ZDENKO VINSKI

RANI SREDNJI VIJEK U JUGOSLAVIJI OD 400. DO 800. GODINE*

UVODNA POVIJESNA SKICA

Dinamika povijesnog zbivanja u osvit srednjeg vijeka odrazu je se nesumnjivo u sloenosti stvaranja i u arolikom ukrtavanju esto raznorodnih radionikih utjecaja, koji se razabiru u arheolokoj ostavtini epohe seobe naroda. Ona obuhvaa u jugoistonoj Evropi vremenski raspon od priblino 400. godine do 800. godine, odnosno od zavretka 4. stoljea do poetka 9. stoljea. Na podruju Jugoslavije ostavila je epoha seobe naroda znatne elemente materijalne kulture, koji nisu jo ni u dovoljnoj mjeri istraeni, ni u cijelosti sagledani. Valja imati na umu osobit geografski poloaj teritorija Jugoslavije, od jugoistonih Alpa do sredinjeg podruja Balkanskog poluotoka, povezanog s jedne strane sa srednjim Podunavljem na junoj periferiji Karpatske kotline i s druge strane na istonoj obali Jadranskog mora sa svijetom Sredozemlja. Provala nomadskih ratnika iz Azije pod dominacijom Huna pokrenula je 375. godine bujicu barbarskih etnikih skupina, prvenstveno germanske, ali i sarmatske pripadnosti, na Crnome moru, te u Karpatskoj kotlini, prodrijevi u Rimsko carstvo, kojemu je u provinciji Panoniji i provinciji Meziji bila utvrena granica, tj. limes, na desnoj obali Dunava, dijelom takoer na dananjem teritoriju Jugoslavije, gdje je prohujao prvi val germanskih doljaka, kao to su npr. Vandali, Vizigoti i Svebi, ostavivi izuzetno rijetke tragove. Hunska prevlast u Podunavlju ubrzo nestaje smru Atile (453. godine), a tada se, pogotovo nakon prestanka postojanja
* Ova je rasprava, koncipirana kao arheoloka sinteza, u prvoj redakciji objavljena pod naslovom H a u t m o y e n - a g e u prigodnoj kongresnoj publikaciji Epoque prehistorique et protohistorique en Yougoslaslavie Recherches et rsultats Beograd, 1971, str. 375-397, VIII meunarodnog kongresa za prahistorijske i protohistorijske znanosti, odranog u rujnu 1971. godine u Beogradu. Kako u domaoj literaturi doista nedostaju sinteze o arheologiji ranoga srednjeg vijeka na teritoriju Jugoslavije s obzirom na istraivanja grobne ostavtine, smatrali smo korisnim objaviti ovu raspravu na hrvatskom jeziku i to znatno proirenu. Prilaemo u popisu, zbog bolje orijentacije, izbor lokaliteta glavnijih arheolokih nalazita, bez pretenzije na potpunost kao i smjetaj tih lokaliteta na zemljopisnoj karti. Literaturu nismo citirali u biljekama, nego smo se ograniili na to da dodamo raspravi izbor literature.

48

Zapadnorimskog carstva (476. godine), pojavljuju na historijskoj pozornici u jugoistonoj Evropi Ostrogoti, Gepidi i Langobardi. Ovdje se treba ograniiti samo na te germanske narodne skupine drugog vala, koje su ostavile arheoloki vidno odredivu batinu svojeg boravka u kasnom 5. i 6. stoljeu, dok se ostale, kao npr. Herule, uglavnom ostavlja po strani. Ostrogoti polaze (471. godine) iz Panonije na donji Dunav, a odanle (488489. godine) kroz Posavinu u Italiju, odakle vladaju neto manje od pola stoljea itavom dalmatinskom i junom panonskom provincijom (najkasnije do 537., odnosno 539540. godine). Gepidi iz sjevernog Potisja dre Banat i uz prijekide Srijem do 567. godine. Panonski Langobardi, doavi iz sadanjeg maarskog Dunantula, zauzimaju (546548. godine) dananju Sloveniju i sjeverozapadni rub Hrvatske, te odlaze godine 568. u Italiju, zadravi do 600. godine svoju posadu u Kranju. Ti narodi nastoje s manje ili vie uspjeha oko stvaranja dravnih organizacija s prolaznim i kraim uinkom u Podunavlju i trajnijim u Italiji; sve to u latentnom odmjeravanju snaga i povremenom sukobljavanju s Istonorimskim carstvom, monim napose u vrijeme justinijanske vlasti, koja je dala svoj peat prvenstveno Sredozemlju, u 6. stoljeu. U jugoistonu Evropu nadolaze iz Azije ve u drugoj polovici 6. stoljea dotad nepoznate plemenske skupine konjanikih nomada-ratnika u nekoliko navrata pod prevlau Avara, podjarmivi 567. godine banatske i srijemske Gepide i ratujui ofenzivno do u 7. stoljee s Istonorimskim carstvom, zapravo s Bizantom od 7. stoljea (kada je, naime, car Heraklije uveo grki jezik kao slubeni). Tada su Avari u savezu s Kutrigurima, Protobugarima i Slavenima, za tzv. prvoga avarskog kaganata, unitili niz znaajnih kasnoantikih urbanih sredita takoer na sadanjem teritoriju Jugoslavije. Ovo ekspanzivno ratovanje Avara prestaje na balkanskom podruju u treem desetljeu 7. stoljea, nakon bezuspjene opsade Carigrada, kada je avarska mo primorala posljednji put Slavene na zajedniki vojni pothvat. Za cvata prvoga avarskog kaganata tekla je zapravo seoba Slavena u Panonsku nizinu i na Balkanski poluotok, to je povijesno povezano s duom ili kraom avarskom prisutnou. Ustankom Samova zapadnoslavenskog plemenskog saveza, u kojemu su veoma aktivni bili alpski Slaveni (623. godine), uz spomenutu avarsku katastrofu pred Carigradom (626. godine), te smjetavanjem plemena Hrvata na dalmatinskom tlu, kao i pobunom kutrigursko-bugarskih skupina u Panoniji (oko 630. godine), nastaje kriza prvoga avarskog kaganata, pa se Avari povlae s balkanskog podruja, s predalpskog tla i iz zapadnog Dunantula u sredinje predjele Karpatske kotline. Veliki avarski savez naputaju Kutriguri i panonski Protobugari, poslije 670. godine, nakon kraeg prijelaznog razdoblja, nastaje prilivom novo pridolih avarskih plemena (navodno s rijeke Kame) tzv. drugi avarski kaganat s teitem na cijelom 8. stoljeu, i to prvenstveno u Dunantulu i Alfoldu, iako dosee Slovaku, Moravsku, Donju Austriju i meurijeje Drave, Dunava i Save. Na istonom dijelu Balkanskog poluotoka isprijeili su se Avarima nasuprot Bizantu ve u kasnijem 7. stoljeu nadoli putem donjeg Dunava Protobugari, koji su se nametnuli Slavenima na istonobalkanskom podruju. Prevlast Avara u srednjem Podunavlju prestaje vojnim pohodima Karla Velikog oko 800. godine. Tada su se ve osnivale prve dravne organizacije Slavena, izrazitije u kasnijem 8. i ranom 9. stoljeu na periferiji, odnosno izvan dotadanjeg

49 podruja avarske premoi. Dodue, na zapadu je postojala ve negdje od 7. stoljea u jugoistonim Alpama kneevina Karantanija, koja je sredinom 8. stoljea dola pod ovisnost Bajuvara i s njima je pripojena franakoj dravi Karla Velikog oko 800. godine. Na sjeveru Panonske nizine poela se tada razvijati Velikomoravska drava, a istodobno na jugu kneevina Dalmatinska Hrvatska. Na tlu Panonije bilo je u 9. stoljeu takvih pokuaja u panonskih Slavena (sredita: Sisak, Blatograd), ali s manjim mogunostima razvoja. Sve su te mlade ranofeudalne drave Slavena u to vrijeme poprimile kranstvo, dijelom posredno iz Bizantskog carstva, a dijelom od Bizantu tada neprijateljske franake drave Karla Velikog preko Italije. SPECIFINOSTI NOSILACA BARBARIZIRANOG KASNOANTIKOG FUNDUSA Potrebno je upozoriti na nekoliko osnovnih opaanja: Svi barbarski doljaci, poevi od provale Huna, naili su na starosjedilako stanovnitvo, vie ili manje romanizirano, pogotovo na tlu rimskih provincija, koje su obuhvaale sav dananji teritorij Jugoslavije, izuzevi Baku, naseljenu tada sarmatskim Jazigima. Veinom su nadoli narodi, ostavivi samo dijelom tragove materijalne kulture svoje prisutnosti, nestali s tog teritorija, jedino su ga Slaveni uspjeli trajno kolonizirati i nametnuti se barem jezino kao superstrat starosjedilakom, dijelom etniki heterogenom, stanovnitvu, koje predstavlja zapravo etniki supstrat. Ove samo nabaene smjernice valja imati u vidu kao osnovni okvir arheolokom fundusu karakteristinom za navedenu epohu, prije i neposredno poslije dolaska junih Slavena. Antiki svijet od 5. do 7. stoljea bio je u previranju, jer se njegova drutvena i kulturna struktura mijenjala. Kasnoantika civilizacija doivjela je svoje opadanje, osobito u podunavskim krajevima na rimskoj granici, dok se u primorskom jadranskom pojasu i u veim urbanim sreditima na Savi uspjela odrati u neto cjelovitijem obliku do najezde Avara. Barbarski doljaci zatekli su na tlu rimskih provincija tekovine rimske gradske civilizacije: urbane i ruralne cjeline, razvijeno graevinarstvo u kamenu i opeci s mnotvom arhitektonskih oblika, ceste, mostove, akvedukte, grobnu arhitekturu, latinsko i grko pismo itd. Arhitektonski spomenici epohe seobe naroda na tlu Jugoslavije imaju veinom izrazito kasnoantiko obiljeje, napose u urbanim naseljima, kao to su npr. Salona, Narona, Doclea, Emona, Celeia, Poetovio, Siscia, Mursa, Cibalae, Sirmium, Singidumum, Viminacium i dr., odnosno i ranobizantske znaajke, kao npr. Naissus, Prima Justiniana, Ulpiana, Stobi i dr. ivot je u tim gradovima trajao dugo u 6. i poetak 7. stoljea, kada su ih razorili Avari zdrueni u savezu s drugim nomadskim ratnicima i Slavenima. U rimskoj provinciji Dalmaciji, napose na podruju dananje Bosne, Hercegovine i Dalmatinske zagore, postoji niz skromno graenih starokranskih sakralnih spomenika, i to bazilika 6. stoljea, koje sadre linearno tretiranu kamenu skulpturu sa spljoteno raenim reljefima i si. Ta je rustificirana umjetnost odraz periferije i starosjedilakog ilirskog, donekle romaniziranog, stanovnitva, koje je dolo do izraaja u 6. stoljeu, tj. u vrijeme raspadanja rimske moi. U domaoj se literaturi nailazi dodue na razilaenja oko datiranja tih spomenika, pa itav taj veoma
4 Vjesnik

50 zanimljiv, ali dijelom jo sporan kompleks spomenika skulpture u bazilikama nee ovdje biti prikazan. Isto vrijedi i za mnogobrojne arhitektonske spomenike, osobito u urbanim aglomeracijama, jer oni nisu izraziti ni specifini za epohu seobe naroda, ve pripadaju okvirno tematici o kasnoantikoj, odnosno ranobizantskoj, umjetnosti. Takoer ne ulazi u podruje ovog razmatranja npr. Eufrazijeva bazilika u Poreu (Parentium) iz 6. stoljea, sakralni spomenik vrlo velike vrijednosti u Istri, glasovit po svojim mozaicima srodnim ravenatskom krugu. U okviru tematike ovog razmatranja navodi se nekoliko osnovnih premisa o diferencijaciji fundusa grobnih nalaza epohe seobe naroda, prvenstveno prema nalazitima iz rimske provincije Dalmacije i susjednih podruja, a donekle vrijede za itav teritorij Jugoslavije od 5. do 7. stoljea. Klasifikacija tog fundusa slijedi: 1. Velika groblja na redove, s vie od 100 grobova; ponekad kasno 5. i 6. stoljee, a uglavnom itavo 6. stoljee. 2. Groblja na redove srednje veliine, s oko 100 ili manje od 100 grobova; zavrno 5. i 6. stoljee, ponegdje seu u 7. stoljee. 3. Mala groblja od 2 do 6 grobova, ponekad na redove, ee nedovoljno istraena, te znaajniji pojedinani grobovi i karakteristiniji pojedinani nalazi kao ostaci iz unitenih grobova; 5. i 6. stoljee, gdjekad 6. i ranije 7. stoljee. 4. Skupina pojedinanih i obiteljskih kasnoantikih grobova u starokranskim nadsvoenim grobnicama u Bosni, Hercegovini i Dalmatinskoj Hrvatskoj; kasno 5. i 6. stoljee. 5. Skupine groblja razliite veliine, ponajvie regionalnog obiljeja, u zaklonjenim podrujima, kako u Istri, tako i u albansko-crnogorskoj regiji; dijelom 6. stoljee i 7. do 8. stoljee. 6. Kasnoantika urbana naselja s naseobinskim nalazima, kao i onim iz tamonjih groblja; 6. stoljee i dijelom 6. do rano 7. stoljee. Etniku pripadnost puanstva sahranjenog u navedenim grobljima valja prvenstveno pripisati starosjedilakom vie ili manje romaniziranom stanovnitvu prvotno ilirske i ilirsko-keltske loze u rimskim provincijama, koje nije svuda bilo homogeno, ali u brojano manjem opsegu i germanskim doljacima-zavojevaima 5. i 6. stoljea. Postoje, dodue, stanovita odstupanja od toga pravila prosjenih zapaanja u nizu sluajeva, npr. donekle regionalna pojava vidne prisutnosti germanskog etnikona u gepidskim grobljima, pa pitanje njegova odnosa sa sarmatskim ivljem u Banatu, nadalje opet izuzetno rijetka pojava germanske prisutnosti u grobljima na Istarskom poluotoku, a takoer i upadljiva rijetkost germanske prisutnosti u kasnoantikim urbanim aglomeracijama, osobito na istonoj obali Jadrana. Osim toga valja izuzeti sluajno ustanovljene pojedinane grobove 5. do 7. stoljea s brojnim bogatim prilozima, jer te tzv. kneevske grobove valja atribuirati posebice od sluaja do sluaja.

51 GERMANI I ROMANIZIRANI STAROSJEDIOCI Pokua li se prostorno sagledati poloaj arheolokih nalazita epohe seobe naroda na teritoriju Jugoslavije, zapaa se vidna pojava koncentracije gotovo svih nalazita u 5. stoljeu na podruju jugoslavenskog Podunavlja, i to na panonskom i gornjomezijskom limesu s njegovim zaleem. Lokaliteti s barbarskim nalazima germanske pripadnosti koncentrirani su uz desnu obalu Dunava od Baranje do ua Morave, esto unutar ili do rimskih utvrda limesa; nekoliko lokaliteta smjeteno je blizu lijeve dunavske obale uz limes, ali u Bakoj. Uz dunavski priobalni pojas uoljivo je nekoliko germanskih nalaza 5. stoljea u tada jo nerazorenim posavskim gradovima Sirmiumu i Sisciji. Izvan sfere limesa nalazita su rijetka, kao npr. hunskodobno malo groblje Boar u banatskom Potisju i pojedinani grob Zmaj evo u Bakoj. Veih groblja barbarske pripadnosti u 5. stoljeu uope nema na teritoriju Jugoslavije. Ponajvie su signifikantni nalazi iz posve malih groblja, ee nedovoljno istraenih, ali i nalazi iz pojedinanih grobova. Kronoloki najraniji elementi jesu prijelazni oblici srebrnih fibula, od fibule s povijenom nogom k pravoj lunoj limenoj fibuli kasnog 4. stoljea s trajanjem do sredine 5. stoljea, kao i rani primjerci malih lunih fibula od srebrnog iskucanog lima (npr. Novi Banovci), moda ak vizigotske pripadnosti. U Atilino vrijeme dosegli su panonsko Podunavlje dijelovi nonje i oruja ukraeni polihromijom, uski podui bojni noevi, nomadska metalna zrcala, nakit u obliku cikade itd., to se dijelom moe slijediti cijelo 5. stoljee, a ponegdje i neto kasnije. Za Ostrogote karakteristian enski nakit pontsko-danubijskog obiljeja jesu parovi lunih fibula od srebrnog iskucanog lima (te njihove lijevane imitacije), u Karpatskoj kotlini ee veih i velikih dimenzija (npr. Ilok, Kolut, Grocka i dr.) raenih na podunavskom tlu sredinom i u drugoj polovici 5. stoljea. Za Ostrogote i Gepide znaajne su reljefno kvalitetnim duboko rovaenim ornamentom guste spiralne vitice ili trokutia ukraene lijevane lune fibule i pojasne kope. Taj je enski nakit proizveden u zaleu podunavskog limesa u nerazorenim rimskim gradovima, kao to su npr. Sirmium, Siscia, Poetovio, Emona, podalje Salona itd., gdje je arheoloki dokazano postojanje znalakog umijea kvalitetnog rovaenja s analognim spiralno-vitiastim i geometrijsko-uglastim ornamentom na kasnocarskim zapadnorimskim garniturama pojasa 4. stoljea. Ondje su zlatarske radionice u 5. stoljeu izraivale za germanski vladajui sloj spomenuti enski nakit, obiljeen osebujnim stilom rovaenja gusto komponirane spiralne vitice, poznat po kljunom nalazu osobito, raskone pojasne kope enskog groba s nalazita Karavukovo (Bacsordas) u junoj Bakoj, smjetenog nasuprot rimskoj utvrdi Teutoburgium-Dali na Dunavu, datiranog u Atilino vrijeme nerabljenim solidusom Teodozija II (kovanim 443. godine). Nakitna grupa s oznakom stila Karavukovo pripada drugoj polovici 5. stoljea, statistiki je najbrojnije evidentirana tipinim raskonim primjercima lunih fibula i pojasnih kopa u Karpatskoj kotlini i traje otprilike do 500. godine. Za Teoderika Velikog donijeli su Ostrogoti s panonskog tla takav nakit u Italiju, gdje je dokumentiran s nekoliko tipinih nalaza u poetnom 6. stoljeu. Vaan je nadalje ostrogotski grobni nalaz druge polovice 5. stoljea iz Zemuna (Taurunum) po stilski doista zanimljivim lunim fibulama, njihov trokutasto rovaeni ornament zapaa

52 se na vie istodobnih pojasnih kopa (npr. Baki Monotor i dr.) u srednjem Podunavlju i u Italiji, gdje se uostalom susreu i paralele srebrnoj limenoj pojasnoj kopi zemunskog enskog groba. Veoma je znaajna injenica da se meu podunavskim ostrogotskim parovima rovaenih lunih fibula pojavljuju takvi primjerci kasnog 5. stoljea, koji su nesumnjivo prethodni oblici odgovarajuim lunim fibulama u Italiji za Teoderika Velikog, kao npr. oni iz grobnih nalaza u samom Sirmiumu i posebice u Beograd-ukarici; o potonjim rovaenim fibulama stilski izravno ovise primjerci u blagu nalazita Reggio Emilia (Italija), datiranom (novcem od Marcijana do Zenona) u zavrno 5. stoljee, a od njih opet rovaene lune fibule ranog 6. stoljea unitenog groba iz Mihaljevia kod Sarajeva. Valja ih tumaiti kao import iz ostrogotske Italije u provinciju Dalmaciju. Isto vrijedi npr. za lunu fibulu unitenog ostrogotskog groba iz Kaica (u zaleu Zadra), obiljeenu stilom nakitne skupine Karavukovo, iako one nisu dospjele na dalmatinsko tlo izravno iz Posavine npr. iz Sirmiuma, vjerojatno sredita izradbe nakita karavukovskog stila ve naknadno zaobilaznim putem preko Italije (Aquileia, Acquasanta itd.). Dok na istonom dijelu Balkanskog poluotoka (npr. u Bugarskoj) postoji ipak nekoliko germanskih nalaza 5. stoljea, oni su na centralno-balkanskom i, naroito, na zapadno-balkanskom prostoru izuzetno rijetki, a u provinciji Dalmaciji zapravo ih nema prije poetka 6. stoljea. Ne smije se zaboraviti da se na dalmatinskom tlu u toku 5. stoljea odvijao kasnoantiki ivot relativno mirnije i znatno nesmetanije nego u nemirnom Podunavlju. Valja istaknuti da je u cijelosti sagledan i arheoloki fundus grobne ostavtine 6. stoljea na teritoriju Jugoslavije neusporedivo opseniji, raznorodniji i znatno rasprostranjeniji diljem zemlje u odnosu na 5. stoljee. Za 6. su stoljee signifikantna groblja na redove razliita opsega i pripadnosti, imajui u vidu posebice ono to je openito u osnovnim opservacijama bilo uvodno o njima navedeno. Ovdje se valja ograniiti samo na izbor najpotrebnijih podataka o vanim pojavama. Isprva nekoliko rijei o tzv. kneevskim grobovima. Iznenauje nalaz takva groba na Kosovu polju u junoj Srbiji, koja je poput Makedonije krta barbarskim nalazima tog razdoblja. Iz nalazita Ulpiana (Lipljan kod Graanice) potjee pojedinani germanski enski grob, datiran oko 550. godine (nerabljenim solidusom Justinijana I), s izuzetno bogatim prilozima. To su: tri raskone lune fibule (par sjevernogermanskih i jedna panonskolangobardska) indiciraju anglosaksonski utjecaj enske mode, te luksuzna pojasna kopa kao zapadni (merovinki) import, nadalje dvije skromno raene fibule s kranskom simbolikom i kasnoantiki, dijelom raskoni, nakit, po svojoj prilici lokalne izradbe itd.; ovom osebujnom grobu iz 6. stoljea u Dardaniji moe se nai povijesno objanjenje (vidi Prokopius, De bello Gotico IV, 25). Muki grob ratnika-konjanika iz okolice Batajnice u Srijemu valja datirati u sredinu 6. stoljea, odnosno najkasnije do 567. godine; po grobnim prilozima oruja i keramike na ovom je terenu grob nesumnjivo gepidske pripadnosti; kao dragocjen prilog istie se tipian ljem tipa Baldenheim. Ovakvi ljemovi 6. stoljea, bogato ukraeni, proizvedeni u negermanskim radionicama Italije do dolaska Langobarda (568. godine), razasuti irom Evrope, bili su u upotrebi razliitih germanskih poglavica. Nedavno je naen jedan takav ljem ak u

53 Makedoniji (Heraclea Lyncestis kod Bitole), vjerojatno importiran iz jadranske regije. ljemovi tipa Baldenheim zastupljeni su, naime, s vie primjeraka upravo na jadranskoj obali Jugoslavije (Narona 2 ljema, Salona 1 ljem) u prvoj polovici 6. stoljea, kao i jednim eljeznim primjerkom u skromnoj izradbi (Osinium-Smj). Svakako ih danas ima vie u Dalmaciji nego u Italiji, koja inae slovi kao matino podruje. Sve to ukazuje na mogunost postojanja radionica za ljemove tipa Baldenheim takoer u provinciji Dalmaciji za ostrogotskog vrhovnitva. Vea ili manja groblja na redove 6. stoljea ustanovljena su u najveem broju grobova u Sloveniji, u znatnom broju u Hrvatskoj i u Vojvodini, a u manjem broju u Bosni. Meutim, valja ih razmotriti s obzirom na tadanje historijsko stanje i prema specifinim prilikama stanovnitva u tim krajevima. Prikaz takvih groblja zapoinje s Ostrogotima, koji su u teritorijalno-topografskom smislu najraireniji, iako ee evidentirani samo u tragovima, jer veih ostrogotskih nekropola zapravo nema. Najbrojniji su arheoloki odredivi lokaliteti ostrogotske pripadnosti u ranijem 6. stoljeu irom provincije Dalmacije, zatim ih ima na predalpskom tlu panonske Savije, ali su u ostalom meurijeju Drave, Dunava i Save, suprotno stanju u 5. stoljeu, jedva sporadino uoljivi, ponekad samo po novcu ostrogotskog kova; on je inae najvie zastupljen i opet u dalmatinskim nalazitima. Valja ukazati na generalno reduciranu mogunost sigurnog determiniranja ostrogotskog etnikona samo po prilozima u enskim grobovima, osebujnim za njihov vladajui sloj, dok su muki gotski grobovi gotovo anonimni, jer im za razliku od sviju ostalih Germana redovito nedostaje oruje. Uz elemente to su ih germanski osvajai preuzeli na rimsko-provinci jalnom tlu od starosjedilakog romaniziranog etnikona (npr. predmeti dnevne upotrebe, preice, naunice s poliedrom, stilus-igle i dr.), znaajne su u ostrogotskim enskim grobovima, uz njihove lune fibule s rovaenim, ponegdje ve degeneriranim ornamentom, dobro poznate ostrogotske pojasne kope, karakteristino ukraene rovaenjem, esto motivom pletenica i almandinima (nadomjetenim ponekad staklom), mjestimino i motivom glave ptice-grabilice itd. Ostrogotski nalazi dokumentirani su na dalmatinskom tlu u kasnoantikim urbanim nalazitima (u salonitanskom i naronitanskom naselju), na poloajima kasnoantikih utvrda, u nekoliko manjih groblja na redove i u velikom groblju na redove 6. stoljea u Kninu situiranom na padini brda Spas ispod tvrave, tj. tadanjeg katela Curcum uostalom najveem u provinciji Dalmaciji. Tu neobjavljenu prostranu nekropolu s vie od 200 grobova, izriito naseobinskog obiljeja, valja datirati u prvu i drugu polovicu 6. stoljea, odnosno ona poinje bez odredivog poetnog terminusa ve negdje u 5. stoljeu i nastavlja se u itavom 6. stoljeu. Preteno je u njoj sahranjeno tamonje starosjedilako romanizirano stanovnitvo, a u manjoj mjeri i Ostrogoti u vrijeme njihova vladanja dalmatinskom provincijom, koje je trajalo otprilike od 500. godine do najkasnije 537. godine (historijski potvreno za Burnum). Poslije toga nema u 6. stoljeu vie nikakva germanskog vrhovnitva na dalmatinskom kopnu, koje Langobardi nisu nikada okupirali. No sahranjivan je se u kninskoj nekropoli kontinuirano nastavilo kako to dokazuje niz grobnih cjelina s prilozima poput mediteranih kopa, krstolikih i ploastih fibula te ptijih fibula u obliku pauna, kao i drugih elemenata tipinih ba za drugu polovicu 6. stoljea otprilike do 600.

54

godine, kada je uslijedio prodor Avara i Slavena u ovaj zapadnobalkanski kraj. Kontinuitet pokapanja moe se u kninskoj nekropoli odnositi samo na starosjedilaki etnikon, koji je doekao spomenute povijesne dogaaje, odnosno i seobu Slavena u zapadne predjele Balkanskog poluotoka. U ostalim manjim grobljima na redove 6. stoljea na dalmatinskom tlu (npr. Rakovani kod Prijedora s nekim osebujnostima, pa spomenuti grobovi u Mihaljeviima i Kaicu, te Duvno-Korita na Duvanjskom polju) uoljiva su uglavnom slina zapaanja, jer ta groblja poinju oko 500. godine i traju (izuzevi Gornje Peine kod Travnika, Unei kod Drnia i Han Potoke kod Mostara) barem neto poslije 550. godine, tj. svako od njih ne mora biti vie u upotrebi sve do 600. godine. Vana je injenica da se tu nikada ne radi o iskljuivo germanskim grobljima ostrogotske pripadnosti, ve zapravo o kompleksnim grobljima, u kojima se uz starosjedioce pokapalo i Ostrogote, uvijek u preteno manjem broju (u spomenutom groblju Duvno-Korita nije uope uoena germanska sahrana do 1969. godine, iako iskapanja nisu jo zavrena). U grobljima 6. stoljea u Sloveniji mogu se pratiti analogne injenice, pogotovo u golemoj nekropoli Kranj, pa u manjim grobljima Rifnik kod Celja i LjubIjana-Dravlje. U novootkrivenom neobjavljenom malom groblju na redove Ljubljana-Dravlje (oko 60 grobova, od kojih je 12 uniteno), datiranom u prvu polovicu 6. stoljea, dokazuje znatan broj grobova bez priloga, uz eljezne preice i naunice s poliedrom, sahranu starosjedilaca. Ondje su nesumnjivo zakapani Ostrogoti, naroito u 2 enska groba sauvanim parovima lunih fibula importiranim iz Teoderikove Italije, kao i zlatnim dijademom, pojasnom kopom itd., za to postoje najblie paralele u Dalmaciji. Nadalje ukazuju ondje pojedini grobovi (npr. 1 muki grob s bojnim noem i 1 enski grob s merovinki oblikovanom lunom fibulom) takoer na zapadnogermansku, moda alamansku prisutnost barem u manjem postotku. Izvan Slovenije, jugoistoni je se zapaaju zapadnogermanski tragovi u nekropoli Knin, dok su vjerojatno alamanski elementi (npr. sahrana u izdubljenom deblu u 3 groba, te Gotima nepoznate torbice uoljive u 3 muka groba) evidentni u ve spomenutom malom groblju Rakovani (66 grobova), smjetenom pogranino izmeu Dalmacije i Panonije (za pojavu skupine Alamana u Panoniji vidi Cassiodor, Var. III, 50 i MGH Auct. Ant. 12, p. XXXIII, Praef. ad Cassiodor). Na predalpskom tlu Slovenije valja generalno raunati s kompleksnim germanskim imbenicima, i to prvenstveno s pojavom Langobarda, nadolih neto prije sredine 6. stoljea, o emu e biti rijei u interpretaciji groblja u Kranju i Rifniku. O Gepidima u jugoslavenskom Podunavlju postoji vie novih terenskih istraivanja, koja pruaju svakako niz korisnih podataka, ali s obzirom na golem fundus gepidske grobne ostavtine, veinom u maarskom Potisju, i prilino kompaktnu gustou gepidske naseobinske prisutnosti, naroito u potiskom sreditu njihove drave, mogao bi se oekivati znatno vei broj gepidskih groblja, napose u Banatu. U usporedbi s italsko-ostrogotskom dravom, koja je uglavnom upravljala u ranijem 6. stoljeu zaposjednutim dalmatinsko-panonskim provincijalnim predjelima, boravili su Gepidi od 5. stoljea neprekidno u Potisju i Transilvaniji, a i u Srijemu gdje su dodue, u naseobinskom smislu bili oslabljeni zbog tridesetogodinjeg ostrogotskog vrhovnitva do Kunimundove pogibije i sloma gepidske vlasti 567. godine. Nakon toga susreu se jo ostaci Gepida u Potisju pod

55

avarskim vrhovnitvom. U Bakoj i u Banatu predstavljalo je starije stanovnitvo sarmatski etnikon, s kojim su Gepidi morali biti u dodiru, to se razabire mjestimino u grobljima. Rimskodoban sarmatski sloj bio je osim Bake u junom Banatu veoma izrazit i odraava se u nizu neobjavljenih sarmatskih groblja. Istraena gepidska groblja na redove nisu mnogobrojna, do sada se raspolae samo objavljenim grobljem Jakovo-Kormadin u jugoistonom Srijemu (82 groba) i neobjavljenim grobljem Boar-Pesak u sjevernom Banatu (oko 70 grobova, popraenih solidusom Justinijana I), te manjim neobjavljenim grobljima, navodno u Zrenjaninu i svakako u junobanatskom Kovinu, zatim unitenim velikim grobljem Sremski Karlovci-Rovine (ono je po sauvanoj lunoj fibuli nastalo moda ve u kasnijem 5. stoljeu), nadalje u Bakoj, pored enskog grobnog nalaza kod Subotice, s nekoliko grobova u avarskodobnom groblju Nadrljan na Tisi, pa i u sjevernoj Srbiji s dva neobjavljena groba s nalazita Kamenovo-Mea na rijeci Mlavi. Groblje u Kovinu sadri gepidske i sarmatske grobove, a dokazuje gepidsku prisutnost na lijevoj obali Dunava; Gepidi su, moda i odande, prelazili na gornjomezijsko tlo, to donedavna nije bilo mogue arheoloki potvrditi. Brojni ostaci gepidske keramike, po svojoj prilici naseobinskog obiljeja, potjeu s terena unutar kasnoantikih gradova Sirmiuma i Cibalae (Vinkovci). Keramika posuda iz unitenog groba u Kuzminu (kod Sremske Mitrovice) vjerojatno je gepidska, ali bi mogla biti i langobardska, prema nekim stilskim paralelama u langobardskom groblju Moha na Dunavu (Maarska). Gepidski je spomenuti kneevski grob iz okolice Batajnie, sa ljemom prenesenim ostrogotskim posredstvom, a isto vrijedi i za importirani luksuzno polihromirani prsten naen s gepidskim lunim fibulama u sjevernom Banatu (Srpski Krstur). Gepidske su pripadnosti tri podunavska nalaza 6. stoljea velikih orlovskih kopa pontskog podrijetla, kakve su dospjele mjestimino u gotsku upotrebu (Knin) i kao izuzetno rijedak import dosegle ak rijeku Garonne u Akvitaniji, vjerojatno djelominim preseljenjem srijemskih Gepida (523524. godine) s obrambenom namjenom u junu Galiju, po izriitoj naredbi ostrogotskog vladara Teoderika Velikog. Dok u spomenutim gepidskim grobljima enski grobovi sadre, uz ostalo, tipian nakit, u gepidskim se mukim grobovima pojavljuje za razliku od ostrogotskih germansko oruje 6. stoljea. Dotad je samo antiki velegrad Sirmium imao kovnicu novca, i to silikva prvenstveno za Teoderika Velikog, no izmeu 535567. godine kovale su se ondje silikve gepidskih vladara, preteno za Kunimunda, pa su i te silikve kolale po meurijeju Drave, Dunava i Save. Ve smo upozorili na injenicu da je maksimalan broj grobova na redove 6. stoljea ustanovljen, unutar Jugoslavije, u Sloveniji, a taj se maksimum uglavnom temelji na nekropoli situiranoj u predgrau grada Kranja, na lijevoj obali Save do ua Kokre. Procjenjuje se brojano na priblino 700750 grobova na redove, i ona zapravo predstavlja daleko najveu nekropolu epohe seobe naroda na cjelokupnom teritoriju Jugoslavije. Iskapanja u Kranju nisu tekla pod sretnim okolnostima, i u starijoj se literaturi ova djelomino objavljena nekropola prikazivala jednostrano i donekle netono. Zato e se ovdje po suvremenim arheolokim spoznajama skicirati specifine etnike znaajke ove veoma vane kompleksne nekropole. Kasnoantiki katel Carnium, u zapadnom dijelu panonske Savije, postao je

56 prometno-strateki znaajan tek nakon 500. godine, a smjeten je strmo iznad naseobinske nekropole. Osnovicu te nekropole reprezentira vie stotina grobova na redove alpskih romaniziranih starosjedilaca u katelu Carnium i oko njega. On je u ranijem 6. stoljeu, tj. oko 500. do 540. godine, imao ostrogotsku posadu i od nje je kao trag ostao izriit minoritet ostrogotskih grobova. Kada su panonski Langobardi, doavi iz podunavske Panonije (Dunantul), zauzeli oko 546548. godine panonsku Saviju, stigla je doputenjem cara Justinijana I u katel Carnium langobardska posada, gdje je boravila sve do zavretka 6. stoljea. Brojano jaa posada Langobarda zrcali se u relativno veem broju langobardskih grobova u odnosu na ostrogotske, ali su langobardski grobovi ipak zastupljeni u znatno manjem broju u odnosu na dominantan broj grobova starosjedilake pripadnosti. U literaturi se spominje i eventualna prisutnost Alamana, historijski mogua za ostrogotske vlasti na panonskom tlu, ali to nije jo arheoloki dovoljno jasno definirano; postoje naime pored Kranja, po naem miljenju, u Dravlju, u Rifniku i u Rakovanima indicije stanovitog alamanskog infiltriran ja, moda nadolog putem Italije, u vezi s tamonjim franakim vojnim djelovanjem (za vladanja Teodeberta), koje se proteglo do Koruke. esta je karakteristina pojava grobova bez priloga ili samo sa skromnim nalazima, pa ponekad djelomino oblaganje groba netesanim kamenjem ili pokrivanje mrtvaca daskom; to su tipine oznake starosjedilakih grobova, kako u nekropoli Kranj, tako i u nekropoli Knin. Ovdje nije mogue poblie navoditi inventar negermanskih i germanskih grobova kompleksne nekropole Kranj, pa emo spomenuti samo najnuniji izbor markantnijih nalaza. Openito valja rei da postojei fundus grobnih priloga nekropole Kranj tipoloki dokazuje kontinuirano sahranjivanje u prvoj i drugoj polovici 6. stoljea. Okvirno datiranje nekropole Kranj otprilike od 500. do 600. godine egzaktno potvruje optjecaj novca istonorimskog i barbarskog kova, koji je evidentiran u grobovima. Iz Italije je importirano u Kranj nekoliko ostrogotskih pojasnih kopa i lunih fibula, potonje dijelom u sekundarnoj upotrebi samo pojedinano i iznimno u langobardskim grobovima, a stilsko obiljeje dviju istonogermanskih lunih fibula ukazuje na njihovo podunavsko, tj. zapravo moda gepidsko, radioniko podrijetlo. (Isto vrijedi i za ostrogotski primjerak fibule iz unitenog groblja kod amfiteatra u Puli.) Upadljiva je relativna rijetkost lunih fibula druge polovice 6. stoljea, nedostaju specifino langobardske lune fibule, od postojeih je pet merovinkog tipa (to bi moda indiciralo alamanski utjecaj), dvije su tirinki import uoljiv pojedinano i drugdje u Jugoslaviji i preostale dvije uope nisu germanski nego romanskoalpski proizvod. Najbrojniji germanski nakit predstavljaju S-fibule iz dvadesetak enskih grobova te vie fibula s ptijim, tzv. sokolskim, motivima. ee su ploaste razliito komponirane fibule, bilo u langobardskoj, bilo u starosjedilakoj upotrebi. Isto vrijedi za raznovrsne igle-ukosnice i igle-pribadae, to ih panonski Langobardi poinju upotrebljavati, poput krstolika nakita, tek u Kranju i poslije 568. godine, dakako veoma esto u Italiji. Doista su mnogobrojni erdani sa svakojakim, dijelom arenim, perlama, zatim ostaci brokatnog tekstila, te kotani eljevi, dokazani ak i po grobu obrtnika kao lokalni proizvod. Apsolutno su najei eljezni artefakti, ponajvie starosjedilake izradbe, kao to su narukvice, preice, okovi, kresiva, noevi, alat za obradbu vune, koe i dr. Osobito je znaajna neza-

57'

paena pojava niza dijelom neobjavljenih ranobizantskih tzv. mediteranih pojasnih kopa druge polovice 6. stoljea, gdjekad u enskim i ee u mukim grobovima, ali nesumnjivo starosjedilake radionike pripadnosti, to su ih prvi put ovdje u Kranju poprimili panonski Langobardi i, dakako, kasnije esto upotrebljavali u Italiji. Ovakve mediterane kope nairoko su rasprostranjene i izvan Italije langobardskog vremena, kako u gepidskom Potisju, tako i na dalmatinskom tlu, pa i dalje sve do vizigotske Hispanije. Oko 600. godine i posebice u 7. stoljeu esto su popraene metalnim garniturama mukog pojasa, ustanovljenim kao iskonski starosjedilaki proizvod u ranoavarskom horizontu groblja uz Blatno jezero (tzv. tip Keszthelv-Dobogo), u istonoalpskoj regiji i u sjevernoj Italiji, gdje su se uvrijeile od ranog 7. stoljea u langobardskoj upotrebi. Neobjavljen je kompletan adekvatan tipian nalaz zavrnog 6. stoljea iz nekropole Kranj. U toj su nekropoli zaudo upadljivo malobrojni grobovi s orujem langobardskog ratnika (priblino samo 7) i po svoj se prilici langobardska posada vojvodstva edad (Cividale del Friuli) povukla bez boja oko 600. godine iz Carniuma pred avarsko-slavenskom plimom. Groblje na Rifniku kod Celja, uz visinsku kasnoantiku naseobinu, smjetenu na mei panonske Savije i junog Norika, sastoji se otprilike od 100 grobova na redove, koji se uglavnom vremenski i po etnikom sastavu podudaraju s arheolokom slikom nekropole Kranj: osnovica je starosjedilaka, uoljivi su rijetki ostrogotski nalazi i moda alamanski tragovi, uz nekoliko panonsko-langobardskih grobova. Sva je prilika da su Langobardi boravili na Rifniku samo do svoje seobe u Italiju 568. godine pod Alboinom (novac Alboinova nasljednika Klefa u enskom grobu mogao je stii do naseobine Rifnik optjecajem i ne mora biti nuan dokaz za tamonju langobardsku posadu poslije 568. godine). Postoji dodue znaajna razlika pri usporedbi RifnikKranj s obzirom na pojavu naunica kao grobnih priloga, jer su one u Kranju veoma rijetke (samo 3 para naunica s poliedrom). Rifniko groblje sadri pak veoma brojne naunice, bilo s poliedrom, bilo s koaricom u razliitim varijantama izradbe. Poznato je da su oba tipa naunica zapravo starosjedilako kulturno dobro kasnoantikog podrijetla, to ih na provincijalnom tlu katkad koriste Germani, ali taj nakit valja kronoloki diferencirati: tip s poliedrom (odnosno i s kockom) poinje ak u kasnijem 4. stoljeu, izrazito je stariji, tj. u upotrebi je od oko 400. do 600. godine; meutim tip s koaricom je mlai, jer nije nigdje u stvari pouzdano ustanovljen prije prve polovice, odnosno sredine 6. stoljea, est je u drugoj polovici 6. stoljea i moemo ga slijediti unutar 7. stoljea, napose u radionikim sreditima naunica s koaricom (tako npr. na Blatnom jezeru). Rifnike grobove s naunicama s koaricom valja datirati oko 550. godine i u drugu polovicu 6. stoljea. Dakle na teritoriju Jugoslavije Langobardi su zastupljeni ponajvie u nekropoli Kranj, te u nekoliko grobova na Rifniku, nadalje u pojedinanom konjanikom grobu Breac kod Buzeta (sjeverna Istra). Arheoloki tragovi langobardskog boravka razabiru se takoer u savijskoj kasnoantikoj utvrdi Velike Malence do rimskog Neviodunuma (blizu Brezica), te po ostacima iz unitenih grobova u Sloveniji i Hrvatskoj, koje ovdje ne specificiramo (npr. Vae, Bela Cerkev, okolica Novog Meta i Kostanjevice, Karojba, Siscia i Cibalae).

58

Bled je kao vano arheoloko nalazite poznat po nekoliko ranosrednjovjekovnih slavenskih groblja, dodue kasnijeg vremena, i to evidentno karantanskoketlake kulturne pripadnosti. Na poznatom nalazitu Bled-Pristava postoji takoer jedno predslavensko starije groblje od oko 100 grobova na redove, i to nesumnjivo alpsko-romanskih starosjedilaca, ondje vidno bez ikakve germanske etnike prisutnosti (uoljiv' je samo jedan importirani nalaz panonsko-langobardske Sfibule). Grobni prilozi mogu se dijelom dovesti u vezu s onima nekropole Kranj (ponajvie sa eljeznim artefaktima), ali u veoj mjeri s kulturnim prilozima groblja Rifnik, npr. sa stilus-iglama ploastim fibulama-bulama (one su u 6. stoljeu rairene u Panoniji i Dalmaciji), a osobito se mogu paralelizirati veoma brojne i varirane naunice, bilo s poliedrom, bilo s koaricom; naelno se ta dva tipa naunica u bledskom i u rifnikom groblju meusobno iskljuuju u grobovima, a izuzetno se pojavljuju u kombinaciji u istom grobu. Bledska osobitost jest fibula u vidu pauna (stilski drugaija od spomenutih dalmatinskih primjera), analogna nekolicini primjeraka s podruja sjeverne Italije, kamo, uostalom, i inae valja usmjeriti komparativno istraivanje starosjedilakih romaniziranih groblja 67. stoljea, npr. u Venetu, ali i u Jugoslaviji prema Istri i jadranskom arhipelagu. Bledsko groble diferira poneto od Kranja i Rifnika u kronolokom vidu, jer ga valja datirati poevi od druge polovice 6. stoljea jo u nekoliko desetljea 7. stoljea. Starosjedilaki etnikon ouvao se kontinuirano u zaklonjenom podruju jugoistonih Alpa barem do unutar 7. stoljea, kada je zapoeo asimilacioni proces tog stanovnitva s nadolim i ondje naseljenim Slavenima u Karantaniji, koji se arheoloki odrazuje u starijoj fazi karantansko-ketlake kulture, determiniranoj 8. stoljeem. Na istonojadranskoj obali Jugoslavije uoljiva su dva regionalno zaklonjena podruja, gdje, usprkos njihovoj meusobnoj udaljenosti, arheoloka slika tamonjih groblja ukazuje na adekvatne pojave kontinuiranog ouvanja starosjedilakog stanovnitva 6. stoljea u 7. i ak 8. stoljee. Ono je nesumnjivo bilo u neposrednom dodiru s pridolim slavenskim etnikonom, ali je za sada prilino teko poblie odrediti u tim odnosima slavensku komponentu u materijalnoj kulturi. Jedno od tih zaklonjenih podruja predstavlja poluotok Istra, koji je nakon ostrogotskog povlaenja u 6. stoljeu (539540. godine) bio kontinuirano do kasnog 8. stoljea pod bizantskim vrhovnitvom, to se, naravno, odrazilo i u grobnoj ostavtini. Dovoljno je podsjetiti npr. na znatan broj razliitih tipova bizantskih pojasnih kopa 7. stoljea (koje ovdje poblie ne specificiramo) evidentiranih u istarskim grobljima, s nizom istovremenih jasnih paralela na tada bizantskoj Siciliji, kao i na balkanskom tlu u bizantskim provincijama junojadransko-jonske regije, napose u Albaniji, na Krfu, u Grkoj itd. Naprotiv, italsko-langobarska vlast Aistulfa i Deziderija, prekinuvi kontinuitet bizantskog vladanja u Istri za priblino dvadesetak godina u drugoj polovici 8. stoljea, nije ostavila vidan utjecaj na istarskom tlu u predveerje karolinke ekspanzije. U Istri se istraivalo u novije vrijeme niz groblja (npr. Mejica, Veli Mlun, elega, Brka, Dvograd-Kacavanac i dr.), od kojih je veoma zanimljiva sjevernoistarska skupina oko grada Buzeta (Piquentum); to su mijeana romansko-slavenska groblja 78. stoljea, smjetena preteno na visinskim poloajima, s izrazitim znaajkama barbarizacije u nainu sahrane i bez grobljan-

59 ske crkve, za razliku od skupine groblja iskljuivo romanskih starosjedilaca s jakom antikom tradicijom, gotovo bez priloga u grobovima, ee s duim rasponom zakapanja redovito uz crkvu. Regionalne osobitosti naziru se takoer na susjednom otoku Cresu, i po svoj prilici moglo bi ih se slijediti na sjeverno jadranskim otocima u Kvarnerskom zaljevu i po ostalom arhipelagu uz istonoj adransku obalu dalmatinskog kopna, ali taj arhipelag nije s tog vidnog kuta dovoljno istraivan. Kao pozitivan primjer u tom smislu valja spomenuti neobjavljeno iskapanje villae rusticae vreno na otoiu Majsanu, smjetenom izmeu otoka Korule i poluotoka Peljeca, nadalje iskapanje groblja justinijanskog vremena na poluotoku Sustjepanu u Cavtatu (Epidaurum), gdje su radovi jo u toku. Adekvatne pojave retardacija s regionalnim specifinostima poput Istre oito se manifestiraju u drugom zaklonjenom podruju, tj. u kontinentalnom preteno planinskom zaleu juno jadranske balkanske obalne regije, i to u Crnoj Gori, gdje je nedavno otkriveno veoma zanimljivo oteeno groblje 7. stoljea na nalazitu Mijele kod Virpazara (blizu Skadarskog jezera). Groblje pripada tzv. Koman-kulturi, prozvanoj po poznatoj nekropoli 78. stoljea (uz ruevine naselja) nalazita Koman ili Kalaja Dalmaces, smjetenog na susjednom teritoriju sjeverne Albanije. Groblja Koman-kulture mogu se evidentno pratiti i u srednjoj Albaniji (nekropola Kruje), a njezini jo nedovoljno istraeni utjecaji razabiru se mjestimino na dalmatinskom tlu, npr. na poluotoku Peljecu (Ston, grob s privjeskom komanskog stila i s bizantskom kopom 7. stoljea) i dalje ak u zaleu Zadra (Kai i Nin, neobjavljeni grobni nalazi komanskog obiljeja). Valja takoer u tom smislu usporediti polumjeseasto oblikovane naunice Koman-kulture (npr. Mijele, grob 7) s adekvatnim naunicama rasutim po dalmatinskim i istarskim nalazitima, koje ovdje ne navodimo, kao ni odreene tipove bizantskih kopa to smo ih evidentirali na tom arealu. U Koman-kulturi preteno starosjedilake pripadnosti treba raunati i sa slavenskim utjecajem u 7. i 8. stoljeu, ali ondje postoji analogan problem kao i u Istri: Slavene je tada teko jasno tipoloki determinirati po arheolokim kriterijima, iako se s povijesnog vida mora uzeti u obzir njihova prisutnost. Kao primjer za regionalnu specifinost lokalnih radionica navodi se ovdje tip fibule s povijenom nogom (npr. Mijele grob 4), koja je u grobljima Koman-kulture znatno veih dimenzija i ima ploasto proirenje luka. Inae su tzv. ranobizantske fibule s povijenom nogom justinijanskog vremena veoma esto proirene u drugoj polovici 6. stoljea po balkanskim urbanim naseljima i utvrdama na dunavskom limesu npr. Salona, Debelo brdo kod Sarajeva, Prima Justiniana, Naissus, ezava (Novae) i Boljetin na erdapu, Sadovec (podunavska Bugarska) itd. te pripadaju, kao i s njima istovremene, pa dijelom i radioniki povezane, ranobizantske kope tipa Sucidava, prvenstveno starosjedilakom stvaranju balkanske regije, to statistiki dokazuje znatna gustoa nalaza ba na balkanskim lokalitetima. U novije vrijeme u maarskoj se literaturi ukazalo na znaajnu injenicu da su se u junom dijelu Dunantula (tj. jugozapadno od linije Szombathely-Pecs) uspjeli ouvati ostaci panonsko-rimskog stanovnitva u 6. stoljeu izvan podruja panonsko-langobardske vlasti. Poznata su kasnoantika urbana sredita Mogentiana i Sopianae, pa nije sluajno da su groblja 6. stoljea gua ba oko njih, s mnogobrojnim nalazima naunica s koaricom, ploastim fibulama, fibulama-

60 -bulama, stilus-iglama i dr. Paralele takvim nalazima postoje u spominjanim grobljima Knin, Duvno-Korita, Rakovani, Rifnik, Ljubljana-Dravlje, Bled-Pristava itd. Mnoina zlatnog nakita u groblju Keszthelv-Fenekpuszta ukazuje moda na izravni ranobizantski utjecaj justinijanskog vremena, koji je u drugoj polovici 6. stoljea mogao djelovati samo putem meurijeja Drave, Dunava i Save. irom teritorija Jugoslavije uoljivi su (u jugoslavenskoj literaturi nezapaeni) tadanji brojni nalazi ostataka vaga sa zlatarskom i monetarnom namjenom, te velik broj preteno neobjavljenih ranobizantskih exagia, i to s nalazita: Hajduka vodenica na erdapu, Naissus, Salona, Siscia, Stopie-Orehek u Gorjancima, Vranje kod Sevnice, Polhov Gradec kod Ljubljane i nekropola Kranj s ak dvije vage u grobnim cjelinama. Kao arheoloke paralele nakitu iz spomenutih groblja u Dunantulu trebalo bi navesti uz pojedine nedovoljno vrednovane primjerke nakita znaajnog zlatnog blaga 6. stoljea iz Nar one (Vid kod Metkovia) niz dijelom poznatih zlatnih nalaza irom Jugoslavije (npr. iz Salone, Asserije kod Benkovca, Svnodija, tj. Baline glavice kod Drnia, Golubia kod Knina, Samobora kod Zagreba, Rifnika, Siscije, elareva kod Novog Sada itd.), kao i nedavno otkriveno malo groblje 6. stoljea s nalazita Vajska uz lijevu obalu Dunavu u junoj Bakoj. Spominjane garniture tipa Keszthelv-Dobogo u Dunantulu, pored tamonjih bizantskih kopa (u literaturi neuoene paralele na dalmatinskom tlu), ukazuju na postojanje ostataka panonsko-rimskog stanovnitva do ranijeg 7. stoljea, dakako ve u prisustvu avarsko-kutrigurskog vladajueg sloja. Starosjedilaki horizont treba barem sumarno saeti. Arheoloki elementi horizonta grobne i naseobinske ostavtine zavretka 5. stoljea, itavog 6. stoljea i ranijeg 7. stoljea, uglavnom po nalazima prikupljenim s areala zapadne i dijelom sredinje Jugoslavije, priblino do meridijana rijeke Drine, signifikanti su za starosjedilako vie ili manje romanizirano stanovnitvo. Djelomino su ih preuzeli i na mahove koristili germanski doljaci, iako za potonje nisu ovi zajedniki elementi specifini. Nosioci i djelomini tvorci tih elemenata doekali su za avarskog prodiranja i seobu junih Slavena na Balkanski poluotok. Elementi su kako slijede: a) Fibule, i to lune kasnorimsko-provincijalnog podrijetla i barbarizirani dijelom hibridni posebni oblici; kasnorimsko-ranobizantske fibule s povijenom nogom u vie, dijelom regionalnih varijanata; dvokrake fibule izriito romanskog podrijetla (vjerojatno iz sjeverne Italije); ploaste fibule esto ukraene, takoer i fibule-bule od bronce i plemenitog metala itd.; krstolike fibule; ivotinjske fibule provincijalno-ranobizantskog obiljeja, i to u vidu sisavaca i ptica, esto su prikazani: lav, pantera, jelen i druge rogate ivotinje, ptice-grablj ivice, paun, golub itd. b) Kope i preice (potonje su dijelom zajednike i Germanima) od eljeza, bronce i plemenitog metala, s ukrasom i bez njega, posebno je vana tipologija trna na preici, odnosno kopi; mediterane kope, tj. naroito ranobizantske kope druge polovice 6. stoljea, kao i one 7. stoljea u vie tipolokih podskupina i varijanata. c) Narukvice jednostavne, ponajvie od eljeza, narukvice s manje ili vie zadebljanim zavrecima, ponekad su zavreci ukraeni, takoer u obliku stiliziranih ivotinjskih glava; raene su od bronce ili plemenitog metala.

61 d) Naunice, tipa s kockom, odnosno s poliedrom, nadalje tipa s koaricom razliitih, dijelom regionalnih, varijanata (koarice polukrunog ili koninog presjeka ili u obliku cvijeta, raeno masivno ili na proboj), zatim naunice s granuliranim, odnosno i pseudogranuliranim, trokutastim privjeskom ili petljasto variranim privjeskom u vie varijanata od bronce ili plemenitog metala; ponekad se pojavljuju i polumjeseasto oblikovane naunice. e) Prstenje, bilo posve jednostavno, bilo kasnoantikog stilskog obiljeja, od bronce ili plemenitog metala, dijelom masivno, s ulokom paste ili kamena, sa starokranskim simbolima ili s ranobizantskim monogramima, a gdjekad i cvjetolikim ukrasom krune prstena. f) Igle razliita oblika i funkcije, kao ukosnice ili kao pribadae, ee u obliku stilusa, nadalje igle s glavama u oblicima kocke, poliedra, krnjeg stoca, ptice, odnosno i igle-palice s krunim zavretkom i s plastinom pticom na vrhu itd.; raene su esto od bronce ili srebra, a rijetko od zlata. Postoje takoer i bronane ivae igle (s uicom). g) Privjesci, okovi i dugmeta razliita oblija i izradbe, ee u obliku kria, ponekad kombinirano s prikazom ptice, a pojavljuje se i antika tzv. Herkulova topuza; okovi s jezicima kao dijelovi garnitura mediteranog podrijetla (vidi kope), okovi u obliku kaplje i titolika oblika (ee i u germanskoj upotrebi); dugmeta okrugla, ovalna i ponekad kao zakovice itd. Sve to veinom od bronce ili plemenitog metala. h) U tom horizontu postoje i drugi elementi, npr.: eljevi, pincete i lice za uho, tj. toaletni pribor, kresiva, noevi, eljezni alat za obradbu drva, koe i dr. Dijelom je to i u germanskoj upotrebi (npr. eljevi, iako su oni kasnorimskog podrijetla). Keramiku nije za sada mogue odrediti u vidu posebnih tipova, u grobovima je ona rijetka, uvrijeena je inae kasnorimska ili ranobizantska provincijalna keramika u naseljima, ponegdje i kasnoantiko staklo. esta je upotreba tzv. perla, ponajvie od bojenog i viebojnog, tj. arenog stakla i paste, jantara i peene zemlje, koje imaju funkciju ukrasnih zrna za erdane itd.. SLAVENI ZA DOMINACIJE AVARA I STAROSJEDILAKI SUPSTRAT Povijesna vrela pruaju dodue niz razliitih i zanimljivih podataka o seobi Slavena na Balkanski poluotok, poevi od njihovih samostalnih pohoda i infiltracija preteno u istonobalkanske krajeve tijekom 6. stoljea, do slavenskog kretanja na podunavskim i balkanskim podrujima u okviru njihova plemenskog saveza s vojno nadmonim Avarima, Kutrigurima i panonskim Protobugarima u kasnijem 6. i ranom 7. stoljeu, za prvoga avarskog kaganata. Karakteristine elemente seobe junih Slavena prilino je teko poblie arheoloki odrediti, to vrijedi prvenstveno za nain sahrane u smislu trajanja obreda inkremacije i sahrane u arama, te preuzimanja obreda inhumacije i pokapanja u grobovima na redove. Dok na susjednim teritorijima postoje groblja sa arama srodnim tzv. prakom tipu, datirana u 7. stoljee npr. Sarata Monteoru (Rumunjska) i Pokaszepetk blizu Blatnog jezera (Maarska), nadalje neto kasnija slavenska arna keramika

62 (s ornamentom valovnice) biritualnog groblja Bukovci (79. stoljee) u Bugarskoj, na ijem se arealu istraivalo i vie slavenskih naselja na teritoriju Jugoslavije nisu ustanovljena adekvatna vea groblja sa arama slavenske pripadnosti; izuzetak predstavlja nekoliko neobjavljenih ara s oteenog lokaliteta groblja u Kaicu (Hrvatska), a moda i tragovi spaljivanja bez dovoljne dokumentacije na nedalekom lokalitetu Smrdelji kod Skradina. Inae postoje samo manja, donekle nesigurna, nalazita (Nerezi kod apljine u Hercegovini, Sarazinovo kod Bakra u Hrvatskoj, Ilok na Dunavu u Hrvatskoj itd.) i nekolicina objavljenih i neobjavljenih sluajnih keramikih nalaza, to indiciraju takvu mogunost, nadalje su tek u poetnom toku istraivanja nalazita ranoslavenskih naselja u Bosni (Bijeljina-Batkovii, Doboj-abljak, Viegrad-Muii) i u Makedoniji (Prilep-Varo). Veina spomenutih lokaliteta su i antika nalazita, a ta simptomatska pojava naravno nije sluajna. Takoer su za ovu temu zanimljivi slavenski keramiki ostaci, uz druge metalne izraevine dijelom neantikog obiljeja, ustanovljeni iskopavanjem ruevina poznatog urbanog naselja Prima Justiniana (Cariin Grad kod Leskovca u Srbiji), kao postjustinijanski elementi slavenskog zauzimanja tog kratkotrajnog, no veoma znaajnog, ranobizantskog gradskog naselja u 7. stoljeu. Ondje se meu nalazima 7. stoljea istiu dvije lune fibule skupine Rybakov-Werner, noene pojedinano kao enski nakit pontskog podrijetla, a predstavljaju arheoloki element ekspanzije Slavena u 7. stoljeu. U Jugoslaviji su takve lune fibule zastupljene s barem jo desetak primjeraka: dvije do tri u Makedoniji (npr. Viniani), nekoliko izrazitih u srpskom Podunavlju (najreprezentativniji je primjerak iz Velesnice), jedna pseudofibula dnjeprovskog podrijetla potjee iz avarsko-slavenskog groblja Vrbas u Bakoj, a nedavno je naena jo jedna u Baranji, na katelu panonsko-rimskog dunavskog limesa Ad Miliare, tj. u Batini; najzapadniji primjerak lune fibule potjee s antikog groblja Zagreb-Stenjevec, radioniki analogan primjerku iz Novih Banovaca u Srijemu, tj. rimskoj utvrdi Burgenae na panonskom limesu, poznatoj po mnogobrojnoj antikoj i ranosrednjovjekovnoj arheolokoj grai. Ovime bi repertorij nalaza ranoslavenske ekspanzije u 7. stoljeu, predoen najsumarnije, bio zapravo iscrpljen. Navedeni oskudni podaci ne pruaju dovoljnu sliku za arheoloku dokumentaciju seobe junih Slavena u podunavski i balkanski prostor, a ta je seoba u kasnom 6. i ranom 7. stoljeu vezana historijskom sudbinom uz postojanje prvoga avarskog kaganata. Dominacija Avara u Karpatskoj kotlini u velikoj je mjeri utjecala na dotadanje zbivanje u srednjem Podunavlju, ali se takoer odrazila u veim ili manjim promjenama prilika na Balkanskom poluotoku i na periferiji istonoalpske regije. Osim ekspanzije Slavena, intenzivirane avarskim zavojevakim akcijama s povijesno trajnim posljedicama slavenskog naseljavanja u 7. stoljeu, valja imati u vidu pospjeeno raspadanje kasnoantikog naina ivota, pogotovo u urbanim aglomeracijama, prouzroeno stalnim vojno-pljakakim napadima Avara i ostalih donekle neizdiferenciranih dijelom ratniko-nomadskih sudionika u velikom plemenskom savezu za prvoga avarskog kaganata. Razaralo se i pustoilo mnoga utvrena gradska naselja, pa ak i ona najvea kasnoantikog obiljeja na dananjem teritoriju Jugoslavije, koja su dotad bila uglavnom nedirnuta. Tako je moni avarski kagan Bajan, nakon viegodinje opsade, uspio zauzeti Sirmium 582. godine, a

63 njegovi su sinovi okupirali 583/584. godine Viminacium i strateki vaan Singidunum. Tu su sudbinu doivjeli tad i ostali antiki gradovi u Panoniji i u junome Noriku (npr. Cibalae, Mursa, Siscia, Poetovio, Celeia, Emona itd.), iako bez sauvanog datuma njihove propasti. Ti su se dogaaji zbivali do + 600. godine. U ranom 7. stoljeu nastavila se pljaka i devastiranje antikih gradova na istonojadranskoj obali i njezinom zaleu, Avari su sa Slavenima 614. godine zauzeli i strahovito opustoili Salonu, nadalje Scardonu, Naronu, Epidaurum, Docleu itd. Katastrofa razaranja tih antikih gradova prekinula je, dodue, dotadanji kasnoantiki nain ivota u smislu urbane cjelovitosti, ali je ipak jedan dio rasprenog gradskog stanovnitva bioloki preivio i nastavio ovdje ili ondje egzistencijom u zbjegu, na ladanju, ili se ak ponegdje uspio povratiti u devastirani grad. Starosjedilako stanovnitvo ruralnih naselja, koja su nesumnjivo postojala, premda povijesno anonimna, pogotovo izvan dohvata prometnih putova, bilo je manje zahvaeno ovim nemirnim dogaajima. Sva je prilika da starosjedilako stanovnitvo ak u dugotrajnom vremenskom razdoblju od priblino 220 godina avarske prevlasti na panonskom tlu nije moglo potpuno nestati, nego je u suenim ivotnim mogunostima moralo nai kakav-takav modus vivendi s avarskim slojem i s ondje naseljenim slavenskim ivljem. Na dalmatinskom tlu, kao i inae u balkanskim regijama, bila je prevlast Avara zapravo kratkotrajna, a valja jo pripomenuti da prilikom razaranja Salone ostaju ipak netaknuti stari obalni gradovi kao npr. Trogir i Zadar, a uskoro poslije katastrofe Salone i Epidaura stvaraju se u specifinim okolnostima nove gradske jezgre Splita i Dubrovnika, sve, dakako, pod formalnim bizantskim vrhovnitvom ravenskog egzarha. Ruralno starosjedilako stanovnitvo u dalmatinskim preteno planinskim krajevima nesumnjivo je due moglo opstati i aktivno djelovati kao neposredni supstrat na slavenski superstrat sukcesivno doseljen u 7. stoljeu. Slika o starosjedilako-slavenskoj simbiozi, do koje je nuno moralo doi, jo je arheoloki donekle zamagljena za 78. stoljee. Stanovitu pomo prua, uz krte podatke iz povijesnih vrela, samo primjena lingvistike (toponomastika itd.) i komparativne etnografije. Priblino adekvatna situacija onoj u Dalmaciji postojala je mutatis mutandis takoer na alpskom podruju Karantanije. O arheoloki bitnim konsekvencama, koje su se iskristalizirale negdje unutar 8. stoljea, kako u jednom dijelu jugoistonih Alpa, tako i u jednom dijelu Dalmacije, bit e rijei kasnije. Arheoloka ostavtina avarskog vladanja u Karpatskoj kotlini od kasnijeg 6. stoljea do otprilike 800. godine manifestira se ponajvie u golemom fundusu groblja, daleko najveem na dananjem teritoriju Maarske, koji je registriran s nekoliko stotina nalazita, a njihov se broj i dalje poveava. U susjednim zemljama, povezanim s Karpatskom kotlinom, broj nalazita s takvim grobljima takoer je znatan. To vrijedi i za teritorij Jugoslavije, gdje su groblja za oba avarska kaganata, naravno, najea u podunavskom podruju. U ovom osvrtu mogue je samo najsumarnije skicirati glavne znaajke obilne grobne ostavtine avarskog vremena i navesti primjera radi izbor vanijih nalazita u Jugoslaviji, to iznosi zajedniki za oba kaganata priblino barem osamdeset lokaliteta. Vrijeme prvoga avarskog kaganata ili rana faza avarske dominacije obuhvaa blizu 100 godina, tj. drugu polovicu 6. stoljea i prvu polovicu 7. stoljea, iza toga

64 slijedi kratak prijelazni period (oko 23 desetljea), tj. srednja faza avarske dominacije do oko 670. godine, i napokon vrijeme drugoga avarskog kaganata ili kasnija faza avarske dominacije; ona traje oko 120 godina, tj. od kasnog 7. stoljea cijelo 8. stoljee do otprilike 800. godine, a ponegdje do ranog 9. stoljea. U opsenoj maarskoj arheolokoj literaturi kronoloka je klasifikacija donekle slina ovoj ovdje, osim nekoliko manjih odstupanja. Pitanje navodnog trajanja avarskih groblja u 9. stoljeu u Potisju do dolaska Maara prije 900. godine, bez obzira na stanovito tendenciozno tumaenje u jednom dijelu maarske literature, ovdje nije potrebno poblie razmatrati. Valja naglasiti da bi bilo pogreno navedene tri faze avarske dominacije otro omeiti, jer se one meusobno ne samo dodiruju, nego i isprepliu. Arheoloka ostavtina prvoga avarskog kaganata u svojoj je osnovici centralnoazijskog podrijetla, kako se manifestira nainom sahrane u konjanikim grobovima, u kojima je uz jahaa s njegovom opremom pokopan i konj s ormom i tipinim rekvizitima (vale, sedlo i stremeni), pa u nonji konjanika s osebujnim pojasom i zaponom za perin, u oblicima oruja (nomadski refleksni luk i trokrilne strelice u tobolcu, aoliko koplje, jednosjeni ma), pastirskim instrumentima, oruu itd. Ta konjaniko-nomadska osnovica isprepletena je veoma izrazitim i brojnim ukrasnim elementima pontskog i barbarizirano-bizantskog podrijetla, poprimijenim za boravka Avara u crnomorskoj regiji, gdje su stupili u dodir i savez s kutrigurskim i protobugarskim plemenskim skupinama. Istiu se osobiti pontski oblici ravnih dvosjenih i jednosjenih maeva, esto bez nakrsnice, s tijetenim ukrasom na oplati balaka i ponekad prstenastom jabuicom, te s tipinim uicama za vjeanje (oblikovanim konveksno ili poput slova P) na koricama. Karakteristina je nadalje veoma esta upotreba plemenitih metala za garniture jeziaca i okova pojasa, kao i za konjsku ormu, raene preteno od rezanog glatkog, ponajvie srebrnog, lima ili od tijetenog lima, ukraenog bilo znakovima tzv. tamga, bilo donekle geometriziranim ornamentima, dok naknadno pridolazi u Karpatskoj kotlini jo i ornament pletenice degeneriranog germanskog stila II (moda utjecajem svladanih potiskih Gepida). U grobovima putujuih zlatara 7. stoljea u Karpatskoj kotlini ustanovljene su brojne matrice za tijetenje navedenih limenih izraevina za ukraavanje pojasa ili orme. Tipine su takoer zlatne naunice s privjeskom kugle ili okrenute piramide, te narukvice s jako proirenim zavrecima. Istie se snaan priliv raskonog ranobizantskog zlatarstva od Ponta do Podunavlja, koji se manifestira u bogatim nalazima blaga (sa srebrnim posuem, dragocjenostima, nakitom, ukrasnim garniturama i zlatnim novcem), kao i optjecajem ranobizantskog zlatnog novca, od Justinijana I do Konstatina IV Pogonata, kvantitativno najintenzivnijim za Mauricija Tiberija, Foke i Heraklija I. Ve za krize prvoga avarskog kaganata opada priliv ranobizantskog zlata, koji se u prijelaznom periodu gubi i potpuno nestaje za drugoga avarskog kaganata; u njegovoj arheolokoj ostavtini 8. stoljea gotovo i nema vie raskonih izraevina od plemenitog metala, kao ni bizantskog zlatnog novca. Prijelazni period nije obiljeen izrazitij im osobitostima, osim degeneriranih i poneto variranih tvorevina, raenih po starijoj tradiciji. Valja ukazati na postojanje niza osnovnih znaajki zajednikih ostavtini obaju kaganata, kao to su: sahrana u konjanikim grobo-

65 vima, sa zakopanim konjem, opremom, orujem, napose i refleksnim lukom (tj. sauvana su samo njegova kotana pojaanja), te kotanim i metalnim ulocima sedla i tobolca, pogotovo karakteristinim trokrilnim strelicama, eim prilaganjem posua od gline ili druge materije u grobove i dr. Ne smije se izgubiti iz vida injenica da su predstavnici drugoga avarskog kaganata takoer iskonski azijskog podrijetla i antropoloki su izrazitije mongolidni u usporedbi s rasnim konglomeratom predstavnika prvoga avarskog kaganata. Dok su avarski stremeni, tipini za prvi kaganat, kruno zaobljeni, postaje za drugoga kaganata oblik stremena uglatiji (tj. s ravnom ploicom za upiranje); u kasnom 7. i u 8. stoljeu pojavljuje se uz avarski pala i avarska sablja. enski je nakit proizveden u skromnijoj izradbi lokalnih radionica, dodue po uzorima grozdolikih bizantskih naunica u nekoliko varijanata, uz jednostavne narukvice itd. Nailazi se i na proste kariice-sljepooniarke, gdjekad s dvostruko zavinutim zavretkom, moda slavenskog podrijetla. Glinene su posude est grobni prilog, postoji tzv. uta i siva keramika, o kojoj se u literaturi vodi raspra, nadalje gnjetena keramika tzv. potiskog tipa i kvalitetnija, na runom kolu raena, keramika tzv. podunavskog tipa, koja slovi kao slavensko kulturno dobro. Uoljiva je i uporaba drvenih vedrica okovanih eljezom. Kao karakteristinu osobitost itavog 8. stoljea potrebno je posebice istaknuti lijevane bronane garniture avarskog pojasa s jezicima, ukraenim ornamentom krugolike vitice ili vinove loze te motivima borbe ivotinja, nadalje sapone s prikazom grifona. Groblja na redove drugoga avarskog kaganata avarsko-slavenske pripadnosti mnogobrojna su u 8. stoljeu, mjestimino su veoma prostrana, esti su grobovi pjeaka, a konjaniki se grobovi pripisuju samo avarskom vladajuem sloju. Zavrni period avarske prevlasti otprilike od 800. godine do ranog 9. stoljea obiljeen je osebujnim ukraavanjem pozlaenih lijevanih jeziaca i okova izborom stilski variranih vegetabilnih motiva, ee tzv. stilom Blatnica (Slovaka), te nekolikim karolinkim utjecajima. Potrebno je imati pred oima injenicu da Avari u 8. stoljeu nisu vie navaljivali na Bizantsko carstvo, ve su ratne pohode iz svog sredita u Alfoldu usmjerili uglavnom prema zapadu, tj. u srednju Evropu i prema sjevernoj Italiji (npr. u Furlaniju 788. godine), izazvavi time Karla Velikog, koji je s nekoliko vojnih pohoda uspio dokrajiti avarsku dominaciju u Podunavlju i naseliti ostatke silom pokrtenih Avara u zapadni dio Dunantula. Meu arheolokim nalazitima iz vremena avarske dominacije na teritoriju Jugoslavije zasebno mjesto pripada pojedinanom kneevskom grobu kod aavice u podravskoj Hrvatskoj. Izuzetno bogati i raskoni prilozi srebrnog nakita tzv. martinovskog nakitnog stila u tom grobu smatraju se proizvodom pontskih zlatara s paralelama u nalazima blaga ranog 7. stoljea od srednjeg Dnjepra do Podunavlja. Za razliku od ostalih priloga, narukvice i naunice aavikog nalaza jesu enski nakit i indiciraju mogunost dvojnog groba. aaviki kneevski grob sadravao je takoer tipian pontski ma (uniten), ali u grobu nisu ustanovljeni jahaki rekviziti, tj. nije rije o sahrani konjanika, inae redovitoj pojavi u tadanjim grobovima vladajueg sloja rane faze avarske prevlasti. aaviki grobni nalaz predstavlja arheoloku rijetkost i ne bi se mogao ocijeniti kao avarski; moda je kutrigurski ili panonsko-protobugarski, ali bez uvjerljivih bliih analogija ostaje njegova definitivna atribucija neobjanjena. Taj izuzetno znaajan grob, datiran
5 Vjesnik

66 oko 600. godine ili u rano 7. stoljee, reprezentira svjedoanstvo iz vremena seobe junih Slavena. Osobit znaaj ima nalaz ostave zlatara s lokaliteta Biskupija-Pliskovo kod Knina (Dalmatinska Hrvatska), zbog brojnih sauvanih bronanih matrica za tijetenje limenih izraevina garnitura, orme i nakita. U Jugoslaviji su adekvatni nalazi matrica za tijetenje inae rijetki (npr. Sisak i Panevo), ali se paralele takvim matricama mogu nai u nekoliko evidentiranih grobova putujuih zlatara 7. stoljea u Maarskoj. Sva je prilika da ostava iz okolice Knina pripada vremenu avarsko-slavenskih prodora u Dalmaciju nakon 600. godine. Glavnina arheolokog fundusa za trajanja obaju avarskih kaganata svakako je koncentrirana na jugoslavensko Podunavlje, s maksimumom nalazita i najveim grobljima u Bakoj, a s neto manjim brojem odgovarajuih nalazita u Banatu i u Srijemu. ee se registrirala pojava grobova za oba kaganata na jednom nalazitu, ponekad u istoj nekropoli (npr. Vrbas u Bakoj i oka u Banatu), no obino na dva susjedna poloaja (npr. Mali Io, Nadrljan i dr. u Bakoj). Od avarskih konjanikih grobova sigurno je najraniji neobjavljen ratniki grob kasnog 6. stoljea sa srijemskog nalazita Manelos kod Sremske Mitrovice, a pripada vremenu Bajanove opsade Sirmiuma. Veinu ostalih konjanikih grobova prvoga avarskog kaganata datira se u vrijeme zavrnog 6. do ranog 7. stoljea ili u prvu polovicu 7. stoljea; najkasniji je meu njima (po osebujnim stremenima) konjaniki grob s nalazita Zmajevac u Baranji (oko 650. godine). Istie se vie groblja 6. do 7. stoljea s prilozima u konjanikim grobovima, tipinim za vrijeme cvata prvoga avarskog kaganata, i to u Banatu: Novi Kneevac (luksuzna zlatna limena garnitura konjske orme s 1 grkim monogramom bizantskog podrijetla), oka, Mokrin, Aradac i Panevo (neobjavljeno); u Bakoj: Selena (specijalan sluaj, moda lomaa), Seki, Feketi, Apatin-Sike i neobjavljeno groblje Bako Petrovo Selo. Za prijelazni period navode se groblja Bogojevo (I groblje) u Bakoj, Bijelo Brdo-Bajer (kod Osijeka) i Osijek (konjaniki grob) u Hrvatskoj. Nalazita iz vremena drugoga avarskog kaganata brojna su i rairena po Vojvodini i donekle Hrvatskoj, esto samo s ostacima garnitura iz unitenih grobova. Od veih groblja dijelom jo 7. ali preteno 8. stoljea u Bakoj navode se: Mali Io, Vrbas, Bogojevo (IV groblje, iskljuivo 8. stoljee) i Odaci (neobjavljeno), sva bez konjanikih grobova. U Srijemu je veoma znaajna pomno istraena nekropola 8. stoljea na nalazitu Vojka (veinom neobjavljena). Iz unitenih grobova istiu se dijelovi tipinih lijevanih bronanih garnitura 8. stoljea prvenstveno iz Paneva (s rijetkim prikazom antropomorfne scene na jezicu), te s drugih nalazita ba na dunavskim obalama: Brestovik, Novi Banovci, Slankamen, Sotin, Borovo, Dalj itd.; avarski grobovi 8. stoljea (dijelom konjaniki) mogu se dalje slijediti uz Dravu (Osijek-Zeleno polje, Prelog u Meimurju) i Savu (Sremska Mitrovica, Sisak, Zagreb-Kruge). Vrijeme sloma avarskog vrhovnitva oko 800. godine ostavilo je u ranom 9 stoljeu vidne tragove, razasute na teritoriju Jugoslavije od Dunava po savskodravskom meurijeju, te mjestimino ak i po Dalmaciji. Valja spomenuti nedavno otkriveno groblje Otok kod Vinkovaca, a poznati su npr. panonski grobni nalazi Zemun-Polje, Brodski Drenovac i Brestovac kod Slavonske Poege, nadalje kasne garniture u bakom Malom Iou i Novom Sadu, kao i u dalmatinskim

67 Smrdeljima kod Skradina itd. Njima treba pribrojiti nekoliko sluajnih nalaza, obiljeenih stilom Blatnica: Dubovac, Zemun-Kapela i Surduk na Dunavu, Vinkovci na Bosutu, Velika Horvatska kod Krapine i dr. U to vrijeme, tj. nakon sloma avarske prevlasti, nesumnjivo se pojavljuju ve izriito slavenska groblja na redove u meurijeju Drave, Dunava i Save, s manje-vie zamjetljivim ostacima avarske prisutnosti, kao to je groblje Velika Gorica kod Zagreba, zatim preteno neobjavljeno groblje Otok kod Vinkovaca, i po prilozima doista znaajno groblje ranijeg 9. stoljea Brodski Drenovac na rijeci Orljavi. Valja nadalje upozoriti na arheoloki bitnu injenicu da se u Dalmatinskoj Hrvatskoj razabire ve u 8. stoljeu najstariji horizont starohrvatskih grobova. Osim donekle poznatih grobova ratnika s priloenim maevima i ostrugama karolinkog tipa, datiranih bizantskim solidusima Konstantina V Kopronima i njegova sina Lava IV u kasno 8. stoljee, i to s nalazita Biskupija-Crkvina kod Knina, pokazao se nedavnim iskopavanjima vei broj neobjavljenih grobova, preteno bez oruja i ostruga, ali s brojnom ranom slavenskom keramikom na dalmatinskim veoma znaajnim grobnim nalazitima Kai i Nin (u zaleu Zadra), to ih nesumnjivo treba datirati u 8. stoljee. U neobjavljenoj starohrvatskoj nekropoli Nin, gdje su radovi jo u toku, razabire se, uz ostalo, nekoliko ondje vjerojatno najstarijih grobova s oblicima keramike predslavenskog, tj. barbarizirano-kasnoantikog obiljeja; ovu, u Hrvatskoj osebujnu, keramiku valja paralelizirati s keramikom 78. stoljea u spominjanim starosjedilakim nekropolama Koman-kulture u albanskom i crnogorskom zaleu juno jadranske obale, a trag te kulture za sada slijedimo ne samo na poluotoku Peljecu, ve i dalje u zaleu Zadra, na to smo ukazali u prethodnom poglavlju. Bio bi to zapravo radni zadatak buduih istraivanja, dok ovdje samo upozoravamo na nezapaenu injenicu u jugoslavenskoj literaturi da se na jadranskom obalnom podruju, ukljuivi i arhipelag, naziru starosjedilaki arheoloki elementi 7. i 8. stoljea, koji su se kako-tako morali dodirivati i proimati s arheolokim elementima slavenske ekspanzije. Zavravajui nau arheoloku skicu o ranom srednjem vijeku u Jugoslaviji, smatramo potrebnim zakljuno ukazati na slijedea perspektivno znaajna zapaanja: u toku 8. stoljea zapoele su se kristalizirati pojedine arheoloki odredive kulturne skupine junih Slavena. Historijski su uvjeti omoguili po svoj prilici ubrzaniji razvoj procesa asimilacije slavenskog superstrata sa starosjedilako-romaniziranim supstratom na podruju Karantanije i na podruju Dalmacije, omeenom rijekama Zrmanjom i Cetinom, gdje se stvaraju poeci slavenskih ranofeudalnih dravnih sredita, dakle ranije nego na ostalom prostoru Jugoslavije. Karantansko-ketlaka kulturna skupina, od 8. do 10. stoljea, najizrazitije istraena u Sloveniji, dodiruje se mjestimino u grobljima na redove s dalmatinsko-hrvatskom kulturnom skupinom, od kasnijeg 8. do 11. stoljea. Ove dvije arheoloki jasno odredive kulturne skupine spominju se ovdje kao paradigme, ne samo zbog njihova zajednikog poetka prije ili kasnije u 8. stoljeu, nego i s obzirom na brojna groblja na redove obiju skupina s mnotvom kulturnih priloga ponajvie 9. i 10. stoljea, u kojima se vidno zrcali kasnoantika tradicija, osobito u oblicima nakita, a i u grobnoj arhitekturi. Izrazita tradicija antike batine manifestira se u vidu kulturnog kontinuiteta, a taj je jedva objanjiv bez stanovitog arheoloki mogueg, premda povijesno neodreenog, etnikog kontinuiteta.

68
LITERATURA M. ABRAMI, Gli Ostrogoti nell antica Dalmazia, Settimane di studio del Centro Italiano di studi sull'alto medioevo III, I Goti in Occidente (1955), Spoleto, 1956. B. ALEKSOVA, Materijalna kultura na Slovenite vo Makedonija, Slovenska pismenost etc, Ohrid, 1966. A. ALFOLDI, Der Untergang der Romerherrschaft in Pannonien, Berlin, 1, 1923; 2, 1926. Zur historischen Bestimmung der Avarenfunde, Minns volume, Eurasia Septentrionalis Antiqua IX, Helsinki, 1934. A. K. AMBROZ, Dunajskie elementi v rannesrednevekovoi kulture Krima, Kratkie Soobenija Inst. Arheol. 113, Moskva, 1968. Problemi rannesrednevekovoi hronologii vostonoi Evropi I, II, Sovetskaja Arheologija 2, 3, Moskva, 1971. S. ANAMALI, La necropole de Kruje et la civilisation du haut moyen-age en Albanie du nord, Studia Albanica I, Tirana. 1964. Le probleme de la civilisation haut-medievale albanaise etc, Studia Albanica III, Tirana, 1966. ATTI del Convegno di studi longobardi (Udine-Cividale, 1969), Deputazione di Storia Patria per il Friuli, Udine, 1970. M. BARADA, Hrvatska dijaspora i Avari, Starohrvatska prosvjeta III s. 2, Zagreb, 1952. F. BARII i drugi saradnici, Vizantiski izvori za istoriju naroda Jugoslavije I, Vizantoloki institut knj. 3, Srp. akad. nauka pos. izd. CCXLI, Beograd, 1955. L. BARK6CZI, A 6th centurv cemeterv from Keszthelv-Fenekpuszta, Acta Archaeologica Acad. Scient. Hungar 20, Budapest, 1968. L. BARKOCZI, A. SALAMON, Remarks on the 6^ centurv historv of "Pannonia" etc, Acta Archaeologica Acad. Scient. Hungar. 23, Budapest, 1971. V. BIERBRAUER, Zu dem Vorkommen ostgotischer Biigelfibeln in der Raetia II, Baverische Vorgeschichtsblatter 36, Miinchen, 1971. L. BOLTA, Necropole du Bas-Empire a Rifnik pres de entjur, Inventaria Archaeologica etc, Jugoslavija fasc. 12, Beograd, 1969. I. B6NA, Beitrage zu den ethnischen Verhaltnissen des 6.7. Jahrhunderts in Westungarn, Alba Regia 23, Szekesfehervar, 1963. Abriss der Siedlungsgeschichte Ungarns im 5.7. Jahrhundert etc, Archeologicke Rozhledv XX, Praha, 1968. Ein Vierteljahrhundert der Vdlkervvanderungszeitforschung in Ungarn (19451969), Acta Archaeologica Acad. Scient. Hungar 23, Budapest, 1971. W. BRAUNFELS, Die Welt der Karolinger u. ihre Kunst, Miinchen, 1968. F. BULI, Razvoj arheolokih istraivanja i nauka u Dalmaciji kroz zadnji milenij, Zbornik Matice Hrvatske etc, Zagreb, 1925. H. BULLINGER, Spatantike Giirtelbeschlage etc, Dissertationes Archaeologicae Gandenses XII, Brugge, 1969. D. CSALLANY, Archaologische Denkmaler der Avvarenzeit in Mitteleuropa, Budapest, 1956. Archaologische Denkmaler der Gepiden im Mitteldonaubecken, Archaeologia Hungarica s. n. XXXVIII, Budapest, 1961. I. CREMONIK, Istraivanja u Muiima i 2abljaku etc, Glasnik Zemaljskog muzeja etc. n. s. XXV, Sarajevo, 1970. CH. DIEHL, Justinien et la civilisation bvzantine au VI siecle, IIII, Pari, 1901. D. DIMITRIJEVIC, J. KOVACEVI, Z. VINSKI, Seoba naroda, arheoloki nalazi jugoslovenskog Podunavlja, Zemun, 1962. D. DIMITRIJEVIC, Der Fund von Zemun Polje etc, Archaeologia Iugoslavica VII, Beograd, 1966. E. DYGGVE, H. VETTERS, Mogorjelo etc, Osterr. Akad. d. Wiss., Schriften d. Balkankommission Antiquar. Abt. XIII, Wien, 1966.

69
L. EISNER, Rukovet slovanske archeologie etc, Praha, 1966. W. ENSSLIN, Theoderich der Grosse, Munchen, 1959. J. FERLUGA, Vizantiska uprava u Dalmaciji, Vizantoloki institut knj. 6, Srp. akad. nauka pos. izd. CCXCI, Beograd, 1957. N. FETTICH, Archaologische Studien zur Geschichte d. spathunnischen Metallkunst, Archaeologia Hungarica u. f. XXXI, Budapest, 1951. B. GRAFENAUER, Nekaj vpraanj iz dobe naseljevanja junih Slovanov, Zgodovinski asopis IV, Ljubljana, 1950. Ustolievanje korokih vojvod in drava karantanskih Slovencev, Dela Sloven. akad. znan. in um. VII, Ljubljana, 1952. Slovanski naselitveni valovi na Balkanski poluotok, Zgodovinski asopis XVIII, Ljubljana, 1964. Zgodovina slovenskesa naroda, Ljubljana, I, 1964, II, 1965. Die Kontinuitatsfrage in der Geschichte des altkarantanischen Raumes, Acta quinti Conventus de Ethnographia Alpium Orientalium tractantis etc, Alpes Orientales V (1967), Ljubljana, 1969. L. HALPHEN, Charlemagne et l'empire carolingien, Pari, 1968. W. HOLMOUIST, Kunstprobleme der Merovvingerzeit etc, Stockholm, 1939. K. JIREEK, Istorija Srba I, Beograd, 1911. Romani u gradovima Dalmacije etc, pos. izd. Srp. akad. nauka i um. CCCLVI, Beograd, 1962. LJ. KARAMAN, Iz kolijevke hrvatske prolosti etc, Zagreb, 1930. Iskopine drutva Bihaa u Mravincima i starohrvatska groblja, Rad Jugoslav. akad. znan. i umj. 268, umj. raz. 4, Zagreb, 1940. O spomenicima VII i VIII stoljea u Dalmaciji i o pokrtenju Hrvata, Vjesnik Hrv. arheol. drutva n. s. XXIXXII, Zagreb, 19421943. J. KASTELIC, Slovanska nekropola na Bledu, Dela Sloven. akad. znan. in um. 13, Ljubljana, 1960. A. KISS, Die Stellung der Keszthelv-Kultur in der Frage der romischen Kontinuitat Pannoniens, Janus Pannonius Muzeum fivkonvve, Pecs, 1967. N. KLAI, Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku, Zagreb, 1971. A. KOLLAUTZ, Awaren, Langobarden u. Slawen in Noricum u. Istrien, Carinthia I 155, Klagenfurt, 1965. Die Ausbreitung der Awaren auf der Balkanhalbinsel etc, tudijne Zvesti Archeol. ust. Sloven. akad. vied 16, Nitra, 1968. KOLOKVIJ O ZGODNJEM SREDNJEM VEKU v Sloveniji (Ljubljana, 1966), Arheol. vestnik XVIII, Ljubljana, 1967 (vie autora). IDEM (Kranj, 1969), Arheol. vestnik XXIXXII, Ljubljana, 19701971 (vie autora). J. KOROEC, Pravilnost opredeljevanja posameznih predmetov in kultur zgodnjega srednjega veka do 7. stoletja kot slovanskih, Zgodovinski asopis XIIXIII, Ljubljana, 19581959. I. L. KOVRIG, Megjegvzesek a Keszthelv-kultura kerdesehez, Archaeologiai firtesito 85, Budapest, 1958. Das awarenzeitliche Graberfeld von Alattvan, Archaeologia Hungarica s. n. XL, Budapest, 1963. I. KOVRIG, J. KOREK, Le cimetiere de l'epoque avare de Csoka (oka), Acta Archaeologica Acad. Scient. Hungar 12, Budapest, 1960. B. MARUI, Istrien im Friihmittelalter, Kulturhistor. Denkmaeler in Istrien III, Pula, 1964. Kasnoantika i bizantiska Pula, Kulturno-povijesni spomenici Istre VI, Pula, 1967. N. MILETI, Ranosrednjovekovna nekropola u Rakovanima kod Prijedora, Glasnik Zemaljskog muzeja etc. n. s. XXV, Sarajevo, 1970. I. NESTOR, La necropole slave d'epoque ancienne de Sarata Monteoru, Dacia n. s. I, Bucuresti, 1957. L'etablissement des Slaves en Roumanie etc, Dacia n. s. V, Bucuresti, 1961. La penetration des Slaves dans la peninsule Balkanique et la Grece continentale etc, Revue des etudes sud-est europeennes I, Bucuresti, 1963. G. OSTROGORSKI, Istorija Vizantije etc, Beograd, 1969. M. PARDUCZ, Die ethnischen Probleme der Hunnenzeit in Ungarn, Studia Archaeologica I, Budapest, 1963. PROKOPU IZ CEZAREJE (priredio K. GANTAR), Pod Justinijanovim ezlom, Ljubljana, 1961-

70
A. RIEGL, Die spatromische Kunst-Industrie etc, Wien, I, 1901; II (i H. ZIMMERMANN), 1923. B. A. RYBAKOV, Drevnie Rusi, Sovetskaja Arheologija XVII, Moskva, 1953. K. SAGI, Die zvveite Basilika von Fenekpuszta, Acta Antiqua Acad. Scient. Hungar IX, Budapest, 1961. A. SALAMON, I. ERDLY, Das volkenvanderungszeitliche Graberfeld von Kornye, Studia Archaeologica V, Budapest, 1971. L. SCHMIDT, Die Ostgermanen, Munchen, 1969. SIMPOZIJUM Predslavenski etniki elementi na Balkanu u etnogenezi junih Slovena (Mostar, 1968), Centar za balkanoloka ispitivanja 3, Akad. nauka i umj. B. i H. pos. izd. XI, Sarajevo, 1969 (veina autora). P. SKOK, Slavenstvo i romanstvo na jadranskim otocima etc, Jadranski inst. Jugoslav. akad. znan. i umj., Zagreb, 1950. A. CS. SOS, Bemerkungen zur Frage des archaologischen Nachlasses der awarenzeitlichen Slawen in Ungarn, Slavia Antiqua X, Poznan, 1963. Archaologische Angaben zur Frage der Friihperiode des awarisch-slawischen Zusammenlebens, tudijne Zvesti Archeol. list. Sloven. Akad. vied 16, Nitra, 1968. H. SPAHIU, Germinet e vitit 1961 ne varrezen e hereshme mesjetare te Kalae se Dalmaces, Studime Historike 3, Tirane, 1964. E. STEIN, Histoire du Bas-Empire II, PariBruxelles, 1949. B. SVOBODA, Zum Problem antiker Traditionen in der altesten slawischen Kultur, Vznik a poatky Slovanu VI, Praha, 1966. J. AEL, Emona, Pauly-Wissowa RE etc. Suppl. Bd. XI, Stuttgart, 1968. F. II, Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara etc, Zagreb, 1925. F. TAMIS, Ritrovamenti archeologici etc, Archivio Storico di Belluno, Feltre e Cadore XXXII, Feltre, 1961. Z. VA1TA, Einfiihrung in die Friihgeschichte der Slawen, Neumiinster, 1970. L. VARADY, Das letzte Jahrhundert Pannoniens (376476), Budapest, 1969. K. VINSKI-GASPARINI, S. ERCEGOVI, Ranosrednjovjekovno groblje u Brodskom Drenovcu, Vjesnik Arheol. muzeja 3. s. I, Zagreb, 1958. Z. VINSKI, Arheoloki spomenici velike seobe naroda u Srijemu, Situla, Glasnik Narodnega muzeja 2, Ljubljana, 1957. O nalazima 6. i 7. stoljea u Jugoslaviji etc, Opuscula Archaeologica III, Zagreb, 1958. Betrachtungen zur Kontinuitatsfrage des autochthonen romanisierten Ethnikons im 6. u. 7. Jahrhundert, Problemi della civilta e dell'economia longobarda etc, Milano, 1964. Zur Deutung der Biigelfibeln des 5. Jahrhunderts in Jugoslawien, Atti del VI Congresso Internaz. delle Scienze Preistor. e Protostor. (1962) vol. III, Roma, 1966. Krstoliki nakit epohe seobe naroda u Jugoslaviji, Vjesnik Arheol. muzeja 3. s. III, Zagreb, 1968. Epoha seobe naroda, Umetniko blago Jugoslavije, Beograd, 1969. Zu den Waffenfunden im Bereich des altkroatischen Staates bis zum Jahre 1000, I Miedzynarodowy Kongres archeologii slowianskiej (1965) t. III, Warszawa, 1970. Zur Kontinuitatsfrage des autochthonen romanisierten Ethnikos etc, Actes du Vile Congres Internat, des Sciences Prehistor. et Protohistor (1966), vol. 2, Prague, 1971. Kasnoantiki starosjedioci u salonitanskoj regiji prema arheolokoj ostavtini predslavenskog supstrata, Disputationes Salonitanae, Split, 1970 (u tisku). Die volkervvanderungszeitliche Nekropole in Kranj etc, Actes du VIII Congres Internat, des Sciences Prehistor. et Protohistor., rapports generaux I, Beograd, 1971. J. VVERNER, Slawische Biigelfibeln des 7. Jahrhunderts, Reinecke-Festschrift etc, Mainz, 1950. Byzantinische Giirtelschnallen des 6. u. 7. Jahrhunderts etc, Kolner Jahrbuch fiir Voru. Fruhgesch. 1, Koln, 1955. Beitrage zur Archaologie des Attila-Reiches, Bayer. Akad. d. Wiss. Philos.-histor. Kl. Abh. N. F. H. 38 B, Munchen, 1956. Fernhandel u. Naturalvvirtschaft im ostlichen Merowingerreich etc, 42. Bericht d. Rom.-German. Komm. etc. 1961, Berlin, 1962. Die Langobarden in Pannonien etc, Bayer. Akad. d. Wiss. Philos.-histor. Kl. Abh. N. F. H. 55 A, Munchen, 1962. Zum tand der Forschung iiber die archaol.

71
Hinterlassenschaft der Awaren, tudijne Zvesti Archeol. list. Sloven akad. vied 16, Nitra, 1968. J. WERNER, G. ANNIBALDI, Ostgotische Grabfunde aus Acquasanta etc, Germania 41, Berlin, 1963. J. WERNER, G. FINGERLIN, J. GARBSCH, Die Ausgrabungen im langobardischen Kateli Ibligo-Invillino (Friaul) etc, Germania 46, Berlin, 1968. J. J. WILKES, Dalmatia, London, 1969. H. ZEISS, Zur ethnischen Deutung friihmittelalterlicher Funde, Germania 14, Berlin, 1930. J. ONTAR, W. SCHMID, F. STELE, Zgodovina mesta Kranja, Kranj, 1939.

ZUR B E A C H T U N G Vorliegende Abhandlung Das Friihe Mittelalter in Jugoslawien von 400 bis 800 erschien bereits in gekiirzter Form (allerdings ohne Anhang und Verbreitungskarte) in franzosischer Sprache unter dem Titel H a u t m o y e n - a g e i n der Sonderpublikation Epoque prehistorique et protohistorique en Yougoslavie Recherches et resuliats (Beograd 1971) S. 375397, anlasslich des VIII. Internationalen Kongresses fur Vor- und Friihgeschichte, der im September 1971 in Beograd stattgefunden hat. Deswegen wird hier von einer fiir die auslandische Fachwelt bestimmten Zusammenfassung Abstand genommen.

PRILOG Na reproduciranoj zemljopisnoj karti Jugoslavije registrirali smo 162 lokaliteta, prvenstveno izbor arheolokih nalazita od 400. do 800. godine, tj. od 5. do poetka 9. stoljea, i to ponajvie ona nalazita koja smo navodili ee samo primjera radi u tekstu nae rasprave. Valja naglasiti da nam nije bila namjera kartirati kompletan popis lokaliteta, pa smo izostavili nekoliko ranosrednjovjekovnih nalazita i kasnoantikih urbanih naselja manje znaajnih za nau tematiku. Sva je prilika da smo ipak kartirali glavninu lokaliteta s kojih potjee karakteristian arheoloki fundus u sklopu tadanjeg historijskog zbivanja od kasne antike do poetaka stvaranja prvih ranofeudalnih drava junih Slavena. Lokalitete na teritoriju Jugoslavije kartirali smo po republikama u priblinom redoslijedu preteno od sjeverozapada prema jugoistoku. Statistika prua ove podatke: SR Slovenija 14 lokaliteta; SR Hrvatska 58 lokaliteta; SR Bosna i Hercegovina 21 lokalitet; SR Crna Gora 2 lokaliteta; SR Srbija (ukljuivi SAP Vojvodinu i SAP Kosovo) 60 lokaliteta; SR Makedonija 7 lokaliteta. Kartirani broj lokaliteta iznosi ukupno 162 i dovoljan je za nau raspravu u vidu skicirane sinteze, premda taj broj nesumnjivo nije konaan, kako zbog nekoliko tu ili tamo izostavljenih postojeih lokaliteta, tako i s obzirom na injenicu da smo u vie sluajeva kartirali pod jednim brojem zapravo dva ili tri arheoloka nalazita od 5. do poetka 9. stoljea, i to nalazita topografski uglavnom neovisna jedno o drugome, ali naoko povezana samo po sadanjem nazivu naseljenog mjesta, obuhvatajui gdjekad vei areal urbanog obiljeja. To se razabire u nie navedenom tumau brojeva, tj. popisu lokaliteta. U buduem radu na preciznom topografskom ubiciranju u smislu arheoloke karte morat e se, dakako, provesti diferencijacija svakog pojedinog arheolokog nalazita. Ovdje predoena zemljopisna karta slui samo za sumarnu orijentaciju uz na tekst.

72
Popis lokaliteta SR 1 2 3 4 5 6 7 Bled, Pristava KranjCarnium, Na lajhu, pri fami cerkvi sv. Kancijana PtujPoetovio, Panorama CeljeCeleia Rifnik Vranje pri Sevnici DrnovoNeviodunum Slovenija 8 Velike Malence 9 Stopie, Orehek 10 Bela cerkev na Dolenjskem 11 Vae, Svete gore v Zasavju 12 LjubljanaEtnona, Dravlje 13 Polhov Gradec, Gora sv. Lovrenca 14 Podmelec

15 16 17 18 19 20 21 22 23 24 25 26 27 28 29 30 31 32 33 34 35 36 37 38 39 40 41 42 43

SR H rvatska 44 TrogirTragurium BuzetPiguentum, Mala vrata 45 SolinSalona i Salonitanski ager Mejica 46 SplitSpalatum (Aspalathos) Veli Mlun 47 Maj san Breac 48 Gradac Sovinjsko Brdo, Mali vrh 49 VidNarona Brka 50 Ston Karojba elega 51 DubrovnikRagusium 52 CavtatEpidaurum, Sustjepan PoreParentium 53 Zagreb, Stenjevec, Trnje (Kruge) Dvograd, Kacavanac PulaPola Podsused 54 Samobor OsorApsorus BakarVolcera, Sarazinovo 55 Velika Horvatska NinAenona, drijac 56 Velika Gorica ZadarJadera 57 Sisak^Sfscia 58 Prelog Pridraga Kai, Glavurak, Razbojine, Mak59 aavica linovo brdo 60 Brestovac 61 Brodski Drenovac PodgraeAsseria Smrdelji 62 OsijekMursa, Zeleno polje SkradinScardona 63 Beli Manastir 64 ZmajevacAd Novas Ivoevci upljajaBurnum KninCurcum, Spas (Greblje) 65 BatinaAd Miliare Plavno 66 Bijelo Brdo Golubi 67 DaljTeutoburgium Biskupija, Crkvina, Pliskovo 68 Borovo, Gradac Vrlika i Cetina (Stara Vrlika) 69 SotinCornacum Balina glavicaSynodium kod Drnia 70 IlokCuccium Unei 71 VinkovciCibalae SinjOsinium 72 Otok, Gradina SR Bosna i Hercegovina

73 73a 74 75 76 77

Bijeljina, Batkovii Doboj, abi jak Prijedor, Rakovani Velika Kladua Donji Vakuf, Oborci Bugojno, ipulji

78 79 80 81 82 83

Gornje Turbe Delilovac Gornje Peine Zenica, Bilimie Stranjani Breza

73
84 85 86 87 88 Viegrad, Muici Sarajevo, Debelo b r d o Rajlovac, Mihaljevii Vrdolje Lisiii 89 Duvno Delminium, Korita 90 Han Potoci 91 Mogorjelo Ad Turres 92 apljina, Nerezi

SR Crna Gora 93 Duklja Doclea kod Titograda SR 95 96 97 98 99 100 101 102 103 104 105 106 107 Srbija (+ SAP 94 Virpazar, Mijele Vojvodina 125 126 127 128 129 130 131 132 133 134 135 136 137 138 139 140 141 142 143 144 145 146 147 148 149 150 151 152 153 154 + SAP Kosovo)

Sr. Mitrovica Strmium Kuzmin Manelos Rakovac, Struica Sr. Karlovci, Rovine Slankamen Acumincum Surduk Rittium Novi Banovci Burgenae Vojka, Brdaica Donji Petrovci Bassianae Jakovo, Kormadin Batajnica, Bekia sala Zemun Taurunum, Gradski park, Kapela, Polje 108 Novi Sad 109 Celarevo 110 Selena 111 - Vajska 112 Karavukovo 113 Odaci 114 Bogojevo 115 Apatin, Sike 1.16 Baki Monotor 117 Kolut 118 Zmajevo 119 _ Vrbas 120 Kula 121 Feketi 122 Seki 123 Mali Io 124 Bako Petrovo Selo

Nadrljan Subotica Srpski K r s t u r Novi Kneevac Vrbica oka, Kremenjak Mokrin Boar, Pesak Aradac, Meka i Zrenjanin Banatska Palanka, Sapaja Dubovac Kovin, p a r k Panevo, ciglana Beograd Singidunum, ukarica, Karaburma, Rospi uprija Grocka Brestovik Dubravica Margum, Oraje Kostolac Viminacium Ram Lederata ezava Novae Boljetin, Gradac na Lepeni Hajduka Vodenica _ Kladovo Kostol Pontes Velesnica Caput Bovis Kamenovo, Mea Doniko Brdo, Gradac Ni Naissus Cariin Grad Prima Justiniana Graanica Lipljan Ulpiana

SR Makedonija 155 156 157 158 Viniani Gradsko Stobi Prilep, Varo Radolita 159 Ohrid Lychnidus 160 Bitola Heraclea Lyncestis 161 Kozjak Bar gala