UNIVERZITET U SARAJEVU

FAKULTET POLITIKIH NAUKA

POLITOLOGIJA

OSNOVE
METODOLOGIJE

Sarajevo, Januar 2010.

ZNANOST - je misaona interpretacija objektivne stvarnosti koja je zasnovana na injenicama te stvarnosti. Pod znanou
se podrazumijeva i odreeno podruje istraivanja sa svim podacima, pojmovima, hipotezama, zakonima, metodama i
instrumentima kojima se znanstveni radnici slue u otkrivanju znanstvene istine.

TA JE LOGIKA? Evropska logika nastala u Grkoj, njenim osnivaem opravdano se smatra veliki grki filozof
Aristotel. Logika je grka rije kojom oznaavamo logiko filozofsko uenje o logosu, to znai govor, rije, um itd.
Logiari se najee slau da logiku ne zanima svaki govor, nego samo onaj koji ima neko znaenje ili smisao te moe biti
istinit ili neistinit. Logika je nauka o zakonima i formama predmetno istinitog miljenja.
ZNANOST I FILOZOFIJA Iako i znanost i filozofija tee za istinom, one se ipak meusobno dosta razlikuju, prije
svega u predmetu istraivanja. Filozofija tei za istinitom spoznajom totaliteta, i podlijee samo logikoj verifikaciji, dok
znanost podlijee i empirijskoj verifikaciji. Da bi se neka znanost izdvojila iz filozofije, trebala je definisati vlastiti
predmet istraivanja i razviti vlastite metode istraivanja.
ZNANOST I TEHNIKA Znanost otkrivanjem zadovoljava znatielju i samo jednu ljudsku potrebu, a tehnika se
koristei tim otkriima, moe zadovoljiti veliki broj ljudskih elja. Dok je znanost zasnovana na otkriu, dotle se tehnika
temelji na izumu. Znanost otkriva ono to u objektivnoj stvarnosti postoji (zakonitosti), a tehnika izmilja nain primjene
tih otkria kako bi se poveala efikasnost ovjekova djelovanja. Znanost objanjava objektivnu stvarnost, a tehnikom je
ovjek ovladava.
ZNANOST I IDEOLOGIJA Znanost provjerava svoju misao, a ideologija uvjerava. Znanost otkriva istinu, ideologija
stvara zabludu. Znanstveni pristup obiljeava sila argumenata, a ideologijski pristup obiljeava argument fizike sile i
simbolike prisile. Znanost je objektivna, jer njezino miljenje ovisi o onome o emu misli, a ideologija je subjektivna, jer
njezina misao ovisi o onome ko misli.
DUALIZAM U ZNANOSTI Umjesto da se spoznajni proces shvati kao jedinstvo teorijske misli i praktine djelatnosti,
u historiji znanosti ta dva aspekta su se razdvajala i suprostavljala. Tih se jednostranosti ni dananja znanost nije
oslobodila, to je vidljivo iz sukoba teoretiara i empiriara. Tri razloga koja su najvie pridonijela razbijanju
jedinstvenog spoznajnog procesa jesu: spoznajni, drutveni i obrazovni.
KVANTOFOBIJA I KVANTOFRENIJA U DRUTVENIM NAUKAMA
Kvantofobija podrazumijeva naglaavanje samo kvalitativnog pristupa u istraivanju drutvenih pojava gdje se teoretiari
koriste samo racionalnim metodama upadajui u kvantofobiju. Kvantofrenija predstavlja isticanje kvantitativnog pristupa
u istraivanju drutvenih pojava gdje se empiriari usmjeravaju na prikupljanje iskustvenih podataka i upadaju u
kvantofreniju.
METODOLOGIJA je logiko-epistemoloka disciplina koja izuava metode, razvija njihova logika naela, ali i
nastoji sistematizovati i ocijeniti istraivako iskustvo jedne nauke. Metodologija se moe definisati i kao uenje o
metodama, tj. dio logike koji se bavi prouavanjem spoznajnih metoda. METODE - su sredstva i naini pomou kojih
pristupamo nekom problemu.
EPISTEMOLOGIJA (gr. Episteme-znanost i logos-nauka) je teorija o znanostima, njihovim metodama i sistematici.
Taj izraz je prvi uveo kotski filozof James Frderick Ferrier (1808-1864).
GNOSEOLOGIJA (gr. Gnosis-spoznaja i logos-nauka) je filozofska disciplina koja ispituje mogunosti istinite
spoznaje i raspravlja o spoznajnim izvorima, njihovom obimu, pretpostavkama, granicama, kriteriju i objektivnoj
vrijednosti spoznaje.
ONTOLOGIJA je temeljna disciplina metafizike, koja pruava bie kao takvo, tj. ukoliko ono jeste bie. Ona ne
promatra bie pod nekim ogranienim vidom, nego ona bie promatra, kako je ono po sebi, u svojoj biti. Prouavajui
bie, ontologija propituje naela i uzroke bia kao takvog, njegovu bit, njegovo postojanje (egzistenciju), njegovu
mogunost, odnosno stvarnost.
POJAM je misao o biti predmeta, tj. misao o biti onoga to mislimo, odnosno misao o bitnim karakteristikama onoga ta
mislimo. SADRAJ je skup bitnih oznaka pojma. OPSEG pojma je skup svih niih pojmova koje on obuhvata. Skup
svih pojedinanih predmeta na koje se odnosi neki pojam nazivamo DOSEGOM ili podrujem primjene.
2

VRSTE POJMOVA
Prema predmetima misli pojmovi o materijalnim predmetima, osobinama, odnosima, pojavama i dr.
Individualni i klasni pojmovi ovi pojmovi se razlikuju prema opsegu. Individualni pojmovi u svom opsegu
imaju samo jedan predmet. Klasni pojmovi se odnose na itavu grupu (klasu) slinih predmeta. (Npr. Edin Deko
je individualni pojam, a fudbaler je klasni pojam).
Nekvantificirani i kvantificirani pojmovi Nekvantificirani pojmovi imaju tano odreen opseg, oni su
globalni. (Npr. u reenici Uenici su nestani nismo odredili na koje uenike mislimo i koliko ih je).
Kvantificirani pojmovi imaju tano odreen opseg i mogu biti univerzalni (svi glumci), partikularni (neki glumci)
i singularni (George Clooney).
Jednostavni i sloeni pojmovi razlikuju se po sadraju. Jednostavno pojmovi u svom sadraju imaju samo
jednu osobinu, dok sloeni pojmovi imaju barem dvije osobine.
Pozitivni i negativni pojmovi pozitivni pojmovi istiu neku osobinu, a negativni pojmovi negiraju neku
osobinu.
Jasni-nejasni, razgovjetni-nerazgovjetni pojmovi jasni i nejasni pojmovi se razlikuju po obimu. Jasan je onaj
pojam kod kojeg je obim potpuno poznat. Razgovjetni i nerazgovjetni pojmovi se razlikuju po sadraju.
Razgovjetan je onaj pojam kod kojeg je sadraj potpuno poznat, a nerazgovjetan je onaj kod koga sadraj nije
potpuno poznat.
ODNOSI POJMOVA
Identini pojmovi imaju isti opseg i isti sadraj, meutim identinost u prirodi ne postoji, pa ne postoje ni
identini pojmovi.
Ekvipolentni pojmovi imaju isti opseg, ali razliit sadraj.
Interferirajui pojmovi dva pojma koja imaju djelimino isti opseg i djelimino isti sadraj.
Superordinirani i subordinirani pomovi superordinirani imaju iri opseg, a subordinirani imaju ui opseg, ali
se opseg subordiniranog pojma nalazi u sastavu superordiniranog pojma.
Koordinirani pojmovi pojmovi koji su subordinirani zajednikom viem pojmu, ali imaju neke osobine koje ih
razdvajaju.
Kontrarni pojmovi koji su takoe subordinirani zajednikom viem pojmu, ali su meusobno suprotni.
SUD je spoj pojmova kojima se neto tvrdi ili porie (neki brodovi su bijeli). STRUKTURA SUDA:
Posredujua misao misao pomou koje obuhvatamo neke predmete koje elimo poblie odrediti (brodovi).
Posredovana misao misao kojom predmet poblie odreujemo (bijeli).
ELEMENTI SUDA: Subjekt je pojam o onome o emu se sudovi neto izrie ili tvrdi. Predikat je pojam pomou kojeg
se u subjektu neto izrie ili tvrdi. Spona (kopula) predstavlja misaoni odnos subjekta i predikata. Ona je u sudu objekt
mogue afirmacije ili negacije.
ETVEROSTRUKA RAZDIOBA SUDOVA
Sudovi po kvantitetu dijele se na ope (univerzalne) i posebne (partikularne) zavisno o tome koliki je opseg
pojma subjekta. Sud kojim mislimo cijeli opseg pojma subjekta jeste opi (univerzalni) sud. Sud kojim mislimo
dio opsega pojma subjekta jeste posebni (partikularni) sud.
Sudovi po kvalitetu dijele se na potvrdne (afirmativne) i nijene (negativne). Potvrdni sud je sud kojim
posredujuu i posredovanu misao meusobno spajamo, odnosno kojim neto tvrdimo. Nijeni sud je sud kojim
posredujui i posredovanu misao odvajamo, odnosno sud kojim neto poriemo.
Sudovi po modalitetu (stepenu) vrijednosti
Sudovi po odnosu (relaciji)
3

ZAKLJUAK je logini postupak pomou kojeg jedan sud proistie iz jednog suda (neposredni zakljuak) ili iz dva ili
vie sudova (posredni zakljuak). Kada jedan sud nuno proistie iz drugog suda, odnosno sudova, onda je takav
zakljuak deduktivan. U svakom zakljuku zazlikujemo sud ili sudove od kojih zakljuivanje polazi. Taj sud-sudove
nazivamo premisama ili pretpostavkama. Sud koji slijedi iz premise ili premisa naziva se konkluzijom ili zaglavkom.
TRADICIONALNA PODJELA ZAKLJUAKA
Neposredan zakljuak - je onaj u kojem se jedan sud izvodi iz samo jednog drugog suda. (Ko bude uio, Imat e
dobar rezultat).
Posredni zakljuak - je onaj u kojem se jedan sud izvodi iz najmanje dva druga suda. To znai da se satoji iz
najmanje tri suda. (Tarik dobro ui, Tarik je student veterinarskog fakulteta, Studenti Veterinarskog fakulteta
dobro ue)
Posredni zakljuci se dijele na: a) induktivne zakljuke u kojem se iz posebnih-pojedinanih premisa izvodi opa
konkluzija, b) deduktivne zakljuke u kojem se iz openitih premisa izvodi posebna konkluzija. Jednostavan
deduktivni zakljuak jeste silogizam. To je najjednostavniji oblik posrednog zakljuka koji se sastoji iz samo tri suda, c)
analogijske zakljuke u kojem se iz posebnih premisa izvodi posebna konkluzija (od posebnog ka posebnom).
DEFINICIJA je sud kojim se nedvosmisleno odreuje sadraj jednog pojma. Pojam iji se sadraj odreuje definicijom
naziva se DEFINIENDUM, a pojam pomou kojeg se u nekoj definiciji odreuje definiendum naziva se DEFINIENS.
Definisati znai odrediti znaenje rijei, termina, simbola ili odrediti sadraj pojma oznaenog rijeju, terminom ili
simbolom.
DIVIZIJA je logiki postupak kojim se utvruje opseg nekog pojma. Elementi divizije (u svakoj diviziji razlikujemo); 1)
pojam iji opseg divizijom utvrujemo, 2) stanovite ili princip po kojem se divizija vri, 3) nie pojmove koji ulaze u
opseg nekog pojma, a dobijamo ih dijelei taj pojam po odreenom principu.
Analizom u uem smislu nazivamo ralanjivanje misaonih tvorevina (pojmova, sudova, zakljuaka..) na njihove
elemente, a sintezom u uem smislu spajanje jednostavnih misaonih tvorevina u sloene i sloenih u jo sloenije.
FAZE PROCESA ISTRAIVANJA U istraivanju se ovjek mora maksimalno koristiti miljenjem kao najviim
adaptivnim procesom. U cijelovitom istraivakom procesu mogue su slijedee aktivnosti:
Izbor i definisanje problema istraivanja
Odreivanje podruja znanstvene analize
Definisanje pojmova i pojmovna analiza
Odreivanje ciljeva istraivanja
Postavljanje hipoteza
Identifikacija i klasifikacija varijabli
Operacionalizacija varijabli
Utvrivanje nacrta istaivanja
Izbor i razrada metoda za prikupljanje podataka
Planiranje i provoenje terenskog dijela istraivanja
Sreivanje i obrada podataka
Interpretacija podataka
Pisanje znanstvenog izvjetaja
Prvih 5 faza istraivanja ini teorijska aktivnost. Od 6 do 11 faze razraene su empirijske aktivnosti u istraivakom
procesu. Interpretacija podataka i pisanje znanstvenog izvjetaja, su faze koje povezuju teorijski empirijski dio procesa
istraivanja.
4

IZBOR I DEFINISANJE PROBLEMA ISTRAIVANJA Problem istraivanja je specifian problem. On se zasniva

na znatielji, a nastaje ako o neemu nemamo dovoljno znanja. Problem istraivanja je problem koji ne moemo rijeiti
uenjem ni studiranjem, ve je potrebno provesti istraivanje da bi se dolo do novih spoznaja. Formulisanje problema je
mnogo ee bitnije od njegovog rjeenja koje moe biti stvar puke matematike ili eksperimentalne vjetine. Meutim,
mlade ljude esto obiljeava sljepilo za probleme, koje je jae izraeno u podruju drutvenih nego u podruju
prirodnih znanosti. Razlog je u ideologijskom uticaju koji je posebno izraen u kolskom obrazovanju. Ako nam je stalo
do razvoja, a ne konzerviranja drutvenih odnosa, umjesto poticanja sljepila za probleme, mlade treba osposobljavati u
osjetljivosti za probleme kako bi ih lake uoavali i uspjenije rjeavali. Pri izboru problema treba imati na umu vei broj
kriterija:
1.
2.
3.
4.
5.
6.
7.
8.
9.
10.
11.

Novina pri izboru problema treba izbjegavati nepotrebna ponavljanja istraivanja;

pri izboru problema istraivanja treba brinuti o njegovoj vanosti i primjenjivosti rezultata u praksi;
radoznalost i interesi su vani kriteriji pri izboru problema, jer znatielja potie ljudski duh na istraivanje;
vaan kriterij pri izboru problema je i strunost istraivaa. Normalno je da istraiva izabere problem
istraivanja iz podruja struke;
pri izboru odreenog problema treba provjeriti jesu li osigurana odgovarajua oprema i uslovi rada;
pokroviteljstvo i saradnja centara odluivanja vaan je kriterij, jer ako nije osigurana saglasnost onih koji
mogu omesti odreeno istraivanje, tada treba odustati od problema dok se ne osigura saradnja;
trokovi istraivanja su esto vei od predvienih pa sa mora prekinuti istraivanje. Zato se pri izboru problema
to treba imati na umu;
rizik, opasnost i tekoe mogu omesti istravanje odreenog problema, pa i to treba uzeti u obzir;
za svako istraivanje potrebno je odreeno vrijme, to takoe treba imati na umu pri izboru problema;
aktuelnost rezultata istraivanja;
mogunost rijeenja nekog problema pomou istraivanja takoe treba biti kriterij izbora. Formulisanje problema
istraivanja je poseban zadatak u razradi projekta istraivanja.

IZBOR PODRUJA ZNANSTVENE ANALIZE Drutvena pojava se moe istraiti s jednog znanstvenog podruja
(disciplinarno istraivanje) ili sa vie znanstvenih podruja (interdisciplinarno istraivanje). Formulacijom problema
pomou upitne reenice usmjeravamo se prema odreenim znanstvenim podrujima. Izbor znanstvenih podruja s kojih
smo se odluili istraivati dalje, specificira problem istraivanja.
DEFINISANJE POJMOVA I POJMOVNA ANLIZA Nema naunog otkria bez povezivanja odreenih injenica s
odgovarajuim pojmovima. Uz pomo pojmova znanost izraava spoznaje i rezultate svojih otkria. Razvijenost neke
nauke oituje se u broju, jasnoi i logikoj sreenosti njezinih pojmova. Pojmovnom analizom tragamo za nauno
relevantnim sadrajem nekog pojma.
ODREIVANJE CILJEVA ISTRAIVANJA U znanstvenom istraivanju pojavljuju sedvije vrste ciljeva:
1)
pragmatini ili drutveni ciljevi, 2) spoznajni ili znanstveni ciljevi. Pragmatini ili drutveni ciljevi istraivanja govore o
koristima koje mogu priizii na osnovu rezultata istraivanja, a korisnicima koji se mogu sluiti dobivenim rezultatima,
ako se moe odrediti o nainu koritenja dobivenih rezultata. Dakle, prilikom odreivanja pragmatinih ciljeva
istraivanja potrebno je odrediti: Najvanije korisnike, koristi i nain koritenja rezultata istraivanja. Spoznajni ili
znanstveni ciljevi njima odreujemo razinu spoznaje koju trebamo ostvariti da bismo rijeili problem. Ti ciljevi nisu
proizvoljni, nego proistiu iz same prirode problema. Priroda problema ih ne odreuje do kraja, pa ih treba specificirati.
etiri su razine spoznaje, pa su mogue etiri vrste znanstveih ciljeva:
1. Znanstveno opisivanje ili deskripcija
2. Znanstvena klasifikacija
3. Znanstveno objanjavanje ili eksplanacija
4. Znanstveno predvianje ili prognoza
5

Znanstveno opisivanje ili deskripcija opisivanje je prvi korak u procesu spoznanja i na njenim se zasnivaju sve razine
spoznaje. Iako je znanstveno opisivanje najnia razina spoznaje ona je izuzetno vana, jer se sve razine spoznaje na njemu
zasnivaju.znanstveno opisivanje je provoenje osjetilnih doivljaja (injenica) konkretnog predmeta istrraivanja
(varijable) u simboliki jezik znanosti. Uz pomo njega moe se dobiti opi uvid u ono to se opisuje.
Znanstveno objanjenje ili eksplanacija Objasniti neku pojavu obino znai otkriti uzroke njezinog nastanka,
mijenjanja i nestanka. Meutim, imamo dvije vrste eksplanacijskih ciljeva: 1) otkrivanje povezanosti,
2) otkrivanje
uzrono-posljedine zavisnosti. Eksplanacijskim ciljevima istraivanja dobivamo odgovor na pitanje kako i zato.
Eksplanacijskim ciljem istraivanja umoemo odrediti smjer i intenzitet povezanosti meu varijablama.
Znanstveno predvianje ili prognoza Za znanstvenu prognozu podaci nisu jednako vani kao za znanstvenu
dijagnozu. Ako je cilj istraivanja prognoza, nije dovoljno ustanoviti kakvo stanje jeste, ve moramo biti usmjereni i na
tendenciju mijenjanja stanja. Zbog toga u istraivanjima s prognostikim ciljem moramo biti usmjereni na dinamike
karakteristike pojava, a njih nije mogue zahvatiti samo u jednom momentu.
Znanstvena klasifikacija klasifikacijskim ciljevima nastojimo doi do pobliih spoznaja o pojavama i procesima,
odreujui njihovu vrstu ili dovodei ih u vezu s drugim pojavama i procesima. Prema tome, mogue su dvije vrste
znanstvenih klasifikacija: 1) klasifikacija s obzirom na zavisnu varijablu, 2) klasifikacija s obzirom na nezavisne varijable.
Klasifikacija mora udovoljiti nekim logikim kriterijima. Prije svega ona mora biti dosljedna, potpuna i iscrpna.
POSTAVLJANJE HIPOTEZA dobro i precizno formulisan problem istraivanja usmjerava nas prema boljim
hipotezama. Hipoteze istraivanja su misaoni odgovor na pitanje u problemu. U svakom istraivanju najvei rizik za
njegov uspjeh jeste u postavljanju hipoteza. Dobre hipoteze moraju udovoljiti veem broju kriterija:
1. Hipoteza mora biti valjana. To znai da se mora odnositi na problem koji istrauje.
2. Hipoteza mora biti pojmovno jasna. To znai da se trebamo drati znaenja do kojih smo doli pojmovnom
analizom.
3. Hipoteza mora biti iskustveno provjerljiva.
4. Hipotezu treba dovesti u vezu s raspoloivom tehnikom.
5. Hipoteza mora biti specifina.
6. Hipoteza mora biti u vezi s teorijom.
VRSTE HIPOTEZA postoje razliite vrste hipoteza. S obzirom na ciljeve istraivanja razlikujemo hipoteze sa
deskriptivnim, klasifikacijskim, eksplanacijskim i prognostikim sadrajem. S obzirom na razinu spoznaje razlikujemo
generalne hipoteze i koleteralne ili propratne (razraujue) hipoteze. Hipoteza je sud koji je izveden iz znanja ili iskustva
uz pomo inteligencije, mate i intiucije.
IDENTIFIKACIJA I KLASIFIKACIJA VARIJABLI Varijable su promjenjive obiljeja o kojima u hipotezama neto
tvrdimo, to su promjenjiva obiljeja pojava ili procesa koji se kvantitativno ili kvalitativno mijenjaju. Varijable su
obiljeja pojava, a ne pojave. One koje su u sreditu naeg zanimanja zovemo zavisne varijable. Zavisne varijable su
obiljeja pojava koje nas najvie zanimaju u istraivanju. Zavisnu varijablu dovodimo u vezu s drugim varijablama koje
nju opisuju, klasificiraju ili objanjavaju, te varijable nazivamo nezavisnim varijablama.
Metrijsko definisanje vaijabli S obzirom na njene karakteristike varijable se dijele na kvalitativne i kvantitativne. Da
bismo varijable mogli uvjeriti, moramo ih metrijski definisati. To znai da za kvantitativne varijable valja odrediti smjer i
teorijske mogunosti variranja. S obzirom na smjer variranja, kvantitativne mogu biti unipolarne i bipolarne. Unipolarne
variraju u jednom smjeru, a bipolarne u dva smjera prema maksimumu.

OPERACIONALIZACIJA VARIJABLI put nastanka pojma ide od objektivne stvarnosti preko osjetilnih doivljaja
(injenica) do miljenja. Zbog empirijske provjere, mora se napraviti obrnut put koji ide od miljenja prema objektivnoj
6

stvarnosti, taj postupak se zove operacionalizacija. Dijelovi objektivne stvarnosti koji se odnosi na pojam varijable koju
elimo operacionalizirati zovu se indikatori ili pokazatelji. Svi indikatori nemaju jednaku vrijednost u zastupanju
odreene varijable, pa moramo povesti rauna da izbor indikatora udovoljava veem broju kriterija:
1. Indikator mora biti valjan. To znai da se mora odnositi na varijablu koju elimo mjeriti. etiri su naina
odreivanja valjanosti indikatora: a) aprioristika validacija je postupak kojim unaprijed proglaavamo da je na
indikator valjan, bez provjere; b) logika validacija je postupak kojim pronalazimo indikatore na osnovu
definicije varijable koju elimo operacionalizovati; c) validacija pomou miljenja irija vano je da indikatore
do kojih smo doli damo na ocjenu strunjacima; d) validacija indikatora pomou poznatih grupa za ovaj nain
validacije moramo pronai dvije kontrastne grupe za koje znamo da su meusobno razlikuju po obiljeju
(varijabli).
2. Indikator mora biti objektivan. On je objektivan kod rezultata do kojih se dolazi njegovom upotrebom ovise o
onome to se mjeri, a ne o onome ko uvjerenje proizvodi.
3. Indikator mora biti pouzdan. Pouzdanost nekog indikatora govori o tome koliko se u uvjerenju jedne varijable
moemo osloniti na neki indikator.
4. Indikator mora biti jednoznaan. Treba biti tako jasno i precizno definisann da razliiti subjekti znaju na ta se
odnosi.
5. Indikator mora biti precizan. Precizan indikator omoguije da pomou njega registrujemo i manje razlike u
veliini varijacija.
6. Indikatori trebaju biti reprezentativni.
VRSTE ISTRAIVANJA znanstveno, tehniko, struno i akcijsko istraivanje. Znanstveno istraivanje (vodi
generalizaciji) je proces povezivanja miljenja i iskustva kojem je cilj otkrivanje zakonitosti u pojavama i procesima.
Tehniko istraivanje zanima potencijalna vrijednost znanstvenog otkria, pa ono svojim otkriima potencijalnu
vrijenost pretencira u stvarnost (vodi efikasnost). Struno istraivanje uspostavlja vezu izmeu miljenja i iskustvenog
dogaaja.
KVALITATIVNI PRISTUP U METODOLOGIJI kvalitativni pristup u naunom istraivanju prvenstveno
podrazumjeva ispitivanje znaenja i interpretacije od strane ispitanika. Kvalitativno istraivanje se oslanja na 3 tehnike:
sudioniko promatranje, intervju, dokumentna analiza. Metode kvalitativnog istraivanja ponekad se koristi sa metodama
kvalitativnog kako bi se dobilo bolje razumjevanje drutvenih pojava.
KVANTITATIVNI PRISTUP U METODOLOGIJI obino u istraivanju ne ide dalje od podataka. Ovaj pristup je
usmjeren na statistike podatke, a kvalitativni na iskustvenu provjeru.
RAZINE ZNANJA: rekognicija (prepoznavanje), reprodukcija, rekonstrukcija i ekstrapolacija (proirivanje pravilnosti
utvrene u jednom podruju ne ire, jo neistraeno podruje).

TEORIJSKI PRAVCI
TEORIJA RACIONALNOG IZBORA
Osnovna pretpostavka je da kada su ljudi suoeni sa izborom oni biraju najracionalniju (najrazumniju) alternativu,
tj. onu koja e im donijeti najvie koristi. Te je propozicija racionalnog izbora: Unutar limita raspolozivih informacija i
raspoloivih izbora, voeni vlastitim preferencijama i ukusima, ljudi maksimiraju korist.
Teorija racionalnog izbora predstavlja sr neoklasine ekonomije. Njeno najrigoroznije izlaganje poinje Walras;
Arrow i Debreu je razrauju kroz vie detalja. Mada se ova teorija razvijala unutar okvira ekonomije, postala je irokoo
7

koriena takoe i u drugim disciplinama. Pionir u naporima da proiri ekonomiju je Gary Becker, koji je nagraen
Nobelovom nagradom na tom polju 1992. Backer dokazuje da u mnogim sluajevima motivacija ljudskog ponaanja
moe biti opisana pretpostavkom da e donosilac odluke koji bira izmeu razliitih alternativa izabrati onu koja garantuje
najpovoljniju kombinaciju koristi i nedostataka. Za tog donosioca odluka se pretpostavlja da je konzistentna osoba ije
preferencije ispunjavaju izvjesne konzistentne zahtjeve i koja maksimizira funkciju korisnosti tj. on ili ona pokuavaju
da naprave optimalan izbor izmeu alternativa. Primjenjivanje modela racionalnog izbora omoguuje nam da analiziramo
ne samo ekonomske odluke (kao to su izbor proizvoaa izmeu razliitih tehnologija ili potroaev izbor izmeu dvije
robe) ve takoe irok spektar drugih pitanja, kao to su zloin, ubistva, veliina porodice i izbori.
POZITIVIZAM
Sr pozitivizma prilino je jednostavna, iako u skopu njega postoje varijante. Pozitivizam se temelji na
fundacionalistikoj ontologiji. Prema pozitivistima svijet postoji neovisno o naoj spoznaji tog svijeta. Pozitivistima su
prirodne i drutvene nauke uveliko analogne. Izmeu drutvenih fenomena moemo utvrditi pravilne odnose. Ne postoje
neke duboke strukture koje se ne mogu promatrati. Ne postoji dihotomija izmeu pojavnosti i stvarnosti, te da je svijet
stvaran, a ne drutveno konstruiran. Posmatra moze biti objektivan u svom promatranju. Prema pozitivistima cilj
drutvenih znanosti je postavljanje uzronih iskaza: po njihovom gleditu mogue je, a i poeljno utvrditi uzrone odnose
meu drutvenim fenomenima. Pozitivisti tvrde da se empirijska pitanja tj., pitanja o tome to jest, mogue odvojiti od
normativnih pitanja tj., od pitanja o tome to bi trebalo biti.
Kritika pozitivizma poprima dva opa oblika. Prva kritika openito tvrdi da pozitivisti, usredotoujui se na
metode znanosti, pogreno tumae na koji nain znanost doista napreduje. Pri tome su osobito vane dvije argumentacije.
Prvo, tu je Quineovo pragmatistiko stajalite, koje razvija dvije presudne kritike pozitivizma:
Quine tvrdi da je svaka spoznaja koju izvodimo iz svojih pet osjetila posredovana pojmovima kojima se sluimo
da bismo je analizirali, pa s toga nema naina da se iskustvo klasificira ili ak opie, a da ga se ne interpretira.
To znai da se teorija i eksperiment ne mogu jednostavno odvojiti, nego da teorija utjee i na injenice na koje se
fokusiramo i na nain na koji ih interpretiramo. To pak moe utjecati na zakljuke koje izvodimo, ako se ini da
injenice opovrgavaju teoriju. Stoga bismo, ako promatramo "injenice" koje nisu u skladu s teorijom, mogli
odluiti da su povrne injenice, a ne teorija. Time se, dakako, rui predodba da za opovrgavanje teorije moe
posluiti samo promatranje.
Drugo, tu je Kuhnovo gledite da znanou u svakom trenutku obino dominira odreena paradigma koja se ne osporava i
koja utie na pitanja koja znanstvenici postavljaju, te na nain na koji interpretiraju ono to promatraju. Znanstveno
istraivanje stoga nije otvoreno, kako to implicira pozitivizam, nego su odreeni zakljuci gotovo nezamislivi.
Druga glavna kritika pozitivizma svojstvenija je drutvenim naukama. Ona tvrdi da izmeu drutvenih i fizikih
ili prirodnih fenomena postoje oite razlike zbog kojih nije mogua drutvena "znanost". Tri su razlike osobito vane;
prvo, drutvene nauke, za razliku od prirodnih struktura, ne postoje neovisno o aktivnostima koje oblikuju. Drugo,
drutvene strukture, za razliku od prirodnih struktura, ne postoje neovisno o shvaanjima aktera o onome to ine u
odreenjoj aktivnosti. Tree, drutvene strukture, za razliku od prorodnih, mjenjaju se kao posljedice djelovanja aktera;
drutveni se svijet u gotovo svakom smislu vremenski i prostorno mijenja.
Pozitivizam se, dakle, promijenio kao reakcija na kritike. Pozitivizam je mnogo manje sklon tvrdnji da postoji
samo jedan nain djelovanja u drutvenoj nauci. On, meutim, jo uvijek naglaava objanjavanje, a ne razumijevanje, te
prvenstvo izravnog promatranja. to se nas tie, to je jos fundacionalistiko stajalite, koje je vrsto smjeteno u naunu
tradiciju.

KONSTRUKTIVISTIKI PRISTUP
On odbacuje jezik uzronosti, koji su pozitivisti i realisti zadovoljni svaki na svoj nain, te se nasuprot tome,
temelji na interpretatistikom epistemolokom stajalitu. Konstruktivisti tvrde da se, ako je s propadanjem nacionalne
drave povezan problem sve vee kompleksnosti odluivanja, ta kompleksnost mora razumjeti kao internacionalni
drutveni konstrukt na strani odluivaa, kao dio skupa politikih projekata koji su povezani s reakcijama na percepcije
izvanjskih i unutranjih ogranienja. Pitanja koja se nameu tiu se politikog odluivanja kao niza pokuaja da se
razrijee sukobi oko znaenja i identiteta shvaenih i najirem smislu.
Konstruktivisti osporavaju pozitivistiko razumijevanje prirode politikog izbora. Oni se suprotstavljaju
prihvaanju preferencija pojedinaca kao danih te, umjesto toga, konkretno ispituju zato se i kako preferencije poinju
oblikovati i u kakvoj su te preferencije i izbori vezi sa stratekim ciljevima monih interesa u drutvu. Vierazinsko se
upravljanje stoga shvaa kao normativni okvir koji je i sam dio politikog sukoba izmeu interesa povezanih sa
neoliberalnim ekonomskim restrukturiranjem i onih koji trae socijaldemokratskije prilagoavanje tehnolokim
promjenama.
TA JE MARKSIZAM?
Marksizam se vee za teorijska shvatanja Karla Marksa. Pod pojmom Marksizma esto misle na komunizam, te
nerijetko kau da je marksizam mrtav, ali naprotiv marksistika misao jo uvijek ivi i moe ponuditi dosta toga
savremenoj politologiji. Prema Marksu tamo negdje postoji stvaran svijet. Ovo je esencijalistiko stanovite, budui
da tvrdi da savremenu drutvenu egistenciju oblikuju ili uzorukuju neki esencijalni procesi i strukture. Sa klasinim
marksizmom neraskidivo se veu ekonomizam, determinizam, materijalizam te strukturalizam. Ekonomski odnosi
odreuju drutvene odnose, to jest, odnose izmeu klasa, a drutveni odnosi odreuju politike, osobito tip i djelovanje
drave. Osnovna fukcija zakona je zatita privatne svojine, a drava je kao posljedica toga sredstvo vladajue klase. Nain
proizvodnje materijalnog ivota odreuje svijest, a ekonomska osnova odreuje nadgradnju, tako da akteri imaju malo
autonomije, ako je uope imaju.
TA JE BIHEJVIORALIZAM?
Bihejvioralistiki pristup voen je jednim jednostavnim pitanjem : Zato se ljudi ponaaju tako kako se
ponaaju? Bihejvioralisti naglaavaju da u sreditu analize treba biti promotrivo paljivo ponaanje pojedinaca ili
drutvenih agregata, kao i da se svako objanjenje tog ponaanja treba podvrgnuti empirijskoj provjeri. Takoer,
bihejvioralisti se u svojim istraivanjima interesuju za osnovni oblik masovne politike participacije u raznim
demostracijama, trajkovima i pobunama, te za ponaanje vostva, odnosno veze izmeu pogleda na svijet politikih
voa, njihovih stavova i razliitih vrijednosti. U sluaju socijalnih agregata bihevioralisti ispituju djelovanje interesnih
grupa i politikih stranaka. Na svijetskom nivou, njihove akcije usmjerene su na djelovanje nacionalnih drava na
ponaanje dravnih aktera kao to su multinacionalne korporacije, meunarodne teroristike grupe, takoer i
nadnacionalne organizacije kao to je npr. Europska unija.Postoje dva najvanija pitanja za bihevioraliste, a to su : ta
ukljueni akteri stvarno ine i kako se moe najbolje objasniti zato to ine?
TA JE INSTITUCIONALIZAM?
Ovaj pristup u politologiji odlikuje aktivnost na opisivanju ustava, pravnog sistema i struktura vlasti, te njihova
uporeivanja u vremenu i u razliitim zemljama. Moderni politolozi su se usmjerili na ne priznavanje institucionalnog
pristupa, nastojei pokazati da je politika mnogo vie od formalnih ureenja predstavnitva, odluivanja i primjene
politike (odbacuju formalizam). Novi institucionalizam se pojavljuje kao reakcija na asocijalni karakter
bihejvioralista i teoretiara racionalnog izbora koji su odbacili institucionalizam kao neto to nije nita vie od
jednostavne nakupine individualnih preferencija. Politike se institucije vie ne izjednaavaju s politikim organizacijama.
9

Institucionalisti se interesuju za nain na koji institucije utjelovljuju vrijednosti i odnose moi, te interakcije izmeu
institucija i pojedinaca.
TA JE FEMINIZAM?
Feminizam nije pristup koji je izrastao unutar granica drutvenih nauka. Potekao je izvan akademskih zidova kao
ideologija kritikog i razornog drutvenog pokreta, stoga je njegovo uvlaenje u drutvenu, a potom i u politiku nauku
bilo djelimino i selektivno. Kao i veinu doista vanih drutvenih fenomena, feminizam je teko odrediti, a kamoli se
usaglasiti o njegovoj definiciji. Feminizam se pojavio kao pokret i skup ideja ija je svrha unapreenje statusa i moi
ena. On je doveo u pitanje odnose moi izmeu mukarca i ena koji su se postavili kao prirodni. Od nastanka
feminizma, feministice su se razlikovale po odreivanju razloga postojeih nejednakosti te strategijama kojima su se
koristile za ostvarenje cilja, te shodno s tim od kasnih ezdesetih preovladavale su tri struje: liberalni feminizam,
marksistiki feminizam i radikalni feminizam.

ODREIVANJE NACRTA ISTRAIVANJA

U nacrtu istraivanja najprije se treba odluiti kojim emo se metodama koristiti za prikupljanje podataka u istraivanju.
Zatim, treba u skladu sa cjelokupnom logikom istraivanja, odluiti ko nam moe dati najbolje podatke koji nas zanimaju,
gdje, kada i u kojim uslovima. U nacrtu istraivanja najbitnije je odrediti uzroke, a uzorak je cijelina u malom.
Deskriptivni nacrt istraivanja prije svega mora osigurati reprezentativni uzorak, osim toga u dekriptivnom nacrtu
istraivanja treba odluiti ko nam moe dati najbolje podatke o onome to nas zanima, na koji nain emo prikupljati
podatke (promatranjem, anketom, intervjuom, analizom sadraja), gdje emo prikupljati podatke (na radnom mjestu, kod
kue, u koli...) kada emo prikupljati podatke (u toku radnog vremena, poslije radnog vremena i sl.)
Kauzalni nacrt istraivanja ako se u problemu istraivanja pitamo o uzrono-posljedinom odnosu, cilj istraivanja e
biti eksplanacijski, hipoteza kauzalnog sadraja i nacrt e biti kauzalni. Kauzalni nacrt uvijek ukljuuje i deskriptivni, jer
nije mogue ustanoviti uzrono-posljedinu vezu ako prethodno ne raspolaemo opisom pojava kojih kauzalnom vezom
elimo ispitati. Zbog toga sve ono to se trai za deskriptivni nacrt vai i za kauzalni. Pored toga kauzalni nacrt mora
zadovoljiti specifine zahtjeve. Osnovni zahtjev je da uz eksperimentalnu grupu mora imati i kontrolnu grupu. Te se grupe
formiraju po odreenim logikim pravilima koji omoguuju kauzalnu analizu.
Ex post facto istraivanje u ovim istraivanjima na poseban nain se upotrebljavaju rezultati najrazliitijih uvjerenja
koja se vre za razliite potrebe. U naunom istraivanju moemo se koristiti dvijema vrstama podataka, a to su primarni i
sekundarni podaci. Primarni su oni koje istraiva sam prikuplja uz pomo metoda za prikupljanje podataka za potrebe
provjeravanja odreenih podataka. Sekundarni su oni koji se prikupljeni za neke druge potrebe, a kojima se istraiva
koristi u svojem istraivanju. Ex post facto istraivanje koristi se sekundarnim podacima.
Eksperiment pojam eksperiment je historijska kategorija. On se najprije pojavljuje u prirodnim naukama. U drutvenim
naukama eksperiment dobiva specifino znaenje, pa se pod tim pojmom podrazumjeva svako istraivanje u kojem se
prouava odreena pojava u kontrolisanim uslovima, bez obzira na to kako je nastala, prirodno ili umjetno.
METODE PRIKUPLJANJA PODATAKA pomoi e nam uspostaviti najbolju iskustvenu vezu izmeu naih misli i
pojava te procesa o kojima mislimo. Svako prikupljanje podataka u naunom istraivanju je na odreeni nain uvjerenje.
Mjerenjem zahvaamo varijacije varijabli bez obzira na to kakve one jesu: kvantitativne ili kvalitativne. Mjerenje je
brojano prikazivanje svojstva. Objektivna stvarnost je raznolika, pa se njezina obiljeja ne mogu uvjeriti pomou
10

jedinstvenih pravila. Zato postoje razliite vrste ljestvica za mjerenje koje se upotrebljavaju za prikupljanje razliitih
podataka:
Nominalnim ljestvicama koristimo se po registriranju varijacija kvalitativnih varijabli. Svaka kvalitativna varijacija
dobiva odreeni broj kao posebnu oznaku. Uz pomo nominalne ljestvice odreujemo frekvenciju statistikim metodama
mogue je te frekvencije dovesti u vezu sa drugim podacima i doi do novih informacija.
Ordinalne ljestvice su zapravo kvantitativna klasifikacija. Podaci se rasporeuju na jednom kontinuumu. Ovom
ljestvicom se odreuje redoslijed meu podacima, ali se ne zna kolika je razlika izmeu pojedinih mjesta.
Intervalne ljestvice, kao to im samo ime kae, odreuju razmak izmeu razliitih podataka. One upotpunjuju ordinalne
ljestvice tako da znamo veliinu razlike meu podacima. Stepeni ovakve ljestvice dobivaju se tako da se umnoava
veliina koju smo uzeli kao jedinicu mjere. Takvu ljestvicu ima toplomjer.
POSMATRANJE je planska i organizovana djelatnost istraivaa koja bi trebala da rezultira zadovoljavajuim brojem
podataka na bazi kojih bi bilo mogue pristupiti testiranju postavljenih hipoteza. U posmatranju nema posrednika izmeu
objektivne stvarnosti i iskustvenih sadraja u njoj. Posmatranje prua bogato primarno iskustvo i daje cjelovit doivljaj
objektivne stvarnosti. Konani cilj svakog posmatranja je dijagnoza, tj. utvrivanje aktivnosti, ponaanja, odnosa, rituala,
obiaja ljudi koji su predmet posmatranja.
ANKETA je posebna metoda za prikupljanje podataka pomou koje uivamo doi do podataka o stavovima i miljenjima
ispitanika. U uem smislu anketa je pismeno prikupljanje podataka o stavovima i miljenjima o reprezentativnom uzirku
ispitanika uz pomo upitnika. Anketom se prikupljaju podaci o masovnim pojavama u drutvu sa kratkim pitanjima,
relativno kratkog sadraja. Anketu je najbolje sprovoditi na ciljanoj statistikoj masi, i sprovodi se metodom
reprezentativnog uzorka. Anketno istraivanje poinje izradom anketnog upitnika izradom pitanja. Anketa je postupak koji
zahtjeva od istraivaa niz pripremnih radnji gdje istraiva treba voditi rauna kako uspostaviti vezu sa hipotetikim
okvirom istraivanja, da li e dobiveni podaci pomoi u verifikaciji hipoteze.
INTERVJU je usmena anketa, pitanja se postavljaju usmeno i odgovori dobijaju usmeno. Neke od prednosti intervjua su:
mogunost uklanjanja nedostataka pismene ankete, poboljavanje kvalitete odgovora... Imamo slobodni i standardizovani
intervju. Slobodni intervju je slian obinom razgovoru, a upotrebljava se kada se elji dublje prodrijeti u problematiku
koja se istrauje, pa se ispitanik pusti da slobodno govori kako bi se oslobodio formalnih, sadrajnih i psiholokih
ogrienja. Standardizovani intervju je formalni i sadrajno razraen, tako da se govor ispitanika vodi unaprijed
pripremljenim pitanjima. Upotrebljava se u ekstenzivnim istraivanjima za provjeravanje odreenih hipoteza.
TESTOVI test se obino definie kao standardizovani postupak, pomou kojeg se izaziva neka odreena aktivnost, a
onda se uinak te aktivnosti mjeri i vrednuje, tako da se individualni rezultat usporedi s rezultatima koji su dobiveni kod
drugih individua u jednakoj situaciji. Test nije instrument ankete ve vrsta ankete.
ANALIZA SADRAJA je metoda za prikupljanje podataka iz informacijskog materijala: iz knjiga, asopisa, novina, s
radija, televizije i interneta. Uz pomo nje moe se analizirati verbalna i neverbalna komunikacija. U pripremi analize
sadraja moramo odrediti kategorije, uzorak i jedinice analize sadraja. Kategorije analize sadraja su obiljeja sadraja
iju zastupljenost elimo odrediti u nekom informacijskom materijalu. Uzorak analize sadraja pri odreivanju uzorka
obino se ograniavamo na vremensko razdoblje koji nas najvie zanima i koje nam se ini najvanije za problematiku
koju pratimo. Jedinice analize sadraja izbor jedinica analize sadraja ovisi o vrsti i broju kategorija, kao i opsegu i o
vrsti sadraja koji emo analizovati.
Sukcesivni nacrt istraivanja sastoji se samo od eksperimentalne grupe. Istraivanje se provodi tako da prvo mjerimo
zavisnu varijablu. Zatim uvodimo nezavisnu varijablu, pa nakon toga ponovo mjerimo zavisnu varijablu. Proirenim
sukcesivnim nacrtom istraivanja moemo se koristiti ako je nezavisna varijabla takva da je moemo kontrolisano
mijenjati u toku istraivanja. Komparativni nacrt istraivanja sastoji se od vie grupa u kojima se mjeri samo zavisna
11

varijabla. Kontrolni ekperimentalni nacrt ima kontrolisanu grupu koja se nastoji, po svemu izjednaiti s
eksperimentalnom grupom, osim u djelovanju nezavisne varijable. Transverzalni nacrt istraivanja uz pomo presijeka
u istraivanju neke pojave ili procesa omoguije njihovo praenje u vremenu. Ovaj nain omoguije brzo prikupljanje
podataka, ali se zato ne smije zaboraviti da brzina poveava rizik u istraivanju. Longitudinalni nacrt istraivanja prati
odreeno obiljeje kod istih ispitanika u vremenu i tako kontrolie razliite uticaje. Ovaj nacrt daje bolje uvid u razvoj
nekog obiljeja, ali zahtjeva dosta vremena i napora da se u tako dugom razdoblju prate odabrani ispitanici.
INDUKTIVNA METODA je sistematska i doslijedna primjena induktivnog naina zakljuivanja u kojem se na temelju
pojedinanih ili posebnih injenica dolazi do zakljuka o opem sudu, od zapaanja konkretnih pojedinanih sluajeva i
fakata, dolazi se do opih zakljuaka, od poznatih pojedinanih sluajeva. Treba praviti razliku razliku izmeu induktivne
metode i na zakljuak, jer to nije isto. injenica je da nema induktivne metode bez induktivnog zakljuka, ali to ne vrijedi
u obrnutom sluaju. U razmatranju induktivne metode ne moe se iskljuiti fundamentalni element svakog induktivnog
zakljuka, a to je odnos dio klase-cijela klasa, ili relacija opa-posebno.
DEDUKTIVNA METODA Izmeu deduktivnog zakljuka i deduktivne metode postoje odreene razlike. Kada se
doslijedno primjenjuju deduktivni zakljuci, koji dovode do znanstvene spoznaje, radi se o deduktivnoj metodi, to nije
sluaj s upotrebom sluajnog deduktivnog zakljuka. Deduktivna metoda je sistematska i doslijedna primjena
deduktivnog naina zakljuivanja u kojem se iz opih stavova izvode posebni, pojedinani zakljuci. U dedukciji se
najee polazi od opih istina i dolazi do posebnih i pojedinanih stavova. Bitno obiljeje dedukcije je u tome da rezultati
uvijek imaju karakter znaajnih znanstvenih spoznaja.
METODA ANALIZE je postupak znanstvenog istraivanja i objanjenja stvarnosti putem ralanjivanja sloenih
misaonih tvorevina (pojmova, sudova i zakljuaka) na njihove jednostavnije sastavne dijelove i elemente i izuavanje
svakog dijela (elementa) za sebe i u odnosi na druge dijelove od cijeline. Ova metoda omoguije uoavanje, otkrivanje i
izuavanje znanstvene istine.
METODA SINTEZE je postupak znanstvenog istraivanja i objanjavanja stvarnosti putem spajanja, sastavljanja
jednostavnih misaonih tvorevina u sloene i sloenijih u jo sloenije, povezujui izdvojene elemente pojave, procese i
odnose u jedinstvenu cijelinu u kojoj su njezini dijelovi uzajamno povezani.
METODA APSTRAKCIJE Dijalektika logika shvaa apstrakciju kao misaoni postupak svakog odvajanja, tj. bilo
odvajanje opeg i eliminsanje posebnog, bilo misaoni postupak odvajanja posebnog i individualnog, zanemarivanje
opeg. Apstrakcija ima dvostruki smisao i to: apstrakcija opeg ili apstrakcija posebnog. Ona mora imati dvojak karakter,
jer se misaono moe odstupiti od konkretnog jedinstva opeg i posebnog u nekom predmetu. Apstrakcijom kao misaonim
postupkom namjerno se odvajaju nebitni, a istiu bitni elementi i osobine odreenog predmeta ili pojave istraivanja.
METODA KONKRETIZACIJE konkretizacija je misaoni postupak suprotan apstrakciji. Ona moe bti dvojaka: 1)
shvaanje jedinstva apstraktno-opeg u posebnom i individualnom, 2) shvaanje jedinstva apstraktno-posebnog s opim u
svakom predmetu ili pojavi. Bilo da se odreuje apstraktno-ope u posebnom, ili apstraktno-posebno u opem, pomou
opeg vri se konkretizacija, jer se predmet istraivanja konkretno shvaa kao realno jedinstvo opeg i posebnog. Prema
tome, konkretizacija, kao poseban metodski postupak, zapravo je sinteza apstraktnog opeg s posebnim i individualnim ili
apstaktnog posebnog s opim.
METODA GENERALIZACIJE je misaoni postupak uoptavanja kojim se od jenog posebnog pojma dolazi do
openitijeg koji je po gradaciji vii od ostalih pojeinanih, s time da je vjerovatnost dobivenog pojma postojana. Od
pojeinanih opaanja izvode se uopeni zakljuci, koji su realni samo ako imaju oslonac u stvarnosti.
METODA SPECIJALIZACIJE je takoe misaoni postupak kojim se od opeg pojma dolazi do novog pojma, ueg po
opsegu, a bogatijeg po sadraju. Specijalizacija se kao metoda zasniva na nalitikoj-sintetikoj metodi i apstraktnokonkretizovanoj metodi.
12

METODA DOKAZIVANJA je jedna od najvanijih znanstvenih metoda u kojoj su inkorporirane gotovo sve metode i
svi posebni metodski postupci: naliza i sinteza, generalizacija i specijalizacija, indukcija i dedukcija, apstrakcija i
konkretizacija, kao i svi oblici miljenja, poimanja i zakljuivanja. Dokazivanje je izvoenje istinitosti pojednih stavova
na temelju znanstvenih injenica ili na temelju ranijih utvrenih istinitih stavova. Svrha ove metode je utvrditi tanost
spoznaje. Bitni elementi doakzivanja su: TEZAstav koji treba dokazati, NAELAlogiki zakoni na temelju kojih se
izvodi cjelokupni postupak dokazivanja, ARGUMENTI injenice, stavovi i sudovi bez obzira radi li se o pojednianim,
opim, partikularnim ili univezalnim, DEMONSTRACIJA uspostava logike veze izmeu argumenata i teze.
METODA OPOVRGAVANJA je suprotan postupak u odnosu na postupak dokazivanja. To je zapravo metodski
postupak kojim se umjesto dokazivanja teze, ona odbacuje i pobija. Ona se sastoji u dokazivanju pogrenosti teze. Kod
opovrgavanja se pretpostavlja uzajamno iskljuivanje teze i antiteze, odnosno radi se o nemogunosti istodobne istinitosti
oba suprotna stava. Jedan od njih teza ili antiteza, mora biti istinit stav, a drugi mora biti neistinit.
METODA KLASIFIKACIJE je najstarija i najjednostvanija znanstvena metoda. Znanost zapravo poinje
klasifikacijom. Na temelju spoznaja o prirodi stvari, klasifikacija predstavlja sisteme skupina predmeta ili raspodjele niza
srodnih pojava. Klasifikacija je sistematska i potpuna podjela opeg pojma na posebne, koje taj pojam obuhvaa.
Najjednostavniji nain klasificiranja je podjela pojmova. Klasifikacije mogu biti prirodne i umjetne.
KOMPARATIVANA METODA je postupak uporeivanja istih ili srodnih injenica, pojava, procesa i odnosa, odnosno
utvrivanja njihove slinosti u ponaanju i intenzitetu i razlika meu njima. Ova metoda omoguuje istraivaima da dou
do raznih uopavanja, novih zakljuaka koji obogauju spoznaju. Bitna spoznajna uloga komparativne metode sastoji se u
tome to bez uporedbi nije mogue utvrditi niti slinosti niti suprotnosti osobina stvari li pojava, a bez takvih konstatacija
nije mogue istraiti i otkriti znanstvenu spoznaju.
DIJALEKTIKA METODA se temelji na dijalektikom materijalizmu kao filozofskom i znastvenom pogledu na svijet,
odnosno znanosti o najopijim zakonima kretanja i razvitka prirode, ljudskog drutva i miljenja. Bit dijalektike je u tome
da su sve pojave, procesi odnosi u prirodi i drutvu, te razni oblici kretanja materije, primarni materijalni svijet, a svijest
ljudi samo je odraz materije kao bitnosti svega. Uloga ove metode sastoji se u tome to ona predstavlja konceptualnu
prilaznu emu predmetima istraivanja, kao i teorijsku osnovu za postavljanje hipoteza o strukturi, funkciji ili o ponaanju
predmeta istraivanja kao dijalektikih sistema.
METODA STUDIJA SLUAJA Studij sluaj je postupak kojim se izuava neki pojedinani sluaj iz odreenog
znanstvenog podruja. Predmet studije sluaja obuhvata irok spektar drutvenih pojava koje nastaju kao rezultat
interakcije pojedinaca i grupa u razliitim drutvenim okvirima. Ova metoda se temlji na logikoj analizi, na
ralanjivanju pojave koja se tretira kao specifian sluaj na njene dimenzije, na opisu te pojave, i na pokuaju
uspostavljanja logike veze izmeu elemenata analizirane pojave s ciljem opisa i objanjenja te pojave.
DELFI METODA Predvianje i prognoziranje ima vrlo vano mjesto u znanstveno-istraivakom radu. U predvianju
i prognoziranju odreenih pojava i fenomena nije uvijek mogue upotrebljavati kvantitativne znanstvene metode, pa se
umjesto njih koriste kvalitativne, ponekad i intuitivne metode. U skupinu ovih drugih metoda ubraja se i DELFI
METODA. Temeljna premisa ove metode je u tome da se ona temelji na pretpostavci i nunosti primjene
interdisciplinarnih znanosti u procesu donoenja stratekih odluka. Ova metoda se sastoji u organizovanom i sistematskom
prikupljanju predvianja tima eksperata, tako da oni u skladu sa tim predtavlja metodologiju sistemske promjene
znanstvenog miljenja u postupku donoenja vanih odluka o budunosti razliitih pojava i fenomena.
KVALITATIVNI I KVANTITATIVNI PRISTUPI U DRUTVENIM ISTRAIVANJIMA
Kvalitativni pristup istraivanju drutvenih fenomena temelji se na epistemolokom principu sloenih deterministikih
relacija dio cijelina koji iskazuju viestruku isprepletenost drutvenih pjava na razliitim struktuisanim nivoima drutvene
stvarnosti. Kvalitativni pristup oblikuje drutvenu stvarnost kroz misaone (teorijske) koncepte. Kvantitativni pristup u
drutvenim istraivanjima izbjegava apstraktne teorijske koncepte i drutvene pojave u objektivnoj stvarnosti identificira
13

kao veliine kojima se pomou odreenih metoda (kvantitativnih) mogu pronai numeriki korelati. Kvantitativni pristup
karakterizira operiranje mnotvom statistikih podataka o obiljejima istraivane drutvene pojave, kada se statistikom
analizom tei doi do bitnih saznanja o pojavi, dok se kvalitativna analiza usmjerava na istraivane pojave onakve kakva
ona stvarno egistira u uim ili irim determinacijskim sklopovima uz tenju da se objasne ne samo obiljeja posmatrane
pojave, nego i razliiti tipovi povezanosti konkretne pojave s drugim drutvenim pojavama koje utiu na ispitivanu
pojavu.
SOCIOMETRIJA upotreba sociometrijske metode u drutvenim istraivanjima govori o tendenciji istraivaa da
predhodnim uvjerenjem odnosa izmeu pojedinaca u grupi, moe se pristupiti analizi uspostavljenih odnosa koja bi
rezultirala saznanjima kvalitativnog karaktera. Posredstvom ove metode tei se istraivanju meusobnih odnosa i
interakcija unutargrupnog karaktera, stavljajui u fokus intencije, osjeanja i ponaanja pojedinih lanova grupe prema
drugim lanovima. Specifinost ove metode odnosi se na mogunost njene primjene za istraivanje odnosa lanova
unutar grupe.
Primjena specijalizovanih kompjuterskih programa u drutveno-znanstvenim i istraivanjima
Primjena kompjuterskih programa u obradi statistikih podataka uinila je i najsloenije postupke obrade podataka
pristupne gotovo svim istraivaima i omoguila je obradu najkomplikovanijih statistikih podataka. SPSS je
kompjuterski program koji slui za analizu sadraja i statistiku obradu podataka. Ovaj program predstavlja jednu od
najjednostavnijih i najpreciznijih metoda za automatsku obradu podataka.
METODA MODELIRANJA je sistematski istraivaki postupak pomou kojeg se izgrauje neki stvarni ili idealni
znakovni sistem (model) sposoban:
1. da zamjeni predmet koji se istrauje
2. da zamjeni predmet koji daje odreenu informaciju o njemu (modelu)
i na kraju to je sistem na kojemu je zahvaljujui navedenim svojstvima mogue eksperimentalno istraivati proraune ili
logiku analizu, da bi se na taj nain dobiveni podaci proirili na pojavu koja se istrauje, kako bi se o njoj stekla
pouzdana spoznaja. Osnovni cilj ove metode svakako jeste da se to tanije i to potpunije spoznaju stvari, pojave i
postupci, odnosno njihove strukture, funkcije i ponaanja.
DESKRIPTIVNA STATISTIKA je niz osnovnih statistikih alata za opisivanje podataka. To je dio statistike namjenjen
opisu podataka. Temeljni sastojci deskriptivne statistike su: nivo mjerenja, mjere centralne tendencije i mjere disperzije.
Imamo etiri razine mjerenja, kategorijalna (nominalna) klasificira jedinice kao to su: brano stanje, etnika
pripadnost, zanimanje, religijska opredjeljenost i sl. ordinalni su oni podaci koji se mogu poredati. Ordinalna skala
svodi mjerenje kategorija na njihovo rangiranje prema intenzitetu ili stepenu razvijenosti ili prisutnosti svojstava.
intervalne mjere imaju poredane kategorije i ekvidistancirane intervale. skala odnosa.

14