1. Ovako...

Kolega Kalin i ja smo nesto sitno popricali o ovome topicu gdje sam ga ja (kao i obicno) zasuo hrpom vrlo nepovezanih govana (misljena i cinjenica)nakon sto sam ga pitao sto misli odredenoj kompoziciji koju sam postao: http://www.pravokutnik.net/forum/sho...9&postcount=20 Stoga me covjek zamolio da kazem nesto na temu toga (u biti nije imao pojma sto ga ceka, a nisam ni ja; ocekivao sam par redaka kada ono...da...).

Prije nego sto krenem sa bilo cime napomenut cu par stvari: Prvo i osnovno je da je sve ovo sto cete procitati u biti vrlo nebitno jer vas prekrasan mozak vrlo vjerojatno(osim ako niste zaista tone deaf

(ne gluhi, jer takva osoba uopce ne percipira zvucne valove dok tone deaf registrira, ali nema osjecaj za visinu tona) , a takvih ljudi je zaista malo i to su ozbiljni poremecaji jer velika vecina jezika koristi intonaciju u mnoge svrhe sto znaci da bi takva osoba bila vrlo hendikepirana vec kod vokalne komunikacije) vec

to zna od kada je evoluirao do te mjere da raspoznaje tonove i boje tih istih tonova. Druga stvar je ta da se meni ne da pisati hrpetinu stvari kada je vec hrpa vrijednih individua napisala mnogo toga na ovu temu. Ovo je vise zamisljeno kao jedna mala prezentacija koja ce vam omoguciti da sami saznate vise ako vas vise zanima, jer ja ipak ne znam puno o tome niti cu se dotaknuti toga preozbiljno. Na kraju ovoga izlaganja pristojno ce vas docekati vas par linkova. Trece...lol...ako nemate barem osnove poznavanja nekog glazbenog instrumenta i teorije iza crnih malih tockica tesko da ce vam ovo biti shvatljivo i zanimljivo. Jednostavno morate raspoznavati intervale jer cu navesti par primjera (koje bi bilo dobro testirati uzivo kako bi shvatili o cemu pricam) koje ne mozete razumjeti bez tih osnova.
Bilokakav polifoni instrument sa unaprijed odredenim stimungom (ne znam da li bi harmonika u to spadala, ali mislim da ona ima malo drugacije uredene tonove radi prirode svoga zvuka pa mozda nije pogodna, ali sanse su velike da ako se bavite glazbom vrlo vjerojatno negdje imate klavir ili sinth) u koji se ne puse (negdje ce trebati pustiti i glas) ce posluziti za primjere mada bi distorzirana gitara bila najbolja jer se na njoj te greske u tonalnim sustavima jako lako mogu cuti.

Takodjer bi bilo pozeljno da se sjecate barem nekih osnova fizike i matematike (nije nuzno, ali cete vrlo vjerojatno puno lakse shvatiti o cemu pricam). Sljedeca stvar je da cu ja ovdje mozda nasrati i svoje misljenje (kao sto sam gore nasrao u vezi tone deafnessa) koje mozda i nije bitno u cijeloj prici, ali vec smo se prije slozili da se rasprave na ovome topicu vode ad hominem 100% vremena, stoga imam valjan izgovor. :P

2. Zvuk i visina tona

Prvo moramo definirati zvuk. Potrudit cu se objasniti sve sto jednostavnije i pokriti barem neke osnove prije nego sto dodjemo do zanimljivijih (meni )dijelova.

Wikipedija kaze da se radi o ljudskoj percepciji nestalnih podrazaja nastalih kao posljedica promjene razine tlaka koja se siri elasticnim medijem u kojeg je uronjen opazac (slusatelj). Te promjene tlaka nastaju zbog titranja molekula medija (zrak, voda...) koje su zbog vanjskog utjecaja (sile) izbacene iz ravnoteznog polozaja. Zvuk se siri zbog elasticne veze meu molekulama medija. U plinovima i tekucinama valovi zvuka su iskljucivo longitudinalni (tj. sire se u istom pravcu u kojem se gibaju cestice medija pri titranju), dok u cvrstim tijelima valovi mogu biti takoder transverzalni , tj. cestice medija mogu titrati i okomito na pravac irenja vala. Zvuk se ne moze siriti kroz vakum. Pametnome dosta Wiki takodjer kaze da u osnovi zvukove mozemo podijeliti na: a) sumove - zvuk koji nastaje nepravilnim titranjem zvucnog izvora pri cemu se frekvencija stalno mijenja b) tonove zvuk koji nastaje pravilnim titranjem te mu je frekvencija stalna Nas ce ovdje brinuti samo longitudinalni zvucni valovi tonalne prirode (iliti obicni tonovi koje proizvode glazbeni instrumenti : D).

U ovome malome proljevu od pameti mi cemo se cesto koristiti pojmovima frekvecija i amplituda pa bi bilo vrlo pristojno od mene da nesto kazem i na temu toga: Sto se tice amplitude samo morate znati da sto je amplituda veca to je ton glasniji. Frekvencija je fizikalna velicina kojom se izrazava broj titranja u odredenom vremenskom intervalu. Za odredivanje frekvencije dogadanja, broj dogadaja koji promatramo u odreenom vremenskom intervalu dijelimo sa trajanjem tog vremenskog intervala. Rezultat mjerenja se izrazava sa mjernom jedinicom Hertz (Hz). 1 Hertz (Hz) predstavlja ponavljanje odredenoga dogadaja u jednoj sekundi U nasemu slucaju dogadaj je valna duljina Na ovoj slici vidimo nacrtanih par valova:

Valna duljina bi bila duljina prikazana crnim strelicama na sljedecoj slici:

Stoga je ocito da je valna duljina u biti duljina nakon koje se oblik vala ponavlja. Zahvaljujuci mozgu mi razlicite frekvencije zvucnih valova dozivljavamo kroz senzaciju koju nazivamo visinom tona. Sto je frekvecija visa (odnosno sto je valna duljina manja) ton ce nam zvucati sve vise, a sto je frekvencija niza (odnosno sto je valna duljina veca) to ce nam ton zvucati sve nize. To se u literalturi zove relativni sluh, a oznacava mogucnost razlikovanja visine tona pri usporedbi sa nekim drugim, referentim tonom. Takvu vrstu sluha ima svaka zdrava ljudska induvidua (to sto ne znate pjevati ne znaci da nemate sluha (nakon trcanja i plivanja covjek koristi najvise skupina misica pri pjevanju, ergo sluh je prije svega u mozgu, a usi su samo alat za percepciju zvuka koji mozak dalje obraduje)) Takodjer postoji i apsolutni sluh koji je vrlo rijedak dar (u Europi ga u prosjeku ima jedna na 10 000 osoba. U Aziji taj omjer je malo manji i vrti se negdje oko 1:7000, neki tu razliku tumace prirodom jezika (istocni jezici se oslanjaju na tonove vise nego zapadni). To je mogucnost odredivanja visine tona bez koristenja referentnoga tona. Mogli bi reci da apsolutni sluh lici percepciji boja gdje je dovoljno vidjeti samo jednu boju kako bi znali koju boju vidimo (znam da je primjer mutavlol). Apsolutni sluhisti, kao ni mi kod vida, ne mogu tocno reci koju frekvenciju cuju. Oni jednostavno prepoznaju taj ton i ako poznaju tonove u glazbenom sustavu znat ce reci o kojem tonu se radi (moci ce ga imenovati). Problem kod apsolutnih sluhista je sto bivaju kondicionirani na visine tonova i dosta toga im moze smetati ako nije u skladu sa referentim sustavom u njihovoj glavi (npr. ako takva osoba percipira ton A kao 440 hz i ako cuje 445 hertza reci ce da je ton rastiman). No taj problem nije apsolutan te se vjezbom i razumijevanjem moze zaobici, pa i takve osobe mogu uzivati u zvuku sitara U vecini knjiga pise da je raspon koji ljudska osoba moze cuti izmedju 20 i 20 000 Hz. U stvarnosti to nije uvijek tako. Sto smo stariji raspon nasega sluha se primjetno smanjuje odozgo (to je

uocljivo vec nakon puberteta, pogotovo u 21. st gdje smo okruzeni bukom veliki postotak vremena). Takodjer postoji jos jedan zanimljivi fenomem, a to je da zene sa staroscu slabije cuju dublje tonove, a muskarci vise (sto je vrlo komicno ako razmislite malo )

3. Boja iliti timbar tona

Kada opalimo zicu na gitari ili otpjevamo ton, zvucni val koji smo proizveli nece liciti na valove sa slika gore. On ce prije izgledati ovako:

Ton u sebi uz osnovni ton (ciju frekvenciju u biti cujemo i ciji val u biti izgleda poput prve dvije slike) ima takodjer odredeni broj tisih gornjih (visih) nustonova koje nazivamo parcijalnim ili alikvotnim tonovima. Znaci, kada vi odsvirate C na klaviru on ce u sebi imati mnostvo drugih, visih zvucnih valova:

Najdublji ton je osnovni ton, a ostali tonovi se nazivaju alikvotnim (ili parcijalnim) tonovima (ako je frekvencija alikvote osnovnoga tona pomnozena sa cijelim brojem onda ju nazivamo harmonikom (ne mijesajte taj pojam sa tehnikom sviranja harmonika na gitari ili violini, kakav god ton
odsvirali na takav nacin zvati cemo ga harmonik (flageolet, prirodni, umjetniovisno o nacinu dobivanja takv ih zvukova))) i njih ne cujemo kao samostalne tonove vec kao boju (timbar) glavnoga

tona. Amplitude ovih gornjih nustovnova obicno su manje od amplitude osnovnoga tona pa im je i glasnoca manja.

O broju i jacini gornjih nustovova, ovisi boja tona pojedinih glazbala. Dva tona iste visine, ali razlicite boje, razlikuju se u tome sto su istom osnovnom tonu primjesani gornji nustonovi razlicite jakosti. Upravo zbog tog psihoakusticnog fenomena mi smo u stanju razlikovati instrumente i komunicirati medjusobno.
Kod raznih samoglasnika (a, e, i, o, u) koje pjevamo na istome tonu, osnovni ton je isti, ali su gornji nustonovi razlicito jaki. To znaci da je razlika izmedju samoglasnika zapravo razlika u boji zvuka. Vokal a ima oko 14 gornjih tonova, od kojih su posebno jaki prva cetiri. Njihove amplitude su mnogo vece od aplituda osnovoga tona, dok je u vokalu I najjaci osnovni ton, a jaki su jos i gornji nustonovi frekvencije oko 3100 hz. Starije osobe slabije cuju najcesce radi gubitka gornjeg spektra kod sluha pa ne percipiraju uvijek sve alikvote u glasovima. Ako netko od vas svira gitaru neka se samo sjeti tzv. flageoleta iliti prirodnih harmonika koje dobivamo laganim dodirom zice iznad odredenih polja (najcesce se koriste 12, 7 i 5 polje, ali naravno posto postoji vise alikvota postoji i shodno tome vise flageoleta te njihovih pozicija (2/3 je ocito moguce odsvirati na dvije pozicije )). To su u biti alikvotni tonovi i slijede onu sliku gore (na 12. polju cujemo oktavu osnovnoga tona, na 7. polju oktavu+kvintu, a na 5. Polju oktavu+oktavu) te postaju primjetno tisi sto vise harmonike sviramo. Kasnije kada dodjemo do omjera postat ce jasno zasto bas ta polja proizvode te efekte.

Kao sto vidimo zvucni valovi oko nas nisu tako jednostavni i problemi oko tonalnih sustava ne nastaju samo radi odnosa razlicitih tonova vec i radi tonova samih kao sto cu kasnije probati objasniti (ako uopce dodjete do kasnije jer mi se cini da je ovo malo izlaganje postalo zabrinjavajuce veliko).

4. Akusticne pojave iliti kada se tonovi pocnu pariti

Ako istodobno zvuce dva tona, mogu nastati razne akusticne pojave. Npr. ako se sire gotovo istodobno iz dva razlicita izvora zvuka (dvije razlicite zice) oni interferiraju jedni meu druge i stapaju se. Ako se valovi tonova poklapaju (razrjedenje zraka jednog vala sa razrjedenjem drugog, a zgusnjenje sa zgusnjenjem) tada se medjusobno pojacavaju i nastaje jedan jaci, glasniji ton, a ako se valovi ne poklapaju, tada se tonovi mogu medjusobno oslabiti, pa i potpuno ponistiti.

Slikovito bi to izgledalo ovako:

No ako se frekvencije sire gotovo istodobno iz dva razlicita izvora zvuka, valovi razlicite frekvencije, dakle dva tona razne visine mogu proizvoditi drugacije zvukove. Ako se sastoje u omjeru konsonantnih intervala (o tome ce rijeci biti kasnije) cut cemo ih kao pravilan zvuk, dok cemo kod valova koji nisu medjusobno u takvim omjerima cuti nepravilan i neugodan zvuk.

Ovisno o razlikama frekvencija razlicitih tonova, nekada ce to zvucati jednostavno ruzno, nekada vise ili manje ugodno uhu, a nekada cemo dobiti nesto sto se zove akusticni udar:

3.1 Akusticni udari

Dva tona jednake glasnoce koja zvuce istodobno, a neznantno se razlikuju u frekvenciji (visini) stapaju se u jedan ton, koji cujemo cas nesto glasnije, a cas nesto tise zbog periodicki promjenjive jacine zvuka (amplitude). To mijenjanje jacine zvuka zovemo akusticnim udarima tonova. Broj akusticnih udara u sekundi jednak je razlici frekvencija obaju tonova. Ako se poveca razlika u frekvenciji, udari su sve cesci, sto uzrokuje neugodan osjet u uhu. Npr. frekvencije dvaju tonova su 400 i 403 hz-a. Drugi ton, frekvencije 403 hz-a (titraja u sekundi) preteci ce prvi ton svake sekunde za 3 titraja. Zvuk ce se tri puta u sekundi pojacati i cut cemo tri akusticna udara svake sekunde.

Upravo tom pojavom sluzimo se kada ustimavamo instrument. Dva tona su potpuno jednake visine kada se vise ne cuju udari. Akusticne udare cujemo samo do 16 titraja razlike, ako je broj udara veci od 16, ne razlikujemo ih kao udare, vec ih cujemo kao vrlo dubok ton. Najbolji primjer toga bi bila mala sekunda (to je i bio jedan od razloga zasto sam se ja uopce upustio u
taj intervalprvo sam mislio da mi nesto ne valjda sa opremom ). proucavanje svega ovoga, jednostavno mi nije bilo jasno kakvi su to zvukovi izlazili iz moga pojacala kada sam lupao

Sada bih objasnio jos jedan fenomen kod zvucnih valova koji mozda ne pripada u ovaj dio, ali lijepo se nadovezuje na malu sekundu i pokazuje eksponencijalnu prirodu tonova (i ljudske percepcije). Naime, kada odsvirate C i C# te nakon toga opet te iste tonove ali za oktavu vise akusticni udari postati ce duplo brzi. Iako smo mi nauceni stvari percipirati linearno, u prirodni se puno cesce pojavljuju nizovi u logaritamskim oblicima. Tako i ton za oktavu visi od prijasnjega tona u biti ima duplo vecu frekvenciju i umjesto da ih zbrajamo mi svaki sljedeci ton mnozimo sa 2 kako bi dobili oktavu (zasto su ove frekvencije takve kakve jesu takodjer cu objasniti kasnije, sve sto je bitno za sada je da
su ovo frekvencije nota koje se danas koriste u glazbi) :

C1= 65.4064 hz C=C1*2= 130.8128 hz c=C*2= 261.6256 hz Cis1= 69.2957 hz Cis=Cis1*2= 138.5914 hz cis=Cis*2= 277.1828 hz Rezultat? Cis1-C1= 3.8911 hz Cis-C= 7.7822 hz cis-c= 15.5644 hz Kao sto vidimo razlike u titrajima se eksponencijalno poduplavaju sa svakom oktavom. Kod C#1 i C1 cut cemo 4 udarca udarca oko sekunde, vec kod sljedece oktave cut cemo 8 udaraca oko jedne sekunde, a oktavu nakon toga cut cemo 15 udaraca oko sekunde.

Jos bih samo napomenuo da se razlike medju tonovima ne izrazavaju u hertzima vec u centima, upravo radi logaritamske prirode valnih duljina tonova.Razlika (u modernom sustavu ugadanja koji zovemo equal temperament(znam da je nejasno, kasnije cu nadrobiti nesto i o tome)) izmedju dva polutona je 100 centi, dok je razlika izmedju oktave 1200 centi (12 tonova u oktavi). Razlika izmedju dva centa raste kako raste valna duljina (ovo je valjda ocito). Tako cemo lako izbjeci nered koji bi napravili grubom upotrebom hertza i sve puno elegantnije biljeziti (razuijeti) jer zbog prirode logaritama cente mozemo oduzimati i zbrajati (oni sami predstavljaju omjere, a ne fiksne izraze).
Last edited by Breeder; 16-10-2009 at 00:45.

tea partying through tornadoes in the middle of the night

Reply With Quote

2.

15-10-2009, 23:16#336

Breeder

Veteran foruma Join Date Jul 2008 Posts 1,960 Rep Power 4

Re: Buka, nered i eksperimentalna glazba

5. Kada dva ili vise tonova zvuce ugodno zajedno?

Oktava odnosno C1 i C medjusobno imaju omjer 2/1. Radi se o tome da dok C1 napravi odredeni broj titraja C ce napraviti duplo vise. Ako znamo frekvenciju nekoga tona lako mozemo saznati frekvencije svih njegovih oktava. No sto je sa drugim intervalima? Odakle cemo uopce dobiti omjere za njih?

5.1 Pitagorejci
Naime, pitagorejci su u eksperimentalnom obliku primjetili ono sto nazivamo intervalima i objasnili to na primjeru duljine zice. Ako uzmemo jednu zicu ustimanu u odredeni ton i onda pomaknemo jednu od fiksnih tocaka za pola, zica ce davati duplo visi ton, odnosno oktavu. Sljedece sto su uvidjeli je da ako fiksnu tocku stavimo na 2/3 zice dobit cemo kvintu.(Iste omjere mozemo primijetiti
kod sviranja flageoleta na gitari, violini, a cak i glasoviru). Tek 2000 nakon toga covjecanstvo je naucilo kako se frekvencije uklapaju u to. Francuski matematicar i svecenik Marin Mersenne uvidio je da visina tona ovisi o frekvenciji. Godine 1636. objavio je rad u kojem je izlozio formulu koja pokazuje kako duzina vibrirajuce zice utjece na njenu frekvenciju (i drugi faktori osim duljine odreduju visinu tona koju

zica proizvodi (debljina, napetost itd) koji cak utjecu na alikvote pa nisu nuzno savrsene kao na papiru).

5.2 Just intonation

Just intonation je nacin ugadanja instrumenta koristeci samo omjere prirodnih brojeva (1,2,3,4). Da bi dobili omjere svih intervala potrebna su nam 2 osnova intervala: mala i velika sekunda

Za pocetak imamo kvintu i oktavu, odnosno 3/2 i 2/1 i sada trebamo kvartu. C1 i G1 cine kvintu, a G1 i C cine kvartu, f oznacava frekvenciju C1=f G1= (3/2)*f C=2*f
(nisam htio pisati cijeli postupak jer je vrlo logicanobicna jednadzba sa jednom nepoznanicom, G1*x=C, gdje je x omjer kvarte)

2f/((3/2)*f)=(4/3)

Uz pomoc kvarte (4/3) i kvinte (3/2) na isti nacin mozemo dobiti interval male i velike sekunde koje cemo zvati malo drugacije (u engleskoj literaturi imamo nazive semitone, minor tone i major tone, pa ja u biti improviziram hrvatske nazive):

Za malu sekundu (C i C#) cemo dobiti omjer 16/15, ali za veliku sekundu (C i D) dobivamo dva omjera: 10/9 i 9/8 Polustepen= 16/15 Veliki cijeli stepen=9/8 Mali cijeli stepen=10/9 Veliki i mali cijeli stepen su oboje omjeri za veliku sekundu i oboje zvuce relativno ugodno (nisu najkonsonantniji intervali) i koriste se ovisno o potrebi kada stvaramo razlicite tonalne sustave.

Kako bi dobili ostale intervale dovoljna su nam samo ova tri gore navedena i neke osnove matematike.Takodjer bi mogli koristiti experimentalnu metodu pomocu nekog zicanog instrumenta ili koristiti alikvotni niz ciju sam sliku vec stavio, ali evo ponovo:

Samo moramo naci interval koji nas zanima i podijeliti redne brojeve kako bi dobili omjere. (zanimljivo kako se sve preklapa )

Slijede omjeri za sve intervale:

Prima= 1/1 Mala sekunda=16/15 Velika sekunda=9/8 i 10/9 Mala terca=6/5 Velika terca =5/4 Kvarta=4/3 Povecana kvarta=45/32 Umanjena kvinta = 64/45 Kvinta=3/2 Mala seksta=8/5 Velika seksta=5/3 Mala septima=16/9 Velika septima=15/8 Oktava=2/1
(napomena: ako do sada niste shvatili, za dobiti gornju notu intervala mnozimo, a za donju notu intervala dijelimo frekvenciju sa omjerom (ili samo obrnemo razlomak )

Kada bi odsvirali svaki od tih intervala zvucali bi jako ugodno, bez akusticnih udaraca. Nazalost, nemoguce je sloziti tonalni sustav u kojem bi svi omjeri svih intervala uvijek odgovarali savrsenim omjerima. Necu vas zamarati sa previse gluposti (isprva sam htio nacrtati par slika gdje bih pokazao kako gradimo C dur skalu sa omjerima, ali sve to mozete naci na netu (wikipedija, clanak o just intonation) , a ako ste dosli do tu mislim da to nece biti problem) i samo dati dva mala matematicka primjera: Uzmimo dvije melodijske linije u C-duru koje pocinju i zavrsavaju na istom tonu: 1. C1 A1 D 2. C1 G1 D U intervalima to bi izgledalo ovako: 1. Tonika, velika seksta i onda kvarta 2.Tonika, kvinta i onda opet kvinta Recimo cemo da C1 iznosi 65.4 Hz-a i pomocu gore navedenih omjera izracunati frekvenciju zadnjega tona: 1. C1 * 5/3 * 4/3=C1*20/9=65,4*20/9=145.33 hz = D 2. C1*3/2*3/2=C1*9/4=65,4*9/4=147.15 hz = D

Dobili smo dva razlicita tona koja se razlikuju za 20 centi (necu pisati kako sam izracunao to jer je postupak malo duzi i upotrebljavam logaritme, a pitanje je koliko vas se toga uopce sjeca, ne zaboravimo, ipak smo na pravu .Ako nekoga zanima mogu naknadno napisati), a to bi bila jedna petina polutona i kada bi ih svirali zajedno bilo bi ocito svakome da tu nesto ne valja.

Kada bi isli slagati omjere za obicnu dur skalu suocili bi se s odabirom i morali bi odluciti da li ce vam terce i sekste biti tocne ili ce to ipak biti kvinte i kvarte, a cak ni intervali iste kvalitete nece uvijek imati isti omjer.

No probem ide i dublje od toga, a evo i zasto: Na primjeru pitagorejskoga stimanja (kako sam prije opisao pitagorejci su prvi primijetili omjer za kvintu i shodno tome ovaj nacin se zove prema njima): Uzmimo kvinti krug i krenimo od tona C i odvrtimo ga u krug sve dok ponovo ne dodjemo do tona C C, G, D, A, E, H, F#, C#, G#, D#, A#, F, C

Imamo 12 kvinti pa cemo uzeti omjer za kvintu (3/2) i pomnoziti ju samu sa sobom 12 puta kako bi dobili zadnji ton C Nakon sto prodjemo svih 12 tonova proci cemo u biti 7 oktava te cemo njen omjer (2/1) pomnoziti samog sa sobom 7 puta

To bi trebalo ovako izgledati: (3/2)^12=2^7 No kada to izracunamo dobivamo razlicite brojeve. 129.75=128 I sto sada?

Na koji nacin su onda ustimani danasnji instrumenti? Ovaj problem mozemo rijesiti na dva nacina. Mozemo sastaviti sustav koji ce funkcionirati u vecini intervala i trpiti manjinu koja ne valja ili mozemonapraviti kompromis i svaki interval razdrmati malo tako da svi osim oktave (na taj interval ljudsko uho je jako osjetljivo i zelimo ga savrsenog)budu lagano netocni, ali ne toliko da nas to ometa u stvaranju glazbe (and isn`t that what it`s all about?) Mi smo danas prihvatili kompromis i razdrmali sve intervale. Ako mislite da je vas klavir (ako testirate
sljedeci primjer na gitari svirajte sve na jednoj zici radi tocnosti (uvjet je da vam pragovi nisu vec izlizani od upotrebe )) savrseno ustiman, varate se. Najbolji test je sa ljudskim glasom koje automatski pogadja intervale u tocnim omjerima.

Uzmite neku tercu koju mozete otpjevati. Fingirati cemo da ste izabrali tonove C i E. Odsvirajte ton C, pjevajte E i drzite ga. Sada prestanite svirati ton C i odsvirajte ton E i dalje pjevajuci ton E. Ako dobro slusate primjetit cete da vas ton E i odsvirani ton E nisu bili savrseno tocni te je vas E bio malo nizi od odsviranoga. No to je trajalo jako kratko jer se vas glas brzo prilagodio onome sto cuje. Ovo mozete pokusati sa svim intervalima i ako imate dovoljno ostar sluh ( i dobro ustiman klavir jer se radi o jako malenim razlikama) cuti cete razlike cak i kod kvinti i kvarti koje felsaju za samo 2 centa (jako mala razlika, skoro pa necujno, pogotovo kod same izvedbe), dok su sekste i terce vrlo lagane za primijetiti radi veceg odmaka od savrsenih omjera.

Problem je jos ocitiji na distorziranoj gitari jer upravo radi distorzije same alikvote u tonovima bivaju glasnije. Ako odsviramo neki otvoreni akord na taj nacin dobit cemo ogromnu kolicinu buke (sto nije uvijek nuzno losa stvar ) jer osim sto sami osnovni tonovi nisu u savrsenim intervalima tako ni njihove alikvote ne slijede isti primjer. Mozemo pokusati ustimati instrument kako bi taj akord zvucao bez akusticnih udaraca, ali onda ce nam svi ostali akordi zvucati rastimano. Kao sto sam rekao, radi se o kompromisu. U novije doba taj problem na gitari pokusava se rijesiti na vrlo mastovite nacine. Evo jedan od poznatijih: http://www.truetemperament.com

Nas mozak jednostavno voli te jednostavne omjere koje sam gore opisao jer se oni u biti nalaze u svakome tonu u obliku alikvota i potpuno prirodno nase usi su ustimane na taj nacin. Poznato je da zborovi koji pjevaju a capella tokom izvedbe cijelo vrijeme padaju i rastu u intonaciji jer ljudi slusaju jedni druge i automatski se prilagodavaju.

6. Equal temperament
Tako se naziva sustav tonova koji danas koristimo. Pociva na 2 osnovna pravila: 1. Polutonovi su medjusobno jednako udaljeni, a shodno tome jednakoga su omjera svi intervali iste kvalitete. (sto kod just intonation nije uvijek slucaj) 2. Oktava mora biti u savrsenom omjeru 2/1 Znaci sve sto trebamo je jedan broj koji predstavlja omjer male sekunde. Slijedi jos jedno igranje sa brojevima:

Pretpostavimo da C1 ima odredenu frekvenciju, a C koji je za oktavu visi ima duplo visu frekvenciju: C1=f C=f*2

Mi trazimo omjer sa kojim cemo dobiti malu sekundu od tona C1, a r predstavlja taj broj: Cis1=C1*r=f*r

Nastaviti cemo niz po kromatskoj ljestvici: D1=Cis1*r=C1*r*r=C1*r2 =f*r^2 Dis1=D1*r=C1*r2*r=C1*r3=f*r^3 E1=Dis1*r=C1*r3*r=C1*r4=f*r^4 C=f*r^12

Dobili smo dva nacina kako zapisati ton C i sada lako mozemo saznati koliko iznosi r: C=f*2 C=f*r^12 ______________ f*2= f*r^12 r= To je magicna brojka kojom stimamo instrumente danas. Dovoljna nam je frekvencija jednoga tona i mozemo razviti cijeli sustav. Svi intervali osim oktave ce biti malo udaljeni od savrsenih omjera, ali ni jedan nece odskakati toliko da bole usi. Kvinte i kvarte felsati ce samo 2 centa dok ce terce i shodno tome sekste felsati otprilike 15t-ak centa i greska ce biti puno ocitija kroz akusticne udarce. Na svu srecu nas mozak se uspio prilagoditi tom sustavu i sada nam to zvuci vrlo prirodno. Slobodno mozemo uzeti odredenu frekvenciju neke note i izracunati kako bi izgledale frekvencije u danasnjem sustavu i onda provjeriti koliko odudaraju od savrsenih omjera:

7. Zakljucak
Tonalni sustavi slijede glazbu i nikada nije obrnuto. U drustvima u kojima je glazba jednostavna i primitivna ovakva pitanja se ni ne postavljaju vec prevlada psihicki element i tradicija. No sto glazba dalje napreduje tako su potrebni i novi mehanizmi za ostvarivanje nasih ideja. U renesansi koja je bila prepuna terci just intonation je jednostavno odgovarao glazbenim formama toga vremena. Sa godinama kompozitori su skladali sve kompliciranije dionice koje su ukljucivale mnogo progresija i ideja prije izbjegavanih. Jedan od posebnih problema predstavljala je modulacija izmedju tonalitea. U just intonationu skala prema kojoj radimo tonalni sustav zvuci najbolje, a sto se dalje udaljavamo od osnovnoga tonaliteta kroz kvintni kljuc nailazimo na sve vise i vise problema. Bilo je potrebno napraviti sustav koji ce moci zadovoljiti takve potrebe, a jedna od osoba koja se prva pocela baviti time u Europi je bio gospodin Bach. Osim sto je poznat po mnogim drugim stvarima takodjer se bavio i tonalnim sustavima sto je urodilo sa skupinom kompozicija sa solo klavirhttp://en.wikipedia.org/wiki/Well-Tempered_Clavier Prihvacanjem equal temperamenta kao standarnog nacina ugadanja izgubili smo tzv. boju tonaliteta. Posto just intonation nije imao uvijek jednake omjere svuda, svaki tonalitet je imao svoju posebnu sonicnu boju. Equal temperament to je anulirao, ali nam je dao mogucnost da se krecemo po mnogim tonalitetima unutar jedne kompozicije i skladamo razne kromatske i druge ludorije. Kao sto sam rekao, radi se o kompromisu koji se prije svega temelji na fizici zvucnih valova i

ljudskoj percepciji istih koja nije savrsena i omogucava nam razlicite tonalne malverzacije. To bi bilo to, hvala ako ste procitali do kraja : D

8. Linkovi http://www.skytopia.com/project/scale.html http://www.truetemperament.com/site/...ey_Colours.pdf http://www.ppexpressivo.co.uk/ http://www.bbc.co.uk/dna/collective/A1339076 http://en.wikipedia.org/wiki/Just_intonation http://en.wikipedia.org/wiki/Equal_temperament http://en.wikipedia.org/wiki/Beat_%28acoustics%29 http://en.wikipedia.org/wiki/Interference http://www.wintemper.com/