Irena Vrkljan

(1930)
Meu pogledima
koji su do ruba puni poruge i zime
nismo znali sauvati
malu krinju
s naim rukovanjem,
nismo se traili
pokraj predmeta
to postaju zli, ubojiti i opasni
i mrze nae tijelo,
zastali smo
da beznadne
i tako sumorne slike
objesimo na zidove
to izdaju
sudbinu ove bezimene prie,
dok vrijeme ljuti naslagu uspomena
i gradi maglu,
i gradi saoni!e,
kada je snijeg odavno zaboravljen,
i kada lavine donose nove brodove,
a oni" stari"
ima ve# previe
da bismo na svima mogli ploviti$
%
&eljela sam biti krotka pred sudbinom
'ao more
( kupiti joj vjetar,
)unan obru snova,
&eljela sam kao more
Mnogo topline za moj glas
*aleen na dnu opake no#i,
&eljela sam i traila
+komite sjene na mom
tijelu
Malo umora u mojoj kosi
( jedno sasvim malo sun!e
*a moje oi
,agnute u sebe,
'ao more,
&eljela sam
( zaustavila
'r"ki stroj sr!a,
'oji postavlja zamke
,alik na magine predjele,
( koji opominje ove zjene
-a ne lutaju neumitnim nebom,
'ao more$
%
)kamenjena na velikom trgu snova,
naslonjena uz bridove neba,
prestraena u grlu rose,
nijema poput leptira
okre#em svoje li!e zemlji
jer svuda nalazim tebe$
.rabra na i!i iznad ponora,
ponosna meu obalama o"ole rijeke,
ja dozivam no# prisutni" godina,
sav oaj naputeni" drvoreda,
sve nari!aljke predaka
jer svuda nalazim tebe$
/ ustima ovog zden!a
ne dodirujem rubove vode,
ni dno u sr!ima riba,
prolazim poput kie
kroz tkanine jesenji" gradova,
vezujem se glau,
ranjavam vid na otri!i sun!a
stojim na paljevini vlastita slu"a,
poklanjam se izvoru mora
i pronalazim svoj stra"$
+drezala sam kosu
spalila sam li!e
oderala sam kozu
pretvorila sam se u izgorio pejza,
ali ti me prepoznaje
%
0(123( '+12 +)451/
6 odlom!i iz pjesama 6
$$$$
&elim,
da nikada ne zaluta u predjele gdje te ne oekuju i da ti na
ipruenu ruku uvijek, uvijek netko pozdravom odvrati
da ti uvijek stignu dobra pisma, vijesti i sje#anja,
da sudbina trajno titi svakog koga voli,
da ne bude rata, da se ne zaboravi smijati,
da vjeruje u mogu#nost istine koja nije sebina, i da svima
koji te za to mole, oprosti,
da te nikada ne bole uspomene na tvoje mrtve,
da bude osjetljiv preko mjere,
da spasi nekog tko ne zna plivati, i da ti ne treba neija za"valnost,
da te uvijek voli sveanost rijei$
$$$$$$$
1edan sat na povrini sun!a
traje s pam#enjem,
i svoju nepromijenjenu vjernost godinama
pretvara u samo#u,
ova velika ruka
to sniva u blizini vremena
skupila je sve svoje prste
u pregrt sjena,
i prepustila se zaboravu$
$$$$$
tko to lei
umoran svako jutro i svake no#i
u sumraku oploeni" gra"ori!a
i zove predjele uvijek ive u svemiru,
tko vra#a tvoje prste
u mekane jarbole o!vali" trava i poklanja svoju utvrenu vjeru
svakoj ljubavi koja budi krv pijeska7
8jesnik$
$$$$
9ilo zastaje,
koso svjetlo pada, pada u ovaj zatvor,
mrve e#era u moja usta$
:rad se topi i pretvara
u okruglu ruu,
uspomene teku s prstiju umoeni" u tintu, u pijesku se gubi
!rveni rukopis$
,a trni!i prodaju blistave ribe
i selja!i jo plau strano i glasno,
du"ovi iz rata
sjede zagrljeni oko spomenika,
trg je posve blijed,
nijedan gram ivota ne pokre#e plave tramvaje,
ku#e su se okupile oko sinji" golubova,
nigdje nema mog prozora svjetla$
9ijele no#i lee na krovovima
dok prozirni muziari
iznad perivoja plove,
kada sam u tuini i kada sanjam,
!vjeta unutarnje jezgro *agreba
poput ploda od !rvenog baruna$
$$$$$$$
'au,
da je za poeziju problem
rije napalm ili krv, teke rijei,
duga je povorka ubijeni" slika,
ipak, zemlja postoji, iako kru" u staniolu
vie nema okus sun!a,
i sje#anje moe da izblijedi, kau,
moda, poezija tako lei na glasnom bubnju,
kao djetelina, to je znak bjeline na deterdentu,
kau,
nema vie nieg, nema vie nita,
i ostatak meda u mom sr!u iznenadno "lapi,
no ipak, ljubav je njena i s kiom u sprezi,
to neprekidno pada
iz jedne ku#e koju znam, koju pamtim,
pada na pjesmu, usprkos svemu,
pada, ivi i buja$