LINGUA MONTENEGRINA, god. IV/2, br. 8, Podgorica, 2011.

Institut za crnogorski jezik i knjievnost

UDK 811.163.4373.49:070 Pregledni rad

Nina SIRKOVI (Split) Sveuilite u Splitu nina.sirkovic@fesb.hr VIRGINIA WOOLF: ESEJI O KNJIEVNICAMA
Cilj ovog rada je reafirmirati pomalo zaboravljene eseje Virginije Woolf koji govore o konkretnim spisateljicama i ukazati na poveznicu izmeu drutveno-povijesnog okruenja i tradicije u kontekstu analize konkretnih knjievnih djela odreenih spisateljica. Vaan dio esejistike Virginije Woolf posveen je prouavanju knjievnosti koju su pisale ene, kao i povijesnim, drutvenim, materijalnim i psiholokim uvjetima u kojima su one stvarale. Analizom konkretnih stvaralakih uvjeta pojedinih knjievnica, Woolf je dola do opih zakljuaka o podreenosti ene u drutvu, njezinom strahu od autorstva, nedostatku iskustva i tradicije u enskom stvaralatvu uope, postavi tako zaetnicom povijesti knjievnosti koju piu ene. Kljune rijei: Virginia Woolf, eseji, knjievnice, podreenost, strah od autorstva, teorija povijesti knjievnosti koju piu ene.

Virginia Woolf bila je veoma zainteresirana za prouavanje povijesti knjievnog stvaralatva kod ena i stalno je ukazivala na nedostatak tradicije u enskom pisanju. Njezini eseji o enama koje piu razmatraju prvenstveno okolnosti i uvjete u kojima su te knjievnice poele stvarati, te same osobenosti njihovih linosti. Na osnovu tih otkria ona pokuava objasniti i analizirati izbor tema i razliite tehnike pisanja knjievnica. Woolf razmatra vrijednost i vanost knjievnog stvaralatva ena sa stajalita tadanjeg drutveno-povijesnog i umjetnikog ozraja, kao i njihov doprinos za budue generacije spisateljica. Jedna od karakteristika spisateljica bila je da je mnogo njih imalo kratki ivotni vijek, iz raznoraznih razloga umirale su mlade: Mary Wollstonecraft umrla je u trideset sedmoj godini, Jane Austen etrdeset treoj, Charlotte Bront u etrdesetoj, a njezina sestra Emily u trideset prvoj godini ivota. S druge strane, George Eliot poela je tek pisati u trideset sedmoj, kada se oslo295

Nina SIRKOVI

bodila pritisaka, stekla samopouzdanje i poela razmiljati o sebi samoj.1 Sve spisateljice morale su se boriti s nepovoljnim drutvenim poloajem i osjeajem manje vrijednosti u odnosu na mukarce. Moda je jo u najpovoljnijem poloaju bila Margaret Cavendish, vojvotkinja od Newcastlea (16231673) koja je jo kao djevojica imala sretan obiteljski ivot i odrastala u blagostanju imajui vremena i mogunosti posvetiti se svojim interesima i razvijati svoje osebujne i ekscentrine ideje. Udavi se za markiza od Newcastlea, koji je i sam volio poeziju i glazbu, te pisanje drama, u njemu je nala ne samo srodnu duu, ve i zaklon i utoite, te se mogla nesmetano posvetiti pisanju. Njezin stvaralaki proces nita nije ometalo, nije je prijeio nikakav strah, ona je posjedovala neodgovornost djeteta i osornost vojvotkinje.2 Bez obzira na svoj povoljan drutveni status, vojvotkinja je bila svjesna tekog poloaja ena u sedamnaestom stoljeu, o emu kae: ene ive kao imii i sove, rintaju kao ivotinje, a umiru kao crvi...najbolje su odgojene ene iji su umovi najuglaeniji.3 Mary Cavendish mogla je pisati o emu god je htjela. Pravilan ustroj cjeline, logino razvijanje teme, koherentnost njoj su bili nepoznati, a opet, mogla je doivjeti da joj se drame izvode u Londonu, a ueni ljudi njenog doba prouavaju njezine beskorisne filozofske rasprave. Bez obzira na priprosti jezik, dosadne stihove i nepodnoljive drame, vrijednost djela vojvotkinje od Newcastlea oituje se u njezinom istinskom aru: sva su njena djela proeta udesnom i arobnom osebujnou, izravnom jednostavnou i ivim i razigranim umom.4 Virginia Woolf naroito je cijenila neposrednost i originalnost autora, te sposobnost pretvaranja ideja iz njegovog zaarenog uma u rijei, a to je vojvotkinji donijelo slavu i besmrtnost. U eseju Mary Wollstonecraft Woolf razmatra vanost okolnosti na oblikovanje miljenja. Inteligentni ljudi potpuno razliito doivljavaju vanjske dogaaje, ak i one od iznimne vanosti za cijelo drutvo.5 Mary je odmalena upoznala svu bijedu i nesreu ljudskoga ivota i, budui da nikad nije upoznala to je to srea, razvila je u sebi neto poput mehanizma koji ju je upuivao da nita osim samostalnosti nije vano. Loa ljubavna i brana iskustva samo su pojaala osjeaj za pobunu: revolucija je bila djelatna sila u njezinoj krvi. Cijelog se ivota bunila protiv tiranije, protiv zakona, protiv
1 2 3 4 5

V. Woolf, George Eliot u: Obina itateljica, prev. Marina Leustek, Centar za enske studije- Zagreb, Zagreb, 2005. str. 101. V. Woolf, Vojvotkinja od Newcastlea, u: ibid. str. 23. Ibid. str. 23-24. Ibid. str. 28. Woolf razmilja o utjecaju Francuske revolucije na knjievnike, pa kae, dok je Jane Austen i Charles Lamb nisu ni spominjali, ona je za Wordswortha i Godwina predstavljala drutvenu prekretnicu. V.Woolf, Mary Wollstonecraft u: Obina itateljica, str. 75-76.

296

Virginia Woolf: Eseji o knjievnicama

konvencija.6 Njen ivot je bio strastan, pun borbe, vapaj za ljubavlju, slobodom i sigurnou. Dorothy Wordsworth, njena suvremenica, potpuno je drugaije doivljavala ivot. Priroda je bila njena ivotna inspiracija. Nakon ivotnih tekoa, napokon materijalno osigurana, bez ikakvih obiteljskih dunosti i poslovnih obaveza, mogla se zajedno s bratom pod istim krovom posvetiti ivljenju u srcu Prirode i iitavanju njezinih poruka.7 Nije morala paziti na konvencije, mogla je do kasna sjedjeti s Coleridgeom ne zamarajui se mislima je li takvo ponaanje dolikuje eni. Materijalna neovisnost donijela je mir i harmoniju s prirodom. Jane Austen, sveenikova ki, koja je jo kao petnaestogodinjakinja pokazivala dar za pisanje, svoj roman Ponos i predrasude pisala je kradomice iza kripavih vrata8 koja namjerno nije dala podmazati da moe sakriti tekst koji je pisala kad netko naie. George Eliot, kod koje se takoer osjeao strah od autorstva, prvu knjigu napisala je uz velike napore. Djed joj je bio tesar, pa su njezino obrazovanje, ugled i utjecaj stvarani na skromnim temeljima. Odupiranje konvencijama dovelo je do svojevrsnog osloboenja, no cijeli ivot George Eliot borila se s preprekama: spol, zdravlje i ustaljena drutvena pravila uvjetovala su stalno traganje za jo vie znanja i slobode sve do kraja njezinog ivota.9 Esej Jane Eyre i Orkanski visovi razmatra okolnosti u kojima su nastala ova dva romana sestara Charlotte i Emily Bront. Dvije izrazito talentirane ene rasle su u zabiti na upnom dvoru na divljim pustopoljinama Yorkshirea, na vritinama, nesretne i osamljene. Sva strast, gnjev njihovih genija, pretoeni su u romane. Da su rasle u Londonu, mogle su postati poznate, bogate i slavne, a ne okonati ivote u svojim etrdesetima. Ovako one ostaju zauvijek u siromatvu i svojoj zanesenosti u zabiti Yorkshirea. Osim vanjskih okolnosti, na stvaralatvo spisateljica i njihovu recepciju umjetnosti utjecala je i njihova osobnost. Sve su one odreda bile jake linosti koje su u sebi nosile nesuglasje izmeu svojih elja i shvaanja i okoline koja ih je guila. Mary Wollstonecraft smatrala je da za enu nita nije vanije od samostalnosti. Ona mora imati snagu, hrabrost i mo da ostvari svoju volju. Mary je napokon stekla slavu i neovisnost i pravo da ivi svoj vlastiti ivot,
6 7

Ibid. str. 77. V. Woolf, Dorothy Wordsworth u: Obina itateljica, str. 84. 8 V. Woolf, Jane Austen u: Obina itateljica, str. 65. Woolf esto spominje kako je Jane Austen piui u dnevnoj sobi, sakrivala svoj rukopis ako bi netko uao, mada neki kritiari tvrde da nema dokaza da je zaista bilo tako. 9 V. Woolf, George Eliot u: Obina itateljica, str. 104.

297

Nina SIRKOVI

ali je istovremeno osjeala jaku elju za ljubavlju, privrenou i sigurnou. Woolf pie da se proturjenost ocrtavala i na njezinom licu, istodobno postojanom i sanjivom, putenom i produhovljenom. Teko je zadravala mukarce uz sebe, jer ih je plaila svojom inteligencijom i stalnim razmiljanjima o ivotu.10 Francuska revolucija utjecala je na nju u tolikoj mjeri da je razvila snane teorije i uvjerenja i u tom aru nastale su dvije knjige Odgovor Burkeu i Obrana enskih prava. Cijeli ivot Mary Wollstonecraft od poetka je bio pokus, pokuaj da se ljudski obiaji to vie prilagode ljudskim potrebama.11 Mary Wollstonecraft i Dorothy Wordsworth bile su suvremenice, puno su putovale i biljeile dojmove sa svojih putovanja, obje su voljele prirodu. Meutim, njihovi ivotni pogledi bili su potpuno razliiti: dok bi kod Mary odreeni prizor budio razmiljanja o nekoj teoriji, djelotvornosti vlade, uvjetima u kojima se ljudi nalaze, samom pitanju zagonetke ljudske due, Dorothy je doslovno i precizno biljeila ono to je bilo pred njom. Imala je istanani osjeaj za detalje, oko je nikad nije iznevjerilo. Uzimala je jednostavne injenice i rasporeivala ih tako da su se pred itateljem ukazivali cijeli prizori. Veliku je pozornost poklanjala vjerodostojnosti: dra i sklad morali su biti podreeni istini. Ona nije prirodu povezivala s drutvenim kontekstom, priroda nije u njoj pobuivala ivotna i egzistencijalna pitanja, ve je djelovala kao vizualna inspiracija: nudila je dojmove koje je valjalo kasnije razvrstati. Primjeujui i biljeei svaki detalj, ona je pokuavala razumjeti poruku Prirode. ivei u ladanjskoj kuici u brdima u Grasmereu, Dorothy i Priroda srasle su zajedno u savrenoj meusobnoj naklonosti. Brat William, s kojim je zajedno ivjela, bio je nadahnue njene ljubavi prema prirodi, te su svi troje tvorili trojstvo: Dorothy, Priroda i William, trojstvo koje je bilo samosvojno i samo sebi dovoljno. Za razliku od strastvene Mary Wollstonecraft koja je bila misaona i strasna i koja se cijelog svoga vijeka probijala kroz samu sr ivota hvatajui se ukotac s njim, Dorothy je u prirodi pronala inspiraciju, utjehu i mir. Pronala je vizualni doivljaj sree u onome to je vidjela ispred sebe, prepoznala, uzela i pretoila u stihove. Jane Austen je takoer odmalena bila puna sloenih, proturjenih osobina: s jedne strane bila je duhovita, britka na jeziku, pomalo utogljena, kad nije govorila, ulijevala je strah, a s druge strane bila je meka srca i suosjeajna. Virginia Woolf pie kako je Jane ve s petnaest godina imala malo zabluda o drugim ljudima, a o sebi nikakvih. Bila je nepristrana i nedokuiva, ivahna, neobuzdana, obdarena izuzetnom ivotnom snagom. Od poetka je posjedo10 Woolf

duhovito opisuje odnos izmeu Mary i Imlaya: Drakajui ribice, upecao je dupina i stvorenje ga je silovito povuklo kroz vodu dok mu se nije zavrtjelo u glavi pa je sad elio pobjei. V. Woolf, Mary Wollstonecraft, str. 79. 11 Ibid. str. 82.

298

Virginia Woolf: Eseji o knjievnicama

vala ritam, skladnost i jednostavnost reenice. Stvari je stavljala u suodnos ne prema svojoj okolini, ve prema univerzumu. Jane Austen imala je posebnu tehniku pisanja: s lakoom je nizala naizgled nevane detalje i dogaaje, kod nje nema tragedije, ni junatva. Niui naizgled nevane detalje ona kod itatelja pobuuje emocije, jer tim detaljima daje krajnje trajan oblik ivota, a itatelj to prepoznaje. Naglasak je uvijek na karakteru, ona navodi itatelja na razmiljanje kako e se neki lik ponaati u sljedeoj situaciji. Njena pozornost je uvijek usmjerena prema sadanjem trenutku i budunosti, ivotnost radnje doarava prave ljudske vrijednosti. itatelj uiva u samom djelu zbog njega samoga, a ne doivljava ga kao poveznicu koja priu nosi u nekom odreenom smjeru. Jane Austen u sebi je imala komini genij. Dok je u privatnom ivotu bila utljiva, ukoena i stroga, u knjievnosti je bila sasvim drugaija. Bila je vrhunski satiriar bez imalo samilosti prema svojim likovima kojima se esto rugala, ali to je bila pravedna satira, tvrdi Woolf, smatrajui je jednim od najdosljednijih satiriara.12 Njezini su likovi mjeavina dobra i zla. Ona daje savreni otklon od slike dobrote, istine i potenja, a iz opisa kontrasta u ljudskoj prirodi proizlazi ljepota i ozbiljnost njenih djela. Jane Austen je svjesno izbjegavala teme za koje je znala da njima ne vlada, kod nje nije bilo romantinih ljubavnih pria, pustolovina, ni zavjera. Odabrala je pisati o obinim sitnicama iz svakodnevnog ivota, seoskim plesovima, zabavama, izletima. Znala je dobro procijeniti svoje talente i shodno njima odabrati sadraje koje e savreno obraditi. Njena prva djela nisu besprijekorna (na primjer Watsonovi), ali Woolf istie da su drugorazredna djela nekog izvrsnog autora vrijedna itanja jer su ona najbolja kritika njegovih remek djela. Woolf se esto pita to bi bilo s poznatim knjievnicama da nisu umrle tako mlade i to bi s njima bilo da su postale slavne i mogle nastaviti stvarati. Kakav bi bio njihov stil, koje teme bi ih zaokupljale? Pretpostavlja da Jane Austen i dalje ne bi pisala o pustolovinama, zloinu i strasti, a njezina kominost bi splasnula, budui da bi bila iskusnija. Manje bi se oslanjala na dijaloge u oblikovanju likova, a vie na njihova razmiljanja. Osmislila bi stil koji bi bio dublji i izraajniji, doarala bi i ono to ljudi misle, a ne samo ono to kau. Vie bi razmiljala o sloenosti ljudske prirode, gledajui na svoje likove postrance, vie kao na grupu, a manje kao na pojedince. Satira bi joj bila neumoljivija i stroa, bila bi prethodnica Henryja Jamesa i Marcela Prousta. Woolf se pita kakve bi romane Charlotte Bront pisala da nije umrla prerano i da je postala poznata i slavna. Sama Charlotte imala je snanu osobnost, posjedovala je genij, estinu i otroumnost zapaanja. Potresao ju je gnjev, koji je prisutan u njezinim knjigama u likovima. U knjizi Jane Eyre Charlotte progovara kroz lik Jane Eyre, a sama Jane prisutna je i u liku Roche12 V. Woolf,

Jane Austen u: Selected Essays, str. 67.

299

Nina SIRKOVI

stera, pejzau i interijerima opisanim u romanu. U likovima Charlotte Bront prevladavaju osjeaji, ljubav, mrnja, patnja. To je ono to Virginia Woolf zamjera piscima, osobni osjeaji ih ometaju: Charlotte Bront ne razmilja o rjeavanju tekoa ljudskog ivota, ona ih od siline osjeaja niti ne prepoznaje. Pisci koji su zaokupljeni sobom, kreu se u okviru svojih ogranienja, njihovi su dojmovi jaki i gusto nabijeni, ali oni ostaju u uskim okvirima. Slobodoumniji umjetnici koji imaju veu irinu gledanja ne posjeduju takve emocije, oni nisu okrenuti iskljuivo sebi i imaju mogunost uenja od drugih. Stil i reenica Charlotte Bront nisu uglaeni, ve vie nezgrapni i nepodatni, ali njezine romane ni ne itamo zbog izuzetnih zapaanja o likovima, niti zbog komedije, ve zbog njezine poezije.13 Pisci koji imaju suvie snanu osobnost obino u sebi nose neto to je u vjenom sukobu s prihvaenim normama u ivotu i zbog toga radije stvaraju naglo, nego nakon strpljivog opaanja. Stoga im vie lei poezija, a ako stvaraju u prozi, postaju netrpeljivi prema njenim ogranienjima. Zato su sestre Bront, osjeajui potrebu za simbolom za pritajene strasti u ljudskoj prirodi, pomo potraile u prirodi. Na primjer, Charlotte je opisom oluje na kraju romana Vilette doarala sva duevna stanja koja se rijeima teko mogu iskazati. Dok je Dorothy Wordsworth detaljno i vjerno opaala i opisivala prirodu, sestre Bront su opisima oluje, vritine, ljeta, prenosile emocije i rasvjetljavale znaenja knjige. Odreeno znaenje dano je vie kroz raspoloenje, nego kroz konkretno zapaanje. Znaenje knjige ne lei u onome to je reeno ili to se u romanu zbiva, ve u odnosima izmeu stvari koje uspostavlja sam pisac na sebi specifian nain. Nekad je znaenje jako skriveno, naroito ako je pisac pjesniki nastrojen. Woolf pie da je Emily bila vea pjesnikinja od Charlotte, pa je njezin roman Orkanski visovi tee razumljiv od Jane Eyre. Emily je bila nadahnuta nekim openitijim shvaanjem, nisu joj poticaj bile vlastite patnje i boli. Ona je promatrala svijet kao da je sav rascijepljen u neredu divovskih razmjera i osjetila u sebi mo da ga ujedini u knjizi.14 Istovremeno je bila i romanopisac i pjesnik, morala se suoiti s injenicom da postoje i druge stvarnosti, te se upustiti u borbu s unutarnjim sklopom vanjskih stvari. Emily je kao rijetko tko znala osloboditi ivot njegove ovisnosti o injenicama. George Eliot nije imala nimalo od one ekscentrinosti i udljivosti koju umjetnici obino posjeduju, a nije bila ni izrazito draesna, ni enstvena, to je u njenu vrijeme bilo poeljno za enu. Mladost joj je prola prepuna patnje, ali ju je pokretala elja za uspjehom. George Eliot je poela stvarati prilino kasno, kad je doivjela osobnu sreu i osloboenje, a kao rezultat nastale su dobre knjige. Iako je osjeala navalu kreativne energije, polako je stjecala
13 V. Woolf, 14 V. Woolf, George Eliot u: Selected Essays, ed. David Bradshaw, Oxford University Press,

Jane Eyre i Orkanski visovi u: Selected Essays, str. 126-127.

New York, 2008. str. 128.

300

Virginia Woolf: Eseji o knjievnicama

samopouzdanje, te pisala sa osobnog stajalita, ali kod nje nema one nepokolebljive predanosti mladog bia. Nije je pokretao osjeaj romantine estine, ni neobuzdanosti, to bi se oekivalo da dolazi iz osjeaja vlastite individualnosti, nego je suosjeala s obinim ljudima i bavila se temama radosti i tuga domaega svijeta. Njezini romani obuhvaaju mnotvo detalja ljudske prirode, koje autorica prerasporeuje u cjeline, formira ive likove s kojima itatelj osjea radost i tugu. Ti likovi imaju neoekivanu mo pred naim emocijama, u nama bude i suze i smijeh. Spektar likova je arolik, od luda i gubitnika, majki, djece, trgovaca, krmara, seljaka, kapelana, stolara... Knjige George Eliot jako su itljive, u njima nema pompoznosti ni prijetvornosti, nego se osjeti romantini duh prolih vremena. Kao nedostatak, odnosno manu u stvaralatvu George Eliot, Virginia Woolf navodi da su pojedini likovi uspjeli autoricu odvesti od njezine prirodne sredine na teren na kojem ona nije bila udomaena. U tekstu se onda javlja previe dijaloga, reenica je nezgrapna, ne klizi kao kod Jane Austen, osjeaji postaju prenaglaeni, ljubav, mrnja strast, sve to stvara dojam neuvjerljivosti.15 Woolf pie kako prie o junakinjama romana George Eliot obino zavravaju tragino ili kompromisom, koji je jo otuniji. Ona ovako analizira prirodu same elje junakinja George Eliot: U uenju trae svoj cilj, u uobiajenim zadaama enskog bia; u irem opsegu djelatnosti svoga soja. Ne nalaze ono za im tragaju, a mi o tome ne moemo nagaati. Pradavna svijest ene, nabijena trpljenjem i tankoutnou, i tolike vjekove nijema kao da je u njima nabujala do ruba i prelila se i izustila da zahtijevaju neto - gotovo i ne znaju to - neto to je moda nespojivo s injenicama ljudskog postojanja.16 Virginia Woolf ne specificira koje bi to injenice mogle biti, iako kae da je George Eliot bila preinteligentna da bi se petljala u njih. Pripovijest junakinja njezinih romana zapravo je pria o samoj George Eliot. Ona je snano osjeala sav teret i zamrenost okolnosti bivanja enom, slava joj je, budui da su ene na nju nenaviknute, bila teret od kojega se skrivala u toplini doma. Istovremeno, osjeala je elju da stupi na tlo svijeta rezerviranoga za mukarce i nije zatvarala oi pred preprekama, ve se hrabro borila s njima. Sve do kraja tragala je za jo vie slobode i znanja. Virginia Woolf joj odaje priznanje i poziva da na njen grob stavimo svaki lovorov vijenac i svaku ruu koju joj moemo pokloniti. Koliki je doprinos svih ovih autorica u razvoju knjievnosti koju su pisale ene? Jo od sedamnaestog stoljea, vremena vojvotkinje od Newcastlea,
15 Woolf

kao primjer navodi roman Vodenica na Flossi i lik Maggie Tulliver. Ibid. str. 101102. 16 V.Woolf, George Eliot, str. 103.

301

Nina SIRKOVI

koja je svojim prirodnim darom, hrabrou, matovitou, arom za pisanje i razigranim umom budila jake reakcije svojih suvremenika, pa do konca devetnaestog stoljea i doba George Eliot, bilo je ena koje su svojim stvaralatvom zaduile povijest enske knjievnosti. Borei se s materijalnim problemima, drutvenim ikaniranjem i ustaljenim pravilima, one su se hrabro probijale kroz samu sr ivota, trpjele kritike i zavist, posrtale, ali se opet dizale i polako davale svoj doprinos i utjecaj besmrtnosti enskog izriaja kroz stoljea. Od svih autorica, Woolf najvie cijeni Jane Austen, za koju kae da je bila najpotpunija umjetnica meu enama, autorica besmrtnih knjiga koja je otila na pragu slave, ba kad se poela osjeati sigurnom u vlastiti uspjeh.17 U eseju Vlastita soba Woolf odaje priznanje Jane Austen kao jedinoj spisateljici koja je, osim to je bila proienog i uarenog uma poput Shakespearea, pronala vlastiti izraz, ensku reenicu, kroz koju se ena moe nesputano izraziti. U svojoj knjizi Arguing with the Past, u poglavlju u kojem analizira utjecaj determinizma na ensku knjievnost s kraja devetnaestog i poetka dvadesetog stoljea, Gillian Beer analizira i usporeuje knjievne radove George Eliot i Virginije Woolf. Ona postavlja pitanje: Moe li se ensko jastvo izraziti putem radnje ili ga se mora shvatiti kao otpor radnji? Mora li se ono nastaniti izmeu inova? Sastavni dijelovi naeg iskustva su determinante roda, odgoja, naslijea, klase i povijesnog doba. Prije determinizma, pojam sudbine odnosio se na utjecaj na autonomiju ljudskog bia. Sudbina intervencijom utjee na autonomiju, no ta intervencija je selektivna. Determinizam je sveukupan, kod njega nema selekcije, ni autonomije. Beer usporeuje utjecaj predodreenosti u djelima George Eliot i Virginije Woolf i nalazi dosta slinosti, mada su njihova shvaanja, stilovi i openito pogledi na svijet bili naizgled jako razliiti. U Pargiterima Woolf pokuava istaknuti razliku izmeu drutveno predodreenih elemenata u shvaanju ena o njihovom vlastitom iskustvu, sputavanju toga iskustva, te o onome to je potpuno netipino za iskustvo. Jasno je da postoje neki procesi koji su neizbjeni i nepovratni, a jedan od njih je tjelesni razvoj. Woolf komentira u Skici prolosti: No nekako se u razmatranje takoer mora dovesti osjeaj kretanja i promjene. Nita nije ostajalo stabilno zadugo. ovjek mora osjetiti da se sve pribliava, zatim nestaje, postaje veliko, smanjuje se, prolazei razliitim brzinama pokraj malog stvorenja; ovjek mora dobiti osjeaj koji je nju18 pritisnuo, malo je stvorenje voeno naprijed, kao to je voeno rastom svojih nogu i ruku, bez mogunosti stajanja ili mijenjanja, kao to biljka raste iz zemlje sve dok stabljika ne naraste, list ne naraste, pupoljci ne propupaju. To je ono
17 V. Woolf,

18 Woolf spominje malo stvorenje (little creature) za koje dri da je enskog roda, jer kasnije

Jane Austen, str. 74.

koristi zamjenicu ona (she).

302

Virginia Woolf: Eseji o knjievnicama

neopisivo, to je ono to ini sve slike prestatinima, jer im netko kae da je tako, to je ve postalo prolost i promijenilo se.19 Ovdje Woolf naglaava brzinu rasta u djetinjstvu. Vodea snaga rasta je postepeni element iskustva. Postoji ideja o nepovratnom slijedu prema naprijed, od iskustva roenja, pa dalje, koji ne moe ii unatrag. Dok Woolf istie odmotavanje i zamotavanje vremena u svojim slikama fizikog rasta, George Eliot u romanu Vodenica na Flossi naglaava sporost razvoja djetinjstva. Beer pie kako moemo razumjeti sadanjost samo u okvirima njene prolosti, koja je stabilna i nepromjenjiva. Pria romana Vodenica na Flossi organizirana je kao sjeanje kroz kristalno jasne epizode prisjeanja, a autorica se pozabavila i elementima koji formiraju dijelove Maggienog emocionalnog razvoja u okviru odreene male drutvene zajednice koju Eliot detaljno opisuje u sadanjem trenutku, ali nam daje i njezinu prolost. Niz epizoda dramatizira razvoj i izumiranje mogunosti za Maggie, a preobilje pameti i emocija ne moe nai odgovarajuu formu u svom okruenju. Eliot je kroz oblik Bildungsromana prikazala kako je u to vrijeme razvoj za enu, za razliku od mukarca, bio nemogu: smrt je jedan od naina bijega iz unaprijed odreenih okova drutva, to naglaava ideju determinizma. George Eliot je pri kraju romana okrenula tijek romana, omoguivi svojoj junakinji bijeg i spas, ali ona umjesto toga zakorai u plimu sjeanja, vraa se u djetinjstvo, uspomene prevladaju. Transformacije rasta i razvoja su izokrenute unatrag, prolost se moe obnoviti, Maggie se pojavljuje kao spasiteljica svog otuenog brata Toma. Na kraju romana njoj je ponuena neka vrsta prirodne slobode, ali itatelj se osjea nelagodno, jer osjea da je to zapravo obrana same autorice. George Eliot je spasila svoju junakinju od nesretne budunosti koja je cijelim tijekom romana uslijed drutvenog determinizma izgledala neizbjena. U veini sluajeva ona svojim junakinjama (Dinah, Dorothea, Maggie) nije doputala uputanje u bespotednu borbu i bijeg iz sredina koje su ih guile, nego su joj one trebale da izdre u svojoj vlastitoj tipinosti. U Vodenici na Flossi njezina ustrajnost poputa, doputa Maggie ispunjenje strasne, djetinjaste, incestuozne obnovljene ljubavi. Deterministiki poredak koji je prisutan u romanu na kraju se okree unatrag prema elji, umjesto prema razumijevanju i racionaliziranju. Eliot dozvoljava enjama svoje heroine ispunjenje u obliku radnje koja jednostavno otklie iz kanaliziranog slijeda drutvenog razvoja i doslovno omogui erupciju elje. Rijeka gubi svoj oblik u poplavi. Zadovoljstvo koje autorica stvara na kraju realizira zbrkane i strasne elje i potrebe. ene koje su potlaene i imaju takve potrebe ne mogu nai pravu formu unutar radnje koja se temelji na poretku, razvoju, razumijevanju i odricanju prolosti, te prihvaanju unaprijed odreene sadanjosti. Kraj romana Vodenica na
19 Woolf

prema Beer u: Arguing with the Past.. Essays in Narrative from Woolf to Sidney, Routledge NY, 1989. str. 123.

303

Nina SIRKOVI

Flossi simbolini je jauk. On prelazi forme drutvenog realizma za koje je determinizam u to vrijeme bio usko vezan. Drutveni realizam e kasnije za Virginiju Woolf postati neprijatelj stvarnog realizma.20 George Eliot razmatrala je odnos izmeu organizma i medija, a tragedija u njezinim djelima nastaje zbog nemogunosti medija presporog naina na koji drutvo prihvaa promjene, naroito promjene pretpostavki o razlikama u djelovanju, tako da brza bia kao Maggie ili Dorothea bivaju uhvaene u zamku vremena, u mediju, ije promjene kasne i koji im stoga uskrauje budunost. Tu Beer povlai paralelu s Virginijom Woolf, koja je takoer konstantno osjeala koliko sile drutva utjeu na pojedinca. Woolf naglaava brzinu kojom se senzibilitet mijenja: Razmislite kakve beskrajne sile drutvo donosi da se igraju sa svakim od nas, kako se to drutvo mijenja iz desetljea u desetljee; takoer i iz stalea u stale, dakle, ako ne moemo ispitati ta nevidljiva prisustva, mi emo znati jako malo o predmetu memoara; i opet, kako uzaludno postaje opisivanje ivota. Vidim sebe kao ribu u potoku, skrenutu od struje, stojim na mjestu; ali ne mogu opisati potok.21 Kakav je odnos izmeu ove dvije spisateljica i njihovog teksta? Dok George Eliot potuje radnju, a pripovjeda je izvor nizanja dogaaja koji odreuje interpretaciju, Virginia Woolf odrie se radnje u svojim romanima. Radnja inzistira na podrijetlu, poretku, posljedicama, otkriima, izopavanju zakljuku. Za nju je iskustvo iskljuivo drutveni aspekt, koji se podinjava odreenoj vrstoj strukturi engleskog drutva. To drutvo su formirali mukarci po svojima mjerilima. U knjizi Valovi radnja je marginalizirana, nju nadomjetava ritam: plima i oseka, valovi doaravaju faze ljudskog ivota, koji imaju svoje vlastite neizbjene forme ali spisateljica od njih ne trai prognoze, prikrivanja, vezivanja, ni polarizacije. U drugim djelima Woolf je umjesto radnje koristila genealogiju, kao u romanima Night and Day i Godine. Odabirala je ritam koji nije izriito ljudski, ve ga se nalazi u prirodi: plima i oseka, izmjena dana i noi. Beer naglaava da je za sve njene romane tipino prepoznavanje ivotnog razmaka, prostora meu fazama ivota. Woolf je takoer bila svjesna odreenosti datog trenutka, koji je uvijek vezan za povijesno vrijeme:

20 Ibid.

21 V. Woolf, A Sketch of the Past u: Moments of Being, ed. by Jeanne Schulkind, Second Editi-

str. 124 -126.

on, Grafton Books, London, 1980. str. 80.

304

Virginia Woolf: Eseji o knjievnicama

Ne mogu upotrijebiti ono to mi kaete na primjer o enskim tijelima njihove strasti i slino, jer su konvencije jo uvijek vrlo jake. Kada bih morala nadii konvencije, trebala bih hrabrost junaka, a ja nisam junak. sac.22 Sumnjam da pisac moe biti junak. Sumnjam da junak moe biti pi-

Rod, odsutnost i nedostatak pojmovi su koji su vani za oblik iskustva u knjigama Virginije Woolf. Woolf obino izbjegava zgusnutu radnju, jer ona nuno predstavlja ustaljeni poredak.23 Ona ide izvan polarizacije muko/ensko, ne u androginiju, ve u osjeaj kretanja, odmicanja, identiteta koji izlazi u odreeni trenutak postojanja. George Eliot vidjela je raspon raznih svjetova oko nas i njihove meuodnose koji se stalno ire i njih je smatrala izlazom iz determinizma. Obje autorice nisu u potpunosti uspjele pobjei od njegovih pretpostavki, no svaka od njih imala je svoje vlastito naslijee razliitost pogleda na svijet i razliite standarde za ispitivanje i istraivanje patrijarhalnih znaenja i odnosa i teritorija iza njih, traei vie znanja i vie slobode.24 Kritiari su esto postavljali dva znaajna prigovora u prouavanju djela spisateljica od strane Virgnije Woolf. Smatralo se da je Virginia Woolf dala nepotpunu i netonu sliku enske knjievne tradicije,koja je naroito prisutna u eseju Vlastita soba. Naravno, nitko ne moe kriviti Woolf to nije raspolagala podacima koji u njeno vrijeme nisu ni bili poznati. Problem je u tome to je ovaj esej bio toliko utjecajan, tako da se i kasnije nastavilo rabiti pogrene podatke. Woolf je ispriala priu o knjievnosti koju su pisale ene i koja se sastojala veinom od utnje i patnji u doba Renesanse, poela je u osamnaestom stoljeu pojavom Aphre Behn, a nastavila se progresivno zahvaljujui rasprostranjenosti tiska i pisanju u okviru popularnih anrova, veinom romana.25 Eseji o pojedinim knjievnicama obrauju njihovo stvaralatvo uzimajui u obzir povijesne, drutvene i psiholoke okolnosti u kojima su knjievnice stvarale. Kroz primjere mukotrpnog probijanja Vojvotkinje od Newcastlea, Mary Wollstonecraft, Dorothy Wordsworth, Jane Austen, George Eliot, sestara Bront meu muku knjievnu elitu, njihovu unutarnju borbu sa samima sobom, Woolf je istovremeno prikazala zajednike, objektivne prepreke na koje su one nailazile, bez obzira na doba u kojem su ivjele, ali i njihove
22 Woolf 23 Jedan

prema Beer u: Arguing... str. 135. od izuzetaka je roman Orlando, koji je pun raznovrsnih zbivanja koja se odvijaju tijekom tristopedeset povijesnih godina, a junak/inja za to isto vrijeme biva samo dvadeset godina stariji/a. 24 Ibid. str. 150. 25 Ellen Bayuk Rosenman, A Room of Ones Own. Women Writers and the Politics of Creativity, Twaine Publishers. New York, 1995, str. 114.

305

Nina SIRKOVI

subjektivne strahove od autorstva, nesigurnosti i kolebanja kroz koja je svaka od ovih knjievnica prolazila na svoj osebujan nain. Woolf tako stvara okvir za jednu manju teoriju povijesti knjievnosti koju su pisale ene, moda nepotpunu (jer joj to nije ni bio krajnji cilj), ali dostatnu za razmatranje nedostatka tradicije u pisanju ena, povijesnih drutvenih okolnosti u kojima su one stvarale, te psiholokih prepreka na koje ene nailaze zbog svoga spola. Woolf eni daje vanu drutvenu i povijesnu ulogu, smatrajui da e ena biti nositelj drutvenih promjena u budunosti, koje mogu utjecati na povijesni razvoj.26 Takoer, ona prouava i tehniku pisanja ena, odnosno, objanjava zato su ene pisale na nain koji je drugaiji od mukaraca, te naglaava i forsira potrebu za posebnim nainom izraavanja koji e biti svojstven enama i u okviru kojega e se ene ugodno osjeati. Na taj nain Virginia Woolf daje obrazloenje za potrebu prouavanja knjievnosti koju piu ene kao posebne vrste stvaralatva, koja je kasnije prepoznata kroz prouavanja ginokritike, gineze i feministike kritike. Literatura BAYUK ROSENMAN, Ellen, A Room of Ones Own. Women Writers and the Politics of Creativity, Twaine Publishers. New York, 1995. BEER, Gillian, Arguing with the Past. Essays in Narrative from Woolf to Sidney, Routledge NY, 1989. BLACK, Naomi, Virginia Woolf as Feminist, Cornell University Press, Ithaca, New York, 2004. WOOLF, Virginia, Selected Essays, ed. David Bradshaw, Oxford University Press, New York, 2008. Obina itateljica, prev. Marina Leustek, Centar za enske studije- Zagreb, Zagreb, 2005. Vlastita soba, prev. Iva Grgi, Centar za enske studije-Zagreb, Zagreb, 2003. Orlando. ivotopis, prev. Jasenka afran,Vukovi i Runji, Zagreb, 2000. Moments of Being, ed. by Jeanne Schulkind, Second Edition, Grafton Books, London, 1989. The Common Reader, Harcourt Publishers Ltd, a Subsidiary of Harcourt International Ltd. 1984. Godine, prev. Josip Torbarina, Matica hrvatska Zagreb 1946.
26 Naomi

Black tvrdi da u eseju Tri gvineje Woolf ukazuje na ene kao nositelje drutvenih promjena koje e dovesti do okonanja samog rata. Naomi Black, Virginia Woolf as Feminist, Cornell University Press, Ithaca, New York, 2004, str. 17.

306

Virginia Woolf: Eseji o knjievnicama

Nina SIRKOVI VIRGINIA WOOLF: ESSAYS ON WOMEN WRITERS The aim of this paper is to reaffirm the somewhat forgotten essays of Virginia Woolf about individual women writers and to emphasize the link between the historical and social approach to tradition within the context of individual works of fiction. An important part of essay-writing by Virginia Woolf is dedicated to the study of fiction written by women, as well as to historical, social, material and psychological conditions in which women lived and created art at the time. By analyzing specific creating conditions of individual women writers, Woolf came to general conclusions about the inferiority of women, their anxiety of authorship, and the lack of experience and tradition in womens writing. Key words: Virginia Woolf, essays, women writers, subordination, anxiety of authorship

307