. Uzimamo njegove povelje u toliko radije, to ba on dolazi za

bosanskog bana neposredno i odma iza Kulina. Kao i ban Kulin, tako je i isti ban Matija Ninoslav, podeljivao povelje Dubrovanima. Godine 1234. i 1240. izdao je Matija dve povelje, kojima potvruje Dubrovanima sva ona prava, koja su jo od Kulina zadobili i uivali. Te su se dve povelje, hvala bogu sauvale, te tako iz njih moemo danas saznati, kako je ovaj bosanski vladar smatrao sebe i svoje Bosance, a kako opet jezik, kojim su Bosanci tada govorili. U prvoj povelji stoji izmeu ostaloga i ovo: U ime oca i sina i svetago duha amin. Az rab boi Matj, a odmlom Ninoslav, ban bosnski veliki, kle se knezu dubrovakomu an Dandulu i vsej opin dubrovkoj. Takom sm se kletvju klel, kakom se je ban Kulin klel: da hode vlasi svobodno ...kako su u bana Kulina hodili ... i ako vruje srblin vlaha, da se pri prd knezem, ako vruje vlah srblina, da se pri prd banom..." (Monumenta serbica" XXX. Fr. Miklosich). U drugoj njegovoj povelji stoji opet ovo: ako s razratit s kralm raki, da vas ne dam, ni va dobitek, pae da vi u hranu s vsm vaim dobitkom... i s oe: ako vruje serblin vlaha, da s pri pred knezem dubrovkim, i ako vruje vlah serblina da se pri pred banom i inomu vlahu i inomu serblinu da ne isma i da s nekoja krivina meu ni ini... i da n nikr izma na inago serblina ni na inago vlaha, lie na samoga isca" ... (Monumenta serbica" XXXV.). I iz prve i iz druge povelje, posve lepo i razgovetno vidimo, vako ban bosanski Matija Ninoslav smatra Dubrovane za vlahe", dok su mu njegovi Bosanci Srbi. Uzmemo li Daniiev renik, videemo, da je re vlah" bila ime za oveka romansko-latinskog porekla; ili za Srbina, koji se je iskljuivo pastirstvom po umama bavio. Poto su Dubrovani bili trgovci i poto nisu iveli po umama od pastirenja, nego su obratno iveli od trgovine i po gradovima to su Dubrovane samo zato smatrali u Bosni kao vlahe", to su veinom bili latinskog porekla i to su svi bili iskljuivo katolike vere. Dakle zato, jer su Dubrovani katoliko-latinske vere i to su veinom latinskog porekla u Bosni i Ercegovini smatrali su ih za Vlahe. Bosance pak, kako smo videli, smatra njihov vladar da su Srbi. Po tome su dakle god. 1234. svi stanovnici Bosne bili Srbi. A Srbima izvesno nisu mogli preko no postati, te je sasvim prirodno, da su jo i za vlade bana Kulina godine 1189. takoe bili Srbi, kao god to su morali biti Srbi i pre Kulina. Mi ne sumnjamo, da e se nai i takovih ljudi, koji e traei i ovde dlaku u jajetu, dokazivati, da je tako o Srpstvu Bosanaca mislio samo Matija Ninoslav, onako na svoju ruku, te da tobo iz toga ne izlazi, da se je i sam narod tako

smatrao. Ali ta mogu obini ljudi protiv gluposti, kad glulost i bogovima dosta brige zadaje. Drimo dakle, da nije zgoreg napomenuti i to, da je isti ovaj ban u sasvim ozbiljnom neprijateljstvu bio, sa tadanjim rako-srpskim vladarima, to se donekle i iz ove druge njegove povelje lepo vidi. A sem toga je bio isti Matija, prvo pataren, pa onda katolik, kakav je i ostao te je ta vie vaio kao osobiti brani katolicizma i papstva u Bosni. Takav vladar, a u ovakovim okolnostima, najmanje bi imao razloga smatrati Bosance Srbima, kad oni u istini ne bi takovi bili. I to Srbi, u svemu jednaki kako onim Srbima u Raki, tako i svima ostalim Srbima, koji su iveli izvan politikih granica Bosne. Nema dakle nikakove sumnje da su se Bosanci smatrali Srbima, kako pod banom Kulinom tako i pod banom Matijom Ninoslavom. A poto je ban Kulin iz XI. i XII. veka, to onda nema sumnje ni u tome, da su Bosanci od uvek bili samo Srbi, kako ih i istorija poznaje. Posle bana Matije Ninoslava, doao je za bosanskog vladara ban Matija Stjepan. I od ovoga bana ostala je jedna povelja, koju je on god. 1249 darovao takoe Dubrovavima. Naveemo i iz te povelje neka mesta, kako bi se videti moglo da su i za njegovog doba Bosanci bili Srbi. Ta njegova povelja glasi: az Matei Stpan po milosti boije veliki ban bosjenski s mopov bratiov i s moimi boljarami kaljnemo se tebe Jakovu Dalfinu, knezu dubrovkomu da vi stoimo u veni i tverd mir i s oe: ako verue serblin vlaha da se pri pred knezem dubrovkim, i ako verue vlah serblina da se pri pred banom, i inomu serblinu da ne isma i da ne nikre izma na inago serblina ni na inago vlaha". (Monumenta serbica". XXXIX.) Od sviju dovde navedenih starih pisanih spomenika bosanskih nema ni jednog, koji bi bio pisan drugaijim jezikom od onoga, kojim je pisana povelja Kulina bana. Jezik je dakle jedan; pisan je u jednoj i istoj dravnoj oblasti, a od vladara koji su vladali jednim te istim narodom narodom srpskim. Ima do due bosanskih spomenika gde se Bosanci nazvvaju i Bosanci", ali se iz toga ne moe zakljuivati, da oni nisu Srbi. Jer ima i takovi spomenika u kojima se pripadnici Srbije nazivaju Raani". No kako ime Raanin", tako i ime Bosanac jedino su pokrajinska imena, a nikako imena tamo iveih naroda. Ostaje po tome naa prvanja tvrdnja: da su Bosanci Srbi. Videli smo, da su Bosanci Srbi, kao god to smo i to videli, da su svi spomenici bosanski pisani jednim i istim jezikom. I to kao jezikom onog istog naroda, koji je tada u Bosni iveo, naravno bez razlike veroispovedanja. Sad nam je jo ostalo da i to vidimo, kakvim su jezikom pisane te listine i kako su taj jezik nazivali i smatrali sami Bosanci pa i Ercegovci.

Kad su bosanski vladari sklapali trgovake ili u ope ma kakve bilo ugovore sa dubrovakom republikom, onda su obino pisali dvojako. Na ime pisali su jezikom latinskim i jezikom svojim, odnosno jezikom naroda, koji je u Bosni i Ercegovini iveo; a to je onaj isti jezik, kojim su pisane i povelje bana Kulina, Matije Ninoslava i Matije Stjepana Ninoslava. Tako god 1333. a 15. marta izdade bosanski ban Stjepan Kotromani darovno pismo, poklanjajui Dubrovavima: Rat, Ston i Prevlaku; pa na kraju iste povelje naglaava: da je istu izdao u etiri primerka i to dvije latinsci a dvije srpscie". (Monumenta serbica". 107.) Drugim reima reeno, ban bosanski kae: da je izdao etiri primerka od jedne iste darovnice, od kojih su dve napisane jezikom latinskim, a dve opet jezikom srpskim. Eto dakle, gde vladar bosanski izreno priznaje i kae: da je jezik Bosanaca jezik srpski; a kad se uzme na um, da je to onaj isti jezik, kojim je pisana povelja bana Kulina onda moemo zakljuiti: da je jezik Bosanaca jo od Kulina jezik srpski, i to ovaj isti jezik srpski, kojim su i ostali Srbi izvan granice Bosne govorili. U toliko nam je dragocenije priznanje ba ovoga bana bosanskog, to je ba i on bio poznat, kao neobino veliki katolik. No Stevan Kotromani nije jedini, koji je bosanski jezik smatrao i nazivao jezikom srpskim. Udovica bosanskog bana Vuka Vukia banica Anka zajedno sa vojvodkinjom Katarinom Sandaljevicom, poslale su god. 1406. svoje blago i dragocenosti Dubrovanima u ostavinu. Poslanik koji je isto blago nosio, nosio je i njihova popratna pisma. Ta pisma s blagom nosio je u Dubrovnik Ercegovac Pribislav Pohvali, koji je isto tako doneo i pisma Dubrovana, kao potvrdu za primljene stvari. Pribislav Pohvali je po roenju Hercegovac, a uz to jo i katolik, pa evo ta on kae: Ja Pribisav Pohvali daju vsakomu znati, ere doidoh u Dubrovnik poslaniem gospoe banice Anke i gospogije voevodinice Katarine Sandalevice donih, knezu i vlastelem dubrovacim tri listove ... pisane listom srpskim ... i drugi list, koi za ovimi ide srpski est pisan v lito rotva Hristova tisuno i etiri sta i esto lito meseca dekembria dvadeseti dan." (Medo Puci. Spomenici srpski". II. 69.) Iz ovoga se vidi, da on smatra jezik bosanski za jezik srpski. Ali on isto tako i za svoj sopstveni jezik, za jezik Hercegovaca kae, da je jezik srpski, to se vrlo lepo vidi iz ovoga to sledi: Ja Pribisav Privhvali posle voevode Sandalja svidokuju jere ovi list srpski pisani i odpisah ga moom rukom, i udrugom listu srpskom... tazi u prvom listu srpskom." (Spomenici srpski" II. 70.)

No ne samo to, nego je po istom ovom Hercegovcu i jezik Dubrovana jezik srpski. Juraj Vojisalji vojvoda Donjijeh Krajeva (Bosanska krajina) i sinovac Hrvojin smatra i zove svoje ljude uz Neretvu donju Srbima, to takoe svedoi jedan stari pisani spomenik od 1434. godine. Isto tako 1451. god. smatrao je svoje ljude Srbima i knez Vladislav, sin Stjepana Kosae (Monumenta serbica". 445.). Pa najzad je i sam Herceg Stjepan ovo god. 1454. takoe smatrao svoje podlonike Srbima. (Monumenta serbica". 467.) Svi ovi do sada navedeni primeri jedno i isto kazuju, a to je: da je u Bosni i Hercegovini od uvek iveo narod srpski koji je govorio jezikom srpskim. Po tome jezik Bosanaca i Hercegovaca a to je tokavtina jeste jezik srpski. V. Nema nikakve sumnje da su Bosanci i Ercegovci sami sebe smatrali za Srbe a svoj jezik t. j. tokavtinu za jezik srpski, pa je potrebno da vidimo, kako su stranci smatrali Bosance i Ercegovce i za ta su ih drali. Konstantin Porfirogenit kae izreno, da su Bosnu i Ercegovinu naselili Srbi i, to sve od Drine, pa neto malo dalje na istok preko Vrbasa. ta vie zbog toga, to u Bosni ive Srbi, njemu je i Bosna takoe Srbija. Tako on kae u svom delu de administrando imperio". p. 146. III.: da Hrvatska na jugu i istoku granii sa Srbijom i to tako, da je Srbija juno od reke Cetine, a istono od hlijevanjske upanije. Isto tako sudi i grki istorik Kipamus, koji takoe smatra Bosnu za Srbiju; te govorei na jednom mestu o bosanskom banu Boriu, kae na strani 104. ovako: a kad bee blizu Save, pree odande na drugu stranu preko reke, koja se zove Drina, i koja tamo negde gore utie (naravno u Savu), te deli Bosnu od ostale Srbije". Eto dakle jo jednog svedoanstva, da osim Porfirogenita, ima i drugih, koji i Bosnu takoe smatraju Srbijom, naravno radi toga, jer je sa Srbima naseljena i jer je kao srpska oblast postojala. Pokojni dr. Franja Raki obelodanio je mnogo starih spomenika, pa i franakih, voji se tiu junih Slovena.

Izmeu takovih ima jedan spomenik, u kome se nalazi i to, kako je knez Ljudevit Posavski uvi za dolazak franake vojske u svoju kneevinu Panonia Savia ostavio grad Sisak, te pobegao Srbima, za koji narod vele, da dri veliki deo Dalmacije" Siscia civitata relicta ad Sorabos, quae natio magnam Dalmatiae partem obtinere dicitur fugiendo se contulit". Dr. Franja Raki misli, da isti Ljudevit nikako nije mogao pobei Luikim Srbima, nego jedino Srbima u Bosnu, to je sasvim i prirodno. (Rad". LVI. 109) Kako se pak ovo dogaa godine 822., to eto gde i Franja Raki priznaje, da su jo tada u Bosni iveli Srbi. Isti ovaj Raki nabrajajui sve pokrajine, gde Srbi ive, izreno kae, da i u Bosni prebivaju Srbi. Po njemu su Srbi nastanjeni od Vrbasa, Cetine i Jadranskog mora a do Morave i Ibra; u Zahumlju, Neretvanskoj, Travuniji, Konavlju, Duklji ili Zeti, u Bosni onkraj Vrbasa i u Srbskoj". (Poviest Slavenstva". str. 17.) Godine 926. bio je u Spljetu crkveni sabor sviju katolikih vernika, koji pripadaju prostranoj spljetskoj nadbiskupiji. Na tome saboru bili su prisutni i Srbi i to veinom iz dananje june Dalmacije i dananje Ercegovine. Sam papa pisao je pismo srpskom knezu Mihailu Vieviu, smostalnom vladaru Zahumlja, preporuujui mu svoje izaslanike s molbom, da ih uzme u svoju monu zatitu. I po ovome se vidi, kako su i u Rimu ak znali, da ima Srba ne samo u Bosni i Ercegovini nego i u Dalmaciji. Isto tako sudi i ime Ljubi, kome takoe nije samo dananja Ercegovina zemlja srpska, nego ak i neretljansko primorje. Govorei na jednom mestu o ratu izmeu Mleia i Ercega Stjepana, on kae, kako se ve god. 1443. bejae u srpskom primorju jaka vatra razplamtila, medju Mletani i Stjepanom vojevodom Sv. Save, za Zentu". (Priegled Poviesti Hrvatske", srt. 109.) ta vie Ljubi ide i dalje, te smatra ak i Arbaniju za zemlju srpsku. Govorei o istim Mleiima, on kae: da su jo od 1421. bili teko zabavljeni ratom, sa despotom srpskim u Arbaniji". (Prieg. Poviest. Hrvat." str. 92.) Da su pak u Bosni i Ercegovini uvek iveli Srbi, to tvrde i priznaju i mnogi drugi hrvatski pisci i istorici, meu koje kao najznamenitiji dolaze: Lui, Kreli, Tkali, Jagi, Mareti i t. d. No kod svega toga najglavnije je ipak to, to isto tako sudi o tome i famozni pop Dukljanin, poto i on dri Bosnu samo kao jedan deo Srbije. U svojoj barskoj kronici on kae, da jednako bi i Srbija ili Zagorje razdeljena na dve oblasti: na Bosnu i na Raku". No ne misle tako samo hrvatski i srpski pisci, nego tako misle i svi ostali slovenski nauenjaci i pisci, a naroito pak Rusi. Primera radi mi jo navodimo afarika kao eha i Mikloia kao Slovenca.

Pa ipak sve je to jo malo i nedovoljno, jer za nas ima najvie vrednosti to, kako su se oseali i za to su drali sami Bosanci i Ercegovci sebe i svoj jezik, i to bez razlike vere. A to smo ve napred videli. Ima ih do due i takovih, koji zlobno podmeu, kako je sve to bosansko i ercegovako Srpstvo samo plod tadanje srpsko-rake dravne nadmonosti, te bi otuda hteli izvesti i to, kao da su Bosanci i Bosna samo tada imali tip i karakter srpski, kada su pojedini rako-srpski vladari bili silni i moni; ili kada je Bosna pod rako-srpskim vladarima bila. Ali mi smo napred naveli i takovih primera, iz kojih se sasvim lepo moe razabrati, da su se Bosanci i onda smatrali za Srbe, kad su bili i u krvavoj zavadi sa vladarima rako - srpskim; bilo radi politiko-dravnih, bilo radi verskih razmirica. Moe se skoro sasvim pouzdano rei, da je smru velikoga srpskog cara i samodrca Duana Stevana Silnog propala i velika srpska carevina. Jer u mesto da car Uro, kao sin Duanov produi i nastavi onde, gde je njegov otac smru spreen zastao, on siromah ne doive, ni da estito sedne na oev presto. Neka i suvie trula kvare bejae obuzela celokupni tadanji i drutveni i dravni sklop Srbije. Nije vie bilo one mone draave, koja bi mogla zaustaviti silnog Turina. Onako bujnim Turcima nije dakle nita smetalo, da nesrazmerno brzo prevale ogromni deo stare Duanove imperije, sve do Polja Kosova. ta je na Kosovu bilo, to je svakome vrlo dobro poznato. Tako je bilo sueno i Srbija je kao posebna i nezavisna dravna celina propala na najstraniji nann. Na Marici bejae prvi strani poraz; a za tim ubrzo nadoe jo uasniji i u isto vreme konani poraz na Kosovu. Odsudnom kosovskom bitkom nestalo je Srbije i srpsko-rake drave ali ne za dugo. Istina je, da su Turci pregazili svu srpsko-raku dravu, ali ako su Turci pregazili Srbiju, nisu Bosnu i Ercegovinu, koje su se takoe kao srpske oblasti jo dugo odrale. Ba u to vreme vladao je u Bosni, posle Nemanje i Milutina, najznamenitiji srpski vladar, veliki i prvi kralj bosanski, Tvrtko I. Da su Bosanci samo radi dravne potinjenosti i radi pritiska od strane rakosrpskih vladara, samo iz nevolje smatrali sebe, svoj jezik i svoju oblast srpskom, onda bar sad, kad eto rako-srpske drave zajedno sa Srbijom nestade, ne bi morali sebe Srbima smatrati. Meu tim mi obratno vidimo, kako Bosna, koja je dotle postojala kao srpska banovina, posebna od Rake, postaje kraljevinom. No kako je glavna srpskoraka drava propala, to bosanski ban Tvrtko proglauje sebe i svoju dravu za

srpsko kraljevstvo, koje e da nastavi ne samo srpski rad, nego i sve tradicije nekadanje rake drave. Donosimo ovde zakletvu Tvrtkovu, iz koje se to najbolje moe videti. I spodobi me (Hristos) sugubim vencem, jako oboja vladiastvija ispravlati mi, prveje ot isprva v' bogodarovan'iei nam zemli Bosne, po tom e gospodu mojemu bogu spodoblu me nasledovati prestol mojih preroditel, gospode srpske, za nje bo ti behu moi preroditelije v zeml'nem carstvo carstvovae, i na nebesnoje carstvo preselili se mene e videu zemlju preroditelj mojih po nih ostavlu i nevmuu svojego pastira, i idoh v srbskuju zemlju, elaje i hote ukrepiti prestol roditel mojih, i tamo s'du mi venan bih bogom darovanim mi vencem na kraljevstvo preroditel mojih, jako biti mi o Hriste Isuse blagovernomu i bogom postavljenomu Stefanu kralju Srbljem i Bosne i Pomorju i zapadnim stranam, i potom naeh s' bogom kraljevati i praviti prestol srbskije zemlje, elaje padaja sa vzdvignuti i razoraja se ukrepiti." (Fr. Mikloi. Mon. serb. p. 187.) Ovo su tako jasne injenice, da bi i posle ovoga samo ovek pust i bez srca mogao tvrditi, da Bosanci nisu od iskoni bili Srbi, a po tome i njihov narodni jezik ista tokavtina, da im nije bio jezik srpski, nego da su oni i sebe i svoj jezik samo zato srpskim smatrali, to su tobo bili pod utecajem monih rakosrpskih vladara.

VI. Pretpostavljajui, da e se i takovih ljudi nai, koji e svakojako sumnjiiti Srpstvo Bosanaca i Ercegovaca, mi emo svratiti jedan pogled na onu priliku, koja ovim neljudima najvie maha prua za takova njihova izvrtanja a to je, to je bilo vremena, kad su Bosanci i Ercegovci nazivali i drugaije svoj narodni jezik osim imenom srpskim. Poznato je, kako su Turci, kad su pregazili Bosnu, i u njoj kao i u Srbiji unitili svaku moguu dravnu formu te se Bosna zajedno sa Srbijom naoe kao sastavne provincije turske imperije. Straan i veliki udar bio je to za celokupni narod srpski, tim vie, to zversko postupanje obesnih Azijata ne teae ni nevinu eljad na grudima svojih matera. Krv se srpska prolevala kao more; ubava srpska sela i jaki gradovi gubili su se u dimu strane plamene slike, a vapaj bednih i nevoljnih uzalud se prolamao kroz prostranu, nekad krasnu i pitomu zemlju Srbinovu. Jedino utoite u ovim tekim danima bila je Srbinu crkva, gde se krepio verom u Boga, snevajui o lepoj budunosti svojoj.

I to je poznato, kako su Srbi u Bosni, a do turske najezde bili podeljeni na tri razliite vere. Tako rekui, domaa im prava vera bila je vera bogumilskopatarenska; ona je bila i najmnogobrojnija. Za njom je dolazila vera rimska katolika, ponajvie unesena ili iz Ugarske ili upravo od pape iz samoga Rima. Trea vera bila je pravoslavna, koja svakako u Bosni i Ercegovini postoji tek od sv. Save, jer on prvi uvede u Bosnu veru pravoslavnu onda, kada se Bosna i Ercegovina naoe pod vladom rako-srpskih vladara. Od sv. Save postoje i dva bosansko-pravoslavna vladianstva, koja je on sam ustanovio. Mnogi dre, da se je Lipljansko vladianstvo, koje je ustanovio sv. Sava, nalazilo u Staroj Srbiji sudei po tome, to u Bosni ima i sada crkva u selu Liplju; i po to i sad u blizini te crkve stoje ruevine staroga pravoslavnog manastira, mi drimo, da je to vladianstvo spadalo Bosni, te koje to, a i mnoge druge prilike upuuju nas da verujemo, da je lipljansko vladianstvo, koje je ustanovio sv. Sava, bilo drugo Bosansko pravoslavno vladiavstvo. Ostajui pri tome, da je Bosna pre Turaka imala samo dva pravoslavna vladianstva, jasno svedoi, da je u njoj pravoslavnih mnogo manje bilo, nego li bogumila, i nego li rimskih katolika. No pravoslavlje je sve vie i vie raslo, dok se katolianstvo i bogumilstvo sve vie i vie gubilo; a bogumilstvo se najzad sa svim i izgubilo. I tako Srbi u Bosni i Ercegovini ostae i docnije pod Turcima kao privrenici triju vera ali ne kao do sada pravoslavne, rimske katolike i bogumilske, nego kao muhamedanske, pravoslavne i rimskekatolike. U glavnome je muhamedanstvo zamenilo bogumilstvo, premda je bilo vrlo mnogo i pravoslavnih i katolikih Srba, koji su se takoe poturili. Poto je vera muhamedanska bila u Bosni u isto vreme i vera dravna, to su se bosanski muhamedanci mogli eniti i sa pravim Turkinjama; tako se malo po malo odnaroavahu krvno od svoga Srpstva. Te koje s toga, a koje opet usled sa svim razumljivog verskog antagonizma prema Srbima pravoslavne vere, bosanski se muhamedanci sve to vie udaljavahu od svoga Srpstva. Oni se prestae nazivati imenom srpskim, ponosei se pokrajinskim imenom Bosanac ili ak i stranim imenom Turin. A svoj jezik obino nazivahu bosanskim, mnogo pak ree srpskim. Najzad su mnogi od njih svirepo proganjali svaki pokret u korist Srpstva, te otud i posta u narodu poznata izreka: da je poturica gori od turina. Ista se je procedura deavala i sa bosanskim Srbima katolike vere, po to se i oni poee udaljavati od svoga Srpstva u toliko, u koliko su sebe nazivali Latinima" ree Bosancima" a svoj jezik, onu istu tokavtinu, koju su dotle svi bez razlike nazivali samo jezikom srpskim, poee sada nazivati jezikom slovinskim", ree pak bosanskim", a jo ree ilirskim".

I ovoj nemiloj pojavi treba traiti uzrok izvan Bosne. Naroito ko poznaje jedinstveno-ustrojstvo rimokatolike crkve, tome e to jo pojmljivije biti. Latinsvo i hrvatsvo, pa i ino katoliko sveenstvo preplavilo je Bosnu i Ercegovinu, te su pod okriljem mone Austro-Ugarske monarhije irili meu tamonjim Srbima katolicima vazda anti-srpske i Bosancima skroz protivnarodne ideje. I sami bosanski katolici pod utiskom takova obrazovanja i vaspitanja poee malo po malo zaboravljati na svoje ime i na svoju narodnost. Docnije, kad su i domai sinovi poeli ii u katolike sveenike, nisu ni sami nita bolji bili od stranaca, koji su ih u protiv-narodnom duhu pouavali. Bosanski franjevci veinom rodjeni Bonjaci, polazili su kole izvan domovine. Oni su po visokih kolah sticali do due veliko znanje tako, da su u Bosni bili jedini ljudi, koji su togod umjeli i razumjeli; ali vrativi se kui, bjehu se veinom otuili svojemu narodu. Poav za tim na upe (parohije) vrli ti ljudi, znali su puk (narod) svoj pouavat (naravno u veri) ali narodne sviesti i ponosa ne mogoe jim u grudi udahnuti, jer ni sami nisu pravo znali, tko su i to su. Prema tomu izgubio je i puk mnogo narodne sviesti, on je zaboravio slavnu prolost i porijeklo svoje (naravno srpsko) ter se je protu naravno poeo zvati Latinom", jer da je vjere latinske". (Vjek. Klai. Bosna", str. 98.) Jedini su dakle bosanski Srbi pravoslavne vere, koji su ostali, kao to su i bili elik-Srbi, nazivajui i na dalje sebe Srbima, a svoj jezik samo jezikom srpskim. Ali ba za to, to su pravoslavni Srbi tako vrsto uvali i negovali u najveoj istoti ime i svoju narodnost srpsku, za to su ba kako katoliki sveenici, tako i muhamedanske ode i imami, sve vie ubijali kod svojih vernika duh i oseaj srpski, bojei se, da bi oni pored Srpstva primili i veru pravoslavnu. To bi bio glavni razlog, to je katolika i muhamedanska vera zatirala ime i narodnost srpsku kod svojih vernika. No ima tome i drugih razloga, od kojih su i politiki razlozi znatno utecali na ovu istu stvar. Bilo sad ovako ili onako, jedno je ipak ostalo nepromenjeno kod ovih odnaroenih Srba Bosanaca, a to je jezik srpski, kojim i sada a kojim su uvek govorili: taj jezik jeste tokavtina, koju su i oni dotle nazivali samo jezikom srpskim, a koju tek u najvovije vreme poee nazivati raznim drugim imenima. No i iz tog najnovijeg vremena imamo dva dokaza, da su i bosanski katolici i bosanski muhamedanci nazivali svoj jezik takoe srpskim. Tako Hrvat ime Ljubi sam priznaje: da je bosanski fratar Matija Divkovi zvao svoj jezik, to jest tokavtinu jezikom srpskim. (Ogledalo" II. str. 354.). Isto je tako g. 1775. napisao neki bosanski muhamedanac renik bilja pod ovim natpisom: Sirf izze otlar bejandir", to znai Popis biljaka na srpskom jeziku"

(O. Blau Bosnisch-tiirkische Sprache Denkmler", 151174.). Da bi pak roeni Bosanci igda sebe zvali Hrvatima, a svoj jezik Hrvatskim (izuzimajui najnovije doba) nema ni jednog dokaza. No kad su Turci osvojili Bosnu, Ercegovinu, Slavoniju, gotovo celu Dalmaciju i veliki deo Hrvatske, sve su se te zemlje zvale imenom Bosna". Da su se doista sve te razline zemlje i pokrajine zvale Bosnom, to svedoi od strane Hrvata V. Klaji (vidi njegov istoriski atlas, kartu: 6); a od stranaca, koji to svedoe pominjemo Sprunera (vidi Spruner Menke. 3. Nr. 90.). I iz te prilike, to je u to vreme Bosna sa svim neto drugo znaila, nego to znai Bosna danas, i to je onda inae znaila, htele bi hrvatske oviniste da zavedu na stranputicu neobavetenu svoju masu, da su Bosanci Hrvati. Te sofiste trae one ljude, koji su rodom iz dananje Dalmacije i dananje Hrvatske, ali koji su spadali u starije doba pod geografski naziv Bosne" pa bi hteli, da od dalmatinskih i hrvatskih primoraca naprave neke bosanske Hrvate. Ali to niti u nauci, niti u ope ima kakove vrednosti. Po tome dakle ne ini nita, to Srbi u Bosni zavedeni i neobaveteni nazivaju svoj jezik raznim imenima. Glavno je dakle to: to su svi Bosanci i Ercegovci govorili jednim i istim jezikom t. j. tokavtinom, kao to i danas njom govore svi Bosanci, bez razlike vere. Da je tako, to najzad svedoi i sam V. Klaji piui, da svi itelji slovjenski u Bosni i Ercegovini, bilo ma koje vjere, govore jednim jezikom". (Bosna", str. 74.) A taj jedan jedini narodni jezik Bosanaca jeste tokavtina dakle jezik srpski.

VII. Dokazasmo eto tako, i ako u najkraim potezima, da su u dananjoj Bosni i Ercegovini od uvek iveli Srbi, kao i to: da je sam tamonji narod nazivao i smatrao svoj domai maternji jezik t. j. tokavtinu jezikom srpskim; i to ne samo do Turaka, nego i posle propasti Bosne. Ali kad je Bosna potpala pod Turke, silan se narod iz nje raselio, kako po dananjoj Slavoniji, tako i po dananjoj Hrvatskoj. Kako su dananji Slavonci, naroito oni, to su katolike vere, veinom doli iz Bosne, premda ih ima, koji su doli i iz stare i iz dananje Srbije, to treba pogledati, kako su ti nekadanji Bosanci, a sada Slavonci svoj jezik i sebe smatrali a naroito kako su svoju tokavtinu nazivali. I ovom prilikom posluiemo se pisanim starinskim spomenicima i to onima, koji su pisali sami Slavonci katolike vere.

to se tie najstarijih spomenika iz vremena, pre nego je Slavonija dopala pod Tursku, moe se rei, da ih upravo i nema. Poznata su samo dva pisana spomenika; jedan srpski, pisan g. 1465. u slavonskom Brodu na Savi (Monomenta Serbica" 494.); a drugi hrvatski, pisan u ovcu kraj slavonske Nove Gradike (I. Kukuljevi Listine hrvatske, p. 104.). Oba ova spomenika nemaju skoro nikakove vrednosti, jedno, to sami sobom nita ne kazuju, a drugo opet, to se nezna, ko ih je pisao. Po tome im je ne samo vrednost nego i njihova pravovaljanost veoma sumnjive prirode. Nije dakle druke, nego da se posluino sa sponenicima, koji nam potiu iz doba posle osloboenja. Poznato je, kako se po odlasku Turaka iz Slavonije, poe lepo razvijati domaa knjievnost, naroito ona pisana isto narodnim jezikom. Taj pak jezik jeste najistija tokavtina, kako se samo moe poeleti. Pa ajde da vidimo, kako sami Slavonci smatraju tu svoju tokavtinu, t. j. svoj narodni maternji jezik? Poeemo sa najuenijim muem svoga doba, sa Petrom Matijom Kataniem, koji je roen u Slavoniji Valpovo. On je do due pisao na stranim jezicima, ali i iz tih njegovih spisa vrlo se dobro moe razabrati, kako on misli o jeziku Slavonaca o tokavtini. Za njega je taj jezik, jezik ilirski; drugog naziva on apsolutno nema za jezik Slavonaca. Pa po to je njemu tokavtina jezik ilirski, onda su mu i svi oni Iliri, koji god tokavtinom govore. Sad treba videti, gde su sve, i ko su upravo ti Katanievi Iliri? U svome delu De Istro" etc. (Budimsko izdanje od g. 1798.) Katani ovako kae, da: Crnogorci, Srbijanci, Bonjaci (naravno razumevajui tu i Ercegovinu) i Srbi u Ugarskoj i to sa obe strane Dunava, govore jednim istim jezikom, kojim i Dalmatinci a da se od Hrvata razlikuju (str. 108). ta vie isti Katani kae i to: da su se Hrvati uvek razlikovali, pa da se i danas jo (XVIII. vek) razlikuju od Dalmatinaca i po jeziku i po domovini prefecto et hodie Croatas ab Dalmatis et patria, et laquendi ratione, distinctos bene novimus" (str. 107.). Da ne bi ko mislio, da je Katani time samo to hteo rei: kao da se jedino dalmatinski Iliri od Hrvata razlikuju i po domovima i po jeziku, to emo navesti i ostale njegove rei, koje e pokazati, da je on dobro uveren bio: da se svi Iliri od Hrvata u svemu razlikuju, pa i u jeziku. Tako on kae: da se osim Dalmatinaca i svi ostali Iliri veoma znatno od Hrvata razlikuju; naroito pak po jeziku (str. 227.) A kako on za tovavtinu izreno kae, da je jezik ilirski Illyrice" (str. 140.), to je oevidno, da su po njemu

svi Iliri govorili samo tokavski. Kad njemu svi Iliri samo tokavski govore, i kad se takoe po njemu apsolutno svi Iliri razlivuju u svemu od Hrvata, onda nema sumnje, da su Hrvati govorili sa svim drugim jezikom, razlinim od tokavtine. Najzad to se i otuda vidi, to Katani, smatrajui tokavtinu za jezik ilirski, kae: da je kajkavtina (Carniolica) jezik slovenaki, dok mu je akavtina jezik hrvatski (str. 140). Ovo se potpuno podudara sa jednom drugom njegovom veu, gde smatrajui samo akavce za Hrvate, ovakove im granice prema Ilirima stavlja. On kae: Linea ab Dravo per Moslavinam ducta ad Czetinae fluminis Dalmatiae exortum. Regionem ab hac linea in occasum patentem coluere Savienses, et horum posteri Croatae usque hodie colunt". (Specimen Philologiae", etc. 24) A to e rei, da Hrvati ive zapadno od linije povuene od Drave, pa kroz Moslavinu do utoka reke Cetine u Dalmaciji; a na tom prostoru iveli su od uvek njihovi potomci (akavci), koji tu i danas jo ive. Jasno je dakle, da po Kataniu Hrvati nisu Iliri, i da ne govore ilirskim jezikom, t. j. tokavtinom. ta vie po njemu ak ima i vie toga, u emu su Slovenci (naravno po jeziku) mnogo blie Ilirima nego li Hrvati (str. 150.) Videli smo, kako je Katani rekao, koji su sve to Iliri, koji govore tokavtinom, t. j. koji govore onako isto kao i Dalmatinci. Ali on kae jo i to, kako Bosanci i Dalmatinci govore onim istim jezikom kojim govore i Srbijanci (str. 144.); a malo dalje i na istoj toj strani kae, kako svi Srbi govore jezikom ilirskim Serblii... universi dialecto Illyrice usi". Pa poto Katani priznaje i tvrdi, da Iliri sami sebe zovu Srbima, pa da ih i drugi isto tako zovu Srbima, a i Ilirima, a i Vlasima. (str. 217. i 227.), to onda nema sumnje, da je on kao i svi njegovi Slavonci smatrao svoj domai narodni jezik za jezik srpski. Eto tako ueni Katani i kao roeni Slavonac, i kao katoliki kaluer (franjevac) smatra svoj narodni jeznk, t. j. istu tokavtinu za jezik srpski; a sve one, koji tovavski govore za Srbe premda ih drugi pored toga imena jo i Ilirima, pa ak i Vlasima zovu. Da Katani nije ovde pomiljao samo na pravoslavne tokavce, nego takoe i na katolike, to svedoi on sam, kad kae: da vera ne ini razliku u narodnosti ad hic (ritus) non facit diversitatem in gente." (str. 143) Najzad to priznaje i sam Ljudevit Gaj, koji kao Hrvat, preporoditelj i pravi otac dananjih Hrvata kae, da su Srbi Iliri, i to da su: Iliri... pod slavnim posebnim imenom srpskim". (Ilirske Novine.".g. 1840.) Sad, kad smo sve ovo vidili, mogli bi poi i dalje, pa pogledati, ta ostali ueni Slavonci, takoe katolici, piu o narodu, koji ivi u Slavoniji, i o jeziku onamonjeg naroda o tokavtini. No u mesto toga mi emo se zadovoljiti

samo sa jo dva domaa svedoka, kojima emo dovoljno rasvetliti ovo nae dokazivanje. Torkvato Brli takoe je katolik i roen Slavonac, pa i on kae, da su: u celom ilirskom trokutu iveli Srbi rimokatolikog i istonog (t. j. pravoslavnog) zakona." (Grammatik der illyrischen Sprache.", vidi predgovor str. 3. g. 1854.) Eto gde i ovaj slavonski katolik okac", zna i za Ilire pravoslavne vere i za Ilire katolike vere, meu koje i sam spada i koje on Srbima zove. Za svoj maternji jezik, kojim govore i svi ostali Slavonci bez razlike vere, on izrino kae, da je jezik srpski (vidi istu gramatiku str. 14). Tri godine kanje (1857.) izdao je spomenike srpske, za koje ree, da ih je sa nemakog na srpski preveo; a preveo ih je na istu tokavtinu. Tako bi to bio jo jedan dokaz, da je tokavtina ne samo od Bosanaca i Ercegovaca, nego i od Slavonaca smatrana jedino kao jezik srpski. Da je pak ma ko, roen u Slavoniji, ikada rekao za svoj jezik, za tokavtinu, da je jezik hrvatski, apsolutno nema ni jednog sluaja sve do naih dana. Prema tome nije ni najmanje preterao i zgreio slavni slavonski pesnik Matija Antun Reljkovi kad se ovako u pesmi obraao na svoje zemljake katolike vere: O Slavone! ti se vrlo vara, koji god mi tako odgovara; vai stari jesu knjigu znali, srpski tili, a srpski pisali". (Djela M. A. Relkovia", str. 291.). Kada bi dakle i na dalje poeli ovako nabrajati sve premnoge dokaze o Srpstvu Slavonaca i njihovog jezika, bez razlike vere, ne samo da bi otegli stvar, nego bi i sa svim suvino bilo. Prema tome ostaje nam jo samo to, da vidimo, kojim je jezikom govorio onaj narod, to je iveo u dananjoj, kao i u Staroj Srbiji. No i suvie bi smeno bilo dokazivati ono, to jo niko osumnjiio nije. Jer kako se vidi iz sviju pisanih spomenika stare i dananje Srbije, samo jedno izlazi, a to je: da su tamo iveli sami Srbi i da su govorili takoe jedino tokavtinom, koju su kao i Bosanci i kao Slavonci smatrali i uvek nazivali jedino jezikom srpskim i nikako drugojae. Dakle, jezik i narod dananje Srbije, Stare Srbije, Bosne, Ercegovine i Slavonije bio je od uvek, kao to je i sada, srpski a govorio je jednom te istom tokavtinom. Prema tome izlazi samo na jedno: dogod dopire tokavtina, dotle dopiru i Srbi. No, ima ljudi, koji su i u ovako jasnu stvar ipak hteli da uvedu zabunu i pometnju. Ima na ime naroda, koji govori tokavski, i to ne od uvek, pa sebe u najnovije vreme naziva Hrvatima, kao to i tokavtinu ne zovu jezikom srpskim, nego raznim drugim imenima. Ovako ta sa svim je neprirodno i nikako nije moglo ponii meu samim narodom iz njegove sopstvene pobude, nego je umetnim nainom nakalamljeno kolom, crkvom i knjigom u ope. Ti dakle ljudi, koji se danas oseaju i nazivaju Hrvatima, a pri tom govore tokavski kao jedinim svojim maternjim i narodnim jezikom, nisu nita drugo

 nego pohrvaeni Srbi; t. j. Srbi, koji se vie ne oseaju i ne zovu Srbima, ali su ipak zadrali mnoge osobine narodnosti srpske, pa i jezik. Upravo ba ova prilika, to su ti pohrvaeni Srbi zadrali svoj prvobitni jezik srpski, i ako su se prestali oseati Srbima, bila je u stanju da ohrabri tolike nadri-nauenjake, naroito hrvatske, pa su poeli tvrditi, ili su bar poeli sumnju u neobaveten svet unositi, kako tobo tokavtina nije jezik samo naroda srpskog, nego i naroda hrvatskog, a ima ih, koji sa svim drsko tvrde, da ba otuda tokavtina i nije jezik srpski nego jedino i samo jezik hrvatski, to kako smo videli sa svim obratno stoji.

VIII. Mi bi mogli odma da navedemo skoro sve slovenske uenjake, pa i mnoge strane, koji smatraju tokavtinu jedino kao jezik naroda srpskog. Ali u mesto toga mi emo radije navesti nekoliko znatnijih hrvatskih uenjaka, koji e vam u ovoj prilici i ako, kao nai nacionalni protivnici, takoe posvedoiti: da je tokavtina jezik srpski. Pre svega poinjemo sa uenim profesorom bekog univerziteta, sa V. Jagiem, koji i ako nije ba izreno tvrdio, ipak smatra tokavtinu za jezik srpski. Mi to izvodimo iz premnogih momenata njegovih pojedinih rasprava, lanaka i knjievnih ocena. Naveemo ovde samo jedan takav primer, koji vadimo iz njegova dela, koje nosi natpis Historija knjievnosti naroda hrvatskog i srpskog"; pa evo, ta stoji u tom njegovom delu: Ono doba (XV. i XVI. vek) bejae jezik srpski ak jezikom diplomatskim: turskoga, ugarskoga i rumunskoga dvora, kada su togod s Dubrovnikom ili meu sobom ugovarali; to nam dokazuju njihova pisma, koja se nalaze u zbirci srpskih listina, kod Mikloia, kao na primer pisma Amurata II. od 1430. i 1442. g. na republiku dubrovaku, pisma Mohameda II. Alibeja, Hamza-bega, Bajazita II., Selima I., Sulejmana II.; pisma kralja ugarskoga Matije od 1465. g. na fratra Aleksandra Dubrovana, pisma Ivana Zapolje na Mehmed-bega, pismo Aleksandra vojvode moldavskoga na Dubrovnik i t. d." To je samo jedan primer, a takovih bi primera mogli jo navesti, no mi smo zadovoljni i sa ovim jednim, iz koga se sa svim lepo vidi, kako i Jagi, i ako Hrvat, a kao struan uenjak prvog reda kae otvoreno, da su jezikom srpskim bila pisana sva ona napred pomenuta pisma. Ta pak pisma pisana su istom tokavtinom; ta vie onom istom, kakovom se svi Srbi i danas slue. Po tome dakle Jagi kao Hrvat priznaje, da je tokavtina jezik srpski. Za Jagiem doao bi odma ime Ljubi koji kae, da mieste to i ta, s kojima se Srblji uvijek slue, Hrvati upotrebljuju viekrat a, a gdje je talijantina

imala vie upliva ca". (Ogledalo". I. 68.). On ide i dalje, na do najmanjih sitnica kazuje, u emu se sve jezik srpski od jezika hrvatskog razlikuje, to jest, u emu se razlikuje tokavtina od akavtine. Tako on navodi ak i to, kako Hrvati mal da ne svudi izgovaraju h kao niemci ch a Srblji ne". (Ogledalo". I. str. 68.). Ostajui dosledno pri svojoj tvrdnji, da je tokavtina jezik srpski on i jezik Dubrovana i Kotorana naziva i smatra jezikom srpskim, te kae, da su djela starijih spisatelja dubrovakih kotorskih rodom srpskim ili barem odgojenih pod uplivom srpskog narieja kako na primjer ika Menetia, Gjore Dria i t. d." (Ogledalo". I. str. 69 i 70). Isto tako sudi o tokavtini i Jurko Kriani, uveni hrvatski panslavista, roen u sred dananje Hrvatske, kraj Karlovca. On je na ime god. 1666. napisao slovensku gramatiku, u kojoj je izmeu ostaloga govorio i o jezinoj razlici izmeu srpskog i hrvatskog govora. Ako mu se ma ta drugo moe prebaciti, to mu se jedino ne moe prebaciti, da nije znao kakovim, jezikom govore njegovi Hrvati, jer je taj jezik u isto vreme i njegov sopstveni jezik. Srbe je naravno manje poznavao, i to samo one, koji su iveli u provincijalnoj Hrvatskoj, od kuda je i sam rodom bio. S toga on i govori samo o tokavtini junog nareja. Govorei dakle o razlici srpskog i hrvatskog jezika, on kae i to, kako pisme l, ako je kod Srba na kraju rei, onda glasi kao o; dok isto to l kod Rusa i Hrvata ostaje i na kraju rei l. Dalje kae on, kako Srbi u drugom padeu mnoine imaju a, dok Rusi i Hrvati toga nemaju. Dalje govori, kako Srbi menjaju u pojedinim padeima g, k i h u z, c i s, a Rusi i Hrvati ni to ne ine. U mesto toga oni ljubet neot minno izrikat ta slova" i. t. d. (Rad", XVI. 191.192.) A iz svega ovog izlazi opet ono isto, t. j. da i ovaj Hrvat smatra tokavtinu za jezik srpski. Sada prelazimo na Ljudevita Gaja, koji je do due prvak ilirskog pokreta, ali je ipak Hrvat. ta vie Gaja sami Hrvati smatraju kao svoga narodnjeg preporoditelja. Ajdemo dakle da vidimo, ta kae taj Gaj za jezik srpski, t. j. za tokavtinu. God. 1852. napisao je Gaj u svojim sopstvenim novinama jedan lanak, u kome polemiui sa Antunom Stareviem, kaza i ovo: Kao to ja, tako i vea ast rodoljubivih Hrvatah, koji brau Srblje i Srbstvo, kao najglavniji temelj jugoslavjanske, ili kako ju mi polag stare dogodovtine nazvasmo, ilirske narodnosti smatramo." Dakle Gaj i mnogi Hrvati smatraju Srbe kao Ilire, i to kao najglavniju granu i temelj narodnosti ilirske. Ali kako Gaj ne iskljuuje iz Ilirstva ni ostale Jugoslovene, kao n. pr. Slovence, Hrvate i Bugare; to je veoma potrebno videti, ta on dalje o najglavnijoj grani i temelju Ilirstva sudi?

Osvrui se uzgred u produenju pomenutoga svog lanka i na Pavla Vitezovia, takoe Hrvata, koji se je mnogo borio za narodni jezik, ovako produuje Gaj: Kamo sree, da je on onda (t. j. Vitezovi) kao to mi sada u novija vremena, najglavnije grane jezik (t. j. jezik srpski)... u svojoj cjelosti prigerlio". Eto dakle gde i Gaj priznaje, da su svi Iliri izabrali jedan isti jezik, i to jezik najglavnije grane ilirske; a ta grana, koja je u isto vreme i temelj Ilirstva, kako smo po samom Gaju videli, jeste narod srpski. Kako je pak jezik naroda srpskog tokavtina, to onda sledi, da i Gaj priznaje tokavtinu za jezik srpski. Do due i Gaj i njegovi Iliri esto puta zovu tu istu tokavtinu i jezikom ilirskim, nu to ne menja u naelu Gajevo tvrdo uverenje, da je tokavtina, kojom sada svi Iliri govore, jezik srpski. Tako na primer kae Gaj sav svet zna i priznaje, da smo mi knjievnost ilirsku podigli; nu nama jo niti iz daleka nije na um palo ikada tvrditi, da to (t. j. jezik, kojim je pisana ilirska knjievnost, a to je tokavtina) nije srpski, ve ilirski jezik". (Danica" br. 36. god. 1846.) Drimo, da ovo nekoliko vanih priznanja sa strane najuenijih ljudi hrvatskih bejahu dovoljni, pa da se vidi, kako i sami Hrvati smatraju tokavtinu za jezik srpski. Dakle i po priznanju samih Hrvata izlazi, da tokavtina nije hrvatski, nego samo jezik srpski. Nu mi se ne emo samo time zadovoljiti, da to dokaemo; mi emo i dalje poi, kako bi sa svim potpuno mogli dokazati i videti: koji je to narodni jezik hrvatski, kad ve tokavtina, po priznanju samih Hrvata, nije jezik hrvatski. I za to emo se takoe posluiti hrvatskim piscima, koji e nam i u ovoj prilici sami kazati: Koji je taj jezik, kojim govore Hrvati kao svojim narodnim jezikom? Pre svega treba znati, da kao god tokavtinu, tako i kajkavtinu sami Hrvati ne dre i ne smatraju za jezik naroda hrvatskoga. Sam I. Kukuljevi otvoreno priznaje, da kajkavtina nije hrvatski, nego slovenaki jezik. Kada je ono 15. juna 1861. g. kao veliki upan drao govor u trojednikom saboru, onda je izmeu ostaloga rekao i ovo: Jezik onaj, to ga na narod hrvatski ispod Okia, oko Samobora, u Zagorju i Turovom polju govori (a to je kajkavtina) nije po zakonih jezikoslovlja isti hrvatski, premda se sade tako zove... ta zpravo imenom slovenskim (t. j. slovenakim -- kranjskim) nazivao ga je sam na (hrvatski) narod jo u XVI. i XVII. vijeku". Ko zna, koliko je zasluan za Hrvate ovaj isti Kukuljevi, i kome je poznato, kakav je straan hrvatoman on bio, taj e izvesno moi i to pojmiti, od kolike je vrednosti ovo njegovo priznanje za nau tvrdnju: da kajkavtina takoe nije jezik naroda hrvatskoga. Ali ne misli tako samo Kukuljevi, nego se moe rei, da to njegovo miljenje deli i sam Jagi. U jednom svom delu dokazivao je St. Novakovi, da je

kajkavtina dijalekat hrvatski. To se nije svidelo Jagiu, pa pozivajui se na Daniia, koji kajkavtinu smatra samo kao razrijeje dialekta slovenskoga, dri, da je Novakoviu valjalo sa svim negdje drugdje gledati Hrvate i hrvatsku knjievnost, a ni po to u pukom kajkavizmu". (Rad", XVIII. str. 240). Dakle i Jagi kae, da se kajkavtina ni po to ne moe uzeti kao jezik hrvatski. Isto su to i jo kud i kamo jae dokazivali i ostali Hrvati kao god i strani pisci, meu koje na prvom mestu spominjemo: Mikloia, Budmanija, Daniia. Svi su oni dokazivali ne samo da kajkavtina nije jezik hrvatski, nego ta vie, da je i tako zvana hrvatska kajkavtina" mnogo blie slovenakom, nego li hrvatskom jeziku. Kad se svemu ovome doda jo i ta prilika, to Slovenci ne poznaju nikakova druga jezika, kojim bi se kao svojim narodnim sluili, osim jedine kajkavtine onda drimo, da ne emo ni najmanje pogreiti, ako budemo tvrdili, da i kajkavtvna nije jezik hrvatski nego slovenaki kranjski.

IX. Kad znamo i kada postoji fakt, da ni tokavtina, ni kajkavtina nije jezik naroda hrvatskoga, onda nam nita ne smeta da tvrdimo da je jedino akavtina narodni jezik Hrvata. I to ne od skora, nego od najstarijih davnina; upravo od onda, od kada se za nju zna, pa sve do dana dananjega. Istu su akavtinu samo Hrvati upotrebljavali kao svoj jezik, pa je tako i danas jo, samo oni upotrebljavaju kao svoj narodni jezik. Tako akavtinu poznaje sveopa nauka, tako je smatraju svi slovenski nauenjaci, pa najzad tako je smatraju i sami Hrvati, to i jeste kod ove stvari najznaajnije. Da je akavtina narodni jezik hrvatski, to se i otuda vidi, to se ona i danas jo protee i vlada, jedino onde, gde ive Hrvati bez primese srpske ili slovenake. Tako n. pr. na onom istom prostoru gde je jo Porfirogenit stavio granice hrvatske, posle prvog doseljenja njihovog, iveli su od uvek akavci. Pred nama su Listine hrvatske" to ih 1863. g. izdade I. Kukuljevi-Sakcinski. Tih listina ima 380. (trista i osamdeset), a ni jedna ne dopire istonije od Vrbasa i junije od Cetine; drugim reima, sve su one pisane u onim granicama, koje Porfirogenit stavlja Hrvatima i Hrvatskoj. Ako od ovih listina izostavimo one dve-tri srpske listine, koje je Kukuljevi umetnuo u svoju zbirku, takoe kao hrvatske, onda emo videti: da su sve ostale pisane iskljuivo akavtinom. Ova prilika tako je oevidna, da bi svako mogao i bez komentara odma uvideti, da samo akavtini pripada ime hrvatsko. To na posletku priznaje i ugledan hrvatski pesnik Stanko Vraz, koji 1843. g. ovako pisae o imenu hrvatskom:

po pravu (t. j po jeziku) to dakle ide ime (ime hrvatsko) jedino Hrvate, akavce, t. j. onu granu junoslavjansku, to treba u svom govoru a miesto ta ili kaj; a ti Hrvati stanuju od starine u Primorju, po veoj strani primorskih varoih, zadarskom okruju i po otocih primorskih i dalmatinskih (Kolo". III. 31.). Sa malom razlikom Porfirogenitovih hrvatskih granica, eto gde i S. Vraz priznaje, da su Hrvati samo akavci, a akavtina da je jedino jezik hrvatski. Svi hrvatski pisci i starijeg i novijeg doba, nazivali su svoj akavski jezik, hrvatskim jezikom; a nema apsolutno ni jednog primera, da je ma koji akavac nazivao svoj jezik i sebe ni Slovencem Kranjcem, ni Srbinom. Po tome ne moe biti sumnje, da je akavtina jedini narodni jezik hrvatski. No priznati se mora, da ipak ima hrvatskih listina", koje su pisane tokavtinom a koje potiu iz krajeva, dokle ne dopiru istorijske i etnografske granice Hrvata. Takove su listine pisane od pohrvaenih Srba; jer kako ve napomenusmo, ima i takovih ljudi, koji se sa svim oseaju hrvatski, smatraju sebe i svoj jezik hrvatskim, a ipak govore srpski onako isto, kako su govorili, dok se nisu Hrvatima zvali i oseali. Ti ljudi jesu danas pohrvaeni Srbi, koji su zadrali i kao Hrvati svoj nekadanji jezik srpski, te od takovih datiraju i svi oni spomenici, koji se smatraju hrvatskim, a meu tim su pisani jezikom srpskim, t. j. tokavtinom. Za ovo imamo prekrasne potvrde u tome, to nema ni jedne takove listine, koja je pisana u vremenu pre srpskih doselenja u krajeve, gde Hrvati ive i gde se meaju sa Srbima. Isto tako ima i akavskih listina iz krajeva severno od Kupe, gde su se Hrvati sa Slovencima meali, dok u ope nema ni jednog primera, da su Hrvati bili tokavci, gde su se samo sa Slovencima meali, nego su tu kao uvek samo akavci ili kajkavci, koji nisu niko drugi, nego pohrvaeni Slovenci. Na granici kranjske granice nalaze se dva isto srpska sela, Marindol i Bojanci, koja su od svuda opkoljena samom kajkavtinom, pa ipak oni i danas sauvae svoj isti srpski jezik, svoju tokavtinu. Isto tako ima u Istri jedno srpsko selo, Peroj, takoe opkoljeno od svuda akavcima i kajkavcima, pa je i ono sauvalo sve do danas svoju istu srpsku tokavtinu. Ovo nisu puke sluajnosti, nego to su veoma jake injenice, po kojima nije teko dokuiti, da su jedino akavci Hrvati, a akavtina narodni jezik hrvatski. Drugim reima, gde god se spominju tokavci i kajkavci pod imenom narodnosti i jezika hrvatskog treba znati, da su to pohrvaeni Srbi i Slovenci. Ovom pohrvaivanju ile su znatno na ruku i politike, a bogme mnogo vie ondanje verske prilike, a takovo Hrvatstvo jeste pojam, isto umetne i politike prirode, koji je novijeg datuma i koji nema nieg zajednikog sa narodom hrvatskim u genetikom smislu. To

novije i politiko Hrvatstvo potie ve iz XVI. veka, kada su se Srbi, beei ispred Turaka, jo jae nego dotle izmeali sa Hrvatima. Ponavljamo, da su tek meavinom naroda hrvatskog s narodom srpskim i slovenakim, ponikli ovi novi i politiki Hrvati; ili bolje, ovi hrvatski" tokavci i kajkavci. To je najzad svakome dobro poznato, ko god se iole bavio odnoajima Hrvata i Srba i ko je ma to god o tome mislio. Sam ueni Jagi otvoreno priznaje, da tek nekako od XV. i XVI. veka potiu one tako zvane listine hrvatske", koje su pisane u dananjoj Hrvatskoj, a u dobu uskokom. Jedino te hrvatske listine" pisane su, kako sam Jagi veli, tokavtinom i irilicom. Nama se takoe ini, da su te iste listine samo za to hrvatske", to su pisane u Hrvatskoj, i to ih je g. Kukuljevi uturio u svoju zbirku Listina hrvatskih". udnovata i u svetu retko poznata pojava, koja kod Hrvata u veliko vlada, jeste neobina manija za svojatanje tuega u ope, a napose za svojatanjem tuih jezika, naputajui pri tome svoj sopstveni. Takovo postupanje urodilo je veoma nemilim plodom, jer je narod hrvatski postao skroz ravnoduan kako prema svom jeziku, tako i prema svojoj narodnosti i domovini. U tome se tako daleko ilo, da i sam Smiiklas priznaje, kako se Hrvat po stotinu puta i gotove uviek sam nazivlje opim imenom Slaven, a gotovo nikada Hrvat". Poviest Hrvatska", I. str. 500). Tako je eto potrajalo sve do osloboenja Hrvatske i Slavonije ispod Turaka. A odma posle osloboenja ponu se Hrvati pribirati oko narodne knjievnosti uviajui jedva jednom, da se knjievnost ne mora samo na latinskom, nemakom i maarskom jeziku pisati. No na prvom koraku morali su se spotai, po to ni sami nisu znali, ko su i ta su; kojoj li narodnosti pripadaju i koji je njihov narodni jezik. Uza sve to mnogo su hteli, a snaga im bejae premalena, za to se sva tadanja knjievnost njihova preokrete u ilirsku. Prvi njihovi ljudi poee propovedati zajednicu sviju Jugoslovena pod opim i zajednikim imenom ilirskim. Tom su se pokretu odazvali mnogi Slovenci, ali se Srbi ne odazvae, poglavito s toga, to su zarana primetili, kako je to Ilirstvo upereno u prvom redu protiv Srpstva. To najzad svedoi i sam dr. ime Mazura, koji kae, kako je idejom ilirstva i jugoslavenstva bila namienjena Hrvatskoj mnogo ira zadaa od one, koja se danas specifiki izrazuje izrazom hrvatske dravne misli". (Programi, i t. d. str. 42.) No jo nam bolje kazuje to isto hrvatski pesnik Drag. Rakovac piui g. 1843 svoj Mali katekizam za velike ljude". Tako on kae, da se Hrvati samo za to zovu Iliri to hoemo da imamo literaturu, a znamo da nae tri hrvatske upanije ne mogu imati svoje posebne literature. Naa literatura treba da obuhvati i ostalu nau brau po krvi i jeziku:

Slavonce, Dalmatince, Srblje, Krajnce, jednom reju sve jugo-zapadne Slovene. Ona se (naravno literatura) ne moe nazvati hrvatskom po tome, to bi tada svaka od reenih narodnosti (t. j. ilirskih) mogla zahtevati, da se zove i njenim imenom, zato se eto moralo uzeti jedno opte ime... a to je ilirsko". Iz svega se dakle lepo noe videti, kako su tada maleni i neznatni Hrvati hteli, da se pomou Srba i Slovenaca poveaju i raire; i to poglavito ba ilirskim pokretom. Uzmemo li sad sve ono na oko, to su i kako su, i pre i posle ilirskog doba, Hrvati postupali prema Srbima, bie nam na mah sve ono jasno, ta su Hrvati smerali sa Ilirizmom postii. No glavno je ipak to, i ne da se niim pobiti da su Hrvati primili u ilirskom pokretu tokavtinu od Srba i da se tek od onda sa njome slue, od kada su doli u blii doticaj sa narodom srpskim, upravo od onda od kad potiu prva pohrvaivanja Srba prvo u Dalmaciji, pa mnogo docnije u Bosni, Hrvatskoj i Slavoniji.

X. Prvi meu Ilirima, bio je dr. Demeter, ugledan dramski pesnik i prvak tadanjeg ilirskog pokreta, koji je iskreno ispovedio jo 1847. godine, kako su svi Iliri usvojili jedan jedini jezik te ga priznali za svoj ilirski jezik. Jer perva naa skerb bila je odluiti veli Demeter koje jugoslavjansko narieje podii se ima na na knjievni jezik". (Danica" br. 12) Taj jezik to ga Hrvati izabrae za opi, jezik ilirski, jeste jezik srpski, na ime tokavtina, to priznaje i sam . Ljubi kad kae, kako dananji Hrvati, kojih nema mlogo, na Gajev poziv odluno odstupie, od svoga (jezika) pomieanog poriekla... te su ozbiljno poprimili tako zvane srpske naine i oblike jezine... do ciela u uenju i u javnom ivotu". (Ogledalo". I. str. 70 i 71). No u mesto da budu blagodarni Srbima, po neki Hrvati poee dokazivati, da tokavtina nije samo srpski, nego i hrvatski jezik; pa se najzad nae jo i uenija glava, dobro poznati prvak naroda hrvatskog" dr. Antun Starevi, kom ne izede stid obraz, kad ree 1852. g. da on ne zna za srpski jezik. Ba u Gajevim Nar. Nov." napisa on nekoliko lanaka, gde izmeu ostaloga i to kaza, da Hrvati imaju tri narijeja i to: tokavsko, kajkavsko i akavsko" Toga radi napadnu Srbi Gaja, udei se, kako je mogao dopustiti Stareviu, da takav pamflet tampa ba u njegovim Nar. Nov.", koje su dotle sa svim drugaije pisale? Na to je ustao Gaj, te je 3. novembra 1852. g. napisao Izjavljenije radi Starevievih lanakah o Srbima i serbskom jeziku". Tu se on pravda, da je to mogao uiniti Starevi samo za to, to je u odsustvu Gajevom isti pamflet

proturio u njegove novine. Te najzad priznaje, da su hrvatski Iliri uveli u svoj celosti jezik srpski u knjievnost hrvatsku. Jo mnogo pre toga napisao je Gaj 1846. god. u Danici" lanak pod natpisom ije je kolo?". Govorei u tom lanku, iji je ovaj jezik tokavski, to ga svi Iliri u svoj celosti usvojie, on kae: da je srpski. Evo toga njegovog priznanja: kako da se prepiremo, to je kod Srbaljah narodno, to li nije; kod Srbalja, u kojih od oltara do obana nita biti ne moe, to ne bi narodno bilo; kod Srbalja, od kojih mi jezik (naravno tokavtinu) u svojoj mudrosti i u svom bogatstvu i obiaje a svojoj izvornosti i istoti uiti moramo, ako hoemo (naravno Hrvati) da ilirski ivot obnovimo; kod Srbaljah, koji su u svetinju svoga srpstva onaj narodni duh i ono rodoljubstvo uzdrali, kojim smo i mi u novije doba, radi sloge pod prostranim imenom ilirstva", novim ivotom uskrsnuli; kod Srbalja, koji su nama (Hrvatima) od starine sve sauvali, a kojima mi malo, ili sa svim nita glede samoga narodnoga ivota dati ne moemo... Nikako se neda izvesti ona posljedica da neto nije srpski samo zato, to je i ilirski... Ta na primjer sav svet zna i priznaje da smo mi knjievnost ilirsku podigli; nu nama jo niti iz daleka nije na um palo ikada tvrditi, da to nije srpski ve ilirski jezik; pae se ponosimo i hvalimo Bogu velikomu, to mi Hrvati s braom Srbljima sada jedan knjievni jezik imamo". Eto tako i sam Gaj, kao pravi otac i preporoditelj dananjih novih, ili bolje da reeno, politikih Hrvata, otvoreno priznaje, da je on uzeo jezik srpski zajedno sa narodnim obiajima i pesmama za knjievni jezik kod Hrvata. ta vie, on se ponosi, to Hrvati sada, po to su primili srpsku tokavtinu, imaju sa Srbima jedan i isti knjievni jezik. Dakle kad se sve uvai, onda izlazi, da su Hrvati uzeli srpski jezik samo za knjievni jezik, a narod hrvatski i na dalje je ostao pri svome starom jeziku pri akavtini, kao to njome i danas jo govori. Sa svim se drugo smeralo sa primanjem jezika srpskog, ali se hvala bogu nije uspelo; pa za to, kad su Hrvati videli, da nikako ne mogu Srbe progutati i da Srbi i na dalje ostaju Srbi i ako su Hrvati primili njihov srpski jezik, a u nadi, da e ih tako lake pohrvatiti poee gubiti svu volju za Ilirizam. Oni se na brzo osvedoie, da ne valja niti po zraku ilirske kule graditi, niti odvie u druge se uzdati i njihovo prijateljstvo traiti, ve da je najbolje na temelju svoje historije i svojih starodavnih pravah razvijati svoje bie". (Pozor", br. 70. 1863.). Tako se zavrilo Ilirstvo, sa kojim su se Hrvati bez po muke raskrstili, ali nije tako lako ilo sa rastajanjem od tek primljenog srpskog jezika. Srpski jezik, koji je sve vie meu Hrvatima prodirao, nisu nikako hteli odbaciti, i ako je jo 1845. god. upanija zagrebaka zahtevala ukinue novog ilirskog (t. j. srpske tokavtine) i uvedenje starog hrvatskog pravopisa, te razdvojenje osnovane katedre hrvatsko-slavonskog jezika i knjievnosti, u jednu

katedru hrvatsku a drugu slavonsku". Ovde je oevidno, da se pod katedrom jezika slavonskog rasumevao onaj isti jezik srpski, to ga je Gaj po sopstvenom priznanju uzeo od Srba, te ga u celini uveo u knjievnost hrvatsku. Premda je opa elja puka hrvatskog bila, da se Hrvati posve oproste ilirizma i jezika srpskog; i ako se to najzad i u novinstvu zahtevalo, ipak se tokavtina nikako nije iz hrvatske knjievnosti ispustila, nego je i u sve kole i zvanja uvedena. Ona poe malo po malo prodirati i u javni i u privatni ivot skoro svih Hrvata, te posta ak i zvanini zemaljski jezik cele trojedne kraljevine. Tako, kada je Veber Tkalevi 1885. g. kazao u skuptini Matice Hrvatske", da primeuje, kako neki mlai pisci hrvatski sve to vie prijanjaju uz nain pisanja koji se obino zove srpski" a to je tokavtina, i da on taj isti jezik naziva i hrvatskim samo za to, to njime danas govore i neki Hrvati, to je on i suvie skroman bio, naroito prema onome, to su pojedini Hrvati o srpskom jeziku govorili i pisali. Njima nije ba nita smetalo, da svojataju jezik srpski zajedno sa slovenakim, pored sveg toga, to je narod hrvatski jo i u XVIII. veku nazivao kajkavtinu samo slovenakim kranjskim, i to je tokavtinu sve do naih dana svako ivi od Hrvata smatrao kao jezik vlaki" t. j. srpski. Danas pak, poinjui od poslednjeg seoskog pisara, pa sve do univerzitetskog profesora, nema ni jednog Hrvata, koji drsko ne tvrdi, da je tokavtina jezik hrvatski, izuzimajui prost narod, a osobito kajkavce, koji jo uvek smatraju tokavtinu kao vlaki" t. j. kao srpski jezik. Razgledamo li malo bolje kod nae brae Hrvata tu udnu pojavu za svojatanjem tuih jezika, videemo, kako su oni upravo od najstarijih davnina veoma silno naginjali za prisvajanjem tuih narodnih obeleja, a naroito tuih jezika. Tamo je bilo vremena, kad su se Hrvati sluili iskljuivo latinskim jezikom; kanje su primili jezik maarski, onda slovenaki-kranjski, pa zatim nemaki i najzad evo gde primie i na srpski jezik. Kako je izvreno to primanje naeg jezika, mi smo potanko razloili u ovoj naoj knjiici i sudei po tome, moemo ponovo kao sa svim pouzdano zakljuiti i rei: da su jedini pravi Hrvati oni koji govore akavski. Oni pak Hrvati koji govore kajkavski i tokavski takoe su Hrvati samo to ne govore svojim, nego tuim srpskim i slovenakim jezikom. Ali takovi Hrvati nisu pravi, jer su postali od pohrvaenih Slovenaca i Srba, te su kao takovi koje politikom, a koje kolom i crkvom stvoreni. Ne emo dakle preterati ni malo, ako kaemo, da je pojam takovog novog hrvatstva puki politiki pojam. I tako dakle moemo zavriti ovu nau knjiicu sa neoborivim dokazima potvrenom istinom: da su tokavci samo Srbi a tokavtina da je samo jezik srpski!

Preuzeto iz digitalne biblioteke:

http://kovceg.tripod.com/1895_milanovic_hrvati_srpski.htm