LEDENI OVJEK

Haruki MURAKAMI

UDALA SAM SE za ledenog ovjeka. Prvi put sam ga srela u jednom skijakom centru, to je vjerovatno savreno mjesto za susret sa ledenim ovjekom. Hotelski hol je bio prepun ivahnog mladog svijeta, ali ledeni ovjek sjedio je sasvim sam u uglu najudaljenijem od kamina i tiho itao knjigu. Mada je skoro bilo podne, ledeno svjetlo ranog zimskog jutra kao da je lebdjelo oko njega. Gle, ledeni ovjek,, apnula mi je prijateljica. U to vrijeme ja nisam imala pojma ta znai biti ledeni ovjek. Nije ni moja prijateljica. Mora da je nainjen od leda. Zato se i zove ledeni ovjek. Rekla mi je to ozbiljno, kao da govori o duhu ili nekom sa tekom zaraznom boleu. Ledeni ovjek je bio visok i djelovao mlado, ali mu je kovrdava kosa ponegdje bila bijela, nalik na depove neotopljenog snijega. Obrazi su se jasno isticali, kao zamrznuti kamen, a prsti su mu bili obrubljeni bijelim mrazom koji je izgledao kao da se n ikad nee otopiti. Inae, ledeni ovjek izledao je kao i svako drugi. Ne bi se mogao nazvati zgodnim ali je mogao biti veoma privlaan, zavisno od toga kako ga posmatrate. U svakom sluaju, neto u vezi s njim dotaklo mi je srce, a to sam neto vie nego drugdje osjetila u njegovim oima. Pogled mu je bio nijem i prozraan poput zraka svjetla to u zimsko jutro prodiru krzo ledenice. Kao da su jedini znak ivota u tom vjetakom tijelu. Stajala sam tako neko vrijeme i izdaleka promatrala ledenog ovjeka. Nije podigao pogled. Sjedio je nepokretno i itao svoju knjigu kao da oko njega nema nikoga. Sutradan ujutro, ledeni ovjek je opet bio na istom mjestu i opet na isti nain itao svoju knjigu. Kad sam otila na ruak, i kad sam se navee vratila s prijateljima sa skijanja, on je i dalje bio tu i jednako zurio u stranice iste knjige. Isto se dogodilo i dan kasnije. ak i kad je sunce zalo i i odmakla veer. Sjedio je u svojoj fotelji, tiho kao zimski prizor to se vidio kroz prozor. Poslijepodne etvrtoga dana, smislila sam izgovor da ne idem na skijanje. Ostala sam sama u hotelu i neko vrijeme se motala po holu koji je bio prazan kao neki grad duhova. Zrak je bio topao i vlaan, a u sobi je vladao neki udan neugodan vonj vonj snijega donesenog na onovima cipela koji se sad topio ispred kamina. Gledala sam kroz prozor, prelistala par novina a onda se uputila prema ledenom ovjeku, skupila hrabrost i obratila mu se. Ja sam obino sa strancima stidljiva i, ako nemam ba dobar razlog, ne razgovaram sa ljudima koje ne poznajem. Ali, osjetila sam snanu potrebu da po svaku cijenu popriam sa ledenim ovjekom. Bila je to moja posljednja no u hotelu, i bojala sam se, propustim li to, da mi se nikad vie nee pruiti prilika da razgovaram sa ledenim ovjekom. Zar ti ne skija?, upitala sam ga koliko je mogue oputeno. Polagano mi je okrenuo lice, kao da je uo neku buku u daljini, i zagledao se u mene sa onim svojim oima. Onda je mirno odmahnuo glavom. Ne skijam, rekao je. Volim ovako sjediti, itati i promatrati snijeg. Rijei su mu oblikovale bijele oblake nad glavom, kao u stripovima. Mogla sam zapravo gledati u zraku te rijei sve dok ih on ne bi izbrisao svojim mrazom obrubljenim prstima. Nisam znala ta rei. Zacrvenjela sam se i tako stajala. Ledeni ovjek me je pogledao u oi i kao da se nasmijeio. Hoe li da sjedne?, upitao me je. Zanimam te, a? eli znati ta je to ledeni ovjek. Onda se nasmijao. Opusti se, nema razloga za brigu. Nee se prehladiti zato to sa mnom pria. Sjedili smo tako jedno kraj drugoga na sofi u uglu hotelskog hola i posmatrali kroz prozor ples snjenih pahuljica. Naruila sam vruu okoladu i popila je a ledeni ovjek nije nita pio. Nije izgledao vjetiji u konverzaciji od mene. Ne samo to - mi kao da nismo imali nita zajedniko o emu bismo priali. Sprva smo razgovarali o vremenu. Onda smo popriali o hotelu. Jesi li sam ovdje?, upitala sam ledenog ovjeka. Da, odgovorio je. Onda je on mene upitao volim li skijati. Ne previe, odgovorila sam. Dolazim samo zato to moji prijatelji insistiraju da doem. Ja zapravo rijetko skijam. Bilo je toliko toga to sam htjela znati. Je li mu tijelo stvarno od leda? Gdje ivi ljeti? Ima li porodicu? Takve stvari. Ali ledeni ovjek nije priao o sebi a uzdravao se i od postavljanja linih pitanja.

Umjesto toga, ledeni ovjek je priao o meni. Znam da je teko povjerovati, ali on je nekako sve o meni znao. Znao je o lanovima moje porodice, znao je koliko sam stara, ta volim a ta ne, o stanju moga zdravlja, koli koju sam pohaala, i prijateljima s kojima sam se druila. Znao je ak i stvari koje su mi se dogodile tako davno da sam ih ja sama davno zaboravila. Ne razumijem, rekla sam, zapanjena. Osjeala sam se kao da sam gola pred strancem. Otkud toliko zna o meni? Jesi li kadar itati misli? Ne, ne mogu itati misli niti ita slino tome. Prosto znam, odgovorio je ledeni ovjek. Prosto znam. To je kao da gledam duboko u led i, tako gledajui, stvari mi postaju vidljive i jasne. Upitala sam ga: Moe li vidjeti moju bu-dunost? -Nisam to u stanju., rekao je tiho. Mene budunost uope ne zanima. Ili, bolje reeno, ja ne shvatam pojam budunosti. To je zato to led nema budunosti. Sve to led ima jeste prolost u njemu sadrana. Stoga je led kadar sauvati stvari vrlo isto i jasno i vidljivo kako da su i dalje ive. To je bit leda. To je lijepo, rekla sam i nasmijeila se. Sad mi je lake. Na kraju krajeva, ne elim ni znati svoju budunost. *** Sreli smo se jo nekoliko puta kad smo se vratili u grad. Vremenom, poeli smo se i zabavljati. Nismo ili u kino, meutim, ni u kafane. Nismo ak ili ni u restorane. Ledeni ovjek je rijetko ita jeo. Umjesto toga smo sjedili na klupi u parku i razgovarali o raznim stvarima - o svemu, zapravo, osim o samome ledenom ovjeku. Zato?, jednom sam ga upitala. Zato ne pria o sebi? elim vie znati o tebi. Gdje si roen? Kakvi su ti roditelji? Kako si postao ledeni ovjek? Ledeni ovjek me je pogledao, a onda odmahnuo glavom. Ne znam, tiho i jasno je rekao, izdiui baloni ledenih rijei u zrak. Znam prolost svega drugog. Ali ja nemam prolosti. Ne znam ni gdje sam roen ni kako su mi roditelji izgledali. Nemam pojma koliko sam star. Ne znam ni da li uope imam neku dob. Ledeni ovjek je bio usamljen kao ledeni brijeg u mrkloj noi. Ozbiljno sam se zaljubila u ledenog ovjeka. Ledeni ovjek je mene volio onakvu kakva sam - u sadanjosti, bez ikakve budunosti. Zauzvrat, i ja sam ledenog ovjeka voljela onakvog kakav je sad u sadanjosti, bez ikakve budunosti. ak smo poeli govoriti o vjenanju. Upravo sam navrila dvadeset godina i ledeni ovjek je bio jedina osoba koju sam stvarno voljela. U to vrijeme, nisam bila kadra ni zamisliti ta ustvari znai voljeti ledenog ovjeka. Ali, ak i da sam se za-ljubila u normalnog ovjeka, sumnjam da bi mi bilo jasnije ta je uistinu ljubav. Majka i starija sestra su se veoma protivile mojoj udaji za ledenog ovjeka. Premlada si za udaju, govorile su mi. Usto, ne zna nita o njemu. Ne zna ak ni gdje je i kad je roen. Kako da rodbini kaemo da se udaje za nekog takvoga? Usto, radi se o ledenom ovjeku. ta e ako se on iznenada istopi? Ti, ini se, ne shvata da brak podrazumijeva potpuno i istinsko predavanje. Njihova je briga bila neosnovana. Napokon, ledeni ovjek nije ustvari bio nainjen od leda. Zovu ga ledeni ovjek, jer mu je tijelo ledeno kao led, ali on je nainjen od neega to nije led a njegova hladnoa nije neto to drugim ljudima oduzima toplotu. Tako smo se mi vjenali. Niko nije blagoslovio vjenanje. Ni prijatelji ni rodbina nisu zbog nas bili sretni. Nije bilo svadbe i kad je moje ime trebalo uvesti uz njegovo u knjigu vjenanih, on u njoj nije bio ni zaveden. Prosto smo odluili, nas dvoje, da smo vjenani. Kupili smo maleni kola i zajedno ga pojeli, i to je bilo nae skromno vjenanje. Unajmili smo stani i ledeni ovjek je za ivot zaraivao radei u hladnjai. Mogao je podnijeti i najvei mraz i nikad nije bio umoran, bez obzira koliko radio. Stoga je ledeni ovjek bio jako mio svom poslodavcu i ovaj mu je davao veu platu nego drugim radnicima. Nas smo dvoje ivjeli sretno; niko nas nije gnjavio, a ni mi nikoga nismo gnjavili. Kad je ledeni ovjek sa mnom vodio ljubav, ja sam zamiljala veliku gromadu leda za koju sam vjerovala da postoji negdje u nekoj spokojnoj samoi. Mislila sam da ledeni ovjek vjerovatno zna gdje je ta ledena gromada - jako zaleena, tako tvrda da sam vjerovala da od nje nema nita tvre. Bila je to najvea ledena gromada na svijetu. Bila je negdje jako daleko i ledeni ovjek je sjeanje na tu ledenu gromadu prenosio meni i svijetu. Sprva sam bila zbunjena kad bi ledeni ovjek sa mnom vodio

ljubav. Ali sam nakon nekog vremena navikla. Poelo mi se ak i sviati voenje ljubavi sa ledenim ovjekom. Nou smo nijemo dijelili tu beskonanu santu leda, u kojoj su stotine miliona godina sve prolosti svijeta bile pohranjene. Ne bi se moglo rei da je u naem branom ivotu bilo problema. Voljeli smo se duboko i nita i niko se nikad nije isprijeio izmeu nas. eleli smo dijete, ali se to nije inilo mogue. Moda zato to nije lahko kombinirali ljudske gene sa genima ledenog ovjeka. U svakom sluaju, dijelom i zato to nismo imali djece, imala sam problem vremena. Zavrila bih tako kune poslove ujutro a onda nisam imala ta raditi. Nisam imala prijateljica da s njima askam ili izaem, a ni sa susjedima se nisam previe viala. Majka i sestra su i dalje bile ljute na mene zbog udaje za ledenog ovjeka i nisu niim pokazivale da me ele ikad vie vidjeti. I mada bi nam se, kako su mjeseci prolazili, ljudi oko nas katkad i obratili, oni duboko u srcu nisu prihvatali ni ledenog ovjeka ni mene, koja sam se za njega udala. Razlikovali smo se od njih i nema tog vremena koje je kadro premostiti taj jaz izmeu nas. Tako, dok je ledeni ovjek bio na poslu, ja sam ostajala sama kod kue i sluala muziku. Meni je ionako bilo drae ostati kod kue i nemam nita protiv samoe. Ali, ja sam jo mlada i vremenom mi je dosadilo raditi svaki dan jednu-te-istu stvar. Nije me bo-ljela dosada. Boljelo me je ponavljanje. Zato sam i rekla jednog dana svome muu: Kako bi bilo da nas dvoje nekud otputujemo, promjene radi? Da otputujemo?, rekao je ledeni ovjek. Oi su mu se skupile i zagledao se u mene. Zato bi, pobogu, htjela putovati? Zar nisi sretna ovdje sa mnom? Ne radi se o tome, odgovorila sam. Sretna sam. Ali dosadno mi je. Rado bih nekud otputovala da vidim stvari koje jo nisam vidjela. eljela bih saznati kako izgleda udisati novi zrak. Shvata li me? Uz to, mi nismo bili na branom putovanju. Imamo neto uteevine i ti ima dosta godinjeg odmora. Vrijeme je da nekud odemo i malo predahnemo. Ledeni ovjek je duboko uzdahnuo svojim smrznutim dahom. Dah mu je zvonio u zraku koji se pretvarao u kristale. Svoje duge prste savio je na ko-ljenima. Pa, ako ti stvarno eli na put, ja nemam nita protiv. Poi u bilo kud, ako e te to usreiti. Zna li gdje bi eljela poi? ta misli da poemo na Juni pol?, odgovorila sam. Izabrala sam Juni pol jer sam vjerovala da bi ledeni ovjek volio otii negdje gdje je hladno. A, poteno govorei, i ja sam to oduvijek eljela vidjeti. eljela sam obui bundu sa kapuljaom, vidjeti auroru australis i jato pingvina. Kad sam to izrekla, m oj mu me je pogledao pravo u oi a da nije ni trepnuo, i ja sam osjetila kao da mi ledenica probada glavu. utio je neko vrijeme o onda najzad svjetlucavim glasom rekao: Dobro, ako tako eli, idemo na Juni pol. Jesi li stvarno sigurna da je to ono to eli? Nisam bila kadra odmah mu odgovoriti. Pogled ledenog ovjeka toliko se na meni zadrao da sam u glavi osjeala neku umrtvljenost. Potom sam klimnula glavom. Kako je vrijeme prolazilo, tako sam se ja sve vie kajala to sam uope spomenula odlazak na Juni pol. Ne znam zato, ali inilo se da se, im sam izgovorila rijei Juni pol, neto u mom muu promijenilo. Oi su mu postale otrije, dah bjelji a prsti mrzliji. Jedva da je vie sa mnom i rije progovorio i potpuno je prestao jesti. Zbog svega toga sam se osjeala nesigurno. Pet dana prije naeg polaska, skupila sam hrabrost i rekla: Hajde da zaboravimo na taj put na Juni pol. Kad bolje razmislim, svjesna sam da e tamo biti strano hladno i da to moda nee biti dobro za tvoje zdravlje. ta misli o Evropi? Hajdemo na pravi odmor u paniju. Piemo vino, jesti paellu, gledati koridu i tome slino. Ali moj mu nije obraao panju na moje rijei. Zurio je u prazno nekoliko minuta. Onda je samo najavio: Ne, ne elim u paniju. panija je za mene prevrua. Pranjavo je, a i hrana je previe paprena. Uz to, ve sam kupio karte za Juni pol. Kupio sam ti i bundu i izme postavljene krznom. Sad nam vie nema natrag. Istina je da sam se plaila. Imala sam neki predosjeaj da bi nas, ako odemo na Juni pol, moglo zadesiti neto to ne bismo bili kadri promijeniti. I stalno sam sanjala jedan grozan san. Uvijek isti. Kako etam i padam u duboki procjep koji se otvorio na tlu. Niko me tu nee nai i ja u se smrznuti. Zarobljena tako ledom, zuriu u nebo. Biu svjesna, ali neu se moi pomjeriti, neu ni prstom moi mrdnuti. Svjesna da iz minute u minutu postajem prolost. Ljudi e me gledati, gledae ono to sam postala i gledae zapravo prolost. Ja u biti tek prizor koji ide unatrag, odmie se od njih. Onda bih se probudila a ledeni ovjek je spavao kraj mene. Uvijek je spavao bez disanja, kao mrtvac.

Ali, ja sam voljela ledenog ovjeka. Plakala sam i moje su mu suze padale na obraz i on bi se probudio i uzeo me u naruje. Runo sam sanjala, rekla bih mu. To je samo san, rekao bi on. Snovi dolaze iz prolosti a ne iz budunosti. Niim te ne obavezuju. Ti njih obavezuje. Shvata li to? Da, rekla bih mu, mada nisam bila ubijeena. Nisam mogla nai dobar razlog da otkaem putovanje, te smo se na kraju moj mu i ja ukrcali na avion za Juni pol. Stjuardese su bile utljive. Ja sam poeljela gledati kroz prozor, ali su oblaci bili tako gusti da se nita nije vidjelo. Nakon izvjesnog vremena, prozor je bio prekriven slojem led a. Moj mu je utke itao knjigu. Ja nisam osjeala nita od uzbuenja koje ovjek osjeti kad ide na odmor. Samo sam inila radnje i pokrete koji su ve bili odlueni. Kad sam sila niz stepenice i zakoraila na tlo Junoga pola, osjetila sam da je tijelo mog mua bilo napeto. Trajalo je to manje od treptaja oka, tek pola sekunde, i njegov se izraz uope nije promijenio, ali ja sam to zapazila. Neto u ledenom ovjeku bilo je tajanstveno a estoko uzdrmano. Zastao je i pogledao u nebo a onda u svoje ruke. Duboko je uzdahnuo. Onda me je pogledao i nasmijeio se. Je li ovo mjesto koje si eljela posjetiti?, upitao me je. Da, rekla sam. Jeste. Juni pol je bio samotniji nego to sam oekivala. Gotovo niko tu nije ivio. Bio je tu samo jedan bezoblini gradi, a u tome gradiu jedan hotel, naravno, bezlian. Juni pol nije bio turistiko odredite. Nijednog pingvina nije bilo. A nije se mogla vidjeti ni aurora australis. Nije bilo drvea, cvijea, rijeka, ni jezera. Kud god sam ila, samo led. Svugdje, dokle god je pogled dosezao, samo beskonana ledena pusto. Moj mu, meutim, hodao je pun poleta, kao da mu nikad nije bilo dosta. Brzo je savladao tamonji jezik i razgovarao sa mjetanima glasom u kojem je tutnjal a lavina. Satima je s njima priao ozbiljnog lica, a ja nisam mogla znati o emu razgovaraju. Osjeala sam kao da me je moj mu izdao i ostavio me da se sama o sebi staram. I tu, u tom svijetu bez svijeta okruenom debelim ledom, ja sam na kraju izgubila snagu. Malo pomalo. Polagano. Na kraju nisam imala vie energije ni da osjetim da me sve to smeta. Kao da sam negdje zaturila kompas vlastitih osjeanja. Izgubila sam smjer, osjeaj za vrijeme, osjeaj same sebe. Ne znam kad je to poelo ni kad je okonalo, ali kad sam ponovno dola svijesti bila sam u svijetu leda, vjeite zime liene svake boje, zatoena i sama-samcijata. ak i kad su sva ula nestala, toga sam bila svjesna. Moj mu na Junom polu vie nij e bio isti ovjek. Pazio me je kao i uvijek i blago mi se obraao. Vidjela sam da stvarno misli to to mi kazuje. Ali sam znala da on nije vie ledeni ovjek kojeg sam srela u hotelu u onom skijakom centru. Nije bilo naina da bilo kome to kaem. Svi na Junom polu su ga voljeli, a ionako ne bi razumjeli nijednu moju rije. Otpuhujui svoj bijeli dah, priali su ale, raspravljali i pjevali pjesme na svome jeziku, dok sam ja sama sjedila u naoj sobi i posmatrala sivo nebo koje se mjesecima nee razvedriti . Avion koji nas je ovdje doveo odavno je otiao i nakon nekog vremena pista je bila pokrivena debelim slojem leda, ba kao i moje srce. Dola je zima, rekao je moj mu. Bie to vrlo duga zima i nee vie biti ni aviona ni brodova. Sve se smrzlo. Izgleda da emo morati ostati do proljea. Oko tri mjeseca nakon naeg dolaska na Juni pol, shvatila sam da sam trudna. Dijete koje u roditi bie maleni ledeni ovjek znala sam to. Moja materica se smrzla, a tenost u mojoj posteljici bila je ledena. Mogla sam osjetiti njenu studen u sebi. Moje dijete e biti isto kao njegov otac. Oiju nalik na ledenice i prstiju obrubljenih mrazom. I naa nova porodica nikad vie nee zakoraiti na tlo van Junoga pola. Vjeita prolost, bremenita mimo svake spoznaje, uzela nas je pod svoje. Nikad je se neemo otarasiti. Sad u meni gotovo da i nema srca. Moja je toplina otila negdje daleko. Ponekad zaboravim da je u meni topline ikad i bilo. Na ovom sam mjestu usamljenija od bilo koga na svijetu. Kada plaem, ledeni ovjek ljubi mi obraze a moje se suze pretvaraju u led. On uzima te sleene suze u ruku i stavlja ih na jezik. Vidi koliko te volim, kae mi. Govori istinu. Ali vjetar koji pue niotkud odnosi te njegove rijei natrag, natrag - daleko u prolost.