Protrka StvaranjeKnjievneNacije

STVARANJE
KNJIEVNE NACIJE
Oblikovanje kanona
u hrvatskoj knjievnoj periodici
19. stoljea
Sveuilite u Zagrebu
Filozofski fakultet
Biblioteka
Periodica Croatica
Serija
Studije
Knjiga 1.
Marina Protrka
Stvaranje knjievne nacije
Recenzenti
Prof. dr. Vladimir Biti
Prof. dr. Boris kvorc
Urednik
Prof. dr. Vinko Brei
Knjiga je tiskana uz novanu potporu Ministarstva znanosti
i Ministarstva kulture Republike Hrvatske.
CIP
Zagreb 2008.
Marina Protrka
STVARANJE
KNJIEVNE NACIJE
Oblikovanje kanona
u hrvatskoj knjievnoj periodici
19. stoljea
Bojanu, najintimnijem srodniku,
najbritkijem sugovorniku
ZAHVALA
Ova je knjiga nastala na temelju doktorske disertacije izraene u
okviru projekta Hrvatske knjievne periodike 19. st., ijem vodi-
telju Vinku Breiu toplo zahvaljujem na razumijevanju i pomoi.
Zahvaljujem i lanovima Katedre za noviju hrvatsku knjievnost
koji su mi u ljetnom semestru ak. god. 2006/2007. omoguili ne-
smetano dovrenje rada. Zahvalna sam Vladimiru Bitiju na pom-
nom itanju, dobrohotnim sugestijama i pomoi pri nabavi lite-
rature, ime mi je, uz drugog lana povjerenstva za obranu, Borisa
kvorca, otvorio nove perspektive istraivanja. Na susretljivosti
zahvaljujem osoblju Slavistike knjinice, a posebno voditeljici
Sanji Slukan ije budno oko bdije nad osjetljivim svescima starih
asopisa. Razliite faze promiljanja i pisanja dijelila sam s Du-
njom Falievac, Jadrankom Brni, Nevenom Uumoviem, Su-
zanom Coha, Zrinkom Boi Blanua, Tatjanom Juki, Maom
Kolanovi, Lahorkom Pleji Poje, Ivanom Brkovi, Dolores Grma-
a, Rankom Primorac, Davorom Beganoviem, Evelinom Rudan,
Nives Opai, Davorom Dukiem Njihova predanost, znatielja
i otvorenost potaknuli su me na drugaije vienje esto zanema-
rene, snage i dinamike diskurzivne mree ili, sukladno terminima
kojima operira knjiga, polja koje nam je, kolikogod individuali-
zirali svoj rad, svima zajedniko. Pojedinana i moja, naposljetku,
uvijek ostaju nerazjanjena mjesta, stranputice i propusti kojih je
svakako dovoljno da se uvijek krene iznova.
SADRAJ
UVOD......................................................................................... 11
1. KNJIEVNI KANON: OD EVALUACIJE DO NACIJE ......... 23
1.1. Historizacija. Knjievnost kanon, institucija,
autonomizacija .................................................................... 29
1.2. Evaluacija. Intrizino/ekstrinzino utemeljenje
knjievne vrijednosti ........................................................... 34
1.3. Izvedbe kanona: kulturni kapital
i dez/integracija zajednice ................................................... 40
1.4. Periodika: medij/acija, filtriranje i evaluacija ..................... 46
2. STRATEGIJE OBLIKOVANJA KANONA
U HRVATSKOJ KNJIEVNOJ PERIODICI 19. ST. ............... 53
2.1. Zasnivanje podruja/polja ................................................... 55
2.1.1. Nacionalna? knjievnost i jezik ................................ 56
2.1.2. Regionalne razlike: dijalekti, pisma
i knjievna tradicija .................................................. 62
2.1.3. Kanon puki i dubrovaki ......................................... 68
2.2. Autonomizacija knjievnosti .............................................. 85
2.2.1. Lijepa knjievnost, svjetska knjievnost .................. 86
2.2.2. Knjienstvo kao knjievnost i kao pismenost ........... 93
2.2.3. Autorstvo ................................................................ 101
2.2.3.1. Izdvajanje klasika, zaetak kanona ........... 105
2.2.3.2. Autor, remek-djelo i kanon ....................... 116
2.2.4. Status knjievnog djela: trivijalno i estetsko .......... 136
2.2.4.1. Status knjievnih anrova ......................... 143
2.2.4.2. Proza, roman, romansa .............................. 149
2.2.5. itatelji: publika, kritika, znanost ........................... 161
2.2.5.1. itatelji, izdavai, institucije ..................... 164
2.2.5.2. Povlateni itatelji: instance
prisvojenog/dobivenog autoriteta ........................... 171
2.3. Hijerarhizacija, vertikalna propusnost
i dinamika knjievnog polja .............................................. 225
2.3.1. Autorice i itateljice; itanje kao praksa................. 236
2.3.1.1. Autorstvo: muko i ensko ........................ 237
2.3.1.2. Javno/privatno: muko/ ensko ................. 245
2.3.1.3. Povijest enska: supkultura
i diskontinuitet ........................................... 251
3. PERIODIKA MEDIJ KAO PORUKA
ILI KAO OKIDA? ................................................................. 261
HISTORIJA/ESTETIKA
ZAKLJUNA RAZMATRANJA ............................................ 277
LITERATURA .............................................................................. 285
KAZALO IMENA I POJMOVA........................................................ 299
SUMMARY .................................................................................. 315
KLJUNE RIJEI / KEY WORDS ................................................... 317
BILJEKA O AUTORICI ................................................................ 319
Marijan abi: eka knjievnost i kultura u hrvatskoj knjievnoj periodici 1835.1903.
11
UVOD
Veina je istaknutih hrvatskih knjievnih povjesniara i teoretiara
na ovaj ili onaj nain dotaknula ili raspravila pitanja konstitutivnih
imbenika nacionalne knjievnosti XIX. stoljea, nakon ega se
dolo i do nekih usuglaenih stavova o tome da su osnove na ko-
jima je sa/graena zgrada tzv. novije hrvatske knjievnosti: narod-
na knjievnost (usmena tradicija), dubrovaka renesansna i barok-
na knjievnost i europski (slavenski) romantizam (usp. primjerice
Flaker, 1968). Ipak, premda u nekim radovima, primjerice Ive
Frangea (1964; 1970), nalazimo temu knjievnog kanona, osim
pitanja recepcije knjievnosti i knjievne kritike koje je problema-
tizirao Antun Barac (1950; 1960), nekih aspekata ove teme koji
se tiu studija knjievne periodike kojom se bavi Vinko Brei
(2005) ili teorijske razrade ovog i srodnih pojmova na leksikonskoj
razini (Biti, 2000: 245-247), problem oblikovanja knjievnog ka-
nona uope, a pogotovo kad je rije o knjievnoj periodici, ostao
je do danas izvan znanstvenog interesa kod nas. S druge strane, u
drugim je kulturnim sredinama oblikovanje knjievnog kanona
(canon formation) otkriveno kao posebno intrigantna tema ve
osamdesetih godina XX. stoljea, kada se rasplamsala tzv. ras-
prava o kanonu (canon debate) u koju su se ukljuili ponajprije
predstavnici angloamerike znanstvene zajednice poput Roberta
Hallberga (1984), Barbare Herrnstein Smith (1988), Johna Guillo-
ryja (1993), Harolda Blooma (1994) ili Peggy Kamuf (1997), ali
i predstavnici njemakog akademskog miljea poput Alaide i Jana
Assmana (1987), Renate von Heydebrand (1988), Simone Winko
STVARANJE KNJIEVNE NACIJE
12
(zajedno s Heydebrand, 1996) ili Stefana Neuhausa (2002). Recentni
radovi poljskih znanstvenika, okupljeni u zborniku radova koji
je 2005. godine uredila Maria Dbrowska-Partyka, pokazuju da
je i domaa (postjugoslovenska) knjievnost izazovno podruje
za istraivanje dinamike nastanka i odranja knjievnog kanona.
Za razliku od ranijih radova u kojima je postojanje kanona knjiev-
nih tekstova promatrano kao po sebi zadana posljedica/cilj proua-
vanja knjievnosti, ovi noviji radovi problematiziraju i histori-
ziraju okolnosti njegova nastanka. Ne radi se nuno o podrivanju
postojeeg kanona, kao to to rade autori poput B. Herrnstein
Smith ili P. Kamuf, ve prije svega o propitivanju okolnosti strate-
gija njegova oblikovanja i odravanja, postavljanju pitanja ideo-
loke uvjetovanosti stavova na kojima se zasniva i koje proizvodi.
Kanon velikih knjiga poiva na estetskom sudu i umjetnikoj
vrijednosti djela, no, on je, kako se pokazalo, u manjoj mjeri uvje-
tovan umjetnikom vrsnou odabranih djela, a vie politikom
moi, kako je definira Michael Foucault (1994: 65-66). Drugim
rijeima, kanon se oblikuje prema ideologiji, politikim interesima
i vrijednostima elitne klase (P. Bourdieu, 1993; 2002) koja je
opisana kao bijela, muka i europska. Taj se opis moe uvjetno
prenijeti i na projekciju interesa i vrijednosti koje domaa vladaju-
a graanska klasa upisuje u nastanak hrvatskoga knjievnog ka-
nona. Uvjetno, jer je tzv. hegemonija kanona ili dinamika njegova
nastanka u hrvatskoj kulturnoj sredini predodreena percepcijom
vlastite rubnosti. Zamiljan bilo kao antemurale christianis ili
kao most izmeu Istoka i Zapada, junoslavenski je prostor s jedne
strane uvjetovan implicitnim orijentalizmom u kojem se vlastita
civiliziranost gradi nautrb barbarskih istonih susjeda, a s druge
strane eksplicitnim okcidentalizmom, koji podupire osjeaj ugro-
enosti, manje vrijednosti i izloenosti asimilaciji civiliziranih
zapadnih susjeda
1
. Od te je zasnivajue traume nacionalnog iden-
1
Detaljnije o Hrvatskoj kao predziu kranstva u Rapacka, 2002: 70-71, o orijen-
talizmu u Said, 1999, o balkanizmu u Todorova, 1998. i Bjeli i Savi, 2002.
UVOD
13
titeta mogue pratiti niz protuaktivnosti vlastitog legitimiranja,
meu kojima prednjai rad na nacionalnom pamenju kroz opu
i knjievnu povijest i knjievni kanon. Tako Vatroslav Jagi u
Viencu 1869. godine pie o potrebi da se podignu snane zidine
(bedemi) kako bi se od tue (kulturne) prevlasti obranila jo ne-
izdiferencirana domaa kultura. Godinu dana nakon njega, iz iste
perspektive Vladimir Maurani ponavlja zahtjev, navodei kako
se svi europski narodi trude uzdii znanje i umjetnost, dok naa
tuna domovina zaostaje: svi nas prestiu; vrieme leti, ini narodi
s njimi, a mi: driemamo.
2
Snaga drugih, ponajprije Nijemaca,
doima se prijetee, pa u Mauranievu tekstu vidimo neto druga-
iji pogled na ono to se obino prihvaa kao Goetheova optimi-
stina misao o poticajnom meudjelovanju razliitih kultura i
njihovu optimalnom spoju u korpusu svjetske knjievnosti. Nasu-
prot zamiljenoj ravnopravnosti pojedinih kultura i njihovih ka-
nonskih predstavnika u svjetskom, anacionalnom umjetnikom
Parnasu otvara se perspektiva izolacije, inferiorizacije i kulturne
dominacije imperijalizma jakih i reprezentativnih. Dvadeset
godina nakon Mauranieva teksta, nakon to su slavenske knji-
evnosti stasale, dobivaju i vlastiti legitimitet u knjievnim po-
vijestima poput Pypinove i Spasovieve (1880)
3
ili Karplesova
O okcidentalizmu usp. tekst G. Piterberga The Tropes of Stagnation and Awak-
ening in Nationalist Historical Consciousness. The Egyptian Case, http://
www.ciaonet.org/book/jankowski/jank03.html, objavljen i u: Rethinking Nation-
alism in the Arab Middle East, ur. Israel Gershoni & James Jankowski, Colum-
bia University Press, 1997. Zatim rasprave i saetke s meunarodnog znanstvenog
skupa: Okcindentalizam ili slike koje Istok projicira na Zapad, odranog na
Sveuilitu u Sofiji, 4-5. svibnja 2005: http://c18.slovar.org/occidentalism/
index_en.htm. Prva istraivanja predstavljena u Occidentalism: Images of the
West. Ur. James G. Carrier. Oxford: Clarendon Press, 1995., prikazao Christopher
Alan Perrius (University of Chicago) u Jupert. A Journal of Postcolonial Stud-
ies, College of the Humanities and Social Sciences North Carolina State Uni-
versity, 1997, V. 1, br. 1.
2
Vladimir Maurani: Knjievnosti i sloboda, Vienac: II (1870): 44: 696-701.
3
Aleksandar Nikolajevi Pypin i Vladimir Danilovi Spasovi su na ruskom 1880.
podine objavili povijest slavenskih knjievnosti koju je na njemaki preveo Trau-
14
zamanog pregleda svjetske knjievnosti (1890-1892)
4
. Upravo
je u ovom zadnjem, prepunom povrnosti i netonosti u prikazu
hrvatske knjievnosti, Milivoj repel detektirao poniavajui tret-
man vlastite kulture u oima zapadnjaka. U kritici objavljenoj
1892. godine u Viencu, zakljuuje: Pisac je valjda drao da je
i ovo nekoliko milostivih rijei previe o knjievnosti barbarsko-
ga naroda hrvatskoga. Nije druge, nego da kleknemo i poljubimo
milostivu ruku estitoga Nijemca, koji je sa svoje visine svrnuo
okom i na nas, jadne crve!
Legitimacija vlastitoga kulturnog identiteta, trajnosti i prepo-
znatljivosti bili su jedan od osnovnih motivatora rada na autono-
mizaciji
5
domae knjievnosti i oblikovanju pripadajueg kano-
na. Strategije i dinamika tog rada mogu se, drim, najuvjerljivije
gott Pech, ime je postala ire dostupna. Autorizirani prijevod iziao je u Leipzigu,
1883-1884.
4
Rije je o knjizi Gustava Karplesa Allgemeine Geschichte der Litteratur: von
ihren Anfngen bis auf die Gegenwart, Berlin: Grote, 1891. Na dodatnim podacima
zahvaljujem Ivani Brkovi koja ju je pronala u bekoj knjinici.
5
Termin, sukladno kasnije navedenim autorima, od P. Bourdieua do S. Winko i R.
von Heydebrand, shvaam prije svega u opsegu kojim se opisuje razgraniavanje
knjievnosti kao polja djelovanja od drugih drutvenih jedinica, o emu e kasnije
biti vie govora. Time se znaenje ovog pojma odvaja od onog koje bi mu pripadalo
u horizontu teorije recepcije ili trijade fiktivno/imaginarno nasuprot realnom koju
uvodi Wolfgang Iser. Njegova fenomenologija itanja, shvaena u okviru herme-
neutike paradigme, nasuprot verbalizacijskom inu (implicitnog) autora postavlja
dekodirajuu aktivnost (implicitnog) itatelja ime se intencionalno oblikuje pro-
stor fiktivnog, jasno odijeljenog od realnog, vantekstualnog svijeta. Trei dio
trijade, imaginarno, uvedeno je kao prazna varijabla ili tamno mjesto koje s jedne
strane funkcionira kroz dnevne irealizacije u najiroj zajednici, ali i kao posred-
nik u umjetniki intendiranom fiktivnom uobliavanju. Dvostrukost knjievno
fiktivnog (odnosno, ono po emu se on razlikuje od podruja realnog i imaginar-
nog) kod njega, upuuje Birgit Nbel (2000: 462-463), treba razumjeti kao irea-
lizaciju realnog i postajanje realnim onog imaginarnog. Ono fiktivno u knjiev-
nom tekstu se, pokazuje autorica, kao intermedijum izmeu imaginarnog i real-
nog, sastoji od sljedeih inova fingiranja:
1. selekcija, kao dekompozicija ne-fiktivnih elemenata realnosti, uzrokuje (para-
digmatsku) irealizaciju okruenja teksta; 2. kombinacija tekstualnih elemenata
UVOD
15
vidjeti kroz knjievnu periodiku devetnaestog stoljea, i to ne sa-
mo zbog njezina dominantnog poloaja u vrijeme slabo razvijene
knjiarske industrije (Barac, 1964: 55; icel, 2004: 61-72), ve i
zbog tom mediju (Brei, 2005: 67) inherentnog naina uvanja
kulturnog pamenja. Stoga glavnina zanimanja u ovoj knjizi poi-
va na reperkusijama proizvodnje knjievnog kanona specifinima
za asopisni medij i dano razdoblje. U njemu e, daleko od ambi-
cije obuhvatnog prikaza knjievne produkcije, kritike, historio-
grafije ili izdavatva, biti izdvojeni osnovni pokretai koji, upravo
iz tih podruja, discipliniraju rad na knjievnom kanonu. Pri tome
e se, sukladno posrednikoj ulozi kojom knjievni asopisi lavi-
raju izmeu razliitih diskurzivnih podruja, naznaiti utjecaj
knjievnih i politikih institucija na proces oblikovanja kanona
te, kroz navedeno, razmotriti kriteriji odluujui za onodobnu pro-
filaciju autora koji su i danas prepoznatljivi (primjerice Ivan Ma-
urani ili August enoa), kao i onih koji su danas daleko od
uobiajenog pojma knjievnog kanona (Ivan Trnski, August Ha-
rambai, uro Arnold, Franjo Markovi).
Kako e se vidjeti, za sam su proces odluujue instance po-
vlatenih itatelja, knjievnih kritiara i povjesniara, koji e uve-
stvara unutartekstualna povezivanja (na sintagmatskoj ravni) i uzrokuje meu-
sobno irealiziranje semantikih prostora; 3. samorazotkrivajui karakter fikcije
(na primjer, preko signala za fikciju) uzrokuje irealizaciju recipijentovog stava
prema svijetu predstavljenom po principu kao da i, po Iseru, postaje presudni
kriterij za diferencijaciju knjievno fiktivnog od fikcija uobiajenog ivotnog
okruenja. Upravo se na ovom mjestu, pie Nbel, moe kritizirati Iserova pozicija.
Naime, pod pretpostavkom da knjievni tekst ne moe da se poistoveti sa svojom
fiktivnou i da fiktivno predstavlja takorei samo jednu komponentu knjievnog
teksta, takozvani karakter samorazotkrivanja knjievnog teksta ne moe biti
prepoznat kao diferencijalno obeleje fiktivnog, poto se i u primeni signala fikcije
radi o specifino novovekovnom, to jest dijahrono i dijatopski ogranienom
fenomenu koji poiva na odgovarajuim anrovskim konvencijama. Slina vrsta
ogranienja moe se nazrijeti i kroz kasnije predstavljene teorije kanona, nastale
u postboudieovskim istraivanjima, no s tom razlikom to je njihova historijska
uvjetovanost sastavni dio njihove teorijske eksplikacije.
16
like, premda ne i do kraja, odluivati o statusu pojedinih autora i
djela. Kako je ustvrdio Ivo Frange (2005: 93): ak bi se i po-
vijest hrvatske znanosti o knjievnosti dala napisati s obzirom na
prouavanje i kritiku reprezentativnih djela: Marulieve Judite,
Gundulieva Osmana, puke balade Asanaginica, i dakako Mau-
ranieve romantine pjesni. Kao to je i prirodno, vrijednost i
znaenje njihovo jo uvijek nisu iscrpljeni, iz jednostavnoga razlo-
ga to se umjetniko djelo svojom ivotnou odupire shema-
tiziranim sudovima i mrtvim klasifikacijama.
Polazite iz kojeg je pokrenut rad na ovoj knjizi, zasnovan na
istraivanju knjievne periodike
6
i prouavanju zakonitosti obli-
kovanja knjievnog kanona, djelomino se podudara s navedenom
tvrdnjom. Smatram, naime, da su prouavanje i kritika reprezen-
tativnih djela, kako ih razumije Frange, okosnica povijesti hrvat-
ske znanosti o knjievnosti. No, za razliku od njega koji u tim re-
prezentativnim djelima prepoznaje nepromjenjivu umjetniku
esenciju koja ih ini ivima usuprot svim prouavanjima, shema-
tiziranim sudovima i mrtvim klasifikacijama, drim da upravo
ta prouavanja i kritike omoguuju nastanak i odranje reprezenta-
tivnih djela knjievnog kanona. Metodoloki, pristupajui a-
sopisima kao specifinom kulturalnom anru i mediju u kojemu
je nastajala tzv. novija hrvatska knjievnost (Brei, ibid), referi-
rajui na spomenute autore i tekstove koji su, polazei uglavnom
od Bourdieuove teorije polja, ukusa i habitusa, razradili probleme
oblikovanja kanona u drugim kulturnim sredinama, te nastavlja-
jui prethodna vlastita istraivanja (Protrka, 2002, 2006, 2006a),
na zadanom u korpusu razmotriti mehanizme uspostavljanja knji-
evnosti kao institucionalne prakse i, s time u vezi, sloene meha-
nizme koji su utjecali na oblikovanje knjievnog kanona. Polazei,
dakle, od pretpostavke da je rad na knjievnom kanonu povijesno
6
Polje knjievne periodike 19. stoljea postalo mi je dostupno kroz suradnju na
dvama projektima prof. Breia, unutar kojih je objavljena pozamana Biblio-
grafija hrvatskih knjievnih asopisa 19. stoljea (2006).
UVOD
17
uvjetovan proces ije pojedine faze moemo najjasnije pratiti kroz
hrvatsku knjievnu periodiku kao medij koji posreduje izmeu
tada nastajueg knjievnog polja i drugih drutvenih podruja, u
ovom u radu izloiti osnovne pojmove, probleme i faze rada na
nacionalnom knjievnom kanonu kako su zadani dinamikom,
strukturom i poljem utjecaja knjievnih asopisa.
U prvom e poglavlju biti naznaene osnovne teorijske po-
stavke i pitanja koje je potaknula rasprava o kanonu: pitanja eva-
luacije knjievnog djela, ekstrinzine ili intrinzine vrijednosti
djela, meuovisnost projekcija nacionalne i svjetske knjievnosti,
uinak integracije i raslojavanja koji stvaranje kanona ima na neku
zajednicu, te teorijska, povijesna i metodoloka vanost asopisa
u procesu oblikovanja nacionalnoga knjievnog kanona. Drugo,
sredinje poglavlje knjige, slijedei proces autonomizacije knji-
evnog i kulturnog polja, kako ga definira Bourdieu, predstavlja
osnovne strategije oblikovanja kanona u hrvatskim knjievnim
asopisima devetnaestog stoljea. Zasnivanje samog podruja
moe se pratiti kroz knjievne asopise prve polovine stoljea u
kojima se definiraju izbor jezinog standarda i zajednikog knji-
evnog kanona, profilira ukus i stvara pojam estetskog. Jednako
kao i zamiljeni nacionalni identitet i knjievni je kanon zamiljan
kao nadregionalna, nacionalna, ali i, u krajnjoj svrsi, nadnacio-
nalna opeljudska kategorija. Estetsko naelo na kojemu poiva,
predstavljeno kao univerzalno: opeljudsko i svevremeno, zapravo
je, kako e se vidjeti, historijski uvjetovano dakle, vremenito.
Radi toga e rad na kanonu biti izvorom prijepora, jednako u
vrijeme zasnivanja knjievnog polja, kao i u vrijeme njegove sve
izvjesnije autonomizacije. Proces odvajanja knjievnog polja od
drugih drutvenih podruja, uspostavljanje dominantnog estetskog
naela i iskljuivanje nepripadajuih autora i ostvarenja bit e, u
sredinjem poglavlju, razmotreno kroz nekoliko oita. Sam po-
jam knjievnosti je, kako e se vidjeti, postupno od pismenosti u
najirem smislu rijei sveden na pojam lijepe knjievnosti, napi-
sane po pravilima estetike i ukusa, ime je zadovoljen prvi uvjet
18
uspostavljanja institucije knjievnosti kakvu danas znamo. Ona
je kroz devetnaesto stoljee definirana svojim odnosom prema
ne-knjievnom i ne-estetskom: onom to je determinirano prakti-
nom svrhom, trivijalnom i niskom. Status knjievnog djela
koji je tom razdiobom impliciran, kao i status pojedinih knjievnih
anrova, uvelike e utjecati na selekciju u izboru kanona. Ipak,
sredinja je instanca knjievnog ivota u ovo vrijeme autor. Pojam
je autora, kako e se vidjeti, ovisan o tada dominantnom huma-
nistikom konceptu subjekta, stvoren zahvaljujui iroko zasno-
vanoj sekundarnoj literaturi. U tom smislu, presudno je definiran
kroz knjievne povijesti, teorije i poetike, usporedna itanja, anto-
logije, filoloka istraivanja, biografije i bibliografije, kao i pojmo-
ve imaginacije, originalnosti, kreativnosti i stila. Kao i pojam ge-
nija, i ovaj pojam, prema Bourdieu
7
, premjeta pozornost s procesa
stvaranja i autorizacije tekstova, procesa u kojem sudjeluju mno-
gobrojni faktori, pojedinci i institucije, na sam proizvod djelo.
Vrijedno djelo se time pokazuje sredinjim i nepatvorenim, a me-
hanizmi njegove proizvodnje, odravanja i autorizacije ostaju skri-
veni. Upravo se od tih skrivenih instanci, obrnutim postupkom
od njihova skrivanja, polazi u ovom radu koji e upozoriti kako
su instance itatelja, onih obinih, kao i onih autoriziranih, za-
duene za promicanje i odravanje onoga to se obino naziva
smisao, znaenje ili vrijednost djela. Djelovanje urednika a-
sopisa, izdavaa, kritiara, povjesniara i itatelja u najirem zna-
enju rijei pokazuje kako je zapravo teko govoriti o centralizi-
ranju autorizacijske moi. Ona nije linearna ni institucionalno
determinirana, ve radije difuzna i sveprisutna, kako je ustvrdio
Michel Foucault (1994: 65-66). Mo, stoga, nije skup institucija
i aparata koji jame podinjenost graana niti opi sistem vla-
davine to je neki element ili grupa provode nad drugima i ije bi
djelovanje, uzastopnim irenjem zahvaalo cijelo drutveno tijelo.
7
U dativu Bourdieuu je, ovdje i dalje u tekstu, zbog grafikih razloga, pisano
samo jedno u.
UVOD
19
() ini mi se da pod moi ponajprije valja razumjeti mnotvo
odnosa snaga koji su imanentni podruju u kojem se oituju i
tvore njegovu organizaciju; igru koja ih putem neprestanih borbi
i sueljavanja preobraava, jaa i obre; oslonce to ih ti odnosi
snaga nalaze jedni u drugima tako da stvaraju lanac ili sistem ili
pak raskorake, proturjeja to ih meusobno razdvajaju; napokon
strategije u kojima oni postaju djelatni, a iji se opi obrazac ili
institucionalna kristalizacija utjelovljuju u dravnim aparatima,
u formuliranju zakona, u drutvenoj hegemoniji. Uvjet mogunosti
moi () ne treba traiti u prvotnom postojanju neke sredinje
toke, u nekom jedinstvenom aritu suvereniteta iz kojeg bi zra-
ili izvedeni i srodni oblici; taj uvjet je pokretno postolje odnosa
snaga koje neprestano, svojom nejednakou, dovode do stanja
moi, no uvijek ogranienih i nepostojanih. Sveprisutnost moi;
nipoto stoga to bi ona imala povlasticu da sve sabere pod svoje
nepobitno jedinstvo, ve stoga to se ona dogaa u svakom tre-
nutku, na svakoj toki ili pak u svakom meuodnosu dviju toaka.
Mo je posvuda; to ne znai da ona sve obuhvaa, ve da odasvud
dolazi.
Drutvenu hegemoniju, kao ni pripadajui uinak kanona ili
estetike, ne bi, stoga, trebalo shvatiti kao pravocrtan iskaz moi
dominantne skupine ili institucija, ve kao materijalizaciju, utje-
lovljenje ili institucionalnu kristalizaciju perzistentnih a ne-
uhvatljivih i sveprisutnih oblika moi. U tom smislu ne treba
iskljuiti ni perspektivu kroz koju se stabilizacija relativne autono-
mije knjievnosti, kao i hijerarhizacija na kojoj poiva tako za-
miljena institucija, vide kao podravanje vertikalno slabo pro-
pusne drutvene stratifikacije. Kroz nju opstaju prevladavajue
norme, vrijednosti i uzusi, a knjievnost biva percipirana kao jedan
od hegemonijskih mehanizama drave (drutva). S druge strane,
kako otkrivaju neka itanja popularne kulture i tzv. enskog
pisanja/itanja (Janice Radway), drutveno podreeni, iskljueni
ili asimilirani Drugi pronalaze svoj nain otpora, opstanka i/ili
subverzije.
20
Tree poglavlje nudi svojevrsnu sintezu prethodno izloenog
prouavanja kanona kroz knjievnu periodiku, izdvajajui i proi-
rujui otvorena pitanja. U tom je smislu asopisna praksa ogra-
niavanja (Brei, 2005: 36) u odnosu na pripadajui segment
drutvenog ili kulturnog polja usporediva s naelima izbornosti i
reprezentativnosti kojima je voen rad na stvaranju knjievnog
kanona. Simbolika vrijednost knjievnog teksta sumjerljiva je,
pritom, njegovu kolektivnom (nacionalnom) znaenju. Kanon je
tako nain legitimiranja nacije, njezina predstavljaka snaga i glas
u koncertu naroda (Franjo Markovi).
Sam proces historizacije postupka kojim nastaju i knjievni
kanon i sama instanca autora: stvaratelja, genija razotkriva
vlastita polazita, mehanizme i rezultate. Zbog toga se moe rei
da proces koji ovdje pratimo zapravo poiva na pretpostavkama
koje su oprene onima na kojima poiva inherentna istraivaka
metodologija. Drugim rijeima, ovdje se ponajprije polazi od
historijske uvjetovanosti procesa koji se prate, a koji se sami pred-
stavljaju danima i neuvjetovanima. Estetska mjerila, knjievni
kanon i (genijalni, izvorni) stvaratelj su instance na kojima je
graena institucija nacionalne i svjetske knjievnosti. One su pred-
stavljane kao trajne, zadane i neupitne i na njima je, sve do kraja
dvadesetog stoljea, barem kad je rije o domaoj historiografiji,
poivalo i prouavanje knjievnosti ime je, zapravo, nastala
slijepa pjega koja je iz imanentnog esteticizma oteavala sagle-
davanje upravo kroz XIX. stoljee rubnih, ali, kako e se pokazati,
trajnih estetskih uinaka na oblikovanje autonomnoga knjievnog
polja. Knjievnopovijesni pregledi kao i interpretacije pojedinih
djela bili su primarno okrenuti autorskim ostvarenjima i koliko-
-toliko estetski dovrenim prinosima, pri emu se nastojalo jasno
odvojiti ideoloko (politiko) i diletantsko od novog, svje-
eg i knjievnog, a svaka se siva zona izmeu politike i
estetike dovlaila jednoj ili drugoj strani.
S druge strane, sagledamo li proces autonomizacije knji-
evnog polja iz perspektive njegove historijski povratne i relativne
UVOD
21
autonomije od drugih drutvenih podruja, ekonomije, politike,
pedagogije, religije, zadravamo analitiku snagu koju prua
ta distinkcija (Derrida, 2002: 202), ali pritom otvaramo prostor
za promiljanje procesualnosti i meuuvjetovanosti ovih pojmova.
Time spomenuta siva zona izmeu ideolokog i estetskog
prestaje biti traumatinim mjestom vlastite (nezrele, za europ-
skim knjievnostima zaostale) knjievne povijesti. Sama se knji-
evna povijest, upuuje Roland Barthes (2002: 51-198), ispravno
shvaena i provoena, treba pozabaviti istraivanjem knjievnih
funkcija proizvodnje, komunikacije i potronje, kao i drutvenim
uvjetima kojima su odreene. Drugim rijeima, knjievna je po-
vijest mogua tek ako postane socioloka, ako se pozabavi djelo-
vanjem i institucijama, a ne pojedincima, ime prouavanje knji-
evnosti postaje prouavanje tehnika, pravila, obiaja i kolektivnih
mentaliteta (Bennett, 1995: 3-4). S druge strane i istodobno, knji-
evno ne svodimo na politiko ili ekonomsko, ve unutar ekonom-
ski i politiki uvjetovanih procesa pratimo nastanak specifinih
knjievnih naina stvaranja znaenja. Pri tome se izdvajaju meha-
nizmi koji su odluujui za institucionalizaciju subjektiviteta
na kojem poiva knjievnost, a koji su vidljivi u praksama pisanja,
itanja, prevoenja i vrednovanja knjievnosti.
UVOD
23
1.
KNJIEVNI KANON:
OD EVALUACIJE DO NACIJE
Pojam kanona izveden je iz semitskog korijena qan (hebrejski
qaneh, aramejski qanja) koji je oznaavao trsku koja raste
uspravno. U vrijeme poetaka grke knjievnosti to je podrijetlo
rijei ve zaboravljeno, a ostaje znaenje neeg uspravnog: koplja,
motke ili grede, koje se tada vee uz podruje arhitekture, pa
oznaava ispravnu mjeru i ispravne dimenzije.
8
Kasnije do-
biva znaenje i u glazbi i etici: pojavljuje se u Euripidovoj Elektri
i Platonovu Filebu, a Aristotel u Nikomahovoj etici kae da je
ispravan ovjek kann ljudskog vladanja. Kanon se ovdje pove-
zuje s paradigmom, modelom, u smislu modela govornitva ili
plastike (skulptura) i upuuje na nastojanje vremena oko imitacije
starih modela (Kronick, 2001: 42). U petom stoljeu pojam je
primijenjen u epistemologiji, Demokrit mu pridaje znaenje kri-
triona, pa se tako, pojam kanona ovdje poinje povezivati s poj-
mom ortos (ravno, uspravno). Jan Gorak (ibid: 44) naglaava ka-
ko Aristotel u Nikmahovoj etici kann suprotstavlja rigidnosti
zakona (nomos), smatrajui da je kann oblikovan materijalima
na koje je primijenjen. Platon, pak, ismijava sofiste jer svoje ree-
8
Genezu pojma predstavljam prema tekstu J. G. Kronicka, Writing American. Be-
tween Canon and Literature, CR: The New Centennial Review 1.3 (2001) 37-
-66. Njegov izvod potjee od prikaza knjige Herberta Oppela, Kanovn (Leipzig:
Dieterich, 1937) koji je u American Journal of Philology 60, no. 1 (1939): 112-
-15 objavio Kurt von Fritz.
24
nice prilagoavaju duljini ili kannes, a ne smislu. Kasnije je
pojam primjenjivan na gramatika, matematika, astronomska i
kronoloka pravila i zakone. Kvintilijan smatra da su Aristofan
iz Bizanta, glavni aleksandrijski knjiniar i Aristarh iz Samotra-
kije, njegov pomonik, prvi autori nekog izbora pjesnika koje
valja objaviti i prouavati. Ipak, oni nisu koristili rije kann i
govorili su o autorima, a ne njihovim knjigama, kao o enkrithentes
(prosueni), to je Ciceron preveo kao classici, terminom posue-
nim iz politikog i vojnog nazivlja u kojem se upotrebljava pojam
klasa. Gregory Nagy (ibid.) pokazuje kako je pojam kanona pove-
zan s aleksandrijskim pojmom krisis koji razdvaja ono to je sau-
vano od onog to nije, dok se oni koji su odgovorni za prosudbu
zovu kritikoi, kritiari. Kriza, kritika i kanonizacija su tako, prema
Kronicku, od poetka trajno povezani.
Uobiajeno znaenje pojma kanona danas izvodimo iz teolo-
gije gdje oznaava institucionalno ovjeren korpus biblijskih spisa
kojima Crkva pripisuje autentinost podjednako u smislu (boan-
skog) podrijetla i u smislu zakonodavne religijske vrijednosti
(Biti, 2005: 245). Kodifikacija idovskih svetih tekstova odvijala
se u poecima helenizma, kada je povijesna kriza potaknula predan
rad na kanonu. Utvrivanje i ograniavanje broja tekstova koji
ispravno uspostavljaju kanon, tvrdi Kronick, obino nastaje u
vrijeme poveanog rivalstva meu razliitim skupinama i zamije-
ene prijetnje tradiciji i vlasti, bilo da se radi o padu iz zlatnog
doba stare slave (Heleni prema antici) ili prijetnji institucionalnom
poretku (potreba institucionalnog ovjeravanja rane Crkve). Kano-
nizacija je tako, smatra Kronick, uvijek mjera tjeskobe. Judeo-
kranski pojam kanona je, prema Janu Goraku, znatno rigidniji
od klasinog koji se nije smatrao nepromjenjivim. To je, svakako,
stoga jer se pozicija vrhovnog autoriteta ovdje s ljudskog pre-
mjeta na boansko, a kanon postaje vie od pravila ili mjere:
sada je on potpuna narativna poveznica plana providnosti. S
kranstvom se uvodi i pedagoka upotreba pojma kanona, u zna-
enju ogranienog pristupa izabranim tekstovima i ouvanju nji-
1. KNJIEVNI KANON: OD EVALUACIJE DO NACIJE
25
hove ivotne snage: znaenja hebrejske Biblije se kontinuirano
(primjerice kod sv. Pavla) prevode na jezik Starog zavjeta.
Nizozemski uenjak David Ruhnken je, u svom izdanju Ruti-
lus Lupus (1768), prvi koji je pojam kanon primijenio na popis
klasinih grkih autora, a ne knjiga. Rudolf Pfeifer tvrdi da kann
izvorno ne samo da nikada nije znaio listu (popis), nego da nije
niti mogao, uzme li se u obzir njegovo etiko znaenje modela ili
primjera, te da je tu katakrestiku upotrebu kanona potaknula
biblijska tradicija. Kanon je u tom smislu moderna katakreza
nastala u osamnaestom stoljeu. Doista, kao knjievnoteorijski
pojam, kanon je dobio dananje znaenje tek kroz osamnaesto i
devetnaesto stoljee, koncipiranjem povijesti knjievnosti kada
se pojavljuje potreba da se pojam kanona povee s atribucijom
djela pojedinom autoru. Poto su se takvom atribucijom postupno
izgradili tzv. veliki autori, pojam se kanona pribliio svojemu
suvremenom, dananjem znaenju: skupina knjievnih djela kojoj
je (obino) akademska institucija pripisala sredinju vanost za
odreenu kulturnu zajednicu. U tom znaenju, provienom pod-
jednako estetikim i ideologijskim konotacijama, kanon ulazi u
suvremenu knjievnoteorijsku raspravu (Biti, 2005: 245). U cje-
lini gledano, moe se rei da je i ova, knjievnopovijesna i filo-
loka restauracija nacionalnog kanona kroz osamnaesto i de-
vetnaesto stoljee posljedica stanovite krize: buenja nacionalne
svijesti, pojave trita, irenja tiskarstva i itateljske publike. Isto-
dobno se oblikuje i novi pojam knjievnosti u znaenju sasvim
odreene skupine djela koja se nazivaju matovitima (estetski-
ma) ime knjievnost u ovo doba poinje oznaavati ono to
se nekada zvalo poezijom.
Kanon je, kao i s krizom, uvijek bio povezan s nekom vrstom
autoriteta, legitimacije i vlasti: ne samo crkvene ili kraljevske
vlasti, ve i sustava koji je nadzirao i ograniavao vlast. Kanon
je obuzet neprekidnou univerzalnog poretka i njegovim prije-
nosom u budunost. Srednjovjekovna je Crkva kanonske knjige
titila ideologijom auctoritasa: auctores su bili patristiki i kla-
26
sini (Kronick, 2001: 46). Kasnije su knjievna povijest i knji-
evni kanon takoer zamiljani kao niz autora: oci nacije, oci
knjievnosti, zainjavci. Crkva je ohrabrivala nasljednike, ive
pisce da budu lectores nasljednici, oponaatelji i komentatori
mrtvih otaca. Oblikovanje modernog kanona, s druge strane,
prema Trevoru Rossu (ibid.), zapoinje kad prouavatelji pronala-
ze odbaene tekstove i donose ih pod nadzor potvrenih autoriteta,
kako bi osigurali njihovu recepciju i oitovanje na dobrobit budu-
ih itatelja. Knjievni kanon tako postaje pitanje akademije: obra-
zovanja i pedagogije: posveeni autori se izdvajaju, a zatim i
potvruju komentarima, kritikama, oponaanjem i preispisiva-
njem, a sve pred oima i na dobrobit itatelja, lectora. Za kanon
je, kao s knjievne povijesti kako je zamiljena kroz osamnaesto
i devetnaesto stoljee, kao i za svaku instituciju, neophodna takva
vrsta iterabilnosti: ponovljivosti i prepoznatljivosti staroga u
novome. Ne radi se o puko empirijskoj iterabilnosti, ve o nunosti
kojom iterabilnost uspostavlja svaki identitet ili instituciju. Tako
se, prema ve prikazanoj Kronickovoj argumentaciji, kanon osim
uz krizu, vezuje i uz ponovljivost: nain postojanja knjievnosti
je iterabilnost: ona se predstavlja i daje samo kroz razliku spram
sebe i upravo to imamo na umu kad govorimo da je ona bez
identiteta. To je njezino historijsko stanje (Kronick, 2001: 52).
U njegovu je historijskom izvodu posebno zanimljiva veza izme-
u autorstva i kanona. Iz te veze, koju u razraditi neto kasnije,
proizlaze i posljedice premjetanja interesa s kanona djela na ka-
non autora: dok je kanon bio vezan uz djela bilo ga je, prema
Kronicku, lako odravati stabilnim, no kad je kasnije povezan s
autorima, knjievnost se okrenula inovativnosti kao mjeri razlike,
pa nisu samo uvedene poveznice s pojmovima genija, originalnosti
i imaginacije, ve se kanon autora morao podijeliti na djela koja
jesu kanonska i ona koja to nisu. Rijeima Paula De Mana (1983:
154) reeno, poelo je djelovati naelo modernosti koje istodobno
odbacuje povijest, uvodi svevremenost i omoguuje knjievnosti
perspektivu povijesne izvjesnosti. Zbog svih ovih razloga, ne-
27
ovisno o nazorima i uvjerenjima na kojima se gradila, ni jedna
knjievnokritika kola nije zanemarila pitanje knjievnog kano-
na. Dapae, to je pitanje konstantno sluilo za legitimaciju este-
tikih i ideologijskih sklonosti pojedinaca i skupina, pri emu su,
sukladno manje ili vie definiranim zakonitostima, izdvojeni jedni,
a po strani ostavljani drugi autori. Tom postupku imanentna cen-
zura nuan je uvjet oblikovanja podjednako nacionalne i svjetske
povijesti knjievnosti. Razlike i neslaganje meu grupacijama,
uzrokovane svjetonazorskim, generacijskim, klasnim, spolnim ili
institucionalnim razlozima, oko kriterija vrednovanja ili statusa
pojedinih autora, proizvode trvenja koja pridonose dinamizmu
kulturnog (knjievnog) podruja (Bourdieu, 1993: 74-111) i po-
novnom potvrivanju zamiljenoga knjievnog kanona. Njegova
pojava i odravanje tako pokazuje ambivalentne karakteristike:
kanon se, dakle, prikazuje kao trajan i vremenom neuvjetovan, a
odrava se i mijenja sukladno nestabilnim varijablama poput uku-
sa, vremena i mode. Zato je pri razmatranju uvjeta oblikovanja
kanona i njegovih drutvenih (politikih, ekonomskih i drugih)
implikacija, potrebno izdvojiti i razmotriti nekoliko toaka:
1. proces koncipiranja pojmova nacionalne i svjetske knjiev-
nosti te ostvarivanje neophodnih uvjeta za oblikovanje pojma
nacionalnoga knjievnog kanona: autonomizaciju polja i uvo-
enje (estetskih) kriterija vrednovanja;
2. problematizaciju vrijednosti na kojima se zasniva koncept
knjievne povijesti i knjievnog kanona: pitanja ekstrinzine
ili intrinzine naravi vrijednosti knjievnog djela;
3. kanon kao nositelj kulturnog kapitala (vrijednosti) koji je isto-
dobno sredstvo integracije zajednice i distinkcije unutar nje.
Kroz njih e se profilirati i meusobno suprotstavljati pitanja,
spoznaje i stavovi spram historijske, institucionalne, politike,
ekonomske i druge ne/uvjetovanosti estetskog. Ambivalentnost
pojma autonomije u tom smislu provocira ekspliciranje podjedna-
ko historizacijskih i estetiarskih argumentacija. Tako Peggy
28
Kamuf (1997: 27), polemiki okrenuta Bennettovoj historizaciji,
pokazuje kako tehninost ili ponovljivost, principi ponavljanja i
razlikovanja, nisu izvanjski pojmovima kulture ili umjetnosti, ve
su im imanentni. Njezina argumentacija, zasnovana na dekon-
strukcijski promiljenom principu ponovljivosti, ide u prilog
transformativnoj sposobnosti knjievnog u odnosu prema insti-
tucijama. Eksplozivnost estetskog, u tom smislu, omoguuje ne
samo izmicanje praksi discipliniranja koju provode institucije,
ve i njegovo subverzivno djelovanje u odnosu na njih. Zadra-
vajui perspektivu koja se ovim otvara, mogli bismo rei kako,
ovisno o stupnju postizanja autonomije knjievnog polja, njegova
ponovljivost uspostavlja ali i podriva identitet drutvenih institu-
cija u odnosu prema kojima se oblikuje. Prema Niklasu Luhmannu
(2001: 179), identifikacija se dogaa pod dvama uvjetima: apstra-
hiranjem od razlika (izostavljanje razlika primjerice prostornog
i vremenskog lociranja) i rekurzivnom proizvodnjom vlastitih
vrijednosti, tj., prema njemu, identitet se mora identificirati na
onome to je ve identificirano. Ponavljanje operacije identifici-
ranja (usprkos sve smjelijem izostavljanju razlika) mora uspjeti,
ono mora moi kondenzirati ono to se smatra identinim. ()
Na taj nain sistem izraunava svoje vlastite vrijednosti i identi-
ficira identitet kao znak za takve vlastite vrijednosti, i preko vlasti-
tih vrijednosti tada moe identificirati vlastito ponaanje. Ovaj
se zakljuak moe primijeniti i na funkcioniranje kulturnog ili
knjievnog polja unutar drutvenog sistema, ali i na nain na koji
se sm knjievni kanon predstavlja kroz univerzalizaciju naela
na kojima se zasniva i kroz identitet na koji se primjenjuje.
29
1.1.
HISTORIZACIJA. KNJIEVNOST KANON,
INSTITUCIJA, AUTONOMIZACIJA
Povijesno gledano, razvoj knjievnog kanona neodvojiv je od
kretanja ope nacionalne povijesti, obino percipirane kroz liniju
koja od zamiljenog davnog doba kulturnog, politikog i ekonom-
skog prosperiteta zajednice, kroz povijesne nedae: neslogu, poli-
tiko vazalstvo i propadanje, vodi do zamiljene utopijske vizije
povratka nekadanje slave. Ovakvi koncepti nacionalne povijesti
nastaju, najveim dijelom kroz devetnaesto stoljee, kao poslje-
dica krize koju su u Europi pokrenuli raspadanje velikih carstava,
slabljenje moi Crkve, nestanak slubenog latinskog jezika i
uvoenje narodnih jezika ija standardizacija esto tek zapoinje.
9
Istodobno se, dakle, u procesu stvaranja i legitimacije nacionalne
zajednice, radi na percepciji i predstavljanju nacionalne povijesti,
na standardizaciji zajednikog jezika i stvaranju knjievnog kano-
na. Da bi ovo potonje bilo zadovoljeno, nuno je omeiti podruje
bavljenja, definirati pojam nacionalne knjievnosti, te, vremenom,
razvidjeti kriterije njezina osamostaljivanja od drugih diskurzivnih
podruja (polja): ekonomije, religije, pedagogije, politike Kao
9
Posezanje za zajednikim, neutraliziranim jezikom, nuno je, smatra Pierre
Bourdieu (1992: 17-18), svaki put kad treba uspostaviti politiki konsenzus izmeu
agensa ili grupa agensa iji su interesi djelomino ili potpuno razliiti. Rije je o
prevladavanju regionalnih, spolnih, obrazovnih i klasnih barijera. Nametanje
legitimnog jezika u borbi protiv razliitih idioma dio je politike strategije kojoj
je zadatak da osigura dugovjenost tekovina revolucije, proizvodei i
reproducirajui novog ovjeka. Stoga, smatra Bourdieu (1992: 28), tek kad se
pojavljuju nove upotrebe i nove funkcije to ih sobom donosi konstituiranje nacije,
t posve apstraktne grupe utemeljene na pravu, tek tada postaje nuan standardni
jezik, bezlian i autonoman kao to su i slubene upotrebe kojima on treba da
slui, i u isto vrijeme postaje nuan rad na standardizaciji proizvoda jezinih
habitusa. Jezik, knjievnost i povijest ine nerazdvojno jedinstvo projiciranoga
nacionalnog identiteta.
30
to pokazuju mnogi primjeri iz hrvatske knjievne periodike de-
vetnaestog stoljea, kako e se vidjeti, pod pojmom knjievnosti
(knjienstvo) isprva je miljena ukupnost svega to je tiskano.
Tako u Kratkom priegledu hrvatsko-srbske knjievnosti u po-
sljednje dvie-tri godine (Knjievnik, III (1866): 3: 552-585)
Vatroslav Jagi predstavlja sve to je objavljeno: od kolskih knji-
ga i molitvenika do povijesti i pukog tiva, koje je velikim dije-
lom udoredne, zabavne i poune naravi, i beletristike. Ova se
neizdiferenciranost, u ranijim asopisima (Danica, Zora Dal-
matinska) jo izraenija, postupno gubi, pa se knjievnost do
kraja stoljea oblikuje kao vlastito podruje koje funkcionira pre-
ma sebi inherentnim pravilima (Heydebrand i Winko, 1996: 21).
Taj proces, u njemakoj ili francuskoj knjievnosti zapoet neto
ranije, odvaja knjievnost kao zasebno podruje unutar ireg
drutvenog sustava koji ine podruja ekonomije, politike, kol-
stva, religije i dr. Uspostavlja se tzv. drutveni sustav knjievnosti
u kojem se podruje knjievnosti definira prema tim drugim po-
drujima, prema religiji, filozofiji, moralu, pravu, politici, znano-
sti, pedagogiji i dr. Nastaje knjievnost kao umjetnost, novo
poimanje estetike, i to estetika autonomije i estetika genija.
Genij je, prema Kantovoj (1991: 196) definiciji, talentom prirodno
obdaren pojedinac koji umjetnosti propisuje pravilo. Individual-
nom je geniju, kao i narodu, time pripisana prirodnost i zakono-
davstvo na podruju lijepih umjetnosti, to e se u hrvatskoj
knjievnosti devetnaestog stoljea, od Vukotinovia, enoe i Ja-
gia, redovito isticati. Genij je, tako, talent da se proizvede ono
za ta se ne moe propisati nikakvo odreeno pravilo, dakle ori-
ginalno (izvorno, prije nepoznato, prvo) djelo koje postaje egzem-
plarno kasnijim nasljedovateljima. Sam genij pritom nije spo-
soban opisati vlastiti nain proizvodnje ve daje pravila kao
priroda. Estetika genija, tako, oblikuje estetiku autonomije, ime
se samo podruje knjievnosti odvaja od heteronomnih ciljeva
koji su mu bili zadani od prosvjetiteljstva, pa vie ne slui kao
sredstvo dosezanja istine (Heydebrand i Winko, 1996: 26). Ipak,
31
ovo naelo autonomije ne treba brkati s larpurlatizmom, lijepo se
povezuje s moralno-dobrim (Kant, 1991: 240-241), ime se pro-
stor ulnog interesa povezuje sa sferom moralnog djelovanja. Sto-
ga, estetika autonomije u idejnu pozadinu knjievnih djela i nji-
hove valorizacije upisuje idealni cilj upotpunjavanja ideje
ovjeka, dovravanja njegove idealne naravi. Ostvarenje tog cilja
utopijski je upisano u sredite zanimanja knjievnosti. Idealni
ovjek manifestiran je, kao to e se vidjeti na primjerima iz na-
rednih poglavlja, kolektivno u narodu (puku), a pojedinano u
osobi stvaralakog genija, umjetnika (ibid: 27). U drutvenom
sustavu termin knjievni ima razgraniavajuu ulogu, odvaja
se knjievna knjievnost od one neknjievne. Time nastaju
kriteriji klasifikacije kojima se poetsko i estetsko, tj. ono to
odgovara zakonima formalne ili autonomne estetike, odvaja od
onog to izlazi iz tih okvira. Oblikuju se kriteriji prema konven-
cijama autonomne estetike, vrednovanja djela, unutarknjievne
vrijednosti koje se povezuju s projekcijom trajnosti djela, njegove
univerzalnosti i vremenske i prostorne neomeenosti. Tako se,
prema Pierreu Bourdieu (1993: 29-73), oblikuje ozbiljna knji-
evnost koja funkcionira po naelu autonomije i koja ne ovisi o
ekonomskom uspjehu (broju prodanih knjiga i zaradi koje one
donose), ve o simbolikom kapitalu, umjetnikom prestiu i slavi
koju dobiva u drutvu odabranih. Kostur ove knjievnosti ini
upravo taj niz odabranih, vrijednih i trajnih kanonskih pisaca.
S druge strane, smatra Bourdieu, ostaje knjievnost koja funkcio-
nira prema naelu heteronomije, gdje knjievnici postaju predmeti
opih zakona polja moi, posebno, u razdoblju industrijalizacije
i omasovljivanja trita, ekonomskog polja. Knjievni uspjeh se,
pri tom, mjeri brojem prodanih primjeraka knjige i ekonomskom
zaradom. Zanimljivo je da su, prema Bourdieu, rast trita i eko-
nomsko irenje knjievne proizvodnje (povezani sa stasanjem gra-
anstva, irenjem naobrazbe i pismenosti) izazvali efekt rastue
relativne autonomije polja. Drugim rijeima, ekonomski imbe-
32
nici djeluju na samo knjievno polje
10
indirektno, i to na nain da
se ono zatvara prema zakonu novca i da, procesom njegova
nijekanja (dngation, prema Freudovu Verneinung), unutar sebe
oblikuje izokrenuti ekonomski svijet koji poiva na akumulaciji
simbolikog kapitala. Dngation za Bourdieua zapravo i nije
pravo negiranje ekonomskih interesa: to negiranje ekonomske
poduzetnosti umjetnikih izdavaa i trgovaca, kulturalnih banka-
ra kako ih naziva, koji se predstavljaju u ulozi rtvenog jarca
kulture, zapravo je nain izdvajanja bezinteresnosti kao osnovnog
naela koje je istovremeno i glavna razlika prema konzumerizmu
masovnog i popularnog. Bezinteresnost je, kako je vidi Bourdieu,
obrnuto proporcionalna vrijednosti ekonomske razmjene. Unutar
samog knjievnog polja se, paralelno ovome, od knjievnog djela
do njegova predstavljanja i kritike recepcije, oblikuju zakonitosti
kojima se, jednako tako, nastoji odmaknuti od tzv. iroke po-
tronje: u toj ozbiljnoj knjievnosti se favoriziraju odreeni
anrovi i teme te se hijerarhiziraju naini njihova koritenja.
11
Ipak, bez obzira na te mjerljive i predvidljive zakonitosti, bez
obzira na indikatore koji tome potpomau, ono to omoguuje
reputaciju, a time otvara put prema ovjeravanju i zadobivanju
statusa knjievnog kanona, nije, tvrdi Bourdieu, kao to bi to
provincijalni Rastinjaci mogli pomisliti, ova ili ona utjecajna
osoba, institucija, prikaz, asopis, akademija, klika, trgovac ili
10
Knjievno polje ili podruje (champ) kako ga koristi Bourdieu (1993: 163), a
preuzima veina kasnijih teoretiara, predstavlja zaseban drutveni univerzum,
koji ima vlastite zakone djelovanja, neovisne o politici ili ekonomiji.
11
Paradoksalno je, smatra Bourdieu (1993: 112-144), da dok se trite umjetninama
poinje razvijati, pisci i umjetnici postaju sposobniji potvrivati nesvodivost
vlastitog rada na obian trgovaki predmet i, istodobno, jedinstvenost vlastitih
intelektualnih i umjetnikih uvjeta. To e, s vremenom, dovesti do razvoja tzv.
iste umjetnosti (larpurlartizma) projekta koji je nastao u razlikovanju umjetnosti
kao trgovine od umjetnosti kao istog oznaavanja, proizvedene prema istim
simbolikim intencijama zaistu simboliku namjenu bezinteresno uivanje
(dlectation), nesvodivo na obino materijalno uivanje.
33
izdava, ak ni itav skup linosti iz svijeta umjetnosti i kulture,
ve je to polje proizvodnje, shvaeno kao sustav objektivnih od-
nosa meu ovim agensima i institucijama i kao poprite borbi za
monopol moi nad posveivanjem [autora i djela, dodala M. P.],
u kojem se vrijednost knjievnog djela i vjerovanje u tu vrijednost
neprestano generiraju (Bourdieu, 1993: 74-111). Stoga, smatra
Bourdieu, moemo razlikovati polje ograniene proizvodnje unu-
tar kojeg se oblikuju i reproduciraju djela trajne vrijednosti i polje
iroke potronje koje funkcionira prema naelu masovnosti, kon-
zumerizma i ekonomske vrijednosti. Autonomija polja ogranie-
ne proizvodnje moe se, dakle, mjeriti njegovom moi da odredi
vlastite kriterije za proizvodnju i vrednovanje svojih proizvoda.
To, prema Bourdieu (1993: 115), implicira dovoenje svih izvanj-
skih zadanosti (politikih, ekonomskih, drutvenih) u suglasje s
vlastitim naelima funkcioniranja. Djela proizvedena u polju
ograniene proizvodnje smatraju se istima, apstraktnima i
ezoterinima. Njihova sloena struktura referira na cijelu in-
tertekstualnu mreu ranijih poetika, autora i ostvarenja, pa je stoga
vano prepoznati kd u kojem su pisana, to znai da se od prima-
telja trai posebna estetska dispozicija
12
koja treba biti usuglaena
sa zakonima proizvodnje tih djela.
12
Bourdieu je u posebnoj knjizi (Distinction) razvio teoriju ukusa kojom pokazuje
kako je ukus distinktivna drutvena kategorija, temelj stvaranja i odravanja
drutvene stratifikacije. Drutveni subjekti, izdvojeni svojim razdvajanjem lijepog
od runog, otmjenog od vulgarnog, podupiru ili mijenjaju svoj poloaj u
objektivnim konfiguracijama. Drugim rijeima, odabrani ukus drutveno
dominantnih klasa definira se spram prostog, bapskog ukusa drutveno
podinjenih, ime se regulira njihov poloaj u drutvenom sustavu (usp. Protrka,
2006b).
34
1.2.
EVALUACIJA. INTRIZINO/EKSTRINZINO
UTEMELJENJE KNJIEVNE VRIJEDNOSTI
Tretman obiljeja djela visoke knjievnosti, knjievnosti koja
nastaje unutar polja ograniene proizvodnje, vidljiv kroz matricu
interpretativnih i evaluativnih tekstova, otkriva razlike u poima-
nju kanona. Autori poput Harolda Blooma insistiraju na konceptu
stabilnog knjievnog kanona koji poiva na trajnim estetskim
vrijednostima.
13
S druge strane, nakon 1960. godine se pojavljuje
niz autorica i autora koji s razliitih, politikih, rodnih, etikih i
socijalnih stajalita osporavaju uvrijeeni kanon, uvodei pisce
koji bi predstavljali anti-kanon ili dopunjeni kanon. Ipak, jedni i
drugi se, reakcionari i progresivisti, kako pokazuje John Guillory
(1993)
14
, bez obzira na stranu koju zauzimanju, slau oko nekoliko
tvrdnji:
1. kanonski tekstovi su nositelji kulturnih vrijednosti;
2. izbor tekstova je izbor vrijednosti;
3. vrijednost mora biti intrizina ili ekstrinzina.
Svaku od ovih tvrdnji Guillory propituje i dopunjava, i to
usmjeravanjem pozornosti na ovisnost vrijednosti knjievnog dje-
13
Harold Bloom, u knjizi The Western Canon: The Books and School of the Ages
(1994), istie kako je insistiranje na zadovoljavanju drutvene pravde dovelo do
razaranja svih intelektualnih i estetskih standarda u humanistikim i drutvenim
znanostima, to je utjecalo na devalvaciju samih tih znanosti, na gubitak vrijednosti
uenja kao takvog. Erudicija je danas, smatra Bloom, detektirajui osipanje visoke
kulture uope, postala irelevantna u prosuivanju i komunikaciji.
14
Polemika o kanonu, kako pokazuje John Guillory (1993), moe se smatrati poslje-
dicom tekue krize u humanistikim znanostima koje vie nisu put ni mjerilo
drutvenog uspjeha. Opadanje trgovinske vrijednosti koje je humanizam imao u
drutvenom sistemu zamijenila je vladavina tehno-menaderskog znanja. Ta je
Nova klasa, kako je Guillory naziva, zauzela mjesto ranije kulturno homogenog
graanstva te je nestala potreba za knjievnim kurikulumom i izdvojenim knjiev-
nim jezikom.
35
la o stupnju obrazovanja itatelja, na razlikovanje izmeu tzv.
ozbiljnog i popularnog pisanja te na injenicu da je, razmatramo
li intrizinu i ekstrinzinu vrijednost knjievnog djela, vano
naglasiti kako djela doista imaju intrizinu vrijednost, ali unutar
interpretativnih zajednica, kako ih naziva Stanley Fish
15
. Meu
lanovima pojedinih zajednica vrijednosti koje se pripisuju knji-
evnim djelima funkcioniraju kao apsolutne. No, smatra Guillory,
pokazalo se nunim utvrditi da u svijetu postoji vie od jedne
interpretativne zajednice koja pretendira na institucionalizaciju
vlastitog koncepta knjievnog kanona. Stoga, unato dojmu koji
bi se predstavljanjem knjievnih silabusa, popisa literature i knji-
evnopovijesnih i leksikonskih indeksa mogao stei, knjievna
kultura u cjelini i sveuilite kao zasebna instanca nisu organizira-
ni da bi izraavali konsenzus zajednice. Ta drutvena i institucio-
nalna mjesta prije predstavljaju kompleksne hijerarhije u kojima
su poloaj i privilegija prosuivanja predmet natjecateljskih
sukoba, o emu je ve ranije bilo govora. Pojedinana prosudba,
smatra Guillory, koja tvrdi da je neko djelo veliko, zapravo ne i-
ni drugo do nastoji da se to djelo sauva. Razumljivo, teina se
takve tvrdnje drastino mijenja ako je prosudba izreena unutar
nekog institucionalnog konteksta u kojem je mogue osigurati
reprodukciju djela i njegovo kontinuirano predstavljanje genera-
cijama itatelja (1993: 28). U tom sluaju, zapoinje borba za
15
Stanley Fish (1980) zauzima donekle totalitarnu pesimistiku perspektivu, tvrdei
da su kriteriji itanja i razumijevanja unaprijed dani i da ograniavaju pojedinca
u njegovoj senzibiliziranosti i moi prosuivanja. Mi, kao to Fish kae, moemo
zapaati i misliti samo ono to nam naa interpretativna zajednica omoguuje.
Mogli bismo se sloiti s njime u toj mjeri da strategije koje omoguuju itljivost
i ispisivost doista postoje prije ina itanja i predodreuju nain i oblik razu-
mijevanja: tekstovi su ve unaprijed, kao to je Derrida pokazao, zasieni trago-
vima drugih tekstova. Ipak valja imati na umu da svaki novi tekst ostavlja trag i
razliku u nainu samopredstavljanja i da svako novo itanje pomie granice, inae
bi i Biblija i Marx podjednako, kao to je napisao Robert Scholes (1985: 165),
bili mrtvo slovo na papiru. Umjesto toga, upravo se mo teksta nadaje kao potencija
ne samo razumijevanja ve i promjene svijeta.
36
mo, za autoritet koji ima vlast (ovlatenje) nad autoriziranjem
autora i djela (Bourdieu, 1993: 74-111; 115), ime se otvara pro-
stor polemikom diskursu, javnim sukobima izmeu onih koji
uvaju postignuti autoritet i mjesto unutar podruja i onih koji
nastoje prodrijeti, revalorizirati poredak i zauzeti poloaj.
Barbara Herrnstein Smith (1988: 74) se s kritiarima kanona
slae oko tvrdnje da je knjievni kanon mjesto utemeljenja i podu-
piranja hegemonijskih i ideolokih vrijednosti dominantne dru-
tvene skupine. Osim toga, polazei od Kantove Kritike rasudne
moi i Humeovih eseja, ona smatra da knjievna vrijednost nekog
djela nije zadana ni upisana u djelu, ve ovisi o mnotvu imbe-
nika. Na ukus, kako pokazuje, utjeu:
1. raznolike psihofizioloke strukture, mehanizmi i tendencije
koje su relativno zajednike ljudima;
2. druge psihofizioloke strukture, mehanizmi i tendencije koje
iroko variraju meu osobama;
3. manje ili vie oite pojedinosti osobnog identiteta i povijesti:
spol, godine, pojedinosti psihikog i drutvenog okruenja u
kojima je netko roen, etika i nacionalna, kulturna, formalna
i neformalna izobrazba;
4. druge, suptilnije, nestalnije i zbog toga manje konkretne i
manje mjerljive pojedinosti osobnog identiteta, ukljuujui
osobni temperament, raspoloenje, zanimanja (trenutne
interese) koji su i sami u odnosu prema ve navedenim va-
rijablama;
5. nebrojene drutvene, kulturne, institucijske i kontekstualne
varijable koje djeluju na svakoj razini analize od najirih, kul-
turalno specifinih naina klasifikacije objekata do suptilnih
i minucioznih, kontekstualno specifinih okolnosti s kojima
se pojedinac susree.
Sve to, ipak, smatra Herrnstein Smith (1988: 11, 39), nije
razlog da knjievnu vrijednost smatramo subjektivnom, tj. podlo-
37
nom osobnim muiavostima i zakljuanom u svijest pojedine
osobe i/ili bez interesa i vrijednosti za druge ljude. Knjievna
vrijednost je, radi navedenog, relativna u smislu kontigentnosti:
ona je nastala kao rezultat promjenjivih varijabli, to je ini do-
datno zanimljivom za prouavanje koje bi moglo pokazati da su
te varijable ograniene i pravilne, da se pojavljuju nekim redom
i da pokazuju obrasce i naela, pa da u tom smislu, i samo u tom
smislu, moemo, smatra Herrnstein Smith (1988: 11-12), govoriti
o konstantama knjievne vrijednosti. Prosuivanje nekog djela
odvija se uvijek pod nekim uvjetima (drutvenim, osobnim),
pa, prema ovoj autorici, konstante u varijabilnosti prosuivanja
nisu tu zahvaljujui neemu to je upisano u samom tekstu. Ovdje
treba napomenuti da ona pritom ne iskljuuje unutarknjievne
osobine samog djela, ve ih predstavlja kao tek jednu, premda
vanu, varijablu knjievne vrijednosti: Ako postoje konstante
knjievne vrijednosti, one su u samim promjenama: u odnosima
meu varijablama. Jer, kao i svaka vrijednost, knjievna vrijednost
nije svojstvo objekta ili subjekta ve radije proizvod dinamike
sistema (1988: 15). Aktivnosti i iskustva vrednovanja i prosui-
vanja knjievnosti, kao i sukobi koji iz njih proizlaze, ine vanu
komponentu sistema, smatra Herrnstein Smith (1988: 59-50), odr-
avaju ga ivim i aktivnim, a ne mirnim i stagnirajuim. Evalua-
cijom se tekstovi kontinuirano reproduciraju. Kanoniziranim se
tekstovima esto u interpretacijama pridaju obiljeja koja nisu
mogla biti miljena u vrijeme pisanja i objavljivanja djela, ili su
ak i u suprotnosti s vremenom ili habitusom pisca. S druge strane,
u istim se tim interpretacijama skrivaju ili preuuju odlike koje
bi bile neprihvatljive ili nespojive sa zapadnjakim huma-
nistikim vrijednostima: brutalnost, bigotizam, rasni, seksualni
ili nacionalni ovinizam. To se, pokazuje autorica, potiskuje i ra-
cionalizira, pa se tekst spaava premjetanjem zanimanja na
formalne i strukturalne odlike i/ili na alegorizaciju spomenute,
potencijalno udne, ideologije na neku apstraktniju, univerzalnu
razinu na kojoj tekst izgleda prihvatljiviji i lake se interpretira
38
terminima suvremenih ideologija. Tako zapravo neprestano stva-
ramo tekstove, obuzdavajui njihovu temporalnost.
To obuzdavanje temporalnosti se kod drugih autora, poput
H. Blooma (1994, op.cit), H. G. Gadamera (1980, 2003) ili Mili-
voja Solara (2004) percipira kao trajna vrijednost knjievnog djela,
njegovim izdravanjem testa vremena ili kvalitetom koja nas
poziva da joj se iznova vraamo s novim itanjima i tako utje-
lovljujemo generacije i generacije koje iznova itaju Homera,
Shakespearea, Miroslava Krleu ili Jamesa Joycea. No, prema
Herrnstein Smith (1988: 52-53), trajnost klasinih kanonskih
tekstova poput Homera svjedoi ne transkulturne i univerzalne
vrijednosti njegova djela, ve nasuprot tome kontinuitet
njegova kruenja u pojedinoj kulturi. Ponovljeno citiranje i prevo-
enje, kazivanje i oponaanje, pomnjivo upletanje u mreu inter-
tekstualnosti koja kontinuirano stvara visoku kulturu pravovjerno
obrazovanog stanovnitva na Zapadu () ini da taj irokovari-
rajui entitet kojeg nazivamo Homer iznova ulazi u podruje
naeg iskustva povezan s naim osobnim obiljejima, istodobno
izvodei ulogu u povijesti nae kulture.
Raspravu o relativizmu ili objektivizmu knjievne vrijednosti
Barbara Herrnstein Smith, slino kao i Guillory, zakljuuje spo-
znajom o neizbjenosti normi, p(r)opisa i standarda koji su, prema
njezinim nalazima (1988: 182), istodobno i objektivni, ali i kon-
vencionalni, u smislu da su zasnovani na arbitrarno odabranim
uvjetima i perspektivama. Relativna uniformnost i konstanta po-
javljuju se u odreenim zajednicama kao neuvjetovane i univerzal-
ne, pa se mogu smatrati kontigentno apsolutnim, a pravila za-
snovana na njima kontigentno objektivnima (ibid). Pritom
naglaava kako se ne smije zaboraviti da zajednica nikada nije
homogena (Guillory bi rekao u svijetu uvijek postoji vie vidljivih
interpretativnih zajednica), da njezine granice nisu samorazumlji-
ve i da ne moemo unaprijed biti sigurni da su odreene razlike
izmeu lanova jedne zajednice irelevantne i da uvjeti, nastali
relativno neuvjetovano, lokalno univerzalno i kontigentno objek-
39
tivno sami vrijede zauvijek i da su stabilni i neupitni. Pitanje je,
naravno, koliko dananji prouavatelj, iz zadane povijesne di-
stance, primjerice prema devetnaestom ili nekom jo ranijem sto-
ljeu, moe razaznati razlike izmeu i unutar pojedinih inter-
pretativnih zajednica. Kako bilo, prihvate li se nalazi Herrnstein
Smith, Guillorya i drugih o uvjetovanosti objektivnih zadanosti,
naela i vrijednosti, preostaje okuati se upravo u tom (neza-
hvalnom) poslu ustanovljivanja kontigentno apsolutnih pravilnosti
koje su u podlozi oblikovanja interpretativnih zajednica i nji-
hova knjievnog kanona.
40
1.3.
IZVEDBE KANONA: KULTURNI KAPITAL
I DEZ/INTEGRACIJA ZAJEDNICE
Vrednovanje je, dakle, drutveni in, ono nije iskljuivo posljedica
esencije, biti nekog djela ili, s druge strane, osobnog izbora, ve
je stvar drutvenog pregovaranja. Vrijednost u ovom podruju,
vidjeli smo, nastaje kao interaktivan odnos izmeu klasifikacije
nekog djela i funkcije koja se od njega oekuje. Rije je, prema
B. Herrnstein Smith, o meusobnom odmjeravanju osobne ekono-
mije subjekta (potrebe, udnje, interesi) i zakonitosti (standarda
ukusa) ireg ekonomskog sustava zajednice. itanje nije, kao to
je pokazao P. Bourdieu (2002:6), neutralan proces, ve znai iz-
dvajanje specifinih standarda ukusa, diferenciranje od drugih
kulturalno i drutveno izdvajanje.
Iz ovog se vidi da moemo govoriti o dvije vrste diferencijacije
ili izdvajanja koje prati nastanak kanona i njegovo odravanje.
U prvom sluaju se iz ukupne knjievne proizvodnje izdvajaju
tzv. kanonski tekstovi, po nekom kljuu i s neizbjenom cenzurom
prema odreenim mjerilima i vrijednostima, a time implicitno i
pripadajuim drutvenim skupinama. Kanon u tom smislu uvijek
i nuno znai iskljuivanje: bilo da se pritom deklariraju estetski,
bilo ideoloki razlozi. Barbara Herrnstein Smith (1988: 74) smatra
da neko djelo i ne moe biti proglaeno kanonskim ako nije pre-
poznato kao ono koje utemeljuje i podupire hegemonijske i ideo-
loke vrijednosti dominantne drutvene skupine. Knjievna vrijed-
nost pritom, vidjeli smo, predstavlja tek jedan od imbenika koji
odluuju o kanonskom statusu djela. Iskljuivanje, valja napo-
menuti, odreenih skupina, primjerice enskih autora, esto nije
posljedica predrasuda prema njihovu spolnom i drutvenom iden-
titetu. ene nisu marginalizirane jer su ene; pravi razlog je, kako
pokazuje J. Guillory (1993: 15; 18), taj to im je, izuzev manjeg
broja, prije osamnaestog stoljea, u pravilu bio onemoguen pri-
41
stup pismenosti
16
, ili im je bilo zabranjeno pisati i objavljivati
anrove koji su bili smatrani ozbiljnima. Stoga, smatra Guillory,
odgovor na pitanje zato nema velikih umjetnica u ranijim raz-
dobljima nije u potrazi za nepravedno zaboravljenim enama ve
u prepoznavanju drutvenih posljedica koje nae institucije i nae
obrazovanje ima na njih. Iskljuivanje odreenih skupina tako
ne bi bilo oduzimanje predstavljake funkcije tekstovima i auto-
rima koji to zasluuju, ve onemoguavanje pristupa znaenjima
kulturne proizvodnje, ime se ova vrsta diferencijacije povezuje
sa sljedeom, jednako vanom u procesu oblikovanja i odravanja
knjievnog kanona.
U drugom sluaju odabrani tekstovi koji su dobili status knji-
evnog kanona time postaju i nositelji kulturnog kapitala, u smislu
da omoguuju uspostavljanje i odravanje visoke kulture. Legiti-
miranje odreenih naina itanja i kanoniziranje privilegiranih
tekstova povezano je s nainom zadobivanja statusa, pripisivanja
prednosti drutvenog izbora i ouvanja drutvenog poretka. Dok
itaju kanonske tekstove, smatra Gregory Jusdanis (1991: 65),
pojedinci se razdvajaju od popularnog ukusa, prisvajajui time
superiornu vrijednost vlastitom drutvenom poloaju. Taj je oblik
spoznaje Bourdieu nazvao kulturalnim kapitalom, skupom na-
uljivih vjetina, naina estetskog prosuivanja, manira, po-
naanja koji svi zajedno pojedincima olakavaju izdvajanje.
Razlikovanje ukusom prisutno je, razumije se, na svim drutvenim
razinama, no kulturalni kapital prisvaja visoka kultura, a privi-
legirani kulturalni simboli stjeu se odgojem, u obiteljima, drutvu
i kroz obrazovanje. Ipak, valja naglasiti da kulturalni kapital nije
stvar materijalne konzumacije, jer intelektualci i umjetnici, pro-
izvoai kulturnog kapitala ne vladaju nuno i ekonomskom moi.
16
Za Guilloryja pismenost nije samo sposobnost itanja ve sustavno upravljanje
pisanjem i itanjem, sloen drutveni fenomen koji korespondira s pitanjima poput:
Tko ita? to ita? Kako ita? U kojem drutvenom i institucionalnom kontekstu?
Za koga? (Guillory, 1993: 18).
42
Dapae, zakoni kulturalnog poretka su, kao to je ve navedeno,
obrnuto proporcionalni onima ekonomskog. Kako bilo, prihvaa-
nje i podupiranje knjievnog kanona, kakvo se od osamnaestog
stoljea provodi u obrazovnim institucijama, od kola do fakulteta
i akademija, zapravo predstavlja rad na ouvanju jezinog kapitala
nunog za drutveni uspon i objedinjavanje vladajuih klasa (Guil-
lory, 1993: 118). Te institucije nejednakom razdiobom kulturnog
kapitala, reproduciraju drutveni poredak. Popis knjievnih djela
tako je sluio za proizvodnju knjievnog standarda za kojeg se
dralo da je izvor univerzalne istine. Obrazovne strukture pritom
su, prema Guilloryju, imale dvostruku ulogu: podupirale su poli-
tiko-administrativnu nunost jezine homogenosti i uvale su
klasne razlike.
Ova politiko-administrativna nunost jezine homogenosti
bila je jedan od osnovnih argumenata kojima su ilirci strukturama
ondanje vlasti i ciljanim drutvenim skupinama opravdavali po-
trebu intenzivnog rada na standardizaciji jezika i kanonizaciji
knjievnosti (neodvojivoj, kao to e se vidjeti od projekcije ope
nacionalne i knjievne povijesti). Stoga je na ovom mjestu vano
vidjeti da osim analizirane drutveno distinktivne, knjievni kanon
posjeduje snanu integrativnu funkciju koja socijalno, regionalno
i religijski razdvojene skupine povezuje u zamiljenu nacional-
nu zajednicu. Kako navodi Gregory Jusdanis, knjievni kanon,
kao zbirka tekstova koji prenose priu o naciji, pojednostavljuje
iskustvo solidarnosti, omoguujui ljudima da se prepoznaju kao
graani jedinstvene nacije. On tako ne samo da predstavlja nacio-
nalni identitet, ve istodobno sudjeluje u njegovom stvaranju,
posredujui nacionalne vrijednosti. Kanon kroz vernakular uva
povijest nacije artikulira kronoloki kontinuitet koji olakava
lanovima zajednice nadilaenje tekoa nesigurne sadanjosti.
() U vremenu dezintegriranih identiteta i razdvajajuih drutve-
nih odnosa, kanon gleda prema nekadanjoj punini, nudei nadu
kulturalnog preporoda. Kao i paralelno nastale discipline, filolo-
gija, arheologija i mitologija, on nastoji povratiti prolost (Jusda-
43
nis, 1991: 49). U procesu oblikovanja nacionalnog identiteta, taj
je pogled u prolost, svojstven novonastalim humanistikim disci-
plinama, olakavao njihovu pojedinanu legitimaciju, ali je i ge-
nerirao izvor ili ishodite zajednike, nacionalne integracije. Kroz
sve njih se, naroito kroz koncepte zajednikog jezika, knjievno-
sti i povijesti, stvaralo nerazdvojno jedinstvo projiciranog nacio-
nalnog identiteta. Kao to e se kasnije pokazati, na naim je pro-
storima ideja jezinog jedinstva potaknuta aktualnim politikim
pitanjem izbora vernakulara koji bi, u Monarhiji, kao opi jezik
imao zamijeniti latinski
17
, to je pak povezano s jaanjem gra-
anskog sloja i demokratizacijom javnog ivota te slabljenjem
nekadanjih centara moi, Crkve i aristokracije. Novi europski
nacionalizmi u pravilu, prema Benedictu Andersonu (1990), pred-
stavljaju vlastita nastojanja kao buenje od sna zamiljenoga
nacionalnog korpusa. Tako Duh domovine Ivana Derkosa progo-
vara zaspalim sinovima nacije, a majka domovina Pavla Stoosa
cvili nad nemarom svog potomstva. Anderson smatra kako je
ova budniarska figura, u potpunosti strana primjerice ame-
rikim nacionalizmima, vana jer je, uglavnom u poliglotskim
zajednicama, osiguravala vezu s nekom od drevnih kultura (npr.
Grcima s helenskom kulturom, Talijanima u poticanju obnove
sv. Rimskog Carstva), to je, u procesu meunacionalne identifi-
kacije, otvaralo mogunost pozivanja na kontinuitet i povijesnost
nacije. Bilo je, dakle, vano prepoznati i predstaviti svoj identitet/
razliku prema drugima koji su istodobno okupljali svoje snage u
17
Taj je problem ekspliciran u brojim tekstovima, Malom katekizmu za velike ljude
Dragutina Rakovca, Derkosovu Geniusu patriae, Mauranievu Horvati
Maarom Ipak, kako pokazuje Dubravko kiljan, valja imati na umu da
vernakularizacija prostora javne komunikacije, premda djelomice podudarna s
procesom oblikovanja modernih nacija, nije s njim identina. Naime, prva je
faza u kojoj se zbiva imenovanje, opismenjavanje, pa i gramatikalizacija najee
ostvarena puno prije nego su nastale pretpostavke za oblikovanje nacije: vernaku-
larzacija poinje i prije pojave bilo kakve jasne svijesti o moguem etnikom
identitetu govornika vernakulara (kiljan, 2002: 185).
44
osvajanju sloenog politikog, ekonomskog i kulturnog prostora.
Prema Ericu Hobsbawmu (1987: 132), Slaveni, pa i Hrvati, nisu
osjeali ugroenost od apsolutnih vladara, ve od njemakih i
maarskih zemljoposjednika i gradskih eksploatatora iji naciona-
lizam nije ostavljao dovoljno prostora nacionalnom postojanju
Slavena. To je u knjievnoj periodici devetnaestog stoljea vidlji-
vo u eksplicitno i implicitno izraavanoj lojalnosti caru
18
, a time
je objanjiva i privrenost Austriji i Jelaieva lojalnost dvoru
1848. godine. Knjievni kanon, uz druge stupove na kojima se
gradi nacionalni kontinuitet-identitet-tradicija, tako integrirajui
i homogenizirajui prostor unutar vlastitih granica zapravo pro-
izvodi razliku prema drugima koji se nalaze izvan njih. Teorijski,
tako omeen nacionalni prostor slui vlastitoj kolektivnoj identi-
fikaciji na irem, meunarodnom planu, to ima posebnu vanost,
kako je istaknuo i B. Anderson, u prostorima sloenih (poliglot-
skih) dravnih zajednica. Proces oblikovanja knjievnog kanona
tako je, u najvieznanijem smislu, politiki proces: proces stvara-
nja kulturnog kapitala koji e sluiti kao meunacionalna repre-
zentacija, ali i proces kojim se, unutar odreenog drutva, odabire
jedan vrijednosni sustav koji jedne honorira, a druge sankcionira.
Ipak, time se objanjavaju samo okolnosti njegova nastanka i
reperkusije djelovanja, ali ne i priroda djela koja ga tvore. Unato
tome to knjievna estetika koja stvara nacionalni kanon i koja je
u podlozi diskursa koji okruuje kanon, kako pokazuje Sarah M.
Corse (Dijk, 1999), neizravno sudjeluje i u oblikovanju nacio-
18
Ako bi se u knjievnoj proizvodnji kroz asopise 19. stoljea porast prigodniarske
poezije i posveta carskoj kruni mogla objasniti dodvoravanjem cenzoru i nainom
opstanka u kvrgavim vremenima, taj argument svakako slabi pri tumaenju
ideolokih osnovica pojedinih knjievnih djela. Tako npr. u Juranu i Sofiji Ivana
Kukuljevia Sakcinskog Toma Erddy, idejni, dramski i narativni sup djela,
istodobno utjelovljuje aktivni patriotizam i figuru zatitnika (oca) domovine,
samog Cara koji titi puk od zlog neprijatelja, Turina. Njegove dileme i postupci
predstavljaju ga kao novovjekog Abrahama koji je, za dobrobit i sreu zajednice,
spreman rtvovati vlastitu krv roenog sina Jurana.
45
nalnog identiteta, time se ne razrjeava postojanost ni institucio-
nalna subverzivnost estetskog, pitanje na koje u se vratiti u dru-
gom dijelu knjige. Ovdje, na samom poetku, valja istaknuti
njegovu povijesnu uzglobljenost, injenicu da kanon postaje
mjerilom vlastitog zdravlja i odrivosti koje nacionalne kulture
ele uiniti vidljivima u internacionalnom prostoru. Kontinuirano
vrednovanje prema zakonima istih knjievnih i estetskih mje-
rila slui neprestanom potvrivanju knjievnog kanona, pa pro-
uavanje kanona zasijeca u okolnosti nastanka knjievnih tekstova
i vrijednosti koje su im pripisivane. Analiza kanona je, smatra
G. Jusdanis (1991: 50), nuno historika, ide s one strane granica
autonomnog teksta i njemu inherentnih svojstava i osobina, te
tumai kako su ti tekstovi bili i jesu preuzimani i u koje su svrhe
koriteni u specifinim institucionalnim okvirima, poput sveui-
lita, izdavaa, novina, asopisa, itaonica i knjiara. Takvo istra-
ivanje ne pita o tome to tekst znai ve radije kako je i zato
poeo znaiti to to znai kroz razliita razdoblja i prostore u za-
jednici. Tako e i u nastavku ovog rada biti prepoznate, pred-
stavljene i problematizirane strategije oblikovanja knjievnog
kanona unutar nastajue nacionalne i diskurzivne zajednice. Na
primjerima tekstova hrvatske knjievnosti objavljivanih na strani-
cama knjievnih asopisa kroz devetnaesto stoljee vidjet e se
kako je kroz zasnivanje zajednike knjievnosti, miljenja, vjero-
vanja i obiaja projicirano nacionalno jedinstvo. Kultura, kao to
je Terry Eagleton (1990: 81) pokazao, ulazi u tkanje ljudskih ivo-
ta, pa time, ak i bez zakona, potie drutvenu koheziju.
46
1.4.
PERIODIKA: MEDIJ/ACIJA, FILTRIRANJE
I EVALUACIJA
Proces autonomizacije knjievnog polja, njegova odvajanja od
drugih sfera ljudskog djelovanja u drutvenom sistemu zapoinje,
dinamizira se i stabilizira kroz osamnaesto i devetnaesto stoljee,
pri emu princip iste estetike i pojmovi genija i izvora iste
narodne poezije postaju sredstvima diferencijacije. Taj proces,
naravno, nije pravocrtan, potpuno dovren ni nepovratan. Oscila-
cije u relativnoj autonomiji knjievnog polja uvijek su mogue
i lako uoljive, spomenemo li se samo soc-realizma u hrvatskoj
knjievnosti dvadesetog stoljea ili bilo kojeg drugog neorealizma
povezanog, u naelu, s totalitarnim vladavinama i razdobljima
politikih kriza na bilo kojem kraju svijeta. Sama pojava knjiev-
nog kanona nuno je, kako je navedeno, vezana uz nastanak
nacionalne knjievnosti, njezine povijesti i sadanjosti, mjerila i
vrijednosti po kojima se prosuuje a koja se oblikuju iz zamiljene
univerzalnosti svjetske (europske) perspektive. Skupina klasi-
nih autora i tekstova smatra se izdvojenom iz vremena i prostora
svog nastanka, univerzalnom i irokoprimjenjivom. Unato tome,
kako je ve spomenuto, klasici nisu zadobili svoj status samo
radi vlastitih, njima inherentnih obiljeja: njihova je klasinosti
istodobno posljedica niza kulturno-politikih odluka, samo to
se one prikrivaju i predstavljaju kao rezultat prirodnog ili po-
vijesnog razvoja. Prema Alaidi Assman (2002: 64-65) kanoni-
zacija uvijek znai:
1. strogu selekciju i iskljuivanje;
2. ukidanje vremenske dimenzije, ponitavanje konteksta. Klasi-
cima se pripisuje vanvremenost i vjena primjenjivost. Ta se
svojstva obnavljaju iz epohe u epohu: aktima potvrivanja,
novim reaktualizacijama, prilagodbama, itanjima i prevo-
enjima;
47
3. kult linosti kanonizira se djelo, ali i osoba koja se poisto-
vjeuje s djelom. Lik tzv. nacionalnog barda, neizostavan u
povijesti nacionalne knjievnosti, posebnom je pomnjom
gojen kroz devetnaesto stoljee. Potrebom za njime djelo-
mino se moe objasniti i onodobni status Ivana viteza Trn-
skog, a da je preivio i u najnovije doba pokazuje medijska
eksponiranost, sada ve pokojnog, Dragutina Tadijanovia.
Knjievni se kanon, dakle, kao cjelina knjievnih tekstova i
autora, neprestano autorizira i obnavlja preko niza institucija i
pojedinaca koji imaju vlast autoriziranja autora, kako navodi
Bourdieu: kola, sveuilita, knjievne kritike, knjievne povijesti,
leksikona, suvremenih autora u njihovim ostvarenjima. Preuzima-
jui, valorizirajui i podupirui takve tekstove i autore, ove in-
stance istodobno legitimiraju vlastiti autoritet i poloaj te omogu-
uju i promiu postojeu drutvenu hijerarhiju. Vrednovanje na
kojem zasnivaju svoju prosudbu najee u obzir uzima cijeli niz
svojstava koja se pripisuju odabranim djelima. U tom su smislu
Renate von Heydebrand i Simone Winko ponudile tipologiju vred-
novanja, razlikujui estetsko/literarna svojstva od onih kojima
djelo proizvodi kognitivne, praktine, ekonomske, simbolike ili
afektivne uinke na individualnom i drutvenom planu
19
. U nji-
19
Estetsko-literarna svojstva (vrijednost) tako, prema Heydebrand i Winko, mogu
biti:
a) formalna: autoreferencijalnost (polivalentnost, otvorenost) i ljepota, pod kojom
se misli cjelovitost, jedinstvo/fragmentarnost, kompleksnost/jednostavnost,
intenzitet, ali i estetsko-retoriko oblikovanje govora (muzikalnost, ritminost,
versifikacija, raskonost/jednostavnost);
b) sadrajna: istinitost (spoznaja), moralnost (uzvienost, ljepota; ispravnost,
humanost; drutvena angairanost i kulturna kritika);
c) relacijska (suodnosna) vrijednost nastaje u suodnosu s postojeim ostvare-
njima i normama, pa se govori o originalnosti, inovativnosti ili tradicionalnosti
djela, odnosno njegovoj primjerenosti koja se vidi kroz dokumentarizam, rea-
lizam, reprezentativnost, autentinost
S druge strane, pojedinano knjievno djelo, prema Heydebrand i Winko, ima i
stanovitu, kognitivnu, praktinu, afektivnu i hedonistiku vrijednost, pa omoguuje
48
hovu elaboraciju ovdje neemo dublje ulaziti jer tema ovog rada
nije prepoznavanje tih odlika u pojedinim knjievnim djelima
koja su pretrpjela taj proces kanonizacije, dakle iskljuivanja,
selekcije i cenzure, ve radije mehanizmi koji su upravljali tim
procesom i strategije oblikovanja knjievnog kanona i odabira
kanonskih pisaca. Jednostavnije reeno: odgovor na pitanje kako
i zato neki autori i djela preivljavaju taj proces, a drugi bivaju
baeni u ropotarnicu (knjievne) povijesti. Upravo je zato oda-
bran i medij ili anr knjievnog asopisa na kojem se, drim, naj-
jasnije vidi to vjebanje moi i odmjeravanje snaga pojedinih
autoriteta i izvora (drutvene, ekonomske i simbolike) moi.
Knjievni asopisi, kako su se u hrvatskoj knjievnosti profilirali
kroz devetnaesto stoljee, nisu primarno vjebalite knjievnih
novajlija, ve su bili zamiljeni kao repozitoriji znanja, knjiev-
nog umijea, vrijednosti i jezika kao, rijeima Stanka Vraza,
hambari u koje se spremalo odabrano ito nacionalne knjievne
proizvodnje. Naravno, mnogo je tog ita isklijalo ne naavi plod-
no tlo, a tek manji dio je, zaustavimo li se na poznatoj biblijskoj
alegoriji, donio nove plodove. Knjievni asopisi su zahvalan ma-
terijal za prouavanje ne samo zbog izuzetnog utjecaja koji su
imali u oblikovanju i irenju nacionalne knjievnosti (Barac, 1964:
55), dinamiziranju i odravanju knjievnog ivota, ve ponajprije
zbog toga to se iz njima inherentnih osobina moe izvesti slika
refleksiju postojeeg stanja, razjanjava, razbistruje i deautomatizira ponaanje,
proiruje spoznaju i pamenje, donosi nove informacije i, tovie, postaje ivotno
vanim (postavljanje ivotne orijentacije, smisla/smetenosti). Osim toga, u
afektivnom smislu, omoguuje identifikaciju ili distanciranje, umiruje ili uzne-
miruje (aktivira), razjanjava zbunjujue osjeaje. Hedonistika je vrijednost djela
u zabavi i razonodi koju prua, ali i u njegovoj zdravstvenoj/terapeutskoj vrijed-
nosti. Ova potonja, prema autoricama, pripada podjednako individualnom i dru-
tvenom aspektu vrednovanja knjievnog djela. Podruje zdravlja, odnosno tera-
peutska vrijednost djela djelomice se ukljuuje i u podruje koje pokriva njegova
ekonomska i komercijalna, ali i simbolika vrijednost, ona koja od knjievnog
djela stvara simboliki (kulturni) kapital koji, bez direktne ekonomske dobiti,
omoguuje status i ugled u drutvu.
49
o procesima koji nas ovdje najvie zaokupljaju. Slijedei E.
Dovifata i A. Kronicka, Vinko Brei ( 2005: 37) tvrdi da upravo
stupanj njegova ograniavanja ima presudnu ulogu u definiranju
knjievnog asopisa. Ta je ogranienost opsegom, djelokrugom,
periodinou itd. podudarna ogranienjima koja su prvi razlog
knjievnopovijesnog, teorijskog i kritikog rada na knjievnom
kanonu. Velika razlika koju, u postavljanju ove analogije izmeu
redukcije koju na grai provodi knjievna povijest i one koja
se zbiva kroz djelovanje knjievnih asopisa, valja istaknuti jest
ta da unato svojstvu knjievnih asopisa da, za razliku od novina
koje su vezane uz dnevni tijek zbivanja i kojima je aurnost im-
perativ, uzimaju sebi u zadatak ozbiljno i trijezno bavljenje i
prosuivanje stvari iz znanosti i umjetnosti (Brei, ibid), knji-
evna povijest prisvaja sebi naelo odmaka od pojedinih injenica
koje valorizira u procesu kanonizacije. Dakle, knjievni se aso-
pisi, promatrani kroz svoju funkciju filtriranja i proputanja javne
pozornosti vrijednih knjievnih djela iz suvremenosti, mogu s
jedne strane promatrati kao prvi korak ili prvi krug u procesu
vrednovanja i vrijednosti unutar drutvenog sustava knjievnosti.
Djelokrug (Handlungsbereich prema Heydebrand i Winko, 1996:
33-37) ili mjesta vrijednosti drutvenog sustava knjievnosti su
proizvodnja knjievnog djela (instanca autora), njegova distribu-
cija ili posredovanje (instance koje interpretiraju tekstove utjeui
na njihovu recepciju: knjievna kritika, znanost, pedagoke insti-
tucije) i, konano, recepcija (instance obinog i profesionalnog
itateljstva, prijevodi, snimanje filmova, prepjevavanje, kritika).
Gledano iz perspektive knjievne povijesti, stvaranje knjievnog
kanona kao mjesta vrijednosti i normi moe se, u ovoj shemi ko-
ju nude autorice, tumaiti posljedicom distribucije i recepcije knji-
evnog djela. Ipak, s obzirom na njihovu argumentaciju, ali i na
nain na koji knjievni asopisi utjeu na posredovanje knjievnog
djela, sklona sam najveu odgovornost, ili barem presudni inicijal-
ni impuls, za oblikovanje knjievnog kanona dati djelovanju spo-
50
menutim institucijama koje posreduju, odnosno distribuiraju knji-
evna djela. Naravno, kao to je ve spomenuto (Bourdieu, 1993:
74-111), njihov sud, bez obzira na to to je izgovaran s mjesta
velike simbolike moi, ne donosi krajnje rezultate dok ne bude
prihvaen i prepoznat kroz recepciju. Zato, promatrajui djelova-
nje knjievnih asopisa, napose onih kroz koje je objavljivana i
vrednovana hrvatska knjievnost devetnaestog stoljea, moemo
doi do spoznaja o mehanizmima kroz koje funkcionira spomenuti
drutveni sustav knjievnosti, a koji u konanici pojedincima (ba-
rem privremeno) osiguravaju povlateni status kanonskog pisca.
Knjievni asopisi, dakle, prvenstveno slue kao mjesta distribu-
cije i posredovanja knjievnog djela (vrijednosti, kako ih razumiju
Heydebrand i Winko), ali i njezine recepcije. Oni su povlateno
mjesto proizvodnje knjievne vrijednosti i to stoga jer nejednakom
zastupljenou proputaju suvremene, ali i stare strane i domae
autore, to je ve po sebi implicitan in vrednovanja. Osim toga,
djela i autori se eksplicitno vrednuju kroz knjievnopovijesne,
kritike i teorijske tekstove, adekvatne profilu pojedinih publi-
kacija. Na koncu, asopisi upuuju i na krajnju recepciju (u naj-
irem smislu rijei) knjievnih djela: na kazalite, film, prijevode
i prepjeve.
Radi navedenog i samo nastojanje da se zabiljei dinamika i
nain objavljivanja i vrednovanja suvremene i stare (klasine)
knjievnosti, elitne i popularne, umjetne i narodne knjievno-
sti moe dovesti do relevantnih spoznaja o mehanizmima i stra-
tegijama oblikovanja nacionalnog knjievnog kanona. Ponovno
valja istaknuti da je spomenuti proces neodvojiv od oblikovanja
jezinog standarda, ope nacionalne povijesti i nacionalne homo-
genizacije. Istorizacija, estetizacija i nacionalizacija, smatra A.
Assman (2002: 64), ovde se moraju promatrati zajedno. Ono
to istorijska nauka uspeva da oivi, kanonizovanjem klasika iz-
dvaja se iz toka vremena i zamrzava za potrebe tihe kontempla-
cije ili optevaeeg tumaenja. Tako zamrznut, knjievni se
51
kanon ponovno oivljava u kontinuiranoj recepciji i nedovrivoj
20
re/valorizaciji koja je sine qua non odravanja svakog knjievnog
kanona. Kanoni su, kae G. Jusdanis (1991: 60), proizili iz
potrebe da se prolost uini ivom i utjecajnom u sadanjosti.
Opstanak drutava i tradicija ne ovisi samo o sjeanju koje uva
prolost ve, iznad svega, o oblikovanju hijerarhije slavljenih tek-
stova koji su preivjeli vrijeme.
Sljedee e poglavlje upozoriti na mnogostruku povezanost
izmeu rada na kanonu knjievnih djela i na nacionalnom pame-
nju (tradiciji, identitetu), tu naoko paradoksalnu podudarnost iz-
meu odvajanja samog knjievnog polja, njegove autonomizacije
unutar ireg drutvenog sistema, i njegove slube u zamilja-
nju nacionalnih identiteta (ilirskog, junoslavenskog, hrvatskog).
Vidjet e se kako se, prema ve navedenim teorijskim polazitima,
najprije definira samo ishodino podruje, stvara percepcija po-
vijesnog trajanja, opisuju granice izmeu vlastitog i tueg (esto
dominantnog stranog), definiraju osnovni pojmovi i ve na po-
etku, nastoje izdvojiti uzori koje, u percepciji zadobivanja blago-
stanja i duevnog napretka zajednice, valja slijediti. Pritom e
biti razmotreni postupci inherentni mediju knjievnih asopisa
koje akteri koriste kako bi na prihvatljiv nain zauzeli mjesto
unutar nastajueg polja i kako bi poduprli zajednika nastojanja
oko autonomizacije polja i uspostavljanja zajednikog, nadre-
gionalnog identiteta. Nakon toga istraivanje dinamike kojoj
podlijeu spomenuti procesi, prouavanje odnosa autonomije i
heteronomije knjievnosti, to zapravo znai nain i mjeru prisut-
nosti izvanknjievnih institucija, politikih, ekonomskih i religij-
skih, ekonomskih u stvaranju i poimanju knjievne vrijednosti.
Ovdje e se vidjeti kako poetna raslojenost od koje se krenulo u
20
Strategije pamenja koje povijesne podatke pretvaraju u simbole sjeanja, kae
A. Assman (2002: 60), ukljuuju stalno ponavljanje (kalendar jubileja) i prekla-
panje u kojima simboli sjeanja (spomenici prolosti) slue kao optativi, kao po-
zivi na ispunjenje zahtjeva.
52
zasnivanju knjievnog polja dobiva nove obrise i kako se, u za-
miljenim razlikama visoko/nisko, popularno/trivijalno/uzvieno
postavljaju knjievne norme i knjievni kanon, te kako te, unutar-
knjievne vrijednosti, korespondiraju sa irim drutvenim promje-
nama: stasanjem graanstva, slabljenjem utjecaja aristokracije i
opismenjavanjem puka. Naposljetku, vidjet e se u kojoj mjeri
politika, ekonomska i simbolika mo pojedinaca i skupina moe
utjecati na oblikovanje knjievne vrijednosti: na status autora,
djela, anrova i samih knjievnih asopisa, te to bi predstavljala
instanca dinamike polja koju kao odluujuu izdvaja P. Bour-
dieu (1988:15).
53
2.
STRATEGIJE OBLIKOVANJA KANONA
U HRVATSKOJ KNJIEVNOJ PERIODICI 19. ST.
Analiza kanona je, prema ve spomenutim rijeima G. Jusdanisa
(1991: 50), neizbjeno historika, to znai da ide s one strane
granica autonomnog teksta i njemu inherentnih svojstava i oso-
bina, te tumai kako su ti tekstovi bili i jesu preuzimani i u koje
su svrhe koriteni u specifinim institucionalnim okvirima, poput
sveuilita, izdavaa, novina, asopisa, itaonica i knjiara. Takvo
istraivanje ne pita o tome to tekst znai ve radije kako je i
zato poeo znaiti to to znai kroz razliita razdoblja i prostore
u zajednici. U tom smislu emo u nastavku razmotriti osnovne
strategije rada na knjievnom kanonu unutar nastajue nacionalne
i diskurzivne zajednice. To, prije svega, znai da emo pratiti za-
snivanje podruja/polja; slijediti percepciju kontinuiteta i tradicije
(definiranje knjievnog i kulturnog podruja) u asopisnoj praksi,
razvoj standarda u jeziku i knjievnosti te odnos prema regional-
nim razlikama. Osim toga, slijedei proces autonomizacije knji-
evnosti istaknut emo uvjete u kojima se pojavljuju pojmovi
nacionalne i svjetske knjievnosti, definira status instanci knji-
evnog ivota: autora, itatelja i djela, kao i odnos knjievnosti
i pismenosti. Kroz to e se ustanoviti i profiliranje autorske funk-
cije: oblikovanje kulta linosti, znaenje pojma genija; status knji-
evnog djela selektivnost u izboru, uvoenje estetskih kriterija
u vrednovanje knjievnog teksta: razdvajanje visoke i niske
(trivijalne i uzviene) knjievnosti; diferenciranje pojma ukusa;
profiliranje izdavaa prema itateljskim slojevima (Akademija,
54
Matica, Drutvo sv. Jeronima). Osim toga, razmotrit emo faktore
valorizacije djela: od itatelja do kritike i znanosti te ustanoviti
naela razlikovanja meu itateljstvom koja proizvode i podupiru,
meu ostalim i klasnu diferencijaciju. Profiliranje kritike i zna-
nosti, ponajprije filologije, kako e se vidjeti, presudno je usmje-
rilo akumulaciju simbolikog kapitala unutar zajednice, odnosno
dinamiku zadobivanja autonomije knjievnog polja. Time se ti
faktori standardizacije kulture (N. Stani) posredno odraavaju
i na legitimaciju kulture i knjievnosti u irem drutvenom susta-
vu. Naposljetku, proces oblikovanja kanona, kao rezultat dinamike
polja, usmjerava i proizvodi niz klasnih, nacionalnih i rodnih iden-
titeta i razlikovanja. Disperzirani i nelinearni odnosi moi koji se
pritom ustanovljuju predodreuju status pojedinaca i grupacija
unutar polja, kao i njihove posljedine polemike, osobne sukobe
i pojedinane interese koji borbu za mjesto i odranje mjesta unu-
tar polja ine sredstvom odravanja kulturne vitalnosti zajednice.
2. STRATEGIJE OBLIKOVANJA KANONA U HRVATSKOJ KNJIEVNOJ PERIODICI 19. ST.
55
2.1.
ZASNIVANJE PODRUJA/POLJA
ivi nam se groze, a mrtvi nas dri za grlo, dui nas
i nemone nas vodi i ivom predaje u ruke. Sada ima-
mo jo toliko sile, da se suprotstavimo mrtvomu, za
malo ne emo moi nadvladati ive, ako se vrsto ne
stavimo na noge, t. j. ako svoj jezik ne utvrdimo u
domovini i postavimo ga vladajuim.
Ivan Kukuljevi Sakcinski u obraanju Saboru
2. svibnja 1843.
Tako postade jezik hrvatski, jezik srpski, jezik sloven-
ski, da, i jezik kranjski, tajerski, dalmatinski itd. Sva-
ki od ovih imade nekoliko spomenika kratke svoje
slave. Sve te patuljaste literature nit su mnogo ko-
ristile cijelom jugozapadnoslavenskom narodu, nit
su bile kadre odoliti silnom nasrtaju inostranih jezika
u nau opu domovinu, nit je ikoja od njih mogla po-
stati opa za sve jugozapadne Slavene.
Dragutin Rakovac, Mali katekizam za velike ljude
Zasnivanje knjievnosti kao autonomnog podruja/polja, kao to
e se vidjeti u ovom poglavlju, direktno je povezano s profi-
liranjem pojmova nacionalne i svjetske knjievnosti u asopisnoj
praksi, s percepcijom kontinuiteta i tradicije te, posljedino, sa
standardizacijskim procesima u jeziku i knjievnosti. Stvaranje
zajednikoga jezinog standarda i knjievnog kanona nisu prolazi-
li jednoliko i konsenzusno, ve su nailazili na otpore i razmirice.
Snane regionalne razlike i ve oformljena regionalna sredita
oteavala su percepciju apstraktnog nacionalnog jedinstva. Osim
regionalnih, i drutvenopolitike okolnosti, odnos meu staleima,
kao habitus pojedinih aktera preporodnog pokreta, na razliite su
naine usmjerili nastanak i djelovanje sredita poput Zagreba i
Zadra, primjerice. Knjievni asopisi otvaraju svoj prostor djelo-
vanju tih razliitih grupa, pa, stoga, postaju popritem njihovih
56
sukoba, te otkrivaju dinamiku procesa kojim se regionalne razno-
likosti prilagouju i podreuju projektu kulturnog nacionalnog
(tada zapravo narodnog) jedinstva.
2.1.1.
Nacionalna? knjievnost i jezik
Proces nacionalne integracije iji se poeci esto projiciraju i u
mnogo stariju prolost zapravo je, prema Mirjani Gross (1981),
proces u toku kojega se postepeno prevladavaju lokalizmi i regio-
nalizmi etnike zajednice, stvara se politika zajednica i razvijaju
uvjeti za ekonomsku koncentraciju i kulturnu homogenizaciju
nacionalne zajednice. Pri tome jaa osjeaj identiteta pojedinca s
nacionalnom zajednicom uz razvoj nacionalnih ideologija i mito-
va, te vrijednosnih normi. Raa se, dakle, nacionalna svijest koja
se ne iscrpljuje samo u prirodnom osjeaju pripadnosti naciji,
kao to je to u etnikoj zajednici, nego mobilizira pojedince za
provoenje u ivot ciljeva nacionalne zajednice. Za nacionalnu
integraciju je, stoga, nuno stvaranje politike zajednice koja se
eli politiki izraziti kako bi postala politika cjelina. Za to je
potrebna sustavna i gusta komunikacija, upozorava Gross, razvije-
ne prometne veze, te horizontalna (prostorna) i vertikalna
(napredovanje kroz drutvenu hijerarhiju) drutvena pokretljivost.
Rad na toj horizontalnoj drutvenoj pokretljivosti, prostornom
objedinjavanju (juno)slavenske zajednice znaio je, ponajprije,
iznalaenje integracijskih sredstava: zajednike povijesti, jezika
i stvaranja zajednike knjievnosti. Osiguravanje jezine zajed-
nice omoguavalo je minimum komunikacije koja je uvjet eko-
nomske proizvodnje, pa ak i simbolike dominacije (Bourdieu,
1992: 24). Proces stvaranja identiteta-identifikacije ovdje je ponaj-
prije imenovanje traenje prikladnog, neutralnog imena, koje
bi, poput prezimena, objedinjavalo pojedinana imena, partiku-
larne identitete. Vertikalna drutvena pokretljivost je, premda
57
moda ne toliko eksplicitna, moda jo vanija jer omoguuje
obrazovanje i jaanje graanske klase nositelja nacionalno-inte-
gracijskog procesa. Oba objedinjujua aspekta, kojih su akteri
preporodnog procesa bili itekako svjesni, pridonose komunikacij-
skom premreavanju zajednice. U kulturnom smislu to svakako
pretpostavlja standardizaciju jezika, institucionalizaciju moderne
knjievnosti i umjetnosti, razvoj humanistikih i prirodnih zna-
nosti, kao i irenje kolstva.
21
Standardizacija jezika i iznalaenje zajednikog imena jezika
i naroda vaan su dio kulturne povijesti jer otkrivaju mehanizme
okupljanja partikularnih, ve donekle izgraenih identiteta. Osim
toga, ovim se nastojanjima tijelo vlastite majke nacije/materinjeg
jezika stavlja u suodnos s drugim, usporedivim, postojeim kor-
pusima. Na koncu, pitanje jedinstvenog jezika potie rasprave o
jedinstvenoj knjievnosti izboru pisaca koji e ui u povijest
takve knjievnosti, pitanja njihova statusa i aksiolokih kriterija
koji e se pri tom odabiru primjenjivati. U tom smislu, rad na je-
dinstvu jezika, nacionalne knjievnosti i njezina kanona, dio je
strategija koje su omoguile nositelju sredinje faze procesa nacio-
nalne integracije, graanskoj klasi, samosuspostavu i drutvenu
afirmaciju. Narodni/domai/materinji jezik je, smatraju preporo-
ditelji, nuan uvjet narodnog napretka. Narodnog, u smislu na-
pretka svih slojeva, prvenstveno onih najniih. Strani jezici donose
napredak samo viim klasama, dok je narodni jezik prvi uvjet
pribliavanja izobrazbe puku. Pitanje jedinstvenog jezika odvelo
je raspravu o izvorima u dva smjera, dubrovakoj knjievnosti i
pukoj tradiciji. Pitanje jedinstvenog imena, nakon propasti ilirske
ideje, takoer vodi dvostruko: narodnjaki prema jugoslavenskoj
i pravaki prema hrvatskoj politikoj ideji. Prije toga, ako je vje-
21
Dezintegrirajui elementi u ovim zbivanjima na hrvatskim podrujima svakako
su, prema Gross (1981), nedostatak razvoja trgovine, nedostatak veza i informacija
o irim kretanjima.
58
rovati rairenim smjernim zaklinjanjima na sinovsku vjernost kru-
ni i ocu kralju, kroz ilirsku ideju oblikuje se prvenstveno pojam
kulturne nacije.
22
Zato, prema nacionalno-romantiarskoj viziji
Ljudevita Gaja, treba odbaciti partikularizme i predrasude po
kojima svatko za svoj jezik dri da je pravi ilirski: bilo da je to
samo srbski, samo dalmatinski, samo horvatski ili samo kranjski.
U Ilirii moe samo jedan jezik pravi knjievni biti, njega ne tra-
imo u jednom mstu ili u jednoj dravi, nego u cloj velikoj Ili-
rii. Na narod, kako ga u tekstu s istim naslovom zamilja Gaj,
zapravo je brojan i snaan, jednakopravan germanskim, roman-
skim i maarskim narodima. Zapravo, on je dio slavenskog bia
koje je, smatra Gaj, najvee u Europi:
Na jednoj polovici Europe lei goropadne velikoe orija.
Njegovo tjeme kuplje se u sinjem morju Adrije; a njegove goleme
noge upiraju kroz sverni led i sng na zidine Kininske; u krepkoj,
kroz srdce turskoga carstva spruenoj desnici nosi Crno morje,
a vu lvoj kroz srdce Nmake zemlje raztegnjenoj ruci dri
Baltik. Njegova glava jest srednja Ilirska, ovnana cvtjem toplo-
ga juga: njegova prsa, Vugerska; grdu planine hrvatske (karpat-
ske); njegovo srdce je pod starimi Tatrami; njegov eludac rav-
nina Polska, a trbuh neizmerni prostori ruski. I taj orija jest
na narod, narod vu Europi najveji narod slavjanski, a krv,
koja ovo golemo tlo oivljuje, jest jedna krv nae matere Slave,
to jest jedna narodnost slavenska (1835; 1965: 325).
Divovsko tijelo, iskoenog, na karti Europe naglavice okre-
nutog orijaa, kao razjedinjene organe
23
okuplja, kae Gaj, narode
22
U poslanici carskim izaslanicima grof Janko Drakovi govori o zamiljenom
ilirskom kraljevstvu koje, pol etiri milion dua brojee imenu diku i sostojanju
snagu, kruni pako korist vjenu zahraniti i mjerilu uharno prisegnuti moglo bi.
(Disertacija, 1832; 1965: 99).
23
Gajeva vizija somatizacije apstraktnog osjeaja povezanosti nacionalnim svoje
objanjenje moe nai u Lacanovoj koncepciji stvaranja identiteta u kojoj faza
raskomadanog tijela (le corps morcel) prethodi prepoznavanju (zapravo potu-
59
i puke slavjanske. Jedino neokrnjeno sredstvo njihova objedinja-
vanja je jezikoslovje iliti mudro i trezveno spitavanje i zveanje
korenja rijeih i prispodabljanje njihova obrzenja i pregibanja.
Zato je knjievno djelovanje jednako domorodstvu, a knjievnost
je u ovom predestetskom i predinstitucionalnom razdoblju shva-
ena kao kulturno djelovanje koje ukljuuje jednako pisanje rje-
nika, jezikoslovnih rasprava, poezije, drame ili historiografiju ili
to drugo. U nastojanjima oko postizanja nadregionalnog jedin-
stva, naroito u prvoj polovici devetnaestog stoljea, hrvatski pre-
poroditelji svoje aktivnosti usmjeravaju na pisanje i kodificiranje
zajednike povijesti, knjievnosti i jezika.
Sve to, dakako, nije teklo glatko: isprijeilo se razvijeno regio-
nalno jedinstvo, upravo ono koje je bilo uvjet vlastitog nadilaenja
u nadregionalnom: etnikom i nacionalnom. Radi toga, dakle,
Gaj, u Proglasu iz 1835. opominje: Na stran dakle sa svakim
predrasudom, prestanimo svaki za se, kano zli susdi, samo na
svoj mlin vodu vui, prestanimo misliti da je tekar srbski, ili samo
dalmatinski ili listor horvatski ili ljeprav kranjski itd. pravi i jedino
ilirski. Ovakve predsude neka hrane svojljubi u kojih nema prave
iskre domorodstva.
Svojljub je ovdje regionalnom svijeu ogranien pojedinac.
U Danici je tih godina iziao lanak Svojljub i svjetoljub, pod-
ivanju, mconnaisance) vlastitosti (ega) u zrcalnom odrazu. Samospoznaja (me-
-connaisance) je tako, prema Lacanu, sinonimna pogrenom razumijevanju
(mconnaisance), upravo stoga jer se ego oblikuje u tzv. zrcalnoj fazi, istodobno
kad i razdvajanje od simbolike predodreenosti bia. Takva vrsta samospoznanja
je i struktura izvorne neuroze i paranoine tlapnje, opisane kao mconnaisance
systmatique de la ralit. Vidi u J. Lacan, Some reflections on the ego, u: Jour-
nal Psycho-Anal., 1953: 11-17. Slavoj iek je u Tarrying with the Negative.
Kant, Hegel, and the Critique of Ideology (1993) taj proces takoer povezao s
utemeljivanjem nacionalnog u tradiciji: Nacija pronalazi svoj osjeaj samoiden-
tinosti () otkrivajui sebe ve prisutnom u svojoj tradiciji () U samom inu
povratka svojim (vanjskim) uvjetima, (nacionalna) se stvar vraa sebi. Cit. prema
Biti: 2000: 190.
60
naslovljen kao Egoist i kozmopolit, iz ega se vidi da opreka koz-
mopolitizmu nije nacionalizam, ve egoizam, tj. da perspektiva
nacionalnog jo nije definirana. Iz Gajeva je lanka, pak, vidljivo
da je zamiljeni identitet svojljuba nespojiv s domorodstvom,
odnosno patriotizmom, percipiranom kao odanost domovini ije
granice prelaze okvire regije, domovini koja apstrahira od lokalnih
jezinih, povijesnih i kulturnih raznolikosti i koja se utemeljuje u
konkretiziranoj viziji tada uvelike apstraktnog zajednitva. Nje-
gova se konkretizacija odvija kroz rad na nacionalnom pamenju:
utemeljivanju nacionalne povijesti, knjievnosti i standardizaciji
jezika. Jezik i narod se, prema herderijanskoj ideji, promatraju
kao organska cjelina. Rijeima Stanka Vraza, jezik sopstveni
svakoga naroda moe se prispodobiti velikome mostu k zemalj-
skom biu njegovom. Na istom je tragu i Humboldtova izreka o
jeziku kao istinskoj domovini: Die wahre Heimat ist eigentlich
die Sprache,
24
koja je postala je popularnom krilaticom u ono
doba. Istodobno, jezikoslovac Antun Maurani smatra da je jezik
prirodni glas ovjeka u kojem je moguno jakost svoju skrua-
vati, slobodno i otkrito oituvati. Ivan Derkos smatra da je
materinji jezik priroen biu ovjejem i da ga samo treba dalje
razvijati, pa, premda je korisno uiti strane jezike, valja svoj usa-
vravati: Zar ti nije lake zbaciti samo ljusku s materinjeg jezika
i imati ga tad savrena na utjehu i ast sebi, a na trostruku korist
unuadi? S druge strane, Dragutin Rakovac, polemizirajui s
Maarima, istie kako su narodnost i jezik svetinje svakoga na-
roda: Maari se za svoj jezik toliko bore, kazujui dapae da je
narodnost i njihov jezik vie nego vjera. Na tom herderijansko-
24
Die wahre Heimat ist eigentlich die Sprache. Sie bestimmt die Sehnsucht danach,
und die Entfremdung vom Heimischen geht immer durch die Sprache am schnell-
sten und leichtesten, wenn auch am leisesten vor sich (Humboldt, W. v.: 1963).
Njegova teorija jezika u ijim je izvoritima slavljenje upravo spomenutog para
jezik-narod povezano je s njegovim shvaanjem unifikatorske zadae sveuilita
(usp. Bourdieu, 1992: 29).
61
-rusoovskom konceptu na kojem je nastala ideja prirodnosti i
izvornosti materinjeg jezika, jezika koji je usisan s majinim
mlijekom, ali koji treba graditi dalje, nastaje i misao o jedin-
stvenom ilirskom/slavenskom jeziku
25
. Ipak, u realizaciji ovih
ideja nastale su praktine potekoe. Kako se moe razabrati iz
programatskih, kritikih, polemikih, ali i knjievnih tekstova
(prvenstveno poezije), pisanih izmeu tridesetih i pedesetih godina
devetnaestog stoljea, veliki je dio obrazovanih slojeva bio nezain-
teresiran oko pitanja narodnog jezika i knjievnosti i radi toga
je smatran odnaroenim. Meu drugima, koji su gorljivo prihva-
tili ulogu prosvjetitelja, unato konsenzusu o potrebi zasnivanja
zajednikog jezika, nastala su trvenja oko izbora osnovice za taj
zajedniki jezik i pravopis. Ispostavilo se da su oteavajui faktor
tradicija pokrajinskih knjievnosti i ponegdje uvelike uznapre-
dovala dijalektalna standardizacija. Upravo zato je, kao to je na-
pisao A. Barac, najea rije meu ilircima bila sloga
26
jer ju
je najmanje bilo i najvie trebalo.
25
Upravo e u tretmanu tog prirodnog, materinjeg jezika nastati rascjep meu
preporoditeljima. Jedni e ga, kako e se vidjeti u nastavku, smatrati osnovom i
izvoritem, predmetom nasljedovanja i oponaanja u kojem je sva sila izvornih
rijei, drugi e ga prozvati ogranienim i siromanim, vidjevi bogatstvo rijei u
umjetnoj knjievnosti.
26
Pojam sloge nije bio, prema Ljudevitu Vukotinoviu, miljen u politikom smislu.
Nije, tovie, zamiljen ni u smislu slaganja miljenja o nekom predmetu. Nestoji
sloga u tom, kae u Tri stvari knjienstva (Kolo, II/1843, knj. III: 129-136),
da svi o jednoj stvari jednako misle, osobito u knjievnih predmetih, gd najvea
razumna sloboda vladati ima, jer samo pod krilom najvee te slobode moe se
knjienstvo bez svakoga prisiljenja, bez affektacie razviti. U literaturi nikakve
druge sloge biti nemoe, nego, da se sve sile duevne k prosvtjenju naroda sjedi-
ne. Sloga je, prema njemu, slobodno sudaranje raznih samostojnih silah ili ivljah
u jednu svrhu, ona nije istovjetnost ili jednakost pojedinaca, ve prije njihovo
svjesno nastojanje da rade u prilog napretka knjievnosti (knjienstva). U tim
nastojanjima su vie nego dobrodole, smatra Vukotinovi, sve dissertacie, op-
pugnacie, demonstracie, recensie, kritike, itd. Ba u literarnoj borbi stoji literarni
ivot, i iz ovoga vodi put k prosvtjenju.
62
2.1.2.
Regionalne razlike: dijalekti, pisma i knjievna tradicija
Kad govorimo o otporu tokavskom standardu, valja osim primor-
skih regionalnih kulturnih centar poput Zadra ili Rijeke spomenuti
i kajkavski knjievni krug iji je glasnogovornik u jednom periodu
postao kalendar Danicza zagrebechka Ignaca Kristijanovia u
kojemu su kontinuirano iznoeni stavovi opreni onima u Gajevoj
Danici. Tako 1844. godine Danicza zagrebechka donosi, vje-
rojatno urednikov, tekst u kojem se osuuje prevrtljivost suvre-
menika koji uvode nove obiaje i jezik, dok autor uporno ostaje
uz svoje i staro, neprevrtljivo naelo pisanja u horvatskom tj.
kajkavskom knjievnom dijalektu. Prema Mihovilu Kombolu
(1961: 413), Kristijanovi je strao u novo doba kao osamljeni i
nesuvremeni ostatak pobijeene prolosti. Valja ipak, zajedno s
Divnom Zeevi (1982:121), primijetiti da su Kristijanovievi
kalendarski svesci izlazili redovito, sve do 1850. godine. Tako-
zvana pobijeena prolost, kae Zeevi, ivjela je intenzivno
na pukoj knjievnoj razini sve do sredine devetnaestog stoljea
usporedo s nastojanjima oko stvaranja i obnavljanja knjievnosti
na tokavskom narjeju.() Bez odgovarajue knjievne publike
kao i bez oslonca na bogatu kajkavsku knjievnu tradiciju, nije
mogue pomiljati da bi se kalendar odrao tako dugo i redovito.
Do poetka ilirskog pokreta hrvatski je kajkavski jezik funk-
cionirao kao regionalni knjievni jezik triju upanija. Najvie ga
je koristio puk i purgarstvo, dok su se graani koristili njemakim
jezikom, a latinski je bio jezik kolovane inteligencije i staleke
nacije. Taj je narod, tvrdi Wolfgang Kessler (1982: 217-222),
govorio svojim materinskim hrvatskokajkavskim jezikom i bio
je nosilac usmene tradicije narodnog jezika u ono doba kad su
inteligencija i graanstvo ivjeli u inojezinoj kulturnoj sredini.
Za narod su tampali knjige horvatskim jezikom dok nacija
jo nije sanjala o narodnom preporodu. Kajkavtina kao kodi-
ficiran narodni jezik doivjela je svoj uspon u samim poecima
63
preporoda, kad se uz uobiajenu kalendarsku i pobonu knjiev-
nost pojavila prigodna poezija P. Stoosa, Lj. Gaja, D. Rakovca,
Lj. Vukotinovia i J. Kundeka. ak je i domae plemstvo, prema
Kessleru, njegovalo kajkavtinu, iako je u javnosti branilo latinski.
U svakom sluaju, nije tono da je za Gajem odjednom poao
sav narod, kao to se moe proitati u knjievnim povijestima
(ivanevi, 1975:15), nego je bilo dosta sukoba oko uvoenja
organikog pravopisa i novotokavskog knjievnog jezika.
27
Nositelji nove ilirske knjievnosti koja je zastupnicima starin-
skog jezika izgledala kao izdaja tradicije i identiteta bili su gra-
anstvo i srednje plemstvo, slojevi koji su prije toga favorizirali
njemaki, pa stoga Kessler ispravno zakljuuje da je stvaralatvo
na novotokavskom standardu zamijenilo njemaku, a ne kajkav-
sku knjievnost: Kajkavtina je stvarno pala na razinu dijalekta
tek onda kad je izgubila mlau inteligenciju i kad je novotokavski
knjievni jezik uveden u kole (ibid: 221).
Regionalni otpor sukob centar i periferije,
Danice i Zora Dalmatinske
Polemike oko statusa i tretiranja dubrovake knjievnosti i novog
(zagrebakog) pravopisa koje u ovo vrijeme nastaju izmeu
pojedinih autora (D. Demeter, P. Preradovi, S. Vraz, I. A. Brli)
pokazuju da je antipod djelovanju zagrebake kole i Danice
ilirske bio zapravo zadarski krug oko Zore Dalmatinske.
28
Urednika politika ovog dalmatinskog lista se, posebno u odabiru
jezika i pravopisa, razlikovala od one kakvu su zagovarali i provo-
27
O tome osim W. Kesslera i O. ojat (1975: 39), Z. Vince (1974: 266) i drugi.
28
Takav je tekst iz Danice (XIII (1847): 15: 60) koji iz Podunavke prenosi sud
o Zori Dalmatinskoj, ili onaj Dimitrije Demetra, Priateljem jugoslavenske sloge
i prosvte iz 12. broja (str. 46-48) napisan u slinom tonu, ili pak tekst S. Vraza
Na pravopis i Zora Dalmatinska (Kolo, III (1847): IV: 85-93). Suprotno tome,
zajednike negativne stavove o kulturnoj politici zagrepana i nenarodnih
novina zagrebakih objavljuje Glasnik Dalmatinski, 1849.
64
dili urednici i suradnici Danice. Razloge tome moemo traiti
u njihovim kulturnim, politikim i geohistorijskim inkompatibil-
nostima na koje aludira i Petar Preradovi kad u lanku Misli o
Zori. U posljednjih danih stare godine (Zora Dalmatinska, II
(1845): 1: 2) tvrdi da u Dalmaciji nije ni mogue izdavati asopis
koji bi se bavio iskljuivo knjievnou, jer intelektualci govore
talijanski, pa mogu raunati samo s teacima. No i bez tog so-
cijalnog momenta, dominantan zajedniki razlog otpora kajkav-
skog i dalmatinskog svakako je razvijeni regionalizam koji se
vidi i u tvrdnji urednika Ante Kuzmania koju izrie 1846. godine,
pri ponovnom preuzimanju Zore: Mi ostajmo pri naem i
jer nam je ono jednako staro kao i ie i govori se po svoj irini
Rusije. () Neka Srblji i drugi piu kako hoe, mi im nezamiramo,
ali opet elimo i prosimo, da nam ni oni ne zamiraju, e inae
bismo zaista dosta razgovora imali (Zora, 1846: 40). Zorinu
jezinu i kulturnu politiku ustro su napadali zagrebaka Danica
i Kolo, ali i beogradska Podunavka koja, u lanku koji prenosi
Danica XIII (1847: 15: 60), istie svoje rastue razoaranje
ovim dalmatinskim asopisom. Zora, naime, prema sudu autora,
stalno stagnira i to stoga jer joj nedostaje programsko usmjerenje:
svaki pie, ta hoe i kako hoe; sadrajno nalikuje prije na re-
ligiozan, nego na knjievni list; posve je regionalno ograniena,
tek na sjeverni dio Dalmacije; O slogi govori, a protiv njoj radi;
ideoloki dominantni tekstovi ime Starevia (o kojem kau:
Nomine est omi ne) staromodni su, nazadni i tetni.
Dimitrija Demeter u svom lanku Priateljem jugoslavenske
sloge i prosvte (Danica ilirska, XIII (1847):12; 46-48) ide jo
dalje, pa polarizira sukob: s jedne strane prikazuje sirotu Zoru
i njezin krug kao skupinu staromodnih i nazadnih ljudi koji su
voeni seljakom i ostarlom znanostju. Djelovanje njezinog
urednika vidi motivirano razdorom i fanatinim duhom, a samu
Zoru proglaava zloudnom, neotesanom, preuzetnom gadnom
prostakinjom. S druge strane, vlastita stajalita predstavlja kao
dio djelovanja koje okuplja izobraene Hrvate, uene Slavene koji
plamte najiom domorodnom vatrom. Dodatni autoritet pri-
65
bavlja navodei niz instanci: pojedinaca i institucija koje su ovje-
rile djelovanje te zamiljene zajednice intelektualaca, aktivista
preporoditelja. Mi smo, kae Demeter, poduprti jednako biskupi-
ma, velikaima, plemstvom, graanima, duhovnitvom, ukupnom
mladei, pa ak i svijetlim kraljem te najuenijim i najglasovitijim
slavenskim muevima (afaik, Palacky, Vuk Stefanovi).
Stanko Vraz (Na pravopis i Zora Dalmatinska, Kolo, III (1847:
IV: 85-93) kao pokazatelj uspjeha zajednikog, ilirskog pokreta,
koji Zora Dalmatinska svojim podupiranjem nesloge uznemi-
ruje, navodi odobrenje katedre narodnih jezika (odlukom Sabora
1840) i kole za narodne uitelje. Vraz najodgovornijim za Zo-
rino djelovanje dri urednika A. Kuzmania kojemu priznaje
talent i obrazovanje, ali ga smatra posve nesposobnim za uredniki
posao jer nema moi da odvagne to je prikladno, a to pogubno
za objavljivanje. ali nad kidanjem knjievnog i duevnog brat-
skog saveza izmeu Dalmacije i ostalih ilirskih pokrajina. Time,
slino kao i Demeter, kao mjerodavnu uspostavlja vlastitu projek-
ciju nadregionalnog identiteta sa svime to ona u to vrijeme znai
(standardizacija jezika, zajedniki ope prihvaeni knjievni ka-
non na nain na koji su kod njih definirani), deklarirajui je kao
aksiomatski sustav iz ijeg oita svako odstupanje znai herezu.
No za razliku od Demetra koji, pomalo likujui, Schillerovim
stihovima Prostota samo za prostotu mari. Za vije udi jesu
vije stvari, u svom tekstu pokapa Zoru i njezin krug, Vraz
je otvoreniji i mudriji. On jo uvijek nastoji pridobiti Dalmatince,
obraajui im se, te iste 1847. godine, direktno kroz Kolo, mimo
Zore. Zavretak njegova teksta oblikovan je kao pismo brai
Dalmatincima u kojima ih opominje: otvorite oi jer je duh
sjedinjenja srodnih silah i tenjah dio duha novog vijeka; ideja
o knjievnom, pravopisnom i jezinom sjedinjenju je ve iroko
prihvaena (intencija Vrazova teksta je njezino dalje prihvaanje);
vai argumenti o regionalnoj povijesnoj slavi i moi Dalmacije
su klimavi: oni su tek lijepe i varave rijei, jer danas nemate ni
moi, ni gospodstva, ni slave ve siromatvo kojemu treba lijeka;
stanje knjievnosti zemlje jedne, jedino je pravo mrilo stanja
66
prosvte puka one iste zemlje; jedinstvo je jedini put, svaki drugi
vodi u propast: ovaj put vau: nama ete odsi jedan prst, a
sebi desnicu ruku.
Raspravu izmeu Zore i Danice kasnije, donekle u sli-
nom tonu, nastavljaju zagrebake Narodne novine i zadarski
Glasnik Dalmatinski.
29
Simo Popovi, na stranicama Narodnih
novina, donekle zloupotrebljavajui politiko i institucionalno
zalee glasila, proziva Glasnik za raskolnitvo i onemoguava-
nje plemenite namjere vlade nae. Urednitvo Glasnika odgo-
vara protuoptubom, nenarodnim novinama ije djelovanje dri
protuhrvatskim i protukatolikim. S. Popovia naziva sakatim
(hromim) avlom koji eli zatrti hrvatsko, nametnuti pravoslavlje
i slaveno-srpski jezik, ime zapravo otkriva kako je Glasnik
ostao na poziciji Zorine pokrajinske uzglobljenosti u nerazlu-
enom jezinom i religijskom identitetu. Ovome se suprotstavlja
i N. V. u Narodnim novinama (S Jadranskoga mora) koji poziva
na odbacivanje fanatizma, bigotizma i praznovjerja, te pledira za
jednakost i slogu meu Slavenima.
Polariziranost sukoba, kao i prilino uska zasnovanost raspra-
ve, unato ogranienjima, ve tada pokazuje da je homogeni-
zacija kulture, u ovom sluaju jezika, bila najmanje homogen
proces. Zbog toga se pjevanje narodnoj slozi i alegorijski pla
rascviljene majke domovine, kao u pjesmi Pavla Stoosa, ne doima-
ju pretjeranim. Potekoe u procesu nacionalnog, jezinog, knji-
evnog i ope kulturnog ujedinjavanja razliitih pokrajina bile
su viestruke. Osim navedenih regionalnih trvenja, koja su se,
kao to e se vidjeti, ticala podjednako i jezika i knjievnosti, od-
nosno izbora standardizacijskog idioma, kao i ishodinog nacio-
nalnog knjievnog kanona, potekoe su predstavljali i obrazovani
slojevi, posve nezainteresirani ili ak suprotstavljeni oivljava-
29
Meu Daniinim oponentima bio je i Ignjat Alojzije Brli, suradnik Zore
dalmatinske i urednik slavonskog Novoureenog ilirskog kalendara iliti Sveto-
danika (1836-1855). O njegovu djelovanju vie u Tatarin, 2006.
67
nju nacionalne tradicije i identiteta. Proces ujedinjavanja, svaka-
ko potaknut politikim i kulturnim zbivanjima, naroito u susjed-
nim zemljama s kolonijalnim aspiracijama (Austrija, Maarska),
nailazio je, dakle, na otpore prouzrokovane drutvenim (socijal-
nim, klasnim, spolnim), politikim (razliita ureenja i vladari) i
kulturnim (regionalne tradicije) razlozima. Tako starina Janko
Drakovi smatra da je rad na narodnom napretku imperativ, jer
ako bi i nadalje skrb za nau narodnost zanemarili, tada bi okolo
nas ustali drugi narodi s prie reenimi srdstvi () nadkrilili
(Govor, Danica, IV (1838): 31: 122). Orijentalistika markira-
nost te Drakovieve vizije napretka vidljiva je i jednom njegovu
kasnijem tekstu (Sabor itaonice ilirske zagrebske, Danica, VI
(1840): 27: 105-108) u kojem kao uzor kulturne politike i domo-
ljubnog djelovanja postavlja nau deravnu bratju Magjare, koji
se svimi silami upiru, da svoj materinski jezik, kao inostrano bilje
iz aziatskoga podneblja u nae europejsko prineen, sauvaju i
uzdre () a mi Europejci, mi Slavjani u naem od najdavnijih
i neznanih vrmenah prirodjenom nam podneblju europejskom
nae bilje () propasti pustimo. Skender Fabkovi 1849. godine,
u Poslanici iz Praga pukim uiteljima pie: Boj se bije duevni
i tjelesni po itavoj Europi; narodi se hrvaju i kolju; jedan drugog
hoe da nadjaa i nadvlada, a naposlietku ija e biti snaga, vidjet
emo. (Danica, XV (1849): 2: 87-88). Njegova poanta prenosi
poznati stav iz onog vremena kao po Stoosovoj to su djedi
gvoem bili/ nek su perom sad unuci, Fabkovi potie: umjesto
topova i kartaa sipajmo piesak po mastilu, da se to prie osui.
Dimitrija Demeter u Mislima o ilirskom knjievnom jeziku
(Danica, IX (1843): 1: 1-2, 5-8, 9-11) tumai neprijateljske po-
vijesne okolnosti koje su razruile ilirske drave i time osiromaile
i jezik: on posta sirov, kao to su bila vrmena, u kojih bijae
govoren, i siromaan, kao narod koji ga je govorio. Nedostatak
bilo kakve norme koja bi uvala jezik od kvarenja tuicama
doveo je do sadanjeg stanja za koje Demeter, meu ostalima,
strahuje da e se ovo zlo, ako se tome barbarstvu zaprke nestave,
68
skorom tako razprostraniti, da nee biti mogue srodstvo narjah
jednoga istoga materinskoga jezika medju sobom spoznati. To bi
se, tvrdi Demeter, moebiti ve i dogodilo bilo, da se providnosti
dopalo nije, da jedno utoite ilirskim muzam podigne. To svetite
bio je malen ravno, to se prostranosti tie, ali u mnogom drugom
obziru zaudo velik grad Dubrovnik. Stoga, usuprot onima koji
se u naoj domovini za izobraene dre i koji misle da se u
naem jeziku, izvan nkoliko kukavnih kalendarah i molitvenih
knjiicah za dcu i seljane nikakva druga pisma zabiljeena ne
nalaze i zato mre vrdnost svojega materinskoga jezika polag
ono malo rih, koje su si iz ustah svojih dojkinjah sakupili;
usuprot, dakle, njima Demeter klie: D, ljubezni domorodci,
mi imamo prekrasan jezik, a u njemu mnogo izvrstnih pisamah,
kojimi bi se najizobraenii narodi prosvtjene Europe rado pono-
sili, da bi njihova bila: ali mi ih nepoznamo i traimo nto, to
ve od nkada imamo. Zato, prema Demetru, materinski jezik
valja uiti iz knjiga, a, s obzirom da svako selo svojega knjien-
stva imati nemoe, a bez knjienstva neima spasenja suvremeni
se jezini standard treba oblikovati prema najblagozvunijem i
najokretnijem jeziku naih Gundulia, Gjorgjia, Palmotia i
dr.
2.1.3.
Kanon puki i dubrovaki
Spomenuto Demetrovo otkrivanje nepoznate batine bio je na-
in da se ispuni prvi uvjet vlastite kolektivne identifikacije u kon-
certu naroda, kao to e to kasnije rei Franjo Markovi
30
. Po-
30
to e zapjevati Slaveni? Kako e se oglasiti u koncertu naroda? pita se Franjo
Markovi, u tekstu O baladah i romancah, pisanom za jedno od javnih predavanja
namienjenih krasnom spolu (Vienac, I (1869): 44: 760-771).
69
dizanje tog propalog hrama, u njegovom metaforikom iskazu,
zapravo znai samopredstavljanje: vlastite tradicije, jezika, knji-
evnosti i povijesti. Znai stvaranje knjievnog kanona koji e
na adekvatan nain predstaviti vitalnost i snagu zajednice. Ti tek-
stovi, odabrani prema formalnoestetskim kriterijima, signiraju ula-
zak i naeg naroda u kolo ostalih kulturnih naroda dananjega
svieta. Pritom knjievna estetika koja oblikuje stvaranje nacional-
nog kanona i diskurs koji ga okruuje postaju neizostavnim dije-
lom oblikovanja i nacionalnog identiteta (o tome npr. Sarah M.
Corse u Dijk, Nel van, 1999). Kontinuirano vrednovanje prema
zakonima istih knjievnih i estetskih mjerila slui za nepresta-
no potvrivanje knjievnog kanona koji je, pak, znak vlastitog
zdravlja i odrivosti koje suvremene nacionalne kulture ele ui-
niti vidljivim u internacionalnom prostoru. Vrijeme u kojem se
taj prostor definira, kraj osamnaestog i poetak devetnaestog sto-
ljea, obiljeeno je ambivalentnim odnosom prema usmenosti i
pisanosti. O tome moda najrjeitije govori Essai sur lorigine
des languages (1754-1762) J. J. Rousseaua u kojem je izloena
teza o postojanju prirodnog jezika, govora strasti koji je, za
razliku od razuma, dostupan divljacima. On pri tom ambiva-
lentno definira pismo, pa, kao to je pokazao Jacques Derrida
(1967: 194), nije sasvim jasno je li ono zasunjivanje ovjekova
prirodnog duha ili nepristran izvjestitelj i zrcalo raznih stupnjeva
njegove denaturacije. Rousseauov govor divljaka koji bismo
danas, prema Havelocku (2003: 49), nazvali primarnom usme-
nou, uvelike je odredio kasniji nain percepcije usmenosti i
pisanosti. Kako je ve spomenuto, usmeno, narodno se smatralo
izvornim, a pisano sekundarno izvedenim i dograenim. Stolje-
e nakon Rousseaua, kako pokazuje Havelock (ibid: 51), obilje-
eno je dominacijom pisane rijei koja je, zahvaljujui napredo-
vanju europske svijesti pod liberalnim ili demokratskim vladama,
postala jedini kontekst za razmatranje problema svijesti i komu-
nikacije. Tko nije znao itati i pisati, u kulturnom smislu nije
postojao. Pisana tradicija, stoga, i u ilirskim podrujima postaje
70
aritem primarnog interesa, a nastajui knjievni kanon njegova
sredinja toka. Proces otkrivanja te tradicije znai uzdizanje
reprezentativnih imena, autora i djela, pa ve na poetku vidimo
kako je upravo Ivan Gunduli istaknut kao zastupnik ilirskog
naroda. On je, prema govoru Pavla Stoosa na sveanosti dvije-
stoljetne obljetnice uspomene Ivana Gundulia, onaj koi
naroda naega duh pred svtom kroz sve vke oituje. Gundu-
liev duh utjelovljuje individualni genij, pojmljen iz romantiarske
perspektive kao duh srodan geniju naroda. Smatralo se da, prema
Herderovim idejama, u narodu stoji neoskvrnuti izvor bitka zajed-
nice, u prvom redu jezika i stvaralatva. Stoga e se tzv. narodno
stvaralatvo dugo postavljati kao uzor ili ishodite onom umjet-
nom (umjetnikom)
31
. Kroz to vrijeme, djela za koja se dralo
da su uspjeno sintetizirala narodni temelj i umjetniki postupak
ili nadgradnju, kako je od Vraza do Frangea opisivana Mau-
ranieva Smrt Smail-age engia, dobivala su i lako zadravala
status kanonskih.
Genij naroda, genij pjesnika
Duhovni napredak kojemu je cilj identifikacija i odmjeravanje
na meunarodnom ili multietnikom planu mogu je, kako istie
Vatroslav Jagi
32
, samo napredovanjem knjievnosti koja je ogle-
dalo duevnosti nekog naroda. Kao primjer on navodi njemaku
knjievnost koja je u vrijeme stagnacije spaena tek zahvaljujui
nekolicini genijalnih knjievnika, emu se Jagi nada i u doma-
oj sredini u kojoj nastoji stvoriti uvjete kako bi se oni mogli raz-
viti i prepoznati. Stoga koncept genija ve na poetku preporodnog
31
Tako npr. i August enoa u Naoj knjievnosti (Glasonoa, 1865) savjetuje
prevoditeljima da svoj izraz izbruse itajui narodne pripovijetke i poslovice.
32
Usp. Vatroslav Jagi: ivi li, napreduje li naa knjievnost?, Vienac, I (1869):
1: 19-23.
71
pokreta, u vrijeme zasnivanja idejnog i ideolokog ishodita
postaje temelj autonomizacije knjievnosti. Upravo je genij Ivana
Gundulia, kako su ga predstavljali, shvaen kao preisti glas
naroda (P. Stoos), nazivan naim Vergilijem te usporeivan s
Homerom i Danteom. Dimitrija Demeter ga proglaava izvornim
klasikom koji je izvan dohvatljivosti racionalizma, prosudbe i
znanja jer u njem gori ivotvorni plamen Prometeov (Danica,
IV (1838): 50:197). Dapae, on smatra da je Gunduli svojom
genijalnou pokazao kako je duh jai od znanosti i kako se bez
znanja o estetici i pravilima, ako se posjeduje genij, jo lagodnije
stie oidanom cilju. Ta se vrhunaravna sila duha, prema Deme-
tru, ne da kovati u okove ve sasvim nezavisna po svojoj vlastitoj
snazi k savrenosti stupa. Upravo ovako ovaj pojam definira i
Immanuel Kant (1991: 196-197) koji smatra da je genij telent
koji umjetnosti propisuje pravilo, a ne obrnuto. Drugim rijeima,
genije je uroena sposobnost (ingenium) pomou koje priroda
propisuje umjetnosti pravilo. Geniju je, dakle, kako se smatra,
svojstven talent koji proizvodi originalnost koja se ne da nauiti,
ali koja postaje egzemplarna za ostale. Time je genij shvaen kao
poveznica izmeu umjetnosti i naroda: umijea (znanja) i prirode.
Genij je svojevrstan zainjavac na kojem se zasniva nacionalni
knjievni kanon, pa stoga, govorei o Gundulievu geniju, Deme-
ter nadahnuto klie: Raduj se dakle slavna Ilirio, jer ne manje
nego Grecia svojim Omerom, a Italia Dantom, moe se i ti svojim
Gunduliem diviti (ibid: 197-98). Isticanjem narodnoga, ilirskoga
genija utjelovljenom u Gunduliu, on ovdje potvruje projekciju
slavne nacionalne prolosti koja bi imala biti potvrdom nacio-
nalnog bia i nainom njegove legitimacije u koncertu naroda,
meu Greciom, Italiom ili Njemakom. U toj je maniri uope
nastajala, prema Benedictu Andersonu (1991), koncepcija svih
novih europskih nacionalizama koji su se svi redom zamiljali
kao buenje iz sna, kao novi osvit nakon mrane noi vlastite
nesamosvijesti, neznanja i vazalstva. Narod i narodni genij smatra-
ni su izvorom istog (narodnog) jezika, vrelom nadahnua na
72
kojem se knjievnici trebaju napajati. Otkrie naroda i njegova
kreativnog duha, kao i isticanje njegove prirodnosti i neiskva-
renosti u maniri rusoovskog koncepta, prema Peteru Burkeu
(1991: 51-78), zapravo je dio poriva za egzotinim meu pripadni-
cima viih klasa
33
. Ako je rije o usmenosti, Burke pokazuje da
se prikupljanje narodnog stvaralatva zbiva u vremenu u kojem
je ve dolo do raslojavanja izmeu visoke i puke kulture.
Prije tog vremena, u ranijim stoljeima, obrazovane klase bala-
de, puke pjesmarice i slavlja jo ne dovode iskljuivo u vezu s
obinim ljudima, upravo zato to i sami sudjeluju u tim oblicima
kulture. U hrvatskoj knjievnosti taj rascjep izmeu usmenog i
pisanog stvaralatva, a kasnije i izmeu popularne i estetske knji-
evnosti moemo pratiti kao dio procesa autonomizacije nacio-
nalne knjievnosti. Ona je, kao to je reeno, kao jedan od naina
legitimacije nacionalnog identiteta, razvijala strategije vlastite
estetizacije i historizacije koje su potpomagane predanim radom
na sakupljanju narodnog blaga knjievnog i jezinog stva-
ralatva ivo prisutnog meu uglavnom neobrazovanim pukom.
Otkrivanje naroda u toj je varijanti zapoelo 1813. godine, s
Pozivom Maksimilijana Vrhovca sveenicima njegove biskupije,
da sakupljaju blago rijei, izraza i fraza iz naroda, poslovica, pje-
sama, formula i popjevaka. Poduhvat je pokrenut s pretpostavkom
da je u narodu, bez obzira na pomijeanost sa stranim rijeima i
bez obzira na razliitosti govora, veliko bogatstvo istih rijei.
Kod nekih se autora ve u najranijem razdoblju diferencijacije
kanona, u kojem je sav rad na zasnivanju kanona zapravo usmjeren
na legitimaciju izvora vlastitog (zajednikog) kulturnog identiteta,
moe zamijetiti znaajan otpor prema izdvajanju tzv. starih pisaca
33
Egzotino su nalazili u razliitim oblicima prostorne i/ili vremenske udaljenosti:
u izvornosti narodnog duha, u povijesti vlastitog naroda ili sadanjosti pri-
mitivnih drutava koja su prihvaana kao slika djetinjstva razvijenih zapadnih
drutava. Tzv. plemeniti divljak (noble savage) postao je, smatra P. Burke. izrazom
melankolinog, nostalginog Drugog koji nas povezuje s djetinjstvom naroda.
73
dubrovakih, ponajprije Gundulia. Krug protivnika gosparskog
kanona oblikovao se, ponovno, oko Zore dalmatinske: junjaci
su, preslikavajui drutvene i politike prilike i odnose vlastitog
drutva, smatrali da uzore valja traiti u narodnom, usmenom i
pukom stvaralatvu, a da je knjievnost dubrovake i dalmatinske
vlastele talijanaka: pisana po tuim kalupima i bez neposrednog
kontakta s domaim, narodnim elementom. Tako Ignjat Alojzije
Brli u Nekoliko rijei, o najnovijima promjenama u ilirskom or-
ganikom verstopisu (1846) veli: Opomenimo nae nove pjesnike
da se dubrovakog pjesnikog duha dobro dre al da dubrovaki
pjesniki jezik na stranu metnu, koji niti je toliko pravilan nit
ugodan, da bi se za sve Ilire upotrijebiti mogo. Ja jamim da pokraj
visoko leteeg duha dubrovakih pjesnika njihove knjige i pjesme
nikad onoga tivenja, onog duha, one ljubavi u sveilirskom svijetu
naji i dostii nee, to su prostonarodni Kaii, Doeni, Relkovii
i dosad Topalovii nali i postigli. A zato piemo? Zar da
mudrim i veleizobraenima ljudima omilimo? tu emo svrhu
teko i kasno dostii, ja bi reko, bolje bi bilo za prosti puk, za one
koji izobraenje trebaju, za one koji se uiti moraju, da za one
piemo ako elimo domovini korisni i hasnoviti biti, i prostom
puku za prosvjetljenje posluiti (Krtali 1965: 169).
Vidljivo je, iz ove Brlieve argumentacije, da percepcija po-
tencijalnog itatelja definira i vrstu estetike, odnosno zamiljenog
kanona djela. Prema miljenju P. Bourdieua, popularna je estetika
zasnovana na pretpostavci kontinuiteta izmeu umjetnosti i ivota,
to implicira podreivanje oblika funkciji, odnosno odbijanje na-
ela od kojeg kree visoka estetika, naela jasnog razdvajanja
uobiajenih svakodnevnih potreba od estetskih potreba. Popularna
kultura je za Bourdieua zapravo kultura masovne trgovine, tele-
vizije, prije svega. S druge strane, visoku estetiku karakterizira
estetska distanciranost: distanciranost od ekonomske nunosti,
ali i od sadraja djela, likova, zapleta itd. te zauzetost oblikotvor-
nim naelima djela, njegovim specifino umjetnikim uincima
koji se mogu otkriti tek meuodnosima s drugim djelima. Nasu-
prot tome, John Frow (1995: 150) pokazuje da je kanonsku (viso-
74
ku) i nekanonsku (nisku) kulturu (u naem sluaju knjievnost)
primjerenije promatrati kao prakse vrednovanja, a ne kao zbirke
tekstova zamiljene koherentnosti. Te prakse, dakako, imaju odre-
ene uinke u stvaranju kulturne distinkcije i time stvaranju i
odravanju drutvenih nejednakosti. Analizirajui strukturu, dje-
lokrug i drutveni i umjetniki kontekst pukog knjievnog tiva
u hrvatskim kalendarima prve polovice devetnaestog stoljea,
Divna Zeevi pokazuje trajnost i specifinost pukoknjievnog
elementa. Ona, takoer, izdvaja funkcionalnost kao dominantno
naelo tog tiva: Puka knjievna istina ne oponaa, kao i svaka
knjievna istina, stvarnost, nego izborom injenica stvara svoj
model stvarnosti, vienje vie istine, stvara idealni red koji i
privlai itateljstvo zato jer je iznad stvarnosti (Zeevi, 1982:
15). Ipak, kako naglaava autorica, didaktika funkcija knjiev-
nosti nije u ono doba svojstvo samo kalendara i pukog tiva,
ona je prisutna i u nastajuoj tzv. umjetnikoj knjievnosti. Razli-
ke se oituju u knjievnoj poetici u kojoj je zanemarljiva uloga
autorove individualnosti, dok proces razvoja hrvatske umjetnike
knjievnosti postepeno, ponekad i u naglim skokovima kvalitete,
oituje manje ili vie naglaene individualne karakteristike auto-
rove linosti i poetike njegova djela (ibid: 18). Ova se praksa
jasno vidi i u organizaciji asopisa, strukturiranju priloga, naina
obiljeavanja obljetnica ivota, rada ili smrti pojedinih autora.
Svakako, moe se zamijetiti razlika u percepciji odabranog autora,
uzornog djela ili potencijalnog itatelja koju u svojim angairanim
estetskim istupima, vrednovanjima tekstova ili pozivima provode
pojedini autori.
Dimitrija Demeter, dakle, kao predstavnik estetiara, od-
nosno dubrovakog kanona, u svojoj argumentaciji implicitno
polemizira s onima koji sebe dre obrazovanima, a nisu proitali
ni jednu knjigu na narodnom jeziku, pa zbog toga misle da je svo
blago jezika sadrano u pukom izriaju. On, dakle, izdvaja kanon
estetski doraene knjievnosti renesanse i baroka, da bi pokazao
vrijednost i trajnost nacionalne knjievnosti koju, razumije se,
vidi kao kontinuitet izmeu tih davnih vremena i svoga danas.
75
Takvu vrstu legitimacije nacionalne kulture podupirat e, svojim
lancima i ilustracijama, knjievni asopisi kroz itavo devet-
naesto stoljee. Ve e se u Danici, Kolu i Nae gore listu,
usporedo sa suvremenicima, objavljivati i tzv. stari hrvatski pisci.
Svojevrsnim anakronizmom, slavit e se njihove obljetnice i svet-
kovine, Gunduliu e se npr. sluiti requijem, sa svim poastima,
kao da je tek preminuo
34
. Prakse takvih redovitih godinjica i
svetkovina omoguit e proizvodnju znanja o starima ali i upi-
sivanje novih vrijednosti i identiteta. Uz pjesnike opuse, prepi-
sane filolokom pedantnou, Ivan Kukuljevi Sakcinski e npr.
prireivati i objavljivati i kratke biografije, ime e zasnovati i
stanovitu biografsko-filoloku metodu, o emu e vie biti govora
kasnije.
Uspavano tijelo nacije
Nasuprot ovim estetskim zasadima visokog kanona, s jednakom
vrstom vjere u domoljubne ciljeve, nastupaju i zagovornici pu-
kog kanona, poput I. A. Brlia. Njegovo uvjerenje je, vidjeli
smo, da te tzv. mudre i veleizobraene ljude jednostavno treba
zaobii jer je njima nemogue omiliti, a da je nuno usmjeriti
snage na pridobivanje i prosvjetu goleme veine nepismenog puka
koja, k tome, ve ima profiliran stanoviti ukus i omiljene autore
(Kai, Relkovi, Doen). Sudionici ovih rasprava oko izbora
kanona i itatelja ine se prilino iskljuivima. Ipak, bez obzira
kojoj skupini pripadali, zajedniko im je sljedee:
1. izdvajanje uloge autora (Gunduli, Palmoti, Vetranovi itd.
vs. Kai, Relkovi, Doen). Fiksiranje knjievne injenice
za lik pojedinog autora, implicitna ili eksplicitna teorija genija,
pojedinca koji je u dosluhu s kolektivnim genijem naroda;
34
U Danici III (1838): 52 govori se o mrtvakom svetkovanju, dri se opijelo
pokojnom naem Ivanu Gunduliu.
76
2. percepcija skupine knjievnih djela (knjievnog kanona) koja
nadilaze okolnosti vlastitog nastanka i prihvatljiva su (estetski,
ideoloki) za irenje i recepciju u najirim slojevima drutva;
svijest o postojanju i vanosti publike (itatelja). Potreba da
se s tim itateljstvom ne samo rauna ve i manipulira: da ga
se obrazuje, da mu se usade stanovite vrijednosti;
3. kao itatelji su zamiljeni uglavnom puk, ene i mladi. Smatra
ih se neprosvijeenim, maloljetnim, u Kantovom smislu
35
,
nedovoljno kompetentnima da samostalno racionalno donose
odluke. Radi toga treba ih uvati pogubne (strane) knjiev-
nosti, uglavnom romana, to se vidi na primjeru Zagrepkinje
A. Vebera Tkalevia (1855) u kojoj glavni enski lik, odgo-
jem i pogubnom literaturom odnaroena Zagrepanka Milica,
srlja u propast brane nevjere i potpunog sloma. Imajui u
vidu upravo nepismene i neprosvijeene, Dimitrija Demeter
u lanku Knjienstvo ilirsko (Danica, XII (1846): 42: 168-
-170) preporuuje da se tivo kalendara prenosi usmenim pu-
tem, da oni koji su pismeni itaju drugima.
36
Prema Divni Zeevi, aktivizam didaktikog tiva, u njezinom
sluaju kalendarskog, nije usmjeren prema ruenju postojeeg i
uspostavi novog poretka. tovie, ona insistira na tvrdnji da je u
ove tekstove upisan konzervativizam i sklonost uvanju poretka:
35
Kant u tekstu Odgovor na pitanje to je prosvjetiteljstvo? (1784), definira
prosvjetiteljstvo kao izlazak ovjeka iz stanja samoskrivljene maloljetnosti.
To je stanje samoskrivljeno kada postoji razum, ali ne i odlunost i hrabrost
da se njime sluimo bez tueg vodstva. Usp. I. Kant: Pravno politiki spisi, Zagreb,
Pol. kultura, 2000: 33-41.
36
Ta usmjerenost didaktike knjievnosti, predavanja i pounih lanaka na to raz-
jedinjeno i uspavano tijelo nacije: puk i ene e, kako pokazuje Ivo Frange (1974-
-78: 279), potrajati kroz gotovo cijelo devetnaesto stoljee, zapravo dok realizam
posve ne uhvati korijena [] Ravno tri desetljea poslije Drakovia, u prvome
broju Vienca svrha asopisa ovako se prikazuje: Pisat emo naim milim i
dragim krasoticam, jer tko ne bi rad tetoio oko njih, tko im ne bi rad uao u volju
i naslaivao, budui vlastan napisati da cijeli svijet ita: Mile i drage nae
zemljakinje!
77
Ljubav prema jeziku ne smije ugroziti drutveni poredak kasnog
feudalizma u hrvatskim krajevima. Ljubav prema jeziku, dakle,
nije romantiarska nego, naprotiv vrlo trezvena i razumna. Pouka
glasi: togod ovjek misli o onome to posjeduje, treba da ostane
tim zadovoljan (ibid: 23). To puko tivo, kakvo donosi i Zora
Dalmatinska, pa u velikoj mjeri i Danica i drugi, pokazuje
isprepletenost i neodvojivost knjievne od drugih funkcija. Zee-
vi takoer tvrdi da su sve informacije kalendarskog tiva usmje-
rene zajednikom cilju pouci. Sve priloge objedinjuje i odreuje
ista zajednika funkcija. I savjeti kunog lijenika () nose svoju
pounu idealizaciju. Pouka uzdie svaku informaciju u oblast
vrijednosti izvan puke praktinosti (ibid: 33).
Statinost, idealizirane vrijednosti i univerzalni poredak kakav
je, prema Zeevi, vidljiv u naelima oblikovanja pukog kalen-
darskog tiva, odvajaju ga od estetske knjievnosti koja se oblikuje
kroz devetnaesto stoljee. Kalendarske knjige znaajne su upravo
po ovom objedinjavanju sekularnog i sakralnog vremena. Dok
e se razvoj hrvatske nacionalne knjievnosti u prvoj polovici
devetnaestog stoljea kretati u pravcu sekularizacije vremena i
povijesnog trajanja zajednice, kalendarske knjige namijenjene
irim slojevima itatelja donose popularni, puki knjievni izraz
sijamske zajednice sakralnog i zaetka sekularnog vremena (ibid:
46).
Povijesna e perspektiva svakako odrediti smjer razvoja tzv.
estetske knjievnosti. Ipak, valja imati na umu da e se, ak i ta-
mo, sve do kraja devetnaestog stoljea, u osnovnim narativnim
postavkama zadrati obrasci svojstveni romansi: idealizirani liko-
vi, tipizirani zapleti i vrijednosni sustav neoptereen historijskom
perspektivom. S jedne strane e se tzv. trivijalno i puko odvojiti
od estetskog i visokog. S druge strane e ta nastajua umjetnika
knjievnost nai naine transformiranja popularnih i pukih ele-
menata i to zato da bi, u projektu pridobivanja i prosvjeivanja
najirih drutvenih slojeva, prihvatila i preobrazila njima znan
jezik. asopisi su, kao nositelji kulturnih vrijednosti i adekvatnog
izbora iz knjievne produkcije, oblikovani s perspektivom najire
78
drutvene prihvaenosti. Oekivala se, kao to spominje D. Deme-
ter u Mislima o ilirskom knjievnom jeziku, stanovita sprega usme-
nosti i pisanosti u njihovoj recepciji, tj. da oni obrazovani itaju
onima koji su mogli samo sluati. Zato su, po uzoru na ureivanje
kunika ili kalendara, objavljivane i male mudrosti, basne i savjeti,
kao i krae proze pisane prema znanim obrascima. S druge strane,
postojao je sloj obrazovanih aristokratkinja ili, kasnije graanskih
ena koje su mogle itati u dokolici i kojima je bila bliska popu-
larna trivijalna knjievnost na stranim jezicima. Struktura ro-
manse bila je zajednika jednima i drugima, pa se lako iskoristila
u zapletima domoljubnih proza. Puk i narod su, u meuvremenu,
postali sinonimom za sve iru zajednicu dostupnih itatelja. Nji-
hov potencijal prepoznaje ve Ivan Kukuljevi koji 1847. godine
ali to su Hrvati poeli pisati za izobraene, koji ak i preziru
puke knjige, a zanemarili su neuki puk, dok, godinu dana
kasnije, Adolfo Veber Tkaleviu svojim Domorodnim razmatra-
njima tvrdi da naobrazba za vije klasse ne moe bit korisna
ako prosvjeta ne dopre i do puka
37
. Franjo Raki, u istom duhu,
primjeuje kako prosvjetu treba iriti u puk, pri emu istie vanost
pukih knjinica: jedino ako puk sudjeluje u kulturnim dostignu-
ima, na e se narod uzvisiti do europske kulturne razine
(Narodne novine, 1859: 21. III, 23. III).
Apsolutizam je svojim reformama poticao razvoj graanskog
drutva, ali je koio irenje separatistikog nacionalnog pokreta
koji je jedini mogao poveati broj potroaa knjievne proizvod-
nje (Gross, 1981: 415). Zato se zajednikom projektu pridruuje
i veliki izdava, Matica, inicirajui objavljivanje ne samo knjiga
za uene klase, ve, prije svega, pukih knjiga. Tako se 9. oujka
37
Objavljivani u Danici, XIV (1848): 23: 98-100; 101-104; 106-108; 110-112;
114-116; 118-120; 122-124; 127-128, gdje se uz prvi nastavak donosi biljeka
urednitva: Poetak ovoga lanka izaao je lani u naih narodnih novinah, no
samovoljna cenzura, sunce joj pomralo, podsiee mu laka krila, da nepoleti na-
rodu u njedarce []
79
1851. godine postie suglasnost oko odluke da Matica vie nee
posveivati osnovnu panju izdavanju dubrovakih klasika za
potrebe uenih klasa, nego da e biti posveena pukoj knjizi
kao sredstvu za obrazovanje ubogog naeg naroda (Narodne
novine, 11. II. 1851). Plemkinja Jelisaveta Prasnika r. Berti
krajem 1859. godine inicira osnivanje drutva za izdavanje pukih
knjiga to rezultira zakladom za puku knjigu iz koje je, na
prijedlog Ivana Maurania, a prema opem miljenju, najprije
trebala izii najvanija puka knjiga: povjestica (tj. povijest) hrvat-
skog naroda
38
. Znaenje puke knjige za narodnu stvar, napo-
minje Gross, istaknuto je i u proglasu Matice ilirske i Drutva za
povjesticu jugoslavensku prigodom obiljeavanja stogodinjice
Kaieve smrti. Tamo se kae da nai bolji i vii stalii veinom
imaju razmjerno visoku kulturnu razinu, ali da valja paziti da
onaj neizpunjeni jote ponor koji ih dijeli od puka u duevnom
pogledu ne postane jo vei
39
.
irenje pismenosti i kulture, kao i unutarstaleko mobilizira-
nje, prema Gross (1981: 175-190), nisu tek nuspoizvod nacio-
nalno-integracijskog procesa, ve su mu condicio sine qua non.
Etnika integracija koja prethodi nacionalnoj je teritorijalno ogra-
niena, statina i tradicionalna i ne ukljuuje potrebu identifi-
ciranja s pripadnicima razliitih stalea ili stanovnicima drugih
krajeva. Hrvatski feudalci se isprva identificiraju samo s pripadni-
cima vlastite klase, na poetku preporoda oni su politiki narod
ili, vjerski, s kranima, smatrajui se, slino kao i maarski ili
poljski plemii, predziem kranstva, braniteljima Europe od
tatarskih i turskih navala. Obian puk, s druge strane, ima tek ne-
jasnu sliku o vlastitom nadregionalnom identitetu. Poetak pre-
38
U tekstu Glas jedne domorodkinje (Narodne novine 24. studenog 1859. godine)
Prasnika poziva na sabiranje prinosa za osnutak drutva za puku knjigu. Usp.
Smiiklas, Markovi, 1892: 36.
39
Objavljeno u Narodnim novinama, 1860: 7-8, 10-111, cit. prema Gross, 1981.
80
poroda je stoga u rukama obrazovanog sveenstva, nekolicine
plemia i neto vieg graanstva. Njihovo mi koje upotreblja-
vaju govorei o narodu/naciji u tom je smislu samouspostavljajue
i, istodobno, samopotvrujue na razini skupine. Oni, budni, govo-
rei u ime svih dijelova uspavane majke domovine, zapravo, iz
tog dugotrajnog drijemea ele probuditi ponajprije njezine naj-
brojnije lanove: puk i, od samih poetaka, sve brojnije ene-
-itateljice. Slino navedenome i I. F. Peri pie Na pravac dakle
nije valjao, niti valja; to je oevidno iz njegova ploda.
40
Peri
smatra da puk nije obrazovan i da nema dobre lektire, to znai
popularne puke literature, pa kao i drugi, zagovara izdavanje
Kaia i pjesama o Kraljeviu Marku, ilustriranih i u veoj nakladi,
te povjestnica za mlade i ivotopisa slavnih mueva.
August enoa, kanonizirani autor ije se protorealistiko
pisanje esto nasilno odvaja od nacionalne romantiarske prethod-
nice, 1865. godine, dvadeset godina nakon Vukotinovieva poziva
u Tri stvari knjienstva, suvremenoj domaoj knjievnosti takoer
zamjera to nije dovoljno vezana uz puk: U puku stoji prava sila
naroda, on je od svega naroda najvie spojen sa zemljom, a bude
li u njega obrazovanja i samosvijesti, ni sve sile svijeta ne e na-
rod krenuti s puta, kojim udariti mora; zaman su sve tue spletke,
zaman svi vanjski pokuaji, da navuku narod na svoje on stoji
tvrdo ko dub, jer je dubu silan korijen, a taj korijen je puk! [] A
sad pitam, kako hoete da nam djevojke budu narodne, kad nemaju
ta itati u hrvatskom jeziku? Il ete im moebit Gospodinu
Clairon ili znamenito djelo Pravda uspije dati? Ako to, onda si
propo, hrvatski narode!
41
Kod enoe je i ovdje puk predstavljen kao subjekt i kao objekt
narodnog djelovanja. On je u toj samoidentificirajuoj petlji
40
Pravac nae knjievnosti od 1835-1858, Neven, VII/1858: 4:59.
41
Pod naslovom Naa knjievnost objavljeno u Glasonoi V (1865): 1: 5-6; 22-
-23; 43-44; 60-61.
81
uporite i predmet nacionalne samospoznaje. Cilj knjievnosti i
nauke je, za njega, izobrazba naroda, pa zbog toga valja raditi na
popularnoj, pukoj i zabavnoj knjievnosti, jer strogo znanstvena
struka ne djeluje nikada tako neposredno, tako intenzivno na sve
socijalne krugove, ona ostaje vazda manje-vie svojinom strukov-
njaka i znanstvenika.
42
Slino kao i ene, koje je knjievnost
trebala obrazovati za valjane majke i blage keri koje e kas-
nije odgajati domorodce
43
, puk je valjalo oblikovati i usmjeravati.
Jedni i drugi, kao to je ve spomenuto, neobrazovani puk, mlade
i ene, dio su zamiljenog uspavanog tijela nacije. Zanimljivo je
kako se za tretman tog tijela koriste kriteriji razliiti od onih kojima
se pristupa glavi nacije: intelektualcima i njihovoj literaturi.
Tako npr. Vatroslav Jagi, metodian i paljiv filolog koji je, uz
Kukuljevia, jedan od najpedantnijih i najmarljvijih radnika na
nacionalnoj batini, kad govori o knjievnosti za puk, znatno od-
stupa od naela koje koristi u pristupu povlatenijim skupinama
itatelja i tekstova. Tako u Kratkom pregledu hrvatsko-srbske
knjievnosti od posljednje dvie-tri godine u Knjievniku (III
(1866): 552-585) donosi pregled tekue produkcije, zdvaja nad
nepismenou puka i predlae rjeenje: Trebalo bi svakako da
se sazna, jeda li jo koji kraj naroda moe biti kakvu stariju, ve
otprije mu poznatu knjigu rado ita, pa da mu se pretampa i ako
je mogue, makar kradomice, gdjeto izpravi i popuni ili k onomu
jo togod doda. Prvi je uvjet, da nam narod ushtije itati, kasnije
nee biti teko, da mu uz njegove starinske jo i druge knjige
podmetnemo [istaknula M. P., str. 560]. Jagi, kako vidimo,
nije samo svjestan razliitih estetskih kriterija u odabiru poeljne
lektire (kanona) za pojedine drutvene skupine, ve, tovie, pre-
uzima ulogu prosvijeenog pedagoga koji je zaduen za napredak
42
enoa u svom tekstu razlikuje pojam narod pod kojim podrazumijeva sve
drutvene stalee i pojam puk pod kojim misli najire slojeve, seljaka, obrtnika
i zanatlija poluobrazovanih i potrebitih adekvatne knjievnosti.
43
Usp. Megan Hays, 1996: 85-95 i Dinko upan, 2001: 435-452.
82
nesamostalnog i neprosvijeenog puka. Za njega je, uostalom kao
i za Brlia, puk dijete koje se igra. Razlikuju se samo po tome to
je jedan sklon odgajati ga i poduavati, a drugi ga ostavlja u njego-
voj zaigranosti. Ti su drugi, uz Brlia i Starevia i niz autora ko-
ji nisu posve uvjereni u prednosti tzv. ozbiljne knjievnosti.
Oni e nalaziti naina da podre kanon popularne knjievnosti,
iji e se glas povremeno uti, kao kad se npr. 1884. godine u
zadarskoj Iskri Kaia usporeuje s Danteom i Shakespeareom.
Kako navodi Divna Zeevi (ibid: 92), visoki status Kaieva
djela, nautrb svih Naljekovia, Dria, Vetrania., zadrat
e se, zahvaljujui kalendarskim prosvjetiteljskim nastojanjima,
sve do Drugog svjetskog rata.
Rasprave izmeu zagovornika i osporavatelja visokog kanona
knjievnih djela u sebi, kao to je spomenuto, nose iskru koja je
valjala pobuditi i pokrenuti pojedince i institucije, a u svrhu nala-
enja, podupiranja i objavljivanja prikladne knjievnosti. Sm
pojam nacionalnog kanona proiziao je iz rascjepa nastalog iz
potrebe udovoljavanja standardima visoke knjievnosti i prihvat-
ljivosti u najirim slojevima. U spomenutom enoinu lanku Naa
knjievnost ostvarenje glavnog cilja, obrazovanja puka, vidi se u
aktivnijem djelovanju autora, prevoditelja, izdavaa i znanstve-
nika. enoa izravno proziva Maticu i njezinu ureivaku politiku,
autore i prevoditelje kojima nalae uenje narodnog jezika i itanje
narodnih pripovjedaka, pisanje izvornih djela i odbacivanje kalu-
pa tueg duha. Kao krajnji cilj toga on vidi drutvene promjene:
smanjivanje razlika meu staleima, a zapravo, implicitno, jaanje
srednjeg, graanskog sloja.
Govoriti u tue ime
Zanimljivo je kako se kroz ove tekstove u ulozi voe, glave ili
usta naroda u pravilu vide odabrani intelektualci i knjievnici.
Pojam narod koji pritom tako esto koriste zapravo je, valja
83
imati na umu, pojam-kiobran koji je s jedne strane zakrivao razli-
ite klasne, regionalne, spolne i rasne raznolikosti, dok je, s druge
strane, postao operabilnim pojmom kojim su se koristili razliiti
intelektualci i skupine u borbi za prevlast unutar polja iji su nosivi
stupovi u sociologiji. P. Bourdieu je u jednom od kasnijih eseja,
apostrofirajui ambiva-lentnost (i vlastite) zastupnike pozicije,
zapisao Da bi se osvijetlila rasprava o narodu i popularnom
valja imati na umu da su narod i popularno () ponajprije
operabilni pojmovi borbe meu intelektualcima. () narod u
sebi moe stvoriti snagu u borbi izmeu razliitih polja, politikih,
religijskih, umjetnikih itd. snagu koja jaa slabljenjem relativne
autonomije polja u nastanku (Bourdieu: 1990: 150-155).
Ve se kod enoe moe vidjeti stanovita napetost u koritenju
pojmova narod i puk: narod je zamiljeno vrelo, izvor i na-
dahnue za izvorno umjetniko stvaralatvo, ali i objekt domo-
ljubnog djelovanja, zajedno sa enama uspavano tijelo nacije koje
valja probuditi i odgojiti u samosvijest i zrelost. Linda Alcoff
(Frow: 1995: 161) u tom smislu postavlja pitanje predstavljanja
drugih u terminima naina izraavanja, odnosa izmeu drutvenog
poloaja i semantike izraavanja. Evidentirajui rastuu spoznaju
neodvojivosti ishodita onog koji uzima za pravo da govori u
ime drugih od istine koju pri tom izrie, ona argumentaciju pro-
iruje tvrdnjom da praksa privilegiranih koji govore u ime ili za
one manje privilegirane najee zavrava samo rastom ili jaa-
njem potlaenosti skupine u ije se ime govori, odnosno da je ne-
kim diskurzivnim kontekstima i lokacijama svojstvena povezanost
sa strukturama tlaenja, a drugima sa strukturama otpora potlae-
nosti. Prosuivaka uloga koju si uzimaju intelektualci (kulturna
elita) kao i uloga zagovornika i zastupnika naroda svakako
nosi stanovite zamke. Prvenstveno se to odnosi na ne/mogunost
zastupanja interesa koji nisu vlastiti ili koji ak pripadaju vrijed-
nosno suprotstavljenoj strani. Kad govorimo o stvaranju visoke
kulture, ona svakako u devetnaestom stoljeu nastaje nasuprot
pukoj, popularnoj ili niskoj. S druge strane, zastupnici te kultural-
84
ne drugosti su, na reprezentativnim mjestima, bez glasa. Glas im
daju, ili se pretvaraju da to ine, upravo zagovornici visoke kul-
ture. Jo je Gayatri Ch. Spivak u Moe li podinjeni govoriti?,
slijedei Foucaultovu i Deleuzeovu tvrdnju o fundamentalnoj
nedostojnosti govorenja za druge (ibid: 163), istaknula kako za-
uzimanje poloaja glasnogovornika podinjenih zapravo omogu-
uje potpunu kontrolu znanja o njihovoj podinjenosti. Ipak,
potpuno negiranje mogunosti svjedoenja za druge, smatra Frow,
negiralo bi i institucionalne uvjete, posljedice i odgovornosti inte-
lektualnog rada. P. Bourdieu je nastojao anticipirati taj problem
govorei o intelektualcima kao o dominiranim dominatorima,
odnosno kao o skupini kojoj njezino ekonomski podreeno, a
simboliki dominantno mjesto u drutvu omoguuje osjeaj soli-
darnosti sa svim podinjenima. Kulturalni kapital je tako, istodob-
no faktor dominacije i stvaranja drutvenih razlika, ali i instru-
ment spoznaje i zbog toga potencijalno univerzalan. Zanimljivo
bi bilo istraiti u kojoj mjeri se rukopis podjarmljenog popu-
larnog i pukog uvukao u disciplinirani govor umjetnike knjiev-
nosti i na koji se nain, vlastitim diskursom, od njegove hegemo-
nije, brani taj popularni i puki element. Nastavak borbe drugim
sredstvima moe se promatrati i u opoziciji koju je, dominantnom
kulturnom i politikom poretku, u drugoj polovini devetnaestog
stoljea, stvorila Stranka prava, pogotovo Ante Starevi i Ante
Kovai kao satiriari.
85
2.2.
AUTONOMIZACIJA KNJIEVNOSTI
Only an institution can dissolve itself, only an iden-
tity can know plurality, only the same is vulnerable
to alterity, only a kind of consciousness can embrace
the unthought, only tradition can beget newness; in
sum, only the commitment or imperative to value can
effect any kind of transvaluation.
Steven Connor, Theory and Cultural Value
Kako je poznato, pojam knjievnosti kao matovitog pisanja ne-
kim nacionalnim jezikom je relativno mlad pojam, nastao kroz
osamnaesto i devetnaesto stoljee
44
. Aristotel u Poetici, primjerice,
nema teoriju knjievnosti: ne poznaje knjievnost kao jedinstven
pojam koji bi objedinio razliite prakse pisanja. On poesis shvaa
kao proces oblikovanja koji je neke vrste obrta, a sama izvedba
mimesis kod njega nije opa nauka, ve je specifina za svako
pojedino podruje. Dramatiar i pisac proze nemaju nita vie
zajedniko nego to imaju tkalac ili izraiva jedara: obojica rade
s tkaninom, ali je njihovo umijee strukturno razliito. Zapravo,
kako pokazuje Bill Readings (1996: 71) potpuno je anakrono
govoriti o antikoj ili srednjovjekovnoj knjievnosti uope, ako
pod umjetnou mislimo vrstu romantiarskog pojma izvorne
aktivnosti due. To ne znai da u srednjem vijeku ili ranije nije
postojala ideja ope znanosti; za razliku od Aristotela, kod Platona
se, primjerice u Gorgiji ili Ionu, vidi takva ideja, ali kao dio Pla-
tonova razumijevanja po kojem je jedina prava opa znanost
filozofija, dok su knjievnost i jezik tek lane openitosti. Tek se
s osamnaestim i devetnaestim stoljeem uvodi perspektiva knji-
44
Pri ovom definiranju knjievnosti kao institucije obino se, kae Terry Lovell
(2002), navode barem tri karakteristike: razlikovnost knjievnosti od drugih naina
pisanja, o emu su velikog rauna vodili posebno ruski formalisti, estetski odgovor
itatelja (recepcija i evaluativnost knjievnosti) i drutvena uloga knjievnosti.
86
evnosti kao jedinstvene djelatnosti koja funkcionira na razini
puka (naroda, Volka) i koja objedinjava raznorodne pojedince u
jedinstveno tijelo, pri emu se rast i napredak nacije usporeuju s
napretkom i odrastanjem pojedinca. Tako Stanko Vraz u prvom
goditu Kola (I (1842): I: 124-128) pie: Nu kad je naa
knjievnost ve u osmoj godini, to je istina ve krajno vrijeme da
se jedared pisaoci od slatke sise odbiju, djeinski im se bamaci
svuku i da se postavljaju na mladosne noge svoje. Knjievnost
postaje nainom razlikovanja meu drugima, predstavlja nacio-
nalnost jezika i njegovu sposobnost otpora stranim elementima.
2.2.1.
Lijepa knjievnost, svjetska knjievnost
Duhovni proizvodi pojedinih nacija postaju opim
dobrom. Nacionalna jednostranost i ogranienost
postaje sve vie nemogua, a iz mnogih nacionalnih
i lokalnih knjievnosti stvara se svjetska knjievnost.
K. Marx i F. Engels
Pojam uzora postoji otkad je knjievnosti: E. R. Curtius navodi
stih iz Danteove Boanske komedije u kome se kae kako pjesni-
kovu voi Vergiliju u pretpaklu ususret dolaze etiri asna lika
antike: Homer, Horacije, Lukijan i Stacije: estorica pjesnika
() zdruuju se u idealnu zajednicu, lijepu kolu (la bella scuo-
la), izvanvremenskog autoriteta, iji dionici posjeduju isti poloaj-
ni stupanj. Homer je tek primus inter pares (Curtius, 1998: 27).
Danteov susret s ovom drubom odabranih zapeauje, prema
Curtiusu, preuzimanje latinske epike u kransku poemu o svijetu,
model prema kojemu e kasnije biti preuzimana i transformirana
knjievnost ranijih razdoblja: antika u renesansu, srednji vijek u
romantizam, romantizam u modernizam itd. Primjere moemo
pronai i u domaoj knjievnoj povijesti: humanist Marko Maru-
li, primjerice, iskazuje kontinuiran pijetet prema rimskoj knjiev-
87
nosti i kulturi (Kombol, 1961: 80-94) koja je kod njega prisutna
i na citatnoj i intertekstualnoj razini. S druge strane, otac hrvatske
knjievnosti, kao to je znano, piui Juditu na narodnom jeziku,
za one ki nisu nauni knjige latinske aliti dijake, pjeva po
obiaju naih zainjavac i joe po zakonu onih starih poet (ibid:
90). Ovome se moe pridodati i drugi primjer: na prijelazu iz se-
damnaestog u osamnaesto stoljee u Dalmaciji se, prema talijan-
skim uzorima, oblikuju uena drutva akademije. U njima se, u
nastojanju reduciranja seentistike pretjeranosti, uvode pravila
ukusa (buon gusto), afirmira se kulturna i knjievna prolost, radi
na njegovanju narodnog jezika, skuplja gradivo za rjenike i gra-
matike. Tako se po uzoru na rimsku Arkadiju oblikuju uena
drutva poput Akademije degli Incaloriti u Zadru, Akademije
illyrica ilitivam slovinska u Splitu ili Akademije Ispraznih u
Dubrovniku (ibid: 287-288). Njihova svijest o kulturnoj tradiciji
i narodnom jeziku te njegovanje ukusa i uenosti svakako pred-
stavljaju intelektualnu zrelost na koju e se, stotinjak godina kas-
nije, moi nastaviti barjaktari knjievnog i nacionalnog preporo-
da. Interesi e im biti donekle podudarni, no perspektiva e se
uvelike razlikovati: ranija uena drutva, unato favoriziranju
narodnog jezika, nisu bila ni propusna ni orijentirana prema niim
slojevima, ak ni u smislu njihova objektiviranja i obrazovanja.
Demokratizacija javnog ivota, kao i uope perspektiva (nacional-
nog) jedinstva razliitih stalea i regija bit e, razumljivo, mogua
tek nakon Francuske revolucije. Analogno tome, u knjievnoj je
terminologiji vidljiva razlika izmeu pojma klasika koji je, dakle,
kontinuirano postojao i ranije i pojma kanona kakav se oblikuje
u devetnaestom stoljeu. Upozoravajui na nepodudarnost ovih
pojmova, David Damrosch (2003: 1-38) ih tumai preko krovnog
pojma svjetske knjievnosti koji nastaje u ovo vrijeme i koji
je, kako smatra, prikazivan na jedan ili vie od mogua tri naina:
kao uspostavljen korpus klasika, kao popis kanona remek-djela
ili kao mnotvo prozora prema svijetu. Klasik je zamiljen kao
posljedica transcendentne, ak zasnivajue vrijednosti, esto
88
poistovjeene posebno s grkom i rimskom knjievnou (kako
se jo uvijek danas poduava na klasinim odsjecima) i esto je,
kao to je u svojoj knjizi Klasici pokazao Frank Kermode, pove-
zana s imperijalnim vrijednostima. Remek-djelo, s druge strane,
moe biti staro ili moderno i ne mora pretendirati na zasnivajuu
kulturalnu snagu. Najbolja vlastita ostvarenja, kao i ona svojih
prijatelja, J. W. Goethe otvoreno dri modernim remek-djelima.
Sam pojam remekdjela ulazi u opticaj s devetnaestim stoljeem,
kad prouavanje knjievnosti ide u smjeru umanjivanja vanosti
grko-rimskih klasika, a uzdizanja modernih remek-djela gotovo
do ravnopravnosti s davno uspostavljenim klasicima. Kroz ovu
knjievnu analogiju s liberalnom demokracijom, (esto buroaska)
remek-djela su sposobna upustiti se u znaajnu konverzaciju sa
svojim aristokratskim precima, konverzaciju u kojoj njihovi kul-
turni ili klasni korijeni znae puno manje nego nove velike ideje
koje donose. Konano, Goetheova rasprava o kineskim pripovijet-
kama ili srpskim pjesmama otkriva rastue zanimanje za djela
koja bi mogla predstavljati prozore u strani svijet, bez obzira na
to mogu li se ta djela ili ne smatrati remekdjelima i bez obzira na
to imaju li ti razliiti svjetovi ikakvu vidljivu meusobnu povez-
nicu.
Minimalna i kljuna razlika koja se uoava u razlikovanju
klasika i kanonskog pisca svakako je status drutvene i nacionalne
reprezentativnosti koju nosi kanon, univerzalnost i obuhvatnost
koja mu se pripisuje. Posljedica je to, svakako, i promjene koja
se dogaa s institucijom knjievnosti koja, najkasnije kroz devet-
naesto stoljee, dobiva moderno znaenje nastalo u pomaku od
oznake knjienstva kao svakog ozbiljnog pisanja, svega na-
pisanog ili ak sposobnosti itanja , preko starijeg lijepog
pisanja ili poezije do onog to se smatra imaginativnim (mato-
vitim) pisanjem, bez obzira na anr lirski, epski, dramski; poeziju
ili prozu. U tom smislu se dogaa i pomak od ranijeg shvaanja
remekdjela do novijeg razumijevanja klasika kao kanonskog,
reprezentativog pisca. Istodobno se oblikuje i perspektiva knji-
89
evnosti kao institucije koja nadrasta pojedinana vremena i
prostore i ukljuuje podjednako europsku ili kinesku dvorsku
poeziju, indijske religijske knjige, narodne balade i autorska ostva-
renja. Teorijski se knjievnost zamilja kao univerzalni proizvod
ljudske imaginacije, no u praksi se zapadnom knjievnom krugu
uvijek daje prednost. Tako, ve spomenuti J. W. Goethe, kojemu
se pripisuje i imenovanje pojma svjetske knjievnosti
45
, u razgo-
vorima s J. P. Eckermannom, naglaava kako je pjesnitvo ope
dobro ovjeanstva i da se svagdje i u svako doba javlja u stoti-
nama i stotinama ljudi. Zato valja gledati pjesnike prakse i
drugih naroda: Narodna knjievnost ne znai vie mnogo, primi-
45
Prema nekim autorima, pojam svjetske knjievnosti pojavljuje se ve kod kasnog
Wielanda. Rije je o pojmu koji je zamiljen kao posrednik izmeu pojedinanih
knjievnosti koji bi pridonio definiranju zajednitva te razumijevanju i toleranciji
meu narodima. Osim toga, ovaj je pojam, kako je koncipiran kod Goethea, otvarao
perspektivu napretka pojedinaca i naroda te razvoju internacionalne kulture, to
se moe nazrijeti i iz u nastavku kratko citiranog odlomka. Dosljedno tome, Goethe
je i sam kontinuirano usporeivao rad pojedinih autora kroz kulturne i drutvene
prilike razliitih pojedinih naroda, smatrajui kako perspektiva svjetske knjievno-
sti olakava knjievnu produkciju, proiruje horizonte i omoguuje djelotvornije
obnavljanje knjievne proizvodnje. Vlastitu je sredinu smatrao ogranienom i
provincijalnom, bez poriva za uenjem i spoznajom, politiki razjedinjenu. Nasu-
prot tome, oduevljavao se francuskom kulturnom sredinom. Od njega su pojam
svjetske knjievnosti preuzeli i K. Marx i F. Engels koji u Komunistikom mani-
festu 1848. godine tvrde: Na mjesto stare lokalne i nacionalne samodovoljnosti
i ograenosti stupa svestrani promet, svestrana uzajamna zavisnost nacija. A kako
je u materijalnoj tako je i u duhovnoj proizvodnji. Duhovni proizvodi pojedinih
nacija postaju opim dobrom. Nacionalna jednostranost i ogranienost postaje
sve vie nemogua, a iz mnogih nacionalnih i lokalnih knjievnosti stvara se
svjetska knjievnost (Marx-Engels Werke, 4. svezak, str. 459-493; Dietz Verlag
Berlin, 1974.) Pojam se svjetske knjievnosti, u perspektivi nastanka nacionalnih
knjievnosti, tako oblikuje kao jedno od ishodita razumijevanja moderne civi-
lizacije i stvaranja nacionalnih drava. O ovoj temi vie u radovima objavljenima
u zborniku Weltliteratur Heute: Konzepte und Perspektiven, ur. Manfred von
Schmeling, Wrzburg 1995, knjizi Davida Damroscha, What is World Litera-
ture?, Princeton 2003. i lanku Goethes World Literature Paradigm and Con-
temporary Cultural Globalization Johna Pizera, objavljenom u Comparative Lit-
erature, Vol. 52, No. 3 (ljeto 2000), str. 213-227.
90
e se vijek svjetske knjievnosti, i sad mora svatko pripomoi da
se ubrza njegov dolazak. Ali ni onda, kad tako gledamo na stranu
knjievnost, ne smijemo odabrati jednu odreenu literaturu i pro-
glasiti je uzornom. () uvijek (se) moramo, ako trebamo uzor,
vraati starim Grcima, koji u svojim djelima uvijek pokazuju lijepa
ovjeka. Sve ostalo moramo promatrati samo s historijskog staja-
lita i prihvaati koliko god moemo sve ono, to je dobro
(Eckermann, 1950: 52-5).
Ovaj lijepi ovjek ostaje u horizontu lijepe knjievnosti
sve do pojave larpurlartizma i avangardnih pokreta. Prosvjetitelj-
ski zasnovana utopijska vizija knjievnosti kao sredstva idealiza-
cije ljudskog imanentna je, vidjeli smo, projektu svjetske, ali i
nacionalne knjievnosti. Izvrsni ili klasini spisatelji nacionalne
knjievnosti legitimiraju konkretnu zajednicu i omoguuju joj
odmjeravanje s drugima. S druge strane, u postupku univerzaliza-
cije njihova djela, njihove se vremenske i prostorne odrednice
(Luhmann, 2001: 179) reduciraju i ine ih graanima svijeta.
Knjievni kanon u tom smislu stalno oscilira izmeu konkretnog
(nacionalnog) i univerzalnog (opeg, svjetskog). Radi toga su i
pojmovi svjetske i nacionalne knjievnosti meusobno neodvojivi,
kao to je i procesu stvaranja nacionalnog kanona imanentna kom-
paratistika vizura koju, ba to je navedeno, nalazimo i kod Goe-
thea. Ideal svjetske knjievnosti, koji se pod snanim utjecajem
Herderovih Glasova naroda rairio u Njemakoj naroito je,
smatra M. H. Posnett, bio privlaan narodima koji nisu postigli
nacionalno jedinstvo, jer, kolikogod je velik bio dug nacionalne
knjievnosti internacionalnoj razmjeni ideja, kolikogod bila sjajna
koncepcija o univerzalnim principima u knjievnoj produkciji i
kritici, pravi su stvaraoci literarne aktivnosti i misli bile same na-
cije
46
. Njezinu tvrdnju podupire i Pascale Casanova smatrajui
46
M. H. Posnett, Comparative Literature, London, 1886: 354. Cit. prema Kogoj-
Kapetani, 1968: 322.
91
da je internacionalno orijentiran nastanak onog to ona naziva
svjetskom knjievnom republikom uvijek nacionalno determini-
ran. Knjievni kapital koji je u podlozi razlikovanja velikih i malih
knjievnih sila, centra i periferije, inherentno je nacionalni. Uosta-
lom, kako je pokazao A. Berman kojeg navodi, nije sluajno da
pojam Weltliteratur nastaje u isto vrijeme kad i Weltmarket, kao
to nije sluajno ni to da Goethe ovaj pojam elaborira upravo u
trenutku kada Njemaka, nasuprot Centru, Francuskoj, Parizu,
stupa u meunarodni knjievni prostor (Casanova, 2004: 40).
Svjetski knjievni prostor tako, prema ovoj autorici, nastaje kao
prostor nacionalnih suparnitava koja su istodobno i knjievna i
politika. To se, dakako, vidi i u domaoj knjievnoj praksi gdje
akteri preporodnog pokreta u prosuivanje knjievnosti od
poetka uvode percepciju i mjerilo svjetske knjievnosti, pri emu
usporedbe sa susjedima ili sa Zapadom postaju stalno mjesto knji-
evnopovijesne i kritike misli, od Ljudevita Gaja preko Ivana
Derkosa i Mirka Bogovia do Antuna Maurania. Tako ve Gaj
uvodi perspektivu inferiornosti mlade nae slavenske literature
u prostom svojem jutarnjom odlu, kad je se promatra uz zapadnu
knjievnost koja je kroz stoljea imala vremena uvjebati svoju
okretnost (Danica ilirska, II/1836: 194-195). Antun Maurani
istie kako se svi europski narodi trude uzdii znanje i umjetnost,
dok naa tuna domovina zaostaje: svi nas prestiu; vrieme leti,
ini narodi s njimi, a mi: driemamo (O tuoj knjievnosti naprama
naemu narodu, javno predavanje odrano u Narodnom domu,
Vienac, II (1870): 16: 249). Maurani detektira snagu pojedinih
knjievnosti i kultura, najvie njemake i, slino kao i Jagi godinu
dana ranije, smatra da je potrebno podii snane zidine (bedeme)
da bi se od tue (kulturne) prevlasti obranila jo neizdiferencirana
domaa kultura. Tako Goetheova spomenuta misao o poticajnom
meudjelovanju razliitih kultura i njihovu optimalnom spoju u
korpusu svjetske knjievnosti dobiva novi kontekst. Izvorno gra-
ena na pretpostavkama ravnopravnosti i jednake snage nacio-
nalnih kultura koje sudjeluju u odmjeravanju, ta misao projicira
92
zajedniki duhovni univerzum u kojem svjetski pisci nastanjuju
anacionalni umjetniki Parnas. S druge strane, oito je da neke
kulture ostaju u sjeni estetskog vrednovanja, izloene kulturnoj
dominaciji (imperijalizmu) jakih i reprezentativnih. Antun Mau-
rani detektira recentne industrijske i kulturne promjene u Europi
i sa strahom zakljuuje: Sve se nivelira. Idite u Pariz il u Astrakan,
u Stokholm ili Palermo ista kultura u viih krugovih, isto znanje,
isti nazori. Evropa postade tako reku jednom zemljom, u kojoj
manje razlikah naziremo, nego li su prije nemnogo stoljea luile
pojedine upanije, da reemo, susjedne nam Ugarske (ibid: 251).
Taj prednacionalni i predkapitalistiki zazor od niveliranja
granica, zapravo od presezanja jaih, uvelike razliit od suvreme-
nih nacionalnih (nacionalistikih) istupa pred globalizacijom, za
cilj ima uspostavu diskurzivne zajednice koja e osjeaj zajed-
nitva graditi uenjem zajednike knjievnosti (dubrovake i na-
rodne), povijesti i jezika. Maurani se u vrednovanju vlastite
knjievne batine poziva na Goethea, uvjeren da ve postoji tit
za otar ma tudja duha. Iako vlastitu kulturu, pritom, dri du-
nikom njemakog znanja i duha, on se ipak eli othrvati gledanju
kroz naoale, to nam ih Niemci na oi meu (253), pa navodi
primjere slavnih nenjemakih duhova: Shakespearea, Voltairea,
Molirea, Racinea i Corneillea. Zanimljivo je da je slinu strate-
giju, u neto ranije zapoetom procesu emancipacije njemake
knjievnosti, sugerirao i Goethe koji, zajedno s njemakim ro-
mantiarima, nastoji oko prijevoda svjetskih klasika. Time oni
svoj jezik ine privilegiranim medijem na svjetskom tritu,
smatrajui kako snaga jezika nije u odbijanju onog to je strano,
ve u njegovoj moi da ga asimilira (Goethe, prema navodu F.
Stricha, usp. Casanova, 2004: 236). Prijevodi su, tako, smatra
Casanova, uz filologiju, postali dva modela akumulacije knjiev-
nog kapitala koji su, u ovom sluaju Njemakoj, omoguavali
brzi ulazak u poredak europskih knjievnih sila.
93
2.2.2.
Knjienstvo kao knjievnost i kao pismenost
Kad je rije o pojmu knjievnosti (knjienstvo), vano je zamijetiti
da se on jo od spomenutog Gajeva teksta izdvaja iz drutvene
okoline, ali bez unutarnje diferencijacije. Kod Gaja se, primjerice,
ne moe vidjeti praktino razlikovanje knjievnog i neknjievnog
teksta: knjienstvo je svaki oblik diskursa, od zemljopisa, povijesti,
knjievnosti do etnologije i drugih
47
.
Ovu neizdiferenciranost podruja nalazimo u periodici: aso-
pisnoj sintaksi (Brei), preglednim lancima, programatskim,
polemikim i kritikim tekstovima sve do pedesetih godina, neg-
dje i due. Tako je npr. u Daniinu pregledu pod naslovom
Pregled na ltonje proizvode nae knjievnosti (Listak, 1846),
kao u Jagievu Kratkom priegledu hrvatsko-srbske knjievnosti
u posljednje dvie-tri godine (Knjievnik, III (1865): 3: 552-585)
koji je pisan iz perspektive prepletenosti knjievnosti i javnog
ivota i u kojem je donesen pregled svih knjiga (a ne samo usko
beletristinih) objavljenih na narodnom jeziku, pa su jednako za-
stupljene knjige iz podruja ope povijesti, religije, geografije,
statistike, jezika, prirodnih znanosti, tehnika i vojna izdanja, pra-
vo, filozofija, pa i knjievnost, u dananjem smislu rijei.
Za razliku od Zore Dalmatinske (1844-1849) u kojoj e od
poetka prevladavati puko-kalendarska usmjerenost pa se uz po-
pularno pisanu knjievnost ravnopravno objavljuju i pouni reli-
gijski i gospodarski lanci
48
, u Danici (1835-1867) e se vrlo
47
Ivo Frange, navodei Skerlievu argumentaciju u Srpskoj knjievnosti u XVIII
veku (1909), potvruje da i za hrvatsku i slovensku knjievnost kroz osamnaesto
stoljee vrijedi njegova tvrdnja da se, uzmemo li estetska mjerila kao kriterij, ne
moe zapravo govoriti o knjievnosti i o knjievnom stvaranju, nego prije o
pismenosti, u ruskom znaenju te rijei.
48
Zorine rubrike prema kazalu godita izgledaju ovako: npr. 1844.: Bajke, basne,
urke, izmiljake. Bogoslovje, Diloredje, Chudoredje. Dalmacia. Ditca i nauk.
94
brzo profilirati knjievni i kulturni smjer. Doi e do razlikova-
nja anrova, meu kojima e povlateno mjesto pripadati poeziji,
a osim knjievne zabave, objavljivat e i pounu povijest,
zemljopis i statistiku, jezikoslovne lanke, putopise, ivotopise,
antologije starog i suvremenog pjesnitva, usmeno stvaralatvo,
basne i pripovijetke posebno kad kormilo asopisa preuzme
Velimir Gaj. Ipak, kritika e u Danici dugo ostati inferiornim
anrom, to e potaknuti Stanka Vraza, Ljudevita Vukotinovia i
Dragutina Rakovca da napuste njezino urednitvo i pokrenu
Kolo (1842-1853). Tamo e knjievnoj povijesti, kritici i teoriji
otvoriti znaajnije mjesto
49
: objavit e, meu ostalim, i Vukotino-
viev lanak Tri stvari knjienstva: ukus, sloga, kritika (II (1843):
III: 129-136), Vrazov Sud o slogu (ibid: 136-138) i Bogoviev
Kratki pregled nae knjievnosti. Od g. 1835. do najnovie doba
(VI (1853): IX: 36-53). U Nevenu (1852-1858) koji je oblikovan
u skladu s poveanim zanimanjem za pripovijetku i narodno
stvaralatvo ve kazalo godita sugerira jasniju razdiobu anrova:
pjesnitvo se dijeli na umtno i narodno, proza na novele, pripo-
vdke, narodne povsti, historike rtice i priice. Pouni lanci
ostaju u podruju knjievnosti i kulture, objavljuju se kratki ivo-
topisi znamenitih slavjanskih ljudih, razni pouni lanci o knji-
evnosti umtnosti, mudroslovlju, starinah i bajoslovju te posla-
nice i putopisi. Knjievne i druge vijesti dolaze na kraju asopisa,
Knjixevstvo. Likarstvo. Obiaji. Pisme. Povjest i Dogadjaji. Pripoviedke.
Slavjanski jezik. Sloga. Slovnica. Starine i babuke. Stvoropisje, Naravopisje.
Texanje, Pastirstvo, Ribanje, Lov, Brodaranje. Xivotopis. Posmertnice. Zemljo-
pisje. Zora. Zvizdoznanstvo. Zagonetke. Knjigovisti ili npr. 1845.: Psnitvo:
Narodne psme. Umtno psnitvo; Staro psnitvo: Novo-psnitvo. Zagonetke;
Prostopis: Slavjansko knjiestvo i jezikoslovje. Knjievni pregled. ivotopisje.
Osmrtnice. Starodavnost, sgodopisje i zemljopisje. Narodni obiaji. Pripovsti i
Basne. Rukotvorstvo, poljodelstvo i odhranjenje detce. Penezoslovje. udored-
nost. Knjievni oglasi. Razlinosti.
49
Na ovo e se osvrnuti nepotpisani autor, najavljujui u Danici (IX (1844): 17:
91-92) tree godite Kola. O tome vie u sljedeem poglavlju.
95
u sitnije otisnutom vjesniku. Nae gore list (1861-1866), kao
ilustrirana obiteljska revija, osim tekue knjievne proizvodnje
otvara i glasovima iz drugih podruja, humoreskama i aljivim
crticama, a sve u nastojanju da se popuni mjesto nepostojeeg
humoristinog lista. Osim toga, knjievna i kulturna zbivanja prate
se u zasebnim rubrikama, podijeljenim po nacionalnim, uglavnom
slavenskim, knjievnostima (hrvatska, srbska, eska, poljska, slo-
vaka ili ruska knjievnost). Knjievnik, zamiljen kao pretea
radu Akademije znanosti i umjetnosti i kao ovjerovljenje sposob-
nosti diskurzivne zajednice da udovolji pretpostavljenim znanstve-
nim normama, svoje rubrike oblikuje prema pojedinim podruji-
ma. U prvom dijelu asopisa su rasprave, u drugom recentna
kritika, a na kraju knjievne vijesti raspored koji se u mnogim
znanstvenim publikacijama zadrao i danas. Prema podrujima,
najprije su objavljivane teme vezane uz jezikoslovlje i povijest
hrvatske knjievnosti, zatim iz podruja ope povijesti, zemljo-
pisa, statistike i prirodnih znanosti. Pedantnost u sistematizaciji
podruja, vidljiva na razini asopisa, ne odgovara posve Jagievoj,
neto ranije spomenutoj, upotrebi pojma knjienstvo. Ipak,
unato tome to taj pojam koristi u znaenju koji je ve pomalo
zastarjelo i nije sasvim u suglasju s njegovim znanstvenim obzo-
rima, u tom Kratkom priegledu iz Knjievnika (III (1865): 3:
552-585) Jagi predmete kojima se bavi pedantno strukturira
prema podrujima, meu kojima knjievnosti doista posveuje
posebnu pozornost. ini to uvjeren da je najvee bogatstvo zemlje
upravo divota naega jezika i milinje naega narodnoga pjes-
nitva koje usporeuje sa starim grkim: i na se narod dii
pjesnitvom krasote homerske: a hoe li igda i njemu svanuti
Sokrati i Platoni, Pindari i Sofokli? Ako igda, to tek onda, kad
obrazovanost naa poskoi skokom bistroumlja narodnoga, kada
postane viom potencijom duha narodnjega (ibid: 569). Knji-
evnost se, dakle, smatra potenciranjem izvornoga narodnoga ge-
nija (duha), a tzv. umjetna knjievnost treba nastati na vrelu na-
rodne poezije. Isto tako se, prema Jagiu, valja pobrinuti da se,
96
jednako kao i narodno pjesnitvo, skuplja i objavljuje dio starije
knjige nae, kao to to radi Ivan Kukuljevi. Vano je istaknuti
kako Jagi ve u ovom lanku iz Knjievnika izdvaja knjievnu
povijest kao instancu verifikacije knjievnosti, te smatra da se
naa literarno-historijska radnja jo ne uzdie do kritikoga sta-
dija (ibid: 573). Rijetki plodovi knjievnopovijesnog promilja-
nja koje istie su enoin lanak Naa knjievnost iz Glasonoe
(1865) i njegov vlastiti tekst objavljen na ekom i njemakom.
U cjelini gledano, zakljuuje Jagi (ibid: 581), izuzmemo li sitnije
pjesnitvo, ono prostonarodno i neto drama, knjievna proiz-
vodnja je nikakva: neima u nas dovoljno nauke i obrazovanja.
Kakova i kolika nam je literatura nauna, upravo onakva i onolika
je i liepa knjievnost.
Svo knjienstvo, dakle, ima za cilj narodnu prosvjetu i na-
predak: narod je konstantno percipiran kao agens i akter, kolek-
tivni junak koji je izvor stvaralatva ali i predmet prosvjetiteljskih
nastojanja. Knjievnost nastaje iz naroda i svjedoi o njemu, kao
ogledalo ivota, prema, u ono doba, omiljenom Friedrichu
Schilleru koji smatra da pjesnitvo treba ivot, obiaje, karakter
i itavu mudrost svoga vremena, prociedjenu, oienu i opleme-
njenu prikupiti u svoje ogledalo, pa da idealizirajuom vjeti-
nom iz sama svoga vieka uzor za viek stvori. Ali to predpostavlja,
da ono samo nedodje van u zrele, obrazovane ruke (cit. prema
Jagiu, III (1865): 3: 576). Zbog toga je i Jagieva ojaenost mrtvi-
lom u domaoj knjievnoj proizvodnji posljedica perspektive u
kojoj je knjievnost odraz duhovnog stanja naroda: Ta za boga,
ako oduzmete nekoliko knjiga kolskih, koje su veinom prievodi
s njemakih originala za tiem nekoliko djela naunih, koje gotovo
isti itaju, koji su ih napisali, i napokon jo neki zametak od li-
terature za mlade to nemamo upravo to pokazati svietu kao
samostalan plod duha narodnjega! Zar je duhovna snaga naega
naroda tako omlitavila, da nismo vie kadri gotovo nita originalna
ni zamisliti ni izvesti? (Plodovi knjievnosti hrvatske i srpske
od poljednje dvie godine, Vienac, I (1869): 3: 67)
97
Na prvi se pogled moe initi da izmeu projekta koji je Jagi
zacrtao u Knjievniku i ovoga u Viencu nema velike razlike:
oba su zamiljena kao knjievnopovijesni pregledi zadnjih godina.
lanak iz Vienca je, tovie, predstavljen kao nastavak ovog
ranijeg. Ipak se ve u odabranoj grai nazire razlika: knjievnost
koja je u sreditu zanimanja kasnijeg lanka je doista knjievnost:
Kohan i Vlasta Franje Markovia, pjesme Nikole puna, Kuku-
ljevieva drama, Banova i Demanova djela, Matiini knjievni
projekti, a ne vie sve to je uope tiskano
50
. Jo jasnije je, u nje-
govu vie teorijski zasnovanom lanku ivi li, napreduje li naa
knjievnost? iz istog broja Vienca (I (1869) 1: 19-23), uoljivo
odvajanje knjievnog polja: umjesto postojeeg knjievnog tu-
maranja projicira se knjievni sustav.
Konkretni Jagievi prijedlozi idu za osnivanjem uenih druta-
va, okupljanjem kongresa hrvatskih i srpskih knjievnika koji bi
izuili kretanje i smjer knjievnosti i otvorili joj nove putove,
jer ako podizanje trgovine smjera na materijalno blagostanje
naroda, nije li podizanje knjievnosti glavni uvjet blagostanju
duhovnome? Osim toga, on predstavlja novopokrenuti Vienac
(1869-1903) kao zborite ili skuptinu u kojoj e se promovirati
i njegovati upravo liepa knjievnost. Zbog toga e se njegovati
kritika koja nee biti puki izraz patriotizma: Minulo je ve, rekao
bih, doba onakova sentimentalnog shvaanja nae knjievnosti,
50
Premda valja primijetiti kako e se pojam knjienstvo ili knjievnost jo du-
go nalaziti u irem znaenju svega otisnutog. Tako u Vienevu Listku iz 1870:
15 stoji prikaz knjievnih i drugih asopisa. Njihova brojnost, pokazuje autor,
svjedoi da se i naa mladjahna knjievnost, koliko samo moe, pobrinula da
nijedna doba, nijedan stali ne ostane sasvim bez zastupnika: samo vi novari i
vojnici nemate svog organa u svojoj kui [istaknula M. P.]. Navode se pedagoki,
puki, gospodarski i graanski asopisi: okrenuti gradjanstvu, domorodnim
gospodjam i njihovim kercam (Vienac), zatim katoliki, pravniki i znanstveni
(Rad Akademije ozbiljna hrana). Autor smatra da je sve ovo knjievnost,
ali da se, zbog mnotva periodikih listova troi premnogo knjievnih sila te
nam ne preostaje dovoljna suvika knjievnih ljudi, koji bi mimo asopise radili
na polju knjievnom.
98
gdje se jednako kod svake knjige patriotizam ili portvovanje za
domovinu u pomo prizivalo. Barem bi trebalo, ako joter nisu,
da ve jednom prestanu svi romantiki odnoaji izmeu hrvatskih
knjiga i njihovih itatelja Autonomizacija odreenog podruja,
prema Bourdieu (1993: 29-73), znai definiranje njemu inhe-
rentnih kriterija po kojima e funkcionirati. Za knjievno podruje
to znai da u pisanju i vrednovanju knjievnosti vie nisu presudni
ekonomski, religijski, politiki ili pedagoki faktori, ve da je te-
meljno naelo estetsko. Jagieva nastojanja da se knjievnost u
slubi ostavi prolosti i da se okrene nova stranica nacionalne
knjievne povijesti zapravo idu u tom smjeru koji bi, konano,
doveo do institucionalizacije podruja i do podizanja njegova
ugleda u drutvu: Dok nismo kadri dokazati itatelju da moe i
u nakoj knjizi nai isto onoliko mudrosti, isto onoliko nauke
ali vie milinja i slasti, nego u kojoj tudjinki, dotle nema knjiev-
nosti dovoljno potovanja u drutvu, dotle nema realna fundamen-
ta na kojemu ima biti osnovan svaki napredak (ibid: 22). Ove
teze potvruju kako uspostava knjievnosti kao umjetnosti
(Heydebrand i Winko, 1996: 21) znai odustajanje od heteronom-
nih ciljeva zadanih jo od prosvjetiteljstva, ali ne od perspektive
napretka. Kako je ve u prvom poglavlju spomenuto, u idejnoj
pozadini knjievnih djela i njihove valorizacije upisan je idealni
cilj upotpunjavanja ideje ovjeka, dovravanja njegove idealne
naravi. Upravo je ostvarenje tog cilja u sreditu zanimanja knji-
evnosti, on povezuje kolektivnu idealizaciju narodni genij i
pojedinanu po kojoj je idealni ovjek manifestiran u osobi
stvaralakog genija, umjetnika (ibid: 27).
Vienac, predstavljan kao jedini hrvatski beletristini list,
deklarira estetsko naelo, te otvara zavidno vei prostor knjievno-
sti: proizvodnji, kritici i znanosti. U prvim se brojevima reklamira
kao projekt knjievnih drugova poduprt Maticom ilirskom koji
je osnovan u zabavu i pouku, najpae naim krasoticam, a dakako
i naem junakomu spolu. Zabavnim dijelom smatrali su pjesme
i pripovijetke, prijevode, a poukom lanke o kazalitu, odgoju
99
enske mladei, napretku domovine, pokretu domae i strane knji-
ge. Samo ime lista, alegorijsko-simboliko, prema Breiu
51
ti-
pino za tadanju produkciju, deklarira naelo antologinosti: vije-
nac simbolizira, kako se kae u najavi jednog izbora pjesnitva,
splet odabranog najmirisnijeg cvtja ili, rijeima kasnijeg ured-
nika, Augusta enoe (VI (1874): 5: 80): Vienac neima biti po-
kualitem ve sjemenitem nae liepe knjievnosti. Ova njegova
tvrdnja korespondira s davnom definicijom knjievnog asopisa
koju je, prilikom izlaenja Kola
52
dao Stanko Vraz, a koja kae
da su asopisi knjievni hambari u koje se sprema zrelo ito za
zimnicu. Vraz je, dakako, imao pred sobom nakanu promoviranja
ozbiljnijeg bavljenja knjievnou, tj. promoviranja trznog
suda kritike. Nakon Danice koja je, prema Vrazu, bila knji-
evni list glasonoa, Kolo je imalo biti mjestom proizvodnje
znanstvenih i umjetnikih injenica. Tako zamiljeni kao sjeme-
nita, vijenci ili hambari, knjievni asopisi kroz devetnaesto sto-
ljee rade na uspostavljanju i autonomizaciji knjievnosti, na
stvaranju nacionalnog knjievnog kanona svjedoka zlatnog doba
slavne prolosti i puta prema utopijskom ostvarenju novog sretnog
doba, povratka ekonomske, politike i kulturne moi. Stupanj
dosegnute autonomije knjievnog polja, status pojedinih knji-
evnih anrova kao i uloga knjievne kritike, povijesti i znanosti
uope razlikuje se u periodu od Danice do Vienca ili ak
51
Alegorijsko-simbolikim nazivima, kako Brei (2005: 41) pokazuje, kite se
Danica, Zora, Zviezda, Iskra, Neven, Bosiljak, Leptir, Sokol,
Lada, Vila/Vile, Kolo, Vienac, a topografskim odrednicama Bosanski
Prijatelj, Slavonac, Dubrovnik, Slovinac, Hrvatska, Balkan. Glasila
koja e se javiti a kasnije, na prijelomu stoljea, dodat e nove odrednice, s no-
vim tipom estetizacije (secesija) i duhovne orijentacije (kozmopolitizam). Pre-
laskom u novo stoljee, prema Breiu, periodika e biti u znaku internacional-
noga odnosa sada uglavnom prema vremenskoj izravnoj ili posrednoj dimenziji,
primjerice Novi vijek, Nova Nada, Novo Doba, Novo Svjetlo, Mladost,
Preporod, ivot, Savremenik.
52
Tekst je neobjavljeni (Maixner, 1951: 5-46) nacrt predgovora za prvu knjigu
Kola i smatra se prvom definicijom novina i asopisa (Brei, 2005: 33).
100
ivota ili Savremenika. Djelovanje knjievnog asopisa poi-
va na naelima vrednovanja najprije kroz selekciju, a zatim i kroz
grafiko oblikovanje i poloaj, te eksplicitno kroz komentare, kri-
tiku i obavijesti. Tako se npr. od Danice favorizira poezija,
epska, prigodniarska, ljubavna i domoljubna, Kolo profilira
knjievnu kritiku, a Neven potie pisanje proze i objavljivanje
usmenog (narodnog) stvaralatva.
53
Vienac, kako e se vidjeti,
preuzima i vrednuje poeziju kao privilegiran anr, da bi, u vrijeme
i nakon enoina ureivanja, proza zauzela povlateno mjesto. U
fokusu zanimanja ostaju znanje, obrazovanje i istina pripovjednog
teksta, a s njima i prozne forme prikladne za realistiki angaman
mladih pravaa. Nakon njih, s modernom, vraa se poezija i kratki
prozni oblici, ime se potvruje, barem u devetnaestom stoljeu,
zakonitost suprotnosti izmeu susljednih generacija, a srodnosti
izmeu djedova i unuka, kako su je definirali ruski formalisti.
Ova skica dinamike u vrednovanju knjievnih anrova dana
je samo kao naznaka paralelnih i analognih zbivanja koje unutar
knjievnog polja usmjeravaju proces njegove autonomizacije:
odvajanja od drugih drutvenih polja i stvaranja vlastitih kriterija
djelovanja i prosuivanja. Promjene vidljive u statusu knjievnog
djela jednako su, ako ne i jasnije, prisutne u uspostavljanju funk-
cije autora, kao i u ovlatenju instance koja ima vlast da autorizira
autora: instance kritiara, povjesniara i znanstvenika. Svaki od
spomenutih imbenika: autor/ica, djelo i itatelj/ica bilo u najirem
smislu publike, bilo u najuem pod kojim mislimo one netom
spomenute povlatene itatelje, jednako je vaan u stvaranju
institucije knjievnosti kakva nam je danas poznata. Ipak, oni se
u ovom procesu koji pratimo kroz devetnaesto stoljee, stanovitom
kulturnom mimikrijom trude kao dominantnu izdvojiti funkciju
autora, to je tema idueg poglavlja.
53
O tome u Protrka, 2002.
101
2.2.3.
Autorstvo
Rije je o autoru. Autoru shvaenom, dakako, ne kao
govornom pojedincu koji je izrekao ili napisao neki
tekst, ve autoru kao principu grupiranja diskursa,
kao jedinstvu i izvoru njegova znaenja, kao aritu
njegove koherentnosti.
M. Foucault, Poredak diskursa
Knjievna se povijest obino zamilja kao kontinuiran razvoj od
grke usmene poezije preko velikih povijesnih epoha, atenske
demokracije, prosvjetiteljskog racionalizma ili estetike kraja
stoljea (Kernan 1990: 14) do suvremenosti. Perspektiva uzora
se mijenja, prilagoavaju se i pojmovi ukusa, a sama knjievnost
od poetka nastaje kao tekstualno orijentirana institucija (ibid:
15) sastavljena od velikih knjievnih djela, Ilijade, Hamleta, Rata
i mira, izmiljenih likova i biografija njihovih autora. Aktivnosti
prouavatelja knjievnosti, kritiara, povjesniara i teoretiara
oko ovog polja stvaraju egzistencijalnu mreu sastavljenu od iro-
ke sekundarne literature: knjievnih povijesti i teorija, poetika,
usporednih itanja, antologija, filolokih istraivanja, biografija
i bibliografija. Imaginacija, kreativnost, stil i mit postaju kljune
odrednice razumijevanja sredinje uloge u procesu nastanka knji-
evnosti autora. Vano je napomenuti kako one oblikuju razu-
mijevanje i ve spomenutog pojma genija koji je osnova pro-
miljanja modernog pojma knjievnosti. Pojam autora postaje,
prema Michelu Foucaultu (1994: 123)
54
, za knjievnost relevantan
54
U Rijeima i stvarima Foucault razmatra modernu paradigmu (epistemu) u kojoj
se uspostavlja instanca ovjeka kao suverenog i transcendentnog subjekta, i to
nakon 1800. godine. O samom pojmu autora Foucault je pisao naknadno, u tekstu
to je autor? (1969), nastojei revidirati neke nedoumice iz Rijei i stvari, gdje
je, kako kae, namjeravao analizirati verbalne nakupine kao diskurzivne slojeve
koji lee izvan poznatih kategorija, kao to su knjiga, djelo ili odreeni autor
102
u dananjem smislu tek s razvojem humanistike episteme nakon
sedamnaestog stoljea. Tada ta funkcija, koja je ranije bila odlu-
ujui indeks istine znanstvenog diskursa u znanosti, gubi i dobiva
funkciju imenovanja kakva teorema, posljedice, primjera ili sin-
droma, dok se u knjievnosti njezina vanost sve vie poveava.
Umjesto ranije relativne anonimnosti, danas je knjievnost, smatra
Foucault, ovisna o autorstvu, pa se od autora trai ne samo potpisi-
vanje djela, ve i da vodi rauna o jedinstvu teksta koji se nalazi
pod njegovim imenom; trai se da on otkrije, ili da barem naznai,
skriveni smisao koji ih proima; zahtijeva se da ih on artikulira
prema svom osobnom ivotu i prema svojim ivotnim iskustvima,
prema zbiljskoj povijesti u kojoj su nastali. Autor je onaj koji
uznemirujuem jeziku fikcije daje njegovo jedinstvo, njegovu
uklopljenost u zbilju. Autorstvo i genij su pojmovi koji, prema
Bourdieu, premjetaju pozornost s procesa stvaranja i autorizacije
tekstova, procesa u kojem sudjeluju mnogobrojni faktori, poje-
dinci i institucije, na sam proizvod djelo. Ono se pokazuje sre-
(prema Burke, 2000: 116). Foucault razmatra tada recentnu krilaticu o smrti autora,
pri emu tvrdi da je autor mrtav samo ako je oduvijek bio mrtav. On, pritom,
dakako govori o autoru kao historijski uvjetovanoj funkciji teksta, a ne kao o
graanskom pojedincu, osobi. Definirajui naknadno transdikurzivnu narav
autorstva kod velikana, osnivaa diskurzivnosti, Foucault predlae da princip
autorstva prevlada granice teksta koji nosi njegovo ime. Ti osnivai nisu samo
velika imena, poput knjievnika, osnivaa znanosti ili autora vjerskih tekstova,
oni su utemeljitelji diskursa. Njihov je rad otvorio mogunosti i pravila za
formiranje drugih tekstova. Zasnivanje diskurzivnosti se razlikuje od zasnivanja
znanosti po mogunosti njihova nadilaenja: Dok povijest znanosti tei tomu da
bude sklopljena od paradigmi koje se nadomjetaju u linearnom ili progresivnom
nizu, sve udaljenijem od inauguralnih teorema ili otkria, povijest marksistike
ili frojdijanske diksurzivnosti poprima formu neprestanog vraanja osnivaima.
Ili, Foucaultovim rijeima, Djelo inicijatora diskuzivnosti nije smjeteno u prostor
definiran znanou; naprotiv, znanost odnosno diskurzivnost upuuju na njihovo
djelo kao na primarne koordinate (Burke: 119). Roenje ovjeka i smrt boga
koje, prema Nietzscheovoj argumentaciji, navijeta 19. stoljee, doekat e svoj
rasap u 20. stoljeu, s potpunim rasapom ideje subjekta i smru ovjeka, to e
se, naravno, vidjeti i u nainu stvaranja knjievnosti te u percipiranju i odravanju
knjievnog kanona.
103
dinjem i nepatvorenim, a mehanizmi njegove proizvodnje i odr-
avanja autorizacije djela i autora ostaju skriveni. Ideologija
stvaralatva koja od autora ini prvi i posljednji izvor vrijednosti
djela prikriva injenicu da su kulturni poslovnjaci (trgovci umjet-
ninama, izdavai) istodobno osobe koje se koriste radom stvara-
telja, prodajui sveto ali i osobe koje, stavljajui u prodaju:
izlobama ili objavljivanjem djela, posveuju to svoje otkrie.
55
Trgovac umjetninama je, smatra Bourdieu, osoba koja titi vrijed-
nost autora kojeg brani, ulae u njegovu slavu, djeluje kao sim-
boliki bankar koji radi na jaanju simbolikog kapitala te osobe
i njezinog djela. Izdavai su, prema tome, vrsta uglednih sponzora
koji, kao i pisci predgovora i kritiari, lanovi irija za nagrade,
savjetnici za kupovinu, pa na koncu i sama publika, omoguuju
vrednovanje pojedinog djela. Svi oni to ine svojim konkretnim
sudjelovanjem u lancu proizvodnje vrijednosti autora i djela: po-
dupirui ga materijalno, izdavanjem i kupovanjem, povezujui
dio vlastitih vrijednosti s prihvaanjem konkretnog autora i djela.
Svi oni zapravo stvaraju stvaratelja, pa je zato, unato eksponira-
nosti pojedinih instanci u tom procesu autorizacije autora, kako
kae Bourdieu (1993: 74-111), teko govoriti o centraliziranju
autorizacijske moi. Zbog toga, prema ranije citiranom navodu,
Bourdieu tvrdi kako simboliki kapital i status autora ne odreuje
ova ili ona utjecajna osoba, institucija, prikaz, asopis, akade-
mija, klika, trgovac ili izdava, ak ni itav skup osobnosti svijeta
umjetnosti i kulture, ve ponajprije i na kraju samo polje pro-
izvodnje, shvaeno kao sustav objektivnih odnosa meu ovim
agensima i institucijama i kao poprite u borbi za monopol moi
nad posveivanjem, u kojoj se vrijednost umjetnikog djela i vje-
rovanje u tu vrijednost neprestano generiraju.
55
Bourdieu, vidljivo je, navedenim terminima naglaava sakralizacijski moment
proizvodnje knjievne vrijednosti i, implicitno, knjievnog kanona. Sveto,
posveenje, vjerovanje opisuju ne samo auratinost djela, ve i crkvenim
obredima srodnu, performativnu narav proizvodnje knjievnog kanona. S time
su usporedivi, meu ostalim, izvodi A. Assman (2002: 48).
104
Radi se dakle o proizvodnji vjerovanja i o ekonomiji simbo-
likih dobara, o poretku koji, kao to je u prvom poglavlju eksplici-
rano, funkcionira stvarajui vrijednosti obrnuto proporcionalne
ekonomskom redu (dngation, prema Freudovu Verneinung,
ekonomskih vrijednosti). Ideologija izvornog stvaralatva, pojam
genija i podupiranje inherentnih vrijednosti i vjerovanja su ter-
mini koji otkrivaju karakter procesa stvaranja knjievnog kanona:
pojma koji i sm, kao to je navedeno, ima biblijsku i juridiku
etimologiju. Radi se o tome da, kroz osamnaesto i devetnaesto
stoljee, u skladu s prosvjetiteljskom idejom, obrazovanje nado-
mjeta religiju, a ciljana skupina postaje rastue graanstvo, slu-
benici i privrednici koji njeguju radnu etiku tedljivosti, odlunosti
i spremnosti na rizik. Umjesto plemikih predodbi o asti, avantu-
rizmu, radu i dokolici, oni naglaavaju osobni integritet, uivaju
u konkurenciji, motivirani su zaradom i probitkom (usp. Assman,
2002: 39). Kultura se postupno odvaja od politike i znanosti, a
umjetnost i povijest postaju popritem i najvanijim sadrajem
obrazovnog diskursa: Umetnost se pribliava nauci u novim
disciplinama nauke o knjievnosti, a istovremeno se sakralizuje
kanonizovanjem klasika. Historija se scijentifikuje u istorijskim
naukama, a istovremeno se i sakralizuje kanonizovanjem klasika
(ibid: 48). Mediji i rituali sakraliziraju umjetnost i time rade na
nacionalnom pamenju: tome jednako pridonose spomenici u ast
velikanima, proslave obljetnica, kao i kanoniziranje klasika u riz-
nicama citata i antologijama. Dominantan medij knjievnosti u
devetnaestom stoljeu, knjievni asopisi, ustrajavaju na provoe-
nju uporita sakralizacije: podupiru nastanak autorskih linosti,
bardova, umjetnikih genija, nude preglede njihovih opusa i bio-
grafija, kolairaju ih likovnim prilozima koji sugeriraju neodvo-
jivost lika i djela.
105
2.2.3.1.
Izdvajanje klasika, zaetak kanona
Mjesto autora u knjievnoj periodici moe se initi samorazumlji-
vim, no ve i sam nain potpisivanja priloga ili izostanak potpi-
sa otvara razliite mogunosti interpretacije. Pitanje autora
pojedinih priloga, kae Vinko Brei (ibid: 45), relativiziralo
se u rasponu od potpunoga izostavljanja preko skrivanja iza ini-
cijala, ifri i slijepih imena, tj. pseudonima, do djelominoga
otkrivanja samo dijelova imena i prezimena tako da se ni danas
mnogim prilozima uz najbolju volju ne zna autor ili se pri
naknadnim pokuajima da im se imena ipak otkriju nerijetko
dogaaju pogreke. Mnogobrojni naini tretiranja autorstva u
asopisnoj praksi devetnaestog stoljea, koje izlae Brei, zapra-
vo otkrivaju status autora kao relevantnog imbenika u stvaranju
knjievnog i kulturnog polja. Nomen est omen u postavljanju zna-
kova kolektivnog pamenja i reprezentacije kakav je kanon, stoga
ne zauuje dovitljivost u otkrivanju i skrivanju drutvenih iden-
titeta, to se ne mijenja postupnim jaanjem simbolikih funkcija
i dobara. U tom su smislu zanimljivi sluajevi gomilanja imenskih
odrednica, npr. Ivan Maurani, Ilir iz Primorja horvatskog, Antun
Mihanovi, Ilir iz Horvatske ili Stanko Vraz, Ilir iz tajera ili,
drugi, sluajevi postavljanja mrtvih kao ivih imena, kao u Gajevoj
Danici u kojoj se stari pisci objavljuju kao ivui. Prvi sluaj,
toponimizaciju autorstva, gomilanje imena na mjestu oznake
autora u asopisima, Brei (ibid: 47-48) ne tumai kao nain
pridavanja izuzetne vanosti formalnoj vlastitosti djela dotinih
autora, ve kao strateku komponentu poeljnoga politikoga
identiteta koji Ljudevit Gaj pokuava konstruirati objedinjujui
uredniku s vlastitom preporodnom politikom, dakako, stavljajui
prvu u slubu druge. Ipak, kolikogod da je bjelodana politika
intencija ovog postupka, injenica je da se, bez obzira je li rije o
povezivanju stvarnih toponima sa stvarnim graanskim imenima,
inicijalima ili pseudonimima, njima eksponira upravo instanca
106
autora koja se u ovo vrijeme, kako uostalom pokazuje i Brei,
kroz razliite naine tretiranja u periodici, stabilizira. Funkcija
autora postaje sve vanija: ak i u sluajevima njihova izostajanja
ili zakrivanja, djela se povezuju s autorima, a jednom zadobiveno
ime se kao kiobran nadnosi nad mogue interpretacije svih novih
tekstova. Ime postaje prepoznatljivom simbolikom valutom unu-
tar knjievnog polja, pa se rasprave i polemike, kako e se vidjeti
u zadnjem poglavlju, neizostavne u njegovoj dinamici, vezuju uz
znaenja imena sudionika. Pravo autora da ne otkrije svoje gra-
ansko ime i identitet najee se kavalirski uva, ak i kad, u
polemikama, prestaju svi kavalirski odnosi. Autor, kao to e se
vidjeti, omoguuje i projekciju individualnog genija koji se raa
i oblikuje u sprezi s narodnim, anonimnim genijem. Nakon brojnih
prilagoavanja i preispisivanja, bilo narodnih, bilo stranih djela
u jezik domae knjievnosti, postupno se, dosljednije u Nevenu
i nakon njega, poinje raditi na njegovanju izvorne knjiev-
nosti
56
. Naroito se u Viencu pazi na to da djelo bude izvorno
ne samo pisano na narodnom jeziku, ve i u formalnom, narativ-
nom smislu originalno djelo potpisanog autora, nastalo iz narod-
ne povijesti ili suvremenog ivota. Znakovit je primjer pravake
56
Ve e se u Zori Dalmatinskoj uz Kazalijevu Siroticu od Lopuda pojaviti oznaka
Izvorna pripoviest. Neven ve u sadraju godita uvodi praksu razlikovanja
izvornih od prevedenih i preraenih radova. Toga e se kasnije drati i drugi
asopisi, od Vienca i Hrvatske vile do Prosvjete. Ovaj asopis, osim toga,
od treeg godita 1854. godine ustanovljuje i nagrade za izvornu prozu, to je
tema zadnjeg dijela sredinjeg poglavlja. Kvalifikativ izvornog ostaje vaan i
u drugim asopisima, od Nae gore lista, Bosiljka, Slavonca, do Glaso-
noe, Vienca ili Prosvjete. U Glasonoi (V (1865): 9: 65-67; 74-75; 81-
-82; 89-91) je tako, primjerice, enoina pripovijetka Turopoljski top podna-
slovljena kao izvorna. Vienac posebno pazi na objavljivanje izvornih pripo-
vijedaka, tako da se uz naslove Josipa Eugena Tomia, Ivana Trnskoga, Janka
Jurkovia i dr. neizostavno pojavljuje oznaka izvornog ostvarenja. enoini romani
uvaj se senjske ruke i Branka objavljeni su s oznakom Izvorna historina pri-
poviest (Vienac, VII (1875): 46. 733-735; 749-755; 774-781; 789-794; 805-
-811; 825-834; 841-849).
107
Hrvatske (1880-1881), za koju i u opisu asopisa stoji da je
napisala i izdala ju hrvatska mladost Stranke prava, koja zago-
vara anonimnost svih svojih suradnika: Imena pisacah neizti-
emo, jer gdje se radi za ideje, osobnosti su nuzgredne i jer zdrava
kritika treba stvari a ne osobah. Tim se anakronim postupkom
uzaludno odupire tada ve dominantnoj funkciji autora, ostavlja-
jui od svih imena jedino ime stranke.
Drugo navedeno, objavljivanje starih pisaca kao ivuih, zasi-
gurno predstavlja jedan od naina re/valorizacije tih autora. Jedna-
ko kao to se Gunduliu naknadno organizira pokop i slui svea-
no posmrtno slavlje, tako se i ovdje, nastoji osuvremeniti autore
koji se dre svevremenima. Upravo e s njima otvoriti model
vrednovanja i kanonizacije pisaca. Njegovanje instance autora u
asopisima poinje, dakle, s izdvajanjem domaih klasika: najprije
Ivana Gundulia, a zatim Junija Palmotia i drugih. Oni se
usporeuju sa starim grkim klasicima, a Dubrovnik se, uope,
naziva ilirskom (hrvatskom) Atenom. Tako se u tekstu Ivana Ml-
lera Dubrovnik, ilirska republika ponavlja Apendinijeva teza koju
je iznosio i Dimitrija Demeter, da je uenje starih klasika sauvalo
u Dubrovniku ozbiljnost i krepost, pa je postao preponom protiv
Varvarstva (Danica, XV (1849): 1: 76). U Gundulievu se
djelu prepoznaje grka savrenost, a Palmoti utjelovljuje obnovi-
telja koji je doivio straan potres i propast svog grada, ali ga je i
pomogao podii iz pepela, ime su i on i sruena i obnovljena
ilirska Atena posluili kao iva slika slavne ilirske prolosti koju
treba uzdii iz pepela. Tom se slikom, omiljenom u devetnaestom
stoljeu, slui i Pavao Stoos u govoru kod proslave dva stoljea
smrti Ivana Gundulia, kada kae da se nad pjesnikovim pepelom
uzdie zeleni lovor-vijenac. Ali duh on ivi, ivi on () na krilih
od vrmena iz duboke zaboravnosti uzneen isti on veliki duh
Gunduliev ko zvzda stoltna jezdi po nebu slavjanskom! (Da-
nica III (1838): 52: 205)
Kako je ve u prethodnom poglavlju naznaeno, pojam klasika
postaje mjerilom trajnosti nacionalne kulture. Pjesnikovo uskrsnu-
108
e za Stoosa je metafora nacionalnog uskrsnua. Gunduli je usto-
lien, kako pokazuje i znamenita slika Vlaha Bukovca, Hrvatski
narodni preporod (1895), kao vladar nacionalnog Parnasa kojemu
u poklon dolaze ivui autori
57
. Njegov je Osman predstavljen
kao kruna kojom se ovjenao, tako da ne zasluuje manju slavu
vrh Omera i Danta. Kao zastupnik i preisti glas naroda,
Gunduli je reprezentativan autor koji pokazuje kako je tekao
proces izdvajanja i kanonizacije tzv. starih hrvatskih (ilirskih)
pisaca. Njegov je primjer znakovit, ne samo zbog trajnosti procesa
i brojnosti priloga kojima je valoriziran, nego i zbog povlatenog
poloaja koji je doista zauzimao. U nastavku e, bez pretenzije
na potpunost u analizi, biti izdvojeni vaniji tekstovi koji su utje-
cali na kanonizaciju ovog ve devetnaestim stoljeem proslavlje-
nog autora. Na njegovu primjeru moe se ustanoviti kako je proces
kanonizacije nacionalnih knjievnih klasika vidljiv kroz nekoliko
segmenata asopisne prakse.
Autori, dakle, bivaju izdvajani i kanonizirani kontinuiranim
objavljivanjem, samostalno ili u antologijama, izborima i pregle-
dima stvaralatva. Pri tome je izbor priloga koji se, sukladno ured-
nikoj moi, odigrava u kreiranju urednike politike pojedinog
asopisa ve, kao to je spomenuto, vrijednosno obiljeen. Kad
je rije o Gunduliu, dijelovi njegova Osmana objavljivani su
57
Gunduliev tron s jedne strane ima perspektivu ilirske Atene, Dubronika, a s
druge novi centar preporodnih aktivnosti, Zagreb. Dubrovnik kroz devetnaesto
stoljee postaje sredinje mjesto (izvor) nacionalnog ponosa: stvarni prostor u
imaginativnom projektu stvaranja nacionalnog identiteta. Ivan Kukuljevi Sak-
cinski, u svojim Putnim uspomenama (Zagreb, 1873: 76) pie: Srdce mi kucae
od veselja i suza radostna pomoli se na licu, jer doivih dugo eljeni as da vidim
Dubrovnik, o kojem svaki naobraeni mladi u Hrvatskoj u ono doba s ushitom i
ponosom govorae Vie o Kukuljevievu odnosu prema Dubrovniku, kao i o
mjestu Grada i njegovih itelja u imaginarnom krajoliku devetnaestog stoljea u
informativnom, premda poneto suhoparnom i nekim suvremenim politikim
stavovima optereenom pregledu Ive Peria Dubrovake teme XIX. stoljea,
Zagreb, 1997.
109
kontinuirano od prvih brojeva Danice u kojima je funkcionirao
na citatnoj razini, kao moto ili krilatica niza brojeva, preko Stoja-
novievih prepriavanja u Nevenu
58
do prvih brojeva Prosvje-
te.
59
Neizostavan je bio i u pregledima, izborima ili antologijama
stvaralatva. Antologije na poseban nain osvjetljavaju nastanak
knjievnog kanona, pa e o njima vie biti rijei u zadnjem dijelu
ovog sredinjeg poglavlja
60
u kojem e biti razmatran evaluativni
diskurs knjievne kritike, povijesti i znanosti.
Autori se, osim toga, izdvajaju i upuuju u proces kanonizacije
i kontekstualizacijom u knjievnopovijesnim pregledima i biogra-
fijama, komparatistikim lancima, poetikama, programima i teo-
rijskim pregledima. Kroz ove anrove ve dotiemo pitanja re-
cepcije knjievnog djela i autorskog opusa, to je tema sljedeeg
58
Mijat Stojanovi je smatrao da, ukoliko nema izvornih domaih novela, treba
uzeti fabulu starog umjetnikog ili narodnog pjesnitva, pa preraditi u prozu.
Sm je preradio dijelove Osmana i objavio ih pod naslovima Sunanica. (Pripovst
od Mijata Stojanovia po Gunduliu iz psme preneena na razren slog)
(Neven, II (1853): 6: 81-85) i Krunoslava. Po Gunduliu spisao M. Stojanovi
(Neven, IV (1855): 34: 528-529; 545-546; 559-561).
59
Tako je u prvom goditu Prosvjete (1893: 22: 425) objavljen je Boj medju Di-
laver paom i Hajdarom, kraljeviem perzijanskim, za liepu Begum djevojku iz
devetnaestog pjevanja Osmana.
60
Kroz devetnaesto stoljee u hrvatskoj knjievnosti nastaju njihove brojne inaice,
od antologija starih pisaca (Razno cvtje iz Danice, Slavjanska antologija Mede
Pucia iz 1844. godine), antologija narodnog pjesnitva (Tommaseo, 1844),
suvremenog pjesnitva (Kaznaiev Vienac iz 1872. i 1882) ili one koje obje-
dinjavaju sve navedeno (enoini Vienac izabranih pjesama hrvatskih i srbskih,
1873. i Antologija pjesnitva hrvatskoga i srbskoga narodnoga i umjetnoga sa
uvodom o poetici, 1876). Njihova je simbolika je vrijednost naglaavana i skupo-
cjenim tiskom i opremom, kako se vidi na primjeru prve enoine antologije.
Smatralo se da su one reprezentativne po dosegnutoj knjievnoj vrijednosti, ali i
po tome to ine zornom ideju knjievnog kanona (ili umjetnosti uope) kao
ishodita narodnog (ilirskog, slavenskog, hrvatskog) genija, stvarateljskog duha.
Izbor i selekcija antologija i pregleda svakako je vrijednosno oznaena, pa ih
moemo drati prethodnicama eksplicitnijem nainu valorizacije autora i djela u
knjievnim povijestima, pregledima i biografijama, o emu e biti rijei u kasnijim
poglavljima.
110
dijela poglavlja o autonomizaciji knjievnosti. Ovdje, tek nazna-
ujui ovu kompleksnu temu, recimo da je postupak direktne
valorizacije knjievnog djela dio strategije polja kojim se ono
poinje zatvarati i osamostaljivati unutar drutvenog sistema. Kao
to ree Jagi: knjievna je znanost znak zrelosti knjievnosti
shvaene kao proizvodnja djela. Ranije implicitno vrednovanje
knjienog djela izdvajanjem i bibliografiranjem u novim teksto-
vima dobiva jasnije mjesto. Struni i znanstveni knjievnopo-
vijesni, kritiki i teorijski tekstovi usmjeravaju itateljsku po-
zornost na posebne aspekte djela, izdvajaju naroite vrijednosti i
jasnijom ine aksiomatku u kojoj nastaje njegovo razumijevanje.
Knjievni povjesniar, teoretiar i kritiar funkcioniraju kao
povlateni itatelji; oni kojima je unutar polja otvoreno mjesto
moi nad autorizacijom autora. Oni izdvajaju djelo, ali se i sami
izdvajaju svojim ukusom, naobrazbom i poloajem unutar knji-
evnog polja. Kao takvi, oni su posrednici izmeu autora, djela
i publike i time zapravo indikatori promjena u samoj instituciji
knjievnosti. Kad je rije o fenomenu Gundulieva otkria u
devetnaestom stoljeu, mogue je pratiti izuzetnu i kontinuiranu
produkciju, od Demetrovih lanaka u prvim goditima Danice,
preko polemike izmeu Armina Pavia i Franje Markovia do
knjievnopovijesnih i estetskih sudova Gj. urmina ili Gj. S. Dee-
lia u Prosvjeti poetkom dvadesetog stoljea.
Cilj prvih strunih i znanstvenih lanaka bilo je argumentirano
upuivanje na postojanje knjievnosti na narodnom jeziku. Njima
se knjievnost neskriveno valorizirala, esto u polemikom tonu
prema neistomiljenicima, ime se, kao to je navedeno u prvom
dijelu poglavlja, davao legitimitet koncepciji nacionalne knjievne
povijesti i identiteta. Primjeri su ve ranije spomenuti lanci Dimi-
trija Demetra, Pavla Stoosa ili Franje Rakoga.
61
Nakon njih se,
61
Rije je, dakle, o lancima Dimitrija Demetra Gunduli (Danica, IV (1838):
50: 197), Misli o ilirskom knjievnom jeziku (Danica, Zagreb, IX (1843); 1-3:
111
ve sedamdesetih godina, u raspravi izmeu Armina Pavia i Fra-
nje Markovia
62
, uoava primarno struno-estetska legitimacija
iznesenih vrijednosti sudova. Armin Pavi pie nastojei utjecati
na revalorizaciju statusa starih dubrovakih knjievnika u nacio-
nalnom kanonu, posebno Gundulieva Osmana, dok starina Fra-
njo Markovi nastupa kao zastupnik tradicije, norme i vrijednosti.
Ne ulazei u pojedinosti polemike, valja tek primijetiti da njihov
diskurs, bez obzira na polazita i stavove, pokazuje oznanstve-
njivanje kritike, odnosno njezino okretanje prema kriterijima
samog podruja estetskim, razumije se. Osim toga, u ovoj se
raspravi potvruje da novi, institucionalno ovjereni naini uzdrma-
vanja kanona starih pisaca zapravo podupiru njihovo postojee
mjesto.
Jednom kada je pisac poput Ivana Gundulia zauzeo poziciju
u univerzumu nacionalne knjievnosti postaje vano tko, kada,
gdje i na koji nain pie o njemu. Da bi se odrao u kolektivnom
kulturalnom pamenju sada je dovoljno povremeno ga citirati ili
spomenuti u knjievnim pregledima i kritikama, upotrijebiti ga
1-2; 5-8; 9-11) i Prijateljem jugoslavenske sloge i prosvte (Danica, XVIII
(1847): 17), toosovu Govoru prigodom svetkovanja dvstoltne uspomene Ivana
Gundulia, dranom u crkvi sv. Katarine, u Zagrebu dana 20. Pros. 1838.
(Danica, IV (1838): 52: 205-208), Babukievu Kratkom izvstju o Osmanu
Gundulievu (Danica, IX (1844): 3: 11-12), Veberovu lanku u Nevenu, (II
(1853): 44: 690-693; 706-711), izvjetajima Franje Rakoga Knjigopisi Gun-
dulieva Osmana i Palmotoeve Krstovke u Vatikanskoj knjinici (Neven, VII
(1858): 12: 189-191; 206-207) i Ivana Gundulia Jeruzalem slobodjen (Vie-
nac, V (1873): 7: 108-111).
62
Pavi i Markovi su raspravljali u nekoliko navrata, a njihovu raspravu navodim
kao ilustraciju, u mjeri u kojoj je prisutna u periodici. Rad Armina Pavia Prilog
estetinoj ocjeni Gundulieva Osmana zabiljeen je u Viencu IX (1877): 6:
95-96, a opirna Markovieva kritika Estetinoj ocjeni Gundulieva Osmana po
spisu A. Pavia, (Zagreb, 1879, Albrecht, 8. 40) objavljena je dvije godine kasnije
(Vienac, XI (1879): 21: 329-334). Pavi je, osim toga, napisao i O kompoziciji
Gundulieva Osmana, Rad JAZU, XXXII, 1875, a Markovi reagirao tekstom
Metoda g. Pavia u rasudjivanju Osmana, u: Estetika ocjena Gundulieva Osma-
na, peto poglavlje, Zagreb, 1880.
112
kao mjeru vrijednosti nekog djela ili autora ili ga se spomenuti
prilikom obiljeavanja godinjica.
63
U tim sluajevima se, povrat-
nim djelovanjem, potvruje kanonski autor, ali i oni koji zauzi-
maju instancu ovlatenu da bi ga potvrdila: kritiari, povjesniari,
teoretiari. Oni koriste priliku ili privilegij koji im je dan i reva-
loriziraju Gundulievo djelo stavljajui ga u kontekst relevantnih
suvremenih politikih, ideolokih ili estetskih pitanja
64
.
Zatim, kad je proces ve pokrenut, kanonski se status autora
potvruje citatnou, intertekstualnou, preradama i parodi-
ranjem u suvremenim knjievnim djelima. Ovaj nain ovjeravanja
autora i/ili njegova djela je, zapravo, najneuhvatljiviji, jer se,
vremenom upisani u kulturalno pamenje zajednice, pojavljuju
intertekstualno u najirem znaenju rijei, na razinama koje su u
nekim sluajevima posve skrivene. U drugim sluajevima se, po-
gotovo u vrijeme prigodniarske poezije, sama nova knjievnost
i novi autori legitimiraju pozivanjem, citiranjem i posveivanjem
posveenom (kanonskom) autoru. Ovdje, stoga, tek nekoliko tako
ekspliciranih posveta, citata i prerada vezanih uz Gundulia.
63
Brojni su prigodni tekstovi koji nanovo kontekstualiziraju Gunduliev lik i djelo.
Npr. Hugo Badali: Tristogodinjica poroda Ivana Gundulia. Vienac, XX
(1888): 2: 30-32; Milivoj repel: Ivan Gunduli i Hrvati u Banovini. Vienac,
XXV (1893): 26: 406-407; Stjepko pani: Gundulievo slavlje u Dubrovniku.
Vienac, XXV (1893): 30: 486-488; Gj. urmin: O rukopisu Gundulieva
Osmana. Vienac, XXVI (1894): 41: 656-658; V. Mili: Gunduli otac novije
knjievnosti hrvatske i srbske. Vienac, XXVII (1895): 41: 653-654; 670-671;
682-687; Alfred Jensen: Manji prinosi za poznavanje Gundulia. Vienac,
XXXIII (1901): 49: 989-991; 1007-1010; 1028-1030; Stojan Novakovi: Prilog
k tumaenju Gundulieva Osmana. Slovinac, II (1879): 5: 76-78; J. .: Ivan
Franjin Gunduli. Prosvjeta, I (1893) 22: 426-430.
64
Tako, primjerice, Stjepan Mileti pie o Gunduliu kao dramskom pjesniku
(Vienac, XXV (1893): 26: 407-414), nepotpisani autor o stavu Ivana Gundulia
o Srbima u Osmanu. (Vienac, XXV (1893): 26: 414-415), a Gjuro Stj. Deeli
lanak Ivan Gunduli o ljepoti (Prosvjeta, XII (1904): 3: 83-86; 112-115; 140-
-142; 171-173).
113
Poezija Gunduliev je ep svoju prvu potvrdu dobio u
slavnom dopjevu Ivana Maurania, kao i u nainu na koji je in-
tertekstualno upisan i u njegove druge tekstove. Neki autori se
eksplicite pozivaju na njegovo ime i djelo, ime stvaraju mitsko
bardiko nacionalno okruje. Tako Davorin Slavjan iz tajera
pie sonet Duhu Ivana Gundulia (Zora Dalmatinska, I (1844):
9: 66-67), a Hugo Badali pjeva U slavu tristagodinjice Ivana
Franjina Gundulia (Vienac, XX (1889): 2: 17-18). Sasvim je
druge provenijencije, razumije se, nain na koji je ovaj kanonski
autor prisutan u intertekstu Kranjevieva Mojsija, u Planeto-
rijumu Krleinih Balada ili Slamnigovoj pjesmi Slaga Gunduo o
proastju (Dronta, 1981). Ranije sinovsko poklonstvo i velianje
snage nacionalnog genija, ali i Gunduliev barokni pesimizam i
moralno zakonodavstvo, Slamnig ludiki preokree u perspektivu
individualnog trajanja i topline vlastitog gnijezda. Njegova poezija
uope, dosljedno generacijskom programu i autorskoj realizaciji,
obiluje referencama na stariju i preporodnu hrvatsku knjievnost.
Ona je, uostalom, posljedica i njegova znanstvenog interesa: kako
je sam isticao, zanimala ga je knjikost pjesme, njezino ogle-
danje u tematskoj i formalnoj dijakroniji hrvatske i svjetske poe-
zije (Branimir Bonjak, u: Nemec et al., 2000: 642). Slamnig je
ve u Krugovima objavio lanak Pjesma kao faktor kolektivne
svijesti, dajui time smjernicu asopisu, ali i potvrujui vlastiti
pjesniki vidokrug. Njihov i njegov reciklaan stav prema tradiciji,
uvjerenje daje jezik glavni junak knjievnog djela i autoreferen-
cijalan odnos prema narativnosti prepoznat e i preuzeti kasniji
knjievnici postmoderne
65
.
Proza Spomenuti Mijat Stojanovi kroz dva godita Ne-
vena prerauje dijelove Gundulieva Osmana, objavljuje ih u
nastavcima kao Sunanicu (Pripovst od Mijata Stojanovia po
65
Vie o tome u Branimir Bonjak: Generacija Krugova i dezideologizacija hrvatske
knjievnosti, Republika, 48 (1992): 9-10: 92-95 i Cvjetko Milanja, Doba razlika,
Zagreb, 1991. i Hrvatsko pjesnitvo od 1950. do 2000, Zagreb, 2000.
114
Gunduliu iz psme preneena na razren slog, Neven II
(1853): 6: 81-85) i Krunoslavu (Neven IV (1855): 34: 528-529;
545-546; 559-561). Tek kao analogiju spomenutoj opreci na pjes-
nikim primjerima spomenimo kako suvremeni autor Pavao Pavli-
i 1990. objavljuje roman Koraljna vrata, djelo koje uspostavlja
intertekstualni i citatni odnos prema Gundulievu spjevu. Osman
je u ovom sluaju prototekst i stalan referencijalni oslonac su-
vremenog romana (Nemec, 2003: 306), a Pavlii je, uz Slamniga,
jo jedan knjievnik motiviran vlastitim znanstvenim habitusom:
Koraljna vrata nastaju u vrijeme njegova (i ne samo njegova)
zanimanja za knjievni barok kao potonulo kulturno blago
66
.
Putopisi i biljeke Novootkriveni anr putopisa, kao to e
se kasnije vidjeti, naroito koriste I. Kukuljevi, Adolfo Veber i
Antun Nemi, u ijim tekstovima Gunduli funkcionira kao sto-
er kulturnog, geografskog i povijesnog legitimiranja vlastite za-
jednice. S druge strane, Dragutin Jambreak (Na palubi. Putni
odlomci s dubrovake slave Gundulieve
67
), lik Pisca Gospara
postavlja kao temu teksta i cilj putovanja.
Navedeni primjeri su tek skica vieslojne i dinamine prisut-
nosti autora i djela koje je posta(ja)lo klasino. Status Ivana Gun-
dulia i njegova Osmana u vrijeme ilirizma usmjeravaju estetski
i ideoloki naboj onog vremena. Preporoditelji su ovo djelo, kako
je naznaeno, interpretirali dosljedno vlastitim stavovima, pa je
Gunduli u njihovima itanjima postao ideologom junoslaven-
skog, ilirskog narodnog zajednitva, dok je u njegovu divljenju
katolikoj Poljskoj, kao zemlji plemike demokracije i poten-
66
Prije romana Pavlii je objavio Rasprave o hrvatskoj baroknoj knjievnosti
(1979), Poetiku manirizma (1988), a nakon njega znanstvene studije Barokni
stih u Dubrovniku (1995) i Studije o Osmanu (1996). Devedesetih su objavljeni i
zbornik Hrvatski knjievni barok (1991. godine, ur. D. Falievac) i knjiga Z.
Kravara Das Barock in der kroatischen Literatur (Kln, Weimar, Wien).
67
Prosvjeta I (1893): 24: 462-463; 492-495; 523-524; 541-542; 555-558; 573-
-574; 587-589; 603-604.
115
cijalnoj pobjednici nad polumjesecom, vidio izraz vlastitog devet-
naestostoljetnog slavenofilstva (Rapacka, 2002: 137). Pokuaji
njegove estetske (Pavi) i ideoloke (pravai) revalorizacije ili
reinterpretacije samo su, kako je navedeno, potvrdili njegov sta-
tus kanonskog pisca. Ilirsko je itanje uvelike predodredilo i
kasniju recepciju Gundulieva djela, posebno Osmana. Prihva-
anje ili rezerviranost prema epu povezivali su i nadalje se izravno
povezuju, kao to istie Rapacka, s prihvaanjem ili odbaciva-
njem tradicije ilirizma, a prije svega njegove koncepcije junosla-
venskoga kulturnog zajednitva. S druge strane, drutveni kon-
zervativizam i programski katolicizam bili su razlogom to je u
revalorizacijama nacionalne tradicije, koje su stizale s ljeviarskih
pozicija (izmeu ostalih Miroslav Krlea), Osman zajedno s
Gundulievim stvaralatvom prvo mjesto ustupio djelima dra-
matiara iz 16. stoljea Marina Dria.
Znaenje pojma klasika koje se, kao to je spomenuto, po-
javljivalo u razliitim povijesnim kontekstima, u devetnaestom
se stoljeu prilagodilo nastanku nacionalne knjievne povijesti u
kojoj se znaajno mjesto otvara suvremenim remekdjelima i
nastajuem nacionalnom kanonu. U nastavku u navedene stra-
tegije valorizacije klasinih autora i djela razmotriti na primjerima
kanonizacije recentnih autora.
116
2.2.3.2.
Autor, remek-djelo i kanon
Pred smru ja se skrih (koliko mogoh)
U stihove. U aru sam ih kovo.
Al zatvori li za njih svoje srce,
Oni su samo sjen i mrtvo slovo.
Otvori ga i ja u te prijei
Ko bujna rijeka u korito novo.
Dobria Cesari, Pjesma mrtvog pjesnika
italice, nema mene,
ni onog to nudih.
Ostala si samo ti.
E pa, sretna budi.
Ivan Slamnig,
Bukolinom, trijeznom itaocu
Kanon je, po definiciji, usmjeren na prolost: za ozbiljne proua-
vatelje knjievnosti vrijedi nepisano pravilo da je samo mrtav
autor dobar autor. Kao to je u prvom poglavlju navedeno, kano-
nizacijom se povlatena autor/ica izdvaja iz toka vremena i za-
mrzava, za potrebe tihe kontemplacije ili optevaeeg tumae-
nja (Assman 2002: 60). Tako zamrznut, knjievni se kanon
ponovno oivljava u kontinuiranoj recepciji i nedovrivoj re/valo-
rizaciji koja je sine qua non odravanja svakog knjievnog kanona.
Kanoni proizlaze iz potrebe da se prolost uini ivom i utjecaj-
nom u sadanjosti. Opstanak drutava i tradicija ne ovisi samo o
sjeanju koje uva prolost ve, iznad svega, o oblikovanju hijerar-
hije slavljenih tekstova koji su preivjeli vrijeme (G. Jusdanis,
1991: 60). Ipak, nastanak knjievnosti kao institucije, njezino
odvajanje unutar drutvenog sustava, kako je pokazano, poiva
na stabilizaciji funkcije autora i uvoenju estetskih kriterija u vred-
novanje njihovih djela
68
. Stoga se ranije uvrijeen pojam klasika
68
Vie o tome u knjizi On Literature J. Hillisa Millera, poglavlje The Author as
Confidence Man (2002: 107-111).
117
i nain njegova prihvaanja i oivljavanja kanonizacije u devet-
naestom stoljeu koristi kao model vrednovanja suvremenih auto-
ra. Oni su, prema poznatom kljuu, predstavljani i valorizirani
kroz asopisnu praksu, i to tako da najprije izrastaju linosti ija
aktivnost pokriva razliite kulturne i knjievne, ne isljuivo autor-
ske aktivnosti. To su stjegonoe narodnog (nacionalnog) pokreta
koji rade na reformaciji knjievnosti i jezika: jezikoslovci, po-
vjesniari, znanstvenici, izdavai i knjievnici esto jedna osoba
u vie uloga. Oni su izaslanici naroda i duhovni voe koji biju
duhovni boj u slavu domovine i naroda. Povlatena mjesta
vrednovanja i legitimacije njihova ivota i rada postaju pogrebi i
komemoracije, pa tako npr. pri ispraaju Ivana Perkovca (Vie-
nac, III (1871): 16: 254-256) saznajemo da tuguje za njim hrvat-
ski narod, koga je vierno i neumorno privadjao k sviesti, k na-
predku, srei. Pogrebna povorka odraava strukture drutva,
pokojnikovo mjesto unutar njih i nain njihove samoreprezen-
tacije. Znakovit je pritom i jezik kojim se opisuje dogaaj: na
oprotaju se sastalo tovatelja njegovih iz svih stalia: bijahu
medju inimi gg. Mrazovi, Raki, ukovi, Mesi, Jagi, Crndek,
Zajc itd; a i odline gospoje i gospodine, pravnici, lanovi
pjevakoga drutva Kola. Po ulicah vijahu se crne zastave. ()
U drugom redu sprovoda idjae mnogo obinstva samoborskoga
i tovatelja pjesnikovih; za njimi su se nosila dva lovor-vijenca:
jedan zeleni i jedan mjedene boje; ovaj posljednji nosio je g. Dr.
Deman, uz kojega je sa svake strane iao jedan pravnik u sve-
anom odielu i golom sabljom u ruci, kao i uz nosioca zelenog
lovor-vienca.
Jedna slika i u ovom sluaju vrijedi vie od tisuu rijei, pa
vijenci, sveani alobni dvokorak i gole sablje govore o onom u
iju su ast postavljene ali i o njihovim nosiocima i drutvu, zajed-
nici koju ovom ceremonijom zastupaju. Ceremonije proizvode i
potvruju drutveni status sudionika, situiraju ih unutar mree
drutvenih odnosa. pri emu se i sama ta mrea, jo jednom, kroz
118
njih ovjerava kao zakonita
69
. asopisi u ovom sluaju preslikavaju
i podupiru te odnose: otvaraju prostor primjerenim opisima cere-
monija, ali iznalaze i vlastiti jezik za to: kroz ilustracije, bio/biblio-
grafije i osvrte na (knjievno) djelovanje i pojedine aspekte rada.
Knjievni i kulturni rad se i u vrijeme smrti Ivana Perkovca sma-
traju iskazom domoljublja, a knjievno se polje tek razdvaja od
drugih diskurzivnih praksi. Prosuivanje autorstva je uvelike obi-
ljeeno biografizmom: prilike odrastanja, kolovanja i ivota, kao
i (deklarirana) lektira autora smatraju se prikladnim kljuevima
interpretacije djela. Ta evidentna meusobna proetost ivota i
rada analogna je simultanoj proetosti knjievnosti drugim dru-
tvenim sferama. Isto tako, duh pojedinaca koji se izdvajaju kao
voe postavljen je kao pandan duhu (geniju) naroda koji se budi
i koji je izvor istoe jezika i ispravnosti djelovanja. Pokojnicima
se pripisuju izuzetna svojstva i sposobnosti: enoa u nekrologu
Perkovcu pripisuje status proroka, Zahar o Ljudevitu Gaju govori
s uvaavanjem i zahvalnou: bio je prorok, veliki mu, reforma-
tor. Kao to je ve spomenuto, ovakvo vrednovanje neijeg ivota
i rada zapravo je in koji ima povratnu snagu: legitimira onoga
koji izgovara sud. Ponekad taj postupak vlastite reprezentacije
zasjenjuje iskazni kontekst, kao npr. kada nakon smrti Petra Prera-
dovia, 1872. godine, Ivan Trnski, njegov pobratim, pie pokojni-
kov ivotopis i nekrolog u kojem, bez uvijanja, koristi prigodu
da bi osvijetlio vlastiti rad. Spominje Preradovievo zadovoljstvo
Kriesnicama, ije je autorstvo (kao to usput spominje) dugo
tajio, pripovijeda kako ih je biskup Strossmayer jednom prilikom
okupio oko sebe: dinoga spjevaoca engi-Age, Preradovia,
69
Drutveno sjeanje odrava se, kako je pokazao Paul Connerton (2004), kroz
razliite vidove tjelesnog ophoenja, kroz komemorativne ceremonije, rituale,
geste, odijevanje i drugo. Upravo je u tjelesnost upisano razumijevanje vremena
i zajednikih znakova. Drutveno sjeanje, za razliku od povijesne rekonstrukcije
koja mu je bliska upisuje se trajno i kontinuirano u svijest pojedinaca i lanova
drutva.
119
Utjeenovia i mene, poastiv nas ondje i proboraviv s nama veseo
dan, kakav pjesnikom ni u Olimpu nesvie. (Vienac, IV (1872):
35: 558). Ovdje se mitologizira vrijeme, izdvaja olimpski doga-
aj i njegovi sudionici: Mecena i odabrani pjesnici, bardovi nacio-
nalne kulture.
Znakovito je da kako i same formalne okolnosti objavljivanja
teksta nose vrijednosni stav i odraavaju, reproduciraju i proizvode
status pojedinog pisca ili linosti kulturnog ivota. Vienac je
dosljedno pratio odlazak znaajnih ljudi: od Perkovca, Gaja ili
Demana do Dragojle Jarnevi. Objavljivani su opisi sahrane,
prigodne pjesme, nekrolozi, ponekad uz ilustracije: portrete, rodne
kue. Svom nekadanjem uredniku, knjievniku Ivanu Demanu
asopis otvara dvije stranice za opis pogrebne povorke i prigodnog
protokola, za razliku do 1/5 stupca koju je dobio Ljudevit Gaj.
Ipak, svakome od njih povorku krase predstavnici drutvenog i
kulturnog ivota, kako je spomenuto i kod Perkovca, to se nije
ponovilo s vjernom hrvatskom kerkom Dragojlom Jarnevi,
koja je, nakon angairanog i sranog djelovanja u kolu hrvatskih
preporoditelja, umrla u provinciji, siromana i sama. Kratak po-
pratni tekst Vieneva autora kae: Izim Karlovana nije bilo
knjievnika ni drutva kod toga sprovoda (VI (1874): 12: 192).
Pobratim Ivan Trnski, pisac prigodnog Vjekopisa Dragojle Jar-
nevi odbija dati sud o njezinu stvaralatvu, deklarirajui se i
izgovarajui autoriinim glavnim knjievnim mentorom i pobra-
timom koji, pak, svoju odgovornost suava, govorei ja ju upui-
vah, neka proui estetiku i neka se onda dade na pripovijedanje
(ibid: 231). tovie, kako se izgovara, zbog slubenog posla i
obaveza, nije joj dospio pomagati oko kasnijeg rada niti se dopi-
sivati s njom, to su mu, priznaje, neki zamjerili, jer nije dovrio
posao. Zanimljivo je kako Trnski i ovu priliku koristi da bi go-
vorio o sebi, svojim ciljevima i razlozima, dok pokojnica iji
vjekopis zapravo pie, ponovno ostaje u sjeni njegove osobe i
imena, sredstvo, a ne predmet iskaza.
120
Za razliku od nje, Trnski je poivio dugo i dugo bio aktivan,
propulzivan i priznat na knjievnom polju, to mu je, uz pobratim-
stvo s preporoditeljima, olakalo kasniju ulogu njihova predstav-
nika, predstavnika onog vremena i barda nacionalne knjievnosti.
Uskoro je postao nezaobilaznom figurom knjievnog ivota: nje-
govo je pjesnitvo kanonizirano (ovjereno u vie kritikih prikaza
i knjievnopovijesnih pregleda). Za razliku od Maurania i e-
noe, prihvatili su ga i pravai: Harambai mu je u nekoliko navra-
ta pjevao prigodnice
70
, a Vienac otvarao posebne brojeve posve-
ene vitezu Trnskomu. U 18. broju XIX (1887) godita objavljena
je prigodno napisana poezija, biografija i pregled njegova rada u
Viencu, kao i fotografije kue u kojoj se rodio i stanovao. Sve-
ano je i javno, desetljee nakon toga, proslavljen i njegov osam-
deseti roendan, o emu Vienac, dakako, izvjetava u 18. broju
1899. godine. Tamo itamo kako su mu pjesnici Mihovil Nikoli,
Bude Budisavljevi, Jovan Hranilovi, pa ak i priznati Franjo
Markovi, prigodno zapjevali, pri emu ga je Budisavljevi oslo-
vio kao pooima. Plejadi tovatelja pridruili su se i Ksaver andor
Gjalski, piui o njegovim Kriesnicama, Vjenceslav Novak i Mili-
voj repel o njegovoj knjievnosti uope, te neimenovani autori
brojnih brzojava. Slavljenik ubrzo potom, itamo u 51. broju
Vienca iste godine, postaje novim poasnim lanom Jugosla-
venske akademije, a po osnutku Drutva hrvatskih knjievnika,
1900. godine, biva izabran za prvog predsjednika ove strukovne
kulturne udruge. Za razliku od njega, autor onodobno najprizna-
tijeg djela iji status ni danas nije poreen, Ivan Maurani, takvu
vrstu drutvenog priznanja nije ni traio ni dobio
71
. Mjesto ka-
noniziranog autora i barda nacionalne knjievnosti Trnski nee
68
Npr. u Viencu , XVIII (1886): 48: 753 i XIX (1887): 18: 273.
69
Piui o Vladimiru Mauraniu, Franjo Markovi navodi kako je bio izabran
meu prvim akademicima, ali je odbio ast akademika: ljudi rekoe, da ga je
boljelo, to ne izabrae i veleumnoga mu brata Ivana (Smiiklas, Markovi,
1892: 299).
121
zadrati dugo po svojoj smrti 1910. godine. Nedostajat e njegov
osobni angaman unutar kulturnog polja, proiziao iz habitusa
preporoditelja, uitelja i autoriteta, ali i, u prvom redu, relevantnost
njegova knjievnog opusa koje bi ga uinile atraktivnim za nova
intertekstualna upisivanja. Stoga e u pamenju kasnijih genera-
cija, izuzevi njegove versifikacijske radove zanimljive uem kru-
gu struno zainteresiranih, kako pie Slaven Juri (u Nemec, Kre-
imir et al. (ur.) 2000: 735-736), ostati manje znaajnim pjesnikom
devetnaestog stoljea.
Kanonizirani autor i djelo:
Ivan Maurani, Smrt Smail-age engia
Poseban simboliki status, vrlo brzo po objavljivanju zadobiva
Mauraniev spjev Smrt Smail-age engia
72
, pa gotovo da nema
ni jednog ozbiljnijeg onodobnog kritikog, knjievnopovijesnog
ni teorijskog teksta u kojem ne bi bio barem spomenut, najee
kao vrijednosna odrednica i mjerilo dosegnute umjetnike kvali-
tete
73
. Smrt Smail-age engia do danas se smatra prvim klasinim
72
Djelo sastavljeno od pet pjevanja (Agovanje, Nonik, eta, Hara i Kob)
objavljeno je u Iskri, II (1846): 181-228, pod naslovom Smrt engi-age, a
napisano u Karlovcu na 29. studenoga 1845. Sastoji se od 1134 deseterako-
-osmeraka stiha rasporeena u pet pjevanja razliitog opsega i narativne snage.
Prikazuju zlodjela obijesnog krvnika Smail-age engia nad zarobljenim
kranima i ustraenim Turcima (Agovanje), odmetanje aginog nekadanjeg povje-
renika Novice i njegovo spremanje na osvetu (Nonik), skupljanje osvetnike
ete Crnogoraca i Noviino pridruivanje (eta), eskalaciju Agina zlokobnog
karaktera, napad Crnogoraca na turski tabor i silnikovu smrt (Hara), te epilog o
sudbini koja od tiranina, hvalie i oholice uini lutku koja se ustraeno klanja
(Kob). U fikcionalni intertekst prie upisuju se povijesno provjerljiv boj glaso-
vitoga hercegovakog junaka Smail-age engia i Crnogoraca na Grahovu 1836,
te dijelovi Puta u Bosnu Matije Maurania.
73
Tako, npr. August enoa (1865: 61-62) pie: Nije ga jot majka rodila, koj e
dokriliti engi-agi Vatroslav Jagi prigovara pjesnicima da olako shvaaju
pisanje po narodnom, pa zapravo piu u neskladu sa zahtjevima umjetnosti.
Narodno uzima se u nas obino kao prosto, kao takovo koje se nemora pokoriti
122
djelom obnovljene i odsad jedinstvene nae knjievnosti (Bre-
i, u: Nemec, 2000: 482; Frange, 1964: 247-253)
74
. Razlozi to-
me su mnogobrojni: prema Dunji Falievac (2003: 182), presudni
su imbenici s jedne strane izvanknjievne, ideoloke i politike
naravi, a s druge strane izviru iz neprijeporno najviih i superlativ-
nih estetskih ocjena i procjena Mauranieva spjeva u hrvatskoj
knjievnoj povijesti. Prema Joanni Rapackoj (2002: 162), za kas-
niju su recepciju spjeva bili odluujui: odnos prema idejno-
-kulturnoj opciji koju je predstavljao ilirizam i sm spjev, odnos
prema konkretnoj politikoj orijentaciji njegova autora i najzad
odnos prema njegovoj etikoj dimenziji.
Ako bismo pokuali slijediti okolnosti ili neke od navedenih
razloga koji su odluili status Maurania kao autora i njegova
zakonom umjetnosti, kao da se narodno neda izgladiti, uljuditi i idealizovati! Do
koje se izvrstnosti moe uzdii nae pjesnitvo, kada se s narodnim sljubi umjetno,
pokazuje nam divna pjesma Smrt engi-age, prema kojoj je sve ostalo jedna
nedosti! (1866: 573).
74
Literatura o Mauranievu djelu je i u kasnijoj knjievnoj povijesti, sve do danas
iznimno bogata. Izdvojimo samo neke naslove: A. Barac: Maurani, Zagreb,
1945; Ljudevit Jonke: Narodne pjesme i Mauraniev ep o smrti Smail-age
engia, u: Rad XI-g kongresa Saveza folklorista Jugoslavije u Novom Vinodol-
skom 1964. godine, Zagreb, 1964; I. Frange: Maurani klasik, u: Studije i eseji,
Zagreb, 1967; Isti: Umjetnost Ivana Maurania, u zborniku Hrvatska knjievnost
u evropskom kontekstu, ur. A. Flaker i K. Pranji, Zagreb, 1978.; Ivan Krtali
(prir.): Polemike u hrvatskoj knjievnosti, knj. 6: Tko je napisao Smrt Smail-age
engia, Zagreb, 1983; J. Vonina: Ilirizam i Gunduliev Osman, Umjetnost
rijei, br. 1, 2, Zagreb, 1985; P. Pavlii: Kojoj knjievnoj vrsti pripada Smrt
Smail-age engia?, Umjetnost rijei, br. 3, Zagreb, 1991; Milan Mogu: O
leksikografskoj obradi Mauranieva spjeva Smrt Smail-age engia, Radovi
Zavoda za slavensku filologiju, 26 (1991); str. 1-13; Antica Menac: Frazeologija
Mauranieve Smrti Smail-age engia, Forum, Zagreb, 31 (1992), knj. 63, 1-
2 ; str. 261-269; D. Duki: Figura protivnika, Zagreb, 1998., str. 136-156.; Zoran
Kravar: Sinergetika misao u Mauranievoj eti, Dubrovnik, 9 (1998): 2/3:
205-213; Joanna Rapacka: Leksikon hrvatskih tradicija, Zagreb, 2002; D. Fali-
evac: Romantiki anrovi i moderne ideologije naracije u stihu u doba preporoda,
u: Kaliopin vrt II, Split, 2003, str. 173-186, T. Brajovi: Identino razliito. Kom-
parativno-imagoloki ogled, Beograd, 2007.
123
(remek)djela valjalo bi, u kontekstu teme, razmotriti upravo okol-
nosti izricanja visokih estetskih procjena kojima je bila sklona
raznorodna kritika, knjievna publika, povijest sve do Ante Ko-
vaia i pravaa. Svakako, ovaj je Mauraniev status pripremljen
njegovim ranijim habitusom i mjestom unutar kulturnog polja:
klasino naobraen, aktivan na knjievnom i kulturnom, a kasnije,
od 1848, a naroito u vrijeme banovanja od 1873. do 1880. godine,
i politikom polju. Zapoeo je objavljujui poeziju koja je metri-
kom i motivima pisana u duhu klasicizma (Veneri, Melpomeni),
pod utjecajem dubrovakih pjesnika (Peru) i narodne deseterake
poezije (Javor; Nenadovi Rade), ime su postavljene osnove iz
kojih e nastati sinteza njegova poznatog spjeva. Na koncu, Mau-
rani se ve prije Smail-age proslavio genijalnom dopunom
klasinog Gundulieva Osmana, djela imanentno visoke ili elitne
dubrovake knjievnosti, s kojim je Matica ilirska 1844. godine
zapoela svoju izdavaku djelatnost, to je dominantno obiljeilo
njegov umjetniki habitus i usmjerilo recepciju njegova kasnijeg
djela koje e biti ocijenjeno kao nastavak ili posljedica rada na
kanoniziranom nacionalnom epu Osmanu, ali i kao korak dalje
od njega. Iako ga s Gundulievim epom, osim formalnih obiljeja,
kako navodi Rapacka, povezuje i protuturska jezgra i junosla-
vensko domoljublje, Smail-aga je ubrzo vrednovan kao, u ono
vrijeme estetski zadana (npr. Vukotinovi, Jagi, enoa), sinteza
narodnog i umjetnikog genija uspjean spoj deseteraca i osme-
raca, narodne metrike i umjetnog dubrovakog pjesnitva, in-
spirirano podjednako folklorom, Kaiem, Gunduliem i kla-
sinom metrikom. Osim toga, smatra se da je Smrt Smail-age
engia podigla ugled folkloristiko-kaievskih tradicija, koje
su zahvaljujui oplemenjivanju tradicijom visoke knjievnosti
stekle pravo graanstva u sredinjem tijeku nacionalne visoko-
umjetnike knjievnosti.
75
75
Uspjeh povezivanja ovih dviju tradicija bio je, prema Rapackoj (2002: 161),
kratkotrajan. Nastavljaima folkloristikokaievskih tradicija postali su
124
Govorimo li o izvanknjievnim okolnostima recepcije Ma-
uranieva djela, oni su, prema Falievac (2003: 182), posljedica
kulturnog ozraja i ideoloke konstelacije onodobne zapadnoeu-
ropske svijesti: () Crnu je Goru, krevitu, junaku i bransku,
onodobna Europa doivljavala kao legendarnu junaku zemlju
koja bez iije pomoi odolijeva stoljetnom neprijatelju, a isto-
dobno kao pomalo egzotinu zemlju koja, nedodirnuta civilizaci-
jom, simbolizira iskonski duh svakog junakog naroda. A za
hrvatske je preporoditelje, koji su svojim kulturalnim nastojanjima
eljeli obuhvatiti i ujediniti cjelokupni balkanski prostor, crnogor-
ska pobuna protiv zloglasnog silnika imala i dodatno, ne samo
idejno nego i aktualno pragmatiko-politiko znaenje. Mora
se, uz ovo, primijetiti kako se u spjevu eksplicira i propituje upravo
ta zapadnoeuropska svijest i njezini orijentalistiki stavovi. U
eti se, naime, uz povijesno i etiko utemeljenje pripadnosti zajed-
nici, kroz sveenikov iskaz dovode u pitanje puci svijeta ostali,
pod kojima se misli Zapad i njegovi stavovi prema graninoj
Crnoj gori. Ah, da vide svijeta puci ostali / Iz nizina, otkud vida
neima, / Krst ov slavni, nepobijeen igda, / Vrh Lovena to se
k nebu die; / Pak da znadu kako neman turska, / Grdnijem drije-
lom progutat ga rade, / O te kri zub svoj zaman kri: / Ne bi tro-
me prekrstili ruke, / Dok vi za krst podnosite muke, / Nit bi zato
barbarim ve zvali, / to vi mroste dok su oni spali! Pri tom nije
problematian samo pridjev barbarskog koji nepravedno pripi-
suju tim braniteljima kranstva (civilizacije), ve i sama per-
spektiva tih naroda koji gledaju i sude iz svojih ideoloki konta-
miniranih nizina, otkud vida nema.
uglavnom drugorazredni pisci i njihova se ivotnost uskoro ograniila na knji-
evnost niskog optjecaja. U visokoj knjievnosti pobijedila je srednjoeuropska
graanska opcija, ije je trajne temelje poloio August enoa, a koja je vrhunac
doivjela u dvadesetom stoljeu u stvaralatvu Miroslava Krlee. Veza narodno-
-puko-trivijalno i umjetn(ik)o-dubrovako-elitno u procesu autonomizacije i
raslojavanja knjievnosti tema je narednog poglavlja.
125
Maurani, kako istie Falievac, na idejnom planu istupa
kao tipini preporoditelj, pravnik obrazovan i nadahnut revolucio-
narnim idejama. U stihovima on iznosi temeljne misli ilirskoga
pokreta: vanost sloge, slavne prolosti, velia narodne vrijednosti
pred stranima te potie vjeru u budunost. Poput ostalih iliraca, a
u duhu Herderove filozofije, u slavenstvu on vidi mesijanistiku
ulogu (Vjekovi Ilirije) (Brei, u: Nemec, 2000: 481). Premda je
njegovo remekdjelo esto tumaeno kao nastavak niza protuturski
pisane knjievnosti, popularne naroito kroz 17. stoljee, u vrijeme
njegova objavljivanja turske teme vie nisu aktualne, pa se zbog
toga moe proitati kako je ovim svojim spjevom Maurani za-
tvorio protutursko pisanje. Ipak, argumente koji bi bili potvrivali
ili obarali vjerodostojnost statusa remekdjela moda i ne bi trebalo
traiti u prosuivanju realistikih ili povijesno provjerljivih osnova
fabulacije, kao to to u dijelu teksta ini Joanna Rapacka (2002:
159): Taj spjev sa samog vrha hrvatske nacionalne klasike djelo
je koje se tie drugoga naroda i pokree problem koji za Hrvate u
Mauranievo vrijeme nije bio kljuan. S hrvatskog motrita tur-
sko pitanje ve vie od stoljea nije znailo neposrednu opasnost
za nacionalni opstanak i u praksi se svodilo na tlapnje o ujedinjenju
s Bosnom. Ova tvrdnja, premda posve tona, zapravo gubi iz
vida ono to sama Rapacka u nastavku kae, da je u djelu povijesna
zbilja zapravo samo labavo prisutna i da Maurani zapravo inje-
nice prilagoava funkciji pjesnikih simbola u tekstu. Irele-
vantnost ili anakronost turskih tema vrijedi za Maurania jednako
kao i za onodobne i kasnije brojne autore tzv. hajduko-turske
novelistike. Ona je kod njih funkcionirala vie kao slika povijesne
kondicioniranosti zajednice za opstanak u neprijateljskim uvje-
tima, slika otpora, pravde i posveenosti zajednikoj misiji. Osim
tog protuturskog i nacionalnog aspekta, kroz izbor naroda (ete)
kao kolektivnog junaka i kroz nain legitimacije njegovih postu-
paka u spjevu, kako je pokazala Dunja Falievac (ibid), valja
prepoznati eksponiranje onodobnih vrlo aktualnih filozofsko-
-pravnih koncepcija pravednosti odnosno prirodnog prava. Naro-
126
du se, dosljedno revolucionarnim tekovinama
76
, a ne samovoljnom
pojedincu, priznaje prirodno pravo na zasnivanje vlasti.

anrovski
nestabilno
77
mjesto kolektivnog umjesto individualnog junaka sto-
ga je, kako vidimo, vrlo smiljeno postavljeno. eta, simbol zajed-
nice, u istoimenom poglavlju, posredovanjem starca sveenika,
dobiva boji blagoslov i snagu za jedinstvo u posveenoj misiji.
eta, kao kolektivni junak, valja naglasiti, ne simbolizira osvetu
jedne vjere nad drugom ili jednog naroda nad drugim, nije pred-
stavljena ko krvav no, kijem rana /Zadaje se smrtna i teka,
ve kao orue providnosti ili nunog historijskog napretka, kao
pero sveto i zlatno, kojim povijest dolazi do svoje svrhovito-
sti u hegelijanskom, postrevolucionarnom smislu do nunog
svrgnua svake tiranije.
76
Ove su ideje jasnije oitovane u brouri Hrvati Maarom. Odgovor na proglase
njihove od oujka mjeseca i travnja 1848. koju je Maurani, poetkom travnja,
1848. u Karlovcu. objavio kao odgovor na proglase koji su Maari, inspirirani
Francuskom revolucijom, uputili Hrvatima. Ohrabren pozivima na slobodu,
jednakost i bratstvo, Maurani koristi priliku u kojoj poziva na dosljedno pro-
voenje egalitaristikih naela meu narodima. Smatra da se neuglednom pro-
astnou moe osigurati ugodniju obojice budunost jednakost svih naroda
pod Ugarskom krunom. Stoga na poetku svake cjeline u tekstu trai jednakost,
slobodu i bratinstvo za sve pod krunom ugarskom ivue narode i jezike.
77
Djelo se u anrovskom smislu smatra hibridnim. Epska je koncepcija naruena
ve izborom suvremenog dogaaja kao teme, fabulativnom ogranienou, izbo-
rom nejunakih situacija, kao i znaajnim refleksijama, lirinou, asocijacijama,
aforizmima i retorikim pitanjima. Ne radi se ni o poemi: nedostaje vienje radnje
iz perspektive jednog od likova, istovjetnost vremena pripovijedanja i radnje, na-
glaena autorska perspektiva. J. Pasari ga stoga naziva epskom pjesmom, D.
Prohaska istie njegovo neepsko jako osjeanje i lirska raspoloenja, dok A.
Barac upravo u toj hibridnosti vidi naroitu posebnost Smail-aginu. P. Pavlii
zbog toga predlae naziv romantini spjev ili romantina pjesan za ovu epsku
podvrstu kojoj pripadaju i Demetrovo Grobniko polje, Preernov Krst pri Savici
i Njegoev Gorski vijenac, vrsti koja je prilagoujui tradicionalna obiljeja epa,
omoguila njegov kontinuitet i u vremenu romana. O tome vie u: P. Pavlii:
Kojoj knjievnoj vrsti pripada Smrt Smail-age engia?, Umjetnost rijei, br.
3, Zagreb, 1991. Instruktivna analiza Preernova teksta, pogodna i za ove druge
nacionalno utemeljujue spjevove, moe se proitati u studiji Marka Juvana Klju-
ni tekst izvana i iznutra: (na primjeru Krtenja na Savici), 1990.
127
Upravo se ovo pjevanje, prema interpretaciji Zorana Kravara,
zasniva na sinergetikom zajednitvu ete koja je, osim toga pri-
kazana i kao instrument Boje primisli. Oba vienja, kako otkriva,
podrazumijevaju srastanje individualnih osvetnika u viu za-
jednicu, a u oba sluaja neku ulogu igra i on () koj je gori
(1998: 207). No eta prestaje biti skupinom individualno moti-
viranih osvetnika (kakav je, primjerice Novica) i postaje sred-
stvom ispunjenja stanovitog hibrisa lokalnog tiranina. Slika te
boanski proviene ete uklopila se u sliku nacije koja preivljava
nedae povijesti zahvaljujui posebnoj boanskoj milosti i naumu
koji Nebo ima s njom. U tom se smislu djelo moe itati i kao
realizacija humanistike ideje prema kojoj je krvnik Smail-aga
utjelovljenje tiranina uope i kojega, kroz lik ete, dohvaa nemi-
novna ruka pravde. Hod ete kroz no u kojem zlodjela tiranina
kulminiraju prispodobiv je hodu povijesti koja, u Mauranievoj
viziji, nuno dolazi svome ispunjenju (svrsi, u spjevu domu) tek
s njegovim svrgnuem.
Ovime su, uz habitus pjesnika i spomenute stilske osobine
djela, zadovoljeni osnovni preduvjeti za kanonizaciju spjeva. Te-
ma osvete kolektiva nad silnikom aktivira zasnivajuu traumu
ugroenog skupnog identiteta i time otvara prostor za projekciju
kolektivnog iskupljenja u povijesnom trajanju. Piui o Maura-
nievu pjesmotvoru, vie od stotinu godina nakon njegova nastan-
ka, Ivo Frange (2005: 127-128) poznatim argumentima potvruje
njegov kanonski status: Vidljivo je kako je Mauranievo djelo
nastavilo hrvatsku epsku tematiku viestoljetnog sukoba kran-
skih naroda i Osmanlija (od Maurania, Karnarutia, Gundulia,
Vitezovia do Demetra, danas moemo dodati i Antuna Tresia
Paviia), ali je u artikulaciji radnje spjeva pokolebalo tradiciju
anra, klasinu i klasicistiku poetiku, i navijestilo novu, roman-
tinu estetiku i senzibilitet: umjesto opirne naracije sklonost figu-
rativnom izrazu i aforistikoj konciznosti. Dokaz da pravila izviru
iz ljepote, a ne obratno, zakljuuje u duhu kantovski shvaene
autonomije i zakonodavstva umjetnikog genija, slino kao i Di-
128
mitrija Demeter u spomenutom tekstu o Gunduliu
78
. S obzirom
na to, ovi primjeri recepcije Mauranieva djela pokazuju kako
je knjievni kanon ovisan o projekciji linearno progresivno shva-
ene knjievne povijesti i pojmu autora-genija, koji originalno, s
onu stranu poznatih ili unaprijed danih estetskih zakona, stvara
umjetniko djelo. Pri tome su podjednako vani originalnost kon-
kretnog stvaralatva i sposobnost sinergije i reevaluacije postojee
knjievne tradicije. Spomenuta folklornoestetska sinergija itana
u Mauranievu djelu uinila ga je stupcem nastajueg knjievnog
kanona, pa, primjerice u Glasonoi oglaavaju: Tko predplati
na itavu godinu 1865 poslav u tome ime 6 for. franko, dobit e
za nagradu etiri slike slavnih hrvatskih knjievnikah p. n. gospode
Ivana Maurania, Petra Preradovia, dr. Franje Rakoga i Meda
Pucia.
Vrednovanje: zagovaranje i osporavanje steenog statusa
Mauraniev kulturni, simboliki status, status njegova djela i
politiki utjecaj izazivali su reakcije i prije pravakih istupa. Do-
voeno je u pitanje Mauranievo autorstvo, spominjao se crno-
gorski vladika i pjesnik Petar Preradovi Njego kao stvarni
autor
79
. Franjo Markovi, u Viencu (VII (1875): 50: 821-822;
78
U Danici ilirskoj, IV (1838): 50: 197): smatra da je Gunduliev genij iznad
znanja, jer u prsima nosi Prometejev ivotvorni plamen: Ba da si i cli ocean
znanostih iscerpio, mrtva ostat edu uvk tvoga duha dtca, ako narav u tebi
onu boanstvenu iskru nestavi, koja jedina oivljujui silu sadrava, bez nje tvoja
dla prama enijalnim proizvodom ino biti needu, nego to je lu od sve prama
jasnosti sunca!
79
injenica da je upravo pitanje autorstva potaknulo polemike govori o sve veoj
vanosti instance autora. O tom je pitanju, naknadno, pisao Fran Maurani: iji
je engi-aga? Izvadak iz dnevnika, od god. 1889, za koji je navedeno da ga je
Priobio s dozvolom pievom njegov strievi. Vienac, XXIV (1892): 44:
697.
129
835-839; 849-853) objavljuje studiju O engiji-agi Ivana Ma-
urania
80
u kojoj, potaknut usporedbama izmeu Mauranieva
djela i narodnih pjevanja istog dogaaja, uspostavlja estetski krite-
rij kao dominantnu razdjelnicu. Smatra da je, za razliku od svih
verzija narodnog pjesnitva, umjetniko djelo dovreno i cjelovito,
s jasnim krajem pobjedonosnog fuit tyrannus. Toliko se
oddvaja ova umjetna pjesan od onih pukih; razstavlja ih estetiki
ukus, razstavljaju ih klasici, Gunduli, visoki sviet prosvjetnih i
poviest ljudsku ravnajuih ideja, i trajni stariji poklad same
narodne poezije kae Markovi (ibid: 822). U nastavku teksta
on razlae likove, kompoziciju njihova djelovanja i pjesniki
govor. Lik engi-age usporeuje s traginim Shakespeareovim
Richardom III, a Mauraniev pjesniki glas usporeuje s Vergi-
lijevim vodstvom kod Dantea
81
. Vrijednost spjeva vidi u Maura-
nievoj sposobnosti da tragini usud balkanske raje estetizira i
uzvisi pjesnikim govorom. etiri vieka Balkanova nadjoe svo-
ga Homera (ibid: 852) koji je uinio da se jednostavnost puke
poezije posve uzdigne do umjetnike ljepote: Tu se signifikantna
kratkoa i jedrina, mirna plastina slikovnost spaja i izmienja s
retorinim bujnim pathosom i uzvienom (uviek estetski omje-
renom) fantastinou. U zakljuku analize djela Markovi po-
navlja kljuna mjesta koja su u velikoj mjeri odredila recepciju
Mauranieva djela sve do danas:
1. djelo je plod umjetnikog i narodnog genija (jednostavnost
pukog i klasina naobrazba, ve ranije zadobiven Maura-
niev habitus);
80
Studija je pisana za posebno luksuzno opremljeno esto izdanje djela koje je te
1875. godine objavila Sveuilina knjiara Fiedlera i Albrechta.
81
Polazei od Eliotove definicije klasika, Ivo Frange u Mauraniu vidi Vergilija
hrvatske knjievne povijesti. Usp. I. Frange: Maurani klasik, u: Studije i eseji,
Zagreb, 1967.
130
Samo pjesnik staroklasinom knjigom uzgojen, koja izraaj
dotjeruje tankoutno do pjesnike i govornike prave ljepote,
pak zadahnut starim hrvatskim pjesnitvom, poimence Gun-
dulievim te njegovim mnogom veim savrenstvom od jed-
nostavne puke pjesme, a k tomu i ljepotu jednostavne puke
pjesme usvojivi si: samo takov pjesnik mogae ovakvu dik-
ciju stvoriti. A sve se ovo troje mogae sastati u Hrvatskoj
(ibid: 853);
2. djelo je u protuturskoj ideji srodno Gundulievu Osmanu, ali
se i razlikuje po prikazu domae (crnogorske) pobjede nad
neprijateljem: Za dva vieka prokroila je poviest dotle, da
je sad tek hrvatski pjesnik mogao prikazati pobjedu jugo-
slovinstva nad turstvom i anticipirati skori povjestni dogo-
djaj (ibid.);
3. pjesma je iskaz narodne povijesti i duha naroda, pa ni jedno
djelo nije tako popularno, jer nije tako podpuno, vedro,
muevno, posveeno oitovanje genija narodnoga (ibid.).
U konanici, ponavljajui kvalifikaciju triezne i zanosne
muevnosti Mauranieva djela, Markovi ga uzdie kao estetski
cjelovit, genijalan izraz narodnoga genija koji smjera prema
utopijski zamiljenom dobu iskupljenja od traginog usuda.
Njegov je tekst uvelike voen potrebom da se, kroz uzvienu
tematiku djela, sagleda i vrednuje linearno zamiljena perspektiva
nacionalne povijesti. Argumentacija koju pritom koristi, zasno-
vana je na konceptu estetske nadmoi umjetnikog teksta, na
vjetini klasine naobrazbe i izvornoj snazi narodnog stvaralatva.
Estetsko za njega, ipak, nije u funkciji postizanja istine pouava-
nja, primjerice, povijesti vlastitog naroda. Vrijednost Maurani-
eva teksta poiva, meu ostalim, na mogunosti apstrakcije od
tzv. povijesne istine koju Markovi vidi u srodnim narodnim
pjesmama. U odnosu na njih, Maurani je mnogo promienio
znaaje, a posve motive ina, oplemenio i uzvisio ih () te je ta-
131
ko od dogodjaja, koji u tadanjih okolnostih postavi pridra i u
fotografiji narodne pjesme obraz svoj neliep premda prirodan,
izklesao idealan, a ipak ujedno naravit lik (ibid: 821). Knji-
evnost je, prema Markoviu, estetski in idealizacije od prirod-
nog (i neestetskog) poretka/povijesti. Ona tako, kod njega, u skla-
du s procesom autonomizacije i/ili estetizacije knjievnog polja,
u vlastitom sreditu ima upisan idealan cilj upotpunjavanja ideje
ovjeka, dovravanja njegove idealne naravi. Idealni ovjek
manifestiran je kolektivno u narodu (puku), a pojedinano u osobi
stvaralakog genija, umjetnika (Heydebrand i Winko, 1996: 27).
Markovieva fascinacija trieznom i zanosnom muevnosti Ma-
uranieva spjeva posljedica je u ono doba dominantne orijenta-
listike manire u stvaranju balkanistikog diskursa (Todorova,
1998: 15-44). Moe se itati i kao razotkrivanje (ne)svjesnog
maskulinizma u poimanju genija, stvaralakog, pa ak i ideje
ovjeka ope. Pojam knjievnog koji se iz ovoga izvodi dobiva
razgraniavajuu ulogu, omoguuje odvajanje knjievnih od
neknjievnih djela i autora, ime se oblikuju kriteriji klasifika-
cije kojima se poetsko i estetsko, tj. ono to odgovara zako-
nima formalne ili autonomne estetike, odvaja od onog to izlazi
iz tih okvira. Mauranievo ime i djelo postaju valuta s visokom
simbolikom vrijednou, njima se mjere pokuaji i dosezi svih
ostalih djela. Unutarknjievna vrijednost koja im je dana nosi
u sebi predodbu trajnosti djela, njegove univerzalnosti i vremen-
ske i prostorne neomeenosti. Ipak, ti pojmovi ozbiljne knji-
evnosti, idealnog ovjeka koji poivaju na ideji univerzalnosti,
kao to e se vidjeti u narednom poglavlju, nuno iskljuuju po-
litiki, rodno ili socijalno nekompatibilne imbenike.
132
Satira djela, imena i lika
Unato tome to e Ivan Maurani zadnje godine svog ivota
provesti daleko od javnog ivota politikog i kulturnog, njego-
vo e ime zadrati svoje mjesto u kanonu, a djelo e iznova biti
objavljivano, citirano i vrednovano.
82
Time e mu, ak i onda
kad je podvrgnuto kritici, satiri (travestiji) ili opovrgavanju, biti
osiguravano trajanje u kolektivnom pamenju zajednice. Satirini
i parodijski tekstovi, naime, osim svoje subverzivne drutvene
funkcije, imaju i sposobnost detektiranja nosivih knjievnih tek-
stova zajednice na iju su senzibilnost upueni. Prema tim
tekstovima oni se, meu ostalim, odnose na citatnoj razini. Da bi
satiriko ili parodijsko djelo bilo shvaeno kao takvo, potrebne
su jasne reference na predloak koji se, zatim, izokree i reinter-
pretira u satirikom kodu. Meutekstualni odnos koji nastaje
izmeu predloka i satirikog teksta poiva na dvostrukom uinku:
potvrde kulturne vrijednosti predloka i njegove subverzije u pre-
ispisivanju novim tekstom. Dogaa se, iz perspektive nastanka
knjievnog kanona, afirmacija primarnog teksta kroz negaciju
sekundarnim, ime uinak sekundarnog satirikog teksta na recep-
ciju primarnog postaje usporediv s uinkom koji na istom planu
imaju interpretativni i evaluativni metatekstovi urnalistike, ese-
jistike i akademske kritike (Juvan, 1990: 139).
82
Sukladno ve spomenutim strategijama uspostavljanja i ouvanja simbolike
vrijednosti unutar zadanog polja, knjievna periodika biljei konstantnu
revalorizaciju njegova djela. Reguliraju se strategija pamenja, obiljeavaju se,
prema spomenutim naelima, kljuni dogaaji, poput Mauranieve smrti i
sahrane. U Viencu (XXII (1890): 32 i 33) e, osim prigodnog nekrologa i pjes-
nikove fotografije, Hugo Badali posmrtno zapjevati Slavnomu pokojniku Ivanu
Mauraniu, Jovan Hranilovi Veliajnoj sjeni najumnijega Ilira Ivana Maura-
nia, a Rikard Katalini Jeretov Nad grobom Ivana Maurania. Neto kasnije,
primjerice, Vladimir Gudel otkriva da i prije Mauranieve pjesni (ima) tampana
narodna pjesma o Smail-agi engijiu, a Miroslav Hirc usporeuje djelovanje i
vanost Maurania i Preradovia. Preporod, II (1898): 6: 184-188.
133
Satiriki diskurz, omiljen meu knjievnicima pravake
orijentacije, koriten je i za izokretanje i podrivanje simbolike i
politike vrijednosti Mauranieva djela. Njegov je kulturni i po-
litiki habitus renomiranog knjievnika, vlastodrca i narodnjaka
stajao u opreci s pravakim politikim i kulturnim nastojanjima.
Tako ga u onda popularnim feljtonima, naslovljenima Pisma
Magjarolacah (1879) proziva pravaki duhovni stjegonoa Ante
Starevi, sluei se cijelom paletom satirikog izraza: duhovitom
persiflaom, plitkim vicevima, pjesmama-rugalicama, dosjetkama
i psovkama
83
. Kroz prvenstveno dijaloku formu, inspiriranu Pla-
tonovim dijalozima i Sokratovim likom, on kritizira Magjarolce,
tj. hrvatske sunje Maara i Tirolaca (Nijemaca) i Slavoserbe, tj.
sve one koji ne pristaju uz Stranku prava, a naroito elnike i pri-
stae Narodne Stranke (naega Jozu, tj. Strossmayera i naega
Ivu, tj. Maurania) prikazujui ih kao beskarakterne karijeriste,
kao prevrtljivce i sofiste, a njihove politike odluke i kulturna
ostvarenja (Akademija i Sveuilite) kao sredstva dodatnog pod-
jarmljivanja naroda. Starevieva je drutvena kritinost inspirira-
la kulturno i politiko djelovanje tada aktivne generacije pravaa,
potiui dinamizaciju knjievnog i kulturnog polja. Posebno se,
kao njegov discipulus ili enfant terrible, istaknuo Ante Kovai
83
Izlaui osnovne teze svog ideolokog sustava, posebno naglaavajui stavove
vezane uz politika zbivanja 1869-1871, Starevi za narativnog fokalizatora bira
anti-junaka Serboslava koji izvjetava o razgovorima sa stekliima u gostionici
ili vlaku ili pie svom ravnateljstvu, alei se na steklike postupke. Gostionice
kao mjesta zbivanja omoguavaju uvoenje glasa naroda koji redovito odobrava
Steklikim napadima a ismijava Slavoserbe, dok nazivi lokala (Slavenski dvor,
Jugoslavenski car, Srbska kruna, Crnogorac ili vabica) ironiziraju (juno)sla-
vensku ideologiju ili pak, prema Stareviu, jednako neuinkovit, hrvatski regio-
nalizam (Turopoljski kralj, Slavonski kralj). Vrhunski obrat njegove retorike svaka-
ko je u konanom odobravanju to ga Slavoserb daje Stekliima, ime se poetni
pesimizam pretvara u viziju orijakog koracanja Steklia prema slobodi i
samostalnosti naroda. Usp. M. Gross: Izvorno pravatvo. Ideologija, agitacija,
pokret, Zagreb, 2000, str. 250-259.
134
koji je u satirizaciji Mauranieva lika i parodiji njegova remek-
djela otiao jo dalje. Njegov spjev Smrt Babe-engikinje, podna-
slovljen kao Travestija posveena rodoljubo-narodnjak novoro-
enici g. 1880. objavljen anonimno, na Suaku, 1880. na stilskoj
i idejnoj razini izokree Mauranievu Smrt Smail-age engia.
Analogno predloku, sastoji se od pet pjevanja (I. Babovanje, II.
Mranjak; III. Krdo; IV. Prasak; V. Praznina), pisanih izmje-
njivim, nepravilno rimovanim osmercima i desetercima. Autor
se iz pozicije pravake ideologije obraunava s Mauraniem,
koji je tri mjeseca ranije napustio bansku funkciju, i njegovim
kanoniziranim spjevom. Kao pravovjerni prava i Stareviev
sljedbenik, Kovai iznosi nekoliko prepoznatljivih toki optube
narodnjacima: politiko sluganstvo, vazalski odnos prema Beu
i Peti, birokratizaciju vlasti, korumpiranost, kukaviluk i karije-
rizam. Naela djelovanja travestije, obrnuta stilizacija originala,
razotkrivanje konflikta vrijednosti i inkongruencije izmeu for-
malnih i sadrajnih, etikih i svjetonazorskih karakteristika origi-
nala i travestije ovdje se realizira kroz karikiranje likova: mjesto
tiranina Smail-age zauzeo je sm ban puanin, Ivan Maurani
nazvan Iva, engikinja-Baba i karnevalizaciju Mauranieva
visokog stila. Minimalne sintaktike i stilske modifikacije Mau-
ranieva teksta kod Kovaia rezultiraju najsnanijim efektima
(Nemec, 1991: 569-579), a za kljune ideoloke poruke bira naj-
poznatije dijelove spjeva. Kovaieva travestija potvruje prodor-
nost pravake satire i njezin uinak na dinamizaciju politikog i
kulturnog ivota, pokazujui kako diskurs satire, parodije ili tra-
vestije nema samo subverzivnu funkciju, ve je, u svom podrivaju-
em odnosu prema prolosti, tradiciji ili kanonu zapravo ambiva-
lentan. Parodirati, dri Linda Hutcheon (1994: 98), ne znai
unititi prolost; ustvari parodiranje je istodobno pohranjivanje i
dovoenje u pitanje same prolosti. Uinak parodije za nju je,
zapravo, oponaanje s kritikim ironijskim odmakom, ponavljanje
koje ukljuuje razliku kako je shvaa G. Deleuze u Diffrence et
135
rptition (1968). To ini primarno inverzijama i ironijskim ver-
zijama transkontekstualizacije (Hutcheon, 2000: 37) ime dolazi
u sukob s manje ili vie kanoniziranim tekstovima
84
. Hutcheon
naelno razlikuje parodiju koja je uvijek metatekstualna od sa-
tire koja je ekstratekstualna i koja moe zadobiti striktnije ideo-
loke dimenzije, to se podudara s tvrdnjom Vladimira Nabokova
po kome satira pouava, dok se parodija poigrava
85
. Znakovito
je, meutim, da i jedan i drugi, satiriar i parodiar, u svojoj na-
mjeri ismijavanja, kritike i naglaavanja razlike raunaju s prepo-
znavanjem itatelja. Upravo je itatelj, prema Hutcheon (2000:
86) instanca koja, nakon romantiarskog, autoru okrenutog inten-
cionalizma i modernistikog, tekstu okrenutog formalizma, upo-
zorava na iri iskazni kontekst. Autor tako postaje element teksta
kojeg, jednako kao i druge upisane kodove, itatelj otkriva i pre-
poznaje, pa kad koristimo pojmove proizvoa ili primatelj
teksta, valja, imati na umu da oni ne oznaavaju pojedinane
84
Teorija parodije koju izlae Hutcheon uvelike se oslanja na rad teoretiara
okupljenih krajem 1960-ih i poetkom 1970-ih oko asopisa Tel Quel, posebno
na redefiniranju Bahtinovih postavki o polifoniji, dijalogizmu i heteroglosiji koje
je ponudila Julija Kristeva. Ona je iz ovih ideja razvila striktniju formalistiku
teoriju nesvodive pluralnosti tekstova unutar i s onu stranu svakog danog teksta,
skreui time kritiki fokus od stava o subjektu (autoru) ka ideji tekstualne produk-
tivnosti (Hutcheon, 1994: 98). Telkelovci su uzdrmali utemeljujui subjekt
humanistiki pojam autora, na kojem se gradilo razumijevanje diskurzivnih praksi,
ukljuujui knjievnost, od romantizma do danas, to je dovelo u pitanje cjeloku-
pan stav o tekstu kao autonomnom entitetu imanentnog znaenja (ibid).
85
Povijest kritikog promiljanja parodije, satire, travestije i burleske, kako pokazuje
M. A. Rose (1993: 54-100), ini niz autora koji su, s formalnih, tematskih ili
uskoestetskih polazita, pokuavali definirati ove i srodne pojmove. Neki autori,
poput Richmonda Bonda, smatraju da je parodija visoka burleska, a travestija
oblik niske burleske. Drugi se slue pojmovima pastia, plagijata, citata, satire
ili ironije, kako bi omeili estetski i drutveni djelokrug teksta. Openito se, kako
navodi, Rose, devetnaesto stoljee naziva razdobljem parodije, to nije sluajno,
uzmu li se u obzir, nastojanja za reevaluacijom, kontekstualizacijom, stvaranjem
i preispisivanjem (knjievne) povijesti koje parodijski modus u svom metafik-
cionalnom impulsu implicitno provodi.
136
subjekte, ve prije poloaje subjekta o kojima govori T. Eagle-
ton u svojoj Teoriji knjievnosti (1987), a koji su osnovni tvorbeni
imbenici teksta, napose, prema Hutcheon, parodijskog teksta.
Stoga je romantiarski mit o autoru-stvaratelju ostavljen po strani;
autor, prema Saidu (1983: 135), manje misli o originalnom pisa-
nju, a vie o preispisivanju. Slika pisanja se od originalnog upisi-
vanja pretvorila u paralelno pisanje. Moderna kritika je nakon
Barthesovih tekstova, prema T. Eagletonu (1987: 152), proglasila
smrt autora, prokazujui diskutabilnost originalnosti vidljivu
iz perspektive meusobne premreenosti knjievnih tekstova. Ta-
ko shvaena intertekstualnost znai da ne postoji prvi tekst i
njegove izvedenice i da u knjievnosti progovara jezik u svoj
svojoj bujnoj polisemnoj pluralnosti, a ne autor. Ako postoji
mjesto na kojemu se trenutno stjee sva uzavrela mnogolikost
teksta, onda to nije autor nego itatelj. Stoga, Kovaievo djelo,
unato njegovoj snanoj politikoj subverzivnosti, valja, kroz nje-
gov intertekstualni uinak, tumaiti i kao ponovno upisivanje (po-
tvrivanje) Mauranieva lika i djela u pamenje zajednice. Ono
je tako, dosljedno anru u kojim je napisano, pridonijelo kano-
nizaciji primarnog teksta Mauranieva spjeva, te, dugorono,
unato autorskoj politikoj motivaciji, autonomizaciji samog
knjievnog polja.
2.2.4.
Status knjievnog djela: trivijalno i estetsko
U prethodnom su poglavlju naznaeni uvjeti koji su usmjeravali
postupak kanonizacije djela, Smrti Smail-age engia kanonizi-
ranog autora, Ivana Maurania. Taj proces, vidjet e se u na-
stavku, uvjetovan stabilizacijom kriterija evaluacije i instanci
autoriziranih za njihovo provoenje. Drugim rijeima, proces ka-
nonizacije autora i djela omoguavan je cijelim nizom strategija
kojima je u sreditu pojam estetskog kojim ve donekle barataju
137
zagovornici kanona starih dubrovakih pisaca. S druge strane osta-
ju djela u kojima je estetska funkcija zanemariva, poput tiva
pukih kalendara ili popularnih (ljubavnih) romana omiljenih u
viim drutvenim slojevima. Ipak, dosljednije raslojavanje knji-
evnosti prema estetskom naelu nije mogue provesti ni sagledati
prije nego se dosegne odreeni stupanj njezinog institucionalnog
uobliavanja: kroz asopise, prihvaene knjievne povijesti, razvi-
jenu knjievnu kritiku i, naravno, drutvene institucije koje sve
ovo podupiru: Maticu, Akademiju i Sveuilite. Stoga, kad govo-
rimo o selektivnosti i kvalifikaciji estetske i trivijalne knjiev-
nosti, valja imati na umu da se ona kroz devetnaesto stoljee pro-
vodi nekontinuirano i nejednakim intenzitetom.
Svojevrsna distinkcija izmeu umjetnikog (estetskog, obra-
zovanog) i pukog (jednostavnog, funkcionalnog) postoji ve,
kako je navedeno, u izboru izmeu kanona pukih autora (Kai,
Doen, Relkovi) odnosno starih Dubrovana (Gunduli, Palmo-
ti, Vetranovi). Premda se radi o izboru koji je nastao iz potrebe
ustanovljavanja vlastite knjievne tradicije, pa je prvenstveno
distinktivan prema drugim narodima i kulturama, on je izveden
iz razlikovnosti ukusa. Regionalne i socijalne razlike poduprle
su, kako je pokazano, rascjep oko pitanja zajednike knjievne
tradicije i jezika, pa se s jedne strane oblikuje visoka umjetnika
knjievnost, a s druge cvjeta izdavanje puke knjievnosti, najvie
u kalendarima. Knjievni kritiari i povjesniari, urednici i autori
pregleda i antologija sve jasnije razdvajaju ostvarenja koja
proglaavaju puko-kalendarskima od onih visokoumjetnikih,
graanskih. Ljudevit Vukotinovi u Tri stvari knjienstva (Kolo,
III (1843): 129-136) istie vanost zdrave kritike i estetski dora-
ene knjievnosti. Ipak, kako kae, da bi se ista i prava izobra-
enost postigla valja gledati strogo, da budu proizvodi nai kr-
posni i puni dobrih dranjah. ednost i isti moral vigd neka
vlada. uvajmo se dakle lakrdijah kojekakvih. Mi moemo da
budemo veseli, mi moemo da budemo (rju) sve samo ne sirovi,
glupasti ili (tono se kae) trivial. Trivialnost u kojekakve lakrdije
obuena najvema kvari dobar ukus.
138
Ve etrdesetih godina se, dakle, razvijaju kriteriji razliko-
vanja estetske (vrijedne) knjievnosti i, za njih, odluujui pojam
ukusa koji je, nuno, diskriminativan. Iskljueno je, dakle, ono
to je trivijalno, to je u direktnoj vezi s niim sferama ljudskog
postojanja, ili to je posve determinirano svojom praktinom ulo-
gom. Rije je, dakako, o popularnoj estetici koja je, uope, zasno-
vana na pretpostavci kontinuiteta izmeu umjetnosti i ivota, to
implicira podreivanje oblika funkciji, odnosno odbijanje naela
jasnog razdvajanja uobiajenih potreba od estetskih, to je, pre-
ma Bourdieu (2002: 4), polazite visoke estetike. Visokoestetska
ostvarenja trae itatelja iji je ukus odnjegovan tako da moe
prepoznati ljepotu u njihovu obliku, jer, premda je, prema Vukoti-
noviu, ukus priroen i ne moe ga nadomjestiti nijedan nauk,
krasnoslovje (estetika) moe sravnati priroene sposobnosti,
njih od krivih mnijenjah oistiti (ibid: 130). Knjievnost se sma-
tra, kako je reeno, povlatenom duevnom djelatnou naroda:
U knjienstvu se, prema Vukotinoviu, vidja izobraenost c-
loga naroda. Knjienstvo je ogledalo, u kojem se duevne sile
vidjaju. Ako u njem dobar ukus nevlada, cli je narod duevno
bolestan (ibid). Zato je uvedeni sud ukusa nain ozdravljenja
knjievnosti i zajednice koju predstavlja. Autonomizacija knji-
evnosti, uvoenje istog zrenja, estetskih mjerila koja ravnaju
proizvodnjom i recepcijom knjievnih djela uzrokuje, kako vidi-
mo i kod Vukotinovia, odbacivanje neukusnog (glupog, Trivial),
a prihvaanje vrijedne i po poeljnim uzusima pisane knjievno-
sti. Ta se knjievnosti prije svega smatra prepoznatljivom (prema
narodnom duhu) i osobitom (izvornom, prema duhu pjesnikog
genija pojedinca). Narodni genij je, kako je ve istaknuto, smatran
jedinim pravim izvorom uspjenog pisanja, materijal kojemu
umjetniki postupak daje konani prihvatljiv oblik. Umjetnika
knjievnost je, prema Vatroslavu Jagiu (1866: 552-585), via
potencija duha narodnjega, a pisanje po narodnom u praksi je
esto znailo pisanje u neskladu sa zahtjevima umjetnosti. Zbog
toga, u spomenutom odlomku pie: Narodno uzima se u nas obi-
139
no kao prosto, kao takovo koje se nemora pokoriti zakonom umjet-
nosti, kao da se narodno neda izgladiti, uljuditi i idealizovati! Do
koje se izvrstnosti moe uzdii nae pjesnitvo, kada se s narodnim
sljubi umjetno, pokazuje nam divna pjesma Smrt engi-age,
prema kojoj je sve ostalo jedna nedosti! (ibid: 573) Glavna je
po mojem miljenju nevolja ta, to su tek riedki od naih pjesnika
izuili moderne forme pjesnitva, da u obe to riedki umiju pri-
rodjenu darovitost pjesniku, ako je ima, uzgajiti naukom. Iz histo-
rije pako svieh knjievnosti, iz ivotopis najslavnijih pjesnika
dokazano je i suvie, da neima nita velika i savrena bez muke i
nauke (ibid: 574).
Jagi, kako se vidi, zagovara obrazovanje kao nuan uvjet
stvaranja vrijedne knjievnosti. S druge strane, kod izdavaa
pukih kalendara podupirano je naelo zabave i praktine koristi.
Ignjat Alojzije Brli u pismu sinu Torkvatu od 8. veljae 1845.
pie: to se tie poduavanja za prosti puk, to moj kalendar niti
je imao, niti elim da ima. Novine su poduavanje, Danica po-
duavanje, Zora je poduavanje, sve knjige to se piu sve je
poduavanje? za nikoga jer nitko netije. Puk se poduava sa
sminim stvarima, ljudi trae Ezopovih fabula, trae Relkovia
Satira, trae svake godine kalendar; koji ima vie sminoga taj je
draji, od novih trae kadkad pjesmarice drugo puk nee da
tije, jo je dite, jo se hoe da zabavlja. Vox populi vox Dei
kroz fabule, pisme, pripovidke, poslovice, smine dositke etc.
etc. etc. hoe se puk da poduava, to eli, to bi tio; za suhoparne
stvari nemari. A tko pie za puk? U ovo vrime nitko. Pametna
mlade za pametnije od sebe pie, a tko tije? nitko. Ergo mlati
po praznoj slami (cit. prema Tatarin, 2006: 113).
Brlievo odbijanje pouavanja nije poziv na pisanje knjiev-
nosti koja bi bila autonomna, osloboena zahtjeva za utilitarnou/
podukom. Zabava koju Brli navodi (Ezop, Relkoviev Satir)
ustvari je pouna zabava, nain da se kroz humor podui itatelje.
Knjievnost koju, govorei protiv pouke, potie i smatra vrijed-
nom je, upravo pouna, didaktina, usmjerena na korisnu primje-
140
nu. Kako i sam pie: Puk se poduava sa sminim stvarima.
Ono to je za tu pouku neprikladno je ozbiljnost i, kako kae,
suhoparnost, suvremenog knjienstva. Za njega je, dakle, obrazo-
vani knjievnik koji pie za obrazovanog itatelja bio nusproizvod
potrebe za dodvoravanjem viima od sebe, mlaenje prazne sla-
me.
Puki knjievni kalendari, ukljuujui Brliev, nastoje raditi
drugaije. ak i onda kad objavljuju djela koja su smatrana knji-
evnim kanonom, funkcija tih tekstova ostaje prvenstveno upo-
trebna. Kalendari, to potvruje Divna Zeevi (1982: 97),
imaju zadatak da posreduju u prvom redu poznata knjievna
djela ne radi njihove knjievne vrijednosti, Ovidijeve Metamor-
foze na primjer, ili sredinom stoljea Gogolja i Pukina, nego se
prije svega prenosi pria o pounom sluaju: u prvom je planu
didaktina upotrebna vrijednost nekog knjievnog djela koje u
kalendarskom kontekstu prolazi svojevrsnu puku knjievnu
metamorfozu.
Vremenom je, dakle, profilirana distinktivnost u percepciji
funkcije knjievnog teksta. Diskriminativnost suda ukusa koji
zagovaraju obrazovani autori, knjievni kritiari i povjesniari
reflektira se na drutvenoj razini, njome se podupiru staleke razli-
ke i produbljuje jaz izmeu najobrazovanijih i posve neobrazo-
vanih slojeva drutva. Tome se ne odupire samo zagovornik pu-
koknjievnih mjerila, stari I. A. Brli, ve i August enoa, pisac
koji postaje zagovornikom srednje, graanske struje. Intelektual-
ne razlike meu pojedinimi krugovi drutva ne e nikad nestati,
pie enoa (1865: 43-44), ali ona ne smije tako silna biti ko to
je to u nas. Svi krugovi drutva moraju biti spojeni tako, da se na-
predak i razvitak protee ne samo na kaputae, neg i na ohae,
a bude li sav narod jedna cjelina duevna, tko e mu branit napre-
dak, ma i kako nezgodno vrijeme dolo?
On ovdje, dakle, podupire poznatu projekciju jedinstva
narodne due utjelovljene u duevnom radu naroda, njegovoj
knjievnosti i zagovara jedinstven rad (prema Vukotinoviu slogu)
141
u kulturnim poduhvatima poput kanona. On je jedan od autora
koji na knjievnu i kulturnu scenu stupaju ezdesetih godina, a
afirmiraju se u sedamdesetima, odriui diletantizam, zagovaraju-
i estetizaciju i rad na narodnim izvorima. Ta vizija, prepoznatljiva
i kod Jagia, objanjava i iroku prihvaenost Mauranieva djela,
itanog kao sinteza umjetnikog (estetskog) i narodnog. Legitimi-
tet koji je Maurani svojim djelom dao folkloristikokaievskim
tradicijama bio je, kako je ve spomenuto, kratkotrajan, pa je
puki knjievni idiom postao drugorazrednom robom.
jo gunaju Marka uz obane
Unato tome, smatram da, iz perspektive poetike izvornog stva-
ralatva, koja se oblikovala kroz Neven, a potvrdila u Viencu,
Mauraniev sluaj zapravo ne bi trebalo smatrati iznimnim uspje-
hom sinteze umjetnikog i folklornog, ve prije prepoznatim us-
pjenim nadilaenjem, i to u smislu u kojem o tome govori Jagi,
zadanosti folklornih elemenata. Sam pjesnik je, prema biljekama
njegova sina Vladimira Maurania (1895: 225-245), dosljedno
ljubio narodne pjesme kao more iz kojega se toliko blago crpe,
ali on je prezirao sabiranja. On je znao govoriti da ne zna, je li ta
koristi ili tete literaturi donijelo sabiranje i hvala tih narodnih
pjesamah. On je vidio u njekih velika veina bijae mu bez
pjesnike vrijednosti predmet nauka za folklorista. Koliko je
pjesnikih talenata zamamljeno lahkoom narodne poezije za-
drijemalo na planditu, jo gunaju Marka uz obane, jer jim se
nije dalo iz debela hlada narodne poezije koraknuti po strmoj i
vrletnoj stazi koja se tabje do Hyppokrene.
Dakle, kao i kod Jagia i enoe narodno se smatra izvorom
ili morem iz kojeg valja crpsti bogatstvo leksika
86
, tema, sliko-
86
Vidi se i to, da je na jezik tiejm pravilniji, ijem je dublje zakopan u proastnosti,
pisao je Maurani (prema ivanevi, 1974-78: 86), tijem zdraviji, jedriji i
istiji, ijem je, bud u koje doba, zakopan u puku.
142
vitosti i fabulacije, ali koje, zatim, valja preraditi umjetnikim
postupcima, usklaenima s estetikom razdoblja. Sve to proizlazi
iz dugotrajnog i pomnog prouavanja narodne poezije i umjetni-
kih postupaka. Maurani je pisao o potrebi da se izbjegne abloni-
zacija i monotonija u poeziji: Naroito samo velikom mukom
moe se izbjei u pjesnitvu dosadnom romonu dvoslovanih
rijei, koje esto jednolinou ritmike sluatelja uspavaju, mjesto
da ga uznesu. Tu ne ima druge, nego prislonit versifikaciju uz ta-
lijanska pravila, a kad pjeva predmeta radi u pukih osmercih i
desetercih, tad pazi da ti pjesma ne bude dugaka, i mijenjaj, za
boga, metar! (Maurani, prema ivanevi, 1974-78: 85-86).
Visoka ili estetska knjievnost, kako je prikazuju i vide pisci
poput Jagia, enoe ili Maurania, nastaje, dakle, na izvorima
narodne poezije, ali ih nadilazi pomnom umjetnikom izvedbom.
Pri tome se upravo umjetnika izvedba, taj peat autorskog
rukopisa, izdvaja kao mjerilo estetizacije. Autorstvo je, kako je
istaknuto u prethodnom poglavlju, klju razumijevanja djela i
klju poimanja estetike genija. Implicirana funkcija autora je jedna
od prvih koja razdvaja puki od umjetnikog iskaza, unutar kojeg
se sve jasnije razluuje i funkcionalna determiniranost teksta, ali
i nain percepcije i diferencijacije knjievnih anrova, to je tema
sljedeeg poglavlja.
143
2.2.4.1.
Status knjievnih anrova
Slijepi su progledali, nijemi progovorili,
sakati prohodali, to je bilo vrijeme udesa,
vrijeme poezije.
August enoa, Slavische Bltter, 1865: 413
Novele se acaju nai prijatelji, dakako, tu
treba vie misli, vie reda, vie obrazovanja.
Prijatelju poaljite nam proze!
August enoa, Vienac, VI (1874): 23: 368
U prethodnim je poglavljima pokazano kako tretman pojedinih
autora unutar asopisa odraava njihov status unutar kulturnog
polja i simboliku mo koju su zadobili ili na koju pretendiraju.
Na slian se nain reflektira i status knjievnih djela i anrova:
mjesto koje oni dobivaju na stranicama periodike ili u recepciji
svjedoi o dinamici njihove hijerarhizacije i snazi imena koja
stoje iza njih.
Autorska estetska knjievnost, bez obzira na anr, kako je
spomenuto, nastaje u otklonu od ablona, jednako narodnog izri-
aja kao i popularnih stranih ljubavnih romana. ablonizacija se
istie kao znak loeg izraza, bilo da se radi o gunanju Marka
uz obane, kako kae Maurani, o frazama o asnom krstu i
slobodni zlatnoj ili ljuvenim spletkama nainjenima po tuem
kalupu, koje spominje enoa (1865: 60-61). Gotovo u pravilu se
radi o trivijalnim obrascima, za koje se kae da su bez utemeljenja
u narodnoj povijesti ili narodnoj poeziji. Trivijalizacija se
posebno isticala u recepciji strane popularne knjievnosti, od koje
je valjalo odvratiti i itatelje i autore. Posebno su loima smatrani
tekstovi nastali pukim oponaanjem ablona stranih romana koji
nestvarnim ili grenim slastima opasno zamamljuju naroito
itateljice, nude nestvarnu sliku svijeta, te na neprikladan nain
zadiru u nie sfere ljudskog postojanja, tjelesnost i erotinost
ili seksualnost. Zbog tog je razloga, meu ostalim, bio prohibiran
144
i termin roman, kao oznaka za specifian anr trivijalnih lju-
bavnih romana.
U vrijeme ilirizma poezija zauzima povlaten poloaj pjes-
nitvo je oznaavalo svu, kasnije nazvanu, liepu knjievnost.
Lirika, kao osnovni knjievni izriaj, koritena je u razliite svrhe,
od prigodnica i budnica do ljubavnih pjesama (Barac, 1964: 72-
80). U nastojanju da se, kako kae Goethe, uvrsti snaga jezika,
da ga se uini relevantnim medijem akumulacije knjievnog kapi-
tala, propjevati je bilo jednako vano kao i progovoriti ili kao i-
tati na narodnom jeziku i jedno i drugo i tree je smatrano
domoljubnim inom. Tko prevre Danicu ilirsku i Nevene prije
i poslije god. 1853., naui se, pie Tade Smiiklas (1898: 30),
ve na elu lista pjesmi
87
Ilirizam profilira i za devetnaesto
stoljee karakteristine putopise koji su recentnim anrom ispi-
sivali vlastiti kulturni prostor, spajajui geografiju, knjievnost,
jezik i povijest naroda. Pisali su ih autori od Matije Maurania,
Antuna Nemia, Stanka Vraza, Ivana Trnskoga do Ljudevita
Vukotinovia i Ivana Kukuljevia, kojima e se kasnije pridruiti
i Adolfo Veber Tkalevi. U putopisima hrvatskoga romantizma
vidljiva je dominacija domovinskoga itinerarija, to je, prema Dea-
nu Dudi, razumljiva posljedica ideolokoga povijesnog okvira.:
Zanimanje za jezik, obiaje i svakodnevni ivot naroda, izgled
domaega krajolika, kulturnu batinu i nacionalnu povijest zapoi-
nje neposrednim iskustvom, a nastavlja se posredovanjem stee-
noga znanja na hrvatskom jeziku.
88
87
Vrednovanje lirike pokazuje i ema honoriranja suradnikih priloga koja se
zadrala i u vrijeme enoina preuzimanja Vienca, 1874: za pjesmu na cijeloj
prvoj strani plaala su se 3-4 for., za izvornu dramu ili pripovijetku 2, a za
prevedenu 1 for., po strani, za izvornu pouku, putopis, literarne crte, umjetnike
i estetike lanke 2, kompilirane 1.50, a prevedene 1 for po strani, dok se glas-
botvori i risanje posebno honoriraju (prema podacima koje S. Jei navodi uz
Djela Augusta enoe, knj. XII, Zagreb, 1936: 347-349, usp. Brei, 2005: 95).
88
Usp. Dean Duda, Pria i putovanje. Hrvatski romantiarski putopis kao pripo-
vjedni anr. Zagreb, 1998, str. 103. Potpuniji prikaz tekstova i tema nudi A. Frani
u knjizi Hrvatski putopisi romantizma, Zadar, 1983.
145
Kazalite je, prema P. Casanova (2004: 228), uz nacionalne
prie, legende i poeziju, izvor nastajueg knjievnog prostora,
institucija koja lavira izmeu govornog i pisanog jezika. iroko
izvoena u podrujima visokog stupnja nepismenosti i niskog
stupnja knjievnog kapitala, drama je, prema Casanova, kao
govorno djelo par excellence, istodobno popularni anr i instru-
ment standardizacije jezika. Ona afirmira popularne tradicionalne
prie, preobraavajui ih pritom u kodificirane i legitimirane
knjievne izvore ime, zapravo, popularnu publiku preobraava
u nacionalnu publiku, to e zapravo motivirati enoinu otru i
angairanu kritiku u lancima o kazalitu. U tridesetak godina
djelovanja, izmeu Demetra i enoe, prema Nikoli Batuiu
(1976: 8-9), hrvatski dramatiari kroz niz anrova (povijesno-
-romantika tragedija, junaka drama, politika satira, vesela igra,
puki igrokaz s mnogobrojnim stilskim fizionomijama), kroz
oporu lakrdiju i jeftinu alu modificiraju popularni izriaj. Ta
estetski slaba ostvarenja, koja su ve pedesetih godina prestala
biti zanimljiva izvoaima, prema Batuiu, nisu pokazivala ni-
kakve lingvistiko-stilistike posebnosti osobnoga stvaralakoga
znaaja. Ipak, u razvojnoj liniji od Kukuljevia, mladoga Demetra
do zrelijega stvaraoca u Teuti pa sve do Bogovia, prepoznaje se,
kako pokazuje, razvitak novouvedene tokavtine do oblika knji-
evno-izraajnoga standarda u dramskome obliku, no taj jezik u
hrvatskoj dramatici nikada nije dosegao jedrinu Demetrovih sti-
hova za Grobniko polje, niti se ikada pribliio Mauranievu
majstorstvu iz Smrti Smail-age engia (ibid: 16). Marijan Bo-
binac (2001: 11-24) se u analizi pukog komada takoer zadrava
na opasci kako mu je svojstvena nedovoljna estetska aura, iako
Antun Barac (1960: 73) kao najvee dostignue hrvatske knjiev-
nosti u doba apsolutizma izdvaja drame Mirka Bogovia, smatra-
jui ih prvim novijim djelima o kojima su kritiari mogli pisati
u vezi s krupnim i naelnim pitanjima umjetnosti: problem tra-
gine krivnje, kompozicija tragedije, graa i oblik, problem oce-
ubijstva kao tragini problem i t. d. To je njihova nesumnjiva
146
prednost, bez obzira na njihovo umjetniko znaenje. Napisavi
ih i izdavi u knjizi, Bogovi je time u jalovom i kukavikom
svome vremenu pokazao, koliko se hrvatski knjievnik ipak moe
uzdii nad sitno svagdanje piskaranje i kuati da se priblii naj-
viim uzorima umjetnosti.
Etika i estetska pitanja koja otvaraju Bogovieve (nesumnji-
vo i druge) tragedije, prvenstveno pojam uzvienog na kojem
poivaju, otvaraju, iz ove Bareve ocjene, prostor za razumijeva-
nje popularnosti uzvienih traginih zapleta u svim, a ponajprije
u narativnim anrovima. Ti e zapleti procvjetati ba u vrijeme
zasnivanja knjievnog polja, od tridesetih do pedesetih godina
devetnaestog stoljea, nakon ega e ih, zajedno s prevladavaju-
im stilskim i narativnim postupcima, zagovornici estetskog
prozivati. Tako, primjerice, Janko Jurkovi u lanku Moja o kaza-
litu (Neven, 1855) smatra da je tragedija njegova vremena
loa jer je nenaravna, pretjerano apstrahira od istine i ivota:
Kome nije ve dodijalo u naih tragedijah ono neprestano razlie-
vanje uvstavah, u kojih mora da se svaka misao utopi; ono nepre-
stano umiranje, kao od besposlice; one stereotipne ljubezne intri-
ge, bez kojih naa nijedna drama nije i u kojih je toli malo istine,
da se ovjek tuzi u oi mora smejati, a od premnoga kakljicanja
otupiti. Od tragedije je, danas, smatra Jurkovi, primjerenija ko-
medija i to ne samo zbog popularnosti kominoga, ve i zbog
njezine uporabive (moralne) vrijednosti: Mi ne treba da nae
opinstvo pretjeranom sentimentalnou tragedije mazimo; tud
su uinili sve to se moe, tuni novi francezki romani, novele, a
i novija tragedija. Mi treba da ta uvstva sa stramputicah trijeznim
naukom na pravi put izvodimo i od prekomjernosti na pravu mjeru
dotjeravamo; rieju, ne da a defectu, nego ab excessu lieimo. I
osim drugih nebrojenih mana naega dananjega ivota, i sama
ta bolest prua upravo najobilnije gradivo za komediju. Preko-
mjernosti knjievnih postupaka tako su, prema Jurkoviu, ve
same dovoljno gradivo za valjanu knjievnost (komediju). On,
dakle, u parodiranju vidi mogunost estetski doraenog stvaranja,
147
ime upuuje na stanovitu razinu anrovske i drutvene autore-
fleksije koja je nuna za uspostavljanje autonomije knjievnog
polja i njegovu legitimaciju u irem drutvenom sustavu
89
, to je
na razliitim razinama knjievnog ivota vidljivo ve pedesetih
godina i to kroz profiliranje proze uope, a zatim i romana.
Ranije je navedeno kako periodika, svojom dinamikom i me-
udjelovanjem s drugim drutvenim podrujima podrava ili ak
generira razvoj i afirmaciju pojedinih knjievnih anrova, poput,
primjerice novele ili romana kroz sedamdesete i osamdesete
godine. Ovdje se neemo uputati u detaljniju razradu unutaran-
rovskih promjena kroz devetnaesto stoljee, ve e nas zanimati
spomenuta promjena u hijerarhizaciji anrova, i to prije svega
popularizacija proze, naroito romana
90
. Razlog tome je to upravo
ova promjena pokazuje proces estetizacije knjievnih djela. Isto
tako, u zadnjem poglavlju sredinjeg dijela rada, razmotrit emo
osnovne implikacije afirmacije knjievne kritike. to se anrovske
razdiobe tie, i prije Vienca koji, kao to potvruje Kreimir
Nemec (1995: 103), usmjerava uspon hrvatskog romana i afirma-
ciju lijepe knjievnosti, ve Nevenovo
91
kazalo, kako je ve
spomenuto, razlikuje novele, pripovdke, narodne povsti, histo-
rike rtice i priice. Kad govorimo o autoreferencijalnoj svijesti
i odnosu prema anrovima, zanimljiv je primjer urednike biljeke
uz pripovijetku Mijata Stojanovia Turci u Slavoniji (Neven,
89
Usp. Protrka, 2006: 319-340.
90
Promjene u poetolokom statusu romana kroz 19. stoljee tumai K. Nemec (2006:
95-127).
91
Neven znaajnije otvara prostor prozi, ali i njenim prvim poetiko-estetikim
promiljanjima. Tako je Ivan Macun u prvom goditu (I (1852): 14: 216-222;
234-237; 244-249; 279-285; 296-302 objavio Kratko krasoslovje, pisano za
netampani antologijski izbor Cvtje psnitva ilirskoga Vie u K. Nemec (1995:
59). Mirko Bogovi je napisao pregled Naa knjievnost u najnovie doba ( I
(1852): 1: 7-8), a Antun Maurani Kratak pregled stare literature hervatske (IV
(1855): 32: 501-505). Dinamika kanonizacije refleksivnih anrova tema je
zadnjeg po-glavlja sredinjeg dijela rada.
148
1854) koja glasi: Ovu pripovdku priobujemo kao osobito
izvrstni pokus narodnog opisujueg pripovdanja, ne pako kao
novelu ili peripovdku u novoknjievnom smislu, po kojem no-
vela ako hoe da ju ljudi za novelu priznaju, mora se drati ob-
ih nae dobe pravilah ukusa i umtnikog izvedenja u pripov-
danju i karakteristiki, nu za to se nemora znaaja i forme isto-
narodne (istaknula M. P.). Ovo se neda teoretiki naznaiti tako
kako bi se to dalo primrom, kad bi se oni nai knjievnici, koji
su u ovoj struci vtinu svoju pokazali, opet pojavili na beletri-
stikom polju, gd bi ih obinstvo nae radostnom dobrodolicom
doekalo.
Ovaj primjer urednikog komentara Josipa Prausa otkriva jas-
no postavljena pravila ukusa i umtnikog izvedenja u pripov-
danju i karakteristiki
92
, dakle, jasne estetske kriterije i svjestan
otklon od njih, u prilog pisanju istonarodnim formama. Sto-
janovieva novela ni u kom sluaju nije smatrana dostignuem
narodnog duha: ona je nudila samo osnove, dohvaen izvor
narodnih formi, ali bez one estetske nadgradnje koju spominje,
primjerice, Jagi. Tu perspektivu visoke knjievnosti koja nastaje
kao posljedica rada i obrazovanja autora i itatelja zadrava i Jo-
van Hranilovi u svojoj teoriji novele (Hrvatska Vila, 1882).
Novelistika, kao i kritika njegova vremena pati, kako kae, od
nedostatka uenja i strunosti, pa kao uzore citira Vischera, Gott-
schalla i Carrierea, hvali enou i Fedora Brestova koji, kao i Tur-
genjev, znaju napisati novelu bez suvinih kompozicijskih i temat-
skih izleta, a iskljuuje lake knjievne note Montepina, Suea i
Dumasa kao i Jorgovanieve jezovite i dekadentne likove i zaplete.
Hranilovi nudi linearnu progresivnu viziju knjievne povijesti,
smatra da je suvremena knjievnost zrelija od knjievnosti ilirske
92
Praus, osim deklariranja umjetnikih pravila, otkriva i vlastitu uredniku mo i
autoritet: poznavanje estetike, poznavanje istonarodnih formi i mo da odlui
o konkretnom knjievnom djelu ne samo odabirom i objavljivanjem, nego i komen-
tarom. O instancama autorizacije autora vie u sljedeem poglavlju.
149
dobe i da bi onodobni pisci (Maurani, Preradovi), da su poi-
vjeli, sazreli kao pisci i nadrasli ideoloku zanesenost i knjievni
diletantizam svog vremena. Iako je njegova teorija, uostalom kao
i one ranije spomenute, zaogrnuta graanskim moralizatorskim
postavkama koje je Jorgovani mogao sablanjavati, kroz nju se
ipak uoava jasno podupiranje stila i estetike kao okosnica dobro
napisanog knjievnog dijela. Od vremena poezije, ideoloke
zanesenosti i diletantizma o kojima govori Hranilovi, do nje-
mu suvremene knjievnosti koju smatra estetski i stilski zrelijom
moemo, kroz sve narativne anrove, pratiti prepoznatljive po-
stupke u gradnji napetih fabula i labirintskih zapleta (Nemec,
1995: 58). Humor i zapleti pukih komada, karakterizacija i fabu-
lacija narativnih stihovanih djela zasnovani su na elementima
romanse kojima obiluju i prvi romani devetnaestog stoljea an-
ra koji u jeku estetizacije knjievnosti zauzima sredinje mjesto
u njezinu anrovskom univerzumu.
2.2.4.2.
Proza, roman, romansa
Terminoloke oznake za roman, premda ga ve objavljuju, me-
u anrovima iz Nevenova kazala nema
93
. Slino, u sadraju
Vienca su, takoer, kao pripovjedke navedeni romani Ante Ko-
vaia Baruniina ljubav, kao i enoine Seljaka buna i uvaj se
senjske ruke. Roman je u ovo vrijeme oznaavao trivijalnu formu
popularnih ljubavnih romana koje je valjalo potisnuti adekvatnom
domaom produkcijom. Romani su prozivani u knjievnim i teo-
93
Tako je, primjerice, u prvom goditu objavljen popularni Alamontade Heinricha
Zschokkea, u drugom odlomak iz ia Tomine kolibe Harriet Beecher Stowe, u
treem dio iz nedovrenog Nemieva romana Udes ljudski, u etvrtom Gogoljev
Taras Buljba. Usp. Brei 2006, knj. 1: 311-393; Protrka, 2002: 78.
150
rijskim tekstovima
94
, pa su kroz devetnaesto stoljee brojni pri-
mjeri unutarknjievnog komentiranja anra. Tako je, primjerice,
Adolfo Veber Tkalevi u kritikom tekstu Nieto o kazalitu
(Danica, XIV (1848): 11: 45-47; 49-51; 54-56; 58-60; 62-64;
66-68) osudio irenje popularnih romana objavljivanih na nje-
makom, za koje je drao da kvare mlade i unitavaju drutvo.
Posebno je izdvojio romane Eugna Sua, kojeg dri nesmotrenim
uzurpatorom itateljskih (enskih) dua: to da kaem o nesmo-
trenom nastojanju Eugna Sua, da emancipira, i to onako kako
to veli, krasotice ispod jarma njihovih muevah? Ta ono mu je
naricao duh paklenski. Ta ono smjera na razvrgnutje obiteljskog
ivota nesposredno, a posriedno na upropatenje domovine! Da
su njegova naela u toj struci obieruke zagarlile nae nadrimudra-
ice, nemoe dvojiti. Ta otuda biva, da je u naoj domovini,
osobito u Zagrebu piesniki ivot u obe, a kod krasoticah napose
mah preoteo. O mladosti tata i plaha, kuda sarne s nerazbora,
gdie pogiba tva se otvora! Ali biedna domovino, koja takovih
goji sinovah!. Nekoliko godina kasnije, u noveli Zagrepkinja
(Neven, IV (1855): 1: 1-7; 17-23; 33-39), kojoj emo se jo
vratiti, konkretizira ranije izreenu tezu o moralno razarajuem
uinku romana. Ti su njegovi stavovi bili rasprostranjeni i iroko
prihvaeni. Tako je u noveli Mala kraljica Gjure Kovaevia,
(Danica XVIII (1864): 19: 149-151; 158-160; 166-168; 175-
-176; 183-184) vrijednost djevojake istoe predoena sljedeim
opisom Anice: Zabavljena timi poslovi, nije petnaestgodinja
Anica ni pomisliti mogla na stvari, koje mnogim gradskim die-
vojicam nikada ni neidu iz glave. Romanah, kojimi su esto kano
bedemom obasute gradske liepotice nae, nije Anica ni po imenu
poznavala, al joj je zato pamet ostala ista od nedoputjenih mislih
94
Terminoloku varijabilnost i otpor prema specifinom nainu pisanja pokazuju
fikcionalni i nefikcionalni tekstovi. Vie o tome i drugim problemima vezanima
uz poetke hrvatskog romana, usp. K. Nemec, 1995: 10 i dalje i 2006: 95-127.
151
srdce isto kano sunce i netaknuto nijednom zlom poudom
(ibid: 151).
Ljudevit Tomi smatra da su ljubavni romani zlo skriveno u
zamamnoj slici: U zlatnoj posudi gnjilu trule ima (Nieto o
vanosti piesnitva uope, a osobito slavjanskoga za nau mlade,
Danica, XVI (1853): 30:117), dok u opsenijoj pripovijetci Vil-
ka Slavoja Jesam li ljubio? Iz djakoga ivota (Dragoljub, II
(1868): 16: 247-250; 261-265; 278-280; 293-295; 313-315; 326-
-329; 342-344; 358-361; 375-378; 389-392) jedan od likova ko-
mentira ispripovijedano: Ala si nam ti moj Vilko, veliki mudrija,
ozva se Pretendent. Ivku si sproveo ak i kroz samostan u naruaj
neznanoga supruga, ljubljenoga nuzljuba, Milovana si zapopio;
teta samo, to se nisi, ti kao nesretni ljubovnik ubio, onda bi bio
gotov roman. teta ja velim, a to za to; jer naoj hrvatskoj knjizi
treba roman. [] Da, ima pravo. Al ja sam si mislio ovako:
Bolje obina pripoviedka, i ja iv, nego kakav strani roman
a ja mrtav (Istaknula M. P.).
Ovaj zazor od romana (romanse) moemo tumaiti posljedi-
com strahovanja od uinka utopijske projekcije njegova snovitog
svijeta (Beer, 1979: 12) na patrijarhalnu kulturu (Radway, 1991:
13, 219) usmjerenu na stvaranje nacionalnog identiteta. Bedem
opojnih romana kojim su opasane nedostupne gradske djevojke
svakako je nepoeljan u pridobivanju njihovih snaga u zajedni-
kom projektu. Umjesto ednosti i istoe njima, kako je sugerira-
no, vladaju nedoputene misli i zla pouda. Kroz navedeni citat
iz Slavojeve pripovijetke vidimo da spomenuto deklarativno is-
kljuivanje trivijalnih anrova, ipak, nije znailo i odbacivanje
narativnih osobina koji su im svojstvene. Dapae, klieji pro-
zvanih romana meandriraju kroz sve vrste narativa, proznih i
stihovanih, dramskih i lirskih. Ta se asimilacija trivijalnih postu-
paka u knjievnosti ezdesetih i sedamdesetih godina, pa i kasnije,
esto tumai potrebom zadobivanja ili privlaenja itateljstva.
Prepoznatljiva struktura romanse, vidljiva u fabulaciji i karakte-
rizaciji likova, naroito u narativnim anrovima od ilirizma do
152
realizma moe se tumaiti i meustupnjem estetizacije postupaka,
gdje knjievni tekst postaje predmetom konzumacije, nestvarnim
svijetom kojim vladaju stvarno poeljne vrijednosti: ednost, bla-
gost, odanost, domoljublje i istinoljubivost
95
. Kako pokazuje
Northrope Frye (2000: 212), u svakom razdoblju vladajui dru-
tveni ili duhovni stale naginje tomu da svoje ideale projicira u
neki oblik romanse u kojoj estiti junaci i lijepe junakinje pred-
stavljaju ideale njegova uspona, a hulje ono to taj uspon ugroava.
To je opa znaajka viteke romanse u srednjovjekovlju, aristo-
kratske romanse u renesansi, graanske romanse nakon osam-
naestog stoljea i revolucionarne romanse u suvremenoj Rusiji.
Ta je polarizacija u karakterizaciji dobrih i loih junaka u hrvatskoj
knjievnosti dio strategije oblikovanja nacionalnih identiteta, gdje
su domai vrli protagonisti, a stranci uljezi, antagonisti i uzurpa-
tori. Pri tome se stvaraju i odravaju kulturni stereotipi koji kari-
kiraju likove i polariziraju suprotnosti, ostavljajui u vlastitom
neprepoznato strano i u stranom neprepoznato vlastito (Fried,
2006: 75)
96
. Iznosei gradivo iz hrvatske prolosti () hrvatski
su novelisti, pie Antun Barac (1952: 9), ipak vie-manje upo-
95
Prepoznatljiv odnos prema romanima vidljiv je, kako pokazuje Maa Kolanovi
(2006: 327-358) i kroz dvadeseto stoljee. Tako u Maloj reportai: Zato ene
itaju romane, Marija Juri Zagorka prikazuje negodovanje supruga jedne
pasionirane itateljice romana (romansi): Pokvarili su te, kao to kvare i druge
ene. Neka djavo odnese i ove romane i njihove pisce. () Ubijaju u vama svaki
smisao za realni ivot. Ovi vai ludi junaci, koji se za svoju ljubav biju, rtvuju,
stavljaju deset puta svoj ivot na kocku i to ti sve ne znam prava su nakaza!
Oduevljavate se za njih, ludujete, drete za njih i onda ih prispodabljate sa svo-
jim vjerenikom i muem. Htjelo bi vam se sentimentalne, trubadurske ljubavi.
Realni ivot ne podnosi tih vaih junaka (prema Kolanovi, ibid: 340). Slino se
protivljenje moe proitati i u Krleinu romanu Tri kavaljera frajle Melanije:
Rinaldo! Prokleti taj Rinaldo! Prvo e mi biti da bacim tog prokletog Rinalda iz
svoje kue! Metlu u ruke pa kuhae, a ne romane! Dat u ja njoj ve tih romana!
Ha-ha! Romani! Dvojke dojiti, a ne romane! To! koji se, prema Kolanovi, u
iznevjeravanju njezine arhetipske strukture, moe tumaiti i kao parodija romanse.
96
Kulturni stereotipi kao imagoloki plodni konstrukti vlastitog i tueg identiteta
esta su tema novijih istraivanja. Usp. Orai Toli, Kulcsr Szab, 2006.
153
trebljavali motive i fabule obiajne u vrijeme europske romantike.
() u tadanjim se hrvatskim novelama pria o bezgraninoj
mrnji izmeu pojedinih velikakih obitelji, izmeu oeva i djece,
izmeu nekadanjih prijatelja, a zatim o ljubavima djece, kojima
su roditelji neprijatelji (Vukotinovi: Franjo Talovac, Demeter:
Ivo i Neda, Otac i sin). Tu se prikazuju osvete, izvrene nakon
mnogo godina. Pripovijeda se o ljubavi na prvi pogled i o zapreka-
ma, to ih mladim ljudima postavljaju imutak, rod ili porodine
opreke. Slikaju se otmice, hajduci spletke, nepoznati ljudi kao
spasioci, i sl.
S druge strane, pogotovo nakon ezdesetih ili ak poetkom
sedamdesetih godina devetnaestog stoljea
97
, moemo govoriti i
o poecima anrovskog raslojavanja i stabilizacije romana koji,
prema Fryu, nastaje kao realistina reinterpretacija romanse u
suglasju sa svakodnevnim iskustvom. Roman pritom zadobiva
sebi svojstvenu parodinost u odnosu na bajkovitost romanse, pa
se stoga, od Don Quijotea i Mme Bouvary do Tkalevieve Za-
grepkinje Milice ili Vojnovieve Mare iz Geraniuma, pojavljuje
cijela plejada likova zbunjenih neskladom izmeu stvarnih okol-
nosti vlastitog ivota i romantinih oekivanja poduprtih popu-
larnom knjievnou. Ovi se likovi i pripadajua djela, dakako,
meusobno uvelike razlikuju, ne samo po formalnim, stilskim ili
ideolokim osobinama, ve i po, ovdje zanimljivom, odnosu pre-
ma podtekstu romanse. Tako je Tkalevieva reinterpretacija ro-
manse u Zagrepkinji voena moralizatorskom perspektivom
osobnog grijeha i kazne u odnosu prema graanskoj javnosti i
97
Prema Nemecu (2006: 99) tek poetkom sedamdesetih godina 19. stoljea dolazi
do postupne promjene u pogledima na veliku proznu formu, pa je proizvodnja
romana poduprta i njegovom knjievno-teorijskom rehabilitacijom (F. Ciraki),
da bi se nakon polemike o naturalizmu koja romanu daje sve vei legitimitet,
njegova poetoloka kanonizacija dovrila krajem osamdesetih. Nemec smatra
da je rasprava Jake edomila O romanu (1888) zatvorila krug kojim je roman
od autsajderskog, marginalnog statusa postao glavni tuma stanja i tenji mode-
rnog ovjeka (ibid: 127).
154
kolektivnoj sudbini naroda. Implikacije Vojnovieva Geraniuma,
objavljenog dvadesetak godina kasnije
98
, sasvim su druge naravi.
Ovu svoju pripovijetku je znakovito, najprije objavio s podnaslo-
vom Crta iz dalmatinskoga ivota, a zatim kao Roman jedne osi-
elice, to nikako nije nepanja pri anrovskom odreivanju djela
(crta ili roman umjesto pripovijetka ili novela), ve pedantan rad
na usmjeravanju itateljske perspektive. Autor je u prvom sluaju
svoje djelo kontekstualizirao do tada prepoznatljivim realistikim
poduhvatom prenoenja zbilje dalmatinskoga ivota u kojem
bi sudbina Mare predstavljala pravilo ili jedan od mnogih slua-
jeva tragine sudbine zaputenih malograanskih djevojaka. U
tom je sluaju relevantna drutvena pozadina dogaaja, a u recep-
ciji se naglaava kritiki impuls. U drugom je sluaju jasnije an-
rovsko problematiziranje kojim se, prema postupku koji spominje
Frye, parodiraju zakonitosti pisanja i itanja romanse, ime se
podupire estetizacija knjievnosti i njezino odvajanje od funkcio-
nalnosti u praktinom ivotu. Najprije Marin primjer svjedoi
kako trivijalno tivo, konkretno Pavao i Virginija ispod trop-
skog lia i sablasti Ratklifovih romana, moe izazvati nerealna
oekivanja te tragino usmjeriti sudbinu itateljice. S druge strane,
ve modernistikim postupkom prizivajui simboliku vrijednost
cvijea i krajolika, autorski glas iz okvira pripovijesti, ne sluajno
referirajui na Flaubertovo Jednostavno srce, uspostavlja razdjel-
nicu izmeu tzv. dosadne i zabavne knjievnosti. Roman jedne
osielice bi, zapravo, iz perspektive pisaca i konzumenata zabav-
ne (trivijalne) knjievnosti bio contradictio in adjecto, nespojiva
suprotnost. Upravo zato taj autorski glas, najavljujui pripovijest,
u svojoj poslanici iz okvira kae Ne znam da li e te zanimati,
entre nous, cijenim da je prilino dosadna! Nije to, dakako, lana
skromnost mladog Vojnovia koji objavljuje na prvim stranicama
98
Objavljen kao Geranium. Crta iz dalmatinskoga ivota pod pseudonimom Sergij
P., u Viencu XII (1880): 1: 1-4; 17-24; 33-36; 49-52; 65-67; 81-84; 97-99;
113-115; 129-131; 145-148; 161-163.
155
renomiranog Vienca, ve, dapae, potreba da se vlastito djelo
predodredi u dosadnu, visoku knjievnost. On se pri tom poigra-
va s cijelim nizom detektora romantine knjievnosti: od ka-
rakterizacije Marina lika koja pripovjedaa usmjerava na pogreno
kontekstualiziranje u vrtoglave zanimljivosti nekih romana veli-
kih dama do komentara koje izgovara sam taj pripovjeda, Vlado,
utjelovljenje romantiara sklona sanjarenju i promatranju iz za-
kutka. Njegovu potrebu za grandioznim fabulacijama (Vidjevi
tu enu zavrte se mojom matom tisue misli. Stvorih u 5 mi-
nuta katastrofu, dostojnu kakvog Montpina) realnost (tetka,
Nika), ubrzo vraa na pravi put: Vi mladii gledate u svijet
uvijek Dumasovim sanjarijama! ree tetka sa svijeom u ruci.
Najjednostavniji ali i najstraniji su romani bez spletaka, bez
otrova i bez krvi, bez dekoracija. Dosta prouiti jedno o-
vjeje srce pak e nai u njem gradiva, koje e te potresti vie
negoli sve nevjerojatnosti romantika.
Vladi, tom romantiaru-promatrau/itatelju/sluatelju,
zapravo je i upuena pripovijest: on je njezin lik i naslovljenik
koji zajedno s njome doivljava transformaciju. Realizam pripo-
vjedaice tetke, kao i usporedna karakterizacija Vlade sanjara i
realistine direktne i ivahne Nike, razjanjavaju put koji knji-
evnost i njezini itatelji trebaju prei na putu do zrelosti rea-
lizma. Slino je u noveli Mira Kodolieva Josipa Kozarca opisano
literarno i ivotno sazrijevanje naslovnog lika
99
. Ona je na poetku
prikazana kao njeno i prozirno bljedunjavo nedozrelo bie izgle-
dom kakve gospoice a ne malogradske gospoe (Kozarac, 1997:
140) ija je dua bila jo vedra poljana sa nizkom, mekom travom
i mahovinom, na kojoj nita nije traga ostavljalo (ibid: 144).
Njezina djetinja naivnost jo nije dola do sgode, da jae nategne
luk svojih uvstava a da bi otre strjelice razarajuom silom od-
99
Objavljena je u Prosvjeti, III (1895): 13: 385-387; 417-419; 449-451; 481-483;
513-515; 545-547; 577-579.
156
zvidale u nedoglednu daljinu; strjelice njezinih pitomih osjeaja
padale su tik pred nju, ne ozlieuju niti nje same, niti koga dru-
goga (145). Uz to slabo obrazovana loom lektirom i slabim
itanjem, Mira Kodolieva pod vodstvom senzibilnog i obrazova-
nog Emilijana pl. Vukovia poinje itati knjievne klasike Sha-
kespearea i ruske realiste, to je, uz prijateljstvo i ljubav s njim,
dovodi do samoosvjetenja i zrelosti: Njoj se poeo razjasnjivati
sviet, i ona se poela samoj sebi otvarati; ona nije ni mislila da se
sve to moe i smije rijeima izrei, to u naoj dui kipi (ibid:
145). Nakon toga ona vie ne moe itati tek radi zapleta, kao to
je, kako kae, inila prije: itala sam samo do treine, ili do
polovice, pa onda preskoiv sve ostalo, odmah konac, pa sam
ipak sve znala; ali kod tih ruskih novela nije se tako dalo (ibid:
146). Usporedo s lektirom jaa njezin duevni razvoj da bi, pro-
avi kroz vlastiti grijeh i iskupljenje, od nekadanje sjenke malo-
graanskog braka postala emotivno i intelektualno potpuna osoba
koja zrelo odluuje o vlastitoj budunosti i time budunosti svog
djeteta, braka i supruga. Spomenuta Tkalevieva Milica iz Za-
grepkinje takoer, itajui svoju laku lektiru (Tschokkeova
Alamontadu), dobiva upute o direktnom itanju u potrazi za
napetou: Kadto je bolje, da se u sredini pome (itati), pa ta-
ko e vam se jamano dopasti opazi Vojko pa, ustav, uze
knjigu, pa premetnuv njekoliko listovah o dosadnom onom filo-
zofiranju, poe itati samu novelu. Milina njegova glasa, razgo-
vietno itanje, njegovo rekao bih rosom uenjah ovlaeno oko i
zanimivost pripoviesti tako omami Milicu, da je kano prikovana
sjedjela. Glavnu je stvar ula, na opise znaajah nije mnogo pazila,
kod prelazah je nadimala ustnice, kano da hoe zievnuti, a kad se
je govorilo o ljubavi, o kipeem i prekipjelom srdcu, oi bi raz-
valila, usta kano na pol otvorila i cielim tielom prama itatelju
nagnula. To pozorni Vojko skoro spazi, te kad su se njoj oi oti-
male po sobi, prevrnu brzo njekoliko listovah, pak uze itati o
sastanku Alamontada s Ljubicom Bertolonovom (Tkalevi,
1886: 125-126).
157
Ovaj Tkaleviev antologijski opis itateljice opijene lakim
tivom (razvaljene oi, napola otvorena usta, opasno nagnuto
tijelo) trebao je posluiti kao uvod u njegovu nacionalnu moralku
u kojoj su vjernost i radinost ene stup obitelji i drutva. Njegov
tekst nosi direktnu poruku o tetnosti zamamne knjievnosti i
stranih odgojnih internata. Uporabna vrijednost knjievnog teksta
kod njega nije upitna: vaan je tek registar njegove upotrebljivosti,
to nije sluaj ni kod Vojnovia niti kod Kozarca. Knjievnost,
kako je implicirano u Kozaraevoj noveli, nije predmet direktne
praktine upotrebljivosti, ve je estetski cjelovit proizvod koji, u
konanici, ima utopijsku perspektivu, idealni cilj upotpunjava-
nja ideje ovjeka, dovravanja njegove idealne naravi. To, kako
je prikazano u prvom poglavlju, u potpunosti odgovara konceptu
autonomne knjievnosti kako je definiraju Renate von Heyde-
brand i Simone Winko (1996: 26). Tako zasnovana knjievnost
(knjievno polje) funkcionira prema sebi inherentnim (estetskim)
pravilima i razdvaja se od primarne funkcionalnosti u drugim
podrujima. Knjievno polje tako uspostavlja vlastitu relativnu
autonomiju, razdvaja se od ekonomskog, politikog, pedagokog
ili religijskog polja, a njegova izvanjska distinktivnost ima svoj
pandan u distinktivnosti unutar polja. Drugim rijeima, naela
razlikovanja prave, visoke, estetske knjievnosti od trivijal-
ne, niske popularne impliciraju i razlike meu proizvoaima:
autorima, ali i meu potroaima: itateljima knjievnosti, o emu
e vie rijei biti u sljedeem poglavlju.
Zadrimo li se, zakljuno, na distinkciji izmeu popularne i
estetske knjievnosti implicirane unutar samih knjievnih djela,
valja naglasiti kako se, nakon eksplicitnih polemika oko dubro-
vakog, odnosno narodnog kanona u ilirizmu i nakon spomenutih
Vrazovih istupa u Kolu, prvi znaci autonomizacije knjievnog
polja pojavljuju ve u Nevenu krajem pedesetih godina s Jurko-
viem i Pacelom (usp. Protrka, 2006: 319-340) u ijim tekstovima
nalazimo autoreferencijalne refleksije i ironizaciju prevladavajue
paradigme. Taj postupak biva snaniji neto kasnije, u vrijeme
158
realizma kada je proza, to se vidi iz analiziranih primjera, a naro-
ito roman kao njezin visokokotirajui anr, uvelike obiljeena
parodijskim impulsom
100
. Meu najvanijima su pritom estetiza-
cija i distinkcija koja nastaje parodiranjem obrazaca romanse u
njezinu najpopularnijem obliku kroz devetnaesto stoljee. Rea-
lizam i naturalizam, uope, kako je ustanovio Erich Auerbach
(1978: 491), nisu tek izazov udobnosti malograanskog morala,
ve u prvom redu bunt protiv estetske osrednjosti i etike mlakosti
nastalih irenjem itateljske publike i kvarenjem ukusa popu-
larnom lektirom. Jaanje anonimne graanske publike u rea-
lizmu, upad metoda i tehnika posuenih iz ekonomske sfere, poput
skupne proizvodnje ili oglaavanja kulturalnih proizvoda koje
moemo, kako pokazuje V. Brei (2005: 27-78), pratiti i u knji-
evnoj periodici, paradoksalno, prema Bourdieu (2002: 4), koinci-
diraju s odbijanjem graanske estetike i metodikim razdvajanjem
umjetnika i intelektualaca od drugih graana. U daljnjem hodu
kroz tematizaciju estetskog doivljaja, u moderni opijenoj siner-
gijskim uinkom osjetilnog svijeta, realistiki estetski projekt svoj
100
Roman e, doista, postupno zauzeti svoje visoko mjesto u hijerarhiji knjievnih
anrova. Razdoblje izmeu 1880. i 1900. godine Kreimir Nemec naziva zlatnim
dobom hrvatskog romana, smatrajui da je upravo produkcija u ovo vrijeme
potvrdila njegov status i privilegiran poloaj u odnosu na druge vrste (1995:
164). Postupno e biti prihvaen i sam termin, na to e uvelike utjecati i
stabilizacija knjievne vrijednosti. Ve poetkom sedamdesetih, Franjo Ciraki u
jednom od svojih predavanja liepom spolu govori o Madame Stal i George
Sand, (objavljeno u Viencu, 1871 (III): 48: 770), pa ve u uvodu, smatrajui da
je potrebno razjasniti osnovne pojmove, pie o predrasudama vezanima uz anr
romana. U definiciju romana uvodi naelo ukusa, razlikuje puke krparije, koje
si to ime prisvojie, i koje su napisane jedino da ugode pokvarenu ukusu
mnogobrojna estetino neobrazovana obinstva. S druge strane, roman koji zaslu-
uje to ime predstavlja pjesniki proizvod duha, koji nam predouje raznoliki
duevni razvitak ili pojedinca ovjeka ili cieloga kojega stalia ili naroda tako, da
se u zgodah i udesu glavne osobe romana i u zgodah svih drugih osoba, koje nanj
uplivaju, zrcali duh stanovite dobe ili stanovita stoljea, u kojemu se in romana
zbiva.
159
telos dostie u larpurlartizmu kao potpunom odricanju kontinuiteta
izmeu ivota i umjetnosti.
Prije toga, estetsko je definirano prvenstveno odmakom od
praktino uvjetovanog popularnog (trivijalnog). Taj se odmak
i distinkcija izmeu trivijalnog i visokoknjievnog predoava
kao stabilno utemeljujue mjesto knjievne institucije. No ona
ve u dvadesetom stoljeu otkriva svoje klimave noge pokazavi
se, prema J. G. Kronicku (2001: 37-66), kao mjesto procjepa koje
je otvorilo suvremenu krizu knjievnog kanona, o emu je bilo
rijei u prvom poglavlju. Ukratko, premjetanje interesa s kanona
djela na kanon autora unio je velike promjene u knjievnu institu-
ciju, u nain pisanja i razumijevanja tekstova. Povezivanje kanona
s autorima donijelo je peat inovativnosti, uvedeni su pojmovi
genija, originalnosti i imaginacije, pa se neko stabilan kanon
zasnovan na izboru djela poeo dijeliti na djela koja jesu kanonska
i ona koja to nisu. Takav rascjep pokazuje, meu ostalima i Jagi-
eva recepcija Frankopanova Vrtia, zbirke lascivnih pjesama,
gdje se autorovo obiljeavanje pjesama sintagmom za as kratiti
tumai kao vrijednosni sud. Jagi, naime, smatra da ih ni Fran-
kopan nije drao pravim proizvodima duha uzor mu je bio aka-
demik Crescent, tj. austrijski nadvojvoda Leopold Vilhelm, po
rodu i staleu visok, ali po pjesnitvu jako nizak pa te runjave
i patuljaste komade, iz pristojnosti nije mogao ni tiskati. Isto
tako, Jagie istie kako njegovo zanimanje za ovu zbirku proizlazi
iz okolnosti njezina nastanka, pred Frankopanovu pogibiju, a ne
iz injenice da bi u njoj bilo kakve poezije. Interpretator pritom,
lojalno Kruni, injenicu da se u zbirci ne nalazi nikakva spomena
na povijesne okolnosti interpretira pjesnikovim odustajanjem od
nelegitimnih nauma i gorkim kajanjem zbog uinjenih djela.
Kanon autora i u ovom sluaju usmjerava recepciju djela koje
bi, u suprotnom, ostalo preputeno povijesnom zaboravu. Instan-
ca autora, kako je pokazano, postaje sreditem knjievnog ivota.
Autori se smatraju stvarateljima na kojima poiva institucija
knjievnosti: oni stvaraju djela, pridobivaju i oblikuju publiku
160
(npr. enoa), a knjievna kritika i povijest nastaju kao naknadni,
donekle parazitski, nus/proizvodi njihova rada. Ova je perspektiva,
karakteristina za devetnaesto stoljee, odricala samostalnost u
odluivanju i kreiranju knjievne vrijednosti podjednako obi-
nim itateljima i privilegiranoj kritici i znanosti. Knjievnu
publiku, trebalo je, dakako, stvarati, to su popularni knjievnici
onog doba, poput enoe, i inili pogotovo u mjeri u kojoj su
njihovi tekstovi eksplicirali svoje tenje. Usmjeravanje recepcije
djela njim samim kakvo pokazuje spomenuti Vojnoviev Gera-
nium nije bilo nikakva rijetkost: dobar je primjer za to uvod e-
noina Prijana Lovre. Ipak, direktan utjecaj na stvaranje i obliko-
vanje knjievne publike imali su tekstovi i izvedbe koje su nasta-
jale s tom izriitom svrhom: javna predavanja, poput onih koja
je, namienjena krasnom spolu organizirala Matica hrvatska
101
,
a koja su odravale vodee kulturne, knjievne i znanstvene li-
nosti onog doba, zatim knjievne kritike, poetike, teorijski tekstovi
i, nadasve, asopisna praksa u kojoj je urednika politika kroz
selekciju i tretman u prostoru asopisa sugerirala vanost pojedi-
nih naslova. Vanost urednike ruke vidljiva je posebno u spome-
nutim Vienevim odgovorima urednitva, posebno za vrijeme
djelovanja Augusta enoe. Postupno se uvia i potreba analognog
raslojavanja prema djelima/itateljskoj publici unutar pojedinih
institucija, pa se profiliraju i izdavai specijalizirani za posebnu
vrstu lektire, odnosno knjievne komunikacije: Akademija preuzi-
ma knjievnu znanost, Matica izdavanje knjiga prikladnih zabavi
101
Franjo Markovi je 1869. odrao predavanje O baladah i romancah, a nakon
njega Franjo Ciraki o Madame Stal i George Sand te o Shakespeareovu Romeu
i Juliji, Ivan Deman o srcu i uvstvenosti, I. Perkovac o Turgenjevu, I. Zahar o
Stanku Vrazu, T. Smiiklas o Katarini Frankopanki, itd. Predavanja su se odravala
u velikoj dvorani Narodnog doma u 18 h, a oblikovana su naelom pouke i
zabave, s ciljem obrazovanja: upotpunjavanja znanja i usmjeravanja pozornosti
na estetske, etike i nacionalne vrijednosti. Tako T. Smiiklas, predstavljajui
biografiju umne Frankopanke Katarine, preporuuje njezin uzor mehkom srdcu
vrlih Hrvatica.
161
i obrazovanju najireg itateljstva: pa objavljuje vrijedna suvre-
mena djela i zamiljeni nacionalni i svjetski kanon, a Drutvo sv.
Jeronima izdaje popularne kalendare i knjiice za najiri puk.
2.2.5.
itatelji: publika, kritika, znanost
Ako postoji mjesto na kojemu se trenutno
stjee sva uzavrela mnogolikost teksta,
onda to nije autor nego itatelj.
T. Eagleton
Ve se u prolom poglavlju, preko Geraniuma i Mire Kodolieve,
pa i Zagrepkinje, moglo vidjeti kako sami autori unutar vlastitog
djela tematiziraju ili nagovaraju apostrofiranog itatelja/icu. Time
postaje oito da, unato deklariranom centralizmu autorske in-
stance, ondanja knjievna komunikacija itekako prepoznaje ita-
telje kao instancu valorizacije teksta. Njihova se pozicija u lancu
proizvodnje znaenja knjievnog teksta redovito istie ve u prvim
reenicama teksta. Pripovjedai ili autorski glasovi iz okvira, kako
je pokazano, apostrofiraju itatelja ili jo ee milo lice drage
italice, obino pripadnica viih drutvenih slojeva, plemenitai-
ca i graanki koje su u to doba jedine bile pismene. Odgajane po
zavodima i internatima u kojima su se susretale s prohibiranom
opojnom knjievnou poput romana Eugena Suea, one su pro-
zivane kao majke i odgajateljice na kojima poiva ne samo bio-
loka, ve prvenstveno duhovna (ideoloka) odgovornost za nacio-
nalni napredak. Stoga ih se esto apostrofira, dodjeljuje im se
stanovita uloga i otkriva nain njihova percipiranja u onodobnoj
knjievnosti. Tako pripovjeda u Vladislavu Ferde Filipovia na-
kon detaljnog opisa bitke zastaje da bi upozorio itateljicu:
Tako ti bora, mila itateljko! odvrati tvoje krasno lice, tvoje rajske
oi, da ti neukosi mehko srdace toli alostan prizor. Nije krvca za tvo-
162
je angjeoske oi, nije bojna vika, zveka, neprijateljsko kreevo za tvoje
njene uti, a smrt neka se uklanja bez traga tvomu nadzemnomu biu.
[] Nije za to milo lice, za te razpupane grudi cviliti i jadati; tek da
uivate slasti cvjetajue mladosti, da nam radjate orle i sokole za junaki
megdan, da nam odgajate vrle sinove i plemenite kerke, koji e nam
biti stup, slava i ponos domovine i naroda.
102
Isto tako, otvarajui pravaku Hrvatsku (1880-81) itamo
pozdrav: tioe! Od Boga ti zdravlje a od nas pozdravljenje, a
u jednoj od tamonjih nepotpisanih novela (Hrvoj) pripovjeda
liepim itateljicama objanjava kontekst jednog razgovora jer
bi inae riedka shvatila ovo mjesto!
103
Galantnost ovih pripovjedaa u ophoenju s pretpostavljenom
publikom nije samo kavalijerska manira, ve i nain da se knji-
evna komunikaciju upotpuni stanovitim socijalnim i pedagokim
komponentama. To optereivanje komunikacije je i njezino
drutveno i kulturno situiranje kojim se u bajkoviti sadraj ro-
manse upisuju okolnosti stvarnog ivota pojedinca i skupine, roda
i naroda, ime se itanje nastoji disciplinirati. Ovakva vrsta komu-
nikacije pripovjedaa s itateljima mogla bi se, dakle, razumjeti
kao pokuaj ovladavanja neuhvatljivim obzorima interpretacije
koje su im dostupne. Pri tom se, kao to pokazuje Gerald Prince
(A Grammar of Stories, 1973), izdvaja taj tzv. naslovljenik pripo-
vijedanja (narratee, narrataire) koji je, za razliku od uznemiru-
jueg zbiljskog ili neuhvatljiva implicitnog itatelja, dio unutar-
tekstualnog univerzuma. Pripovjeda time, kako pokazuje Prince,
manipulira hipotetinim prijemom zbiljskog itatelja (usp. Biti,
2000: 55). Romantini zapleti, pisani po uzoru na popularna
trivijalna puka i knjievna ostvarenja, o kojima je bilo govora
u prethodnom poglavlju, prevoeni su time u stvarni ivot
102
Slavonac I (1863): 29: 467[457!]-471[455!]; 466-472; 482-486; 498-503; 514-
-519; 531-535; 548-555.
103
Hrvatska, II (1881): 77-105.
163
zajednice, ime se nastojalo ponititi iskljuivo opojni uinak
opojne knjievnosti, a naglasiti njezina uporabna i pouna svrha.
Ipak, unato impliciranom i ekspliciranom dijalogu s njime, apo-
strofirano je itateljstvo narodne knjievnosti bilo malobrojno:
puk je bio neobrazovan, a gospoda debelom korom aristokra-
tizma stegnuta.
104
To je znailo da, osim spomenutog snanog
regionalizma, projekciju zajednike pripadnosti kroz povijest,
kulturu: knjievnost i jezik oteavaju i klasne i obrazovne razlike
meu potencijalnim itateljima. Glavnina obrazovanih, isprva ne
samo aristokracije, ve i graanstva i srednjeg plemstva, tako je,
barem u sredinjem horvatskom dijelu zemlje, favorizirala nje-
maki jezik i knjievnost. Tek etrdesetih godina, prema Wolfgan-
gu Kessleru (1982: 217-222), nakon to je uveden u kole, i mlaa
se inteligencija priklanja novotokavskom knjievnom jeziku, koji
postaje i jezikom knjievnosti, kajkavtina pada na razinu dijalek-
ta. Ipak, sudei po unutarknjievnim referencama, popularna
knjievnost na njemakom e, kao to je ve spomenuto, jo dugo
biti mjestom otklona u legitimiranju domae knjievne proizvod-
nje. Razlozi tome, kao to je pokazano u prethodnom poglavlju,
nisu samo potreba nacionalnog, ve i estetskog razgraniavanja.
Openito uzevi, estetski kriteriji u vrednovanju knjievnosti im-
plicirat e status autora, razlike meu djelima, ali i meu itate-
ljima, to e vremenom, utjecati i na profiliranje pojedinih izda-
vaa, asopisa i institucija.
104
A. Veber Tkalevi, Razmatranja domorodna, Danica, XIV (1848): 23: 100.
164
2.2.5.1.
itatelji, izdavai, institucije
izdajice, poturice, neprijatelji ilirtine
() cincari, vabe, ljudi iza rne gore
primaju nae knjige, pa ih pobacaju po
kutih, gdje bi ekale do dana uskrsnua,
ako ih mi za njekoliko godina opet zahtije-
vali ne bi.
S. Vraz
Brojnost i zanimanje itateljstva za knjievnost pisanu narodnim
jezikom (zapravo jezikom na nastajuem novotokavskom stan-
dardu) od poetka su odluivali o opstanku, statusu i moguno-
stima te knjievnosti, pa je njezino kupovanje i itanje, jednako
kao i pisanje, predstavljano kao domoljubni in. Adolfo Veber
Tkalevi, iji smo kritiku odnaroenih itateljica vidjeli u Za-
grepkinji, u svojim Domorodnim mislima (Djela IX, 1847: 185)
poziva: Pisati knjige! Knjige neka nam kao iz neba cure! svatko
tko uti u sebi snage zasui rukave pa kripi perom. Samo tako
doi emo glave tome zmaju koji nam guta nae krasne, naega
ivota zvijezdo jasne! Piimo dakle, brao, piimo neumorno!
To e se, kako je ve spomenuto, uvoenjem estetskih kriterija,
ve poetkom druge polovice stoljea, promijeniti, pa e borba
za itatelje sve rjee znaiti agitaciju, a sve ee modificiranje
unutarknjievnih strategija. Prije toga valjalo je aktivizmom podu-
prijeti slabu biljku narodne knjige koja je teko napredovala izme-
u nepismenog puka i spomenute debelom korom aristokratizma
stegnute gospode. Tako su se, prema izvjetaju Gjure urmina
105
,
njemake novine, u usporedbi s Danicom prodavale u puno
veem boju. Dok je Danica kroz tridesete godine razailjana u
tristotinjak primjeraka da bi 1843. godine dosegla broj od 600
105
Kulturne i knjievne prilike, Savremenik, 1913: 103; 106. Cit. prema Barac,
1964: 142.
165
komada, njemaka Luna je te iste godine je tampana u dvo-
struko veem broju
106
. Narodni pokret i hrvatsku knjievnost
podravali su intelektualci, nii sveenici, nie plemstvo, a dale-
ko su joj bili aristokrati, trgovci i obrtnici (Barac, 1964: 142)
itateljstvo koje je, premda revno, uglavnom, kao i autori koje je
valjalo poduprijeti, slabijih imovinskih prilika. Autori su, prema
Stanku Vrazu (ibid: 144), esto bili prisiljeni sami izdavati svoje
knjige, pri emu nisu mogli raunati ni na zadovoljavajue ogla-
avanje niti na distribuciju. Postojei izdavai i knjiari
107
nisu
bili voljni uputati se u financijski rizino poslovanje sa slaven-
skim knjigama, pa ih Vraz, ogoreno, naziva izdajice, poturice,
neprijatelji ilirtine () cincari, vabe, ljudi iza rne gore koji
primaju nae knjige, pa ih pobacaju po kutih, gdje bi ekale do
dana uskrsnua, ako ih mi za njekoliko godina opet zahtijevali ne
bi. Zbog toga su sami knjievnici, ukljuujui Vraza, esto pre-
uzimali kolportau svojih knjiga. Po tom poslu on pie Francu
Preernu, molei ga da preuzme neke ilirske knjige na rasprodaju
i ispriavajui se to njega, ljubimca helikonskih sestara i argu-
rtoxoV #Apllwn-a rabimo za ovakve komisije. Pomisli, da pri
sadanjem stanju nae knjige mi knjievnici moramo biti sve u
svemu. afaik, boanski sin majke Slave, prodaje to isto djelo,
koje Tebi poslasmo. I ja sm ako je slobodno prispodabljati
male sa velikima nosim na mojim izletima u torbi slavenske
knjige, koje prigodice prodajem prijateljima nae knjige. Tako
sada inimo svi (Smiiklas, Markovi, 1892: 249). Klimave no-
ge domaeg knjienstva stajale su, dakle, na osobnom angamanu,
106
Vinko Brei (2005: 99), pak, analizirajui rast naklade enoina Vienca koja
se 1876. godine popela na, ranije nezamislivih, 1450 primjeraka, navodi da su
prosjek i granica rentabilnosti knjievnih asopisa bili cca 600 primjeraka. Prema
njegovim nalazima, Gajeva je Danica startala sa 750 primjeraka, dok je nje-
maka Luna tih godina brojila 400.
107
Wolfgang Kessler potvruje nezainteresiranost knjiara za prodaju slabo isplativih
knjiga na ilirskom (hrvatskom) jeziku, pa ih tako knjiar Suppan (upan) tek
1844. godine uvrtava u svoj katalog knjiga (Kessler: 1976: 451).
166
na sustavu pretplate i povremenom mecenatstvu, zbog ega se
ve etrdesetih godina uju pozivi na osnivanje drutava za podu-
piranje knjige. Nakon zametaka domaeg knjiarstva kroz itao-
nicu, u kojoj je kao dua svemu knjiarskom poslovanju (ibid.)
stajao Vjekoslav Babuki
108
, Ljudevit Vukotinovi u Ljetnim
mislima (Danica, IX (1843): 39: 153-155; 202-204) potie osni-
vanje slavenske knjiarnice. Neto kasnije, Vatroslav Jagi u lan-
ku ivi li, napreduje li, naa knjievnost? (Vienac, I (1869): 1:
19-23) potie okupljanje domaih filologa koji bi zajedniki mogli
unaprijediti postojei kaos knjievnog ivota jer je osnovni pro-
blem nepoznavanje naina njegova funkcioniranja: Mi ne
poznajemo jo pravo ni samih sebe ni naih knjievnih potreba.
Tko e mi na priliku jamiti za uspjeh, kada se trudim i muim,
samo da napiem hrvatsku knjigu, a niti znam, za koga je piem,
niti poznam udi onoga, komu sam je namienio da i ne govorim
o tome, kako se riedko laaju posla ljudi, koji su mu zbilja vjeti,
koji su valjano prouili stanje nauke onoga kruga, u koji spada
njihovo poduzee.
Uspostavljanje suda ukusa u vrednovanju knjievnog djela i
paralelna postupna distinkcija izmeu umjetnikog i trivijal-
nog, o kojoj je bilo govora u prethodnom poglavlju, implicirali
su i distinkciju meu itateljima. Ve se pedesetih i ezdesetih
godina, prema Barcu (1960: 90) paralelno s nastojanima oko usu-
stavljivanja knjievnog ivota, poput navedenog Jagieva 1869.
godine, javljaju i razmirice izmeu pisaca i itatelja: publika se
tuila na pisce, a pisci na publiku. Publika, nae graanstvo, tvrdila
je, da se ne moe zadovoljiti hrvatskom knjievnou, jer joj ne
prua ono, to moe nai u njemakoj ili francuskoj literaturi.
108
Najtoniji izmeu svih Ilira, kako mu pjeva Vraz, Babuki je kroz itaonicu bio
viestruko eksponiran. Ve od 1839. godine brine se oko sakupljanja priloga za
narodno kazalite, kao i za budui muzej. Dvije godine kasnije, u itaonici orga-
nizira osnivanje Matice ilirske i tiskanje Gundulievih djela, a godinama je aktivan
lan urednitva Gajeve Danice. Usp. Smiiklas, Markovi, 240-250.
167
Pisci su opet, s druge strane, upozoravali, kako kod nas najbolje
prolazi najgora roba kalendari i izdanja sline vrste.
I jedni i drugi, znakovito, uspostavljaju kriterije distinkcije u
vrednovanju knjievnosti i time, posredno, vlastitog i tueg ukusa
(obrazovanja, oekivanja, drutvene pripadnosti). Uspostavljanje
estetskih kriterija vrednovanja i postupna autonomizacija knjiev-
nosti koju tim profiliranjem autora, itatelja i djela moemo pratiti
postaje vidljiva i kroz ranije spomenutu specijalizaciju pojedinih
izdavaa i institucija koja postaje vidljivija od sredine stoljea,
pogotovo nakon osnivanja Akademije (1867) i reforme Matice
ilirske/hrvatske (1874)
109
.
Matica ilirska poela je djelovati 1842. godine u sklopu Ilirske
itaonice, kao knjievno drutvo iji bi prvi cilj bio izdavanje i
podupiranje svakojakih korisnih knjiga, pod ime se, prema
rijeima prvog Matiina predsjednika, grofa Janka Drakovia,
ponajprije mislilo na stara i glasovita djela XVI. i XVII. vijeka:
ubranovia, Ranjinu, Zlataria, Gundulia, Palmotia, oria.
Tako je najprije, 1844. godine, izdan Osman Ivana Gundulia, s
dopjevom Ivana Maurania, a zatim su, u nastojanju da se olaka
distribucija i suvremene domae knjievnosti, tiskana npr. Drama-
tika pokuenja Dimitrije Demetra, Vrazov knjievni asopis Ko-
lo, te kasnije Neven, Knjievnik, Vienac i dr. U nastojanju
legitimiranja vlastite kulture i stjecanja nunog knjievnog kapi-
tala objavljivana je, dakle, najprije stara hrvatska knjievnost,
109
U meuvremenu, od 1868. do 1873. godine, stagnacija poslovanja nagnala je
Maticu da spas potrai kroz spajanje s novoosnovanom Akademijom i to na nain
da Matica raspolae s postojeom novanom glavnicom, a Akademija vodi
knjievni rad. Prvi zajedniki poduhvat objedinjenih institucija bio je pokretanje
novog beletristikog asopisa, Vienca ije ureivanje preuzima dotadanji
Dragoljubov urednik Gjuro Deeli. Dragoljub je, radi tednje knjievnih
snaga i nepotrebnog nadmetanja ugaen, a novopokrenuti asopis uvodi niz
novina, meu kojima je i honoriranje suradnika, umjesto dotadanje tzv. nagrade.
Stasanje Vienca poduprlo je zahtjeve za njegovom privatizacijom i razvrga-
vanjem ugovora o suradnji Matice i Akademije. Usp. Brei, 2005: 84.
168
zatim povijesni pregledi, a onda i prijevodi i suvremena djela.
110
Ipak, kako navodi Josip Bratuli, tek e se u obnovljenoj Matici,
s lanovima radnicima (u potonjem nazivu povjerenicima), koji
su skupljali pretplatu i dijelili o Novoj godini Matiine knjige
lanovima Matice, nai pravi nain inseminacije knjige u najire
slojeve hrvatskog drutva, u obiteljske, gradske, kolske i seoske
knjinice (Mauran, Bratuli, 2004: 94). Inicijative za reformom
Matice pokretane su i ranije: u Viencu 1872. godine (16: 255-
-256) Ivan Deman evocira razdoblje preporoda kao zlatno doba
Matice, kad je bujala i cvala samo zato, jer je bila pravim ogle-
dalom tadanjih nam tenja i misli jer se je bila s tadanjim nam
preporodom tako spojila i srasla, da mu je donekle i prednjaila.
Deman smatra da se to doba nikad povratiti nesmije, jer bi to
bilo oito nazadovanje. Naa poezija tei sada dublje zaroniti u
vrelo dobra, istinita i liepa , pa, prema njegovoj zamisli, s obzirom
da joj je znanost nedostiiva, a da je tek osnovano Drutvo sv.
Jeronima prigrlilo mal da ne sve hrvatske itatelje te mu Matica
nikad vie doskoiti nee, ona (Matica) treba od beletristine
postati muzikalnom. Godinu dana kasnije, Matica od Akademije
110
Nakon Gundulia su izdavani i drugi stari pisci poput Ignjata orevia (Uzdasi
Mandalijene pokornice 1851, Saltjer slovinski), Junija Palmotia (Kristijada 1852)
ili Andrije Kaia Mioia (Razgovor ugodni, 1862). Osim toga, objavljivane su
estetike i poetike (npr. Uputa u pjesmenu umjetnost Emanuela Sladovia 1852),
leksikografska i jezikoslovna djela (npr. Ilirsko-njemako-talianski mali rjenik
1849), te autori i pregledi svjetske knjievnosti, povijesti i popularne znanosti.
Meu prvim knjigama obnovljene Matice izdane su i knjige Julesa Vernea Izvan-
redna putovanja: Od zemlje do Mjeseca, Oko Mjeseca i Put oko Zemlje za osamde-
set dana. Sedamdesetih se oblikuju i pojedine specijalizirane edicije poput Za-
bavne ili Poune knjinice (1877), koje od usko estetski oblikovanog teksta
(kanonizirana domaa i svjetska djela), odvajaju pouno i odgojno funkcionalno
tivo. Nakon ranije objavljenih knjiga namijenjenih mlaoj publici (1877.
Andersenove Prie, Pavao i Virginija Bernardina Saint-Pierrea), kao prva knjiga
Zabavne knjinice objavljen je Nahod Franjo George Sand. Pounu je knjinicu,
koja je postala temelj Matiinih nastojanja oko obrazovanja graanskog sloja u
Hrvatskoj i koja je izlazila u nekoliko nizova knjiga za ope obrazovanje inte-
lektualaca, obrtnika, aka i studenata, otvorio Prirodni zemljopis Hrvatske Vje-
koslava Klaia. Usp. Mauran, Bratuli, 2004: 103-109.
169
preuzima vodstvo knjievnih poslova, a najavljuje se njezin pre-
ustroj prema pravilima eke Umlecke besede i Matice lidu. Ta-
da, pod predsjedanjem Matije Mesia, Matica se usmjerava prema
njegovanju beletristike i popularnim znanstvenim spisima, s
namjerom da se za enciklopedijsku prosvjetu srednjih razreda
naega naroda pretvori u onakvo ognjite, kakvo je jugoslaven-
ska akademija za strogu znanost, a svetojeronimsko drutvo za
prosvjetu puka (Vienac, V (1873): 6: 96). Uz to se, sve jasnije,
prema rijeima njezina novog potpredsjednika, Ivana Trnskoga,
Matica okree stasajuem graanstvu, nudei mu ne samo pri-
kladno knjievno tivo, ve i popularna predavanja i spise o svih
strukah znanja, koje osobito u obrtni i prometni ivot zasiecaju, a
to dosele ne bje smjer nijednom drugomu drutvu (ibid: 16: 249-
-250)
111
.
U to vrijeme Matica, iako sa glavnicom znatno manjom od
Svetojeronimskoga drutva i Akademije, nastoji ispuniti vrlo i-
roki niz funkcija: od izdavaa, nakladnika i organizatora distribu-
cije knjiga do strukovne udruge koja socijalno podupire potrebite
lanove.
112
Ona time, istina, pokriva sasvim odreeni dio ita-
109
Trnski e u ovom svom programatskom lanku iznijeti ciljeve koje bi reformirana
Matica trebala imati pred sobom:
1. unapreivanje liepe knjige itanjem i vlastitim radom, n.pr. izdavanjem
almanaha, podpunih antologia, skupljanjem i izdavanjem narodnih pjesama,
pripoviedaka, pria i poslovica, izdavanjem Rakovevih, Demetrovih i Per-
kovevih spisa, izpravljanjem glumitnoga repertoara itd.;
2. unapreivanje glazbene i likovne umjetnosti;
3. podpomaganje zaslunih pisaca i umjetnika nagradjivanjem njihova
knjievnoga rada, namicanjem putnih trokova;
4. pomo udovicam i sirotam zaslunih pisaca i umjetnika, poput Preradovia;
5. uz pomo gospodarskog odbora omoguiti da se dobro uredjenim knjiar-
stvom sva domovina zamrei i prodaja drutvenih knjiga osigura.
110
O preustroju Matice, njenoj samostalnosti i preraspodjeli podruja kulturnog
djelovanja vidi u Smiiklas, Markovi, 1892: 44-60. Tamo Smiiklas napominje
kako je trajna zadaa Matice osnivanje lijepe i iste knjige za obitelj hrvatsku,
usuprot svima koji raunaju na najobiniju zasladu knjige, koja da ovjeku ugadja
poput slasna jela i pila (ibid: 53).
170
teljstva: srednji, graanski sloj, ali to ini ispunjavajui ulogu
proizvoaa, distributera i valorizatora knjievnih i kulturnih
vrijednosti. Tek e dovretak reforme, s novim predsjednikom
Ivanom Kukuljeviem, osigurati izdavanje obe knjige za inteli-
genciju hrvatsku i, posebno, prema rijeima Tadije Smiiklasa,
okrenuti Maticu zadatku premoivanja golemog jaza koji se zad-
njih godina isprijeio izmeu akademskog diskursa i puke knji-
evnosti. Organizacijski, reforma je uspjela tek decentralizacijom
moi, kad je dio ovlasti i obveza s upravnog odbora prenesen na
spomenute radnike (povjerenike) koji se obvezuju unapreivati
smjer drutva svojom knjievnom ili umjetnom radnjom, itanjem
na zabavah, zajednikom radnjom u strukovnih odborih (Mau-
ran, Bratuli, 2004: 104).
Dakle, dok Drutvo sv. Jeronima izdaje kalendare, molitvene
knjiice i popularnu knjievnost, predstavljajui se kao izdava
za najiri puk, a Akademija znanosti i umjetnosti postaje arbitar
knjievnih i drugih vrijednosti, autoritet akademskog ivota i
znanja koje se doivljava kao superiorna instanca knjievnog i
kulturnog ivota, Matica se, kao iva akademija, sve vie profi-
lira kao drutvo i izdava koji podupire knjige iroke i trajne
vrijednosti: knjievne klasike, suvremena vrijedna knjievna djela,
te preglede i udbenike svjetske knjievnosti, povijesti, zemljopisa
i biologije. Time u njezinu djelokrugu prvenstveno vidi inteligen-
cija, uenici i studenti, srednja klasa, stale koji, kao to je reeno
na Glavnoj skuptini 4. svibnja 1874, nije niti uen niti puke
naobraenosti, graanski stale. Matica i Vienac u ovom vre-
menu, barem sljedeih sto godina, a u odreenom smislu i do
kraja stoljea i osnivanja Drutva hrvatskih knjievnika (1900)
koje preuzima funkciju strukovne udruge pisaca, imaju analognu
ulogu u profiliranju knjievnog i kulturnog polja. I jedna i druga
institucija imaju za cilj da hrvatskoj kui, bila velikaka, svee-
nika ili gradjanska, podaje zabave i pouke, da se budi pregnue
za svim to je liepo i koristno; da podjednako ocieni beletristiku
i umjetniku radnju u naoj domovini (Vienac, 1874: 51: 801-
171
-802). Time je njihovo djelovanje u tom razdoblju usmjereno na
posrednu i neposrednu valorizaciju knjievnih tekstova
113
i tako
na izgradnju knjievnog kanona. Osim toga, kako je navedeno,
izdavai, urednici i asopisi, svojim izborom autora i tekstova,
nainom njihove prezentacije itateljima, kao i trudom oko usmje-
ravanja njihova djelovanja u knjievnoj komunikaciji posredno
otkrivaju i vlastitu percepciju itatelja.
2.2.5.2.
Povlateni itatelji: instance prisvojenog/dobivenog autoriteta
Kakova i kolika nam je literatura nauna,
upravo onakva i onolika je i liepa knjievnost.
Vatroslav Jagi, Kratki priegled
Unutarknjievna percepcija itateljstva vidljiva je, kako je poka-
zano, na nekoliko razina komunikacije koju otvara samo djelo: u
okvirima knjievnih tekstova, opisima, karakterizaciji likova i
gradnji zapleta. Ako te stavove verbalizira (implicitni) autor, onda
moemo smatrati da su mu s druge strane analogni (implicitni)
itatelji koji sami aktivno sudjeluju u vlastitom pozicioniranju u
interpretativnom i evaluativnom univerzumu djela. Drugim rije-
ima, znaenje knjievnog teksta, ali i knjievna vrijednost uope
113
U prethodnom je poglavlju vie reeno o distinkciji spram zakonitosti trivijalnih
anrova i niskog ukusa koja se u Viencu moe pratiti od prvog broja,
usmjerenog spomenutim lankom ivi li, napreduje li naa knjievnost? Vatro-
slava Jagia. Ta vrsta distinktivnosti bit e odluujua i za profilaciju ovog aso-
pisa, ali i za autonomizaciju hrvatske knjievnosti i kulture kroz itavo devetnaesto
stoljee. Krajem osamdesetih godina, kad su konture tog procesa uvelike izvjesne,
pojavljuje se ilustrirani asopis Dom i sviet, to Vienevo urednitvo prati
sljedeim upozorenjem: Izdavai nee sigurno dopustiti da njihov list bude ono
to je u Niemaca Das interessante Blatt, pa e se u svakome obziru to ee
protiviti knjievnikoj prostituciji. Usp. Brei, 2005: 77.
172
nastaju kao posljedica sloenog komunikacijskog lanca izmeu
autora, itatelja i svijeta u najirem znaenju rijei. Kao drutveni
subjekti, itatelji se, kako je ve spomenuto, meusobno izdvajaju
razdvajanjima koje proizvode u recepciji knjievnih tekstova.
Ipak, unato njihovoj aktivnoj ulozi u stvaranju znaenja i vrijed-
nosti knjievnog djela, knjievna je komunikacija ovisna o kon-
stantnom usmjeravanju iz povlatenih mjesta recepcije i valo-
rizacije knjievnih tekstova i autora. U tom smislu, kritiari, teore-
tiari, povjesniari, antologiari i drugi dijele poloaj autoriteta
koji autoriziraju autore. Za knjievni kanon kljuni proces vred-
novanja djela i autora direktno utjee na stabilnost simbolikog
sustava vrijednosti u kojem mjerljivu mo imaju autori i kritiari,
ali i, posredno, itatelji. Ovi potonji, esto najslabije vidljivi u
borbama za mjesto u simbolikom poretku, predstavljaju nezaobi-
lazne instance njegova potvrivanja (Bourdieu, 1993: 76). Radi
toga se, kako e se vidjeti, knjievne borbe i vode pred oima
javnosti: arena simbolikih dobara eljno iekuje odbijanje ili
suglasnost promatraa (itatelja). Struktura polja, tj. prostora pozi-
cija koje odreeni autori zauzimaju unutar njega, prema Bourdieu
(ibid: 30), nije drugo do struktura distribucije simbolikog kapitala
koji oznaava uspjeh unutar samog polja i zadobivanje profita
kakav je primjerice knjievni presti: Knjievno ili umjetniko
polje je polje snaga, ali istodobno i polje bitki koje nastoje pre-
oblikovati ili zadrati postojee stanje tog polja snaga. To, razu-
mije se, trai konstantan rad: knjievni konzument, prema Trevoru
Rossu (1996: 407), jednako kao i majstor govornitva prije njega,
nije roen, ve je nastao pri emu je kao i majstor imao vodie
na raspolaganju. Knjige poetika iz osamnaestog stoljea nastavlja-
ju pouavati kompoziciji i izraavanju ali sve vie, takoer, poka-
zuju brigu oko ispravnog prihvaanja i razumijevanja pjesnitva.
Pitanje recepcije i valorizacije knjievnosti direktno je po-
vezano s radom na knjievnom kanonu i time na autonomizaciji
knjievnog polja, te na, prema Jagievim rijeima, unoenju re-
da u kaos knjievnog ivota. Posljedica takvih pokuaja unoenja
173
kritiarskog reda u knjievnu proizvodnju su i prve kritike i
polemike Stanka Vraza, Adolfa Vebera Tkalevia, Ljudevita Vu-
kotinovia i Janka Jurkovia. Poziciju povjesniarskog autoriteta
p(r)opisivanja svojevrsnog kanona zauzimaju i autori povijesnih
pregleda (Seljan, 1842; Kukuljevi, 1856, 1869; Jagi 1867,
1868), kao i autori prvih antologija i udbenika knjievnosti (Sto-
kan, 1863; Ljubi, 1864). Teorija novele Jovana Hranilovia,
vidjeli smo, takoer uspostavlja sud ukusa: on iskljuuje podjed-
nako Montepina, Suea i Dumasa, ali i Jorgovania zbog njegovih
jezovitih zapleta i dekadentnih likova, pri emu, kako je ve istak-
nuto, uspostavlja mjerila ukusa, profilira kanon, ali i nadlene
evaluativne i autorizacijske instance.
Recepcija knjievnog teksta tako otvara prostor moi kojom
se valoriziraju pojedini autori i tekstovi, ali i legitimira prostor
vlastitog kritiarskog i/ili znanstvenog autoriteta. Kao posljedica
toga nastaju razliite itateljske (kritiarske, znanstvene) interpre-
tativne zajednice iji se subjekti iskaza razlikuju svojom mogu-
nou prepoznavanja vrijednosti pojedinih objekata (autora i dje-
la) i praksi. Diskursi vrednovanja, kao to je pokazao Bourdieu
(2002), bez obzira radi li se o knjievnosti, umjetnosti, odijevanju,
sportu ili hrani, istodobno proizvode pravila vlastitog iskaza, raz-
vrstavaju objekte i legitimiraju subjekte vrednovanja. Oni, subjek-
ti, sposobnou ispravne primjene postojeeg sustava vrijednosti
koji je zakonodavan unutar konkretne zajednice, postaju i objekti
vlastitog iskaza. Pojedinano vrednovanje tako, prema T. Ben-
nettu (1995: 151-152), legitimira pojedinca kao prosudbenu in-
stancu i kao konani objekt vrednovanja. Univerzalistika per-
spektiva takve prosudbe projicira ideal osobe koja je, u odnosu
prema svojim fizikim i psihikim aspektima, prozvana kao
vrednujui, vrednovan i samovrednujui subjekt. U nastavku tek-
sta bit e razmotreni razliiti naini vrednovanja, implicitni i
eksplicitni, kroz koje se legitimira prostor evaluativnog iskaza.
174
2.2.5.2.1.
Predvorje kritike i znanosti
Kao to je ve spomenuto, asopisi se, meu ostalim, definiraju
stupnjem svog ograniavanja (Brei, 2005: 36) u odnosu na seg-
ment drutvenog ili kulturnog polja kojemu su posveeni. Ograni-
avanje i izbor su naela kojima je voen svaki pregled bilo kojeg
knjievnog korpusa, pa i antologijski. Ipak, antologije nastaju
kao rezultat nastojanja da se trajnije utjee na oblikovanje zami-
ljenog popisa vrijednih knjievnih djela: kanonskih. Brojne anto-
logije koje nastaju kroz devetnaesto stoljee pokazuju ustrajan
rad na oblikovanju nacionalnog knjievnog kanona. Knjievna
se proizvodnja smatra poljem na kojem raste svakojako bilje, a
zadatak je antologiara sakupiti ono izvrsno i vrijedno cvijee
(gr. nthos) i od njega nainiti kiticu (znanje, logos). Antologija
je tako i hrestomatija (gr. khrestomtheia od khrests: koristan
i manthnein: uiti), skup tekstova korisnih za uenje, pouavanje
i napredak (individualni i nacionalni). Tako je npr. kroz tree i
etvrto godite Danice ilirske objavljivano Razno cvtje iz iz-
vrstnih psnikah ilirskih: pjesme Vida Doena, Kanilia, Pal-
motia, Gundulia i drugih starijih pisaca
114
. Istodobno su samo-
stalno objavljivane antologije poput Slavjanske antologije Mede
Pucia za koju se u oglasu iz 11. broja Danice 1844. godine
kae: U ovom izboru biti e kao u vncu spleteno najmirisnije
cvtje dubrovake bae, koji si svaki rodoljub lahko e moi
pribaviti, i vidivi, kako su nai stari prie etiri sto ltah govorili
i pisali, nagledat se njihove krasote i izglede ove sldit i pridobit.
U etvrtom goditu Nevena Ivan Kukuljevi Sakcinski zapoi-
nje s izdavanjem pregleda Pjesnitva hrvatskog srednjega vieka,
koji naziva anthologia iliti cviet starog pjesnitva hrvatskog.
114
Daniin antologiar vjerojatno je bio Ivan Kukuljevi Sakcinski, koji je potpisao
i jednu od antologija starog hrvatskog pjesnitva objavljenih u Nevenu, IV
(1855): 3: 30-49.
175
Nakon Pucia, u Dubrovniku 1872. i 1882. izdaje I. A. Kaznai
Vienac gorskog i pitomog cvietja, antologiju preteno suvremenih
autora, nekoliko narodnih i dio prevedenih pjesama iz stranih
knjievnosti. Nakon njega, svoje antologije 1873. i 1876. objavlju-
je i August enoa
115
. Uz drugu je antologiju, koja ga je, unato
tome to je to mjesto kasnije dano Hrvatskoj antologiji (Zagreb,
1892) Huga Badalia, afirmirala kao prvoga antologiara, enoa
po Gottschallovoj poetici, sastavio poetiki uvod.
116
Tamo de-
finira vlastitu ulogu i istie estetsko naelo: Literatura nemjeri
se po krsnom listu pisca, nego po valjanosti pjesmotvora. Zbog
toga, iako potuje kronologiju i autorstvo, njegova antologija po-
najprije slijedi naelo pjesnikih vrsta i razdiobu koja je ekspli-
cirana u prvom, poetikom dijelu knjige.
Antologije su stoga, kao pokuaj sabiranja djela koja preten-
diraju biti ouvana kroz odreeno vrijeme, posredan put do kanona
i to ne samo kao sukus napisanog, ve i kao pokazatelj ukusa
antologiara, kao i njegovih oekivanja vezanih uz ukus itatelja.
Njihove odluke, kao i one autora, uitelja, knjiniara, recenze-
nata razdvajaju ono to je sredinje od onog to je sporedno,
ono to e biti tiskano od onoga to nee. Naravno, uvrtavanje
nekog teksta u antologiju ne osigurava njegov kanonski status.
Antologije, svojim poecima, reflektiraju kanon time to uvrta-
vaju poznate tekstove. Nakon to su objavljene, one ulaze u knji-
115
Opirno o prvoj enoinoj antologiji pie Franjo Markovi: O antologiji hrvatskoga
pjesnitva svih vjekova, Vienac, Vienac, V (1873): 18: 283-285; 300-301;
314-315; 346-348; 381-383; 397-399; 409-410; 425-427.
116
O Badalievoj antologiji izvjetava Jovan Hranilovi: Hrvatska antologija, umjet-
no pjesnitvo starijega i novijega doba. Sastavio Hugo Badali. Izdanje Matice
Hrvatske, godine 1892. Vienac, XXV (1893): 12: 183-187. Vienac prati i
objavljivanje slavenskih antologija u drugim sredinama. Tako se 1894. biljei
pojava antologije Jaroslava Vrchlickoga (XXVII (1894): 1: 14) i Gregorija Kreka
o kojoj pie Milivoj repel u broju br. 8, str. 119-120. O ovome i drugim pitanjima
vezanima uz antologije u hrvatskoj knjievnosti usp. Brei, 2000: 333-345.
176
evni diskurs i postaju glavnim imbenicima (pre)oblikovanja
kanona (Jusdanis, 1991: 66).
Kroz devetnaesto stoljee, kao to je ve spomenuto, u hrvat-
skoj knjievnosti nastaju brojne inaice antologija:
1. antologije starih pisaca, poput Raznog cvtja iz Danice ili
Slavjanske antologije Mede Pucia iz 1844. godine;
2. antologije narodnog pjesnitva (anonimnog!) iz 1844;
3. antologije suvremenog pjesnitva (Kaznaiev Vienac iz
1872. i 1882.);
4. one koje objedinjavaju sve navedeno, poput enoinih Vienca
izabranih pjesama hrvatskih i srbskih (Zagreb, 1873) i Anto-
logije pjesnitva hrvatskoga i srbskoga narodnoga i umjetno-
ga sa uvodom o poetici (Zagreb, 1876).
Njihova je simbolika vrijednost naglaavana paljivim estet-
skim dotjerivanjem. esto su pisane s namjerom da uu u salone
bogatih, pa je tako luksuzno opremljeni enoin Vienac izabranih
pjesama, nastao prigodno, za svjetsku izlobu, tiskan na najfinijem
utom papiru i opremljen brojnim ilustracijama. Ovo tipografski
reprezentativno djelo na koricama od fine tamne koe nosi zla-
tom naslikanu sliku jake simbolike vrijednosti: Okvir slike sai-
njavaju dvie mlade lipe, pod kojima se lira vidi. Sgora, gdje se li-
pe sastaju, stoje grbovi trijuh naih kraljevina, nad kojima lebdi
zviezda prehodnica. Sama slika prikazuje nam gorsku krajinu. S
lieva na brdu stoji vilin grad, iza koga sunce izlazi, u sriedi vidi
se kako vila na zlatnu jelenu leti svojim dvorovom. (Vienac,
V (1873): 20: 320). Idilina slika korica i vanjski lik zbirke uop-
e, kako istie u svom prikazu Franjo Markovi (ibid: 283), tek
su naznaka bogatstva njezinoga etiri i vie sto godina trajnoga
unutarnjeg bogatstva u kojem je sila junaka i slavnih i tunih do-
gaaja: tolika bojita, tolike razvaline, tolike sjajne gradove, slav-
ne svojom trgovinom, obrtom i umieem. Ona zornom ini ideju
knjievnog kanona (ili umjetnosti uope) kao ishodita narodnog
(ilirskog, slavenskog, hrvatskog) genija, stvarateljskog duha. Osim
177
toga, u Markovievoj eksplikaciji, ona sadri i sliku pjesnika
umnih i pjevaa sljepaca i djevojaka milotnih, njihovih misli i
uvstava, hrabre ine junake pjesme i sva uvstva lirine pjesme,
od vedre popievke uz etvu, uz zabavu, kolo, svu dragost i alost,
smieh i nestanost ljubavi, pak do najuzvienije ode na boga, na
veliajnu narav, na velike mueve naroda, napokon elegina uv-
stva na razvalinah slobode, na ruevinah sjajnih gradova. Pri tom
se pjesnitvo smatra emanacijom narodnog duha, njegove po-
vijesti i geografije: sinje more i velebne gore i ravna polja i pito-
me gorice nae, izrazom mnogovjenoga duevnoga ivota hrvat-
skoga. ak i kad se radi o tzv. umjetnom pjesnitvu u kojem
su ostvarenja individualizirana, a autorstvo istaknuto, njihova je
vrijednost u korijenima i izrazu narodnog duha i povijesti.
117
Knjievne nagrade
Kao i antologije, i knjievne nagrade koje se poinju raspisivati
polovicom stoljea, stimuliraju knjievnu proizvodnju, podupiru
nastajanje knjievnog kanona, ali i legitimiraju prostor (autoritet)
iz kojeg proizlaze. Dobitnici nagrada, slino kao i autori uvrteni
u antologije, zauzimaju posebno mjesto u hijerarhiji vrijednosti.
117
Estetizacija tiskanog materijala visoke simbolike vrijednosti kakva je spomenutih
antologija vidljiva je i u ureivanju periodike u kojoj se sve vie panje poklanja
grafikom izgledu, likovnoj opremi, glazbenim i modnim prilozima. Prve naznake
takva tretmana vidimo u pa tako prikazu Havliekova almanaha Iskra (1844)
iz pera Bogoslava uleka. Almanah predstavlja kao najljepi ures enske toalete,
rijeima: Hvala Bogu, to smo ipak jednom dobili knjigu, koja e moi i
izvanjskom lpotom ljubopitljivu pozornost naih gospojah probuditi i shodnim
sadrajem iskru ljubavi prama domovini i narodu u srcu nihovom uei. Navodi
pjesme, lanke, putopise, drame i ilustracije koje donosi i zakljuuje da stoga jer
je na prekrasnom papiru sa zlatnim urzom i tokom; tako da stvar neemo pre-
trat, ako reknemo, da je ovo glede izvanjske forme najkrasnija knjiga izmedju
svih, koje su dosad u naem jeziku izale, i da e bit ures toiletti svake gospoje i
pored inostranih knjigah (Danica, XI (1844): 16: 63-64).
178
Oni, prema Sarah M. Corse (van Dijk, 1999: 127-128), dobivaju
svojevrstan predkanonski status kao obrazovani pokuaj pret-
kazivanja onoga to bi moglo preivjeti nestalnost i kritiku vre-
mena te postati klasik sutranjice. Kao takvi, dobitnici knjievnih
nagrada i diskurs koji ih okruuje imaju nekoliko funkcija:
1. podupiru elitistiku verziju knjievne estetike, znane kao
dobro pisanje;
2. kontinuirano vrednuju pojmove iste knjievnosti i estetske
hijerarhije vrijednosti;
3. kao i knjievni kanon ope, slue kao meunarodno mjerilo
stanja nacionalne kulture; oni su znak zdravlja i ivotnosti
koji suvremena nacionalna kultura pokazuje drugima.
Hrvatski knjievni asopisi kroz devetnaesto stoljee oglaa-
vaju ali i sami otvaraju natjeaje za razliite knjievne nagrade.
One su uglavnom posljedica usmjerenijeg podupiranja bilo po-
jedinog knjievnog anra, bilo pisanja izvornih djela na knjiev-
nom standardu uope. Tako Neven od treeg godita, 1854.
godine ustanovljuje nagrade za izvornu prozu, pa u 28. broju, 13.
srpnja objavljuje: Sa zahvalom moramo ovd napomenuti veli-
koduje jednoga lana drutva Matice, koji je ovaj asopis sa 4
nagrade od 26 dukatah svake pol godine uza najbolje izvorne
pripovdke nadario, te si time o napredku istog lista veliku zaslugu
pribavio. Dva mjeseca kasnije, 7. rujna (br. 36: 575-576), dozna-
jemo i dobitnike spomenute nagrade: Po pismenom glasovanju
t. obinstva Nevenova najvie su zadobile glasovah sldee 4.
pripovdke i to po redu kakao sde: 1. Pobratimstvo, spvana
pripovst od L. Botia. 2. Vidov dan na Lobor gardu, hist. pri-
povdka od M. B. 3. Hajdukova zarunica, hist. pripovdka od
J. Tombora. 4. Prijateljice, pripovdka od Dragojle Jarnevie-
ve prve dv nagrade svaka po 8 dukatah, a ... druge dv na-
grade po 5. duk. Nakon novela, na red za nagrade su dola i
izvorna dramska djela: Kazalini odbor oglasio je u Nar. Nov.
ovaj Razpis nagrada za proizvode dramatine knjievnosti I.
179
Za najbolju izvornu dramu viju, bez obzira na predmet i formu;
trista forinta. II. Za najbolju puki igorkaz, ili veselu igru, iz do-
maega ili u obe iz jugoslavenskoga ivota narodnog crpljenu:
dviesta forinta. III. Za najbolji prievod komada od gore naznaenih
struka: sto forinta... u Zagrebu 1. rujna 1858. Ljudevit Vukoti-
novi, predsjednik kazal. odbora.] (Neven, VII (1858): 23: 367-
-368).
Kao i kod antologija i pregleda, oglaavanje, izbor i selekcija
knjievnih nagrada je uvelike vrijednosno oznaena: vrednuju se
anrovi i djela, iz ega se projicira hijerarhija Bogovi i Boti vs.
Tombor i Jarnevi, odnosno izvorna drama vija vs. puki
igrokaz, ili vesela igra, odnosno, na treem mjestu, prijevod. Osim
toga, vrednuje se, povratno, i sam postupak raspisivanja nagrade
ona e osigurati napredak lista (Nevena) koji e ne samo
dobiti nove materijale, ve e se dodatno legitimirati unutar knji-
evnog i kulturnog polja. Rad na antologijama, izborima i nagra-
dama uvjetovan je evaluacijskim autoritetom: simbolikom, ali
i, pogotovo kad je rije o nagradama, ekonomskom moi koja ih
podupire. Knjievne su nagrade raspisivali institucije i pojedinci:
mecene koji su bili znani (Ivan Nepomuk Drakovi, Haulik
118
,
Strossmayer) ili, kao u navedenom sluaju, nepoznati. Strossma-
yer je svojom mecenatskom ulogom uvelike podupirao stasanje
nacionalne kulture: njegovim su zalaganjem osnovani i Jugo-
118
Iz zaklade grofa I. N. Drakovia u Matici je od 1869. godine objavljeno na de-
setke knjiga, od Homera, Herodota i Demostena do Franje Kuhaa, Marije Jam-
briak i Mijata Stojanovia. S druge strane, kardinal Haulik, prvi zagrebaki
nadbiskup i pripadnih prve generacije preporoditelja, kako navodi Vinko Brei
(2001: 29-30), podupirao je cijeli niz aktivnosti, socijalnih, obrazovnih, znanstve-
nih i umjetnikih: potpomagao rad Matice ilirske, Akademije, i Sveuilita,
Glazbenog zavoda, ureenje maksimirskog parka i osnivanje Hrvatskog knji-
evnog drutva Sv. Jeronima, kasnijeg irilometodskog drutva i Metropolitane
sa 194 srednjovjekovna kodeksa na pergamentu i oko 50 000 svezaka knjiga.
Ipak, prema Breievim rijeima, ime hrvatskog mecene ili najveeg hrvatskog
mecene tek uz Strossmayerovo ime dobiva emblematsku ulogu.
180
slavenska akademija znanosti i umjetnosti (1867) i Zagrebako
sveuilite (1874)
119
, institucije koje su presudno usmjerile cen-
tralizaciju simbolike moi nad odreivanjem nacionalnog knji-
evnog kanona. Strossmayer ih je vidio kao kulturnu osnovu
ostvarivanja jugoslavenske ideje koja bi objedinila June Slave-
ne
120
: sredite tog procesa trebao je biti Zagreb, kojemu je na-
119
Nisu bili podupirani samo asopisi (primjerice Knjievnik) ili institucije, ve i
pojedinci. Kako navodi Ivo Frange (1975: 261), od Augusta enoe dalje, teko
je nai hrvatskoga knjievnika koji od Strossmayera nije dobio pomo, ako mu
se obratio. Politiki i ekonomski utjecaj ovog najveeg Vieneva dioniara
time se uvelike irio, pa je postupno, prema rijeima Vinka Breia (2001: 34-
-35), Strossmayer izrastao u supstituciju nepostojee nadlene dravne institucije,
odnosno dravu samu. Stoga, iako je podupirao nastanak i djelovanje institucija
kojima bi trebala biti inherentna vlastita neovisnost o politikim, ekonomskim i
religijskim institucijama, njegova se mo disperzirala upravo kroz ove sfere.
Stoga se i pravaki (Kovaiev) otpor prema njegovu utjecaju i institucijama iza
kojih je stajao moe itati ne samo kao zagriljivost politikog neistomiljenika,
ve i kao legitiman nain suprotstavljanja centralizmu moi. Znakovita je, u tom
smislu, i ambicija Vienca koji godinama svesrdno podupire Mecenin status,
izvjetavajui o njegovim donacijama, aktivnostima i obljetnicama. Godine 1872.
(str. 682) autor potpisan kao K. N. V. opisuje sliku (nalije) biskupovo koje je za
Akademiju nainila slikarica Amalija de Angelis: U pristojno sjajnoj velikoj
izbi sjedi pokrovitelj u navadnom biskupskom odielu () Plemenita ozbilj i
bodrost oivljuju mu obraz, ivahne oi izdaju ivo visoki mu pronicavi um;
rekao bi, da su mu usta spremna prosloviti kojugod svetih i znamenitih istina.
Ruku prevrsno risanih, i kanda za ivota odrubljenih, desnu mirno sloio na desni
stolcu oslon, a u ljevici prislonjenoj o stol sa pisaom spravom dri kou bjelicu
na kojoj su itljive ove riei one nezaboravne saborske besjede: Akademija
znanosti ima biti najplemenitiji cilj radnje duevne To pako moe samo
tada biti, ako se znanosti otvori vrelo u sveuilitu. 29. travnja 1861. Sljedee je
godine (1873: 96) objavljen oglas u kojem stoji kako se reprodukcija tog Stross-
mayerova portreta moe kupiti za 15 fr. kao liep kuni ures.
120
Osnivanju Sveuilita prethodila je biskupova izdana potpora osnivanju Galerije
slika koje je sam godinama sakupljao i bio poklonio Akademiji. Naslovnica
drugog broja Vienca, na Uskrs 1875. godine u obliku oglasa donosi velikim
boldom tiskan tekst u kojem se kae: Ruka blagoslovna, koja je uzkrisila nau
akademiju znanosti, ruka, koja je udarila temelj sveuilitu hrvatskomu, ruka,
koja nosi pred narodom sjajnu lu prosvjete, ruka slavnoga naega biskupa
Josipa Jurja Strossmayera namieni rodu hrvatskomu na Uskrs pisanicu od 40000
181
mijenjena negdanja uloga Toskane u oblikovanju zajednike
talijanske kulture (Rapacka, 2002: 97). Kao posljedica tih na-
stojanja, Strossmayer je intenzivno podupirao institucionalizaciju
hrvatske kulture i njegovanje njezinih raznorodnih tradicija to
je uvelike odredilo smjer novog programa nacionalne integracije
i znaajno pridonijelo jaanju nadregionalnoga svehrvatskoga
kulturnog univerzuma (ibid: 98). Politiku i kulturnu protuteu
Strossmayeru i njegovim istomiljenicima Franji Rakom, Ivanu
Mauraniu, ali i Augustu enoi pruili su svojom kritikom pri-
padnici Stranke prava koja se, za razliku od narodnjaka koji su se
oslanjali na graanske intelektualne elite, obraala irokim dru-
tvenim slojevima, uglavnom sitnom graanstvu. Ante Kovai,
iji je kritiki impuls protiv centralizma politike, ekonomske i
simbolike moi ve istaknut, uz svog politikog, kulturnog i ideo-
lokog vou, Antu Starevia, jedan je od Strossmayerovih najgor-
ljivijih protivnika. U registraturi (1888), kroz lik Mecene, karikira
njegov habitus i djelovanje
121
.
for., da se podigne liepa palaa u gradu Zagrebu, u koju e se smjestiti znamenita
sbirka slika, koju je slavni na dobrotvor naroda ve odprie poklonio bio aka-
demiji znanosti [istaknula M. P.]. Vidimo da se, dakle, Strossmayeru daju prome-
tejanska obiljeja: njegova ruka u ovom je tekstu simbol aktivnog patriotizma
koji djeluje na dobrobit naroda. Narod je, i ovdje, kao i u preporodno vrijeme,
subjekt i objekt iskaza: iz njegova izvora se crpi vrelo nacionalne distinktivnosti,
ali se na njega i prosvjetljuje: sjajna lu prosvjete ima rasvijetlili tamu neobra-
zovanosti i nacionalne neosvijetenosti. Sam Strossmayer, ije je geslo bilo
Prosvjetom k slobodi, spomenuti svoj in takoer tumai posljedicom nakane da
njegova zbirka postane dobrom itavog naroda: ogled prijateljem umjetnosti i
za irenje boljeg ukusa u narodu, ali i kao potpora sveuilitu ijoj je katedri
(stolici) za povijest umjetnosti, kako kae, skoro nada.
121
Kasnija politika i kulturna previranja donijela su, nakon Prvog svjetskog rata,
razoaranje idejama ijim je zagovornikom ili ak utemeljiteljem dran Stross-
mayer, pa su, prema J. Rapackoj (2002: 172-173), stizale optube na njegov ra-
un ne samo od pristaa ekskluzivistikih orijentacija, nego i ljeviara poput
Miroslava Krlee u ijim je Baladama Petrice Kerempuha (1936) biskup prikazan
kao jedna od lanih zvijezda hrvatskog planetarija na vjenom i samoubilakom
putu u Be.
182
Svakako, onda, kao i danas, raspisivanje knjievnih nagrada
trai ekonomsku podrku koja je nuan ali ne i dovoljan uvjet
njihova ostvarenja. Ono to nagrade ini nagradama je simbolika
vrijednost koju nose, a koja im je dana simbolikom moi i ha-
bitusom autoriteta koji ih raspisuju, tradicijom same nagrade
kontekstom i uincima njihova provoenja. Antologije i nagrade
u svom implicitnom vrednujuem impulsu mogu se smatrati pret-
hodnicom eksplicitnijem nainu valorizacije autora i djela u knji-
evnim povijestima, pregledima i biografijama i zajedno s njima
promatrati kao predvorje kritikog i znanstvenog promiljanja
knjievnih djela i autora.
2.2.5.2.2.
Knjievna kritika i znanost
Iako je kritika
122
u najirem smislu shvaena kao recepcija umjet-
nosti, stara koliko i sama umjetnost, kao knjievna vrsta sa svojim
razliitim metodama i ciljevima, prema Albertu Thibaudetu (Ba-
rac, 1938: 310), oblikuje se u devetnaestom stoljeu, kao proizvod
europskoga liberalizma. Liberalni se humanizam, tvrdi Terry
Eagleton (1987: 214), nastoji suprotstaviti ideologiji, ili je barem
modificirati, otvorenim pokazivanjem prezira prema tehnokraciji
122
Etimologija rijei: potjee od gr. krinen, suditi, luiti, iz ega je izveden kritis,
sudac i kritiks, prosuditelj, ocjenjiva knjievnosti, u ranijim razdobljima, od
antike do 17. st., shvaen uglavnom kao tuma tekstova i rijei, u smislu dananje
oznake kritikog izdanja. Ipak, ranije postojanje takvih vrsta tumaenja knji-
evnosti, kako tvrdi V. Biti (1986: 75) , ne bi valjalo poistovjeivati s dananjim
pojmom kritike jer se time brkaju mikrostrukturne anticipacije s makrostruk-
turnom, dakle osvijetenom, pojavom. Teorijsko odreenje knjievne kritike moe
biti iskljuivo povijesno utemeljeno. Drugim rijeima, kao i kad je rije o knjiev-
nom kanonu, za anticipaciju kritike presudne su promjene koje se dogaaju unutar
knjievnog polja, a koje reflektiraju status anra i njegov poloaj unutar oblikovane
hijerarhije anrova, poloaj njegovih nositelja i njihov simboliki status.
183
i njegovanjem duhovne cjelovitosti. Profiliranje knjievne kritike
kroz devetnaesto stoljee znak je usmjeravanja knjievnosti prema
sferi vlastite autonomije, vlastitog zakonodavstva. Ona pritom
regulira naine govora o sebi (kritiki diskurs), instance tog govora
(vrednovanja), tj. mjesta autoriteta i vlastiti djelokrug koji se,
prema Eagletonu (ibid: 218), oblikuje kao odnos moi izmeu
onih koji definiraju i uvaju diskurs i onih koje takvi monici se-
lektivno priputaju diskursu. To je dakle mo priznavanja ili ne-
priznavanja onih koji po miljenju odabranih bolje ili loije
vladaju diskursom. Najzad, to je pitanje odnosa moi izmeu knji-
evno-akademske ustanove (u kojoj se ovo zbiva) i vladajuih
interesa drutva, kojemu ouvanje i kontrolirano proirivanje po-
stojeeg diskursa osigurava reprodukciju istomiljenika i garantira
zadovoljenje ideolokih potreba. Ovaj Eagletonov poneto she-
matizirani prikaz funkcioniranja instanci proizvodnje knjievne
vrijednosti valja, kako e se pokazati, uzeti s odreenim odmakom.
Naime, jednako kao to se izdvajanje povlatenih instanci vred-
novanja, uvara diskursa, jezika i moi odvija nepravocrtno i ne-
jednakom dinamikom, tako su i te same instance unutar sebe ne-
homogene i podlone dinamici samog pripadajueg polja. Osim
toga, u proizvodnji knjievnog znaenja i vrijednosti, sudjeluju,
kako je navedeno, i instance konzumenata, deprivilegiranih itate-
lja koje ne bi valjalo iz bilo kakva elitistikog, ukljuivo marksi-
stikog intencionalizma, shvaati kao masu podlonu manipula-
cijama povlatenih. Knjievna kritika se, tako, kroz devetnaesto
stoljee izdvaja kao anr bez kojeg knjievnost u suvremenom
znaenju rijei ne bi bila zamisliva. Paralelno s ranije opisanim
promjenama, s kojima se kategorija knjievnosti poinje od
pismenosti uope ograniavati na tzv. kreativno ili matovito
djelo, izdvajaju se instance zaduene za prosuivanje kreativnosti
i matovitosti autora i djela. One, kao to e se vidjeti, stvaraju i
podupiru sredinji pojam autora-stvaratelja, definiraju estetske
kriterije i njihovu primjenjivost, ime posreduju u koncipiranju
knjievne povijesti, nacionalnog knjievnog kanona i odvajanju
184
knjievnosti od drugih diskurzivnih podruja. Knjievno djelo
se, dakle, tek s osamnaestim i devetnaestim stoljeem izdvaja
kao estetski objekt koji je izdvojen iz sfere svakodnevnog ivlje-
nja. Objektivacija knjievnosti, njezinih ostvarenja i uinaka moe
se tumaiti i kao prelazak iz usmenosti u pismenost, koju, kako
je vidljivo i u domaoj knjievnoj povijesti, prati sabiraka in-
tencija (Biti, 1986: 83). Kroz devetnaesto stoljee, jo od pozi-
va nadbiskupa Maksimilijana Vrhovca duhovim pastirima da sa-
kupljaju narodno blago, objavljenog 1813. godine, traje sustavno
sakupljanje, objavljivanje i oponaanje tzv. narodne knjievnosti.
Otkrie naroda i njegova kreativnog duha, kao i isticanje njego-
ve prirodnosti i neiskvarenosti, povezano je s preuzetim ru-
soovskim konceptom koji je ovdje, kako pokazuje Peter Burke
(1991: 27; 30-31), zapravo dio poriva za egzotinim meu pri-
padnicima viih klasa. Sakupljanje narodnog stvaralatva samo
po sebi, smatra Burke (ibid: 35), indicira ve zapoeti proces raslo-
javanja izmeu visoke i puke kulture. Prije tog vremena, u
ranijim stoljeima, obrazovane klase balade, puke pjesmarice
i slavlja jo ne dovode iskljuivo u vezu s obinim ljudima, upravo
zato to i sami sudjeluju u tim oblicima kulture. Izdvajanje visoke
knjievnosti iz sfere svakodnevnog ivljenja, kako navodi Biti
(1986: 93), ponitava mjerodavnost obinog itateljskog isku-
stva, pa se uspostavljaju instance njezinog tumaenja i posredo-
vanja kritike, prikazi, recenzije. One istodobno prate i usmje-
ravaju njezin put na nastajuem tritu knjievnih vrijednosti
123
.
123
O vrijednosti knjievnosti, pie Milivoj Solar (1978: 135), ima pravog smisla
govoriti tek onda kad se knjievna djela proizvode za trite. () Knjievnost
() mora biti otuena od mene da bih ja znao kako mi je ona potrebna, i kako
je ja sam ne mogu stvoriti. Tek u toj situaciji knjievnost je ona specifina
vrijednost koja je osobita i razmjenjiva istodobno. Kritika je, dakle, ta koja se,
u vremenu u kojem se otvara jaz izmeu neposrednog iskustva i knjievne vrijed-
nosti sadrane u djelu, predstavlja kao posrednik izmeu autora (djela) i itatelja.
Svetozar Petrovi (1972: 33) smatra da je specifina funkcija knjievne kritike
kreativno utvrivanje konteksta u kojemu se knjievno djelo doivljava. Za
185
2.2.5.2.2.1.
Kritika: objektivnost, imanentizam, imagi/nacija
Prvi znaci takvih pomaka u hrvatskoj su knjievnosti vidljivi u
angamanu dijela suradnika Danice, prvenstveno Stanka Vraza,
Ljudevita Vukotinovia i Dragutina Rakovca, na pokretanju Ko-
la, asopisa koji u svoj zadatak stavlja anticipaciju neovisne knji-
evne kritike. Profil asopisa dan je i u oglasu objavljenom u
Danici (IX (1844): 17: 91-92) u kojem se naglaava vanost
kritike koja je, zdrava i umjerena, potrebna pogotovo mladoj knji-
evnosti: Kritika, prava kritika, opredlit e svrsi shodni pravac
duhovnomu, imenito pako knjievnomu ivotu; izbrojit e spisa-
teljem njihove pogrke i prednosti, uvat ih od stramputicah i
objavit im put, kojim e najsigurnije do svrhe doprti. Pisanje
kritike je, istie autor oglasa, posao koji je u maloj sredini optere-
en osobnim odnosima i esto ga je nemogue valjano izvesti, pa
se stoga nitko ne treba uditi to smo dosad, ele se ukloniti
gori spomenutoj nevolji, u listu naem (Danici, op. M. P.) samo
malo prostora posvetili kritici i to sada prenosimo sud iz ekog
asopisa Kwty o treem svesku Kola. Taj tekst Dr. ejke
detektira postojei jaz izmeu autora i itatelja unutar kojeg se
javlja potreba za kritikom kao njegovim posredovanjem. Upravo
to je mjesto na kojem se, prema ejki, vidi uspjeh kritike aktiv-
nosti Kola.
Kroz ovaj je asopis uope, a posebno zahvaljujui djelovanju
Stanka Vraza, jasnije usmjereno vrednovanje knjievnosti, pa je
ve u njegovoj prvoj knjizi, prema Antunu Barcu (1938: 4),
objavljen prvi ozbiljni kritiarski program u novijoj hrvatskoj
knjievnosti u kojem kae: Teko je naime rasuivati objek-
Petrovia je u recepciji djela odluujui upravo doivljaj, a kritika se ne bavi
toliko iskazivanjem ili vrednovanjem koliko obrazlaganjem kritikog suda, jer
je to jedini nain da subjektivni stav objelodani svoje objektivne uvjete i tako
omogui komunikaciju s itaocem (Biti, 1986: 75-76).
186
tivno stvari ondje gdje jo spisatelji nisu nauni gole sluati
istine. Taj je bio obiaj dosad i kod nas. Svaka se nova, ta bila i
najgora knjiga, hvalila, i pisalac u zviezde kovao. Nu kad je naa
knjievnost ve u osmoj godini, to je istina ve krajno vrijeme da
se jedared pisaoci od slatke sise odbiju, djeinski im se bamaci
svuku i da se postavljaju na mladosne noge svoje Treba da se
osviestimo, da rie zametnemo o stvarih naega knjienstva i
vrhu njih da se triezno razgovaramo ne glede na prijateljstvo,
srodstvo i druge okolnosti (istaknula M. P.).
124
Iz ovoga se ponajprije uoava jasna perspektiva napretka
(razvoja) nacionalne knjievnosti ije poetke Vraz vidi u 1835.
godini i koja je te 1842. godine, dakle, iz djetinjstva prela u mla-
dost, pa je sada valja prikladno vrednovati, postaviti na mladosne
noge. U tome je nezaobilazna adekvatna (objektivna) kritika kao
znak duhovne zrelosti nacionalne knjievnosti unutar koje se kri-
tiar postavlja kao arbitar knjievne vrijednosti koji svoj sud (golu
istinu) upuuje piscima koji moraju biti spremni uti taj sud. Takva
vrsta opisa kritike koja je usmjerena na instancu autora (stvarate-
lja) otkriva ve spominjani romantiarski imanentizam. Kritika
je, dakle, upuena autoru i njegovu radu, ali se istodobno smatra
aktivnom posrednicom izmeu autora i itatelja, onom koja daje
potrebna objanjenja o djelu koje, kako bi to rekao Frye, o vlasti-
tom interpretacijskom kontekstu uti. Istodobno se donosi i sud o
dotadanjoj kritici koja je, ako se uope moe nazvati kritikom,
bila previe okrenuta izvanknjievnim (nacionalnim, rodbinskim,
prijateljskim) kriterijima, pa je njezino vrijeme prolo: sada je
vrijeme da rie zametnemo o stvarih naega knjienstva. Vraz,
dakle, zagovara objektivne kriterije vrednovanja knjievnosti,
golu istinu koja je, upravo kantovski, triezna neovisna o
124
Potpisan kao Jakob Reetar iz Cerovca, pie pod naslovom Narodne psme u
Slavonii, (Kolo, I (1842): I: 124-128. Osim ovoga, Vraz se, prema Marcelu
Vidaiu (1951), potpisivao i kao Frass Jakob, Stanko, Cerovan Jakob i Mirko
Jurii.
187
bilo kakvim interesima. Ono lijepo, za Kanta (1991: 241), dopada
se neposredno (ali samo u refleksivnom opaaju, a ne u pojmu
kao moralnost), dopada (se) bez ikakvog interesa (dodue u
etikom smislu nuno je povezano sa nekim interesom, ali ne sa
takvim interesom koji prethodi sudu o dopadanju, ve koji je tim
sudom tek izazvan). Objektivni kriteriji suda ukusa predstavljeni
su time kao svevaei (univerzalni) (ibid: 240), ime su svima
propisani kao dunost: lepo izaziva dopadanje koje polae pravo
na odobravanje svakog drugog oveka, pri emu je duevnost u
isto vreme svesna izvesnog oplemenjivanja i uzdizanja iznad pro-
ste prijemivosti za zadovoljstvo koje dobija preko ulnih utisaka
(ibid.). Autonomna estetika koja se time oblikuje povezuje lije-
po, dobro i istinito, pa godinu dana nakon ovog Vrazova programa,
Ljudevit Vukotinovi u Kolu (III(1843): 129-136) objavljuje
Tri stvari knjienstva gdje, zasnivajui autonomnu estetiku, istie
sljedee: da bi se ista i prava izobraenost postigla valja gle-
dati strogo, da budu proizvodi nai krpostni i puni dobrih dr-
anjah. ednost i isti moral vigd neka vlada. Ivan Deman,
isto tako, u spomenutoj analizi Matiina djelovanja kae Naa
poezija tei sada dublje zaroniti u vrelo dobra, istinita i liepa
(Vienac, IV (1872): 16: 255-256).
Taj se moralni interes poezije (knjievnosti) koja se oblikuje
u distinkciji prema heteronomnim ciljevima moe initi nespo-
jivim ili paradoksalnim, no on, prema Kantu, kako vidimo, ne
prethodi sudu ukusa nego ga slijedi, njime je izazvan. Vrazova
nastojanja s Kolom ila su, kako navodi Antun Barac (1893: 4-
-5), u pravcu jasnog razdvajanja umjetnike vrijednosti od do-
minantnih nacionalnih. On je, dosljedno romantiarskoj perspek-
tivi, smatrao da knjievnost (poezija) ne pripada ovom svijetu i
da je nije mogue propisivati njegovim zakonima: Tko god
poznaje poeziju, zna da je edo to nestano dijete rajsko, koje
se ne raa na zemlji, nego roeno silazi s neba da kiti tuni ivot
ovjeanski zracima duha svevjenoga, rajskoga, nebeskoga, kao
iskra neumrlog boanstva. Poezija se ne oblai u svilu i kadivu,
188
ne hrani se eerom, ne poji se ampanjtinom, ne trai sjajnih
dvorova i zlatnih palata, da tu hodi po svilenih stazih i spava na
mehkih duecih, ve slobodna dolazi kad njoj drago () K uspije-
vanju poezije ne treba dakle ni zapovjedi carske ni Stjepanova
blaga. Ona sama po sebi nie gdje je njoj drago, a gdje je nije vo-
lja niknuti i cvasti, tamo si je nee dozvati, ma potroio svu silu
i blago ove zemlje.
125
Iako Barac (1938: 5) smatra da je Vrazov kritiarski rad bio
sporadian i bez posljedica koje bi se mogle snanije osjetiti u
ivoj knjievnosti, ovi njegovi tekstovi pokazuju jasnu percepciju
knjievnog polja kao autonomne sfere, neovisne o carskoj volji
ili Stjepanovu blagu. Za njega je prostor knjievnosti prostor
genija individualnog i narodnog koji je predoen, kako je ranije
pokazano, kao prirodan i izvoran
126
. Genij je zakonodavac lijepim
umjetnostima (Kant, 1991: 196), talent da se proizvede ono za
ta se ne moe propisati nikakvo odreeno pravilo, original ko-
ji za kasnije nasljedovatelje postaje egzemplar. Stoga Vrazov, a
kasnije i enoin (1865) ili Jagiev (1869), poziv za narodnim
razvitkom domae knjievnosti ne znai folklorizam, ve pokuaj
125
Antun Barac (1938: 4-5) ovaj lanak, objavljen nepotpisan, pripisuje Vrazu. Usp.
Pregled knjigopisni. Knjienstvo junih Slavjanah. God. 1846, Kolo, III (1847):
V: 85-92.
126
Peter Burke (1991: 31) upozorava da je pojam narodnog genija koji je uvelike
oblikovao romantiarsku ideologiju zasnovan na tezama Johanna Gottfrieda
Herdera i brae Grimm o izvornosti, kolektivnom stvaralatvu i istoi
narodne due: Prva se teza odnosi na starost pjesama i pria i obiaja i vjerovanja
to su ih bili otkrili. Nastojali su ih smjestiti u neko neodreeno prvotno
razdoblje (Vorzeit) i vjerovali su da se pretkranske tradicije tisuu godina
prenose nepromijenjene. [] Druga teza sadrana je u glasovitoj teoriji brae
Grimm o kolektivnom stvaralatvu: Das Volk dichtet. Burke dri da je, kao
metafora izreka brae Grimm prokrila nove putove, no da je u doslovnom smislu
ona zapravo pogrena rasprave o narodnim pjevaima i pripovjedaima poka-
zale su da prenoenje usmene tradicije ne spreava razvoj individualnoga stila.
Trea teza poiva na pojmu istoe narodne due i na njoj se grade identifikacije
i pripadnosti: ija je narodna kultura? Tko je narod?.
189
da se, nasljedovanjem narodnog genija, pronae autentian knji-
evni izriaj. Provedbu njegova kritiarskog programa moemo
u neravnomjernom ritmu odmicanja i pribliavanja moralizmu,
pedagogiji, Crkvi i politici pratiti do kraja stoljea. Prvi je kamen
kunje prepoznavan u kritikom radu jednog od prvih sustavnijih
kritiara Adolfa Vebera Tkalevia. Deset godina nakon pokre-
tanja Kola, on u Nevenu pie prvu opirniju knjievnu kri-
tiku
127
: moralistiki intoniran sud o Mejrimi Matije Bana. Mo-
raliziranjem e biti obiljeeni i kasniji njegovi knjievni sudovi,
primjerice o Cvieti Mede Pucia, Krvavoj koulji Jovana Sunde-
ia i stihovima Gjure Kovaevia i Josipa Eugena Tomia, koje
je objavio u Najnovijim pojavima naega pjesnitva (Knjiev-
nik, II (1865): 2: 242-249). Tamo Puciu, kojeg istina preporuuje
na itanje, zamjera to je dio glavnog predmeta spjeva moralno
grd: Cvieta je bludnica s kojom se glavni lik pred njezinu smrt
vjena, te to uvodi cijeli niz nepjesnikih motiva poput kon-
tekstualizacije radnje (francuska okupacija Grada) ili objanjenja
okolnosti Cvietine smrti (pogiba od prehlade zadobivene u poa-
ru). Sundeiu zamjera nematovitost, a mlade pjesnike Kovae-
127
Ozbiljnost Veberova pristupa, izazvala je, unato njegovim ogranienjima,
pozitivne reakcije, pa urednik Nevena J. Praus kritiku prati sljedeom biljekom:
Treba ve jednom da se i kritika pojavi na literarnom naem polju, jerbo to
znai, da smo ono doba prvog knjievnog razvitka reko bi dtinstva prevalili,
gd nas je odmah vredjala svaka, ma bila i najpravednija rca, koju progori kri-
tika rasudjujui dla naa. Iskrena, bezpristrana i na razlozih osnovana kritika
svagd oevidno pospuje razvitak, dakle se i kod nas tomu nadati moemo.
Praus komentira i pretjerani Veberov moralizam: to se dakle suda g. Ad. Ve-
bera o Mejrimi tie, mislimo skoro sasvim tako, kao to na dopisatelj P. misli,
pa ba zato i mi priznajemo, da je g. V. verlo vto ocnjivao sve ostale znaaje
u Mejrimi, izim jedino ivana. G. V. je znaaj ivana smatrao sa gledita prav-
nonaravnog, a ne, kao to bi tu trebalo, sa gledita strastnog, pa je k tomu valjda
i zaboravio, da je tragedia ve po svoj naravi glavno trkalite strastih, i da ljudi
bolujui u ognjici strastih, ako su i najkrepostnii, nemogu se ipak sauvati od
svake i najmanje moralne pogreke, te zato nemogu da budu dosldni u svojim
mislima i dlima, budu da je upravo nedosldnost plod njihove strasti borei se
sa krepostju (Neven, I (1852): 50: 792-796).
190
via i Tomia istodobno hvali kao talentirane i matovite, ali i
kudi s pozicije moralnog i literarnog autoriteta. Kovaevi mora
jo mnogo uiti da bi mu pjesnitvo bilo uvjerljivije, a radnja
bolje motivirana, te voditi rauna o tome da je prenjean, pae
razbludan: Nije on zadovoljan, da se dvoje grli i cjeluje, ve se
moraju i za grudi, dojke ili sise dirati, pa na takovo draganje mora
ena izazivati i u svakoj ga zgodi spominjati; njemu nije dosta,
da se djevojka grudi prozirnom koprenom pokrivenih pokae na
prozoru, ve mora ona koprena posve pasti, da se svietu pokae,
mjesto krasote, prostota i grdoba; po njem se nerone samo suze
niz lice, ve padaju u lieb medju dojke. Takove se slike protive
pravome pojmu krasote, koja mora biti edna, stidna, moralna.
enske draesti dotle zasluuju to ime, dok se izdaleka, kroz ma-
glu tek naziru, na dlanu postaju predmetom ranarskih operacija,
lienih krasote, draesti, pjesnitva. Takve prizore osudjuje
svakdanji ukusnji ivot, kamoli ga nee pjesnitvo, stojee nad
njim plameneom snagom svojom. Slino je i s Tomievim Le-
ljinkama koje hvali sve dotle dok nisu nautrb djevianstva kojim
se obino mlad pjesnik razblauje. No, kad u tome pretjera, pa
se odvie grli, cjeluje i s grudi se vjereniimi srauje, onda
nastaju pjesme poput Razlike koja je, prema Veberovu sudu, ne-
estetina i nepsihologina jer se u njoj kae da zarunica njegova
tako navaljuje nanj traei cjelova i grljenja, da on ve nemoe
da smae.
Veberove prosudbe danas izgledaju rigidne, no, moda ih,
unato njegovu vlastitom habitusu, ne bi trebalo itati kao puki
moralizam crkvenog ovjeka ili malograanina, ve kao ve tada
poznat, premda pomalo staromodan nain percepcije knjievnog
kao uzvienog, dobrog i lijepog, pri emu je svaki otklon od toga
puka proza ivota.
128
Njegovi sudovi, stoga, obiluju popisom
128
Veberovo shvaanje lijepoga kao jedinstva u mnotvu, kao i shvaanje Ivana
Macuna (Kratko krasloslovje, 1852) i Emanuela Sladovia (Uputa u pjesmenu
umjetnost, 1852), popularnih estetiara polovice stoljea, herbartovske je prove-
191
nepjesnikih inventara koji se kree od politiko-povijesnih
do tjelesnih implikacija primjerice Pucieva ili Tomieva (prosti
nepjesniki motiv o kurjem oku na 132. str. Leljinki) teksta. Nje-
gov pojam nepjesnikog koje odudara od poeljnog uzvienog
srodan je Vukotinovievu pojmu trivijalnog iz Tri stvari knji-
enstva. Oba se zasnivaju na sudu ukusa koji je, dakle, kao i kod
Vraza, smatran bezinteresnim i univerzalnim i koji, upravo zbog
toga, otvara iroki prostor moi knjievne i znanstvene arbitrae
129
.
Kritiar kao arbitar ili kao autorova sjena
Zanimljivo je kako je upravo taj status kritiara, kod Vraza otvo-
reno postavljen na poloaj arbitra, na deklarativnoj razni dugo
ostao podreen funkciji autora-stvaratelja. Tako, primjerice, kad
mu, u prepisci oko svog Nedjeljka Ognjeslav Utjeenovi Ostro-
inski u Nae gore listu 1861. prigovori Goetheovim citatom,
a da ne navodi njegovo ime Willst den Dichter du verstehen,
nijencije (Barac, 1938: 312). Johann Friedrich Herbart (1776-1841), njemaki
filozof, psiholog i osniva pedagogije kao akademskog predmeta, jedan je od
najveih postkantovskih estetiara suprotstavljenih Hegelu. Iako se to ne podudara
s njegovim mislima o odgoju, smatra da pojam lijepog treba paljivo odvojiti od
pojmovi korisnog ili dopadljivog koji ovise o vremenu, mjestu i osobi koja pro-
suuje o njima. Lijepo je, kao i kod Kanta, potpuno i bezinteresno dohvatljivo
svima koji kreu od odgovarajueg polazita. Etika, za njega samo jedna, premda
glavna, grana estetike, razmatra odnose izmeu voljnog (Willensverhltnisse) i
bezinteresnog svianja. Macun je svojom raspravom, prema Barcu (1938: 22),
donekle nastavio rad Ognjeslava Utjeinovia Ostroinskog ije su Misli o kras-
nijeh umjetnosti (Dodatak Vili Ostroinskoj, 1845), prema Barcu, prva popularna
estetika onog vremena.
129
Sinteza Veberovih knjievnih stavova moe se, smatra Barcu (1938: 17), nai u
lanku Predmet pjesnitva koji je napisao u svojoj itanci za srednje kole iz
1867, koji zasniva na Herbartovim postavkama prema kojima je krasota cijelost
u mnotvu, moral osnova ljepote, a umjetnika ljepota idealizirana narav. O ukusu
je pisao u istoimenom lanku objavljenom u vrijeme najveih rasprava o realizmu
1882. godine.
192
musst in Dichters Lande gehen,
130
Veber ne brani autonomiju
vlastitog iskaza, ve skrueno odgovara: Kritik nije sam pjesnik,
al on se u tom nije ni oslonio samo na svoj sud; isti je on sud uo
od jednoga od naih najizvrsnijih pjesnikah, koji e valjda biti
kompetentan. Ovime se, dakle, Veber ne otima oito domi-
nantnom stavu o izvornosti i prvenstvu autorske instance, ali ipak
svoju kritiarsku poziciju legitimira potrebom posredovanja
izmeu Dichers Land i mjesta kojim kroe obini smrtnici, pa
dodaje: Istina, da na pjesnik hoda posve drugaijom zemljom;
ali valja paziti, nije li ona za veinu putnikah neprohodna, pak
onda nije njihova krivnja, to nemogu za njim. Kritika je tako
shvaena kao hibrid, kao naknadna, pomalo parazitska djelatnost
koja romantiarskim, autoru okrenutim intencionalizmom (Hut-
cheon, 2000: 86) itateljima predstavlja, prosuuje i tumai pie-
vu poruku (tekst).
Mnogo je vehementniji u definiraju kritiarskog prostora bio
Janko Jurkovi koji u lanku Nai kalendari (Pozor, 1862: 50)
pie: Nae ljeposlovno knjitvo postalo je mjesto ulistana, u
kom da rue cvatu i slavuju bigliu, smradnom movarom, u kojoj
haluga raste i abe se legu. To polje, pridrano ljudem bistra
duha, prosvijetljena uma i uglaena ukusa, postalo je od neko-
ga vremena vjebalitem nezvanika bez dovoljna znanja, a
upravo nikakva ukusa [istaknula M. P.]. Neto kasnije, u Pismu
njekom mladom prijatelju o spisateljskom zvanju (Pozor, 1862:
68 i 69) ovome dodaje sljedeu tvrdnju: Narodni Parnas napuili
su nam bez broja nadripjesnici i stihokrpi, te ne mogu se dignuti
u vrhove gmiu po obroncih, i ve je dolo do toga da bi trebalo
upravo dignuti lov na te kretelice, futavice i ose tono nam
130
Rije je o stihu iz West-stlichen Diwana: Wer das Dichten will verstehen, /
Muss ins Land der Dichtung gehen;/ Wer den Dichter will verstehen,/ Muss in
Dichters Lande gehen. Goetheov iskaz, dakako, ne smjera, kako ga je Utjeenovi
interpretirao, osporavanju kritiarske kompetencije uope, ve je prije dio ro-
mantiarskog orijentalistikog zanimanja za daleke kulture.
193
svojim kreanjem u zujenjem kvare uitak rajskoga sklada nadah-
nutih pjesama venuzinskih labudova, lezbikih slavuja i keolskih
cikada, zdruen nebotresnim romonom ica viega pjesnikoga
zbora, i svojimi krili zastiru poput tetonosne gamadi sjajue u
visine sunce [istaknula M. P.].
Jurkovi ovdje, takoer, dijagnosticira stanje unutar knjiev-
nog polja (smradna movara), uspostavlja kriterije vrednovanja
i poziva na kritiarsku aktivnost u isuivanju kaljue/movare,
lovu na uzurpatore posveenog prostora knjievnosti koji bi valja-
lo sauvati za odabrane, ljude bistra duha, prosvijetljena uma i
uglaena ukusa. Kritiarev je zadatak, dakle, sauvati ili stvoriti
prostor za duh, um i ukus, to nije sasvim jednoznano, jer su ovi
pojmovi, unato deklariranoj univerzalnosti, izazivali, kao to e
se vidjeti, najvie sporova.
Narodno, izvorno, estetsko
Do polovice stoljea, prema Barcu (1938: 25) u hrvatskoj su
kritici bili nabaeni svi vaniji problemi knjievnosti: problem
vrijednosti, problem pravca, odnoaj izmeu knjievnosti i publi-
ke, problem stila, problem knjievne grae, itd. Moemo, dakle,
s obzirom na ve navedeno, utvrditi kako se paralelno s promje-
nama u razumijevanju autora i djela, dogaaju i pomaci u defini-
ranju instance itatelja, prije svega povlatenog itatelja kritiara
kao arbitra knjievnog umijea. Upravo se ova instanca postavlja
kao zakonodavna i u tom smislu odluujua za proces autonomi-
zacije knjievnosti koji se u drugoj polovici stoljea ve polako
zaokruuje, definirajui svoje zakone i dosege, uspostavljajui
kriterije vrednovanja i instance njihove autorizacije. Razmatrajui
te procese, valja u prvom redu imati na umu kritiarsko, historio-
grafsko i znanstveno djelovanje Augusta enoe, Franje Markovia
i Vatroslava Jagia koje je uvelike poduprlo rad na autonomizaciji
polja, estetizaciji knjievnosti i knjievnom kanonu.
194
August enoa u kritikom lanku Naa knjievnost (Glaso-
noa, V (1865): 1: 5-6; 22-23; 43-44; 60-61) gottschallovski
131
zasniva svoju viziju nacionalne knjievne proizvodnje. Konkret-
no, osuuje knjievnost koja je pisana stereotipno (sentimentalne
fraze po njemakom kalupu, fraze o asnom krstu i slobodi
zlatnoj) i neutemeljeno (nemarna za nau povijest, za ud i histo-
riki razvitak naroda), zatim prijevode koji su ili loe izvedeni
ili loe odabranog izvornika: ta e hrvatskomu opinstvu ju-
noameriki roman La Gitana, il zat se Hrvatima vrsni ro-
man Ledena palaa od Laenikova iz njemakoga ravo preveo?
Nam se hoe tiva to je naemu narodu blie po udi, jer romani
i pripovijetke ne piu se samo zato, da se Leihbiblioteke napune,
ne itaju se samo zato da se vrijeme prikrati. Isto tako, piui o
kazalitu, argumentira: Dramatika kao i sva literatura imade jed-
nu praktiku, al i uzvienu svrhu. Ne pie se, da stoje knjinice
pune dragocjeno vezanih knjigah, neigra se, da se obinstvo samo
nasmije, da si prikrati as; ve zato da se uzgoji narod, da se u
njegovo srdce zasadjuju plemenita uvstva, koja ga oduevljavaju,
te pomiu napried civilizaciju; i upravo zato treba govoriti naro-
du po njegovu srcu, po njegovoj udi, buditi valja sve plemenite
misli, koje su s nemara zadriemale bile, sijati u njegovo srce ona-
kovo sjeme, to e i plodom uroditi (Pozor, 1866, br. 242).
U oba ova lanka vidimo kako je enoa voen perspektivom
ozbiljne knjievnosti koja nije za razonodu i prikraivanje
vremena ve donosi napredak pojedincima i cijelom kolektivu.
Takvu knjievnost, slino kao i Vraz ili Vukotinovi, predstavlja
kao knjievnost koja je u posebnom smislu tendenciozna ona
odie narodnim duhom i budi narodnu duu. Kao i njegovi pret-
hodnici, on zagovara autentinost i izvornost pisanja, to naziva
131
Gottschall e uvelike utjecati, kao to je pokazao Barac (1938), ponajprije svojom
Poetikom (Poetik, Breslau, 1858) utjecati na mnoge hrvatske kritiare. enoa se
na njega izravno poziva u uvodu Antologije pjesnitva hrvatskoga i srpskoga, 1876.
195
utemeljenou u narodnoj povijesti, prilikama i udi, te smatra
da se knjievnici ne trebaju povoditi za osobnom slavom ili nasla-
dom ve za napredkom naroda koji je jedini put do slave koju
neki narod moe dostii iz univerzalne perspektive. Do kozmopo-
litizma, pie u spomenutom lanku o kazalitu, treba naoj
hrvatskoj knjizi jo 1000 miljah prevaliti, al ona moe zato ipak
raditi za civilizaciju svoga naroda i po tom i ovjeanstva, jer
upravo posebno nastojanje za duevni napredak tvori onu divnu
harmoniju ovjejega savrenstva, kao to se pojedini zvuci u
akord, pojedine boje u sunano svjetlo slau.
Ovo, dakako, posve odgovara zamiljenoj perspektivi svjetske
knjievnost koja je, uglavnom eurocentrino zamiljena, sastavlje-
na od suglasja ili harmonije reprezentativnih pojedinanih ostvare-
nja. Knjievna vrijednost se tako zamilja kao univerzalna katego-
rija koja pojedinana ostvarenja ini meusobno sumjerljivima.
Kao rezultat toga, kako je ve pokazano, domai se knjievni ka-
non smatra reprezentativnim na meunarodnoj razini, ime mu
se daje dodatna simbolika, nacionalna vrijednost.
Oba su enoina lanka pisana iz perspektive reformatora, po-
jedinca koji stupa na odreeno kulturno polje, pa su stoga kritina
i polemina zagovaraju temeljite promjene, prvenstveno u pro-
izvodnji i organizaciji kulturnih institucija. Iako je nezadovoljan
primarnom knjievnom proizvodnjom, dri da je domaa znanost
uvelike napredovala, a kao znak tog napretka vidi godinu dana
ranije pokrenuti Knjievnik. No znanstveni je rad, kako istie,
ogranien na pojedine skupine i zbog toga nije dovoljan da bi se
unaprijedili svi socijalni krugovi, zbog ega svoju kritiku domaih
knjievnih i kulturnih prilika iri na drutveni kontekst. enoa u
tom smislu smatra da su intelektualne razlike meu pojedinim
krugovima drutva nedopustivo velike i da je nuno osnaiti puk
u kojem stoji prava sila naroda, pa u tom smislu, zadaa, osnait
i utvrdit narodni ivot, ide upravo popularnu, pounu i zabavnu
struku knjievnosti, onu koju vidi u djelima Frana Kurelca, Janka
196
Jurkovia, Relkovia i Kaia, zatim Maurania, Preradovia i
Trnskoga. Time, dakako, upisuje vrijednosni sud i daje svojevrstan
popis (kanon) djela vrijednih itanja i nasljedovanja, ali i upuuje
na mjerila vrednovanja i prosuivanja: estetska, univerzalna i iro-
koprihvatljiva. Zagovaranjem smanjenja intelektualnih razlika
meu staleima zapravo potiu ulaganje u obrazovanje i rad na
adekvatnoj knjievnoj produkciji koja e biti prihvatljiva puku u
najirem smislu rijei: seljacima, zanatlijama i obrtnicima kojih
je najvie i iz kojih se regrutira graanstvo u usponu. enoa e i
kasnije, kao renomirani knjievnik, ostati glasnogovnornikom tog
posrednikog, srednjeg sloja. Njegovi se romani, i to ne prvenstve-
no zbog anrovske pripadnosti, itaju kao apologija graanstva
(Nemec, 1994: 89; Rapacka, 2002: 161; 205).
S druge strane, popularizacija domae knjievnosti, posebno
proze, koja mu se pripisuje, ne ini ga istodobno zagovornikom
ili predstavnikom kanona popularne knjievnosti. Upravo obrnuto,
sva su enoina nastojanja ila za legitimacijom estetske, visoke
knjievnosti
132
. Njegovi lanci o kazalitu vrve protestima protiv
provincijalizacije hrvatskog kazalita, potkrijepljenima tvrdnja-
ma o kazalitu kao hramu umjetnosti kojemu treba prisvojiti
njeki plemenitiji, uzvieniji znaaj, koji e oplemeniti nae ob-
instvo, buditi u njem ukus i elju za pravom umjetnosti, kojoj e
se umjetnosti, kad bude kod nas savrenija, posvetiti pitomci i
sinovi iz boljih obiteljih
132
Maria Dbrowska-Partyka (1984: 313) sugerira enoinu implicitnu diferencijaciju
publike vidljivu u razliitim nainima proznog strukturiranja. Smatra da, za razliku
od novelistike i romana iz suvremenog ivota, enoa u povijesnim romanima
projicira naivnijeg, manje obrazovanog itatelja: Taj e italac prije biti sklon
emocionalnoj identifikaciji s idealiziranim junakom, nego intelektualnoj igri s
duhovitim, ak i briljantnim naratorom. Takva projekcija itaoca integralno je
povezana s ve spomenutim enoinim pozivom da se stvori puka kronika sa
slikama i povjesnica popularna.
197
Esteticizam, elitizam i romantiarski imanentizam koji enoa
nasljeuje od svojih prethodnika moe se proitati i u Jagievu
lanku ivi li, napreduje li naa knjievnost? kojim je najavljeno
djelovanje novopokrenutog Vienca (1869). On, takoer, smatra
da s ovu i onu stranu narodnog ivotarenja stoji tek odabrana
aka obrazovanih sinova na vidiku i braniku () iri krugovi ne
pojmaju joter o tome alibog upravo nita, te da je knjievnu
proizvodnju potrebno dodatno estetizirati: njima je popularno,
to bi nama bilo povrno, knjievnu kritiku osamostaliti od van-
knjievnih regulativa (minulo je ve () doba onakova senti-
mentalnog shvaanja nae knjievnosti, gdje se jednako kod svake
knjige patriotizam ili portvovanje za domovinu u pomo priziva-
lo, jer upravo samostalna i objektivna kritika omoguuje auto-
nomiju knjievnosti, a to znai i njezinu legitimaciju unutar ireg
drutvenog sustava. Jagi, uope, kako je ve spomenuto u po-
glavlju o statusu trivijalne vs. umjetnike knjievnosti, smatra da
domai knjievnici, pod alibijem narodnog, zapravo piu u ne-
skladu sa zahtjevima umjetnosti, ne nastojei oko toga da even-
tualni talent uzgoje naukom. Nezaobilazan duh narodnog stva-
ralatva koji se ima prepoznavati u tzv. umjetnom pjesnitvu,
nije, prema Jagiu, dovoljan, pa on naglaava vanost formalno-
estetskog kriterija vrednovanja, odnosno stvaranje spoja narodnog
i umjetnog/idealizirajueg koje vidi u savrenom spoju upravo u
Mauranievu spjevu. Sukladno ranije spomenutim kriterijima
oblikovanja autonomije knjievnog polja, on postavlja dva upo-
rita na kojima zasniva svoju utopijsku viziju napretka narodnog
duha: kolektivni genij naroda i pojedinani genij umjetnika, stva-
ratelja.
Domau knjievnost valja, smatra Jagi, kupovati, itati i hva-
liti samo ako donosi realne koristi itatelju. Stoga e Vienac,
kako najavljuje, radei na valjanoj knjievnoj proizvodnji i kritici,
raditi i na podizanju ugleda domae knjievnosti, kako bi postala
konkurentna stranoj. Pukim hvaljenjem, pukim preporuanjem
svake knjige bez razlike, samo za to to je hrvatska, kako je u nas
198
dojako obiaj bio priznajmo, da toga nigda postii neemo.
Dok nismo kadri dokazati itatelju, da moe i u nakoj knjizi
nai isto onoliko mudrosti, isto onoliko nauke al vie milinja i
slasti, nego i u kojoj tudjinki, dotle nema knjievnosti dovoljno
potovanja u drutvu, dotle nema realna fundamenta, na kojemu
ima biti osnovan svaki napredak (Vienac, I (1869): 1: 19-23).
2.2.5.2.2.2.
Historija knjievnosti,
ova zanimljiva nauka devetnaestoga vieka
Prouavanje knjievnosti s vieg i openitijeg vidika i iz per-
spektive pravca kojim je krenula, koje zagovaraju i Jagi i e-
noa, znak su, kako je pokazala Breda Kogoj-Kapetani (1968:
308 i dalje), ve utemeljene komparativne perspektive u proua-
vanju knjievnosti. Povijesna je perspektiva imanentna evaluativ-
nom diskursu, jo od spomenutog Vrazova kritiarskog programa
iz prvog godita Kola, preko Jagievih kritikih pregleda s kraja
ezdesetih godina, do Hranilovieve teorije novele (1881) u kojoj
suvremenoj knjievnosti pripisuje zrelost u odnosu na diletantizam
prethodnika. Nakon ope nacionalne povijesti, knjievna je po-
vijest imala pouiti suvremenike, uvesti perspektivu napretka i
legitimirati zajednicu. Sam Jagi u Historiji knjievnosti naroda
hrvatskoga i srpskoga (1867) i jo vie u raspravi Prilozi k historiji
knjievnosti (1868) zagovara knjievnopovijesni rad: Milina je
motriti, kako liepo napreduje kod obrazovanih naroda naega vre-
mena historija knjievnosti, ova zanimljiva nauka devetnaestoga
vieka. Ona umije sad ve literarnu radnju svakoga naroda tako
tumaiti i objanjavati, da ne ostaje osamljena, nego u tiesnu save-
zu stavljena sa svimi pojavi javnoga i privatnoga ivota, te se iz
ovih izvodi kao rezultat cjelokupnog kruga pomisli, djela i sudbina
svoga vremena. Nakon uenieh istraivanja, koja su u toj nauci
posvetili mnogi Francuzi i Niemci, kao to su: Sismondi, engene,
199
Rajimar, Forigl, Vilmen, Sent-Bev () zapoeta je komparativna
historija evropskih literatura, od koje se s vremenom isto onako
sjajnu uspjehu nadamo, kakoviem se ve danas ponosi kompara-
tivna lingvistika
133
Njegovi knjievnopovijesni radovi s kraja
ezdesetih, kako pokazuje Kogoj-Kapetani (ibid: 308), zasnivaju
filoloki smjer nauke o knjievnosti, smjer koji nakon toga prilino
suvereno vlada vie od pola stoljea. Potreba da se sabere to
vie grae, pa primjena analitikih postupaka koji su vie teili
za egzaktnou detalja nego to su konvergirali prema sintezi,
zatim sklonost historijskim rekonstrukcijama i napokon priznava-
nje naunosti skoro svakom takvom produktu literarnog scijen-
tizma, sve je to, smatra autorica, obiljeavalo i pratilo tu eru
invazije filologije u smjer literature.
Za razliku od enoe, Jagi ne samo da nije zadovoljan suvre-
menom knjievnom proizvodnjom, ve ni znanou. Dapae, svoj
pesimistian nalaz o stanju recentne knjievne produkcije, ob-
javljen u Kratkom priegledu, zakljuuje tvrdnjom kako je na njega
zasigurno utjecala i injenica da se o knjievnosti malo i slabo
pie: neima u nas jo dovoljno nauke i obrazovanja. Kakova i
133
Str. 65-66. Jagieve rasprave, objavljene u Kukuljevievu Arhivu za povjesnicu
jugoslavensku, cit. prema Kogoj-Kapetani, 1968: 327. Ilustrativan je u ovom
smislu Jagiev kritiki i knjievnopovijesni rad u periodici, primjerice u teksto-
vima objavljenima u Knjievniku (Kratak priegled hrvatsko-srbske knjievnosti
od posljednje dvie-tri godine (III/1866: 552-585), Ogledala knjievne poviesti
jugoslavjanske prof. ime Ljubia (II/ 1865: 567-572) kritika Znanstvenih radnji
dosadanjih gimazijalnih programa u Hrvatskoj i Slavoniji (III/1866: 311-316)).
Oni korespondiraju s tekstovima koje je objavljivao u Pragu 1867. (Pregled sve-
ukupne knjievnosti Junih Slavena (Jihoslovan. Obraz nrodopisno-literrn)
i kasnije u Zagrebu (Historija knjievnosti naroda hrvatskoga i srpskoga, 1867;
Prilozi k historiji knjievnosti naroda hrvatskoga ili srpskoga, Arkiv za povjest-
nicu jugoslavensku, 1868; Plodovi knjievnosti hrvatsko-srbske od posljednje
dvije godine, Vienac, 1869; Trubaduri i najstariji hrvatski lirici, Rad JAZU,
1869; Ruska knjievnost u osamnaestom stoljeu, 1895). Tamo se, kako sam po-
kazala drugdje, uz pretenu okrenutost tada dominantnoj historijsko-filolokoj
analizi, definiraju i nove knjievnopovijesne, sintetske metode, vrlo esto kompa-
ratistike naravi.
200
klika nam je literatura nauna, upravo onakva i onolika je i liepa
knjievnost: to dvoje zajedno raste i zajedno opada (ibid: 581).
Knjievnopovijesni lanci, smatra Jagi, odraavaju i odravaju
knjievni ivot: Nae znanje i od najznatnijih hrvatsko-srpskih
pjesnika neprekorai do sada granice podataka ivotopisnih i
bibliografskih; jedva to znamo, koliko i kada tko pisa, ali kako
pisa, koliko li vriedi ono to napisa i u kakvoj ono vezi stoji sa
svojim vremenom i svojim narodom ovakva pitanja jesu dodue
puno vanija, ali se na njih jo nije ni pokualo odgovoriti. ()
Historija nae knjievnosti u mnogo je loijem stanju, nego li
dravna poviest naega naroda (ibid: 572-573).
Knjievnopovijesni pregledi bili su, razumljivo, dio strategije
legitimiranja nacionalne (narodne) kulture i identiteta i prije Jagi-
a. Tako je u Kolu (VI (1853): IX: 36-53) objavljen spomenuti
Kratki pregled nae knjievnosti. Od g. 1835. do najnovie doba
Mirka Bogovia, u Dubrovniku (I (1849): 121-159), Zrcalo
poviestnice dubrovake Matije Bana, u kojem se nakon prvog
opepovijesnog i politikog dijela donosi svojevrstan knjievno-
povijesni pregled. Slijedit e dijelovi obiajnog prava, zakonodav-
stva itd. Sam Knjievnik je posebnim odjeljkom bio posveen
Jezikoslovju i poviesti hrvatske knjievnosti u kojem je Jagi
objavio spomenute knjievnopovijesne i jezikoslovne rasprave.
U Viencu je, isto tako, objavljen Kukuljeviev prikaz Tomma-
seove Poviesti gradjanske u knjievnoj (IV (1874): 24: 379-382),
Kratka poviest knjievnosti hrvatske i srbske Ivana Miletia (VIII
(1879): 1: 11-13; 31-32; 43-47), njegov knjievno-poviestni
ogled Relkovi u hrvatskoj knjievnosti (XIII (1881): 29: 457-
-459; 478-482; 490-493; 511-515; 530-531), repelova kompa-
ratistika studija Milton i Preradovi. Prilog za knjievnu poviest
hrvatsku (XVII (1885): 2: 30-31; 42-46; 58-59; 76-79; 92-95) te
njegova, u uvodu ve spomenuta, kritika Karplesova pregleda
svjetske knjievnosti iz 1890, objavljena pod naslovom Hrvati u
opoj povjesti knjievnosti (XXIV (1892): 3: 43-46). repel, potpi-
san pseudonimom Y, u svom prikazu upozorava na niz netonosti
201
kojima vrvi spomenuto djelo, tumaei ih kao iskaz zapadnjakog
orijentalizma koji jo jednom potvruje kolonizirani poloaj ma-
lih knjievnosti poput hrvatske.
134
Do kraja stoljea, kako je pokazala Kogoj-Kapetani, radovi
Tome Matia, Milivoja repela, Vladimira Maurania i drugih
nastavljaju komparatistiki smjer istraivanja knjievnosti koji
je zacrtao Jagi
135
. Svi su, razumljivo, zasnovani na ideji svjetske
knjievnosti, potrebi sagledavanja pojedinanih autorskih ostvare-
nja iz perspektive meusobnih nacionalnih i nadnacionalnih veza.
Tomo Mati 1898. godine u Nastavnom vjesniku pie o knjiev-
nosti razliitih naroda kao o meusobno povezanoj idealnoj cje-
lini, koju treba i treba promatrati kao sintezu svega velikog to je
zamislio duh ljudski. Knjievnost tako nije posljedica povijesnih
zbivanja, ve proizvod zajednikog duha. Povijest knjievnosti
stoga jest povijest ovjeanstva, kae Mati, ali samo zato jer se
u njoj ogledaju ideje tog pokretakog duha, dok su dogaaji po-
litike povijesti njihova puka posljedica.
Harmonina e ideja svjetske knjievnosti, kako ju je zamislio
Goethe, biti razliito interpretirana i, stoga, predmetom polemika
132
Ne preuzimajui ambiciju potpunog pregleda knjievne historiografije u prostoru
asopisa, ovdje se zadravamo tek na njenom ilustrativnom navoenju. Valja
ponovno napomenuti tek da se, usporedo s legitimiranjem nacionalnog (narodnog)
identiteta kroz knjievnopovijesne preglede, istodobno, stvara i okosnica, kriteriji
i izbor vrijednih kanonskih djela. Tome, meu ostalim, slue i spomenuti kompa-
ratistiki pregledi, pregledi stranih knjievnosti, poput one Kratke poviesti fran-
cezke knjievnosti koju je u Osijeku 1884. godine priredio Alfred Orekovi, a o
kojoj se izvjetava u Hrvatskoj vili IV (1884): 5: 77. Matica hrvatska, takoer
u svoje redovite edicije, kako je spomenuto uvrtava preglede svjetske knjiev-
nosti.
133
Ovdje emo, iz razumljivih razloga, ostati tek na zakljucima do kojih je dola
Breda Kogoj-Kapetani, i to u mjeri u kojoj se tiu dinamike razvoja knjievnog
kanona. Detaljniji povijesni slijed uvoenja komparativne perspektive u pro-
uavanje knjievnosti, kao i razvoja knjievne kritike i povijesti, ostavljamo po
strani. Ona se moe detaljnije pratiti kroz bibliografiju priloga u asopisima 19.
stoljea. Usp. Brei, 2006.
202
meu piscima i kritiarima do kraja stoljea. Pitanja odnosa koz-
mopolitizma i nacionalizma naroito e potresati odnose meu
Mladima i Starima na prijelomu stoljea. No, prije njih, svojevrsnu
razliku u samo knjievno polje unosi svojom pojavom generacija
pravaa-realista.
2.2.5.2.2.3.
Naturalizam kao realizam kao esteticizam
Knjievna kritika prije realizma (od Vraza do enoe, Jagia i
Markovia, ako je vezujemo uz autorska imena) naglaava potrebu
uspostavljanja autonomne (objektivne i univerzalne) knjievne
kritike, to je u direktnoj vezi s projekcijom autonomije knjiev-
nosti, uvodi perspektivu knjievne povijesti shvaene kao progre-
sivni linearni slijed, pri emu kritiku postavlja na povlateno mje-
sto: ona je mjerilo duhovne zrelosti nacionalne knjievnosti; ona
odreuje pravac duhovnomu imenito pako knjievnomu ivotu
(Vraz). Ona, osim toga, uvodi perspektivu ope povijesti, pri emu
je napredak i zrelost nacionalne knjievnosti mjerilo duevnog
napretka cijelog naroda; knjievnost i kanon zauzimaju neka-
danje mjesto religije
136
, ali i perspektivu svjetske knjievnosti
pogotovo sa enoom, Jagiem i Markoviem za koga je svjetska
knjievnost koncert naroda, a vrijedna knjievna ostvarenja (ka-
non) na glas u tom koncertu. Imanentna komparatistika per-
136
Alaida Assman (2002: 47) dri kako ideja obrazovanja uope, kroz osamnaesto
stoljee, postaje institucija koja e biti i sekularni naslednik religije. Ona stupa
na mesto religije i preuzima njene funkcije u drutvu koje stremi modernizaciji.
Konfesionalne spone povlae se pred nacionalnim, aura sakralnog prelazi na
naciju. Religiju ugroavaju, smatra Assman, dva vrijednosna stava na kojima
e poivati obrazovanje: estetizacija i historizacija. Umjetnost, time i knjievnost,
i povijest, pokazuje Assman, postaju pozornicom i osnovnim sadrajem obrazov-
nog diskursa.
203
spektiva pri tom je i dalje voena potrebom uvanja razlike, inhe-
rentnih nacionalnih obiljeja, zbog ega se upozorava na potrebu
pisanja originalnih i autentinih djela pisanih sukladno povijesti
i udi naroda, a ne po tuem kalupu i frazama o krstu asnom
i slobodi zlatnoj (enoa). Kritika, kao i ondanja recepcija knji-
evnosti uope, otkriva ovisnost o romantiarskom imanentizmu
i imaginaciji koja u sredite knjievne komunikacije vidi autora-
-stvaratelja, dok se djelo smatra utjelovljenjem njegovih ideja, a
kritiar posrednikom izmeu autora i publike, tumaem autorovih
namjera. U onodobnoj kritici jasno se razlikuje trivijalno od estet-
skog, visokoknjievnog koje objedinjuje lijepo, dobro i istinito,
zbog ega autonomija kritike i knjievnosti podrazumijeva i njezin
rad na upotpunjavanju ideje ovjeka: pojedinca i kolektiva. Cilj
knjievnog rada zbog toga nije autorska slava ni itateljska nasla-
da, ve napredak naroda (enoa). Estetsko prosuivanje, do-
sljedno Kantovim postavkama, univerzalno i neovisno o prakti-
noj svrsishodnosti, ima za (za Kanta uvijek naknadnu) posljedicu
ispravno etiko djelovanje.
Polemika o realizmu/naturalizmu koja u hrvatskoj knjievno-
sti zapoinje 1881. godine, objavljivanjem Kumiieva naturali-
stikog romana Olga i Lina, u kritiki diskurs uvodi nove kate-
gorije presudne za oblikovanje autonomije polja. Oko Kumiieva
romana i stavova koje dodatno eksplicira u kritikom tekstu O
romanu (Hrvatska vila, 1883), polariziraju se stavovi: s jedne
strane uz Kumiia staju zagovornici naturalizma, poput Janka
Iblera, s druge strane, naroito gorljivo, istupa Josip Pasari.
Osnovni pojmovi oko kojih su se vodile rasprave bili su istina
knjievnosti, realizam i objektivnost u stvaralatvu, odnos imagi-
nacije i istine (znanosti) kao naela pisanja, moralni i drutveni
autoritet i zadaci umjetnosti, potrebe, mogunosti i posljedice Zo-
lina i uope stranih utjecaja na domau knjievnost. Ne ulazei,
dakako, u detalje njihovih polemika, valja ovdje istaknuti kako
one, bez obzira na habitus glasnogovornika pojedinih struja, dotiu
204
temeljna pitanja procesa autonomizacije knjievnosti
137
. Polemike
signaliziraju dinamiku unutar samog polja, njegovo prestruktu-
riranje, novu razdiobu simbolike moi i stabilizaciju novih vrijed-
nosti. Pri tome, dakako, velik dio ve prihvaenih kritikih stavova
ostaje nepromijenjen. Primjerice, do kraja devetnaestog stoljea
ostaje neupitan romantiarski imanentizam koji itamo i u Ible-
rovu kritiarskom credu u kojem ispovijeda kako pie da u
itaoca pobudi intenzivan interes za pisca i njegov talent, da ga
uputi u nain pieva miljenja i izraavanja, o njegovu stilu i
prikazivanju, da mu to mogue izrazitije predoi pievo ja.
138
Ostaje, dakako, dominantna perspektiva linearnog napretka ope
i knjievne povijesti, upotpunjuje se i naglaava potreba autonom-
ne kritike i knjievne proizvodnje, potvruje zahtjev za original-
nou i lokalnom (nacionalnom) utemeljenou domae knjiev-
nosti
139
, sagledavane iz perspektive svjetske (europske) zajednice,
dodatno upotpunjava distinkcija izmeu trivijalne i estetske
knjievnosti. Kumii u svom lanku, tako, zagovara naelo rea-
137
Detaljnije o naturalistikim i protunaturalistikim tendencijama u onodobnoj
knjievnoj kritici u Barac, 1938: 62-183. Tamo se moe pronai i zanimljiv poda-
tak o poecima studija hrvatske kritike. Prvi takav pokuaj Barac vidi u nastoja-
njima Milivoja repela koji kritiku Stanka Vraza usporeuje s djelima velikih
europskih kritiara. To je ne samo jo jedan od repelovih komparatistikih podu-
hvata, ve i potvrda rada na historizaciji anra i, time, rada na autonomiji knjiev-
nog polja.
138
Narodne novine, 1896, br. 247. Cit. prema Barac, 1938: 67.
139
ak i subverzivni kritiar poput Janka Iblera dosljedno ispituje uklopljenost pisaca
u narodnom tlu, pa zbog toga hvali Vojnoviev Ekvinocij (Narodne novine,
1895, br. 252-254) kao jedno od ono malo naih drama koje nose od poetka do
kraja kolorit naega puka, koje diu duhom njegova ivota, koje miriu po grudi
na kojoj su postale, a kudi njegovu Psyche zbog pretjeranog kozmopolitizma
(Narodne novine, 1890, br. 39). Radi toga, iako joj priznaje umjetnike kvalitete,
Ibler kae: Pravim hrvatskim dramatiarem moe biti samo onaj koji ujedno
pie iz hrvatskoga ivota za Hrvate. Pravo originalno djelo i najmanjeg naroda,
kao takvo, imade univerzalno znaenje, i to je u njemu jai, izrazitiji miris onog
tla na kojem je niklo, tim e ono snanije djelovati ne samo u narodu gdje je
postalo, nego i u svakom drugom narodu velike narodne porodice evropske.
205
lizma poput onog kakva vidi u Balzacovu djelu, a koje suprot-
stavlja romantiarskim tlapnjama pisaca poput E. Suea, A. Duma-
sa i dr. ije pisanje, slino enoi, dri pustom zabavom besposlenih
ljudi, beskorisnom, tovie tetnom, knjievnou. Dok se nije
ubrdio roman stazom realnosti, kako istie, bio je on pusta za-
bava posve besposlenih ljudi. Za blazirane, za mukarce zasiene
svjetskim nitavilom, bio je roman isto to i dobra regalija, a za
dame kolebajue se kreposti bio je ono to i toaletni ocat. Od pis-
ca zahtijevalo se neto njeno i razdraljivo, neto fantastino i
omarno, neto neistinito.
140
Toka prijepora postaje utemeljenost naela romantiarske
imaginacije kao osnove stvaralakog ina. tovie, zagovornici
naturalizma imaginarno proglaavaju omarnim, fantastinim i
lanim, a trijadu lijepog, dobrog i istinitog klimavom u prvom
njezinom dijelu
141
. Moralno, prirodno, dobro i istinito je prikazi-
vati oima znanstvenika: onako kako jest: ljude od mesa i kosti;
koji se smiju i plau, koji su lijepi i runi, isti i blatni () Pisac,
im je naravniji, tim je bolji tvdi Kumii koji smatra da je iz-
dvojena, idealizirana ljepota trivijalna, zavodljiva i lana.
Tome se suprotstavlja Josip Pasari, istiui da naturalizam,
ta otrovna biljka u domaem vrtu, potie potpuni indiferentizam
i politici, a nemoral u privatnom ivotu. Zastupajui konzervativne
nazore, on u ovom sukobu veberovskim anakronizmom poziva
140
Objavljen pod pseudonimom Jenio Sisolski u Hrvatskoj vili, II (1881): VIII:
145-148.
141
Revitalizaciju trijade dobrog, lijepog i istinitog moemo itati i na prijelomu
stoljea, kad ve dobrano traju sukobi izmeu Starih i Mladih. Dinko Politeo,
jedan od ustrajnijih protivnika jednako realizma i secesije u Viencu objavljuje
tekstove u kojima se suprotstavlja secesionizmu kao bolesti i negaciji prave
ljepote, realizmu shvaenom kao verizam ili naturalizam i autonomiji knjiev-
nosti uope. Osim njega, i Jovan Hranilovi, kao urednik Vienca 1899. pie
protiv nastojanja Mladih, poentirajui: Lijepo je samo ono to je dobro i istinito.
Usp. Barac, 1938: 131. Politeov se rad, prema Barcu (ibid: 116), upravo zbog
tog anakronizma, nadovezuje na rad Adolfa Vebera (ibid: 212).
206
na bojkot nove poetike i na straarenje nad hrvatstvom: Budimo
u prvom redu straari hrvatstva i budioci iste hrvatske svijesti:
oduevljavajmo nae mlade Hrvatice za slavu, vrlinu i potenje,
da nam uzgoje uzorne elik-znaajeve, a ne podmuklice i izdajice;
nijetimo u naih mladih Hrvata ljubav prema otadbini, sokolimo
ih na ustrajan rad. Prouavanje udi prostih zloinaca, ubojica i
moralnih propalica ostavimo sudakim i lijenikim vjetakom;
oni e nam dosuditi lijek i popravak, a vila umjetnica jo nije po-
stala milosrdnom sestrom.
142
Znakovita je podudarnost argumentacijskog slijeda obojice
oponenata, Pasaria i Kumiia: i jedan i drugi zagovaraju nacio-
nalno dobro kao naelo djelovanja, u knjievnosti vide sredstvo
postizanja istine i dobra, a u eksplikaciji vlastitih stavova poziva-
ju se na istinitost, objektivnost i realizam. Meutim, za razliku
od mladog Iblera koji enoi zamjera bombastinost, manirizam
u opisivanju i stvaranje umjesto risanja u postupku
143
, Pasari
upravo enoino djelo, uz Turgenjevljevo, istie kao uzor zdravog
realizma. Upravo taj njegov zdravi realizam, shvaen kao ple-
menito uljepavanje ivota, ostaje na zasadima romantiarskog
pojma imaginacije, na ranije koncipiranom pojmu uzvienog koje
s generacijom pravaa-realista naputa kritiarski diskurs. Taj je
pomak ubrzao proces autonomizacije knjievnosti, usmjerivi je
prema modernistikoj estetizaciji i larpurlartizmu. Ranije isticana
referencijalnost u knjievnosti, ak i kad je rije o protorealistu
enoi, ne moe se, upravo zbog romantiarski utemeljenih pojmo-
va imaginacije i uzvienog, poistovjetiti s realizmom koji, kako
pokazuje Hayden White (1990: 22-23), umjesto ranijeg trancen-
142
Usp. Hoemo li naturalizmu?, Vienac, XV (1883): 52: 847.
143
U Knjievnim pismima (Sloboda, 1881) Ibler pie: Pa onaj filozof enoin,
onaj prosjak koji nije sastavljen od mesa i kosti, nego od komadia meteora i
eterskih zraka, onaj pisac koji onako openhauerski govori o luli i svijetu: oni zar
da su Hrvati? enoa se prevario kad je mislio ne samo risati nego i stvarati
Hrvate.
207
dentalizma, historizira sadanji trenutak. Realistika mimeza,
prema Erichu Auerbachu (1978: 475), ljude i atmosferu, ma koliko
da su suvremeni, predstavlja kao fenomene proizvedene povijes-
nim zbivanjima, pa realisti, pokazuje Viktor mega (1982: 89),
ak i ljudsku smrt pokazuju u svjetlu drutvene procedure. tovie,
prema Whiteu, otkrivaju da je drutvena stvarnost dodatno histo-
rizirana: povijest mimeze, stoga, nije napor proizvoenja verbal-
ne zrcalne slike, ve pria o razvoju specifinog oblika figuracije.
Realizam u knjievnosti se tako podudara s historizmom, vie-
njem sadanjosti kao prolosti, pri emu se pokazuje kako drutvo
nije prvenstveno tradicija, konsenzus i kontinuitet, ve konflikt,
revolucija i promjena.
144
Poduhvat naturalista-realista, kako po-
kazuje Auerbach (ibid: 491), nije tek izazov udobnosti malogra-
anskog morala, ve, kako pokazuju i primjeri iz hrvatske knjiev-
nosti, prije svega bunt protiv estetske osrednjosti i etike mlakosti,
to je, dakako, potaknuto porastom itateljske publike i kvare-
njem ukusa popularnom lektirom. Realizam i naturalizam, tako,
prema Auerbachu, moemo smatrati prije svega estetskim pokre-
tima koji kroz otpor prema graanskom konformizmu otkrivaju
estetiku runog. Oni su time znak uvrivanja granica estetske
knjievnosti prema onom to se naziva trivijalnom ili niskom
knjievnom produkcijom. U hrvatskoj su knjievnosti taj proces
zadobivanja autonomije knjievnosti dodatno poduprli Mladi
svojim zahtjevima za slobodom stvaranja i individualizmom
145
.
144
Detaljnije o ovom izvodu teorija realizma i mimeze u kontekstu hrvatske knji-
evnosti 19. stoljea u Protrka, 2006: 319-340.
145
Mladi su, razumije se, ne samo nastavili ve i prevrednovali ostvarenja realista.
Ve njihov istomiljenik Jaka edomil (Barac, 1938: 176) pie o tome da Kumi-
i nije nikakav Zolijanac, ve nastavlja enoin (ibid: 162). Legitimirajui svoja
polazita, Mladi na stijeg svoje zastave istiu autoritet priznatog K. . Gjalskog,
kojeg smatraju svojim predasnikom. Nacionalni kanon kako ga oni vide, uklju-
uje jo i S. S. Kranjevia, J. Leskovara, Ivu Vojnovia, Vladimira Treeca-
-Branjskog-Borothu, Mihovila Nikolia i, svakako, Antu Kovaia, iji ranije
stigmatizirani roman, upravo oni objavljuju.
208
Prema nekim autorima (Ante Petravi, Antun Barac), tek s Jakom
edomilom i Mladima hrvatska knjievna kritika postaje u pra-
vom smislu rijei modernom. Franjo Markovi je, prema Barcu
(1938: 181), istrgnuo knjievnu kritiku iz povrnog impresionizma
i dao joj neke metode koje su, iako ukoene i formalistike,
omoguile njezinu anrovsku diferencijaciju, dok je s edomilom
konano povezana sa zapadnim strujanjima, osloboena od
povrne publicistike, profesionalnog referentstva i pedagokih
crta. Osamostaljivanje knjievne kritike, kako je vidi Barac, samo
je jedan od indikatora osamostaljivanja i legitimacije knjievnosti
u cjelini, procesa koji je ve 1869. godine, s pokretanjem Vien-
ca, najavio Vatroslav Jagi. Estetizacija knjievnosti kao osnova
tih promjena vidljiva je kroz enoin uredniki i knjievni rad u
Viencu, a nakon njega zapoeti proces nastavljaju pravai rea-
listi s Franom Folnegoviem, dajui mu svoj peat i situirajui se
u njemu sljedeih desetljee i pol. S njima u sjenu odlaze enoini
tienici poput Ladislava Mrazovia i Gjure Arnolda, a jaa utjecaj
Ante Kovaia, Ksavera andora Gjalskog i Vjekoslava Klaia,
kao kasnijeg urednika Vienca (usp. Pederin 2006: 161). Krajem
stoljea, ovaj renomirani asopis postaje jedno od snanijih upo-
rita Starih. Preuzimajui njegovo ureivanje, Jovan Hranilovi
pie: Urednitvo e jednakom susretljivou primati radnje sviju
knjievnih struja i kola, osim onih koje su u opreci s ciljevima i
idealima naega narodno-kulturnoga nastojanja, te koje bi mogle
nau mladu knjievnost navrnuti na stramputice, gdje bi morala
uginuti ili gdje bi prestao njezin idealistiki, blagotvorni utjecaj
u naem narodno-kulturnom ivotu (Vienac, XXXI (1899):
6: 96).
Mladi su unato takvoj vrsti otpora, ili ba radi nje, irom
otvorili vrata kroz koja su realisti-pravai tek provirili. Silni mo-
ralni bedemi koje je Jagi 1869. godine prieljkivao za ouvanje
nacionalne i kulturne prepoznatljivosti za njih prestaju biti ciljem
kulturnog djelovanja. Prijepori oko romantizma-idealizma-rea-
lizma-naturalizma koji su trajali zadnjih trideset godina prestaju
209
biti vani. Vana postaje, kako pie Milivoj Deman Ivanov, knji-
evnost kao izraz autorske individualnosti i odraz svog vremena,
stoga je proklamirana deviza borba protiv materijalizma u umjet-
nosti (Mladost, I (1898): 1: 2). Dapae, kako pie u Hrvatskom
salonu iste godine (str. 8-9), Mladi priznaju svoj dug realizmu
koji je pripremio, utro puteve njihovu razumijevanju slobode
stvaranja i individualizma u umjetnosti. No, realizam je iskljui-
vao svaki oblik nadnaravnog, a u dui ljudskoj ne dadu se zato-
miti transcendentni porivi, stoga Mladi, u svojoj tenji za sin-
tezom idealizma i realizma, ne samo da nisu naturalisti, ve su
protivnici naturalistike kole, te najvee neprijateljice modernog
individualizma.
Moderna nije stanovita kola i stanoviti stil u umjetnosti.
Moderni pokret je borba individua za slobodu. Taj artistiki po-
kret mladih dosegnut e svoj najizrazitiji oblik u tekstovima Antu-
na Gustava Matoa koji, najvie na stranicama Nade, Savre-
menika i Hrvatske smotre zagovara ozloglaenu lozinku lart
pour lart i pisanje djela u kojima je estetski momenat daleko
jai od moralnog i intelektualnog. Za razliku od svih drugih kri-
tiara svog vremena, pokazuje Barac (ibid: 275), koji su kritiku
drali ili dijelom estetike ili dijelom filologije, ili su je dovodili u
vezu sa svojim ivotnim nazorima, Mato je kritiku drao umjet-
nou. Razliku izmeu kritike i umjetnikoga djela u obinom
znaenju drao je samo dijalektikom.
Premda Barac svoju studiju o hrvatskoj knjievnoj kritici za-
kljuuje pomalo rezigniranim stavom o njezinoj sporednosti i
usputnosti kroz trajanje nacionalne knjievne povijesti, dodajui,
tovie, da se ne moe govoriti ni o razvitku hrvatske knjievne
kritike, jer u njoj nije bilo pravoga kontinuiteta, kroz meandre
evaluacijskog diskursa koji predstavlja itekako vidimo dinamiku
samog knjievnog polja. Kritika je, kako Barac s pravom zaklju-
uje, doista dugo bila institucionalno nevalorizirana djelatnost.
Ipak, sve ono to se s njom dogaa, od Vraza do Matoa pokazuje
ne samo njezinu vlastitu stabilizaciju ve i dinamiku kojom se
210
uspostavlja autonomija knjievnosti i regulira proizvodnja knji-
evnog kanona. Kritika u najirem smislu rijei reflektira objekti-
vaciju knjievnog ivota, uvoenje kriterija evaluacije knjievne
produkcije. Knjievna kritika i znanost (historiografija, filologija,
poetika) su, pokazao je to meu ostalima i Vatroslav Jagi,
generatori knjievne vrijednosti, zbog ega prihvaanje Bareve
teze o nepostojanju razvojne linije u povijesti hrvatske knjievne
kritike nosi direktne implikacije u razmatranje same nacionalne
knjievne povijesti. Diskontinuitet, isprekidanost i meandriranje,
ipak, nisu dio Bareve knjievnopovijesne perspektive. Tako,
primjerice monografiju o Bogoviu zakljuuje sljedeim rijeima:
Svi hrvatski pisci sedamdesetih godina, bez obzira na razlike u
vrijednosti njihovih djela, primili su elemente svoga stvaranja iz
onoga to je stvorilo starije pokoljenje (Barac, 1933: 172). Rekla
bih da su njegovi argumenti posljedica svijesti o institucionalnoj
inferiornosti samog anra, svojevrsnog anakronizma u praenju
njegove povijesti, ali i zavodljivosti kritikog diskursa. Naime,
kritikom je diskursu svojstvena poleminost, njime se autori (pri-
mjerice enoa, Kovai, edomil) slue da bi na uinkovit nain
stupili unutar postojeeg kulturnog polja, pa radi toga, ak i kad
se ponavljaju ili redefiniraju poznati stavovi, kako sam Barac
kae, to se ini tako kao da se izrie prvi put. Rijetko je koji kri-
tik, tvrdi Barac (ibid: 321), piui iznova o jednome piscu, iao
za tim da najprije proui sve ono to su o njemu pisali spreanji
kritici. Govorei o ovome, spominje upravo edomila koji se u
svojoj kritici Kumiia ne poziva na srodne sudove koje su o tom
piscu ranije izrekli Pasari i Ibler. Iako se iz pozicije studioznog
znanstvenika ovaj postupak moe drati povrnom kritiarskom
manirom, on je prije dio polemikih strategija kojima se agensi
upisuju u postojee odnose simbolike moi. Otrica kritiarskog
pera, kako sam pokazala drugdje (Protrka, 2006a: 175), obino
zarezuje prvi utor u ratu agenasa za zadobivanje/ouvanje mjesta
unutar samog podruja, pa rad na autonomizaciji hrvatske knji-
evnosti korespondira, kao i drugdje, s profiliranjem pisaca-profe-
211
sionalaca, ustanovljivanjem instance kritiara (autorizirajua mo)
i djelovanjem institucija poput Matice Hrvatske, Akademije i sve-
uilita koji proizvode kriterije vrednovanja, nagraivanja i kano-
nizacije pisaca.
2.2.5.2.3.
Autonomija i heteronomija: kritika, znanost i institucije
Potreba za sistematizacijom evaluacijske moi kritikog diskursa
prizivala je, i prije njihova slubenog otvaranja, spomenute
institucije. Takvu vrstu poziva, otvorenog izricanja potrebe da se
knjievno polje razgranii, kodificira i uvedu norme vidimo u
komentaru Vinka Pacela iz Glasonoe 1852: Nu kad sluamo
i itamo svakojake prepirke i bruenja naega jezika, kad moramo
gledati kako skoro svaki od naih knjievnikah drugije pie, a
mnogi od njih reformatori naeg (!) jezika biti ele (!); kad utvr-
dimo da skoro svaki hrvatski list drugaiji pravopis ima to
moramo poviknuti: Akademijo jugoslavenska, dodji nam kraljev-
stvo tvoje. Da nije sve ostalo na molitvama i ekanju, pokazuje
niz spomenutih kritikih, povjesniarskih i teorijskih radova u
kojima je, nakon ilirskog zanosa i diletantske zamagljenosti u
profiliranju podruja, sve jasnija distinkcija u podjeli uloga i ovla-
tenja. U tom je duhu Matica pokrenula Knjievnik asopis okre-
nut drutvenim, humanistikim i prirodnim znanostima, zamiljen
kao pretea Akademiji znanosti i umjetnosti, koji su ureivali
Franjo Raki, Vatroslav Jagi i Josip Torbar. Od prvih brojeva,
kako je spomenuto u analizi enoina lanka Naa knjievnost,
prihvaen je kao autoritet u moru diletantizma, kao instanca proiz-
vodnje znanja i vrijednosti. Na tom poslu objektivacije znanja,
nune za drutvenu legitimaciju polja, pridruuju mu se recentne
knjievne estetike, meu ostalima spomenute Ognjeslava Utjee-
novia Ostroinskog (Misli o krasnijeh umjetnostih, uvod za nae
krasoslovje u knjizi pjesama Vila Ostroinska, 1845), E. Sladovia
212
(Uputa u pjesmenu umjetnost, 1852) i Ivana Macuna (Kratko kra-
soslovje, 1852). Uope, sistematizacija, evaluacija i objektivacija
znanja razvijaju se kroz itavo devetnaesto stoljee i to, kako po-
kazuje Breda Kogoj-Kapetani (1968), velikim dijelom kroz kom-
parativnu metodu prouavanja, zasnovanu na perspektivi svjetske
knjievnosti kao harmonine zajednice koju tvore reprezentativna
ostvarenja pojedinanih naroda. Knjievni se kanon kroz drutve-
nu autonomizaciju knjievnosti posredno izdvaja kao sukus na-
cionalnog identiteta. Knjievnost, tako, paradoksalno, tek svojim
oslobaanjem od podreenosti vanknjievnim ciljevima postaje
adekvatnim uporitem nacionalnog identiteta. Piui o vremenu
diferencijacije knjievnosti i kritike u razdoblju realizma, Ivo
Frange (1975: 323-324) tvrdi: U takozvano enoino doba
kritikom se bavilo svega nekoliko ljudi; sad je, meutim, spustivi
se u feljtonske stupce, kritika postala svojinom prilinog broja i
zvanih i nezvanih recenzenata, ali se konstituirala definitivno u
samostalnu aktivnost. Dok je u prethodnom razdoblju kritiar sta-
jao nekako na vrhuncu knjievne ljestvice, upravo zato to je bio
neprikosnovena osoba kojoj erudicija i moralni integritet daju
pravo da sudi po vjenim naelima aristotelovsko-horacijevske
estetike, kritiar u doba realizma nastupa u vrijeme vremenitih
povijesnih razloga, u ime stranke i ideologije kojoj pripada, pozi-
vajui se na autoritete suvremenih europskih kritiara, od Bjelin-
skoga do Brandesa i Brunetirea.
Iako bismo prvi dio ove tvrdnje mogli prihvatiti, jer, kao to
je pokazano, kritika prati izdvajanje i autonomizaciju knjievnosti
unutar ireg drutvenog polja, pa se usporedo s njezinom estetiza-
cijom u vrijeme realizma, oblikuju i kriteriji evaluacije i mjesto
kritike unutar polja, druga Frangeova reenica odudara od ree-
nog. Spomenuti vrhunac knjievne ljestvice je poloaj koji
implicitno pripada kritici, ali koji joj je tijekom devetnaestog sto-
ljea bio osporavan. Sjetimo li se samo skruene Veberove obrane
pred Utjeenovievim prigovorom da ne pripada Zemlji pjesnika,
pa nije mjerodavan govoriti o poeziji, vidjet emo da je mjesto
213
autoriteta koji ima ovlatenje autorizacije autora i djela trebalo
dugo stjecati. Unato neporecivoj i rastuoj simbolikoj moi kriti-
ara, kritika je dugo ostala prolaznim i manje atraktivnim mjestom
unutar knjievnog polja, pa ju je klasina estetika otpisivala kao
nuno zlo knjievnoga ivota koje privlai izjalovljene knjievne
stvaratelje (Biti, 2005: 66). Ipak, kako navodi Biti, pozivajui
se na Bourdieua, kritika se profilira kao autorima i izdavaima
ravnopravan partner u stvaranju knjievne vrijednosti. Razumljivo
je da su pritom, kako Frange kae, isticana univerzalna (vjena)
naela prosudbe, no ona su i nakon aristotelovsko-horacijevske
estetike ostala, samo su prilagoena postkantovskim, Gottschallo-
vim i Herbartovim terminima, ili kasnije, terminima Tainea, Bje-
linskoga, Brandesa ili Brunetirea. Stranaka i ideoloka pripad-
nost kritiara realizma i, kasnije, moderne, bila je, svakako vana.
No, svaki od kritiara, bez obzira na ideoloku pozicioniranost,
svoje prosudbe nastoji deklarirati estetskim naelima.
Ovisnost knjievnika i kritiara, kao i svih segmenata knjiev-
nog ivota, od proizvodnje i distribucije do recepcije, o ekonom-
skim i politikim faktorima stalno su mjesto knjievnopovijesnih
pregleda i analiza. Od Gaja, Vraza i Vukotinovia do danas itamo
o inficiranosti knjievnosti i kulture ekonomijom i politikom, pa
se npr. o enoi govori kao o velikom radniku i pregaocu kojeg su
borba za kruhom i gorljivi rad usmjeravali u djelovanju i predo-
dredile mu brzi kraj. Ljudevit Vukotinovi u Ljetnim mislima
(Danica, IX (1843): 39: 153) pie: udni dogadjaji bivaju u
svtu, i oni nam glave i srca tako napunie, da mal nismo zabo-
ravili na knjiestvo, na pravu onu duevnu vatru, koja nas grije i
jai. Doim se dakle politika kod zelena stola bavi, mi emo se
za knjiestvo brinuti, starat emo se, da nam ono nepogine ()
Politika i ekonomija uvjetovale su prekid u knjievnosti, ali to,
prema Vukotinoviu, ne smije potrajati. On ne komentira politike
dogaaje, ve se osvre na ekonomske uvjete: Spisatelji nai ni-
su ba niti bogati magnati, niti veliku spahie, niti preduzetni (unter-
nehmend) kapitaliste; nego mali ljudi koji se moraju za svagdanji
214
kruh boriti, koji su prisiljeni svoje darove duha veom stranom
gradjanskomu zvanju posvetiti, pa uz druge svoje obveze piu,
pa ak i sami tiskaju i distribuiraju svoje knjige, to je, zapravo
najvea muka, jer ne postoji mrea pouzdanih posrednika. Na
ovaj nain mnoge knjige izginu, polovica na poklone projde, i
ubogi spisatelj osim slave (a i ta je kod nas vrlo spora) neima
nita nego tetu (ibid: 154). Mnogi se itatelji, s druge strane,
odbijaju pretplatiti na knjigu, jer su se mnogo puta, kae Vuko-
tinovi, opekli, pa obeavaju da e kupiti djelo kad izae, ali se
informacije o novim knjigama slabo ire. Tako knjiestvo nae
ne moe naprdovati, jer ako inostrane akademie na izdavanje
knjigah tisue mogu rtvovati, kod nas stvari posve naopako
stoje. (ibid). Problem, kako ga Vukotinovi vidi, jest nedostatak
zainteresiranih knjiara (knjigotraca) koji ne bi bili motivirani
samo materijalnom zaradom. Pledira na uspostavu ravnotee iz-
meu materijalnog, duhovnog i domoljubnog u izboru i vredno-
vanju knjievnosti ime, zapravo, uspostavlja naelo unutarknji-
evne duhovne vrijednosti djela. Smatra da su za distribuciju
vrijedne knjievnosti potrebni dobro oglaavanje u svim novina-
ma i asopisima, na narodnom i na njemakom jeziku i prikladna
cijena knjige, ali i osiguranje pisaca kroz obvezu uenih drutava
da otkupe dio naklade, pogotovo kad je rije o znanosti jer se be-
letristika, po njemu, dobro prodaje.
Vukotinoviev tekst, kao i drugi pisani u istom tonu, detek-
tiraju slabu ekonomsku mo knjievnika koja ih dovodi do ruba
propasti i uvelike determinira njihovu ovisnost o drutveno-eko-
nomskim imbenicima, no on, kao i Jagi (1869) uostalom, rjee-
nje vidi u organizaciji institucija koje bi na adekvatan nain mogle
tititi interese knjievnika. Kasnije, kad su i institucije i pojedini
krugovi oformljeni i kad su granice kulturnog polja uvelike zada-
ne, piu se polemiki tekstovi koji reflektiraju odnose moi (sim-
bolike, politike, ekonomske). Knjievnici, kritiari i znanstve-
nici koji sudjeluju u oblikovanju kulturnog polja zatjeu se u
nejednakoj i nestabilnoj raspodjeli moi i utjecaja, a njihova am-
215
bicija da zadre postojei ili ostvare novi poloaj uvelike, prema
Bourdieuu, pridonosi dinamici polja. Svi oni, razumije se, svoje
aktivnosti ne izvode u estetski proienom prostoru, kad bi takav
i postojao, ve su uvelike optereeni vlastitim habitusom, podrije-
tlom, kolovanjem, pripadnostima i nagnuima. Spomenut je jaki
utjecaj koji je Crkva, pogotovo kroz djelovanje biskupa Strossma-
yera, imala na reguliranje kulturnih prilika uope. Polarizacija
politikog ivota izmeu narodnjaka i pravaa svakako je odredila
i dinamiku rada na autonomiji knjievnosti. Franjo Raki, na sjed-
nici Akademije 27. studenog 1873. godine istie kako za nas ne
obstoji neizpunjeni jaz izmedju vjere i znanosti, izmedju ugleda
i nauke, ili da nauka jedina moe zadovoljiti umu i uzpokojiti
srdce ovjeka (Vienac; V(1873): 50: 782). Godinu dana kasnije,
kod otvorenja Sveuilita koje je omogueno donacijama nad-
biskupa J. J. Strossmayera i Josipa Mihalovia, ali i drugih ugled-
nika i velikaa, novouspostavljeni rektor Matija Mesi klie tom
dogaaju kao pobjedi naroda pod banovanjem Ivana Maurania.
Slavei narod, on prvenstveno slavi njegova dva najznamenitija
sina Maurania i Strossmayera, politiara i Mecenu, crkvenog
velikodostojnika. Kulturni dogaaj otvorenja Sveuilita, institu-
cije koja simbolizira autonomizaciju i rasadite nauke i znanja
proslavljeno je kao primarno politiki dogaaj. Pritom ponovno
valja imati na umu da utopijska projekcija dovravanja ovjekove
idealne naravi, shvaena kao imanentna misija umjetnosti, i ovdje
regulira poimanje prosvjetiteljske institucije Sveuilita koje e
donijeti napredak tom istom narodu, ostajui znakom njegove
duevne zrelosti. Sveuilite je, uope, povlateno mjesto proiz-
vodnje i odravanja ne samo tradicije uope, ve i knjievnog
kanona napose. Nita tako snano ne odrava odreeni tekst unutar
knjievnog kanona, smatra Terry Lovell (2002), kao njegovo po-
stavljanje unutar nacionalnog obrazovnog programa. Sveuilite
je tako institucija od primarno kulturnog i politikog znaenja,
jer se kroz nju, pokazuje Hillis Miller (2002: 4), kako je zamiljena
od berlinske realizacije Humboldtove ideje 1810. godine, provodi
216
dvostruka zadaa: Wissenschaft, pronalaenje istine o svemu i
Bildung, obrazovanje graana (najprije izvorno samo mukih)
odreene nacije u ethosu primjerenom toj naciji (dravi). Tako
ga je vidio i njegov najvei podupiratelj, Strossmayer, koji, nakon
otvaranja Akademije na sjednici Sabora, 1861. godine ponavlja
kako ona ima biti nagrada i lovor-vienac ljudem koji su se ma u
kojoj struci znanostih osobito odlikovali, a sveuilite vrelo iz
kojeg e krasna omladina naa elju svoju duevnu trnuti i onim
se blagom obogatiti moi, koje vie ovjeka resi i odlikuje, nego
ikakovo sjeme; vie nego sve blago materijalno (Dnevnik sabora,
1861: 75).
Sm je Strossmayer bio percipiran kao nositelj prometejske
vatre i tog duevnog bogatstva, kao utjelovljenje sklada izmeu
vjere i razuma na koji se poziva Raki. Vienac, kako je ve
spomenuto, u vrijeme enoina ureivanja, kontinuirano sudjeluje
u idealizaciji lika velikog Mecene
146
. Sukob izmeu pravaa i na-
rodnjaka koji nastaje u ovo vrijeme moe se tumaiti kao puki jal
politikih protivnika, no on je, sudei po Starevievim i Kovai-
evim polemikim tekstovima, uvelike motiviran simbolikom,
politikom i ekonomskom moi Strossmayera i njegovih pristaa,
primjerice enoe. Literarno gavanstvo za koje je enoa optuen
u Kovaievim feljtonima u Slobodi (1880) moe biti preuveli-
ano, ali ipak stoji da je njegov sveprisutni rad ne samo u Vien-
cu, ve i u raznim upravim odborima i vijeima mogao zaustaviti
nepoeljne i subverzivne pravake uzurpatore. enoa je, kao ured-
nik, uope, pokazuje Ivan Pederin (2006: 160-161), postupao
isto kao cenzori koji su tako dotjerivali i retuirali rukopise i sma-
146
Ilustracije radi, u broju VI(1874): 42, enoina Vienca, koji je u potpunosti
posveen slavi J. J. Strossmayera, u povodu otvaranja Sveuilita, enoa pjeva
dvije prigodnice (U slavu J. J. Strossmayera; Pjev hrvatskih djaka), od kojih je
prva objavljena na naslovnoj strani. Pridruuju mu se Trnski (Narodu hrvatskomu
na dan otvorenja) i Markovi (Vilinski dvori). Osim toga, objavljene su i slike
biskupa i rektora Mesia, te rektorova biografija.
217
trao se efom pisaca i njihovim uiteljem, a urednitvo neto kao
kolu knjievnosti. Vrijeme u kojem se kao zakonodavac nadaje
autoritet monog enoe, prema Kovaiu je vrijeme stagnacije,
razdoblje onih kolonjskom vodom opranih knjievnika, koje je
blazirana kritika laskavaca tako visoko uzniela, pa je najmi-
risniji onaj stih, kojeg je napisala glicerinom miriua ruka (Krta-
li, IV, 708).
Kritiki i polemiki tekstovi ovog razdoblja reflektiraju ne-
jednolik i nepravocrtan proces odvajanja i autonomizacije knji-
evnog polja od dogmatizma crkvene vlasti i institucija. Takvih
je primjera mnotvo, od spomenute Veberove kritike Tomia i
drugih, suda Katolikog lista o Kovaievu romanu U registra-
turi, sukoba izmeu J. Riegera i B. uleka, te gigantske polemike
izmeu Dr. Binikog, odnosno Katolikog lista i E. Kumiia,
povodom Kraljice Lepe, koja je nastavljena i nakon pieve smrti.
Katoliki list (Zagreb, 1888), naime, reagira na Vienevo
objavljivanje Kovaieva romana U registraturi, smatrajui da
je rije o nevaljanom i pogubnom tivu koje e svakome (mlade-
i, enama) koditi, pa je neiskazana sramota da se Vienac u
svojoj dvadesetoj godini zakiti takvom pripovijetkom i time,
prema sudu ovog lista, dovede u pitanje svoje postojanje. Iz Vien-
ca odgovaraju tek da bi oduzeli Katolikom listu pravo na
govor o ovoj temi ali i da bi se deklarirali kao katoliko urednitvo!
Nakon to se ukljuio i sporni autor, Ante Kovai, pismom u
Katolikom listu u kojem objanjava vlastitu idejnu poziciju,
polemiku zakljuuje sam list od kojeg je sve i krenulo. Naizgled
smirujui strasti, Katoliki list se postavlja kao mjerodavna in-
stanca: pa ne samo da urednitvu Vienca propisuje naela i
norme, ve ga upuuje da objavi prikladan katoliki roman i
Kovaieve izabrane pjesme, uz Kamenarove, ako ne bi dostajalo
za posebnu zbirku!
218
Cenzorove kare
Kolika je snaga cenzure vidi se i prema tome to unato jas-
nom Vienevu odbijanju napada Katolikog lista kojemu je
Kovaiev roman smetao ak i u izglaanom obliku, ni danas
ne znamo kako je izgledala njegova prvobitna, neprilagoena
verzija. Osim toga, roman je, ak i u tom obliku, svoje ukorienje
ekao vie od dvadeset godina. Cenzura je, uope, kroz devet-
naesto stoljee legalno djelovala kroz opunomoenog cenzora
koji je odgovarao vlastima, a koji je, prije objavljivanja tekstova,
ispitivao njihovu moralnu i politiku ispravnost, te ih ili proputao
u javnost ili plijenio pojedine naslove i brojeve
147
. Rigidna apso-
lutistika cenzura je 1852. godine zaplijenila i zabranila pjesmu
Domorodna utha Ivana Filipovia, te privremeno obustavila Ne-
ven u kojemu je objavljena
148
, zbog ega su i Filipovi i Bogovi
kanjeni tekom tamnicom. Cenzori su funkcionirali kao instance
legitimne vlasti koja je, sukladno politikoj stabilnosti i profilu
konkretnih glasila, zadravala pravo na konaan pravorijek o nji-
hovoj moralnoj i politikoj podobnosti. Kako navodi Vinko Brei
(2005: 50), mnogi su objavljeni tekstovi zapravo samo ostaci iz-
vornika: Gajeva je Danica znala ostajati bez cijelih brojeva, pa
147
Aspektima cenzure kroz devetnaesto stoljee bavio se Josip kavi u lanku
Mirko Bogovi i austrijska cenzura, Knjievnik, 1935: 8: 295-301 u kojem na-
vodi kako je posebno cenzurirana enoina Ljubica: Sve mogue aluzije, sve
ono to se inilo opasnim po udoree gledalaca, sve je to bilo nemilosrdno
kriano cenzorovom crvenom olovkom (ibid: 298), ali i Ivan Pederin (1995:
39-43), A. Stipevi (Borba protiv cenzure u Hrvatskoj u vrijeme hrvatskoga
narodnog preporoda, Zadarska smotra, 42 (1993), 6; str. 27-33; Kako izbjei
cenzora, 1997), Dunja Falievac (2006: 169-189) i dr.
148
Taj 38. broj Nevena je ponovno otisnut, s ubaenom baladom Nevra kanjena
Matije Bana (usp. Brei, 2005: 49-50). Cenzura je bila neto blaa u austrijskom
dijelu Monarhije, pa su zbog toga mnogi asopisi izlazili u Beu. Tako je Obzo-
rov prethodnik Pozor, pokrenut 1860, od 1867. do 1869. godine u Beu izlazio
kao Novi Pozor, nakon toga u Sisku kao Zatonik i Branik, te konano u
Zagrebu, do 1941. godine, kao Obzor (usp. Brei, ibid: 77).
219
je uvijek trebala biti spremna zamjena. Tkalevi je u Danici
kroz 1848. godinu uz svoja Razmatranja domorodna dopisao kako
im je poetak iz lanjskih Narodnih novina presjekla samovoljna
cenzura. Krajem stoljea, 1898. godine, kako navodi Brei, zbog
Gjalskijeve novele ivotopis jedne Ekselencije. (1816-1870) i jed-
nog njegova lanka iz Listka, zaplijenjen je trinaesti broj Vienca.
Cenzorovim karama su naroito bili izloeni politiki angairaniji
asopisi, zadarska Hrvatska (1884-1886) Ive Prodana ili Novi
viek (1897-1899) ije su stranice nakon pljenidbe, umjesto teksta
ispod naslova, objavljivane s demonstrativnim bjelinama: primje-
rice pjesma Dinka Sirovice Genius patriae super dormentibus fi-
liis, (III (1898): 2: 65-71) ili dijelovi nepotpisanog lanka De-
mokracija i aristokracija u naem javnom ivotu (IV (1899): 3:
151-157; 383-388)
149
. Slavonac u prvom goditu, 1863, objav-
ljuje Tomiev prijevod pjesme Excelsior! uz koju navodi kako ju
je zabranila ruska censura u Varavi, jer predstavlja tendenciosno
mladia, koga nijedna nepogoda nestrai, da nestupi pod zastavu
slobode. Ipak su asopisi, prema Breievim rijeima, nalazili
naina izmicanja i odupiranja upadu cenzora, pa, primjerice u
Danici, svoje aoke zaodijevaju u naoko bezazlene narodne
poslovice. Upravo je cenzura, prema Philipu Soundyju Unwinu i
Georgeu Unwinu, odredila injenicu da su asopisi kontinentalne
Europe bili vie knjievni nego politiki
150
. Mnogoglasje knji-
149
Iz istih razloga cenzurirani su brojni lanci iz Hrvatske misli (1902-1904, 1904-
1905 kao Novi Vienac) Stjepana Radia, meu kojima vrlo esto upravo oni
koje je sam Radi potpisivao. Snagu cenzorskih kara osjetili su i urednik i surad-
nici dubrovakog Sra iji je devetnaesti broj (16. 10. 1902.), zbog pjesme
Bokeka no autora Uroa Trojanovia, zaplijenio Okruni sud u Dubrovniku, te
uhitio i zatvorio autora i urednika. Monokracije dvadesetog stoljea, kako ih na-
ziva Stanko Lasi, rezale su i plijenile cijeli niz asopisa, brojeva i lanaka, sve
u nastojanju oko discipliniranja nepoudnih elemenata.
150
Tako Brei (2005: 13-14) objanjava i pokretanje Danice, a sline razloge vi-
di i I. Pederin (1995: 39-43), objanjavajui utjecaj austrijske cenzure u radu
Zore Dalmatinske.
220
evnog teksta omoguuje trajan, uinkovit i skriven otpor svakom
obliku instrumentalizacije i nadzora, bilo politikom, religijskom
ili ekonomskom. Kroz metaforiku, dijalogizam i karnevaleskno,
kako su to pokazali Bahtin i njegovi suradnici
151
, knjievnost
nalazi sebi adekvatne naine otpora i izmicanja. To su hibridni
smijeh objeenjaka i lude, karnevalski smijeh koji nalazi naina
da izokrene staro i uspostavi novo, smijeh ija je mo u desta-
bilizaciji zadanih identiteta i opovrgavanju uobiajenih pravila i
podjele uloga, kako ga opisuje LaCapra (1983: 300). Kroz devet-
naesto stoljee moemo pratiti proces uspostavljanja relativne
autonomije knjievnosti, njezine neovisnosti o ekonomskim, poli-
tikim, religijskim i pedagokim danostima, kao i konstantnu pro-
jekciju njezina konanog cilja upotpunjavanja ideje ovjeka.
Peter Brger u Teoriji avangarde, smatra da nema nita kontra-
diktorno u gleditu da se umjetnost institucionalizira kao auto-
nomna u graanskom drutvu tim vie to upravo u tom drutvu
umjetnika djela postaju instrumentima socijalizacijskog procesa
istodobno unutar i izvan kola.
152
tovie, prema njemu, ova se
pedagoka instrumentalizacija umjetnosti uspostavlja kao nuan
zahtjev pojma autonomije: pojam autonomije nuno proizvodi
svoj pedagoki uinak, jer se upravo zahvaljujui njezinoj auto-
nomiji umjetnost moe uiniti edukacijskim instrumentom. Tako
su, prema Brgeru, autonomija umjetnosti i njezina pedagoka
upotreba zapravo dvije strane istog novia, moda najbolje pre-
doene u Pismima o estetskom obrazovanju ovjeka Friedricha
Schillera, gdje se estetsko obrazovanje prikazuje kao jedini mogu-
i nain nadilaenja etikog rascjepa unutar subjekta i povratka
izgubljene cjelovitosti, otuene raspodjelom rada. Estetsko isku-
stvo posreduje izmeu dva suprotstavljena nastojanja u tvorbi
151
Usp. npr. radove u zborniku Bahtin i drugi (ur. V. Biti, 1992).
152
P. Brger, The Institution of Art as a Category in the Sociology of Literature,
Cultural Critique, 1985/86: 2: 15. Cit. u Bennett: 1995: 169.
221
subjekta: transcendentalnog i empirijskog; nadilazi podjelu izme-
u Die Person, subjekta pojma koji oznaava ljudsko bie
slobodno od zadanosti (Selbstndigkeit) i Persnlichkeit, tj. kon-
kretnih zadanih oblika osobnosti koje su posljedica, kako Schil-
ler kae, injenice da ovjek nije samo ista Osoba, ve Osoba
smjetena u specifine Uvjete (Bennett, ibid: 170). Estetsko isku-
stvo time povezuje nunost pasivne raspoloivosti pojedinca koji
je predan kondicioniranosti vlastitog ivota i zadan senzacijama
s aktivnom disponiranou kroz koju se Osoba izdvaja i vlada
zadanostima. Ovo poiva na Kantovu pojmu bezinteresnog svi-
anja koje je univerzalno i slobodno od pojedinanih zadanosti,
ime omoguava harmonizaciju kontradiktorne konstitucije
subjekta, njegov rascjep izmeu pojedinanih oblika Persnlich-
keita i transcendentalnog pojma subjekta, Die Person. Estetsko
se iskustvo pritom predoava kao dostupno svima i, istodobno,
kao nain komunikacije kojim se moe objediniti drutvo. Knji-
evnost, kao specifian i umnogome povlaten nain estetskog
iskustva, voena svojim univerzalizirajuem naelom, stupa na
mjesto religije koja e objediniti razliite, ranije klasno, rodno i
regionalno nespojive pojedince. Kritiki aparat koji je regulira i
prati, ipak, kako je pokazao Bourdieu (2002), nejednako distri-
buira njezinu vrijednost i pristup iz razliitih drutvenih podruja,
pa su graanstvo, malograanstvo i radnika klasa razliito po-
stavljeni prema ovim aparatima. Ipak, njegov je pristup, kao i
veine njegovih marksistikih nastavljaa (F. Jameson, E. Said,
T. Eagleton), ogranien sredinjim, akademskim, institucionali-
ziranim oblicima diskursa koji, kako pokazuje Bennett, nemaju
utjecaja izvan vlastitog ogranienog, premda vanog, podruja.
Sam Jameson u intervjuu za Diacritics aludira na taj problem,
priznajui da popularna pedagogija i urnalizam trae specifine
vjetine, razliite od onih koje je on koristio u svom radu (Bennett,
ibid: 209-210). Popularna knjievnost, kako smo vidjeli u ranijim
poglavljima, kroz hrvatsku knjievnost devetnaestog stoljea,
ostaje mjesto razlike u tvorbi knjievne vrijednosti. Ona je u dru-
222
goj polovici stoljea, to pokazuje i generiki status romana, perci-
pirana kao konstantna Drugost nacionalne knjievne vrijednosti
kanona. Za razliku od kanonske (visoke) knjievnosti, popu-
larno tivo ne treba posredovanje knjievne kritike
153
. Knjievni
se tekstovi objavljivani u periodici kroz devetnaesto stoljee, kao
i evaluativni diskurs koji ih prati i promie, oblikuju u odnosu
prema postojeim interpretativnim zajednicama
154
. Dosljedno
odmicanje od kodova popularnih anrova, vidljivo u tekstovima
koji zagovaraju kodove visoke knjievnosti, moemo tumaiti
i kao perzisteniciju i utjecaj te njihove popularne Drugosti. Taj
rad na autonomizaciji vlastitog polja i uklanjanju ili devalvaciji
uznemirujueg Drugog dosljedno je provoen i kroz dvadeseto
stoljee, tako da su, kako pokazuje Anthony Easthope (2006: 232),
153
Ovome se stavu, podudarnom onome koji u svojoj kritici institucionaliziranih
oblika itanja izlae M. De Certeau (2003), djelomino suprotstavlja suvremena
praksa kulturalnih studija prouavanja popularne kulture. Kulturalni studiji u
svom usmjerenju na popularnu kulturu ili, kako je naziva Richard Johnson (2006:
63-106), kulturu ljudi, svoj djelokrug uvelike zasnivaju na odnosu s akademskim
kodificiranjem znanja i metoda (formalnim metodologijama). No, kako poka-
zuje Johnson, oni su ipak primarno zadani svojim karakteristinim predmetima
prouavanja i svojom usmjerenou na prakse i aktivnosti. Takav pristup ak i
tekstove kao injenine medije prepoznaje kao forme reprezentacije: Prvi
predmet, koji je prikazan u tekstu, pie Johnson (ibid: 105), nije objektivan
dogaaj ili injenica, nego su mu ve dana znaenja u nekoj drugoj drutvenoj
praksi. Analize koje pritom nastaju najee nose skupine koje otkrivaju vlastita
itateljska iskustva, uvjetovana, primjerice spolom. Posljedica jednog takva istra-
ivanja je i spomenuta knjiga itanje romance Janice A. Radway u kojoj skupina
smithonskih ena s kojima je radila o itanju romanci konstantno govori kao o
aktivnosti i drutvenom dogaaju u obiteljskome kontekstu, ime se otvara mogu-
nost analitikog razlikovanja dogaaja itanja od posljedino konstruiranog
znaenja teksta (Radway, 2006: 254).
154
Stanley Fish (1980: 14), koji je razradio ovaj pojam, smatra da upravo interpre-
tativne zajednice, prije nego tekst ili itatelj proizvode znaenja i odgovaraju za
njegove formalne pojavnosti. Interpretativne zajednice su sastavljene od sudionika
koji dijele interpretativne strategije ne itanja ve pisanja tekstova i utemeljivanja
njegovih karakteristika. Pojedinci, na koncu, mogu zapaati i misliti samo ono
to im njihova interpretativna zajednica omoguuje.
223
polarizacije visoke i popularne kulture duboko ukorijenjene u
drutvenoj i kulturnoj procjeni, procjeni koja odgoenom daje
prednost pred neposrednim, refleksiji pred radnjom, rijei pred
slikom toliko da je superiornost teksta visoke kulture neizbje-
na.
Mjesto knjievne kritike je, kao to je pokazao Northrope
Frye, uvijek na nekoj granici, na mjestu na kojem se knjievni
tekst vidi kao dokument koji se odnosi prema izvanknjievnom
kontekstu, reflektirajui misao o tome kako je konano znaenje
knjievnosti u neem to nije sama knjievnost
155
. No, kako smatra
Frye, umjesto da knjievnost jednostavno postavi prema drutve-
noj i povijesnoj pozadini, kritika treba razviti vlastite oblike po-
vijesnog sagledavanja, zasnovane na imanentno knjievnim zada-
nostima, pri emu knjievnost, kao i znanost uope, treba vidjeti
kao jedinstvenu, cjelovitu i autonomno oblikovanu instituciju koja
nije determinirana vanjskim povijesnim procesima, ve stvara
vlastitu povijest. Upravo zahvaljujui izvjesnosti i prvenstvu tog
unutarnjeg prostora knjievnosti, mogue je sagledati i relevant-
nost vanjskog. Kritika e uvijek, smatra Frye, poivati na dva
aspekta: jednom koji je okrenut prema strukturi knjievnosti kao
cjelini i drugom, okrenutom ostalim kulturnim fenomenima iz
okoline. Zajedno, oni meusobno balansiraju, dodaje Frye, pa
kad jedan radi na iskljuivanju drugoga, gubi se kritika perspek-
tiva. Ispravna ravnotea omoguuje kritici djelovanje centrifu-
galne sile koja inteligentno vodi od usko kritikog podruja do
ire drutvenih pitanja.
Takva bi se ispravna ravnotea, barem ako je suditi po dosa-
danjoj povijesti hrvatske knjievnosti, mogla smatrati prije za-
miljenim i nikad do kraja ostvarivim utopijskim ciljem s kojim
uvijek valja raunati kao s onim Derridinim nadolazeim (-venir)
155
Frye, Northrop, The Critical Path: an Essay on the Social Context of Literary
Criticism, u: Blooomfield, Morton W. (ur.) In Search of Literary Theory, Ithaca
i London: Cornell University Press, 1972, cit. prema Bennett, 1995: 281-282.
224
svojstvom pravde, svojstvom koje on strogo razlikuje od neke
izvjesne budunosti koja bi legitimirala sadanjost (1994: 57-63).
Ispravna ravnotea, tako, nikada do kraja ili zauvijek ostvariva,
ostaje nestabilna ravnotea iji se balans trai i gubi, u veem ili
manjem odmaku od poeljnog.
225
2.3.
HIJERARHIZACIJA, VERTIKALNA PROPUSNOST
I DINAMIKA KNJIEVNOG POLJA
Obarajui se na institucionalizaciju kritikog diskursa, M. de
Certeau pokazuje da je itateljska kombinatorika oduvijek bila
vlastitost teksta i da je ve Descartes, u vezi s tadanjim radovima
o kombinatorici, postavio naelo itateljske djelatnosti. De Cer-
teau smatra da je kineski zid koji opasuje vlastitost teksta, ko-
ji izdvaja od svega ostaloga njegovu semantiku samostalnost i
koji od njega stvara tajni poredak djela proizvod drutvene elite
kojoj odgovara ta fikcija, kako je naziva, koja potroae osuuje
na podreenost, budui da su odsad uvijek krivi za nevjeru ili ne-
znanje u odnosu na nijemo bogatstvo blaga na taj nain stavlje-
nog u stranu. Ta fikcija o blagu skrivenu u djelu, riznici znae-
nja, nema dakako za temelj proizvodnost itatelja, nego drutvenu
ustanovu koja nad-odreuje njegov odnos s tekstom. itanje je
tako obiljeeno odnosom snaga (izmeu uitelja i uenika, ili iz-
meu proizvoaa i potroaa) ijim oruem postaje. Uporaba
knjige od strane povlatenih pretvara je u tajnu iji su oni jedini
istinski tumai. itanje izmeu teksta i itatelja postavlja grani-
cu za koju putovnice izdaju samo ti slubeni tumai, preobraava-
jui svoje itanje (takoer legitimno) u pravovjernu doslovnost
koja druga itanja (jednako legitimna) svodi na puka krivovjerja
koja nisu primjerena znaenju teksta) ili na beznaajnosti (izru-
ene zaboravu). S tog stajalita doslovni je smisao pokazatelj i
uinak drutvene moi one elite. Po sebi ponuen pluralnom ita-
nju, tekst postaje kulturalnim orujem, nadziranim lovitem, izli-
kom za zakon koji ozakonjuje kao doslovno drutveno ovlate-
no tumaenje profesionalaca i intelektualaca (2003: 245). Ove
vrijedne i lucidne De Certeauove opaske moemo, uostalom kao
i onu Eagletonovu tezu o ideologiziranosti kulturnih institucija u
rukama elite, dopuniti. Stvaranje knjievnog kanona svakako je
dio drutvene stratifikacije i hegemoniziranja prava na ozakonje-
226
no itanje, no spomenuta elita koja sebi prisvaja pravo na za-
konodavstvo u razumijevanju i odabiru kljunih tekstova nije
homogena. Ona je dio dinamizma kulturnog (knjievnog) polja,
dinamizma ovisna o borbama za zadobivanje i odravanje polo-
aja koje agensi zauzimaju unutar njega, a koji odraavaju i spo-
menute knjievne polemike, esto potaknute kritikim stavovima
i ocjenama. Meu prvima su, kako je pokazano u drugom po-
glavlju, one koje nastaju kao dio strategija zasnivanja knjievnog
polja, pa kroz sukobe pojedinaca (S. Vraz, D. Demeter, A. Kuz-
mani, I. A. Brli, . Starevi) okupljenih oko pojedinih asopisa
(Zora, Danica) profiliraju stavove prema knjievnoj prolosti,
prema pitanjima izbora zajednikog knjievnog jezika i pravopisa,
ime stvaraju koncepciju knjievnog klasika kao osnove izgradnje
knjievnog sustava i knjievnog kanona. Nakon toga se, u vrijeme
jasnijeg rada na autonomizaciji polja, broje polemiki tekstovi u
kojima se otre kriteriji evaluacije knjievnog teksta i jasnije defi-
nira estetsko naelo kroz koje se uoava i nepravocrtan proces
odvajanja i autonomizacije knjievnog polja od dogmatizma
crkvene vlasti i institucija. Primjeri su spomenute Veberova kritika
Tomia i drugih u Najnovijim pojavima (1865), polemike izmeu
Josipa Riegera i Bogoslava uleka (1874)
156
, sud Katolikog
lista o Kovaievu romanu U registraturi (1888) i rasprava iz-
meu Frana Binikog, odnosno Katolikog lista i Eugena Kumi-
ia, povodom Kraljice Lepe (1902), koja, meandrirajui i nakon
156
Bogoslav ulek, s pseudonimom -o- pie pohvalnu kritiku Folnegovievih satira
(Zanovietanja iz IX. dietenklase, Vienac, Zagreb, 1874, br. 46, str. 731-734).
Josip Rieger se javlja nakon tog teksta, prigovarajui uleku antiklerikalizam i
pretjerano kritiziranje Crkve. ulek se javlja svojom obranom, potpisujui se,
kod Riegera ve razotkrivenim, imenom, ponavljajui kritike na raun legitimnosti
crkvenih odluka, u prvom redu sporne recentno donesene dogme o nepogreivosti
Pape kojoj se i Strossmayer protivio, i djelovanja jezuitskog reda koji, kako kae,
prijei prosvjetu i irenje znanstvenih istina, primjerice Darwinove teorije o
postanku vrsta.
227
pieve smrti, ukljuivanjem Marije Kumii, prerasta u rat na
crti muka-enska knjievnost.
157
Ovdje emo se detaljnije pozabaviti polemikama koje nastaju
kada pojedinac ili skupina ulazi u postojee knjievno polje, uzdr-
mava poloaje starosjedilaca i uzrokuje sukobe koji su presudni
za funkcioniranje samog tog polja. Ponekad se ti sukobi prepozna-
ju kao posljedica meugeneracijskog jaza u kojima se Stari odupi-
ru naletu Mladih. Tako Antun Barac (1936: 131), kuhnovski, sma-
tra da je borba generacija znak zrelosti knjievnog ivota jer se
pojavljuje u trenutku kad nastupi stanje neke ukoenosti i jedno-
linosti, kad originalne ideje postanu manira i kad je potrebna
reakcija. Generacijsko istupanje, svojstveno pojedinim skupinama
realista ili modernista ranije se nije dogaalo ili nije bilo pre-
157
Katoliki List smatra da je glavna ideja Kumiieva romana nekatolika,
nehrvatska, nemoralna jer kritizira stavove i politiko djelovanje Pape Grgura
VII, te podmee hrvatskoj stranci, kojoj je na elu Petar Svai, mrnju na
Rim. Javljaju se pravaka glasila, uglavnom nepotpisanim lancima kojima
napadaju napisano. Kritika se poinje vezati uz ime Dr. Frana Binikog koji, kao
njezin glasnogovornik, zastupa stavove katolike javnosti, to e mu kasnije neki
sveenici, istina nepotpisani, nastojati osporiti. Ukljuuje se i Vienev kritiar
Milivoj Deman Ivanov, naglaavajui kako je Kumiiev roman ispunjen pa-
triotizmom i dubokim etikim shvaanjem (Vienac, XXXV (1903): 1: 21-23;
56-57; 91-92) i sarajevska Vrhbosna koja zamjera Viencu solidariziranje s
piscem. Rasprava poprima elemente povijesnog dokazivanja oko pitanja to je
lano i protukatoliko, pridodaje joj se optuba djela da je plagijat Krstinieve
Trilogije, da bi nakon Kumiieve smrti, katolika struja poela govoriti o Kumi-
iu kao pokajniku koji se, ispovjedivi se pred posljednju pomast, pokajao za
svoje grijehe, ukljuujui i sporni roman. Na tekstove Frana Binikog i Krste
Pavletia reagira Kumiieva udovica Marija (Sve za obraz, obraz ni zato,
Hrvatsko pravo, 1904), nakon ega se polemika, prema Dunji Detoni Dujmi
(1998: 30), profilira kao rat na crti muka-enska knjievnost. Adekvatan zaklju-
ak svemu ponovno daje Milivoj Deman Ivanov, branei Kumiievo djelo od
optube za plagiranje i poentirajui tvrdnjom da je nesloga meu knjievnicima
naravna stvar, te ako koju radnju slono svi listovi i sve struje osude, neka bude
miran, ta radnja zbilja ne vrijedi nita, jer zaista naao bi se ve iz inata tkogod
da ju pohvali, a pogotovo je u eri Hrvatstva lako nai zagovornike (Pokret,
Zagreb, 1905).
228
poznavano kao takvo, pa je zato i ulazak mladog Pozorova kaza-
linog recenzenta Augusta enoe u postojee kulturno polje, iz
perspektive kulturnih starosjedilaca D. Demetra i S. Dimitrovia,
protumaen prije kao uzurpacija nepozvanog pojedinca nego kao
najava generacijske smjene. enoina je kazalina kritika (Pozor,
1866: 118, 120, 124), kao i spomenuta, u Glasonoi neto ranije
objavljena Naa knjievnost, doista pisana iz perspektive reforma-
tora nezadovoljna zateenim stanjem unutar polja. On doslovce
proziva, kad je o kazalitu rije, ravnatelja (Demetra) i upravni
odbor kazalita, pisce, prevoditelje, repertoar i izbor glumaca,
optuuje za neodgovornost, nepotizam i lijenost te trai reformu.
Nekad u polemici sa Zorom puno uljiviji, Demeter odgovara
blago, iz pozicije autoriteta, smatrajui da se njegov kritiar odvie
precjenjuje i da sve autoritete proglaava lanim, a ve u ovo
njekoliko svojih laniah oevidno pokaza, da je jote suti no-
vajlija u stvarih, o kojih hoe druge da podui. Dapae, premda
mu blagonaklono, ponovno iz pozicije ovlatenog autoriteta, ne
odrie talent, Pozorov recenzent prema njegovu sudu nije ni
u dramaturginom, ni u umjetniko-povjestnikom, ni u jeziko-
slovnom obziru jote dorastao zadai obina kritika, a kamo li da
bude, to se gradi, reformatorom naega kazalita (Svijet, 1866:
22). enoa odgovara lankom O hrvatskom kazalitu (Pozor,
1866: 242-256), u kojem ranije sporadino iznesene primjedbe
oblikuje kao jasan i usmjeren zahtjev za reformom, dajui vrstu
alternativnog ravnateljskog programa u kojem, analogno stavovi-
ma iz Nae knjievnosti, definira samo polje, odreuje dosege i
nacionalne zadatke, te definira instance odgovorne za njihovo
ne/provoenje. Opetovano optuuje ravnatelja, premda ga ne
imenuje, za nepotizam, za uzdravanje milosnice meu glumi-
cama, te u jednoj (!) reenici saima svoje stavove: Artistiki
ravnatelj nesmie dakle biti ovjek trom i lien, komu je strast otela
sav obzir; artistiki ravnatelj nesmie kazalite smatrati pukim
zanatom, to mu novacah nosi, i pustom osobnom zabavom, koja
mu osladjuje njegov nerad; artistiki ravnatelj nesmie zanema-
229
rivati uenja novije dramatike i dramatike literature i povadjati
se s puke lienosti za kolom odavna propalom; artistiki ravnatelj
nesmie ni izbor i izvedenje preputati redatelju, a medjutim u
driemnoj slasti plandovati; artistiki ravnatelj nesmie biti brat ili
sluga pojedinih glumacah i glumicah; artistiki ravnatelj ne smie
biti bahat nebrigea, koji se ruga glasu obinstva, i grijui se o
vijem suncu traje boje dane kao medo pri medu; artistiki ravn-
atelj ne smie odbijati vjetijega ili za koju ulogu sposobnijega
glumca samo da moe kojega ljubimca si iztaknuti na zazor svega
obinstva; artistiki ravnatelj nesmie biti sliep mi u kolu gluma-
cah i glumicah, pun strasti i poude, hvalei to nevalja a odbija-
jui, to bi napredovati moglo; artistiki ravnatelj nesmie imati
srce od kauuka za sve drugo samo ne za narod; artistiki ravnatelj
ne smie biti izkipjela mrtva dua. Da bi poruka bila jasnija, jo
navodi i primjer ekoga kazalita koje je procvjetalo nakon to
je uprava staromu, lienomu odboru oduzeta bila. O svojoj
navodnoj nedozrelosti kae kako do sada nije uo da i u Hrvata
vlada tirolsko pravilo da se ovjek tek s etrdeset godina moe
opametiti, ali da ono tu i ne moe vladati ako g. antikritiar svoja
djela bar toliko cieni kao to ja, t sve to je napisao valjana, spa-
da prije njegove 40. godine.
U odgovoru na ovo uljivo se javlja Simo Dimitrovi koji u
tekstu Svaije. O hrvatskom kazalitu (Svijet, 1866: 158) enou
naziva drskim uzurpatorom javnog miljenja, prigovara mu ne-
dostatak razbora, ednosti i istine, te smatra da nije ni dorastao
kritici i da nema javnih zasluga (Vi aliboe u nikakvom predme-
tu, pa bio koje mu drago struke na svietu, neimate ni najmanje u
javnosti poznate zasluge, s kojom bi se na svietu pohvaliti mogli),
a niti finog tona (jer se fini ton samo u veleodlinih krugovih
ili drutvih prisvojiti moe, gdje se cviet izobraenih gospojah i
gospode sastaje). enoin istup time eksplicitno dovodi u kontekst
drutveno inferiornih skupina, istiui kako mu fali ukusa i kako
mu ton do zla Boga po krmah i pijanih mejanih zaudara te da
je, uope, motiviran osobnim nezadovoljstvom zbog loeg prijema
230
vlastitih dramatikih prijevoda. Meu nedostacima znakovito na-
vodi i njegovo podrijetlo (od estita oca () koj ni danas ne
umije pet hrvatskih rieih progovoriti) i slabo naukovanje u Pragu
(Pue lani glas, da je u Zagreb doao A. ., i to poslije osam du-
gih godinah ba onakav, kakav je prije osam godinah onamo oti-
ao. () Eh d, ali vi ste veleum! ivili ste s tudjom mukom, pa
niste nudu osjeali, da se naukom bavite!)
Polemika ovih trojice agenasa pokazuje profiliranje dviju su-
protstavljenih strana: prvu ine prozvani, oni koji su se ve pro-
slavili, zauzeli poloaj unutar polja, pa se bore da ostanu na sceni.
Ova strana zastupa kontinuitet, identitet i reprodukciju; trai za-
mrzavanje vremena i fiksiranje trenutanog stanja. Na suprotnoj
su strani pridolice koji trae diskontinuitet, prekid i uvode razliku,
jer se po prirodi stvari ne mogu identificirati, a da ove prve ne
poalju u povijest. U navedenom sukobu oko kazalita vidimo
osnovne predodbe koje imaju jedni o drugima, a koje se, u razli-
itim varijacijama, ponavljaju u veini kasnijih polemika (usp.
Protrka, 2006: 179). U prostor zadanog polja uvijek istupa nepo-
zvani novajlija, unosei nered i traei pomake. On obino drama-
tino naglaava loe zateeno stanje (Jao i pomagaj! vriti enoa
1865. godine nad suvremenom knjievnom produkcijom),
okrivljuje trenutne nositelje moi: dovodi u pitanje njihov autoritet
i motivaciju, smatra da su se ulijebili u vlastitoj institucionalnoj
nedodirljivosti i da su motivirani iskljuivo osobnim interesima.
Konkretne enoine zamjerke Demetru (trom i lien, planduje u
driemnoj slasti, bahat nebrigea (ruga se glasu obinstva)
kao i one kojima sebe implicitno predstavlja, grije se o vijem
suncu, traje boje dane kao medo pri medu i uope djeluje
na zazor svega obinstva) primljene su kao uvjerljiv iskaz pro-
dora u zadano polje. Ostvaren na adekvatan nain i u odgovarajue
vrijeme, takav prodor izaziva konsternaciju meu agensima koji
nastoje ouvati vlastiti poloaj i pripadajuu mo, a uljeze koji
unose propuh, te mlade, proglasiti nekvalificiranim i neednim
uzurpatorima, bez legitimiteta i prava na govor (javno izjanja-
231
vanje). Eventualno im, zadravajui poziciju autoriteta, priznaju
talent, ali ih vraaju u kolske klupe jer trebaju jo uiti a ne de-
klarirati znanje i kompetenciju bez osnova. Tako je enoa u opisu
starosjedilaca jote suti novajlija u stvarih, nije jote do-
rastao zadai, a nema ni najmanje u javnosti poznate zasluge, s
kojom bi se na svietu pohvaliti mogli. Osim toga, nedostaje mu
i simbolike moi jer se fini ton se samo u veleodlinih krugovih
ili drutvih prisvojiti moe dok njegov po krmah i pijanih meja-
nih zaudara.
Razumije se da je propulzivnost novajlija mogue mjeriti
reakcijama na njihove istupe, odnosno uinkom koji proizvode u
destabilizaciji zateenog stanja polja. Ipak, uspjeh njihova upa-
da, odnosno razlika izmeu pretendenata bez pokria i stvarnih
igraa postaje vidljiva tek naknadno, njihovim zauzimanjem
odreenog poloaja ili gubljenjem prava na njega. enoin ulaz u
zadano kulturno polje bio je, kako je znano, vrlo uspjean: nakon
Pozora radi najprije kao gradski biljenik, a zatim i kao sena-
tor (1873), osim toga nasljeuje prozivano Demetrovo mjesto
artistikog ravnatelja i dramaturga u Hrvatskom zemaljskom kaza-
litu, djeluje kao utjecajan urednik Vienca (1874-1881) i, od
1877, kao potpredsjednik Matice hrvatske. Njegove izvanredne
organizacijske sposobnosti vrlo brzo su, kako navodi V. Brei
(2005: 96), urodile plodom, pa se Vieneva naklada od 1200
primjeraka 1874. godine podigla na 1450 primjeraka 1876. to
je vodilo asopis prema financijskoj samostalnosti i statusu knji-
evne institucije koja e odreivati standarde druge faze postpre-
porodne nacionalne knjievnosti (ibid.). Glavna enoina zasluga
je, prema I. Pederinu (2006: 162-163), u tome to je stvorio curie,
jasle skupinu pisaca vezanih uz urednitvo i okupljenih zbog
niza zajednikih stavova o knjievnosti, a te je stavove on davao
i prenosio () Vieneve jasle bile su za razliku od jasala ilirizma
vre i bolje organizirane zahvaljujui enoinoj energiji, nje-
govim organizacijskim sposobnostima i honorarima od kojih su
232
mnogi pisci u prilinoj mjeri i zavisili. Time je zapravo uinjen
veliki korak prema profesionalizaciji pisaca, procesu koji je kroz
19. stoljee zapoet ali ne i dovren. S obzirom da je upravo enoa
bio glavni agens asopisa, jasna je bila njegova prosuujua mo
kojom je proputao talente u posveenu zemlju nacionalne knji-
evnosti. Upravo njegov uredniki rad otkriva uinak disciplini-
ranja proizvodnje i uvoenja naela ukusa. Dinamika njegova
prihvaanja i odbijanja poslanih priloga vidi se kroz rubriku Do-
pisnica urednitva u kojoj je u Listku na kraju svakog broja objav-
ljivao odgovore na poslane priloge imenovanih i neimenovanih
suradnika. Tamo prepoznajemo vehementnog, usredotoenog i
angairanog urednika, svjesna moi poloaja na kojem se nalazi,
koji, primjerice g. A. M. u P., pie Seljakovu jakost i hrabrost
ne moemo primit, to nam zabranjuje metrika, estetika i gramatika,
tri velevane sestre u knjigi. Valjda i sami osjeate, da je to samo
pokus. Kuajte togodj zanimiva iz vaeg kraja prozom; ne moraju
svi ljudi stihove gradit (Vienac, V(1873): 46: 736). Sljedee
godine Milivoju odgovara: Vae prievode priobit emo. Ona
dva soneta gladka su, ali prigodna. uvajte se s prvine to vie
takove radnje. Pravoj pjesmi hoe se prije svega poetian predmet,
pjesnike misli i slika a dakako i gladka oblika. U vas ima svakako
dara. Radite dalje i tiskat emo vae pjesme. Po svem vidite, da
nas nije osvojila predsuda da se u pjesnitvu ne drimo samo
starih protokoliranih firma. U kom se vidi boja iskrica, taj
spada u nae kolo. Kako rekosmo Vienac ne ima biti pokua-
litem ve sjemenitem nae liepe knjievnosti (ibid: VI (1874):
5: 80).
U ovim enoinim iskazima oituje se mo instance koju zastu-
pa i unutar koje sam funkcionira kao arbitar koji odluuje o tome
to ide kroz posveena vrata estetske zgrade knjievnosti, a to
ne. Argumentirajui objektivnim i svevaeim estetskim krite-
rijima, on legitimira i svoj poloaj i vanost asopisa, preuzima
ulogu mentora i autoriteta (pravoj pjesmi hoe se, u vas
233
ima svakako dara), deklarirajui estetski usmjeren asopis koji
okuplja vrijedno i odabrano (sjemenite)
158
. Uz njega i u njemu
moemo vidjeti kako, zahvaljujui dostupnoj simbolikoj moi i
djelokrugu, enoa prestaje biti novajlija koji unosi diskontinuitet
i postaje glasnogovornikom starosjedilaca unutar zadanog knji-
evnog/kulturnog polja. U jednom odgovoru pie Urednitvo
Vienca bilo je napokon prisiljeno da si kupi ko, prijatelju,
toliko divlje poezije ima u nas () Kad bi heli svakoga novajliju
() poduavat o pravilih estetike, Vienac bi morao na dva arka
izlazit te ne bi donosio, nego odgovore urednitva (ibid: VI
(1874): 23: 368)
Polje koje se zatvara i autonomizira velikim dijelom zahva-
ljujui i njegovu angamanu privlai nove pretendente, nezado-
voljne postojeim stanjem, pa tako ve desetak godina nakon ras-
prave s Demetrom ponovno itamo varijacije onih iskaza, samo
sa enoom u obrnutoj ulozi, a mladim pravaima (Kovaiem) u
ulozi uzurpatora njegova poloaja. Kao primjer njihova sukoba
moe posluiti polemika potaknuta enoinom kritikom dramatur-
kog rada (Divljanke) kojeg se prihvatila glumica Ivka Kraljeva,
steklika miljenica (Vienac, XI (1878): 26: 419-420). Na kritiku
odgovara Kovai u satirikom tonu (enoja recenzent, Slobo-
da, 1880), ime izaziva enoin ustriji odgovor kojim ovaj tekst
naziva pamfletaom upuenoj, kao i ranije, na moju osobu, na
moj rad, na moj list (Jo nekoliko riei o Divljanci Ivke Kralje-
ve, Vienac, XII (1880): 24: 391-392). Ovaj enoin osjeaj osob-
ne ugroenosti Kovai dodatno potpiruje prozivajui ga zbog
monopoliziranja urednikog mjesta i sujetom motiviranog kultur-
nog djelovanja, navodei da mu je enoa izrijekom zaprijeio
objavljivanje u Viencu i da se, tovie, prijetio kako e neto
napisati, (ime e) Slobodu, suradnike joj, stranku i vas unititi,
smrviti u prah i pepeo, te zatim da se, istiui vlastitu plemenitost,
158
O tome i u Pederin, 2006: 161.
234
odrekao realizacije te prijetnje. Stoga Kovai opetuje enojino
literarno gavanstvo, drei da njegova kulturna hegemonija one-
moguuje kreativnost i razliitost, te da proizvodi pjesnike i nove-
liste od kalupa.
U ovom se kdu mogu razumijevati i kasnije, poznatije, po-
lemika o naturalizmu i sukob izmeu Mladih i Starih primjere-
nije Barevoj predodbi o sukobu generacija. Polemika o natura-
lizmu, koju je, kako je ve spomenuto, raspirio lanak Jenija Sisol-
skog (E. Kumiia) O romanu (Hrvatska vila, II (1883): VIII:
145-148), u kojem predstavlja Zolin koncept naturalizma, zapravo
oznaava dolazak nove politike/poetike skupine koja e potak-
nuti reakciju nositelja starog poretka za zadravanje statusa
quo. U takvoj je reakciji Josipa Pasaria lako prepoznati poznate
strategije obezvreivanja protivnikih sudova, sposobnosti i zna-
nja, a potvrivanja vrijednosne okosnice ve prihvaenog kanona,
ovaj put lika i djela A. enoe (Hoemo li naturalizmu?, Vienac,
XV (1883): 52: 846-850). Slino se prema starijoj generaciji, kon-
kretno prema enoi ili Tomiu, pozicionira i mladi Janko Ibler
Desiderius koji u Hrvatskoj vili, piui Nove zagrebulje, poku-
ava urezati vlastiti trag, napraviti veliko pospremanje ili revalo-
rizaciju u knjievnosti.
Primjeri pojedinanih i skupnih, skrivenih i eksplicitnih su-
koba i polemika su krajem stoljea sve brojniji u emu, zajedno s
Barcem, vidimo znak kulturne ivosti/zrelosti knjievne institu-
cije. Polemike, prema Bourdieu (1993: 74-111), reguliraju dinami-
ku odreenog polja proizvodnje, shvaenog kao sustava objektiv-
nih odnosa meu ovim agensima i institucijama i kao poprita
borbi za monopol moi za posveivanje, za proizvodnju autora
(djela) u kojem se vrijednosti umjetnikog djela i vjerovanja u tu
vrijednost neprestano generiraju. Stoga, nastavlja Bourdieu, nije
dovoljno rei da je povijest podruja povijest borbe za monopol
moi postavljanja legitimnih kategorija procjenjivanja i sagle-
davanja. Svaki se sudionik polemike, kako sam navela drugdje
(Protrka: 2006: 179), u odreenom smislu nastoji iskazati, p/o-
235
159
Knjievna vrijednost, prema A. Easthopeu (1996: 59), kao funkcija odnosa
itatelj/tekst ne moe biti shvaena izvan povijesti unutar koje tekstovi funk-
cioniraju intertekstualno, transpovijesno omoguujui pluralnost razliitih itanja:
to je vei tekst tim smo vie prisiljeni itati ga kroz palimpsest drugih interpre-
tacija. Ne moe puno vie od ovoga biti reeno o knjievnosti, a da ne zapadnemo
u esencijalizam.
stati znamenit, to prema Bourdieu znai ostaviti znamen vlastite
razlike od ostalih, posebno od onih najznaajnijih. To upisivanje
vlastite razlike unosi neravnoteu unutar postojeih snaga jer uvje-
tuje stvaranje novog poloaja pored onih koji su trenutno zauze-
ti, na njihovu elu, u predvodnici avangardi. Takvo uvoenje
vlastite razlike, zapravo je, prema Bourdieu, proizvoenje vreme-
na: proizvoenje vlastitog trajanja i vlastite trajnosti, odrivosti
u manje ili vie promjenjivim vrijednosnim strujama odreenog
(knjievnog ili kulturnog) podruja. U tom ratu (polemos) svih
protiv sviju proizvode se ne samo poloaji unutar simbolikog
poretka danog polja, ve se legitimiraju prakse i kriteriji itanja,
autoriziraju nadlene instance i iznova ovjerava postojei nacio-
nalni kanon. Polemike uvijek raunaju s opinstvom koje u
prvoj polemici spominje enoa, s postojeim itateljima, pripad-
nicima zamiljene interpretativne zajednice koja presuuje u korist
najuvjerljivije strane u sukobu. Polemike, usuprot nekim milje-
njima, ne udaljavaju itatelje od knjievnosti, ve proiavaju
kriterije, odmjeravaju odnose i reguliraju autoritet pojedinih age-
nasa u borbi za monopol. Knjievna vrijednost, kako se i ovdje
vidi, nastaje kao posljedica odnosa itatelja i teksta koji, bio knji-
evni, znanstveni ili polemiki, funkcionira intertekstualno, irei
mogua itanja i interpretacije, ovisno o varijabilnoj jedinici vre-
mena
159
. Fiksirajui tako neuhvatljivu knjievnu injenicu kao
trajan proizvod vlastite kulture, upisujui je (i sebe) u sadanjost
i moguu budunost nacionalnog pamenja, pisci zajedniki rade
na dinamici projekta kanona i povijesti nacionalne knjievnosti
projekta koji je, iako nadrasta njihova osobna trvenja, bez njih
nezamisliv.
236
2.3.1.
Autorice i itateljice; itanje kao praksa
Kanonizacija knjievnosti moe se, dakle, promatrati kao rezultat
dinamike polja u kojoj se, kroz sukobe (polemike, borbe i rival-
stva) odmjeravaju moi pojedinaca i skupina. Ta je dinamika uve-
like ovisna o habitusu aktera, njihovim obrazovnim, klasnim, na-
cionalnim i rodnim pripadnostima. Tako se S. Dimitrovi u svom
nastojanju da iskljui enou iz borbe za monopol nad moi auto-
rizacije autora, vidjeli smo, uvelike oslonio na ono to je drao
protivnikovim osobnim slabim mjestima: na klasnu i nacionalnu
pripadnost i obrazovanje. Otac slastiar koji ne zna pet rijei
hrvatskih i institucionalna neovjerenost enoina znanja trebale
su ga, prema miljenju protivnika, diskvalificirati. Starevi, Ko-
vai i pravai su, jednako tako, politiki i svjetonazorski skloni
pukom iskazu, ugroavali stabilnost graanske estetike koju je
osiguravao Vienac. No, jesu li u ovim kritikim, polemikim i
knjievnim tekstovima uoljive potekoe sa stabilizacijom i defi-
niranjem enskog subjekta u stvaranju nacionalnog knjievnog
kanona? Ovo se pitanje, naelno, moe initi manje evidentnim,
jer stvaranje kanona prema nekim autorima (Showalter, 1978;
Gilbert i Gubar 1979), podrazumijeva preutno prevoenje enske
subjektivnosti u kategorije maskuline dominacije. Dominantna
muka kultura otvara enama mogunosti kulturnog djelovanja,
ali samo pod strogo kontroliranim, njima stranim, uvjetima. Gin-
kokritika, kako je zamiljaju Gilbert i Gubar, izvor potekoa s
kojima se suoavaju ene profesionalne spisateljice, prije nego u
marginalizaciji enskog u jeziku i kulturi vidi u razdvajanju javnog
i privatnog prostora, karakteristinom za devetnaesto stoljee
(Lovell: 2002). Taj se rascjep pokazao odluujuim i za razdva-
janje prostora tzv. visoke, estetske i niske, tzv. trivijalne knjiev-
nosti.
237
2.3.1.1.
Autorstvo: muko i ensko
Doista, pogledamo li pozive koje su upuivane enama, jo od
poslanice grofa Janka Drakovia Ein Wort an Iliriens hochher-
zige Tchter
160
(1838), vidimo kako su ene, obrazovane i visoko-
rodne, srdano pozivane da, po uzoru na sestre iz velikih naroda,
stupe u ilirsko preporodno kolo. enska snaga koja je u Drako-
vievu spisu predstavljena kao siguran temelj projicirane sretne
budunosti naroda, je i pokrenuta
161
, pa se, pie Dubravka Detoni
Dujmi (1998: 11-12), u intimnom i gostoljubivim prostorima
graanskih i ladanjskih domova diljem Hrvatske postupno obli-
kuju mala enska sjedita koja su sliila leernim konverzacij-
skim gospojinskim krugovima otvorenim svakojakim sadrajima:
od chronique scandaleuse do estetiziranih razgovora o poeto-
lokim, knjievnopovijesnim, kulturnim i futuristikim temama,
160
Drakoviev spis veledunim kerima Ilirije njemakim jezikom prenosi temeljnu
preporodnu poruku o vanosti prihvaanja narodnog jezika, poruku koju na
poznati nain, legitimira opom nacionalnom (slavenskom) ali i knjievnom
povijesti, ilustrirajui je na njemakom i hrvatskom jeziku objavljenom Palmo-
tievom pjesmom Krijesnica, te stavovima Pavela Josefa afaika i Dimitrije
Demetra o preporodnom pokretu. Varao bi se ipak, pie Tade Smiiklas (Smi-
iklas, Markovi, ibid: 91), tko bi mislio, da je plemeniti grof ovu njemaku
knjiicu svoju namjenjivao samo hrvatskim enama. Ova knjiica imala je i pred
domaim i stranim svijetom protumaiti ideu ilirsku, a i pisana je elegantnim
njemakim jezikom. On uope ovu brouru dri najglavnijim i najbistrijim
vrelom za razumijevanje ilirske ideje kakova je bila prije, nego to su Iliri
proli i kao stranka na politiko polje.
161
Drakovi je kao ugledan vlastelin i javna osoba svojim pozivom legitimirao
aristokraciji odbojna demokratska nastojanja iliraca. U naknadnoj rekonstrukciji
rezultata njegova poziva obrazovanim enama, Ivan Kukuljevi Sakcinski zaklju-
uje da je uspjeh poslanice bio zavidan jer se nakon nje pretvorila () arobno
sva ud i narav naih svjesnih ena; one koje bijahu ve napola ponijemene,
stadoe uiti i govoriti hrvatski, poprimie narodnu nonju, poee itati hrvatske
asopise i knjige, pjevahu hrvatske pjesme javno i u kui, dopisivahu hrvatski, a
njeke pokuae dapae obogaivati i knjigu hrvatsku. Tade Smiiklas: Janko
grof Drakovi, u Spomen-knjizi Matice hrvatske, Zagreb 1892, str. 90-91.
238
obavijenima dakako aktualnim politikim tonovima, a iznad svega
hrvatskim domoljubljem.
162
U domu kajkavskog prevoditelja
Miltona i Shakespearea, Ivana Krizmania okupljalo se kolo obra-
zovanih sranih ena, ponajprije Paula Krizmani, opatova nea-
kinja, kasnija Gajeva supruga, njezina sestra Dragojla, kasnije
Stauduar, Vrazova posestrima i naslovljenica njegovih putopisa,
te knjievnice Dragojla Jarnevi i Sofija Runov. Slino su drutvo
na svojim imanjima okupljale i Ivana akovi Vrhovinski, ute-
meljiteljica Domorodnog gospojinskog drutva (1841), Josipa
Vranca, dobroiniteljica i podupirateljica Matice, Jelisava Pras-
nika, osnivaica zaklade za puku prosvjetu, Karolina Schauff,
Jagoda Brli i zadranka Ana Vidovi. One su se tako, u prvom
redu svojevrsnom kulturnom logistikom, pridruile domorodnim
aktivnostima. Gospojinsko drutvo najprije izdaje bakroreznu
sliku grofa Janka Drakovia, a od rasprodaje utemeljuje glavnicu
162
Intelektualni i kulturni kruoci i saloni, kao svojevrsne paralelne kulturne
institucije, u obrazovanim su sredinama postojale i prije. Kroz osamnaesto stoljee
(stoljee ena) u Dubrovniku djeluju knjievnice Lukrecija Bogainovi, Marija
Bettara i Anica Bokovi. Njihova je svakodnevica, kao i uope ivot educirane
ene tog vremena, bila, prema Slavici Stojan (2001: 48), obiljeena znaajnom
drutvenom aktivnou, salonskim okupljanjima, glamurom i ekstravagancijom
jednom rijeju, svjetovnou ili boleu stoljea, kako su to mizogini opisali.
Njihovo stvaralatvo, ogranieno ponajvie nabonom knjievnou, ne bi valjalo
nazvati zaetkom enskog pisma, ve tek poetkom pisanja ena. Kako pokazuje
Lahorka Pleji-Poje (2007: 28), Lukrecija Bogainovi moe pisati jedino ako
se piui ne iskazuje kao ena. Njezino vrednovanje enskih likova ak kao da
preutno odobrava manjak prostora za enski govor. Jedna od pastirica iz boi-
ne pastorale, naime, kae: Rijet se moe od nas svaka/ stavna u sebi srca nije,/
svjedoi nam Eva majka/ privarena ljute od zmije./ A mi nje smo porod pravi/ po
nainu iste slike,/ i u udi i naravi/ njoj priline svekolike. Stoga, koliko god
je ona sama, injenicom da je ispisala gotovo est tisua stihova, iskakala iz
ustaljene muke predodbe dubrovake ene, svojim je diskurzom istodobno
podravala tradicionalni patrijarhalni sustav koji enu dri u zacrtanim okvirima.
Uope, enskim autoricama koje se javljaju u Dubrovniku tog vremena, pokazuje
Dunja Falievac (2006: 184), nije svojstven nikakav individualni ton, nijedan
motiv koji bi govorio o autorskoj subjektivnosti () nijedan iskaz koji bi autora
otkrio kao pripovjedaicu, dakle nijedan iskaz nije oblikovan u enskom rodu.
239
za izdavanje pounih i zabavnih knjiga za mlade te, godinu
dana po svom osnivanju, podupire osnutak Matice ilirske (Smii-
klas, Markovi, ibid: 263). S obzirom da je u to vrijeme smo
pisanje, ukljuujui i ensko, smatrano iskazom aktivnog patrio-
tizma, prvi hrvatski knjievni asopisi biljee aktivan spisateljski
angaman, ne samo Dragojle Jarnevi i Ane Vidovi, ve i spome-
nute Sofije Runov, tajanstvene Ane Vrdoljak, koja je kao Imot-
skinja Dalmatinka u Zori objavljivala poeziju, Gajeve keri
Ljuboslave Bedekovi, nepoznate Jele Horvatice ili pseudoene
Stane Gleevi (zapravo ime Starevia). One, iako brojem znat-
no manje zastupljene, piu angairanu, domoljubnu i prigodnu
poeziju, oponaajui svoje muke kolege: Ana Vidovi i Jagoda
Brli se tako sustavno kolebaju, pie Detoni Dujmi (ibid: 386),
izmeu graanske lojalnosti konvencionalnome enskom statusu
te pjesnikog traganja za pojaano senzibiliziranim temama s
ponekom izazovnijom samoispovjednom crtom koja bi naznaila
djeli potisnutog enskog identiteta. Spomenute su se knjievnice
odazivale i bile primljene u kolo domorodaca u mjeri u kojoj je
njihovo djelovanje bilo u skladu s proklamiranim naelima domo-
rodnog obrazovanja mladei i ena, kako ga je zamislio, primjerice
Veber.
163
Dragojla Jarnevi je, zahvaljujui danas objavljenom
Dnevniku, percipirana kao subverzivna ena koja se izvan sank-
163
Nadarene ene su kroz devetnaesto stoljee, prema B. Mrak (2001: 37-44), bile
manje privlane mukarcima i teko su se udavale. Istodobno, predstavljale su i
teret obitelji koja ih se po svaku cijenu htjela rijeiti: kao to obitelj udaje Mariju
Juri Zagorku da bi je brak s dvostruko starijim mukarcem disciplinirao. Vilma
Vukeli pie o pogrdnim nazivima koje su dobivale, meu kojima su Bleu-
struempfe ili Mannweiber. Prva faza enskog stvaralatva, prema E. Showalter,
koja e u nastavku biti elaborirana, obiljeena je nastojanjem tih mukaraa da
se prilagode standardima mukog stvaralatva. Zajednica (muki kolege) ih,
nakon to se legitimiraju, i prihvaa kao takve: na istoimenoj litografiji iz 1870.
godine koja prikazuje pedeset i devet portreta, uz Sidoniju Rubido-Erddy se,
kao jedna od mueva (!) ilirske dobe, pojavljuje Dragojla Jarnevi. Franjo Supilo
u privatnom pismu odaje priznanje Mariji Juri, rijeima Zagorice, vi ste mu
na mjestu! (Jakobovi Fribec, 2006: 48).
240
cionirane drutvene zatite () prva pobrinula sa svoj graanski
status, prva () postala svjesna osobnih aporija vezanih uz pripad-
nost drugome spolu, pa je smatra Detoni Dujmi (ibid: 386-
-387), kroz svoj Dnevnik naznaila glavne teme koje su zaokuplja-
le njezine kasnije sljednice: traganje za enskim graanskim
identitetom, traganje za enskom osobnou, ensko vienje meta-
fizike spolova. Ipak, ta je njezina subverzivnost, oporuno za-
vjetena na dulju privatnost, ostala nerealizirana u vlastitom vre-
menu. Upisujui se u muki diskurs i prihvaajui dostupne
anrove i teme, ona je zapravo pravi primjer spisateljice koja se,
barem kad je rije o javnom djelovanju stvaralatvu, prilagoava
kulturnim uzusima svog vremena.
Stareviev primjer, kao i onaj Ane Vrdoljak, za koju se sum-
nja da skriva identitet sveenika Jeronima Vrdoljaka Imoanina,
Zorina suradnika, potvruje da enska imena u to vrijeme ne
samo da nisu skrivana, ve su dodatno proizvoena i isticana kao
primjer uz koji se redovito ponavljao poziv posestrimama da se
pridrue narodnom kolu. No, kako diferencijacija kulturnog polja,
rad na autonomizaciji knjievnosti i knjievnom kanonu bude
napredovao i stoga akumulacija kulturnog kapitala oitija e-
nama e prostor stvaralatva biti sve ogranieniji. Iako i dalje po-
zadinski djeluju, organiziraju kulturne kruoke, istiu se na javnim
manifestacijama, prikupljaju novana sredstva i podupiru pojedin-
ce, institucije i aktivnosti
164
, u javno priznatom knjievnom radu,
164
ene ne stvaraju samo djela, smatra Lisa Fischer (2005: 8), nego i kreativni
milje. Kao salonske dame kreiraju okvirne uvjete koji sa sobom ne ostavljaju
nikakav tvarni proizvod. Djelujui iza kulisa kao pokroviteljice, daju potporu
tuim umjetnikim djelima; kao prijateljice, ljubavnice, emfatine sluateljice
modeliraju miljenja i ljude. Time razaraju pojam kreativnosti koji je orijentiran
na proizvod, oslobaajui ga od njegova tritu podvrgnutog, robnog karaktera.
Sredinje znaenje ena u povijesnom razvoju, smatra Fischer, mogue je
spoznati i visoko vrjednovati samo ako pojam kreativnosti koji je orijentiran na
proizvod proirimo na socijalnu komponentu.
241
s napriedkom narodnog knjienstva, one postaju sporednim li-
kovima
165
. Ve Kolo svoje stranice otvara prvenstveno potvre-
nim knjievnicama, Dragojli Jarnevi i Ani Vidovi, dok enoin
Vienac (1874-1881), premda nije, kako to tvrdi Dunja Detoni
Dujmi (ibid: 17), posve zatvoren enskom pisanju, na svoje stra-
nice proputa zanemariv broj enskih autora. U trinaest godina
objavljene su samo jedna dua pripovijest Marije Fabkovi (Vila
arovnica. Hrvatska poviest
166
), dvije Eugenija Nenadova (pseu-
donim Emilije Markovi; List iz kronike krievake i Koja li je
prava Madona?
167
) nekoliko pjesama Milke Pogai (Gorski kralj;
Zagonetka; U bolesti; Pria; Pjesme
168
), jedan lanak Marije
Jambriak ene prema drutvu te razno jim djelovanje
169
) i jedan
njezin prijevod romana Nesretna ena
170
. Osim toga, pohvaljen
je prijevod Zlatarova zlata Marije Fabkovi na eki, te su, skrom-
nim nekrolozima iz pera mukih autora
171
, ispraene Dragojla Jar-
nevi i Ana Vidovi. Nakon enoina odlaska, 1882. godine, neto
vei broj priloga enskih autora, najvie dotadanje suradnice
165
U antologiji Vienac izabranih pjesma iz 1873. godine, uvrtenjem pjesama Jagode
Brli, Krunoslave Horvat, D. Jarnevi, Laure Slabur i Ane Vidovi, enoa daje
svojevrstan rezime tog ranog perioda enskog stvaralatva.
166
Vienac, IV (1874): 18: 275-280; 292-300; 307-314; 321-331; 337-347; 353-
-363; 371-378.
167
Prva je objavljena u god. VIII (1876): 1: 2-6; 19-23; 34-37; 50-53; 65-68; 81-85;
97-100), a druga IX (1877): 7: 98-100; 114-116; 134-136; 149-151; 165-167;
182-184; 199-200; 215-217; 229-231; 247-249; 265-267; 281-284; 300-303; 313-
-316.
168
Vienac, IX (1877): 40: 639-640; XI(1879): 3: 38; 760; XII (1880): 9: 132. Zadnja,
Pjesme, objavljena je potpisana inicijalima M. P. u broju XIII(1881): 35: 551.
169
Vienac, XII (1880): 1. 14-15; 27-28; 42-44; 60-63; 76-78.
170
Preveden s engleskog, objavljen u Viencu, XIII (1881): 1: 5-8; 20-24; 37-41;
52-56; 69-71; 75-78; 86-88; 99-101; 116-119; 133-136; 147-149; 163-165; 180-
-182; 195-197; 212-215; 227-231.
171
Rije je o nekrologu Ivana Trnskog Vjekopis Dragojile Jarnevieve, Vienac,
VII (1875): 14: 229-232 i pjesmi Stjepana Buzolia Nad grobom Anke Vidovike
ibenanke, Vienac, XI (1879): 39: 617. Trnski je i godinu dana ranije bez pot-
pisa objavio jednu Kriesnicu posveenu Dragojili Jarnevi (VI (1874): 24: 369).
242
Milke Pogai, znaajno upotpunjava jedan od rijetkih, ako ne
jedini dotadanji historiografski tekst iz pera autorice, nekada
sporne Ivke Kraljeve: Ivana Bajza-Szlavikova. Ujedno prinos k
poviesti hrvatskoga glumita (XIV (1882): 10: 152-154; 167
[169!]-170 [172!]).
ene u to vrijeme naelno nisu motivirane na stvaralatvo
koje mukarcima donosi u prvom redu simboliki kapital, ve
su, dosljedno prosvjetiteljskom i patrijarhalnom modelu, zamilja-
ne kao itateljice kojima je upuena angairana suvremena knji-
evnost. Njima je otvoren put obrazovanju koje je, i prije otvorenja
Sveuilita i Akademije, institucija koje su zaduene za disemina-
ciju znanja i obrazovanje cijelog naroda, iji je duevni napredak
smatran znakom njegove zrelosti i putem prema zajednikom bla-
gostanju provoeno kroz knjievne asopise. Stoga u njima
moemo pratiti dinamiku proizvodnje i vrednovanja enskog stva-
ralatva, kao i nain stvaranja i percepcije enskog subjektiviteta
uope. Obrazovanje i vrijedna knjievnost (kanon) zamiljeni su,
kako je ve vie puta eksplicirano, s utopijskim ciljem upotpunja-
vanja ideje ovjeka. Zagovornici enskog obrazovanja, poput Dra-
gutina Jambreaka, upravo u tome nalaze glavni argument u ras-
pravi s onima koji su, kao i, prema vlastitom priznanju, on sam
neko, okrenuti bogoslovju i tradicionalizmu. Stoga, u tekstu
O emancipaciji en (Vienac: III (1871): 20: 315-318; 328-332),
on tvrdi da je znanje mo i tko pravedan smije braniti, da se ta
moralna mo utisne u glavu slabe fizino ene? Smatra da e
upravo ta mo povoljno utjecati i na drutveni moral i na samo-
svijest ena, koje e biti tee prevariti i zavesti: Doista bit e to
jedan od najjaih bedema za ensko potenje i reputaciju. Obra-
zovanje, za razliku od zamamne knjievnosti kojoj se suprot-
stavljaju nositelji estetskog i nacionalnog smjera knjievnosti od
Vebera do enoe, nudi djevojkama, smatra Jambreak, realnije,
vrednije ideale. Uz ovo, on navodi i dodatne ekonomske razloge
enskog obrazovanja ene su do tada bile prisiljene raditi slabo
plaene poslove poput ivanja, od kojih se nisu mogle uzdravati.
243
Prosvjetiteljski motiviran, Jambreak smatra da je obrazovanje
jedini put pojedinanog, rodnog i nacionalnog napretka. Na koncu,
zagovarajui knjievni kanon, navodi kako su domae keri ne-
obrazovane u toj mjeri da ne poznaju ni vlastitu knjievnost (en-
gi-aga, Preradovi, Trnski) niti povijest, uiteljicu ivota.
172
Jambreakova argumentacija ide u prilog proirenju funkcije obra-
zovanja, shvaenog kao Bildung (obrazovanje graana odreene
nacije u ethosu primjerenom toj naciji, prema Hillis Miller, 2002:
4), izvorno ogranienog na mukarce. Jednako tako, i Vladimir
Maurani, piui o socijalnom stanju ena, smatra da i ene,
kao i mukarci trebaju napredovati u znanju: zar da u taj as e-
ni bude zatvorena knjiga znanja, zar da u tmini igraju se, provadja
svoj ivot, zar da joj nije ino sudjeno do jedino, da izmjenice bu-
de igraka ili kuna gazdarica? (ibid: 239). On je ve godinu
dana ranije u lanku O tuoj knjievnosti naprama naemu naro-
du, (Vienac, II (1870): 16: 249) enama poruio: Uvrstite se
zatim u razriedjene redove naih knjievnika, prinesite u knji-
evnost nau onaj ukus, koji joj manjka. Njegova najvea elja,
koja se, kako veli i ne moe ispuniti, jest hrvatska George Sand.
Pun je darova, kako smatra, enski spol naroda naega; vi
gospodje moje, koje ste domovini naoj barem ljepotom uviek
slave pribavili (ibid: 254).
Ovaj njegov zakljuak, kako je ve spomenuto na poetku
sredinjeg dijela rada, ne bi trebalo smatrati izrazom primarno
diskreditacijom ena iz pozicije patrijarhalnog logocentrikog
sustava vrijednosti, ve radije nainom da se poveu liepa knji-
evnost i liepi spol, i to su smislu postizanja ideala liepog
172
Kako navodi Mario Strecha (2005: 104), povijest je u devetnaestom stoljeu bila
percipirana kao zrcalo iz kojega ovjek vuchi, gd y koje szu one propazti,
kojim se ugibati imamo. Pojedinac koji od dogodovschine nista nezna,
isticali su ilirci, ne samo da je tudyna na zemlyi y vu drustvu chlov-
chanzkom, nego je i szamomu szebi stranyzki Bez poznavanja po-
vijesti, navodi dalje, on nije sposoban poraditi na tome da se ostvare visheshe
potrebchine, za koje chlovchanztvo od szvoga pochetka harczuje y bori sze.
244
ovjeka, onog koji je kroz devetnaesto stoljee stalan utopijski
cilj jednako nacionalne kao i svjetske knjievnosti. Knjievni ka-
non, nacionalna knjievnost i povijest, kako je navedeno, postaju
oslonci obrazovanjem omoguenog ostvarenja tog utopijskog ci-
lja, dovrenja idealne slike ovjeka. Spomenuta predavanja iz Na-
rodnog doma koje o knjievnim i kulturnim temama, kroz oite
nacionalne homogenizacije, odravaju intelektualci, pisci i
kulturnjaci redom mukarci, otkrivaju da su ene ne samo
njihovi adresati predavanja su, naime, namienjena krasnomu
spolu i objekti zamiljenog djelovanja, ve i egzemplumi. Pre-
davai izdvajaju likove ena koje smatraju povijesno vjerodostoj-
nim utjelovljenjem poeljnih osobina: majinstvo, domoljublje,
aktivizam, hrabrost, odanost. To su primjerice Katarina Zrinska
(Ivan Zahar u Viencu III (1871): 17. 264, 267-270), banica i
spisateljica Katarina Frankopanka, neprijateljica svega to je
njemako (Tade Smiiklas, ibid: 270-272) i Cvijeta Zuzori-
eva
173
. One su percipirane kao svojevrsne ikone iji bi spiritus
movens trebao djelovati na kolektivnoj razini, regulirajui per-
cepciju trajnosti kulture. Tako Tade Smiiklas, govorei o Katarini
Frankopanskoj kae veliki duh njezin ipak je koraknuo dva
tri puta po ovoj dvorani; a najprije ga je outilo vae mehko srdce,
vrle Hrvatice. Ako li ga vi na srdcu svome ne ponesete, nee ga
nitko bolje od vas dalnjemu potomstvu hrvatskomu predati.
173
O njoj je pisano u vie navrata, od Kukuljevieva lanka u Danici (Flora
Zuzori, XII (1846): 18: 70-72; 74-75; 77-78) do Trnskijeve prigodnice u Viencu
(Tuni ures Cviete Zuzorieve. V (1873): 12: 177-178). U ovom kontekstu spomi-
nje je Al. T. koji je, prema ekom tekstu M. Krajnika, napisao lanak enske u
europskoj, napose u slovinskoj knjievnosti (Vienac, V (1873): 6. 91-94; 105-
-108; 121-125). Smatra da je prolo vrijeme kad se mislilo da ene nisu za knji-
evni rad, te navodi primjere Mme Stal, Gorge Sand, Boene Nmcove, Karoline
Svtle, Cvijete Zuzorieve, Mare Gundulieve, Katarine Frankopanke, ud. Zrinj-
ske, Marije Dimitrovieve, Anice Bokovieve, D. Jarnevi, Anke Vidovi, Julija-
ne Gaj, Jagode Brli, te niza srpskih i slovenskih autorica. Upozorava da, osim
njih, i u narodnom blagu stoji mnotvo cvijea iz enskog srca.
245
2.3.1.2.
Javno/privatno: muko/ ensko
Genij neima spola, pie Vladimir Maurani (O socijalnom sta-
nju en, Vienac, III (1871): 15: 239), no taj bespolni genij, ta
dosegnuta ideja prirodnog savrenstva stvorena je prema pa-
trijarhalnoj viziji mukarca kojoj je oduzeta enska dimenzija.
Ranije je spomenuto kako Franjo Markovi 1875. godine, elabo-
rirajui Mauraniev genij u engiji-agi, smatra da je to djelo
triezne i zanosne muevnosti i da nijedno drugo nije tako pod-
puno, vedro, muevno, posveeno oitovanje genija narodnoga.
Zagovornici dosljednog provoenja ideje obrazovanja, poput Jam-
breaka, Mrazovia ili Vladimira Maurania, otvaraju mogunost
enskog obrazovanja, pa ak i stvaralatva. Maurani kae da je
prolo vrijeme prigovora po kojima je na eni da prede: pak sad
neka tko podje gdji. Sandovoj i neka joj ree predite u mjesto
da piete romane. (ibid.) Ipak smatralo se, kako, navodi Jambre-
ak (ibid: 328), da je enama svojstvena emotivnost, narav koja
pogoduje gomilanju poplavi enske pisarije i koja bi, da joj se
otvore vrata, rezultirala milijardom preuvstvenih zrakoplovnih
romana i plitkih mukomu trudu pozjamljenih razpravica eto ti
gotove emancipacije i njezinih blagodati.
enama je, tako, u pravilu, otvaran put k usavravanju obrazo-
vanjem i to stoga da bi i njihova idealna ljudska narav bila posve
dostignuta
174
. Smatralo se, pritom, da je ta narav odreena bioloki,
172
Analizu prilika i promjena u enskom obrazovanju u Hrvatskoj krajem devet-
naestog stoljea nudi Ida Ograjek Gorenjak (2004: 157-180). Pokazuje kako, i
prije odluujue Mauranieve reforme zakonodavstva 1874. godine, niz autora
(Ivan Perkovac, Ivan Filipovi, August enoa) zastupa obrazovanje djevojaka,
kako bi se usavrile u svojim prirodnim zvanjima, supruge i majke. Filipovi
istie kako slaba obrazovanost hrvatskih seoskih i graanskih djelovanja u narod-
nom duhu teti narodnom pokretu: praznovjerne i neobavijetene seoske majke
ne mogu pravilno odgajati svoju djecu, germanizirane graanske koe irenje
narodne ideje. Perkovac se, s druge strane, borio i za izjednaavanje plaa uitelja
246
pa Vladimir Maurani sljedeim rijeima obrazlae potrebu en-
skog obrazovanja: ako je razmatranje u mukarca prevano a
uenje u ene, ako je po naravi samoj zadaa djevojke dopast
se, supruge ljubiti, matere odgojivat djecu, onda je obrazova-
nje nacionalnom knjievnou i povijeu pravi nain postignua
tih, naravi dodijeljenih, zadaa. Mukarci su, tako, primarno za-
miljeni kao pisci (autori, subjekti, djelujue naelo s pripadajuim
prostorom javnog djelovanja), a ene kao itateljice (objekti, pri-
matelji, pasivno naelo s pripadajuim prostorom privatnosti do-
ma).
Ova je perspektiva trajno prisutna kroz periodiku devetnaestog
stoljea, od prvog broja Danice ilirske (I (1835): 1: 11-12), gdje
se u lanku naslovljenom Senskoga zpola Chatz vu drustvu chlove-
chanzkom, objanjava ast ena i njihova nezamjenjiva uloga
u drutvu: one, naime, svojim naoko sitnim poslovima zapravo
omoguavaju opstanak domovine, naroda i svijeta. Mukarac i
ena, opisani na sljedei nain, tvrdi autor, zdrueni vode svijet
sve veem napretku: Mus je glava, sena pako szerdcze, z nyim
razum, z nyum chutenye lada. Mus sze z nevolyami y pogibelyami
bori, sena tuge y zkerbi podnasha; on je jak, hrabren y seztok;
ona chutlyva, lyubezniva v mila delnicza vszega dobra y zla na
razlichneh puteh sivlenya. Novela Slava i ljubav Mirka Bogovia,
objavljenoj u treem goditu Nevena 1854. godine, postavljena
je na dva naela, slave kao mukog, a ljubavi kao enskog, pri
emu se enama ne doputa objanjavanje vlastitih stavova. Jedan
od likova, nazdravljajui mladom protagonistu Ivanu, kae: Tako
valja, sinko. Tako! Nemoj sluati ene, ve unutranji glas, to
ti veli. ene, istinabog dobro katkad misle, ali im se gotovo sve
i uiteljica, te protiv ograniavanja prava na brak zaposlenim uiteljicama. Njego-
va Stankovaka uiteljica, kao i enoina Branka, pokazuju ideal uiteljice kao
domovinskom napretku posveene ene koja je s velikim entuzijazmom prolazi
kroz kunje drutveno nereguliranog obrazovnog sustava da bi, na koncu, svoj
poziv bila spremna rtvovati za ulogu majke i supruge.
247
misli stjeu u njihovom uvstvu, a mu treba da vazda slua, to
mu pamet kae. Krug djelovanja enskoga kua je i ognjite,
mukoga pak ako je tomu sposoban i ako hoe itav svijet
Gotovo pola stoljea nakon spomenutog lanka iz Danice,
plaljivo traei vea prava (emancipaciju), barem za osamlje-
ne ene, kako naziva one koje nemaju obitelj
175
, Marija Jambriak
u tekstu ene prema drutvu te razno jim djelovanje (Vienac,
XII (1880): 1: 14-15, 27-28, 42-44, 60-63, 76-78) pie: Dva velika
nevidiva i vjena hrama stoje na zemlji: hram znanja i hram lju-
bavi. U jednom upravlja mu kao sveenik u carstvu misli i ra-
zuma; u drugom upravlja ena u svojoj ljubavi i njenosti. Mu
valja da uzdri vjeni oganj znanja i iztraivanja, a ena vjeni
plamen ljubavi. Ove su se suprotnosti (aktivno/pasivno, javno/
privatno, racionalno/emotivno, duhovno/tjelesno) predstavljale
kao bioloki zadane i prirodne uzroke rodne nejednakosti. Bio-
loka razlika meu spolovima, tj. izmeu mukih i enskih tijela,
i, posebno, anatomska razlika meu spolnim organima, moe
izgledati kao prirodno opravdanje drutveno stvorene razlike me-
u rodovima, i, naroito, drutvene podjele rada, pie Pierre Bour-
dieu (2001: 11). No te odrednice nisu znaenjski odreene po
sebi, dodaje, tako da je taj simbolizam koji mu se pripisuje, zapra-
vo kvazi-prirodan. U utjecajnoj analizi pitanja Odnosi li se en-
sko prema Mukom kao Priroda prema Kulturi?, antropologinja
175
Spomenuti D. Jambreak takoer zagovara organizaciju enskih uilita koja bi
omoguila profiliranje enama primjerenih zvanja: potarica, brzojavnica, ljekar-
nica, ali ne i (posve je protiv toga) politiarki, pa kae: Zadovoljite se dakle,
potovane gospodje, primjerenom slobodom i ravnopravnou, ostavite saborsko
kosanje bradatim glavam (ibid: 332). Smatra se zastupnikom emancipacije ena
tako mu je i intoniran tekst (predavanje), ali je protivnik njihova mijeanja u
javni ivot, jer je njihovo prirodno podneblje privatnost doma i obitelji. Ovi zago-
vornici emancipacije ena, smatra Ida Ograjek Gorenjak (ibid: 166-169) pro-
miljeno nastupaju kad se, kao Marija Jambriak, u svojoj argumentaciji ne
oslanjaju na enske, feministike argumente. Ona, nasuprot tome, regrutira
itav niz patrijarhalnih vrijednosti i unutar njih definira potrebu poboljanja
poloaja ena.
248
Sherry Ortner istie kako se ini da su svakom drutvu psihiki
modeli povezani sa enama postavljeni istodobno na dno i na
sam vrh ljestvice ljudskih naina suodnoenja, pri emu ta sim-
bolika podvojenost reflektira drutvenu stratificiranost ena.
Na isti nain, prema ovoj autorici, subverzivni enski simboli
(vjetice, zlo oko, menstrualno krvarenje, kastrirajue majke) kao
i enstveni simboli transcendentnog (majka boginja, milostivi
iritelji spasenja, enski simboli pravde) pokazuju kako, iz odre-
ene toke gledita, ena moe stajati i ispod i iznad, ali uvijek
jednostavno izvan kulturne hegemonije (Gilbert i Gubar, 2000:
19-20). Upravo zbog toga je, smatraju autorice, enama zanijekana
autonomija; subjektivnost koju predstavlja olovka (pero).
Ova meusobno suprotstavljena naela dovela su do uspo-
stavljanja polarizacije izmeu racionalnosti, poduzetnosti i line-
arnosti u razumijevanju, pripisivanih mukarcima i emotivnosti,
iracionalnosti, intuitivnosti, nestalnosti i slabosti uma i duha, pri-
pisanih enama, te posljedino, uspostavljanje racionalnosti kao
vodeeg naela
176
. enama je pripisivana sklonost proizvoenja
i konzumacije zamamne, emotivne i iracionalne trivijalne
knjievnosti, a na mukarcima je bilo da pisanjem savladaju tog
zmaja koji nam guta nae krasne, naega ivota zvijezdo jasne,
kako kae Veber u svojim Domorodnim mislima (Djela IV, 1885-
-1890: 185), pozivajui brau na neumoran rad: Narodno polje
lei neobdjelano pa treba Pisati knjige! Knjige neka nam kao
iz neba cure! svatko tko uti u sebi snage zasui rukave pa kripi
perom () Piimo, brao draga, piimo neumorno, rasplamtimo
srce naim krasoticam, a one e nas nagraivati biserom i dragim
kamenjem, porodom milim, temeljem hramu nae narodnosti.
176
Milostive gospodje!, govori Lujo Mrazovi, u jednom od predavanja iz Narod-
nog doma (O kulturi, (Vienac, III (1871): 45. 720-727), to nas ini sreditem
svieta, to nas ini ovjekom, jest onaj peat boanstvena duha u nami, t.j. razum.
Razum je vodja i kormilar naega ivota, kojim sve zaprieke naravi svladati
umijemo. () Pred razumom padaju sve zaprieke prirodne. () Razumom postaje
ovjek gospodarom svieta, krunom stvorenja.
249
Veberov aktivizam u ovom lanku gotovo strai svojom meta-
forikom koja spaja sliku neuzoranog narodnog polja kao enskog
naela, muku snagu s perom koje kripi u ruci spremajui se na
djelovanje: oranje i sijanje rijei, knjigama koje pritom cure i po-
sljedinim porodom: biserom i dragim kamenjem koji iz enske
(Zemljine) utrobe izlaze kao plod tekstualne inseminacije. Njego-
va metafora je zapravo eksplicirana slika ideje autora kakva na-
staje kroz devetnaesto stoljee i kakva se, prema Gilbert i Gubar
(ibid: 45-92), zahvaljujui dominantnoj patrijarhalnoj ideologiji
koja umjetniku kreativnost predstavlja kao fundamentalno mu-
ku kvalitetu, zadrala sve do danas. Pisac je otac djela koji u slici
Boanskog Stvaratelja postaje Autor, a ene i ensko ostaju zatvo-
rene i zauzdane, podreene i zatoene tom slikom. Kao i stvara-
laka slika, tako je i percepcija enskog i enstvenosti bila privi-
legij mukaraca. Vjeno ensko devetnaestog stoljea, upozora-
vaju ove autorice, podrazumijevalo je aneosku ljepotu i slatkou:
od Danteove Beatrice do Goetheove Gretchen, idealna ena je
viena kao pasivno, posluno i nesamosvojno bie (docile and
selfless creature)
177
. Muka kultura i percepcija, orijentirane oko
maskulino zamiljene ideje autora, stvarale su idealizirano vjeno
ensko, a iskljuivale ono subverzivno i nedisciplinirano kao
trivijalno ensko. U tom su iskljuivanju ene postavljene kao
potisnuti utljivi sugovornik i najpoeljnije sredstvo diseminacije
odabranog znanja i vrijednosti.
Stvaralatvo ena bilo je ogranieno ponajprije neobrazo-
vanjem koje ih je, uz neke povlatene visokorodne iznimke,
kolektivno inilo jezino nekompetentnima i koje je, kao to poka-
177
Slavna predodba Vjenog enskog (Das Ewig-Weibliche) s kojim zavrava
Goetheov Faust, predstavlja enu kao mizernu bludnicu i aneosku djevicu ije
je uloga, smatraju Gilbert i Grubar (ibid: 21) posrednika izmeu boanskog Oca
i njegovog zemaljskog sina. Taj njezin posredniki karakter dio je slike ene kao
ideala kontemplativne istoe koji je uvijek enski, dok je ideal znaajnog
djelovanja muki.
250
zuje John Guillory (1993: 15-16), osnovni razlog njihova odsustva
iz reprezentativnog knjievnog kanona. Ograniavane su, osim
toga, drutvenim prilikama, nerazumijevanjem okoline i drutveno
sankcioniranim svoenjem stvaralakog izraza na uzak broj anro-
va i podruja. Muki su autori, kako je ranije spomenuto, ovisnost
o nepostojeem tritu knjiga razrjeavali traenjem adekvatnih
zanimanja koja bi minimalno ugroavala njihov knjievni rad.
Najee je to bilo neostvarivo: poslovi koje su dobivali bili su
neadekvatni ili su kolidirali s kreativnou umjetnikog rada, pa
je, primjerice enoa, u potrazi za adekvatnim zanimanjem mije-
njao razliite slube i funkcije: politike, birokratske i kulturne,
dok je Vraz svoje egzistencijalne probleme rijeio tek 1846. go-
dine, kad je imenovan tajnikom Matice ilirske i urednikom Kola.
Za razliku od njih, autorice, kojima je bio otean pristup pisme-
nosti i zaprijeeno pravo na javno djelovanje, nisu imale ak ni
tu privilegiju kuburenja s graanskim zvanjima. Uz to, suprotno
uobiajenim predodbama, upozorava Elaine Showalter (2001:
348-370), one nisu ivjele na raun i teret svojih mueva, ve su
ih esto i same morale potpomagati.
Ekonomske i drutvene prepreke enskom stvaralatvu pred-
stavljale su i anrovska ogranienja: ene su pisale najvie prigod-
nu poeziju, krajem stoljea uglavnom crtice
178
i dnevnike (Jarne-
vi, I. Brli Maurani), djeju i trivijalnu knjievnost, a gotovo
nikad tragedije, povijesne romane, kritike, znanstvene rasprave
ili povijesne preglede. anrovi kojima je dan autoritet autoriziranja
i oni koji su ulazili u prostor javne upotrebe ili interesa ostajali su
mahom zabranjeno podruje. Kad je Hrvatsko zemaljsko kazalite
izvelo povijesnu tragediju u pet ina Ide Frst-Steinschneider
178
Sklonost nekih knjievnica prema pjesmama u prozi, smatra Hrvoje Pejakovi
(1992: 11), znak je njihove drutvene marginalnosti, znak da se u matinom to-
ku hrvatske poezije ne osjeaju kao kod kue, pa ovaj anr ne biraju u ime
uspostave nekog novog standarda, nego teei oslobaanju unutarnjih potencijala
pisanja samog.
251
(1875-1936?) Kraljevi Radovan, Ante Tresi Pavii u Novom
vieku (II (1898): 6: 367-374) objavljuje poraznu kritiku koju
elaborira sljedeim rijeima: Predmet je tako velik, gdje se radi
o sudbini otadbine, nije za njeno ensko pero, koje jedva da se
moe ogledati u noveli ili najvie lirskoj pjesmi. U drami nije
uspjela nijedna ena, a jo manje u tragediji, pa nije udo to je
naa spisateljica, mislei da pie tragediju, napisala romantinu
novelicu. Teki koturn nespretno se moe privezati uz njenu
ensku nogu, a vrijedna Ida Frst, u koje rek bi ima finoga uvstva,
ne moe se u koturnima ni micati. Lagan stil, koji tee gladkom
prozom, odaje njenu ensku narav; ali za dramu, naroito za
tragediju, hoe se krepku, biesnu visoku ljudsku duu, hoe se
otri, zbiveni, nagli munjeviti stil koji podbada, a ne lagano ptije
pero.
2.3.1.3.
Povijest enska: supkultura i diskontinuitet
ene su, ipak, unato svemu, pisale, no to se pisanje uvijek
odvijalo u diskontinuitetu jer je, prema Elaine Showalter (1977:
10), bilo zameteno u nedostatku interesa relevantnih knjievnih
povijesti, pa je svaka generacija spisateljica, u odreenom smislu
odsustva povijesti, bila prisiljena iznova otkrivati prolost, preko-
pavajui stalno iznova po svojoj rodnoj svjesnosti. Zbog tih stal-
nih prekida i samoprezira ena odvojenih od perspektive kolek-
tivne pripadnosti, Showalter smatra da nije mogue govoriti o
pokretu koji bi objedinio ensko pismo, ve prije o nepovezanoj
supkulturnoj djelatnosti koja kroz devetnaesto stoljee prolazi
neke zajednike faze razvoja. One zapoinju prvom dugotrajnom
fazom imitacije prevladavajuih modela dominantne tradicije i
pounutrivanja njezinih umjetnikih standarda i pripadajuih sta-
vova o drutvenim ulogama, nastavljaju fazom protesta protiv
tih standarda i vrijednosti i zastupanjem manjinskih prava i vrijed-
252
nosti, ukljuujui zahtjev za autonomijom te zavravaju samoot-
krivanjem preokretom prema unutarnjem osloboenju od ovis-
nosti o opreci i potragom za identitetom (ibid: 811). Adekvatan
naziv za ove tri faze bio bi: feminina (Feminine), feministika
(Feminist) i enska (Female)
179
. Prva faza, imitacije i pounutri-
vanja dominantnih standarda i vrijednosti koja, prema Showalter,
poinje enskim objavljivanjem pod mukim pseudonimima i traje
do smrti George Eliot 1880. godine, dominira u pisanju hrvatskih
knjievnica devetnaestog stoljea. Druge dvije faze koje, prema
ovoj autorici, traju od 1880. do 1920. godine, te od 1920. dalje, s
novim zaokretom kroz enski pokret ezdesetih godina, iako bi
se prema nekim autorima (Detoni Dujmi, 1998: 386-387; Nemec,
2006: 229-257) moglo zakljuiti drugaije, u hrvatskoj se knjiev-
nosti mogu tek uvjetno prepoznati. Interpretatori su, naime, skloni
ve u habitusu i djelovanju Dragojle Jarnevi, a pogotovo u njezi-
nu Dnevniku otkrivati drutveno subverzivne karakteristike. Uva-
avajui njihove zakljuke, valja ipak imati na umu da je javno
djelovanje Dragojle Jarnevi bilo posve u skladu s proklamiranim
vrijednostima nastajue diskurzivne i nacionalne zajednice i da
su njezina privatna usidjelika etika i drutvena marginalizira-
nost uglavnom ostale na razini osobnog poduhvata/promaaja.
Pisala je, kako je ve spomenuto, knjievnost unutar anrovski i
ideoloki zadanih okvira, oponaajui muke kolege i prihvaajui
zadane obrasce. Suvremena nastojanja da ju se rehabilitira kao
knjievnicu dovode do kompromisnih sudova prema kojima ono
to Jarnovikini likovi gube na polju psiholoke individualizacije
nadoknauje se hipertofiranim zapletom sa silovitim slijedom
razvedenih, kadto iznenaujue vjeto, ak duhovito smiljenih,
etiki, intelektualno ili afektivno impostiranih zaleta (Detoni
179
Na sugestiji kod prijevoda ovih termina, u kojima se, naalost, ne moe zadrati
dosljedna aliteracijska povezanost korijenom fem, srdano zahvaljujem Tatjani
Juki. Druga bi mogunost, ponovno nedosljedna u aliteraciji, bila: enstvena/
feministika/enska.
253
Dujmi, 2001: 136). U odbijanju drutveno poeljne uloge supru-
ge i majke-domaice ona je oscilirala, kako je pokazao Nemec
(ibid: 241), izmeu udnje za standardima i pravima koja su do-
stupna mukarcima, s jedne i osjeaja krivice, samosaaljenja i
promaenosti zbog neispunjenih spomenutih drutveno poeljnih
uloga, s druge strane. U prvom smislu izjavljuje: Iz dna grudi
alim, to me nije narav stvorila muem i pritom, kae Nemec,
idealizira svoju poziciju djevianske istoe i udorea i, bez
ikakva osjeaja enske solidarnosti, poput kakva moralnog arbi-
tra, otvoreno kritizira druge ene koje odve svome tijelu uga-
aju i odaju se razbludnom ivotu. Stoga se kod Jarnevi, po-
sebno na razini javnog djelovanja, ali i kroz nedavno objavljen
Dnevnik, moe pratiti dominantna imitacija i pounutrivanje po-
stojeih vrijednosti, karakteristinih za femininu fazu, a samo
uvjetno i prema vlastitom izboru okrenuto, traenje prava na jed-
nakost u pristupu izvorima ekonomske i simbolike moi. Moda
se upravo zato na njezinu primjeru moe najbolje vidjeti da se
spisateljica, kako kau Gilbert i Gubar (ibid: 17), prije nego bi se
mogla kroz zrcalo zaputiti ususret knjievnoj autonomiji, neizo-
stavno mora suoiti s povrinom zrcala, s mitskim maskama koje
su muki umjetnici stavili preko njezina ljudskog lica i to da bi
umanjili prijetnju njezine nestalnosti i, istodobno, poistovjeu-
jui je s vjenim tipovima koje su sami izumili, da bi je potpunije
posjedovali. Ona se, dakle, treba suoiti s ekstremnim slikama
anela i udovita kako bi ih ispitala, prihvatila i nadila.
Prije nego pone pisati, kako je rekla Virginija Woolf, ena mora
ubiti anela u ki, ali i njegovo nuno nalije, udovite u
kui, ije Meduzino lice takoer ubija ensku kreativnost (Gil-
bert i Gubar, 2000: 17). Jarnevi se, kako pokazuje njezin dnevnik,
intimno kontinuirano borila s himerama vlastite aneoske i udo-
vine prirode, dok su kasnije autorice, Jagoda Truhelka i Gjena
Vojnovi, tu borbu reflektirale u svojim djelima.
U vrijeme intenzivnog rada na knjievnom kanonu, enama
je, dakle, bio ogranien pristup u prostor knjievnog polja, stoga
254
se krajem osamdesetih aktivnije javljaju autorice koje uglavnom
piu pod pseudonimima, esto mukim, i anonimno
180
. Tako se
Hermina Tomi (1843-1915) anonimno nametnula zagrebakoj
pozornici veselom jednoinkom Kita cvijea (1883), za koju je
Ivo Vojnovi, uz pohvale, napisao: Anonimnu autoru zaista nema
razloga da ime krije. Od 1888. do 1893. u Viencu pod pseudo-
nimom Kristijana Solvejgs pie Gjena Vojnovi (1866-1956) koja
u svojoj duoj pripovijesti Crveno ruho (1894) u ibsenovskom
duhu diskretno ralanjuje razliitosti i odnose izmeu spolova
(Detoni Dujmi, ibid). Predstavivi se, neto kasnije, pod pseudo-
nimom A. M. Sandui, Jagoda Truhelka (1864-1957) objavljuje
u Viencu, Prosvjeti i Nadi, u kojoj je iziao i secesijom
inspiriran protofeministiki roman Plain air (III (1897): 10-24)
u kojem dotie pitanje enskih prava, branih normi i drutvenih
stereotipa. Nakon idealizirane ili pak demonizirane ene u dota-
danjoj prozi XIX. st, smatra Detoni Dujmi (ibid: 111), Tru-
helka je prva na hrvatsku knjievnu pozornicu dovela zbiljnu,
intelektualno superiornu enu koja suzdrano, ali ipak odluno
zastupa tada ve aktualniju ideju o enskim pravima. Objavljena
dvije godine prije Truhelkina romana, a godinu nakon Crvenog
ruha Gjene Vojnovi, kako je ranije pokazano, Mira Kodolieva
Josipa Kozarca, istina zahvaljujui mukom patronu kojeg nadra-
sta, postaje samosvjesnom i superiornom osobom koja odskae
180
Nepotpisivanje lanaka ili potpisivanje pseudonimima je esto i kod mukih pisaca
19. stoljea. O tome je neto vie bilo rijei u ranijim poglavljima. Ovdje tek va-
lja napomenuti da, kako je pokazala, E. Showalter (2001:361-363), ene imaju
dodatne razloge za skrivanje vlastitog graanskog identiteta. Pseudonimska
praksa je, tvrdi Showalter, izumrla s posljednjom viktorijanskom generacijom,
premda su se spisateljice toga doba rado koristile imenima koja su mogla biti
muka i enska. Muki pseudonimi su esto bili strategija da se od kritiara
iznudi ozbiljan pristup njihovu djelu. Osim toga, on je ene dodatno titio od
pravednikoga gnjeva njihove vlastite rodbine (ibid: 361). Neki su pseudonimi
smiljani s jednakom fantazijom kao i imena likova, pa su banalna graanska
prezimena zamjenjivana neim poetinijim, ljupkijim, elegantnijim i ujedno mu-
kim.
255
od plejade romantinih enskih likova
181
. enska se subjektiv-
nost u hrvatskoj knjievnosti na prijelomu stoljea suoava sa
vlastitim stereotipima, ulogama i maskama. Ipak, ove angairane
ene, knjievnice skrivenog graanskog lica, rjeenje za tjeskobe
i podvojenosti enskog identiteta vide u njihovu negiranju i opovr-
gavanju. Truhelkine nezadovoljne ene se, smatra Detoni Duj-
mi (ibid: 389), predaju drutveno korisnom radu, materinstvu,
braku-prijateljstvu; Gjenina tjeskobna Solvejg karama rjeava
dilemu izazovne svile posve zatomivi psiholoke i etike aporije
netom pobunjene ene.
Nekadanja ilirska otvorenost nee se ponoviti ni s dolaskom
generacije Mladih koji su u svom naletu na postojee kulturno
polje itekako svjesni simbolikog kapitala koji nosi knjievna
institucija. Tek e neki knjievnici, poput Ante Starevia ili J.
E. Tomia, blagonaklono gledati na enski angaman u knjievno-
sti. Atmosferu pojedinih knjievnih salona, kako kae, oaza an-
cienrgimea u kojima se dobroduno ocjenjivalo ensko pisanje
Trnskijeva, Kumiieva i Markovieva doarava Jagoda Tru-
helka u Prolim danima
182
. Navodi kako se tamo sastajalo pro-
brano drutvo zagrebakih intelektualaca, uz domae istaknute
linosti i gosti iz Bosne: pjesnici Silvije Kranjevi i Tugomir
Alaupovi s hrvatskog juga, iz inozemstva osim drugih i veanin
Alfred Jensen, tada najbolji tuma Gundulieva Osmana. Jedna
je od osobitih odlika, rekla bih i neobinosti, toga kruga bila u
tom to se nije zaziralo od ena, koje se nisu ustruavale baviti se
knjievnim stvaranjem i koje su, mada ih je Tomi u ali krstio
arapuama, u njem nale irokogrudnog priznanja i odobrenja,
181
Josip Kozarac je, uope, u svojim prozama ponudio cijelu paletu enskih likova:
od razuzdano grene Tene (ene-Slavonije) do samosvojnih Donne Ines, Jelene
Vuetike i Mire Kodolieve.
182
Smatra se da je autobiografiju Iz prolih dana, Truhelka vjerojatno napisala 1933.
godine, a objavila 1942. u preraenom izdanju autobiografske proze Zlatni danci
(usp. Brei, 1997: 361).
256
ne samo poradi ilirskih uspomena na prvu hrvatsku pjesnikinju i
posestrimu Trnskoga, Dragojlu Jarnevievu, ili zbog supruge To-
mieve, a moda ni zbog toga to su im mladi kratili pravo na
pristup k hrvatskome Parnasu (Brei, 1997: 350-351).
Feministika faza u hrvatskoj knjievnosti devetnaestog sto-
ljea, nakon Truhelkinih i Vojnoviinih romana, zamah dobiva s
jednom od najangairanijih hrvatskih knjievnica uope, patulja-
stom Amazonkom, kako je naziva L. Sklevicky, Marijom Juri
183
.
Ona, takoer, pod brojnim pseudonimima, objavljuje u Viencu,
najvie 1897. do 1902. godine, potpisujui se kao Zagorka
184
.
Njezina marljivost poetkom stoljea, vidljiva u potpunoj posve-
enosti knjievnoj i novinarskoj profesiji
185
, zasmetala je, meu
inima, upravo Antunu Gustavu Matou kojeg su, navodi Detoni
Dujmi (ibid: 36), uostalom smetale mnoge tipkaice, jer je
po njemu, kako kae, enska feministika literatura () obian
tra, poknjieni tra. Od svih ena najbolje je pisala gospoa Se-
vigne. itaj njezina pisma, i to e nai? Tra. Schopenhauer bi
manje mrzio i prezirao ene da mu mati ne pisae romana. Danas
znamo da je George Sand bila romantini snob i jedan od glavnih
uzroka pada morala, vitalne snage u Francuskoj.
183
Usp. o Zagorkinu feministikom angamanu u Grdei, 2005, Juki, 2005. i
Jakobovi Fribec, 2006; o njezinoj politikoj subverzivnosti, socijalnom aktivizmu
i feministikim stavovima iz perspektive povijesti hrvatskog romana u Nemec,
1998: 74-79. Interpretaciju Zagorkina djelovanja kroz prizmu popularne knjiev-
nosti, romanse i feminizma ponudila je u ranije citiranom tekstu Maa Kolanovi
(2006).
184
Neki od naslova njezinih proza iz Vienca su Tako je na svijetu. Crtica iz ivota,
XXIX (1897): 33: 521-523, Prvi list. Iz dnevnika jedne ene. XXXI (1899): 40:
639-640; Luda! XXXI. 48. 766-769; to trae mukarci. Iz memoara jedne ene.
XXXII (1900). 49: 768-770; Crtice iz enskoga ivota. XXXIII (1901): 32: 623-
-625; 644-645; 664-666; 684-686; 703-705; 724-727; 763-765. Kao i Truhelka,
objavljivala je i u Prosvjeti i Nadi i drugdje.
185
Onodobna posveenost ena njihovoj profesiji moe se, smatra E. Showalter
(2001: 353), pripisati injenici da je taj posao za njih esto bio jedini izvor prihoda.
Studija koju navodi pokazuje, da je unato rastuoj profesionalizaciji knjievnog
zvanja, veina mukaraca imala dodatni posao i druge izvore prihoda.
257
Na samom poetku stoljea, 1900/1901. godine, pojavljuje
se i prvi enski, uiteljski, asopis, Domae ognjite. List za po-
rodicu,
186
koji Mato u kritici objavljenoj iste godine u Hrvat-
skom pravu, pozdravlja rjeitim humorom, potkrepljujui svoje
oduevljenje nizom ve poznatih argumenata:
1. kao enski list, Domae ognjite je patriotski list jer domo-
vina je ena, domovina je majka (Mato, 1940: 245). Malo
kasnije e dodati da je, prije nego majka, domovina ljepotica
i ljubovca;
2. Domae ognjite je dakle u prvom redu list hrvatskih mate-
ra. Majka, hrvatska majka treba da mu je prvi i najvii kult,
hrvatska majka prolosti i sadanjosti, naa majka kakova jest
i kakova bi trebala biti. S tog mjesta neka ugledaju nae ene
Katarinu Zrinsku i nepoznate skromne due, koje zadahnue
slatkom rijei hrvatskom Preradovia, Maurania, enou,
Starevia, Lisinskoga, Kvaternika. Ne dobacujte mi frazu
emancipacija. Kao za sve velike misli, i u njezino se ime
poinilo zloin;
3. kao enski list, Domae ognjite e iz naih domova ko-
nano protjerati tuinske Gartenlaube, Caviar, Wiener
Mode i druge vapske drangulije;
186
List je izlazio do 1914., a ureivale su ga Marija Jambriak, Jagoda Truhelka i
Milka Pogai. Danja ilovi-Kari pie kako ideje tog lista, iji sam naziv otkriva
njegovu orijentaciju, nisu ni mogle biti revolucionarne. Okrenut enama, uva-
ricama ognjita, list je njihov angaman vidio jednako u uvanju topline doma,
ali i ponoenju prosvjete i kulture. Veliki dio prostora, pokazuje ilovi-Kari,
bio je otvoren angamanu uiteljica oko pitanja njihova celibata i prava na vlastito
javno zastupanje. Stoga, iako nije poeo kao feministiki list, Domae og-
njite, ije su stalne suradnice meu ostalima bile i Jagoda Truhelka i Adela
Milinovi, podupire borbu protiv predrasuda o enama i njihovim pravima (ibid:
189-190), pa u anrovskom smislu otvara poglavlje enskih asopisa koje e,
neto kasnije, upotpuniti Zagorkini enski list i Hrvatica.
258
4. kao specifino enski list, Domae ognjite njeguje ukus
i ljepotu. Raduje se tom ukusu ljepoti i poruuje Ne drite
to frazom, ne prezrite to zorovanje naeg slabijeg spola! (ibid:
247) jer e enski spisatelji u nau knjigu unijeti Graciju,
finou, uglaenost, elemente francuske knjievnosti koja je
najelegantnija, najnjenija, najenskija, pa e i kroz tu knji-
evnost moda ve doi as kad se hrvatska djevojka nee
onesvjeivati pri zvuku ostruga ne kakvog Frankopana
ve kojekakvog Simplicissimusa von Schwanzwedel zu Nar-
rensturz a sa slamom u tikvi i vatom mjesto vadlah, a
koji nosi samo zato mamuze jer ne bi bio ni za to drugo
(ibid).
Vidimo, dakle, da je i u Matoevoj argumentaciji preivjela
vizija enske knjievnosti i obrazovanja kao idealizacije i na-
pretka, dovrenja idealne naravi ovjeka (ene) utopijskog cilja
koji je, kako je ve pokazano, upisan u projekciju autonomije
knjievnosti i knjievnog kanona. Emancipacija ena za Matoa
nije nita drugo nego emancipacija najveeg dijela Hrvatstva u
svakom pravcu, pri emu su ene ovdje se argumentacija dje-
lomice odmie od prevladavajueg shvaanja u prethodnom sto-
ljeu one koje na mrtvo ognjite donose eravicu napretka.
S obzirom da je ena, prema Freudu i drugim zapadnim fi-
lozofima, kroz kulturnu povijest zamiljana kao zrcalo mukosti
dominantne kulture, Luce Irigaray u Spculum de lautre femme
(1974) zakljuuje da su u naem drutvu predstavljanje, kao i
drutvene i kulturne strukture, proizvod neeg to ona vidi kao
fundamentalnu homoseksualnost (hom(m)osexualit): odnos
mukarca prema samom sebi, odnos u kojem su imanentno muke
vrijednosti potvrene i vrednovane oima mukog subjekta. Dija-
lozi unutar te imanentno muke kulture odvijaju se iskljuivo me-
u mukim sugovornicima, braom koju u svojoj inseminirajuoj
metafori poziva, primjerice, Veber ili koju prikazuje i zamilja
259
enoin pripovjeda u, primjerice Prijanu Lovri
187
. Uitak samo-
reprezentacije, u svojoj elji za istim, porie enu: ona je odre-
zana od bilo kojeg uitka koji bi bio specifian za nju (prema
Moi, 2003: 134). enama je, kae Irigaray, negirana subjektivnost,
ime su postale relativno stabilnim objektom spekulirajueg
subjekta. To ih je iskljuivanje, s druge strane, uspostavilo kao
poreenu osnovu konstrukcije subjekta, kao njegovu slijepu pjegu.
Dominantno estetska ideologija, orijentirana, kako smo vidje-
li, oko funkcije autora, koncipirala je tu istu funkciju s imanentno
maskulinih polazita. Smrt boga koju je deklarirao Nietzsche zna-
ila je roenje ovjeka i estetike (obrazovanja) kao nove sekularne
religije. Historizacija, poznanstvenjivanje i pratei racionalistiki
diskurs oblikuju se kroz devetnaesto stoljee u suprotnosti prema
iskljuenim neestetskim i primarno funkcionalno zadanim trivi-
jalnim knjievnim tekstovima. Oni su konstantno, kako je po-
kazano, percipirani kao prijetnja stabilizaciji nacionalne knjiev-
nosti, kulture i identiteta. Ipak, prema ranije spomenutima De
Certeauu, Johnsonu (2006: 105) ili Radway (2006: 254), itanja
se oblikuju ne kao objektivni dogaaji ili injenice ve kao dru-
tvene prakse. Radway (ibid: 258) otkriva da su, unato posredo-
vanjima izdavake industrije ili institucionalno ovjerenih tumae-
nja, u itanju zabranjenih romanci ene vidjele nain na koji
mogu sudjelovati u velikoj, iskljuivo enskoj zajednici. Bilo je
to privremeno odbijanje zahtjeva povezanih s ulogama supruga i
majki, pa iako su romanse svojom strukturom najee podupirale
187
enoin adresat iz okvirnog dijela novele je, dakako, zamiljena itateljica, lijepa
udovica s ladanjskog imanja. Ona je slika zamiljene, enske publike koju valja
uvjeriti da su i domae prilike i domaa knjievnost kadre ponijeti i izmamiti su-
zu. Njegov pripovjeda, pak, u pripovijedanju Lovrine ivotne i prie i zajednikih
studentskih, prakih anegdota pred sobom ima zamiljenu zajednicu iskljuivo
mukih istomiljenika. ene su ono Drugo, okolnosti, udnje i prijetnje izvanjskog
svijeta. One su u svakom sluaju idealizirane i opredmeene, bilo kao lijepi i ne-
dostini izazovi ili kao prevrtljive strane potroene (ne)prilike.
260
patrijarhalnu hegemoniju, praksa njihova itanja funkcionirala
je kao deklaracija nezavisnosti, kao nain osiguravanja pri-
vatnosti, te u isto vrijeme opskrbljivanja drutvom i razgovorom
(ibid: 258-259). itanje romanci, i ne samo zbog toga, pokazuje
kako je ta, implicitno enska, duboko protuslovna djelatnost,
funkcionirala kao svojevrstan nain kanalizacije psihikih sukoba
i proturjeja pri emu se, sukladno tvrdnji Core Kaplan
188
, ita-
teljice nisu poistovjeivale samo s romantinom junakinjom, ve
na viestruk i lutajui nain sa zavodnikom, zavedenom i samim
procesom zavoenja.
189
enska kultura se, dakle, kroz devetnaesto stoljee razvija
kao razlomljena supkultura: vlastitim tempom i zakonitostima,
iako uvelike ovisna o dinamici dominantne kulture i pristupima
izvorima ekonomske i simbolike moi. Kao i drugi oblici popu-
larne kulture kako ih definira John Fiske (2001: 103), i ona funk-
cionira iskljuivo u intertekstualnoj komunikaciji, kao posrednik
drutvenog prenoenja znaenja i zadovoljstva, pri emu njezine
pukotine, proturjeja i neskladnosti otvaraju potencijalnu subver-
zivnu snagu.
188
Core Kaplan to, prema Radway, 2006: 262, tvrdi u tekstu The Thorn Birds: Fic-
tion, Fantasy, Feminity, objevljenom u knjizi Sea Changes: Feminism and Cul-
ture (1986: 117-146).
189
Ovo se podudara i sa nainom na koji Bruno Bettelheim (2000) tumai pro-
izvodnju znaenja bajke kroz koju se dijete poistovjeuje s glavnim likom, ali i
sa antagonistima, zaprekama i pomagaima koji svi utjelovljuju razliite aspekte
djetetova duevnog, emotivnog i duhovnog svijeta. On, meutim, kao i ranije
spomenuti Peter Brger, smatra da je pedagoka (kod njega i duhovna i emotivna)
funkcija bajke posljedica upravo njezine umjetnike autonomije.
261
3.
PERIODIKA MEDIJ KAO PORUKA
ILI KAO OKIDA?
Knjievni se asopisi, kako je u prvom poglavlju istaknuto, proma-
trani kroz svoju funkciju filtriranja i proputanja javne pozornosti
vrijednih knjievnih djela, mogu promatrati kao prvi korak ili
prvi krug u procesu vrednovanja unutar drutvenog sustava knji-
evnosti. Pojedina vrijednosna mjesta ovog drutvenog sustava
izdvojena su i problematizirana kroz prethodna poglavlja rada:
osnovni mehanizmi oblikovanja proizvodne instance autora,
predstavljene kao ishodine i nosive u samom knjievnom susta-
vu; zatim instanci nositelja interpretativno-evaluativnih ovlate-
nja: sredita moi nad autorizacijom autora, knjievnih kritiara,
znanstvenika, pedagoga, kao i institucija koje ograniavaju i distri-
buiraju njihovu mo (izdavai, kolstvo, sveuilite), te konano
mehanizmi recepcije koji opisuju djelokrug itatelja u najirem
smislu rijei. Knjievna periodika, u tom smislu, reflektira dina-
miku oblikovanja kanona, pa se njezinim tragom otkrivaju naini
diskurzivne tvorbe i javne legitimacije svake od navedenih instan-
ci. Pri tome je, kako je pokazano, mogue ustanoviti stanovitu
podudarnost izmeu dinamike novog medija i rada na knjievnom
kanonu, podudarnost koja je pogodovala njegovoj ulozi medija-
tora-posrednika unutar novopokrenutih kulturnih i drutvenih
procesa, o emu e biti vie rijei u ovom poglavlju. Pretpostavke
za to nalaze se u nekoliko spomenutih kvalifikativa novog me-
dija:
262
1. periodinost, ograniavanje i saimanje, postupci imanentni
periodici, istodobno su i adekvatni naini probiranja produk-
cije da bi se izdvojio kanon. Pri tom je ogranienost tiskanog
analogna ogranienosti kulturnog prostora unutar kojeg se
reproducira kolektivno pamenje. Periodinost, isto tako,
omoguuje ciklino potvrivanje odabranih autora i djela. to-
vie, asopisi se kroz devetnaesto stoljee shvaaju prije kao
repozitoriji znanja i pamenja, kao hambari (Vraz) ili sjeme-
nita, nego kao motori (imi) ili pokualita (enoa);
2. za razliku od novina koje su vezane uz dnevni tijek zbivanja
i kojima je aurnost imperativ, knjievni asopisi uzimaju
sebi u zadatak ozbiljno i trijezno bavljenje i prosuivanje
stvari iz znanosti i umjetnosti (Brei, ibid), ime su korak
prije knjievne povijesti koja sebi prisvaja naelo odmaka od
pojedinih injenica koje valorizira u procesu kanonizacije;
3. potreba za informacijama koje e pojedince kvalificirati za
javnu komunikaciju analogna je potrebi za klasicima koja
je, prema Hilary Fraser i Danielu Brownu (ibid: 9), bila naj-
rairenija upravo kroz devetnaesto stoljee, zahvaljujui ve-
em broju prijevoda i dostupnosti na novom masovnom
tritu. Dostupnost klasika time postaje ira, prestaje biti
ograniena na visoke slojeve i postaje nezaobilaznim sred-
stvom osobnog i/ili drutvenog samopotvrivanja najireg
broja autodidakta iz nie i srednje klase, ukljuujui dio enske
populacije. Dakako, kako potvruju Fraser i Brown, nisu samo
klasici, ve i moderni pojmovi i rasprave, poput utilitarizma
i darvinizma, postajali dio kulturnog kapitala koji je omogua-
vao pojedincima uspon na drutvenoj ljestvici ili, nakon eko-
nomskog probitka, potvrivanje statusa srednjeg sloja;
4. rad knjievnih asopisa na autonomizaciji knjievnosti i
nacionalnom knjievnom kanonu proizveden je i irenjem i-
tateljske epidemije (Jusdanis, 1991: 61), svjetovnog tiva
koje je plailo elite moguim uincima te sve rairenije popu-
3. PERIODIKA MEDIJ KAO PORUKA ILI KAO OKIDA?
263
larne knjievnosti. Konzervativci su u tim tekstovima vidjeli
napad na uspostavljeni poredak, pa su zagovarali ak i dravnu
kontrolu nad njima, dok su liberalni pisci, s druge strane, tu
knjievnost proglaavali eskapistikom i trivijalnom, usmje-
ravajui svoje napore prema njezinom prevladavanju obrazo-
vanjem.
Periodika, dakle, prvenstveno slui kao mjesto distribucije i
posredovanja knjievne vrijednosti, kako je razumiju Heydebrand
i Winko, ali i, kako smo vidjeli ranije, njezine recepcije konti-
nuiranog eksplicitnog, knjievnopovijesnog, kritikog i teorijskog
vrednovanja. Povijesno gledano, asopisi postaju nositeljima mo-
dernih procesa oblikovanja nacije i njezina legitimiranja tradici-
jom kroz opu povijest i knjievnost.
Regionalna raznojezina determiniranost dopreporodne knji-
evnosti prevladavana je jedinstvenim konceptom standardnog
jezika i jedinstvene knjievnosti. Ta nova knjievnost iz regio-
nalnih praksi i tradicija izvodi vlastiti povijesni kontinuitet, a u
doglednu budunost projicira utopijsku viziju napretka. Tako obli-
kovana linearna progresivna vizija knjievne povijesti postaje jed-
no od glavnih identifikacijskih uporita recentnog nadregionalnog
identiteta vienog u pan- ili junoslavenstvu, ilirizmu ili hrvatstvu,
a novine i asopisi, kako je pokazao Vinko Brei (ibid: 17-18),
osnovni mediji ovog procesa. Drugim rijeima, ono to se stu-
dijski naziva novijom, tj. postilirskom hrvatskom knjievnosti,
kako istie, upravo je nastalo, odnjegovalo se i razvijalo u njezi-
noj periodici, i to ne pasivno, puko posredniki, ve interaktivno,
generirajui upravo specifian knjievni model kako u pogledu
funkcije tako u pogledu njegove strukture anrova, stilova, po-
stupaka, motiva i sl. (ibid: 20-21).
Knjievna periodika u najirem smislu funkcionira kao vie-
struki medijator knjievnih i drutvenih procesa djelujui, na
drutvenoj razini, istodobno integrativno i diskriminativno. Kao
novi medij, ona mijenja narav komunikacije: prilagoava je rastu-
264
oj pismenosti, demokratizira informacije i iri obrazovanje.
Ispunjava gotovo nemoguu zadau povezivanja malobrojnog
pismenog odnaroenog plemstva i graanstva koje, kako pie
Demeter, sebe dri obrazovanim sa veinskim nepismenim pu-
kom, okrenutim usmenoj tradiciji. Pri tome se profilira kao nositelj
obrazovanja, nove sekularne religije koja sanira krizu potkopanu
racionalizmom i prosvjetiteljstvom prethodnog stoljea i nado-
mjeta konfesionalnu religioznost. Pismenost uope, a knjievnost
i knjievni kanon napose, kako se vidi u prethodnim poglavljima,
postaju nainom afirmacije i legitimacije nacionalne kulture. U
tom smislu pozivi Ljudevita Gaja, Ivana Derkosa ili Pavla Stoosa,
jednako kao vapaj Ivana Kukuljevia pred Saborom 1843. godi-
ne: ivi nam se groze, a mrtvi nas dri za grlo, dui nas i nemo-
ne nas vodi i ivom predaje u ruke zapravo su znak senzibili-
ziranosti na promjene koje u ono doba nisu bile sasvim oite.
190
Posvemanja dominacija pisane rijei koja obiljeava osamnaesto
i devetnaesto stoljee, zahvaljujui napredovanju europske svije-
sti pod liberalnim ili demokratskim vladama, upozorava Have-
lock (ibid: 51), postaje jedini kontekst za razmatranje problema
svijesti i komunikacije, pa tko nije znao itati i pisati, u kultur-
nom smislu nije postojao. Pisana tradicija, stoga, i u ilirskim
podrujima postaje aritem primarnog interesa i jednim od naj-
jaih argumenata nacionalnog legitimiteta pred odnaroenom, a
obrazovanom drutvenom elitom, dok se nastajui knjievni ka-
non centrira kao njegova osnovna argumentacijska toka. Kroz
proces otkrivanja te tradicije izdvajaju se reprezentativni autori
190
Mladi su, kako pie Tade Smiiklas (Smiiklas, Markovi, 1892: 157), Kuku-
ljeviev vatreni poziv za ustanovljavanjem i drutvenim ovjeravanjem narodnog
jezika primili sa najveim zanosom dok su se stariji smijali neiskusnu mladiu.
Trebalo je jo dvije godine da sabor konano prihvati ovaj zahtjev i jo toliko da
se jednoduno prihvati ova odluka, pa je su u to ime, 1847. godine, gospodje
i gospodjice hrvatske obasipale sabor cvijeem i tiskanom pjesmom, a Kukuljevi
postade ljubimac mladei.
265
i djela, meu kojima je prvi genij Ivana Gundulia, zastupnika
ilirskog naroda. S njime se uvodi naelo ukusa, estetska mjerila
i usporedivi kanon svjetskih knjievnih velikana: Homer, Dante,
Shakespeare. S druge strane, velika se veina nepismenog puka
transformira iz ranije zanemarive, a u modernom smislu potenci-
jalne politike i drutvene snage. Stoga, ako je zakljuiti po struk-
turi priloga u prvim asopisima, posebno u Zori, knjievna pe-
riodika itekako rauna na svoju posredniku ulogu unutar malih,
regionalno, konfesionalno i usmeno determiniranih skupina. Di-
mitrija Demeter u spomenutom lanku Knjienstvo ilirsko (1846)
preporuuje da se tivo kalendara prenosi usmenim putem, kako
bi oni koji su pismeni itali drugima. S tom su pretpostavkom ra-
unali i autori i urednici priloga pisanih po uzoru na kalendare:
savjete, poslovice i tiva prilagoena veinom nepismenoj, selja-
koj publici
191
. U dominantno agrarnom drutvu, prevladavajua
struktura sitnih i srednjih posjeda, smatra Ida Ograjek Gorenjak
(2004: 160), nije otvarala mogunost razvijanja kapitalistikog
naina proizvodnje. U gradu su se pak osnivali mali industrijski
pogoni, te je samo 0,58 posto poduzea zapoljavalo vie od 20
radnika. Lagani rast proizvodnje tijekom ezdesetih prekinula
je velika kriza 1873. godine, pa je, istie A. Suppan (1999), odlu-
ujua preobrazba u graansko industrijsko drutvo zapoela tek
sredinom devedesetih, dolaskom stranog kapitala. Financijska i
ekonomska snaga hrvatskog graanstva se, pritom, kretala na vrlo
labavom tlu, to je, dakako, imalo za posljedicu i destabilizaciju
kulturnog i knjievnog prostora koji je o njemu ovisio. Pismenog
stanovnitva, kojemu je, unato spomenutim javnim itanjima,
knjievna proizvodnja bila primarno okrenuta, bilo je razmjerno
191
Tako se u Zori, primjerice, usporedo s knjievnim i kulturnim prilozima,
objavljuju i gospodarski lanci, savjeti oko maslinarstva, stoarstva (Krava koja
mliko gubi, Zora Dalmatinska, I (1844): 1: 17, mjeseni savjeti teacima Stjepa-
na Ivievia itd.).
266
malo. Prema popisu iz 1869. godine, pismenih je ena bilo samo
11% starijih od est godina, dok je 86% bilo posve nepismeno;
pismenih je mukaraca bilo 23%, a posve nepismenih 74%
(Ograjek Gorenjak, ibid: 162). Iz tog su razloga indikativni, u
prethodnom poglavlju spomenuti, apeli intelektualaca koji ezde-
setih godina, uslijed germanizacijskog pomodarstva po enskim
salonima, nakon uvoenja Bachova apsolutizma, poinju pozivati
na bolju organiziranost obrazovnog sustava. Uspjeh narodnog po-
kreta time je doveden u direktnu vezu s obrazovanjem mukaraca,
ali i, kako je pokazano, ena. Utopijska projekcija autonomno
shvaene knjievnosti podrazumijevala je tako cilj dovrenja
idealne naravi ovjeka mukarca i ene. Prije otvorenja Sve-
uilita i Akademije, institucija zaduenih za diseminaciju znanja
i obrazovanje cijelog naroda, iji je duevni napredak smatran
znakom njegove zrelosti i putem prema zajednikom blagostanju
knjievni su asopisi bili povlateno mjesto proizvodnje znae-
nja kroz zabavu i pouku. Kroz njih se, nakon polovice stoljea,
usmjerenije radi na autonomizaciji knjievnosti i stvaranju kano-
na, tom osamostaljivanju knjievnosti kao zasebne vrijednosti o
kojem pie i Antun Barac (1960: 91), kada tvrdi da je cijeli proces
koji je prola hrvatska knjievnost u prvim desetljeima devet-
naestog stoljea, bio upravo u tome, da se knjievnost to vie
osamostali, kao zasebna vrijednost. Taj nepravocrtan, nejednolik
i reverzibilan proces dio je irih drutvenih promjena. Populari-
zacija periodike ovisna je, meu ostalim i o stasanju graanstva
koje je, kako je spomenuto, upravo kroz novine i asopise dolazilo
do relevantnih informacija. Rast popularnosti periodike, prema
Fraser i Brownu imanentno urbanog oblika, povezana je kroz de-
vetnaesto stoljee s demografskim kretanjem prema gradovima.
Svojim oblikom prilagoena je gradskoj potrebi za zabavom i
traem, za brzim, prikladnim i prenosivim izvorom informacija
koji e trgovca u vlaku opskrbiti materijalom za konverzaciju.
Uspjeh knjievnih asopisa, naroito onih kasnijih, ali i Danice
ilirske ili Zore Dalmatinske, ovisio je i o toj, tada stasajuoj
267
gradskoj publici
192
, koja je sve do sedamdesetih godina i pojave
Vienca bila okrenuta njemakim listovima (Barac, 1960: 91).
Stoga, prvi hrvatski listovi, kae Barac (ibid, 89), zapravo i nisu
bili izrazito literarni, ve su tek osiguravali prihvatljivo tivo na
hrvatskom jeziku.
Prema J. Don Vann i Rosemary T. Van Arsdel, u devet-
naestom su stoljeu periodika i novine imale daleko iri i jai
utjecaj nego tiskane knjige, bile su ekonomski i formalno pristu-
panije najiroj publici koja je do knjiga dolazila uglavnom kroz
pretplatu i, od 1850. godine, preko sustava javnih knjinica (Fraser
i Brown, 1996: 4). Iako su se prve novine The Monthley Re-
view (1749-1825) i Critical Review (1756-1817) pojavile u
ranom osamnaestom stoljeu, novinarstvo je postalo znaajnijim
faktorom knjievne kulture tek nakon toga. George Saintsbury u
osvrtu na onodobnu englesku knjievnost pie da moda i nema
pojave, ak ni meu iznimno popularnim i umnoenim romanima,
koja je toliko specifina i osebujna kao razvoj periodike knjiev-
nosti (ibid). Periodika je zahvaljujui s jedne strane jeftinim tisko-
vinama, a s druge strane javnim itanjima, ak i skupljih novina,
od poetka stoljea bila dostupna svim klasama. Tim su itanjima,
kao i skupnim pretplatama, novine dolazile do broja itatelja koji
je premaivao broj tiskanih primjeraka.
Antun Barac (1964: 55), meu ostalima, potvruje kako su
knjievni asopisi nositelji onodobne knjievne proizvodnje: U
192
Ako je ispravna tvrdnja Grgyja Lukcza o tome da knjievni anrovi nisu pro-
izvoljno nastali, ve su posljedica konkretnih povijesnih i drutvenih zadanosti,
onda to, smatra Lorna Huett (2005: 64-65), jo vie vrijedi za anr periodike.
Dok se drugi knjievni oblici mogu tek dodirno odnositi prema socio-povijesnim
fazama (kao to, npr. porast popularnog romana reflektira irenje i demokratizaciju
itateljske publike), razvoj knjievne periodike direktno proizlazi iz odreenih
povijesnih uvjeta i tehnolokog napretka: dramatinog rasta trgovine odjeom
koja indirektno stvara platno kao sirovi materijal za izradu papira, razvoja tiska
i trgovine papirom, te promijenjene strukture radnog dana i pojave slobodnog
vremena.
268
Danici je iziao najvei dio onoga, to se u doba preporoda
ostvarilo u hrvatskoj knjievnosti. U njoj su se okuali svi tadanji
hrvatski knjievnici. U njoj se moe zapaziti mijena pokoljenja,
kako se izvrila u polovici etrdesetih godina Onodobni su autori
takoer svjesni snage medija koji im je dostupan, to, meu osta-
lim, pokazuju i spomenute brojne polemike, meu pojedincima i
skupinama. Ve je Jagi u Kratkom priegledu (1866) ustvrdio da
je urnalistika posljedak silno razvijenoga ivota politikoga,
ali da spada u knjievnost, gdje izpunjuje liepu zadau, da bude
uiteljicom naroda. Smatra da nae novine, kojih broj dodue
nije velik, ini se ipak, nalaze odsjekom vie itatelja, nego li ko-
ja druga knjiga za sebe, u emu vidi liepu zgodu da uz ostali
sadraj, koji je tek dnevna znaenja, ponude itatelje svoje tako-
djer obekoristnimi poukami, da ih makar iza potaje priue na
itanje ozbiljskih stvari, da jim to vie i to ee pripomenu o
narodnoj knjievnosti, da poprate sve vrednije pojave nae knjige
ne tek pukom frazom od nekoliko obenitih riei, ve i jezgrovitim
izvadkom glavnih misli onoga djela, neka bi ve jednom sviet
doznao, da je knjievnost ogledalo narodnih ideja i narodnog
miljenja. Jednom riei da kaem, u nas bi se imala sva skrb na to
obratiti, da bude to valjanije i to svestranije uredjivan podlistak
politikih novina, ovo domiljato edo francuske kulture.
193
Ostavivi po strani izravan poticaj feljtonu
194
koji Jagi ovdje
izrie, zadrat emo se na njegovu sudu o urnalistici. On, kao
uostalom i ranije navedeni enoa ili Vukotinovi, otkriva nain
193
Knjievnik, III (1866): 3: 552-585.
194
Kao imanentno periodiki anr, feljton je funkcionirao kao jedan od naina
valorizacije suvremene knjievne proizvodnje. Nakon Vukotinovia i enoe, afir-
mirat e ga Obzorov podlistak, za koji Antun Barac dri da je upravo u njemu
stvoren hrvatski feljton. tovie, smatra da cijeli taj golemi materijal predouje
sastavni dio hrvatske knjievne povijesti, dajui, bolje nego asopisi i knjige,
sliku o ivotu te knjievnosti u njezinim zaletima i u njezinoj bijedi, u njezinu
odnoaju s publikom, o meusobnom odnoaju pisaca itd. Cit. prema: Brei,
ibid: 77.
269
razumijevanja i koritenja posrednike uloge novog medija. Ne-
obaveznost i zabava, sadraji tek dnevna znaenja, prilika su
(liepa zgoda) da se makar iza potaje itatelje priui na oz-
biljnije, obrazovne sadraje, meu kojima su, svakako povlateni,
knjievni. Knjievnost je pritom shvaena kao ogledalo duev-
nog napretka ili narodnih ideja i narodnog miljenja, kao
zapaljujua haljina (Vukotinovi) u kojoj se na adekvatan nain
mogu ponuditi ozbiljne i korisne stvari. Legitimaciju tako shvae-
ne knjievnosti moemo pratiti jo od prvih asopisa koji okupljaju
publiku i posreduju izmeu nepismenog, kalendarskom tivu pri-
viknutog puka i visokih stalea nepovjerljivih prema novim ideja-
ma do ue knjievno profiliranog Vienca ili kasnije ivota
ili Savremenika, pokrenutih na samom poetku novog stoljea.
Periodika, pritom, ne posreduje samo izmeu kulturno i socijalno
razdvojenih slojeva, ve i izmeu ranije dominantne usmene i
recentno sve vanije pisane kulture. Iako Peter Burke (1991: 51-
-78) smatra da se otkrie naroda na kojem poivaju romantiar-
ski i nacionalni pokreti dogaa u vremenu u kojem je ve dolo
do rascjepa izmeu puke i visoke knjievnosti, knjievna perio-
dika svoje mjesto nalazi i u premoenju i u daljoj diferencijaciji
tog rascjepa. Kroz nju se postojee razlike: usmeno/pisano, niski/
visoki slojevi, regionalno/ope, knjievnost/druga podruja pri-
hvaaju, prevrednuju i prilagoavaju suvremenim kulturnim i
drutvenim procesima. Svojevrsnim lukavstvom, zadane se vrijed-
nosti, primjerice usmeno, regionalno i heteronomno, preobraava-
ju u pisano, nacionalno i autonomno. Knjievnost se kao institucija
odvaja od statusa ancillae drugih drutvenih podruja i uspostavlja
vlastitu relativnu autonomiju koja poiva na njoj imanentnom
estetskom naelu vrednovanja. Tako, naizgled paradoksalnim
slijedom, tek oslobaanjem od podreenosti vanknjievnim cilje-
vima, knjievnost postaje instrumentom socijalizacijskog (peda-
gokog, nacionalnog) procesa. Autonomija umjetnosti i njezina
pedagoka upotreba, kao dvije strane istog novia, prema Peteru
Brgeru (Bennett: 1995: 169), omoguuju nadilaenje etikog
270
rascjepa unutar subjekta i povratak cjelovitosti izgubljene u
postojeoj krizi paradigme. Obrazovanje, kako je reeno, postaje
sekularnom religijom, a estetika, tek svojom autonomijom, ovla-
dava vlastitim etikim uinkom. Knjievni asopisi stvaraju pro-
stor estetskog, proizvode razliku, ali i zadravaju odreenu pro-
pusnost prema drugim diskurzivnim podrujima.
Estetsko naelo kojim se legitimiraju kao mjesta proizvodnje
knjievne vrijednosti znai, kako je pokazano, uspostavu razlikov-
ne kategorije ukusa kojom se provodi diferencijacija unutar samog
polja. Njome se proizvodi stanovita hijerarhija koja unutar knji-
evnog polja reflektira odnose moi ire drutvene zajednice. Sami
se asopisi identificiraju razlikama: Danica se razdvaja od Zo-
re, Kolo se odvaja od Danice, Vienac se distancira od no-
vopokrenutog zabavljakog Doma i svieta. Identifikacija se
proizvodi ponajprije iskljuivanjem: narodno se odvaja od tueg,
pri emu se proizvode manje ili vie produktivni stereotipi, estet-
sko od trivijalnog, vulgarnog i niskog, obrazovano i zrelo,
posveeno (preporoditelji, intelektualci) od neobrazovanog, primi-
tivnog i djetinjasto nezrelog (puk, ene, mladii i djevojke). Taj
dvostruki narativni modalitet kombinira pedagoki diskurs u ko-
jem su ti drugi djetinjasto nezreli primarni objekti reprezentacije
i izvedbu kroz koju su istodobno predstavljeni kao subjekti
oznaavanja zbog ega se, smatra Homi Bhabha (1990: 279), pro-
izvodnja nacije kao naracije odvija kao raskol izmeu nepre-
kidne, akumulativne temporalnosti pedagokog i ponavljake, po-
vratne strategije izvedbenog.
Utopijska projekcija tako zamiljene knjievnosti, dovrenje
idealne naravi ovjeka, stvara specifian pojam subjekta koji tek
kao moralno potpun ovjek i pripadnik svog naroda moe postati
graaninom svijeta. Analogno tome, nacionalna je knjievnost
tek svojom autentinou (izvornou) sposobna biti univerzal-
nom (svjetskom). Zbog toga Ivo Frange (2005: 128), slijedei
Eliotovu elaboraciju klasinog djela, nije daleko od misli o meu-
sobnoj proetosti umjetnikog i pedagokog (nacionalnog). On,
271
naime, smatra da je knjievnost povlatena pred svim drugim
oblicima umjetnosti jer njezina remekdjela nose snaan nacionalni
impuls: Poezija je nadnacionalna, ali i najnacionalnija umjetnost.
U njezinu izrazu potpunije nego u bilo kojem tipu umjetnike
komunikacije trajno treperi kolektivnih duh. Predstavljajui no-
sitelja takve ideje, Ivan Kukuljevi u pjesmi Domorodac (Da-
nica, 1841: 25: 97-100) govori o samotnom mladiu koji po cijele
noi bdije, bavi se knjigom, a ljudi ga zovu mizantropom. No
glas pjesnika, koji ga poznaje u duu, dri da ga treba suditi po
njegovu djelu: Sad kod lui samcat sjedi, / Oko njega dusi sami:
/ Byron, Pukin, Tasso blijedi / ekspir, iller, Omir znani. / A i
pisci Osmanide, / Mandaljene i Kristide. () Zato traje dni
i noi / Sve u bdenju nemirnomu,/ Tim da bre moe doi / K
svomu cilju uenomu; / Ui knjige, pisam tije, / Umom rodu
vience vije.
Duhovi koji pleu oko Kukuljevieva samotnog domorodnog
mladia pomoi e mu u njegovoj svrhovitoj nauci, uinit e ga
luonoom prosvjete roda: on umom rodu vience vije. Knji-
evnost e njegov narod, kao Vergilije Dantea, provesti kroz ku-
nje zemaljskog (povijesnog) usuda u zamiljeno vrijeme nacio-
nalnog blagostanja.
Pismo, kultura, slika
Knjievni asopisi kao proizvodi novog doba adekvatno podupiru
tada recentne drutvene i kulturne promjene. Kao rubne institucije,
upozorava Brei (ibid: 128-129), pozivajui se na Barthesa, oni
funkcioniraju kao oblik drutvene prakse ime se moe objasniti
i njihova uinkovitost u posredovanju preobrazbe regionalno de-
terminirane, dominantno usmene kulture u opu, nacionalnu i
pismenu. Taj proces i njihovu ulogu u njima mogue je tumaiti
na nekoliko naina. Prema Marshallu MacLuhannu (1988: 18),
promjena usmenog u pisani modus ima ire reperkusije u kojima
272
se stariji, akustiki osjeaj prostora koji je sferian, multisenzoran
i multidimenzionalan preoblikuje u novi, koji je slikovit, linearan
i dvodimenzionalan. Prema njemu, samo su alfabetske kulture
nadvladale povezanost linearnih sekvenci kao prodiruih oblika
psihikog i drutvenog ureenja. Raspad svakog iskustva na jed-
nolike veliine kako bi se proizvelo bre djelovanje i promjena
oblika (primijenjeno znanje) postalo je tajna mo Zapada nad
ovjekom i prirodom
195
. To je razlog to su nai zapadni industrij-
ski programi tako militantni i to su nai vojni programi tako
industrijalizirani. Oba su podruja oblikovana alfabetom u nje-
govoj tehnici preobrazbe i kontrole uniformiranjem i kontinuira-
njem situacija. Ova se procedura, vidljiva ve u grko-rimskom
periodu, smatra MacLuhann, naroito razvila nakon Gutenber-
ga. Prema njemu, civilizacija poiva na pismenosti jer je pisme-
nost uniformirana prerada kulture vizualnim smislom koje je al-
fabetom proireno na vrijeme i prostor. () Auditivni je smisao,
za razliku od hladnog i neutralnog oka, hiperstetian, prijemiv i
inkluzivan. Usmene kulture djeluju i reagiraju u isto vrijeme. ()
Djelovanje bez reagiranja, bez uvuenosti, specifina je prednost
zapadnog pismenog ovjeka (2002: 93).
Upravo je razvoj tiska, tvrdi MacLuhann, podupro razvoj na-
cionalizma koji je prije Gutenbergova izuma bio nepoznat zapad-
nim kulturama. Tisak je omoguio da se materinji jezik vidi u
uniformiranom obliku, za razliku od radija koji pojaava plemen-
ski osjeaj povezanosti, kroz njega se stvara vizualni, ne sasvim
ukljueni osjeaj zajednitva, prijemiv za ukljuivanje raznih
plemena i raznolikosti pojedinanih ogranienih gledita (ibid:
233). Iz ovoga zakljuuje da je snaga tiska u tome da kao ko-
lektivna i javna slika preuzima prirodni stav suprotstavljanja svim
195
MacLuhannova misao, zasnovana na pretpostavci o primatu i moi pisanog,
linearnog i slikovnog nad usmenim, sferinim i akustikim, pri emu je potonje
svojstvo usmenih kultura uope (danas istonih) koje ne poznaju i ne zasnivaju
se na individualizmu (1988: 60), nosi imanentnu orijentalistiku obojenost koja
vrijednosti vlastite, zapadnjake kulture, postavlja kao mjerilo.
273
privatnim manipulacijama. Snaga je u mediju, a ne u poruci ili
programu (ibid: 235). Anthony Giddens, s druge strane, smatra
da je protezanje drutvenih odnosa kroz vrijeme i prostor dio dina-
mike modernizma. U predmodernim drutvima sve su drutvene
aktivnosti iziskivale potrebu da se sudionici fiziki okupe u kon-
kretnom prostoru i vremenu, to je, posljedino, rezultiralo loka-
lizmima i partikularizmima. Nasuprot tome, moderna se drutva,
zahvaljujui mehanizmima razgradnje (disembedding me-
chanisms), kako ih naziva Giddens, izdiu iz lokaliziranih kon-
teksta, reorganizirajui drutvene odnose kroz ire vremenske i
prostorne razdaljine. Jedan od takvih mehanizama je svakako no-
vac, a drugi, moderni komunikacijski mediji. Dogovori se mogu
ostvariti pismima i papirnatim novcem, pie Graham Mudrock
(1997: 55), a kazivai pria mogu doi do neviene publike, za-
hvaljujui tiskanom tekstu koji je itateljima dostupan u vrijeme
koje im najbolje odgovara. Medij tako, svakako unosi nove mo-
gunosti i nove vrijednosti u postojee drutvene odnose. Zbog
toga se MacLuhannova analiza uinka medija ini instruktivnom.
No nain na koji utemeljuje polarnosti usmeno/pisano, auditivno/
vizualno, istono/zapadno, priroda/kultura, te injenica da iz njih
izvodi vrijednosne sudove o premoi potonjih nad prvima, jednako
kao i medijski centrizam do kojeg dolazi u svom izvodu, izazivaju
nunu skepsu. Snaga medija, kako je definira, ne samo da zakriva
snagu poruke, ve i dekodirajuu snagu primatelja, dok su spome-
nuti vrijednosni sudovi upitni. Njegova je teorija uope zasnovana
na ogranienom modelu direktnog utjecaja, pa bi je valjalo, u
interpretaciji naina provoenja posrednike uloge periodike,
upotpuniti nekom od interpretacija medija koje nude, primjerice,
kulturalni studiji
196
.
196
Usporeujui MacLuhannovo i Derridino shvaanje pisma, Ch. Horrocks (2001:
32) pokazuje kako je ovaj guru postmodernizma, favoriziranjem govora nad
pismom, zapravo uvelike predmoderno orijentiran. Njegov model medijskog
razvoja u tri faze (govor, pisanje/tisak, elektronski mediji) poiva na metafizici
prisutnosti, trenutnosti govora i postavljanju pisma u podreeni poloaj.
274
Poruka kao okida
Knjievne asopise bismo u tom smislu mogli razumjeti kao medij
ija je poruka svojevrstan okida, kako kae Stuart Hall (1996:
117) unutar sistema koji u najirem znaenju rijei definira medij
kao osnovnu kulturalnu i ideoloku snagu. Pri tome, medij nije
transparentan nositelj poruke, ve se prije radi o jezino i ideo-
loki sloenom kdu ije se znaenje prepoznaje unutar raznolikih
klasnih, spolnih, dobnih, obrazovnih i drugih zadanosti
197
. Takvo
se razumijevanje s jedne strane odmie od tzv. telegrafskog mo-
dela komunikacije, kako ga naziva Barbara Herrnstein Smith
(1988: 95), i njemu pripadajueg pojma istine kao podudaranja s
neovisno postojeom stvarnou, ali i od razumijevanja publike
(itateljstva) kao pasivnog i neizdiferenciranog tijela (Hall, ibid:
118). itanje se radije shvaa kao drutvena praksa (Fiske, 2001:
103, Radway, 2006: 254) kojom se na razliite naine dekodira
i nanovo definira zamiljena poruka koju nosi medij, u ovom slu-
aju knjievni asopis. Takva se interpretacija, posljedino, odvaja
podjednako od romantiarskog imanentizma koji knjievnu
vrijednost upisuje u djelokrug autorstva, kao i od mediocentrizma
koji komunikaciju svodi na poruku, a poruku na medij. Umjesto
toga, prostor recipijenata se oslobaa pasivnosti prema kojoj
pojedini autor (primjerice enoa) ili asopis (Vienac) oblikuju
publiku. Pri tom je, iz razumljivih razloga, potrebno voditi rauna
197
Naslov MacLuhannove knjige, The Medium is the Massage: An Inventory of
Effects (1967), objavljene u suautorstvu s dizajnerom Quentinom Fioreom,
zapravo je, prema svjedoanstvu autorova sina Erica, posljedica tiskarske pogreke
prilikom koje je prvo e otisnuto kao a, to je protumaeno kao potvrda tezi
knjige i tako ostavljeno. Kasnije je rije interpretirana kao massage, mes-
sage, i mass age. Manuell Castells u knjizi The Information Age: Economy,
Society and Culture, Vol. I: The Rise of the Network Society (1996) dri da je
MacLuhannov slogan zastario i da je poruka zapravo medij. Tako svojstva poruke
oblikuju medij, pa je primjerice MTV u potpunosti determinirana sadrajem
poruke i habitusom skupine kojoj je okrenuta. Usp. Horrocks, 2001: 25.
275
o jasnom razdvajanju nagnua i kompetencije pojedinih instanci
komunikacije. Kao to je ranije pokazano, iskazni subjekt, primje-
rice u navedenom Jagievu tekstu, nastoji ono intelektualno mi
koje koristi i s kojim se identificira predstaviti kao aktivan prosvje-
titeljski princip, a objektivirani kolektiv (puk, ene) kao predmet
vlastitog djelovanja. Pri tome se opisuje podruje vlastitog djelo-
vanja, odmjerava simbolika mo, disciplinira diskurs i uspo-
stavljaju zamiljene vrijednosti. Medij unutar kojeg se zbiva to
discipliniranje znanja istodobno legitimira nositelje iskaza i biva
njima legitimiran: ime Starevi iz perspektive oponenata perso-
nalizira prostor Zore, jednako kao to i enoa, prema Kovaiu,
monopolizira i Vienac i dostupni kulturni prostor. Kao podjed-
nako drutvene i kulturne injenice, knjievni asopisi uvijek osta-
ju na rubu vlastite heteronomije, dok, istodobno, otvaraju prostor
za autonomizaciju knjievnosti. Oni tako istodobno ine ostvari-
vim zamiljeno nadregionalno jedinstvo, pri emu nije zanema-
riv uinak vizualizacije jezika koji spominje MacLuhann, ali i
okupljaju pripadajue interpretativne zajednice. Periodika ope,
kako je pokazao David Paul Nord (Brennen, 2003: 119), na barem
dva naina omoguuje funkcioniranje zajednica: time to osigu-
rava autoritet injenica koji obrazuju i informiraju graanstvo
i time to otvara prostor za sudjelovanje u meusobnoj javnoj
komunikaciji. Knjievna periodika je u tom smislu samo selek-
tivnija podjednako u izboru injenica, zamiljenih tema, ciljanih
skupina i njihova prostora djelovanja. asopisi kao mjesto valori-
zacije knjievnog teksta, kroz sve faze: od urednikog odabira
teksta, njegova mjesta i grafikog izgleda u tiskovini, do popratnih
rijei i recepcije: kritike, teorijskih osvrta, kratkih antologija ili
preglednih lanaka, to je pokazano u prethodnim poglavljima,
poinju funkcionirati kao autonomne jedinice unutar zadanog
polja. Iako je taj prostor asopisa mogue monopolizirati, pogo-
tovo kad se radi o snanom umjetnikom habitusu pojedinca, samo
polje odreuje odnose moi i individualni status. Dovoljno je se
sjetiti polemika i razdora izmeu Zore i Danice koji reflek-
276
tiraju ire kulturne promjene razdvajanja kanona visoke i nis-
ke (puke, trivijalne) knjievnosti i definiranja standardne osno-
vice ili, pak, kanonizacijske snage Vienca koji se ve na poetku
sedamdesetih opire umnoavanju periodike, jer se njome troi
premnogo knjievnih sila te nam ne preostaje dovoljna suvika
knjievnih ljudi, koji bi mimo asopise radili na polju knjievnom
(1870: 1: 15). Polemike izmeu pojedinaca i skupina (institucija,
asopisa) nastaju kao posljedica neizbjenog presezanja u prostor
nekog drugog, bilo pri ulasku novih ili redefiniranju postojeih
agenasa. One su, kako je pokazao Bourdieu (1993: 74-111), znak
vitalnosti polja kao sustava objektivnih odnosa meu () agensi-
ma i institucijama i kao poprita borbi za monopol moi za po-
sveivanje, za proizvodnju autora (djela) u kojem se vrijednosti
umjetnikog djela i vjerovanja u tu vrijednost neprestano generi-
raju. Specifina vrsta komunikacije koju unutar zajednice omo-
guuje periodika kao novi medij i mjesto odmjeravanja moi, le-
gitimacije vlastitih stajalita i proizvodnje vrijednosti ne odvija
se, dakle, pravocrtno. Ona je determinirana ne samo drugim, ne
uvijek istolinijskim, kulturnim i drutvenim imbenicima, ve i
onima koji su potisnuti i kojima je otean ili onemoguen pristup
diskurzivnom prostoru ili prostoru pismenosti kako ga naziva
Guillory. Taj podinjeni i bezglasni Drugi, bilo da je to puk, ene
ili mladi nalazi naine vlastita otpora hegemoniji dominantne
kulture. enske autorice to, kako je pokazano, ine najprije svoje-
vrsnom socijalnom mimikrijom, a zatim i redefiniranjem posto-
jeih odnosa moi. Komunikacija je tako vie od poruke samog
medija, vie od govora utljive itateljice: ona je vieglasje ivih,
mrtvih i buduih kroz koje kanon preivljava, zamire ili se umno-
ava.
277
HISTORIJA/ESTETIKA ZAKLJUNA
RAZMATRANJA
Oblikovanje kanona u hrvatskoj knjievnoj periodici ovdje je prije
svega vieno kao posljedica historijski uvjetovanog procesa,
ovisna o nizu kulturnih i drutvenih imbenika. Kanon se, dakle,
iako sastavljen od estetski cjelovitih i nikada do kraja usustavljivih
ostvarenja, ne promatra iskljuivo kao dovren i zadan popis tih
odabranih djela neporecive vrijednosti, ve se pozornost zadrava
na drutvenim, politikim i etikim uincima njihova odabira.
Pri tome se knjievna periodika kao dominantan medij devet-
naestog stoljea, zbog sebi inherentnog naina proizvodnje i uva-
nja kulturnog pamenja, ispostavlja vjerodostojnim podrujem
za njegovo istraivanje. Tri nosiva poglavlja ove knjige, od kojih
je sredinje razvedeno u dodatna tri potpoglavlja, izdvajaju meha-
nizme oblikovanja nacionalnog kanona kroz hrvatsku knjievnu
periodiku, usko povezane s procesom osamostaljivanja pripadaju-
eg knjievnog polja. Pri tome se upozorava kako upravo relativna
autonomija knjievnosti unutar ireg drutvenog sustava uvjetuje
nastanak knjievnog kanona zasnovanog, ali ne i svodivog na
umjetniku vrijednost pripadajuih djela.
U prvom poglavlju Knjievni kanon: od evaluacije do nacije
istaknuti su i problematizirani epistemoloki, socioloki i medijski
aspekti procesa oblikovanja kanona. Naglasak je stavljen na neke
teorijske postavke i pitanja koja je potaknula rasprava o kanonu:
pitanja evaluacije knjievnog djela, ekstrinzine ili intrinzine
vrijednosti djela, meuovisnosti koncepata nacionalne i svjetske
278
knjievnosti. Razmotren je istodobni uinak integracije i rasloja-
vanja koji rad na autonomiji knjievnosti i stvaranju kanona ima
na neku zajednicu, te je naglaena teorijska, povijesna i metodo-
loka vanost asopisa u procesu oblikovanja nacionalnog knji-
evnog kanona kroz devetnaesto stoljee. To uvjetno teorijski
propedeutiko poglavlje, kasnije je, primjerice u pitanjima autor-
stva, klasika ili naravi komunikacije zadanog medija, nadopunjeno
implikacijama koje su otvarala sljedea poglavlja, a dio zaklju-
aka, sukladno onima do kojih je doveo rad na tekstu, problema-
tiziran ili nadopunjen.
Sredinje poglavlje otvoreno je najire shvaenim strategijama
oblikovanja kanona i to strategijama koje nisu shvaene kao
niz postupaka kojima svjesno upravljaju pojedinci ili skupine,
ve prije kao ne do kraja usustavljiv skup promjena unutar samog
knjievnog polja. To je polje proizvodnje, shvaeno prema Bour-
dieu (1993: 74-111) kao sustav objektivnih odnosa meu ovim
agensima i institucijama i kao poprite borbi za monopol moi
nad posveivanjem autora i djela, odluujue i za objektivne
odnose moi i za status pojedinaca. S druge strane, razumije se
da bez aktivnog i promiljenog rada tih istih pojedinaca i skupina,
bez njihovih polemika, sukoba i trvenja, kako je pokazano, bez
obzira na konkretnu osobnu motivaciju, o knjievnom polju ili
kanonu ne bi moglo biti ni rijei. Svojevrsnom historizacijom
postupka stvaranja autonomije knjievnog polja, strategije rada
na knjievnom kanonu promatrane su kroz proces zasnivanja
podruja (polja) u kojem se definiraju granice nadregionalnog
(kasnije nacionalnog) prostora, ustanovljuju i standardna osno-
vica i temelji knjievnog kanona. Upravo je u ovome nezamjenjiva
uloga knjievne periodike kao medijatora tih sloenih drutvenih
i kulturnih procesa. Kao novi medij, ona primarnu prvotnu usme-
nost usmjerava u prostor pismenosti, ime omoguuje prevlada-
vanje regionalnih, obrazovnih i svjetonazorskih razlika. Tim je
zasnivajuim strategijama otvoren prostor uspostavi estetskih kri-
terija, stvaranju pojma ukusa, suavanju pojma knjievnosti na
HISTORIJA/ESTETIKA ZAKLJUNA RAZMATRANJA
279
lijepo pisanje i definiciji sredinjeg pojma stvaratelja: autora. Sve
navedeno podupire izgradnju knjievnosti kao institucije koja se,
kako je ve Vatroslav Jagi istaknuo, u iroj drutvenoj zajednici
legitimira upravo svojom autonomijom: moi da sama propisuje
kriterije vlastitih vrijednosti. Estetski su kriteriji, kao i sud ukusa
koji ih utemeljuje, pritom iskazani kao opevaei, a njihova uni-
verzalnost pokree cijeli niz diskriminativnih i utemeljujuih
razlika bez kojih ne bi bio zamisliv ni onodobni knjievni kanon
ni estetska knjievnost. Sud ukusa tako proizvodi opreke izme-
u estetskog i trivijalnog, ozbiljnog i zabavnog, visokog i niskog,
opreke koje, pak, podupiru postojeu drutvenu hijerarhiju i, kako
je pokazano, uvjetuju slabu vertikalnu drutvenu propusnost. Tim
je distinkcijama determiniran status pojedinih knjievnih djela,
kao i status pojedinih anrova, u krajnjoj liniji i periodike.
Dinamika rada na kanonu vidljiva je u tretmanu svih instanci
proizvodnje knjievne vrijednosti: autora, djela, ali i itatelja. Me-
u njima je, svakako, dominantna funkcija autora koja, kako je
pokazano, nastaje kao proizvod najire zasnovane sekundarne
djelatnosti knjievne povijesti, teorije i poetike, usporednih ita-
nja, antologija, filolokih istraivanja, biografija i bibliografija.
Uz autorstvo se u ovo vrijeme vezuju pojmovi imaginacije, origi-
nalnosti, kreativnosti i stila, a individualni se stvaratelj (genij)
usporeuje sa zamiljenim izvornim stvarateljem pukom. Puk
je smatran izvorom istoe jezika od kojeg svaki umjetnik treba
krenuti, ali se ne ograniavati njime jer ga, kako je isticano, valja,
za pravu umjetnost, dalje kultivirati obrazovanjem radom i ue-
njem.
Obrazovanje je u vremenu distingviranja estetskog od upo-
rabnog i praktinog, nuan uvjet ne samo stvaranja nego i razu-
mijevanja djela. Zbog toga se, gubitkom samorazumljivosti i
neposrednosti u recepciji, uspostavlja nunost instance interpre-
tatora kritiara koji nijemom knjievnom tekstu daje ade-
kvatno interpretacijsko uporite, glas. Iako je status kritike u
velikoj mjeri zasjenjen statusom autora, ona iz te sjene upravlja
280
koncima, razdvaja ispravno od neispravnog, prihvatljivo od nepri-
hvatljivog i uope se definira kao instanca koja ima autoritet auto-
riziranja autora. Kritika je ovdje shvaena u najirem znaenju
rijei, kao skup povlatenih itatelja, kritiara, povjesniara,
znanstvenika, interpretatora i pedagoga koji svojim autoritetom
posreduju i usmjeravaju tijek kulturnog kapitala. Autonomizacija
knjievnosti moe se, moda najbolje, pratiti i u nainu funkcio-
niranja ove discipline koja se oblikuje tek s otuenjem knji-
evnog iskustva, kako ga imenuje, primjerice Solar (1978: 135).
Tako se hrvatska knjievna kritika, objavljivana u periodici devet-
naestog stoljea, na to upuuju sredinja poglavlja knjige, usmje-
rava prema definiranju i legitimaciji evaluativnih kriterija koji
poivaju na estetski zasnovanom sudu ukusa. Kroz nju se uvodi
perspektiva knjievne povijesti viene kao progresivni linearni
slijed u kojem upravo kritiki diskurs zaposjeda povlateno mjesto
mjerila duhovne zrelosti nacionalne knjievnosti. Kritika je ta
koja, prema Vrazu, odreuje pravac duhovnomu imenito pako
knjievnomu ivotu. Njome se, uz to, zadrava perspektiva ope
povijesti unutar koje se stanje nacionalne knjievnosti smatra
mjerilom duevnog napretka cijelog naroda; zbog ega obrazo-
vanje uope, a knjievnost i kanon posebno, preuzimaju ulogu
sekularne religije. Uz ovo se uvodi perspektivu svjetske knjievno-
sti kao suglasja djela estetski trajne vrijednosti: koncerta naroda
(Markovi), u kojem, kao na glas sudjeluju domaa reprezenta-
tivna knjievna ostvarenja (kanon). Iz toga se razvija kompara-
tistika perspektiva, i to ponajprije motivirana potrebom uvanja
razlike. Radi toga se trai pisanje originalnih i autentinih djela
koja odgovaraju povijesti i udi naroda, a nisu nastala po tuem
kalupu i iz fraza o krstu asnom i slobodi zlatnoj (enoa).
Uza sve navedeno, trajno se projicira romantiarskim imanen-
tizmom i imaginacijom uvjetovana percepcija autora-stvaratelja
kao sredita knjievne komunikacije. Knjievno djelo se smatra
utjelovljenjem njegovih ideja koje publici tumai kritiar-posred-
nik autorovih namjera. Pri tome je neizostavno iscrtavanje granice
281
odreene sudom ukusa: njome se razdvaja trivijalno od estetskog;
utemeljuje se pojam lijepog koje je i dobro i istinito, pa se auto-
nomna knjievna vrijednost profilira prema svom utopijskom cilju
upotpunjavanja ideje ovjeka (pojedinca i kolektiva), a estetika,
prema Kantu (1991: 238-242), u naknadnom uinku, proizvodi
etiku, o emu je bilo rijei ranije.
Historizacija evaluativnog diskursa tako otkriva mehanizme
proizvodnje i odranja autorizacijskih instanci kojima su neki
autori (poput primjerice spomenutog Eagletona) skloni pripisati
veu mo instrumentalizacije podruja nego to je moda imaju.
ak je i Bourdieu, kako sam navela, sklon naglasiti hegemonijski
uinak moi koji podrava kritiki aparat. Feministiki kritiari i
kritiarke, s druge strane, smatraju da je sustav proizvodnje i eva-
luacije knjievnosti zasnovan na mizoginim i patrijarhalnim pret-
postavkama koje podjednako iskljuuju enske autore, kao to
reduciraju mukost na stereotipne varijante. Ovakve kritike, una-
to svojim ogranienjima, otvaraju perspektivu snane hijerarhizi-
ranosti i slabe vertikalne propusnosti drutvenih struktura koje
su tema zavrnog poglavlja. U njemu su razmotreni ne samo uinci
spomenutih akademskih, institucionaliziranih oblika diskursa, ve
i procjepi koji se unutar njega stvaraju, a koji otvaraju prostor za
subverziju i prevrednovanje. Posebna je pozornost pridana naini-
ma percepcije i odranja enskog autorstva koje na prijelazu stolje-
a, u radovima Gjene Vojnovi, Jagode Truhelke i Marije Juri
Zagorke pronalazi naine iskazivanja autentinog iskustva.
Nakon toga, iz sasvim druge perspektive, kroz problematiza-
ciju uinaka i naravi samog medija periodike, dolazimo do srodnih
zakljuaka o naravi dominantnih kulturnih i drutvenih modela.
Poetne pretpostavke o posredujuoj ulozi periodike kao novog
medija kroz koji i novi procesi, autonomizacije knjievnosti, stva-
ranja kanona i legitimiranja nadregionalnih (nacionalnih) iden-
titeta nalaze primjeren nain ostvarenja, na kraju su dopunjene
spomenutom temom njezina posredovanja kljunog prijelaza iz
usmenosti u pismenost. Time se, prema MacLuhannu, ranije
282
auditivno, sferino i multisenzorno iskustvo usmene zajednice
prevodi u slikovito, linealno i dvodimenzionalno, to otvara mo-
gunost promjene paradigme u cjelini. Konani zakljuci ovog
teoretiara medija ovdje su uzeti s odmakom: sm medij, kako je
sugerirano, ne bi trebalo shvaati kao posve transparentan nositelj
poruke, ve kao ideoloki sloen kd ije se znaenje prepoznaje
unutar raznolikih klasnih, spolnih, dobnih, obrazovnih i drugih
zadanosti. Time se oslobaamo od poznatog tzv. telegrafskog
modela komunikacije, kako ga naziva Barbara Herrnstein Smith
(1988: 95) i njemu adekvatnog pojma istine kao podudaranja s
neovisno postojeom stvarnou, kao i od razumijevanja itatelj-
stva kao pasivnog i neizdiferenciranog tijela (Hall, ibid: 118).
itanje, uope, valja, kako su pokazali autori poput J. Fiskea ili
J. Radway, sagledavati kao drutvenu praksu kroz koju se, nikad
dovoljno uhvatljivim kontekstima, dekodira i nanovo definira
zamiljena poruka koju nosi medij, u ovom sluaju knjievni aso-
pis. Stoga se proces stvaranja knjievnog kanona u svom historij-
skom, kulturnom i drutvenom temelju vezuje uz knjievnu perio-
diku kao medij koji svoju legitimaciju gradi podjednako na
knjievnom i na drutvenom polju. Jedno i drugo, estetika i ideo-
logija, pulsiraju kroz sloeno tkivo nacionalnog i svjetskog kano-
na. Jednako kao to razliiti oblici drutvenih kriza potiu nastanak
kanona ili kao to je njegov zamiljeni utopijski cilj upotpunja-
vanja ideje ovjeka zamisliv tek s oslobaanjem estetskog od
svakog oblika instrumentalizacije, tako i njegovo vitalno tkivo
nikada ne prestaje biti iva i neukrotiva ljepota rijei. Antino-
mija ukusa koji je, prema Kantu, istodobno subjektivan (ulni) i
odredbeni (zakonit), otvara, prema Giorgiu Agambenu (2005: 39),
aporetsku granicu izmeu opeg (pravila) i pojedinanog sluaja
koji mu je podreen. U estetskom refleksivnom sudu, pojedinano
je dano, ali ope pravilo treba tek iznai, pa se time njegova logi-
ka (racionalna) priroda iskazuje kao neto to tek treba postii.
No, tvdi Agamben, iako je Kant posve uvjeren u aporetinu narav
problema i potekoa do kojih dovodi konkretna odluka izmeu
283
dvaju tipova suda () greka je u tome to se odnos izmeu poje-
dinanog sluaja i norme prikazuje kao ista logika operacija.
Nasuprot tome, prema Agambenu, rije je o neem mnogo dra-
matinijem: ova aporija dokazuje revolucionarnu narav estet-
skog, onu koja proizvodi, naroito kroz modernu umjetnost, stalno
izvanredno stanje. Primjena pravila tako ni na koji nain nije
sadrana unutar pravila samoga i ne moe biti izvedena iz njega.
Tako je izvanredno stanje otvaranje prostora u kojem primje-
na i pravilo iskazuju meusobnu razdvojenost a ista sila zakona
postaje (zapravo biva primijenjena odbijanjem primjene [dis-
applicando]) pravilo ija je primjena odloena. Na taj je nain,
nemogua zadaa spajanja pravila i stvarnosti i uz to uspostave
sfere normativnosti izvrena u obliku iznimke, tj. kroz pretpo-
stavku njihove veze. (ibid: 40). Izvanredno stanje estetskog tako
oznaava meusobno zasjenjivanje logike i prakse u kojem ista
sila bez logosa ostvaruje izraz bez ikakve stvarne reference, od-
nosno u kojem svaka uvedena norma razvlauje prethodno pri
emu zakon postaje plutajui oznaitelj. Zbog toga je estetsko,
naroito u modernoj umjetnosti, prema Agambenu, u stalnom sta-
nju potrage, dok se refleksivno suenje, kako ga definira Kant,
nikada ne moe institucionalizirati, to rezultira konstantnim izmi-
canjem estetskog svakom obliku historizacije.
S druge strane, knjievni se kanon oblikuje u historijski uvje-
tovanim okolnostima kroz koje se na razliite naine dohvaa i
upree estetsko. Iznalaenje mjerila i postavljanje granica nunih
za njegov nastanak i opstanak proizvodi i niz iskljuivanja, nive-
liranja i potiranja razlika za iju je provedbu zaduen niz institu-
cionalno ovjerenih instanci. Potencijalnoj jednosmjernosti njihova
uinka, kako je pokazano u prethodnim poglavljima, izmiu ne
samo estetski cjelovita djela ve i neukalupljivi naini njihova
itanja i preispisivanja u stalno novim, ivim kontekstima. Biva-
jui istodobno konstitutivni uvjet oblikovanja kanona, oni ga, osta-
jui s onu stranu diskurzivnog discipliniranja, iznova stavljaju u
pitanje.
285
LITERATURA
Alcoff, Linda 1991/2. The Problem of Speaking for Others, Cultural Cri-
tique, 20 (1991-2), 5-32 (cit. prema Frow: 1995: 161).
Althusser, Louis 1986. Ideologija i ideoloki aparati drave. U: S. Flere
(prir.): Proturjeja suvremenog obrazovanja, Prijevod: Markita Franu-
li, Zagreb: RZRKSSOH: 119-139.
Anderson, Benedict 1991. Imagined Communities. Reflections on the Ori-
gin and Spread of Nationalism, Revised Ed, London-NY: Verso.
Assman, Alaida 2002. Rad na nacionalnom pamenju. Kratka istorija nje-
make ideje obrazovanja, Prev. A. Bajazetov-Vuen, Beograd: Biblio-
teka XX vek.
Assman, Alaida i Jan (ur.) 1987. Kanon und Zensur. Archologie der lite-
rarischen Komunikation, Mnchen: Wilhelm Fink.
Auerbach, Erich 1959. Mimesis. Dargestellte Wirklichkeit in der abendln-
dischen Literatur, Bern Mimesis. Prikazivanje stvarnosti u zapadnoj
knjievnosti, prev. M. Tabakovi Beograd: Nolit, 1978.
Banac, Ivo 1995. Nacionalno pitanje u Jugoslaviji. Porijeklo, povijest, poli-
tika. Prev. J. entija, Zagreb: Globus.
Barac, Antun (ur.) 1950. Hrvatska knjievna kritika. I. Od Vraza do Marko-
via, Zagreb: Matica hrvatska.
Barac, Antun 1933. Mirko Bogovi, Zagreb: RAD JAZU, knj. 245.
Barac, Antun 1936. Biljeke o Mladima i Starima, u knjizi lanci o
knjievnosti, Zagreb: BINOZA: 129-180.
Barac, Antun 1947. Veliina malenih, Zagreb: Nakladni zavod Hrvatske.
Barac, Antun 1952. Hrvatska novela do enoine smrti, Rad JAZU, Zagreb.
Barac, Antun 1960. Knjievnost pedesetih i ezdesetih godina, 2. dio Hrvat-
ske knjievnosti od Preporoda do stvaranja Jugoslavije, Zagreb: JAZU.
286
Barac, Antun 1964. Knjievnost ilirizma, 1. dio Hrvatske knjievnosti od
Preporoda do stvaranja Jugoslavije, Zagreb: JAZU.
Barthes, Roland 2002. Sur Racine, u: Oeuvres completes, Paris: Seuil: 51-
-198.
Batsleer, Janet 1985. Rewriting English: Cultural Politics of Gender and
Class, London: Methuen: New accents.
Batui, Nikola 1976. Hrvatska drama od Demetra do enoe, Zagreb: Na-
kladni zavod MH.
Beer, Gillian 1979. The Romance, Methuen & Co Ltd: The Critical Idiom.
Bennett, Tony 1995. Outside Literature, London: Routledge.
Benjamin, Walter 1986. Le concept de critique esthtique dans le roman-
tisme allemand, Prev. Ph. Lacoue-Labarthe i A-M. Lang, Flammarion.
(1. izd. Der Begriff der Kunstkritik in der deutschen Romantik, Suhr-
kamp, F/a/M, 1973.)
Bettelheom, Bruno 2000. Smisao i znaenje bajki, prev. V. Jaki, Cres:
Poduzetnitvo Jaki.
Bhabha, Homi 1990. DissemiNation: Time, Narative, and the Margins of
the Modern Nation,u: Nation and Naration (ur. H. Bhabha), London:
Routledge.
Biti, Vladimir 1986. Knjievna kritika, u: Uvod u knjievnost. Teorija, meto-
dologija. Zagreb: Globus: 75-106.
Biti, Vladimir (ur.) 1992. Bahtin i drugi. Zbornik radova. Zagreb: Naklada
MD.
Biti, Vladimir 2000. Pojmovnik suvremene knjievne i kulturne teorije. Za-
greb: Matica hrvatska.
Biti, Vladimir 2005. anr i ar tranzicije, u: Hrvatska knjievna kritika.
Teorija i praksa, prir. J. Hekman, Zagreb: Matica hrvatska: 65-73.
Biti, Vladimir 2005a. Doba svjedoenja: tvorba identiteta u suvremenoj
hrvatskoj prozi, Zagreb: Matica hrvatska.
Bjeli, Duan i Savi, Obrad (ur.) 2002. Balkan as Methaphor. Between
Globalization and Fragmentation, Cambridge, Massachusetts: MIT
Press.
Bloom, Harold 1994. The Western Canon. The Books and School of the
Ages. New York i dr: Harcourt Brace.
Bobinac, Marijan 2001. Puk na sceni. Studije o hrvatskom pukom komadu.
Zagreb: ZZK Filozofskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu.
Bourdieu, Pierre 1990. The Uses of the People, u In Other Words: Es-
says Towards Reflexive Sociology, trans. Matthew Adamson (Stan-
ford, Calif: Stanford Univ. Press): 150-155.
LITERATURA
287
Bourdieu, Pierre 1993. The Field of Cultural Production. Essays on Art
and Literature. Ur. R. Johnson. Cambridge, UK: Polity Press.
Bourdieu, Pierre 2001. Masculine domination (prev. Richard Nice), Ox-
ford: Polity Press.
Bourdieu, Pierre 2002. Distinction. A Social Critique of the Judgement of
Taste. Prev. R. Nice. Cambridge, Massachusetts: Harvard University
Press.
Brennen, Bonnie 2003. Communities of Journalism: A History of Ameri-
can Newspapers and Their Readers David Paul Nord. (2001) u : Ame-
rican Periodicals: A Journal of History, Criticism, and Bibliography,
13(2003): 119-120.
Brei, Vinko 1991. Literatura kao ideologem: Ante Kovai i pravatvo,
Umjetnost rijei, Zagreb, 35(1991): 1: 47-53.
Brei, Vinko 1994. Novija hrvatska knjievnost, Zagreb: Nakladni zavod
MH.
Brei, Vinko 1997. Autobiografije hrvatskih pisaca, Zagreb: AGM.
Brei, Vinko 2000. Hrvatske antologije, u Umijee interpretacije. Zbornik
radova u ast Ive Frangea, Zagreb: Matica hrvatska: 333-345.
Brei, Vinko 2001. Teme novije hrvatske knjievnosti, Zagreb: Nakladni
zavod MH.
Brei, Vinko 2005. itanje asopisa. Uvod u studij hrvatske knjievne pe-
riodike 19. st., Zagreb: Matica hrvatska.
Brei, Vinko (prir). 2006. Bibliografija hrvatskih knjievnih asopisa 19.
stoljea, Zagreb: Filozofski fakultet.
Burke, Peter 1991. Junaci, nitkovi i lude. Narodna kultura predindustrijske
Evrope. Prev. B. Augutin i D. Rihtman-Augutin, Zagreb: kolska
knjiga.
Burke, Sean 2000. Autor i smrt ovjeka, u: Milanja, Cvjetko (ur.): Autor-
-pripovjeda-lik, Osijek: Svjetla grada: 82-150.
Butler, Marylin 1981. Romantics, Rebels and Reactionaries. English Lit-
erature and its Beckground 1760-1830, Oxford University Press.
Casanova, Pascale 2004. The World Republic of Letters, prev. M. B.
DeBevoise, Cabridge, Massachusetts, London, England: Harvard Uni-
versity Press.
Certeau, Michael 1984. The Practice of Everyday Life, Berkley: University
of California Press.
Chandler, David: One Consciousness, Historical Criticism and the Ro-
mantic Canon, Romanticism on the Net 17 (February 2000) [Date of
access] http://users.ox.ac.uk/~scat0385/17ideology.html>
288
Connerton, Paul 2004. Kako se drutva sjeaju, prev. Z. idovec, Zagreb:
Antibarbarus.
Connor, Steven 1992. Theory and Cultural Value. Oxford UK, Cambridge
USA: Blackwell.
Courtius, Ernst Robert 1998. Europska knjievnost i latinsko srednjovje-
kovlje, Zagreb: Naprijed.
Currie, Marc 1998. Postmodern Narative Theory. New York: St. Martins
Press.
ubeli, Tvrtko 1976. Usmena narodna knjievnost i hrvatski romantizam
u Zborniku Zagrebake slavistike kole, Zagreb: Meunarodni sla-
vistiki centar SR Hrvatske, FF Sveuilita u Zagrebu.
Dbrowska-Partyka, Maria (ur.) 2005. W poszukiwaniu nowego kanonu.
Reinterpretacja tradycji kulturalnej w krajach postjugosowiaskich
po 1995 roku, Krakow.
Dbrowska-Partyka, Maria, 1984. Projekcija itaoca u enoe, Umjetnost
rijei, XXVIII(1984): 4: 305-314.
De Certeau, Michel 2003. Invencija svakodnevice, prev. G. Popovi, Zagreb:
Naklada MD.
De Man, Paul 1983. Literary History and Literary Modernity, u: Blindness
and Insight: Essays in the Rhetoric of Contemporary Criticism, 2. izd.
Mineapolis: University of Minnesota Press.
Derrida, Jacques 1967. De la grammatologie, Paris: Editions de Minuit. (O
gramatologiji, prev. Lj. Schiffler-Premec, Sarajevo: Veselin Maslea,
1976).
Detoni Dujmi, Dunja 1998. Ljepa polovica knjievnosti, Zagreb: Matica
hrvatska.
Detoni Dujmi, Dunja 2001. Dragojla i druge. Svjetlo, 1-2: 134-140.
Dijk, Nel van, 1999. Research into Canon Formation: Nationalism, Lit-
erature, and an Institutional Point of View, Poetics Today 20:1, ljeto
1999: 121-132.
Dovifat Emil (ur.) 1969. Handbuch der Publizistik : unter Mitarbeit fuehren-
der Fachleute, Berlin : Walter de Gruyter & Co.
Duda, Dean 1988. Pria i putovanje. Hrvatski romantiarski putopis kao
pripovjedni anr. Zagreb: Matica hrvatska.
Eagleton, Terry 2002. Ideja kulture, Zagreb: Jesenski i Turk.
Easthope, Antony 2006. Visoka kultura/popularna kultura: Srce tame i
Tarzan meu majmunima, prev. M. Kado i K. Kurtovi, u: Politika
teorije: zbornik rasprava iz kulturalnih studija, prir. D. Duda, Zagreb:
Disput: 221-245.
LITERATURA
289
Eckermann, Johann Peter 1950. Razgovori s Goetheom, prev. Z. kreb,
Zagreb: Zora.
Falievac, Dunja 1993. anrovi hrvatske narativne knjievnosti u stihu. Nacrt
za povijest hrvatske epike u stihu. Umjetnost rijei, XXXXVII (1993):
1: 3-20.
Falievac, Dunja 2003. Kaliopin vrt II: studije o poetikim i ideolokim
aspektima hrvatske epike, Split: Knjievni krug.
Falievac, Dunja 2006. Dubrovnik otvoreni i zatvoreni grad, u: ovjek,
prostor, vrijeme : knjievnoantropoloke studije iz hrvatske knjievnosti,
ur. . Beni i D. Falievac, Zagreb: Disput: 169-189.
Fancev, Franjo 1933. Dokumenti za nae podrijetlo hrvatskog preporoda,
Graa XII, Zagreb: JAZU.
Fischer Lisa 2005. Predgovor knjizi Beatrix Schiferer: Uzori kreativne ene
u Beu. 1750-1950, prev. A. Kalinski, Zagreb: Hrvatsko-austrijsko
drutvo: 7-10.
Fish, Stanley 1980. Is There Text in This Class? The Authority of Interpre-
tative Communities, Cambridge, Massachusetts, London, England: Har-
vard University Press.
Fiske, John 2001. Understanding Popular Culture, London/New-York:
Routledge.
Flaker, Aleksandar 1968. Knjievne poredbe (Knjievnost hrvatskog prepo-
roda prema sentimentalizmu), Zagreb: Naprijed.
Flaker, Aleksandar 1968a Osebujnost hrvatskog knjievnopovijesnog pro-
cesa XIX stoljea, Radovi Zavoda za slavensku filologiju, sv. 10. Po-
sebni otisak, Zagreb.
Flaker, Aleksandar 1976. Stilske formacije, Zagreb: SNL.
Fohrmann, J., Mller, H. 1996. Systemtheorie der Literatur, Mnchen:
Wilhelm Fink Verlag.
Foucault, Michel, 1966. Les mots et les choses. Une archologie des sci-
ences humaines, Paris: Gallimard.
Foucault, Michel, 1978. History of Sexuality, Vol I, An Introduction. Transl.
by Robert Hurley. NY: Pantheon.
Foucault, Michel 1994. Znanje i mo, prir. H. Burger i R. Kalanj, prev. R.
Kalanj, Zagreb: Globus.
Frange, Ivo 1964. Maurani klasik. Umjetnost rijei, VII (1964): 4:
247-253.
Frange, Ivo 1970. Umjetnost Ivana Maurania, u: Hrvatska knjievnost u
evropskom kontekstu, Zagreb, Liber: 341-362.
290
Frange, Ivo 1971. Znaenje Gajeve Danice, Croatica II(1971): 2: 159-
-176.
Frange, Ivo 2005. Pjesmotvor trajnoga sklada. Smrt Smail-age engia
Ivana Maurania, u: Rije to traje. Knjievne studije i rasprave. Ur.
D. Falievac i K. Nemec, Zagreb: kolska knjiga: 69-128.
Frange. Ivo 1974-1978. Realizam, u Povijest hrvatske knjievnosti u knji-
evnosti, knj. IV, Zagreb: Liber, Mladost.
Fraser, Hilary i Brown, Daniel 1996. English Prose of the Nineteenth Centiry.
London/NY: Longman.
Fried, Istvn 2006. Imagoloka pitanja, u: Orai-Toli, Dubravka i Kulcsr
Szab, Erno Kulturni stereotipi. Koncepti identiteta u srednjoeuropskim
knjievnostima, Zagreb: FFpress: 71-80.
Frow John 1995. Cultural Studies and Cultural Value. Clarendon Press.
Oxford.
Frye, Northrop 1976. The Secular Scripture. A Study of the Structure of
Romance, Cambridge, Massachusetts, and London: Harvard Univer-
sity Press.
Frye, Northrop 2000. Anatomija kritike. etiri eseja, Zagreb: Golden mar-
keting.
Gadamer, Hans-Georg 1980. Istina i metoda, prev. S. Novakov, Sarajevo:
Veselin Maslea.
Gadamer, Hans-Georg 2003. Ogledi o filozofiji umjetnosti, prev. D. Domi,
Zagreb: AGM.
Gellner, Ernest
2
1997. Nations and Nationalism, Oxford: Blackwell (1998.
Nacije i nacionalizam, prev. T. Gamulin, Zagreb: Politika kultura).
Gilbert, Sandra M.; Gubar, Susan 2000. The Madwoman in the Attic: the
Woman Writer and the Nineenth-century Imagination. New Haven;
London: Yale Nota Bene: Yale University Press.
Grdei, Maa 2005. Politika Zagorka: Kamen na cesti kao feministika
knjievnost, u: Komparativna povijest hrvatske knjievnosti: zbornik
radova VII. (Hrvatska knjievnost tridesetih godina dvadesetog stolje-
a), ur. C. Pavlovi i V. Gluni-Buani, Split: Knjievni krug: 214-
-235.
Greenfeld, Liah
6
2001. Nationalism. Five Roads to Modernity, Cambridge:
Harvard Univ. Press.
Gross, Mirjana, 1981. Drutveni razvoj u Hrvatskoj: (od 16. stoljea do
poetka 20. stoljea), Zagreb: Sveuilina naklada Liber.
Gross, Mirjana, 1985. Poeci moderne Hrvatske: neoapsolutizam u civilnoj
Hrvatskoj i Slavoniji 1850-1860, Zagreb: Globus: Centar za povijesne
znanosti Sveuilita u Zagrebu, Odjel za hrvatsku povijest.
LITERATURA
291
Gross, Mirjana; Szabo, Angneza 1992. Prema hrvatskome graanskom
drutvu: drutveni razvoj u civilnoj Hrvatskoj i Slavoniji ezdesetih i
sedamdesetih godina 19. st, Zagreb: Globus.
Guillory, John 1993.Cultural Capital. The Problem of Literary Canon For-
mation, The University of Chicago Press.
Hall, Stuart 1996. Introduction to Media Studies in the Centre, u: Culture,
Media, Language. Working Papers in Cultural Studies, 1972-79, ur.
Stuart Hall, Dorothy Hobson, Andrew Lowe i Paul Willis, London/
New York: Routledge: 117-121.
Hallberg, Robert von (ur.) 1984. Canons. The University of Chicago Press,
Chicago i London.
Havelock, Eric A. 2003. Muza ui pisati. Razmiljanja o usmenosti i pisme-
nosti od antike do danas, prev. T. Brlek, Zagreb: AGM.
Hays, Megan 1996. Valjane majke i blage keri. Odgoj i izobrazba
ena u nacionalnom duhu u Hrvatskoj 19. stoljea, Otivm 4(1996):
1-2: 85-95.
Hergei, Ivo 2005. Hrvatske novine i asopisi do 1848; Hrvatske sudbine,
u Izabrana knjievna djela Ive Hergeia, Zagreb: Ex Libris.
Herrnstein Smith, Barbara 1988. Contingencies of Value. Alternative Per-
spectives for Critical Theory, Cambridge, Massachusetts, London: Har-
vard University Press.
Heydebrand, Renate von (ur.) 1988. Kanon Macht Kultur. Theoretische,
historische und soziale Aspekte stetischer Kanonbildungen. Stuttgart
u. Weimar: Metzler.
Heydebrand, Renate von i Winko, Simone 1996. Einfhrung in die Wertung
von Literatur? Systematic-Geschichte-Legitimation. UTB 1953, Pader-
born i dr: Ferdinand Schningh.
Hillis Miller, Joseph 2002. On Literature, London, New York: Routledge.
Hobsbawm, Eric J. 1987. Doba revolucije. Evropa 1789-1848, prev. S. Lo-
vreni, Zagreb: kolska knjiga, Stvarnost.
Hobsbawm, Eric J. 1993. Nacije i nacionalizam. Programi, mit, stvarnost,
Prev. N. engi, Zagreb: Novi Liber.
Horrocks Christopher 2001. Marshall McLuhan i virtualnost, Prev. N.
Duanec, Zagreb: Naklada Jesenski i Turk.
Huett, Lorna 2005. Among Unknown Public: Household Words, All the
Year Round, and the Mass-Market Weekly Periodical in the Mod-Nine-
teenth Century, Victorian Periodicals Review, 38.1 (2005): 61-82.
Hutcheon, Linda 2000. A Theory of Parody. The Teachings of Twentieth-
Century Art Forms, Urbana, Chicago: University of Illinois Press.
292
Hutcheon, Linda 1994. Intertekstualnost, parodija i diskurzi povijesti, prev.
M. urevi, Republika, 49[50!](1994): 1-3: 94-113.
Jagi, Vatroslav 1866. Kratki pregled hrvatsko-srbske knjievnosti od po-
sljednje dvie-tri godine, Knjievnik, III(1866): 552-585.
Jakobovi Fribec, Slavica 2006. Marija Juri Zagorka: protagonistica nena-
pisane povijesti hrvatskog feminizma, Knjievna republika, IV(2006):
5-6: 43-52.
Jeli, Dubravko 2002. Hrvatski knjievni romantizam, Zagreb: kolska
knjiga.
Johnson, Lonnie R. 2001. Eastern Europe, u Encyclopedia of Nationalism.
Fundamental Themes Vol 1, Academic press, Routgers Univ.: 165-196.
Johnson, Richard 2006. to su uope kulturalni studiji?, prev. A. Modly, u:
Politika teorije. Zbornik rasprava iz kulturalnih studija, prir. D. Duda.
Zagreb: Disput: 63-106.
Johnston, William M. 1993. Austrijski duh. Intelektualna i drutvena povijest
1848-1938, Preveo Janko Paravi, Zagreb: Nakladni zavod Globus.
Juki, Tatjana 2005. Vitez, ena, Petar Pan. Odrastanje povijesti u Zagor-
kinoj Gordani, u: Komparativna povijest hrvatske knjievnosti: zbornik
radova VII. (Hrvatska knjievnost tridesetih godina dvadesetog stolje-
a), ur. C. Pavlovi i V. Gluni-Buani, Split: Knjievni krug: 214-
-235.
Jusdanis, Gregory 1991. Belated Modernity and Aesthetic Culture: Invent-
ing National Literature, Minneapolis: University of Minnesota Press.
Juvan, Marko 1990. Kljuni tekst izvana i iznutra: (na primjeru Krtenja
na Savici), prev. E. Fior, Quorum, 6 (1990): 2-3(30): 138-150.
Kamuf, Peggy 1997. The Divison of Literature or the University in Decon-
struction, Chicago i London: The University of Chicago Press.
Kant, Immanuel 1991. Kritika moi suenja. Preveo N. Popovi, Beograd:
Beogardski izdavako-grafiki zavod.
Keenan, Thomas 1997. Fables of Responsabilty. Aberations and Predica-
ments in Ethic and Politics. Stanford, California: Stanford University
Press.
Kessler, Wolfgang 1976. Buchproduktion und Lektuere in Zivilkroatien und
Slawonien zwischen Aufklaerung und Nationaler Wiedergeburt:
(1767-1848): zum Leseverhalten in einer mehrsprachigen Gesellschaft,
Frankfurt am Main: Buchhaendler-Vereinigung.
Kessler, Wolfgang 1982. Drutvena podloga upotrebe hrvatskog kajkavskog
jezika u prvoj polovici XIX stoljea, Hrvatski dijalektoloki zbornik, 6:
217-222.
LITERATURA
293
Kogoj-Kapetani, Breda 1968. Komparativna istraivanja u hrvatskoj knji-
evnosti, Rad JAZU, knj. 10, Zagreb.
Kolanovi, Maa 2006. Od pripovjedne imaginacije do roda i nacije: Marija
Juri Zagorka u kontekstu anra romanse, u Osmiljavanja: zbornik
u ast 80. roendana akademika Miroslava icela, ur. Vinko Brei,
Zagreb: FF Press.
Kolanovi, Maa 2006a Svjetovno pismo Marije Juri Zagorke, u Marija
Juri Zagorka, Ki Lotraka, kolska knjiga, Zagreb: 449-465.
Kombol, Mihovil 1961. Povijest hrvatske knjievnosti do narodnog prepo-
roda, Zagreb: Matica hrvatska.
Kozarac, Josip 1997. Mira Kodolieva, u: Sabrana djela, SHK, Zagreb:
Matica hrvatska:137-179.
Kravar, Zoran 1998. Sinergetika misao u Mauranievoj eti, Dubrovnik,
9 (1998): 2-3: 205-213.
Kronick, David A. 1976. A History of Scientific & Technical Periodicals:
The Origins and Development of the Scientific and Technical Press
1665-1790, Metuchen, N.Y: The Scaresrow Press, Inc.
Kronick, Joseph G. 2001. Writing American. Between Canon and Litera-
ture, CR: The New Centennial Review 1.3 (2001) 37-66.
Lasi, Stanko 1965. Roman enoina doba (1863-1881). Rad JAZU, 341,
Zagreb.
Le Bris, Michel 2002. Le Dfi romantique, Paris: Flammarion.
Leroti, Zvonko 1998. Graanski nacionalizam i etnonacionalizam, u zbor-
niku Etninost, nacija, identitet (Prir. Ruica iak-Chand i Josip Kum-
pes), Zagreb: Institut za migracije: 223-234.
LaCapra, Dominick 1983. Rethinking Intellectual History. Texts, Contexts,
Language, Ithaca, London: Cornell University Press.
Lovell, Terry 2002. Literature. The Blackwell Dictionary of Modern So-
cial Thought. Outhwaite, William (ed). Blackwell Publishing, 2002.
Blackwell Reference Online. 16 May 2007
http://www.blackwellreference.com/subscriber/tocnode?id=g978063
1221647_chunk_g978063122164716_ss1-23
Lovell, Terry 2005 Resisting With Authority: Historical Specificity, Agency,
and the Performative Self, http://www.socialsciences.manchester.ac.uk/
sociology/Seminar/documents/terrybourdieupaper.doc
Luhman, Niklas 2001. Znanost drutva. Preveo Kiril Mladinov, Zagreb:
Politika kultura.
MacLuhann, Marshall 1988. Laws of Media: the New Science, Toronto;
Buffalo; London: University of Toronto Press.
294
MacLuhann, Marshall 2002. Understanding Media: the Extensions of Man,
London; New York: Routledge.
Maixner, Rudolf 1951. Neobjelodanjeni Vrazovi lanci i dokumenti, Graa
za povijest knjievnosti hrvatske, knj. 20, Zagreb, JAZU.
Matanovi, Julijana 2003. Krsto i Lucijan, Zagreb: Naklada Ljevak.
Mato, A. G. 1940. Kritike: prikazi i polemike iz hrvatske i srpske knjievno-
sti i plastinih umjetnosti, u: Djela; knj. 15, ur. J. Benei, Zagreb:
Binoza.
Mauran, Ive, Bratuli, Josip 2004. Spomenica Matice hrvatske 1842-2002.
Zagreb: Matica hrvatska.
Maurani, Vladimir 1895. O ivotu i pjesnikom radu Ivana Maurania,
u: Pjesme Ivana Maurania, Zagreb, III-XVIII: 225-245.
McGann, Jerome 1983. The Romantic Ideology, Chicago: The Un. of Chi-
cago Press.
Michael, Hanne 1994. The Powers of the Story. Fiction and Political Chan-
ge, Oxford Berghahn Books.
Michel, Bernard 1995. Nations et nationalismes en Europe centrale XIXe-
-XXe siecle, Paris: Aubier.
Milanja, Cvjetko (ur.) 2000. Autor, pripovjeda, lik, Osijek: Svjetla grada.
Milanja, Cvjetko 1986. Jaka edomil, Zagreb: Zavod za znanost o knji-
evnosti Filozofskog fakulteta Sveuilita: Sveuilina naklada Liber.
Milanja, Cvjetko 1996. Knjievno djelo Ante Starevia, Republika, 52
(1996): 5-6: 5-24.
Mostov, Julie 1991. Sexing the Nation/Desexing the Body. Politics of Na-
tional Identity in the Former Yugoslavia u: Mayer, Tamar (ur.): Gen-
der Ironies of Nationalisam. Sexing the Nation, NY: Routledge: 89-
-110.
Mrak, Branimira 2001. Stoljee izmeu. Pria Vilme Vukelich, u: Seminar
ene i politika, Dubrovnik, Zagreb: enska infoteka: 37-44.
Mudrock, Graham 1997. Communications and the Constitution of Moder-
nity, u: Media Studies Reader, ur. Tim OSullivan i Yvonne Jewkes,
London [etc.]: Arnold; Oxford University Press.
Nemec, Kreimir 1991. Knjievnost kao ideologija ideologija kao knji-
evnost: (travestija Smrt babe engikinje Ante Kovaia), Forum,
30 (1991): 5-6: 569-579.
Nemec, Kreimir 1995. Povijest hrvatskog romana od poetaka do kraja
19. stoljea, Zagreb: Znanje.
Nemec, Kreimir 1998. Povijest hrvatskog romana od 1900 do 1945, Zagreb:
Znanje.
LITERATURA
295
Nemec, Kreimir 2003. Povijest hrvatskog romana od 1945. do 2000, Za-
greb: kolska knjiga.
Nemec, Kreimir 2006. Poetoloki status romana u hrvatskoj knjievnosti
19. stoljea, u: Putovi pored znakova. Portreti, poetike, identiteti, Za-
greb: Naklada Ljevak: 95-127.
Nemec, Kreimir et al. (ur.) 2000. Leksikon hrvatskih pisaca, Zagreb: kol-
ska. knjiga.
Neuhaus, Stefan 2002. Revision des literarischen Kanons, Gttingen: Van-
derhoecki Ruprecht.
Nbel, Birgit 2000. Autobiografski komunikacioni mediji oko 1800. godine,
Prev. A. Kosti, Re, Beograd, 60/5 prosinac 2000: 453-478.
Ograjek Gorenjak, Ida 2004. On ui, ona pogaa, on se sjea, ona proro-
kuje. Pitanje obrazovanja ena u sjevernoj Hrvatskoj krajem 19. sto-
ljea, u: ene u Hrvatskoj. enska i kulturna povijest. Zagreb: Institut
Vlado Gotovac, enska infoteka: 157-180.
Ong, Walter J. 1982. Orality and Literacy. The Technologizing of the Word,
New York: Methuen.
Orai-Toli, Dubravka i Kulcsr Szab, Erno (ur.) 2006. Kulturni stereo-
tipi. Koncepti identiteta u srednjoeuropskim knjievnostima, Zagreb:
FFpress.
Pederin, Ivan 1995. Pokretanje Zore dalmatinske u raspravama austrijske
cenzure, Zadarska smotra, 44 (1995), 3-4: 39-43.
Pederin, Ivan 2006. asopis Vienac i knjievna Europa. Njemaka, austrij-
ska i ostale knjievnosti u hrvatskome asopisu Vienac 1869-1903. Za-
greb: Matica hrvatska.
Pejakovi, Hrvoje 1991. Naa ljubavnica tlapnja: antologija hrvatskih pjesa-
ma u prozi, Zagreb: Hrvatska sveuilina naklada.
Pele, Gajo 1999. Tumaenje romana, Zagreb: Arttrezor naklada.
Peri, Ivo 1997. Dubrovake teme XIX. stoljea, Zagreb: Matica hrvatska.
Petrovi, Svetozar 1972. Priroda kritike, Zagreb: Institut za znanost o knji-
evnosti.
Pincent, Robert B. (ed.) 1996. The Literature of Nationalism. Essays on
East European Identity, Hampshire: Macmillan Press Ltd: 1-13.
Pleji-Poje, Lahorka 2007. enski pjesnik i muki likovi u: Lukrecija Boka-
inovi, Djela, prir. L. Pleji-Poje, Zadar: Thema: 32-34.
Posavac, Zlatko 1991. Novija hrvatska estetika, Zagreb: Hrvatsko filozofsko
drutvo.
Protrka, Marina 2002. Novela u hrvatskoj knjievnoj periodici 1830-1880,
Magistarski rad. Zagreb.

296
Protrka, Marina 2006. Rije kao lijek a defectum ili ab excessu. Referen-
cijalnost, realizam i autonomizacija hrvatske knjievnosti u 19. stoljeu,
Umjetnost rijei L (2006): 4: 319-340.
Protrka, Marina 2006a. Privatno gloenje zajednika stvar. Skica za mogu-
u interpretaciju polemikoga diskursa u hrvatskoj knjievnoj periodici
19. st., u Osmiljavanja. Zbornik u ast 80. roendana akademika
Miroslava icela, prir. V. Brei, Zagreb: Filozofski fakultet: 173-180.
Protrka, Marina 2006b. Tijelo-habitus-hexis. Pierre Bourdieu i mogunost
intervencije u strukturu polja. Filozofska istraivanja, 24 (2006) 104/
4: 941-951.
Pyle, Forest 1995. The Ideology of Imagination. Subject and Society in the
Discourse of Romanticism, Stanford: Stanford University Press.
Radway, Janice 1991. Reading the Romance: Women, Patriarchy and Popu-
lar Literature, Chapel Hill & London: The University of North Caro-
lina Press.
Radway, Janice 2006. Pisanje itanja romance, prev. M. Grdei, u Poli-
tika teorije: zbornik rasprava iz kulturalnih studija, prir. D. Duda, Za-
greb: Disput: 247-266.
Rajan, T., Wright J. M. 1998. Romanticism, History, and the Possibilities
of Genre. Re-forming literature 1789-1837, Cambridge University
Press.
Rapacka, Joanna 2002. Leksikon hrvatskih tradicija. Prev. D. Blaina,
Zagreb: Matica hrvatska.
Rose, Margaret A. 1995. Parody: Ancient, Modern, and Postmodern, Cam-
bridge: Cambridge University Press.
Said, Edward W. 1999. Orijentalizam, prev. B. Romi, Zagreb: Konzor.
Said, Edward W. 2005. Orijentalizam i nakon njega , razgovor s Edwardom
Saidom, vodili Anne Beezer i Peter Osborne, prev. Z. Ungar, Kolo,
15 (2005): 251-276.
Scholes, Robert E. 1985. Textual Power: Literary Theory and the Teach-
ing of English, New Haven, London: Yale University Press.
Sekuli, Ljerka 1970. Knjievna tradicija u novelistici Mirka Bogovia,
Umjetnost rijei, IV(1970): 1-2: 197-206
Serti, Mira 1979. Pitanje hrvatskog romantizma poslije preporoda, Croati-
ca 13/14 (1979): 89-174.
Showalter, Elaine 1978. A Literature of Their Own: British women novel-
ists from Brnte to Lessing, London: Virago.
Showalter, Elaine 2001. Viktorijanske spisateljice i volja za pisanjem, Ko-
lo, 11(2001)2: 348-370.
LITERATURA
297
Smiiklas, Tade i Markovi, Franjo 1892. Matica hrvatska od godine 1842.
do godine 1892. Spomen knjiga. Zagreb: Matica hrvatska.
Smith, Anthony D. 1991. National identity, London: Penguin Books, (1998.
Nacionalni identitet, prev. Slobodan orevi, XX. vek, Beograd).
Solar, Milivoj 1971. Pitanja poetike, Zagreb: kolska knjiga.
Solar, Milivoj 1978. Uvod u filozofiju knjievnosti, Zagreb: Studentski centar
Sveuilita.
Solar, Milivoj 1985. Ilirizam: mit i knjievni sistem, u Danas, br. 190.
Solar, Milivoj 2004. Predavanja o loem ukusu. Obrana estetikoga uma,
Zagreb: Politika kultura.
Stani, Nika 1999. Etninost na hrvatskom prostoru u XIX. stoljeu: od
etnike zajednice, plemikog naroda i pokrajinskih partikularizama
do hrvatske nacije, u zbroniku Etninost i povijest, prir. Emil Herak,
Zagreb: Institut za migracije i narodnosti, Naklada Jesenski i Turk,
Hrvatsko socioloko drutvo: 117-138.
Stojan, Slavica 2001. enska zanimanja u Dubrovniku u 18. st, u: Seminar
ene i politika, Dubrovnik, Zagreb: enska infoteka: 45-52.
Strecha, Mario 2005. O nastanku i razvoju moderne hrvatske historiografije
u 19. stoljeu, Povijest u nastavi, VI (2005): 6: 103-116.
Suppan, Arnold 1999. Oblikovanje nacije u graanskoj Hrvatskoj (1835-
-1918), prev. J. Brki, Zagreb: Naprijed.
enoa, August 1865. Naa knjievnost, Glasonoa, V(1865): 1: 5-6; 22-
-23; 43-44; 60-61.
icel, Miroslav (ur.) 1997. Programski spisi hrvatskog narodnog preporoda,
Zagreb: Matica hrvatska: SHK.
icel, Miroslav 1989. Zagrepkinja Adolfa Vebera Tkalevia kao model
predrealistike novele, Croatica XX (1989): 31-32: 117-128.
icel, Miroslav 2004. Povijest hrvatske knjievnosti XIX. stoljea, Knjiga
1. Od Andrije Kaia Mioia do Augusta enoe (1750-1881), Zagreb:
Naklada Ljevak.
ilovi-Klari, Dunja 2004. Domae ognjite prvi enski list u Hrvatskoj,
u: ene u Hrvatskoj. enska i kulturna povijest. Zagreb: Institut Vlado
Gotovac, enska infoteka: 181-190.
kiljan, Dubravko, 2002. Govor nacije: jezik, nacija, Hrvati, Zagreb: Golden
marketing.
ojat, Olga 1975. Pregled starije hrvatskokajkavske knjievnosti od njezinih
poetaka do polovine 19. st. i jezinografijska borba uoi i za vrijeme
ilirizma, Kaj, VIII, 9-10: 39.
Tadi, Jean-Yves 1970. Introduction la vie littraire du XIXe sicle, Paris:
Bordas.
298
Tatarin, Milovan 2006. Uloga pukih kalendara u stvaranju hrvatske
itateljske publike. (Kalendar Ignjata Alojzija Brlia), u: Raslojavanje
jezika i knjievnosti. Zbornik radova XXXIV. Seminara Zagrebake
slavistike kole, Zagreb: FFpress: 107-141.
Todorova, Marija 1998. Imaginarni Balkan. Prev. D. Starevi i A. Baja-
zetov-Vuen, Beograd: XX vek.
Veeser, H. Aram (ur.:) 1989. The New Historicism, Routledge.
Vidai, Marcel 1951. Pseudonimi, ifre i znakovi pisaca hrvatske knjiev-
nosti, Graa JAZU, knj. 21: 7-141.
Vince, Zlatko 1976. O nekim pitanjima hrvatskog knjievnog jezika u doba
ilirizma, Forum, XXVIII, JAZU, 266.
Vojnovi, Ivo 2003. Geranium, u Izabrana djela, SHK, Zagreb: Matica
hrvatska: 71-136.
Werber, Niels 1992. Literatur als System: zur Audifferenzierung literarischer
Komunikation, Oplanden: Westadr Verlag.
Wierzbicki, Jan 1970. Knjievnost ilirizma u odnosu prema zapadnoslaven-
skim knjievnostima, u Hrvatska knj. u evropskom kontekstu, Zagreb:
Liber: 121-134.
Williams, Raymond 1971. Culture and Society, Harmondsworth, Middx:
Penguin Books.
Zeevi, Divna 1982. Puko knjievno tivo u hrvatskim kalendarima prve
polovice 19. stoljea, I. dio, Osijek: Revija.
Zeevi, Divna 1991. Prolost u sadanjosti. Popularnost pukog knjievnog
miljenja, Osijek.
ivanevi, Milorad 1973. Danica ilirska i njeni anonimni suradnici,
Croatica, IV(1973): 5: 67-105
ivanevi, Milorad 1974-78. Ilirizam, u: Povijest hrvatske knjievnosti u
knjievnosti, knj. IV, Zagreb: Liber, Mladost.
ivanevi, Milorad: 1970. Hrvatski narodni preporod i nacionalni knj.
pokreti u Europi, u: Hrvatska knjievnost u evropskom kontekstu, Za-
greb: Liber: 313-340.
upan, Dinko 2001. Uzor djevojke: obrazovanje ena u Banskoj Hrvatskoj
tijekom druge polovine 19. st., asopis za suvremenu povijest, 33:
2: 435-452.
299
KAZALO IMENA I POJMOVA
Abraham, 44
Agamben, Giorgio, 282, 283
Akademija. Vidi JAZU (HAZU)
Alaupovi, Tugomir, 255
Alcoff, Linda, 83
Alighieri, Dante, 71, 82, 86, 108,
129, 249, 265, 271
Anderson, Benedict, 43, 44, 71
angaman
didaktina knj., 76-79
govoriti u tue ime 82-84
Angelis, Amalija de, 180
antologije. Vidi knjievnost
Aristarh iz Samotrakije, 24
Aristofan iz Bizanta, 24
Aristotel, 23, 85
Arnold, uro, 15
Assman, Alaida, 11, 51, 103, 116,
202
estetizacija i nacionalizacija, 50
kanonizacija, 46
sakralizacija umj., 104
Assman, Jan, 11
Auerbach Erich, 158, 207
autor, 18, 20, 27, 101-104, 161. Vidi
antologije, kanon, knjievnost,
kritika, vrednovanje
bard, 121
biografizam, 118
Foucault o pojmu a., 101
Gunduli, I., 70, 112
identitet, 106
izdvajanje uloge a., 75
kanonizacija, 117
maskulinizacija, 259
Maurani, I., 121
pseudonimi, 254
smrt autora, 136
toponimizacija autorstva, 105
vs. itatelji, 136
vs. izdavai i knjiari, 165
enske a., 41, 236, 242, 251. Vidi
ene
autorstvo. Vidi autor
Babuki, Vjekoslav, 111, 166
Badali, Hugo, 112, 113, 132, 175
Bahtin, Mihail Mihailovi, 220
Bajza-Szlavikova, Ivana, 242
Balkan, 99
balkanizam. Vidi orijentalizam
Balzac, Honor de, 205
Ban, Matija, 97, 189, 200, 218
300
Barac, Antun, 11, 15, 61, 122, 126,
144-146, 164, 165, 182, 185, 187,
188, 191, 194, 204, 205, 207, 210,
267, 268. Vidi knjievnost, kri-
tika, periodika, polemika
autonomija knj., 266
o asopisima, 48
o kritici, 193, 210
o polemici, 227
Barthes, Roland, 21, 136, 271
Batui, Nikola, 145
Bedekovi, Ljuboslava, 239
Beer, Gillian, 151
Bennett, Tony, 21, 173, 220, 221,
223, 269
Berman, Antoine, 91
Berti, Jelisaveta. Vidi Prasnika
Bettara, Marija, 238
Bettelheim, Bruno, 260
Bhabha, Homi, 270
Biniki, Fran, 217, 226, 227
Biti, Vladimir, 11, 24, 25, 59, 162,
182, 184, 185, 213, 220
Bjeli, Duan, 12
Bjelinski, Visarion Grigorijevi, 212,
213
Bloom, Harold, 11, 34, 38
Bobinac, Marijan, 145
Bogainovi, Lukrecija, 238
Bogovi, Mirko, 91, 94, 145-147,
178, 179, 200, 218, 246
Bond, Richmond, 135
Borotha. Vidi Treec-Branjski-Bo-
rotha, Vladimir
Bosanski Prijatelj, 99
Bosiljak, 99
Bokovi Anica, 238
Bonjak, Branimir, 113
Boti, Luka, 178, 179
Bourdieu, Pierre, 14, 17, 31, 33, 50,
73, 83, 103, 158, 172, 173, 213,
234, 235
autonomija polja, 32, 98, 221
autorizacijska mo, 36, 47, 103
autorstvo, 18, 102
itanje, 40
dngation, 31
dinamika polja, 27, 52, 234, 235,
276
govoriti u tue ime, 83
hegemonija kanona, 12, 281
jezina zajednica, 56
knj. vrijednost, 31
kult. kapital, 41, 84
polje proizvodnje, 31-33, 278
popularna estetika, 73
rodna hegemonija, 247
simboliki kapital, 103
standardizacija jezika, 29
sud ukusa, 32, 33, 138
sveuilite, 60
Brajovi, Tihomir, 122
Brandes, Georg Morris Cohen, 212,
213
Branik. Vidi Pozor
Brennen, Bonnie, 275
Brei, Vinko, 11, 15, 20, 49, 93,
99, 105, 106, 122, 125, 144, 158,
165, 171, 174, 175, 179, 180,
201, 218, 219, 255, 256, 262,
268, 271
cenzura, 218, 219
. i projekt novije hrv. knj., 263
imenovanje ., 99
mjesto autora u ., 105
periodika kao anr, 16
enoin Vienac, 231
Brkovi, Ivana, 14
301
Brli Maurani, Ivana, 250
Brli, Ignjat Alojzije, 63, 66, 73, 75,
82, 139, 140, 226
o jeziku, 73
Brli, Jagoda, 238, 239, 241, 244
Brown, Daniel, 262, 266, 267
Brunetire, Ferdinand, 212, 213
Budisavljevi, Bude, 120
Brger, Peter, 220, 260, 269
Burke, Peter, 72, 102, 184, 188, 269
Byron, George Gordon, 271
Carrier, James, 13
Casanova, Pascale, 90
svjetska knj. republika. Vidi kapi-
tal, knjievnost
Castells, Manuell, 274
cenzura, 218-220
Cesari, Dobria, 116
Ciceron, 24
Ciraki, Franjo, 153
Connerton, Paul, 118
Connor, Steven, 85
Corneille, Pierre, 92
Corse, Sarah M., 44, 69, 178
Critical Review, 267
Curtius, Ernst R., 86
akovi Vrhovinski, Ivana 238
asopisi. Vidi periodika
edomil, Jaka, 153, 207, 208, 210
itaonica, 166
itatelji
Barac o piscima i publici, 166
itanje kao praksa, 236, 260
Iserova fenomenologija itanja,
14
Dbrowska-Partyka, Maria, 12, 196
Daica. Vidi polemike, Zora Dalma-
tinska
Damrosch, David, 87, 89
Danica, 30, 59, 62-64, 66, 67, 75-
-78, 91, 94, 99, 100, 105, 107,
109, 110, 128, 139, 144, 150, 151,
163-166, 174, 176, 177, 185, 213,
219, 226, 244, 246, 247, 266,
268, 270, 271, 275
cenzura, 218
kritika u D., 94
sukob sa Zorom, 64
anrovska diferencijacija, 93
Danicza zagrebechka, 62
Danilovi Spasovi, Vladimir. Vidi
Spasovi, Vladimir Danilovi
Dante. Vidi Alighieri, Dante
Darwin, Charles, 226
De Certeau, Michel, 222, 225, 259
De Man, Paul, 26
Deleuze, Gilles, 84, 134
Demeter, Dimitrija, 63, 65, 67, 68,
78, 110, 126-128, 145, 153, 167,
169, 226, 228, 231, 237, 263, 265
kanon starih pisaca, 68, 107
o Gundulievu geniju, 71
o jeziku, 68
o prosvjeti puka, 76
sud o Zori, 64
Demokrit, 23
Demosten, 179
dngation. Vidi Bourdieu, knjiev-
nost: autonomija
Derkos, Ivan, 43, 91, 264
o jeziku, 60
Derrida, Jacques, 35, 223, 273
pismo, 69
Descartes, Ren, 225
302
Desiderius. Vidi Ibler Desiderius,
Janko
Detoni Dujmi, Dunja, 227, 237,
239-241, 252-256
Deeli, Gjuro S., 110, 112
Deman Ivanov, Milivoj, 209, 227
Deman, Ivan, 97, 117, 119, 160,
168, 187
Dijk, Nel van, 44, 69, 178
Dimitrovi, Marija, 244
Dimitrovi, Simo, 229, 236
Dom i sviet, 171
Domae ognjite, 257, 258
Don Vann, Jerry, 267
Doen, Vid, 73, 75, 137, 174
Dovifat, Emil, 49
Drakovi, Ivan Nepomuk, 179
Drakovi, Janko, 58, 237
jezina politika, 67
Drutvo sv. Jeronima, 54, 168, 170
Dri, Gjore, 82
Dri, Marin, 115
Dubrovnik, 99
Duda, Dean, 144
Duki, Davor, 122
Dumas, Alexandre, 148, 173, 205
urevi, Ignjat, 68
Eagleton, Terry, 45, 136, 161, 182,
183, 221, 225, 281
Easthope, Anthony, 222, 235
Eckermann, Johann Peter, 89, 90
Eliot, George, 252
Eliot, Thomas Stearns, 129, 270
Engels, Friedrich, 86, 89
Erddy, Toma, 44
estetika
eksplozivnost e., 28
estetika autonomije, 30. Vidi
knjievnost
estetika genija, 30
etiki uinak, 157, 187, 220, 270,
281
larpurlartizam, 158
subverzivnost e., 45
sud ukusa, 87
visoka vs. niska, 138. Vidi kanon,
knjievnost, kultura
Vraz o utemeljenju e., 187
Euripid, 23
evaluacija. Vidi vrednovanje, knji-
evnost, kanon, periodika
Ezop, 139
Fabkovi, Skender, 67, 241
Falievac, Dunja, 114, 122, 124,
125, 218, 238
feljton
Ante Kovai. Vidi periodika
Jagi o, 268
Pisma Magjarolacah, 133
Filipovi, Ferdo, 161
Filipovi, Ivan, 218, 245
Fiore, Quentin, 274
Fischer, Lisa, 240
Fish, Stanley, 35, 222
interpretativna zajednica, 35
Fiske, John, 260, 274
Flaker, Aleksandar, 11, 122
Flaubert, Gustave, 154
Folnegovi, Fran, 208, 226
Foucault, Michel, 101, 102
angaman, 84
funkcija autora, 102
mo, 12, 18
Frange, Ivo, 11, 16, 70, 76, 93, 122,
127, 129, 180, 212, 213, 270
303
Frani, Ante, 144
Frankopan, Fran Krsto, 159
Frankopan, Katarina, 160, 244
Fraser, Hilary, 262, 266, 267
Frass, Jakob. Vidi Vraz, Stanko
Freud, Sigmund, 32, 104, 258
Fried, Istvn, 152
Fritz, Kurt von, 23
Frow, John, 73, 83, 84
Frye, Northrope, 152-154, 186, 223
Frst-Steinschneider, Ida, 250, 251
Gadamer, Hans Georg, 38
Gaj, Ljudevit, 58, 62, 63, 91, 93, 94,
105, 119, 213, 218, 238, 244, 264
knjievnost, 93
nacionalna homogenizacija, 59
nekrolog, 118
standardizacija jezika, 58
sukobi, 63
svjetska knjievnost. Vidi knji-
evnost
vizija slavenstva, 58
genij, 26, 70-75, 106, 128
autor, 101, 102, 142
duh naroda, 71-73, 95, 98, 118,
188, 197, 279
egzemplarnost, 30
estetika genija, 30
Gunduli, 265
maskulina projekcija, 245
originalnost, 30
Giddens, Anthony, 273
Gilbert, Sandra, 236, 248, 249, 253
Gjalski, Ksaver andor, 120, 207,
208
Glasnik Dalmatinski, 63
jezina politika, 66
Glasonoa, 80, 96, 106, 128, 211,
228
Gleevi, Stana. Vidi Starevi,
ime
Goethe, Johann Wolfgang, 88, 89,
92, 192, 249
jezik, 92, 144. Vidi jezik, klasik
remek-djelo, 88
svjetska knj., 13, 89, 90, 91, 201
vjeno ensko, 249
West-stlichen Diwan, 191
Gogolj, Nikolaj Vasiljevi, 140
Gorak, Jan, 23, 24
Gottschall, Rudolf von, 148, 175,
194, 213
Grdei, Maa, 256
Grgur VII, Papa, 227
Grimm, braa, 188
Gross, Mirjana, 56, 79, 133
nac. integracija, 56, 79
razvoj gra. drutva, 78
Grubar, Susanne, 236, 248, 249, 253
Gudel, Vladimir, 132
Guillory, John, 11, 34, 35, 38, 40-
-42, 250, 276
hegemonija kanona, 42
Gunduli, Ivan, 16, 68, 70, 71, 73,
75, 107-115, 123, 127-129, 137,
167, 168, 174, 255, 265
Demeter o G. geniju, 71
Stoos o G. geniju, 71
utjelovljenje genija, 70
Gunduli, Mara, 244
Gutenberg, Johann, 272
Hall, Stuart, 274, 282
Hallberg, Robert, 11
Harambai, August, 15
Haulik, Juraj, 179
304
Havelock, Eric, 69, 264
Havliek, Ivan, 177
Hays, Megan, 81
Hegel, Georg Wilhelm Friedrich,
191
hegemonija. Vidi angaman, Bou-
dieu, kanon, obrazovanje, ene
Herbart, Johann Friedrich, 191, 213
Herder, Johann Gottfried, 70, 90,
125
duh naroda, 188
Herodot Halikarnaanin, 179
Herrnstein Smith, Barbara, 11, 12,
37-40, 274, 282
hegemonija kanona, 40
kontigentnost knj. vrijednosti, 36
Heydebrand, Renate von, 11, 12, 14,
30, 47, 49, 50, 98, 131, 157, 263
knj. vrijednost, 47
Hillis Miller, Joseph, 116, 215, 243
Hirc, Miroslav, 132
Hobsbawm, Eric, 44
Homer, 38, 71, 86, 108, 129, 179,
265, 271
Horacije, Kvint Flak, 86
Horrocks, Christopher, 273, 274
Horvat, Krunoslava, 241
Horvatica, Jela, 239
Hranilovi, Jovan, 120, 132, 148,
149, 173, 175, 198, 205, 208
hrestomatija. Vidi antologije
Hrvatica, 257
Hrvatska, 99, 107, 162
Hrvatska vila, 106, 203, 234
Huett, Lorna, 267
Humboldt, Wilhelm von, 60, 215
o jeziku, 60
Hume, David, 36
Hutcheon, Linda, 134-136, 192
Ibler Desiderius, Janko, 203, 204,
206, 210, 234
identitet, 28, 43. Vidi autor, kapital,
knjievnost, kultura, nacija, obra-
zovanje, povijest, ene
diskriminacija, 40
i kontigencija vrednovanja, 36
imenovanje, 56
kanon i nacionalni i., 43, 45
metafizika spolova, 240
Ilirska itaonica. Vidi itaonica
ilirstvo/slavenstvo/hrvatstvo. Vidi
nacija
interpretativna zajednica. Vidi Fish,
Stanley
Irigaray, Luce, 258, 259
Iser, Wolfgang, 14
Iskra, 99, 121, 177
Ivievi, Stjepan, 265
Jagi, Vatroslav, 13, 30, 70, 81, 82,
93, 96-98, 110, 117, 121, 123, 138,
141, 142, 148, 166, 171-173, 188,
193, 197-202, 208, 210, 211, 214,
268, 275, 279
knj. napredak, 70
knj. povijest, 95
knjienstvo, 95
knjievnost i kritika, 96, 97
svjetska knj., 91
Jakobovi Fribec, Slavica, 239, 256
Jambreak, Dragutin, 242, 245, 247
Jambriak, Marija, 179, 241, 247,
257
Jarnevi, Dragojla, 119, 178, 179,
238, 239, 241, 244, 250, 252,
253, 256
305
JAZU (HAZU), 53, 87, 95, 97, 133,
137, 160, 167-170, 179, 180, 211,
215, 216, 242, 266
Jelai, Josip, 44
Jensen, Alfred, 112, 255
jezik. Vidi polemike. nacija
kajkavski jezik, 62, 63. regiona-
lizam
prirodni jezik, 60, 61, 69, 74,
279
snaga asimilacije j., 92
standardizacija, 29
vizualnost pisma, 272
Johnson, Richard, 222, 259
Jonke, Ljudevit, 122
Jorgovani, Rikard, 149, 173
Joyce, James, 38
Juki, Tatjana, 252, 256
Juri, Marija. Vidi Zagorka, Marija
Juri
Juri, Slaven, 121
Jurii, Mirko. Vidi Vraz, Stanko
Jurkovi, Janko, 106, 146, 173, 192,
193, 196
Jusdanis, Gregory, 41-43, 45, 51,
53, 116, 176, 262
Juvan, Marko, 126
Kai Mioi, Andrija, 73, 75, 79,
80, 82, 137, 168, 196
kalendari. Vidi periodika, knjiev-
nost: puko tivo
Kamenar, Janko, 217
Kamuf, Peggy, 11, 12, 28
Kanili, Antun, 174
kanon
Crkveni kanon, 25, 26
D. Demeter o k. starih pisaca, 74
dekonstrukcija transformativ-
nost estetskog, 28
dekontekstualizacija, 46
estetsko vs. masovno, 73-75
hegemonija, 12, 36, 40
k. autora, 159
kao praksa vredanovanja, 73
klasik i remek-djelo, 87-90, 115,
125-127, 134-136, 271
kult linosti, 47
kulturna vrijednost, 35
kulturni kapital, 41, 84, 240, 262,
280
obrazovanje, 26, 41
polemika o kanonu, 82
ponovljivost, 26
popularna knjievnost. Vidi kul-
tura i knjievnost
puka tradicija, 57, 73, 75
raslojavanje visoke i puke kultu-
re. Vidi kultura
reprezentativnost, 20, 45, 69, 70
rodna iskljuivost, 41
selekcija, iskljuivanje, 46
stara dubrovaka knjievnost, 57,
73
usmeno/pisano, 69
vernakular, 42, 43
vrednovanje, 27
Kant, Immanuel, 30, 31, 36, 76, 187,
191, 203, 281-283
pojam genija, 71, 188
kapital
knjievni k., 91, 92, 144, 145,
167
kulturni k., 41
simboliki k., 31, 54, 103, 172,
242, 255
Kaplan, Core, 260
306
Karnaruti, Brne, 127
Karples, Gustav, 13, 14, 200
Katalini Jeretov, Rikard, 132
Katoliki list, 217, 218, 226
Kazali, Pasko Antun, 106
Kaznai, Ivan August, 109, 175,
176
Kermode, Frank, 88
Kernan, Alvin, 101
Kessler, Wolfgang, 62, 63, 165
Klai, Vjekoslav, 208
klasik, 90. Vidi kanon
remek-djelo.
svjetska knj., 92
knjienstvo (pismenost). Vidi knji-
evnost
knjievni kapital. Vidi knjievnost:
svjetska
Knjievnik, 30, 81, 93, 95-97, 167,
180, 189, 195, 199, 200, 211,
218, 268
knjievnost
autonomija, 33, 46, 269. Vidi
kultura:puka tradicija
knj. antologije, 174-177
knj. nagrade, 177-182
knjienstvo, 30, 96
knjievna vrijednost, 36-40, 128-131,
171, 172, 194-198, 235, 278
larpurlartizam, 32
nacionalni bard, 47
narodni jezik. Vidi nacija
polje, 33, 103, 172, 192, 278
povijest knj., 198-202
puko tivo, 30, 74
svjetska knj., 91
Kogoj-Kapetani, Breda, 90, 198,
199, 201, 212
Kolanovi, Maa, 152, 256
Kolo, 61, 63-65, 86, 94, 99, 100, 117,
137, 157, 167, 185-189, 198, 241,
250, 270, 296
kritika, 94
Kombol, Mihovil, 62, 87
komparativna knj.. Vidi knjievnost
konzumerizam. Vidi knjievnost:
masovna
Kovaevi, Gjuro, 150, 189, 190
Kovai, Ante, 84, 123, 133, 134,
149, 180, 181, 208, 210, 216-218,
226, 233, 236. Vidi parodija, po-
lemika, satira
o enoinu gavanstvu, 234
Kovai, August, 233
Kozarac, Josip, 155, 157, 254, 255
Krajnik, M., 244
Kraljeva, Ivka, 233, 242
Kranjevi, Silvije Strahimir, 113,
207, 255
Kravar, Zoran, 114, 122, 127
Krek, Gregorij, 175
Kristijanovi, Ignac, 62
kritika. Vidi periodika
Barac o k., 210
i knj. povijest, 203, 204, 207-211
kritiar kao arbitar, 193
moderna k., 208
objektivnost, 187
povijest kritike, 182, 183, 185-188
A. Veber Tkalevi, 189
Krizmani, Ivan, 238
Krizmani, Paula, 238
Krlea, Miroslav, 38, 113, 115, 124,
152, 181
Kronick, David A., 49
Kronick, Joseph G., 23, 24, 26, 159
Krstini, P.. Vidi Pavleti, Krsto
307
Krtali, Ivan, 73, 122, 217
Kuha, Franjo, 179
Kukuljevi Sakcinski, Ivan, 44, 55,
75, 78, 81, 96, 97, 108, 114, 144,
145, 173, 174, 237, 244, 264, 271
Kulcsr Szab, Erno, 152
kultura,
drutvena kohezija, 45
popularna k. Vidi knjievnost:
masovna
usmenost/pisanost, 69
kulturni kapital. Vidi kanon
Kumii, Eugen, 203-207, 210, 217,
226, 227, 234, 255
Kumii, Marija, 227
Kundek, Josip, 63
Kuzmani, Ante, 64, 226
kao urednik, 65
Kvaternik, Eugen, 257
Kvintilijan, 24
Lacan, Jacques, 58, 59
LaCapra, Dominick, 220
Lada, 99
Lasi, Stanko, 219
Laenikov, Ivan Ivanovi, 194
Leptir, 99
Leskovar, Janko, 207
Lisinski, Vatroslav, 257
Lovell, Terry, 85, 215, 236
Luhmann, Niklas, 28, 90
Lukcz, Grgy, 267
Lukijan, 86
Luna, 165
Ljubi, ime, 173, 199
MacLuhann, Marshall, 271-274,
281
o jeziku, 275
Macun, Ivan, 147, 190, 191, 212
Maixner, Rudolf, 99
Markovi, Emilija, 241
Markovi, Franjo, 15, 20, 71, 79, 97,
110, 111, 120, 128-131, 160, 166,
169, 175-177, 193, 202, 208, 216,
237, 239, 245, 255, 264, 280
svjetska knjievnost, 68
Maruli, Marko, 16, 86
Marx, Karl, 35, 86, 89
Matica ilirska (hrvatska), 54, 78, 79,
123, 160, 166-170, 175, 178, 179,
201, 211, 231, 237-239, 250
Matica lidu, 169
Mati, Tomo, 201
Mato, Antun Gustav, 209, 256-258
kao kritiar, 209
Maurani, Antun, 60, 91, 92, 147
o jeziku,
Maurani, Fran, 128
Maurani, Ivan, 12, 13, 15, 16, 43,
70, 79, 91, 105, 120, 122, 124-134,
136, 141-145, 149, 167, 181, 196,
197, 215, 245, 257
dopuna Osmana, 123
satirizacija M. lika i djela, 134
Maurani, Matija, 121
Maurani, Vladimir, 13, 141, 201,
243, 245, 246
Menac, Antica, 122
Mesi, Matija, 117, 215, 216
Mihalovi, Josip, 215
Mihanovi, Antun, 105
Milanja, Cvjetko, 113
Milinovi, Adela, 257
Mileti, Stjepan, 112

308
Mili, Vinko, 112
Milton, John, 200, 238
Mladost, 99, 209
mo. Vidi angaman, Bourdieu, he-
gemonija, Foucault, kanon, kapi-
tal, obrazovanje
Mogu, Milan, 122
Moi, Toril, 259
Molire (Jean-Baptiste Poquelin),
92
Montpin, Xavier, 155
The Monthly Review, 267
Mrak, Branimira, 239
Mrazovi, Lujo, 245, 248
Mrazovi, Matija, 117
Mudrock, Graham, 273
Nabokov, Vladimir, 135
nacija
duh naroda, 70
estetizacija i n., 50
etnika integracija, 78-80
ilirsko ime, 58
jezina homogenizacija, 42-45,
66
nacionalizam i kozmopolitizam,
60
nacionalna inegracija, 56-60
regionalizam, 62-68
standardizacija jezika, 29, 43, 57,
58, 61, 211, 263. Vidi kanon
uspavano tijelo n.
ene i puk, 75-82
Nada, 256
Nagy, Gregory, 24
Naljekovi, Nikola, 82
Narodna stranka. Vidi narodnjaci,
Maurani, Strossmayer, enoa
Narodne novine, 66, 78, 79, 204
narodnjaci, 133, 134, 181, 215, 216
Nastavni vjesnik, 201
Nae gore list, 94
naturalizam. Vidi polemike
Nmcova, Boena, 244
Nemi, Antun, 114, 144
Nemec, Kreimir, 113, 114, 121,
122, 125, 134, 147, 149, 150, 153,
158, 196, 252, 253, 256
Nenadov, Eugenij. Vidi Markovi,
Emilija
Neuhaus, Stefan, 12
Neven, 80, 94, 99, 100, 106, 109,
111, 114, 141, 144, 146, 147, 150,
157, 167, 174, 178, 179, 189, 218
Nietzsche, Friedrich, 259
Nikoli, Mihovil, 120, 207
Nord, David Paul, 275
Nova Nada, 99
Novak, Vjenceslav, 120
Novakovi, Stojan, 112
Novi Pozor. Vidi Pozor
Novi viek, 251
Novi vijek, 99
Novo Doba, 99
Novo Svjetlo, 99
Nbel, Birgit, 14
Njego, Petar Petrovi, 126, 128
obrazovanje. Vidi kanon, periodika,
pismenost, ene
Bildung, 216, 243
emancipacija ., 242, 245
graanstvo, 57
Jagi o o., 139
kao sekularna religija, 104, 280
o. institucije, 242
309
o. razlike, 163
periodika, 278
pismenost, 78, 80
Schiller o estetskom o., 220
sekularna religija, 270
ene, 81
Obzor, 218
Ograjek Gorenjak, Ida, 245, 247,
265, 266
okcidentalizam, 12-14, 124. Vidi
orijentalizam
Oppel, Herbert, 23
Orai-Toli, Dubravka, 152
Orekovi, Alfred, 201
originalnost. Vidi genij
orijentalizam, 12, 67, 107, 201
balkanizam, 131
Ovidije, Publije Nazon, 140
Pacel, Vinko, 211
Palacky, Frantiek, 65
Palmoti, Junije, 68, 75, 107, 137,
167, 168, 174
parodija. Vidi roman
definicija pojma, 135
intertekstualna narav p., 132-136
kao drutvena autorefleksija, 146
Mauranieva lika i djela, 136
p. kao afirmacija, 112, 132
Pasari, Josip, 126, 203, 205, 206,
210, 234
Pavao, sv., 25
Pavi, Armin, 110, 111, 115
Pavleti, Krsto, 227
Pavlii, Pavao, 114, 122, 126
Pech, Traugott, 14
Pederin, Ivan, 216, 218, 219
Pejakovi, Hrvoje, 250
Peri, Ivan F., 80
periodika, 15, 55, 75, 99, 104, 106,
174, 178, 180, 218, 219, 239,
261-263, 266-268, 270, 271, 275
Barac o p., 267
feljton, 268
funkcija autora, 105-108
kalendari, 74, 77
kanon, 50
kao anr, 16, 49
knjievna vrijednost, 50, 51
kritika, 94, 185
pseudonimi, 105. Vidi ene
u odnosu prema knj. povijesti, 49
urednik, 18, 65, 108, 137, 147,
160, 171, 208, 232, 275
anrovi, 95
enski asopisi, 258
Perkovac, Ivan, 117-119, 160, 169,
245
Perrius, Christopher A., 13
Petravi, Ante, 208
Petrovi, Svetozar, 184, 185
Pfeifer, Rudolf, 25
Pindar, 95
pismenost, 81, 145, 164, 264-266,
269. Vidi kanon, kultura, knjiev-
nost
primarna usmenost, 69
Piterberg, Gabriel, 13
Pizer, John, 89
Platon, 23, 85, 95, 133
Pleji-Poje, Lahorka, 238
podlistak. Vidi feljton
Podunavka, 64
Pogai, Milka, 241, 242, 257
Pokret, 227
polemike
Barac o p., 234
310
Crkva o Kovaievu romanu, 217,
218
dinamika polja, 65, 211, 215,
217, 226, 227, 234, 235
legitimacija nac. kulture, 74
novajlije i starosjedioci, 232-235
o jeziku, 67, 68
o naturalizmu, 202-210
Pavi vs. Markovi, 110
pravai i enoa, 216, 217, 233
sukob Zore s Danicom, 62-65
enoa o nac. knj., 194, 195
Politeo, Dinko, 205
polje. Vidi knjievnost
Popovi, Simo, 66
Posnett, Hutchison Macaulay, 90
povijest. Vidi autor, Jagi, kanon,
knjievnost, kritika, nacija, pe-
riodika, ene
identitet zajednice, 51, 56, 57, 67,
177
knjievna p., 21, 96, 101, 201
nacionalna p., 29
p. mimeze, 207
p. utemeljenje knj. kritike, 280
p. uvjetovanost kanona, 24
p. enska, 251-260
progresivni linearni slijed, 202
Pozor, 194, 218, 228, 231
Pranji, Krunoslav, 122
Prasnika, Jelisaveta, 79, 238
Praus, Josip, 148, 189
pravai, 84, 100, 106, 120, 123, 128,
133, 134, 162, 181, 202, 206, 208,
215, 216, 233, 236. Vidi satira,
Kovai, Maurani, narodnjaci,
enoa
sukob s narodnjacima, 133, 216
Preporod, 99
Preradovi, Petar, 63, 64, 118, 128,
132, 149, 169, 196, 200, 243, 257
Preern, France, 126
Prince, Gerald, 162
Prodan, Ivo, 219
Prohaska, Dragutin, 126
Prosvjeta, 106, 109, 155, 256
Protrka, Marina, 16, 33, 147, 149,
157, 207, 210, 230, 234
Puci, Medo, 109, 128, 174-176,
189, 191
puk, 72-75. Vidi itatelji, jezik, pis-
menost
obrazovna hegemonija, 81
otkrivanje naroda, 72
prema narodu, 83
puki komad, 145
Pukin, Aleksandar Sergejevi, 140,
271
Pypin, Aleksandar Nikolajevi, 13
Racine, Jean, 92
Raki, Franjo, 78, 110, 111, 117,
128, 181, 211, 215, 216
Radi, Stjepan, 219
Radway, Janice, 19, 151, 222, 259,
260, 274, 282
Rakovac, Dragutin, 43, 60, 63, 169,
185
osnivanje Kola, 94
Rapacka, Joanna, 12, 115, 122, 123,
125, 181, 196
Readings, Bill, 85
regionalizam. Vidi Danicza zagre-
bechka, jezik, nacija, obrazova-
nje, polemike
Glasnik Dalmatinski, 66
311
prevladavanje r., 271, 275
puka tradicija, 62
r. otpor standardizaciji jezika i
knj., 13-66, 163
Zora Dalmatinska, 66
relativizam/objektivizam. Vidi knji-
evnost: evaluacija
Relkovi, Matija Antun, 73, 75, 137,
139, 196, 200
remek-djelo. Vidi kanon, klasik
Reetar, Jakov, 186
Rieger, Josip, 217, 226
roman, 147
cenzura. Vidi cenzura
parodinost, 153, 158
popularizacija anra, 147
romansa, 77, 137, 143, 146, 149,
152-156, 161, 245
terminoloka neprihvaenost, 144,
149
romansa, 152-156. Vidi itatelji, ro-
man
Barac o r. zapletima, 152
struktura, 151
Rose, Margaret A., 135
Ross, Trevor, 26, 172
Rousseau, Jean Jacques, 69
o jeziku, 69
Ruhnken, David, 25
Runov, Sofija, 238, 239
Said, Edward, 12, 136, 221
Sainte-Beuve, Charles-Augustin,
199
Saintsbury, George, 267
Sand, George, 158, 160, 168, 243,
244, 245, 256
Sandui, A. M.. Vidi Truhelka,
Jagoda
satira. Vidi parodija
pravaka satira, 134
u odnosu prema parodiji, 135
Savi, Obrad, 12
Savremenik, 99, 100, 164, 209, 269
Schauff, Karolina, 238
Schiller, Friedrich, 96, 220, 271
Schmeling, Manfred von, 89
Scholes, Robert, 35
Schopenhauer, Arthur, 256
Seljan, Dragutin, 173
Sergij P.. Vidi Vojnovi, Ivo
Svign, Marie de Rabutin-Chantal,
256
Shakespeare, William, 38, 82, 92,
129, 156, 238, 265, 271
Showalter, Elaine, 236, 239, 250-252,
254, 256
simboliki kapital. Vidi kapital
Sirovica, Dinko, 193
Sismondi, Jean Charles Lonard de,
198
Sisolski, Jenio. Vidi Kumi, Eugen
Skerli, Jovan, 93
Sklevicky, Lidija, 256
Slabur, Laura, 241
Sladovi, Emanuel, 168, 190, 211
Slamnig, Ivan, 113, 114
Slavjan, Davorin, 113
Slavoj, Vilko, 151
Slavonac, 99, 162, 219
Sloboda, 206, 233
Slovinac, 99, 112
Smiiklas, Tadija, 79, 120, 144, 160,
165, 166, 169, 237, 239, 244, 264
smrt autora. Vidi autor
Sofoklo, 95
Sokol, 99
Sokrat, 95, 133
312
Solar, Milivoj, 38, 184, 280
Solvejgs, Kristijana. Vidi Vojnovi,
Gjena
Spasovi, Vladimir Danilovi, 13
Spivak, Gayatri Ch., 84
Stacije, 86
Stani, Nika, 54
Starevi, Ante, 84, 133, 134, 181,
216, 236, 240, 255, 257, 275
satira, 133
Starevi, ime, 64, 82, 226, 239
Stauduar, Dragojla, 238
Stefanovi Karadi, Vuk, 65
Stipevi, Aleksandar, 218
Stojan, Slavica, 112, 238
Stojanovi, Mijat, 109, 113, 147,
148, 179
Stokan, Nikola, 173
Stranka prava. Vidi pravai
Strecha, Mario, 243
Strossmayer, Josip Juraj, 118, 133,
179-181, 215, 216, 226
subjekt, 221
Sue, Eugn, 148, 150, 161, 173, 205
Sundei, Jovan, 189
Supilo, Franjo, 239
Suppan, Arnold, 265
Svai, Petar, 227
Svtl, Karolina, 244
Sveuilite, 35, 47, 179, 180, 215,
216, 242, 261, 266
Svijet, 228, 229
svjetska knjievnost. Vidi knjiev-
nost
afaik, Pavel Josef 65, 165, 237
enoa, August, 15, 30, 70, 80-83,
96, 100, 106, 109, 118, 120, 121,
123, 124, 140-145, 148, 149, 160,
175, 176, 180, 181, 188, 193-199,
202, 203, 205-207, 210-213, 216-
-218, 228-230, 233-236, 241,
242, 245, 246, 250, 257, 259,
262, 268, 274, 275, 280
urednik Vienca, 99, 208, 216,
231-233
legitimacija knj., 196
optuba za hegemoniju. Vidi pra-
vai, parodija, satira
puk i narod, 80
simbolika mo, 216, 233, 234
icel, Miroslav, 15
ilovi-Kari, Danja, 257
kavi, Josip, 218
kiljan, Dubravko, 43
ojat, Olga, 63
pani, Stjepko, 112
pun, Nikola, 97
repel, Milivoj, 14, 112, 120, 175,
200, 201, 204
toos, Pavao, 43, 63, 66, 70, 107,
108, 110, 111, 264
ulek, Bogoslav, 177, 217, 226
urmin, Gjuro, 110, 112, 164
Tadijanovi, Dragutin, 47
Taine, Hippolyte Adolphe, 213
Tasso, Torquato, 271
Tatarin, Milovan, 66, 139
Tkalevi. Vidi Veber Tkalevi.
Todorova, Maria, 12, 131
Tombor, Janko, 178, 179
Tomi, Hermina, 254
Tomi, Josip Eugen, 106, 189-191,
217, 219, 226, 255, 256
Tommaseo, Niccol, 109, 176
Tomi, Ljudevit, 151
Topalovi, Mato, 73
313
Tresi Pavii, Ante, 127, 251
Treec-Branjski-Borotha, Vladi-
mir, 207
Trnski, Ivan, 15, 47, 106, 118-120,
169, 216, 241, 243, 244, 255, 256
Trojanovi, Uro, 219
Truhelka, Jagoda, 253-257, 281
Tschokke, Heinrich, 156
Turgenjev, Ivan Sergejevi, 148,
206
Umlecka beseda, 169
Unwin, George, 219
Unwin, Philip Sound, 219
urednik. Vidi periodika
Utjeenovi Ostroinski, Ognjeslav,
119, 191, 211, 212
utopija. Vidi estetika, kanon, obrazo-
vanje
Van Arsdel, Rosemary T., 267
Veber Tkalevi, Adolfo, 76, 78,
111, 114, 144, 150, 153, 156, 163,
164, 173, 189-192, 205, 212, 217,
219, 226, 239, 242, 248, 249, 258
kao kritiar, 190
Vergilije, Publije Maron, 71, 129,
271
vernakular. Vidi nacija:jezina ho-
mogenizacija
Verneinung (nijekanje). Vidi dn-
gation
Vetranovi, Mavro, 75, 82, 137
Vidai, Marcel, 186
Vidovi, Ana, 238, 239, 241, 244
Vienac, 13, 14, 70, 76, 91, 96, 97,
99, 106, 109, 111-113, 117, 119,
120, 128, 132, 141, 143, 144, 149,
154, 155, 158, 165-168, 170, 171,
175, 176, 180, 187, 197-200, 205,
206, 208, 215-219, 226, 227, 231,
233, 234, 241, 242-244, 247, 248,
254, 256, 267, 269, 270, 274-276
estetizacija knj., 98, 232, 236
Jagieva kritika, 97
promjena urednitva, 208
Vila/Vile, 99
Vince, Zlatko, 63
Vischer, Friedrich Theodor, 148
Vitezovi, Pavao Ritter, 127
Vojnovi, Gjena, 253-256, 281
Vojnovi, Ivo, 153, 154, 157, 160,
204, 207, 254
Voltaire, 92
Vranca, Josipa, 238
Vraz, Stanko, 48, 63, 65, 70, 86, 94,
105, 144, 157, 165-167, 173,
185-188, 191, 194, 198, 202,
204, 209, 213, 226, 238, 250, 262
asopisi kao hambari, 48, 99
o jeziku, 60
osnivanje Kola, 94
sud o Zori Dalmatinskoj, 65
Vrchlicky, Jaroslav, 175
Vrdoljak, Ana, 239, 240
Vrdoljak Imoanin, Jeronim, 240
vrednovanje, 137, 172, 281. Vidi ka-
non, knjievnost, kritika
autorizacija autora, 47, 48, 171-
-173
instance, 172, 173, 261
institucije, 211
kontigencija, 36-40
enskog stvaralatva, 253-259.
Vidi ene
Vrhbosna, 227
Vrhovec, Maksimilijan, 72, 184
314
Vukeli, Vilma, 239
Vukotinovi, Ljudevit, 30, 63, 80,
94, 123, 137, 138, 140, 144, 153,
166, 173, 185, 187, 191, 194, 213,
214, 268, 269
o ukusu, 138
osnivanje Kola, 94
sloga, 61
Weltliteratur. Vidi svjetska knjiev-
nost
White, Hayden, 206, 207
Wieland, Christoph Martin, 89
Winko, Simone, 11, 14, 30, 47, 49,
50, 98, 131, 157, 263
knj. vrijednost, 47
Woolf, Virginija, 253
Zagorka, Marija Juri, 152, 239, 256,
257, 281
Zahar, Ivan, 118, 160, 244
Zajc, Ivan, 117
Zatonik. Vidi Pozor
Zeevi, Divna, 62, 74, 76, 77, 82,
140
puki kalendari, 77
Zora Dalmatinska, 30, 63-66, 73,
77, 93, 94, 99, 106, 113, 139, 219,
226, 228, 239, 240, 265, 266,
270, 275
polemika s Danicom, 64
puko tivo, 77
urednitvo, 64
Zrinska, Katarina, 244, 257
Zuzori, Cvijeta, 244
Zviezda, 99
anrovi
hijerarhizacija ., 32, 94, 98-100,
179
kazalite, 145, 146
knj. kritika, 183, 210
rodna diskriminacija, 41, 250
roman/sa, 150-160. Vidi roman
status knj. anrova, 146-149
tragedija, 146
ene. Vidi autor, itatelji, genij, kul-
tura, periodika
povijest . knjievnosti, 260
pseudonimi, 254, 256
rodna hegemonija, 247, 248, 260,
276
enski list, 257
ivanevi, Milorad, 63, 141, 142
ivot, 99, 100, 269
iek, Slavoj, 59
mega, Viktor, 207
upan, Dinko, 81, 165
LITERATURA
315
SUMMARY
INVENTING THE LITERARY NATION
CANON FORMATION IN 19
th
CENTURY
CROATIAN LITERARY PERIODICALS
This book deals with the circumstances, conditions and reper-
cussions of the processes which directed the Croatian national
literary canon towards its rise and continuation. In its first part,
the thesis considers the theoretical, historical and media predis-
positions that shaped these processes. The processes are linked
to the emergence of an autonomous field of artistic production
and the dynamic of its functioning, and also to the accumulation
of cultural capital (as defined by Bourdieu), to the emphasizing
of the author-function, and to the disciplining of reading prac-
tices. The main part of the thesis considers different sort of strat-
egies that implicated the rise of literature as an institution, the
historical conditions that regulated the emergence of the depend-
ing literary field and its separation within the social system. Ca-
nonical texts, as the repositories of cultural value (cultural capi-
tal) function as an instrument of the integration and separation
(distinction) within the community. In other words, they are cre-
ating national and other identities, and supporting prevalent so-
cial relations, based on different sorts of hegemonic relationships.
LITERATURA
317
KLJUNE RIJEI / KEY WORDS
kanon, periodika, (hrvatska) knjievnost, 19. stoljee, institucije,
autor, autonomija, itanje, mediji, identitet, rodne politike
canon, periodicals, 19
th
Century, (Croatian) literature, institutions,
author, autonomy, reading, media, identity, gender politics
LITERATURA
319
BILJEKA O AUTORICI
Marina Protrka (1975), diplomirala je kroatistiku i filozofiju na
Filozofskom fakultetu u Zagrebu, na kojem je magistrirala i dokto-
rirala i na kojem je od 1998. godine zaposlena kao asistentica na
Katedri za noviju hrvatsku knjievnosti Odsjeka za kroatistiku i
znanstvena novakinja na projektu Hrvatske knjievne periodike
XIX. i XX st., voditelja prof. dr. Vinka Breia.
Nakladnik
Sveuilite u Zagrebu
Filozofski fakultet
Za nakladnika
Prof. dr. Miljenko Jurkovi
Biblioteka
Periodica Croatica
Urednik
Prof. dr. Vinko Brei
Serija
Studije
Knjiga 1.
Marina Protrka
Stvaranje knjievne nacije
Likovna i grafika oprema
Marina ori
Tisak i uvez
Naklada
500
Adresa
HR-10000 Zagreb, Ivana Luia 3

Protrka StvaranjeKnjievneNacije

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Protrka StvaranjeKnjievneNacije

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

STVARANJE

STVARANJE KNJIEVNE NACIJE

STVARANJE KNJIEVNE NACIJE

You might also like