Zijah A.

Sokolovi

GLUMAC... JE GLUMAC... JE GLUMAC

Posveeno mom ocu Asimu I DIO PROLOG Dobro vee. Dobro doli u teatar. Drago mi je to ste odluili da jedan dio svog vremena, jedan dio ove veeri, provedete u teatru. To je lijepo i ja sam uvjeren da ste svjesni posljedica. Divno je i to, to vi jo uvijek moete samostalno da raspolaete svojim vremenom: da idete gdje vi hoete i da radite ta vi hoete. Eto, to je jo jedan, u nizu dokaza, da ste vi slobodni ljudi. injenica je, da ste jedna bogata kulturna sredina, i da ste kao pojedinci, koji ine tu sredinu, bremeniti kulturom, teatarskom prije svega, i da ta kultura prosto... izvire iz vas. Onda znate, da su rijetki sluajevi, da jedan glumac izae na pozornicu i da predstava ovako pone. Da, rijetki i neobini. U svakom javnom nastupanju, pa i u ovom mom, ima neeg stidnog i nedoputenog. Zato, biu veoma iskren, iako sam u neprijatnoj situaciji i nezavidnom poloaju: veeranja predstava ne moe da pone. Ona se otkazuje. ao mi je to ja to moram da kaem i nadam se, ako me ne razumjete, da ete me bar opravdati. Kada smo razgovarali da ovu predstavu igramo u ovom prostoru, imali smo dobru volju i elju, ali, naalost, od naih elja do naih mogunosti je dug i teak put. Doavi u ovaj novi prostor, eljeli smo da predstavu pripremimo, u tehnikom smislu organizujemo, onako kako se ona igra od premijere. I naravno, imali smo mnogo posla: drugaije dimenzije scene, njena irina, dubina i visina; i uopte, razliite tehnike mogunosti; zatim rad na svjetlu, jer ovdje je drugi raspored reflektora; tako da smo osjetili da predstava gubi neke svoje osnovne elemente. Na primjer, vi znate koji je zadatak svjetla u jednoj predstavi? Tano, da napravi atmosferu ili da neke scene ili detalje izdvoji iz cjeline. Onda, ova scena je malo ira i dua, tako da se reirana intimnost gubi. A onda se pojavio problem koji nismo mogli da rijeimo. Scenografija. Za veeranju predstavu nije postavljena scenografija. Izvinjavam se ali mislim, bez nje nema smisla ni poinjati predstavu i ona se mora otkazati. Vi, naravno, idete u teatar i znate ta je to scenografija i ta ona znai za jednu predstavu. Koliko meni pomae da slobodnije igram, da pomou nje pamtim mizanscen, i na kojem mjestu govorim neki tekst. Sa njom se osjeam sigurnijim. Moda je to navika, ali sada, kada je nema, imam osjeaj kao da sam... oprostite, kao da sam nag. Koliko scenografija vama pomae: da lake pratite predstavu, da vidite detalje koji su bitni, a koji se ne spominju u tekstu. Koliko vas scenografija animira: recimo, ako je gluma dosadna, ili recimo, ako sadraj predstave ne

razumije, a preteno ne razumije jer si glup... ti ipak ima u ta da gleda. I dok to razgleda, predstava se i zavri. Tako si esto bio u teatru, gledao predstave, a nisi ni svjestan da nita nisi razumio. Ne bih elio da vi pomislite da je sve ovo neozbiljno. Da se nismo pripremili za predstavu. Da smo eljeli da vas potcijenimo ili tako neto slino. Molim vas! Scenografija je trebalo da se prebaci iz naeg teatra u va teatar. To je bio dogovor. Ljudi iz nae tehnike su se pripremili za gostovanje, sekretarijat teatra angaovao firmu da se iznajmi kamion da preveze scenografiju, termin predstave je bio dogovoren, i kao to vidite, karte su bile u prodaji! Sve je bilo u redu. A onda nam je ona firma, gdje smo iznajmili kamion ispostavila predraun trokova. Kada smo pogledali taj raun i proitali sumu novca koju trebamo platiti, mi smo zanijemili. Toliko novaca samo za kamion!? To je ludost! Mi nismo vjerovali. Zvali smo firmu telefonom, provjeravali da moda nije neka greka, da su nam poslali pogrean raun. Meutim, nije. Raun je bio na. Zato i kako toliko novaca!? Mi smo u tom trenutku zaboravili ime se bavimo. Zaboravili smo i na teatar i na predstavu. Toliko novaca samo za kamion!? Mi kada smo u bifeu teatra najpijaniji, kada pijemo, i kada razmiljamo i sanjamo novac potreban za teatar, nismo doli do te sume! Gospodo, ne bih elio da vi na osnovu ovoga pomislite da mi nemamo novaca za (...teatar... kulturu... umjetnost). Imamo, samo nemamo toliko. Mi imamo novaca za manji kamion, ali na taj manji kamion ne moe da stane sve od scenografije. Bilo bi glupo igrati itavu predstavu sa pola scenografije. A mi smo eljeli da ipak bude teatar. Da igramo predstavu. Zato smo bili spremni da sve uinimo. Evo, rei u vam, ionako ste planirali da ovdje sjedite, da smo mi napravili jednu grupu umjetnika koja je imala zadatak da rijei taj problem... sa kamionom. I mi smo odmah ili u Ministarstvo za kulturu: da sa tom gospodom porazgovaramo; da im objasnimo novonastalu situaciju; da naemo zajedniki topli jezik; da analiziramo stanje. Pitate zato u Ministarstvo za kulturu? Zato to oni ive od naeg rada, dobro ive, i normalno je da idemo kod njih. I oni su nam stvarno izali u susret... i mi smo se tom prilikom rukovali sa njima. Ja sam, kao glumac, trebao da objasnim sadraj predstave, i da govorim o odnosu glumake igre prema scenografiji, o njenom znaaju, i o tome da nema predstave ako nema scenografije. I tako je i bilo. im smo doli u Ministarstvo za kulturu i kada je jedan gospodin otvorio vrata, ja sam poeo da govorim: ako nema scenografije onda nema predstave, ako nema predstave nema teatra, a onda nema umjetnosti, nema kulture! Kako sam ja to rekao ovaj gospodin je zanijemio. Nije mogao da progovori. Jer, ni on nije bio svjestan da je takva situacija. Onda smo mi njemu donijeli vode da pije. Onda je on nas pitao da li je ta umjetnost neto novo, zata on jo ne zna ili je to, taj teatar i ta predstava ono... to je i prije bilo. Ja sam onda rekao da je ta predstava, naravno, neto novo, a da je teatar kao to je i prije bilo. Onda je on rekao da oni sada nemaju vremena za ono to je prije bilo. Onda sam ja rekao, dajte da se objasnimo. Onda je on rekao da doemo idui mjesec, u drugi utorak u 10 sati. Ja sam onda rekao, zato da dolazimo idui mjesec kad smo sad tu? Onda je on pitao da li smo donijeli potrebnu

dokumentaciju i papire? Ja sam rekao, da nismo mogli... Onda je on rekao morate, papire morate donijeti, da sve to stavi u kompjutere. Ja sam onda rekao, dobro, donijeemo papire, samo da vam kaemo na problem. Onda je on rekao, i mi imamo svojih problema pa nam nikad nije palo na pamet da idemo kod vas i da vas maltretiramo. Onda sam ja rekao, moda to i nije problem. Onda je on pitao, ta je to ako nije problem? Ja sam rekao, da se sve to nama ini kao problem, ali da nam je neprijatno da kaemo. Onda je on rekao, da nama ne treba da bude neprijatno. Onda sam ja rekao, da je nama ipak neprijatno. Onda je on rekao, vi morate da govorite! Govorite! Onda sam ja rekao, radi se o novcu. Onda je on rekao, slobodno recite, nemojte se bojati. Ponovite! Onda sam ja rekao, problem je u novcu. Onda je on rekao, recite slobodno glasnije! Onda sam ja rekao glasnije, problem je u novcu. Treba da nam date novac! Onda je on pitao, ko da vam da novac? Onda sam ja rekao, pa vi! Onda je on rekao, mi vama ne moemo dati novac. Onda sam ja pitao, kako to!? Onda je on rekao, tako! Ne moemo! Mi smo novac za kulturu od ove godine potroili prole godine. Onda sam ja rekao, pa nismo mi to znali! Onda je on rekao, eto sada znate! Onda sam ja pitao, ta da radimo?! Onda je on odgovorio, ne znam, nije moje da radim. Onda sam ja skoio i povikao, ta emo, kako emo planirati?! Onda je on rekao, da su oni planirali i vode veliku drutvenu akciju, koja je u toku, da dok se ne nau novci za kulturu, da vi ove i naredne godine, budete nekulturni! to se uostalom i vidi. Ja sam tada elio da mu objasnim predstavu, njen sadraj, odnos izmeu glumake igre i scenografije... A ovaj gospodin meni, samo ti igraj! Onda sam ja rekao, ali ne moemo da igramo! A ovaj gospodin meni, kako ne moete? Onda sam ja rekao, moemo! A ovaj gospodin meni, eto vidi da moete! Onda sam ja rekao, ali ima scena u predstavi koje ne moemo igrati, jer nema scenografije! A ovaj gospodin meni, divno, igrajte predstavu, a kada dou scene koje ne moete igrati, preskoite i igrajte dalje. Onda sam ja pitao, kako da preskoimo scene u predstavi?! A ovaj gospodin meni, samo ti preskoi, ta publika zna trebaju li te scene ili ne. Onda sam ja rekao, to nije mogue! A ovaj gospodin meni, ta oni znaju?! Oni ne itaju knjige, njih interesuje loto, sportska prognoza, lutrija... Onda sam ja rekao, ne radi se o toe da znaju ili ne znaju! A ovaj gospodin meni, samo se o tome radi. Onda sam ja rekao, vi to gospodine posmatrate generalno! Molim vas, mislite malo, analizirajte drutvo i situaciju! Nisu to sve glupi ljudi! Moda tu u dvorani ima i pametnih pojedinaca... koji sve razumiju i koji itaju. I znaju sve! Vi mene, oprostite gospodine, gurate u glupu i neugodnu situaciju: da igram predstavu bez scenografije i da preskoim neke scene! Dobro. Evo ja igram predstavu... igram... a onda iznenada u gledalitu ustane neki pojedinac i kae, prekinite ovu predstavu koja mora da ima scenografiju i neemo da gledamo teatar u kome se ne igraju sve scene! Gospodine, ta ja da radim u takvoj situaciji?! A ovaj gospodin meni, jedi govna! Ti si glumac i igraj! I ta ti pojedinci imaju da vide?! itavo drutvo ne vidi, a oni, kao, vide! Gdje su ti pojedinci? U teatru? Onda sam ja rekao, vi mene niste razumjeli. A ovaj gospodin meni, ti samo igraj, a mi emo te pojedince snimiti

video kamerom. Onda sam ja rekao, taj novac o kome govorimo, to ne ide nama to ide njima, kao drutvu! Ne nama - nego njima - to jest, vama! Da oni daju novac, moda i vama, a onda vi nama. I onda sam ja ovom gospodinu govorio o vama: kako vi dolazite u teatar i gledate predstave; kako razmiljate; kako mijenjate svoj ivot; kako onda drugaije mislite; kako to vama treba kao i svakom drutvu na svijetu; kako je to umjetnost; kako je to tradicija; kako je to kultura... A ovaj gospodin meni, ko ih jebe... samo ti preskoi te scene. Onda sam ja rekao, vi mene savjetujete ta ja da radim, a vi ne znate ni sadraj predstave, ne znate ni kako se predstava zove, ne znate ni ko je napisao komad. Nita ne znate! Ja hou da vam objasnim! Ja hou tu, u Ministarstvu za kulturu, da vam odigram predstavu, da i vi jednom vidite teatar - nita vam nee biti. Ako ne itavu predstavu, ono bar scene iz treeg ina, jer u tim scenama se najbolje osjeti i vidi odnos izmeu glumake igre i scenografije. I ja sam brzo pomakao sto, sklonio stolice, povukao tepih, navukao zavjese na prozore, njegov zvuni stub, televizor i video su bili djelovi moje scenografije. I poeo sam da igram! Trei in! I dok sam ja igrao itavo Ministarstvo za kulturu se okupilo u sobi ovog gospodina. Ovako su otvorili oi i gledali. Ovako! Na vratima su stajali i gurali se. Oni koji nisu mogli da uu, zvali su telefonom da samo malo uju glume. Kakva atmosfera?! Ja ne znam da vam to prepriam. Ali vjerujte mi: oni su drugi svijet! Oni su tako blizu, a tako daleko. Ko kae da vanzemaljci ne postoje?! Postoje: u Ministarstvu za kulturu! Ja nisam ni zavrio scene iz treeg ina a oni su me prekinuli. Sekretarica od ovog gospodina je plakala. A onaj gospodin, to je sa nama razgovarao, morao je da ide na jedan vaan sastanak. Opte stvari i vii ciljevi! Onda je jedan gospodin rekao, otkud vi?! ta da radimo sa njima?! Drugi jedan gospodin je rekao, sjedite gospodo, hoete li kafu i kiselu? Sekretarica je i dalje plakala. Samo je jedan gospodin bio neprijatan: govorio je neto za glumce i balerine... i kako u orkestru ima previe zaposlenih. Ja sam tada, u Ministarstvu za kulturu, meu tim ljudima osjetio da je samo u pitanju "ljudski faktor", i da te tu ljudi razumiju, da te shvataju, i da tvoj problem posmatraju kao svoj. Eto, ljudi te ipak razumiju! I ja sam zaplakao! Gospodo, plakao sam, dajte nam scenografiju! Pomozite nam da doemo do scenografije! Onda se jedan gospodin bacio preko stola i vikao, gospodo, znamo mi za tu vau scenografiju! Ja sam o njoj itao u novinama, i ja sam sve te lanke iz novina izrezivao i slagao u herbar od mog sina, da se ne poguvaju. Drugi gospodin je bio tuan, i ja znam ta je scenografija, jer ja sam jednom, prije rata, bio u teatru i vidio sam tu scenografiju. Jedna gospoa je rekla kako joj je drago to e da vidi tu scenografiju - o kojoj je mnogo pria sluala. Ja sam onda rekao, da nee da vidi scenografiju jer nema novaca. Dajte nam novac, pa ete vidjeti scenografiju! Onda je jedan gospodin rekao, mi vama ne moemo dati novac, jer Ministarstvo za kulturu jo nije na tom stupnju civilizacije - da dijeli novac! Sekretarica koja je i dalje plakala je kroz suze rekla, Ministarstvo za kulturu sada samo duhovno djeluje. Onda sam ja rekao, dajte nam da igramo predstavu, da radimo, vrijeme prolazi! Onda je jedan gospodin rekao, mi prvo moramo oformiti jednu komisiju koja treba da sastavi upitnik

na koji e se odgovoriti, treba li ta vaa scenografija ili ne! Mi emo komisiju sastaviti od penzionera i domaica iz naeg okruga. Mi emo te ljude organizovati, aktivirati, daemo im osjeaj da nisu zaboravljeni, da nam je njihova pomo dragocjena, daemo im hemijske olovke, papire, proteze za zube, epie za normalnu stolicu, mjeriemo im krvni pritisak svaki dan i daemo im materijale sa tim informacijama oko te kulturne problematike. I im oni izgrade miljenje o toj problematici, a to je za tri-etiri godine, ako u meuvremenu ne zaborave zato se okupljaju - mi njima napiemo na velikoj tabli zato se okupljaju, ali ovi iz plesne kole izbriu! Sekretarica je prestala da plae i lakirala je nokte na nogama. Dakle, kad oni donesu odluku, mi emo obezbijediti novac, vi kamion, i tako e publika da vidi - to to treba da vidi. Onda je jedan drugi gospodin rekao, kako vi ulaznice od ove predstave veeras morate da sauvate, jer kada oni donesu odluku o finansiranju, to je dakle, za tri-etiri godine, mi platimo kamion, onda e se ta scenografija postaviti ili ovdje na pozornici u teatru ili u nekom parku ili na nekom trgu. A vi ete, putem sredstava javnog informisanja biti obavjeteni: kada je to, koji dan, u koliko sati i, naravno, na kom mjestu. Tada ete vi doi sa veeranjom ulaznicom da vidite tu scenografiju i da kompletirate svoj umjetniki doivljaj! Onda je drugi gospodin rekao, ako taj dan, kada se bude postavljala scenografija, bude sluajno nacionalni praznik, obiljeavanje pobjede u slavnoj bitci od prije 897 godina, to se moe iskoristiti da se pozove i scenograf da odri kratki govor. Vi se moete tom prilikom i fotografisati sa njim. Pozvaemo folklorne grupe iz susjednih gradova, vatrogasne orkestre, prodavaemo mjesta za rotilj i flipere. Organizovaemo trku konja, skok udalj, bacanje kamena sa ramena, potezanje ueta izmeu sela. Pozvaemo televiziju! Onda je ona gospoa opet rekla, da joj je drago jer e ipak vidjeti tu scenografiju. Sekretarica je plakala jer je prosula lak za nokte. Onaj gospodin koji nas je prvi primio javio se telefonom da ide na slubeni put godinu dana! Ostali su se poeli dogovarati koji datum bi bio najbolji da se scenografija postavi. Vjerujte mi, ja sam elio da im objasnim predstavu, njenu ideju, nain na koji igramo likove... elio sam, ali nisam mogao. Oni kao da su prirodno glupi i kao da nemaju centar za razmiljanje. Ja sam vikao, gospodo, mi smo predstavu ve napravili. U nju smo uloili: vrijeme, znanje i ljubav! Kako da napravimo drugu, desetu, stotu predstavu, ako ovu sada ne moemo da igramo?! Ja bih elio da igram, ali ne mogu jer nema scenografije. Ne mogu zbog sebe... a i zbog vas! Vi da sjedite tu u teatru... kao stoka... da gledate... da blenete... da se gurkate... i naravno pitate se, ta je ovo?! Ne razumijete ta se dogaa i mislite da je problem tu - na sceni! A nije - problem je sasvim na drugoj strani! Evo, mogu da vam to objasnim. Hou. Moram! Ja sam glumac. Rei u vam: to je drama! Ha-ha-ha! Drama! Ne znam koliko ste vi toga svjesni, jer vi ste trenutno u mraku: drama! I u toj drami, ja igram ulogu princa koji dolazi pred zidine jednog ogromnog srednjovjekovnog dvorca, jedne velike tvrave: da iz tih zidina, iz tog dvorca, iz te tvrave oslobodi svoju dragu - svoju ljubav koju je neprijatelj zarobio! Gospodo, gdje ja

sada da doem - kad nema novaca za kamion?! Gledajte, ja ve u prvoj sceni, prvog ina, izlazim na pozornicu kao princ, i govorim tekst: "Oooo! O ja danima i godinama ekam, ekam da oslobodim svoju dragu, moju ljubav". A neko e od vas, iz gledalita rei: "Zato eka?! Oslobodi je odmah!". A ja ne mogu da je oslobodim zato to postoje zidine! A ti zidine ne vidi - jer nema novaca za kamion! A ja moram da ekam ispred tih zidina: danima i godinama. Zato?! Zato to je to drama. Jer, kada bih ja tu princezu, moju ljubav, odmah oslobodio: to bi bila komedija, a ne drama. I ja tako ekam: da li u je moi osloboditi ili neu?! Da li je jo uvijek volim?! Da li ona voli mene?! I na kraju - u meni se javlja dilema! Da li je sav taj trud koji sam uloio da je oslobodim - adekvatan rezultatu koji u ja dobiti od princeze, na kraju drame?! I dok ja ivim sa svojom dilemom, satima, danima, godinama: vi kao drutvo dva puta izlazite napolje. Predstava ima tri ina i dvije pauze: ti na svakoj pauzi izlazi u foaje, pije, pui, pia, sreuje frizuru, stavlja parfem, minka usne - vrati se u gledalite, gleda koga ima na balkonu, pita gledaoca pored sebe: "Oprostite, onaj glumac... princ, da li je oslobodio svoju dragu ili jo uvijek eka?!". Ti se zabavlja, a ja i dalje ostajem sam sa svojom dilemom!! /PRVA dijalog scena - DRUGI partner/ Oprosti, nemoj da se smije! Budalo jedna! Sjedi tu i smije se! Ja objanjavam kako je ovo drama, kako je ovek nesrean, kako je ovo tuno - a ti se smije!? Stavio prst u nos i uiva! Ti nisi svjestan ta je ovo! Izvoli ti izai na pozornicu i stani ispred zidina i ekaj! Samo tri dana ekaj? A pomisli sada na princa koji eka godinama?! I ti se sada smije! Platio ulaznicu (rei cijenu teatarske karte) i sve ti smijeno. Da si platio ulaznicu 5000 ti bi se zamislio, ne bi se smijao. A ovo je drama! Evo sad u vam pokazati da se uvjerite. (PRVA A dijalog scena DRUGI partner) Molim vas gospoo, izvadite svoju maramicu iz tane. Vidim da ste naminkani, pa da vam suze, koje e poeti da teku kada ugledate nesrenog princa, ne pokvare va izgled. Gledajte! Prva scena iz treeg ina u kojoj princ dugo stoji ispred zidina tvrave: "Ooooo, zidine! Oooo, proklete zidine!". To on kao da razgovara sa zidinama. "Ooo, zidine krvave!" A zidine su krvave zato to su se prva dva ina prinevi vojnici penjali uz njih i na njima se borili. Tu je bilo mrtvih i ranjenih koji su krvarili i zato su te zidine i u tekstu krvave. To objanjavam da znate zato su krvave. "Ooo, zidine! Ooo, zidine indiferentne!". Indiferentne zidine?! Ha-ha-ha! Kako zid moe biti indiferentan?! Joj, kako je glupo preveden ovaj dio teksta. ta mi glumci sve moramo da govorimo: koje gluposti i budalatine! Zamisli sada mene, kao glumca, koji ozbiljno govorim ovu glupost: "Ooo, zidine indiferentne!". U piku materinu! Ova replika nema logike! A u stvari prevodilac nije shvatio ta je pisac elio da kae tom replikom. Pisac je elio da pokae kako je princ oajan: jer zidine u sebi imaju princezu - fiziki, a nije im stalo do princeze, a princ nema u sebi princezu - fiziki, a stalo mu je do nje! Jednostavno, zar ne?! (DRUGA dijalog scena - DRUGI partner) Gospodine, razumije? Nita ti ne razumije! "Ooo, zidine! Ooo, zidine!", i dok ja igram oajnog princa, neko od vas e iz gledalita rei: "Ovaj

glumac... on nije normalan! Govori o nekakvim zidinama, a zidina nema na pozornici!". Tano gospodo, nema. Zidina nema, jer nema novaca za kamion. Jer, ta su zidine? ta zidine predstavljaju? Zidine su materijalna prepreka mom duhovnom zaovoljstvu. I to su vee zidine - to je vea dilema! A to je vea dilema - to je vei umjetniki doivljaj! A to je vei umjetniki doivljaj - to je jaa katarza! A to je jaa katarza - to je skuplja ulaznica! Kako da ulaznica bude 5000 kad nema zidina i kad nema dileme? Znate li ta je meni ao? Meni je ao to vi ne moete da vidite te nae zidine. Kako su one pravljene, koliko je to radnika postavljalo, kako to sve izgleda sa ove druge nae strane koju vi nikada ne vidite. Koliko je raznog materijala potroeno da se te zidine naprave da budu prave: dasaka, eksera, platna, stiropora, ranih metalnih kopi. E, kad bi vi to vidjeli? (DRUGA A) dijalog scena - DRUGI partner) Gospodine, kad bi ti vidio te zidine, a nee ih vidjeti jer nema novaca za kamion. Ti bi, recimo, uao u teatar, u gledalite, sjeo na svoje mjesto i kad bi vidio te nae zidine, ti bi rekao: "Ooo, zidina?! To e biti drama. Onaj glumac nikada nee osvojiti ovaj dvorac. Nikada!" A princ mora na kraju drame da osvoji dvorac. Zato? Zato to je princ pozitivna linost. I dok sam ja vikao u Ministarstvu za kulturu, kako da napravimo hiljaditu predstavu, kad ovu jednu ne moemo da igramo - doao je jedan novi gospodin. Onda je on pitao, zato ne moete da igrate predstavu? Onda sam ja rekao... Onda je on rekao, nema?! Onda sam ja rekao, nema! Onda je on rekao, ako nema, a treba vam, onda vi toj publici, tim gledaocima, tim ljudima - objasnite ta nema i zato nema. Objasnite im zato to vama treba i zato ne moete da igrate predstavu. Onda sam ja rekao, ali teatar se ne moe objasniti, on se mora igrati! A da bismo ga igrali, mi smo radili mjesecima. Radili na svakoj nijansi i svakom detalju: kada i ko je napisao ovaj tekst i u kojim politikim, ekonomskim i drugim uslovima; kojem pokretu i filozofiji pripada pisac; u koje vrijeme i u koji prostor je stavljen sadraj predstave; koji su odnosi meu likovima i kako se oni razvijaju; mi moramo znati karakter svake linosti, kako misli i kako se razvija i mijenja u odnosu prema drugim linostima i prema dogaajima u kojima uestvuje. Probe teksta: itae probe. Postavljanje mizanscena. Sitna rekvizita. Progoni pojedinih scena. Progoni inova. Svaka rekvizita na sceni. Kostimi. Svijetlo. Ton. Svaki pokret mora da ima svoje opravdanje. Nije isto kada se ruka podigne ovako... ili ovako... ili ovako! Samo jedan prst drugaije postavljen ljudima mijenja ivot. Onda je ovaj gospodin rekao, ako nemate to to vam treba, a hoete da igrate predstavu... napravite napravite od neega to to vam treba, objasnite ljudima ta bi to trebalo da bude, ta to vama znai, i ta to predstavlja u vaoj predstavi. Onda sam ja rekao, ali vi mene tjerate u neprijatnu situaciju i nezavidan poloaj. Ja sam, ipak, samo glumac! Onda je on rekao, ako elite da igrate, potrudite se: napravite i objasnite to ta nema... i igrajte predstavu. Ako neete, onda lijepo otkaite predstavu. Zato sam ja veeras i izaao na pozornicu, i zato je predstava tako i poela. I ja mislim da je bolje da se objasni - nego da se otkae. A vi? Da li mislite isto kao i ja? (TREA dijalog scena - DRUGI partner) Molim vas, gospodine-gospoo, da li

ste za to da se predstava objasni ili otkae? (dijalog A) Vi ste da se objasni. Hvala vam to mislite kao i ja. Kako ste pametni. Zato sam vas i pitao, jer izgledate kao jedan intelektualac. Gospoo, ovo je va mu? Kako je pametan. Vi ste se dobro udali. Bilo bi divno, ako ste i vi pametni kao on. Gospoo, da li biste vi razumjeli kada bih ja objanjavao? Razumjeli bi? Divno! Evo vidite, postoje ene kojima moe neto objasniti! Gospoice ta vi mislite, da ili ne? Vi kaete, da! Uzbuen sam, saekajte me poslije predstave! Hvala vam, to elite da vam objasnim. (dijalog B) Vi utite? Pustite ga, razmilja. Ne smije da govori, ena mu ne da. uti, jer zna da nita ne zna. On ne razumije ta sam ga pitao, on je stranac. (dijalog C) Vi elite da se predstava otkae? Ja vas razumijem, vi ste veeras prvi put u teatru i malo ste zbunjeni. Gospoo, ovaj gospodin je sa vama? Kako je glup. A inae u ivotu, da li on vas razumije, kada vi njemu neto objanjavate? Ako ne bi razumijeli, zato ste sjeli tu, u prvi red, kao da ste neka vana linost. Pogledajte, najgluplji sjede u prvim redovima. Evo primjera da odijelo ne ini ovjeka: lijepo obuen, a glup. Veina gledalaca je za to da se objasni. Divno! I treba da se objasni ega nema. I objasniu! (ETVRTA dijalog scena - DRUGI partner) Naravno, vi znate kako izgledaju srednjovjekovne zidine. Uili ste u koli, gledali u raznim filmovima i u televizijskim serijama, putovali ste po svijetu i gledali, esto na kalendarima i turistikim vodiima postoje kolor fotografije srednjovjekovnih dvoraca: dakle, vidjeli ste ih i znate. Jer, kada vi znate kako izgledaju i od ega su napravljene, te prave zidine, meni je sada mnogo lake da objasnim gdje su one na pozornici zakucane za pod, zatim, kako itav dvorac izgleda i da jo pokaem i detalje koji su bitni za nau dramu. Gospodine-gospoo, molim vas, da li ste vi vidjeli neke srednjovjekovne dvorce ili tvrave? (odgovor A) Vidjeli ste! Divno. Hvala vam. I vi ste putovali. Evo on-ona zna, uio u koli, sjea se, to je knjiga iz istorije! (odgovor B) Ovaj opet uti. On se i ne sjea. Ona i ne zna ta je to dvorac. On nije siguran da je to to je vidio odgovor na moje pitanje. (odgovor C) On nikada nije vidio neki zamak, dvorac ili tvravu? teta, ja sam mislio da ste ili u neku kolu. Ja sam siguran da si ti vidio, ali si zaboravio. Jadnik, on se niega ne sjea. Ti gleda samo u svoju enu. (ETVRTA A dijalog scena - DRUGI partner) Poto ste vidjeli i uili i znate kako izgledaju srednjovjekovni dvorci i tvrave, molim vas gospodinegospo o, recite nam, od ega su i od kojeg materijala napravljeni: s a d! (dijalog A) Od kamena. Od drveta. Od gline. Od cigli. Od eljeza. Od stakla. On zna jer je pametan. Ovaj je bio odlian ak, sve zna! Gospoo, da li je va mu bio ovako pametan i prije braka? (dijalog B) Ti razmilja? Hajde, kad se sjeti, ti nama lijepo reci. Ti uti? Mora da ti je krivo to drugi znaju, a ti ne zna. (dijalog C) Ne znate i nikada ih niste vidjeli? Normalno, toga I nema na selu. Od stiropora? Nisam pitao ta vam je u gaama, nego od kojeg su materijala zidine. ta se ti smije? Ja kada ne bih znao ja bih plakao. I ti se smije? Ne zna, a smijeno mu. Nemojte vi da mu govorite. Znao on, samo ne moe da se sjeti. Od kartona? Ti si se alio? Ako se nisi alio, onda si

glup. ta sjedi tu ako ne zna? Ako ne zna, zapii ta ovi pametni ljudi govore. Ti nju voli, a ona nita ne zna. Gospoice, vi ste spavali sa njim? Pa on nita ne zna! Te materijale smo ve spomenuli. Ne ponavljamo gradivo. Gospoice, kako ja vas da zadovoljim, kada nita ne znate. Pogledajte koliko ljudi nita ne zna! Pojma nemaju ni o emu! Zamislite da je predstava poela... a da niko nita nije objasnio: onaj sjedi i zeva; onaj gleda na sat; onaj uti; ona jede bombone; onaj spava; onaj nita ne razumije; ona nita ne zna; onaj glup; onaj misli da smo mi glupi, a da je ovo budalatina; ona se ne sjea; onaj zaboravio; onaj misli da zna, a ne zna; ona stalno pria kao da je na ulici... I onda izgleda na kraju da sam ja kriv - to ste vi glupi! Nije istina! Samo treba da se objasni! I objasniu! Dakle, nita nema! Prvo u objasniti injenice koje su prirodne i istorijske - njih veeras nema - jer nema novaca za kamion. Onda u objasniti jo neke stvari iz samog sadraja predstave. To se, inae, nikada ne objanjava, ali ja u to uraditi zbog vas. Vidite i sami, da ovdje, meu nama, u gledalitu ima ljudi koji nita ne razumiju. Samo sjede, jedu, seru i spavaju - i onda glasaju! A ja u to objasniti, tako da svi razumjemo, da svi znamo, da svi gledamo istu predstavu - i da smo svi jednaki! Molim vas, nemojte sutra po gradu priati kako sam ja vama veeras sve objanjavao. Onda e drugi ljudi rei da ste glupi i da nita ne znate. Dakle, to je drama! Ha-ha-ha! U toj drami ja igram lik jednog princa, koji je od svojih malih nogu bio princ. Evo, recimo, ova injenica nije iz scenografije nego iz sadraja drame. I on je od svojih malih nogu - od svog djetinjstva bio pozitiva linost. Njemu je i priroda pomogla da bude pozitivna linost. (ETVRTA B dijalog scena - DRUGI partner) Neko od vas e upitati, kako mu je priroda pomogla? E, priroda mu je pomogla tako to je on bio sin - jedinac! Jer, da je bilo jo brae u porodici, oni bi sigurno vodili rat izmeu sebe, koji od njih e biti princ. U tom sluaju, da je bilo tako - nama veeras ne bi trebali novci za kamion... I tako je bilo u jednoj zemlji: kraljevini. A u drugoj zemlji, isto kraljevini, hiljadama kilometara daleko, ivjela je druga porodica, koja je umjesto sina - gle sluajnosti - imala erku, princezu. Jedinicu. Ovdje je on... ovdje ona... i vremenom... oni se upoznaju. To je elio i pisac predstave, da se oni to prije sretnu, upoznaju i krenu u dramu. I sad, moje dame i gospodo, oni rastu. Rastu... ti ne osjea kako vrijeme prolazi, kako te prostata mui i mora u klozet, kako si gladan jer itav dan nisi stigao ni da jede, kako nee stii na posljednji autobus, kako sutra mora zubaru, kako su cijene opet skoile... a oni rastu. Rastu! Postali zreliji i pametniji ljudi. I onda, kada su oni postali zrele linosti, kada je trebalo da imaju intimne odnose, kada su morali svoju ljubav da kruniu jednim takvim svetim i prirodnim inom, koji je u naoj predstavi umjetniki doivljaj: doao je rat! Neprijatelj je osvojio kraljevinu, zarobio princezu i zatvorio je u zidinama jednog ogromnog srednjovjekovnog dvorca. Kada je princ uo tu vijest i shvatio da je ostao bez svoje drage, jedine ljubavi - tek tada je znao ta princeza znai za njega. Okupio je svoju kraljevsku vojsku i krenuo u rat, da osvoji taj srednjovjekovni dvorac u kome je zarobljena njegova princeza: "Vojsko moja! Govori vam va princ! Juuuuri na zidine dvorca!

Uraaaa!". Ura! Ura! Ura! Zidina nema, jer nema novaca za kamion. Zato vam sada i objanjavam kako je princ krenuo i gdje je doao. (PETA dijalog scena - DRUGI partner) Evo, zato sam i donio ove dvije cigle, od kojih se mogu napraviti zidine, kao to je onaj gospodin i rekao. Evo, gospoo, provjerite. Da li su prave i da li su tvrde? Da, da draga moja, to je tvrdo, a ne ono to va dragi ima u gaama! Nemojte se vie zavaravati. Dakle, to su zidine ogromnog dvorca. Ovdje, na vrhu cigle, nalaze se vojnici koji brane dvorac i ne dozvoljavaju princu i njegovoj bandi da ga osvoji. Jer, za ove unutra, ovi napolju su banda, a za ove napolju, ovi unutra su banda. I tako se ini da su, u ovoj drami, svi banda u komadu. Princ i njegova banda, oprostite, i njegovi vojnici, su vie puta pokuavali da osvoje dvorac, ali to je bilo nemogue. Nemogue prije treeg ina! A i zbog toga to su zidovi dvorca strano visoki. Molim vas, pogledajte kako i koliko su visoki ovi zidovi. (ESTA dijalog scena - DRUGI partner) Gospoo, vi sjedite vrlo blizu dvorca i dobro vidite: moe li ovo normalan ovjek da osvoji ili mora da eka? (dijalog A) Tako je gospoo, on ne moe da osvoji dvorac, jer su zidine velike, i on mora da eka, a vi sjedite blizu i sve to vidite. (dijalog C) Ne mora da eka i moe odmah da osvoji? Gospoo, nisam vas pitao da li biste spavali sa mnom, nego, da li princ moe da osvoji dvorac. Da li ste vi mene sluali kad sam govorio? Ovo je drama! Ovo su ogromne zidine dvorca. Ovo su vojnici - i on mora da eka. Idemo dalje: svaki srednjovjekovni dvorac je u svojim u uglovima imao ogromne kule. Tako i dvorac iz nae drame ima kulu. Poto kule nema, jer nema novaca za kamion... saekajte da potraim neto to lii na kulu. Evo, ova mala kanta za smee! Kada se okrene... ovako... i kada se postavi pored ove cigle... izgleda kao prava kula. Naravno i ona je visoka... pogledajte, vea i od samih zidina. Tu je princeza i zarobljena, na samom vrhu dvorca. Tu su prozorii kroz koje ona gleda: da li je njen dragi doao. Ona bi eljela da on to prije doe i da je oslobodi. Ali, ona je glupa, jer ona ne zna da e on nju osloboditi - a vi znate, jer sam vam ja rekao. Eto, to je skoro sve! Meni je ao to vi ne moete da vidite i detalje u scenografiji, jer bi onda sami mogli dalje da razmiljate. Neko e sada, moda, upitati, zato je ta kanta ovakve boje? E, ona je ovakve boje zato to je u to vrijeme ta boja bila moderna. Drugi neko e upitati, zato ti prorezi na kuli? To je napravljeno zbog cirkulacije zraka: ventilacija. Trei e upitati, zato je kula okrugla i zbog ega je vea od zidina samog dvorca? Pametno pitanje gospdine. To nije bez razloga. Zamislite ovdje hiljade vojnika. Princ komanduje: "Juuuuriiii na kulu sa njene desne strane!". Napad ne bi uspio, poto je kula okrugla i nema svoju desnu stranu! Ha-ha-ha! I jo neto: u ovoj kuli su odaje od vitalnog znaaja za ivot itavog dvorca. Tu su odaje, sa zlatom, orujem i municijom i hranom, koje su meusobno povezane uskim spiralnim hodnicima. I kada neprijatelj, u ovom naem sluaju princ i njegovi vojnici, osvoje dvorac, da bi osvojili i kulu, moraju stati u red, jedan iza drugoga. Ha-ha-ha! Eto, to su razlozi. Neki pametnjakovi e razmiljati i postaviti pitanje: "Zato je to drama? Jer odnosi izmeu ene i mukarca su se promijenili. Zato princ ratuje,

kad ima jo ena na svijetu? Zato sada igrate taj tekst i ta ste htjeli rei sa tom predstavom?". To su, moda, prava pitanja. Zato mi to igramo i koja je poruka ove drame? ta je princu, kao obinom ovjeku, davalo snagu da se bori i rtvuje? Koji je to motiv da ovjek, a posebno na princ, izdri i istraje u svemu. Motiv je taj: to je prineza bila nevina! Gospoo, nemojte da se smijete... nije ona kao vi! Dakle, to je to, to smo vam htjeli rei. Tako prirodan i normalan trenutak u ivotu ovjeka, a prikazan na umjetniki nain. Da sa tom, dramatinom porukom, koju mi veeras vama dajemo, idete poslije kui. Da danima i danima razmiljate, diskutujete, analizirate, priate... i na kraju zakljuite: "Kakva drama! Pfa! Kako veliki dvorac sa zidinama i jo veom kulom! Koliko vojnika. Kakav rat! Koliko ranjenih. Koliko mrtvih. Koje sve oruje. Koji topovi. Princ! Princeza! I kakva jebaina na kraju!?". Gospodo moja, i sve to za koliko novaca? (rei cijenu teatarske ulaznice), recimo: 100! 100! 100! Pa gdje to ima za te novce?! Gdje? Ima kod nas: u kulturi - u umjetnosti - u teatru! Dakle, zidine... Ovo je kula... Pa, da, zaboravio sam: tu je i kapija. A kapije u srednjem vijeku bile su napravljene od ogromnih balvana i okovane eljezom, a visoke na desetine metara. I jedna takva kapija, bila je ovdje... izmeu zidina i dvorca... i bila je stalno dignuta: ovako! A to princezi ne odgovara, jer princ ne moe ui u dvorac da je oslobodi. A ovoj vojsci tako odgovara: jer su sigurniji, stepen bezbjednosti je vei, manje ih ide na strau, i imaju vie vremena za svoje slobodne aktivnosti: ah, zidne novine, horska-dramska-recitatorska sekcija i saradnja sa srednjom medicinskom kolom. Kapija se, ponekad, i sputa: ovako! I kada se spusti, to opet princezi ne odgovara. Moda e neko pomisliti, da njoj nita ne odgovara i da je malo udna. Gospodo: ljubav! Mislite kao to misli princeza: princ eka godinama ispred zidina dvorca i kada vidi kapiju sputenu, to je za njega mogunost da ue u zidine dvorca i da je oslobodi. Naravno, on tu mogunost nee propustiti. Ljubav i strast su jai od razuma. Izvui e svoj ma i jurnuti preko sputene kapije: "Draaaagaaaa!". U tom trenutku, neprijatelj sa zidina dvorca moe ga strijelom racionalno pogoditi: "Fijuuu!". Gdje? U vitalne dijelove tijela, koji su potrebni princezi. I ta ako ga tu pogode? Nema umjetnosti! Nema drame. Tada se naa predstava prekida, a princeza ostaje junferica. A vi morate znati da bez njegovih muda nema kulture. Opet e neko od vas rei: "To sve to ste govorili mi razumijemo. To su razlozi za dva ina drame, ali ne razumijemo zato tri?!". Tano gospodo, jer nisam zavrio sa svim detaljima, kojih nema jer nema novaca za kamion. Gledajte: ispred ovih zidina nalazi se veliki, duboki kanal sa vodom... pun ameba, adaja, bakterija koje mogu da ugrizu i prenesu zarazu. Taj neko e jo da insistira kako kanal i nije neto vano. Pa, za tebe i nije, jer nisi obrazovan i ne ita. A lekcije iz istorije? A strategija ratovanja? Uzmi, molim te vojnu enciklopediju. Lekciju A: rana zora. Magla. Tiina. Princ. Hiljade vojnika. Nareenje: "Juriiiii!". "Uuuuraaa!". "Ura!". "Uraaa!". "Na zidiiineee!". "Ura... kanal! Stanite... kanal! Ne guraj se, idiote, zar ne vidi?!". Onda svi dou do kanala, pa se moraju skidati, pokvasiti, plivati. A vrijeme prolazi. Oni koji znaju plivati

odmah skoe u kanal: "Bu!". Ostali, koji ne znaju plivati, moraju plivalice i dueke da naduvaju. Oprostite, ne ujem ta pitate? Zato princ ne prepliva kanal i da li zna da pliva? Naravno da zna, gospoo. On je pozitivna linost. On sve zna! I zato zna da ne moe da savlada prepreku koja je istorijska injenica: da u srednjem vijeku nije bilo kanalizacije. Da ljudi u ona davna vremena nisu toliko razmiljali o sranju, kao vi danas! Ha-ha-ha! Jednostavno: nisu bili time optereeni. A mi, jesmo i tako se civiliziramo. Misli da nije tako? Pogledaj: sjedne... uloi odreeni rad... gleda... Moje! Niko kao moje! Pusti vodu. Ode. Srce boli... ali, ode. Za pola sata stane na prvi most i gleda. Eno ga! Vidi ga?! Moje. Ode! To je civilizacija. A u ona davna vremena sve je bilo drugaije. Recimo primjer: vojnik na zidinama dvorca. Na strai! Gleda da li ima neprijatelja. Ljut! I odjednom: velika nuda. Mora da sere. Klozeta nema. Niko ga nije izmislio, a on glup da ga izmisli. I kako e to da uradi? Prirodno. Kao ti na izletu. I poto nije bio time optereen, on to lijepo uzme, i sve preko zidina dvorca: "Opaa!". Izvinite, molim vas. I gdje je to palo?! U kanal! A to princ zna, jer je tada i ivio. Zamisli da to princ nije znao: prepliva kanal... popne se uz zidine dvorca... bori se... osvoji kulu... pronae odaju u kojoj je princeza zarobljena... provali vrata... u jednoj ruci dri veliki ma... u drugoj tit... po itavom tijelu rane i krv... a na vrhu glave neije govno! Princ kae: "Ljubavi moja. Ljubavi daj mi!!". Koja bi mu istorijska linost dala? Ne postoji dramaturg, niti dramaturki postupak koji bi tu odluku opravdao. Eto, to je sve! (SEDMA dijalog scena - DRUGI partner) Ba sam se umorio, ali vjerujem da sam rekao sve to je znaajno. Evo, da i ja pogledam. A? Nije loe. Dobro je! Gospodine-gospoo, da li ste zadovoljni mojim objanjenjim? Hvala vam. Zidine dvorca su kao prave. Moda ona kanta malo smeta... ali, ipak se vidi da je to kula. ta vi mislite gospodine-gospoo? to due gledam sve vie vjerujem da je to ogroman dvorac i da ga je nemogue osvojiti. Ali... ipak... ja nisam zadovoljan. Jer, jedan je osjeaj kada igra, a drugi kada gleda. Moda... kada bi imali vremena za samo nekoliko detalja... sve bi bilo jo bolje. (OSMA dijalog scena - DRUGI partner) Gospodine, hoete li malo da nam pomognete? Izvolite, molim vas, popnite se na pozornicu. Hvala vam. I vi, gospodine. Slobodno se popnite. Kako se vi zovete? Drago mi je. Gospodine, molim vas, i vi se popnite na pozornicu. Gospoo, vratiu vam mua, ne brinite, iako mi se ini da neete biti mnogo sreni. I vi, doite, gospodine. A sada... vas nekoliko stanite ispred zidina dvorca. Doite ovdje. Polako. Pazi na kanal! Kanal. Da li su vam mokre cipele? Nisu. Dobro je. Sada stanite mirno. Okrenite lea publici. Nemojte da stojite u jednoj liniji. Opustite se, budite slobodniji. Sada polako dignite ruke visoko iznad glave. Jo vie. Budite mirni. Dame i gospodo: ovo je uma ispred zidina dvorca! Tu se, u umi, princ i njegova vojska pripremaju za napade na dvorac. uma: budi mirna. Ne okrei se. Vi gospoice, molim vas, budite tako dobri kao to ste lijepi i popnite se i vi na pozornicu. Tako, hvala vam. Kako ste? unite, evo tu. Molim vas, na oba koljena. Gospoice, vi

imate veliku i znaajnu ulogu. Vi ste: bun! Grm! uma ne okrei se. Hej ti, ti si drvo, kako moe da se okree? Gospoice, vi ste sada mjesto gdje princ, u ovome ratu, provodi najvie vremena: on tu kod vas spava, jede, misli, odmara se od bitaka, pie dnevnik, sere... uma gledaj naprijed! (dijalog A) Gospoice, vi ne nosite grudnjak? Mora da su vam sise vrste i da stoje same od sebe. Mogu li da ih vidim? Divne su. Hvala vam. Kakve sise ima?! Mogu li da ih dodirnem? Kao kamen! (dijalog B) Vi nosite grudnjak?! Naravno, takve sise kao to su vae i moraju da se uvaju. Mogu li da ih pogledam?! Gospoice, nemojte se smijati. Vaa uloga je ozbiljna. Koji miris upotrebljavate? Divan je. Gospoice, ako se vi budete smijali, publika e pomisliti, da vama kao grmu, nije stalo do princa, a to znai da niste razumjeli svoju ulogu i da ste glupi. Molim vas, budite ozbiljni. Tako. Grm, pazi, tvoja uloga je da pokae kako je princ oajan. Stavi ruke na grudi i glavu okrei desno-lijevo. Malo jae! Gospodine, doite na pozornicu. Hvala vam. Kleknite na koljena... i sad jo na laktove. Polako... tako. Sada hodajte: vi ste medvjed! Medo! Vi gospodine. Isto tako... kao da imate etiri noge: vi ste vuk! ta me gledate? Hodajte! Ovo je uma. Vi ste slobodni. Vi ste sada gladni i idete umom da neto pojedete. uma: digni ruke! Gdje si vidio da se drvo okree i smije. Gospodin, vi ste kao pravo drvo: zimzeleno! Gospoo, dodajte mi vau tanu. Ne bojte se, nisam ja lopov, ja sam glumac! Hvala. Sada u da je stavim na rame ovom drvetu. Evo, ovako; to je gnijezdo. Gospoo, molim vas, i vas gospoice, stanite tu pored grma. Ruke ispruite naprijed, da budu savijene u laktovima: ovo su dvije tune vrbe. Gospodine, to je va sin? Doi mali na pozornicu. Brzo. Jednu ruku stavi ovom drvetu na rame, a drugu ovom drvetu na ruku. Poskoi malo u mjestu. Hop-la! Jo jednom. Ovo je majmun na dvetu. Evo... tek sada imamo sve detalje. uma. Divlje ivotinje. Medo. Vuk. Zec? Grm. Tune vrbe. Zidine. Kula. Dvorac! Sada moramo da napravimo probu najtee scene u predstavi. Druga scena treeg ina: kada princ osvaja dvorac i oslobaa princezu. Morate mi svi pomoi. Sluajte me. Blizu je kraj predstave. Jo samo nekoliko scena i vi idete kui. Drama traje! Na samom kraju Druge scene poinje veliko nevrijeme: oluja! Sve je u tom trenutku protiv princa: i Bog, i razum i priroda! Ti, kao gledalac si oajan i misli: "On nikada nee osloboditi svoju dragu princezu. Nikada vie nee biti sa njom?!". Ali, pogleda na svoj runi sat i pomisli: "Jo petnaestak minuta i bie kraj... znai za koji minut ovaj glumac e osloboditi princezu!". I petnaestak minuta prije kraja predstave, dakle, poinje, oluja! Kia pada: ssssssssss, sssssss! Gromovi udaraju: grom! Bruuum! Grooom! Vjetar nosi i upa sve ispred sebe: uuuuuu! Fijuuu! Grom! Sssss! Fijuuu! Drama! Molim vas da probamo tu Drugu scenu iz treeg ina. Sve, molim vas! Velika oluja! Svi zajedno... tri-etiri: uuuu! Ssss! Grom! Brum! Fijuu! Oluja mora biti jaa. to je jaa oluja to je vea drama. Glasnije gospodo. Jo glasnije! uma, ta stoji. Njiite se: desnolijevo. Jae! Grm, ti mora da se trese. ivotinje su uplaene. Medvjede jedan, ti si uplaen. Oluja mora biti glasnija i jaa! Grooom! Ssss! Uuuuu! (OSMA KATARZA dijalog scena - DRUGI partner, GLUMAC silazi sa pozornice i sjeda u gledalite) Uuuu! Fijuuu! Grom! Sss! Ovi su glumci

izvrsni, gospodine. Da li se i vama svia ova predstava? I meni. Ono tree drvo sa lijeve strane je sjajno. Kada vidim ove tune vrbe, ja pomislim da sam u prirodi pored neke rijeke. teta to onaj vuk-medvjed nije u nekom zoolokom vrtu. Bravo! ( aplauz) Dame i gospodo, proba je bila sjajna. Tako ste nadahnuto igrali da sam u jednom trenutku zaboravio da niste prava uma! Medvjede, kako si ti talentovan. Sluajte me svi: vi sada idete na svoja mjesta u gledalite. Kada doe trei in i ova scena koju smo sada probali, ja u tekstu, koji govori princ, dodati jo repliku: "uma! Grm! Medo! Majmune! Vrbe tune!". Vi u tom trenutku brzo izaite na scenu i glumite to to smo sada probali. A ja u i dalje igrati princa. Hvala vam! Jo jedan aplauz za njih! Hvala vam! (DEVETA dijalog scena - DRUGI PARTNER) Tek sada je sve ovo kao prava predstava. Ja sam siguran da sam objasnio sve ega nema. Gospodine-gospoo, da li ste zadovoljni? Da li sam sve lijepo objasnio? Da li vam je sada jasno koliko scenografija znai teatru?! Da li sve vidite? Da li ste prepoznali sve detalje? elite li da neke detalje ponovimo? Da li ste sve vidjeli o emu smo govorili? (dijalog A) Vi mislite da sam sve objasnio? Hvala vam. Naravno da vam je jasno, jer ja sam se toliko trudio. Vi sve vidite? Divni ste. Vi imate matu. (dijalog B treba zanemariti kao da ne postoji, a traiti odgovore koji prave dijalog i grade predstavu) (dijalog C) Niste zadovoljni? Nisam dobro objasnio? Ne vidite? Vi ste, stvarno, prirodno nematoviti. Bolje bi bilo da ste ostali kod kue. Gospodin-gospoa, koji sjede u istom redu kao i vi, oni vide, a vi kao ne vidite? Molim vas, pogledajte jo jednom! Samo malo mate i nita vam se nee dogoditi! Gospodine-gospoo, da li vidite dvorac? Vidite! Hvala vam. Da li je dvorac veliki? Naravno da je veliki, ovo je drama! Da li vidite zidine? Hvala vam to vidite. Da li vidite kulu? Naravno, nju je lako vidjeti jer dominira scenom. Da li vidite prozorie na kuli? Vidite. Hvala vam. Ne vidite. Vjerujem vam: jer su prozori tako mali, a vi sjedite daleko. Moda ne bi bilo loe da sutra ujutro odete kod onog ljekara. Jer, malo je udno da svi vide, a vi ne vidite. Gospodine-gospoo, da li vi, moda, vidite i princezu na prozoriu? Vidite?! Vi ste matoviti. Sjajno. Hvala vam. Vi ne vidite? Gospodine-gospoo, vi je ne vidite zato to ne moe princeza itav dan da bude na prozoru. Hladno je! Vi ne vidite zato to daleko sjedite? Molim vas, doite na pozornicu. Da li sad vidite. Ako ne vidite, ja u sad da vam kantu donesem u krilo. Da li sad vidite? Sada bi svaka budala vidjela! Gospodine-gospoo, ako vidite princezu, recite nam, kako izgleda? Da li joj je kosa plava ili crna ili... Plava kosa. Hvala vam. Crna kosa? Divno. Vi imate svoje miljenje. Hvala vam. Smea. Zelena. Crvena. Sijeda! elava! Da li neko vidi neku drugaiju princezu? Guzata? Sisata?! Obrijana. Gospodinegospo o, nisam pitao kakvi ste vi dole! uta sa takicama?! arena?! Gospodine-gospoo, vi ste ludi, a mi traimo neto normalno, Vi ste seksualni manijak. Gospoo, molim vas koliko vi vidite vojnika na zidinama dvorca? (odgovor sa dvadesetak vojnika) Gospoo, nisam vas pitao sa koliko njih ste odravali seksualne odnose, nego koliko ih ima na zidinama

dvorca? Ovo je drama gospoo, koja traje tri ina. Ne moe u drami da bude dvadesetak vojnika. Njih mora da bude hiljade! (odgovor u desetinama i stotinama vojnika). estitam, gospoo. estitam! Ona broji dok se mi igramo! (DESETA dijalog scena - DRUGI partner) Dame i gospodo, poto vidimo vie razliitih princeza, a da u drami ne bi bilo zabune: sada moramo glasati! Moramo glasati da bi svi vidjeli istu princezu. Glasati, dizanjem ruke. Ona princeza koja dobije najvie glasova, ona e biti zarobljena u kuli, pojavljivae se na prozoriu, i nju e princ na kraju... osloboditi. dame i gospodo, moemo li da glasamo? Hvala vam. Plava princeza! Ko glasa za princezu plave kose neka digne ruku: jedan, dva, tri... Hvala vam. Crna princeza! Ko glasa za princezu crne kose neka digne ruku: jedan, dva, tri... Hvala vam. Zelena princeza! Ko glasa za princezu zelene kose neka digne ruku: jedan, dva, tri... Hvala vam. Crvena princeza! Ko glasa za princezu crvene kose neka digne ruku: jedan, dva, tri... Hvala vam. Smea princeza! Ko glasa za princezu smee kose neka digne ruku: jedan, dva, tri... arena princeza! Ko glasa za arenu princezu neka digne ruku: jedan, dva, tri... Hvala vam. elava princeza! Ko glasa za elavu princezu neka digne ruku: jedan, dva, tri... Hvala vam. Guzata princeza. Sisata princeza... itd. Hvala vam! Dakle, dame i gospodo (na primjer: plava) plava princeza je dobila najvie glasova (taan broj). Plava princeza: prvi put. Plava princeza: drugi put! Plava princeza: trei put! Prodano! Plava princeza! Pla-va! Plava! Plava princeza je na prozoriu, plavu princ voli, plava princeza je nevina, i plavu e na kraju princ osloboditi. Dame i gospodo, jo samo malo, nekoliko trenutaka i poee drama! (JEDANAESTA dijalog scena - DRUGI partner) Moramo, molim vas, da glasamo za dvorac. Moramo biti sigurni da svi vidimo veliki srednjovjekovni dvorac, zidine, kulu i vojnike. Tek tada moe da pone predstava! Dakle, dame i gospodo, ko vidi dvorac neka digne ruku! Da li svi vide ega nema?! Ko vid neka digne ruku: jedan, dva, tri... !! II DIO PREDSTAVA SCENA 1. Gospoi reci: kada mi pie spravi, Neka zazvoni. Idi, pa poini. Sluga odlazi. Da li to no pred sobom vidim ja, Okrenut drkom prema aci mojoj? Daj da te epam! Nemam te, a ipak Vidim te neprestance. Pa zar nisi, Privide kobni, i opipljiv ti, Ko to si vidljiv oku? Ili si Tek no u mati, tobo-tvorevina, Iz vruiava mozga ponikla? A vidi se opipljiv ko i ovaj

to ga sad potrem. Vodi me putem kojim kretoh ve, Oruje uprav tako imao sam Da upotrijebim. Il se s vidom mojim Ostala moja ula egaju, Il vrijedi on koliko ona sva. Klov... molim... Klov. Vidim te neprestano, a na tvom Sjeivu i na drci kapi krvi Koji ne bijae prije. Al toga nije: To se tek samo tako privia Krvavi ovaj posao mom vidu. Nad polovinom svijeta priroda Izgleda sada kao umrla. A san, za zastor skriven, morom more Opaki snovi: sada arobnjatvo Hekati blijedoj rtve prinosi, A sablasno ubistvo, probueno Straarom svojim, vukom, to na svojoj Zavija strai, korakom se mukim, Ovo je muki korak; tarkvinski krupnim, Ovo je tarkvinski korak, i kratkim Sladostrasnim, evo ga, Svom cilju unja kao duh. O, draga moja ledi Makbet! Operi ruke moje od te krvi, O, draga, ledi Makbet. Uini zloin moj nevidljiv za oko ljudsko. Da krv njegova nestane s ruku mojih, Da Dankanova vlast ue u tijelo moje, A krv njegovu operi, operi, s ruku mojih. Operi ruke moje krvave, draga Ledi Makbet, Operi ovaj prljavi pod po kojem se Valjam ja, ovaj pod niko nije obrisao Godinu dana; dobiu infekciju, o draga Ledi Makbet! I ovdje je va prilog za kulturu? Ovo... sitna para - sitna logika. Koliko para... toliko glume! Kad zavrim glumu svoju, ko hoe jo nek stavi, Ko nee... mar na televiziju! O, vrsta I postojana zemljo, korak moj, Ma kud da krenem preuj, kako ne bi

Ni same stijene izbrbljale kud u, Te grozu s ovog skinule trenutka Koja mu sad tako pristaje. Dok ovdje prijetim ja, on ivi tamo: Za dijela zar sve rijei led su samo. Brrr! Dolazim, dolazim, Da Librijum u tijelo svoje stavim I aicom se jednom okrijepim, Po ljekarskom receptu! Idem, i stvar e izvrena biti: Zvono me zove. Ti ga, Dankane, Preuj, jer ovo pogrebno je zvono: U raj il pakao poziva te ono! SCENA 2. Molim... Da. Jesam. U gimnaziju. Ne, ja sam bio u Prvoj gimnaziji. Moda ste uli za nju: profesorica Milai. A, ne. Nisam. Molim. Da, sam. Mislio sam da je tako najbolje. Ne ujem. Da, da. Tu je sa biografijom i monologom. Da, da. Pjesma. Nisam. Jesam. Mislio sam da je tako najbolje. Sam. Da, da. Nisam. Jesam. Kako nema... mora biti, tu na kraju. Da. Pjesma. A ovo jo nije gotovo... Mislio sam ako treba jo. Vi ste me prekinuli. Da, da. Pripremio sam. Jedna naa poznata pjesma koju je napisao na poznati knjievnik i pjesnik. Pa, ovaj... Da, Laza Kosti. Laza Kosti: Meu javom i med snom Srce moje samohrano ko te dozva u moj dom? Neumorna pletisanko, to pletivo plete tanko meu javom i med snom. Srce moje, srce ludo, to ti misli s pletivom? Ko pletilja ona stara, dan to plete, no opara, meu javom i med snom. Srce moje, srce kivno, ubio te ivi grom! to se ne da meni ivu razabrati u pletivu meu javom i med snom! SCENA 3. Tata. Tata. Poloio sam. Glumac. Bilo je izvrsno. Sjajno. Ne mogu da vjerujem. Izveo sam monolog i jedan gospodin me pohvalio. Glumac! Tata?! To je danas fakultet: fakultet Dramskih umjetnosti. Tata! Glumac?! To se danas kae izvrilac dramskih radova. Tata, ta ti misli o tome da ja danas budem glumac... Sine, dobro. Dobro. tako si nam malo izmakao ispod kontrole i... Ja i mamica

se jako radujemo da si ti izabrao ba to zanimanje. Ti najbolje zna... Imaemo u naoj porodici jednog sina inenjera, a sada... imaemo... jednog sina... glumca! Ali, tata. Biti glumac. Biti glumac... to je... ishodite jedinstvenosti. Ishodite. Tata, sluaj me! Vjeruj mi. Ma, ti mene ne razumije. Nikada me nisi razumio. Gledaj me. Tata. Dobro je da se neke stvari unaprijed odrede. Tata! Gluma je vjetina mnogo jednostavnija nego to se to na prvi pogled misli. Hej, tata! Glumci glume kao da je istina ono to ti arobnjaci doaravaju svojom glumom - kao da je istina. Glumci glume glumei kao da im neto jeste to zapravo nije, tako da gledalac vjeruje kao da je istina ono to oni glume. Tata. ovjek kome vjeruju da ga neto boli, a ne boli ga nita, ili obratno, ovjek koji se tako srdano smije da moe nasmijati i druge, a moda je subjektivno veoma nesretan i bole ga zubi, a ljudi mu vjeruju, za takva ovjeka se kae da je dobar glumac. A vidi, tata, ja bih elio biti... SCENA 4. Aurea prima sata est aetas, ljuae vindice nullo sponte sua sine lege fiden rectumljue colebat. Poena metusljue aberant, nec verba minacia fixo aere legebantur nec supplex turba timebat iudicis ora sui sed erant sine vindice tuti. A, E, I, O , U ! A, E, I, O , U ! A, E, I, O , U ! As! Pozicija jedan Pas de deux. Pozicija dva Pas declie. Pozicija tri En avant. Kiks! SCENA 5. Snove snivam, snujem snove, Snujem snove biserove, U snu ivim, u snu diem, Al ne mogu sitne snove, Ne mogu ih da napiem! Snove snivam, snove snujem, U slike bih da ih kujem, Al su sanci poletanci Ne mogu ih da prikujem Srcu mome laganome! SCENA 6. Molim vas, izgovorite taj govor onako kako sam vam ja pokazao, da vam gotovo klizi sa jezika. Ali ako budete vakali, kao to ine mnogi vai glumci, onda e mi to biti isto tako prijatno kao da sam optinskom doboaru dao

da govori moje stihove. Pa nemojte suvie ni testerisati vazduh rukama, ovako: nego budite u svemu umjereni. Jer i u samoj bujici, buri, ili, da tako kaem, vihoru strasti, vi glumci, morate imati mjeru, koja e to ublaiti. O, kako me vrijea do dna due kad ujem kakvog pleatog razbaruenog klipana kako u dronjke cijepa neku strast, da bi probijao ui najjeftinijoj publici u pozoritu, ovo je naravno metafora, koja nije ni za ta drugo nego za nerazumljive pantomime i galame. Volio bih da iibam takvog dripca. Molim vas, izbjegavajte to! SCENA 6 a. Ja jamim za to vaoj svjetlosti. SCENA 6 b. Al nasloni na te snove tvoje grudi biserove, dve ledene biser kapi: Ta bi studen smrzla snove, sve te slike sledila bi. SCENA 6 c. Ali ne budite ni suvie krotki, ve neka vas ui vae roeno osjeanje mjere; udesite radnju prema rijei, a rije prema radnji, i naroito se starajte da nikada ne prekoraite granice prirode. Jer svaka takva pretjeranost promai cilj glume, iji je zadatak, u poetku i sad, bio i jeste, moete zapisivati, da bude, tako rei, ogledalo prirode: da vrlini pokae njeno sopstveno lice, poroku njegovu roenu sliku, a samom sadanjem pokoljenju i biu svijeta oblik, i otisak. Sad ako se u tome pretjera, ili ne dotjera, neznalice e se moda smijati, ali e pametnima biti vrlo muno. Pametnima! Hvala, gospodine. A sud ovih ako dopustite, mora pretegnuti itavo pozorite prvih. Mora! Mora! SCENA 6 d. Hvala vam. Ovo je bio neposredan kontakt umjetnika sa narodom. Hvala! A sad, dame i gospodo, istorijska scena u kojoj umjetnik nalazi oslonac u drutvu. SCENA 6 e. O, gledao sam igru nekih glumaca i sluao druge da ih hvale, i to vrlo mnogo, koji, pa da se ne izrazim prostaki, nisu imali ni naglaska krtene due, ni hoda krtenog, ni nekrtenog, ni ovjeijeg; nego se to epurilo i urlalo, da sam ja pomislio da je kakav nadniar prirode napravio ljude, a nije ih napravio dobro, tako su nakazno podraavali ovjeanstvu! SCENA 7. "Nadam se da je to kod nas uglavnom..." (popravljeno). "Da je to kod nas... uglavnom..." (popravljeno). Uh! "Nadam se da je to kod nas uglavnom..." (popravljeno). Ne, ne mogu se sjetiti. Znam smisao te rijei, ali je ne znam tano izgovoriti. Znam da je to kao glagol, ali je nekako udno preveden. Ne udno: nelogino! Ta rije, taj glagol, on je izmiljen. Prevodilac je to izmislio. Ovaj monolog je pisan u stihu, i da bi se nastavci rimovali... ova posljednja rije u stihu je izmiljena! Ovaj prevodilac je lud! Taj njegov prevod, moda, i zvui logino, ja se u to ne razumijem mnogo, ali ja, kao

glumac, kad ga uim, moram da ga uim napamet. To je grozno. Oprostite, molim vas. Nadam se da je to kod nas uglavnom... (popravljeno). Eto, ne mogu se sjetiti. to sada vie insistiram da se sjetim, to mi je sve tee... Jo znam da mi je to slaba memorijska taka u monologu, i prije nego to sam krenuo u ovu scenu, ja sam u sebi ponovio taj glagol, i opet sam zaboravio! Uh! Potrebna je samo sekunda dekoncentracije i ovjek se izgubi. Oprostite mi. U ovoj predstavi ima toliko teksta, toliko promjena ritma, razliitih emocija, udnih detalja... a sve igram sam! Da je ovdje, sa mnom, barem sufler: sve bi bilo drugaije. Niko od vas ne bi vidio da ja ne znam tekst. Ja bih glumio: "Nadam se da je to kod nas uglavnom... O!... Uglavnom...". A on, sufler, bi mi apnuo reenicu, rije, koju ne znam: "Sss... sss!". I ja bih nastavio da glumim. Nije meni ao to nema suflera, ni to se predstava prekinula, nego mi je ao zbog lika! Malo mi je neugodno zbog njega. Jer ja sam sad izaao iz njega, da se sjetim teksta koji sam zaboravio, a on, lik, je i dalje ostao naslonjen na ovom gospodinu-gospoi. On je sad tu, ja sam izaao iz njega, i ja sam sad tu. Jer, ne moe lik da se sjeti teksta. On ne zna ta je tekst. On misli da su sve te rijei i reenice iz njegove glave. Nije! Ja sam uio tekst, ja sam zaboravio ta treba da kaem, i ja sam prekinuo predstavu. Kako bi sad lik mogao da razgovara sa vama kad vas ne poznaje i ne vidi. Vi za njega ne postojite. Mi smo imali suflera, kod nas u teatru. Jer to je ipak neka sigurnost. Taj posao je radio jedan divan momak. On je zavrio stomatologiju, ali je kao sufler bio sjajan. To ne moe da radi svako. Jer sufler mora da zna koja su mi slaba mjesta u tekstu, i da li sam zaboravio reenicu ili samo jednu rije. I mi smo eljeli da on kod nas radi. I on je elio. Mi smo pisali molbu da se u teatru otvori jo jedno radno mjesto. Dobili smo odgovor iz Ministarstva: ako se otvori jo jedno radno mjesto u teatru, onda nacionalni dohodak iz etvrtog kvartala prole godine, koji se stabilizirao na optimalnih 14,7%, u odnosu na prvi i drugi kvartal ove godine, gdje je prosjek 76,3% u porastu, i ako sad zaposlimo suflera, nacionalni dohodak ne raste, nego pada za cijelih 17,4%, a po kvartalu 0,18%, to znai: da je moj honorar manji za 10%! A ja ne dam moj honorar! Da, ne dam... ali zato sam sad i prekinuo predstavu jer sam zaboravio tekst. Evo, im se sjetim nastaviu da glumim. Vratiu se u lik i igram dalje. Nemojte vi misliti da je to lako: da ja uem i izaem iz lika. To je jedna sloena psiholoka radnja, koja utie na rad mozga, na psihu i raspoloenje. To ostavlja posljedice. To je drutveno dokazano! Bolje je da ostavlja mentalne posljedice, nego da ja dajem svojih 10%! Ui i izai iz lika to i nije tako strano. Strano je kad glumac nekom liku da svoje organe, zaboravi tekst, i izae iz njega da se podsjeti ta govori. Na primjer glumac da liku svoje organe. Publika u dvorani apue: "Umjetniki doivljaj! Pfa! Glumac mu je dao svoje organe! Pfa!!". Ja igram. Igram!: "Aaaa!". I odjednom zaboravim tekst. Glumac nije maina. Recimo, boli me glava, neto mi se dogodilo taj dan i ja zaboravim tekst. Izaem iz lika da se sjetim teksta: a lik ode sa mojim organima. Gdje ode?! Ode u drutvo! I tako nekoliko puta i puno drutvo organa! Ljudi se onda pitaju: "Odakle toliki organi?!". Iz kulture!! Dobro, da ne govorimo o tome. Evo, drugi primjer: koliko puta ste bili u

teatru i gledali predstavu u kojoj, recimo, neki glumac tri preko pozornice. On tri: "Aaa!". Ti misli: "Pfaa! Kako onaj glumac glumi!". Ti misli da on glumi: a on, u stvari, tri za svojim organima! Tri, jer se davanje organa posebno honorarie! Ti misli da je to lako: ui - izai dati organe - a ostati normalan. Naravno, da nije lako. Ti nema ni vremena ni prostora ni toliko uloga da bi to sve postalo lako i normalno. Nema! Opera, balet, drama - sve je to kod nas na jednoj pozornici. Ne mogu ja dovesti svoj lik, iz neke predstave, i deset sati probati da uem i izaem iz njega i jo da mu dajem svoje organe. Jer, ti ima svoju probu: tri-etiri-pet sati! Pa ko ue - ue, ko da da! Ti, recimo, proba, i treba ti samo malo da ue u neki svoj lik: kad dolaze ovi iz opere-pjevai: "La-la-la!", pa ovi iz baleta igrai: "Hop-la-hop!", ili glumci iz neke druge predstave, i svi nose svoje likove. I oni imaju probu. Jo je srea, ako ti je lik, u koji mora da ue, neki dobar ovjek. Zamisli da je neki ruan, nepristojan, nekulturan, nervozan, da je idiot, budala - jer svijet, koji mi igramo, je pun takvih ljudi. Gospodo, ako ne vjerujete, okrenite se okolo sebe i pogledajte. Pogledajte ne svijet, nego prvog koji sjedi pored vas! Pogledajte se u ogledalu! Ti nema ni vremena, ni prostora ni dovoljno uloga da igra. A kad misli da sve to ima: penzija! A ja sam imao sreu! Sreu, da je predsjednik kunog savjeta (hausmajstor) gdje ja ivim, shvatio ta meni treba. On je doao i rekao: "Ti si jedan veliki potencijal, ti si jedan veliki entuzijasta... ti si malo onako... Mar u podrum!". Dolje u podrumu je ostala prazna prostorija od kunog savjeta. Ja nisam vjerovao. On je vikao: "U podrum!". Ja sam dobio prostor, ja sam dobio vrijeme! "U podrum podrum!!". Ja sam bio srean! "I nemoj mnogo da se dere, djecu da ne plai". Heeej! "I pazi na kuni red: ne moe iza 20 sati...". Hej! Ja sam sakupio sve svoje likove: Makbet, Hamlet, Viktor, Cibra, Ferdienko, Edgar, Leopold, Aleksa, Jovadin, Lanselot... i sve dolje u podrum! Opaaa! I tu, u podrumu, ja sam probao. Satima, danima, godinama. O? A! Iii! U? E-he-he! A? Uuu! Eu? Io? A! I! O! U! Sve: sam... sam... sam! I jednoga dana, doao sam iz podruma umoran, kad neko kuca na vrata stana. Kuc! kuc! Ja otvaram vrata i ugledam predsjednika umjetnikog savjeta iz teatra. "Dobar dan". "Dobar dan". "ta je bilo?". "Doneena odluka!". "Kakva odluka?!". "Jednoglasna!". "Za ta?!". "Za angaman!". "Gdje?!". "U teatru! Ti!". "ta ja?!". "Ti treba da igra lik jednog kriminalca". "Da uem u lik jednog kriminalca?!". "I ubice!". "Ubice?!". "Lopova!". "Lopova?!". "etrdeset proba!". "etrdeset?!". "Dvanaest predstava!". "Dvanaest?!". "50% na prvoj probi". "50%?!". "A da li mu organe, jo 12%!". "Organi 12%?!". "Maksimum!". "Maksimum?!". Toliko kod nas vrijede kriminalci, maksimum! Mojoj srei nije bilo kraja. Ja sam o tome, u podrumu, mogao samo da sanjam. Jurnuo sam stepenicama, niz hodnik, u podrum. Jurio sam, srean, da onom kriminalcu kaem da u ja ui u njega. Da u ga ja igrati! A on je dolje u podrumu. Svi su oni dolje: u podrumu. U mraku. ekaju: svjetlo... zavjesu... kostim... minku... repliku... znoj... aplauz... kritiku! ekaju mene! Utrim u podrum: "Hej, gospodine kriminalac... ja u vas igrati!" A on me nogom udari: "Buuum!". "Heeeej?!". Udari rukom: "Traaas!". "Heeej?!". "ljaaap!". Kriminalac. Kriminalac i ubica. Da bih bio srean: morao sam biti ubica i

kriminalac! Bilo mi je teko i bila mi je muka! On da se prema meni tako ponaa?! On? On koji, bez mene, ne postoji! Kriminalac? Ha-ha-ha! Ja sam glumac. Ja mogu ui u njega i on e biti frljav. Ja mogu ui u njega i on e biti smijean: ovako e da hoda! Ali ja hou da on bude to to jeste! Jer, ja sam glumac! Ponovo ja siem u podrum. Polako. Stavim uho na vrata podruma. Svi su unutra. A meni muka. Stavim klju u bravu. Tiina. Otvaram vrata podruma: "kriiip!". Uem. Gledam. Izaem: "kriip!". Zatvorim vrata: "kljoc!". U podrumu panika. A meni muka. Otvorim vrata ponovo: "kriip!". Lijevom rukom: "Klip!". Upalim svjetlo. "kriip!". Zatvorim vrata: "kljoc!". Gledam ih: "Ko vas jebe!!". To ja likovima u podrumu. Ha-ha-ha! Sad mi reci gdje je granica!? Gdje?! Ovdje? Ili ovdje?! Ha-ha-ha! Kakav moral! Ovo je teatar! I ja hou da igram! U tom trenutku, onaj kriminalac se okrenu, kao da je htio da diskutujemo. Ali, ja sam glumac! I ja sam skoio na njega. Igrau te: "Aaaa! Aaaa!". Kad ja hou i kako ja hou! "Aaa! Aaaa!". A ova istaica to isti stubite u zgradi: ona ima vei honorar od mene. Ona isti tri stubita u tri zgrade i zaradi vie nego ja kada liku dam organe. Ona isti: "La-la-lo-lu!". A ja dolje u podrumu: "Aaaa!". Ja ulazim u njega. "Aaa!". A istaica: "Ljudi! Ljudi! ta je ono u podrumu?!". Svi stanari su doli na vrata podruma: "Aaa?!". "Ooo?!". "Uuu?!". "Iii?!". "Eee?!". Svi su rekli: "Ujetniki doivljaj!!". Ja ulazim u njega: "Aaa!". A oni gledaju. Ja postajem on: "Aaa!". A oni gledaju. Ja sam on: "Aaa!". A oni gledaju: "Platite kartu!! Platite kartu!". Pobjegoe. Ali nije to nita. Ovo, nije nita. Ja sam, tako, jednom igrao Budalu. Deset godina. Budalu! Kakva sam ja Budala bio! Dobio sam nagradu za Budalu. Drutveno priznanje: kao Budala! Kad sam ja elio da budem Budala, ja nisam odmah bio Budala. Ja sam, prvo, danima i danima iao i gledao ljude. Gledao i traio inspiraciju za svoju Budalu. Jer ja nisam elio da to bude neka tamo nama nepoznata Budala: nego naa Budala! Naa! Kad ovjek doe u teatar da gleda: on gleda i kae: "Vidi, onaj je isti kao ja!". Jedno kulturno poistovjeenje. Ali, ni ti nije nita! Ovo nije nita. Ja sam jednom igrao "Medvjeda" (A. P. ehov). Godinu dana! Godinu. Medvjeda! SCENA 8. Kad se prene, prvo bie, Koje spazi, tvoje bit e, Tvoja ljubav, tvoje ice Bio medvjed, maak, lis, Vepar ljuti ili ris Kad se prene, bit e cio Tvome srcu drag i mio, Makar kako gadan bio. SCENA 9. Glumac, radimo jedan projekat na televiziji. Ovo je medij. Glumac. Radimo jednu veliku seriju. A ja reiram. Glumac. Kad sam itao scenario, glumac, ja sam naao jednu ulogu za tebe. Uloga! Mislim... nema teksta.... Ali, uloga! Glumac. Pazi: gledaj ovamo! Ovamo. Pazi! Tvoja uloga. Snimamo seriju. I onda jednoga dana snimamo: total! Vide se: brda... oblaci - kumulusi... konji... rijeka... ume... A ti, glumac, ti stoji u dubini totala. Stoji. I uti!

Glumac. Televizija! Serija! Pazi! Sjedi narod i gleda. Gleda! I odjednom: total! I onda onaj to gleda kae: "Jao! Total! Upali video. eno probudi djecu. Brzo ovamo, svi! Gledaj! Vidi! Vidi ono! Vidi ovo! Vidi ono! A vidi, vidi, vidi onog glumca kako uti!". Glumac! Teatar?! Tebe e vie ljudi vidjeti na televiziji kako uti, nego u teatru za itav ivot. Halo? Ko je?... Klov? Halo Klov? Prekinu se. Glumac, da ti kaem istinu: tu tvoju ulogu... tu tvoju ulogu... moe da odigra bilo ko! SCENA 10. U posjetu je dola jedna ena. Sreo sam je "Kod Labuda". Sjedila je i puila, veoma privlana, ali ima udan pogled. Prodoran. Upravo sam razgovarao sa svojim prijateljem, Imanuelom Kantom, 1724 - 1804, pa mi je gazda rekao: "Okani se toga, Viktore!". Kada je ula moje ime, pogledala me i nasmijeila se. Izaao sam. Dolje pred kapijom, ba kada sam htio ui, stie me. Ona. Otvarala je vrata od auta i ja sam sjeo. Rekla je: "Ti si Viktor?". Htio sam joj predstaviti svog prijatelja Kanta, ali ona se nagnula preko mene i zalupila mu vrata pred nosom. Nasmijeila se i rekla: "Ti si, dakle, Viktor!". Nisam znao ta da radim. Izaao sam iz auta. Ona je sjedila i posmatrala me. Ja sam priao i otvorio vrata. Kao neki lakej. Gledala me kako sam blenuo u njene noge dok je izlazila. Vidio sam ih sve do iznad arapa. Divne noge. Stajala je, zaklanjajui oi od sunca. Pitala me: "Da li esto razgovarate sa mrtvim filozofima?". Objasnio sam joj da je to jedan od mojih tosova. Nasmijeila se i otila. To je moje... ishodite... dodao sam. Tata! Ishodite jedinstvenosti. Tata, nemoj se osvrtati, stoji iza tvoje stolice. Kako ko? Karl Marks. Marksa je stid zbog mene. Tata pogledaj: Georg Vilhelm Hegel, 1770 - 1831! U redu, tata. Otiao je im je tebe opazio. Tata, ja volim ovo mjesto. Volim ga. Ja ivim i drugo mi ne treba. Ovdje se osjeam siguran. Ja sam prestraen. Shvata li? Ja sam bolestan. Ja sam prestravljen. ta misli, zato sam bio tamo ... tamo, gdje sam bio? Tamo sam imao bijelu sobu. Bijeli krevet. Bijele vrtove. Sve je bilo tako tiho. U tome i jeste stvar to ljudi nikako ne mogu da shvate da sam sretan. Ne mogu da vjeruju, a to je sasvim prosto. Neizljeivo, ali optimista. Ne dam se niim uzbuditi. Znam sve to rade. ime su tako strasno zauzeti. Ali me nije briga. Ne mue me nikakvi nazori. Ja sam srean. Tako je to u mojim godinama. ta hoe da radi? Kao da nije dosta, ve i to, to oni rade! I tako prevre po smeu... kao da si sasvim po strani. A onda se vrati ovamo, sposoban za novu arku. Mogao bih ubiti jednoga dana. Znate, ja razmiljam o muenjima i imam nekoliko zanimljivih ideja. Ali moram rei da to ne bi ilo tako lako. Tata, vidi li onog smijenog ovjeka koji ui? Onog to nas gleda? To je Darvin. Vidio sam Dekarta kako je uao ovamo! Dekart je kurva! Jurim ga. Ja sam prognan. O! Xon Stjuart Mil! 1807 - 1873. injenica je da mi se bolest povratila. "Sloboda je u tome da svako moe initi ono to eli!". Tano je! Ja sam prognan. Ja sam osuen na izgnanstvo. Ja sam glumac. Sloboda je u tome da ti svako moe reirati ono to eli! SCENA 11. Sam od prekjuer: sve bijae teatar. Bijah neki put na balkonu, a neki put na sceni. U jednom inu, kulise su bile tako goleme, da se nita drugo nije

vidjelo. Nema scene. Nema gledalita. Nema mraka. Nema osvijetljene rampe. Za uzvrat masa publike je bila na sceni. Masa! SCENA 12. Narode! Narode! Dobro vee i dobro doli u teatar! Kod nas je svako dobro doao. Sanjate li da postanete umjetnik? Doite! Doite, narode. Nas teatar zapoljava svakoga. I svakog stavlja na njegovo mjesto. Jeste li se odluili? estitamo! Ne?! teta! Ali pourite, predstavite se. Cirkus je najpristojnija forma teatra! Doite, narode! Da li jo uvijek sanjate da postanete umjetnik?! Doite! Imate vrijeme, prostor, radnju! Sve! Odluili ste se? estitamo! Ali pourite, predstavite se. Jo prije ponoi. Jer u pono emo zatvoriti i nikada vie neemo otvoriti! Jadan onaj koji nije povjerovao. Sloboda je u tome da ti svako moe reirati ono to eli. Narode. Narode. A ovo: ovo je sve reija. Doite. Ja sam samo glumac! Doite! Ovo je jedinstvena prilika! SCENA 13. Dragi nai gledaoci, imam ast da vam kaem u emu je stvar ako budete ljubazni da me sasluate. Dakle, ovo je komedija. Komedija! I ova komedija se jo na grkom jeziku igrala pod naslovom: ....................! U latinskom prevodu, ova komedija se igrala pod naslovom: ....................! Mi smo tu komediju uzeli i kod nas u teatru na repertoar i igramo je pod naslovom: ..................! Dakle, to je komedija. Vidjeete, glavna radnja u toj komediji odvija se oko jednog sluge i njegovog gospodara. To su dva glavna lika. Moram, na poetku, naalost, da napomenem da ja igram ulogu i sluge i gospodara. To izgleda kao mali problem, ali... nije. Jer, ja nisam elio da igram sve. Ja sam ak pisao i albu, ali mi je ona odbijena. Ima glumaca, kod nas u teatru, koji su mogli da igraju jedan od ova dva lika. Ali, ovaj jedan glumac, to bi mogao da igra, on

je bio u nekim materijalnim problemima, pa je molio da neko vrijeme ne igra. Jer u isto vrijeme, kada se radila ova predstava u teatru, on je dobio jednu dobru tezgu. Neka zaradi, kolega je. Ovaj drugi glumac, i on bi mogao da igra, meutim on voli da... popije. Onda svata kae, a ljudi ne vole kad ti svata govori. Ovaj trei glumac, i on bi mogao da igra... ali, on je dobar glumac! Dobar! Tako da smo ga mi izbacili da nam ne smeta. Ima ovaj jo jedan glumac, meutim, on je visok, ima crnu kosu, zelenkaste oi, iroka ramena... Tako, visok i zgodan. On bi mogao da igra, jedan od ova dva lika, ali ne moe zato to je takav! Takav kakav je, on bi recimo mogao da igra likove u ljubavnim komadima, ljubavnike; ljubavne scene; drame; melodrame; A ovo je komedija! Nemojte vi misliti da mi traimo manu svakom glumcu. Ne! Ali ne moe on sve da glumi, jer to su problemi. Niste vi ni svjesni teine tih problema, ne samo za vas, nego i za nas. Evo, molim, primjer jednog vaeg problema: plakat na ulici. Teatar! Predstava ta i ta. Ispod naslova velikim slovima pie: k o m e d i j a! Ti to jedva doeka jer oboava komedije. uto-plavi abonman sa roza takicama, iz ljubiastog ciklusa! Ti enu pod ruku i pravac teatar. Sjedne u dvoranu. Oni glumci na pozornici glume. Ti se smije. Oni glume. I ena ti se smije. Oni glume. I odjednom se pojavi onaj visoki i zgodni - lijepi glumac! ena kae: "Jooj, vidi onog glumca?". "Pssst!". "Ovo je ljubavni komad!". "Psst, nije. Ovo je komedija!". "Vidi onog glumca?". "Vidim ga, pa ta?". "U prolom komadu, kad smo gledali, ona jedna ena je plakala za njim!". "U prolom komadu. Ovo veeras je komedija". "Kako komedija kad je ona plakala?". "Plakala je u prolom komadu!". "ta se dere?!". "Ne derem se, nego kaem da je ovo komedija". "Ti si ljubomoran?!". "Nisam ljubomoran". "to si ljubomoran?". "Ovo je komedija". "Ovaj glumac uvijek igra u dramama i ljubavnim komadima". "uje li kako se ljudi smiju? uje li?! Komedija!". "Otkud ti zna da je komedija?!". "Pisalo na plakatu". "Kojem plakatu?". "Onom ispred teatra". "Kojeg teatra?!". "Ooovooog!". "Gdje je stajao taj plakat?!". "Idi u pizdu materinu i ti i ovaj glumac i plakat!". Ti sa enom diskutuje, a mi glumci, na pozornici igramo. Ne moemo mi napraviti pauzu da se ti sa enom ne dogovori ta gleda. A onda, opet, i nama problem. Da bi on glumio, mi svi moramo da radimo. Gdje je tu logika? Ako on glumi: kostimograf, skica za kostim, materijal za kostim, kroja, materijal krojau, minker, perika, puder, ten, fen, obuar, garderoberka, vjealica, pranje, sranje. Bolje meni jo jedan mali honorar, nego toliki troak i guva. Bolje meni, a bolje i vama. Zato je bolje vama, dame i gospodo?! Zato jer sve jedan glumac tumai! J e d a n! Jedan glumac: s v e!! Pazi, ti se ne izlae nikakvim intelektualnim naporima. Ti samo sjedi... gleda: a kultura sama ulazi u tebe. Nema onih situacija, kada ti sjedi u teatru i gleda predstavu sa pedeset glumaca. Svi glume. Ti daleko sjedi. Ne vidi dobro. Umjesto da prati tekst i dramsku radnju, ti prati sise i guzice mladih glumica. Nervira te roena ena, koja ne razumije koliko i ti. Sjedi. Gleda. I mui se! Nema toga moja gospodo! Samo j e d a n glumac! Ti e pitati: "Kako u ja znati kad si ti koji lik?!". Znae gospodine. Ja u tebi namigivati. Igram jedan lik - namignem lijevim okom. Igram drugi lik - namignem desnim

okom. Naravno, znam gospodine, ispoetka e to biti teko, ali poslije... Gospodo, nemojte ni vi oekivati od svega ovoga neke velike rezultate, jer: ovo su pionirski potezi u kulturi! Ni Divlji Zapad nije preko noi osvojen. Mi se trudimo, ne znam koliko se vi perete, ali mi se trudimo da "kulturu" gurnemo to dublje u vas. Na svaku vau poru, u svaku vau rupu: kulturu! U normalnom ivotu je isto tako! Evo, jo samo da kaem i ovo i poinjemo sa predstavom! U drugoj slici drugog ina pojavljuje se i lik jedne ene. Moram da kaem da je to ena... zato to u ja i tu enu odigrati. To malo komplikuje itavu stvar... ali, ne mnogo. Jer ima kod nas glumica koje su mogle da igraju taj lik, ali, naalost, njih ima kamionima da ih odvoze. I dok su se reiser, dramaturg i direktor svaali koja bi od njih to mogla najbolje igrati, i dok ne donesu odluku... molio sam, da ja igram. Jebe se meni! Kad se ve ovdje veeras blamiram, bolje da se blamiram u tri lika: jer svaki lik nosi mali honorar. Tako je bolje meni, a bolje i vama: kad je jedan glumac! Gledaj: onaj gledalac se zavalio, onaj kunja, onaj uzeo djevojku za ruku pa je stavio na svoja muda, onaj gleda na sat, onaj jede bombone. Opustili ste se, gospodo, i uivate! Zamisli veeras ovdje, umjesto mene, pedeset glumaca. Ti bi ovako sjedio, ti bi imao papir i olovku i zapisivao svaki vaan detalj, tebi bombone ne bi pale na um, ti bi zaboravio i da si oenjen. Bolje je, kad je jedan glumac. Zamisli ovdje veeras, jedan teatarski ansambl: pedeset glumaca i trideset statista. Svi oni doli - autobusom. Glumili. Glumili. I svi otili - autobusom. Niko od njih, poslije predstave, nije izaao ispred zavjese, pred publiku i objasnio: "Dragi nai gledaoci, veeras je bilo ovo... pa je bilo ovo... pa je bilo ovako... pa je bilo onako!" Niko. Svi otili - autobusom. I sutra tebe pitaju: "Gdje si bio sino?". "U teatru!". "Ma nemoj?". "Da, da". "I ta si gledao?". "Jednu predstavu". "Je l?". "Da, da". "I o emu se radi u predstavi?". "Vrlo interesantno. Jedna savremena tema... Vrlo zanimljive scene... Neobina muzika... Svi glumci su dobri...". "ta je sadraj?". "Molim?". "Sadraj". " A to se sadraja tie, ja sam sjedio daleko u dvorani, pa nisam to najbolje pohvatao!". A ovaj to je razgovarao sa tobom, poslije kae za tebe: "upak jedan. Ide u teatar, a ne razumije!". Eto, ispadne glup - a nisi kriv! Jedan glumac! Ja ti sve fino objasnim, ne poslije, nego prije predstave. U naoj predstavi ima sluga, on je pozitivna linost, i ima gospodar, on je negativna linost. Sada pazi: ima ena koja voli pozitivnu linost, dolazi negativna linost i utine na ovu enu protiv pozitivne linosti. ena odlazi sa negativnom linou, a pozitivna linost ostaje sama. Dakle, sve zna. Sve zna, a predstave nije ni bilo. Ti prati umjetnost, a ona nije ni poela. Gdje to ima gospodo?! Kod nas!! Zamisli sada, sutra ide ulicom, sretne onog istog prijatelja i ti njega pita: "Izvini, da li si sino bio u teatru?". "Ha?". "Nisi? teta! Ja sam bio i gledao jednu fantastinu predstavu. Divnu. Tako interesantan sadraj. U tom sadraju ima: sluga pozitivna linost. Onda ima gospodar negativna linost. Ima ena koja voli pozitivnu linost. Dolazi negativna linost i utie na ovu enu protiv pozitivne linosti. ena odlazi sa negativnom linou, a... izvini urim, moram kui!". A ovaj to je razgovarao sa tobom, poslije kae za tebe: "to on razumije?! I zna

prepriati? Kako on da razumije? Poznajem ja njega, radi sa mnom, glup ko beton. Kako on?! On kad proita "Sportske novine", njemu ovdje na elu, ila iskoi! Na ta je taj teatar spao da ga i on razumije! Kad ga on razumije, moram da ga i ja razumijem!". I eto ti i njega u teatar! Tako vi teatar i punite! I bolje je kad je jedan glumac! Ja glumim. Zavrim. Izaem sa pozornice. Ti malo saeka... aplauz i ide kui. A ovdje njih pedeset! Ti sjedi, a oni glume. Glume. Glume. Onda jedan glumac izae sa pozornice ti pomisli da je kraj... aplauz. A svi okolo tebe: "!". "Oprostite". Opet sjedi. Oni glume. Glume. Tebi dosadno. Nervozan si. Onaj glumac glumi i opet izae sa pozornice, ti ponovo pomisli; "E sad je kraj!". Aplauz. A svi okolo tebe opet: !". Ti psuje u sebi bijesan to si ispao budala. Hej, pedeset glumaca?! Ti sjedi. A oni glume. Glume. Odjednom, svi glumci izau sa pozornice. Psiholoka pauza! ta ti zna ta je psiholoka pauza? Ti sjedi sa enom: "Gdje su? Nema ni jednog?". ena te vue za ruku i pokazuje na sat: "Gotovo? Kako gotovo, tek je poelo... Nema ni jednog glumca... Vidi svi sjede u dvorani... Nita se ne pali od svjetla. Neemo valjda u mraku izlaziti?... ta se okree? Jedina se ti okree?... Uh, glupao jedna! Kaem ti uzmi kaput u krilo... a ti broj da uzme!... Nema ni jednog glumca!... Uvijek se neto zajebe kad ja doem. Nee oni mene praviti budalom za moje novce!". Ti se digne sa sjedita da izae iz svog reda... krene... a oni glumci iznenada nastave glumiti u predstavi: "Eeee!! Oooo!". Ti stoji usred dvorane, a svi okolo apuu: "Pogledaj onog! Primitivac, poao kui, a predstava nije gotova!". A zamisli da se tako digne predsjednik optine - pa se on zajebe?! Ej, vi pojma nemate koji su to sve problemi koje mi za vas rjeavamo. Ne vjerujete?! Molim gospodo, evo jo jedan primjer. Prvo: zavjesa. Poinje predstava. Pedeset glumaca. Pojavi se jedan glumac, ti kae: "Znam ja ovog glumca! To je onaj poznati glumac iz one TV serije. Da, da, ona serija to je ila dvanaest godina. Ja sam sve gledala!". "A ja sam gledala i sve reprize!". "Sjajan glumac. On je glumio onog mladog gospodina koji je u 1487 epizodi ostavio svoju enu!". Eto, zna glumca! Pojavi se sada drugi glumac, ti kae: "Znam i ovog glumca! Da, znam i njega. On je imao vrlo interesantan intervju u onim novinama... Gdje su svi njegovi na naslovnoj strani: on i ena sjede, djeca okolo njih, i baba, i deda, tetka, pas, papagaj... Svi stoje - veseli! Svi se smiju! Svi veseli! Sjajan intervju! Pa se on fotografie: skinuo se u kratke gae i naslonio na bijeli klavir. Tu mu je omiljeni kutak kad stvara. Kad hoe neto da stvori, on tako doe... A onda druga fotografija: on pored prozora, pui i gleda zabrinuto u daljinu, u budunost...". A on gleda u kominicu! "A onda mu se i ena fotografie. Obukla lafrok, smotala punu i stoji pored tapiserije. To je njoj samo hobi! Tako se ona odmara kada djeca legnu da spavaju!". I djecu fotografiu! Djeca sjede na konom trosjedu sa plianim jastucima, jedno pored drugog, skupili noge, i itaju knjige. A mama iza fotografa vie: "U knjigu gledaj!". A poslije, ispod te iste fotografije pie: "Kae mama: djeca im su sisu pustili... knjigu su uzeli sami!". Eto, tako si upoznao umjetnika - glumca. Tako si mu bio u kui, u krevetu, u klozetu. Zna ta on jede, pije, pui. Ikebana! Itison! Store! Zna ta radi i kako ivi i o emu on misli. Sve ti zna! Sve zna - ni o

emu ne odluuje! Pojavi se trei glumac: "Vidi ga... i ovog glumca znam. Stari dobri glumac. Umjetnik. teta to ih danas nema vie takvih. Da li ga gleda na TV?! On reklamira one nove virle to se jedu zajedno sa plastikom!". Eto, zna i ovog glumca i od ega ivi u penziji. Pojavi se etvrti glumac: "Pa ovog glumca svi znaju!". "Ko je on?!". "On je... sss... sss... Da! Da! Zna koliki mu je: ovoliki!". Pojavi se jedan glumac, recimo, i ti ga ne prepoznaje. Ne zna ko je. A on ima epizodnu ulogu: pojavi se kratko kao sluga i najavi dvojicu drugih sluga, koji opet najave dolazak etvorice gospodara! I to ide brzo u predstavi. Jedan. Dva, etiri. A ti sjedi u dvorani i prati predstavu: "Znam ovog glumca. Znam i ovog glumca. I ovog znam. Sve znam. Ja sam Bog, ja sam Car!". Odjednom se pojavi onaj glumac koga ne prepoznaje: "Oprostite, molim vas, da li vi znate koji je ovo glumac?". "Pssst!". "Oprostite". Trai program predstave u kome pie koji glumci igraju: "Aha, evo ga! To je taj glumac. Nisam ga prepoznao!". Digne glavu kad na pozornici stoje dvojica: "Kako dvojica?! Sad je bio jedan! Ko su ova dvojica? Gdje je onaj jedan, prepoznao sam ga?". Ulaze etvorica. "Koji su sad ovi?". A ova etvorica se svaaju: "Ajajaja!". "Ojojojo!". "Ajaja!". "Ojoj!". I ovaj jedan vadi no i ubija ovog drugog. A ti sjedi u dvorani: "Gdje je onaj jedan? Gdje su sad ona dvojica? Ko su ova etvorica? Zato se svaaju? No?! Ubi ga!! Zato ga ubi? Ko je koga ubio? Gdje su ona dvojica otila? ta rade ova etvorica?". Z a v j e s a! Prvi in. "Au?!". A predstava ima etiri ina. A ti si se u prvom inu zapetljao. A jo si i svoju dragu poveo sa sobom. Nee ti nju u bioskop ili kafanu - nego u teatar. Kultura! I ona kae: "Dragi, to je ovo komad!". A ti njoj: "Eeee.... ee!". I ona kae: "Dragi, molim te, kupi mi sok. edna sam". Ti njoj sok da kupi u teatru: to kota. Kultura kota! Pa se vrati u dvoranu. Drugi in. Svi gledaju. Ozbiljno: "Hm, hm". I ti si ozbiljan: "Hm, hm...", i ozbiljno gleda na sat. Svi se smiju i reaguju: "Ha, ha, ha...". I ti se smije i reaguje: "Ha, ha, ha... ko me nagovori da gledam ovu glupost!". Drugi in gotov. Pauza. Opet draga: "Dragi moram da... pikim. Daj mi sitno". Ti njoj sitno da piki u teatru - to kota. Kultura kota! Pa se opet vrati u dvoranu. Trei in. etvrti in. Pa to traje do iza ponoi. Iza ponoi nema tramvaja, metroa, autobusa... i onda taksi! Lova! Lova, gospodo, lova! Kultura kota. Kultura kota! Kultura kota! A ovo je... prrrrd... komedija! SCENA 14. Komedija! Samo jedan in: kratko i jasno. Gospoa, ako e pikiti, neka piki kui, a ne u kulturu. Eto, zar ne vidite i sami koje mi probleme rjeavamo za vas. Zamisli jo samo ovo: zamisli da vam se ovdje veeras igra ruski komad? Da li biste ga pratili? uje ta vas pitam? Ruski komad? Pa im svaka linost u predstavi ima po tri imena! Da li bi to pratili? Ha! Mi koji igramo ne znamo kako se ko zove, a kamoli vi koji gledate. Znam vi do sada niste ni bili svjesni svega toga. Dakle, moemo li poeti?! Dakle: k o m e d i j a! Komedija. Komedija. Prvi, posljednji i jedini in. Napisao Plaut! Plaut. Plaut. "Hvalisavi vojnik!". Samo trenutak: pogledajte mi oko... namigujem. Sada prvo igram gospodara. On je kakva linost? Tako je: negativna. I ona se pojavljuje na sceni.

U estom ljutom boju Kad pohod spremah ja, Pokazah pravu hrabrost I spretnost, to se zna! Moj ratni pokli: ku! ku! - im je uo, Dumanin je svaki, smjesta kidnuo. Ku! Ku! Junak sam ja! Heroj sam ja! Slavni Pirgopolinik, da! Artrotroze! Artrotroze! Daj narodu nekoliko kritika o meni. Neka ita! Artrotroze! Artrotroze! Neka narod pije u moje zdravlje! Na svoj raun! Artrotroze, (tiho) da ivi veliki silni junak. Ja sada igram Artrotroga, on je pozitivna linost. Da ivi veliki silni junak, Pirgopolinik! ivio! Osvajao sam zemlje i blago sve za tren, a nagrada za hrabrost bio je bogat plijen. I pored kukanja i plaa, uzimao sam sve to sam htio - vrhom maa! Junak sam ja! Heroj sam ja! Slavni Pirgopolinik, da! I mnoge lijepe cure, moj divni bijahu plijen. Junak sam ja! Heroj sam ja! Slavni Pirgopolinik, da! Razgovarajmo o slavnim bitkama koje sam ja vodio. Svijet poznaje samo jedan mali dio mojih djela u kojima sam patio, krvario, guio se, raao, umirao i nestajao. Da li se sjea?! Sve to me okruuje neka bude divno i blistavo. Moj tit neka zamrai sunevu svjetlost, kao to je nekad, u ljutim okrajima, zasljepljivao oi neprijatelju! Artrotroze! Artrotroze! Zato zabranjuje ovom narodu da kae istinu! Da u meni niste nali prijatelja, p o s t a o b i h p r o s j a k! SCENA 15. Ako nisu tenje nae Zadovoljstvo stekle vae, Zamislite, da ste snili I tek rtve varke bili. I da one slike tate

Tek su san i porod mate. Ne budite zle nam volje, Drugi put e biti bolje. Ako zviduk va nas mine, Te nam tako srea sine, Puk se kune svojom glavom, Sve e stazom poi pravom Ili laem, kad to velim. Laku no vam svima elim Pljeite nam, pa e sve popravit se mane te! SCENA 16. Tata, sluaj me, osueni da objasne misterij svoga ivota, ljudi su izmislili teatar. Ja sam izmiljotina. Protjerani iz raja zemaljskog stvorili su ovaj privremeni i umjetni raj, moda u oekivanju budueg raja. To je, u svakom sluaju, najsavreniji, najoriginalniji od svih njihovih izuma, i onaj koji najvie zauuje. To je rekao bih, jedini pronalazak ljudi, sve to im je Bog ostavio, proklevi ih. Teatar u sebi sadrava sve druge pronalaske i pronalazak teatra u svojoj infantilnosti ima neto boansko. SCENA 17. Sluaj me sad dobro. Imam devet godina i imam linu etkicu za zube sa crvenom drkom. Tvoja ima plavu drku. Mamina bijelu. Sve do sada sam bio dijete za primjer. Nisam uradio nita to je bilo zabranjeno. Na primjer, uvijek sam se zaklanjao rukom kad pikim, kao to ste mi savjetovali, i nikada nisam uvlaio prst u dupe djevojicama. Jednostavno hou da ti kaem danas, tata, danas: da vie ni jednu godinu neu ekati da bih postao ovjek. to ne znai nita. Ali sam jednostavno odluio da budem neto. SCENA 18. Jer, nekada kada su glumci bili iskljueni iz graanskog drutva i kada su poput boema lutali svijetom, razvijale su se bez sumnje snanije i osebujnije linosti. Njihove strasti bile su plahovitije, njihove reakcije snanije. Nisu imali drugih interesa. Bili su komedijai duom i tijelom. Danas je tijelo dobro odnjegovano, ali je dua slaba, a interesi podijeljeni. Tata, ja vjerujem u besmrtnost teatra. To je najbolje utoite za sve one koji su potajno sauvali svoju mladost i krijui se od svih, odijelili se od ljudi da bi se s njom igrali sve do svoje smrti. A do tada, ja bih elio da znam ta je ovo? Ovo?! Ovo ishodite jedinstvenosti?! ta je ovo?! Neu da umrem, a da ne znam: ta je ovo?! Neu! A ja sam sada star... a umire se u svako doba. SCENA 19. A glumac mora biti spreman da uvijek umre. Takav ti je opis radnog mjesta. Da li elite da ja sad jednom umrem? Da umrem za vas? Da li elite da umrem sa dramskom radnjom ili bez nje? Molim... elite smrt sa radnjom! Evo odmah. Tata, izvini, imam smrt. Saekaj, molim te. Dame i gospodo: smrt samo za vas! Pazi ovu smrt: no. Tiina. Magla. Planine. Zima. Jeza. Strah. Bol. Neizvjesnost. Kolona: "ljap! ljap. ljap!". I odjednom kolona stade:

"ljap - pljap!". Nasta kobna tiina. I u datom trenutku glavni glumac promoli glavu i ree: "Slavko!". "ta je, Mirko!". "Slavko, pazi metak!". Fijuuuuuu!. "Ba ti hvala Mirko. Spasio si mi ivot!". "Nita... nita. Slavko, nije sada vrijeme za zahvaljivanje. Sad je vrijeme za jurie. Juuri!". "Juriii!". Aaaaa! Glumac... je glumac... je glumac! elite li da jo jednom umrem?! Jo jednom?! pazi ovu smrt!.... Ha-ha-ha! Ova smrt je interesantna. Igrao sam u jednoj predstavi mua od jedne ene koja je bila... mislim, imala je ono naprijed i ono, nazad. Ovoliko! Da! Oni su imali susjeda koji je imao onu stvar tu... tako do koljena. Da! I sad, susjed je zaveo enu od ovog to sam ga ja igrao i bio sa njom. Ovaj mu je to teko podnio i poeo je da muca, da dobija tikove, a poto je ostao sam, poeo je i da... ono... rukom. I on je to tako trpio dva ina, i u treem inu, kada je njemu sve dolo do ovdje, komiji je do ovdje, to sam rekao, on ulazi na scenu da se obrauna sa onim. On mu govori: "Ti... ti... moja... e... e!". Ovaj se smije: "Hahaha!". "Da... ti... mo.. e...!". "Ha-ha-ha!". "Dn.. tv.. kn...". "Sikter!". Tog trenutka u njemu buknu sva ona snaga i ponos, nestade tikova i govorne mane i on progovori: "Budalo mudata!". Sad ovaj poe mucati: "Ja... ja... ja!". "Nije jaja - nego glava! Brani svoj ivot!". I potee ma. Fiju! Tik. Tak. Tik. Tak. Tak. Tak. Uh! to je ovo otro... Aaaaa! Glumac... je glumac... je glumac! Da li elite jo jednom da umrem?! Da umrem od ljubavi?! Od ljubavi prema vama? Dobro! Klov... molim... Klov! Evo, umirem od ljubavi prema vama. Umirem! Aaaaa! Da imam tri godine, ja ovo nikada ne bih uradio. Nikada! Ali imam devet i strano sam pametan. Nevjerovatno pametan! Molim vas, uinite mi jo jednu uslugu: posljednju! Molim vas, prdnite jedanput za mene! Ah, kakva sudbina! Ali, tu nema ta da se objasni, mili moj tatice. Pravim se lud. A to nije tako strano. Ah, ko sam ja? Jesam li iva slika poroka i kajanja? Ah! Ja sam Viktor! SCENA 20. to se reforme teatra tie, ide se zaista prebrzo na posao. Izgleda da se gotovo svi oni koje stvar zanima naroito boje vremena; u toj urbi dobar dio energije e se izgubiti. Svakog dana, svake nedjelje, svakog mjeseca itamo energine izjave, prenagljene zakljuke, koje su formirali entuzijasti. Ti bi entuzijasti morali odahnuti i malo se disciplinirati. Umjesto da tre tako brzo prema zakljucima, trebalo bi da ponu od poetka, da trae gdje je istina. To bi ih vodilo kraju njihovog ivota u raspoloenju koje vie zadovoljava nego ono u kojem se izlau opasnosti da dou prema sadanjim izgledima. Reforma moe, i ne mora, proizilaziti iz kakve prerade teatarske arhitekture, plesa, pozornice, rasvjete, tema djela, pretprodaje ulaznica, igre glumaca. Sigurno je jedno: ona moe biti pravovaljana samo ako se svi reformatori udrue prijateljstvom i budu u uskoj vezi. Nadam se, da e svi ovi entuzijasti, danas podijeljeni, biti uskoro ujedinjeni i da e pruiti istoriji teatra novi dokaz pravog i nesebinog entuzijazma, kada se entuzijazam udrui sa zdravim rasuivanjem. I da e uvidjeti da e sluiti stvar koja se najvie pribliava Magiji.

SCENA 21. Ali, tu nema ta da se objasni, mili moj tatice. Doao sam zato to ne mogu da spavam. A ne mogu da spavam zato to previe galamite i zato to sam bolestan. Mnogo me boli... stomak. Svi prethodnici samo optereuju, sina arla i Emili Pomel, Viktora, koji e umrijeti tano sa devet godina. Tano sa devet. ta mi ostaje, pitam te mama, u mom malom porodinom krugu koji je sav pretrpan mojim nagradama. ta mi ostaje? ta? "Sine... rad! Sine... ljubav!". Mama! Pomognut prirodom, imam devet godina i dva metra. Od pet godina sam razumio, tada sam imao metar i ezdeset, razumio sam: da treba da se posvetim Ishoditu Jedinstvenosti. Tata, da li se sjea kada sam ti govorio, kada sam ti priao, kada sam te ubjeivao. Ostani tu, nemoj ba sada da ide! Ja ne mogu sam, tata! Traio sam u tiini, radio u tajnosti i naao sam! Eureka! Naao sam osnovu Ishodita Jedinstvenosti. Rei u ti brzo... vrati se... tata... ne treba suvie uznemiravati Ishodite Jedinstvenosti. Tata... rei u ti: Ishodite... to je... bilo bi lako da imam papir i olovku da ovo zapiem... ovako... Tata, Ishodite to je... Aaaaa. Ja uvijek umrem kada treba neto vano da kaem. SCENA 22. Svreno... Svreno je... Svrit e se... Moda e se svriti! SCENA 23. Dosta. Bljuvotina. Neto... od srca. Ah! Moje srce! Nekoliko rijei... iz mog srca. Ostavi svoj kavez... p... p... pti-co vedra, trah-ta, trah-ta-ta, Poleti do moje preljubljene. Reci joj, kad stisne se uz njedra, U kakvu si govnu nala mene! SCENA 24. Dosta! Kako je to lako. Rekli su mi, pa to ti je ljubav pa da, svakako, vjeruj mi, zar ne vidi... Izgovaraj jasno! I kako je to lako. Rekli su mi, pa to ti je prijateljstvo, pa da, uvjeravam te, ne treba dalje traiti. Rekli su mi, tu smo, zaustavi se, digni glavu i gledaj tu krasotu. Taj poredak. Rekli su mi, hajde, pa nisi ivotinja, pomisli na te stvari pa e vidjeti kako sve postaje jasno. I jednostavno! Rekli su mi, gledaj kako znalaki njegujemo sve te na smrt osuene. Dosta! Ponekad - pomislim u sebi: Klov, mora moi vie trpjeti, ako hoe, da im dojadi, pa da te prestanu kanjavati -

jednoga dana. Ponekad - pomislim u sebi: Klov, molim, Klov, u sebi: Klov, molim, Klov, ti se mora ovdje osjeati bolje nego sada, ako hoe da te puste otii - jednoga dana. Ali, ja se osjeam suvie star i suvie daleko, da bih mogao stei nove navike. Dobro, znai da to nikada nee zavriti, da ja nikada neu otii. A tada, jednoga dana, iznenada, zavrava, mijenja se, ne shvaam, umire, ili to moda ja umirem, ne shvaam ni to. Pitam rijei, koje su jo preostale san, buenje, vee, jutro. Ni one ne govore nita. Otvaram vrata elije i odlazim. Tako sam poguren da vidim samo svoja stopala, ako otvorim oi... a izmeu stopala malo dasaka! Kaem sam sebi da se zemlja ugasila, iako je nikada nisam vidio upaljenu. Sve ide samo od sebe. Kad padnem, plakau od sree. Klov! Molim. Klov! Nita. To je ono to zovemo pronai izlaz. Hvala ti, Klov. O, oprosti, ja tebi zahvaljujem. Na meni je red Da igram. Budui da se tako igra... igrajmo tako.

Zijah A. Sokolovi, glumac, pisac i reiser, roen je 1950. godine u Sarajevu, Republika Bosna i Hercegovina. Zavrio je gimnaziju i Dramski studio MEESS-a 1969. Iste godine poinje ivot glumca u Malom pozoritu (Kamerni teatar 55) u Sarajevu. Diplomirao je na Akademiji za scenske umetnosti 1976. godine samostalnim projektom Ex Ponto Ive Andria. Marta 1983. postaje slobodni umetnik. Radi u pozoritu, na filmu, radiju, televiziji. Igra na scenama najveih pozorita preanje Jugoslavije - u Sarajevu, Beogradu, Zagrebu, Ljubljani, Skoplju, Dubrovniku, Novom Sadu, itd. Za svoj umetniki rad dobio je 33. nagrade: dve Sterijine nagrade, etiri zlatna Lovorova vijenca, tri zlatne kolajne na Festivalu monodrame i pantomime, Zlatnu arenu, estoaprilsku nagradu Sarajeva, prvu nagradu meunarodnog festivala Ptuj... Njegov tekst Glumac... je glumac... je glumac preveden je na nemaki, engleski, francuski i poljski jezik i igran je dvadeset zemalja sveta. Od januara 1992. Zijah A. Sokolovi ivi u Beu. Redovni je profesor na Brukner Konzervatorijumu na odseku za glumu. Umetniki je voa projekta Teatro festival u Salcburgu. Premijera monodrame Glumac... je glumac... je glumac

odrana je 1977. godine u Kamernom teatru 55 u Sarajevu. Predstavu je reirao i u njoj igrao