Stabilnost atmosfere

Neka deli vazduha - definirani promatrani volumen zraka - neprestano vri toplinsku razmjenu s okolinom. Ukoliko se radi u primanju toplinske energije od okoline, tada se to ostvaruje na dva naina: apsorpcijom toplinskog zraenja podloge ili direktnim prijenosom topline od podloge na est ako su u direktnom kontaktu. Primljena koliina energije se troi na dva naina: jedan dio topline se troi na poveanje unutranje energije esti, a drugi na vrenje mehanikog rada irenja esti protiv tlaka okolnog zraka. Fizikalni procesi unutar esti pri kojima ne dolazi do razmjene toplinske energije s okolinom, nazivaju se adijabatski procesi. Jedan od adijabatskih procesa u atmosferi je termika. Naime, zbog brzine odvijanja samog procesa, razmjena topline s okolinom je toliko mala da se moe zanemariti. Zrak koji u sebi ne sadrava vodenu paru, koju treba razlikovati od ostalih agregatnih stanja vode, nazivamo suhi zrak, a adijabatske procese u suhom zraku suhoadiabatski procesi. Dizanjem esti suhog zraka u okolnom hladnijem zraku, zbog pada tlaka i temperature okolnogv zraka, dolazi do njenog irenja. To irenje e uzrokovati pad temperature u samoj esti. esti koja se die u suhom zraku padati e temperatura za 1C/100 m. Ova veliina se naziva suhoadijabatski gradijent a. Suhoadijabatski gradijent treba razlikovati od vertikalnog temperaturnog gradijenta (0,65C/100 m )koji je geometrijska promjena temperature atmosfere s visinom, dok je suhadijabatski gradijent promjena temperature esti zraka koji se die. Odnos suhoadijabatskog gradijenta i vertikalnog temperaturnog gradijenta odreuje stabilnost atmosfere. Razmatrati emo samo pomake prema gore inducirane nekim poetnim impulsom:

Suhoadijabatski gradijent je vei od temperaturnog - est e se dizanjem bre hladiti od okolnog zraka, postajati teai te e se nakon poetnog impulsa zaustaviti i poeti vraati nazad. Atmosfera je stabilna. Suhoadijabatski gradijent je jednak temperaturnom - est e se dizanjem jednako hladiti kao okolni zrak, te e ostati tamo gdje smo je zaustavili. Atmosfera je indiferentna. Suhoadijabatski gradijent je manji od temperaturnog - est e se dizanjem sporije hladiti od okolnog zraka, te e nakon poetnog impulsa poeti ubrzavati prema gore. Atmosfera je labilna.

Odnos krivulje stanja oznaene s prema suhoj adijabati u sva tri sluaja prikazan je na Sl.2. i

Sl.3.

Prisustvo vodene pare mijenja fizikalna svojstva zraka. Meutim, ako vlaan zrak nije zasien, adijabatiko dizanje i sputanje odvijati e se gotovo jednako kao i za suhi zrak. Prema tome i vlaan nezasien zrak dizanjem e se hladiti za 1C na svakih 100m. Hlaenjem zbog dizanja est zraka moe sadravati sve manje i manje vodene pare, te joj zbog toga raste relativna vlanost. Kada relativna vlanost dosegne 100%, poinje kondenzacija ili sublimacija. Smanjenjem koliine vodene pare na raun kapljica vode ili kristalia leda, smanjuje se i specifina vlanost esti. Kondenzacijom vodene pare u kapljice oslobaa se dodatna toplina, tzv, latentna toplina koja je bila utroena na isparavanje vode. Ova dodatna toplina stoji na raspolaganju esti zraka za novo zagrijavanje koje zapravo smanjuje hlaenje uslijed njenog irenja. Proces dizanja zasienog vlanog zraka se zove mokroadiabatski ili kondenzaciono adijabatski proces. Kako se est zraka zagrijava toplinom koja je bila sadrana u njoj ovakav proces ipak spada u adiabatske, a ne diabatske procese. Kako hlaenje zasienog vlanog zraka a ovisi o sadraju vlage, to e se ono mijenjati sa smanjenjem vlage uslijed kondenzacije. Drugim rijeima kondenzacijom vodene pare uslijed

dizanja, zasien zrak poinje prelaziti u nezasien, odnosno mokroadijabatski proces sve vie postaje suhoadijabatski. Krivulja koja prikazuje promjenu temperature zasiene esti naziva se mokra adiabata (Sl.4.) i ona je krivulja koja se asimptotski pribliava suhoj adiabati. Sl.4. predstavlja primjer dizanja esti vlanog zraka prikazanog u tzv emagramu.

Zamiljena est zraka kree s visine 850 mb i s temperaturom 10C. Iz tablice naemo kolika je stvarna specifina vlaga za takav sluaj, ovdje q=2,6 g/kg, te pronaemo tu krivulju maksimalne specifine vlage na emagramu. Kako je est u poetku nezasiena, ona se die po suhoj adijabati, dok njena relativna vlanost ne postane 100%. Na emagramu je to toka gdje se sijeku suha adijabata i linija maksimalne specifine vlage, u naem primjeru q=2,6 g/kg. Tada est poinje ii po mokroj adijabati. Visina na kojoj je est postala zasiena, u ovom sluaju 650mb, naziva se nivo kondenzacije. Kad bi se iz te toke spustili po liniji maksimalne specifine vlage do poetne visine od 850mb mogli bi oitati rosite te esti, koje u ovom primjeru iznosi -8C. U praksi se nivo kondenzacije pronalazi tako da se krene od rosita, koje dolazi kao dio temp izvjetaja - izvjetaja o sondiranju atmosfere, linijom maksimalne specifine vlage do sjecita sa suhom adijabatom. Na svakom emagramu su dvije krivulje stanja: jedna predstavlja temperaturu, a druga rosite zraka za odreeni nivo. S desne strane je prikaz brzine i smjera vjetra na odreenom nivou. Tijekom mokroadijabatskog dizanja est moe zadrati sve produkte kondenzacije, ali ih moe i gubiti. U prvotnom sluaju pri sputanju, est bi ila istom krivuljom kojom se i dizala. U drugom sluaju, kada elementi kondenzacije ispadaju iz esti, ona se vraa po suhoj adijabati. Takav proces naziva se pseudoadijabatski proces. Iz danog primjera vidljivo je kako bi se est u pseudoadijabatskom procesu vratila na polaznu visinu toplija nego to je bila na poetku. Pseudoadijabatski procesi su esti u planinskim krajevima kada se vlaan zrak prisilno die preko planinskih obronaka, gubi vlagu, te se s druge strane sputa kao suh i topao. Ovakva pojava se naziva fen ili fenski vjetar. Emagram se moe koristiti kao vrlo jednostavan alat za procjenu nestabilnosti atmosfere, odreivanje visine baza kumulusne naoblake, te intenzitet termike. Isto tako na temelju nestabilnosti vrlo lako se odreuje vjerojatnost nastanka kumulonimbusa. Kako su danas preko interneta dostupni i prognostiki emagrami, svakako bi ih valjalo koristiti pri planiranju letakih aktivnosti, posebice termikog jedrenja. Aktualni emagrami:Zagreb Osijek Pula

Raunsko odreivanje visine nivoa kondenzacije

Poznavajui prizemnu temperaturu i temperaturu rosita ili relativnu vlanost, raunski se moe odrediti nivo kondenzacije ili visina baze najniih konvektivnih oblaka. Neka su: T - temperatura zraka [C] Td - temperatura rosita [C] RH - relativna vlanost [%] h - visina nivoa kondenzacije odnosno visine baze najniih konvektivnih oblaka [km] Tada su Td = T - (100 - RH)/5

h = (T - Td)/8