stranica 1

BRUNO BUI




ROA
HARAMBAA

















Digitalna obrada by STric
Godine Gospodnje 2009.



stranica 2










































stranica 3

BRUNO BUI
Roa harambaa

Okruen himbenim i grabeljivim susjedima, hrvatski je
narod stoljeima ratovao za svoju dravu, soj i odak. U tim rato-
vima nerjetko se dogaalo da su se hrvatski ratnici pod tuinskim i
oprenim zastavama sukobljavali, bitke dobivali i glave gubili, sma-
njujui tako prostor svoje domovine i veliinu njezina nacionalnog
bia. Oni koji se nisu smirili s nametnutim "realnim injenicama" te
su ustajali i protiv osmanlijskog Istoka i protiv katolikog Zapada,
zavravali su u tuinskim tamnicama i stratitima ili su odlazili u
hrvatske ume gdje im je bila "kabanica kua u planini, duga ara i
otac i majka".

Nerjetko se o tim uzgoritim ljudima, hrvatskim hajducima
i uskocima govori i pie kao o nekim oajnicima koji su odbjegli u
umu, pa ratovali, ubijali i ginuli na "kocu i konopcu" bez ikakva
odreenog smisla. Njima se gotovo u potpunosti odrie osobni na-
cionalni osjeaj, promiljenost vlastitog otpora i borbe, priznaje im
se tek ustrajnost u vjerskim osjeajima i zasluga da su nasilje suzbi-
jali nasiljem. A to je prevara. Povijesni dokumenti i svjedoanstva
njihovih suvremenika upuuju i na druge sadraje, poruke i poduke
njihove borbe i hajdukovanja. Od proslavljenog hrvatskog junaka
Ivana Vlatkovia, u narodnim pjesmama poznatog pod imenom Ivo
Senjanin ili Ivo Senjkovi, podjednako su strepili Turci, Mleani i
Austrijanci. Dok je bio na ivotu i junakoj snazi, Ivo Senjanin je
podjarivao uskoke i narod protiv austrijskog kralja (i njemako-
rimskog cara) i protiv njegovih njemakih generala, te je podupirao
zahtjev Hrvatskog sabora "da se iz svih hrvatskih gradova, a navla-
stito Varadina, kao upanijskog sijela, imaju ukloniti svi inozemni
vojniki zapovjednici i inozemne ete, a banu da se opet vrati
starodnevna potpuna vlast od Drave do mora", kao i zahtjev da se
asnika mjesta popune domaim sinovima jer "hrvatski su stalei
odluili radije umrijeti nego da bi nad njima gospodarili tuinci ili
ma i najmanju slubu kod njih izvravali na tetu njihove slobode".
stranica 4

Poradi svega toga, a uz druga obrazloenja, Ivo Senjanin je
bio zatvoren u karlovakoj tamnici i od austrijskog ratnog suda,
"radi stranog primjera" osuen na smrt odsijecanjem glave "jer
tako hoe Bog i carska pravda". U albi na tu osudu Ivan Vlatkovi
kae za sebe da je "siromani hrvatski ratnik", koji je "od svoje mla-
dosti u raznim zgodama sluio nadvojvodi", pa s ponosom i prave-
dnom gorinom poruuje tom istom nadvojvodi "jadno je to mi se
za svu tu moju vjernost plaa tako da gubim ivot" (Radoslav
Lopai: Spomenici hrvatske krajine, Zagreb, 1884., I., st. 35-39,
370).

Sudbina Ive Senjanina nije bila izuzetna. Sve one, koji su
prozreli kamo vode ratniki poklici u ime Alaha i Krista, ekao je isti
zavretak. Zatvori su bili jednako memljivi, okovi teki u Stambulu,
Beu, Mlecima i Budimu, a na svim stratitima Istoka i Zapada bilo
je dosta otrih maeva za buntovnike hrvatske glave. uvstva ipak
ne poznaju granica i ne daju se podvri pod nametnute oznake i tu-
inske barjake, pa su hrvatski ratnici s oprenih strana znali poe-
sto preko grdnih rana i mrtvih glava uspostaviti najsrdanije veze.
O tome svjedoi i sauvano pismo koje je harambai Petru Smilja-
niu upravio Mustaj-beg Liki, jedan od najpoznatijih hrvatskih
junaka s "Turske krajine". Pismo Like Mustaj-bega, tako su ga na-
ime nazivali njegovi, a i protivniki ratnici pridodavajui mu jo i
uzvieniji naslov "direk od Krajine", pisano je izvornim hrvatskim
jezikom onoga doba i puno je teko dokuljive dobrodunosti,
jasnog i jednostavnog kazivanja, kakvog moemo susresti jedino u
davnim ljetopisima hrvatskih franjevaca i na starim bosanskim ste-
cima. Ono glasi:

"Od nas gospodina Mustafage, kapetana udvinskoga i
likoga, harambai Petru Smilanicu poklon i vele drago i lubeznivo
pozdrakjne kao bratu i prijatelu naemu.
udimo se vaemu gospodstvu, da nam nigdar list ne
dojdo od vas budui s naim ocem priatel. Toliko li mlite, da mi
nismo nita posli oca vridni!? Molimo vae gospodstvo, ako ne
bude neke oprave, a smo vam bili pisali da opravite pri gospodinu
stranica 5

djeneralu, molimo vau milost, ako a vidite da ne bude mira, dajte
nam na glas po priatelsku skrovito, molimo vau milost. I
pozdravlae vas naa mati i molae za jednu tursku robinicu, a a
bude pravo, hoemo vam uslati. Molimo vau milost, pozdravite
nam od nae strane sina vaega harambau Iliju. uli smo, da je
junak na toj Kraini. Bog znade da nam je drago, jere je na. I eto
mu uslasmo jedno pero sokolovo, za je za jn. Hoe ga nositi prid
junaci. I molimo ga za jednu signu karabinu, a znate, da tribuje.
Vira moja, hoemo mu poteno jizpraviti. I Bog vas veseli. I molimo
vas, harambaa Ilija, da nam ualete jednu bocu rakije, a emo se
napiti. I da ste veseli. Amin." (Miscellanea, "Trucka", izdanje
Dravnog arhiva u Zadru, 1949., 50, sv. CXVI, 1,12.)

Mnogi hrvatski ratnici, a meu njima i hajduci, nisu znali
svoj nacionalni osjeaj uobliiti u rijei i jasne nakane, ali su ga ipak
duboko nosili u sebi i oitovali ga kroz svoje postupke. Strani priti-
sak, podjarmljivanje i tlaenje, drutveni i politiki teror kojemu su
bili izloeni skupa s ostalim svojim sunarodnjacima prekalili su u
njima duboki nacionalni osjeaj i duboki ljudski otpor prema na-
silju; otpor, koji je jezgra prave individualnosti, ne samo ljudske,
nego i nacionalne. Jedan od takvih ratnika bio je Ivan Bui, pozna-
tiji pod hajdukim nadimkom Roa harambaa. On je uz Mijata
Tomia bio jedan od najpoznatijih hrvatskih hajduka, potpuno svje-
stan svoga hrvatstva i njegove nespojivosti s odreenom vjerskom
pripadnou. U hajdukoj eti Ivana Buia Roe bila su 32 katolika
i jedan musliman (Vladislav Skari, Sarajevo i njegova okolina od
najstarijih vremena do austro-ugarske okupacije, Sarajevo 1937.,
str. 131).

Ljetopisci, njegovi suvremenici, tvrde da je Roa vie
progonio pravoslavne Vlahe nego Turke jer Vlahe (rkae ili arkae)
ne moe "uti ni viditi, i zato je mnoge pogubio", pa "ne prata
nikome koji mu do ruke doe" (Makarski Ijtopis, JAZU, Starine 47,
Zagreb 1957., str. 310-316). Ne ulazei u razloge takvog Roina
postupka prema Vlasima, pouzdanik srpske dinastije Vladislav Ska-
ri pie za Rou da je bio "katolik od Imotskoga i silno mrzio narod
stranica 6

pravoslavne vjere" (n. dj., str. 131). Meutim, Ivan Bui-Roa bio
je ponajprije Hrvat, o emu svjedoi i pjesma "Latinka urekla
Hrvata" u kojoj ostarjela majka svog sinka "Buia Ivanka" svjetuje
da nikada ne pjeva uz tamburu Latinki djevojci jer "one lako
ureknu Hrvate".

Roin neprijateljski odnos prema pravoslavcima nije bio
plod njegove hajduke svojeglavosti ili katolianstva, nego je imao
dublje znaenje, ne samo osobno (o emu iscrpno i dokumentirano
pie dr. o Karlo Kosor, Ivan Bui-Roo - Hajduki harambaa, Kai
1971., br. 4, str. 105-129), nego i povijesno. Oni su bili uljezi na
hrvatsko nacionalno podruje, pa su se uvijek neprijateljski i hi-
mbeno odnosili prema domaem starosjedilakom puanstvu, a
ponizno i udvorniki prema onim stranim zavojevaima koji su u
odreenom trenutku bili jai.

U nevjerovanju, neprijateljstvu, pa i mrnji na pravoslavce
(Vlahe, rkae, grke Morlake) nije se od Roe mnogo razlikovao ni
njegov prethodnik u hajdukoj harambakoj asti Stanislav
(Stanko) Soivica koji je i sam bio pravoslavac rodom iz okolice Tre-
binja u Hercegovini i kojega Srbi slave kao jednoga od svojih najve-
ih junaka. Nakon to mu je brata izdao "grki Morlak, turski po-
danik", Stanislav Soivica, "premda je bio grke vjere, zakune se,
da se vie nikada nee bratimiti s Grcima", a bratovu smrt je osve-
tio tako da je na okrutan nain pobio itavu obitelj toga svog suna-
rodnjaka. O tome njegov ivotopisac i prijatelj Ivan Lovri pie slije-
dee: "Soivica se vrati u Imotski, sjeajui se dvostruke pobrati-
move izdaje i ne mislei ni na to drugo nego na osvetu. Poslije
nekoliko dana sabere sedam drugova i poe s njima nou, da
zapali onome kuu, koja je bila od slame, i tu izgori sedamnaest
lanova one porodice, koji su se na svoju veliku nesreu te veeri
bili sklonili u kuu na spavanje. Neka jadna ena doleti s djetetom
na ruci do kunog praga u nadi, da e utei iz poara, ali bude u isti
as iz vie puaka zajedno s djetetom ranjena i ubijena" (Ivan
Lovri, Biljeke o putu po Dalmaciji opata Alberta Fortisa i ivot
Stanislava Soivice, Zagreb 1948., str. 189, 205).
stranica 7

Ivan Grgi priznaje da je Roa harambaa bio "krupna
figura svoga vremena u bosansko-dalmatinskom pograniju", te ga
zbog njegova osebujnog ivota i postupka, a valjda i zbog njegove
"izvanredne snalaljivosti, neobine drskosti, prisebnosti duha, u-
desne sree i vjetine u rukovanju orujem" (Kosor, str. 108) naziva
"ustako-kriarskim preteom" (Ivan Grgi, Gapar Buja: Makarski
ljetopis od g. 1773. do 1794., Zadarska revija, Zadar, VII/1958., br.
1, str, 84-86).

Zaista, ivot Ivana Buia-Roe bio je u mnogoemu nalik
ivotu dananjih hrvatskih oporbenjaka. Od prvoga dana kad se
odmetnuo u hajduke bio je izloen potjernim mletakim, austri-
jskim i osmanlijskim odredima, himbi potvorica i neprijatelja, kao i
sukljajima najniih nagona pojedinih hajduka iz vlastite druine.
Uhoen od vlakih dounika, potivan od muslimaskih junaka (vidi
pjesmu: Izdajstvo suprot Rosu harambai), gonjen od neprijatelja,
skrivan i pomagan od jataka, proklinjan od pravoslavnih kaluera i
blagosivan od hrvatskih franjevaca, pritisnut vojskama, snjegovima
i potjerama, Roa je harambaa morao ponekad napustiti hrvatske
ume i otii u tuinu. Poput mnogobrojnih hrvatskih politikih
izbjeglica i on je obilazio mnoge zemlje i gradove, boravio je u
Italiji, panjolskoj, Francuskoj Engleskoj, posjetio je Maroko, Alir,
Maltu, Nizozemsku, Stambul i druga mjesta, ali nigdje nije nalazio
spokoja jer su ga svagdje progonile plaene ubojice i nemir za vla-
stitom domovinom. Zbog toga on naputa i slubu u papinoj gardi,
a zatim i u konjici napuljskog kralja te ponovno odlazi u hrvatske
planine "gdi poznaje drvlje i kamenje, gdino svakoj jeli ime znade".
Za hrvatskog ratnika i prognanika hrvatska je planina onda, kao i
sada, bila pouzdanije sklonite, tvre i postojanije uporite od tui-
nske zemlje, ma kako ona slobodna, bogata i dobrohotna bila.

Od Roine smrti prolo je skoro dvjesto godina, ali i danas,
kao i u doba kad je fra Frane Radman zapisivao njegov ivot i pje-
vao mu pjesme "ljudi govore svakako", ali "ne zna se kako je" Roa
zavrio svoj oporbenjaki ivot i gdje mu je grob. Dodue, hrvatski
je nobelovac Ivo Andri u pripovijetci "Ispovjed" na potresan nain
stranica 8

opisao njegovu bolest, konanu ispovjed i smrt ispod skrovite ha-
jduke peine ponad Kreeva, ali je tu kao i u svakoj drugoj pripo-
vijetci teko razluiti stvarno zbivanje od umjetnikog kazivanja i
izmiljanja. Godine 1969. pisao sam Ivi Andriu i molio ga za razja-
njenje. Odgovorio mi je pismom od 4. oujka koje u cjelini glasi:

Potovani gospodine,
Primio sam Vae pismo od 24. febr. o.g. i na postavljeno
pitanje mogu da Vam odgovorim ovoliko.
O hajduku Roi (ili Roi-harambai) i ja sam saznao iz
franjevakih kronika i iz narodnog prianja. Na alost, ne znam
nita o njegovom porijeklu. U stvari, do mene je on doao kao
simbol, olienje teke hajduke sudbine, i kao takvog ja sam
pokuao da ga prikaem u svojoj pripovijetci. To je sve.
Moda ete ipak s vremenom neto nai u arhivima
franjevakih samostana u Dalmaciji, odakle Roa potjee.
alei to Vam nisam mogao pruiti neke konkretne
podatke o toj linosti, pozdravlja Vas i potuje
Ivo Andri

Dr. o. Karlo Kosor ispravno primjeuje da je "Andriev
Roo po svojoj psiho-fizikoj strukturi vrlo slian povijesnom Rou,
iako se od njega razlikuje i porijeklom i vremenom hajdukovanja"
(Kosor, str. 112). Andri upeatljivo opisuje Roinu tvrdoglavost,
upornost, jogunluk, njegovu umornost od ivota i hajdukovanja, pa
njegovo ponovno i konano suprostavljanje injenicama i smrti.
to vie, Andri zapaa na Roi sivu kabanicu stranoga kroja koju je
Roa vjerojatno donio s jednog od svojih putovanja u daleke
zemlje.

Ne samo Roa, nego i ostali povijesni likovi iz Andrievih
pripovijedaka i romana, po svome ponaanju, odijevanju, skrive-
nim osobinama, pritajenim snovima i nakanama neodoljivo podsje-
aju na zbiljske osobe. Moda e se jednoga dana u Andrievom
posthumu pronai neki davni ljetopis, o kojemu je on utio, te e
se u njemu razabrati svi glavniji likovi iz Andievih knjiga, ali to
stranica 9

moebitno otkrie ni u kojem sluaju nee umanjiti njegove umje-
tnike domaaje, ve e im dati novu snagu i svjeinu. Svakako,
tada e se, ako se to dogodi, neto pouzdanije doznati o Roinoj
sudbini, koju jo uvijek odgonetavaju povjesniari i jo vie njegovi
suplemenjaci iz Gorice, odakle potjeu Buii, i u susjednim Vinja-
nima, gdje se nastanio jedan od petero brae Buia, nakon to je
smaknuo nasilnog gorikog agu. Najmlai od brae Buia ostao je
u Gorici na svome djedovskom imanju; pravi Islam-muslimani nisu
dopustili da se nad njim izvri osveta, pa tako sada Buii ive u
oba sela, neposredno uz samu hercegovako-dalmatinsku granicu.

U Vinjanima ispod crkve Sv. Roka prostiru se Roine livade
(tako se i sada zove to zemljite, iako su na njemu zasaeni vino-
gradi), a ispod njih zidine Roin "okreene kule" i prodolina gdje je,
prema narodnoj predaji, izmeu dva "ivca kamena" Roa pekao
mlade janjce i debele ovnove. Malo dalje prema istoku odakle
puca pogled na nekadanji imotski tvrdalj, aginske kule u Gorici,
Imotsko polje i biokovske visove nalaze se ostaci Roine tale, nje-
gova "topla podruma" gdje je zobio i za duge pute opremao
"krilata ogata". Izgleda da je Roa na svojem prostranom posjedu
poesto ugoivao "druinu junake" jer u blizini ostataka njegove
tale ima jedna poduboka jama iz koje okolni zemljoradnici jo
uvijek vade pepeo koji im slui za uzgajanje duhanskih rasadnika.

Uspomene na Rou ne uvaju samo te zidine i taj sivi
pepeo, niti zapisana svjedoanstva i pjesme o njegovu uzgoritom
ivotu i djelovanju, pa ni njegova srebrom izvezena kubura "koja je
u Bresci kovana" i dugi no bilosapac ukraen istonjakim orna-
mentima i zapisima na arapskom jeziku (to je oruje sada u mojem
posjedu); uspomena na njega se pronosi i kroz najuzgoritije
momke, nakomice i gazije u Dalmaciji, Hercegovini i Bosni koji i
sada dobivaju njegov nadimak i s ponosom ga nose.

Osamljen, naputen od drugova, okruen potjernim odre-
dima s Istoka i Zapada, vlakim potvoricama i nepouzdanim hajdu-
cima koji su se odmetnuli u umu "od obisti i od svoje sile, ne tijui
stranica 10

doma raditi, ve za pokazati svoje junatvo", Rosa je bio na tre-
nutak i malaksao, pa je slao "molbu za pomilovanje i generalnom
providuru u Zadar i bosanskom pai u Travnik", ali s jasnom napo-
menom da do daljnjega ipak "ostaje u gori zelenoj", koja je junaku
najsigurnije sklonite i najtvre uporite. Vie se pouzdavao u
bosanskog pau nego u austrijskog cara i mletakog principa, ali ni
od kuda nije bilo milosti za hrvatskog ratnika Rou harambau, iako
"junako je i gospodarsko dilo onom prostit tko protenje pita".
Prema njegovom prethodniku u harambakoj asti, Stanislavu
Soivici, austrijske vlasti su postupile daleko dobrohotnije nego
prema Roi. O tome Lovri pie slijedee: "Da se vratimo Soivici:
on se sada (to je moglo biti oko godine 1775. - napomena B.B.)
nalazi u dosta dobrim prilikama, jer mu je blagost vladara, pod
kojim ivi, doznaila plau od godinjih dvadeset i osam cekina i
neto zemlje za obraivanje, a ujedno ga je odlikovala i poloajem
pandurskog harambae. Tako je, eto, taj ovjek, koji je oko trideset
godina ivio kao turski podanik, a oko dvadeset i sedam godina bio
hajduki harambaa u mletakoj dravi, pred tri godine otprilike
postao harambaom pandura u austrijskoj dravi" (Lovri, n.dj., str.
211).

Austrijske vlasti su dobro znale da Stanislava Soivicu
nita ne vee za zemlju u kojoj ivi osim osobnog interesa, pa su ga
zato ne samo pomilovale nego mu i povjerile redarstvenu slubu i
nadzor nad domaim hrvatskim puanstvom. Soiviina bezobzi-
rnost, podmuklost i okrutnost, o kojoj Lovri podosta pie, bile su
upravo one "vrsnoe" koje je austrijski dvor traio od svojih
slubenika u hrvatskim zemljama. I sam tadanji austrijski car Josip
II. toliko je cijenio Soivicu da je "zaelio, da mu ovaj ispripovijedi
svoj ivot i poklonio mu je nekoliko cekina" (Lovri, n.dj., str. 212).

Ivan Bui-Roa nije vjerovao ni "Latinki djevojci", a kamo
li austrijskom caru, pa je tako do svoje smrti morao ostati u "gori
zelenoj". Za hrvatskog ratnika i oporbenjaka, onda kao i sada, nije
bilo razumijevanja i milosti ni na jednoj strani svijeta, ni u jednoj
dravi. Roa je bio duboko svjestan te injenice. U trenucima te-
stranica 11

kog zamora i privremene klonulosti, on pie molbu za pomilo-
vanje, ah ipak ne moli milost nego pravo na dostojan ivot. "Pau
estitoga", kojemu je tu molbu upravio, podsjea na svoju snagu,
junatvo, znanje i okretnost te mu gotovo izazovno poruuje da i
dalje ostaje u hrvatkoj umi. U njoj je zaista i ostao do zadnjeg
dana svoga ivota i kad je umirao "pogled mu je uvijek sretao sivo
nebo i mrtav zimski kraj u dolini" (Andri) vlastite domovine, ali on
ipak nije zaalio za dalekim zemljama u kojima je obitavao. Pod
teretom njegova tijela i emera mlada bosanska "jasika se povila;
ali se nije slomila" (Andri); ona mu je bila posljednji poduporanj
koji je uzalud traio u nedragoj tuini.

Bruno Bui